Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet

Odsjek za historiju

Predmet: Historija Bosne i Hercegovine u 19. stoljeću

Hercegovački ustanak
(Referat)

Student: Predmetni nastavnik:

Bedak Sedin Dr. sc. Senaid Hadžić, red. prof.
Predmetni asistent:
Amir Krpić, BA
Tuzla, 2019. g
Hercegovački ustanak

Težak položaj seljaka i bahatost zakupaca poreza naveli su hercegovačko pravoslavno

stanovništvo na ustanak, a pridružili su im se i katolici predvođeni franjevcima, koji su sanjali
o priključenju Austro-Ugarskoj. Ustanak je počeo na području Nevesinja 1875. godine, a brzo
se proširio na cijelu Bosnu, a zatim i izvan njenih granica na sve balkanske oblasti koje su i
dalje bile pod osmanskom vlašću. U početku je bilo dosta pregovora, u kojima su učestvovali
čak i konzuli najvećih europskih država, ali se dogovorom ništa značajno nije postiglo. lako su
osmanske vlasti prihvatale većinu tih dogovora, ustanici im nisu vjerovali da ce ih ispuniti, a i
njihovo raspoloženje je bilo takvo da bi radije ratovali nego pregovarali. Hercegovački
ustanak označio je početak Velike istočne krize, prizvao rat Srbije i Crne Gore, a potom i
Rusije protiv Osmanske države.

Započeo je kao socijalni ustanak nezadovoljnih seljaka, koji su tražili ukidanje zakupa poreza i
desetine, ali se brzo pretvorio u ustanak izrazito političkog karaktera, onog trenutka kada su
ustanici počeli iskazivati težnje ka spajanju sa Srbijom ili Crnom Gorom. Ustanak je naišao na
simpatije susjednih kneževina Srbije i Crne Gore, ali se one nisu odlučivale na aktivno
miješanje, iako je javnost od njth to tražila. Pokušavale su da preko svojih agenata ostvare
svoje interese. Tako je na Kosijerevskoj skupštini odlučeno da hercegovačkd ustanici slijede
procrnogorsku struju, koja je težila spajanju sa Crnom Gorom, a ne struju koja je zahtijevala
stvaranje privremene vlade u Hercegovini. Na drugoj skupštiní. Jamničkoj iz decembra 1875.
odlučeno je da se teži ka spajanju svih ustanika kako bi zajedno djelovali. Nakon početnih
uspjeha, ustanak je došao u krizu. Kad a su osmanske centralne i provincijske vlasti počele
odgovarati na ustaničke akcije.

U Ijeto 1876. godine ustanku su se priključile kneževine Srbija i Crna Gora. Naime, dva kneza
su se dogovorila da traže od osmanskih vlasti da Hercegovina pripadne Crnoj Gori, a Bosna
Srbiji, pod izgovorom zavodenja reda. Sultanu i Porti je to predstavljeno kao a kada su ovi to
odbili, kneževine su objavile rat. Ustanak je tada dobio noviu dimenziju jer su dvije države od
tada aktivno učestvovale u borbama. No, Srbija je bızo doživjela vojni poraz dok se Crna Gora
još uvijek dobro držala. čak uspjela da prede i na hercegovačku teritoriju i spoji se sa
tamošnjim ustanicima. Po sporazumu iz Raihštata Austro-Ugarska i Rusija su prisilile
Osmansku državu da sa Srbijom zaključi primirje po načelu statusa quo. Izlazak Srbije iz rata
značio je i gubitak podrške ustanicima od strane vlade Srbije. No, sudbinu ustanka su u svoje
ruke preuzelil Rusi Rat, kojeg je Rusija objavila Osmanskoj državi početkom 1877. godine
diktirao je dalinji tok dogadaja.

Car Franjo Josip je posjetio je Dalmaciju kako bi potaknuo krcansku raju na ustanak protiv
Osmanlija.

Gabela 1875 Katolicki svecenik Ivan Music

Medunarodni sporazumi. Ulasku Rusije u rat prethodila je jedna konferencija u Istanbulu.
kojoj su prisustvovali predstavnici svih velikih europskih sila. Konferencija je bila posvećena
Velikoj istočnoj krizi, a održavala se u decembru 1876. 1 januaru 1877. godine. Rad
konferencije uveliko je poremetila vijest da je sultan odlučio donijeti ustav. pa su europske
diplomate izgubile mnoge argumente u raspravama. Ipak, odlučeno je da se od Bosanskog
vilajeta stvori jedna autonomna oblast. Medutim,. ta odluka nije ispoštovana sa osmanske
strane, jer je sultan odlučio povuci odredbe Istanbulske konferencije. pravdajući to
činjenicom da je usvojen ustav. Povlačenje odredbi konferencije Rusiji je poslužilo kao
izgovor za objavu rata.