ALINA BRONSKY

NAJLJUĆA JELA
TATARSKE KUHINJE

S NJEMAČKOG PREVEO
Boris Perić

Zagreb, travanj 2014.

 »Kao i u svakom drugom jeziku, i u tatarskome postoje
prilično grubi izrazi. Razumijevanje pogrdnica olakšava
prepoznavanje situacija i ovladavanje njima. Sljedeće riječi stoga
nisu mišljene za vlastitu upotrebu, nego samo za razumijevanje
situacije.«
(Pogrde & psovke, Tatarski – od riječi do riječi, Reise
Know-How Verlag)
Pletaća igla

Kad mi je kći Sulfija rekla da je trudna, ali da ne zna s kime, još sam više pazila
kakav ću položaj zauzeti. Leđa sam držala veoma ravno, a ruke dostojanstveno
prekrižila na krilu.
Sulfija je sjedila na kuhinjskom stolčiću. Ramena je ružno digla uvis, a oči joj
bijahu crvene, jer nije pustila suze da samo poteku, nego ih je poleđinom ruke
razmazivala po licu. I to iako sam je od malih nogu učila kako se plače a da se od
toga ne poružni, i kako se smije a da se pritom ne obeća previše.
Ali Sulfija nije bila nadarena. Moram reći čak i da je bila prilično glupa. Pritom
je bila moja kći, odnosno, da sve bude gore, bila je moja jedinica. Ali dok sam je
promatrala kako pogrbljenih leđa i šmrkava nosa sjedi na stolčiću kao papiga na
svojoj prečki, preplavili su me osjećaji. Najradije bih se bila izvikala na nju:
Drži se uspravno! I ne šmrcaj! Ne gledaj tako glupo! I daj pokušaj bar jedanput
ne škiljiti!
Ali s druge sam je strane i žalila. Naposljetku, ona je ipak bila moja kći. Drugu
nisam dobila, a ni sina, jer moje je tijelo već mnogo godina iznutra bilo šuplje i jalovo
kao pijesak u pustinji. A ta kći koju sam dobila bila je unakažena i nekako nije
pristajala meni. Bila je niska rasta i sezala mi jedva do ramena. Nije imala nikakav
stas, oči su joj bile male, a usta kriva. Kao što sam već rekla, bila je i glupa. Bilo joj je
već sedamnaest godina i nije bilo nikakve nade da bi se jednom mogla opametiti.
Nadala sam se samo još da će njezina glupost kad-tad toliko privući nekog
muškarca da će joj krive noge previđati sve dok s njom ne stane pred matičara.
Dosad se ta nada nije obistinila. Sulfija je u našoj stambenoj zgradi doduše
imala dvije prijateljice, ali s mladićima je zacijelo posljednji put razgovarala prije
deset godina, negdje nakon upisa u školu. Ali onda, dok sam jednoga dana pekla
ribu na ulju (bila je 1978. godina i iz jednog velikog laboratorija u našem gradu
upravo bijahu pobjegli uzročnici bedrenice), Sulfija je rukom prekrila nos i četiri se
puta ispovraćala na nužniku.
To je zapelo za oko čak i onoj vještici Klavdiji, koja je imala sobu u našem
komunalnom stanu. Klavdija je radila u rodilištu, tvrdila je da je primalja, ali u to
nekako nisam mogla povjerovati. U najboljem slučaju bila je ondje zaposlena kao
čistačica. U tom je stanu naša obitelj imala dvije sobe a Klavdija jednu, dok smo se
kupaonicom i kuhinjom koristili zajednički. Naša zgrada u sredini bila je lijepa i
stara.
A dok je Sulfija sjedila na svojem kuhinjskom stolčiću, kad sam je ispitivala i
kad mi je rekla da bi njezina trudnoća u najboljem slučaju mogla imati veze s time da
je neke noći sanjala muškarca, smjesta sam joj povjerovala. Pravi muškarac nikada se
ne bi ni približio Sulfiji, osim ako ne bi bio slabovidan ili perverzan. Ulice su bile
prepune lijepih djevojaka u kratkim suknjicama.
Dobacila sam Sulfiji strog i zabrinut pogled, ali ona je samo promatrala svoja
mala stopala. Znala sam da se takvo što događa. Djevica je usnula san i devet mjeseci
poslije na svijet donijela dijete. Znala sam čak i za još gori slučaj: moja sestrična
Rafaela svoju je jedinu kćer pronašla u cvijetu velike, egzotične sobne biljke
nepoznate vrste, čije je sjeme donijela s juga. Točno sam se mogla sjetiti kako je tada
bila zbunjena.
Pogledala sam svoju kćer razmišljajući što bih sad još mogla učiniti za njezinu
budućnost i svoj ugled. Ideja sam imala, nije da nisam.

Otišla sam u ljekarnu i kupila mljevene gorčice. Onda sam oribala kadu da se
sjaji i napunila je vrelom vodom. Imali smo sreću da smo u cijevima baš imali vrele
vode jer su je prijašnjih tjedana svako malo bili zatvarali.
U vodu sam nasipala mljevene gorčice i promiješala odlomljenom drškom
lopate za snijeg. Pronašla sam je prethodne zime na cesti i ponijela sa sobom jer je
izgledala još dobro i robusno i, gle, već sam pronašla čemu će poslužiti.
Miješala sam, a Sulfija je stajala pokraj mene, promatrala me i drhtala.
– Svuci se – rekla sam.
Ona žurno iskorači iz haljine i bijelih gaćica i pogleda me. Njoj je sve uvijek
trebalo objašnjavati nekoliko puta.
– Uđi u kadu – rekoh.

5
 Ona oprezno podigne jednu od svojih krivih tamnih nogu i prihvati se za
mene. Onda umoči palac u vodu i stade jadikovati da je previše vrela.
– U paklu je još vrelije – odgovorila sam strpljivo.
Promatrajući me i dalje netremice, pokuša zaroniti nogom u vodu, ali uplašeno
ustukne.
Izgubila sam strpljenje. Voda mora biti vrela, a ne mlaka, stadoh joj
objašnjavati. Ona me pogleda svojim pogledom nastrijeljena čovjeka na izdisaju, a
onda se baci u kadu i poprska sve oko sebe.
– Jesi li poludjela? – viknuh i dotočih još veoma vrele vode.
Dok sam krpom brisala lokve vode s pločica, Sulfija je jecala u kadi. Voda da joj
je previše vrela, da će dobiti opekline i umrijeti.
– To se još nijednoj nije dogodilo – rekla sam iako sam dobro znala da ne
govorim istinu. Kad je jecanje umuknulo, pogledala sam što se dogodilo. Sulfija je
ležala u kadi sklopljenih očiju i širom otvorenih usta. Podigla sam je i istuširala
hladnom vodom. Bolje trudna kći nego mrtva, pomislih, a Sulfija se smjesta vrati k
svijesti. Koža joj je bila sva crvena i ona smjesta nastavi jadikovati.
Pokraj Klavdijina znatiželjna lica odvukla sam Sulfiju u našu sobu, položila je
na postelju i dala joj da pije čaj od brusnica. Onda je zaspala. Prespavala je dvadeset i
dva sata tijekom kojih se neprestance bacakala po postelji i stenjala. Provjerila sam
plahtu ispod nje, bila je bijela.
Otišla sam na tržnicu, kupila od svojih zemljaka veliku vreću lovorovih listova
i pripravila od njih neku vrstu juhe. Onda sam je dala Sulfiji da pije. Sulfijina se koža
nakon kupke u mljevenoj gorčici počela guliti s čitava tijela, ali osim toga nije se
dogodilo ništa. Poslušno je popila napitak, kao što to i rade dobre kćeri. Ah potom
više nije stigla do nužnika, pa se pred Klavdijinim pohotnim pogledom više puta
zaredom ispovraćala u umivaonik. Budući da ništa nije zadržala u sebi, ništa nije
moglo ni djelovati.
Polako sam postajala nervozna. Svoju kćer nisam htjela poslati liječniku jer
nisam htjela da se njezinom srednjom školom, u kojoj se od te godine školovala da
postane medicinska sestra, počnu širiti glupe glasine. Nisam htjela da sve to našteti
Sulfiji jer ni ovako nije bila osobito omiljena. A znala sam i da se u bolnicama prema
glupim mladim djevojkama u njezinoj situaciji odnose kao prema komadu mesa.
Htjela sam je poštedjeti toga.
Nikada ne bih bila pomislila da će mi Svevišnji poslati pomoć upravo u obliku
one glupe kokoši Klavdije. Ali pošto je Klavdija neko vrijeme promatrala moje sve

6
uzaludnije pokušaje, preuzela je inicijativu. U zajedničkoj kuhinji uhvatila me za
nadlakticu i šapnula mi da je mnogima već pomogla i da dobro zna kako se to radi.
Pozorno sam je saslušala, a onda kimnula glavom. Nisam imala izbora.
Sljedećeg dana otišle smo u Klavdijinu sobu i dovukle velik stol u sredinu prostorije.
Klavdija donese plastični stolnjak s uzorkom potočnica i različaka, a ja sam dovela
Sulfiju, čije su crne oči panično zvjerale uokolo.
Ponovno sam objasnila Sulfiji da se problemi moraju rješavati. Jer neće se
riješiti sami od sebe. Sami od sebe samo nastaju. Drhtala je u mojem zagrljaju. Onda
se poslušno popela na stol.
Klavdija reče da tako ne može raditi. Bude li Sulfija tako drhtala, ona neće
pronaći pravo mjesto. I neka Sulfiju čvrsto držim, jer ako se usred operacije naglo
pomakne Klavdija će iglom na kraju još pogoditi crijevo. Bacila sam se preko trbuha
svoje kćeri.
– Začepi joj usta – reče Klavdija i dok sam taman još bila dospjela pravodobno
ugušiti Sulfijin iznenadan urlik, Klavdija brzim pokretima između Sulfijinih nogu
izvuče krvavu pletaču iglu.
Možda je ipak više od obične čistačice, pomislih očarana Klavdijinom
sigurnošću i rukovanjem iglom. Onda sam maknula dlan sa Sulfijinih stisnutih zuba.
Glava joj klonu u stranu: slabašno se dijete ponovno bilo onesvijestilo.

Odnijela sam Sulfiju na leđima natrag u našu sobu. Ugurala sam

vodonepropusnu podlogu pod njezinu blijedu stražnjicu i umotala je u topao
pokrivač.
Kad je ponovno došla k sebi, svojim tamnim očima okruglim poput grožđica
lutala je po sobi uzduž i poprijeko. Onda ispusti tih i jecav zvuk.
Lice joj je polagano postajalo sve bjelje. Moj se suprug Kalganov vratio s posla.
– Što je Sonji? – upita. On našu kćer nije nazivao njezinim pravim imenom jer
uvelike je nadilazilo njegove mogućnosti da upamti, a kamoli da izgovori tatarsko
ime.
Moj je suprug bio veoma isključiv. Nije vjerovao u Boga, vjerovao je samo da
su svi ljudi jednaki i da svatko tko tvrdi suprotno još živi u srednjem vijeku. Moj
suprug nije volio da se razlikujemo od drugih.
Jednostavno sam mu rekla da naša mala Sulfija ima gripu. Prišao je postelji i
položio ruku na njezino čelo.
– Kako li je hladna – reče. – Hladna i vlažna.

7
 Ja jednostavno nisam mogla ugoditi svakomu. Sulfija je stenjala i bacakala se
po postelji.

8
Eto, blizanci

Te me je noći iznenada uhvatio strah da bi mi Sulfija mogla umrijeti. Godinama se

više nisam bojala za nju i taj mi se osjećaj nipošto nije sviđao. Podignula sam Sulfijin
pokrivač. Izgledalo je dobro. Očistila sam je, uzela to nešto krvavo, nagurala ga u
plastičnu vrećicu i sve umotala u novinski papir. Tiho sam izašla iz našeg stana,
osluhnula kako se naša susjeda Klavdija okreće u postelji, odnijela smotuljak kroz
prazne mračne ulice i ugurala ga u kontejner za smeće nekoliko ulica dalje.
Ujutro je Sulfija dobila vrućicu. Krvarila je poput svinje. Iz dubina hladnjaka
izvukla sam kutiju kavijara koju sam nakanila sačuvati za novogodišnju proslavu,
namazala njime četiri debele kriške kruha i nahranila Sulfiju. Kavijar je navodno
dobar za stvaranje krvi.
Sulfija je cvokotala zubima i tresla se u groznici. Prozirne narančaste kuglice
kavijara bile su se zalijepile za njezinu bradu. U nakrivljena usta ulila sam joj sok od
vučjeg trna. Jer vučjeg trna bila sam nabrala prošle jeseni u svojemu vrtu na ladanju,
razderavši sebi pritom kožu do krvi i oštetivši vrške prstiju. Potom sam umiješala
bobice sa šećerom i od toga napravila pire, deset litara u staklenkama, i tako se vučji
trn održao cijelu zimu. Žlicu po žlicu rastapala sam u vreloj vodi i davala otopinu
Sulfiji ne bi li dobila vitamine.
Ona je jecala, šmrcala i stenjala, ali moj se trud na kraju ipak isplatio.
Nakon nekoliko dana Sulfija je prestala krvariti, ustala i sama otišla na zahod.
Nakon još nekoliko dana ponovno je krenula u svoju školu za medicinske sestre.
Klavdija nam je napisala potvrdu da je Sulfija imala gripu. Nekoliko sljedećih
mjeseci sve smo se bolje slagale, dok nisam zapazila da Sulfiji raste trbuh. Najednom
se to vidjelo više nego jasno. Čak sam i ja to otkrila prilično kasno jer jednostavno
nisam računala s time. Onda je to zapelo za oko čak i Kalganovu, koji bi načelno
previđao sve.
– A što to Sonja ima tu? – upita on i pokaže prstom. – Odakle to ovdje?
– Bit će da još raste – rekla sam žurno, položila ruku na Sulfijin trbuh i
protrnula. Udarci nožicama o moje ruke najavljivali su probleme.
Bog mi se bio narugao. Bog ili Klavdija.
– Eto, blizanci – rekla je i slegnula ramenima. Rekla je da je od nas dobila novac
za jedno dijete i njega da je uredno uklonila. Budući da nije znala kako su posrijedi
blizanci, drugo dijete nije ni mogla uzeti u obzir. Pogodila je samo ono koje je bilo
najbliže izlazu.
Zapravo je, rekla je Klavdija, preživljavanje drugog blizanca bilo najbolji dokaz
njezine umješnosti. Jer s drugima nije bilo sigurno ni da će majka preživjeti.
Zaključala sam se u zahod i pustila suze da bešumno teku, da me nitko ne čuje,
da mi ne pocrvene oči. Sulfija je sjedila na stolčiću u kuhinji, gladila rukom trbuh,
smješkala se svojim kravljim očima i žvakala sendviče sa sirom, sendviče sa
salamom, svježe krastavce koje sam kupila na tržnici, kisele krastavce koje sam
ukiselila prošloga ljeta, rajčice u octu, jabuke, komad kolača od jabuka, zdjelu
kravljeg sira i velik tanjur griza s grožđicama.
Budući da sam znala kako moj suprug neće povjerovati u priču sa začećem u
snu, jednostavno sam mu rekla da je Sulfiju silovao susjed koji živi dva kata iznad
nas. Taj je susjed bio u srodstvu s najvažnijim pretpostavljenim mojega supruga.
Nakon toga Kalganov ništa više nije govorio, ni meni, ni Sulfiji, ni susjedu, i mi smo
počeli čekati dijete ne gubeći pritom tihu nadu da će mu se na putu ipak ispriječiti
neko zlo, boleština ili liječnička traljavost.

10
To dijete

To dijete, malena djevojčica teška 3,2 kilograma i dugačka 51 centimetar, rođeno je

jedne hladne prosinačke noći 1978. u Rodilištu br. 134. Sve vrijeme bila sam slutila da
će to biti dijete koje će načelno i bezobzirno nadživjeti sve. Bilo je to neobično dijete,
koje je od samog početka glasno vrištalo.
Moj suprug i ja otišli smo taksijem po njega kad mu je bilo deset dana. Dakako,
i po našu kćer.
Djetešce je bilo umotano u presavijenu čipkastu deku urešenu brojnim
ružičastim vrpcama. To je tada bio običaj. Moj nas je suprug fotografirao: mene s
djetetom u naručju, pokraj nas Sulfija sa stručkom plastičnog cvijeća koji su nam u
rodilištu stavili na raspolaganje ne bi li fotografija ispala kako valja, jer gdje bismo
usred zime inače mogli kupiti cvijeće. Djetetovo lice jedva da se vidjelo, sićušno i
crvenkasto prosijavalo je među naborima deke. Već sam bila posve zaboravila da je
novorođenčad tako mala i ružna. Ovo naše počelo je drečati već u taksiju i s tom
drekom, strogo uzevši, nije prestajalo punih godinu dana.
Držala sam ga u naručju i promatrala njegovo lice. Zaprepašteno sam
ustanovila da to dijete bez oca nijednoj odrasloj osobi nije sličilo koliko meni.
Suprotno prvom dojmu koji sam stekla, ona ipak nije bila naprosto ružna. Pomno
sam je promatrala i ustanovila da je zapravo ipak bila posve lijepa djevojčica, prije
svega kad je šutjela.
Kod kuće smo je razmotali i položili na postelju. Djevojčica je imala male,
čvrste mišiće i jarkocrvenu kožu. Mlatarala je svojim sićušnim ručicama i nožicama
tako snažno da se krevet tresao pod njom. Uz to se neprestance derala.
U procijepu vrata pojavi se Klavdijino znatiželjno lice:
 – O, kako je to slatko! Već ste se vratili kući? Čestitam, čestitam od srca! Sve
najbolje vama i vašoj prinovi! Jeste li je već nahranili? Dere se da se to ne da izdržati.
Sulfija je sjela u naslonjač i nasmiješila se kao u deliriju. Moj suprug nabora čelo
i sagne se nad svoju prvu unučicu. Činilo mi se da mu se nešto na malenoj ne
dopada. Možda je u njezinu malenom lišcu tražio crte svojega šefa.
– Kako se djetešce zapravo zove? – upita Klavdija s vrata.
– To je ONA! – viknula sam toliko glasno da je djevojčica na trenutak prestala
urlati i začuđeno me pogledala. – ONA je to! Imamo unučicu!
– Što se mene tiče... I kako se ona zove? – upita Klavdija.
– Aminat – rekoh. – Zove se Aminat.
– Kako? – upita Klavdija, koja je moju kćer Sulfiju, koju je poznavala odmalena,
tvrdoglavo zvala Sonja, a mene Rosa, što je ipak dolazilo od Rosalinda. Samo smo
imale lijepa imena i drugi s time nisu znali izaći na kraj.
– Dakle, Anja, Anja – ispravi me Kalganov, koji je oduvijek htio biti isti kao i
svi drugi.
– Aminat – ponovila sam. Nije mi se činilo da bi bilo osobito teško upamtiti to
ime. Moja unučica zvat će se Aminat kao i moja baka koja je odrasla u planinama, a
ja ću je, možda jedina od svih, uvijek zvati pravim imenom, bez obzira na to što će u
jaslicama, dječjem vrtiću, školi, na sveučilištu i u stručnom laboratoriju otad i za sve
vijeke vjekova jednostavno biti nekakva Anja. Za mene će ona biti Aminat i već sam
se počela moliti da bi joj jednom bilo dopušteno voditi život u kojem se njezino ime
neće samo tako upropastiti.
– Zove se Aminat Kalganova – rekoh i Klavdijino lice na kojem se jasno vidjelo
negodovanje nestade za vratima, a moj se suprug uhvati za glavu i reče:
– Pa to čovjek ne može izdržati, zar ćemo odsad sve vrijeme tako?
A moja se kći Sulfija prene iz svoje obamrlosti i reče:
– Tako sam jako, jako gladna, mama.
Mala djevojčica, koju sam po svojoj baki rođenoj na Kavkazu nazvala Aminat,
okrenula mi je život naglavačke. Sve je postalo drukčije. Sulfiji je rođenje kćeri dobro
došlo da beskonačno spava i beskonačno jede. Ona ju je, istina, rado držala u naručju
i time je, dakako, razmazila, ali za nešto bolje jednostavno nije bila sposobna. Bivala
je posve nemoćna kad bi njezino djetešce uhvatila glad. Noću bi Sulfija spavala
previše čvrsto da čuje oštre, tugaljive osamljeničke pozive i jarosne, snažne krikove
gladi.

12
 Ja sam ležala iza zida i čula kako djevojčica plače. Znala sam točno što joj
nedostaje, samo su mi tri dana bila potrebna da to počnem razaznavati. U nekom
trenutku to više nisam mogla izdržati pa sam dječji krevetić uzela k nama, u sobu
koju sam dijelila s Kalganovim.
Sviđalo mi se kako Aminat, kad je pospana, svoje ručice stišće u sićušne šake i
trlja oči.
Ujutro bih Kalganova slala u mliječnu kuhinju da donese dječje hrane jer netko
se morao brinuti da dijete dobije dovoljno jela. Malena bi učas ispraznila sve bočice,
mnogo brže od ostale djece. Moj suprug pokušao se pobuniti jer je postajao nervozan
od redova neobrijanih mladih očeva ispred mliječne kuhinje, ali ja sam ga svakog
jutra neumoljivo slala onamo; naposljetku, bila je riječ o njegovoj vlastitoj krvi.
Kalganov je rekao da se prema svojoj unučici neće odnositi ni bolje ni gore nego
prema drugoj djeci, napokon, svi su ljudi jednaki, a ja sam mu na to odbrusila da je
fašist.
Nakon nekoliko mjeseci Sulfija je ponovno krenula u svoju školu za
medicinske sestre, a ja sam malu Aminat prijavila u jaslice. Napokon, morali smo
nekako nastaviti život. Aminat je ronila gorke suze. Ja bih svakog jutra odvajala
njezine prstiće jedan po jedan od svoje haljine i odlazila.
Moja unučica Aminat imala je sreće. Nije naslijedila ništa od flegmatičnosti i
ružnoće svoje majke. Imala je moje duboke crne oči bademasta oblika, lagano
valovite crne uvojke, nježan nosić i veoma pametan izraz lica. Na čovjeku se takoreći
od rođenja može vidjeti je li pametan ili nije. Pa i u Sulfije sam to bila odmah vidjela i
nisam se prevarila. Možda je to bilo zato što je Sulfija bila začeta s mojim suprugom
u krevetu, a Aminat sa strancem u snu.
Aminat je svejedno bila problematično dijete. Nije htjela ostati u jaslicama.
Počela bi vrištati tek što bih je dovela onamo i udarila po prstićima kojima se
grčevito držala za me. Pa nisam mogla neprestano kasniti na posao.
Kad bih navečer dolazila po nju, s ceste bih već čula njezinu bijesnu dernjavu.
Stidjela sam se zbog toga. Nije mi se sviđalo da moja unučica toliko narušava
jasličku svakidašnjicu. Osjećala sam se čak ponukanom objasniti odgojiteljicama da
su tatarska djeca inače veoma dobro odgojena. Najčešće bolje od ruske, ali to,
dakako, nisam rekla. Ta nisam htjela zvučati oholo.
Aminat se opirala odgoju. Već sam se znala uhvatiti kako je pred
odgojiteljicama u vrtiću i sama katkada zovem Anja jer sam se stidjela zbog nje. Bila
je tako problematična da osoblju vrtića nisam htjela dodatno otežavati posao
arapskim imenom. Toliko daleko sezala je moja obzirnost.

13
 Moja kći Sulfija zaboravljala bi za to vrijeme da je rodila kćer. Završila je svoju
strukovnu školu i zaposlila se u kirurškoj klinici. Doduše, nije bila položila ispite,
tako da nije smjela raditi kao medicinska sestra, nego samo kao sanitetska
njegovateljica. Obavljala je prljave poslove, ništa važno. Meni se činilo da je tako
bolje za sve.
Bila sam zadovoljna što mi je kći unatoč nepovoljnim osobinama ipak postala
vrijednom članicom društva, čak i rodila vlastitu kćer, a k tome još i iznenađujuće
bistru. Sulfija se riješila najgoreg i ostavljala mi dovoljno vremena za odgoj moje
unučice, što je važan zadatak za ženu poput mene, iako, kao što sam već spomenula,
s djetetom kakva je bila Aminat nije bilo baš posve jednostavno izići nakraj.
Sasvim polagano prestala sam se obazirati na Sulfiju. Nisam više zamjećivala
kada je dolazila kući i što bi onda činila. Zato me dočekalo nespremnom kad sam
jednoga dana ušla u svoju sobu i na prozorskoj dasci pronašla cedulju na kojoj je
pisalo: Draga mama, dragi tata, ja odlazim i vodim Anu sa sobom. Ostavite me jednostavno
na miru. Pusa, vaša Sonja.
Pokraj cedulje bio je ključ njezine sobe.
Srce mi je glasno udaralo o rebra kad sam naglo otvorila ormar s odjećom koji
smo upotrebljavale zajednički i zatekla ga poluprazna. Nestale su Sulfijine uredno
poredane haljine i suknje, nestale su njezine gaćice, nestale su njezine čarape, ali, što
je bilo mnogo gore, nestale su i djevojčičine štramplice, čarape i puloveri, gumene
životinje i bočice, platnene pelene i njezina najdraža šalica sa žutim zecom.

14
Zločin ili majčinstvo

Nisam imala previše vremena za živčani slom. Smjesta sam krenula u akciju, jer
takva sam. Otvorila sam limenku s novcem za kućanstvo i izvukla iz nje nekoliko
novčanica. Brzo sam preko leđa prebacila kaput i izjurila na ulicu, stala na rub
kolnika i podigla palac uvis. Nisam panično mahala, kao što to čine drugi, nego
odmjereno i dostojanstveno. To je uvijek djelovalo.
Smjesta se zaustavio prljav malen automobil. Oduvijek sam izgledala mnogo
mlađe nego što sam zaista bila i mnogi su bili sretni što mogu pružiti pomoć ženi
poput mene.
Šiguli, čija se boja ispod naslaga prljavštine više nije mogla naslutiti, dovezao
me za osam minuta do vrtića u koji je išla Aminat. Vozač od mene nije htio novac, a
ni ja nisam inzistirala na tome da mu platim. S pravom je bio ponosan što je u kolima
imao ženu kakva sam ja. Svejedno, stigla sam prekasno. Sulfija je već bila odvela
Aminat iz vrtića. Sve je to bila dobro pripremila.
Ormarić moje unučice u predsoblju bio je prazan. Njezine papučice i kućna
haljinica bijahu nestali. Nestao je bio i crv, kojeg je u vrtiću bila izmijesila od
plastelina. Aminat se više neće vratiti u taj vrtić, rekla mi je odgojiteljica na čijem se
licu ocrtavao strogo služben izraz. Djevojčičina majka preselila se na drugi kraj grada
i prijavila malenu u drugi dječji vrtić, koji joj je u novim uvjetima bio dostupniji.
– Kamo se preselila? – viknuh ja.
– Tu vam ne mogu pomoći – reče zlurado kozetina s naočalama.
Moram reći da nisam bila samo užasnuta. Bila sam i iznenađena. Dotad sam
mislila da Sulfija ima motivaciju puža golaća. Da bi se u iznenadnoj noćnoj akciji
mogla iseliti, povesti Aminat sa sobom, prijaviti je u novi dječji vrtić, prije toga
pronaći stan za dvije osobe, a da sve to meni i svojemu ocu ne spomene ni riječju – to
mi nekako nije išlo s predodžbom kakvu sam gajila o Sulfiji.
– Reci nešto – zatražila sam od svojega supruga dok je navečer u kuhinji kusao
roladu s kupusom, i on reče:
– Moramo paziti da nam ne oduzmu drugu sobu, sad je ovdje ipak dvoje ljudi
manje.
Ni on nije imao pojma kamo nam je kći mogla nestati. Prvih tjedan dana čekala
sam njezin poziv ili bar da me nazove milicija. Telefon je stajao na hodniku da se
njime mogu služiti svi stanari našega stana. Kad bi zazvonio, ja bih se svaki put
javila prva, ali Sulfija nije zvala, a i nitko drugi.
U drugom tjednu počela sam se osjećati loše. Sanjala sam Aminat kako gladna i
izgubljena sjedi u svojem dječjem krevetiću i plače. Kako je Sulfija ne želi čuti jer je
zaokupljena nekom glupošću dok Aminat pati.
– Moraš nazvati Sulfiju na radno mjesto – zatražila sam od svojeg supruga dok
je navečer u kuhinji glodao pileći batak. – Moraš otkriti kamo su se odselile.
Moj je suprug rekao da nam je kći odrasla osoba.
– Ali Aminat nije! – viknula sam i on podigne pogled s tanjura.
Tjedan dana poslije odjenula sam svoju tamnocrvenu haljinu, raspustila kosu,
našminkala pred zrcalom oči i usnice i odvezla se trolejbusom do kirurške klinike u
kojoj je radila Sulfija. Molila sam se da još ondje radi.
Stala sam pred ulazna vrata ispred kojih je udišući svjež zrak stajala nekolicina
jadnih bolesnika u sivoj bolničkoj odjeći i čekala.
Bog me nagradio i poslao mi Sulfiju već nakon dva sata. Na sebi je imala stari
plavi kaput koji je nosila još u školi, a u ruci je držala mrežastu torbu. U torbi sam
ugledala pet smežuranih krumpira. Oduvijek je bilo beznadno poslati Sulfiju u
kupovinu, a kamoli na tržnicu. Dopuštala je da joj podvaljuju sve najgore, najtrulije,
a da to ne bi ni zapazila.
Kad me je Sulfija ugledala, oči su joj iznenada postale okrugle i nekako su
poplavile. Dobile su boju prezrelih šljiva. Uzmaknula je, ali ja sam odlučno krenula
prema njoj i uhvatila je za rukav njezina bijednoga kaputa.
– Kamo ćeš, govno jedno? – upitala sam je toliko ljubazno koliko sam u toj
situaciji uopće mogla. – Kamo si odvela Aminat, ti zločinačka majko?
Sulfija se otimala čvrstom stisku moje ruke.
– Anja je moja kći – skvikne.
– Otkada to? – povisih glas.

16
 Jadni bolesni ljudi oko nas pratili su naš razgovor s velikim zanimanjem.
Sulfija im je, istina, otežavala praćenje jer je govorila kroz nos pa je se jedva moglo
razumjeti. A stalno sam je opominjala: moraš govoriti jasno i razgovijetno!
Promrmljala je da sam otuđila dijete. Da sam ga uvijek mučila. Da je tako sretna što
je napokon uspjela pobjeći od mojega tiranstva (»moje tiranije«, ispravila sam je). Da
bi radije živjela ispod mosta nego sa mnom pod istim krovom.
– GDJE JE AMINAT? – povisila sam još malo glas.
Sulfija kao da je sišla s uma. Vikala je da je ona Aminatina majka, da me ne
poznaje, da me vidi prvi put u svojem životu, da nema pojma tko sam ja, da neka
smjesta nestanem, da se ne smijem približavati njoj i njezinu djetetu, da je posve
dovoljno i to što sam upropastila njezin život.
– Pronašla si muškarca! – shvatila sam, tek sada iznenađena. Bolesnici
istegnuše vratove, a jedan zazviždi u znak priznanja.
– Napokon! – viknuh ja. – Dobro, ali gdje je Aminat?
Tu se Sulfija otrgne od mene, otvori svoja kriva usta u nepravilan ovalan oblik i
vikne:
– Upomoć! Želi me ubiti!
Iznenađena, pustila sam njezin rukav.
Sulfija prekine svoje promuklo piskutanje i potrči. Gledala sam za njom. Mogla
sam sad otići gore, potražiti njezin odjel i pitati kolegice koja joj je nova adresa. Ali
tko zna što im je Sulfija, podmukla kakva jest, bila sve napričala o meni. S pomoću
ukosnica povezala sam kosu u serioznu punđu i polagano krenula za njom.

Moja glupa kći trčala je preda mnom, a ja sam je pratila. Njezin plavi kaput
pokazivao mi je smjer. Kad je ušla u tramvaj, ja sam se ukrcala u druga kola. Ona
kao i obično ništa nije zapazila. Kroz tramvajski prozor vidjela sam kako pognutih
leđa i tupa pogleda čuči na svojem sjedalu.
Nekoliko stanica dalje uplašeno poskoči i iziđe, a ja potrčah za njom.
Trčala sam još nekoliko koraka. Onda ona skrene i kroz škripava vrata uđe u
betonsku zgradu. Smjesta sam je prepoznala. Bio je to dom za stručno medicinsko
osoblje iz provincije, sestre koje su došle u grad da pronađu posao i prije svega
muža. Ovamo se Sulfija, dakle, bila doselila i to nije bilo nikakvo čudo. Ni pametniji
čovjek ne bi za tako kratko vrijeme mogao pronaći stan u našem gradu, a Sulfija nije
bila pametna, čak ni lukava, bila je opasnost za sebe i za druge. Ali ipak je bila

17
napola medicinska sestra i netko se očigledno smilovao nad njom i dodijelio joj
krevet. Negdje u toj smrdljivoj izbi nalazila se, dakle, i moja voljena unučica.
Pitala sam ženu koja je čuvala ulaz koji broj sobe ima Sulfija Kalganova. Rekla
sam da je Sulfija otela dijete. Žena me spremno odvede do odredišta, uz mnoge stube
i duž dugačkih hodnika. Usput mi je pričala priče iz svojega upropaštenog života, a
ja sam ih preko volje komentirala, samo da joj se ne zamjerim.
Soba je bila mala i prljava, a Aminat je sjedila u krevetiću s rešetkama i
pogledavala prema meni. Lišce i čitavo tijelo bih su joj prekriveni zelenim pjegama.
Imala je vodene kozice – smjesta sam to prepoznala, jer u dječje sam se bolesti
razumjela kao i u većinu drugih stvari na ovome svijetu. Sulfija je sjedila na krevetu.
Lice je bila prekrila dlanovima, ramena su joj se počela tresti, a sve to samo zato što
nije htjela slušati svoju majku.
Kad me Aminat prepoznala, zgrabila je objema ručicama rešetke i počela ih
drmati. Sulfija užasnuto poskoči, ali ja je odgurnuh. Udarila je o moj lakat i pala
ustranu, toliko je bila nespretna.
Izvukla sam svoju malu djevojčicu iz kreveta, zgrabila musavi pokrivač i
umotala je u njega. Aminat me čvrsto zagrli oko vrata.
Odnijela sam svoj skupocjeni smotuljak iz te paklene kuće, pozvala privatni
taksi i odvezla se kući. Baka koja je upravo spasila svoje unuče.
Nisam imala baš ništa protiv svoje kćeri Sulfije. Rado sam živjela u punom
obiteljskom savezu, u naše dvije sobe. Zreli roditelji, mlada, neiskusna kći, mala
unučica, sve je to tako dobro išlo jedno s drugim. Bila sam načelno velikodušna,
cijenila sam razmjenu među generacijama. Nije mi bilo nimalo teško podupirati
Sulfiju u odgoju moje unučice i skretati joj pozornost na njezine učestale pogreške.
Napokon, htjela sam da se popravi.
Ali to što se sad bilo dogodilo, s time se nisam mogla pomiriti. Sulfija je
ugrozila dijete. Ostavila ju je samu iako je bila bolesna i otišla na posao, a onda,
dakako, nije uspjela pronaći mjesto za nju u novom dječjem vrtiću. Zarazila je
Aminat vodenim kozicama, koje je vjerojatno donijela iz bolnice, jer ona se unatoč
medicinskoj naobrazbi nimalo nije razumjela u higijenu.
Moja je misija bila da spasim Aminat od propasti. Osim mene nitko to ionako
ne bi bio kadar učiniti. Za sve druge ljude na svijetu Aminat je bila zapušteno, ne–
očešljano, šmrkavo dijete. Ne bi potrajalo dugo i ona bi povrh svega dobila još i uši
ili čireve.
Za mene je, dakle, bilo sigurno da će Aminat ostati kod mene.

18
 Pošto sam spasila Aminat, Sulfija se neko vrijeme nije usudila doći k nama u
posjet. Samo je neprestance nazivala i jecala mi u slušalicu. U nekom trenutku nije
više ispuštala niti zvuka ali je i dalje nazivala. Telefon bi zvonio, ali čim bih se javila
čulo bi se samo još krckanje. To je smetalo Aminat kad bi poslije ručka zadrijemala,
pa sam morala isključiti telefon.
Poslala sam Kalganova da Aminat ponovno prijavi u stari dječji vrtić, ali to se
pokazalo kompliciranijim nego što sam mislila. To se odjedanput moglo učiniti samo
još uz majčino odobrenje jer ona je imala pravo skrbništva. Razmišljala sam kako da
Sulfiju oslobodim toga prava. To bi posve sigurno bilo bolje za sve nas – za nju i za
Aminat a prije svega za mene. Ali Kalganov je rekao da bi takav postupak i njemu i
meni mogao naškoditi na radnome mjestu jer onda bi svi saznali kakvu smo užasnu
kćer podigli. Dala sam Kalganovu velik buket gladiola iz svoga vrta i rekla mu da ih
daruje voditeljici dječjeg vrtića te da joj pritom dade neki kompliment. Time je
problem prijavljivanja bio riješen.

19
Stetoskop, slatkice

Nakon što sam Aminat bila spasila iz doma za medicinsko osoblje, uhvatila sam se
ukoštac s njezinim vodenim kozicama. Po licu i cijelom tijelu imala je velike pjege
koje je bila izgrebla do krvi pa su se upalile. Bila je jedna jedina gnojna krasta, a
nekoć je bila tako lijepo dijete.
Liječila sam joj rane sokom od hrastove kore, makar sam na taj način
upropastila svu njezinu a i svoju posteljinu. Hrastova kora ostavlja smeđe mrlje, koje
se više ne mogu oprati.
Zahvaljujući mojoj terapiji njezine su rane brzo zacijelile, pa su i kraste otpale.
Tada su se tek vidjeh pravi razmjeri uništenja. Moglo se, naime, vidjeti koliko su
duboke rupe vodene kozice ostavile na njezinoj koži. Bila sam jako nesretna zbog
toga. I potrajalo je neko vrijeme dok ponovno nisam bila sigurna da na svijetu nema
ljepšeg djeteta od nje.
Odgojiteljicama u dječjem vrtiću rekla sam da je djevojčičina majka pretrpjela
velika oštećenja mozga i da se više ne može sama brinuti za Aminat. Htjela sam
spriječiti da je Sulfija još jednom ne otme na tako perfidan način. Odgojiteljice su
htjele vidjeti liječničku potvrdu. Ponovno sam otišla našoj susjedi Klavdiji. Klavdija
mi je nabavila papir koji je potvrđivao da se Sulfija nakon ujeda krpelja nije više
snalazila u svakidašnjici i da je svatko tko bi je vidio bio obvezan pružiti joj pomoć.
Ta potvrda vrijedila je zlata: nitko od tog trenutka nije htio biti u Sulfijinoj blizini.
Ona bi se, naime, zgodimice pojavljivala pokraj žičane ograde kojom je bilo
ograđeno igralište dječjeg vrtića. Promatrala je kako se dječica ljuljaju na ljuljačkama
ili igraju u pješčaniku. Nikada ništa nije rekla i uvijek bi se zaustavila s vanjske
strane ograde. Svejedno, jednom je jedna od odgojiteljica zgrabila Aminat i smjesta je
odvela natrag u kuću – za to sam se bila pobrinula argumentima i gladiolama.
 Kad nas je Sulfija ponovno nazvala, rekla sam joj za svaki slučaj da se više ne
približava Aminat, jer će inače moći odmah spremiti stvari za ludaru. Iz mojih usta
nešto takvo zvuči izrazito vjerodostojno.

Aminat je iznenada počela govoriti. Bilo je već prilično kasno. Ja sam se već
bila zabrinula da nije možda ipak malčice duševno zaostala. Govorila sam joj riječi,
ali ona bi sve to zanemarivala, dok jednoga dana nije otvorila svoja mala ustašca i
izgovorila cijelu rečenicu:
– Kad će taj glupi djed doći s posla?
Od tog trenutka uopće više nije prestajala pričati. Ni načas. Govorila je
danonoćno. I govorila je čudesne stvari.
Bila sam joj dobar uzor. Pazila sam na svoj izgovor i da mi slučajno ne
promakne koja tatarska riječ. Aminat je trebala govoriti savršeno. Ionako je već
izgledala dovoljno tatarski. Nije morala još i zvučati kao Tatarka. Ja više nemam
obitelji, ali kod Kalganovljeve rodbine na ladanju vidjela sam u kojem se smjeru to
može razviti. Prvo čovjek govori tatarski, onda zaboravi ruski i iznenada je
nepismen. Aminat se to nije smjelo dogoditi. Ona je morala postati najbolja, najljepša
i najpametnija. Sovjetsko dijete bez nacionalnosti, govorio je Kalganov pun ponosa.
Zapravo smo oboje htjeli najbolje za svoju unučicu – rijetko kad smo u nečemu bili
toliko jedinstveni, iako su nam se razlozi itekako razlikovali.
Nakon vrtića razgovarala bih s njom o tome kako je provela dan, pritom joj
ispravljajući gramatičke pogreške i obogaćujući rječnik.
– Elektricitet, ljubavi – govorila bih kad bi ona pokušala ugurati škarice za
nokte u utičnicu.
– Komunizam, ljubavi – govorila bih kad bih uspjela za nju nabaviti banane,
koje bih ostavila da dozriju na prozorskoj dasci i od kojih bih joj svaki dan davala po
jednu, da potraju što dulje.
– Gravitacija, ljubavi – rekla bih kad bi malena pala, što se događalo prilično
često, jer je tijekom prvih godina života bila nevjerojatno nespretna. Aminat dugo
nije znala razlikovati lijevo od desnog i nije mogla stajati na jednoj nozi. Da se lijepo
vrti ukrug, kao druge male djevojčice, to tek nikako nije mogla.
Odvela sam je u Palaču omladine i kulture na nastavu baleta. Ondje je nisu
htjeli, sve dok nisam spomenula gdje mi suprug zapravo radi. Onda je Aminat
primljena.

21
 Balet nam je donio mnogo dobra. Aminat je malo pomalo uspjela trčati tako da
joj vršci stopala nisu više pokazivali jedan prema drugome. Mnogo bi se rjeđe
spoticala i padala. Kad bi sjela, ramena više ne bi povlačila automatski uvis. Nisam
joj više morala tako često zabadati prste među lopatice da se ispravi.
Prošla je godina dana i još jedna. Aminat je navršila pet godina i mi smo slavili
njezin rođendan.
Nisam žalila ni vremena ni truda, a moj kolač Napoleon isticao bi se zacijelo i na
velikom državnom primanju. Imala sam izvježbanu ruku za lisnato tijesto, kao i za
sve drugo. Nakon četiri sata imala sam deset hrskavih podloga, koje sam natopila
kremom od maslaca i naslagala u čudesno umjetničko djelo, tako prozračno i slatko
kako sam zamišljala i budući život svoje unučice Aminat.
Moj suprug nabavio je balone i počeo ih napuhavati nadutih obraza i očiju
crvenih od naprezanja.
Nismo pozvali nikakvu djecu. Upravo smo bili kupili nov jugoslavenski
tapecirani namještaj. Pozvali smo dvojicu kolega mojega supruga, a uz njih još i
Klavdiju i moju sestričnu Rafaelu. Telefon sam isključila, da nas ne ometa stalna
zvonjava. Aminat sam odjenula u ružičastu nabranu haljinicu koju sam sama sašila i
počešljala njezine crne uvojke.
Igrala se šarenim balonima, pjevušila i smijala se kao najsretnije dijete na
svijetu. Na dar je dobila bojanke, drvene bojice, flomastere, štramplice, mandarinke i
jedan dječji liječnički kovčeg. Smjesta ga je otvorila i počela razvrstavati instrumente.
Pogledala sam je i srce mi je zaigralo od radosti. Na prvi pogled prepoznala sam:
moja će unučica jednom postati liječnica, i to kakva.
Nasmijala sam se razdragana tom pomišlju. Liječnica nam je nedostajala u
obitelji. Istina, Kalganov je bio posve upotrebljiv otkako je postao predsjednikom
sindikata. A čak je i Sulfija, dok je još stanovala kod nas i kad bi to bilo doista nužno,
znala dati injekciju. Ali prava liječnica u kući bit će važna kad ostarimo. Bilo je to
cijenjeno zanimanje i njime mi je bilo zajamčeno buduće priznanje svih susjeda i
kolega, jer osim mene svi su se neprestance razbolijevali, trebale su im injekcije,
potvrde ili kojekakvi lijekovi.
– Stetoskop, slatkice – proširila sam djevojčičin rječnik. – Infuzija, ljubavi. Tu-
ber-ku-lo-za.

Da joj barem nisam rekla to s tuberkulozom.

22
 U vrtiću koji je polazila Aminat provedeno je Mantouxovo testiranje. Djeca su
dobila injekciju u podlakticu, a oko mjesta uboda zelenom se tinkturom crtao okvir.
Ako je dijete već imalo dodir s bakterijama tuberkuloze, mjesto uboda upalilo bi se i
nateklo. Ako se to ne bi dogodilo, sve bi bilo u redu.
Aminatina se oteklina nije držala unaprijed zacrtana okvira. Čitava podlaktica
natekla joj je i izgledala kao crveni jastuk. Usred njega nalazile su se izobličene
zelene strelice. Kad sam to vidjela, uhvatila sam Aminat, obrisala joj nos, nabrzinu
izglačala njezine karirane hlače da izgleda pristojno i otrčala s njom u polikliniku.
Pedijatrica zadužena za naš okrug pogledala je djevojčičinu ruku koju sam joj
bila gurnula pod nos i odmahnula glavom. Rekla je da nešto takvo nikada u životu
nije vidjela. Ali moglo bi biti od pomoći ako se cijeli test ponovi i na desnoj ruci.
Aminat je dobila drugu injekciju.
Sljedećeg su jutra otekline sezale do ramena. Pedijatrica je nezadovoljno
odmahnula glavom i izvukla odnekud hrpu formulara. Aminat su morali pregledati
mokraću, stolicu, krv, a osim toga morala je i na rendgen.
Ja sam sljedećih tjedana imala dovoljno posla. Skupljala sam djevojčičine
izlučevine u određena doba dana, gurala napunjene staklenke kroz ovalne prozore
laboratorija, prala malenoj vrat i vodila je na preglede. Liječnici su radili svoj časni
posao, a ja sam radila svoj. Postala sam majstorica u skupljanju urinskih proba. To
zvuči mnogo lakše nego što uistinu jest.
Radovala sam se brojnim zahtjevnim zadacima koji su me tih dana zapali jer
tako sam imala manje vremena za brigu. Aminat je sa svojim rumenim obrazima
izgledala veoma robusno, ali i robusna su se djeca znala već rušiti mrtva ili bi, eto,
oboljela od tuberkuloze. Noću zbog toga ne bih mogla zaspati. Predodžbu o dječjem
lijesu istjerala sam iz svojih misli, ali iznutra sam se tresla. Prizvala sam Bogu u
sjećanje kako sam prema Sulfiji uvijek bila dobra. Sad sam bila spremna čak i
pomiriti se s njom, dati joj posljednju šansu, zaboraviti na svu srdžbu, ali samo ako
Aminat zato ozdravi. Ležala sam s glavom na jastuku i tiho šaputala za sebe.
Kalganov mi je za tih noći okretao leđa i držao uši začepljene. Nije volio da
razgovaram s Bogom. On nije vjerovao u Boga i nije htio da ga sramotim time što
vjerujem u njega. Prije svega nije htio da drugi doznaju kako vjerujem u Boga, čak i
da razgovaram s njim. Pa u našem krevetu ne postoji nitko drugi osim nas dvoje,
uzvratila sam. Točnije rečeno, osim nas dvoje i Boga.
Kalganov je u to vrijeme općenito postao veoma osjetljiv. Sledio bi se od
uzrečica kao što je »hvala Bogu«. Još bi gore bilo ako bi Aminat iznenada rekla
»tikrik« umjesto ulica, ili ga oslovila s »babaj«. Kalganov mi je predbacivao da sam te

23
riječi prokrijumčarila u kuću ne bih li Aminat uskratila za priliku da odraste kao
normalno sovjetsko dijete. Bila sam nevina jer preko mojih usnica takve riječi pred
Aminat nikada ne bi prešle. Možda su plivale negdje u njezinoj tatarskoj krvi. Ali ja
sam bila obzirna. Kad sam god mogla zadržala bih za sebe svoje gledanje na stvari.
Kalganov je ipak bio samo muškarac i imao je slabe živce.

Pedijatrica koja je liječila Aminat rasprostrla je po stolu rezultate pretraga.

Djevojčičini leukociti, trombociti, eritrociti, antitijela, nekakve sumnjive bjelančevine,
pigmenti i prutići, sve je to bilo točno prebrojeno i zabilježeno, ponešto čak i dvaput,
jer su prve probe bile onečišćene ili su se prosipale. Djevojčičin EKG nalazio se
pokraj rendgenskih snimaka, a pacijentica je reagirala oduševljeno:
– Pogledaj, kostur!
Nisam je udarila iako mi je bila izgužvala haljinu. Bojažljivo sam pogledavala
prema njezinoj liječnici. Ta pretila žena s raskuštranim ptičjim gnijezdom gdje su
drugi nosili frizure sad je trebala izreći sud – hoće li moja djevojčica živjeti, i ako
hoće, pod kakvim uvjetima.
Pogledala sam je. Ona je odmahnula glavom. Osjetila sam kako su mi se ruke
počele tresti.
Aminat skoči s mojega krila i stane pokraj mene. Počela je navlačiti moju zlatnu
naušnicu, a ja još nisam imala snage za odgojnu mjeru jer je pedijatrica napokon
počela govoriti.
Neko sam je vrijeme pozorno slušala. Govorila je dugo, a ja sam je gledala u
lice koje me je podsjećalo na loše ispečenu palačinku. Shvatila sam da Aminat još
neće umrijeti. Svakako ne sada. Da će možda čak i ozdraviti. A možda i neće. To se
nije moglo tako točno reći. Rezultati su se mogli tumačiti na različite načine. Možda
je to što su joj ruke bile otekle bila samo alergijska reakcija. Ali možda je bila u
dodiru i s Kochovim bakterijama. Svakako, sanatorij za djecu s plućnim bolestima
sad je bio pravi izbor.
Podigla sam oči prema pukotinama na bijelom stropu poliklinike i zahvalila
Bogu.

24
Sanatorij za djecu s plućnim bolestima

Nisam rekla Aminat da će sljedeća tri mjeseca provesti u sanatoriju za djecu s

plućnim bolestima. Smatrala sam da previše riječi može više naškoditi nego pomoći.
Dogovorenog dana spakirala sam u naprtnjaču njezine gaćice i drugu odjeću i
odjenula je toplo. Sanatorij je bio usred crnogorične šume, u staroj vili koja je nekoć
pripadala nekom klasnom neprijatelju. Dva sata morali smo putovati vlakom prema
sjeveru i onda sići na malom, pustom kolodvoru.
Bilo je veoma hladno. Aminat se grčevito držala za moju ruku. Pola sata hodale
smo kroz šumu, dok nismo stigle do ulaznih vrata sanatorija. Ja sam oduvijek i
posvuda umjela pronaći najkraći put, makar mi ta mjesta bila i posve nepoznata.
Načelno nikada ne bih zalutala, ni u gradu ni u šumi. Uvijek bih znala kad koji
autobusi voze i kamo, a na stanici bih osjetila da se autobus približava čak i ako još
ne bi bio na vidiku.
– Zašto je ovdje tako užasno tiho? – upita me Aminat.
– Zato – objasnih joj.
Znala sam da će se novo okruženje Aminat činiti veoma čudnim. Ona je rođena
kao gradsko dijete. U šumu s njom nikada prije nisam išla, u najboljem slučaju s
vremena na vrijeme u park. Nikada u životu ona nije vidjela toliko stabala poredanih
tako tijesno jedno do drugoga. Čitav život njezino obzorje krasili su tvornički
dimnjaci. Kad bi Aminat navečer legla u svoj krevetić, brujanje cestovnog prometa
uljuljalo bi je u san.
Aminat se osvrne oko sebe. Oči joj odjednom postadoše posve uske, što je bio
nedvosmislen znak da se nije slagala s onime što joj se događa. A nije imala još ni
pojma da će ovdje morati ostati puna tri mjeseca, posve sama, sa stranim ljudima,
bez svoje bake.
 Otvorila sam ulazna vrata, uspela se kamenim stubama do ulaza i ušla u
mračan hodnik u kojem su na nanizanim kukama visjeli vlažni dječji kaputići.
Zidove su krasile izblijedjele bubamare u ulju. Malo podalje nešto je lupkalo.
– Idemo kući – reče Aminat odlučno.
Oslobodila sam prste iz stiska njezine ručice, uhvatila je za kapuljaču i povela
dugačkim hodnikom do staklenih vrata iza kojih su za malim stolovima sjedila djeca
bezizražajnih lica i jela iz metalnih zdjelica, pa sam napokon shvatila otkud lupkanje.
Predala sam Aminat, njezinu naprtnjaču i uputnicu prvoj zaposlenici sanatorija koja
mi je izašla ususret.
Ta je žena nosila kutu posivjelu od učestalih pranja. Imala je lice rukovodeće
osobe. Pročitala je cedulju i rekla:
– Aminat Kalganova? Ah, da.
Potom uzme za ruku moju Aminat i odvede je. Aminat pođe s njom, poslušna
poput dobre djevojčice, ali se u hodu svako malo okretala za mnom. Meni pade
kamen sa srca. Aminat je zasigurno čvrsto računala s time da ću je, kad se za
nekoliko minuta vrati, smjesta odvesti natrag kući.
Pričekala sam dok mi njih dvije nisu iščezle iz vidnog polja i žurno se dala na
povratak. Nisam uspjela dovoljno brzo izaći iz domašaja djetetova glasa. Na
šumskom puteljku sustigao me njezin bijesni, očajnički krik.
Tri tjedna kasnije nazvali su me i rekli da je Aminat dobila šarlah i da moram
smjesta doći po nju. Odvezla sam se vlakom do šume i otišla već poznatim putem do
sanatorija.
Aminat je sjedila u staklenom kavezu, u kojem su stajali jedan krevet i jedan
noćni ormarić. Tamo su je držali izoliranu od druge djece, objasnila mi je voditeljica
sanatorija. Rekla je da će me osobno smatrati odgovornom za epidemiju šarlaha koja
će izbiti ako je Aminat uspjela zaraziti drugu djecu.
Aminat je u majici i štramplicama sjedila na krevetu i buljila kroza staklene
zidove u ljude koji bi prolazili pokraj nje. Nije me prepoznala. Njezine crne oči
okrznule su prvo mene, a onda voditeljicu sanatorija. Onda su se vratile meni i
počele se iskriti.
Aminat se čitavim tijelom zaleti u staklenu plohu. Vidjela sam njezine bijele
zubiće u spljoštenu osmijehu prepunom nade. Mrlje na njezinu licu vidjela sam tek
kasnije.

26
 Ušle smo u stakleni kavez i Aminat skoči na mene, zagrli me ručicama i
nožicama i pritisne tako snažno da mi je ponestalo daha. Potapšala sam je po leđima,
rekla »no, no« i pokušala je spustiti na pod.
– No? – upita voditeljica sanatorija trijumfalnim glasom.
Ne rekavši više ni riječi, sjela je na krevet, stisnula Aminat nogama i podigla joj
majicu.
Ugledala sam bezbroj malih crvenih prištića, koji su se na djevojčičinim leđima
stapali u zviježđa i galaktike. Stavila sam naočale i sagnula se dublje nad njih. Među
mnogo čime što sam veoma dobro znala bilo je i to da je šarlah izgledao posve
drukčije.
– Ona je samo pojela nešto loše – rekoh. – Pa to ipak nije šarlah.
– Imate li stručno medicinsko obrazovanje? – upita voditeljica sanatorija.
Ona je imala stručno medicinsko obrazovanje, ali nije mogla razlikovati šarlah
od urtikarije. Ili, pak, to nije htjela. Slutila sam što je posrijedi. Aminat nije bila
jednostavno dijete nigdje, pa ni ovdje.
– Idite s djetetom u svoju polikliniku – rekla je.
– Čut ćete vi još za nas – dobacila sam dok smo odlazile.

Uzela sam djevojčičinu naprtnjaču a potvrdu da je dijete Kalganova oboljelo od

neke opasne zarazne bolesti, da je vjerojatno u životnoj opasnosti i stoga ga hitno
valja izolirati poderala sam putem i pustila komadiće da odlepršaju među borovima.
Aminat me držala za ruku i skakutala po snijegu. Smijala se od uha do uha dok
je vlastitim riječima sažimala tri tjedna provedena u sanatoriju.
Bilo je užasno. Morala je spavati u spavaonici s pedesetero druge djece. Prvih
nekoliko dana nije mogla jesti iz tih metalnih tanjura jer je žlica tako odvratno
lupkala po njima. Sva djeca morala su prije spavanja zajednički prati noge. Ručnici
su se presavijali ovako: uzduž, uzduž, još jedanput uzduž, onda poprijeko. Jedna od
odgojiteljica neprestano je pričala jezive priče. Aminat se gotovo svakog jutra budila
u tuđem krevetiću, pokraj nekog drugog djeteta, i ne bi znala kako je dospjela tamo.
Nikad, nikad više nije htjela slušati nikakve priče. Svakog dana dobila bi injekciju u
ruku, a igle su bile toliko duge da su mogle probiti dječje ručice. Sva djeca koja su
noću htjela na zahod morala su uzeti noćnu posudu koja se praznila tek ujutro.
Aminat je tek prekjučer stekla prijateljicu, djevojčicu koja je od roditelja dobila
vrećicu bombona i sve ih podijelila s njom. U noći ju je onda počelo svrbjeti, a ujutro

27
su je pitali je li već imala šarlah, što je bio najsretniji trenutak tijekom protekla tri
tjedna jer onda sam se pojavila ja i odvela je sa sobom!
Stigle smo na mali napušteni kolodvor i sjele na klupu. Vlak koji je moju malu
djevojčicu i mene trebao iz šume vratiti kući polazio je tek za pola sata. Iznad šume
izlazilo je sunce, prve blijede zrake okrznuše nam obraze. Okrenule smo lica prema
nebu.
– Aminat, prestani – zamolila sam je. Od njezina me je blebetanja već bila
zaboljela glava. Proteklih sam tjedana bila posve zaboravila koliko je djevojčica
mogla govoriti.
– Gotovo svake večeri jeli smo heljdinu krupicu – nastavi Aminat.
– Hoćeš li da ti radije ja ispričam jednu priču? – prekinuh je.
– Ne! – viknu Aminat.
Rijetko kad sam je vidjela toliko sretnu kao toga dana. Ali s pričama, to je bilo
sigurno, nikad više nije htjela imati nikakva posla.

28
Posvuda izdajnici

Dva dana kasnije mrlje bijahu nestale. Ali ja Aminat više nisam vratila u sanatorij.
Izgledala je zdravo. Uza svaki obrok davala sam joj po komad kruha i češanj
češnjaka i pokazala joj kako da njime namaže koru. Aminat nije marila za kruh, već
je češnje češnjaka jela čitave. Bila sam sigurna da se sad više neće razboljeti: u
češnjaku je bilo mnogo vitamina. Poslala sam je natrag u dječji vrtić. Tri dana kasnije
došla sam navečer po nju i ustanovila da je Aminat netko već odveo.
Jedva sam se uspjela obuzdati da odgojiteljicu koja mi je prenijela tu vijest ne
zgrabim za rever njezine bijele kute. Kuta je bila nova, a nova je bila i odgojiteljica.
Nikada prije nisam tamo vidjela njezino glupo lice. Bila je posve mlada i sigurno je
upravo bila završila svoju izobrazbu. Vidjelo se po njoj da na pedagoškoj strukovnoj
školi nije naučila bogzna što. Pa ja sam i sama radila na jednoj i dobro sam znala što
se ondje zbiva. Poznavala sam sve te djevojke koje se školuju u školama poput naše.
Sve su one tvrdile da vole djecu, ali su zapravo bile lijene, zanimale se samo za
mladiće i imale strahovito glupa lica.
– Mama je već bila ovdje – frfljala je nova odgojiteljica sva ozarena.
Sjela sam na nisku klupu na kojoj su dječica obuvala cipelice.
– Što? – zastenjala sam.
– Mama je došla po Anju. Anja je bila tako vesela što za promjenu jednom ne
odlazi posljednja.
Zatvorila sam oči i pokušala se pribrati.
– Mama je duševno poremećena – rekla sam naglašeno mirno. – Mama je
opasna psihopatkinja. Pa zar ne znate da mamu ne smijete čak ni puštati ovamo?
 Glupača poravna jednu girlandu koja je resila dovratak u povodu praznika
Sovjetske armije.
– Ne, o tome ne znam ništa – reče posve mirno. – U vezi s time nisam dobila
nikakve naputke.
Otišla sam ne rekavši više ni riječi. Ma koliko gorko zvučalo, bila je u pravu.
Zaštitni bedem koji sam bila sagradila oko Aminat bio je tek od papira i bilo je
pitanje vremena kada će se raspasti. Morala sam priznati da sam bila previše naivna,
predobra srca. U biti to je bila pravedna kazna.
Ali Aminat, Aminat je nije bila zaslužila.
Odvezla sam se kući. Kalganov je već bio tamo. Jeo je hladan kosani odrezak
koji sam napravila večer prije i u zdjeli ostavila u hladnjaku. Očito više nije imao
snage da ga podgrije.
– SULFIJA! – viknuh promuklo i potrčah do telefona.
Okrenula sam broj njezina doma.
– Sulfija Kalganova! – viknula sam u telefon. – Otela je malo dijete!
U pozadini se čuo veseo žamor. Ondje se sigurno opet nešto slavilo.
– Sulfija Kalganova ovdje odavna više ne živi, ženo – reče neki glas.
Spustila sam slušalicu i oteturala do kuhinje. Moj je suprug prekrižio ruke na
trbuhu i gledao kroz prozor.
– Kad si posljednji put vidio Sulfiju? – izderala sam se na njega. On iznenađeno
podrigne.
– Prije dva tjedna, mislim – promrmlja potom. – Kad se, no, kako da kažem,
kad se udala.

Nisam to mogla shvatiti. Ni u koga se više nisam mogla uzdati: iz svakoga su

kuta plazili izdajnici. Čak i Kalganov, ta ameba, taj beskičmenjak, ta meduza bez
otrova, bio se osmjelio da me slaže. A ja sam ponovno ispala tako prostodušna.
Sad se ispostavilo da je on preda mnom imao tajne. Susreo se s našom kćerkom
Sulfijom i obavijestio me o tome tek kad više drukčije nije išlo. Čovjek se jednostavno
ni u koga na ovome svijetu više ne može uzdati.
– Zašto mi nisi rekao ništa o tome, beštijo?
– Zato što me zamolila – nastavi on mrmljati. – Zato što te se toliko boji.
– Boji? Mene? Ma, tko se može bojati mene? Mene se nitko ne mora bojati. Pa ja
samo želim najbolje. Stavi tanjur u slivnik, idiote!

30
 Sat vremena kasnije zajedno smo napustili naš stan. Htjela sam znati sve.
Htjela sam vidjeti sve. Htjela sam da mi se vrati Aminat. Htjela sam biti sigurna da
joj se nije dogodilo ništa strašno.
To je shvatio čak i moj suprug. Pošto sam mu sve objasnila, ponovno me počeo
slušati, pa mi je pokazao restoran u kojem je Sulfija proslavila svoje vjenčanje. Za
divno čudo restoran nije bio loš. Onda smo se autobusom odvezli još jedanaest
stanica i on mi pokaže ulicu u kojoj je sada živjela.
On je sve to znao! Samo telefonski broj nije imao, rekao je da još nema telefon
jer da je kuća novogradnja.
Sulfijin suprug, rekao je Kalganov, bio je njezin bivši pacijent. Pregazio ga je
auto i na Sulfijinu su ga odjelu ponovno skrpali. Ona ga je njegovala dok nije
ozdravio. Na dan otpuštanja on ju je zaprosio. Zvao se Sergej.
– Sergej! – frknuh prezrivo, navlačeći svojega Kalganova kraj beskrajna niza
deveterokatnica.
– Nemoj tako brzo, Ružice – preklinjao me je on.
– Jesi li bar siguran da si dobro upamtio ulicu, tarantulo jedna?
On trepne očima. Padao je snijeg, pa su se pahuljice lijepile za njegove crne
trepavice koje sam prije dvadeset i pet godina toliko voljela.
– Mislim da jesam – reče on.
– Misliš? Samo misliš? Ne znaš točno?
– Ma, ne znam – reče on. – Pa ne znam ja uopće ništa. Pa što svi vi samo hoćete
od mene? Pa nisam ja ništa kriv.
Potapšala sam ga između lopatica. Pritom mi je šaka utonula u kožu njegova
skupog, prije dvije godine kupljena kaputa od janjećega krzna. Pazila sam da se
dobro odijeva; napokon, bio je moj suprug, a osim toga je u sindikatu obnašao važnu
dužnost. Ostavila sam ga da stoji i pohitala naprijed. Onda me sustigao i ja sam ga
ponovno uhvatila pod ruku. Bio je kup govana, ali drugog supruga jednostavno
nisam imala.
Onda sam u hipu zaboravila Kalganova jer je negdje zaplakalo dijete.
– Čuješ li? Čuješ li? Je li to ona?
– Što? – upita moj muž, pa zastane i stane vrtjeti glavom amo-tamo.
– Slušaj, dijete plače.
Muž mi stade osluškivati. Imala sam osjećaj da mu se uši ispod šubare pomiču
od napetosti.

31
 – Ništa ja ne čujem – reče.
– Gluh si ko top.
Još smo malo trčkarali ulicom gore-dolje.
Promatrala sam kuće, balkone, prozore. Na balkonima su stajale skije i saonice.
Na prozorima su visjele vrećice sa zamrznutim mesom. Na prozorskim su daskama
stajale biljke lončanice i sjedile mačke. Neki su balkoni bili nakrcani polomljenim
namještajem, starim cipelama i praznim bocama. Ljudi tek što usele od stana već
naprave svinjac. Iz posuda je virilo posušeno cvijeće prekriveno svježim snijegom.
Tu i tamo ugledala bih čak i poneko staro drvce na kojem je još bilo ostataka
novogodišnjih ukrasa.
Moj mi se suprug zaklinjao da mu Sulfija nije rekla kućni broj. Vjerojatno je
pretpostavljala da mi se neće moći suprotstaviti.
– Ništa ja ne znam, Ružice moja. Časna pionirska – reče on.
U toj ulici, u tim novogradnjama, stanovalo je nekoliko tisuća ljudi. Razmišljala
sam koliko bi potrajalo kad bih ušla u svaku zgradu i pozvonila na svaka vrata.
Pojavila se neka žena koja je u kolicima vozila malog posranca. Nisam pala u
iskušenje da to dijete pobrkam s Aminat. Bilo je premalo i preružno.
Nos mojega supruga stao je crvenjeti. Oči su mu zasuzile. Bilo je veoma hladno
i on je izgledao više nego jadno. Da sam baš ja morala imati takvog bijednika uza se.
Bilo kako bilo, bar se više nije žalio.
– Idemo kući – rekla sam.
– Stvarno?
Radovao se kao malo dijete. Nije bio izdržljiv i htio je na toplo, piti čaj, jesti
kosane odreske.
– Idemo sad natrag na stanicu, samo zbog tebe, zmijo – rekla sam, okrenula se i
pošla.

Još sam se pet puta odvezla onamo, sama. Prolazila sam ulicom gore-dolje, u
razna doba dana i noći. Zaustavljala sam ljude koji su izlazili iz kuća i pitala ih
poznaju li Sulfiju Kalganovu. Ali nisu je poznavali. Pitala sam ih jesu li vidjeli neku
žgoljavu Tatarku kako za ruku vodi lijepu malu djevojčicu. Nitko je nije vidio.
Tri tjedna kasnije napokon sam ih srela.
Bile su zajedno. Sulfija je držala za ruku moju malu djevojčicu. Odmah sam
vidjela da Aminat nije bila dobro odjevena. Nije imala šal, a kapa joj je skliznula i

32
izlagala njezine uši reskoj studeni. Crni su joj pramenovi visjeli nad licem. Nosić joj je
bio crven. Dijete je sigurno bilo prehlađeno, što nije nikakvo čudo s obzirom na to
kakvu je majku imalo.
Otišla sam nekoliko koraka u stranu i sakrila se iza kante za otpatke. Sulfija i
Aminat prošle su pokraj mene. Vidjela sam gdje su skrenule i u koju su kućnu vežu
ušle. Požurila sam za njima. Čula sam dizalo kako polazi i vozi dugo, sve do
potkrovlja. Naposljetku se visoko gore zalupiše vrata.
U veži je lijepo mirisalo jer je kuća još bila nova. Mirisi boje i kemije širili su se
zrakom, veoma čisti, ali ja sam znala da to neće potrajati dugo. Za godinu dana ti će
svježe oličeni zidovi biti prepuni škrabotina, mačke i pijanci zapišat će sve kutove, i
budu li ljudi imali sreće, ostat će im lagan dašak nade u bolji život kakav se useljava
u svaku kuću.
Malo kasnije stajala sam na devetom, posljednjem katu. Ondje sam vidjela
četvera vrata. A iza jednih od njih pjevušio je dječji glasić koji sam poznavala.
Nisam pozvonila na Sulfijina vrata. Još ne. Potiho sam se spustila niza stube,
izašla iz zgrade i udahnula hladan zimski zrak koji je mirisao na lubenice. Nada mi
je nadimala pluća, mogla sam se vinuti uvis poput balona.

33
Razgovor o atomima

– Kakvim se poslom zapravo bavi Sulfijin suprug? Taj Sergej? – pitala sam
Kalganova dok je sjedio u kuhinji i vilicom mrvio palačinku punjenu mljevenim
mesom.
On nešto promrmlja. Usta su mu, kao i uvijek, bila puna.
– Nekakav je fizičar – rekao je napokon. Među zubima su mu se vidjeli ostaci
pečena luka.
– Aha – rekoh zamišljeno. – Tako, dakle.
Nisam stvarno vjerovala u to. Što bi moja kći Sulfija, koja ni s devet godina nije
znala pošteno čitati, a računanje joj ni danas nije jasno, mogla raditi s fizičarom? I
prije svega, što bi fizičar s njom? Vodio razgovore o atomima?
U devet sati ujutro napokon sam pozvonila na vrata Sulfijina stana. Odjenula
sam lijep, dugačak krzneni kaput, šubaru, ukusno se našminkala i uzela sa sobom
kutiju najskupljih bombona. Bili su već malo stariji jer sam ih prije dosta vremena
odlučila sačuvati za neku posebnu priliku. I sad se napokon pružila.
S druge strana vrata bilo je jako tiho. Onda sam čula šuštanje, kašljanje i
psovke, gole noge na linoleumu. Vrata su se otvorila i ja sam prvi put ugledala
pravoga pravcatog muškarca koji je živio sa Sulfijom – svojega zeta.
Na prvi pogled posumnjala sam da je doista fizičar. Izgledao je priglupo. Ali
morao je biti nekakav prirodnjak jer nije odlazio na vrijeme na posao i očito je
prijepodneva provodio sam kod kuće. Krupan kao medvjed, kose boje žita, dugačke
i neočešljane, kovrčave. Dlake na prsima bile su mu malo tamnije. Noge...
Muškarac se sakrije iza vrata.
– Što je? – upita gurajući glavu van.
 – Ja sam Rosalinda – rekla sam i dražesno se osmjehnula. – Lijepo da se
napokon možemo upoznati.
Ro-sa-lin-da? – ponovi on slog po slog. Da, imala sam lijepo ime, proizišlo iz
jednoga stranog ljubavnog romana. Nisam ja bila tamo nekakva Katja ili Larisa.
– Rosalinda... – promrmlja on. – Pa to je...
– Od moje ste kćeri sigurno već čuli mnogo toga o meni! – rekla sam i stala
visokom petom na prag.
Reagirao je brzo, možda je ipak bio fizičar.
– Ah, kako neugodno! Ozdravili ste?
– Ozdravila? – upitala sam i objema rukama gurnula vrata. Pritom sam ga očito
malo prikliještila jer je ispustio prigušen krik, ali me na kraju ipak pustio u stan i stao
se beskrajno ispričavati.
Nadmoćno sam kimnula glavom dok je on hitro šmugnuo iza ugla. S obzirom
na njegovu veličinu i stas to se nije razumjelo samo po sebi. Gaće su mu bile nove i
očito čiste.
Kalganovu su također potrebne nove gaće, odlučila sam.
– Molim vas, udobno se smjestite, odmah se vraćam! – viknu moj očito dobro
odgojeni zet iz dubine stana.
Taj je stan imao najmanje dvije sobe i kuhinju. Svukla sam kaput, ali sam
odlučila zadržati čizme. Ušla sam u kuhinju i sjela na stolčić.
Kuhinja je bila u redu, najmanje osam četvornih metara. Stol je bio nov,
plastični stolnjak na njemu također. Djetetova šalica sa zecom sušila se pokraj
tanjura. Štednjak nije bio osobito čist. Na prozorskoj su dasci stajale čaše s lukom, čije
su se zelene mladice propinjale prema stropu. To je Sulfija bila naučila od mene: tako
se i zimi moglo povoljno dobiti vitamine.
Vitamini su, to sam u međuvremenu naučila, ipak najvažniji u životu. Od
pogleda na luk postala sam mirna i velikodušna. Odlučila sam da ću Sulfiji pri
sljedećem posjetu dati i malo čajne gljive koja je uspijevala u mojoj kuhinji. Od te se
gljive dobivao veoma ukusan, zdrav napitak, okusom sličan kvasu. Bio je štoviše
mnogo bolji, jer je kvas koji se mogao kupiti na ulici jamačno bio nehigijenski. Prije
sam ga svejedno zgodimice znala kupovati za Kalganova, pa i za Aminat. U
međuvremenu sam počela uzdignute glave prolaziti pokraj malih cisterni na
rubovima kolnika, iz kojih su prodavačice u zamrljanim pregačama žućkastu
zapjenjenu tekućinu točile u vrčeve i plastične vrećice u kojima je kvas izgledao kao
mokraća. Meni mnogo više odgovara moja čajna gljiva koju sam dobila od kolegice.

35
Mora se samo redovito hraniti čajem i šećerom i napitak je garantirano zdrav i
higijenski.
Moj se zet ponovno pojavi, ovaj put u zamašćenom kućnom ogrtaču. Još mi
nije bilo posve jasno što bih trebala misliti o njemu. Natočio mi je malo hladnog čaja,
u kojem su još plivali listići, i dotočio mi u šalicu vrele vode. Pritom me pitao je li mi
bolje sa srcem i kako je bilo na liječenju.
Tada sam sve shvatila.
Sulfija, taj mali balegar, bila me je prešutjela. Uklonila me je tako što mi je
pripisala razne boleštine i odlaske na dugotrajna liječenja. To svakako nije bilo
rješenje koje bi govorilo o dalekovidnosti.
Moje je srce oduvijek kucalo pravilno, polagano i stabilno. Bolesni su
uglavnom bili drugi. Ali ja sam odlučila prihvatiti Sulfijinu podmuklu igru.
– Bolje mi je – rekla sam. – I, sviđa li vam se u braku?
– O da, jako – reče moj zet sjajnih očiju. – Znate, baš smo veoma sretni. Otkako
mala Anja živi s nama, Sonja je jednostavno procvala. Prekrasno je od vas što ste
moju suprugu podupirali u teškim vremenima, ali ja sam odmah osjetio da ona sve
želi uzeti u svoje ruke. Htjela je da naše dijete bude s nama. Svaka normalna majka
želi imati dijete uza se, zar ne?
Udahnula sam i izdahnula. Otkad je to moja Aminat bila naše dijete? Otkad je
to Sulfija bila normalna majka?
– Ali Anji jako nedostaje baka – priopći mi zet. – Nedavno su u dječjem vrtiću
dobili čokoladne bombone jer je nekomu bio rođendan. Anja je svoj bombon donijela
kući i rekla da ga prerežemo na tri dijela, jedan za nju, jedan za Sonju i jedan za
baku. Komadić za baku htjela je spremiti. Naravno da to nismo napravili. A i bilo je
samo nekoliko mrvica.
– Soja? – upitah začuđeno. Ime je, istina, već bio spomenuo, ali ja nisam
shvatila na koga misli.
– Da, Soja, moja supruga.
– Ah, tako – rekla sam. Sad je, dakle, Soja.
Nisu imali dvije, nego čak tri sobe. Samo za sebe. Iako ih je bilo samo troje. Pa
nismo u inozemstvu. Tko je kod nas imao trosobni stan za tri osobe? Čak ni
Kalganov kao predsjednik sindikata. Ali za to je doista sam bio kriv: nije htio da
nama bude bolje nego drugima, pa se premalo trudio da nam olakša život. Da nije
bilo mene, on bi vjerojatno još stanovao u nekoj višekrevetnoj sobi u domu.

36
 Pažljivo sam pogledala zeta. Kako je Sulfija mogla upecati takvog muškarca? Je
li mu u bolnici nešto umiješala u bočicu s infuzijom?
– Kad sam se probudio iz narkoze i vidio Soju, mislio sam da je anđeo –
odgovori mi zet na moje neizgovoreno pitanje. Podigao je rub svojega kućnog
ogrtača i pokazao mi nogu na kojoj su se između kuštravih dlaka sjajili svježi ožiljci
boje praščića.
– Razumijem – rekla sam i odahnula kad je ponovno pokrio svoje ekstremitete.
– Dođite nam u nedjelju u goste – rekla sam. – Pozivam vas na ručak, cijelu
obitelj, sve troje. Odlično kuham. Mi smo Tatari, znate?
Moj zet trepnu očima.
– Vrlo rado.
Sunce se uhvatilo za njegove trepavice boje žita.

U nedjelju nisu došli. Upravo sam se spremala pripremiti jelo. Dugo sam
razmišljala što bih kuhala. Najbolje neko tatarsko nacionalno jelo, koje moj zet još
nikad nije kušao. Problem je bio što sam sama odrasla sasvim bez tatarske kuhinje.
Nakon junačke smrti mojih roditelja 1945., u posljednjoj godini Drugoga
domovinskog rata, mene su s bratom otpremili u sirotište, a ondje su se jela
uglavnom juha od krupice. Naravno da sam svejedno znala dobro kuhati. Naučila
sam sama. Ali nikada nije postojala neka baka koja bi me mogla uputiti u kulinarske
posebnosti našega naroda. Svoju baku Aminat nikada nisam vidjela, samo sam čula
da je bila veoma tvrdoglava i ponosna žena. Postojala je i Kalganovljeva obitelj, koja
je dijelom živjela na ladanju, ali ono što se ondje posluživalo u meni je izazivalo
snažnu potrebu za povraćanjem jer je bilo tako nehigijenski pripremljeno.
Odlučila sam improvizirati. Dok sam još studirala, dijelila sam u studentskom
domu sobu s jednom Uzbekistankom i jednom Baškirkom. Sjetila sam se tih dviju
djevojaka i jela koja su znale kuhati. Onda su mi počele dolaziti ideje – i neka mi
netko dokaže da to nije bila prava tatarska kuhinja.
Na tržnici sam kupila rižu i ovnovinu i sastojke za čak-čak1. Uto je zazvonio
telefon. Otkako je Sulfija nestala, Kalganov se više nije rado javljao, ali ja sam se
izvikala na njega. Ruke su mi bile pune brašna. Bio je poslušan.
– Sojuška je na telefonu! – viknuo je iz hodnika. – Moraš se javiti!

1
čak-čak - desert od tijesta sličnog tijestu za uštipke prelivenom sirupom od meda, limuna, naranče i muškatnog
oraščića

37
 Gurnula sam ruke pod mlaz vode iz slavine i temeljito ih obrisala ručnikom.
Onda sam svojem suprugu iz ruku uzela slušalicu. Nije mi još bilo posve jasno tko
me zove. Nisam mogla pratiti sva ta silna Sulfijina nova imena.
– Da? – rekoh na telefon.
– Neću doći – šapne mi slušalica Sulfijinim glasom.
– Baš šteta – rekoh. – Onda ću tvojem suprugu dati da nešto za tebe ponese
kući.
– Nećemo doći – zašumi Sulfijin glas u mojem slušnom kanalu. – Ne mogu. Ne
možemo. Ne želim.
– Kako to misliš, ne želim?
– Samo preko mene mrtve. Oprosti mi.
Zajecala je, a ja sam odmaknula slušalicu od uha. Sa Sulfijine strane čulo se
brujanje automobila. Očito je nazvala iz telefonske govornice.
– Je li ti suprug slučajno u blizini? – upitah.
– Ne! – viknu ona. – Nemoj razgovarati s njim!
– Pazi malo, kćerčice – rekoh joj. – Mi smo jedna obitelj. Zar ne bi bilo bolje da
se jedni prema drugima odnosimo civilizirano?
Ona poklopi slušalicu.
Na ručak sam pozvala Klavdiju jer nam je sad bilo mnogo toga ostalo. Imali
smo brdo hrane, a Klavdija je imala silan tek. Digli smo čaše i nazdravili. Prije ili
poslije oni će doći, pomislila sam.
Sljedećeg dana nazvala sam svojega zeta na posao. Ispričao se zbog Sulfijina
ponašanja. Rekao je da se ona katkada ponaša posve iracionalno i da je on tu sasvim
nemoćan. Kad je doznala da je on prihvatio moj poziv na nedjeljni ručak, počela se
tresti i jecati. Onda je izjurila iz stana.
Ponovila sam kako bih voljela da se ponašamo kao civilizirani ljudi. Rekla sam
da smo ipak obitelj. Rekla sam da se uzdam u njega.
On je rekao da će učiniti sve što može.

38
Nema manira

Jedva sam je ponovno prepoznala.

Još je bila žgoljava. Ali nosila je lijepu crno-bijelu haljinu s točkicama. Haljinu
kakve žene poput nje obično ne nose. Bolje bi pristajala ženama poput mene.
Na glavi je nosila vunenu kapu kakvu nose stare žene dok se smrzavaju na
autobusnom stajalištu. Sulfija je skine i kosa joj padne na ramena, duga, crna, ravna.
Zar je napokon postala gušća?
– Pozdravljam te, mama – reče Sulfija.
Moj je zet stajao iza nje držeći u ruci stručak duboko smrznutih karanfila, koje
je vjerojatno upravo bio kupio u nekom pothodniku. Ponosno se smješkao. Nije bilo
jednostavno, morali smo zajednički svladavati Sulfijin otpor, djelujući na nju
istodobno s dviju strana. On je očito imao velik utjecaj na moju kćer. Mislim da je
Sergeju laskalo što za punicu ima prelijepog labuda poput mene, kad se već morao
oženiti ružnim pačetom.
Ali najvažnije je bilo da sam konačno vidjela Aminat. Morala sam se svladati
da je smjesta ne zgrabim i obaspem njezino predivno lišce poljupcima.
– Uđite, dragi moji – rekla sam srdačno i uzela svojem zetu stručak cvijeća iz
ruke.
– Nemojte biti tako sramežljivi – dodala sam jer je Sulfija stajala kao
skamenjena. Aminat jednim pokretom oljušti sa sebe kapu i bijeli krzneni kaputić,
pusti oboje da padne na pod, zagrli me objema ručicama i pritisne lice uz moj trbuh.
Pažljivo sam spustila ruku na njezinu glavu. Nisam htjela da se primijeti koliko
je taj dan za mene bio sretan.
 U našoj smo sobi prostrli velik stol. U takvoj prilici nismo htjeli jesti u kuhinji.
Bila je to soba u kojoj je Sulfija odrasla, provela djetinjstvo i djevojaštvo. Kasnije je to
bila njezina zajednička soba s Aminat, a onda neko vrijeme djevojčičina dječja soba.
Otkako sam izgubila Aminat, soba je zjapila prazna. Namještaj je, doduše, još stajao
unutra, hladan i nekorišten, ali sobi nisam uspijevala ponovno udahnuti život iako
sam bila kupila nekoliko novih dječjih knjiga i jednu lutku. Sve sam to ponovno
spremila i ostavila u dubinama svojeg ormara da čeka pravi trenutak.
Praznom sam se sobom služila za to vrijeme kao ostavom za svoju čajnu gljivu,
koja je uspijevala tako dobro da joj je u međuvremenu trebalo sve više prostora. Prvo
sam je držala u staklenci od pet litara, gdje je izgledala kao tuce slijepljenih palačinki
u mutnoj tekućini. Ali ona je rasla sve jače i jače, a napitak koji je stvarala bio je sve
oporijeg okusa i u nekom je trenutku postao prejak. Odvojila sam pojedine slojeve i
premjestila ih u nove staklenke, u kojima su nastavili rasti. Staklenke sam ostavila na
širokoj prozorskoj dasci u nekadašnjoj dječjoj sobi. Tako sam se osjećala bolje jer bih
se katkada pribojavala da će mi Klavdija potajice bacati nekakve otpatke u čajnu
gljivu budem li je i dalje bez nadzora ostavljala u kuhinji.
Nije bilo jednostavno nabaviti tolike prazne staklenke. Uopće, staklenke su bile
vrijedan imetak, skupljala sam ih posvuda, uzimala ih od svojih kolegica, odlazila u
potragu za odgovarajućim poklopcima i nikada ništa nisam bacala.
Sad smo naš veliki stol odgurali do sredine sobe. Bila sam najbolja kućanica
koju čovjek uopće može zamisliti. Rasprostrla sam stolnjak od štirkanoga bijelog
platna i ukrasila ga stručkom prekrasnih crvenih ruža. Te sam ruže dobila na dar od
roditelja djevojčice koju su zbog neprestana markiranja upravo htjeli izbaciti iz
strukovne škole. Roditelji su me pobrkali s ravnateljicom strukovne škole jer sam
jednostavno tako nastupila. Kad su shvatili da su stručak cvijeća darovali pogrešnoj
osobi bilo je prekasno. Bih su previše pristojni da bi zatražili da ga vratim.
Smrznute karanfile koje mi je donio zet odnijela sam u kuhinju: sigurno bi mu
bilo neugodno da ih je morao uspoređivati s mojim ružama. Izvadila sam naše
najljepše posuđe, čaše za vino i za vodu, skuhala šulpu, finu goveđu juhu s
komadima mesa u glinenoj zdjeli, a kao glavno jelo poslužila sam pilav na riži s
ovnećim mesom i grožđicama.
Sjeli smo za stol. Da Aminat nije sve vrijeme blebetala, za ručkom bi bilo
sasvim tiho i ja bih morala potaknuti razgovor. Zapravo bi to bio zadatak mojega
supruga, ali on u tome nije bio vješt, a i rado je jeo u miru. I tako je Aminat punih
usta govorila za petero. Postavljala je pitanja i sama na njih odgovarala. Nije imala
manira. Sve čemu sam je jednom naučila bila je posve zaboravila.

40
 – Dijete moje – podsjetila sam je beskrajno nježno – mi ovdje ne govorimo
punih usta.
Ona zaustavi bujicu riječi, očito ne shvaćajući zašto sam to rekla. Maniri za
stolom za Sulfiju očito nisu bili tema. Uskraćivanje odgoja djetetu graničilo je u
mojim očima sa zlostavljanjem.
– Zašto ne? – upita Aminat i pruži nam prizor napola sažvakana mesa u svojim
slatkim malim ustima.
– To jednostavno izgleda odvratno, draga moja. A ti si lijepa i ne trebaš
izgledati odvratno.
Aminat nastavi blebetati onemogućujući svaki sramežljivi pokušaj odraslih da
zapodjenu razgovor. Sulfija ponovno nije rekla ništa, pa sam ja i opet morala
poduzeti nužne korake.
– Ljubavi, budi na trenutak mirna. Odrasli upravo razgovaraju.
– Tko? Pa nitko ništa ne govori.
Aminat bezbrižno stade okretati glavu od jednog šutljivog lica prema
drugome.
– To je zato što nas neprestance prekidaš. Dobra djeca to ne rade.
Tu malena zanijemi i stane se duriti. Ali meni to nije smetalo. Znala sam da s
djecom valja postupati kao s gredicom za povrće. Ako se iz njihova karaktera ukloni
korov, urod će biti bolji.
– Kako ide na poslu? – upitala sam zeta, koji je glasno srkao šulpu.
– Ne obavlja se sam – reče on i zvonko se nasmije. Ponovno nisam znala što bih
mislila o njemu. Jeo je za trojicu, upozoravajući Sulfiju svako toliko da mu kod kuće
ne poslužuje tako ukusna tatarska jela kao ja. Rekao je Sulfiji da koji put također
napravi šulpu. Uopće, da napravi juhu.
– Ona se nikada nije osobito zanimala za kulinarstvo – rekla sam.
– To sam zapazio – reče moj zet i nasmije se. Aminat se nasmije s njim. Uputila
sam im strog pogled. Smijati se Sulfiji, to sam smjela samo ja.
– Ona jednostavno ima drukčije interese – rekla sam. – Ja sam u svoje kćeri
poticala druge interese... primjerice...
Pogledala sam Sulfiju i zapitala se koji bi talenti mogli opravdati njezinu
nesposobnost da vodi kućanstvo, ali ništa mi nije padalo na pamet. Ona je oduvijek
bila lijena, baš kao i njezin otac.

41
 – I kako vam je zapravo na poslu? – obratila sam se ponovno zetu, ali u tom
trenutku Aminat prevrne čašu sa sokom od vučjeg trna, pa sam je morala poslati u
drugu prostoriju da je kaznim. Deset minuta kasnije pustila sam je natrag u
blagovaonicu i dala joj desert. Sjedila je tiho na svojem stolcu, gledala me poprijeko,
valjala po tanjuriću kuglice čak-čaka veličine oraha i nije progovorila ni riječi. Pristupi
li joj se pravilno, od nje se ipak još može napraviti dobro odgojeno dijete.

Nitko na meni nije vidio kakvi su mi čemer i radost bili na srcu. U Sulfijinu
bezbojnom licu mogla se, naprotiv, pročitati svaka misao koja bi joj prostrujala
mozgom.
Što sve nisam pokušala, samo da je naučim: kad se bojiš, to nitko ne treba
vidjeti. Kad sumnjaš, to nitko ne treba vidjeti. Kad nekoga voliš, samo mu to ne
pokazuj! A kad nekoga mrziš, moraš mu se posebno ljubazno smješkati. Toliko sam
mnogo radila sa Sulfijom, ali sve je to bilo uzalud. Ona nije imala talenta, nije imala
čak ni iskrice razumijevanja za bilo što čemu sam je htjela poučiti. I sad mi se to još
osvećivalo: za ručkom je Sulfija iz nedokučivih razloga bila veoma nesretna i to je
mogao vidjeti svatko tko je htio.
Moj me je zet zavolio i to je bilo posve razumljivo. Bila sam lijepa žena. U
kasnim četrdesetima još sam izgledala kao da sam usred tridesetih. Koža mi je bila
napeta i sjajna, a i šminkala sam se svakog jutra prije nego što bih ikamo otišla,
makar i samo u kuhinju. U to vrijeme otkrila sam da mi osobito pristaje odjeća crne i
crvene boje. Mogla sam si to priuštiti.
Na prvom ručku s našom novom, povećanom obitelji nosila sam jednostavnu
crnu haljinu i crne najlonske čarape. Moje su noge bile lijepo oblikovane i pazila sam
da se previše ne stanje.
Uvijek sam nosila visoke potpetice. Sulfija to nikada nije radila. Te nedjelje na
nogama je imala nešto što je izgledalo kao mješavina papuča i tenisica. Rekla je da joj
je te cipele moj zet donio iz Amerike. Iz Amerike! Zar se ondje nosilo takvo smeće ili
su te cipele jednostavno bile posebno jeftine? Da je meni suprug darovao takve
cipele, tjednima ga više ne bih puštala u našu bračnu postelju.
Doduše, mojeg supruga još nikada nisu poslali na službeno putovanje u
Ameriku. Očito sam Sulfiju ipak uspjela naučiti nekoliko važnih životnih stvari ako
je sad imala supruga koji je odlazio na takva službena putovanja.
Sve u svemu, bila je to lijepa nedjelja.

42
 Oprostili smo se na hodniku kao civilizirani ljudi. Moj je zet bio veoma
šarmantan. Sve je pohvalio: jelo, raspoloženje, trud, dražesnost domaćice. Da ga
nisam prekinula, još bi bio spomenuo i moju frizuru i moje noge. Bio je muškarac
koji je na ženi zamjećivao takve stvari. Obuzela me crna slutnja da ću o toj njegovoj
osobini uskoro saznati više nego što bih htjela.
Sulfija nije mogla dovoljno brzo napustiti naš stan. Bit će da se nadala da će
sljedeći put doći ovamo tek na karmine za Kalganova. Ali pritom nije obratila
pozornost na Aminat.
Aminat mi se bacila oko vrata i natopila moju bisernu ogrlicu suzama.
– Bako, hoću da ideš s nama – jecala mi je u lice.
Odvojila sam joj ručice od sebe i pomilovala je po glavi. Ona se grčevito
uhvatila za moju haljinu. Lice joj se razvuklo u ružnu grimasu.
– MOJA BAAAAAKOOOO! NEĆU DA ME VODE OD TEEEEEBEEE!
Sulfija problijedi. Moj zet nije znao što bi rekao. Moj se suprug pretvarao kao
da je baš negdje drugdje. Ja sam milovala djevojčičinu glatku kosu.
– Uskoro ćemo se ponovno vidjeti, ljubavi – rekla sam.
Sulfija ustukne. Aminat naglo prestane plakati. Svoje malo uplakano lišce
podigla je prema meni.
– Mama to ne želi – reče.
– Ma kakve su to gluposti – reče moj zet glasno. Sulfija ostade nijema.
– Mama će to sigurno dopustiti – rekla sam odlučnim glasom. – Doći ću u
srijedu u vrtić po tebe, može?
Aminat se okrene i zgrabi Sulfiju za kraj njezina vunenog šala.
– Baka će u srijedu doći u vrtić po mene, može?
– Srijeda nam odgovara – reče moj zet i namigne mi. Onda pomiluje Sulfiju po
kosi kao da mu je malena sestrica.
– Zar ne? – ponovi. Zvučao je odlučno.
Sulfijine su oči postale tamne i zagasite. Kimnula je glavom.

43
Civilizirana obitelj

Postali smo civilizirana obitelj.

Prvi sam put došla po Aminat u njezin novi dječji vrtić. Vrištala je od radosti i
skakutala ukrug. Opomenula sam je da se odjene. Ona je likovala i nastavila plesati.
Na to je odgojiteljica opomene:
– Anja, ponovno ometaš cijelu grupu.
Aminat joj isplazi jezik.
Moj je glas imao metalni prizvuk.
– Obuci se, šejtane2.
Ugurala sam joj nožice u čizme i omotala šal oko njezina tankog vrata. Sve je to
bilo tako usputno i normalno. Kao da nije postojalo vrijeme u kojem mi je srce
prijetilo da će se rasprsnuti od jada što je ne mogu vidjeti. Aminat se prestane
ludirati, sjedne sanjivo i nasmiješeno na klupu i pruži mi nožice. Nisam bila
zaboravila kako mi je bilo bez nje. Ni na sekundu nisam to bila zaboravila.
Navukla sam vunene rukavice na njezine nemirne ručice. Aminat me je gledala
ravno u oči. Sulfija to nikada nije činila. Sulfija bi svaki put odvratila pogled i to je
tako ostalo do danas. Ali Aminat nikada ne bi gledala u stranu, svejedno tko je
promatrao.
Uzela sam je za ruku i odvela do autobusnog stajališta. Aminat je gacala po
lokvama, voda je prskala svuda oko nje, no ja je gotovo nisam ni opominjala jer mi je
srce likovalo. Zima se povlačila, snijeg se topio i postajao siv. Zrak je postajao sve

2
šejtan - arapski šaytan, u islamu naziv za vraga.
topliji i ispunjavao se mirisima. Stabla su još bila gola, ali njihove su grane imale
novu snagu.
Ušle smo u autobus koji će nas odvesti kući. Aminat je sjela pokraj prozora,
smijala se i pokazivala mi prstom različite stvari koje bi joj zapele za oko. Proljeće je
bilo pred vratima i moje je srce brže kucalo ispunjeno ljubavlju.
Bili smo civilizirana obitelj i dobro se odnosili jedni prema drugima. Ja bih
često odlazila u dječji vrtić po Aminat kako bih pomogla njezinim mladim
roditeljima koji su morali mnogo raditi.
Pitala sam se što li su radili prije, bez mene. Bez mojih savjeta, bez moje
pomoći. Često bih Aminat povela svojoj kući jer je kod nas bilo čišće i jer je ovdje
imala sve što joj je trebalo. Sulfiji je, međutim, bilo draže kad bi Aminat ostala u
njezinu stanu, i kad bi me Sergej zamolio za to ispunila bih mu tu želju. Onda sam u
Sulfijinu stanu pazila na Aminat, makar to bilo i manje praktično. Igrale smo se,
čitala sam joj, zajedno smo crtale, pričala sam joj poučne priče iz svojeg života i
života drugih ljudi. Slušala me je, ali ne osobito pozorno. U nekom bi trenutku
odlutala u mislima i počela pjevušiti.
Smatrala sam svojom dužnošću odgajati Aminat, reći joj što je dobro, a što loše.
Nisam badava studirala pedagogiju. Kod mene ona nije mljackala za stolom niti je
gurala ručice u zajedničku zdjelu. Katkada bih je znala udariti po licu ili prstima ako
bi radila stvari koje sam odbijala iz dobrih razloga, poput kopanja nosa ili češkanja
među nogama. Zvala sam je »šejtan« i »išak«3, ali s ljubavlju: ona ionako nije znala
što to znači.
Pomagala sam i u Sulfijinu kućanstvu; naposljetku, netko je to morao raditi.
Pospremala sam, kuhinju, hodnik, pa i spavaću sobu. Usisavala sam prašinu, prala
podove i čistila nužnik. Nisam htjela da Aminat odrasta usred prljavštine, među
crijevnim bakterijama svojega očuha na zahodskoj dasci i njegovim virusima herpesa
na upotrijebljenim platnenim maramicama koje je ostavljao svuda po stanu. Ja sam
ih skupljala, izvlačila ispod pokrivača i jastuka bračne postelje, dizala ih s poda
ispod kauča, prala ih u lavoru, vješala da se osuše i onda ih i glačala. To sam činila i
sa svim ostalim rubljem koje bih pronašla.
Sulfija je bila nezahvalna kao i uvijek. Samo bi govorila:
– Mama, molim te, pusti to.
U jednom se trenutku čak i izderala na mene. Bilo je to pošto sam pospremila
njezin ormar, razvrstala i presavila gaćice, grudnjake i čarape, izdvojila one

3
išak - na tatarskom magarac, mazga.

45
poderane i zakrpala ih ručno. Napravila sam sve to iako bih u to vrijeme radije bila
gledala televiziju ili listala kakav časopis, a ona se zbog toga izderala na mene tako
glasno da se Aminat pojavila na vratima i pitala:
– Mama, zar si poludjela?
Sulfija dotad, naime, nikada nije vikala, nego bi samo bespomoćno izgovarala
riječi tipa:
– Mama, zašto? Mama, pusti to. Mama, molim te, ne diraj ovaj ormar.
Pustila sam je da viče. Mislim da se svaki čovjek u svojem životu jedanput
mora izvikati. Ali nakon nekoliko minuta smatrala sam da je toga bilo dosta.
Kad sam, dakle, pomislila da je toga dosta, uzela sam u ruku svoju čizmu i
udarila Sulfiju njome po licu. Sulfija se rukom uhvati za obraz. Uto Aminat dotrči do
mene, stade se natezati za čizmu koju sam još držala u ruci i zaurla:
– Ako još jedanput udariš moju mamu, neću te više voljeti!
Ostala sam zapanjena. Voljenje je bilo stalna tema u našoj obitelji. U svakom
trenutku znali smo da jedni druge jako volimo. Često bismo to govorili jedni
drugima, pogotovu Aminat i ja. Spustila sam čizmu. Ali Aminat nije otrčala, nije čak
ni skrenula pogled. Stajala je raširenih nogu kao mali građevinski radnik i gledala
svojim crnim očima ravno u moje.
– Što si rekla?
I ona polagano i razgovijetno ponovi:
– Ako još jedanput udariš moju mamu, neću te više voljeti! Nikad više.
– Zašto to govoriš?
– Jer ne želim imati zločestu baku – reče Aminat i odskakuće na jednoj nozi.

46
Jesam li ja zla žena?

Pozorno sam slušala kad bi Aminat nešto izgovorila. Djelovala je tako neodgojeno i
zato što bi često govorila posve točne stvari. Suzbijala sam njezinu naviku da
izgovara sve što joj padne na pamet jer je često pogađala u samu srž, a to ljudi nisu
voljeli. Aminat je osjetljivo reagirala na gluposti, a greške drugih ljudi umjela je
veoma precizno pretočiti u riječi. Tako se to, dakako, nije moglo nastaviti i ja sam
počela intenzivno raditi s njom. Ali svejedno bih pozorno slušala kad god bi malena
nešto rekla.
Toga dana kad je Aminat rekla da me više neće voljeti, obula sam bez riječi
čizme i izašla iz stana svoje kćeri Sulfije bez pozdrava. Kući sam se odvezla
trolejbusom. Pritom mi je sve vrijeme u ušima odzvanjao glasić moje unučice:
– Ne želim imati zločestu baku! Ne želim imati zločestu baku!
Zar sam ja bila zločesta baka? Promatrala sam vlastiti odraz u prljavom
prozorskom staklu trolejbusa. Zar tako izgleda zločesta baka?
Kod kuće sam se detaljno promotrila, ovaj put ispred svojega savršeno
očišćenog stojećeg zrcala.
Uopće nisam izgledala kao baka. Izgledala sam dobro. Bila sam lijepa žena i još
uopće nisam bila stara. Vidjelo se da u meni ima snage i da sam inteligentna. Često
sam morala skrivati lice da drugi ljudi ne mogu pročitati moje misli i da ne kradu
moje ideje.
Otišla sam u kuhinju, u kojoj je moj suprug upravo jeo ragu s povrćem, i pitala
ga jesam li ja zla žena.
 On se zagrcnuo i počeo kašljati. Strpljivo sam pričekala. On je kašljao još više.
Okrugle oči ukočile su mu se od straha. Ja sam čekala. On je nastavio kašljati, a ja
sam ga potapšala po leđima.
– I? – inzistirala sam. – Jesam li ja zla žena?
On se zagleda u pod. Guste crne trepavice, u koje sam se jednom bila tako
zaljubila, treperile su kao u mlade djevojke. Meni postade toplo oko srca: sjetila sam
se gladnih godina svoje mladosti. Šteta što Sulfija nije naslijedila te trepavice,
pomislih. Ali dobro je da ih bar Aminat ima.
– Dakle – pitala sam – jesam li ja zla žena?
– Ali odakle ti to, najdraža? – stade zamuckivati moj suprug. – Ti si divna. Ti si
najbolja. Ti si tako pametna... I tako lijepa... I tako dobro kuhaš!
– Ali to ne govori ništa o tome jesam li zla ili nisam – nastavila sam tvrdoglavo.
– Ja mogu biti sjajna kuharica, a da svi svejedno pate zbog mene.
– Ne, vjeverice moja – reče moj suprug tepajući mi kao za prvih godina naše
veze. — Zbog tebe ne pati... ne pati nitko. Tako si dobra prema svima nama.
– I prema Sulfiji?
Sulfija...
Moj suprug stade razmišljati. Ja sam čekala.
– Sulfija – reče moj suprug – pa ona je naša jedina kći. Uvijek si htjela samo
najbolje za nju.
– To i dalje hoću.
– Pa da. Znam ja to.
– I što misliš, zna li to i Sulfija?
– Sigurno. Dakle, prije to možda nije znala. Djetetu je posve normalno da ne
zna cijeniti svoje roditelje. Ali sad je velika i mislim da sluti koliko je voliš.
Pozorno sam ga slušala. Bila sam iznenađena što je moj suprug toliko
razmišljao o toj temi.
– Jesi li siguran? – upitala sam.
Moj se suprug okrene i stane brljati po svojem raguu škiljeći oprezno prema
meni, kao da se boji da bih mu mogla oduzeti jelo.
– Sasvim, sasvim siguran – reče. – Ti si moja najbolja, moja najljepša... i ti imaš
tako dobro srce.

48
 Ako je moj suprug to vidio tako, pomislila sam, onda nije moglo promaći ni
Aminat. Onda to što je rekla nije mogla misliti ozbiljno. Onda su njezine riječi bile
naprosto drske.

Pet dana poslije došla sam kući i pronašla pismo što mi ga je suprug bio
ostavio na prozorskoj dasci. U pismu je pisalo da voli drugu ženu i da odsad želi
živjeti s njom. Zahvalio mi je za zajedničke godine i zamolio me od sveg srca da ga
pustim na miru. Ništa drugo u tom pismu nije pisalo.
Navodno da postoje žene koje takva vijest natjera u plač. Popuste im koljena i
onda se sruše na kuhinjske pločice s uzorkom šahovske ploče tako da ih drugi
članovi njihovih obitelji moraju preskakati ako žele do hladnjaka. Ja nisam bila od
takvih žena.
Prvo sam sebi napravila čaj, i to po svim pravilima umijeća. Zagrijala sam vodu
u loncu, a kad je zakipjela prelila sam njome listiće čaja. Ako sam nešto u životu
mrzila, to je bio loše pripremljen, bezvrijedan čaj. Pila sam, dakle, u malim gutljajima
svoj odličan čaj, jela marmeladu od ogrozda koju sam sama napravila i razmišljala.
Zamišljala sam kako ulazim kroz vrata, a u kuhinji nema nikoga tko bi upravo
jeo i mljackao. Tko bi rastezao moje živce time što bi svoje jelo jeo hladno, jer ga ne bi
bio kadar podgrijati. Uopće, jelo: sad sam se mogla gotovo u cijelosti ostaviti
kuhanja. Ujutro ću sebi napraviti zobenu kašu, a navečer salatu. Koliko ću vremena
uštedjeti na taj način! Za to vrijeme mogla bih čitati, gledati televiziju ili raditi
gimnastičke vježbe.
Nastavila sam razmišljati. Ni s kim neću morati razgovarati kad se vratim s
posla kući. Počela sam brojiti koliko košulja u tjednu više neću morati prati i glačati,
koliko čarapa, hlača, gaća.
Kupovina! Jedva da ću još morati tegliti teške vrećice iz trgovine jer će mi
odsad trebati mnogo manje namirnica. Neću više morati pospremati toliko smeća jer
za mnom ne ostaje smeće. Moći ću razgovarati s Bogom koliko me bude volja. I moći
ću se sastajati s muškarcima. Novim, mlađim muškarcima, koji dijele komplimente i
ujutro odlaze kući, k mami ili ženi, to mi je posve svejedno. Koji će mi ponovno
davati osjećaj da sam žena. Jer moram priznati da odavno više nisam mogla smisliti
da me Kalganov dodirne. Kad bi u snu zabunom okrznuo moju nogu, ja bih je
zgađeno povukla. Namjerno on sve to ionako odavna više nije radio.
Jasno da to pismo na prozorskoj dasci nije imalo samo prednosti. U životu se
čovjeku, kao što znamo, ništa ne daruje. Za svoju slobodu morala sam platiti. Sad

49
sam, primjerice, bila ostavljena žena. To nije bio sjajan status. Morala sam se pomiriti
s time da će me ljudi poprijeko gledati. Ali sve ostalo bilo je u mojim rukama, uz
Božju pomoć.
Moj je suprug bio kukavica: prepustio je meni da vijest prenesem njegovoj
kćeri i njegovoj unuci.
Odlučila sam ne pokazivati da me to nije osobito pogodilo. Odvezla sam se k
Sulfiji. Smatrala sam da taj događaj sad prisiljava sve da zaborave na prijašnje
razmirice, uporabu čizama i ružnih riječi. Prije nego što sam otišla, ostavila sam na
prozorskoj dasci pismo za Kalganova.

Trebali bismo se jedno s drugim ophoditi civilizirano.

Želim ti sve najbolje i dobro zdravlje. Molim te, ostavi mi svoj novi telefonski
broj, da ga imam pri ruci za svaki slučaj.
Tvoja Rosa.

Znala sam da će svratiti da pokupi svoje stvari i da će za to pričekati trenutak

kad me nema. Ako me se neprestance klonio i za boljih vremena, mala je vjerojatnost
da bi sada mogao riskirati susret sa mnom.
Navečer sam se trolejbusom odvezla do Sulfije. Ona mi otvori vrata. Lice joj je
djelovalo umorno i odsutno.
– Majko? Uđi.
Izostavila sam ruž za usnice i samo malo napudrala obraze i čelo. Odjenula
sam svoju najjednostavniju odjeću, koju bih inače nosila kad bih odlazila u naš vrt na
ladanju. Zadržala sam samo čizme s visokim potpeticama.
– Sve u redu? – upita Sulfija pošto me napokon pogledala u lice.
– Zar još ne znaš?
– Nešto se dogodilo s tatom?
– To bi se svakako moglo reći – odgovorih. Sad je bila uplašena.
– Što se dogodilo?
– Tvoj me je otac ostavio.
– Ona se nasloni na zid. Crte joj se lica izobličiše.
– Što? – upita. – Što si rekla?
– TVOJ ME JE OTAC OSTAVIO.
– Ne... On?... Tebe?... Ne.

50
 – Da – šapnula sam.
Sulfija se spusti na koljena i pokuša odozdo uhvatiti moj pogled.
– Mama – reče molećivo. – Mama, ne!
Valjda je mislila da ću se rasplakati. Prekrila sam lice rukama da je ostavim u
tom uvjerenju. Sulfija brzo ustane i stavi ruke na moje, od čega se prepadoh: dugo je
vremena prošlo otkako smo se posljednji put dodirnule.
– Mama – molila me je nemoćno. – Molim te, mama, nemoj biti žalosna.
– Pusti me! – rekla sam. Sulfijine su usnice počele drhtati kao da je ona
ostavljena, a ne ja.
– Nitko nije umro – rekla sam, za slučaj da me nije dobro shvatila.
– Bi li ti bilo draže da je umro?
Malo sam razmišljala.
– Da, to bi možda bilo čak i bolje.
Sulfija više ništa nije pitala.

51
Bila sam uzor

Odlazak mojeg supruga imao je, kao što sam rekla, i prednosti. Jedna od njih bilo je i
to da me je Sulfija počela voljeti. Činilo se kao da joj je prvi put u životu sinulo kakvo
sam ja zapravo drago ljudsko biće.
Počela je razgovarati sa mnom. Pitala me je kako mi je. Štedjela sam njezine
osjećaje dajući ne odveć radostan prikaz svoje trenutačne situacije. Svakog me je jutra
nazivala da me to pita. Činilo se kako je bila zabrinuta da bih se tijekom noći mogla
objesiti. A jednom me čak nazvala i rekla:
– Ja znam tko je ona. Tatina nova žena.
Upravo sam bila lakirala nokte. Lak sam kupila na nekom bazaru, navodno je
bio njemački. Bio je crven poput trešnje. Lijevu sam ruku raširenih prstiju držala u
zraku. Desnom sam rukom držala slušalicu. Nokti desne ruke već su bili lakirani.
Pazila sam da se lak ne zamrlja. Brzo se sušio, bio je prestar. Zapazila sam to dok
sam ga nanosila: bio je previše čvrst. S tom su me bočicom itekako nasamarili jer sam
je platila četiri rublja. Roba nije bila njemačka, bila je bezvrijedna.
– I? – pitala sam bijesno.
Sulfijin je glas podrhtavao u slušalici. Ona nije znala ništa o mojem razočaranju
lakom za nokte, mislila je da me je svojom viješću pogodila u srce.
– Molim te, umiri se – preklinjala me je. – Ništa se više ne može vratiti na staro.
– Nešto ipak može, pomislila sam. Mogla sam vratiti suhi lak za nokte, baciti
ga trgovkinji u lice i zatražiti da mi vrati novac.
A mogla sam u lak uliti i malo acetona, i tako ga razrijediti.
– Ma nosite se svi lijepo kvragu – rekla sam i poklopila slušalicu.
 Sat vremena kasnije Sulfija je stajala pred vratima, a oko nje je poskakivala
Aminat. Špijunka na vratima izobličila je lice moje kćeri na posebno odvratan način.
Nos joj je bio velik, a oči sitne.
– Halo, halo – pjevušila je Aminat. Skinula je jednu čizmu i skakutala u čarapi
po našem hodniku. – Halo, draga moja bako, halo, dragi moj djede, Anja je tu, Anja
je tu.
Otrčala je u svoju nekadašnju sobu a sekundu kasnije druga čizma izleti kroz
vrata i udari o zid. Koliko sam samo radila s tim djetetom, a ono je i dalje bilo jako
razmaženo. Bilo je vrijeme da Aminat ponovno uzmem posve k sebi jer će inače biti
prekasno. Mjesta sam sada imala, a i vremena.
Sulfija podigne čizmu s poda i stavi je u ormarić za cipele. Onda mi priđe i
zagrli me.
Sledila sam se.
Bože, kako je bila mala. Bila je žgoljava, oduvijek je bila takva. Davala sam joj
beskrajno mnogo da jede, silila je da pojede sve, ali ona niti je rasla niti se debljala.
Dok je još išla u školu, svakog sam joj jutra pripremala obilan zajutrak. Meso s
prilogom ili neku hranjivu juhu. Nikad nije smjela otići iz kuće prazna želuca.
Sve sam učinila da ojača. S mukom sam je naučila plivati iako sama nisam
znala, ali hladna riječna voda nije joj činila dobro. Cvokotala je zubima, usnice su joj
poplavile i u hipu je zaradila upalu mjehura, koja je potrajala nekoliko tjedana. Bog
zna koliko sam se namučila s njom, ali je uvijek sve bilo uzalud.
Odgurnula sam je od sebe i otišla u kuhinju.
Sulfija me je sada služila u mojem vlastitom domu. Jasno da nije znala
napraviti dobar čaj. Voda joj nije zakipjela i uzela je premalo listića. Taj napitak nije
imao arome i izgledao je krajnje neprivlačno. Svejedno sam popila to što mi je Sulfija
dala jer je nisam htjela još više obeshrabrivati.
Onda je sjela nasuprot meni, prekrižila ruke i rekla:
– Majko, ta je žena njegovih godina. Dakle... malo starija od tebe.
Ja sam je nijemo gledala. Zbunila se.
– Majko – reče ona – upoznala sam tu ženu. Naime, ona je bolesna. Srce. Tata
me je nazvao, htio je da je odvedem našem liječniku. Ona je prilično bolesna.
Zbunjeno sam pogledala u stranu.
– Osjećam se tako loše – rekla je. – Vidjela sam je. Doista joj nije dobro. A ja... ja
bih joj sada trebala pomoći. A ja... ja baš nimalo ne suosjećam s njom. Jer je ona kriva
što je tebi tako loše.

53
 Pomislila sam na svojeg Boga. Znala sam da mi on daje pravo da toj ženi, o
kojoj je Sulfija upravo tako čudno govorila, poželim sve nevolje svijeta. Ali ja joj
nisam poželjela baš ništa. Nisam htjela da umre, ali bilo mi je i posve svejedno hoće li
živjeti.
Bila sam malo znatiželjna. Sasvim malo.
– Pričaj! – rekla sam.
Žena se, rekla je Sulfija, zove Ana i učiteljica je ruskoga jezika i književnosti.
Nosi sivu odjeću, kosu povezanu u punđu, obrazi su joj prošarani crvenim žilicama,
ima naočale i umilno se smješka. Razvedena je i nema djece. Kalganova je upoznala
u parku, dok je sjedio na klupi i razmišljao o smrti.
– On se obratio njoj? – upitala sam s nepovjerenjem.
– Očito da – reče Sulfija i nesretno pogleda u svoju šalicu.
Eto, pomislih.
Sulfija je imala njezinu adresu i telefonski broj. Izdiktirala mi je i jedno i drugo,
a ja sam se pitala što sad očekuje od mene. Zar sam je trebala nazvati i zatražiti od
nje da mi smjesta izruči supruga? Ili sam trebala s pola litre solne kiseline pozvoniti
na učiteljičinim vratima? Što je Sulfija mislila, što bi mi sad bilo činiti? Ali sve što
sam činila bilo je važno: naposljetku, ja sam bila njezin uzor.

Jednoga sam dana otvorila prozor spavaće sobe da u nju uđe proljetni zrak.
Strgnula sam papirnatu vrpcu kojom sam najesen bila oblijepila prozor i skinula
vatu s procijepa. Time sam uništila rezultat višesatne muke: najesen sam se bila
dobrano namučila da prozore obradim tako da ne bude neprestan propuh i da se
soba ne ohladi. Klavdija je zbog toga ostavljala vatu i ljeti, svoj prozor ni tada nije
otvarala, ali ja sam jednostavno htjela svježega zraka. Soba se napunila brujanjem
motora, glasovima prolaznika i zveketom trolejbusa. Stala sam pokraj prozora i
duboko udahnula zrak. Da, to je doista bilo proljeće. Vani je bilo štandova sa
sladoledom i cvijećem. Teški zimski kaputi i smeđe bunde nestali su s ulica. Ljudi su
nosili lagane jakne i življe boje. Koraci su bili živahniji. Ponovno sam vidjela kosu.
Mnogi su svoje kape ostavili kod kuće.
Ispod svjetiljke kraj ruba ceste stajao je muškarac koji također nije nosio kapu.
Odozgo sam mogla dobro vidjeti njegovu ćelu kako se sjaji na suncu.
Bio je to Kalganov, moj suprug.
Stajao je ispod svjetiljke i gledao ravno uvis prema meni. Sakrila sam se iza
zastora. Osjećala sam se zatečeno.

54
 Njegovo svijetlo, okruglo lice ostalo je okrenuto prema meni: mogla sam to
posve dobro vidjeti kroz tkaninu zastora. Što li je samo želio? Zašto nije bio kod
svoje učiteljice ruskoga jezika i književnosti? Zar je izgubio ključeve svojega novog
stana? Zar je zalutao? Pa nije mu valjda bila namjera da mi se vrati? Obuzela me je
lagana panika.
Kalganovu je oduvijek dobro polazilo za rukom da mi pokvari raspoloženje.
Svaki prizor, ma koliko vedar bio, znao je natmuriti već samom svojom prisutnošću.
Proljetni je dan počeo blijedjeti. Vjetar više nije djelovao nježno, nego podmuklo.
Zatvorila sam prozore i navukla zastore.
Sjela sam u naslonjač i uzela pletače igle. Plela sam šal za Aminat. Jasno, ne
bilo kakav. Odabrala sam uzorak s malim mačićima. Da nešto tako jednostavno kao
što je šal napravim na neponovljiv način – za to sam oduvijek pokazivala smisla.
Koncentrirala sam se na brojenje očica.
Prisilila sam se dovršiti šal. Tek sat i pol kasnije ponovno sam pogledala na
ulicu. Kalganova više nije bilo. Odahnula sam.

55
Savršena supruga

Te sam noći prvi put sanjala Kalganova. Bilo je to neobično. U snu je moj suprug još
bio mlad. Izgledao je kao na prvom sastanku. Bilo mi je tada šesnaest godina, a on je
bio prijatelj mojeg brata. Pet godina stariji od mene, dakle, odrastao muškarac. Moj je
brat tri godine kasnije skočio s dvanaestog kata nekog nebodera. Oduvijek je bio
čudan čovjek.
Boris, pomislila sam. Boris, tako je glasilo ime mojega supruga. Ali ja ga nikada
nisam zvala tim imenom. Imala sam za njega vlastita imena. Sjetila sam se kako sam
mu tada bila otvorila vrata jer je došao u posjet mojem bratu. Ja sam se iz dječjeg
doma taman bila preselila k bratu jer on je bio moj jedini rod i na početku dvadesetih
već odrastao i savjestan. Sjetila sam se kako je Kalganov pristojno rekao »halo,
malena«. Kako sam bila zapanjena time da neki muškarac može biti tako lijep. Da,
moj je suprug nekoć bio lijep. Na to sam već bila posve zaboravila. Odmah mi se
svidio toliko da sam pomislila: budem li se udala za nekog takvog, djeca će biti
lijepa. Možeš misliti.
Oženili smo se nedugo nakon mojeg osamnaestog rođendana. U
međuvremenu je imao djevojku, koja nije bila ni lijepa ni pametna, ali ja sam
svejedno bila bolesno ljubomorna na nju. Potajice sam kleknula u kupaonici i molila
Boga da bude uz mene. Zapravo sam htjela samo da mi budućem suprugu ne padne
na pamet da se oženi njome prije nego što ja stasam za udaju. Ali Bog je opet malčice
pretjerao. Djevojka mojega budućeg supruga ubrzo je umrla od sušice.
Za Kalganova Bog nije postojao. On je bio u komsomolcima, to mi se također
činilo dobrim. Pozdravljala sam njegov politički angažman jer mi je bilo jasno kakve
je to otvaralo perspektive.
 Bio je, vidjelo se to na prvi pogled, Tatarin. Ali o tome nije želio govoriti.
Uvijek bi govorio da je sve to umjetno, ta podjela na Ruse i Ukrajince, Židove i
Cigane, Uzbekistance, Baškire, Azerbajdžance, Armence, Čečene, Moldavce... i
Tatare. Rođenje u Kazanju, ali to mu nekako nije leglo. Imao je san da sve ljude
ispremiješa, drži ih podalje od roditeljskih domova, od onoga što se naziva
kulturnim korijenima, da ih oslobodi toga napornog tereta. Smatrao je da sve te
razlike samo diskriminiraju ljude.
Za naših prvih godina mnogo je govorio o tome. Ja sam ga slušala – znala sam
kako se supruga treba ponašati. Najvažnije je bilo da se suprugu ne skreće pozornost
na to kakve gluposti govori. Samo je ženina obzirnost brak mogla održati stabilnim.
Razumjela sam se u to – prvo teorijski, a onda sam se dokazala i u praksi. Bila sam
savršena supruga.
Bili smo lijep par, u početku. Oboje stasiti, vitki, zdravi, užarenih očiju. Tada
sam neprestance ostajala trudna, to je bio problem. Nismo imali novca i nismo imali
stan, unatoč njegovu poslu nismo imali ništa. On je bio komunist-idealist, a ne
onakav koji bi se pobrinuo da za obitelj stvori egzistencijalne temelje. Prema njegovu
mišljenju, nije nam trebalo biti bolje nego ostalima. Nisam brojila koliko sam
nedužnih duša zbog toga poslala natrag na nebo. Nije ih bilo više nego u drugih.
U nekom je trenutku moj suprug donio gumena crijeva za svoj organ. Moj je
utjecaj na njega počeo pokazivati prve rezultate: počeo je polagano ali uporno
izgrađivati karijeru. Bio je započeo kao običan radnik, onda je postao aktivan u
sindikatu. Njegove su se oči sjajile, uspinjao se i imao pristup stvarima za koje drugi
ljudi dotad nisu bili ni čuli.
Primjerice, tim crijevima. Ona pouzdano sprečavaju djecu. Ona zapravo
sprečavaju postupak koji donosi djecu. Crijeva su bila veoma rijetka i vrijedna.
Nakon upotrebe prala sam ih i vješala da se osuše. Dugo su se klatila na konopcu za
rublje u našoj sobi. Imala sam osjećaj da mi se muž približava to rjeđe što su ona
dulje visjela tamo. Bila sam u to vrijeme umorna i izgladnjela, studirala sam
pedagogiju i radila noću kao njegovateljica u dječjem vrtiću, a moje oduševljenje
brakom popuštalo je polagano ali sigurno.
Onda je postalo izgledno da ćemo dobiti dvosoban komunalni stan. Sljedeću
dušu koja je pokucala na moja vrata pustila sam da živi. Bila je to Sulfija. Nikad se
nisam pitala kakva bi ispala djeca koju sam poslala natrag u nebo. Neka mi Bog
oprosti zbog toga. Dao mi je Sulfiju i to je bila sreća. Pa mogao mi je dati i pravog
bogalja.

57
 Kad je rođena Sulfija, moj se suprug nije osobito razveselio. Nije volio ni
njezino tatarsko ime. On je, za razliku od mene, imao veliku obitelj punu tatarskih
imena. Ja, naprotiv, nisam više imala nikoga osim svoje sestrične Rafaele.
Kalganov je našoj kćeri htio dati ime Marija. Ali Marija meni ne bi došla u
kuću. Sve te Maše trčkarale su uokolo u čoporima, bih su ih puni dječji vrtići i
igrališta.
Moj se suprug slabo zanimao za našu kćer, osobito pošto sam joj dala ime
Sulfija. A ako bi katkada nešto i radio s njom, onda su to uglavnom bile pogreške.
Držao bi je tako da bi mu zamalo ispala iz ruku. A sa Sulfijom je bilo jasno, ako
jednom padne, onda je sve gotovo. Bila je mršava i slaba. Mogla je satima buljiti u
zrak i ne raditi ništa. Takvo dijete nikada dotad nisam vidjela.
– Što ne valja s našom kćeri? – pitao bi moj suprug i sam odgovarao: – Ma pusti
je. Možda baš razmišlja.
A ja bih rekla:
– Razmišlja? Pa to nije nikakav posao.
To ne znači da ja nisam razmišljala. Ali za to nisam trebala sjesti, prekrižiti
ruke na krilu i namjestiti odsutan izraz lica. Razmišljala bih usput. Morala sam raditi
i podići kćer. Nitko mi u tome nije pomagao.
Nisam htjela raditi s djecom, Sulfija mi je bila posve dovoljna. Nisam htjela
raditi ni s učenicama strukovnih škola koje ne bi imale ništa u glavi. Pronašla sam
dobro mjesto na pedagoškoj strukovnoj školi. Moj mi je posao bio veoma važan:
skupljala sam nove znanstvene radove vezane uz pedagogiju i arhivirala ih. Sulfiju
sam dala u vrtić u kojem se moglo i prenoćiti. To znači da sam je ponedjeljkom
vodila tamo, a petkom dolazila po nju. Tada bi kašljala i bila sva šmrkava jer je već u
dječjem vrtiću bila tako neupadljiva da bi često zaboravljali na nju. Činilo mi se da
odgojiteljice Sulfiju hrane i peru samo zato što se boje mene.
Samo Bog zna koliko sam se brinula za svoju kćer. Svakog bismo ljeta
provodili mjesec dana na ladanju, kod daleke rodbine mojeg supruga, koja je svoje
kobasice radila sama umjesto da ih kupuje u trgovini.
Kalganovljevi rođaci najčešće su pravili kasilik, konjske kobasice. U velike lonce
su stavljali konjetinu koja se u njima danima smekšavala, a onda bi okrenuli crijeva,
isprali ih hladnom vodom od sluzi i zašili na jednom kraju. Potom bi ih napunili
mesom i slaninom, zašili ih na drugom kraju i objesili kobasice da nekoliko dana vise
na suncu I tako bi visjele ljuljajući se polagano na vjetru, a iz rupa koje su se bušile u
koži crijeva mast bi kapala na zemlju. Nakon nekoliko dana kobasice bi pospremali
na nekoliko mjeseci u podrum, ali već bih navečer nalazila na stolu kuhani kasilik iz

58
prijašnje proizvodnje, narezan na debele komade. Ništa od toga ne bih dirala: rođaci
nikad nisu prali ruke.
Bilo je strašno, ali ja bih stisnula zube. Bili su to jako priprosti ljudi. Ruski jedva
da su uopće znali. Ja sam s njima razgovarala na tatarskom, ništa drugo nisu
razumjeli. Tatarski sam dotad već bila gotovo zaboravila jer sam rano izgubila
obitelj, a u dječjem se domu govorilo samo ruski. Sad sam iz dubina sjećanja iskapala
riječi i čudila se sama sebi kako mi to dobro ide.
Kalganovljevi su se rođaci priprosto smijuljili pokazujući svoje blještave zube i
nasmijavali Sulfiju. Prvo je oponašala njihov jezik tako što je mrmljala TIR–PIR–
MIR. Onda bi se služila riječima ili dijelovima rečenica koje bi pokupila, a to nije baš
uvijek bilo bez smisla. Ja je u tome nisam ohrabrivala. Ponosila sam se svojim
besprijekornim ruskim otkako mi je postalo jasno da se taj jezik kod mene nije
razumijevao sam po sebi.
Glavno je da su imali koze. Samo smo zato redovito dolazili ovamo na ladanje,
zbog koza i zbog dobrog zraka, iako su meni ispušni plinovi u gradu bili mnogo
draži od kravlje balege čija sam isparavanja morala udisati na ladanju. Ali zbog
djeteta sam se žrtvovala. Čula sam da kozje mlijeko čovjeka čini jakim i zdravim, a
Sulfija je bila tako žgoljava.
Svakog jutra i svake večeri Sulfija bi dobivala šalicu svježe pomuzena kozjeg
mlijeka. Jasno da bih ga prokuhala jer ondje je sve bilo puno klica. Prokuhavala bih
ga sama i za to upotrebljavala nastavak na keramičkoj peći.
Sulfija bi se redovito namrgodila kad bi vidjela punu šalicu. Nije joj godilo.
Govorila sam joj: ovo je lijek, da posve ne zakržljaš. Sulfija bi zgađeno ponjušila
šalicu i pogledala me nesretnim pogledom. Moj bi pogled mogao svakoga navesti da
skoči kroz prozor, pa mi je bila dječja igra dobiti je da popije mlijeko. Ona bi ga
iskapila a onda bi se hvatala za trbuh. Kad bi se mlijeko popilo tako naglo, to bi
izazvalo bolove u želucu. Sulfijin mi je patnički izraz lica išao na živce.
Događalo se i da prekrije usta rukom i istrči van kako bi se ispovraćala u živici
među malinama. Ona je bila dobra djevojčica i nikada ne bi uprljala pod. Kad bi
Sulfija ispovraćala kozje mlijeko dala bih joj drugu šalicu i pazila da je isprazni
sasvim polagano. Ne znam bi li moja kći bez tog mlijeka uopće doživjela školsku
dob. Ja sam se žrtvovala da njoj bude bolje.
Ja nisam pila kozje mlijeko. Samo sam ga jednom kušala, iz znatiželje, kad se
Sulfija prvi put požalila kako je to piće gorko. Inače se nikada nije žalila ni na što.
Popila sam gutljaj i u istom trenutku sama otrčala do živice. Da, to mlijeko nikako se
nije moglo piti i bila sam sretna da ja nisam ta koju na to prisiljavaju.

59
Sasvim druge brige

Prve dane bez supruga provela sam u razmišljanju. Pustila sam da mi se život još
jedanput izvrti pred očima. Bilo je jasno da nije baš sve proteklo glatko. Ali ja bih iz
svake situacije izvukla ono najbolje. U kasnim dvadesetima morala sam, primjerice,
dati napraviti novu putovnicu jer su mi staru bili ukrali. Za to mi je trebao izvadak iz
matične knjige rođenih koji, međutim, nisam imala. Dječji dom u kojem sam provela
najveći dio svojeg djetinjstva izgorio je do temelja i svi su dokumenti bili uništeni.
Mjerodavna se služba morala uzdati u moje navode – tako da sam se učinila sedam
godina mlađom, što mi je uostalom veoma dobro pristajalo.
Uvijek sam pokušavala popraviti greške drugih ljudi – savjetom, činom,
dobrom voljom. A to, kao što je poznato, nije zahvalan zadatak.
Katkada bih prekinula razmišljanje, ustala i otišla do prozora. Često bih viđala
supruga kako stoji ispod svjetiljke. Katkad i noću. Pitala sam se čemu sve to. Nisam
više otvarala prozor, da mu ne padne na pamet da me pozove da siđem. On nije
činio ništa, samo je stajao tamo i izgledao jadno.
Ali ja sam imala posve druge brige.

Vidjela sam, naime, svojega zeta s jednom plavokosom gospodičnom u

središtu grada.
Sjedili su u kafiću, na suncu, za malim okruglim stolom, kao u kakvu stranom
filmu. Jeli su sladoled iz staklenih zdjelica. Sulfija to nikad nije radila. Nikad nije
sjedila u kafiću i jela sladoled. Nepoznata se žena glasno smijala. Moj se zet smješkao
i gledao je. S vremena na vrijeme hvatao bi je za ruku, ali bi je ona odmah izmaknula
i vitlala njome po zraku. Bila je to očito veoma nemirna mlada žena.
 Sakrila sam se iza Lenjinova spomenika. Svojim sam orlovskim očima mogla
vidjeti kako je platio račun i pomogao joj da odjene svijetlozeleni kaput. Veoma
smiona boja. Poznavala sam sve modele koji su se tijekom posljednjih pet godina
našli u prodaji, znala sam ih napamet – taj kaput nije bio među njima. Moj zet očito
joj ga je donio iz Amerike. Njoj nije poklanjao kućne papuče kao Sulfiji.
Otišli su zajedno na tramvajsko stajalište i tamo se poljubili pred svima. Kako
je to bilo bestidno! Zar za to nisu mogli pronaći bar neku kućnu vežu ili kutak u
parku u kojem nema ljudi?
Koncentrirala sam se na mogućnosti koje su mi stajale na raspolaganju.
Jednu od njih – naime, da potrčim i gurnem drolju u zelenom pod tramvaj koji
je baš nailazio – smjesta sam odbacila. Ići ću drugim putem. Nisam sumnjala da
takav postoji. Morala sam ga samo pronaći – a kad sam sve to razmotrila na taj
način, nisam imala previše vremena.

Ubrzo mi je sinula vrlo dobra ideja. Sačekala sam Sulfiju ispred ulaza u
kiruršku kliniku. Radila je mnogo pa je ipak uspjela naknadno završiti svoju
izobrazbu i postati prava medicinska sestra. Kad se napokon pojavila s pet krcatih
mrežastih torbi u kojima je poput svake normalne udane žene nosila namirnice
kupljene za vrijeme pauze za ručak, ležerno me pozdravila.
– Majko – rekla je. – Što ima novo?
Pogledala je paket koji sam držala u ruci i namrštila obrve.
– Ja to posve sigurno neću odjenuti. Nemoj se, molim te, truditi.
Naime, odnedavno sam joj počela pomagati da se bolje odijeva. Sad kad sam je
češće viđala jednostavno je nisam mogla takvu gledati. Hlače izbočene na koljenima i
na stražnjici i uz to pulover iz ormara njezina supruga. Tu se čovjek doista više
ničemu nije trebao čuditi. I tako sam joj počela donositi stvari koje bi mi znanci i
kolege ponudili nakon što su ih kupili od švercera i onda shvatili da im ipak ne
pristaju. Bile su to lijepe stvari, drukčije od onih noćnih mora od sukna boje fekalija
izloženih u trgovinama. Bila sam Sulfiji već ponudila jednu krem bluzu s velikom
zlatnom dugmadi. Haljinu koja je sezala do koljena i lijepo isticala grudi – čak i ako
ih ne bi bilo. Svu silu haljina, bluza, hlača, ali Sulfija ih je odbijala nositi. Ništa od
toga ona nije isprobala – čak je ni ja nisam uspijevala prisiliti da to učini.
Ovaj mi je put u ruke dospjelo posebno blago. Lagan vuneni kaput u nježnom
ružičastom tonu. Sulfija bi sa svojom zagasitocrnom kosom izgledala u njemu kao

61
princeza. To sam joj rekla. Ona je odmahnula glavom, tvrdoglava poput mazge. Ja se
mučim i mučim, samo da spasim njezin brak, a ona odmahuje glavom.
– Pa uopće još nisi ni vidjela kaput – rekoh.
– Ne treba mi kaput – reče Sulfija. – Dovoljan mi je ovaj koji imam.
– Ali, kćeri, taj nosiš već deset godina.
– Pa što? Kao nov je.
– Sulfijo, slušaj svoju majku.
– Majko, uštedjet ćemo mnogo vremena ako mi prestaneš donositi te dronjke.
Imam dosta svoje odjeće.
– To vidim.
– To što nosim ne mora ti se sviđati – reče Sulfija.
A Sergej?– zamalo bih je bila pitala poslije takva bezobrazluka. Ni njemu se ne
mora sviđati? Onda se nemaš zašto brinuti, njemu se to, naime, i ne sviđa! Kad može
birati između žene koja izgleda kao očerupana stara svraka i žene koja hoda svijetom
poput otjelotvorenja proljetnog povjetarca, onda pogodi za koju će se odlučiti!
– Umorna sam, majko – reče Sulfija. – Možemo li se vidjeti koji drugi put? Tako
sam malo spavala.
– Čekaj – rekoh. – Moram razgovarati s tobom.
Sulfija zastane. Mrežaste torbe prepune krumpira, cikle i krastavaca udarale su
joj o noge.
– Dođi k meni – rekla sam – moram ti nešto ispričati.
– Drugi put, majko, može? Ja sad idem kući.
– Važno je! – rekla sam.
– Onda mi kaži sada.
Sulfija je preko mojeg ramena gledala za autobusom koji je upravo polazio.
– Ali ja sad ne mogu! Svakako ne ovdje!
– Onda pusti. Onda drugi put.
Ona jednostavno nije htjela da joj pomognem. Sprečavala me je u nakani da joj
spasim brak. Ma što da sam pokušala, kod nje bih izazivala samo odbojnost.
Razdoblje sklada između nas dvije očito je pripadalo prošlosti, kao i razdoblje sklada
između nje i Sergeja.
– Majko, srušit ću se, toliko sam umorna. Pusti me da idem kući, može?
Uhvatila sam je za rukav i pogledala u oči.

62
 – Sulfija – rekla sam – moraš hitno zatrudnjeti.
Sulfija zatrepće.
– Što? – upita ona. – Što da radim?
– Moraš zatrudnjeti.
– Što?
Dobiti dijete.
– Što?
– MORAŠ ZATRUDNJETI, SULFIJA!!! Za Boga miloga, zar ne razumiješ?
– Ali kako?
Uzdahnula sam. Palo mi je na pamet da joj nikada nisam objasnila kako se to
pravilno radi. Prvo sam mislila da je premlada. Onda sam mislila da joj to ionako ne
treba. Onda je rođena Aminat. A onda sam mislila da joj to sada zaista više neće
trebati.
Sulfija me iznenada pogleda očima punim suosjećanja.
– Majko, sigurno si i ti imala težak dan. Da te odvedem kući?
– Ali maloprije nisi htjela.
– Mislim da bi bilo bolje da ipak pođem s tobom.
I tako smo se neko vrijeme natezale – ona me je nagovarala da me odvede kući,
a ja sam odbijala. Samo sam joj neprestance ponavljala da mora dobiti dijete. Da joj je
to jedini način da ostvari sreću. Sulfija mi pokuša staviti hladnu ruku na čelo.
Inzistirala sam na djetetu.
Rekla sam da bi sa Sergejem sigurno mogla začeti lijepog sina.
Sulfijini blijedi obrazi lagano se zarumeniše. Ali o mojim se argumentima nije
htjela izjasniti. Uzela me je pod ruku i tako smo krenule niz ulicu. Dopustila sam joj
to, jer sam joj tako mogla prenijeti svoju poruku. Bila sam sigurna: ako to dovoljno
često izgovorim, nešto će doprijeti i do Sulfije. Morala sam samo biti uporna, a to mi
je išlo veoma dobro.
Sulfija otvori vrata mojeg stana, pomogne mi da svučem kaput, odvede me do
spavaće sobe i posjedne na krevet. Shvatila sam: Sulfija je mislila da sam se razboljela
na živce. Možda je pomislila da se to ženi može dogoditi kad je ostavi muž.
– Ako muškarac ima dijete, onda neće tako brzo pobjeći od tebe – šapnula sam.
– Ako je muškarac bar donekle pristojan, doći će k svijesti. Onda je vezan. Sergej
sigurno neće ostaviti svoje dijete na cjedilu.
Pogledala sam Sulfiju: bila je vrlo blijeda.

63
Ona je anđeo

Sulfija nije imala prilike provesti moj prijedlog u djelo. Mjesec dana kasnije nazvao
me Sergej. Bilo je rano ujutro i ja sam se baš spremala na posao kad mi je rekao da
moram svakako navratiti do njih jer Sulfiji nije dobro, a on nema vremena brinuti se
za Aminat.
Smjesta sam uzela privatni taksi. Začudo, otkako je Kalganov nestao zajedno sa
svojom plaćom, imala sam više novca nego prije – to je prkosilo svim prirodnim
zakonima, ali je bilo ugodno.
Sulfija je ležala na kauču u dnevnoj sobi. Glava joj je visjela, a kosa se vukla po
podu. Bila se ispovraćala po sagu i sad je glasno hrkala. Pokraj kauča bila je boca od
votke. Podigla sam je i uspravila, ali unutra ionako ničega više nije bilo.
Čula sam neko neobično šmrcanje. Aminat se bila stisnula ispod malog stolića,
neočešljana kosa padala joj je preko lica. Crne su me oči promatrale kroz pramenove.
Sad je šmrcala glasnije, zahvalna što je netko može čuti.
– Dođi ovamo – rekla sam. Aminat se četveronoške izvuče ispod stola i
uspravi. Imala je na sebi spavaćicu koju sam bila zakrpala na laktu.
Obrisala sam joj lice maramicom.
– Nema nikakva razloga za plakanje – rekla sam oštro. – Nitko nije umro. Rosa
će se pobrinuti za sve.
Aminat me pogleda odozdo. Nije mi vjerovala.
– Izgledaš strašno. Razgovarat ću s tobom tek kad više ne budeš izgledala tako
neuredno. A sad trkom u kupaonicu. Operi zube, počešljaj kosu i odjeni se!
Istrčala je iz sobe, a ja sam se posvetila Sulfiji.

64
 Moja kći Sulfija nikada nije pila alkohol. Ni votku, ni pivo, ni pjenušac s Krima.
Nikakav alkohol ona nije pila, nikada, čak ni za Novu godinu.
Položila sam Sulfijinu glavu na kauč, donijela mokar ručnik i očistila joj lice.
Onda sam donijela krpu i obrisala pod. Pa sam svezala Sulfijinu kosu. Ona je stenjala
i trzala rukama i nogama. Vonjala je kao beskućnik. Pokrila sam je dekom.
Aminat se pojavi odjevena u svoju plavu školsku uniformu i izgužvanu crnu
pregaču, kose spletene u dvije pletenice. Razdjeljak koji je bila napravila sama
neuredno je vijugao preko njezine glave. Izvukla sam mašne iz njezinih pletenica,
raščešljala joj kosu i ponovno je svezala. Onda sam joj dala krzneni kaput i kapu,
rukavice i školsku torbu i izgurala je kroz vrata.
Sulfiju sam polijevala hladnom vodom dok nije došla k sebi. Onda sam joj
skuhala jaku kavu s mnogo šećera i limunova soka te joj ispekla jaje. Nagovorila sam
je da legne u postelju. Protresla sam joj jastuke. Sulfiji su se niz obraze neprestance
slijevale suze. Tekle su u pravim potocima močeći svježu spavaćicu koju sam joj bila
odjenula.
Bilo joj je muka. Glava ju je boljela i morala je povraćati. Na alkohol, kao što
sam već rekla, uopće nije bila naviknuta. Vjerojatno je mislila da će joj umrtviti
duševnu bol, nije znala da se u takvu stanju nikada ne smije piti jer alkohol sve
pojačava – kako radost, tako i očaj.
– Zašto nisi zatrudnjela? – pitala sam je.
– A kako? – reče Sulfija. Uzdahnula sam.
Poslije je zaspala. Nazvala sam Sergeja na posao.
– Dolazi ovamo da vidiš što si napravio – rekla sam.
– Već sam vidio – odgovori on kratko.
– Znaš da ćeš zbog ovoga dospjeti u pakao – rekla sam, ali sam smjesta osjetila
da je argument pogrešan: u pakao Sergej ne vjeruje, ipak je on po struci fizičar.
– Žao mi je – reče on.
– Krepaj! – odbrusim. To je bilo ispod mojeg nivoa.
On je šutio.
– Ona je anđeo – rekla sam.
– Draža bi mi bila žena – reče Sergej.
– Kukavico – rekoh i zalupih slušalicu.
Navratio je još jedanput, na razgovor i da pokupi stvari. Na sreću, baš sam bila
tamo i kuhala griz za Aminat. Sulfija uopće više nije ustajala. Čula sam kako Sergej

65
otključava vrata, njegove korake u dubini stana. Odlučila sam da ih neću smetati:
supružnici to trebaju riješiti između sebe. Ja sam ostala u kuhinji dok me Aminat za
pregaču nije odvukla u dnevnu sobu.
– Mama je poludjela.
Čini se da je djevojčica bila u pravu. Sergej je spremao knjige u kovčeg a Sulfija
je ležala na podu i držala ga za noge.
– Ustani! – izderala sam se.
– Vidite li vi to? – reče mi Sergej nesretnim glasom.
Sulfija kao da je sišla s uma. Pokušavala je uhvatiti Sergeja za rukav, a on se
otimao. Silom sam je zadržala.
– Nestani odavde – rekla sam Sergeju dok sam se hrvala sa Sulfijom. – Čekam
te sutra u jedan ispred Lenjinova spomenika. Ondje ćemo razgovarati.
– Ne mogu – reče Sergej.
– Itekako ćeš moći. A sad van!
Svoj kovčeg s knjigama žurno je odvukao do dizala. Sulfiju, koja se u
međuvremenu objesila u mojem naručju poput krpene lutke, pustila sam da sklizne
na sag i zalupila vrata za Sergejem. Što dulji rastanak, to više suza, pomislila sam. To
je posve suvišno.
Na sastanak ispred Lenjinova spomenika zakasnila sam pola sata; naposljetku,
ja sam žena. Sergej je već bio tamo. Djelovao je samouvjereno. Na nosu je imao
američke sunčane naočale, a kosa mu je porasla, što dan prije nisam bila zapazila jer
mi je Sulfija odvraćala pozornost.
– Hoćeš li me pozvati na kavu? – pitala sam ga.
Sjeli smo za isti stol u kafiću za kojim sam ga vidjela s njegovom novom.
Posluga nije bila brza, ipak smo još bili u socijalizmu. Ja nisam rekla ništa, htjela sam
da Sergej prvi počne govoriti. Ali on se samo naslonio i nekamo zagledao – nisam
mogla točno ustanoviti kamo jer je imao sunčane naočale. Šutjeli smo pet minuta,
onda deset.
– I što sad? – upitala sam.
On slegne ramenima, sklopi ruke na krilu i prekriži ih.
– Žao mi je – reče.
– Zar se ne stidiš?
– Stidim se. Itekako.
– Ona je bolesna od jada – rekla sam. – To je isključivo tvoja krivnja.

66
 – Ali tu ste vi – reče Sergej.
–Ja ću ti život pretvoriti u pakao – rekla sam.
On uzdahne i pogleda prema obzorju.
Ona će zadržati stan.
Sergej pokaže prve naznake osjećaja.
– Kako, molim? A gdje da ja živim? Pa mi trenutačno imamo tri sobe, to je
ionako previše za dvoje ljudi, tako da ćemo tražiti zamjenu za dva manja stana, jedan
za mene, jedan za nju.
– To nećete učiniti. Sulfija ostaje s Aminat u stanu. Ti možeš otići svojoj novoj.
– Ona još stanuje s roditeljima.
– To je tvoj problem.
Sad je izgledao zaista jadno. Znala sam da sveprisutni stambeni problem
čovjeku može dobrano ogaditi ljubav. Što čovjek ima od strasti ako iza tankog
pregradnog zida tast i punica gledaju televiziju, a mali nećaci i nećakinje mogu u
svako doba doskakutati u sobu. Tako dobro kao sa Sulfijom Sergeju neće biti više
nigdje, bar sam se za to htjela pobrinuti.
Napokon je skinuo naočale. Oči su mu bile crvene od ispucanih žilica.
– Onda ti više nemam što reći – rekla sam i ustala.
– Javite se ako se što dogodi – reče Sergej. Bez tih naočala lice mu je podsjećalo
na pseću gubicu.
– Svakako – obećala sam i udaljila se na svojim visokim potpeticama.

To sa stanom bila je mala pobjeda, koja je prošla začuđujuće lako i bez

problema. Da se Sergej opirao (i da sam umjesto njegove nove ja inzistirala da
aranžira zamjenu stanova), onda ne bih imala previše aduta u ruci: Sulfija i Sergej
bili su oboje prijavljeni u stanu, pa bi bilo čak i ilegalno dijeliti ga ih zamijeniti za dva
manja.
Nisam došla u priliku uživati u svojoj pobjedi: Sulfija je doživjela potpuni
slom. Jednostavno nije imala volje uzeti me za primjer.
Ostala je u postelji. Aminat si je sama počela navijati budilicu. Kad bi
zazvonila, ona bi izišla iz postelje i bosa otišla do svoje majke da joj poželi dobro
jutro i pogleda je li još živa. Aminat se najviše bojala da bi Sulfija mogla umrijeti.
Sulfija bi se, pak, samo nijemo okrenula na drugu stranu. Aminat bi otišla u
kuhinju i namazala si maslaca na kruh. Onda bi uzela svoju školsku torbu i ključeve

67
od stana i otišla u školu, u izgužvanoj školskoj uniformi, s prljavim noktima i
pletenicama koje bi se već nakon sat vremena raspale na neočešljane pramenove.
Ja sam dolazila svaki dan i činila najbolje što sam mogla da u to kućanstvo
unesem život i red. Strgnula bih pokrivač sa Sulfije, ali ona se ne bi micala. Nekoliko
sam puta prolila po njoj šalicu hladne vode, ali ni to nije urodilo nikakvim plodom.
Bila je težak slučaj. Morala sam i sama na posao i nisam mogla cijele dane sjediti na
rubu Sulfijine postelje i gledati je kako besposličari. Prije nego što bih otišla, ostavila
bih na Sulfijinu noćnom ormariću šalicu čaja i nekoliko sendviča sa sirom.
Nakon posla odlazila sam u kupovinu i jurila k Sulfiji i Aminat. Sulfija bi ležala
u postelji, a jelo ne bi ni dirnula. Sve bi se češće događalo da Aminat nije kod kuće.
Odlazila sam u potragu, dozivala glasno njezino ime i tražila je iza garaža, u
podrumima, u grmlju. Aminat bi se pojavila uvijek kad bih gledala u suprotnom
smjeru i iza mojih leđa viknula:
– Pa evo me!
– Gdje si bila? – pitala bih je i snažno povukla za jednu od njezinih neurednih
pletenica. Ona bi mi se nacerila u lice i rekla:
– Bila sam u šetnji!
– S kim? – pitala bih strogo.
– Sama! – nasmijala bi se ona.
Bilo je jasno kako je došlo vrijeme da se bolje pazi na Aminat.
Bilo joj je tek sedam godina, išla je u prvi razred, ali proteklog ljeta narasla je
gotovo deset centimetara. Noge su joj se produljile i izgledala je kao lane. Koljena su
joj bila koščata i razderana. Nešto tvrdo uhvatilo se u crtama njezina lica, a ako bi joj
pogledao u oči, čovjeka bi mogao uhvatiti strah. Stiskala je oči. Upozoravala sam je
da to ne čini jer se od toga dobivaju bore koje se više nikad ne mogu izbrisati.
Tih tjedana, dok je Sulfija nepomično ležala u postelji, nisam stigla kontrolirati
Aminat onako kako bi priličilo. Bila sam zaokupljena vođenjem dvaju kućanstava,
kuhanjem jela i pokušajima da ga ulijem u Sulfiju. Pozivala sam liječnike, prvo iz
poliklinike, potom i privatne, koje sam plaćala iz vlastita džepa. Jedan je rekao da bi
se Sulfija trebala trgnuti, drugi da će se njezino stanje srediti samo od sebe, treći joj je
propisivao operacije s puštanjem krvi i vitaminske injekcije.
Sulfija nije sudjelovala u tim spekulacijama. Gledala je kroz prozor ili
drijemala, nije rješavala čak ni križaljke koje sam ostavljala pokraj njezine postelje u
nadi da ću time u njoj ponovno izazvati želju za životom.

68
 Brinula se nisam. Koliko sam znala, još nitko nije umro od toga što je predugo
ležao u postelji. Dogodilo se jedino to da je Aminat jednoga dana došla kući, otvorila
vrata, pobacala stvari za školu po podu i ponovno otišla. Njezina školska torba s
Crvenkapicom ležala je na otiraču. Otišla je a da nije rekla ni riječi. Postala sam
svjesna toga da sam zapostavila svoju unučicu i da je za, to ponovno bila kriva
Sulfija.
Smjesta sam počela popravljati nastalu štetu. Otvorila sam školsku torbu i
okrenula je naglavačke. Na pod je palo više masnih bilježnica, nekoliko neoljuštenih
suncokretovih sjemenki i slap kovanica od deset i pet kopjejki. Složila sam ih na
hrpice i prebrojila. Sedam rubalja i osamdeset i devet kopjejki, sasvim lijep novac!
S mračnim slutnjama posvetila sam se djevojčičinu školskom dnevniku, u koji
je unosila domaće zadaće, a učitelji ocjene i napomene. Trebala sam mnogo prije
baciti pogled u njega. Aminat već mjesecima nije bilježila domaće zadaće. Bilo je
tamo bezbroj bilješki crvenom tintom: »Ometa nastavu«, »Ne piše domaće zadaće«,
»Treba vježbati čitanje«, »Roditelji se pozivaju na razgovor s razrednicom«,
»Ponovno ometa nastavu«, »Agresivna je«, »Roditelji hitno na razgovor«. I tako iz
stranice u stranicu.

Ne, nisam bila šokirana. Sve je to bilo normalno. Ako se dijete ne njeguje, ne
odgaja i ne kori, od njega će postati korov. To je dijete hodalo po svijetu posve samo,
negdje je kralo kovanice i očito nije bila slučajnost što su iz njezine školske torbe
odnedavna ispadale ljuske suncokretovih sjemenki. To je značilo da je odlazila onim
starim ženama koje su ispred samoposluživanja prodavale krumpir iz vlastita vrta,
medvjeđi luk i đurđice. Samo je tamo bilo velikih otvorenih vreća sa sjemenkama, a
za deset kopjejki te bi neobrazovane žene napunile mjericu i presipale je u vrećicu od
novinskog papira ili ravno u kupčev džep.
Kalganov je sebi prijašnjih godina također svako malo znao priuštiti
suncokretove sjemenke, ali ja sam tome smjesta stala nakraj. Ništa nisam smatrala
tako seljačkim, prostačkim i nehigijenskim kao kad se u usta stavljaju te neoljuštene
sjemenke a potom ispljunu ljuske, kao što to čine starice koje ispred kućnih veža
sjede na nakrivljenim klupama, ogovaraju i onečišćuju tlo pod svojim nogama.
Ispraznila sam Kalganovu sve džepove u potrazi za sjemenkom koja bi ga mogla
izdati i sad, toliko godina poslije, morala sam isto učiniti i sa svojom unučicom. Bilo
bi kobno da se na to ne obraća pozornost; kao pedagoginja bila sam toga izuzetno
svjesna. A dijelom je to bila i moja krivnja: dopustila sam Sulfiji da mi previše
odvraća pozornost.

69
 Otišla sam, dakle, Sulfiji u spavaću sobu, strgnula s nje pokrivač, zgrabila je za
koščata ramena i dobro protresla. Sulfija je cvilila, ali oči joj ponovno živnuše.
– Ustaj – rekla sam. – I uhvati se spremanja.
Pustila sam je, uzela svoju lijepu novu torbu i dala se u potragu za Aminat. Bila
sam bijesna što mi je i ona sve toliko otežavala.
Tražila sam gotovo dva sata, ispitivala djecu na ulici, zavirivala u tuđe kućne
veže, razmicala granje i provlačila se kroz grmlje koje je okruživalo kuće i igrališta u
kvartu. Uništila sam i čarape. Naposljetku sam, zahvaljujući Bogu i vlastitoj intuiciji,
pronašla Aminat u memljivu podrumu susjednog nebodera. Čučala je pokraj jedne
meni nepoznate djevojčice i košarice u kojoj su se pomicala šarena klupka vune.
Prvo sam pomislila na štakore, ali sam onda shvatila da su posrijedi bile male
mačke, kojima su bila najviše dva tjedna i upravo su otvorile oči. Tiho su cijukale, a
Aminat ih je slušala toliko zaneseno da je prečula odjek mojih koraka na betonskom
podu. Prenula se tek kad sam je povukla za pletenicu.
– Bako! – viknula je glasom u kojem se umjesto straha i grižnje savjesti zrcalila
samo radost. – Pogledaj, bako, kako slatki mali mačići! Čim ih majka više ne bude
dojila uzet ćemo jednoga k sebi. Može?
Izvukla sam Aminat za pletenicu iz podruma. Napeta kosa čupala ju je, ali
nakon malo jadikovanja sasvim je zanijemjela. Šutjela je čak i kad sam je odvela iza
garaže, svukla joj hlače i izmlatila je Kalganovljevim kožnatim remenom, koji sam iz
opreza bila stavila u svoju lijepu novu torbicu. Potom sam je odvela kući. Ništa više
nije govorila, samo je svojim prljavim rukavom brisala lice, dok joj nisam zabranila i
to, jer je tako samo po nosu i očima razmazivala opasne klice.

70
Čista djevojčica

To je jednostavno tako: najbolje što žena može učiniti za svoju obitelj bilo je jasno i
čvrsto vodstvo. Popustljivost ne donosi ništa. Kad sam s Aminat ušla u stan, Sulfija
je, naime, već stajala u kuhinji i prala posuđe.
Odvukla sam namrgođenu Aminat u kupaonicu, napunila kadu vrelom
vodom i nakapala u nju mirišljavu pjenastu kupku koju je Sergej u veoma ljupkoj
boci bio donio iz NJDR–a. Kod nas se takva kupka nije mogla kupiti, pa smo je
upotrebljavale krajnje štedljivo. Aminat je promatrala kako se mlaz vode slijeva
među brda pjene. Nije se ni pomaknula dok joj nisam zapovjedila da se skine. Svukla
je odjeću sa sebe i neuredno je razbacala po podu. Ja sam je nogom odgurnula u
stranu.
– Ulazi – rekoh.
– Prevruće – reče Aminat pošto je u vodu umočila nožni palac.
– U paklu je još vrelije – rekoh ja. Aminat se nećkala, izvukla nogu i pustila je
da ponovno nestane u pjeni dok se iznenada nije bacila u kadu i poprskala me od
glave do pete vodom i pahuljama pjene.
– Daj, pazi što radiš – viknula sam. Aminat zaroni, pa ponovno izroni. Pjena joj
je krasila glavu poput krune. Soptala je i smijala se.
Nisam je pustila da predugo uživa u kupki. To nije bila zaslužila. Natjerala
sam je da u kadi ustane i nasapunala je s pomoću spužve od glave do pete. Htjela
sam da napokon bude čista. Njezino prkosno nesretno lice podsjeti ma na njezinu
majku. Obradila sam njezino tijelo spužvom – temeljito, sa svih strana, u svakom
procijepu.
 Rekla sam joj da klekne i dvaput joj oprala kosu. Bila je preduga. Pustila sam je
da izađe iz kade i umotala je u ručnik.
Koža joj je još bila prepuna crvenih masnica, spužva je bila prestara i pretvrda.
– Sad si velika djevojčica, a ne više prase – rekla sam.
Podrezala sam joj nokte na rukama i nogama, veoma kratko. Na nekoliko
prstiju toliko sam joj bila zarezala meso da je krvarila, ali nije se žalila. Odvela sam je
u dnevnu sobu, rasprostrla po podu nekoliko starih novina, stavila na njih stolčić iz
kuhinje i dala joj da sjedne.
– Zatvori oči – rekla sam i ona me smjerno posluša. Tek kad je peti pramen
kose pao na pod, zapazila je što joj radim.
– Što to radiš? – vikne ona i htjede poskočiti, ali ja je pritisnuh natrag na stolac.
– Ostani sjediti, inače ću ti još odrezati uho – rekla sam. Ona me udari po ruci.
Na to je čvrsto uhvatih za ručni zglob.
– Vidjela si da je mama bila bolesna, zar ne? – šapnula sam joj na uho.
Aminat zaškilji prema meni i uplašeno kimne glavom.
– A znaš li zašto je mama bila bolesna? Jer si ti bila tako neodgojeno dijete. A
bila si to, zar ne?
Aminat je sad sjedila posve mirno na stolčiću. Da, bila je grozno dijete i to je
dobro znala. Oduvijek je imala jasnu predodžbu o sebi i svijetu.
– A ti hoćeš da mama ponovno ozdravi? – pitala sam je i odrezala joj još
nekoliko pramenova kose. Aminat je micala očima prateći slobodan pad kose.
Kimnula je, okrenula glavu i udarila uhom o vrh škara.
Uzela sam maramicu i obrisala s oštrice kapljice krvi.
– Onda moraš uvijek raditi ono što ti kažem – rekla sam i zapazila na kakvo su
mi plodno tlo pale riječi.
Uspjela sam slomiti njezin otpor. Iz crta njezina lica nestalo je gorčine. Ona
trepne, nakrivi usta i počne plakati dok sam sa škarama u ruci trčkarala oko nje i
nastavila joj kratiti kosu na samo nekoliko centimetara, ne bi li izgledala kao čista,
uredna djevojčica.

Strogo uzevši, sad je izgledala kao dječak, ljubak dječak veoma kratke kose.
Kad sam joj dopustila da ustane, Aminat istrči na hodnik da se pogleda u velikom
zrcalu. Ostala je ondje sumnjivo dugo dok sam ja mela kosu s poda. Bilo je to
poprilično brdo sjajnih crnih pramenova. Nisam mogla odoljeti, pa sam uzela jedan,

72
zamotala ga u novinski papir i spremila u svoju lijepu torbicu. Ostatak sam zamotala
u dvostruke arke novinskog papira i odnijela ga u smeće. Pritom sam prošla pokraj
Aminat, koja je još stajala ispred zrcala i očito se nije mogla pomaknuti. Mora da je
posrijedi bio užas – jer koja bi djevojčica htjela izgledati kao dječak? Ali malo užasa
tom djetetu ne može naškoditi, pomislila sam.
Ali, pogriješila sam: Aminat je bila oduševljena. Bilo joj je super izgledati kao
dječak. Odlučila je da će sad postati jedan od njih. Da sam mogla naslutiti kakav će
efekt izazvati nova frizura bila bih dvaput razmislila hoću li je ošišati.
Ali za razmišljanje mi nije više preostalo vremena. Morala sam se sad pobrinuti
za djevojčičine radne navike.
Prvo sam posjetila njezinu razrednicu. Bila je to sitna, okruglasta ženica s
velikim naočalama i kosom povezanom u punđu. Posjetila sam je poslije nastave i
pričekala na hodniku da djeca jedno po jedno napuste učionicu. Pritom sam mogla
dobro vidjeti kako Aminat nekog dječaka objema rukama gura u leđa, toliko snažno
da je nosom završio među lopaticama dječaka ispred sebe. Sigurno je on bio taj koji
je započeo naguravanje.
Aminat je bila zaokupljena time, tako da me nije opazila. Meni je to bilo pravo.
Sačekala sam dok horda djece nije nestala u smjeru kantine i ušla u učionicu. Nosila
sam crne, svjetlucave hlače, koje su isticale lijep oblik mojih nogu. Sa svojim visokim
potpeticama bila sam osjetno viša od sitne učiteljice, tako da je uplašeno pogledala
uvis prema meni dok je prekapala po hrpi bilježnica na stolu.
– Ja sam baka Aminat Kalganove – rekla sam i srdačno se nasmiješila. – Molim
vas, dopustite mi da vam dam ovaj mali dar.
Spustila sam na stol kutiju čokoladnih bombona. Njih sam pronašla kod Sulfije:
ona je često dobivala darove od pacijenata, tako da sam se mogla samo čuditi odakle
tim bolesnim ljudima sve te čokolade i boce konjaka. Odabrala sam kutiju srednje
veličine.
Sulfiji još nikad nije sinulo da djevojčičinoj učiteljici nešto daruje. Za razliku od
mene, ona nije znala kako se njeguje dobar odnos s ljudima.
Učiteljica je prvo rekla da ne može prihvatiti dar, ali potom i dodala kako nije
bilo potrebno, a naposljetku mi je zahvalila i prekrila kutiju s bombonima
bilježnicama da joj ne bi odvraćala pozornost.
Sjeli smo u školsku klupu. Učiteljica je bila nesigurna osoba. Rekla je da je
razred upravo preuzela od svoje bolesne kolegice. Dugo je okolišala. Od takvih žena
postajem nestrpljiva. Čovjeku treba cijela vječnost da iz njih iščačka neki upotrebljiv
sadržaj. Bomboni nisu promašili željeni učinak, učiteljici je sad bilo neugodno prijeći

73
na otvorenu tiradu protiv moje unuke. Dakle, mogla se kupiti itekako jeftino.
Zapravo sam bila računala s tim da ću njezinu ljubaznost sljedeći put morati kupiti
parom novih zimskih čizama, ali tu sam cijenu njezine naklonosti očito procijenila
previsoko.
Ta učiteljica Aminat nije smatrala zločestom, nego više dječački obijesnom
(iako je malena novu frizuru imala tek nekoliko dana!). Da, Aminat je svakako obilno
remetila nastavu time što bi uspijevala sve svoje susjede u krugu od dva metra
istodobno udarati nogom ispod klupe i gađati kuglicama od papira. Da, nije pisala
domaće zadaće. Ali kad bi je se za vrijeme nastave prozvalo, ona bi često odgovarala
točno, uzme li se u obzir činjenica da nikada nije pratila što se govori. Uz to je mnoge
sate provodila pred vratima razreda na radijatoru, u kazni zbog remećenja nastave. I
svojim je školskim drugovima i drugaricama u kantini kvarila tek uspoređujući
posluženo jelo s izmetom.
Zapucketala sam jezikom. Ta me se učiteljica iz nekog razloga bojala.
Bubnjajući prstima po površini stola rekla je da Aminat pokazuje obijesno ponašanje
inteligentnog ali zapostavljenog djeteta. I da veoma rado pjeva.
– Razorene su obitelji ovdje česte – rekla je učiteljica.
Prekinula sam je. Rekla sam joj da je djevojčičina majka, moja voljena kći, bila
bolesna. U tom razdoblju nadala sam se da će škola djelovati u skladu sa svojim
odgojiteljskim pozivom, ali da se ta nada nije ispunila. Obećala sam joj da će Aminat
postati sasvim drugo dijete. A što se tiče bezobrazluka – kod mene još nijedno dijete
nije postalo bezobrazno, rekla sam.
Zamolila sam učiteljicu da mi da svoj telefonski broj. Bila je sve zbunjenija.
Onda sam iz neke bilježnice istrgnula komad papira s kvadratićima. Nadala sam se
da bilježnica pripada Aminat. Napisala je na nj svoj telefonski broj i pokraj njega ime
– Ana Nikolajevna. Spremila sam papirić. Trebala sam donijeti mnogo manju kutiju
bombona.

Održala sam riječ. Aminat je postala pristojna djevojčica. Sulfija je još bila na
bolovanju, iako gotovo da nije bila bolesna – prije bih rekla da je bila lijena. Tomu
sam se odlučila suprotstaviti. Naložila sam joj da Aminat svaki dan dovede iz škole.
Napravila sam joj tjedni raspored. Kod kuće se Aminat smjela igrati samo pola sata,
a onda bi se posvetila domaćoj zadaći. Navečer bih došla ja. Jela sam Sulfijin pečeni
krumpir, koji bi bio ili zagorio ili sirov, i provjeravala djevojčičinu domaću zadaću. A
za svaku suncokretovu sjemenku koju bih pronašla u njezinoj blizini morala je u
posebnoj bilježnici dvadeset puta napisati »neću biti neotesana seljanka«.

74
 Aminat nije znala nijedno jedino gramatičko pravilo, ali je sve pisala točno.
Pravopis joj je bio prirođen: ona jednostavno nije griješila, ali je zato na papiru
ostavljala svu silu masnih mrlja. Rukopis joj je bio grozan.
Ona ništa od toga nije zapažala, već mi je ponosno gurala svoje domaće zadaće
pod nos – brzo se bila naviknula na to da ću ih sve provjeravati. Brzo se naviknula i
na to da ću joj svaki neuredan list istrgnuti iz bilježnice i narediti da sve napiše
iznova. Na početku je bilo mnogo istrgnutih stranica, dok nije shvatila što time želim
postići. Brzo se popravila.
Aminat je bila začuđena kad je donijela kući svoju prvu peticu, najvišu ocjenu
koja je postojala. Nakon dva tjedna dobila je četvorku i bila razočarana. Tog
popodneva njezina je domaća zadaća već pri prvom pokušaju bila besprijekorna.
Nije više htjela biti loša u školi.
Sulfija je ponovno krenula na posao. Više je nisam svakodnevno posjećivala.
Sad je sve išlo dobro i htjela sam iskoristiti posljednje godine svoje mladosti i ljepote.

75
Pa bila sam uglavnom neiskusna

Odlučila sam da sam spremna. Sad su me muškarci mogli oslovljavati na ulici.

Zapazila sam da bi mnogi to rado učinili. Prije bih svaki put napravila izraz lica koji
bi im to onemogućivao. Čak i najgluplji od njih shvatio bi da mu neću odgovoriti.
Bila sam lijepa, ali ne za njega. Tog sam dana okrenula prekidač.
Prvi muškarac oslovio me je u autobusu. Ustao je da bih ja mogla sjesti
(muškarci su mi se uvijek dizali kad bih ušla u sredstvo javnog prijevoza). Prije bih
samo kimnula glavom i smjesta ih zaboravljala. Sad sam muškarcu koji je zbog mene
ispraznio svoje sjedalo gledala ravno u oči. Imao je malo proširene zjenice i puknutu
žilicu u lijevom oku. U autobusu je bilo mračno, ali možda ga je uzbudio i sam
pogled na mene. Procijenila sam njegovu dob na trideset i sedam do trideset i osam
godina. Nosio je vjenčani prsten, koji je bio uzak i zacijelo ga nije stajao mnogo.
Nokti su mu bili uredno podrezani, što pozdravljam kod muškaraca. Doduše, bili su
odrezani prilično ukoso. Takvom bih muškarcu prvo pokazala kako se točno
upotrebljava turpija za nokte.
Izašla sam zapravo samo da ga testiram. Naravno da je izašao za mnom.
Autobus je bio prepun. Umjesto da ljude laktom gura u stranu, on je visokim glasom
ponavljao:
– Oprostite, molim vas! Moram hitno izaći! Oprostite, molim vas!
Ostali su ga putnici grdili i nazivali šeprtljom. U duhu sam im se bila
pridružila, kadli se on napokon progura kroz vrata koja su se već zatvarala.
Sačekala sam da izađe, a onda počela polagano hodati niz Lenjinov prospekt.
Odmah se našao pokraj mene. Nekoliko smo koraka prešli zajedno. Ništa nije
govorio, samo je buljio u mene. Izgubila sam strpljenje i ubrzala korak. Tu i on ubrza
korak, sustigne me i stavi mi ruku na lakat.
 – Maknite ruku odatle! – rekla sam nježno. On me pogleda, zjenice su mu bile
sitne poput glavica pribadača, jer mu je sunce sjalo ravno u oči.
– Vi ste najljepša žena koju sam ikad vidio – rekao je promuklim glasom.
Učinio mi se šarmantnim. S par pomno smišljenih rečenica uspjela sam mu dati
na znanje kako mi ne bi bilo ispod časti pojesti s njim ekler u uličnoj kavani. Sjeli smo
i razgovarali o mojoj ljepoti i mojem mišljenju o Shakespeareu. Otkrili smo prve
zajedničke crte: oboje smo voljeli proljeće. Razgovarali smo malo o braku. Popila sam
svoju kavu, a kad sam odlazila osjetila sam među lopaticama njegov žalostan
pogled.

Svidio mi se. Dva dana potom vidjeli smo se ponovno u autobusu. Unaprijed
sam znala da će biti tako. Lice mu je zablistalo od radosti kad me je vidio. Ovaj put
nije mi mogao ponuditi svoje sjedalo jer je i sam stajao i pridržavao se jednom rukom
za šipku. Mirisao je na sapun, a malo i na nervozan znoj. Kad je autobus zakočio,
slučajno sam pala na njega i osjetila uzbuđeno kucanje njegova srca.
Bila sam uzbuđena. Pa bila sam uglavnom neiskusna, bar u praksi. Predložila
sam mu da se odvezemo k meni. On nije uspio progovoriti ni riječ.
Klavdija nije bila kod kuće. Zamolila sam ga da me pričeka u kuhinji,
zaključala vrata i okrenula Sulfijin broj. Rekla sam joj da me nazove za sat vremena.
Ako se ne javim, neka zove miliciju. Čovjek je, istina, djelovao bezazleno, ali htjela
sam biti sigurna. Kod Sulfije sam voljela to što bi uvijek učinila ono što bih je
zamolila a da pritom ne postavlja suvišna pitanja.
Dok je muškarac čekao u kuhinji, otišla sam u spavaću sobu. Odlučila sam da
ću se skinuti dokraja. Zaista mi je nedostajalo vježbe. Nisu mi trebali nikakvi
nervozni tuđi prsti na mojim kopčama i zatvaračima. Dok sam skidala čarape s
nogu, očarao me je oblik mojih listova. Malo sam popravila šminku, zavukla se u
postelju, navukla pokrivač do brade i glasno pozvala svojeg novog znanca.
On je malo lutao po našem dugom, mračnom hodniku, ali onda je pronašao
prava vrata. Ušao je. Zavodnički smiješak uvježbala sam prije toga ispred zrcala.
Uzeo je zalet kao da će skočiti udalj, bacio se na mene i počeo me ljubiti. Vidjelo se
da nije često varao ženu. Nije znao dobro ljubiti. Ruke su mu bile nekako ljepljive.
Moje je uzbuđenje lagano splašnjavalo. On oljušti košulju sa sebe i u isti mah
nogom odgurne hlače. Djelovao mi je komično pa sam morala paziti da ne prasnem
u smijeh. On se ponovno baci na mene i zapne mi laktom o kosu. Ispustila sam krik.
On ga je protumačio kao znak moje nestrpljivosti i silio prema cilju. Moja je kosa i

77
dalje zapinjala. Brinula sam se da će me skalpirati. Kad je završio, skotrljao se s
mene. Ja sam popravila kosu. Upravo sam imala drugog muškarca u životu.
On me zagrli i šapne:
– Volim te.
– I ja tebe – šapnuh ja njemu.
Pitala sam se kad će napokon otići kući. Uto zazvoni telefon. Bila je to Sulfija.
Morala sam se javiti, jer bi ona u suprotnom pozvala miliciju. A nije prošlo ni pola
sata. Čak ni na sat nije znala gledati kako valja. Rekla sam Sulfiji da je sve u redu, a
svojem gostu da će mi kći uskoro doći u posjet.
Počeo je skupljati svoje stvari, namjestio vjenčani prsten i ozarena pogleda i
raširenih ruku krenuo prema meni.
– Kad ćemo se ponovno vidjeti? – upita me. Slegnuh ramenima. Onda je
zatražio moj telefonski broj. Nisam mu u tom trenutku baš mogla reći da nemam
telefon pa upravo me je čuo kako u hodniku razgovaram. Izdiktirala sam mu niz
proizvoljnih brojki, koje je kemijskom olovkom napisao na dlan. Uz to je nacrtao
ružu što sam opet smatrala veoma šarmantnim.
Kad je napokon nestao, otišla sam pod tuš. Bilo je neobično mirisati na
muškarca. Temeljito sam se oprala. Velikodušno sam se poprskala parfemom koji
sam tri mjeseca prije bila kupila na bazaru. Sad sam mirisala kao blagajnica.
Ponovno sam ušla u kadu i sprala miris sa sebe.
Baš sam pripremala čaj kad je u kuhinju ušla Klavdija. Disala je teško, u
posljednjih deset godina dobila je najmanje petnaest kilograma. Svalila se na stolac,
privukla moj tanjur s kolačićima i počela ih jedan za drugim gurati u usta. Pogledala
sam je i osjetila radost što nisam u njezinoj koži.
Ako pri jelu svaki put mljackaš kao Klavdija, jednoga ćeš dana izgledati kao
Klavdija – govorila bih povremeno Aminat.
– Nekako si drukčija – reče Klavdija i odmjeri me od glave do pete. Uplašila
sam se da će namirisati muškarca na meni, pa sam za svaki slučaj još jednom otišla u
kupaonicu.

Bila sam naviknuta na mušku pažnju. Muškarci su se oduvijek osvrtali za

mnom. Pridržavali bi mi vrata ili me u redovima puštali ispred sebe. To je bilo prije.
Ali ono što se događalo sada graničilo je s čarolijom.
Bila sam zaustavljena i zamoljena za telefonski broj. Više mi je puta na ulici
spontano uručen buket cvijeća. Jela sam tortice češće nego ikada prije u svojem

78
životu. Novčanik sam mirne duše mogla ostaviti kod kuće. Nepoznati muškarci
plaćali su za mene u kafiću, u autobusu i u trgovinama i govorili da im je to čast.
Nisam ih mogla imati sve. To jednostavno nije išlo. A nisam ni željela imati
svakoga. Ali čak ni od onih koje sam teorijski htjela imati nisam mogla imati sve. Pa
morala sam još i raditi, jesti, spavati i telefonski provjeravati je li Aminat napisala
domaću zadaću.
Imala sam shemu koja mi je olakšavala izbor. Odmah sam otpisivala muškarce
koji nisu dobro mirisali, imali akne ili patili od hunjavice. Lijepo ponašanje bilo je
važno, baš kao i čisti nokti na rukama. Prije nego što bi legli k meni u postelju,
muškarce sam slala u kupaonicu da operu ruke. Ta ipak su dodirivali intimne
dijelove mojega tijela. Pretjerana razgovorljivost bila bi im minus, baš i kao
mrzovoljan pogled.
Na mušku sam ljepotu bila slaba. Bila sam estetkinja. Vjenčani je prsten uvijek
bio dobar. Netko takav neće stalno trčkarati za mnom. Lijepa odjeća – svakako.
Dojmljiva je jer je rijetka. Vlastiti auto – također. Počela sam automatski
otpisivati muškarce koji su se vozili autobusom, dakako, s nekoliko iznimki. Neki su,
naime, u autobusu izgledali kao da im je automobil upravo na popravku.
Moram reći da sam se rijetko varala. Imala sam sreću da odabirem muškarce
koji su imali dovoljno osjećaja da u pravom trenutku budu nježni i odlučni, ali i
dovoljno snažni da prihvate ako ih više ne želim vidjeti. Zgodimice bi se događalo
da me netko uvreba na autobusnom stajalištu ili pred mojim radnim mjestom ne bi li
me pitao zašto se više ne sastajem s njim. Događalo se i da netko od njih zaplače.
Dvojica su se čak i nakljukah tabletama za spavanje, ali su pravodobno spašeni.
Katkada bih ispred ulaznih vrata ili u poštanskom sandučiću pronašla cvijeće.
Nazivali me baš i nisu: svakome sam odmah dala na znanje da mi ne paše da me se
zivka telefonom.
U mojoj drugoj sobi gomilale su se najfinije čokolade, parfemi u originalnom
pakovanju, ova ili ona knjiga, žestoka alkoholna pića umotana u papir za darivanje,
skulpture od lijevana željeza, vaze, najlonske čarape iz inozemstva, rusko-poljski
rječnik (nikada se ne zna za što sve to još može zatrebati) i mala uljna slika naranče
na drvenom stolu (jedan od muškaraca imao je atelje).
Jasno da se sve to nije moglo sakriti pred znatiželjnom Klavdijom. Odveć bi
često sjedila u svojem zamrljanom kućnom haljetku u kuhinji i srkala čaj, dok sam ja
iskušavala okus usnica nekog novog znanca i pritom rukom po torbici tražila ključ
svoje sobe. Zato se nisam ni trudila išta tajiti pred njom. Darovala sam joj parfeme
koji mi se ne bi svidjeli ili sam ih već imala, najveći dio čokolade (morala sam paziti

79
na liniju), par najlonskih čarapa, strane značke s likovima iz crtanih filmova i kasetu
s pjesmama žene koja se zvala kao i Majka Božja.
Klavdija se također promijenila. Dala je sebi napraviti trajnu i nalakirala nokte
lakom koji sam joj darovala pošto je bio darovan meni. Onda je prema meni postala
nekako bezobrazna i ja sam odmah shvatila što joj nedostaje.
Nisam bila škrta. Klavdija je smjela uzimati moje odložene muškarce. Pošto bih
se od nekoga zauvijek oprostila primila bi ga Klavdija, opskrbila čajem i kolačima iz
zalihe darova njegovih prethodnika i pustila ga da joj se isplače u krilu. Tu bi joj
bezobrazluk splasnuo, pa smo se opet dobro slagale.

80
Bez mene ništa nije išlo

Jedne nedjelje, kad je moj ljubavnik baš bio ustao i odijevao se da s aerodroma
doveze suprugu i punicu, ležeći u postelji i igrajući se svojim novim prstenom sjetila
sam se nečega što mi sve vrijeme nije padalo na pamet. Poljubila sam svojeg
ljubavnika i jednostavno ga izgurala kroz vrata.
– Zakasnit ćeš – rekla sam, ali zapravo sam ja bila ta kojoj se žurilo.
Odjenula sam indijske traperice i svijetloplavi pulover koji sam isplela sama,
povukla patentne zatvarače na čizmama i uz pomoć ukosnica savila kosu u punđu.
Klavdija pomoli glavu iz svoje sobe. Izgledala je sito, prošle noći imala je
muškarca u postelji.
– Pa kako to izgledaš? – pitala je. – Zar ti je sperma udarila u glavu? Zar si
zaboravila koliko ti je godina?
– Na Zapadu – rekla sam i poravnala pulover – to nose svi.
Na poslu sam često listala modne časopise koje je moja kolegica posuđivala od
susjede i donosila na posao. Nažalost, nisam ih smjela nositi kući, pa nisam mogla
kopirati ni krojne arke. Ali zapamtila bih sve što bi mi se svidjelo.
Privatnim taksijem odvezla sam se k Aminat i Sulfiji. Iako sam kupila mnogo
novih haljina, uglavnom od privatnih osoba, imala sam sve više novca. Katkada bih
nalazila krupne novčanice u džepu svojega kaputa.
Budući da sam imala toliko posla, Aminat nisam vidjela četiri puna tjedna.
Samo sam je s vremena na vrijeme znala nazvati. Sad sam iznenada bila uzbuđena:
što li samo radi bez mene?
Sulfija je sjedila u dnevnom boravku i šivala. Prišivala je manšete i ovratnik na
djevojčičinu školsku uniformu.
 Školska je odora bila smeđa i imala ovratnik i manšete od bijele čipke. Nije ju
trebalo prati, prljavština se na njoj ionako nije vidjela; osim toga, uvijek bi se jako
dugo sušila. Manšete bi se odmah zaprljale. Svaka bi majka otparala za vikend njih i
ovratnik, pa ih oprala, osušila, izglačala i ponovno prišila.
Ja sam to radila za Aminat, da ne izgleda kao kakvo zapušteno dijete. Poslije
sam pokazala Sulfiji kako se prišiva čipka i nabavila još jedan par manšeta i ovratnik
– tako da ih se moglo mijenjati a da ih se ne mora odmah prati.
Sad sam promatrala kako Sulfija pokušava prišiti manšete. Među prstima je
držala veliku iglu, a koža na jagodicama bila joj je prepuna crvenih točkica. Dok sam
ulazila, baš se bila ponovno ubola a potom gurnula prst u usta. Bila je tako
nespretna. Držala je manšetu palcem i nabadala je na iglu. Ponovno se ubola. Pa ipak
je bila medicinska sestra, pomislila sam. Zar je tako svojim pacijentima zabadala igle
u tijelo?
Sulfija digne pogled s ručnog rada, pusti uniformu da padne, ustane, priđe mi i
zagrli me bez prethodna upozorenja. Potapšala sam je po koščatim leđima. Nisam je
baš osobito voljela grliti, ali to je bila moja dužnost.
– Gdje je Aminat? – pitala sam.
Ona me pogleda.
– Aminat – ponovila sam.
– Aminat?
–Aminat. Djevojčica. Aminat. Moja unuka, tvoja kći.
Sulfija me šutke gledala.
– AMINAT! – izderala sam se.
Sljedećih sat vremena trčala sam po kući kao mahnita. Uspjela sam iz Sulfije
istresti informaciju da je Aminat u podne još bila kod kuće. Što se kasnije dogodilo,
to ona više nije znala. Pozvonila sam kod susjeda.
Iz tuceta grla na četiri kata slušala sam da nitko danas nije vidio Aminat, ali da
bi za promjenu moglo biti veoma lijepo kad ne bi stalno tako glasno vikala i udarala
nogama o pod. Zidovi su bili tanki, podovi također. Obećala sam da ću je ukrotiti.
Triput su me zamolili da Aminat iza kontejnera ne naseljava mačke lutalice i njihov
okot. Dvaput je to već bila napravila. Jedan je susjed otkrio životinje i bacio mačiće u
kontejner, a majku im je otjerao. Obećala sam svima sve i nastavila jurcati kao bez
glave dok me djevojčičin glas nije dozvao iz stana.
Vratila sam se u stan zadihana i bijesna i zatekla Aminat kako stoji na vratima i
smješka se. Nedostajao joj je jedan zub, kosa joj je već bila malo porasla pa je stršala

82
na sve strane, a nokti su joj bili prljavi. Nosila je spavaćicu koju je odavna bila
prerasla i štramplice s rupom na koljenu. Ponovno je bila zapušteno dijete. Pogledala
sam je i uzdahnula od jada. Moji će muškarci morati malo pričekati, bar dok ne
odgojim to dijete. Bez mene ništa nije išlo. Apsolutno ništa. Svaku sam sekundu
morala ulagati u to dijete da ne završi na cesti.
– Gdje si bila? – pitala sam je. Glas mi je podrhtavao od bijesa.
– U ormaru – reče Aminat. – Često se skrivam u ormaru, hi hi. A mama me
onda traži.
Zamahnula sam rukom i pljusnula je dlanom po licu.
– Zapuštenica – rekla sam. – Grozno, grozno dijete. Pokaži mi svoje bilježnice.
Aminat mi šutke donese svoje bilježnice i svoj školski dnevnik. Sve sam
prelistala, pročitala svaku stranicu. I nemalo se začudila. Bilježnice su bile uredne i
čiste. Nikakvih mrlja, nikakvih kosih crta, sve sama pravilna, uredna slova i ravne
crte.
Ocjene u dnevniku bile su besprijekorne, domaće zadaće uredno zabilježene,
samo bi se tu i tamo pojavila kakva crvena opaska: »Bila drska prema učitelju«,
»Pokvarila drugoj djeci tek u školskoj kantini«.
Zaklopila sam dnevnik.
– To si dobro napravila – rekla sam.
Izvukla sam iz torbe novčanik, pronašla u njemu novčanicu od jedne rublje i
dala joj je. Bilo je to mnogo novca. Ona se nije usudila prihvatiti ga. Nitko joj u životu
još nije dao novac, što je očito bila pogreška.
– Za tebe – rekla sam. – Zaslužila si.

Imala sam ideju. Pozvala sam Aminat k sebi, dala joj olovku i list papira pa je
upitala:
– Što si želiš najviše na svijetu?
– Tatu i mačku – reče Aminat bez razmišljanja.
– Onda pazi – rekoh. – Budeš li prvo pazila na to da više ne izgledaš tako
neuredno, drugo, ostala dobra u školi, treće, svake večeri naizmjence sa svojom
majkom prala posuđe, četvrto, svake subote usisavala prašinu, peto, spremala svoju
odjeću tako da ti je majka može lako oprati, šesto, podsjećala majku kad treba kupiti
namirnice... Jesi li sve zabilježila? Dobro. Ako sve to izdržiš tri mjeseca, onda možeš
dobiti mačku.

83
 Aminat me je netremice slušala. Olovku je čvrsto držala u ruci.
– Hajde, zapisuj. Da ti još jednom kažem?
Aminat se olovkom počeše po vratu i počne pisati.
Za nekoliko je minuta napravila numeriran popis. Posljednji je redak glasio:
»Ako sve to učinim, dobit ću MAČKU.«
Uzela sam olovku i ispod popisa stavila svoj potpis.

Svoj privatni život bila sam stavila na led. Kao ženi, po glavi su mi se motale
važnije stvari. Nakon posla odlazila sam Sulfiji. Otvarala sam vrata vlastitim
ključem, prolazila kroz prostorije i zavirivala u kutove. Izgledalo je kao da se neki
samac oženio. Nigdje više nije bilo prljavog rublja, pod je bio čist, a nestala je i
baterija neopranih boca od mlijeka i kefira.
U tom stanu napokon je postojala kućanica, glava obitelji i moja zamjenica u
personalnoj uniji. Bila je to moja osmogodišnja unučica Aminat.
Kad bi bila kod kuće, uvijek bi se bavila nekim poslom i pritom pjevušila
melodije iz filmova. Jedva da sam joj još morala davati ikakve naputke. Skupljala je
prazne plastične vrećice, prala ih u slivniku i vješala na radijatore da se osuše kao da
nikada u životu nije radila ništa drugo. Nikakve namirnice nije bacala. Kad bi
kobasica u hladnjaku počela dobivati zelenkastu boju, Aminat bi odrezala to mjesto,
kratko je prokuhala, a potom ispekla u tavi – sumnjam da bih sama to bolje izvela.
Bilo je jasno. Djetetu treba odgovornost. Možda sam tu pogriješila sa Sulfijom:
zbog njezine bojažljivosti i lijenosti preuzimala sam sve vrijeme previše njezinih
obveza. Aminat bi me sada za svakog posjeta pozdravila riječima:
– Izuj čizme, upravo sam očistila!
Čak joj se i glas bio promijenio, a dok je govorila često bi zauzimala sasvim
određenu pozu. Neugodno me je podsjećala na nekoga, ali nikako mi nije padalo na
pamet tko bi to mogao biti. Pitala sam Sulfiju.
– Ona te oponaša – reče Sulfija.
Pomislila sam na svoje djetinjstvo. Uvijek sam bila gladna, imala sam samo
jednu haljinu i jedne čarape i stanovali smo četvero u jednoj sobi, a to je bio bolji dio
mojeg djetinjstva. Aminat je u usporedbi s time bila razmažena.
Svoj dio dogovora ispunila sam malo prije nego što su istekla tri mjeseca.
Aminat nijedan jedini put nije govorila o tome. Tri mjeseca bilo je dugo
vrijeme, bili su to mnogi sati provedeni s usisivačem u ruci i bezbrojni oprani tanjuri.

84
Ali Aminat nije prigovarala i ništa nije pitala. Poslije sam u njezinu ormaru, na
unutarnjoj strani vrata, otkrila list papira na kojem je križala dane.
Sedam dana prije isteka roka, bila je subota, došla sam po Aminat. Imala sam
na sebi malo stariju jaknu, koju sam inače uvijek nosila kad bih odlazila u svoj vrt na
ladanju. Sulfija je kod kuće upravo gulila krumpir. Djevojčičin primjer ohrabrio ju je
pa je i ona naučila neke zahvate koji su joj olakšavali život.
Rekla sam Aminat da se odjene toplo i ne previše čisto. Čeka je, naime,
iznenađenje.
Pravila sam se zagonetna. Aminat je bila posve tiha kad smo ispred tržnice s
pticama izašle iz autobusa. Ona nikada prije nije bila na takvoj tržnici, a da sam joj
ranije i bila najavila kamo ćemo ići, sigurno bi bila razočarana jer bi ime shvatila
odveć doslovno.
Ptica je ondje također bilo – kanarinaca, papiga, gavrana i kokoši, uzgojenih i
uhvaćenih, svih vrsta, veličina i boja. Cvrkut i kriještanje iz tisuća grla odjekivali su
zrakom, izmiješani s lajanjem i cviljenjem drugih životinja koje su tog dana za
nekoliko rubalja trebale promijeniti vlasnika.
– Oh! – reče Aminat i oči joj postadoše goleme. – Oh! Oh!
Ptice su lepetale krilima u premalim kavezima i histerično kričale. Iz
prtljažnika automobila vadili su se i prodavali psići i praščići. Krivotvoreni su
pedigrei prelazili iz ruke u ruku.
Aminat se zagleda za djevojčicom koja je u zavezanoj vrećici nosila hrčka.
Životinja je u agoniji lamatala šapicama među komadićima papira kojima je vrećica
bila podstavljena. Ugušit će se najkasnije u tramvaju, pretpostavljala sam, ali ništa
nisam rekla: neka ljudi samo griješe, meni je bilo posve dovoljno da ispravljam
greške vlastite obitelji.
– Mogu i ja? – upita Aminat.
– Što?
– Dobiti takvog hrčka?
– Mislila sam da želiš mačku.
Nasmijala se oprezno, samo jednim kutom usta. Nije mi vjerovala. Malim
koracima prolazile smo kroz gužvu. Mačaka je bilo bezbroj: mala, piskutava klupka
krzna u košaricama, kutijama i na rasprostrtim dekama.
– Odaberi jednu – rekla sam.
Aminat me povuče za ruku. Koža na njezinim ručicama bila je gruba i ispucala,
to se događalo jer je po niskoj temperaturi hodala okolo bez rukavica ili nakon

85
pranja nije dobro brisala ruke. Odlučila sam joj kožu još iste večeri namazati
glicerinom da ponovno omekša.
– Ovu ovdje hoću! – reče Aminat i pokaže na sivu mačkicu skutrenu na dlanu
nekog bradatog muškarca koji je mirisao na rakiju. Bila je to sigurno najmanja i
najneuglednija mačkica koja se toga dana ondje prodavala.
– Odaberi neku drugu – rekla sam. – Ova je premala, odmah će ti uginuti.
– Ne, hoću baš tu – reče Aminat i upita čovjeka: – Koliko stoji ova mačka?
Bradati tip pomakne svoju golemu ruku i zaškilji prema Aminat. Mačkica mu
je pritom zamalo ispala, ali on je u zadnji čas uhvati.
– To je čistokrvna kineska kratkodlaka mačka – reče promuklo. – To je posebna
mačka. Stoji deset rubalja.
– Svašta – rekoh iznervirano. – Aminat, idemo.
– Hoću ovu – reče Aminat tvrdoglavo. Krenula sam dalje, ali ona je zastala.
Bradati kreten pružio joj je ruku. Aminat jednim prstom pomiluje sićušnu mačkicu
dok ju je bradati stao nagovarati.
– Sramite se – rekla sam otresito.
– Bolju mačku nigdje nećeš pronaći – šapne muškarac Aminat na uho. Bio se
sagnuo duboko prema njoj. Vidjela sam kako se Aminat trudi da ne pokaže koliko joj
se gadi njegov zadah.
– Ovu nećeš dobiti, Aminat – rekla sam sa sigurne udaljenosti.
– Onda neću nijednu – reče ona tiho.
– Ali pogledaj ovamo, ove su ti mnogo ljepše.
– Hoću ovu.
– Mogle bismo pokušati pronaći neku sličnu – rekla sam. Zaista sam joj
odlučila udovoljiti, ali ona samo odmahne glavom.
– Ovu.
– Onda smjesta idemo kući – rekla sam i uhvatila je za ruku, ali ona se istrgne.
Išle smo prema izlazu. Bila sam veoma nezadovoljna sama sobom. Krenula
sam razmaziti Aminat i to mi se sad gorko osvećivalo. Kako mi to odmah nije palo
na pamet? Opasno je kad djetetu želite ispuniti takve velike želje. Umjesto ljubavi i
zahvalnosti požela sam samo srdžbu. Aminat samo što nije briznula u plač.
– Stoj! – začuh iza sebe glas. – Tatarke, stanite!
Bradati je prevarant trčao prema nama u svojim divovskim čizmama.

86
 – Ne obraćaj pozornost na njega – zapovjedila sam, ali Aminat raširenih nogu
stane i pričeka da nas sustigle.
– Evo – reče on i pruži Aminat sivo klupko krzna. – Neka ti bude. Besplatno.
Potom se gegava koraka vrati do svojih kola, a Aminat me trijumfalno pogleda
svojim sjajnim očima.
– Zar nemam sreću, bako? Zar nemam luđačku sreću?
Šutjela sam. Bila je loša ideja da s njom odem na ptičju tržnicu i dopustim joj da
sama izabere što želi. Aminat počne malu mačkicu zasipati poljupcima i nježnim
riječima. Prije nego što sam uspjela reagirati, ona se zacijelo zarazila svim bolestima
koje je ta mala nakaza nosila u svojem jadnom tijelu.
– Drži je podalje od tijela! – viknula sam. – Mačke su opasne. Možeš dobiti
pjege po cijelom tijelu i gliste u želucu.
Aminat me više nije slušala.

87
Rosenbaum

Prvih tjedana čekala sam da mače ugine. Iskusila sam to: kad bi mi se netko svidio,
onda se znalo dogoditi da iznenada umre. Ali mače nije uginulo, samo se teško
razboljelo – nije ni čudo, pa prerano su ga bili odvojili od majke. Oči su mu se
slijepile i dobilo je proljev, pa me je Sulfija nazvala sva u panici.
U pozadini sam čula Aminat kako plače. Prvo sam mislila da se problem riješio
sam od sebe, ali sam očito podcijenila volju za preživljavanjem tog mačeta. Rekla
sam Sulfiji da mora pokušati sama ovladati nekim stvarima. Sulfija se složila,
ispričala i zaklopila slušalicu.
Kako sam poslije doznala, otišla je veterinaru i dala da joj prepiše lijekove i
posebnu mješavinu hrane za životinjicu. To ju je stajalo mnogo novca. Mače je bilo
žilavo. Prvo je prestalo ležati kao na samrti, poslije je čak i ozdravilo. Aminat ga je
nazvala Perica, a ja sam mu stalno govorila da je parazit.
Nabava mačeta imala je, međutim, i dobrih strana. Aminat je, naime, iz krajnje
nejasnih razloga polazila od toga da Parazit još pripada meni. Trebala sam samo
zaprijetiti da ću joj ga oduzeti i već bi radila sve što sam htjela. K tome je napokon
prestala nositi ostatke kobasica mačkama lutalicama.
Čula sam da mačke donose sreću u kuću. I zaista, Sulfija je samo mjesec dana
poslije ponovno upoznala muškarca.
I taj je muškarac bio Sulfijin pacijent. Jednoga dana zatekla sam ga u Sulfijinoj
kuhinji. Nakon višesatna stajanja u redu bila sam kupila kilogram naranača za
Aminat i prvo se zabrinula da će ih taj muškarac smjesta sve požderati. Imala sam
dojam da su muškarci u koje se Sulfija zaljubljivala mogli dobiti sve. Ali ne i naranče,
one su bile za Aminat!
 Ni taj muškarac nije bio loš. Bio je uredan, lijepo odjeven, a košulja mu je imala
dostojanstven uzorak. Doduše, bio je Židov. Židova čovjek brzo prepozna. Kad me je
ugledao, ustao je i poljubio mi ruku. To mi se učini veoma galantnim. Onda mi je
otkrio svoje ime – Mihail. Pitala sam ga za patronim i prezime. Molim lijepo – zvao
se Rosenbaum.
Smatrala sam to zabrinjavajućim, ali ne i katastrofalnim. Židovi su bili Židovi.
S njima je trebalo biti na oprezu, ali s kim to ne treba biti? Bila sam sigurna da Sulfija
nije bila ni zapazila da je čovjek Židov. Gledala ga je sva ozarena, zbunjena poput
male djevojčice, a i on bi se ozario kad bi ga pogledala. Sigurno je odmah zapazio da
Sulfija ima prekrasan stan. Židovi su po prirodi bili probitačni.
– A gdje vi ono stanujete? – pitala sam ga. Stanovao je blizu Glavnoga
kolodvora, što nije bilo baš iza ugla. Je li radio negdje u blizini? Je li tim
poznanstvom nastojao skratiti put do posla? Svatko tko je imao nesreću da svakog
jutra mora odlaziti na posao na drugi kraj grada sigurno je već puno puta prostajao
barem sat vremena na stajalištu i čekao autobus koji bi onda stigao tako krcat
putnicima da se nitko više nije mogao ugurati u njega.
– Stanujete sami? – pitala sam ga.
– S roditeljima – odgovori on ljubazno.
– A što ste po zanimanju, ako smijem pitati?
Bio je inženjer.
– Originalno – rekla sam.
Osim toga, bavio se sportom. Zimi je odlazio na skijanje, a ljeti se verao po
planinama. Bila sam začuđena da Židovi rade takve stvari. Smatrala sam ih nekako
razumnijima. Na jednom planinarskom izletu zaradio je vrlo kompliciran prijelom
noge. Istina, još je vukao tu nogu, ali za to doista nije bio kriv. Bio je ćelav i gotovo
četrdesetogodišnjak. To je bilo dobro. Bolje je da Sulfija nema muškarca kojeg bi
možda mogla poželjeti i neka druga žena.
Ljubazno sam se oprostila od njih. Na hodniku sam otresla Parazita s čizme
koju je taman počeo grickati.
Kad sam stigla kući, nazvala me je Sulfija. Židov je već bio otišao, što mu je
govorilo u prilog. Muškarac koji bi odmah poželio ostati predugo bio bi krajnje
sumnjiv. Rekla sam Sulfiji da ima lijepe zube. Sulfija nije razumjela da zapravo želim
reći da mi se Židov čini u redu i da joj želim mnogo sreće s njim.

89
 Nisam, međutim, htjela reći da smjesta mora i zatrudnjeti. Ali Sulfija je
vjerojatno bila još veoma zbunjena zbog Sergeja, pa je mogla točno zamisliti što bi se
moglo dogoditi bude li zanemarivala moje savjete. Kako bilo, iznenada je zatrudnjela
sa Židovom. Toliko djelotvorne rasplodne snage uopće nisam očekivala od nekoga
tko se zove Rosenbaum.
Sulfija je bila sretna. Aminat također. Njezine su se najintimnije želje ispunile.
Prvo je dobila mače, a sad će uskoro i bratca ili sestricu. Počela je razvrstavati svoje
igračke da se djetešce, kad stigne, ima čime igrati.
Postojao je samo jedan problem. Rosenbaum nije žurio s vjenčanjem iako je
moja kći ispod svojega tatarskog srca nosila židovsko dijete. Pozvala sam Sulfiju na
odgovornost i doznala: nije ju još bio ni zaprosio. Da sve bude gore, njegovi roditelji
nisu još ni doznali da Sulfija uopće postoji.
– Njegovi su roditelji stari, a majka ima bolesno srce – rekla je Sulfija. Bila je već
u četvrtom mjesecu trudnoće.
– Neka svojim roditeljima kaže sve i neka se oženi tobom – zahtijevala sam. –
Odmah. Inače će na kraju još dati petama vjetra.
– Ma ne bi on to učinio – odgovori Sulfija zaneseno.
– Neka se on samo oženi tobom.
– Ma, hoće. Kasnije.
– To ne bi trebalo previše odgađati.
Bilo je jasno da ću se i opet morati sama pobrinuti za sve.
– Daj mi njegovu adresu – rekla sam.
– Zašto?
– Samo mi daj njegovu adresu.
– Molim te, majko, ne čini to.
– Ništa ja neću učiniti. Treba mi samo njegova adresa.
– Ne – reče Sulfija.
– Nemoj mi samo reći da je nemaš?!
Ona je šutjela – ponovno sam pogodila u središte.
I tako sam adresu potražila u telefonskom imeniku.

90
 Kao i uvijek temeljito sam se pripremila. Nisam htjela napadati, htjela sam im
pružiti priliku da prema mojoj trudnoj kćeri Sulfiji postupe kako dolikuje. Neka me
dožive kao neku vrstu goluba mira.
Donijela sam im dvije pločice čokolade iz Sulfijinih zaliha – htjela sam djelovati
ljubazno, ali i skromno. Pozvonila sam na vratima s drvenom štukaturom (takva sam
i sama oduvijek htjela imati) i čekala.
Potrajalo je nekoliko minuta dok se vrata nisu otvorila. Prije toga vidjela sam
kroz špijunku na vratima neku tamnu sjenu – netko me je iznutra dugo promatrao.
Vrata su se polagano otvarala, ali ih je lanac još zadržavao. Vidjela sam nos i
naočale, a onda čitavu ženu: sitnu, sjedokosu, intelektualnu.
– Dobar dan – rekla sam. – Ja sam Rosalinda Ahmetovna i htjela bih s vama
razgovarati o vašem sinu. O Mihailu – dodala sam, da shvati kako ne blefiram, nego
ga doista poznajem.
U očima iza naočala pojavio se zabrinut sjaj.
– Zar se nešto dogodilo?
– Kako se uzme – rekla sam.
Žena makne lanac i pusti me da uđem.
Rosenbaumova je majka bila okruglasta i napeta. Čitavim svojim malim bićem
isijavala je nepovjerenje. Svejedno mi je dala papuče za moje dražesne noge u
najlonkama boje kože i odvela me u kuhinju, gdje je sjela i prekrižila ruke na krilu.
Uzbuđeno je treptala očima. Pitala sam se kakve joj se kalkulacije motaju po
glavi. Situacija je bila jasna: Rosenbaum je bio židovski majčin sin. Tu, u tom stanu
koji je bio obložen sagovima i nakrcan teškim namještajem, on je odrastao kao
mimoza u stakleniku.
– Riječ je o mojoj kćeri Sulfiji – rekla sam. – Ona je veoma draga djevojka.
Rosenbaumova majka zatrepće očima.
– Mi se nevjerojatno radujemo djetetu – rekla sam.
Ona otvori usta i skameni se s glupim izrazom na licu.
– Toliko sam sretna što sam vas upoznala – rekla sam. – Naše će se obitelji
lijepo slagati.
Ona se uhvati za srce.
– Mi smo Tatari – rekoh. – A vi ste... No, da. Moj suprug kaže da su svi ljudi
jednaki. Glavno je da ste čestiti ljudi.
Rosenbaumova se majka stropošta na tlo.

91
 Rosenbaum mi je zamjerio što mu je majka zbog mene imala srčani udar.
Krivio me je za to. Ja sam mu vratila istom mjerom. Neka me uopće i ne pokuša
smatrati odgovornom za to što svojim roditeljima nije rekao ništa o Sulfiji i svojemu
bliskom očinstvu.
Nešto mu je svejedno govorilo u prilog: pošto mu je majka otpuštena iz
bolnice, smjesta je uglavio susret. Htio je nagovoriti roditelje da nas pozovu k sebi. Ja
bih više voljela da je bilo obrnuto. Htjela sam pokazati da Sulfija ima obitelj i da će
postati dobra majka. Znala sam da su Židovi kritični. To nam je bila zajednička crta.
Rosenbaumovi su prihvatili moj poziv. A i što im je drugo preostalo? Zbog
toga sam nazvala učiteljicu ruskoga jezika i književnosti i zatražila da mi na telefon
pozove mojeg supruga. Još sam bila govorila »moj suprug«, da vlasnički odnosi
budu jasni, iako je »moj suprug« sve više zvučalo kao »moj problem«.
Javio se na telefon i rekao:
– Ružice, kako te je lijepo čuti.
Odmah sam prešla na bitno. Rekla sam:
– Kalganov, tvoja se kći udaje.
On je šutio.
– Sulfija – pomogla sam mu da se sjeti. – Pronašla je muža.
Objasnila sam mu što mi je na srcu. Mladoženjini su nas roditelji trebali
posjetiti, objedovati s nama i steći dobar dojam o obitelji, prije svega o roditeljima
mlade.
– To smo ja i ti – objasnila sam mu. – Razumiješ li?
Ali – reče on i utone u šutnju.
Uzdahnula sam. Onda sam mu počela sve pričati ispočetka. Rekla sam da mi
nipošto nije bitno da mi se vrati. Bila je riječ samo o tome da cjelokupna slika bude
kako valja. Židovi su trebali steći dojam da je naša obitelj cjelovita. Kalganov je teško
disao u slušalicu. Dok je bio sa mnom bio je u boljoj formi.
– Što je? – pitala sam razdraženo. – Hoćeš li doći ili ne? Riječ je o tvojoj kćeri.
– O Sulfiji – nadopuni on.
– Imaš li još koju drugu? – pitala sam i zaklopila slušalicu. Doći će on, to mi je
bilo jasno.

92
Gefilte fiš

Rekla sam Sulfiji što treba odjenuti. Taj put ništa nisam htjela prepustiti slučaju.
Činilo mi se kako čak i Sulfija shvaća da sam u pravu.
Imala sam osjećaj da su moje pretpostavke i ovaj put posve točne. Sulfijina
ružnoća i sramežljivost morale su je u očima Rosenbaumovih roditelja učiniti
savršenom suprugom. Bila je skromna, a k tome i medicinska sestra. Naposljetku,
Židovi su znali što je bitno. Važno je bilo samo još da se nekako zataška Sulfijino loše
snalaženje u ulozi domaćice.
Prvo sam im nakanila reći da je Sulfija sva jela koja ću im poslužiti pripremila
sama. Prelistavala sam kuharice, raspitivala se kod kolega i razmišljala. Odlučila sam
napraviti gefilte fiš i foršmak, a za desert cimes. Sve sam to pripremala prvi put u
životu, što je znatno pojačalo moje uzbuđenje. Istina, ispostavilo se da je foršmak
predjelo koje sam već godinama pripremala na novogodišnju noć. Rutinirano sam
samljela razrezanu haringu, raskvašen bijeli kruh, luk i jednu veliku jabuku i
naribala tvrdo kuhana žumanca s octom.
Kako se ispostavio, gefilte fiš je bila neka vrsta ribljega kosanog odreska, koji
sam pripremala sate i sate a okus je svejedno ispao nikakav. Nije mi se učinilo
vrijednim truda. Naribana mješavina hrena i cikle ipak me je malo odobrovoljila. U
velikim sam je količinama jela s bijelim kruhom, samo da budem sigurna da mi je
uspjela. Dok sam pripremala cimes, odlučila sam da neću biti odgovorna za okus.
Mrkva pirjana s grožđicama i suhim šljivama, a uz to okruglice od griza – ako su
Židovi imali takve recepte, onda ni ja nisam bila čarobnjak.
Sulfija se napokon dobro odjenula. To ne znači nužno da je izgledala lijepo,
nego prije primjereno prigodi. Haljina koja joj je sezala do koljena izgledala je jeftino,
ali je zato bila čista. Kosu je svezala u rep kao kakva školarka. Bilo je jasno da takva
snaha neće sav novac trošiti na krpice.
Aminat je, dakako, morala biti s nama, iako bih više voljela da je objed
protekao bez nje. Tako sam neumorno s njom radila i tako mnogo postigla, a
svejedno je ostala nepredvidiva. Ali Židovi su morali vidjeti cijelu obitelj. Aminat je
bila najbolji dokaz da Sulfija može donijeti na svijet lijepo i zdravo dijete.
Zato sam je pozvala u stranu i utuvila joj u glavu da će se Sulfija razboljeti ako
se ona, Aminat, bude ponašala nevaljalo. Bilo je to jedino čega se Aminat zaista
bojala, izuzme li se gubitak njezine mačke Parazita.
Sat vremena prije nego što su stigli naši gosti, na vratima je pozvonio
Kalganov. Nosio je sivo odijelo, koje smo jednom bili kupili zajedno. Rukavi su mu
bili puni konaca i mrvica, pa sam uzela četku i očetkala ga. Ponovno sam mu svezala
kravatu – Kalganov je ipak nije zaboravio, no ja sam ga tri puta nazvala da ga
podsjetim.
– Sjedni nekamo i čekaj da gosti stignu! – rekla sam. – Ne pravi nikakav nered i
nemoj se, zaboga, ponovno uprljati.
– Da, Ružice – odgovori on.

Onda su stigli Rosenbaumovi, u svojoj smeđoj odjeći od dobrog, skupog sukna.

Donijeli su za Aminat komad alve i sve u svemu bili prilično sramežljivi. Rosenbaum
mlađi nije bio neki osobito stasit muškarac, ali njegovi su roditelji bili doista sitni.
Sulfija se sakrila iza mojih leđa. Posegnula sam za njom i gurnula je naprijed.
Onda sam Aminat za pletenicu povukla u stranu. Nisam htjela da svu pozornost
skreće na sebe. Sulfija je bila ta koju je trebalo udati.
Ponašala se točno kako je trebala. Stala je nasuprot Rosenbaumovih roditelja,
bila je gotovo jednako sitna kao i oni, gledala zbunjeno i smješkala se podu, dok joj
se lice počelo osipati crvenim mrljama. Pomislila sam: da imam takvu maminu mazu
kakav je Rosenbaum, ja bih bila sretna zbog snahe poput Sulfije. I Rosenbaumovi je
roditelji zaista stadoše gledati s odobravanjem.
Aminat sam posjela pokraj sebe da je u svakom trenutku mogu kontrolirati.
Sulfiju sam smjestila između stare Rosenbaumove i staroga Rosenbauma. Mladi je
Rosenbaum sjeo do mene.
Kalganovu sam rekla da sjedne na čelo stola i tu i tamo ispriča nešto o svojem
poslu, ali ništa drugo.

94
 Napravila sam samo jednu pogrešku: zaboravila sam mu reći da je Sulfija
trudna. I tako se dogodilo da smo vodili uljudan razgovor o tome da su djeca sva
sreća ovoga svijeta dok su Rosenbaumovi odsutnih lica čeprkali po svojoj ribi, kad je
Kalganov iznenada iz usta izvukao kost i viknuo:
– Ali mi već imamo jedno i ono nam je više nego dovoljno!
Sulfijino lice postade ružičasto. Pokušala sam Kalganova ispod stola udariti
nogom. Uto stari Rosenbaum ubrusom obriše usnice i počne ispuštati neobične
zvukove. Pogledala sam njegova mala usta i pokušala protumačiti zvukove koje sam
čula. Tek postupno postalo mi je jasno da se stari Rosenbaum zapravo potiho
cerekao. Nije mu bila namjera pasti u nesvijest zato što je njegov sin napravio dijete
ne baš više tako mladoj Tatarki. Pokazivao je prstom na ostatke ribe na tanjuru i nije
se mogao prestati smijati. Ja sam objasnila da Sulfija te smiješne kosane odreske
običava pripremati jedanput u tjednu. (Do vjenčanja ću joj, vjerovala sam, to već
nekako utuviti u glavu. Kad bih htjela, mogla bih čak i zamorčića naučiti kuharskom
umijeću.) Onda sam rekla da su svi narodi prijatelji, slično kao što je to na početku
našeg braka neprestance tvrdio Kalganov, na što Rosenbaum izgubi kontrolu i
zaroni licem u tanjur.
Njegova supruga strogo ga pogleda i tu se on ponovno uspravi i stisne joj
poljubac u sljepoočnicu. Potom posegne preko stola, uzme moju ruku i poljubi je. Na
trenutak nisam znala što bih mislila o tome. Njegova ga je supruga gledala strogo, ali
nije mi djelovala kao da se ljuti. Očito je takvo što radio češće.
Djelovao mi je galantno. Kalganov još nikad nije bio tako galantan. Kad sam ga
pogledala, na svoj užas opazila sam da se lagano nagnuo u stranu. To nije mogla biti
istina: on samo što nije zaspao za stolom. Što li je učiteljica ruskog jezika i
književnosti samo napravila od njega? Nisam mogla do njega da ga neprimjetno
probudim. Moj suprug samo što nije zahrkao i skliznuo sa stolca, a nitko osim mene
to nije bio primijetio.
Mora se dogoditi nešto što će odvratiti pozornost gostiju prije nego što nas sve
propisno osramoti. Na pamet mi nije palo ništa bolje nego da neprimjetno zapalim
stolnjak. U džepu svoje pregače imala sam kutiju šibica, jer su mi uvijek trebale za
paljenje plinskog štednjaka. Žrtvovala sam svoj lijepi stolnjak za tu višu svrhu, a kad
su plamenovi počeli plesati po njemu, kad su se svi uzvikali i uskakali, nikomu više
nije zapelo za oko kako sam snažno povukla Kalganova za uši da ga probudim.
Mladi Rosenbaum donio je iz kuhinje vjedro vode i izlio je preko prljavih
tanjura. Požar je brzo ugašen. Kalganov je izbezumljeno gledao oko sebe, kao da ne
zna gdje je. Objed je bio gotov.

95
 Rosenbaum je smijući se izletio kroz vrata. Njegova je supruga siktala i korila
ga, mogla sam ih čuti još i na stubištu. Kod njih se izgleda sve odvijalo baš kao i kod
normalnih ljudi.
Rosenbaum i Sulfija vjenčali su se jednog tmurnog, hladnog zimskog dana.
Vjenčanje je bilo skromno. Sniježilo je neprestance, a kad su mladenci napuštali
matični ured velike pahulje snijega hvatale su se za Sulfijinu crnu kosu i ne bi se
topile. Obje obitelji složile su se da nije potrebno organizirati svadbu. Rosenbaumova
je strana taj običaj smatrala malograđanskim. Zapravo su bili škrti, ali ja sam se
pretvarala kao da se slažem s njihovom argumentacijom – naposljetku, Sulfija još nije
bila udana. Što se mene ticalo, smatrala sam razumnijim da zlobnicima ne skrećem
previše pozornosti na to da je Sulfija ponovno našla dobrog muškarca.
Nosila je vjenčanicu koju je Rosenbaumova majka imala na svom vjenčanju.
Obje su bile žgoljave žene, ali ta haljina krem boje mogla je zacijelo svaku sivu
mišicu pretvoriti u princezu. Crnu je kosu savila u punđu, veo joj je sezao do poda, a
oči su joj zračile takvom srećom da bi čovjek lako pao u iskušenje da je smatra
lijepom. Sad se zvala Sulfija Rosenbaum. Na to sam se tek morala naviknuti.
Stari Rosenbaum stajao je na fotografijama iza Sulfije i sve se vrijeme smijuljio.
Njegova je žena stajala pokraj njega i navlačila ga za rukav, dajući mu znakove da se
upristoji. Ja sam bila zahvalna Kalganovu što je svoju učiteljicu ostavio kod kuće.
Tek nakon vjenčanja Rosenbaumovi su trebali doznati da obitelj nije kompletna.
Rosenbaum se nije odmah preselio k Sulfiji i Aminat. Bila sam spremna dati
mu vremena, ali ne previše. Do rođenja djeteta trebao se naviknuti na to da je Sulfijin
suprug. S vremenom se kod mladog para ustalio određeni ritam. Rosenbaum je
počeo noćiti kod Sulfije i Aminat, prvo vikendima, a onda i preko tjedna. Zgodimice
bi sa sobom donosio stvari od kuće: kekse koje je sam ispekao, komad pečenja,
kosane odreske ili staklenku ukiseljenih rajčica. On nije zapovijedao Aminat što da
radi, a svoje je prljave tanjure prao sam. Svoje je rublje nosio mami Rosenbaum. To
nije bilo trajno stanje, ali za Sulfiju je bilo gotovo savršeno.

96
Smak svijeta

Jedne me noći probudio silan prasak, a potom sam ponovno zaspala. Ujutro sam
stala pred prozor da razmaknem teške zastore i nemalo se začudila. Na obzoru se
prema nebu propinjao divovski stup dima. U tom se smjeru nalazio Glavni
kolodvor. Sulfija i Aminat stanovale su na drugom kraju grada, ali ja sam ih
svejedno nazvala. Na telefon se javila Aminat.
– Zašto nisi u školi? – pitala sam.
– Mama plače – reče Aminat. – Zbog eksplozije.
– Ne smije plakati – rekla sam.
Nazvala sam na radno mjesto i rekla da zbog eksplozije ne mogu doći na
posao. Ondje su očito znali više od mene jer nitko nije postavljao nikakva daljnja
pitanja. Na pločniku su ispod mojih stopala škripale krhotine stakla. Digla sam ruku
i jedan mali narančasti moskvič smjesta se zaustavi. Za upravljačem je sjedio dobro
raspoložen bradati muškarac. Rekla sam mu Sulfijinu adresu i stala psovati krhotine
stakla koje su ruinirale pete mojih cipela.
– Je li i vama prsnuo prozor, moja damice? – upita me vozač.
Obrisala sam ruku o sjedalo.
– To je bezobrazluk, svinjarija – rekla sam.
– Pitao sam vas je li i vama prsnuo prozor.
– Kako to mislite?
– Pa, kod nas u zgradi razbilo se više prozora.
– Netko vam je razbio prozore?
– Ne, zar ste noćas bili pijani? Na Kolodvoru je eksplodirala cisterna.
 Prije nego što sam stigla do Sulfije, znala sam sve. Na Glavnom je kolodvoru
jedan vagon s nečim zapaljivim skliznuo s tračnica i udario u drugi. Potom je
detonacija nekoliko kuća u blizini Kolodvora uništila gotovo posve, a druge
djelomice.

Hitna je pomoć već bila tamo. Sulfija je ležala na postelji i pritiskala jednom
rukom trbuh a drugom lice. Suze su kapale kroz njezine prste.
– Mihail je zatrpan – šapnu Sulfija, dok sam se probijala među ljudima u
bijelim kutama da saznam što se točno dogodilo.
– Ti se samo nemoj uzrujavati, kćeri, rekla sam.
Ali Sulfija me nije slušala. Plakala je i tresla se u grčevima. Donekle sam je
mogla razumjeti, upravo se bila vjenčala. Da, bila je to šteta.
– Je li ostao na mjestu mrtav? – upitah, a ona vrisne:
– Mrtav?! Pa što ti to govoriš? Kako uopće možeš?
– Nije čak ni mrtav? – pitala sam dalje.
– Pričekajte malo pred vratima, gospođo – reče liječnik hitne pomoći, jer je
Sulfija skočila s kreveta poput luđakinje.
Malo kasnije gurnuli su je na nosila i prenijeli pokraj mene. Pritom me je
uhvatila za ruku.
– Majko, obećaj mi...
– Što?
– Da ćeš se brinuti za njih.
– Za koga?
Da ću se brinuti za svoju Aminat i prokletog Parazita bilo je ionako posve
jasno.
– Za Mihaila, tatu i mamu – šapne Sulfija.
– Tatu i mamu?
Bolničari htjedoše proći pokraj mene. Istrgnula sam Sulfiji ruku i obrisala joj u
prolazu suze s obraza.
– Dobro se provedi u bolnici, kćeri – doviknula sam.
– Obećavaš li mi to? Da ih nećeš ostaviti na cjedilu?
– Moj Bože, Sulfija, zar nemamo već dovoljno vlastitih briga?
– Molim te!

98
 Nevoljko sam kimnula glavom i ostala sama u stanu s uplakanom Aminat i
strašljivim Parazitom, koji je upravo izlazio iz ormarića za cipele u kojem se bio
sakrio pred stranim ljudima.

Bila sam previše poštena i previše dobroćudna. Ponovno sam održala riječ.
Počela sam telefonirati. Da, kat iznad Rosenbaumovih se urušio, a i nekoliko zidova
njihova stana. Mladi Rosenbaum i njegova majka bih su neozlijeđeni, samo je
starome komad zida nagnječio lubanju. I on je sad bio u bolnici, na Sulfijinu
kirurškom odjelu. Ondje su se očito svi uvijek susretali. Sulfija je ležala na
ginekologiji.
Malo kasnije pred vratima je stajalo dvoje još čitavih Rosenbaumovih. Stara
Rosenbaumova bila je posve shrvana.
– Ne budite tako žalosni, draga moja – rekla sam kad sam je pustila u stan s
crnim zavežljajem koji je poput ratnog izbjeglice nosila sa sobom.
– Moja je kuća razrušena – viknu ona histerično i stane čupati kosu koja je
ionako već bila prilično neuredna.
– Ali kosti su vam još čitave – rekla sam.
– Moj je suprug teško ozlijeđen – zajeca ona.
– Muškarci su žilavi – uvjeravala sam je.
Žena je bila skroz naskroz pukla. Uopće, bila je nježne prirode i ja sam se,
dakako, prisjetila kako je nakon mog prvog posjeta završila u bolničkim kolima.
Ipak, držala se na nogama. Ali izgledala je poput beskućnice, nedostajalo mi je kod
nje malo stava i stila. Mladi Rosenbaum stajao je iza nje i bespomoćno se ogledavao.
– Gdje je Sulfija? – pitao je.
Objasnila sam mu da se Sulfija našla u opasnosti da izgubi dijete, i to zbog
brige za njega, Rosenbauma.
Rosenbaum sjedne na kuhinjski stolac i prekrije lice dlanovima. Njegova majka
počne još glasnije jadikovati.
– O, ne – vikala je. – Ne još i to! Svijet ide kraju!
Nisam je više mogla slušati, tim prije što su njezine riječi uznemiravale Aminat.
Svaki put kad bi Sulfiji bilo loše, ona bi se počela ponašati čudno.
– Molim vas, imajte obzira prema djetetu – rekla sam strogo.
– Ovaj svijet nije dobar za djecu, ne, nije dobar za djecu! – jadikovala je stara
Rosenbaumova.

99
 – JESTE LI ZA ČAJ? – pitala sam glasno.
– Da, majko, priberi se – reče Rosenbaum i napokon makne ruke s lica.
– Naša je kuća uništena! – vikala je njegova majka. Onda je ispričala kako se te
noći probudila s osjećajem da se bliži smak svijeta. Kako su se zidovi oko nje sve više
stiskali, kako je pao strop i kako su se urušile police, kako je puzala preko ruševina
da dođe u drugu sobu i spasi svoje dijete.
– Ovo dijete ovdje? – pitala sam i pokazala na mladoga Rosenbauma, koji je
upravo iz zdjelice na stolu bio uzeo kiflicu s makom.
– Nemam drugo – nastavi ona zapomagati.
– Dajte se saberite – rekla sam ja. – Moje su dijete upravo s upaljenom sirenom
odvezli u bolnicu dok vaše ždere kiflice od maka.
Stara se Rosenbaumova zagrcne.
– Ali, gdje ćemo sada živjeti? – pitala je malo mirnije.
– Ovdje – rekla sam i uzdahnula. Znala sam da bi Sulfija tako željela.
Stara Rosenbaumova pažljivo se osvrne oko sebe. Ludilo je polako nestajalo iz
njezina pogleda.
– Stan je dovoljno velik – rekla sam.
Pazila sam da ne stavi šape na dječju sobu. Stara je Rosenbaumova, naime,
prebrodila početni šok i počela se uživljavati u situaciju čim sam joj Sulfijin stan
službeno ponudila kao azil. Prvo je raspremila zavežljaj koji je bila donijela sa
sobom. U njemu su se nalazile nekakve krpe koje su jednom očito bile odjeća i koje je
herojski spasila od smaka svijeta. Potom se dugo brčkala u kadi. Vjerojatno je pritom
potrošila šampon koji je Sergej donio iz NJDR–a i kojeg je bilo preostalo još veoma
malo. Zapravo sam ga nakanila sačuvati za Aminat. Stara Rosenbaumova izađe iz
kupaonice u Sulfijinu kućnom haljetku, mokre kose i ružičastih obraza, svježa poput
nevjeste, i poslovno upita:
– A gdje ću spavati?
Mladi Rosenbaum sjedio je sve vrijeme u kuhinji i buljio u zid. Vjerojatno se
brinuo zbog Sulfije i djeteta. Mislila sam da bi Sulfiji odgovaralo kad bi spavao u
spavaćoj sobi. Naposljetku, bio joj je suprug i otac nerođena djeteta.
– Njegovoj sam majci rekla ljubazno, ali odrješito:
– U dnevnom boravku.
Kao da je nekako bila razočarana. Bilo je jasno da je računala s dječjom sobom.
Vjerojatno bih i ja tako razmišljala iako nisam Židovka. Bila sam sretna da sve to

100
mogu riješiti bez Sulfije. Ona bi staru Rosenbaumovu sigurno smjestila kod Aminat
ili joj odmah prepustila vlastitu spavaću sobu.
Zajednički smo razvukle kauč.
Pokazala sam Rosenbaumovoj kako se na njemu udobno leži.
– Doista je strašno izgubiti dom – rekla je Rosenbaumova dok sam ja
presvlačila kauč, stavljala na njega jastuk i rasprostirala pokrivač.
Mladom Rosenbaumu naložila sam da se brine za Aminat. Ako je već ovdje,
neka ne sjedi posve besposleno.
Odvezla sam se u posjet bolesnicima. Prije toga obišla sam cijeli grad u potrazi
za vitaminima. U normalnim okolnostima to je imalo otprilike jednako toliko smisla
kao da se u hrpi komposta traga za zlatom. Ali ja sam zamolila Boga za pomoć i on
mi je nije uskratio. Na kraju sam bila sva okupana znojem, ali sam nabavila vrećicu
naranača i kilogram grožđa, a uz to i nekoliko novina.
Za Sulfiju sam ponijela još i donje rublje, dvije izglačane spavaćice, jedan kućni
ogrtač i četkicu za zube. Za starog Rosenbauma uzela sam Sergejevu staru trenirku
koju je zaboravio uzeti kad se iseljavao. Stari Rosenbaum samo je morao podvrnuti
nogavice i rukave. Stara Rosenbaumova očito se nije bila kadra brinuti za vlastitog
supruga, tako da sam i opet ja morala obaviti sav posao.
Prvo sam posjetila Sulfiju, koja je ležala u sobi s deset kreveta. Kad me je
ugledala, pokušala se hrabro nasmiješiti. Dobivala je infuziju, a oči su joj bile crvene
od suza. Izvadila sam sve što sam joj donijela i malo pospremila njezin noćni
ormarić. Otišla sam do umivaonika oprati voće, koje je bilo s juga i zato prepuno
klica. Dobro sam ga oprala pod mlazom vode, a onda otišla medicinskim sestrama i
zatražila od njih vrele vode, kojom sam htjela još jedanput isprati voće. Isprva mi je
nisu htjele dati, odbrusivši mi da nismo u restoranu, ali podsjetila sam ih na to da im
je Sulfija kolegica i da Bog vidi sve. Onda sam dobila svoju vodu i higijenski oprala
voće.
Posložila sam sve na noćni ormarić i utisnula Sulfiji među usnice zrno grožđa.
Ogulila sam naranču, odstranila koru i izvukla bijele konce a potom jednu po jednu
krišku gurala Sulfiji u usta.
– Temeljito žvači – rekla sam. Oči su joj djelovale umorno, a sok od naranče
cijedio joj se niz bradu. Obrisala sam tragove maramicom.
– Sutra ću doći ponovno – rekla sam i produžila do starog Rosenbauma u
kiruršku kliniku. Ali k njemu me nisu pustili. Još se nije moglo razgovarati s njim,
udubljenje u njegovoj glavi bilo je očito prilično duboko. Darovala sam medicinskim

101
sestrama nekoliko naranača da se dobro brinu za starog Rosenbauma i odvezla se
kući.
Ispostavilo se da je Rosenbaum znao kuhati različite vrste kaše. Ne samo
zobenu, nego i kašu od ječma, pa i od heljde, a za vikend katkada i griz ili rižinu
kašu. Osim toga, glačao je djevojčičinu školsku uniformu. Stara Rosenbaumova
uglavnom je sjedila ispred televizora i pritom govorila da televizija zaglupljuje ljude.
Izgrdila sam Sulfiju kad se ispostavilo da je sve grožđe darovala ženi s kojom je
dijelila sobu. Sulfija i Rosenbaum pušteni su kući gotovo istodobno.
To znači da je stan iznenada postao veoma tijesan.
Rosenbaumovi nisu pokazivali nikakve naznake da se kane preseliti nekamo
drugdje. Pitala sam mladog Rosenbauma imaju li rodbine ili prijatelja. On je žalosno
odmahnuo glavom.
Blijeda, gotovo prozirna, Sulfija se vratila kući. Kretala se sitnim, tihim
koracima, držeći se pritom za trbuh kao da se boji da bi joj dijete moglo ispasti. Rekla
sam joj da jede više naranača. Prije i poslije posla te u stankama za ručak pokušavala
sam nabaviti naranče tako da me na radnome mjestu s vremenom gotovo više i nije
bilo.
Onda sam dobila neočekivanu pomoć u liku stare Rosenbaumove. Svaki put
kad me ne bi bilo ona bi preuzimala moju ulogu i nosila za Sulfijom kriške naranče,
papuče ih pokrivače, opominjala je da legne, da se ne sagiba, da ne diže ništa što je
teže od četkice za zube te da ne stoji pokraj prozora gdje je propuh. Tri puta u danu
Rosenbaumova je govorila Sulfiji da legne u postelju i dobro se pokrije, a onda bi
širom otvorila sve prozore u stanu: tako se brinula da uvijek bude svježeg zraka.
Stari je Rosenbaum, međutim, trebao ostati u bolnici još najmanje godinu dana.
Tako mi se bar činilo. On, naime, još nije dokraja došao k sebi. Oko glave je nosio
povez pa je izgledao poput mumije. Uopće se više nije smijuljio. Sve je vrijeme sjedio
pokraj prozora, ondje gdje Sulfija nije smjela stajati jer je bio propuh, i gledao van.
Katkada bi rekao nešto što ne bih razumjela, mislila sam da je to bio jidiš. Stara
Rosenbaumova tada bi mu govorila: »Dobro je, tata, samo si loše sanjao« – iako on
uopće nije spavao, nego je budno i uspravno sjedio na stolcu.
S vremena na vrijeme Sulfija bi mu prišla i promijenila mu povez ili ga
pomilovala po ruci. Govorila mu je nježne riječi i on bi se tada smijuljio kao u stara
vremena. U takvim bi trenucima stara Rosenbaumova govorila:
– Anđele moj, pusti starca i brini se više za sebe. Njemu više nema pomoći.
U tome sam se posve slagala s njom.

102
 Ali Sulfija je postala prkosna. Jednog je dana jednostavno izašla iz stana. Ja sam
baš bila vani. Stara mi je Rosenbaumova ispričala sva u suzama kako ju je pokušala
spriječiti da izađe i kako je naposljetku morala odustati od toga.
– Pa ne mogu se ja hrvati s njom. Tko zna što bi se još moglo dogoditi!
Sulfija se uskoro vratila i donijela sa sobom radioaparat. Ostala je tajna gdje ga
je nabavila; svakako, radio nije funkcionirao. Stavila ga je pred staroga Rosenbauma
na prozorsku dasku i dala mu odvijač. Rosenbaumove oči zasjaše od radosti.
Ja i stara Rosenbaumova kasnije smo često znale poželjeti da smo Sulfiju ipak
uspjele spriječiti u nabavci radioaparata. Nakon sat vremena prozorska daska bila je
zasuta bezbrojnim sićušnim dijelovima, vijcima, žicama i platinama. A kad se stara
Rosenbaumova svom tom smeću približila s krpom za čišćenje, stari se Rosenbaum
počeo promuklo derati i mahnito mlatarati rukama oko sebe. Bilo je u njemu nešto
od kokoši koja brani svoja jaja.
– Pustite ga – zamoli Sulfija iz spavaće sobe.
– Ne dolazi u obzir! – viknu stara Rosenbaumova i pokuša s druge strane
ostvariti svoj naum. Rosenbaum je odgurne šakama.
– Sad će postati još i nasilan – plačljivo reče stara Rosenbaumova. – Legni
natrag u postelju! – reče potom Sulfiji, koja se sa svojim golemim trbuhom pojavila
na vratima.
– Pustite ga – ponovno zamoli Sulfija i stavi ruku na trbuh. – Zbog mene.
Stara se Rosenbaumova našla u nebranu grožđu. Bilo je jasno da je Sulfija
Rosenbaumovo prtljanje po vijcima time proglasila osobnom stvari. Na svaki
pokušaj da se uklone Rosenbaumove svinjarije moralo se otad gledati kao na udarac
nogom Sulfiji u trbuh. Stara Rosenbaumova to je odmah shvatila. Spustila je ruku s
krpom za čišćenje i pogledala supruga puna mržnje.
– Ali, zašto, Sonjice? – upita stara Rosenbaumova. – Pogledaj koliko je smeća
napravio. Pa to nije dobro za dijete.
Ali to je bilo riješeno jednom zauvijek. Rosenbaumova je svojom krpom čistila
drugdje, a stari Rosenbaum ispunio je dnevni boravak sitnim dijelovima
radioaparata. Dva dana potom, međutim, svi su dijelovi bili nestali. Već sam
pomislila da se stara Rosenbaumova nije držala Sulfijinih naputaka i bacila ih sve u
smeće, ali zapravo je sve to bilo nestalo natrag u kutiju radioaparata. Rosenbaum je
sastavio radio, uključio ga u struju i radio je počeo kreštavim glasom govoriti
engleski. Sulfija pljesne rukama i poljubi staroga u ćelu. Istoga dana donijela mu je
novi radioaparat i sve je započelo iznova.

103
Dijete nije moje

Rosenbaumova i Sulfijina kći rodila se baš u trenutku kad sam uspjela nabaviti novi
stan za starog Rosenbauma. Obijala sam pragove bezbrojnih službi, bezbrojnim
činovnicima stavljala pod nos potvrdu o Rosenbaumovu teškom nagnječenju
lubanje, napoklanjala se na kilograme čokolada iz Sulfijinih zaliha i naposljetku
nazvala Kalganova i zatražila od njega da se kao predsjednik sindikata napokon
odazove svojoj očinskoj i djedovskoj dužnosti. Bio je to jednosobni stan, koji je imao
malo veze s prijašnjim raskošnim stanom Rosenbaumovih, ali je zato bio odmah
useljiv. Druge žrtve eksplozije morale su mnogo dulje čekati na svoje nove stanove.
Jednostavno nisu imale Rosalindu da im pomogne.
Nisam uopće smatrala lošim to što novi stan nije bio prevelik. Rosenbaumu ne
bi smjela olako sinuti ideja da se može skloniti kod svojih roditelja ako nešto krene
po zlu. Znala sam da mnogi mladi očevi razmišljaju o tome kad im se rodi dijete.
Rado sam pomogla starim Rosenbaumovima da svoje stvari ponovno spreme u
vreće i kutije.

Novorođenče je bilo pljunuti Rosenbaum, čak i ćelavo kao otac. Bila je to teška
djevojčica s velikom glavom. Nazvali su je Jelena. Lena. To dijete nije bilo moje,
pripadalo je svima. Bilo je veoma ružno.
– Nadam se da će se uskoro promijeniti nabolje – rekla sam pošto sam je prvi
put vidjela.
– Svi su se složili, osim Aminat, koja se srdito izderala na mene:
– Kako možeš reći nešto tako odvratno i podmuklo o mojoj sestrici?
Od svih nas upravo je Aminat smjesta zavoljela to dijete.
 Sulfija i Rosenbaum htjeli su dječji krevetić staviti u spavaću sobu, kao što je i
red. Ali Aminat je zahtijevala da njezina sestra noću spava kod nje. Svi smo bili
protiv toga, posebno ja: ako nekomu treba sna, onda je to Aminat, kojoj je bilo tek
devet godina. Ali prvo je popustila Sulfija, a onda i Rosenbaum. Dječji je krevetić
odnesen k Aminat u sobu.

Sad je moja kći Sulfija imala kompletnu obitelj. Imala je supruga koji je svakog
jutra umio skuhati drugu kašu te svekra i svekrvu koji su je obožavali. Imala je jednu
veliku, prekrasnu kćer i jednu malu, ružnu, ali tu je zato imala s pravim ocem. Imala
je čak i mačku.
Za malu se Lenu nisam brinula. Pa imala sam već jednu unuku, a
Rosenbaumovima je Lena bila prva.
Ponašali su se čudno. Neprestance bi navraćali, zibali to ćelavo, buljooko dijete
i brinuli se da hladnjak i lonci u kuhinji budu uvijek puni. Stara Rosenbaumova
prala je Lenine pelene, mladi ih je Rosenbaum glačao s obje strane.
Starom Rosenbaumu polako se počelo bistriti u glavi. Sulfija je malu Lenu
stavila u stara dječja kolica njezine sestre pokrila je jastukom, a stari ju je Rosenbaum
vozio po parku. Da je to bilo moje dijete, nikada ne bih dopustila da ode sa starcem
oštećena mozga. Sulfija je bar donekle dijelila moju zabrinutost jer je često stajala na
prozoru i promatrala Rosenbauma kako Lenu vodi u šetnju. S devetog kata pružao
se dobar pogled na cijeli perivoj.
Za razliku od Aminat, Lena je od prvog dana bila neprestance bolesna. Imala je
bronhitis i proljev i bila je alergična na sve moguće.
To su vjerojatno bili Rosenbaumovi geni.

Često sam zamjećivala da se stvari koje bih poželjela ubrzo ostvaruju. Bio je to
znak da je Bog uz mene. Zgodimice bi čak i premašio cilj, što je vjerojatno bila
posljedica toga da svoje želje nisam formulirala dovoljno precizno.
Tih su se godina, naime, mnogi Židovi vraćali u svoju povijesnu domovinu.
Svatko je poznavao nekoga tko se želi iseliti u Izrael. I Rosenbaumovi, kojima je sada
pripadala i moja kći, počeli su se pripremati za bijeg iz naše zemlje.
Doznala sam to jedne večeri kad sam navratila da prekontroliram domaću
zadaću i nokte svoje unuke. Sulfija je sjedila u kuhinji i plakala, a Rosenbaum je trčao
amo-tamo i mlatarao rukama kao da želi rastjerati roj komaraca. Aminat se u svojoj
sobi igrala s malom prehlađenom Lenom.

105
 – Što se dogodilo? – pitala sam.
– Žele se odseliti za tri mjeseca.
– Pa nije to ni tako strašno – rekla sam Sulfiji. – Tamo je barem lijepo toplo.
Polazila sam od toga da bi Aminat ostala sa mnom. Pa što će tamo sama
samcata među svim tim Židovima? Čula sam da u Izraelu ima pješčanih oluja i da
nemaju čak ni prava slova.
– Doći ćemo vam koji put u posjet – rekla sam.
– Tko mi? – upita Sulfija i pogleda me svojim zečjim očima.
– Aminat i ja.
– Ah – reče Rosenbaum.
Sulfija prekrije lice rukama i zajeca.

Bila sam spremna pustiti Sulfiju da sa svojom novom židovskom obitelji ode u
tuđinu. Ali da se Aminat odseli s njima, to nije dolazilo u obzir. Aminat je bila moje
dijete. Bila sam sretna što je Sulfija sad imala Lenu. Aminat je bila starija, ljepša,
bolja, zdravija. Aminat se mogla snaći i bez Sulfije, pa imala je mene.
Sve je, dakle, bilo posve jasno. Razmišljala sam bih li se sad preselila u Sulfijin
stan. Tri sobe za Aminat i mene, bez susjeda i bez plana za čišćenje zajedničkih
prostorija – to su bili izgledi kojima sam se itekako radovala. Morala sam samo paziti
da Klavdija ne stavi šape na moje dvije sobe. Svakako, bila sam sigurna da upravi
zgrade neće javiti da više ne stanujem u komunalnom stanu. Sobe bi se tada smjesta
dodijelile nekom drugom, a novi susjedi sigurno ne bi bili tako ljubazni, dragi i
susretljivi kao ja.
Sulfija je izgledala sve gore (ako je to uopće bilo moguće). Rekla sam joj da
uzima više vitamina. U Izraelu će joj itekako trebati. Po stanu su se sad povlačile
nekakve knjige na kojima je pisalo »Ulpan«4, i brošure s naslovima tipa »Dobro došli,
novi građani«. Jednom sam zatekla Aminat s takvom knjigom u rukama. Htjela sam
joj je oduzeti i reći:
– To ti ne treba.
Držala je knjigu čvrsto dok sam joj je ja pokušavala istrgnuti iz ruku.

4 Ulpan - škola za učenje hebrejskog jezika

106
 – Tata je rekao neka to pročitam – rekla je. Rosenbauma je iznenada počela
zvati tata. Bilo je to kao nekoć, kad je još bila posve mala i kad sam ju morala
sprečavati da svakom muškarcu na ulici ne kaže tata.
– To ti ne treba – ponovila sam i uspjela joj istrgnuti knjigu iz ruku. Pritom
omot ispusti jadan zvuk. Spremila sam knjigu na najvišu policu, da djevojčica ne
može do nje.
Otišla sam Rosenbaumu, koji je u tavi upravo grijao valjuške od prethodnog
dana i upitala:
– Jeste li već rekli Aminat?
– Što? – upita on i pogleda me ljubazno kroz debela stakla svojih naočala.
– To s Izraelom.
– Dakako.
– I zašto mora čitati te blesave knjige?
– Jer je to dobra priprema.
– Za ostanak ovdje?
– Ne – reče on ljubazno – za odlazak odavde.
– Aminat ne odlazi – rekoh oštro. – Nisi to shvatio? Aminat ostaje ovdje, sa
mnom.
Ponovno se okrenuo tavi i zdušno promiješao valjuške. Prije nego što mi je
odgovorio smanjio je plinski plamen na štednjaku i okrenuo mi lice pocrvenjelo od
vrućine.
– Aminat ide s nama. To je bilo jasno od samog početka.
– Ali Sulfija – zagrcnuh se. Bio je to osjećaj kao da mi je netko udario glavom o
zid. – Ali Sulfija...
– Za Sulfiju to nikada nije ni bilo sporno – reče Rosenbaum i raspodijeli
valjuške na četiri tanjura. Vjerujte mi.

107
Jadnica

Nešto je u mojem životu krenulo po zlu.

Nisam smjela dopustiti da se Sulfija spetlja sa Židovom. Tu sam kašu sad
kusala. Sad je moja rođena kći preko jednog ružnog, bucmastog djeteta bila zauvijek
vezana za židovsku obitelj. A oni su htjeli odmagliti, oduvijek su to htjeli. Nisam
imala ništa protiv – ali tko im je davao pravo da me unište? Kako su oni to zapravo
zamišljali? Što da učinim bez Aminat? Ovdje u ovome gradu, na ovome svijetu? Kad
bi Aminat nestala iz mojega života, odnijela bi sa sobom sve boje i sve zvukove.
Onda ništa više ne bi imalo smisla.
U Sulfijinu je stanu sad ludovao Rosenbaum, skupljajući stvari u kutije i
vješajući na zidove popise koje je stalno nadopunjavao, a na obavljene stvari stavljao
kvačice: »susresti se još s«, »hitno nabaviti«, »pitati žele li: što/koga«, »dokumenti«.
Bio je veoma pristojan prema meni, a pogled iza debelih stakala naočala bio mu je
sućutan na uvredljiv način.
Odvezla sam se u Sulfijinu kiruršku kliniku da neometano porazgovaram s
njom.
Pričekala sam je ispred ulaza, kao i toliko puta prije. Oko mene su stajali siroti
bolesni ljudi naslonjeni na zidove, s povezima na glavama, nogama ili rukama i
cigaretama među prstima. Nije mi ih više bilo žao – jer sad mi je bilo mnogo gore
nego njima. Oni su možda bili ozlijeđeni, ali nitko im na živo nije čupao srce iz
grudi.
Kad je Sulfija izašla, prvo je protrčala pokraj mene: nije me bila odmah vidjela.
Onda se još jednom okrenula, začuđeno me pogledala i vratila se.
– Majko, za miloga Boga, što radiš ovdje?
 – Moram razgovarati s tobom – zakriještala sam.
– Pa dođi onda k nama.
– Ne. Želim razgovarati s tobom nasamo. Bez njega.
– Bez koga?
– Bez njega. Ti ćeš poći sa mnom k meni.
Trolejbusom smo se odvezle k meni. Sulfija ništa nije govorila. Na krilu je
čvrsto držala svoju torbicu. Sad je napokon imala lijepu torbicu, kao prava žena. Od
smeđe kože i sa zlatnim zatvaračem.
– Lijepa torbica – rekla sam, iako je vrijeme za ljubaznosti bilo odavno prošlo.
Sulfija je otvori, izvuče mali novčanik, presavijenu platnenu maramicu i svoj
notes – i pruži mi torbicu. Sad je bila potpuno prazna, pažljivo sam pogledala u nju
jer nisam mogla povjerovati. Vratila sam joj torbicu. Tako jeftino neće mi se izvući.
Bilo mi je teško čak i otključati vrata. Svaka je kretnja izazivala u mojoj duši
muklu jeku. Gledala sam svojoj osamljenosti ravno u lice, a ona je pravila odvratne
grimase.
Bez Aminat bila sam osamljena i život mi nije imao smisla. Objasnila sam to
Sulfiji.
– Zašto me želiš ubiti? – pitala sam je.
– Mogli bismo te pokušati povesti sa sobom — reče Sulfija, izbjegavajući
pogledati me u oči.
Ja nisam komad prtljage, htjela sam viknuti, ali radije nisam rekla ništa. Bila
sam manje od komada prtljage. Mene, zapravo, za razliku od svojih prokletih stvari,
uopće nisu htjeli imati uza se.
– A što ću tamo, među samim Židovima? – pitala sam. – I što će moja djevojčica
tamo?
– Aminat je moja djevojčica, majko – reče Sulfija.
Jednostavno nisam znala što bih još mogla učiniti.
– Bez Aminat ću uvenuti – rekla sam. – Molim te, ostavi Aminat ovdje. Ja ću se
dobro brinuti za nju. Preklinjem te. Ti si mi jedina kći.
Sulfija polagano ustane i poravna haljinu.
– Žao mi je, majko. Zaista. Jako mi je žao.

109
 Ništa više nisam rekla. Pomogla sam im pri spremanju stvari. Navratila sam k
njima i izdvojila za Aminat igračke i knjige koje je htjela ponijeti sa sobom. Nisam je
htjela prerano ražalostiti.
Aminat je bila dobro raspoložena. Ispitivala me o Izraelu. Shvatila sam kako je
polazila od toga da ću ubrzo doći za njima. To Sulfiji sigurno nije bila loša ideja.
Aminat bi rado pošla s njima, čekala me – a onda bi me s vremenom zaboravila.
Jedne sam večeri pokucala na Klavdijina vrata. Klavdija je u međuvremenu
postala šira nego viša. Otkako je bujica muškaraca pred mojim vratima presahnula,
bila je u isti mah frustrirana i pomirena. Bila je začuđena što me vidi. Promijenila
sam se otkako sam doznala da ću izgubiti Aminat. Postala sam jadnica.
Imala sam plan i Klavdija će mi pomoći da ga ostvarim.
Ispričala sam joj da Sulfija želi ponijeti sa sobom u Izrael veliku zalihu tableta
za spavanje, a one su tako skupe.
– Ne želi ih valjda tamo prodavati? – upita Klavdija poslovno.
– Jasno da želi. Koliko ih možeš nabaviti? – pitala sam.
Dva dana poslije imala sam četrnaest kutija nekakva preparata. Nisam se
razumjela u te stvari jer nikada u životu nisam uzimala nikakve lijekove. Klavdija je
još bila u formi. Kad bi osjetila da negdje može nešto zaraditi, ne bi oklijevala.
Suosjećala je sa mnom – manje zbog skorog rastanka, a više zato što će moja kći i
moja unuka odsad živjeti među samim Židovima. Klavdija je bila rastrgana. S jedne
strane smatrala je da je svaki Židov koji napušta zemlju dobar Židov. S druge strane
nijednom od njih ne bi priuštila sunčano inozemstvo.
Odlazak u mongolsku stepu Klavdija je smatrala mnogo boljim rješenjem za
njih.

110
Moj oproštaj

Rosenbaumovi su posljednjeg dana priredili veliko slavlje za rastanak. Htjeli su

slaviti sve do polijetanja aviona. Kovčezi i sanduci bih su spakirani, jedan je dio već
bio poslan u Izrael. Stan je bio gotovo prazan, samo je u sredini stajao veliki stol na
koji je svaki gost stavio zdjelu salate ili kolač. Potom je jedan Rosenbaumov kolega
svojim automobilom trebao obitelj odvesti na aerodrom dok će se drugim
automobilom prevoziti prtljaga. Nitko to nije bio izravno izgovorio, ali zadaća
pospremanja stana nakon proslave pripala je meni. Ja nisam rekla ništa –
pospremanje neće više biti moj problem.
Aminat je pjevala i plesala te se razbacivala čudnim riječima koje je naučila iz
svojega »Ulpana«. Ja sam tiho sjedila na stolcu i gledala kako bezbrojni ljudi koje
nikada dotad u životu nisam vidjela grle Sulfiju, kako stari Rosenbaum do kasno u
noć Sulfijinom maramicom briše suze, kako se razmjenjuju obećanja da jedni druge
nikada neće izgubiti iz vida. Vjerojatno sam ja bila jedina koja je već u tom trenutku
znala da se takva obećanja nikada neće ispuniti.
Malo iza ponoći ustala sam. Umorna Aminat sklupčala se na madracu u dječjoj
sobi. U naručju je držala malu zaspalu Lenu. Sagnula sam se do Aminat i poljubila
njezino oznojeno čelo.
Nitko nije opazio da sam otišla iz stana. Na ulici sam zaustavila jedna kola i
dala da me odvezu kući. Vozaču sam dala krupnu novčanicu. Očito je pomislio da
sam pijana. Zamolila sam ga da uvijek bude ljubazan prema drugim ljudima. Tada je
sigurno pomislio da sam luda.
Kod kuće sam uzela kutije s tabletama i bocu mlijeka te otišla u svoju sobu.
Skinula sam se, prebacila preko ramena kućni ogrtač i otišla u kupaonicu.
Našminkala sam se i temeljito oprala. Potom sam sušilom osušila kosu i uredila je uz
pomoć četke i uvijača, kliznula u novu čipkastu spavaćicu i još se jednom
našminkala. Ni za vlastito vjenčanje ne bih to bila napravila temeljitije. Ali vjenčanje
se moglo ponoviti, a smrt najčešće ne.
Ono što sam vidjela u zrcalu svidjelo mi se. Obrazi su mi bili bijeli od pudera. S
crnom kosom i crvenim usnicama izgledala sam prelijepo i vječito mlado. Šteta što
nikomu neće sinuti da me fotografira u lijesu.
Sjela sam na postelju i počela otvarati kutije i istiskivati tablete iz metalnih
pakovanja. Padale su na pokrivač a ja sam ih rukom slagala na hrpu. Deset komada
ubacila sam jednu za drugom u usta, zdrobila ih zubima i zalila s pola čaše mlijeka.
Još nisam osjećala ništa, osim da mi srce snažno kuca.
Palo mi je na pamet da nisam ostavila oproštajno pismo. Ali to i nije bilo
potrebno. Pronaći će me ionako tek kad Aminat i Sulfija već budu sletjele u Tel Aviv.
Onda će se Sulfija možda morati vratiti i pobrinuti za pogreb. Za to joj ja nisam bila
kriva, to je morala obaviti.
Onda sam se počela osjećati čudno. Nisam mogla razlučiti boli li me želudac ili
mi se vrti u glavi. U isti sam mah osjećala da ću se svako malo ispovraćati. To se sad
nije smjelo dogoditi. Nasula sam još tableta u praznu čašu, dolila malo mlijeka i sve
promiješala žlicom. Tablete su se teško topile pa sam ih drobila i usitnjavala, ali sam
užasnuto zapazila da me prsti više ne slušaju. Vjerojatno sam već bila napola mrtva.
Sasula sam kašu od tableta u usta, dolila mlijeka u čašu, popila sve i brzo legla pod
pokrivač. Sklopila sam ruke i zatvorila oči. Moja pretposljednja misao bila je
posvećena Aminat, a posljednja Bogu.

112
Ponovno medu svojima

Kad sam otvorila bolne oči vidjela sam Sulfiju, koja mi je lica okrenuta u stranu
mjerila krvni tlak. Za početak sam ponovno sklopila oči i bacila se na razmišljanje.
Sjećala sam se oproštajnog slavlja, Aminat, njezina oznojena čela, obraza
stisnuta uz madrac i ruke kojom je u snu obgrlila malu Lenu. To je bila moja nesreća:
izgubit ću Aminat i pustiti je da ode u zemlju Židova, samo zato što se Sulfija bila
udala za nekakvog Rosenbauma. Vani je bilo svijetlo, a Sulfija, koja je u Moskvi
trebala presjesti na avion za Tel Aviv, stajala je glavom i bradom pokraj mene i
spremala tlakomjer. Mora da sam nešto propustila.
Sulfija je ustala i otišla do prozora. Malo sam otvorila oči i bacila pogled na
njezina suhonjava leđa. Na prozorskoj dasci stajale su dvije velike torbe, po jednoj od
njih Sulfija je upravo prekapala.
Ispod pokrivača opipala sam svoje tijelo. Imala sam na sebi drugu spavaćicu.
Presvukli su me. Posegnula sam za kosom da vidim kakva mi je frizura. Navlažila
sam prste pljuvačkom i dodirnula trepavice. Presvukli su me i oprali mi šminku s
lica.
Nisam na vrijeme zapazila da se Sulfija ponovno okrenula i da me gleda. Bilo
je prekasno da ponovno zaklopim oči. Nijemo sam se zagledala u nju.
– Kako se osjećaš? – upita ona bez smiješka na licu.
– Što radiš ovdje? – upitah ja. Bilo mi je teško govoriti, grlo mi je bilo
izranjavano i suho.
Sulfija nije odgovarala.
– Gdje je Aminat? – nastavila sam promuklim glasom.
 Sulfija napusti prostoriju i vrati se s napola punom čašom vode u ruci. Potom
zavuče ruku ispod mojih leđa i uspravi me. Čašu prisloni na moje usnice. Otpila sam
gutljaj vode. Hladna mi je vlaga iritirala grlo.
– Gdje je Aminat?
Sulfija odloži čašu na prozorsku dasku.
– U školi.
A Rosenbaumovi?
Sulfija okrene lice prozoru, a meni leđa.
– U Tel Avivu.
– A ti? Kad ti letiš?
Neću letjeti.
– A Lena?
– Što je s Lenom?
– Gdje je Lena?
Sulfija se okrene prema meni. Oči su joj bile mutne.
– Lena je u Tel Avivu. Odspavaj još malo, majko.

Bila sam ponovno među svojima: Aminat, Sulfija i ja, bez muškaraca, bez nove
djece, u dva velika stana, od kojih jedan nije više bio namješten. Zato su se Aminat i
Sulfija preselile k meni, u sobu koju su zajedno nastanjivale i pošto je Aminat rođena.
– Boji se da ćeš sebi nešto učiniti – rekla mi je Klavdija u kuhinji. Ali to su bile
gluposti: zašto bih sebi nešto učinila sad kad je moje najdraže ponovno bilo uza me.
Sulfija nikada nije govorila o toj noći u kojoj je odlučila da neće sjesti na avion.
Mora da je tu odluku donijela u roku od nekoliko sati. Nikada nisam otkrila što ju je
natjeralo da krene za mnom i što se potom dogodilo. Spasila me je bez pomoći
dežurnog liječnika jer inače se ne bih bila probudila u kući, nego na zatvorenom
psihijatrijskom odjelu, kao samoubojica. Na Klavdiji se vidjelo da je znala više nego
što je bila spremna reći. Pretpostavljam da s njezinim tabletama nešto nije bilo u redu
– bile su previše jeftine i očito nisu bile dovoljno djelotvorne.
U grlu mi je još dugo gorjelo, a želudac mi je bio izranjavan i uništen kao da
sam ispovraćala kamenje.
Nisam se žalila. Ležala sam u postelji ruku sklopljenih na pokrivaču, a Sulfija je
bila uza me. Katkada sam imala osjećaj da je pokrivač previše topao. Ništa nisam
morala reći. Sulfija bi to shvatila po izrazu mojega lica. Protresla bi pokrivač i

114
okrenula ga. Nisam joj zahvaljivala na tome. Ona je bila moja kći, cijeli sam se život
brinula o njoj. Sad je ona bila u prilici da napokon učini nešto za mene.
Dok je Sulfija tresla moj pokrivač, brisala mi lice mokrom krpom, davala mi da
pijem, pripremala nekakve injekcije ili mi mjerila tlak, Aminat je ludovala u
pokrajnjoj sobi. Čula sam je kako iza zida poskakuje i udara nogama, kako se
obrušava na zidove ili razbacuje kojekakve predmete po sobi. Kao da je sišla s uma.
Katkada bi vrištala, onda bi Sulfija izašla i otišla u pokrajnju prostoriju. Čula sam
njezino suho šaputanje. I Aminat bi ušutjela.
Dok sam bila bolesna, Aminat nijedan jedini put nije ušla u moju sobu. Prvo
sam bila sretna zbog toga. Bila sam preslaba, ne bih znala ni što da joj kažem. Onda
mi je počela nedostajati. Pitala sam Sulfiju za nju. Sulfija je odgovorila da sam još
preslaba, a Aminat previše neodgojena. Razumjela sam što misli. Aminat se prema
meni ne bi ponašala pristojno, nego bi vrištala i ludovala te mi predbacivala stvari
zbog kojih bi jednom nakon moje smrti, koja je zasad bila odgođena, sigurno gorko
zažalila.
Da me nisu na vrijeme pronašli, u Tel Avivu bi prolila nekoliko suza i dozivala
me nekoliko noći, sve dok sjećanje na mene ne bi izblijedjelo. Postala bih
fotografijom na njezinoj tapeti.
A sad je sve ispalo posve drukčije. U Mrtvome moru kupali su se samo
Rosenbaumovi.

Sulfija je ponovno radila na svojem kirurškom odjelu, Aminat je ponovno išla u

školu, a ja sam se oporavila toliko da sam mogla prošetati oko bloka, pri čemu sam
često morala zastati da malo predahnem. Sulfija se u samo nekoliko dana pretvorila
u staricu. To ne bi smjelo postati trajno stanje, mislila sam, jer s tako ogorčenim
izrazom lica ona nikad više neće uloviti muškarca.
I Aminat se promijenila. Prestala je ludovati. Postala je neobično tiho dijete,
nikada ne bi rekla riječ previše, iz škole je dolazila ravno kući i onda pisala zadaću.
Kad bi završila, legla bi na krevet i okrenula lice prema zidu.
– Što nju muči? – pitala sam Sulfiju. – Obećaj joj da ćemo uskoro ljetovati na
moru. Neka ti Rosenbaum pošalje novac, on je sad sigurno bogat.
Sulfija me pogleda i reče:
– O kakvu moru govoriš? Njoj nedostaje njezina sestra.
Da, sad je i meni to postalo jasno. Aminat je čeznula za tim bucmastim
djetetom s rijetkim dlakama na glavi. Njezine je fotografije sakrila u bilježnicama i

115
knjigama: Lena na drvenom konjiću, Lena s jabukom, Lena na noćnoj posudi.
Nikada nije spominjala svoju sestru, ali fotografije su ispadale odasvud, a Aminat bi
ih brzo skupljala i vraćala gdje im je mjesto.
Ni Sulfija nikada nije spominjala Lenu. Kad bi navečer nestala u svoju sobu,
odatle bi se čula samo tišina. Sulfija i Aminat međusobno ne bi razgovarale. Imala
sam osjećaj da šute o istoj temi.
Kad bi zazvonio telefon Aminat bi potrčala u hodnik i zgrabila slušalicu. U
prvo vrijeme Rosenbaum bi često znao nazvati. Rekao je da su sretno stigli, govorio
o vrućini i da učetvero stanuju u prostranom stanu za koji su sav namještaj dobili od
susjeda. Kako odlaze na tečajeve jezika, kako u jednoj voćarnici rano ujutro sortira
kakije jer za njega nije bilo drugog posla, kako stara Rosenbaumova pobolijeva, dok
joj je suprug za razliku od nje naprosto procvao.
– Daj mi malo Lenu – zatražila je Aminat, a onda sam je čula kako viče u
slušalicu:
– Lena, ovdje je tvoja velika sestra!
Nakon toga šaputala je nešto što nije trebao čuti nitko osim Lene.
– A sad ti meni nešto reci – zahtijevala je Aminat, a onda je neko vrijeme
šutjela. Pritom Lena još uopće nije znala govoriti, bile su joj dvije godine i bilo je
krajnje vrijeme da nauči. Bit će da je Rosenbaum Leni brzo oduzimao slušalicu iz
ruke, jer ti su pozivi bih veoma skupi. Aminat se vratila u svoju sobu i zatvorila
vrata. Tišina je pritiskala zidove.

Jednoga dana stiglo je Rosenbaumovo pismo na nekoliko stranica, koje je

sudeći prema poštanskom pečatu putovalo puna dva mjeseca. Na poštanskim su se
markama vidjela izokrenuta slova, a adresa je zvučala kao neki drugi svijet. U
omotnici su bile fotografije: Lena na plaži, ispred kamenoga zida i sa sladoledom u
ruci.
– Kako je samo narasla! – reče Aminat, iako je Lena izgledala isto kao i prije
odlaska. Nosila je neobične stvari. Majicu s mišem iz animiranog filma, šeširić za
sunce i mokre kratke hlačice. U pozadini se vidjela prazna pješčana plaža.
Aminat je satima sjedila pred tim slikama. Za razliku od Sulfije, koja je na njih
bacila samo letimičan pogled i okrenula glavu u stranu.
– Pogledaj, mama – reče Aminat.
– Da, da, ljubavi – reče Sulfija.
– Moraš ovo pogledati!

116
 – Već jesam, ljubavi.
Sulfija nije pročitala ni Rosenbaumovo dugo pismo.
Aminat je silno željela doznati njegov sadržaj, ali nije mogla odgonetnuti
neuredan rukopis, tako da sam joj ja morala čitati pisma. Rosenbaum je uglavnom
nabrajao pojedine proizvode u trgovinama i njihove cijene, ali je napisao i da su
Lenine prve riječi bile na ivritu5 i da ne mogu dočekati susret s dijelom obitelji koji
nedostaje pa da ponovno budu kompletni. Na tom sam mjestu zastala i preko ruba
pisma pogledala Aminat, koja me je promatrala lagano stisnutih očiju.
Presavila sam pismo. Aminat mi ga istrgne iz ruku i ode iz sobe.

5 ivrit - suvremeni hebrejski jezik, danas u službenoj upotrebi u Izraelu.

117
Sulfijo, tebi treba stranac

Vremena su se pogoršala.
Sulfija je svoje dane provodila poput sjene, a Aminat je počela preuzimati izraz
lica svoje majke: ovješeni kutovi usta i pogled uperen u prazno. Zapazila sam i da su
njih dvije izgubile sve poštovanje prema meni. Sulfija i Aminat gledale su pristojno u
mene kad bih iznosila svoje poglede na vrijeme ili pad tečaja rublje, ali lica su im
izražavala čežnju da napokon prestanem govoriti.
Sve se promijenilo nagore. Police u trgovinama s namirnicama počele su se
prazniti. Morale smo se namučiti da se dosita najedemo. Prije nego što bih odlazila u
kupovinu prvo bih vratila temeljito isprane boce od mlijeka i kefira i točno prebrojila
kovanice koje bih za to dobila. Od kaucije bih kupovala kruh i krumpire.
Na sreću, imala sam svoj vrt na ladanju, koji nas je u to vrijeme prehranjivao.
Moji krastavci i rajčice rasli su u stakleniku. Vožnja autobusom dotamo trajala je
gotovo dva sata. Radije bih naručila Kalganova da nas kolima odveze do vrta te prije
svega natrag kući, s kutijama povrća i košarama punim voća u prtljažniku. Uzimala
bih Aminat sa sobom. Šutke bi trčkarala među gredicama, brala cijele busene vlasca i
gurala ih u usta. Trebali su joj vitamini.
Ništa nismo ostavile da propadne. Sulfija bi satima stajala na ljestvama s
kantom obješenom na užetu oko vrata i brala bobice vučjeg trna od kojih smo kuhale
marmeladu. Bio je to mukotrpan posao, ali bila sam sretna što se Sulfija ne žali, iako
su joj bodljikave grančice znale razderati ruke a sok rasprsnutih bobica pržio joj je
rane. Noćima sam stajala u kuhinji, sterilizirala staklenke, punila ih rajčicama,
paprikom, krastavcima i gljivama, marmeladom i kompotom, sanjajući s vremena na
vrijeme o škrinji za duboko zamrzavanje.
 Politika me nije zanimala. Prestala sam čitati novine jer je u njima pisalo ono
što bi mi još više pokvarilo raspoloženje. Nisu mi trebale loše vijesti iz novina, sve
sam to mogla vidjeti i na svoje oči. Dok se vani raspadalo gospodarstvo, ja sam se
brinula da moja obitelj ne bude gladna. Palete punih staklenki, uredno poredanih u
dnevnom boravku i prekrivenih starim vunenim dekama davale bi mi svaki dan
iznova na znanje kako bez mene ništa ne bi funkcioniralo. Ali situacija je svejedno
postajala sve teža. Kupiti šećer bio je, primjerice, pravi zgoditak, a meni je trebao za
marmelade i čajnu gljivu.
Odavna smo bile navikle na kupone za namirnice; to uopće nije bilo ništa novo,
baš kao ni to da je na stubištu sjedio netko iz uprave zgrade, pred kojim su stanari
stajali u redu ne bi li pokupili svoje kupone koji su ih ovlašćivali da kupe određene
količine kobasica ili šećera. Teško je bilo unovčiti kupone. Čim bih čula da se negdje
prodaje šećer, smjesta bih pustila posao i potrčala tamo. Kupone koje smo dobivale
Sulfija, Aminat i ja nosila sam neprestance uza se, za svaki slučaj. Kupone za
kobasice mijenjala sam sa svojim kolegicama za šećer. Zaključila sam da su vitamini
u mojim marmeladama bili bolji nego proizvodi od hrskavice, kože i papira koji su
se nazivali kobasicama, a moglo ih se također nabaviti samo uz mnogo sreće.
U nekom sam trenutku morala sebi priznati da više ne mogu prehranjivati
čajnu gljivu s njezinom golemom gladi za šećerom. Uzela sam je u svoj vrt i bacila na
kup komposta iako me je to u duši itekako boljelo.
Ako sam u to doba nešto posebno jako željela, to je svakako bila krava. I
mlijeko je, naime, postalo prava rijetkost. U blizini naše zgrade postavljen je paviljon
s automatima za mlijeko, a ljudi su sa sobom donosili kante i prazne trolitrene
staklenke i punili ih. Ispred paviljona nastajali su redovi kroz koje bi prošao vapaj
čim bi automat bio izmuzen dokraja. Ali najčešće bi se na njemu odmah pojavila
cedulja s natpisom Danas nema mlijeka. Pitala sam se kako to da je mlijeko odjedanput
postalo tako rijetko. Pa gdje su nestala sva ona silna kravlja stada? Zar su pašnjaci
naše beskrajne zemlje sad svi bili opustošeni?
Jaja su bila obavijena velom iste tajne. Dugo je vremena prošlo otkako sam
posljednji put pojela jaje. U našem neboderu živjela je žena koja je u kuhinji držala
živu kokoš. S vremena na vrijeme iznijela bi je van i pustila da kljuca po travnjaku.
Bila sam joj posve otvoreno zavidna.
Zgrada škole koju je polazila Aminat bila je premala za tolike učenike, a bilo je
i premalo učitelja. Njezin je razred sad imao nastavu u popodnevnoj smjeni, dakle,
od dva sata. Dolazila je kući kad bi se već smračilo. Prijepodne je bila sama. Ako bih
se dovoljno rano vraćala s posla, otišla bih po Aminat u školu. Tih su godina mnoge

119
djevojčice nestajale usred bijela dana. Kasnije su ih pronalazili silovane i ubijene u
kojekakvim podrumima.
Pisma iz Tel Aviva prorijedila su se i postala kraća. Na kraju su stizale samo još
dopisnice za rođendan. »Želimo ti sve najbolje, optimizam i mnogo sunca«, pisalo je
u laganim varijacijama na svakoj od njih. Lena je na fotografijama imala dugu kosu.
Međunarodni pozivi, koje je najavljivao poseban zvuk zvonjave, postali su posve
rijetki i kratki i uvijek bi protjecali isto. Nismo jedni drugima više imali što reći.
– Sulfija – rekla sam jednog jutra – tebi treba muškarac.
Ona je upravo u svojoj šalici rastapala žlicu kave u prahu. Sad je kutija bila već
gotovo sasvim prazna, za dva dana kave uopće više nećemo imati, vjerojatno za
dulje vrijeme. Mislila sam da nisam rekla ništa posebno. Ali Sulfija, mirna, ružna,
mrka Sulfija, baci šalicu na pod i počne vrištati.
Vikala je da se nikada više ne smijem upletati u njezin život, to više što sam ga
ionako već uništila, ovaj put definitivno, što sam joj slomila srce, otela joj voljenu
kćer, oduzela obitelj, razorila budućnost i vezala je uza se, baš kao i jadnu i nesretnu
Aminat.
Bilo je jasno da je Sulfija na rubu živčanog sloma. Zato nisam dopustila da
njezine riječi dopru do mene. U trenucima ludila katkada je znala govoriti grozne
stvari. Ali nisam bila zlopamtilo.
– Sulfija – rekla sam obzirno. – Zar ne razumiješ da je riječ o Aminat? U ovoj
zemlji ona više nema budućnost. Ona će je progutati i neće joj ispljunuti čak ni kosti.
Moraš pronaći stranca, Sulfija.
Sulfija sjedne na pod, tik do lokve od kave i krhotina šalice, i brizne u plač.
Upravo je, naime, bila potpisala neke dokumente vezane uz rastavu braka.
Rosenbaum ju je ljubazno zamolio da to učini. Iz njezina je ponašanja zaključio kako
nikada nije namjeravala doći za njima u Izrael, pa je odbacio svaku nadu i zaljubio se
u neku emigranticu u Tel Avivu.
Sulfija je potpisala sve i dala papire čovjeku koji se predstavio kao izaslanik i
odvjetnik obitelji Rosenbaum. Govorio je dobro ruski, ali s baršunasto mekim
naglaskom, i djelovao je vidno iznenađen što sve protječe tako jednostavno i bez
problema. Na rastanku je Sulfiji i meni poljubio ruku i rekao da Rosenbaumovi ne
namjeravaju nikada više kročiti nogom na rusko tlo.
Promotrila sam čovjeka od ćelave glave sve do skupo obuvenih nogu i pustila
ga da ide. Nosio je veoma skup, vidno nov vjenčani prsten.

120
Komatozni Nijemac

Nisam htjela samo tako priznati poraz. Zamolila sam Boga da Sulfiji pruži novu
priliku. Aminat je trebala odrasti tamo gdje se mlijeko moglo kupiti u svako doba, a
ne samo za sretnih dana. I to ne na vrućini, među samim Židovima, nego, recimo, u
Europi.
Bog me je uslišio brže nego što sam očekivala. Upravo u to vrijeme na Sulfijin
odjel doveden je jedan stranac upravo idealan za nju, u ranim četrdesetima, čist, u
komi – Nijemac.
Čula sam za to kad su Sulfija i Aminat u kuhinji žučno raspravljale o stranim
jezicima. Aminat će uskoro krenuti u peti razred i morati odlučiti između engleskog
i njemačkog jezika. Aminat je rekla da njemački uopće nije jezik jer njime ne govori
nitko živ. Sulfija se usprotivila: prije samo tri dana k njima su dovezli muškarca koji
će govoriti njemački čim bude pri svijesti. To me je zaintrigiralo.
– Ima li vjenčani prsten? – pitala sam smjesta.
Sulfija odmahne glavom. Nijemca su onesviještena pronašli na ulici, očito ga je
netko pretukao i orobio, rekla je. Nije uza se imao lisnicu, ali bar je imao putovnicu, a
možda su mu ukrali i vjenčani prsten.
– Ne, ne – rekla sam. – Vjenčani se prsten ne skida tako lako. Za to bi mu
morali odsjeći prst.
Sulfija protrlja umorne sljepoočnice.
– A kako se zove? – upitah potom.
– Dieter Rossmann.
– Lijepa li imena! – rekoh. – I ti ga njeguješ? I je li ti već što rekao?
– Pa, kažem ti, majko, da nije pri svijesti.
 – Sulfija – rekla sam – to je tvoja posljednja šansa.

Taj komatozni Nijemac vratio je život u našu obitelj. Ponovno smo imale temu
za razgovor. Svakog sam dana pitala Sulfiju kako mu je. Ona bi iznervirano
odmahnula rukom, a onda je počela pričati o njemu. Pacijenti su joj oduvijek
zadavali brige. Dieter je u našem gradu očito bio posve sam, nitko ga nije tražio, nije
bilo jasno čak ni je li bio smješten u kakvu hotelu ili privatno te što je uopće tražio
ovdje.
– Kad se probudi, svakako moraš biti u njegovoj blizini – utuvljivala sam Sulfiji
u glavu.
– Ah, majko – odgovarala bi Sulfija, kao da joj upravo ta okolnost nije
priskrbila već dvojicu muževa.
– I kako je to, zapravo – pitala sam – kad se netko probudi iz takve kome?
Može li odmah govoriti?
– To se razlikuje od slučaja do slučaja, majko. Najčešće ne može.
– A može li se odmah odrediti sjeća li se taj još vremena prije nezgode?
– To ide postupno, majko. Teško ozlijeđenima treba dati vremena.
– A kad bi mu rekla da si ti njegova ruska zaručnica, bi li ti on to povjerovao?
– Molim te, ne govori takve besmislice, majko – rekla je Sulfija. Nije gajila više
nikakvo poštovanje prema meni. I uvijek je bila nečim zaokupljena. Bile smo navikle
na to da topla voda samo za sretnih dana teče iz vodovoda, a za ostalih smo je morali
grijati na štednjaku, pa sam mislila da nas ništa više ne može potresti. Ali onda je
nakon dugog vremena došla prva zima u kojoj je voda isključivana dokraja, uvijek
na nekoliko dana, i ja sam bolno osjetila kako je to živjeti bez muškaraca. Još sam bila
jako slaba, pa je najčešće Sulfija morala prevaljivati kilometar puta do cisterne i
odatle tegliti kući dvije pune kante vode, malim koracima, pazeći neprestance da ne
izgubi ni kap. Kad bi stigla kući, dugo bi trljala ruke i križa.
Kad bih joj takvoj govorila da kosu lijepo poveže u punđu kad ide na posao, ali
da pazi da joj jedan razigran pramen svejedno pada na čelo, ili joj bar ponudila da ću
joj napraviti frizuru i savjetovala da ispod kute odjene neku lijepu suknju, Sulfija više
ne bi ni odgovarala, nego bi samo zakolutala očima.

Jedne je tmurne večeri netko pozvonio na vratima. Sulfija je odrađivala

večernju smjenu, a Aminat je još bila u školi. Kroz špijunku na vratima vidjela sam

122
okruglo, smiješno izobličeno lice i natprosječno veliku ćelu. Otvorila sam širom vrata
i ugledala svojega supruga Kalganova, koji me je prije duljeg vremena bio ostavio
zbog učiteljice ruskog jezika i književnosti. Tijelo mu se bilo nakrivilo, najvjerojatnije
stoga što je u ruci držao putnu torbu.
– Oprosti mi, Ružice – rekao je.
Stala sam u stranu da ga pustim u stan. Bila sam iznenađena. Osim toga,
njegov nos izgledao je nekako vrijedan žaljenja. Ušao je, spustio torbu na pod,
zatvorio vrata i okrenuo se k meni.
– Draga moja, vratio sam se – rekao je i na moj me užas zagrlio objema rukama.
Meni je zastao dah. Mirisao je kao neoprani bolesni starac. Sve sam to odavno
bila zaboravila.
Odgurnula sam ga.
– Hoćeš li čaja? – pitala sam. Odavno više nisam imala posjete i rado bih bila
doznala što je to Kalganova toliko oneraspoložilo i pomrsilo mu račune.
Sjeo je za kuhinjski stol toliko samorazumljivo kao da još stanuje ovdje.
– Tako volim kad me poslužuješ, Ružice – rekao je.
– Vremena više nisu tako jednostavna – rekla sam prije nego što bi mu mogla
sinuti ideja da bih mu sad trebala poslužiti večeru.
– Prije svega za ženu koja živi sama – reče Kalganov značajno, posegne za
mojom rukom i privuče je svojim usnicama.
– Što te je spopalo?
Kalganov nabora čelo.
– Bila je to kapitalna pogreška, Ružice. Ali ti si uvijek bila tako snažna. Nikada
ne bih bio pomislio da ćeš tako patiti.
– Što? – upitala sam iziritirano.
– Molim te, nikada više nemoj takvo što pokušati, lijepa moja ženice – reče
Kalganov, sklizne sa stolca, približi mi se na koljenima i spusti svoju ćelavu glavu na
moje krilo.
Od silna sam iznenađenja poskočila i pogodila ga koljenom u vilicu. On zajeca
i obuhvati objema rukama moje noge. Činilo mi se to nekako neugodnim – njegove
ruke na mojoj koži. U mojim je očima izgubio pravo da me dodiruje kad god poželi.
Položila sam obje ruke na stol i oprezno pomaknula noge. On se bio još čvršće
uhvatio za mene.
– Kalganove, sjedni na stolac – zamolila sam ga. – Hoću te gledati u lice.

123
 On se vrati na stolac i pogleda me sa sjetom u očima.
– Zašto mi ništa nisi rekla? – pitao je.
– O čemu to govoriš, za Boga miloga?
– Da bez mene ne želiš živjeti.
– Bez tebe... – ponovila sam. – Ne želim živjeti?
Sad me je pogledao pun povjerenja.
– Znam sve, Ružice. Naša mi je kći sve ispričala.
– Naša kći?
– Sulfija. Koja druga?
Kalganov otpije gutljaj čaja i naglo privuče kutiju sa šećerom.
– Malo je gorak – reče i naspe četiri žličice šećera. U meni je sve kipjelo – bio je
to naš posljednji šećer, njime sam zaslađivala zobenu kašu za Aminat. – Znaš da te
sve ovo vrijeme nisam mogao zaboraviti.
– Jasno – rekla sam.
– Učinio sam sve što sam mogao – reče Kalganov.
– Znao sam da si previše ponosna, pa sam to učinio potajice.
Htjela sam pitati na što misli, ali tu mi na pamet padoše novčanice koje sam
pronalazila po džepovima. On je sve vrijeme imao ključeve, ulazio u moj stan i
izlazio iz njega, prekapao po mojim ladicama i ormarima, a ja to nisam bila zapazila.
Ipak, smatrala sam pretjeranim da mu sad zahvaljujem.
– Nikada ti nećeš biti sama – reče Kalganov. – Dokle god živim, ja sam s tobom.
A i nakon toga.
Nijemo sam ga pogledala.
– Sad ćemo zauvijek ostati zajedno – reče Kalganov. Ruka mu je preko stola
krenula u mojem smjeru. Sulfija mi je postavila zamku.
Te sam večeri s bocom votke pokucala na Klavdijina vrata. Klavdija je ležala u
krevetu i na zaslonu svojega malog crno-bijelog televizora gledala koncert bez
zvuka. Zatvorila sam vrata i naslonila se leđima na njih. Kalganov je za to vrijeme
razgovarao s Aminat o njezinim ocjenama. Ona mu je odgovarala pristojno i kratko –
nije više točno znala tko je on.
– Što je? – upita Klavdija. Digla sam bocu uvis. Klavdiji zasvjetlucaše oči.
– Samo trenutak – reče. – Samo časak. Nikamo ne odlazi.

124
 S prozorske je daske uzela dvije prazne čaše za čaj i stavila ih na mali stol
pokraj kreveta. Natočila sam i nazdravile smo bez riječi. Ona je smjesta strusila pola
čaše. Ja sam otpila gutljaj, a i taj je bio dovoljan da mi od njega poteku suze.
– On bi mi se htio vratiti! – zajecala sam dok je Klavdija zdušno dolijevala
votku.
– O moj Bože – reče. – Pa odakle mu sad to?
– Misli da bez njega ne mogu živjeti.
– Govno jedno – reče Klavdija, dok sam joj povjeravala svoje jade. Rekoh joj da
ne znam bih li Kalganova sad prihvatila kao povratnika ili mu pokazala vrata, jer
možda muška ruka u kući ne bi ni bila tako loša u ova tmurna vremena. Ali da s
njime legnem u postelju, to mi se činilo nepodnošljivim.
Klavdija kimne puna sućuti, ne mičući pogled sa zaslona televizora.
– Ne mogu! – zaridala sam, a Klavdija odgovori:
– Onda ga izbaci!
– Ali on mi je uvijek davao novac, a sad moramo toliko štedjeti.
– Onda ga zadrži.
– Zadrži bocu – rekla sam i napustila njezinu sobu. Otišla sam do telefona,
otvorila jednu ladicu ormarića i iščeprkala iz nje cedulju s telefonskim brojem
učiteljice ruskog jezika i književnosti, koji sam prije više godina zapisala i otad
gotovo da ga nisam ni pogledala. Bilo je kasno, ali prema meni također nitko više
nije imao obzira. Okrenula sam broj, a s druge strane linije ona se smjesta javi. Mora
da je sjedila pokraj telefona i čekala.
– Ovdje je Rosalinda Ahmetovna – rekoh pristojno.
– Oprostite, molim vas, na kasnoj smetnji, ali moj se suprug iznenada pojavio.
Jeste li se možda posvadili?
Ona je šutjela.
– Čujete li me? – upitala sam. – Možete li možda doći po njega? Ja bih rado
otišla na spavanje. Uzmite taksi ja ću vam nadoknaditi novac.
Ona zaklopi slušalicu. Pričekala sam još deset minuta i onda otišla u spavaću
sobu. Kalganov je u gaćama i potkošulji sjedio na rubu mojega kreveta, kao da
nikada nije bio ni otišao od mene.
– Nazvala je tvoja učiteljica – rekla sam. – Ne može zaspati bez tebe. Sad će
doći i odvesti te.
– Što? – upita on.

125
 – Obuci se, da te žena ne čeka.
– Što? – upita on ponovno.
Kad je učiteljica pozvonila na vratima, taman sam ga bila nekako pridobila da
se ponovno odjene. Dala sam mu njegovu tešku torbu i poslala ga u hodnik. Kad je
otvorio ulazna vrata, čula sam prasak zaušnice i Kalganovljevo slabašno jecanje.
Onda se vrata zatvoriše. Izašla sam na hodnik i dvaput ih zaključala.
Sljedećeg jutra ustala sam dobro ispavana. Otišla sam u kuhinju i tamo zatekla
Sulfiju kako sjedi za stolom glave spuštene na prekrižene ruke. Katkada bi nakon
posla znala biti toliko izmoždena da bi zaspala sjedećke.
Dodirnula sam joj rame. Ona podigne glavu i pogleda me. Ruke su joj se tresle,
usnice su bile natekle i izgrižene, a iz očiju joj je sukljao neki luđački sjaj.
– Dieter je došao k sebi – reče Sulfija.

Ispostavilo se da je Dieter Rossmann imao plave oči i da je malo natucao ruski.

Nije se sjećao nezgode, ali je znao tko je i kakav ga je neobičan posao doveo u naš
hladan grad.
– Moraš mnogo razgovarati s njim – preklinjala sam Sulfiju – moraš mu postati
sve na svijetu, dokle god još leži u krevetu a ti ga njeguješ.
– Ah, majko – reče Sulfija, ali vidjelo se da me napokon sluša. Prije odlaska na
posao našminkala je oči i usnice i dala mi da joj uvijačem napravim uvojke na crnoj
kosi. Tako je djelovala malo punije i gušće. Po hitnom postupku prisjetila sam se
njemačkih riječi koje sam bila naučila još u školi i nastojala ih prenijeti Sulfiji. »Dobar
dan«; »Kako ste?«, »Ruke uvis«, »Moje je ime Sulfija, a vaše?« i »Vrlo mi je drago što
sam vas upoznala«.
Nažalost, nisam znala kako se kaže »Jeste li oženjeni ili zaručeni?«, ali Sulfija
mi reče da Dieter ono osnovno može sročiti i na ruskom.
– To nije bitno – rekla sam ja. – Ako se potrudiš naučiti njegov jezik, odmah ćeš
imati ključ do njegova srca.
– Ah, majko – reče Sulfija, ali ne onako goropadno kao inače.
– Njemačka je dobra zemlja – rekla sam joj – čula sam da se tamo ulice peru
šamponom.
Pokušavala sam shvatiti što je Dieter zapravo tražio u našem gradu. Bio je prvi
stranac za kojeg sam uopće bila čula. Sulfija je rekla da je neka vrsta novinara i da
piše neku vrstu knjige.

126
 – Knjige o čemu? – pitala sam. Za strane sam novinare već bila čula, ali malo
toga dobrog. Oni su na ilegalan način ulazili u naša sirotišta i zatvore i pisali o
deviznoj prostituciji i infekcijama HlV-om.
– Dieter piše o kuhinjama, rekla je Sulfija.
– O čemu? – pitala sam.
– O nacionalnim kuhinjama – odgovori Sulfija. Već je bio proputovao Kavkaz i
taman se htio zaputiti prema uralskim selima kako bi tamo tragao za starim
receptima naše višenacionalne države.
– Receptima? – pitala sam krajnje zbunjeno. Mi smo ovdje odavno svi imali iste
recepte: tjesteninu s maslacem, kobasice s kuhanim krumpirom, ječmenu kašu sa
starim kompotom, čaj s medenjacima tvrdima kao kamen. To su bile jedine
namirnice koje su se mogle nabaviti bez veza i poznanstava.
– Što će muškarcu recepti? – pitala sam Sulfiju. – Da on nije malo na drugu
stranu?
– Piše knjigu – ponovi ona.
– Jesi li mu već rekla da si Tatarka?
Ona odmahne glavom.
– Oh, kako si ti glupa, Sulfija. Reci mu da nas posjeti, ja ću mu ispričati sve o
tatarskoj kuhinji. Reci mu da imamo stare tajne tatarske recepte koji se prenose s
koljena na koljeno.
– A onda?
– Sulfija – rekla sam. – Samo tako postupi.

127
Inozemni idiot

Trebalo je nekoliko mjeseci da Dieter bude fizički u stanju prihvatiti moju ljubaznu
ponudu.
U to sam vrijeme imala dojam da sam ga već dobro upoznala. Sulfija je s njime
očito bila uspostavila dobar kontakt. Katkada bih se pitala zašto se njezine kolegice i
same ne zainteresiraju za takve bolesnike i ne pokušaju joj ih preoteti. Onda sam
shvatila – svi su Sulfijini muškarci imali nekakve falinge. Kod Sergeja se na prvi
pogled vidjelo da je ženskar, kod Mihaila da je Židov. A o Dieteru se jednostavno
premalo znalo. On je bio stranac no je li bio isplativ, to se na prvi pogled nije moglo
ustanoviti. On očito nije imao nikakve veze, a ni financijski nije bio potkožen – jer
inače ne bi više mjeseci proveo na Sulfijinu odjelu, u sobi s deset kreveta, bez ikakvih
posjeta. Uza Sulfiju je pristajalo da njezin stranac ne bude luksuzna varijanta. Jer za
Dietera Rossmanna svakako je vrijedila izreka »bolje išta nego ništa«.
Imao je plave oči, prćast nos i mala usta. Svojim me je licem podsjećao na
svinju. Nosio je kožnatu jaknu i ispod nje grubo ispleten pulover koji je vjerojatno
bio kupio od neke stare bakice na bazaru.
Izgledao je blijedo i izgladnjelo, ali mu je trbuh svejedno bio debeo.
Kad sam mu htjela dati papuče, digao je nogu i pokazao mi svoje vunene
čarape koje su u svemu pristajale uz pulover. Da nije bio stranac, a naš položaj toliko
škakljiv, ja bih u tom trenutku odlučila da Sulfija zapravo i bez muškarca može
ostarjeti u miru božjem.
Izraz Dieterova lica mora da je samo tako privlačio sitne kriminalce na ulici.
Njegov smiješak govorio je: ja sam ovdje nov i nemam pojma ni o čemu, molim vas,
oduzmite mi sav moj novac i pošteno me mlatnite po glavi.
 Uz osmijeh sladak poput šećera, od kojeg me zabolješe kutovi usana, zamolila
sam ga da sjedne za stol.
Nije bilo posve lagano pripremiti neko dobro jelo u tim vremenima oskudice.
Pronašla sam staru, više puta duboko zamrzavanu a potom ponovno odmrzavanu
govedinu, ali nedostajali su mi maslac, jaja i kiselo vrhnje. Pokušala sam to
nadoknaditi krumpirima i kiselim krastavcima iz svoga vrta. Sjeli smo za stol i ja
sam smjesta požalila zbog uložena truda i novca.
Dieter je sjedio nasuprot Aminat i neprestance buljio u nju.
– Je li i to vaša kći? – pitao je na svojem smiješnom ruskom.
– Ne, to je njezina kći – pokazala sam na Sulfiju. Moj je njemački bio iz rečenice u
rečenicu sve bolji. – Kako ste? – pitala sam. – Boli li vas još uvijek glava?
Napunila sam Dieterov tanjur juhom od kvasa u koju sam narezala povrće, što
je zapravo bilo ljetno jelo, ali za nešto drugo nisam imala sastojaka. Dieter uzme svoj
ubrus, razmota ga i raširi na krilu.
– Ne bulji tako – rekla sam ispod glasa Aminat.
– Veoma vam je slična – reče mi Dieter.
– Tko? – upitah ja.
– Ona – reče Dieter i pokaže žlicom na Aminat.
– To je istina – rekla sam puna ponosa.
Dieter je jeo na neobičan način. Male komadiće povrća nabadao je na viljušku,
puštao ih da mu skliznu u usta i onda zatvarao oči. Dok je žvakao, ispod spuštenih
vjeđa pomicale su mu se očne jabučice. Svi smo bili malčice zbunjeni. Sulfija i ja u isti
smo mah okrenule pogled u stranu. Aminat prasne u smijeh, a ja je udarih nogom
ispod stola. Dieter proguta i otvori oči. Potom uzme čašu s vinom, prinese je ustima i
stane je požudno njušiti.
– Vino nije pokvareno – požurila sam reći. Sulfija ga je dobila na dar, ali to
dakako nisam rekla. Dieter pomakne obrve koje su poput dviju debelih gusjenica
puzale po njegovu svinjećem licu, i otpije gutljaj vina. To je izgledalo odvratno:
umjesto da proguta, on je sadržaj premještao s jednog kraja usne šupljine na drugi,
kao da ga muči zubobolja pa ispire usta ljekovitom tekućinom. Nedostajalo je samo
još da počne grgljati.
– Čula sam da skupljate recepte – rekla sam, samo da napokon prestane jesti.
Već sam se bojala da ću se ispovraćati. Sulfiji je bilo lakše jer je kao medicinska sestra
bila navikla i na gore stvari.
Dieter napokon proguta vino.

129
 – Oh, da, oh, da – reče on svojim piskutavim glasićem.
– I što onda radite s njima?
– On uzme kut ubrusa sa svojega krila i njime obriše mast s usnica.
– Pišem knjigu – reče on.
– A o čemu, ako se smije pitati?
– O receptima, samo recepti – reče Dieter. – Stari, izvorni recepti.
– A tko će onda kuhati po tim receptima? Vaša supruga? – pitala sam gubeći
nadu.
– Ja sam čovjek koji nije oženjen ženom – formulira Dieter na svojemu
zabavnom ruskom.
– Onda, dakle, vaša majka?
– Sačuvaj Bože.
Počela me je boljeti glava. Dieter se nasmije od uha do uha.
– Ja kuham – reče. – Ja, ja, ja.
– Oh – rekoh. Inozemni idiot, kao da ovdje nemamo već posve dovoljno svojih.
Jedva sam čekala da napokon ode. Ali on ostade tvrdoglavo sjediti na svojemu
mjestu. Vjerojatno se kod nas osjećao čak i dobro. Budući da je jeo u tako malim
zalogajima i žvakao tako polagano, potrajalo je cijelu vječnost dok nismo s jednog
jela mogli prijeći na drugo. Čekala sam da počne postavljati pitanja o pojedinim
jelima, ali on to nije činio. Moje delicije, nastale iz puke nužde, jeo je kao
prekjučerašnju krumpirovu kašu. Ali i ja sam to da se pred njim ne moram
opravdavati doživjela kao prilično olakšanje. Pokušala sam se prisjetiti jela
Kalganovljeve obitelji s ladanja, ali to sigurno nije bilo ono za što bi se Nijemac
mogao zanimati. A da dobijem sastojke za ta jela, morala bih biti čarobnjak. Odlučila
sam da ću, zatreba li, jednostavno lagati, izmišljati recepte i tvrditi da se takvi u
mojoj obitelji već naraštajima prenose s koljena na koljeno. Ali bila sam sretna i što to
mogu odgađati.
Između glavnog jela i deserta Dieter iznenada zamoli Aminat da mu pokaže
svoju sobu. Ja sam je uštipnula ispod stola. Zajedno su nestali, a ja sam sa Sulfijom
pokupila prljave tanjure sa stola i izvadila čiste. Ponovno smo prostrle stol. Donijela
sam desert koji sam izmislila sama, neku vrstu hladnog kolača od razmrvljenih
keksa, margarina i jabuka.
Onda sam otišla do dječje sobe, zastala pokraj odškrinutih vrata i stala
osluškivati. Dieter se igrao igračkama moje unuke. Na malom stolčiću prostro je stol

130
i postavio oko njega tri lutke i jednog medvjedića. Pritom je Aminat odavna bila
prerasla lutke, ali je prihvatila igru da ne oneraspoloži gosta.
– I što će oni sad jesti? – upita Aminat. Iz njezina sam glasa čula koliko joj sve
to ide na živce. Ali ona se hrabro borila da poboljša naše životne uvjete.
– Kistibij6 – reče Dieter. – Jedeš to rado?
– Ne znam što je to – reče Aminat.
– Beleš7?
Nemam pojma.
– Katik8?
– O čemu vi to govorite?
Aminat se nije razumjela u tatarsku kuhinju, a ja sam je propustila pripremiti
za takva neobična pitanja. Postala je sovjetska djevojčica, kako je Kalganov to
oduvijek želio. Nije znala što bi sa svim tim silnim riječima i nije skrivala svoje
neznanje.
– Hoćeš li mi dati pusu? – upita Dieter.
– Samo ako se oženite mojom mamom – reče Aminat.

Nisam rekla Sulfiji da sam potajice prisluškivala njihov razgovor. Morala sam
prvo razmisliti o svemu. Sad sam ipak znala da ću do cilja stići mnogo brže nego što
sam planirala i da više nije bilo važno nosi li Sulfija kratku haljinu i mrežaste čarape.
Svoje spoznaje zadržala sam za sebe, htjela sam pričekati dok u rukama ne budemo
držali crvene putovnice.
Sulfija je sa žaljenjem gledala za Dieterom nakon što je ovaj svoje noge u
debelim vunenim čarapama gurnuo u cipele i šeprtljavo ih zavezao. Od vezica je
radio mašne i omatao ih na nikad viđen, veoma inozeman način jednu oko druge.
Ja, Aminat i Sulfija stajale smo poredane ispred njega, promatrale ga i čekale da
završi. To, međutim, nije nimalo remetilo njegov mir. Povukao je jedan već svezan
čvor i ponovno raspetljao čitavu konstrukciju. Aminat je uzdisala i poskakivala s
noge na nogu. Sulfija je počela micati prstima. Ne bi joj trebalo mnogo da se pred
Dieterom spusti na koljena i obavi tu zadaću umjesto njega.

6
kistibij - piroška od beskvasnog tijesta
7
beleš - pita s nadjevom od krumpira, mesa, luka i raznih začina
8 katik
- ukiseljeno mlijeko

131
 Kad su se za njim zatvorila vrata, pogledala sam svoju obitelj. Aminat je
izobličila lice, kao i svaki put kad bi se morala pribrati. Doista je bila izvela čudo
samosvladavanja. Sulfijino je lice izgledalo žalosno i nekako sanjarski. Sa strane sam
pogledala odraz vlastita lica u zrcalu. Bio je to izraz ljutite odlučnosti.
– I što sad? – pitala je Sulfija i pognute se glave zaputila u kuhinju. Krenula
sam za njom. Odvrnula je vodu, ali vode u cijevima nije bilo. Bile smo spremne,
imale smo zalihu u kantama i u kadi. Napunila sam vodom naš veliki lonac i stavila
ga na štednjak kako bismo vodu kad zakuha upotrijebili za pranje posuđa.
– Uskoro ćemo ga vidjeti ponovno – rekla sam.
– Misliš? – upita Sulfija i pogleda me kao da polazi od toga da ja znam sve na
ovome svijetu. Za razliku od Aminat, očito je napokon došla u godine u kojima
čovjek počinje cijeniti majčinsku mudrost.
– Brzo će ti taj opet doći, kćeri moja – rekla sam. – Zar nisi zapazila – pa on te je
gutao očima. Takvih žena kakva si ti u Njemačkoj nema.
– Ali jedva da me je uopće pogledao – stidljivo se usprotivi Sulfija.
– To je zbog sramežljivosti – rekla sam. – Glavu gore, kćeri. Ako se sve budemo
postavile kako treba, uskoro ćemo biti u Njemačkoj.

132
Za bolji život

Sulfija mi je vjerovala. Doista je bila glupa, bila je to rado i htjela je ostati takva. Ona
je vjerovala u dobro, a uz mnogo, mnogo mašte Dieterovi redoviti posjeti mogli su se
tumačiti i kao zanimanje za nju, Sulfiju, kao izrazi zahvalnosti za bolničku njegu, kao
naklonost cijeloj obitelji ili interes za moje marmelade. S marmeladama mogla sam
skupljati bodove. U Njemačkoj, rekao je Dieter, te se marmelade kuhaju sa šećerom
za želiranje, posve kratko, a na kraju ispada razmućena kisela masa. Ja sam,
naprotiv, gulila jabuke i rezala ih na komade, prelijevala ih šećernim sirupom i
puštala da dugo stoje, pa bih tek onda sve to zakuhala, ostavila da se ohladi i satima
stoji, i to sve tri puta uzastopce. Komadići jabuke bili su prozirni i lijepi, sunce bi
prosijavalo kroz njih, a na jezik bi ispuštali aromu ljeta.
Marmeladu smo jeli uz čaj, jer inače nismo imali ničeg slatkog u kući. Nakon
jednog razgovora o kuharskom umijeću Dieter je kao slučajno ustao i otišao k
Aminat u sobu. Rekao je da s djetetom može posebno dobro govoriti ruski, da na taj
način uči posve drukčije, i to najradije od Aminat. I da ima tako lijep glas, da je
veoma rado sluša, ali da ona uvijek prestane pjevati kad to zapazi. Činjenica da je
Aminat mrzila njegove posjete mogla je promaknuti samo slijepoj osobi kakva je
Sulfija.
Razgovarala sam s Aminat o tome kako su vremena teška. Da smo sve morale
stisnuti zube i biti ljubazne i prema ljudima koje smo zapravo smatrale neugodnima,
jer bismo tada možda mogle imati bolji život.
Aminat me je slušala, a da me pritom nijednom nije pogledala. Još se nismo
uspjele ponovno zbližiti. Svejedno sam računala da će biti pristojna. Kad sam
odlazila u šetnju s Aminat, zgodimice bismo išle zaobilaznim putem kroz cigansko
selo, nekoliko ulica nazadnosti usred našega grada. Ondje su se igrala prljava
crnokosa djeca koja su zimi preko svojih poderanih jakni nosila više slojeva vunenih
krpa. Vikala su iz promuklih grla na nama nerazumljivu jeziku i gađala prolaznike
kamenjem. Znala sam da Aminat iz meni krajnje nejasnih razloga polazi od toga da
su ta ciganska djeca Tatari i da su stoga sva u srodstvu s nama. To mi je pomoglo u
mojoj argumentaciji. Ako se Aminat bude ponašala dobro, ići ćemo u Njemačku.
Ako ne, onda ćemo, uvjeravala sam je, završiti u ciganskom selu.
Aminat se u Dieterovu društvu nasmiješila prvi i posljednji put kad je objavio
da će za tri dana odletjeti kući.
– Zar već? – upitala sam ga kolebajući se između olakšanja i razočaranja.
Čekale smo da još nešto kaže. Ali ništa se nije dogodilo. Svakoj od nas pružio je
ruku kao da smo na državnom primanju. Pogledala sam njegovu ispruženu ruku,
uhvatila ga za šaku, privukla k sebi i poljubila ga tri puta u obraz. Bolje bi bilo da je
to učinila Aminat. Ali bojala sam se da bi mu se pritom mogla ispovraćati po
hlačama.
Kad je Dieter otišao, Aminat je trčkarala gore-dolje po hodniku i pjevala:
– Strani šupak je otišao, hura! Napokon je strani šupak otišao, hura!
Sulfija bez riječi ode u svoju sobu i legne u krevet.
– Vratit će se on uskoro – uvjeravala sam je, ali sam i sama sumnjala u istinitost
svojih riječi. Život me je odveć često znao udariti nogom u stražnjicu – i ja više nisam
bila sigurna.

134
Tri ili nula

Kad je dva tjedna kasnije zazvonio telefon sve tri smo se prepale. Odavno više nismo
čule nikakve vijesti iz Izraela, a zvuk zvonjave najavljivao je međunarodni poziv.
Sulfija strgne slušalicu sa stalka.
Dok je u slušalici nešto kriještalo, Sulfijino je lice polako poprimalo izdajničku
crvenu boju. Slušala je naborana čela, ništa nije razumjela, a od napora je dobivala
sve više mrlja. Uzela sam joj slušalicu iz ruke.
Bio je to Dieter, iako sam mu jedva prepoznala glas. Prvo, govorio je brzo i
piskutavo. Drugo, nije mi bilo jasno čak ni o kojem je jeziku riječ.
Onda sam razumjela jednu jedinu riječ, ali bila je veoma važna: poziv.
– Poziv, da – rekla sam. – Za nas tri. Za Rosalindu, Sulfiju i Aminat.
U slušalici zavlada mrtva tišina.
– Tri ili nula – priopćila sam zanijemjelom Dieteru.
Pošto sam zaklopila slušalicu okrenula sam se Sulfiji koja je pritiskala dlanove
o užarene obraze.
– Vidiš li? – rekla sam. – Poziva nas u Njemačku.
Sulfijine su se oči naglo povećale.
– Kada?
– Uskoro – rekla sam, ali nisam se osjećala previše radosno. Pred nama je bio
dug put i sve mi se to nekako činilo naporno poput bubrežna kamenca.
 Da malo ubrzam Dietera, trebala mi je lijepa fotografija Aminat. Pozvonila sam
susjedu za kojeg sam znala da zarađuje novac prodajom fotografija žena. Morala
sam zvoniti dugo. Kad je otvorio vrata, imao je na sebi samo gaće.
– Što hoćeš? – upita on i odmjeri me svojim otvorenim okom. Drugo je još bilo
zatvoreno.
– Fotografije – rekla sam. On me je pustio u hodnik i nestao za jednima od
mnogobrojnih vrata. Zidovi su bili bijeli, nisu bili tapecirani i posvuda su visjele
crno-bijele fotografije golih žena.
– Sve si te fotografije napravio sam? – pitala sam ga kad se ponovno pojavio. U
ruci je držao otvoren tetrapak mlijeka. Bijeli mu se potočić cijedio niz bradu.
Pogledala sam ga i zagrcnula se. Najradije bih ga bila pitala odakle mu mlijeko.
– Kad mi je rekao cijenu za fotografije, zamolila sam ga da se okani šale: stvar
je bila krajnje ozbiljna.
– Onda ih napravi sama – reče mi susjed. Ja zalupih vratima.
Znala sam gotovo sve. Osim kako se rade fotografije. Nisam imala čak ni
fotografski aparat. Kroz maglu sam se prisjetila kako se Kalganov prije mnogo
godina zatvorio u kupaonici s crvenom svjetiljkom i uranjao fotografski papir u male
posude i kako su se na njemu potom polagano počeli pojavljivati obrisi lica. Ali
nisam vjerovala da bi Kalganov mogao napraviti lijepe fotografije.
Otišla sam do fotografskog ateljea iza ugla i prostudirala slike u vitrini. Svi su
muškarci izgledali kao masovni ubojice, a sva su djeca škiljila. A Aminat nije bila čak
ni fotogenična.
Kod kuće sam otvorila ormar s odjećom. Imala sam dva krznena kaputa, jedan
stari i jedan noviji, koji mi je darovao jedan od mojih udvarača dok sam ih još imala.
Zadnji sam put odjenula taj kaput još davno. U posljednje ga vrijeme nisam više
nosila. Razbojstava je u međuvremenu bilo i usred bijela dana, samo su se
samoubojice usuđivali izlaziti na ulicu u tako vrijednim stvarima.
Pogladila sam krzno, bilo je hladno i nježno i milovalo je moje ruke ispucale od
pranja posuđa. Onda sam kaput ugurala u crnu sportsku torbu.
Čitavim putem do komisiona srce mi je kucalo kao ludo. Trudila sam se
izgledati što siromašnije, da nikakav ulični razbojnik ne posumnja kako bih u torbi
mogla nositi takvo blago. Kad sam stigla, odahnula sam s olakšanjem. Prodavačica
nije htjela otići sa mnom i s mojim kaputom u stražnju prostoriju, pa sam ga izvadila
usred prodajnog prostora i rekla da novac želim odmah, jer ne mogu čekati da netko

136
kupi kaput pa da tek onda dobijem svoj dio provizije. Bilo je posve jasno da kaput
neće dugo stajati u trgovini.
Prodavačica pomalo zgađeno pogleda taj divan komad odjeće. Nisam se dala
zbuniti. Pričekala sam da žena opipa krzno, okrene ga i čupne poneku dlačicu.
Gledala me je sve skeptičnije, a onda ispalila polovicu iznosa koji sam u najgorem
slučaju očekivala.
– Ne – rekla sam jer sam znala sve te podle trikove. – Pitajte svoju
pretpostavljenu ili ću otići u drugu trgovinu.
Prodavačica slegne ramenima, nestane i vrati se u društvu druge žene, koja joj
je sličila kao jaje jajetu. Druga me žena i ne pogleda. Smjesta je počela palcemi
kažiprstom čupkati krzno. Imala sam osjećaj da time mojem kaputu nanosi bol. Dvije
mi žene predložiše potom još niži iznos.
– Ali čekajte malo – rekla sam. – Vaša kolegica...
Pogled iz hladnih, gotovo bezbojnih očiju naglo me ušutka. Shvatila sam: za
svaku izgovorenu riječ odbit će mi pet rubalja.
– Možete ga uzeti – rekla sam i gledala kako moj kaput odvlače u stražnju
prostoriju i vraćaju se sa svežnjem pohabanih novčanica. Moj je život postao
siromašniji za jednu dragocjenost.

137
Dobra djevojčica

Aminat je disciplinirano šutjela dok sam joj prala kosu posljednjim ostacima
inozemnog šampona, sušila je i pravila joj uvojke. Nisam htjela štirkane mašne i
druge vulgarne stvari, ali sam zato prisilila Aminat da odjene haljinu koju sam joj
sašila za predzadnju proslavu Nove godine. Tada sam htjela da Aminat u školskoj
predstavi igra ulogu Snjeguljice, glavnu ulogu koju je željela svaka normalna
djevojčica. Učiteljicu sam obilno darovala novcem i čokoladom i sašila tu haljinu,
bijelo-plavi san od svile i čipke, koja je, doduše, ostala nenošena: Aminat je odbijala
odjenuti haljinu i preuzeti ulogu. Nakon višednevne svađe morala sam darove
otpisati kao beskorisnu investiciju.
Sad je Aminat bila tiha i poslušna kao što priliči dobroj djevojčici. Haljina joj je
bila premala. Nabrala sam joj ovratnik i rukave i drapirala djevojčičinu crnu, nakon
dugog rada ipak valovitu kosu iznad ramena. Djelovala je sitno i krhko, bitno mlađe
nego što je uistinu bila, samo joj je izraz lica kvario dojam.
– Moraš izgledati ljubaznije – rekla sam pošto sam je smjestila na visok stolac u
susjedovu stanu.
Fotograf je stajao kraj prozora, pušio i tresao pepeo cigarete po glavama
prolaznika. Rekao je da nema smisla uzimati fotografski aparat u ruke sve dok
Aminat ne prestane buljiti kao krokodil.
– Mrzim djecu – rekao je, a ja se nisam mogla suzdržati da jedan pramen
Aminatine kose ne omotam oko prsta i naglo ga povučem.
– Tako i ti rastežeš moje živce – prosiktala sam dok su se Aminat od bola i
bijesa oči punile suzama. U tom se trenutku susjed okrene, izdere se na mene neka se
maknem u stranu, uzme fotografski aparat i stavi ga sebi pred lice.
 Škljocao je dobrih sat vremena, nekoliko je puta promijenio film, okretao
objektiv, iskušavao kadar sprijeda i sa strane. Svako malo pritrčala bih i zabadala
Aminat kažiprst među lopatice da sjedi uspravno ili joj popravljala frizuru. Kad je
bilo gotovo, Aminat siđe sa stolca i počeše se po glavi. Čelo joj se osulo graškama
znoja. Uvojci su joj bili slijepljeni, a u pretijesnoj haljinici izgledala je, priznajem,
prilično smiješno.

Nisam očekivala ništa dobro kad je susjed pokucao na vrata našega stana i
mrzovoljno mi objavio da su fotografije gotove. Otišla sam s njime preko stubišta i
počela se u sebi pripremati za cjenkanje. Kad sam bacila prvi pogled na
pravokutnike naslagane na kuhinjskom stolu pomislila sam da je na fotografijama
netko drugi. Te su slike prikazivale anđela, još veoma mladog, s bezdanom tugom u
dubokim crnim očima, s kosom koju kao da je pomrsio lagani ljetni povjetarac. Tek
kad sam se sagnula dublje nad stol da promotrim anđelove nebeske halje shvatila
sam da je riječ o Aminat.
Uzela sam u ruke jednu od fotografija. To je jednostavno bila čarolija.
Djevojčičino inače tako prkosno, uglato lice zračilo je nepatvorenom melankolijom.
Pogodilo me je ravno u srce. Djelovalo je poput ideala ljepote i nukalo čovjeka da
smjesta poželi učiniti dobro djelo. Bez oklijevanja sam izvukla omotnicu s
novčanicama koje sam dobila za krzneni kaput i gurnula je preko stola.
– Hvala, majstore – rekla sam.

Aminat sam rekla da za Dietera naslika sliku. Donijela mi je bijeli list papira s
ogoljelim drvetom u sredini. Izderala sam se na nju da se malo više potrudi. Onda
mi je sinula sjajna zamisao: u jednoj staroj enciklopediji pronašla sam sliku Tatarke u
narodnoj nošnji i tutnula tu debelu knjigu pred Aminat.
– Pa tko takav hoda po svijetu? – upita Aminat.
– Tvoji preci – rekla sam.
Aminat se sagne nad otvorene stranice i prijeđe prstom preko šarenih figura,
kosih šešira, čvrsto svezanih haljina. U enciklopediji su bili prikazani bezbrojni
narodi Sovjetskog Saveza u njihovim narodnim nošnjama.
– Jesu li to pravi ljudi? – upita Aminat.
– Nacrtaj sebe u takvoj nošnji – rekla sam.

139
 Protivno mojim očekivanjima, Aminat je taj zadatak zabavljao. Nošnju je
precrtala veoma precizno i obojila drvenim bojicama. Iznad ovratnika nacrtala je lice
crvenih obraza, tamnih kosih očiju i crne kose povezane u dvije pletenice.
– Napiši ispod toga svoje ime – rekla sam. – A gore napiši: za Dietera. Čekaj,
neka bude na njemačkom, pokazat ću ti kako se to piše.
Stavila sam sliku u omotnicu i dodala jednu jedinu fotografiju. Nikomu ih
nisam pokazala, nego sam ih smjesta sakrila ispod hrpe rublja u ormaru. Bilo mi je
posve jasno. Te su slike bile kao droga i trebalo ih je dozirati oprezno.
Na omotnicu sam napisala Dieterovu adresu i odnijela je na poštu.

Potrajalo je dva tjedna dok nije ponovno zazvonio telefon. Moja je omotnica
bila stigla. Dieter je zvučao veoma zbunjeno. Zamolio me je da Aminat izrazim
njegovu zahvalnost za naslikanu sliku. Obećala sam da ću to učiniti. Sačekala sam da
kaže nešto o fotografiji, ali Dieter je nije spominjao. Sve je, dakle, shvatio kako treba.
– Poziv – ponovila sam na svojem besprijekornom školskom njemačkom. –
Poziv za troje.
Mjesec dana kasnije nazvao nas je neki nepoznat muškarac i rekao da nam je
Dieter po njemu poslao neki paketić. Ja sam otišla po njega. Bila je to prelijepa
plastična vrećica na kojoj je bila otisnuta fotografija pravih crvenih jagoda. Kad sam
se vratila kući pozvala sam Aminat i Sulfiju k sebi i istresla sadržaj vrećice na
kuhinjski stol. Ispala je velika smeđa omotnica u kojoj sam pronašla poziv i uz to tri
ploče čokolade, paketić lješnjaka, paketić guma za žvakanje s okusom peperminta,
dva valjčića s mrvičastim tabletama koje su mirisale nekako voćno (okretali smo ih
amo-tamo dok sa strane nismo uspjele pročitati riječ »vitamini«), kutiju mlijeka u
prahu i jedan veliki bijeli paket ukrašen ružičastim trešnjinim cvjetovima i
nasmijanim ženskim licem. Njemačka riječ »higijenski ulošci za dame« sugerirala mi
je da bi unutra mogao biti sanitetski materijal.
– Pogledaj samo kako lijepo stranci pakiraju čak i te medicinske stvari — rekla
sam Sulfiji.
Njih su dvije bile toliko zaokupljene svim tim prekrasnim stvarima da su
previdjele ono najvažnije: malu bijelu papirnatu omotnicu s njemačkim
novčanicama.
– Razmislite dobro što ćete ponijeti sa sobom – rekla sam. – Letimo u
Njemačku.

140
 Ali potrajalo je još nekoliko mjeseci i stajalo nas brda novca dok nismo skupile
sve što nam je bilo potrebno. Odvezla sam se u Moskvu, dvadeset i sedam sati
vlakom, i spala s nogu čekajući u redu ispred njemačkog veleposlanstva. Prije nego
što smo dobile vize i avionske karte morala sam prikupiti hrpu potvrda: da nijedna
od nas nije duševno poremećena, da nema nikakve zarazne bolesti i nikada nije bila
na odsluženju zatvorske kazne. Trčala sam od službe do službe, uvijek sa zalihom
sitnih novčanica u torbici.
Posljednji novac koji smo imale potrošila sam na suvenire. Telefonirala sam
prijateljima i znancima i skupljala stvari kojima bi se, kako sam pretpostavljala,
svatko u Njemačkoj trebao obradovati: oslikane drvene žlice svih veličina, ruske
knezove od lijevana željeza, značke s lijepim motivima iz animiranih filmova.
Napunile smo dva velika kovčega i omotale ih konopcem za sušenje rublja da
se ne raspuknu. Prošlo je gotovo petnaest godina otkako su se ti kovčezi posljednji
put upotrebljavali. Tada smo bile otputovale na Crno more.
Bila sam malo uznemirena i prije svega veoma umorna. Kalganov nas je
odvezao na aerodrom. Kroz prozor automobila gledala sam u kišu, ne osjećajući
želju da se ikada vratim.
Kalganov je, duboko ožalošćen, nosio naše kovčege. Sulfija mu je htjela
pomoći, ali se ipak obuzdala.
– Donijet ćemo ti nešto – rekla sam da ga oraspoložim.
– Ne treba, Ružice – reče on. Poljubio me je, s mukom se sagnuo do Aminat, a
onda uzeo u naručje uplakanu Sulfiju. Išla mi je na živce, pa sam joj rekla da netko
poput nje nije zaslužio putovati dalje od susjednog dijela grada.
Osjećala sam se prazno i iscrpljeno i pokušavala razvedriti zamišljajući zimske
čizme – prvo što sam sebi u Njemačkoj nakanila kupiti.

141
Zemlja koja nas nije pobijedila

Sulfija i Aminat nikada prije nisu letjele, a i ja sam to iskustvo posljednji put
doživjela prije trideset godina. Bile smo uzbuđene kao mala djeca, bar Sulfija i ja. Sve
nam je djelovalo čarobno, prije svega stjuardese i pojasevi za vezanje.
– Gledaj, gledaj – vikala je Sulfija sve vrijeme. Pokazivala je na okrugli prozor,
kroz koji se uvijek vidjelo jedno te isto: oblaci, bijeli poput šećerne vate. Aminat je
šutjela i stisnutih očiju gledala preda se. Njezin mačak Parazit iskoristio je strku oko
spremanja kovčega da se neopazice išulja iz stana i nije se vratio do polaska. Očito je
životinja bila inteligentnija nego što sam mislila.
Spustile smo se u Moskvu. Do nastavka leta morale smo čekati dan i pol.
Čula sam da je u Moskvi, u Ulici Maksima Gorkog, bio otvoren novi restoran,
ispred kojeg su uvijek stajali golemi redovi. Odvezle smo se onamo podzemnom
željeznicom i bila je istina: tko bi stajao na čelu reda ne bi mu mogao vidjeti kraj. I mi
smo, dakako, stale u red. Izmjenjivala sam se sa Sulfijom: jedna je držala položaj,
druga je svoje bolne noge odmarala na klupi u sunčanom perivoju. Tri i pol sata
kasnije stigle smo do cilja. Proučavale smo šarene slike jela koje su uvećane visjele na
zidovima, izgovarale imena koja nikada prije nismo čule. Naručile smo tanko
narezane hrskave krumpiriće, meso u nevjerojatno bijelom pecivu te vrele torbice od
tijesta punjene nadjevima od jabuka i šumskog voća. Sve je bilo rafinirano umotano
u papir i povrh toga još stavljeno u male kartonske kutije.
– Ovo je veoma dobar restoran – rekla sam Sulfiji.
Za jednim visokim stolom izvukle smo jelo iz ambalaže. U najkraćem su roku
sve kutije bile prazne. Dvije sam spremila u torbu, izgledale su veoma praktično.
Dok smo odlazile iz restorana, morale smo proći pokraj žene koja je rekla: »Hvala na
posjetu i doviđenja!«
 Sulfija se od zbunjenosti zaletjela u zid, a čak ni meni na pamet nije padao
nikakav primjeren odgovor.
Kad smo prošle nekoliko metara, okrenula sam se i pogledala dugačak red
onih koji su još čekali da ih se pusti u taj hram užitka. Imala sam osjećaj da smo
upravo prvi put okusile Zapad.

Iz Moskve smo odletjele u Frankfurt na Majni. Nije više bilo tako uzbudljivo.
Aminat je tiho gledala kroz okrugli prozor. Bila je umorna, u Moskvi smo mnogo
pješačile i nju je sve vrijeme bolio trbuh.
U Frankfurtu je zrak bio topliji nego u nas. Pomaknula sam kazaljke na ručnom
satu.
– Sad živimo prema njemačkom vremenu – rekla sam.
Naše kovčege putem nitko nije ukrao. Prije pregleda putovnica srce mi je
lupalo toliko jako da sam se bojala kako će mi iskočiti iz grudi. Bojala sam se da s
našim putovnicama ili vizama nešto nije u redu.
Mladić u elegantnoj uniformi otvorio je moju putovnicu. Ruke su mu bile lijepe
i njegovane kao u žene. Promotrio je holografsku vizu, još malo listao, pogledao
moju fotografiju, a onda mene. Osjetila sam kako mi se osmijeh zamrznuo na licu.
Zatreptao je, zatvorio putovnicu i vratio mi je. Zgrabila sam je, uhvatila Sulfiju za
lakat (njezina putovnica graničara je zanimala bitno manje), slobodnom rukom
dohvatila Aminat, pa smo tako protrčale još nekoliko metara i napokon stigle u
Njemačku.
Gotovo da nisam mogla povjerovati: bile smo u inozemstvu, sve tri, i to ne u
bilo kakvom inozemstvu, nego u Njemačkoj. U zemlji koja nas nije pobijedila.
Ponosila sam se sobom. Aminat je tek navršila dvanaestu a već je prešla jednu
državnu granicu, učinivši time nešto o čemu sam dotad samo čitala u knjigama.
Sve je bilo veoma čisto. Naše su se cipele zrcalile u ulaštenom podu.
Sa svojim kovčezima potrčale smo prema Dieteru.
Prvo ga uopće nisam bila prepoznala. Sulfija ga je vidjela prva i pokazala
prstom prema njemu – od te geste u međuvremenu sam bila odviknula čak i Aminat.
Njegovo je lice postalo bucmastije. Kosa mu je bila kratka i koža je ružičasto
prosijavala kroz nju. Trbuh mu se objesio iznad pojasa.
– Dobar dan! – viknu Sulfija na njemačkom, pa potrči prema njemu i baci mu se
oko vrata.

143
 Aminat i ja promatrale smo kako je Dieter tapša po leđima i pokušava je
nekako otresti sa sebe.
Nije mu palo na pamet da nam pomogne nositi kovčege. Trčkarao je pokraj nas
i pokretima ruke pokazivao nam put. Tu i tamo pokušavao bi uhvatiti Aminat za
ruku, što, međutim, nije uspijevao.
Njemačka se pokazala zelenom i pustom. Dugo smo se vozili automobilom.
Napustili smo brzu cestu i sada se vozili lokalnim cestama, koje su bile uže i manje i
prolazile pokraj brežuljaka i šuma.
– Ovdje – reče Dieter, kad smo se zaustavili ispred višekatne sive zgrade.
Dieteru očito nije pripadala čitava zgrada, nego samo jedan stan na prvome
katu. Ušli smo unutra i kad sam se osvrnula oko sebe prvo što mi je zapelo za oko
bili su kosi zidovi. Izgledali su kao da će nam se svaki čas srušiti na glavu. Odložila
sam kovčeg i obišla unutrašnjost stana. Bilo je teško reći gdje prestaje jedna soba a
započinje sljedeća. Nije bilo vrata.
Prošla sam ispod jednog luka i našla se nasred kuhinje. Sve je bilo golo.
Nikakvi sagovi i samo malo namještaja. Činilo se kao da se u stan tek uselilo i da
sanduci sa stvarima još nisu raspremljeni. Pitala sam se kako da ovdje živimo. Ali
sve je bilo veoma čisto. Dieter nam je pokazao prostoriju u kojoj su stajali stol s
pravim računalom, jedan kauč i pokraj njega zračni madrac.
Odmah smo shvatile da smo tu trebale spavati.
– Dvije osobe – reče Dieter. – A Aminat ovdje.
Pokazao je rukom prema unutrašnjosti stana.
– Što kaže? – upita Aminat napeto.
Nitko joj nije odgovorio.

144
Njemu je nedostajala žena

– Vaše prvo jelo na Zapadu trebali bi biti hamburgeri – rekao je Dieter. Sjeli smo za
stol – bijeli tanjuri, siv jedaći pribor, papirnati ubrusi s cvjetnim uzorkom – i ugledah
tanjur s kosanim odreskom, pa još jedan s prerezanim pecivom, kriškama rajčice i
krastavaca, listovima salate i bocom nečega što smo prethodnoga dana upoznale u
McDonald’su: kečap. Izgledalo je kao da Dieter nije mogao izaći nakraj s kuhanjem.
Njemu je očito nedostajala žena.
Vidjela sam kako je Dieter uzeo pecivo, rasklopio ga, položio unutra kosani
odrezak i poprskao ga kečapom, potom na njega natrpao sirovo povrće i ponovno ga
zaklopio. I taj čovjek imao je zamjerke mojem izvanrednom jelu! Prinio je
monstruma ustima razjapivši ih toliko da su se mogle vidjeti njegove zlatne krune i
onda je odgrizao komad. Salata zapucketa između zubi, a sok od rajčice sve nas
poprska po licima.
Izmijenila sam pogled sa Sulfijom, a onda kimnula Aminat. Sve smo istodobno
uzele po pecivo i rasklopile ga. Pokušavale smo oponašati Dietera, zagrabile rukama
u tanjur, naslagale povrće i zalile ga kečapom. Aminat nije mogla otvoriti usta
dovoljno jako da odgrize komad, pa je ponovno rasklopila svoje pecivo.
Nakon nekog vremena, koje nam se činilo primjerenim, rekle smo »hvala«.
Svaka od nas imala je još ostatke na svojem tanjuru, samo smo peciva pojele jer smo
bile veoma gladne.
Dieter je počeo raspremati stol. Kimnula sam Sulfiji i ona mu priskoči upomoć.
To ga je očito iritiralo. Sulfija je već bila svezala kuhinjsku pregaču jer je htjela oprati
posuđe. Prerano. Dieter joj pokuša skinuti pregaču. Dodirnuli su se tijelima.
Naposljetku Sulfija ponovno sjedne, a Dieter stavi na stol nov, velik tanjur koji je u
Aminat napokon izazvao osmijeh.
 Na tom je tanjuru bilo više slatkiša nego što ih je ona vidjela u cijelom svom
životu. Male ploče čokolade umotane u šarene papire, četvrtaste i okrugle u zlatnoj
foliji, male kutijice – jednu od njih Aminat je smjesta otvorila i ispale su šarene
tablete, koje su također bile od čokolade – dugačke čokoladne šipke punjene gustom,
slatkom kremom, lješnjaci u čokoladi i grožđice u čokoladi, čak i jabuke u čokoladi,
keksi s čokoladom i bez nje, čudesne želirane slastice, bomboni, vafli...
Aminat se nije ponašala pristojno. A i bila je veoma gladna nakon tog
nejestivog obroka. Posegnula je objema rukama. Sjedile smo kao skamenjene dok je
ona trpala slatkiše u usta što je moguće hitrije, očajavajući što ih neće uspjeti kušati
sve odjedanput.
– Polako, polako – šaptala sam, ali Aminat me nije slušala.
– I? Je li to dobro? – upita Dieter na ruskom.
Ona ga pogleda punih usta i zamrljane brade pa nevoljko kimne glavom.

Objasnila sam Dieteru da Aminat prvo vrijeme neće spavati na kauču u

dnevnom boravku, nego sa mnom u maloj sobi. U dnevnoj će sobi spavati Sulfija.
Objasnila sam mu da više nije gospodar u svojem domu. Raspodjela mjesta za
spavanje bila je moja zadaća.
Aminat je pala na zračni madrac koliko je duga i široka. Bila je toliko umorna
da nije uspjela čak ni oprati zube. Uz Sulfijinu pomoć svukla sam je i pokrila dok je
Dieter stajao na vratima i promatrao nas.
Za razliku od Aminat, dugo nisam mogla zaspati. Tek što sam napokon uspjela
zadrijemati začula sam neki stravičan zvuk. Aminat je klečala na madracu i
povraćala posvuda oko sebe. Bile su to količine koje nisam smatrala mogućima. Dok
sam još razmišljala nalazim li se ja to možda ipak usred noćne more, Sulfija je već
bila provirila u sobu i munjevito reagirala. Uhvatila je Aminat za glavu i držala je
iznad naših kovčega, čiji je sadržaj brzo istresla u jedan kut.
Minutu potom sve je prošlo, Aminat se sklupčala na madracu i jednostavno
nastavila spavati. Pritom je tiho stenjala. Sulfija i ja šutke smo se pogledale, a onda
smo bacile pogled oko sebe. Nered je bio katastrofalan.
Zatvori vrata – rekla sam i onda smo se bacile na posao.

Jasno da nismo uspjele sakriti pred Dieterom taj nemili događaj. Miris je bio
previše grozan iako smo smjesta bile širom otvorile prozor. Sve što je Aminat

146
ispovraćala pokupile smo Sulfijinim sivim majicama jer nismo znale gdje Dieter drži
krpe za čišćenje. Više puta odšuljala sam se kroz hodnik u kupaonicu, jedanput da
uzmem rolu toaletnog papira i njime izribam pod i zidove, a onda da upotrijebljeni
papir bacim u zahodsku školjku i pustim vodu. Nažalost, Dieter je upravo u tom
trenutku izašao iz sobe.
– Aminat bolesna – objasnila sam Dieteru i još jednom pritisnula dugme na
vodokotliću. Dieter se približi i baci pogled u školjku. Imao je što i vidjeti. Vrtlog
onečišćenih komadića papira. Razina vode bila je visoka, a onda je počela dodatno
rasti.
– Začepljeno! – vikne Dieter piskutavim razdraženim glasom.
Tu njemačku riječ, doduše, nisam poznavala, ali zvuk nije obećavao ništa
dobro.
Na sreću, nisam razumjela sve što je Dieter još rekao. Sulfija i ja uzele smo od
njega šarenu plastičnu kantu i neku čudnu meku, čupavu stvar – i jedno i drugo
izgledalo je više kao igračka nego kao sredstvo za čišćenje – i još jednom oribale sag
nekom zapjenjenom, mirišljavom vodom. No mrlje su se svejedno i dalje vidjele, a
tvrdokoran vonj pojačan je u najboljem slučaju za nekoliko nijansi mirisom octa i
limuna.
Kad se Aminat kasnije probudila, bila je gladna. Poslala sam je pod tuš i na
pranje zuba da bar ona dobro miriše i zabranila joj da jede slatkiše.
Pošto se oporavio od tog događaja, Dieter nam je podastro svoje planove:
gradove koje smo trebale razgledati, gradine, dvorce i zoološki vrt. Uzela sam sa
sobom u automobil plastičnu vrećicu i usrdno molila Boga da sadržaj želuca moje
unuke ostavi tamo kamo spada. Slutila sam da Dieter ne bi mogao izdržati još jedan
napad na svoje vlasništvo.
Morala sam točno razmisliti tko će kada što odjenuti jer nismo sa sobom
ponijele dovoljno odjeće. Ja sam odjenula crvenu haljinu i uz to zlatne cipele s
visokom potpeticom. Umjesto ručne torbice uzela sam šarenu plastičnu vrećicu s
jagodama. Sulfija je obukla bezoblične traperice i uz to majicu. Poslije sam ustanovila
da je Sulfija savršeno pogodila stil njemačkih žena – bezizražajno lice, nikakva
šminka, plitke cipele, bezoblične suknje.
Dieter nas je odvezao u Frankfurt, gdje smo šetali popločanim pločnicima i uz
obalu neke rijeke. Na svakom su kutu stajali štandovi na kojima su se prodavale
kobasice, sladoled i palačinke. Rado bih bila kušala, ali nisam imala novca. Ostale su
mi samo još dvije novčanice od po deset maraka, ali njih sam radije ostavila u
kovčegu jer sam smatrala da su tamo sigurnije. Sve tri bile smo luđački gladne.

147
 Naposljetku sam rekla Dieteru da dijete mora često jesti jer inače ne raste.
Onda je on Aminat kupio komad pizze, a potom i kuglicu sladoleda. Ipak je u
Njemačkoj postojao jedan čovjek kojemu nije bilo posve svejedno je li Aminat gladna
ili nije.

148
Ljubazan prema Sulfiji

Razgledavale smo, dakle, gradove. Nisam više mogla točno odrediti koje su to
kamene kocke uništile moje potpetice. Imala sam žuljeve na nogama. U nekom
trenutku vidjela sam dovoljno dvoraca. Htjela sam ići u kupovinu i rekla to Dieteru.
Odmah sam vidjela da mu se taj prijedlog nije svidio. Rekla sam da bismo možda
mogli kupiti nekoliko stvari za Aminat. Vidjela sam na njegovu licu tragove
unutarnje borbe. Da, nama ovdje ništa nisu darovali.
Sjedili smo na kauču u njegovoj dnevnoj sobi i šutjeli. Dieter je promatrao
nokte na svojim prstima. Sulfija je razvrstavala razglednice koje joj je velikodušno
bio kupio. Aminat je treptala prema svjetlu i zijevala. Onda sam osjetila njezinu
glavu na svojem ramenu, toplinu njezina daha na svojem vratu. Zaspala je.
Odgurnula sam Aminat natrag na naslon kauča, ustala i izašla iz sobe. Kad
sam se vratila, Dieter je sjedio na mojemu mjestu. Djevojčičina je glava sada počivala
na njegovu ramenu. Ništa nisam rekla. Sjela sam na nisku fotelju nasuprot njemu.
Sulfija kratko digne pogled s razglednica i ganuto se nasmiješi.
– Sulfija – rekla sam – donesi mi čašu vode.
Kad me više nije mogla čuti, nagnula sam se nad zaspalu Aminat i šapnula
Dieteru na uho:
– Bilo bi lijepo kad bi Aminat mogla ostati ovdje.
On protrne.
– Kad bi joj se majka udala za Nijemca, Aminat bi ostala u Njemačkoj – rekla
sam.
 Sulfija se vratila s čašom vode u ruci. Stavila sam je na nizak stolić pred sobom.
Nisam bila žedna, ali sam iznenada bila užasno umorna. Zato sam otišla spavati i
ostavila ih same.

Ujutro sam imala migrenu. Bila je to nova pošast. Nisam mogla čak ni ustati.
Kad sam otvorila svoje bolne očne kapke, Aminat je već bila budna. Ležala je na
madracu i gledala u zrak. U tom je pogledu jako nalikovala na svoju majku. Trebala
sam joj reći da to tako ne ide. U Njemačkoj se čovjek ne može samo tako izležavati i
ljenčariti. Ovdje se čovjeku ništa ne daruje i ne gleda mu se kroz prste.
Ali u tom trenutku nisam mogla reći ništa jer bi svaka izgovorena riječ, pa i
svaka misao koju bih pomislila, izazivala nevjerojatnu bol u mojemu upaljenom
mozgu. Molila sam Boga da netko umjesto mene navuče zastore.
Aminat me je promatrala. Nisam ni pokušavala razmišljati o tome da sam
propustila prepoznati trenutak u kojemu me je Aminat prestala voljeti.
Kao da me je isključila iz svog života. Jedina koja se zanimala za moje stanje
bila je Sulfija. Sjela je k meni i položila hladnu ruku na moje čelo. Onda mi je donijela
tabletu i navukla zastore.
Bog se pobrinuo da se dogodi ono što sam priželjkivala. A i ja sam već bila sve
pripremila. Svakako, stvari su se odigravale onako kako sam planirala. Jer malo
kasnije Sulfija je sjela k meni na rub kreveta i skinula s mojeg čela krpu koju je prvo
bila natopila hladnom vodom a onda stavila u duboko zamrzavanje. Uzela ju je u
ruku i obrisala mi njome lice. To me je iritiralo.
– Moram ti nešto reći – rekla je ozbiljno i tiho. Jedva sam je mogla čuti.
– Govori glasnije, ne razumijem te – rekla sam.
Sulfija podigne glas, ali samo na trenutak. Rekla je da joj je Dieter ponudio da
zadrži Aminat kod sebe. Mogla bi ovdje ići u školu, a on bi se brinuo za nju. Ona to
smatra veoma velikodušnom ponudom.
Uzrujano sam se uspravila, bacila pokrivač u stranu i ustala. Bol je udarala o
moje sljepoočnice, ali ja sam je odlučila ignorirati. Obukla sam se i pokucala na vrata
Dieterove spavaće sobe.
On je ležao na svojem krevetu i prepao se kad sam ušla.
Bila sam prvi put u njegovoj spavaćoj sobi. Uvijek ju je zaključavao kad bi
odlazio i ostavljao nas same u stanu.
Znatiželjno sam se osvrnula oko sebe.

150
 U toj sobi nalazio se velik krevet. U kutu je stajala daska za glačanje na kojoj je
bila jedna košulja. Na zidovima su visjele fotografije nekakvih koliba ispred kojih su
se igrala djeca bademastih očiju. Brzo sam pronašla ono što sam tražila: anđeoska
slika male Aminat stajala je na noćnom ormariću. Kad je Dieter ležao s glavom na
jastuku, mogao je gledati Aminat u oči.
Dieter je prosvjedovao, ali ja sam se u međuvremenu bila navikla razumjeti
samo ono što sam htjela.
– Aminat će ostati ako ostanemo Sulfija i ja – rekla sam na svojem
besprijekornom njemačkom. – Inače ništa. Inače Aminat smjesta s nama kući. I onda
drugomu muškarcu u Njemačku.
Sjela sam na njegov krevet i prekrižila noge. Imala sam lijepe noge, ali Dietera
to nije zanimalo.
– Ljubazan prema Sulfiji – rekla sam. – Ti ljubazan prema Sulfiji. Samo tako.
Naslonila sam se. Dieter zgađeno pogleda u stranu.
– Aminat, Sulfija, Rosalinda – ponovila sam. – Samo zajedno.

Dieter je donio odluku da me posluša i odmah postao ugodnijim čovjekom. Bit

će da ga je vlastita hrabrost toliko zatekla da mu je sad bilo sve svejedno. Na
nekoliko dana zaboravio je čak i vlastitu škrtost. Otišao je s Aminat i Sulfijom u
kupovinu i vratio se s hrpom bijelih majica sa slikama Mikija Mausa, trapericama i
tenisicama bijelim kao snijeg, u kojima se čovjek mogao usuditi hodati svježe
očišćenim njemačkim ulicama.
Sulfija je blistala. Proživljavala je sretne dane. Ne znam koliko čovjek mora biti
debilan da Dieterovu mršavu pozornost smatra pravom naklonošću. Sulfija je sve što
bi čovjeka moglo zabrinuti pripisivala drugoj kulturi i Dieterovu suzdržanom
karakteru. Ipak, nekoliko grama njegove simpatije stekla je time što na svim tim
odlascima u kupovinu nije željela ništa za sebe. Apsolutno ništa. Čak ni kad bismo
samo nas dvije odlazile u trgovinu.
Tražila sam od Dietera da mi isplati na ruke stotinu i pedeset njemačkih
maraka (smatrala sam da je svaka marka koju plaća za našu djevojčicu premalo) i
povela Sulfiju u prodavaonice cipela i parfumerije. Ali ona nije pokazivala nikakvo
zanimanje, nije dijelila moje oduševljenje pogubnom raznovrsnošću i ljepotom robe.
Smješkala se kad bih palete jogurta u samoposluživanju fotografirala Dieterovom
kamerom. Htjela sam to pokazati Klavdiji. Ali Sulfija ništa nije kušala. Jedino što smo
kupili za nju bilo je pet pari bijelih gaćica.

151
 Nisam se pitala što Sulfija očekuje od svega toga. Dieter joj je ponudio brak.
Poljubio ju je u obraz. Sulfija je to smatrala romantičnim. Bio joj je drag i ona je bila
sretna. Nikada se nije pitala što bi to muškarca poput Dietera moglo privući ženi
kakva je ona.

Sulfija je bila ta koja je odletjela kući da riješi papirologiju. Meni je bilo jasno da
Aminat ne mogu ostaviti samu kod Dietera. Istina, bio je kukavica, ali ja ni u koga
nisam imala povjerenja.
Vratili smo dvije avionske karte. Nisam mogla povjerovati koliku sreću imam.
Upravo to sam bila željela – da ih ne iskoristim. Sulfija je, dakle, odletjela sama. Ja
sam joj dala precizne upute: što treba komu reći, što obaviti, koje dokumente
nabaviti. Dieter i Sulfija bili su već u matičnom uredu i donijeli popis dokumenata
potrebnih za vjenčanje. Sklapanje braka u Njemačkoj bilo je očito državni čin. Dobro,
toga se nisam uplašila. Kasnije, kad se Sulfija vrati, ja ću odletjeti kući i brzo riješiti
preostale obveze.
Aminat nismo rekli da se nećemo vraćati u Rusiju. Rekli smo joj samo da će sad
u Njemačkoj ostati dulje. Da će ići u školu, kupiti još neke lijepe stvari i malo učiti
njemački. Nisam je pitala što misli o tome.
Veoma sam se ponosila sobom. Aminat je bila u Njemačkoj. A ja sam bila s
njom.
I Sulfija je bila na najboljem putu da se treći put uda.

152
Raduj se!

Da, sad smo bile u Njemačkoj, u Dieterovu trosobnom stanu. Ja sam dobila
ograničenu boravišnu dozvolu. Prvo sam Aminat oduzela sve knjige na ruskom, ne
bi li odsad čitala samo njemačke. Onda sam rekla Dieteru da je upiše u neku školu.
Dijete mora ići u školu. Zapazila sam da je Dieter rado postupao po propisima. Već
je previše skrenuo s pravog puta a da bi mogao riskirati nove stranputice.
Postupno mi je postalo jasnije gdje se nalazimo. Dieter je živio u predgrađu
grada koji nije bio osobito velik i nije bio osobito lijep. U taj grad vozio je autobus, i
to jedanput na sat, točno u minutu. Na autobusnom je stajalištu bio vozni red.
Nijemci su to dobro regulirali.
Vožnja u grad stajala je 3,40 maraka. To je bilo preskupo, kako mi je objasnio
Dieter. Prije svega ako se čovjek trebao i vratiti. Katkada bi u grad odlazio
automobilom, pa bi povezao mene i Aminat.
Drugi tjedan nakon Sulfijina odlaska Aminat je krenula u školu. Morala se
autobusom voziti u grad i tamo još jedanput presjesti na tramvaj.
Kupili smo joj bilježnice i olovke, a Dieter je s tavana donio sivu naprtnjaču.
Takve, objasnio nam je, djeca u Njemačkoj nose u školu. Prelistavale smo sjajne
stranice bilježnica i njušile novu gumicu za brisanje, koja je izgledala poput jagode.
– Raduj se – rekla sam Aminat.
Aminat pogleda nekamo mimo mene.

S vremena na vrijeme odlazila bih po Aminat u školu, da vidim kako se

prilagođava. Školu sam smjesta pronašla jer mi je ususret kuljala rijeka glasne djece.
Njemačka su djeca, moram to reći, bila veoma bučna. Zamijetila sam to još u
tramvaju. Derala su se po cijelom vagonu. Prvo sam mislila da će se potući, ali ona
su se smijala. Ustanovila sam da je većina djece bila odjevena veoma neuredno. Ja
sam uvijek pazila na to da Aminat iz kuće izađe s uredno ispletenim pletenicama,
izglačanim hlačama i čistim puloverom. Time se isticala.
Bilo je jednostavno izdvojiti Aminat iz plime učenika. Ona ne samo da je bila
jedina s urednom odjećom nego je i uvijek bila sama, a i kretala se drukčijom
brzinom od djece oko nje. Njezin izraz lica upozoravao je druge da je ne oslovljavaju.
Pitala sam se što zapravo još želi. Eto, već je bila u Njemačkoj. Eto, imala je
nove čizme i nove majice. Gotovo svakog jutra Dieter ju je kolima vozio u školu. A
svejedno je djelovala nekako mrzovoljno.
Povela sam je u stranu i rekla joj da to tako ne ide. Dieter se još nije oženio
Sulfijom. Istina, bili su zajedno u matičnom uredu, ali samo da tamo preuzmu popis
dokumenata koji im trebaju za vjenčanje. Još je bez problema mogao iskočiti iz vlaka,
još nije bio vezan osim danom riječju, ali ta u muškarca ne vrijedi baš ništa. Bude li se
Aminat i dalje tako ponašala, Dieter će nas možda poslati natrag i potražiti negdje
drugdje dragu, privrženu malu djevojčicu.
Sve to objasnila sam Aminat jedne večeri u našoj zajedničkoj sobi. Ja sam
spavala na kauču, a ona i dalje na zračnom madracu. Bila sam joj ponudila da spava
pokraj mene, ali ona to nije htjela. Nije htjela u moju blizinu. U Dieterovu je blizinu
htjela još manje. Ali trudila se – jer bila sam joj rekla da se bez Dietera njezina mama
ne smije vratiti u Njemačku. A onda nikada neće ozdraviti, rekla sam. Neposredno
prije odlaska na put doznale smo, naime, da je Sulfija bolesna. Njezino je tijelo
uništavala autoimuna bolest. Zbog toga je bila tako često umorna i morala je uzimati
lijekove. Rekla sam Aminat da Sulfijino zdravlje sad ovisi isključivo o njoj.
Nisam dopustila Aminat da piše pisma svojim prijateljima. Tko zna, možda
ćemo se ipak morati vratiti. Bilo bi bolje da prijatelji ne doznaju da smo bile u bogatoj
Njemačkoj. Nazvati ih pogotovo nije mogla, jer to je bilo jednostavno preskupo.
Aminat je pisala pisma Sulfiji. Ja sam ih čitala prije nego što bismo ih stavljale u
omotnicu. Aminat je napisala mnogo pisama, a svako od njih započinjalo je riječima:
»Draga mama, kako si? Ja sam dobro.« Ja sam ih skupljala i slala po nekoliko njih u
jednoj omotnici da uštedim na poštarini.

Dieter je rekao da nas ne može prehranjivati. On nije odlazio na posao, nego je

sve vrijeme nešto pisao na svojem računalu i prelistavao nekakve knjige. Bit će da ih

154
je i sam pisao: na policama sam ih otkrila nekoliko na kojima je pisalo njegovo ime.
Ali bit će da ih nitko nije htio kupiti.
Dieter je rekao da bih i ja trebala nešto raditi. Vrlo rado, odgovorila sam, čitav
sam život radila visokokvalificirane poslove. Dieter neka prehranjuje svoju novu
obitelj, dakle, Aminat i Sulfiju, a ja ću se nekako snaći i bez njegove pomoći. U
Njemačkoj zacijelo također ima pedagoških strukovnih škola.
Kad sam to rekla Dieteru, grohotom se nasmijao. Pomislila sam čak da boluje
od neke vrste živčane bolesti, toliko se glasno smijao. Nekoliko tikova bila sam kod
njega, naime, zamijetila i prije. Sad je rekao:
– Pa ti uopće ne znaš njemački.
Jasno da nisam znala njemački. Pokušavala sam to objasniti Dieteru na njegovu
jeziku, ali on me nije želio razumjeti, kao što ni ja njega često nisam željela razumjeti.
Onda mi je nešto spomenuo o mojoj boravišnoj dozvoli te da nemam radnu dozvolu
i rekao da za mene ima sjajno rješenje.
Dva dana kasnije imala sam posao.
Dieter mi je tutnuo u ruke cedulju s nekom adresom, plan grada i 6,80 maraka
za autobus. Krenula sam dva sata prije dogovorenog termina. Nikada nikamo nisam
kasnila, posebice ne ako je bila riječ o važnom poslu. A ovo je trebao biti moj prvi
posao u Njemačkoj. Lijepo sam se odjenula: uske hlače, bluza krem boje, mrežaste
čarape, nove ljetne cipele s visokim potpeticama. Povezala sam kosu u punđu i
istaknula crte lica puderom, ružem i sjenilom.
Imala sam nešto poteškoća s adresom. Pitala sam više ljudi na ulici, no to što su
mi govorili teško se moglo razumjeti, jer govorili su prebrzo i veoma nerazgovijetno.
Pokazivala sam im svoj plan grada, a oni bi kažiprstom prolazili ulicama gore-dolje
zabadajući nokat tamo gdje mi je trebao biti cilj. Pritom me nisu gledali u oči.
Postupila sam veoma pametno što sam krenula dovoljno rano.
U nekom sam se trenutku našla ispred ograde s malim ulaznim vratima.
Usporedila sam ime ispod zvonca s imenom na mojoj cedulji – Schmidtbauer.
Smiješno ime, ali tako se u Njemačkoj zovu mnogi. Livada ispred kuće bila je uredna,
svaka travčica bila je jednako dugačka kao i ostale. Nijemci su svoje livade doista
imali pod kontrolom.
Malo dalje ugledala sam tobogan od šarene plastike i pješčanik s kanticama i
lopaticama. To mora da je bio dječji vrtić. Istina, nisam bila odgojiteljica za
predškolsku dob, ali sam zato bila pedagog.

155
 Na vratima se pojavila neka žena. Pretpostavila sam da će mi ona biti šefica. U
međuvremenu je postalo posve uobičajeno da pretpostavljeni budu mlađi od svojih
podređenih. Žena me je pustila u kuću. Imala je kratku frizuru i podočnjake. Iz
njezinog je dekoltea virio i dio grudnjaka, što sam smatrala prilično šlampavim.
Pozvala me u neku veliku prostoriju u kojoj su stajali bijeli kauč i više fotelja.
Prostorija za sastanke? Pokazala je na jednu fotelju i ja sam sjela.
Onda sam shvatila da me je pitala želim li što popiti.
– Kavu – rekla sam. – S mlijekom i šećerom.
Žena mi je donijela kavu s krunom od bijele pjene. Kušala sam je: bila je
zaboravila šećer.
– Šećer – ponovila sam.
– O, oprostite – rekla je ona, ustala i donijela mi metalnu zdjelicu sa žlicom.
Bilo je tiho, djecu su vjerojatno već odveli njihovi roditelji. Bilo mi je jasno da to
nije mogao biti normalan dječji vrtić. Očito je bio veoma ekskluzivan – to u pravilu
znači da su djeca zločesta, kao pedagog znala sam to više nego dobro.
Pokušala sam razumjeti što mi žena govori. Po kretnji njezine ruke shvatila
sam da me zove da pođem za njom. Elegantno sam ustala. Nema svatko dara da se
lijepo i otmjeno iskobelja iz mekane fotelje. Ja ga svakako imam.
Pošla sam za ženom, koja mi je sada pokazivala prostorije i uz to radila kružne
pokrete rukom. U kuhinji je otvorila mikrovalnu pećnicu i ponovno napravila kružni
pokret rukom. Onda smo krenule dalje i ona mi je pokazala nužnik, čak i četku za
čišćenje školjke. Uspeli smo se mramornim stubama i ja ostadoh zapanjena:
prostorija koju mi je pokazala nedvosmisleno je bila spavaća soba. Zar je mislila da
se želim odmah useliti k njoj?
Onda je širom otvorila jedna vrata, pritisnula prekidač za svjetlo i stala u
stranu. Ja sam znatiželjno pogledala unutra.
Prostorija je bila jako mala i sastojala se uglavnom od polica. Na policama su
stajale boce i tube. Često sam ih viđala u samoposluživanjima: bila su to sredstva za
čišćenje.
Žena mi uljudno pokaže prema njima.
Onda je otišla. Ja sam ostala pred policama i nastavila promatrati mnoštvo
šarenih boca. Takvo obilje kemijskih sredstava nikada prije nisam vidjela. Žena se
vratila i pružila mi par gumenih rukavica. U drugoj je ruci držala narančaste šlape.
Spustila ih je pred moje noge i ostavila me samu.

156
 Posrijedi je očito bio nesporazum. Razmišljala sam što bi mi sad bilo
najpametnije činiti. Onda sam izula cipele i ugurala noge u šlape. Svoje mrežaste
čarape zadržala sam na nogama – čovjek nikad ne zna tko je te šlape prije nosio, a
posljednje što bi mi bilo trebalo bile su njemačke gljivice na mojim nožnim prstima.
Svoje sam cipele stavila na slobodno mjesto na polici.
Navukla sam rukavice i pogledala se. Nisam baš bila prikladno odjevena, ali
sam srećom znala raditi a da se pritom ne zaprljam. Napunila sam kantu vodom,
ulila u nju nešto ažurno plavo i počela brisati pod.

Brisala sam tri puna sata. U toj kući bilo je mnogo poda. Doduše, bio je prilično
čist. To mi je napokon dosadilo, tako da sam podove ostavila na miru i počela tragati
za prljavštinom na drugim mjestima. Pogledala sam pod kuhinjski stol, tamo je bilo
mrvica od kruha. Njih sam smjesta uklonila. Pogledala sam na štednjak. Sastojao se
od jedne jedine glatke površine koja je, međutim, bila puna mrlja. Upravo sam
posegnula u slivnik da uzmem spužvu kadli se žena pojavi iza mojih leđa i počne
divljački gestikulirati.
– Staklena keramika osjetljiva! Staklena keramika osjetljiva! – povikala je.
Slegnula sam ramenima i ponovno se posvetila podu.
Sad je ostala u mojoj blizini. Kad sam otišla u spavaću sobu, donijela mi je
usisavač. Uključila sam ga u struju i počela usisavati ispod kreveta. Shvatila sam da
je to bio njezin krevet. Nisam samo razumjela zašto me je bila namamila ovamo. Ja
ne bih trpjela nikakve strane ljude u svojoj spavaćoj sobi, čak i kad bih bila previše
lijena da je pospremim.
U cijevi nešto počne pucketati. Usisavač je naišao na prljavštinu. Kružila sam
njime oko žene i usisavala kutove. Onda sam pogledala prema stropu i ugledala
malo paučine. Nju sam također usisala. Zaboravila sam na vrijeme i zaustavila se tek
kad me je kažiprstom kucnula po ramenu i rekla:
– Dosta! Dosta!
Očito je uvijek sve govorila dvaput. Meni to nije smetalo ako je njoj pomagalo.
Kimnula sam glavom, skinula gumene rukavice s ruku, oprala ih i objesila
preko ruba kante. Ponovno sam obula svoje lijepe cipele, otišla u kupaonicu koju
sam upravo bila očistila i osvježila se. Kad sam se vratila, žena je u ruci držala
omotnicu.
– Mnogo vam hvala! Mnogo vam hvala! – rekla je.

157
 Uzela sam omotnicu, kimnula glavom i spremila je. Onda sam krenula prema
ulaznim vratima. Žena me sustigne.
– Sljedeći utorak ponovno? Sljedeći utorak ponovno? – upita.
Pogledala sam je preko ramena.
– Okej. Okej – rekla sam.
Na ulici sam otvorila omotnicu i pogledala što ima u njoj. Tamo su bile tri
novčanice od po deset maraka. Deset maraka za jedan sat rada. Počela sam računati.
Osamdeset maraka za osam radnih sati u danu. Pet stotina i šezdeset maraka na
tjedan – to je bio dobar početak.
Kući sam se odvezla autobusom. Svoju sam kartu sama platila. Osjećala sam se
kao kraljica.

Dieter je rekao da se moje zanimanje zove »čistačica«. U toj je riječi za mene

bilo nečeg uzvišenog. Dieter je rekao kako će se pobrinuti da dobijem još više
angažmana. Kraljevski sam kimnula glavom.
Rekao je da po mogućnosti držim jezik za zubima jer ne plaćam porez. Ali ja
ionako nisam znala komu bih nešto mogla ispričati. Pa nikoga nisam ni poznavala.
To mi je oduvijek bilo svojstveno: isticala sam se u svemu što sam radila.
Jasno da sam znala čistiti. Doduše, nikada prije za to nisam dobila novac.
Postalo mi je jasno da čovjeku i za čišćenje treba talenta. A ja sam ga nedvojbeno
imala.
Bilo je dovoljno pogledati me kako radim. Ušla bih u kuću i obradovala se ako
bi bila prljava. U međuvremenu sam ušla u mnoge kuće. Prva žena koja me je bila
zamolila da joj očistim kuću veoma brzo dala je moj broj svojim prijateljicama, koje
također nisu znale spremati i čistiti same. Upoznala sam više kuća i stanova. Plan
grada već sam imala u glavi. Orijentirala sam se po njemu: tamo je bio onaj nužnik
koji je tako smrdio, a tamo kuhinja u kojoj sam sa zida brisala crvene mrlje.
Imala sam osjećaj da svi ti stanovi i kuće pripadaju meni. Čekali su da dođem i
napokon ih očistim. Radovala sam se paučini, mrvicama kruha i zamrljanim
zrcalima. U međuvremenu sam nabavila i pravu radnu odjeću: gumene rukavice,
gumene cipele i plavi kombinezon koji je isticao moju liniju. Darovao mi ga je jedan
vlasnik stana, da ne zaprljam hlače.
Bilo mi je nekako žao tih ljudi za koje sam čistila. Bili su kao djeca – nesposobni
da se pobrinu sami za sebe. Bez mene bi bili prisiljeni kupati se u kadi iz koje voda
ne otječe jer je odljev začepljen kosom.

158
 Počela sam širiti krug svojega djelovanja. Ne samo da sam čistila briljantno
nego sam bila i veoma brza. Onda bih imala vremena i za neke posebne radnje. Ne
samo da bih obrisala hladnjak nego bih i razvrstala namirnice u njemu. Ono što će se
ubrzo pokvariti stavljala bih u prednji dio. Ono što je već bilo pokvareno ili pljesnivo
bacala sam u smeće. Kad bih u hladnjaku pronašla otvorenu bocu vina, izlila bih je u
slivnik.
Katkada bih uzela neke namirnice sa sobom, uglavnom ako bih imala osjećaj
da su još uvijek dobre ali da ih ovdje ionako nitko više neće jesti. Uzimala sam
jabuke iz zdjela s voćem i vrećice s bademima i grožđicama ako bi im rok trajanja bio
pred istekom, pa čak i vitaminske tablete.
To sam, naime, zavoljela u Njemačkoj: da se ovdje moglo kupiti toliko
vitamina, čak i elemenata u tragovima. Mnogo sam toga pronalazila u kuhinjskim i
kupaoničkim ormarićima. Onda bih nešto od toga presipala u prazne plastične
epruvete koje sam uvijek nosila sa sobom. Ako bih pronašla aspirine ili čepiće protiv
mučnine te kojekakve druge korisne stvari, poslužila bih se i njima. Tako se kod
mene nakupila mala kućna apoteka i osjećala sam se još zadovoljnije.

159
Još ne Njemačka

Aminat se neprestance raspitivala o Sulfiji. Živjela je u Njemačkoj i ja sam bila uz nju,

išla je u školu, pisala domaće zadaće uz pomoć rječnika, dobivala je od mene čak i
mah džeparac – jednu marku na tjedan. Ali svejedno se raspitivala za Sulfiju. Hoće li
se vratiti?
Govorila sam: dakako, a kamo bi inače mogla otići?
Nismo mogli mnogo telefonirati – Sulfiji je to bilo preskupo, a Dieter bi postao
nervozan kad bismo s njegova telefona birali broj u inozemstvu. Prijetila sam mu,
doduše, da ću uzeti Aminat i vratiti se kući ako nam nešto ne bude po volji, ali sam
polako počela sumnjati ima li taj argument još početnu snagu.
Aminat je postala neugodna. Udebljala se. Još nikad nijedna žena u našoj
obitelji nije bila debela i mene je užasavala pomisao da bi ona mogla biti prva. Bacala
se na slatkiše. Nije čudno što joj se lice osulo bubuljicama. Svaki put kad bih je ujutro
vidjela, pomislila bih: o Bože, zar ih je još više?
Jasno da sam se borila da je dovedem u prijašnje stanje. Vjerovala sam da je
duboko u njoj još njezina stara ljepota. Zapravo, bila je to moja ljepota. Morala sam je
samo iskopati ispod svih tih slojeva masti i bubuljica.
Neprestance sam vodila rat protiv njezinih bubuljica. Dvaput u tjednu
napravila bih joj parnu kupku. Zakuhavala bih vodu sa sušenim cvjetovima kamilice
i tjerala Aminat da drži lice iznad lonca. Potom bih joj istiskivala bubuljice i
dezinficirala sve Dieterovim losionom za brijanje.
Sve slatkiše koje bih uspjela pronaći bacila bih u smeće. Ukinula sam joj i tu
jednu marku džeparca da ih ne može kupovati sama. No nisam mogla spriječiti da
Dieter djevojčici donosi slatkiše. Bila je to jedina nježna veza između njih dvoje.
Prkosna, nepotkupljiva Aminat, nije se mogla oduprijeti jedino slatkišima.
Moja briga da bi nas Dieter zbog promjena u vanjštini moje unuke mogao
poslati kući isprva se pokazala suvišnom. Kružio je oko nje kao dijete oko privezana
psa, rastrgan između želje da se usudi i pomiluje ga i straha da će mu odgristi ruku.
Budući da sam bila toliko zaokupljena svojim poslom čistačice, počela sam tek
kasnije otkrivati Dieterove sposobnosti koje su mi isprva bile promakle: da je bio
kadar sam napuniti hladnjak i pobrinuti se da dijete dobiva redovite obroke i ima
čisto rublje.
Isprva sam zadržavala naše rublje i sama se brinula za njega kad bih imala
vremena. Sve sam prala ručno u umivaoniku i vješala u kupaonici da se osuši. Dieter
mi je izračunao koliko ću vode potrošiti više budem li sve i dalje prala na ruke. Dala
sam mu da mi pokaže gdje je košara za prljavo rublje i kako funkcionira perilica. Bilo
je na njoj mnogo dugmadi, ali ja ipak nisam glupa. Naše prljavo rublje skupljala sam,
međutim, i dalje u plastičnoj vrećici i držala ga u našoj sobi.
Jedno mi je postalo jasno: Dieterov stan još nije bio Njemačka. Iznenada mi se
čitava zgrada učini otrcanom. U međuvremenu sam ipak vidjela i druge kuće. Ni
Dieter nije bio Nijemac kakvog sam zamišljala. Sad kad sam ga mogla uspoređivati s
drugima ustanovila sam da su neki njemački muškarci što sam ih bila upoznala
nosili mnogo bolje cipele nego on.
Ni Aminat još nije bila unuka kakvu sam zamišljala.
Isprva mi se, kao što sam rekla, ovdašnja djeca uopće nisu sviđala. Većina ih je
već na prvi pogled bila veoma loše odgojena. Onda sam ih pogledala malo bolje i
njihova se slika promijenila. Došao je dan kad sam se uhvatila kako u tramvaju
promatram djevojčicu – ne nekakvu Turkinju, nego pravu njemačku djevojčicu – i
više je ne smatram neurednom i zapuštenom. Nisam je se mogla nagledati.
Djevojčica je izgledala tako opušteno, tako drukčije od Aminat s njezinim
mrzovoljnim licem i ukočenim ramenima.

Prvo sam mislila da Aminat ne zna njemački. Uvijek je imala izraz lica kao da
ne razumije ni riječi. Ali dojam je varao.
Jedanput sam došla kući i čula je kako se srdito dere. Zabrinula sam se da je
Dieteru učinila nešto nažao pa sam smjesta potrčala u njezinu sobu. Na sreću, Dieter
nije bio ozlijeđen. Njegovo se uplašeno mrmljanje slijegalo kao drugi zvučni trag
ispod njezine dernjave. Zastala sam pred vratima i osluškivala. Razumjela sam samo

161
nekoliko riječi. Smisao nisam razumjela. Aminat je vikala na njemačkom u dugim,
složenim rečenicama. Ona ne samo što je govorila njemački bolje od mene nego su se
između nas ispriječili i cijeli svjetovi. Govorila je isto kao i njemačka djeca. A ja to
nisam bila zapazila.
Kad sam ušla u sobu, oboje su zašutjeli. Aminat mi je okrenula leđa i počela
nabijati po tipkovnici Dieterova računala.
– Što se dogodilo? – pitala sam.
– Ništa – reče Aminat srdito.
– Sve je u redu – reče Dieter.
– Kada dolazi Sulfija? – upita Aminat. Mene. Na njemačkom!
– Za četiri dana – rekla sam. To je značilo da ću u Rusiju odletjeti tjedan dana
kasnije. Dieter mi je platio avionsku kartu, a ja sam zauzvrat sudjelovala u
troškovima kućanstva. I odjeću sam u međuvremenu počela kupovati sama.
Pronašla sam nekoliko trgovina u kojima sam mogla kupovati izuzetno povoljno.
Ondje su se nošene stvari prodavale na kilograme i nisu stajale gotovo ništa. A ako
bi se tražilo dovoljno dugo, pronašle bi se i posve lijepe stvari. Na početku sam se
toga gnušala, ali sad sam gotovo svaki dan odlazila u neku od tih trgovina i gledala
je li stiglo što novo.
Mnoge žene u Njemačkoj nisu pazile na svoj izgled, pa mi nije bilo teško
istisnuti ih. Mogli ste nasumce pokazati bilo koju ženu na ulici – ja bih bila ljepše
odjevena od nje, bolje našminkana i imala bih uzbudljiviji stas, koji sam znala
istaknuti mnogo bolje od većine mladih djevojaka ovdje.
– Napokon te neće biti – reče Aminat. Na njemačkom. Meni.

Ali Sulfija nije došla. Dva dana prije planirana dolaska nazvala nas je. Već sam
slutila da će se naći u problemima. Ona nije znala tako spretno skupljati dokumente
kao ja. Prebrzo bi dopustila da je obeshrabre i otjeraju. Bila sam joj dala dvadeset
ploča čokolade, mliječne s lješnjacima, da ih preda činovnicima u pogodnu trenutku.
Ali Sulfiji je to bilo nezgodno. Zbog toga sam, kad sam u slušalici čula Sulfijin glas,
pomislila da me želi pripremiti za posao koji me očekuje. Ali posrijedi je bilo nešto
drugo. Sulfija je rekla da je Kalganova dva dana prije udarila kap.
– I? – viknula sam i počela se žurno prisjećati ruskoga nasljednog prava. Pa mi
još nismo bili rastavljeni, Kalganov i ja.
– Nije mu dobro – rekla je Sulfija.

162
 – Kako, molim? Živ je? Ako dosad nije umro, onda će vjerojatno poživjeti još
neko vrijeme – rekla sam.
– To je lako moguće – odgovori mi Sulfija stručno.
Potom sam čula nešto u što gotovo nisam mogla povjerovati. Sulfija je nazvala
da mi kaže kako ne može doći u Njemačku jer se namjerava ostati brinuti za svojega
oca. Stanje u bolnicama postalo je u međuvremenu toliko zastrašujuće da čovjek
živog rođaka nije mogao ostaviti tamo, što je ona kao radnica u zdravstvenom
sektoru znala više nego dobro.
– Što? – viknula sam. – Zar si posve sišla s uma? On me je ostavio na cjedilu, a i
tebe! Pa ne misliš valjda ozbiljno?
Sulfija je bila priglupa i protiv toga nisam mogla učiniti apsolutno ništa. Nisam
mogla odletjeti kući i odvući je za kosu na aerodrom. To je značilo da sam sad ipak
morala ostati u Njemačkoj.
Naposljetku, Aminat nisam mogla ostaviti samu s Dieterom. Ako bi ga
slučajno zaklala zbog nečega što joj ne bi odgovaralo, pa taman da se to dogodi i iz
puke zabune, mogla sam posve zaboraviti na ženidbu i stjecanje državljanstva.

163
Druga Sulfija

Dietera nije osobito pogodilo to što Sulfija ne namjerava doći. To se odmah vidjelo.
Potencijalno je, međutim, žalio što sam ja i dalje tu. Prvih sam tjedana često
telefonirala sa Sulfijom. Ipak joj je pošlo za rukom pronaći podstanarku za stan u
kojem je živjela s Aminat. Preko telefona sam joj davala naputke – da podstanarka u
tom stanu ne smije pušiti, piti ni priređivati slavlja za više od deset osoba. Sulfija me
je iscrpno izvještavala o Kalganovljevu zdravstvenom stanju. Ležao je u krevetu,
slinio i gledao u zrak. Ali nije umro.
– A učiteljica? – pitala sam.
– Pa, ona ima slabo srce – odgovori mi Sulfija. Gotovo sam bila zaboravila da je
Sulfija i sama bolesna jer je nerado govorila o svom zdravlju. Rekla bi samo da je s
njom sve u redu.
Aminat je bila ljuta, i to na mene. Vjerojatno je polazila od toga da ja upravljam
svime na ovome svijetu. A to i nije bilo posve pogrešno. Rekla mi je:
– Ti si kriva što mama neće doći!
Objasnila sam joj kako zaista stoje stvari: da Sulfija neće doći jer je Kalganov
bolestan.
– Opet si izvela nekakvu spačku? – pitala je puna mržnje. A ja sam već bila
pomislila da je zaboravila na onu priču s Izraelom. U međuvremenu smo ipak svi
saznali da je Izrael opasna zemlja. Ondje su neprestano dizali autobuse u zrak.
Njemačka je bila mnogo sigurnija, a i klima je bila ugodnija.
Glavno da je Aminat pisala domaće zadaće. Objasnila sam joj da u školi mora
biti jako dobra. Naposljetku, i sama želi imati dobre ocjene kako bi jednom mogla
studirati medicinu, postati liječnica i zarađivati mnogo novca. Naizmjence sam joj
govorila: »zarađivati mnogo novca« i »otkriti lijek koji bi mogao izliječiti Sulfiju«.
Aminat je u svojoj sobi mnogo čitala jer nije imala prijateljica. U nekom mi je
trenutku to zapelo za oko – nije normalno da djevojčica uvijek samo sjedi u sobi i da
je nikad nitko ne naziva ili posjećuje. Upravo zato što nije izgledala dobro trebale su
joj prijateljice, inače će se pretvoriti u drugu Sulfiju. Rekla sam Dieteru da su Aminat
potrebne prijateljice.
Općenito sam se znala uhvatiti u razmišljanju kako ga malčice i volim. Možda
zbog njegove privrženosti Aminat. Kod mene ga je štošta nerviralo, ali kad je Aminat
bila posrijedi reagirao je krajnje strpljivo. Na mene se jednom izderao kad sam
špagete prije kuhanja razlomila na manje komade da mi stanu u lonac. Kad bi
Aminat učinila to isto (a ona bi navečer često bila gladna, pa bi se ušuljala u kuhinju i
kuhala valjuške koje bi potom smazala s kečapom i ribanim sirom), Dieter ne bi
rekao ništa, čak ni da bi trebala žderati manje. Čak i kad bi perući zube ostavila vodu
da curi umjesto da je natoči u čašu i zatvori slavinu, on bi se znao obuzdati – ne i kad
bih ja to učinila.
Pritom je doista bio škrtica. Štedio je struju, vodu, papir, grijanje i vrećice iz
samoposluživanja iako one nisu stajale baš ništa. Otpatke je bacao u vrećice iz
trgovine i tako štedio one lijepe, praktične vrećice za smeće. Tek što bih izišla iz neke
prostorije, on bi potrčao za mnom i kontrolirao jesam li ugasila svjetlo. Kad bi se vani
malo smračilo, on bi smjesta spustio rebrenice. Da se stan ne ohladi, objasnio mi je, i
da susjedi ne mogu gledati u osvijetljene prozore.
Nijedan jedini put Dieter kući nije doveo ženu. Nikad ne bi ni izbivao dovoljno
dugo da se negdje drugdje susretne s nekom ženom, a telefonirao nije uopće. Očito je
imao samo nas. Njega i mene povezivalo je to što smo voljeli istu djevojčicu, koja je u
međuvremenu postala strahovito odbojna.
Dieter je rekao da je sve to posve normalno. Da Aminat upravo ulazi u
pubertet. Pubertet! Već mi se sama riječ činila nepristojnom. Dieter je rekao da se to
događa svakoj djevojčici. Pokušala sam se prisjetiti kako je to bilo sa Sulfijom ili sa
mnom i zaključila da nijedna od nas dvije nije imala takav pubertet. Prvo smo bile
djeca, a onda smo u nekom trenutku odrasle. Pa to ipak nije bio razlog da postanemo
masne, ružne ili debele.
Ali zato je Aminat bila inteligentna, govorio je Dieter. Ja sam ga samo nijemo
gledala. Dobro, ako je on tako mislio, neka mu bude. No ja sam znala da si je samo
atraktivna žena mogla dopustiti inteligenciju ako je ikad htjela imati izglede da

165
pronađe muškarca. Dieter je doduše rekao da je to u Njemačkoj drukčije, ali to mu
ipak nisam povjerovala.
Na ulici su Aminat često smatrali Turkinjom. Ja to nisam mogla razumjeti.
Voljela sam male turske djevojčice, imale su lijepu odjeću i šarene ukosnice. Starije
nisu više bile tako lijepe i elegantne. U svakom slučaju, ispod njihove odjeće to se
ionako više nije moglo vidjeti. A turski jezik pomalo je i nalikovao na tatarski.
Svejedno sam bila sretna što se Aminat držala podalje od Turaka. Ali nažalost i od
svih drugih.
Jednom je došla kući i pitala što je točno Tatarin. Morala je napisati referat o
tome.
– Pa tko zahtijeva takvo što? – začudila sam se.
– Učitelj – rekla je Aminat. Svi u razredu morali su napisati referat o tome
odakle potječu njihove obitelji. To sam smatrala glupim zadatkom: zašto bi se djeca
morala baviti stvarima koje im više nisu bile nimalo važne?
– Napiši da si Džingis-kanova praunuka – rekla sam Aminat da je malo
razvedrim.
– Čija? – upita Aminat.
Pokušala sam joj objasniti neke stvari. Nažalost, ustanovila sam da se mnogih
ni sama više ne mogu sjetiti. To je vjerojatno bio Kalganovljev utjecaj. On nikada nije
htio imati veze s nečim takvim, a sad je Aminat morala ispaštati zbog toga. Nisam
znala mnogo o svojoj obitelji jer su mi roditelji bili umrli jako rano, a onda je umro i
moj brat. Svoju baku Aminat koja je živjela u planinama nikada nisam vidjela. U
dječjem domu i u školi to nikada nije bila tema razgovora. Govorila sam savršeno
ruski i mnogo radila, uvijek sam živjela među Rusima i sad su me takva pitanja
ljutila.
Aminat me pogleda stisnutih očiju i ode Dieteru. Taj je odnekud izvukao
nekakve knjige i debele, gusto ispisane bilježnice. Slegnula sam ramenima i za
promjenu očistila štednjak u našoj kući.
Navečer, kad je Aminat već ležala u krevetu, izvukla sam njezin fascikl iz
naprtnjače i pogledala što je to napisala. Ispisala je punih pet stranica.
Nisam razumjela ni riječi.

U međuvremenu sam naučila mnogo korisnih stvari. Njemački sam govorila

sve bolje jer sam u međuvremenu bila upoznala mnoge ljude.

166
 Čistila sam u toliko važnih ljudi da gotovo nisam imala vremena čistiti kod
kuće. Kod kuće je čistio Dieter. Govorio je da si ne može priuštiti mene. To je bila
šala.
Promatrala sam žene kojima sam spremala krevete i čistila zahode, a
promatrala sam i muškarce. Uopće, znala sam jako mnogo o tim ljudima: tko je bio
dijabetičar, a tko je imao problema sa štitnjačom, tko je varao ženu i koja je žena
uzimala kontracepcijske pilule.
Mnoge su mi se kuće svidjele toliko da bih odmjeravala pripadajuće im žene i
razmišljala bi li ih Sulfija mogla nadomjestiti. Doduše, čak su i njemačke žene
izgledale bolje od Sulfije.
Njemačke sam muškarce voljela jer su bili visoki i svijetli i često izbivali iz
kuće, svi osim Dietera. Turske nisam voljela, oni su me podsjećali na Kalganova, a
Poljake još manje, iz istog razloga. No njemačke bih muškarce rado pogledavala. Ali
nakon Dietera bila sam svjesna opasnosti da ću sebi utuviti u glavu kako je nešto
lijepo samo zato što na to nisam navikla.
Jedanput sam čistila jednu kuhinju i ušao je moj poslodavac, plavokosi
instruktor vožnje. Da je ušao zapazila sam po tome što me je pljesnuo rukom po
stražnjici. Najčešće sam imala posla s njegovom ženom, koja je baš bila u drugom
stanju. Sad je ležala u bolnici jer joj je prijetio spontani pobačaj, a instruktor vožnje
stajao je preda mnom i cerio mi se u lice.
Promotrila sam ga od glave do pete. Malo je bazdio na pivo, ali to po mojem
mišljenju muškarcu ne mora nužno škoditi. Razigrano sam mu zaprijetila prstom i
ponovno okrenula leđa. Osjetila sam njegov dah na svojemu uhu i njegovu ruku koja
je skliznula u moju bluzu.
Dugo nisam imala muškarca, a ovaj ovdje bio je prilično muževan. Možda čak i
malo previše. Bilo mi je žao njegove žene. Za promjenu to nije bilo ni tako loše. Ali
dugoročno bi svakoj bilo previše. Brinula sam se za rub svoje lijepe svilene haljine.
Radno mi je odijelo baš bilo u pranju, pa sam za čišćenje nosila tu haljinu, uz nju
najlonke boje kože i cipele s visokim potpeticama. Sve vrijeme sam mislila samo na
to kako će mi poderati hulahupke pa ću ih poslije morati baciti.
Kad sam se okrenula, on je upravo bio odlazio iz kuhinje.
Otišla sam u kupaonicu i opet se dotjerala. Hulahupke i donje rublje bacila sam
u kantu za otpatke ispod umivaonika, izvukla punu plastičnu vrećicu i zavezala je
da je bacim na putu kući. Upotrijebila sam tamošnji bide, koji sam upravo bila
izribala da se sjaji – nije mi se svidjelo mirisati po tom muškarcu. U torbici sam imala

167
druge hulahupke, ali nisam imala druge gaćice. Rub haljine obrisala sam ručnikom.
Onda sam otišla u kuhinju i nastavila s čišćenjem.
Kad sam završila s poslom, objesila sam pregaču u kuhinjski ormar i osvrnula
se oko sebe. Novac sam svaki put pronalazila na stolu u omotnici sa svojim imenom,
ali sad je žena bila u bolnici i nikakve omotnice ondje nije bilo.
– Halo! – viknula sam. – Halo, gospodine!
Pronašla sam ga u spavaćoj sobi. Instruktor vožnje ležao je s cipelama na
nogama na krevetu koji sam bila presvukla i čitao neki časopis. Na licu mu se vidjelo
negodovanje zato što nisam jednostavno nestala.
– Što je? – pitao je.
– Trebam svoj novac – rekla sam.
Naslonila sam se na okvir vrata i gledala ga kako se pridiže, traži svoju lisnicu i
napokon je pronalazi u jakni koju je bio bacio na pod.
– Koliko je ono bilo? – pitao je ne pogledavši me.
– Četiri stotine maraka – rekla sam mirno.
Ispustio je lisnicu iz ruke, ali ju je ulovio još u zraku. Znala sam da kuća
pripada njegovoj supruzi jer sam čistila i njezinu radnu sobu i na pisaćem stolu
slagala njezine dokumente.
Izvukao je dvadeset maraka i pružio mi ih.
– Pet stotina – rekla sam. Gledali smo jedno drugo u oči. Ja nikada nisam prva
skretala pogled. Dao mi je četiri novčanice od po stotinu maraka. Čekala sam. Dao
mi je još jednu novčanicu od pedeset maraka i tri od po deset. Čekala sam. Onda je iz
džepova izvukao kovanice. Kad je skupio traženu svotu, gurnuo mi je novac u ruku i
pobjegao iz spavaće sobe.
To je, dakle, sređeno, pomislila sam.

168
Željezna djevica

Aminat i Sulfija pisale su jedna drugoj pisma. Sulfija je pisala kratko. Svoja pisma
uvijek bi započinjala riječima: »Voljena moja kćerčice, draga mama i Dieter«. Onda je
pisala kako je Kalganovu. »Svaki dan mu je malo bolje.« Pisala je da je u mislima
često kod nas i da suosjeća s nama jer smo tako same u tuđini. Zaustavljala sam se na
mjestima na kojima je navodila cijene namirnica, a ostatak bih preletjela.
Pisma svoje unuke čitala sam zato puno temeljitije.
Bilo je praktično što je pisma morala davati meni jer sam imala suverenitet nad
omotnicama i poštanskim markama. Zato sam uvijek znala što je Aminat napisala.
Najčešće to ne bi bilo zanimljivo. Pisala je o školi, o rasporedu sati, pojedinim
predmetima i gradivu koje se obrađivalo na nastavi. Ja sam tražila mjesta na kojima
je pisala o meni ih Dieteru: »Baka mnogo radi i često je nema. Nama je dobro. Ljubim
te, tvoja kći Aminat.«
Jednom je Aminat ujutro ostala u kući i rekla da se ne osjeća dobro. Ja nisam
imala vremena jer sam morala na posao. Opipala sam joj čelo, koje je bilo hladno, i
zaključila da ne može biti baš toliko bolesna. Rekla sam Dieteru da joj napravi čaj od
kamilice i otišla.
Kad sam se navečer vratila kući, Aminat je i dalje ležala u krevetu. Dieter je
rekao da je cijeli dan bila šutljiva. S vremena na vrijeme bi ustala, ali bi odmah
ponovno legla. Čaj nije pila. Zato je opet napisala Sulfiji pismo, koje je bilo prilično
kratko i završavalo riječima: »Napisat ću ti više čim me trbuh ne bude tako strašno
bolio.«
Otišla sam u sobu i pogledala kako joj je. Ležala je skutrena na boku. Bila je
budna iako je već bilo kasno. Kad sam joj opipala čelo, i dalje je bilo hladno i vlažno.
 – Je li ti bolje? – pitala sam.
– Ne znam – odgovori Aminat.
Rekla sam joj neka spava. U snu čovjek ozdravi.
Ujutro Aminat nije mogla ustati. Rekla sam Dieteru da će ostati još jedan dan u
krevetu. Dok sam bila u kupaonici, Dieter je pozvao kola hitne pomoći. Kad sam
odjevena i s uređenom frizurom izašla iz kupaonice, liječnik iz hitne baš je Aminat
pritiskao trbuh. Trznula je nogama i glasno zavikala. Shvatila sam da je riječ upala
slijepog crijeva, o kojoj su tih dana svi govorili, bila banalni apendicitis. Aminat je u
međuvremenu dobila vrućicu. Ja sam svejedno morala na posao. Osim toga, pa
nisam mogla sama operirati Aminat.
– Ja ću poći s njom – reče Dieter, kojemu su se počele tresti ruke.
– Smiri se – rekla sam. – Pa zar nismo u Njemačkoj. Ovdje se čovjeku ništa ne
može dogoditi.
Dieter me pogleda kao da sam poludjela. Često me je znao gledati tako.

Nakon posla odmah sam se odvezla u dječju kliniku. Pitala sam gdje leži
Aminat Kalganova. Nitko nije razumio to ime, pa sam ga napisala na komad papira i
uhvatila se za trbuh da demonstriram bolove. Jedna mi je medicinska sestra objasnila
da je Aminat na ginekologiji.
– Što? – pitala sam. Napisala mi je nešto na cedulju, bilo je to ime odjela, i još
jedno ime, vjerojatno liječnikovo.
S ceduljom u ruci pojurila sam hodnicima. U glavi mi je nešto strašno udaralo.
Bila sam nevjerojatno bijesna. Znala sam zbrojiti dva i dva. Slutila sam koliko sam
crvena u licu: kad bih izgubila živce, odnedavna mi je znao porasti tlak. Širom sam
otvorila neka staklena vrata i potrčala preko hodnika. U niši pokraj akvarija sjedio je
Dieter i čitao neki časopis sa šarenim receptima.
– Svinjo jedna! – viknula sam prije nego što sam mu otela časopis, smotala ga i
tresnula ga njime posred lica. Više od toga nisam znala reći na njemačkom, tako da
sam se vratila svojemu materinskom jeziku. – Kako se usuđuješ... Njoj je tek
četrnaest godina... Tako se nismo dogovorili! Ja sam ti toliko vjerovala. A ti se još nisi
oženio Sulfijom.
Dieter zakloni glavu rukama. Ali ja sam ubrzo bacila časopis i stala se
ogledavati za nečim tvrđim. Akvarij je bio prevelik, baš kao i posuda s ukrasnom
palmom. Zagrabila sam u posudu, uzela šaku hidrokulture i bacila kamenčiće
Dieteru u lice.

170
 Stanku sam napravila tek kad sam na hodniku čula korake. Osim toga, Dieter
me je zgrabio za ručne zglobove iako sam se, ušavši ponovno u svijet njemačkog
jezika, iz svega glasa derala:
– Pusti me, ti šupčino koja jebeš malu djecu!
Pustio mi je zglobove i dlanom začepio usta. Dvije su medicinske sestre stale
pred nas i zaprijetile da će pozvati policiju ne napustimo li smjesta bolničku zgradu.
Sjela sam pokraj Dietera na neku klupu u sjeni. Zapalila sam cigaretu. Kad bih
se uzrujala ponekad bih pušila, ali samo rijetko jer nisam željela izgubiti svježu boju
lica.
Dieter ništa nije bio kriv. Aminat nije bila trudna. Bila je djevica. Upravo je to
bio problem – bila je željezna djevica, malo medicinsko čudo. Došla je u dob u kojem
ju je sustigla muka svih žena. Ali Aminat je bila nepropusna, tako da su je na
operacijskom stolu morali razdjevičiti skalpelom. Liječnik je rekao da mu se pritom
preko hlača izlilo pola litre krvi. To je bilo ono što su prije operacije još smatrali
upalom slijepog crijeva: tvrd trbuh i bolovi i sva ta juha u trbušnoj šupljini koja se
bila upalila. Aminat su, dakle, obogatili za presudan otvor i potom joj iznutra očistili
trbuh.
Pa znala sam ja odavna da s Aminat nešto nije u redu. Ali takvo mi objašnjenje
nikada ne bi palo na pamet. Pa tko bi se nečeg takvog sjetio. Ali skalpel mi je bio
mnogo draži od Dietera. Svakako, bio je čišći.
Svidio mi se liječnik koji je operirao Aminat. Ispod bijele kute nosio je traperice,
imao je sijedu kosu i dječački osmijeh. Kad bi dolazio u vizitu, šalio bi se s
pacijentima.
Aminat se nije šalila s njim. Ležala je u krevetu s mahnitim izrazom lica. Malo
sam se stidjela zbog nje jer je bila tako nedruštvena. Dobro, cijelo to okruženje možda
je bilo malo previše za tako mladu djevojku. Ponovno mi je palo na pamet njezino
začeće u snu, pa sam se zapitala u kakvoj je sve to međusobnoj vezi. Pitala sam
sjedokosog liječnika hoće li moći imati djecu, a on je odgovorio:
– Koliko joj srce želi.
A Aminat je rekla:
– Ispovraćat ću se.
Na hodniku sam uhvatila liječnika za rukav kute i ispričala mu kako je Aminat
došla na svijet. Liječnik me je slušao nabrana čela. Bilo je to prvi put da sam pred
nekim strancem zagrebla toliko duboko u povijest naše obitelji. Onda je liječnik
rekao:

171
 – Ništa se ne brinite, ona je zdrava.
A onda mi je još rekao da ga pričekam jer mi želi nešto dati. Čekala sam na
hodniku dok se nije vratio, a onda mi je svečano uručio brošuru neke organizacije
koja se zvala Služba za obiteljsku skrb.
Nisam rekla Sulfiji da je Aminat operirana. Aminat je shvatila da bi to njezinu
majku samo nepotrebno uznemirilo. Sulfiji i bez loših vijesti iz Njemačke nije bilo
osobito dobro. Kalganovljeva me je učiteljica nazvala i rekla mi da moram hitno
nabaviti lijekove za Sulfiju. Naime, lijek koji je inače uzimala u Rusiji preko noći se
prestao proizvoditi. Neka ga nabavimo u Njemačkoj. Izdiktirala mi je ime lijeka.
Shvatila sam to ozbiljno pa sam ih još jednom nazvala. Javila mi se Sulfija.
Zvučala je umorno i nije imala volje razgovarati o lijekovima. Rekla je da je to s
lijekom doduše točno, ali da postoji nadomjestak koji sad uzima i da je sve u redu.
Neka ne razbijam glavu time jer ionako imam dovoljno vlastitih briga.

172
Mlada žena

Ustanovila sam da sam za Njemačku bila prilično mlada žena. Bilo mi je kao da sam
prestala starjeti. Svoju pravu dob, doduše, nisam bila zaboravila. U Rusiji sam znala
da sam mlada, ali da druge žene u mojim godinama to odavna više nisu bile. Ovdje
sam ustanovila: žene u mojim godinama bile su doista mlade, makar izgledale i gore
od mene.
I mnogo starije žene još su bile mlade. Dugo sam gledala za prvom staricom
koja me je sa svojom ljubičastom kosom pretekla na biciklu. Drugu sam fotografirala,
kod treće sam se duboko zamislila. Onda sam preko oglasa u novinama kupila
rabljeni bicikl.
Prvi sam put u životu sjedila na biciklu. To nije bilo nimalo jednostavno. Ali to
što je ta baka mogla htjela sam moći i ja. Prvo sam pokušala sama. Bicikl se
prevrnuo. Sjetila sam se kako djeca uče voziti bicikl. Uvijek uza se imaju jednu
odraslu osobu da ih pridržava.
Obvezala sam Dietera. Ionako nije imao nikakva posla. Navečer smo otišli
zajedno na prazno parkiralište ispred supermarketa i ja sam počela okretati pedale
dok mi je Dieter pridržavao bicikl. Isprva se morao jako naprezati, a ja bih urlala na
njega kad bi bicikl prijetio da će se prevrnuti u stranu. Trenirali smo nekoliko tjedana
i zaklela bih se da je Dieter u to vrijeme imao zdraviju boju lica.
Brzo sam uspjela održavati ravnotežu. Nakon nekoliko tjedana mogla sam
voziti nekoliko metara bez pridržavanja. Oslobodila sam Dietera njegove dužnosti.
Uostalom, već je počeo davati znakove da sam preteška za njega i njegova slaba leđa.
No, nastavila sam vježbati sama. Vozila sam krugove na parkiralištu, a ubrzo i na
pločnicima.
 Uvijek bih vozila po pločniku, koliko god bio krcat ljudima. U vozače
automobila nisam imala povjerenja.

Sljedeće što sam naučila bila je, naime, vožnja automobila.

Pa poznavala sam već jednog instruktora vožnje, onoga čija je žena u
međuvremenu na svijet donijela dijete i kojeg više nisam vidjela otkako je ona
dvadeset i četiri sata na dan sjedila kod kuće i kao trajni modni dodatak na ramenu
nosila krpicu za bljuckanje iz koje se širio kiselkasti vonj. Njezino dijete očito nije
dobro podnosilo mlijeko, pa je cijela kuća bila puna mrlja.
Navečer sam pohađala nastavu vožnje. Za zaposlenu ženu poput mene bilo je
veoma praktično da je autoškola radila u večernjim satima. U Njemačkoj je bilo
mnogo žena koje nisu radile i svijet se okretao oko njih. U svakom slučaju, u
autoškoli sam zatekla čovjeka čija me je žena plaćala za čišćenje. Sjedio je za jednim
stolom i ispunjavao nekakve papire. Kad me je vidio, samo je rekao:
– I? Što sada hoćete?
– Želim voziti automobil – rekla sam.
– Jeste li već pokušali? – upita on.
– Ne — rekla sam.
Izvukao je prijavnicu i počeo je ispunjavati. Približila sam se i nagnula nad
njega.
– Po posebnoj cijeni – šapnula sam povjerljivim glasom na njegovo dlakavo
uho.
Pogledali smo se u oči. Znala sam da me neće ubiti. U Njemačkoj se zbog toga
moglo završiti u zatvoru. Gurnuo mi je neku cedulju da je potpišem i dao mi
nekoliko brošura. Dva dana kasnije trebala sam se pojaviti na teorijskoj nastavi.

Tako sam ubrzo s desetak sedamnaestogodišnjaka sjedila na plastičnom stolcu

i slušala o pravilima za pravo prvenstva. Vlasnik autoškole stajao je ispred ploče,
pomicao magnete različitih boja i crtao uz njih strelice. Ja sam o prometnim
pravilima radije čitala u svojim knjigama jer nisam bila sigurna govori li on to baš
točno.
Teorijski sam dio ispita položila s malo pogrešaka (Aminat me je prije toga
nekoliko puta morala ispitati), a onda sam imala prvi sat praktične nastave vožnje.

174
 Moj je instruktor vožnje bio mali striček s velikim ušima i žalosnim očima iza
naočala s debelim staklima. Sjela sam za upravljač, a on pokraj mene. Pokazao mi je
retrovizor, pedale i žmigavce. Ali ja sam htjela krenuti pa sam okrenula ključ.
Automobil je poskočio. Instruktor vožnje izvuče ključ, strpa ga u džep i započne sve
ispočetka. Ali ja sam ovdje bila mušterija, bili smo u Njemačkoj, pa sam mu rekla:
– Ja sam došla ovamo da vozim.
Instruktor mi je ispričao da baš starije žene imaju velikih problema da nauče
voziti. Čak i one koje su intelektualno mogle shvatiti proces bile bi za to odveć
bojažljive. Ne bi znale voziti automobil jer bi ga prejako osjećale. Stoga sve postupke
treba više puta utvrditi, potom dugo vježbati na parkiralištu, sve dok se neka starija
žena ne bude smatrala psihički dovoljno jakom da se usudi uključiti u promet neke
mirne prometne zone.
– Ključeve ovamo, mudrijašu – rekla sam i pokazala prstom na džep u koji ih je
bio strpao.
Nakon toga malo smo se naguravali. On je reagirao malo presporo pa sam mu
uspjela oteti ključ; gurnula sam ga u bravu, pritisnula pedale i povukla kvačilo.
Automobil je očito bio pokvaren, kretao se u skokovima, prije nego što se zakašljao i
ugasio.
Pokušavala sam dalje, braneći se laktom od instruktora koji se uporno nastojao
domoći ključa. Jadikovao je i grdio me svojim tihim glasom.
– Začepi, djede – zamolila sam ga. – Reci mi radije još jedanput redoslijed.
Obrisao je čelo platnenom maramicom. Koljena su mu bila malo zgrčena. I on
je sa svoje strane imao pedale, koje je sve vrijeme pritiskao – bit će da se zbog toga
nisam mogla pomaknuti s mjesta.
Bio je začuđen kad mi je pošlo za rukom upravljati automobilom do drugog
kraja parkirališta. Pomilovala sam upravljač, nagazila čvršće na pedale, osjetila
vlastitim tijelom što je kočnica a što gas, i vozila. Odvezla sam se s parkirališta na
ulicu. Ondje je bilo glasno, mnogi su automobili trubili. Instruktor vožnje pokraj
mene svako bi malo panično hvatao za upravljač. Ja sam ga pustila, ako mu je tako
bilo bolje. Glavno da sam vozila.

Učila sam brzo. Živci su mi bili napeti kao strune. Nažalost, praktični dio ispita
dvaput sam pala, što je bilo razumljivo: i u Njemačkoj je postojala mafija, ispitivač je
vjerojatno htio novac, a ja to nisam na vrijeme shvatila. Ponovno sam se prijavila,
ponovno odvalila propisan broj sati i ubrzo sam u rukama držala vozačku dozvolu.

175
Kad sam poslije još jednom pregledavala račune, ustanovila sam da sam platila samo
naknadu za ispit.
Sav novac koji sam zarađivala stavljala sam u omotnice i skrivala među svojim
donjim rubljem. Zgodimice bih ga prebrojavala, ali najčešće sam znala napamet
točan iznos. Zarađivala sam mnogo novca jer sam bila jako dobra. Trebala sam samo
reći i svaki bi mi nalogodavac povisio plaću barem za nekoliko maraka. A nisam
mnogo ni trošila.
Kosu nikada nisam dala šišati u salonu jer su ondje cijene bile jezivo visoke.
Jedna od mojih poslodavki naručivala je kući frizerku koja je frizirala cijelu obitelj,
pa sam tako smjela doći i ja. Imala sam kvalitetnu kosu, veoma dobre gene, nijedna
vlas nije bila sijeda. Po istom sam principu u jedne druge mušterije davala sebi
uređivati nokte. Na rukama to nažalost nije išlo jer su mi bile potrebne za posao. Ali
zato su mi nokti na nogama bili savršeni. Turpijom lijepo oblikovani i lakirani
crveno poput trešnje. Uopće sam imala lijepa stopala, uska, ne prevelika, ne premala,
veoma njegovana, jednostavno da se čovjek zaljubi u njih.
Dieter me nije htio pustiti za upravljač svojega automobila. U međuvremenu
mi je postalo jasno koliko su ta kola bila stara i ružna – vidjela sam i posve drukčija.
Kako bilo, počela sam se jednostavno služiti njima bez pitanja. Dieter je najčešće bio
kod kuće, pa kad bih zatrebala kola samo bih uzela ključeve iz ladice i odvezla se.
Dieterovim sam automobilom otišla i na aerodrom po Sulfiju. Prvi sam put bila
prevalila toliki put. Strogo uzevši, prvi sam put bila sama na autocesti. Srce mi je
glasno lupalo od ponosa i uzbuđenja. Nekoliko sam puta zalutala, ali sam na
aerodrom stigla na vrijeme.
Sulfija mi nije nedostajala jer sam imala previše posla. Svejedno, bilo je veoma
dobro što je ponovno sa mnom. Sulfija je čeznula za nama. Nisam mogla k njoj jer
Aminat nisam htjela ostaviti nasamo s Dieterom, a s Aminat nisam mogla otputovati
u Rusiju jer je nisam htjela istrgnuti iz procesa privikavanja, u kojem je tako jako
šepala za mnom. Sad je Sulfija stajala preda mnom držeći u ruci kovčeg kojim sam je
bila opremila za put. Imao je kotače, ali svejedno ga je jedva vukla. Lice joj je bilo
naduto, koža tjestasta, a ispod očiju imala je duboke podočnjake.
Pogledala sam Sulfiju i osjetila snažnu mržnju prema Kalganovu.

176
Treći suprug

Sulfija je nakanila ostati dva tjedna. Rekla je da ne može više jer ne želi ostaviti na
cjedilu Kalganova i njegovu učiteljicu ruskoga jezika i književnosti. Ali imala je uza
se sve dokumente potrebne za vjenčanje. Bacila se Dieteru oko vrata, milovala mu
obraze i govorila koliko joj je nedostajao. Aminat se bacila oko vrata njoj i ostala neko
vrijeme tako visjeti, dok je nisam opomenula. I slijepac bi vidio koliko je Sulfija bila
umorna. Jedva se držala na nogama.
Ono što nipošto nije htjela učiniti bilo je da ode liječniku. Rekla je da nema
vremena, a i da njezino putno osiguranje pokriva samo hitne slučajeve.
– Pa pogledaj se samo, ti si hodajući hitni slučaj – rekla sam. Ali ona je bila
tvrdoglava kao deset mazgi. Nisam je uspjela prisiliti da ode k liječniku. Trebala sam
to učiniti, ali mi jednostavno nije polazilo za rukom. Bilo je već dovoljno teško
pridobiti je da se uda. Tu mi je Aminat poslužila kao argument. Aminat je trebala
ostati u Njemačkoj, a to je imalo svoju cijenu.
Prije vjenčanja htjela sam otići sa Sulfijom u kupovinu, ali ona je rekla da za to
nema snage. Cijelo je vrijeme ležala na kauču i teško je disala. Pogledala sam je i
pitala se kako li samo kod kuće uspijeva njegovati čovjeka privezana za krevet.
Osjetila sam silnu želju da odletim u Rusiju i Kalganovu stisnem jedanaest jastuka na
lice jer dotle se, slutila sam, Sulfija neće smiriti.
Otišla sam u neki second hand butik i kupila za Sulfiju svileno odijelo krem boje.
Bio je to vrijedan i plemenit komad odjeće. Za sebe nisam kupila ništa. Htjela sam
odjenuti svoju crvenu, veoma efektnu haljinu i pokazati svoje vrhunaravne noge.
Vjenčanje je bilo dogovoreno za deset sati. Ustali smo u sedam. Ja sam Sulfiji
počešljala kosu i svezala je u punđu, nanijela make up na njezinu blijedu kožu i nešto
ruža na jagodične kosti. Tako je izgledala malo življe. Nanijela sam joj i tuš na
trepavice.
– Lijepa si, mama – reče Aminat.
Sulfija se nasmiješi.
Dieter je odjenuo sivo odijelo, koje je vjerojatno bio naslijedio od djeda. Pješice
smo otišli do vijećnice u malom selu u kojem je živio Dieter, a silom prilika i mi. Bilo
je to malo vjenčanje. Bilo nas je četvero i sve je trajalo desetak minuta.
Potom smo otišli u slastičarnicu. Aminat je pojela veliku zdjelicu sladoleda s
jagodama, mi ostali pili smo kavu.
Ponosila sam se sobom. Moja kći Sulfija, nekoć najružnija djevojka u ulici,
imala je trećeg supruga.

Dva dana poslije odvezla sam Sulfiju, suprugu jednog Nijemca, Dieterovim
automobilom na aerodrom. Djelovala je veoma žalosno. Rekla je da joj je mnogo
bolje otkako uzima lijekove koje sam joj ja nabavila. Zagrlila sam je i poljubila gotovo
bez imalo gnušanja.
– I onda, bijeli udovče? – rekla sam Dieteru kad sam se vratila s aerodroma.
Aminat je ležala na krevetu s licem uronjenim u jastuk. Pitala sam se zašto toliko voli
Sulfiju. Pa sve je mogla dobiti od mene.
Dieter sjedne kraj Aminat i stavi joj ruku na glavu. Promatrala sam ih s
hodnika. Htjela sam biti sigurna da nije zaboravio kime se zapravo oženio.
Ponovno sam radila kao životinja. Imala sam cilj. Samo je slijepac mogao
previdjeti koliko je Sulfija bila bolesna. Trebao mi je novac za njezino liječenje.
Imala sam adresu jednog novog klijenta. Imao je veoma lijepo ime: John
Taylor. Dieterovo ime nisam više smatrala lijepim. Posve obično njemačko ime.
Katkada bih čak pomislila da sa Sulfijinim vjenčanjem nisam trebala toliko
prenagliti.

178
Tutirgan tavik

John Taylor bio je samo deset godina stariji od mene, ali bio je star čovjek. Udovac.
Supruga mu je upravo bila umrla. Bio je to ozbiljan problem za njega. Angažirala me
je njegova kći jer sam ništa nije znao napraviti. Tjelesno je još imao snage, ali psihički
ni za što nije bio sposoban.
Bio je učitelj engleskoga i upravo je otišao na bolovanje jer je patio od depresije.
Zainteresirala sam se za njega jer je bio Englez i jer je imao lijepo ime.
Bio je obrazovan čovjek i imao je mnogo knjiga. Police od poda sve do stropa, a
mnoge knjige nisu bile čak ni nove. Hrptovi su im bili prašnjavi. Tu bi i mene
uhvatila depresija. Odmah sam počela brisati prašinu s njih. John je samo rekao:
– Budite oprezni s knjigama. Molim vas.
Imao je tako lijep akcent. Ali bilo ga je malo teško razumjeti.
– Što ste rekli? Volite me? – pitala sam.
On me pogleda teškim pogledom i reče:
– Još ne.
Nisam ga mnogo viđala dok sam spremala. Najčešće je bio u spavaćoj sobi. Kći
mi je rekla da izbjegava ljude.
Bože, pa to i ja radim, pomislila sam. Samo što se to kod mene toliko ne vidi.
Dolazila sam dvaput na tjedan i ostajala po četiri sata. Kuća je bila veoma zapuštena.
Johnova je kći rekla da vrijedim zlata. To sam, dakako, znala i sama.
Prvo sam samo čistila. Posla je bilo više nego dovoljno. Johnova je žena bila
dugo bolesna. Htjela sam doznati kako je izgledala, ali nigdje nije bilo fotografija.
Johnova je kći rekla da je sve to odnijela jer je Johnu od toga bilo samo lošije.
 Jednoga dana John je izašao iz svoje spavaće sobe. Pitao me bi li mi smetalo
ako sjedne u dnevni boravak. Rekla sam:
– Ne, pa to je vaš dnevni boravak.
Sjeo je na kauč. Brisala sam prašinu, a onda drvene podne daske. Nije mi
smetalo što me John promatra. Kad sam se okrenula, ustanovila sam da uopće ne
gleda mene. Neprimjetno je uzeo knjigu i stao je čitati.
Nije digao pogled s knjige čak ni kad se oglasilo zvono na vratima.
– Hoćete li otvoriti? – pitala sam ga. Onda sam otišla sama. Pred vratima je
stajao mladi muškarac i pružio mi pladanj s jelom zapakiranim kao u avionima.
– Jelo na kotačima – rekao je dok mi je sve to gurao u ruke. Vjerojatno sam
djelovala malčice zbunjeno.
– Ah da – rekla sam glumeći da sam savršeno upućena o čemu je riječ. Htjela
sam se vratiti u kuću da mu donesem napojnicu, ali mladiću se jako žurilo.
– Johne, ovdje je jelo na kotačima za vas – rekla sam i spustila pladanj na mali
drveni stol ispred njega. Digao je pogled s knjige. Ja sam podigla plastični poklopac.
– Ovdje je, ovaj... juha, a ovdje je, ovaj... vjerojatno meso.
– Što ću s tim? – upita on.
Nisam znala što bih mu odgovorila.

Kasnije sam saznala: njegova je kći aranžirala za njega dostavu hrane. Pa nije
mu mogla svaki dan kuhati. Pitala sam Johna je li jelo na kotačima u Njemačkoj bilo
nešto poput pizza-servisa za starije osobe.
– Da, samo bez pizze i bez servisa – reče John i prvi se put nasmije.
Jogurte sa svojega pladnja nije ni taknuo. Ja sam ih uvijek odnosila kući jer ih je
Aminat rado jela.
– Ako hoćete, mogu vam nešto skuhati – rekla sam.
– Nema potrebe – rekao je John.
– Pa niste još ni kušali – rekla sam.
Ako bih nešto naumila, to bih i ostvarila. To je moj način.
U nedjelju u jedanaest stajala sam pred Johnovim vratima s torbom punom
namirnica. Pozvonila sam. Nitko mi nije otvarao. Zvonila sam dugo. Onda sam
počela tresti kvaku. Imala sam ključ. Pa bila sam najavila da ću doći. Udarila sam
šakom o vrata. Onda sam ih otključala. Ta nije to nikakav grijeh.

180
 Unutra je sve bilo pospremljeno, pa prošla su samo dva dana otkako sam
posljednji put čistila. Otišla sam u kuhinju. Tamo je stajalo više pladnjeva. Podigla
sam poklopce – jelo nitko nije ni dirnuo. Spustila sam torbu.
– Johne! Rosa je ovdje! – viknula sam.
Tišina. Otrčala sam uza stube i širom otvorila vrata Johnove spavaće sobe. Bila
je to jedina prostorija u koju nisam imala pristup. Još ne. Bila je to grozna prostorija,
to se odmah moglo primijetiti. Prepuna knjiga, papira i smeća. Prazan krevet s ne
odveć svježim pokrivačima. Trebala sam odavna zaviriti u tu sobu.
– Johne! – viknula sam. Onda sam otrčala do kupaonice. Vrata su bila
zaključana. Protresla sam ih i pritisnula uho na ključanicu.
– Johne! – viknula sam u tišinu.
Na sreću, u svakoj sam situaciji znala sačuvati prisebnost. Poznavala sam
mnoge kuće i znala u kojima su se zatvorena vrata mogla lako otvoriti izvana. Hvala
Bogu, ova su bila takva. Pronašla sam kovanicu u džepu, gurnula je u procijep i stala
je okretati. Vrata su se otvorila.
John je ležao u kadi, njegovo dugo tijelo jedva je stalo u nju. Glava mu je još
bila iznad površine vode, ali se opasno naginjala u stranu. Voda nije bila krvava. Ali
nije izgledao dobro. Uhvatila sam ga za glavu i počela vući. Onda sam mu, slijedeći
iznenadno nadahnuće, stisnula nos. Time sam ga ponovno oživila. John zakašlja,
strese glavu i pokuša se osloboditi iz mojega zagrljaja. Psovao je prvo na engleskom,
a onda na njemačkom.
– Što radite ovdje? – pitao me je. – Jeste li vi otjelotvorenje noćne more?
Uvijek se izražavao malo nejasno. Gurnula sam ruku u vodu, bila je hladna.
Nisam očekivala zahvalnost za to što sam mu spasila život.
– Dajte, izađite iz vode – rekla sam, osvrnula se oko sebe i pronašla velik
ručnik. Raširila sam ga i pružila mu ga.
On se polagano uspravljao. Da, lice je na njemu bilo najstarije. Nisam mogla a
da ga ne pogledam. Već dugo nisam bila vidjela golog muškarca. A Engleza još
nikada. Stajao je tamo dok se voda cijedila s njega. Onda je izašao iz kade. S njega je
sve kapalo pa mu se oko nogu napravila lokva. Istrgnuo mi je ručnik iz ruke i
omotao ga oko sebe.
– Bio sam zaspao. Učinite mi uslugu i izađite – rekao je.
– Moram ovo ovdje obrisati – rekla sam.
Uzela sam krpu i obrisala pod. John odavna više nije bio tu. Otišao je u svoju
spavaću sobu i odatle pitao:

181
 – Što uopće radite ovdje?
– Pa, rekla sam vam. Danas ću vam nešto skuhati.
– Idete mi na živce – reče John. – Gubite se odavde.
– Poslije kuhanja.
Zatvorio je vrata spavaće sobe. Čula sam kako okreće ključ. Bio je tvrdoglav, ali
njegova tvrdoglavost nije bila ništa u usporedbi s mojom.
Pustila sam hladnu vodu da oteče i izribala kadu. I to posve besplatno.
Onda sam otišla u kuhinju i počela kuhati. Dugo već na raspolaganju nisam
imala kuhinju samo za sebe. Ali tog je dana Johnova kuhinja pripadala meni.
Godinama ondje nije bilo ženske ruke. Sve je bilo čisto, sama sam to bila očistila, ali
već dulje nitko u kuhinji nije ništa dotaknuo s ljubavlju. To nam je bilo zajedničko,
kuhinji i meni. Htjela sam da ponovno postane topla, da je oživim svojim rukama.
Pod hladnom vodom oprala sam pile, uzela iglu koju sam ponijela sa sobom i
zašila mu trbuh. Oprezno sam skinula kožu s mesa i puhnula unutra. Ondje gdje je
zrak zviždavo izlazio zašila sam rupe. Pomiješala sam jaja s vrhnjem, solju i paprom
i sve to ubrizgala ispod kože. Zavezala sam vrat pileta, umotala ga u platneni ubrus i
položila u vrelu slanu vodu.
To pile zvalo se tutirgan tavik, jelo koje su pripremali Kalganovljevi rođaci na
selu, a ja sam ga se tog dana tako prikladno sjetila. I to ne slučajno, nego zato što sam
s Dieterom razgovarala o njemu. Točnije rečeno, Dieter me je podsjetio na taj recept –
on ne samo da je znao kako se zove nego i kako se priprema. Stvari koje mi je pričao
znala sam dakako i sama, ali sam ih u međuvremenu jednostavno zaboravila.
Piletu je trebalo sat i pol i bilo je pravo tatarsko nacionalno jelo. Prostrla sam
stol u dnevnom boravku. Odavna sam znala gdje je što. Izvadila sam štirkane ubruse
i prašnjave čaše, koje sam, dok sam kuhala pile, ručno oprala i ulaštila. Isključila sam
štednjak i osvježila se u kupaonici. Lice mi je bilo lagano pocrvenjelo od kuhanja, pa
sam ga ohladila vodom i potom se ponovno našminkala. Onda sam pokucala na
vrata Johnove spavaće sobe.
– Nestanite odavde – reče John.
Otišla sam i ostavila sve onako kako sam bila posložila. Da, ne može baš sve
uspjeti otprve.

182
Elegantno i lakih nogu

Otkrila sam da ima još stvari koje dosad nisam naučila. U Njemačkoj su, primjerice,
svi znali plivati, čak i mala djeca. Makar i s četiri godine još nosila pelene, a s pet
navlačila dudu po ustima, makar i do škole ne znala ni čitati ni pisati, čak su i ta
razmažena djeca znala plivati. Njihove majke, koje su bile moje mušterije, vozile su
ih na nastavu plivanja, prtljažnika punih kupaćih gaćica, ručnika, plivaćih krilaca,
dasaka i valjaka. A ljeti su svi odlazili na more.
Rekla sam Dieteru da bi naše dijete također trebalo ići na more. Aminat je
plivala slabo, a ja nikako. To je bilo nedopustivo. Zašto da mi budemo gori od
ostalih?
Dieter je rekao da bi možda mogli ići za dvije godine, jer tako kratkoročno ne
ide ništa. A bila je i zima.
Bog me je utješio, jer tek što mi je Dieter to rekao, jedna me je mušterija upitala
bih li idući tjedan imala vremena da se s njom i njezinom obitelji odvezem u planine.
Sa svoje dvoje djece i suprugom htjela je u Švicarsku. Zapravo je htjela sa sobom
povesti svekrvu da tamo popodne pazi njezinu razmaženu žgadiju, ali svekrva je
imala crijevne polipe i morala je biti podvrgnuta operaciji.
Kad sam bila mlađa, Kalganov je svakog vikenda odlazio u šumu na skijaško
trčanje. Katkada bih pošla s njim iako sam rijetko kad imalo stvarno vremena za
takve gluposti. Znala sam, dakle, skijati, ali još nikada nisam bila u Alpama. A
Aminat nije znala baš ništa i također nikada nije bila u Alpama.
Moja mušterija i njezin suprug složili su se s time da Aminat pođe s nama.
Slagali su se sa svime.
 Oni su prvi krenuli kolima i povezli našu prtljagu. Moja mi je mušterija
darovala kombinezon koji sama više nije mogla odjenuti i crvenu skijašku jaknu za
Aminat. Ja sam kupila sunčane naočale i dva para hlača i već smo bile opskrbljene.
Mi smo išle vlakom i morale presjedati u Baselu i u Churu. U Churu sam vidjela
planine, veoma visoke, sive, vrhova prekrivenih snijegom. Ušle smo u autobus koji
nas je povezao uza serpentine. Sjedile smo odmah iza vozača, to je bilo mjesto s
najviše šansi za preživljavanje ako bi se autobus slučajno strovalio u provaliju.
Aminat je bila skroz zelena ispod svojih bubuljica jer je teško podnosila vožnje
automobilom i autobusom.
Previše je bila na svoju majku Sulfiju. Prolazili smo kroz šume, snježne zamete
i mala osvijetljena sela. Kad je autobus stao u predzadnjem selu izašle smo i Aminat
se ispovraćala u snijeg. Na sreću, bila je gotova s time prije nego što je stigla moja
mušterija da nas poveze do svojeg apartmana za odmor.
Već sam bila zaboravila kako izgleda toliko mnogo snijega odjedanput.
Svjetlucao je i mirisao na lubenice, baš kao u mojem djetinjstvu.
U apartmanu su bile dvije spavaće sobe: jedna s bračnim krevetom za
mušteriju i njezina supruga, višeg državnog odvjetnika, i jedna s dva kreveta na kat.
U gornjem su krevetu spavala djeca, Julius i Justus, a u donjem Aminat i ja.
Moja je mušterija bila sretna što sam tamo. Ona svoju djecu nije mogla dovesti
u red. Ujutro su Julius i Justus išli na skijaški tečaj. Viši državni odvjetnik stavljao bi
djeci kacige na glave, gurao im noge u skijaške čizme i vukao ih skijaškim štapom do
malog proplanka gdje se okupilo još takvih šmrkavaca na sićušnim skijama.
Moj je zadatak bio da poslije tri sata odem po Juliusa, skuham ručak i spremim
ga na spavanje. Po njegova starijeg brata odlazili smo kasnije zajedno. Nakon
popodnevnog odmora posjela bih Juliusa na saonice i vozila ga uokolo. Odlazili
bismo do vučnice i gledali kako se drugi obrušavaju niz obronak. Nisam se toga
mogla nagledati. Shvatila sam da to ima vrlo malo veze sa skijaškim trčanjem. Svi su
oni izgledali tako lijepo i okretno. Ispred takve pozadine iznenada me je zasmetao
prizor moje Aminat. Izraz njezina lica kvario mi je boravak, baš kao i mojoj mušteriji.
Rekla sam Aminat da smjesta promijeni izraz lica.
Prve večeri pripremila sam gulaš s tjesteninom. Moja mušterija i njezin viši
državni odvjetnik sjedili su za stolom rumenih obraza, a čak su i djeca bila previše
umorna da bi cendrala. Sito je zadovoljstvo lebdjelo u zraku.
– Baš ste zlatni – reče mi moja mušterija.
– Znam – rekla sam. Sad mi je nedostajalo samo još jedno: skijanje.

184
 Ujutro bih ustala prva, skuhala kavu, prepržila kriške kruha i prostrla stol.
Djeca su se teško budila. Spavala su čvrsto i bila još umorna, ali su morala na skijaški
tečaj. Ja sam svoje zadaće svejedno uvijek obavljala besprijekorno: kad bi roditelji
došli iz spavaće sobe, ja bih s dječacima i Aminat već sjedila za stolom.
– Znate li skijati? – upita me moja mušterija.
– Brzo ću naučiti – rekla sam na svojemu besprijekornom njemačkom. –
Aminat također.
Ništa ih nisam bila zamolila. Sami od sebe dogovorili su mi termin u školi
skijanja. Posudile smo skije i sastale se s našim učiteljem skijanja kraj vučnice. U
džepu jakne imala sam mobitel višega državnog odvjetnika. Ako bi djeca nešto
polomila, nazvat će mene, a ne roditelje.
Odmah mi je bilo upalo uoči da muškarci ovdje izgledaju jako dobro, da su svi
veoma zdravi. Bili su to muškarci koji nisu sjedili po uredima, nego su se na svježem
zraku obilno bavili sportom: nisu bili veoma visoki, ali su bih mišićavi, s crnim
uvojcima i plavim očima. Naš učitelj skijanja zvao se Corsin. Odveo nas je do nekog
dječjeg obronka i pokazao nam kako se trebamo skijati. Sa mnom je odmah upalilo.
– Talentirana si – rekao mi je Corsin. Učinio mi se šarmantnim. Govorio mi je
ti, što mi se u normalnim okolnostima ne bi svidjelo. Vjerojatno nije shvatio da sam
mnogo starija od njega.
Stidjela sam se zbog Aminat. Ovdje su sve djevojčice njezine dobi znale odlično
skijati. Izgledale su dobro, a Aminat je bila šeprtljava početnica, čiji su nespretni
pokreti smjesta upadali u oči. Nije imala tako dobro tjelesno držanje kao ja.
Moja je mušterija bila spremna platiti nam tri prijepodneva privatne nastave.
Nakon toga htjela sam znati skijati kao i svi ostali.
Našega posljednjeg prijepodneva Corsin nas je prvi put vučnicom odveo u
planinu. Ja sam jedno mjesto dijelila s Corsinom, a Aminat je imala jedno samo za
sebe. Mogli smo je vidjeti odostraga. Više je puta zamalo pala s vučnice. Voljela bih
da se to napokon dogodilo, ali ona se posljednjim snagama uhvatila za rukovat.
Mlatarala je nogama, skije su joj se zaplele jedna o drugu, bilo je čudo da nije ispala.
Jednako se bijedno i spuštala. Ja sam bila naprijed, elegantna, lakih nogu. Nakon
posljednjeg sata Corsin mi je dao cedulju sa svojim telefonskim brojem. Izgledala je
kao da je kakvo dijete samo sebi napravilo posjetnicu.
– Nazovi me kad sljedeće godine ponovno budeš tu – rekao je.
Nisam sebi dopustila da budem žalosna. Bila sam radosna: u planinama, na
skijama, veoma blizu životu koji sam smatrala primjerenim sebi.

185
Planina me nije htjela

Sljedećeg jutra Aminat više nije htjela vježbati. Bila sam blizu da joj opalim zaušnicu,
ali moja mušterija i njezin viši državni odvjetnik još su bili u apartmanu, a ja nisam
htjela da steknu loš dojam o meni. Ostavila sam Aminat s knjigom u apartmanu.
Odjenula sam se, uzela svoje skije i otišla sama do vučnice. Bila sam jednako
elegantna i sigurna kao i arogantne babetine koje su svake godine dolazile ovamo i
stavljale na nos svoje zrcalne sunčane naočale.
Kad sam stigla gore, kliznula sam sigurnim usporednim zamasima za skijašem
ispred sebe. Ispod mene sve je bilo bijelo, oko mene također. Onda sam zapazila da
je i iznad mene sve bijelo. Zakočila sam i zamalo pala. Bila sam zatečena jer je počelo
sniježiti. Pahulje snijega kružile su iznad mene, nebo se više nije moglo vidjeti. Vjetar
mi je donosio u lice male komade leda i tjerao mi suze na oči.
Ništa više nisam mogla vidjeti. Suze su se ledile na mojim trepavicama, sad
sam bila slijepa. Planina me nije htjela. Bila sam previše drska i sad me je odlučila
kazniti.
Taman sam se još pravodobno zaustavila da shvatim kako preda mnom nije
obronak nego provalija. Noge su mi se tresle od napetosti. Pitala sam Boga je li mi
kucnuo posljednji čas, a Bog mi je odgovorio iznenadnom idejom: Corsin!
Da, Corsin, koji je skijao bolje čak i od mene, koji je tvrdio da svaku planinu u
ovome kraju poznaje kao svoj džep. Skinula sam rukavicu i izvadila iz džepa jakne
mobitel višega državnog odvjetnika i malu dječju posjetnicu s telefonskim brojem.
Ruke su mi se ukočile od hladnoće. Huknula sam u vrhove prstiju i počela
utipkavati broj. Sa švicarskim pozivnim brojem, to će ga stajati cijelo bogatstvo,
pomislila sam.

186
 U slušalici se oglasi signal, a onda se javi glas za koji nije bilo posve jasno
pripada li ženi ili djetetu. U tom sam trenutku bila posve smetnula s uma da je
Corsin, doduše, skijao božanstveno, ali je zato govorio kao petogodišnje dijete.
– Pomozi mi! – zaurlala sam i viknula u slušalicu ime vučnice, ali Corsin me,
ako je to zaista bio on, nije razumio. Sve je vrijeme pitao:
– Što? Tko je to?
Vjetar je puhao u slušalicu, bit će da me nije mogao razumjeti, a tomu je
pridonosila i činjenica da ionako nije bio osobito bistar. Svakako, bila sam izgubljena.
Viknula sam u slušalicu:
– Onda krepaj!
Meni je baš to u tom trenutku ravno u lice govorila planina. Prekinula sam
vezu s Corsinom i pokušala nazvati svoju mušteriju, što mi se činilo posve
beznadnim.
Gurnula sam mobitel u džep jakne, navukla rukavice i posegnula za skijaškim
štapovima. Pogledala sam niz glatku zaleđenu liticu – vjerojatno je to bilo ono što su
nazivali crnom pistom. Izračunavala sam u glavi s koliko bih je zamaha mogla
svladati, točnije, koliko bih zamaha mogla preživjeti.
Kad sam se prekrižila zgrčenom šakom, iz vijavice izađe nešto crveno. Čovjek,
možda čak muškarac. Ja sam već počela kliziti, pa sam nadljudskom snagom
okrenula skije usporedno prema obronku, ne bih li povicima i mahanjem skijaškim
štapovima skrenula nečiju pozornost na sebe. To nešto crveno zaustavilo se malo
ispod mene i ostalo prilijepljeno za ledenu liticu kao muha za prozor. Kroz gustu
mećavu zabljesnuše zubi, a Corsinov mi nježni djevojački glas reče:
– Drži se za mene, ja ću te spustiti.
Od sreće i olakšanja jedva da sam se mogla pomaknuti. Corsin mi je iz ruke
uzeo skijaške štapove i zataknuo ih za pojas, pa mi pružio ruke. Skliznula sam
skijama u njegov trag, noge su mi bile onemoćale i drhtave. A onda vjetar zahuči kraj
mojih ušiju dok sam iza Corsinovih širokih pleća kočila taman toliko da se licem ne
zabijem u njegovu crvenu jaknu. Imala sam osjećaj da je sve to potrajalo sat ili dva, a
kad smo stigli dolje na parkiralište iz moje je izgrizene usnice po snijegu kapala krv.
Corsin se smješkao, nije se bio čak ni oznojio.
– Hrabra žena – rekao je. — Ne zna skijati, ali u planinu odlazi sama.
– Odakle si znao gdje sam? – pitala sam, a on stavi ruku na lijevi prsni džep
svoje jakne i reče:
– Osjetio sam.

187
 Iz planina sam se vratila kao pobjednica, nježno preplanule kože i držanja
skijaške kraljice. Kap gorčine predstavljala je činjenica da isto to nisam mogla reći za
Aminat.
Corsin mi je slao razglednice na kojima su se vidjele male osvijetljene kućice u
planini. Doznala sam i da je ono što sam kod njega smatrala smiješnim njemačkim
zapravo bio posve drugi jezik. On i cijelo njegovo selo govorili su jezikom starih
Rimljana, a na tom jeziku pisao je i svoje razglednice.
Napisao mi je »Gronda buna a mia amur e splendur al firmament«, »vaiel tei
fetg bugen« i »far lamur in cun lauter, leinsa?«. Nisam mogla čak ni nagađati što bi
to moglo značiti.
Corsin je u svojoj zemlji bio neka vrsta Tatara, imao je druge korijene, druga
jela, drugi jezik i prije svega izgledao je mnogo bolje od ostatka stanovništva. Ali dok
u nas nijednom dobro odgojenu Tatarinu ne bi palo na pamet da okolo šalje riječi
koje nitko ne može razumjeti, Corsinu je to očito bilo posve normalno. Nekoliko sam
puta pokušala razgovarati s njim o tome. U nekom sam trenutku shvatila: to što je
tako rado govorio o tome da je drukčiji od normalnih Švicaraca nije bio nedostatak
odgoja. Ta mu se misao usidrila toliko duboko u glavi da je se odatle više nije moglo
istjerati. On jednostavno nije imao sovjetski odgoj, nego malo primitivniji. Njegova
sklonost da se hvasta vlastitim korijenima podsjećala me je na malu djecu kad
podižu haljinice uvis samo da svi mogu vidjeti njihove nove gaćice.
Jednom mi je Corsin poslao razglednicu na njemačkom: da mu nedostajem i da
će mi sljedeći utorak doći u posjet svojim automobilom, ravno iz planina. To je pet
sati vožnje.
Njegov me posjet doveo u krajnje nezgodnu situaciju. Srećom, jedna od mojih
mušterija baš je bila na godišnjem odmoru. Odvela sam Corsina u njezin stan u
starom dijelu grada i nadala se da nas neće vidjeti susjedi. Sa zakašnjenjem mi je palo
na pamet da je muškarac poput Corsina izvan skijaške piste ženu više sramotio nego
što bi je resio. Učinio mi se, doduše, veoma muskulozan, možda malčice premršav,
ali gledao je oko sebe kao preplašen kunić, a ispod pokrivača moja se sumnja
konačno potvrdila: razumio se samo u planine.
Provjerila sam to još tri puta, dok nisam zaključila da imam pametnijeg posla
nego da se upuštam u vezu s nekim komu sve treba objašnjavati. Odvela sam
Corsina do njegova automobila. Kod kuće sam njegove razglednice bacila u stari
papir.

188
Najbolje kćeri

Bila sam zadovoljna sobom. Radila sam mnogo jer ljeti sam htjela s Aminat na more,
bez Dietera ali zato možda sa Sulfijom. Neka i ona jednom vidi malo sunca. Onda je
jedne noći zazvonio telefon. Nazvao me je Kalganov. Onaj isti Kalganov kojeg je
Sulfija njegovala već četvrtu godinu pošto ga je udarila kap. Kalganova nisam
prepoznala po glasu, jer je bio drukčiji nego što sam ga bila zadržala u sjećanju, a i
bilo mi je posve svejedno komu je pripadao glas koji mi je rekao da je Sulfija mrtva.
– Što? – pitala sam. – Kako?
Smatrala sam to neukusnom šalom pa sam zaklopila slušalicu.
Ponovno je zazvonilo. Pogledala sam slušalicu, dugačak broj s pozivnim
brojem 007 na displeju, i ostala nepomična. Zvonilo je i zvonilo dok se Aminat nije
pojavila iz svoje sobe. Bunovna i snena pogledala je broj i posegnula za slušalicom.
– Mama? – viknula je. Taman je bila došla k sebi od skijanja i opet bila malo
bolje volje, a sad sam je gledala kako pritišće slušalicu na uho i kako joj se mijenja
izraz lica. Gledala sam je puna nade: htjela sam da mi smjesta kaže kako ništa od
onoga što sam čas prije čula nije istina. Ali po tome kako se djevojčino lice skamenilo
u posve nepriličnu izrazu, naime u izobličenu smiješku, prepoznala sam da me moj
dar shvaćanja nije prevario.

Odletjela sam u Rusiju, a Aminat je ostala s Dieterom.

Morala sam se pobrinuti za pogrebnu svečanost, a tko to može bolje od mene?
Kad sam stigla tamo, zatekla sam ljude zbunjene i izgubljene poput siročadi. Najveće
dijete od svih bio je Kalganov, koji je, rekla sam mu to odmah, Sulfiju imao na
savjesti. Samo je radi njega ona izmaknula mojem nadzoru i skrbi. Sad je Kalganov
bio u šoku, što je značilo da mu je iznenada bilo bolje. Mogao je ustati i ponovno je
govorio – njegove prve suvisle riječi bile su obavijest o smrti na telefonu.
Njegova učiteljica ruskog jezika i književnosti, ta stara, sluđena baba, išla mi je
na živce svojim neprestanim jecanjem. Vidjela sam je prvi put i odmah mi se učinilo
da me na nekoga podsjeća. Između jecaja hvatala se za srce dok joj nisam rekla da se
zaključa u sobu i ne uznemirava ljude.
– Takve kao ti žive vječno – rekla sam. – Zato ubijaju najbolje kćeri drugih ljudi.
U mojoj staroj zemlji mnogo se toga bilo promijenilo. Imala je novo ime. I moj
se grad sada zvao drukčije. Sve je bilo jako prljavo i svatko je nešto prodavao. Tezge i
kiosci tiskali su se jedni uz druge, na kartonskim kutijama prodavale su se
namirnice, odjeća, knjige i prazne limenke coca–cole.
Ljudi su bili loše odjeveni, a u pogledima im se zrcalila bijeda. Sve djevojke
izgledale su kao kurve, a bit će da su većinom to i bile. Stare žene drhtavim su
rukama prebrojavale kovanice. U javne zahode poštene žene nisu mogle ni ulaziti.
Kalganovljeva rodbina iz sela nedaleko od Kazanja javila se s prijedlogom da
se Sulfija pokopa prema tatarskoj tradiciji, umotana u platno, bez lijesa. Nisam
reagirala na tu imbecilnu ideju, ionako sam imala dovoljno briga. Pokušali su u to
uvjeriti Kalganova, koji je rekao samo:
– Ružica sve zna najbolje.
Onda su odustali i namjestili za pogrebnu svečanost izraze lica pune
predbacivanja.
Sulfija je ležala u lijesu odjevena u bijelu haljinu i bijele svilene cipele. Čelo i
jastuke ukrasila sam cvijećem, a pogrebniku dala nalog da se pri šminkanju doista
potrudi. Došlo je veoma mnogo ljudi. Bila mi je novost da su toliki ljudi uopće
poznavali Sulfiju. Njezini stari školski drugovi, kolege, susjedi, došlo ih je na stotine i
svatko je mogao vidjeti kakva je lijepa žena bila: duga crna kosa, bijelo lice pravilnog
oblika kao u lutke, fin, savijen nos, crne trepavice koje su na obraze bacale duge
sjene. Ipak je u mnogo čemu bila na mene.

Ispostavilo se da Sulfija nije imala vlastitu sobu. Kod Kalganova i njegove žene
imala je u dnevnoj sobi poljski krevet odvojen paravanom. Kalganov i njegova
učiteljica imali su spavaću sobu s bračnim krevetom od kojeg su napravili dvostruki
bolesnički ležaj. Lijevo i desno od kreveta bili su noćni ormarići puni lijekova.
Nakon pogrebne svečanosti legla sam na Sulfijin poljski krevet. Bio je istrošen,
a deka izlizana. Stisnula sam zube. Krvopije iza pregradnog zida tiho su razgovarale,

190
između riječi čuli su se glasni jecaji. Izula sam cipelu i bacila je u zid. Onda je
zavladala tišina.
Bilo je nehigijenski leći u krevet u odjeći i s cipelama na nogama, ali nije me
bilo briga. Zagledala sam se u strop. Nekom je prilikom susjed s gornjega kata
izazvao poplavu. Strop je bio pun mrlja koje su izgledale kao egzotično cvijeće. Da je
meni netko učinio nešto takvo, uhvatila bih ga za noge i pustila da visi naglavačke s
prozora sve dok mi ne plati renoviranje stana i novi sag, makar i po cijenu vlastitih
zlatnih zuba. Ali Sulfija je bila cvijet na vjetru. Ako bi je netko pljunuo, ona bi to
smatrala svježom kišom i ispružila mu se ususret.
Moja glava kao da se počela širiti iznutra. Bit će da je bila previše puna. Misli
su mi se klupčale, zapetljavale, privlačile druge: bila je to nezamisliva tjeskoba.
Nešto mi je iznutra pritiskalo o sljepoočnice doslovce mi iz glave istiskujući oči i
jezik. Stisnula sam glavu dlanovima da se ne rasprsne. Sulfija je uvijek znala kad je
nekomu loše. Osjećala je kad bi je netko trebao. Nije joj trebalo ništa reći: ona je znala
gdje boli. Osjećala je to preko tisuća kilometara. I znala je što se protiv toga može
poduzeti. Ona je mogla rastjerati bol. Sulfija je, pomislila sam, bila moja čarobnica.
– Sulfija – šapnula sam krutih usnica, koje me nisu htjele slušati. – Sulfija!
U očima mi je pulsiralo i peklo me. Bojala sam se da bi mogle prsnuti, toliko je
snažan bio pritisak. Prekrila sam ih rukom.
Onda je bol popustila – toliko polagano i neprimjetno da sam to osjetila tek kad
sam ponovno mogla otvoriti oči još zabrinuta da bi mi mogle iskočiti iz duplja. Moje
produljene, guste trepavice, s kojih još nisam bila skinula šminku, škakljale su me po
dlanovima. Soba je bila mračna, kroz prozor se vidjela svjetiljka. Farovi automobila u
prolazu ispunjavali su sobu svijetlim mrljama i poigravali se uzorcima na stropu.
– Sulfija – rekla sam. – Sjedi uspravno.
Sulfija je sjedila pokraj mene, ali ne ona Sulfija koja je malo prije nestala u peći
krematorija. Bila je to Sulfija koju sam vidjela za našega posljednjeg susreta –
iscrpljena ali nasmijana, umornih, pažljivih očiju. Toliko stvarna da sam se ponovno
počela uzrujavati zbog nje. Ali onda sam se zakočila i uhvatila rukama za krevet da
ne popustim iskušenju i ispružim ruku prema sablasti.
– Sulfija – rekla sam. – Ja...
Sulfija me pogleda i nasmiješi se. Bila je preumorna da bi govorila, uvijek je
previše radila. Stavila je prst na usnice. A onda sam ponovno ležala u krevetu, posve
odjevena i našminkana. Sulfija je smatrala da si nakon ovako napornog dana to
mirne duše mogu dopustiti – samo je druga cipela pala na pod pokraj prve. Lagani

191
pokrivač koji je mirisao na Sulfiju štitio me je od osamljenosti i praznine sobe držeći
jad i tugu podalje od mene.
– Ostani sa mnom – zamolila sam je prije nego što sam zaspala.

Sulfija je radila sve što bi je se zamolilo. Uvijek je bilo tako. Nisam je mogla
prisiliti, ali ono za što bih je bila samo zamolila, to nikada ne bi ostalo neispunjeno.
Sulfija nikoga nije ostavljala u nevolji, to je bio njezin način.
Kad sam se probudila, boljelo me je cijelo tijelo. Umjetne su se trepavice
odvojile i ležale na jastuku, lice mi je bilo prekriveno korom od osušene šminke i
suza. Crna haljina, koja je tako lijepo isticala moj stas, nije mirisala dobro.
Ušla sam u kuhinju. Ondje su već bili Kalganov i njegova učiteljica. Ona je
sjedila na stolčiću, a on je stajao pokraj štednjaka i miješao nešto u loncu. Iznenada
sam ih osjetila kao cjelinu, kao dvije masne mrlje koje se na površini juhe stapaju u
jednu. Kasnije ću im još reći što mislim o njima.
Otišla sam u kupaonicu i sredila se. Pustila sam hladnu vodu da mi teče preko
kose da joj vratim sjaj, očistila lice i također ga osvježila hladnom vodom. Navukla
sam kućni haljetak koji je visio na vratima i iz kojeg se nije širio nikakav miris. Bilo
mi je jasno da je pripadao Sulfiji – dakle sada meni.
Kalganov je stavio pred mene tanjur griza. Kušala sam. Kaša je bila nekako
kvrgava, ali ja se nisam bunila. Promatrala sam pločice na kuhinjskom zidu – svaka
urešena Sulfijinim licem, prekrasnim portretom toliko stvarnim kao da je riječ o
fotografiji. Opipala sam ih. Bile su tople i glatke.
– Kako ste ovo napravili? – pitala sam Kalganova.
– Što?
– Ovaj... uzorak na pločicama.
– Koji?
– Ovaj ovdje – pokazala sam prstom na jedno od Sulfijinih lica.
Kalganov uperi pogled u smjeru u kojem sam pokazivala i zatrepće.
– Bijele su – rekao je.

Neke smo stvari još morali riješiti. Materijalne stvari. Sulfijine stvari. Nije ih
imala mnogo. Imala je na raspolaganju dvije police u ormaru. Nije imala nikakva
vlasništva – stan koji je iznajmila dala je prepisati na Kalganova.
– Sve ste joj oduzeli! – viknula sam.

192
 – Ružice – šapne Kalganov. – Ona je tako htjela.
– Ali zašto? Vi ste dvoje starkelja. A ona je bila mlada i... život je još bio pred
njom.
Svakako, to sa stanom nije se više moglo promijeniti. Osim da ih oboje zbog
toga tužim. To mi je isprva čak i bila namjera. Prisiljavala sam se na to u Sulfijino
ime, ali mi je padalo teško: nisam imala volje. Bila sam jako umorna. Inače nikada
nisam bila umorna. Uvijek bih spavala malo: pet sati bilo je sasvim okej, nakon šest
sati bila sam posve odmorna. Ali sad mi se spavalo. Prekrila sam usta dlanom da ne
zijevnem ravno u usta učiteljice ruskoga jezika i književnosti.
– Umorna sam – rekla sam učiteljici. Ona me pogleda kao da sam sišla s uma.
– Onda legnite – reče. Bilo je u redu da mi se ponovno obraća s vi. Za pogrebne
mi je svečanosti neprestance pokušavala govoriti ti, što bih svaki put odbila. Činilo
mi se nepristojnim da taj trenutak moje slabosti želi iskoristiti za zbližavanje.
– Ne mogu leći – rekla sam. – Za razliku od vas imam mnogo posla.
Htjela sam razvrstati Sulfijin imetak. Ono malo stvari, odjeće, pisama i
dokumenata što je imala.
No umjesto toga otišla sam do svojeg poljskog kreveta i ponovno zaspala.

193
Dok si ti tu

Probudila sam se tek sljedeći dan – spavala sam gotovo dvadeset sati. Za to je
vrijeme Kalganov, kako mi je kasnije priopćio, svako malo provjeravao dišem li još.
– Mi smo, naime, već pomislili da si mrtva – rekao je. Ali tu se prerano
obradovao.
Onda sam ustanovila da je učiteljica ruskoga jezika i književnosti dirala
Sulfijine stvari. Uzela je to malo odjeće što je imala i razvrstala je.
Toliko sam se uzrujala da gotovo nisam mogla disati.
– Što radiš tu, ti očerupana kokoši? I zašto svojim prljavim šapama diraš stvari
moje kćeri?
– Htjela sam ih oprati – reče ona jadno.
Izgurala sam je iz sobe, sjela na poljski krevet i uzela u ruke jednu potkošulju.
Bila je siva i isprana i izlizana, a da je bila malo manja savršeno bi pristajala nekakvu
djetetu. Obrisala sam njome suze.
Dok sam pritiskala lice o potkošulju, sjetila sam se da je učiteljica negdje imala
nećakinju. To saznanje probilo se do središta mojih misli i iznenada je ugledah pred
sobom: nepoznata nećakinja, koju nikada u životu nisam vidjela, mala droljica s
djetetom, bez supruga, u jednosobnom stanu sa svojim roditeljima. Iznenada sam
shvatila zašto je učiteljica htjela oprati rublje.
Sjedila sam ondje prilično dugo sa sivom potkošuljom pritisnutom o lice. Onda
sam ustala i stavila rublje u praznu kartonsku kutiju. Prljavo sam odnijela u
kupaonicu i nagurala u kadu. Pokucala sam na vrata spavaće sobe. Učiteljica je
sjedila na krevetu i brisala nos maramicom.
 – Sjedi usprav...! – zaustila sam i začepila si rukom usta. Stvari su se počele
čudesno pretapati jedna u drugu.
Nogom sam gurnula karton u spavaću sobu.
– Uzmi – rekla sam. – Daruj to svojoj nećakinji.
Učiteljica makne maramicu s lica. Voljela bih da to nije učinila.
– Sulfiji to više ne treba – rekla sam i vratila se u svoj poljski krevet.

Sulfija nije imala takoreći ništa. Zapravo nije posjedovala gotovo nijednu
vrijednu stvar. Sve hlače i pulovere koje sam uspjela pronaći dala sam učiteljici za
nećakinju. Za pranje se nisam pobrinula – nikomu neće naškoditi ako i takva vrsta
ljudi jednom mrdne prstom. U jednom sam kutu ormara otkrila malu kutijicu s
jeftinim prstenom i jednim lančićem i jednu kutiju punu pisama. Bila su to pisma
koja joj je pisala Aminat. Skupljala ih je godinama. Stavila sam pisma u svoj kovčeg.
Tri dana prije mojeg povratka u Njemačku Kalganov je otišao po urnu. Bilo je
jasno da ću je ponijeti sa sobom. Bila je jako lijepa, stijenke od mramorna kamena s
imenom upisanim zlatnim slovima – tako je bilo i red. Imala je lijepo ime, sad ga
nitko više neće moći nagrditi.
Kalganov je hodao pognuto. Htio je urnu zapravo pokopati u svojoj blizini, a
bio je i toliko drzak da mi to kaže. Htjela sam ga urnom zviznuti po glavi, ali imala
sam dovoljno pijeteta da to ne učinim.
Umotala sam urnu u vuneni šal i gurnula je u jednu torbu. Htjela sam je nositi
kao ručnu prtljagu. Htjela sam kući, k Aminat. Razvrstala sam dokumente: svoju
putovnicu, Sulfijinu smrtovnicu, novčanice u omotnici. Ponijela sam sa sobom
mnogo više novca nego što sam uspjela potrošiti. Nisam računala s time da će
Sulfijini prijatelji skupljati novac, posebice ne da će skupiti toliko da će se njime moći
platiti pogrebna svečanost. Pitala sam se zašto ljudi čine takve stvari. Naposljetku,
Sulfija je bila mrtva, mene nisu poznavali, a da se umiljavaju Kalganovu, za to doista
nije postojao nikakav razlog. On je u međuvremenu postao sasvim beznačajan.
Jedini mogući razlog bio je – da Sulfija nije mrtva. Drugi su možda mogli
umrijeti, ali ona ne. Bila sam sve sigurnija u to.
Izvadila sam novac iz omotnice. Dvadeset novčanica od po stotinu maraka koje
sam ponijela sa sobom. Bilo je to pravo bogatstvo. Uzela sam novčanice u ruku
poput lepeze. Otišla sam u kuhinju. Kalganov i učiteljica sjedili su jedno nasuprot
drugomu i šutjeli. Začudo, uopće se nisu obradovali što odlazim. Okrenuli su lica
prema meni, dva lica koja su u svojoj beznadnosti postajala sve sličnija jedno

195
drugomu. Položila sam novčanice među njih na kuhinjski stol i otišla, ovaj put
zauvijek.

Nije bilo nikakvih komplikacija. Na aerodromu se nitko nije zanimao za torbu,

posvuda su mi mahali da prođem.
– Vidiš, Sulfija – rekla sam. – A ti si se bila zabrinula.
Premda to nije bilo točno – Sulfija nije bila zabrinuta zbog urne. Stajala je
pokraj mene i smješkala se. Zašto mi nikada prije nije zapelo za oko koliko je njezin
osmijeh zapravo lijep?
Na moje veliko čuđenje, Dieter je došao po mene na aerodrom. Aminat je
stajala pokraj njega. Bila sam zatečena koliko je smršavjela. Prije nego što sam je
prepoznala pomislila sam: Kakva lijepa djevojčica, mogla bi biti Tatarka.
Dieter me kratko zagrli, Aminat je ostala na rastojanju.
– Kako je bilo? – pitala me je kad smo sjeli u Dieterov automobil.
– Sve je u prošlo u redu – rekla sam joj.
Kod kuće sam iz kovčega izvukla kutiju s pismima i dala ih Aminat. Nisam
bila sigurna kako će reagirati. Ali ona mi istrgne kutiju iz ruke i otvori poklopac:
– Nisi ih valjda čitala?
– Imala sam važnijeg posla! – viknula sam na nju, a ona se okrene i vrati u
sobu.
Navečer, kad je Aminat legla u krevet, uzela sam dvije čaše i bocu votke. Sjela
sam pokraj Dietera i pružila mu bocu.
– Koliko da natočim? – pitao je.
– Zar ne vidiš rub? – rekla sam, uzela mu bocu i napunila čaše.
– Hajde! – rekla sam. – Bez kucanja.
On malo otpije i iskrivi lice.
– Moraš to strusiti – rekla sam. – Jesi li sad udovac ili nisi?
Pola sata kasnije gorko je plakao. Nije mi bilo jasno što ga je odjednom spopalo.
Sve je to jednostavno izbijalo iz njega. Bio je blijed i sav izboran. Premalo je boravio
na svježem zraku i nije se bavio nikakvim sportom.
Rado bih bila razgovarala o Sulfiji. Bila sam sigurna da je i on to htio. Možda je
upravo počeo shvaćati koliko mu je ona bila važna. Pokušavao mi je nešto reći, ali ja
nisam mogla izaći nakraj s njegovom artikulacijom.

196
 – Čekaj – rekla sam i otišla u svoju sobu. Torba je stajala na mojem jastuku.
Posegnula sam u nju i izvukla tešku, prekrasnu urnu. Odnijela sam je u kuhinju i
stavila na stol između nas. Namignula sam Sulfiji i digla čašu.
– Bez kucanja! – uzviknula sam. Zaboravila sam da sam to jedanput već rekla.
Kad je pročitao zlatna slova na urni, Dieter nabora čelo. Potom naglo skoči i
prolije votku.
– Što je to?
Odmaknuo se od stola čitav metar.
– Je li ona unutra?
Zabacila sam glavu jer mi je prizor bijelog stropa pomagao da očistim misli.
– Djelomice – rekla sam.
– Makni je – reče Dieter. – Pa ne možeš to donijeti u kuću! Kako da noćas ovdje
spavam?
– Ležećke – rekla sam. Sad mi se počeo gaditi. Histerični su muškarci bili Božja
kazna.
– Pa to je... Pa to se ne može držati ovdje! – vikao je. – Odnesi je u podrum.
Čvrsto sam uhvatila urnu rukama. Imala sam osjećaj da je moram braniti pred
njim.
– Makni je – moljakao je on.
– To je urna s pepelom tvoje žene! – viknula sam.
– To ništa ne mijenja na stvari! – viknu on.
Stavila sam urnu pod ruku i progurala se pokraj njega. On se izmaknuo, ali u
pogrešnu smjeru, tako da sam mu jednim bridom urne ovlaš dodirnula trbuh. Na
trenutak sam se zapitala bi li mu jedan snažan udarac razbistrio um. Ali Sulfija mi
stavi svoju hladnu ruku na rame.
– Bez brige, ljubavi – rekla sam. – Ne dok si ti tu.
Dieter me užasnuto pogleda.
– Ne mislim na tebe – rekla sam. – Krepaj, što se mene tiče.
Otišla sam u svoju sobu, stavila urnu na noćni ormarić i duboko zaspala.

Sljedeće što sam osjetila bio je miris paljevine. Malo sam pobrkala stvari:
mislila sam da dopire iz pepela koji je navodno bio u urni, ako me u krematoriju nisu
bih prevarili. Vidjela sam sliku Sulfije kako nasmijana stoji u plamenu i prije nego što

197
sam se probudila još sam pomislila kako joj taj plamen zapravo dobro pristaje. Onda
sam se napokon probudila i potrčala ususret dimu. Dolazio je iz kuhinje. Aminat je u
slivniku palila velike količine papira.
– Pa zar si ti posve poludjela? – viknula sam.
Posegnula sam rukom preko njezina ramena i izvukla plamteći komad papira
na kojem je bila zalijepljena poštanska mraka. Aminat je spaljivala svoja pisma koja
sam joj donijela iz Rusije. Odvrnula sam slavinu no ona je ponovno zavrne.
– Ne smiješ to raditi! – viknula sam. – Moraš ih pohraniti! Što ako jedanput
postaneš slavna?
Dugo nismo razgovarale o tome da bi jedanput trebala postati slavna ili bar
uspješna ili bar veoma bogata.
– Ali ja to neću – rekla je.
– Onda postani liječnica, što se mene tiče – rekla sam.
– Zašto me stalno tlačiš? – upita ona.
– Sulfiji bi se sigurno svidjelo da joj kći bude liječnica – rekla sam.
Aminat pogleda u slivnik. Nakupilo se ondje nešto vode, pa su komadići
papira plivali amo-tamo među hrpicama pepela.
– Ja ću pospremiti umjesto tebe – rekla sam. – Idi u svoju sobu i razmisli.
– O čemu? – upita ona.
– O tome kako se možeš popraviti. Da Sulfija bude zadovoljna tobom.
Djelić sekunde osjećala sam se nelagodno zbog njezina pogleda. Ali onda je
otišla, a ja sam s olakšanjem odahnula.

198
Sulfijinim glasom

U prvo sam vrijeme imala dosta posla. Nazvala sam upravu groblja i naručila mjesto
za urnu. Nazivala sam klesare koji izrađuju nadgrobne ploče. Sulfija je trebala biti
čestito pokopana i dobiti lijep nadgrobni kamen. Uzela sam olovku u ruku i skicirala
kako je sve trebalo napraviti. Nije mi bio važan novac, ali sam svejedno tražila da mi
šalju predračune. Kad bi mi to potrajalo predugo, nazvala bih i rekla im da posrijedi
nije bilo kakva narudžba i da Bog vidi sve.
Kad bih se previše uzrujala i postala preglasna, osjetila bih na ramenu Sulfijinu
hladnu ruku. Osjetila bih da joj smeta moja dernjava i smirila se. Sulfija je voljela
tišinu, a ja bih učinila sve da se osjeća dobro.
Nisam uspjela pokopati urnu. Šeprtlje koje su izrađivale grobnice jednostavno
nisu shvaćale što sam htjela. Ni za mnogo tisuća eura. Imala sam osjećaj da me ne
žele razumjeti. Bilo je to prvi put da mi nešto nije pošlo za rukom, ali Sulfija reče da
joj to nije važno.
Dala sam joj za pravo – urna je bila lijepa i prikladna, nije joj trebala grobnica.
Ostavila sam je da stoji na noćnom ormariću i stavila pokraj nje stručak bijelih ruža,
koji bih obnovila svakih nekoliko dana. Dieter je nervozno ponavljao da je to
zabranjeno zakonom, a ja sam mu odgovarala neka si svoje zakone nabije zna se
kamo.
Nastavila sam raditi. Morala sam othraniti svoju unuku. Sad je bila siroče i ja
sam joj morala nadomjestiti i oca i majku. Daleko od toga da bi mi to bilo nešto novo.
Ali nešto se bilo promijenilo. Prije sam uvijek govorila u vlastito ime – sad sam
djelovala po Sulfijinu nalogu.
 Govorila sam Sulfijinim glasom. I, što je bilo još neobičnije, govorila sam
Sulfijinim tonom. Kad Aminat jednog jutra nije htjela ustati iako je morala u školu,
nisam joj rekla:
– Završit ćeš na ulici! Tvoji njemački školski drugovi svi su odavno ustali! –
nego sam rekla:
– Da, dijete, ostani u krevetu.
Izgovorila sam tu rečenicu i ugrizla se za jezik. Što će postati od mene budem li
uvijek tako reagirala? Sulfija?
Započela sam, dakle, drugu rečenicu, u kojoj se pojavljivala riječ »ulica«, ali
usred te rečenice ustanovila sam da nemam volje izgovoriti je dokraja. Umjesto toga
otišla sam u kuhinju, skuhala jak, sladak kakao i odnijela ga Aminat u krevet.
– Ostani ležati, dijete – rekla sam. – Toliko si toga propatila posljednjih godina.
Onda sam se davila s još više takvih rečenica, gurnula ih uz divovske napore
natrag u grlo i otišla na posao.

John je već dulje imao naviku zaključavati se u spavaćoj sobi čim bih došla
čistiti kod njega. Čak i kad sam nakon stanke prvi put ponovno navratila k njemu, on
se preda mnom sakrio. Nisam mu pokucala na vrata. Zapravo, uopće nisam ni
mislila na njega. Nisam mislila ni na što, brisala sam prašinu onako za sebe i zapravo
bila posve zadovoljna. Zato sam se prepala kad se odjednom pojavio preda mnom i
nabrana čela pitao gdje sam bila sve ovo vrijeme.
Nastavila sam čistiti, ali sam u isti mah pripovijedala kakvu je haljinu Sulfija
imala na sebi u lijesu i da sam joj u ruke stavila stručak visibaba. John me je slijedio
dok sam hodala po stanu, a kad sam uključila usisavač on izvuče prekidač iz utičnice
i požali se da uz tu buku ne može ništa čuti.
Na kraju je pitao treba li me odvesti kući, ali ja sam mislila da sam dovoljno
govorila i rekoh samo:
– Ne hvala.
Odvezla sam se autobusom.

Jasno da nije bilo dobro razmaziti Aminat. Ja sam to oduvijek znala, a nije bilo
dobro ni da me je Sulfija dovela do toga da djevojčici u svakoj prilici progledam kroz
prste. Jer Aminat, čiji je život bio vožnja na toboganu, sad je jurila prema provaliji, a

200
Sulfija me je odvraćala od primjene sile. Radila sam isto što i ona: gledala i sažaljivo
uzdisala.
Aminat u školi nije mogla upisati sljedeći razred. Ni moje zalaganje za nju kod
rektora škole ni moje napomene da je iznimno talentirana nisu urodili plodom.
– Ma, pusti je – rekla je Sulfija. Ja sam pred očima već imala sliku ulice: mračne,
prljave, smrdljive. Skrenula sam Sulfiji pozornost na to da Aminat tako nikad neće
postati poznata liječnica. Sulfija na svoj neponovljiv način samo slegne ramenima.
Otišla sam k Aminat, koja je već danima ležala u krevetu i čitala stripove. Rekla
sam joj:
– Aminat, unuko moja i kćeri svoje majke Sulfije, ako smjesta ne ustaneš i ne
pokušaš popuniti nekoliko praznina u svom znanju, nikad nećeš postati poznata
liječnica. Nikada nećeš imati sjajnu ordinaciju koja miriše na dezinfekcijska sredstva i
u kojoj čeka mnoštvo pacijenata.
– Meni je to posve svejedno – reče Aminat.
Odgurnula sam Sulfiju laktom u stranu.
– Ali ja želim da postaneš liječnica.
– Ako ti je to tako važno, zašto ti ne postaneš liječnica? – reče Aminat i okrene
stranicu.
Dva dana i pet sati razmišljala sam o tome. Aminat je bila u pravu: moj je
problem oduvijek bio u tome da sam previše toga običavala planirati za druge. Oni
me nisu mogli pratiti. Zato sam ja mogla ostvariti sve što sam planirala za sebe.
Uzela sam, dakle, iz podruma kovčeg u kojem su bili mnogi važni dokumenti
mojega života. Bili su na ruskom i već su bili veoma požutjeli, ali pečati su se još
veoma dobro vidjeli.
S pisaćeg stola svoje unuke uzela sam plavi fascikl s natpisom »biologija« i
stavila u njega svoje svjedodžbe, pazeći da se ne raspadnu. S tom mapom otišla sam
u ordinaciju svoje mušterije internista.
Njegova medicinska sestra dugo nije mogla shvatiti što zapravo hoću od njega.
Onda su se otvorila jedna pokrajnja vrata i ja sam ugledala poniklane naočale svoje
mušterije i jednostavno ušla. Tako sam se ubrzo našla u ordinaciji i iznijela mu svoj
plan: neka mi pribavi mjesto na nekoj medicinskoj visokoškolskoj ustanovi.
On se kratko nasmije, ali se ponovno uozbilji. Rekao je da mi nedostaje matura.
Na moj prigovor da sam studirala pedagogiju uzvratio je da svoje stare ruske
svjedodžbe danas mogu mirne duše objesiti o klin. Morala bih ponoviti maturu, a to

201
je u mojoj »odmakloj dobi veoma ambiciozan zadatak«. Rekla sam mu da pod svaku
cijenu želim raditi u bolnici.
Rekao je da ima ideju, ali da ne zna je li to doista ono što bih ja željela. Čistio je
krpicom naočale i stao odugovlačiti. Onda je rekao da mi ne može ništa obećati, ali
da će se zauzeti za to da kao čistačica mogu raditi na odjelu na kojem je njegova
ordinacija imala krevete.

202
Moje žene

Bio je to ženski odjel i s poslom se moralo počinjati veoma rano. To mi je bilo pravo,
jer inače bih se svako jutro a onda i cijelo prijepodne uzrujavala zbog toga što
Aminat više nije išla u školu. Ovako mi je, međutim, pozornost privlačio posao.
Dobivala sam malo novca, ali zato sam imala stalno radno mjesto. Prvo koje sam
dobila u Njemačkoj.
Potpisala sam ugovor, dobila bijelu kutu, a bijele sam rukavice morala donijeti
sama. Bila sam veoma ponosna: sad sam bila zaposlenica bolnice.
U nekim su sobama ležale po tri žene, u drugima samo po jedna. Čistila sam
brzo i briljantno i dok su mi ruke obavljale posao raspitivala sam se kod žena u
krevetima što im je. Neke mi uopće nisu odgovarale. Ali neke su bile voljne pričati.
Bilo ih je koje su imale miome, druge su imale ciste, neke su pod svaku cijenu htjele
dijete, a neke su bile trudne i morale ležati u bolnici da ne izgube dijete.
Ubrzo sam ih upoznala sve, i pričljive i nijeme, i kako sam radila brzo, a čistila
sam i u prijamnoj sobi medicinskih sestara, pregledavala sam dokumentaciju
pacijentica koja je bila smještena u mapama u čeličnom ormaru. Sad sam znala kako
se žene zovu, kad im je rođendan i gdje stanuju – neke su mi se adrese učinile
poznatima jer sam u blizini već bila čistila.
Čitala sam povijesti bolesti, iako se rukopis jedva mogao odgonetnuti. Gledala
sam u ormar s medikamentima, provjeravala tko dobiva koliko čega i sve to pamtila.
Imala sam dobro pamćenje i budan um. Čitavo bih prijepodne ostajala u bolnici.
Nakon prvog prolaska kroza sve sobe slali su me da ponovno spremam krevete ili
uklanjam svinjarije nastale u toku prijepodneva. Znala sam čak i prebaciti pacijentice
u operacijsku dvoranu kad medicinske sestre za to ne bi imale vremena. Neke od
njih bojale su se operacije. Govorila sam im da će sve proći dobro, da točno znam od
čega koja boluje, a znala sam čak i reći što će u svake ponaosob nakon operacije
ponovno biti dobro.
Nakon tri tjedna u bolnici sam se osjećala kao kod kuće.
Privremeno sam odustala od plana da pohađam medicinski fakultet. I ovako
sam mogla naučiti dosta toga.
Sve sam bolje znala čitati rukopise liječnika i medicinskih sestara koji su
ispunjavali kartone pacijenata, a znala sam točno i gdje je koji lijek. Onda se prvi put
dogodilo da je jedna žena odmah nakon operacije stenjala zbog jakih bolova, a ja na
cijelom odjelu nisam uspijevala pronaći nikoga tko bi joj mogao pomoći. I tako sam
uzela pravu bočicu i nasipala njezin sadržaj u infuzijsku bocu, kao što sam to već
mnogo puta vidjela da čine medicinske sestre. Nakon toga žena je prestala stenjati.
Promatrala sam je neko vrijeme da budem sigurna da se nisam zabunila i da žena
slučajno nije umrla. Pola dana kasnije njezin suprug došao je po nju i ona je
oslanjajući se o njega napustila bolnicu.
Kod kuće sam s Dieterom razgovarala o povijestima bolesti žena na mojem
odjelu. Govorila sam o »svojem odjelu«, a nedugo zatim i o »svojim ženama«.
Katkada bi nam se pridružila i Aminat koja se klatarila na stolcu. Počela se ponovno
tuširati, glačala je svoje majice i odlazila frizeru. Ja sam je i dalje ignorirala. Uzela je
ponovno u ruke udžbenik biologije. Ja sam gledala svoja posla. Iz liječničke sam sobe
uzela udžbenik i kod kuće ga čitala. Jednom zgodom primijetila sam da i Aminat
lista taj udžbenik. Pustila sam je. Možda će jednom ipak postati poznata liječnica.
Kad sam imala osjećaj da joj je život krenuo smjerom koji ne vodi na ulicu,
Aminat je nestala, a s njom je iz moje ladice nestala i veća svota gotovine koju sam
uštedjela za njezin studij medicine.
Dieter je htio da odemo na policiju i prijavimo njezin nestanak. Sulfija me je
spriječila u tome, a ja sam spriječila Dietera. Sulfija je tražila da Aminat jednostavno
pustim na miru. To nije bilo lako, sad kad sam je izgubila zauvijek. Vidjela sam je
kako raskomadana leži u prtljažniku nekakva automobila, ali Sulfija se samo
smješkala – kao i uvijek, u trenutku koji je za to bio najmanje prikladan – i
odmahivala glavom.
Aminat je bilo osamnaest godina i pobjegla je od kuće: bila je to sramota, jer
dobroj baki unuke ne bježe samo tako od kuće. Prvo sam svake noći vrebala svaki
šum na stubištu i više puta u danu provjeravala funkcionira li telefon.
Sulfija je svu krivnju preuzela na sebe. Rekla je da je bila očajna majka i da
protiv toga ni ja nisam mogla učiniti ništa. Tu je, dakako, bila posve u pravu. I eto
nam sad jada. Dieter je ludovao, ali ja sam mu rekla da ću, bude li podnio prijavu o

204
nestanku, i sama otići na policiju i podnijeti jednu posve drukčiju prijavu. Onda je
zašutio.
Da ne poludim, bacila sam se na posao u bolnici. Pozorno sam promatrala
novopridošle žene na svojem odjelu i pokušavala po izrazu njihova lica i držanju
tijela odrediti što im je. Iz toga sam slagala slike bolesti, a onda čitala što su moji
kolege s diplomom unosili u njihove dosjee. Prvo sam dosta griješila, ali onda su
moje dijagnoze postale točnije. Odmah sam znala kad bi došla neka koja ne može
imati dijete – jer sve su imale isti pogled. Ali znala sam i jesu li kod nje jajovodi
zatvoreni te je li previše muškobanjasta, premršava ili jednostavno ima pogrešnog
muškarca. Čudila sam se što drugi to ne vide. A onda je došao dan kad sam se
približila jednoj pacijentici koja je upravo navlačila kompresivne čarape za operaciju
i šapnula joj na uho:
– Da sam na tvojem mjestu, ne bih dala da mi izvade maternicu. Mogla bi ti
ona još zatrebati.
Njezini prsti, koji su se još borili s čarapom, posve se ukrutiše.
– To je tvoje tijelo – rekla sam. – Ne slušaj njihove gluposti. S tobom je sve okej.
Dok sam na hodniku čistila prozorsku dasku, čula sam kako se zatvaraju neka
vrata. Pacijentica se ponovno odjenula i otrčala hodnikom s torbom u ruci.
Kompresivne čarape i bolničku košulju našla sam na podu u njezinoj sobi. Podigla
sam ih i bacila u smeće, a onda počela skidati posteljinu.
Sljedećeg jutra dobila sam otkaz.

Sad sam imala dovoljno vremena koje sam provodila sa Sulfijom: ležala sam u
krevetu i razgovarala s njom. Onda bih ustala i otišla u potragu. Odlazila bih u park
koji sam inače izbjegavala, jer su se ondje okupljali klošari. Prilazila bih im i pitala ih
kako se zovu i jesu li vidjeli moju djevojčicu. Otišla sam na kolodvor, a onda vlakom
do sljedećeg kolodvora, ne znajući je li Aminat napustila grad i ako jest u kojem je
smjeru krenula.
Sulfija je trčala za mnom, ali nije sudjelovala u potrazi. Katkada bi mi se učinilo
da vidim Aminat u gomili ljudi i onda bih zadihana potrčala prema njoj i uhvatila je
za ruku – a prema meni bi se okrenula neka potpuna strankinja. Imala sam uza se
fotografije: Aminat kao djevojčica, njegovane kose i posebnog osmijeha, i Aminat
kakva je bila u posljednje vrijeme – neugodna pojava sa slamnatom kosom i
upaljenim bubuljicama na čelu. Svaki bih dan stotinu puta vadila njezinu fotografiju
iz torbice.

205
 Pošto su me izbacili iz bolnice, izgubila sam zaredom pet važnih mušterija.
Nakon nekog vremena preostala su mi samo još dva mjesta gdje sam mogla čistiti, a
jedno od njih bilo je kod Johna. Malo zatim samo još kod Johna. Doduše svoj posao
više nisam obavljala onako temeljito kao prije. Kad bih došla k Johnu, ne bih uopće
imala volje da nešto radim. Bilo bi poštenije da sam i tamo dala otkaz.
To sam i pokušavala, ali on nije prihvaćao. Došla sam, dakle, k njemu četvrt
sata kasnije nego što smo se bili dogovorili (ja, koja sam uvijek bila tako točna!) i
umjesto da čizme zamijenim gumenim šlapama, ravno s ulice preko Johnova
perzijskog saga otišla sam u kuhinju i sjela za stol. Nisam ni pokušavala uzeti u ruke
krpu – ionako bi mi skliznula iz ruke.
Dok sam tako sjedila i čitala raspored jela na kotačima koji je bio zalijepljen za
Johnov hladnjak, John je kuhao crni čaj s mlijekom prema svim pravilima umijeća
koja sam nekoć toliko poštovala. Unaprijed zagrijan čajnik, listići čaja iz starinske
kutije koja je izgledala veoma skupo, zakuhala voda, toplo mlijeko koje je John prvo
nalijevao u šalice. Uz to je posluživao engleske kekse s komadićima šećera, koje sam
umakala u čaj. Popila sam dvije ili tri velike šalice. Za to mi je vrijeme John pričao o
događajima u svijetu. Odnedavno je opet čitao dnevne novine i gledao vijesti na
televiziji. Pretvarala sam se da slušam. Zamolila sam ga da pazi ako se gdje pojavi
ime ili lice moje unuke, ako je ikako moguće – žive. On mi je to obećao. Dala sam mu
fotografije Aminat. On ih je magnetima pričvrstio za svoj hladnjak.
Kad sam popila čaj, ustala sam s Johnova kuhinjskog stolca, a on mi doda
omotnicu s plaćom za čišćenje. Gurnula sam njegovu ruku s omotnicom u stranu, ali
sam po dolasku kući omotnicu pronašla u svojoj torbici.
Inače je kod Johna uvijek bilo prilično čisto. Njegova je kći bila posve
zadovoljna. Pitala sam ga tko to kod njega tako dobro čisti. Odgovorio mi je uz
ponosan džentlmenski smiješak:
– Ja.

206
Najljepša na odjelu za intenzivnu njegu

Godine koje su uslijedile prošle su veoma brzo iako se ništa osobito nije događalo.
Ja sam i dalje tragala za Aminat. A što mi je drugo preostalo? Ali u
međuvremenu sam je tražila nekako bez uvjerenja da ću je pronaći. Kad bi mi se
učinilo da stoji ispred mene u redu na blagajni, više ne bih potrčala i hvatala strane
ljude za rukav. Njezine sam fotografije i dalje nosila u torbici, ali ih više nisam
pokazivala.
John je otišao u posjet bratu u Englesku. Njegova je kuća stajala zaključana i
prazna u ulici, kao mrtav zub u zubalu. Ja sam imala ključ jer me je John bio zamolio
da redovito provjeravam je li sve u redu i brišem prašinu, za što mi je ostavio i posve
lijepu svotu novca. Učinila sam nešto što nikada prije nisam: prekršila sam obećanje i
zanemarila svoju obvezu, jer mi je bilo prenaporno odlaziti do Johnove kuće.
Zapravo, nisam više razgovarala ni s kim, samo još sa Sulfijom. Zbivalo se
nešto za što više nisam točno znala je li se stvarno dogodilo ili sam samo mislila da
bi bilo dobro da se dogodilo. Primjerice, nisam bila sigurna je li me Aminat prve
godine nakon nestanka zaista nazvala i izgovorila u telefonsku slušalicu dvije
rečenice:
– Meni je dobro, pusti me na miru. Dovoljno je da si mi ubila majku.
I je li mi u trećoj godini zaista čestitala rođendan. Sulfija je rekla neka se zbog
toga ne sekiram. Uvjeravala me je da me Aminat još voli, ali na svoj način, s distance.
Da, takva je bila Sulfija, ona je u svemu vidjela samo najbolje. Ja sam u
međuvremenu činila nešto što mi je nekoć bilo posve strano: ostajala sam u krevetu.
Zaključavala sam vrata svoje sobe, a jedne večeri dovukla sam pred njih još i
komodu, da budem posve sigurna kako me nitko neće smetati.

207
 Dieter bi kucao na vrata moje sobe, a ja bih ga iz kreveta poslala kvragu. Sulfija
me je nagovarala da ustanem i popijem barem malo vode. Zamolila sam je da me
ostavi na miru. Pa bar sam to bila zaslužila. Ona je sjela na rub mojega kreveta i
zaplakala. To mi je išlo na živce pa sam se okrenula licem prema zidu.
Zamolila sam Boga da mi dovede Aminat jer mi je kucnuo posljednji čas.
Šaputala sam to u bijelo oličen zid, kao da je ondje Božje uho, a onda sam iznenada
čula Johnov glas s druge strane vrata. Izgovorio je moje ime – glasno, razgovijetno,
neljubazno. Pitao me je zašto nisam dolazila u njegovu kuću kao što je bilo
dogovoreno. Za njega nije bilo u redu da zanemarujem svoje obveze. Naposljetku,
plaćao me je da ih izvršavam.
– Nestanite! – viknula sam. Trebalo je zvučati glasno, ali za to više nisam imala
snage: iz mojih je usta izlazilo samo još siktanje.
Bila sam posve zaboravila kakav John ima snažan bas, pravi učiteljski glas, koji
je čak i kroza zatvorena vrata ispunjavao moju sobu. Dieterovo bi se kriještanje u
tome beznadno izgubilo.
Nisam se pomaknula ni kad su se vrata uz glasan prasak raspala, nakon čega je
John pao preko moje komode, mojeg pokušaja da spriječim prodor vanjskog svijeta u
moj. Malo sam razmišljala o dojmu koji mora da sam ostavila na Johna. Moja svilena
spavaćica bila je nasreću još dosta svježa, a čipka na njoj još izglačana jer se u krevetu
nisam micala. Doduše, nisam računala s time da ću imati muške posjete, tako da se
nisam našminkala prije nego što sam legla (Dietera odavna više nisam smatrala
muškarcem). Zato sam zadržala svoju prvotnu poziciju, da John ne vidi moje golo
lice, nego samo dugačku pletenicu koju sam bila isplela prije nego što sam legla u
krevet.
On me zgrabi za ramena, grubo me protrese i upita jesam li bolesna. S obzirom
na to kako se dugo nismo vidjeli, ponašao se veoma familijarno. Iako sam se opirala,
uspio me je okrenuti na leđa i doživjeti šok.
– Pa ona je blijeda poput leša – viknuo je Dieteru. John me jednostavno nikada
prije nije vidio bez znalački nanesena ruža. Dieter, kojega nitko ništa nije pitao,
izvijesti ga da već dva tjedna ne izlazim iz sobe, ne uzimam ni hranu ni tekućinu,
dakako, pod pretpostavkom da za njegove odsutnosti ipak potajice nisam ulazila u
kuhinju (bezobrazluk!).
John me je drmao kao da sam jastuk koji želi protresti. Uzdahnula sam. Bijeda
moje situacije bolno mi je prodirala u svijest. Dojam koji je upravo stekao o meni
zasigurno neću moći izbrisati cijeli život (pri čemu sam nakratko zaboravila da mi se

208
život upravo bližio kraju). Zar se morao pojaviti baš sad, zar me nije mogao zadržati
u sjećanju kao glamuroznu Rosalindu kakva sam nekoć bila.
John izađe u hodnik, na čemu sam mu bila veoma zahvalna. Tada još nisam
znala da je nazvao kola hitne pomoći, koja su me uz rotirajuće svjetlo i upaljenu
sirenu odvezla na odjel za intenzivnu njegu gradske klinike.

Bila sam najljepša pacijentica na odjelu za intenzivnu njegu, a i najglasnija. Bilo

mi je dosadno ležati u krevetu spojena na kabele: ta je mjera bila puko pretjerivanje.
Morala sam na nužnik, pa sam zvoncem dozvala medicinsku sestru u ljubičastoj
kuti. Ona mi donese noćnu posudu, a ja se izvikah na nju da nisam malo dijete.
Pogledala me je sva u čudu. Na odjelu za intenzivnu njegu inače nitko nije vikao. U
najboljem bi se slučaju krkljalo. Znala sam to, naposljetku, jednom u životu i sama
sam radila u bolnici. Medicinska je sestra govorila sa mnom veoma polagano, u
kratkim rečenicama, i još je svaku riječ izgovarala dvaput, kao da sam maloumna.
Dva dana kasnije premjestili su me na normalni odjel. Tamo sam otišla sama,
dok je jedan loše obrijan medicinski tehničar vozio moje stvari u kolicima. Legla sam
u krevet, tamo je na sreću postojao i televizor. Htjela sam vidjeti vijesti – možda bi se
Aminat mogla pojaviti u njima, a ni inače više nisam znala što se u svijetu zbiva.
Potom sam htjela pričekati razgovor s liječnikom i nazvati Dietera da dođe po mene.
Došla je jedna mlada liječnica – Azijatkinja glatke crne kose. Bila je veoma
mlada, možda čak i mlađa nego što je Aminat u međuvremenu trebala biti, a bijela
joj je kuta stajala odlično. Oko vrata nosila je stetoskop, elegantno poput pernate boe.
Na prsnom džepu pisalo joj je nekoliko slogova koji su zvučali kao cvrkutanje ptica.
Bila je Kineskinja.
Uzdahnula sam jer ta Kineskinja nije bila moja unuka. Izgledala je tako
marljivo, bilo je jasno da će uskoro imati vlastitu ordinaciju: Kinezi su uvijek
ostvarivali ono što su naumili.
A sad mi je rekla još i da moram ostati jer mi zakazuju bubrezi. Glasno sam se
nasmijala i kucnula prstom po čelu. Bit će da Kineskinja ipak nije dobro usvojila
gradivo. Mojoj se Aminat takva pogreška sigurno ne bi dogodila.
Rekla sam da sam naumila otići kući navečer, najkasnije sutra ujutro. Žena u
bijeloj kuti zakoluta svojim kosim očima. Malo su me podsjećale na bademaste oči
moje Aminat. Raspoloženje mi se pokvarilo.
Početnica je otišla i odnijela sa sobom rezultate moje analize krvi. Uključila sam
televizor.

209
 U drugom krevetu krkljala je neka starica. Odvrnula sam ton da i ona nešto
čuje, a i da nadglasa njezino dosadno krkljanje. Svako malo pogledavala sam prema
njoj, netko bi je trebao uspraviti, pomislila sam, da može do zraka. Već sam htjela
pozvati sestru kadli iz televizora začuh glas od kojega sam smjesta zaboravila na
staricu.
Na televizijskom sam ekranu vidjela Aminat. Prvo sam bila iznenađena, potom
šokirana, a na kraju i postiđena. Aminat je bila na televiziji – to je bilo više nego što
bih se ikada bila nadala. Ali zaboga, kako je to izgledala? Zašto joj nitko nije rekao
što da odjene? Zašto su je s takvom kosom puštali pred kameru? Zašto je nisu
našminkali, zašto su dopustili da se sramoti pred njemačkim televizijskim
gledateljima?
Njezina crna kosa bila je svezana u tanak konjski rep. Vidjelo se to jer se
kamera okretala oko nje. Dobro se moglo vidjeti i kako se loše drži. Stidjela sam se
zbog nje kao malokad prije. Nosila je plavu majicu, na kojoj je moje sokolovo oko
otkrilo sićušne mrlje od prljavštine, i traperice koje su se spuštale preduboko na
bokove. Dobro, bar je bila vitka. Zapravo, veoma mršava. Izgledala je veoma mlado,
kao da godina njezine odsutnosti nije ni bilo. Izgledala je osim toga kao da sve te
godine nije dobila ništa za jelo. Bila je još dijete iako je prošlo gotovo deset godina.
I pjevala je. Pjevala je na televiziji i svatko je mogao jasno čuti da nije dovoljno
vježbala. Trebala sam je bila poslati u glazbenu školu – možda bi sad pjevala malo
bolje, pa se ne bi toliko sramotila. Pjevala je neku pjesmu na engleskom, koju su često
puštali na radiju. Mislim da je bila riječ o ljubavi. Svakako, melodija je bila veoma
žalosna.
Aminat je pjevala malčice pretiho. Nije je se moglo dobro čuti. Tada mi je
zapelo za oko i da u prostoriji u kojoj je snimana za dugačkim stolom sjedi troje ljudi
– jedna žena i dvojica muškaraca. Slušali su moju djevojčicu. I premda mi se nije
sviđalo kako je pjevala, bilo je jasno da je pjesma beskrajno tužna. Čak je i starica u
svojem krevetu prestala krkljati.
Aminat je završila. Donja joj je usnica bila otečena. Možda je živjela s
muškarcem koji ju je tukao. Morala je sve te godine od nečega živjeti, a kako nije
znala raditi ništa, bit će da je pronašla muškarca koji ju je uzdržavao. Vjerojatno
nekog starog prdonju pohotnog za njezinim mladim mesom. Šteta samo što joj nije
kupio neke bolje krpice. Kamera je u krupnom kadru prelazila preko Aminatinih
crnih očiju kojima je nervozno treptala, tako da je svatko mogao vidjeti kako je loše
našminkana. Pokušala je nanijeti sjenilo za oči, ali ga je onda ponovno obrisala. Jako
neuredno.

210
 Ime koje se vidjelo pri dnu ekrana bilo je njezino: Aminat K., devetnaest
godina. Bilo bi lijepo da su ime napisali dokraja, da ga svatko može pročitati.
Nismo se vidjele devet godina. Bilo joj je gotovo trideset, ali to je trebala ostati
njezina tajna, pomislila sam. A i moja. Bila je posve u pravu – izgledala je mlado, a i
tko bi htio tridesetogodišnjakinju na televiziji?
– Koliko ti je godina, Anita? – upita ćelavac za stolom.
Aminat uspije od trećeg pokušaja ispaliti broj devetnaest. Bila je nervozna,
dobro se vidjelo da je lagala. Daj, priberi se, šaputala sam. I drži se uspravno! I ona,
kao da me može čuti, ispravi svoja ramena i ponovi:
– Devetnaest mi je godina.
– A ideš li još u školu? – upita ćelavac.
Ona odmahne glavom.
– I rado bi, dakle, postala pjevačica?
Kamera joj zahvati usta i svatko je mogao vidjeti da joj nedostaje jedan sjekutić.
Usta se otvoriše, jezik prijeđe preko suhih usnica i Aminat promuklo reče:
– Da, postat ću poznata pjevačica.
Zapljeskala sam, a troje ljudi za stolom je primaknulo glave. Pritom iz vida
nisu ispuštali Aminat, koja je i dalje sama stajala usred prostorije.
– Ideš dalje – reče lijepa žena ravne plave kose u blještavoj haljini. Izgledala je
veoma elegantno, baš kako treba za televiziju.
– Ideš dalje, šapnula sam ja. Kamera se zatrese i ćelavac poskoči. Trenutak
kasnije cijela je televizijska nacija mogla vidjeti da se Aminat onesvijestila i skljokala
na tlo.
Osjećala sam se apsolutno zdrava otkako sam vidjela Aminat na televiziji.
Rekla sam to Kineskinji i njezinim kolegama, dvojici starijih liječnika koje je dovela
kao pojačanje. Svi se oni bijahu raspomamili za mojim bubrezima, možda su ih
trebali kao donirane organe. Spomenula sam im da sam na televiziji upravo vidjela
svoju nestalu unuku i da će postati slavna pjevačica. Ljudi u bijelim kutama nijemo
su se pogledavali. Naposljetku sam potpisala izjavu u kojoj je pisalo da bolnicu
napuštam suprotno liječničkom savjetu.
Nazvala sam Dietera i zatražila da dođe po mene. Na telefonu je zvučao tako
slabo kao da se on upravo vratio s odjela za intenzivnu njegu, a ne ja.
Otišla sam do malog umivaonika u kutu prostorije i promotrila se u zrcalu.
Izvukla sam svoju torbu i počela sređivati lice. Vrijeme bljedoće bilo je prošlo. U
bolesničkoj sam postelji nosila samo malo maskare i ruža za usnice, a sad sam

211
upotrijebila čitav arsenal, kao da mi je netko došapnuo da će se svaki čas otvoriti
vrata i da na pragu neće stajati Dieter nego John.

Zaista je došao – taj stasiti muškarac sa svojim ravnim držanjem i sijedom

kosom, pravi britanski džentlmen. Bila sam zbunjena poput mlade djevojke.
– Gdje je Dieter? – pitala sam, na što John slegne ramenima. Uzeo je moju torbu
i ponio je prema izlazu, a ja sam na visokim petama pojurila za njim. Medicinske su
sestre istezale vratove. Prvi sam put vidjela kakav automobil John vozi. Bio je to stari
mercedes boje pijeska. Automobil koji mu je dobro pristajao. Otvorio mi je vrata.
– Kamo idemo? – pitala sam kad je i na trećem križanju skrenuo tako da iz toga
nisam mogla zaključiti što mu je na umu.
– Kući – rekao je.
– Ah, tako – rekla sam, ali tek kad je moju torbu unio u kuću shvatila sam da
misli na svoj dom.

212
Moja je najljepša

Nisam se zapitala ima li John časne namjere. Bilo mi je svejedno. Već dugo nisam
radila, nisam imala novca, a John je imao televizor u spavaćoj sobi u kojoj sam sad
živjela. Uključila sam ga i prelistala kanale tražeći emisiju s Aminat. S vremena na
vrijeme u sobu bi ulazio John, mjerio mi tlak i donosio čaj.
Sulfija je sjedila na rubu kreveta i smješkala se. Aminat je pjevala na televiziji, a
kad je završila, lijepa žena s dugom sjajnom kosom rekla joj je da bi se trebala
drugačije odijevati. Aminat ju je slušala nabrana čela, a ja sam zapljeskala od
oduševljenja: baš sam joj to i ja uvijek govorila. Ali Aminat odmahne glavom. Glupa
djevojka, nikad ona nikoga nije slušala.
John je upravo ušao sa šalicom zelenog čaja na srebrnom pladnju. Pogledala
sam ga preko ruba naočala. Sad sam češće nosila naočale.
– Kakve to gluposti gledate? – upita me John.
– Ovo je — rekla sam ponosno – moja unuka.
John sjedne. Ne na rub mojega kreveta, nego u fotelju koja je stajala u kutu.
Počela sam naslućivati da nastanjujem spavaću sobu njegove pokojne žene. Ležala
sam u krevetu s baldahinom na posteljini krem boje. Namještaj je imao savijene
noge, a tapecirung cvjetni uzorak.
– Ovo je Aminat – rekla sam. – Ona je veoma talentirana.
Na televiziji je sada nastupala dosta često. John je nijemo gledao u ekran. Nije
znao ništa o tome kako sam odgojila Aminat, koliko sam se pritom namučila, kako
ona nije znala cijeniti moju dobru volju i kako mi je naposljetku pobjegla. Ništa on
nije znao o meni, a ja nisam imala volje govoriti mu o tome.

213
 – Lijepa djevojka – reče John. – Samo je malo premršava. Ali glas joj je
nevjerojatan.
– Mislite? – upitah.
On nije imao ni djece ni unučadi. Bilo je galantno od njega što sa mnom gleda
emisiju u kojoj se Aminat borila s notama a da je pritom ne kritizira, čak ni sljedećeg
dana, pa ni kasnije.
Iznenada sam imala sve što mi je trebalo a da se ni za što od toga nisam morala
boriti. Bio je to osjećaj na koji nisam bila navikla. Ujutro mi nije trebala budilica,
mogla sam spavati koliko me volja. Nisam morala pripremati doručak, to je radio
John. On je odlazio i u kupovinu. Ispostavilo se da umije i kuhati. Istina, bila su to
jednostavna jela talijanske kuhinje, ali su mi godila. Jelo je posluživao u spavaćoj
sobi, a kasnije bi sam sve pospremio. Ja u kuhinju nisam ni ulazila. Bila sam
uglavnom u svojoj spavaćoj sobi, zgodimice i dolje u dnevnom boravku (za jedaćim
stolom i u fotelji), a rado sam odlazila i u vrt. Johnova je kuća imala prekrasan vrt:
golem, s ružama oko cijele kuće, a na blagom su obronku rasle voćke koje su već
imale prve plodove.
– Zašto ne sadite povrće? – pitala sam ga.
– Ne razumijem se u to – rekao je John. Izula sam svoje štrasom ukrašene cipele
s visokim potpeticama i izašla bosa na livadu. I livada je bila Johnova. Bio je pravi
engleski džentlmen.
Trava mi je milovala tabane. Iza drveća otkrila sam staklenik. Staklo je bilo
mutno od peluda. Prešla sam prstom preko njega. Nikada prije nisam bila na tome
mjestu. Vjerojatno je Johnova supruga tu uzgajala rajčice.
– Ja znam s rajčicama – rekla sam Johnu to popodne uz čaj. Sjedili smo na terasi
sa šalicama čaja i kutijom peciva od đumbira.
– Imam zelene prste – rekla sam. A John je odgovorio:
– Onda vam prepuštam staklenik.

Odlazili smo u kupovinu, u trgovine u kojima nikada prije nisam bila.

Prodavačice su mi donosile haljine i čipkasto donje rublje, a John je pio espreso na
tapeciranoj klupi u kutu podižući obrve tek tu i tamo kad bih izašla iz kabine za
presvlačenje i hodala gore-dolje pred zrcalom da provjerim pristaje li mi haljina
zaista dovoljno dobro.
Johnovo je lice bilo nepronično, no ja ga nisam ni pitala za mišljenje. Znala sam
da izgledam dobro, znala sam da imam lijep stas, uz to sam imala i besprijekoran

214
ukus – iz kabine sam izlazila samo u onome što je isticalo ženstvenost i laganu
zaobljenost mojega tijela. Mišići i koža nisu mi više bili napeti kao prije, vidjela sam
to na nemilosrdnom svjetlu kabine. Ali znala sam da ću i to brzo vratiti pod nadzor.
U prilog mi je išlo to da sam sad bila veoma vitka. Moj inače tako dobar tek bio me je
u posljednje vrijeme napustio pa sam se uglavnom prehranjivala čajem i keksima od
đumbira.
Nisam zahvalila kad je John platio svojom kreditnom karticom i odnio mi
vrećice u automobil. Znala sam da sam sve to zavrijedila. Kod kuće sam se presvukla
pa smo ponovno gledali Aminat na televiziji. I ona je izgledala bolje, nervozno se
drhtanje smirilo, panika joj je nestala iz očiju, kosa joj je bila oprana i prirodno joj je
padala na ramena, tako da mi je smjesta bilo jasno koliko je truda u to bilo uloženo.
Sad je bila jedna od dvadeset odabranih djevojaka i tri su se koreografa u isti glas
izderavala na nju. U međuvremenu su svako malo ubacivane scene iz nastupa svake
od djevojaka a ja sam pomislila: Moja je svejedno najljepša.
Vrlo rijetko John bi rekao:
– Užasne li emisije.
I još rjeđe:
– Bože, lijepa li glasa.

Meni se nije činilo da Aminat lijepo pjeva. Često sam je slušala, no nikada mi se
nije osobito svidjelo. Njezinu pjevanju nedostajalo je snage i melodije. Ali bila je
istina, čovjeka bi od njega zaboljelo srce u grudima. Morala sam to priznati.
Vjerojatno su Aminat izabrali zbog toga. Ljudi su voljeli kad bi ih zaboljelo srce u
grudima. Nisam to mogla razumjeti.

Obukla sam svileno odijelo, obula nove cipele boje zlatnog brokata i smotala
kosu u punđu. Kupila sam pile za pečenje, papriku, ovčji sir i dinju. Nisam pitala
Johna smijem li uzeti njegov mercedes, nego sam mu samo rekla:
– Danas ne morate sa mnom.
On je kimnuo glavom.
Koliko sam samo puta već prošla tom trasom autobusom: dva presjedanja i
čekanje na stajalištu između pet i četrdeset i pet minuta. Nisam osjećala nikakav
trijumf, nego neku čudnu, blaženu smirenost.

215
 Parkirala sam ispred Dieterove kuće. Koliko je vremena prošlo otkako sam se
iselila odavde? Koliko sam godina svojega života provela ovdje? Izvukla sam ključ i
prošla pokraj spaljenih poštanskih sandučića u koje je netko očito bacao petarde. Bilo
je zagušljivo i sve je mirisalo na zaustavljeno vrijeme i kroničnu upalu sinusa.
Svojim sam ključem otključala vrata stana. Ta mi je kretnja bila dobro poznata i
smjesta sam osjetila odjek ljutnje koju je to okretanje ključa u bravi nekoć izazivalo u
mojoj duši.
Malo sam se borila s bravom, još je bila pokvarena i nije mi htjela odmah vratiti
ključ. Netko je vukao noge po podu. Tako je zvučalo kad su moje pacijentice na
ženskom odjelu nakon operacije trbuha na hodniku pokušavale napraviti prve
nesigurne korake pridržavajući se sve vrijeme rukom za zid. Na vratima se pojavi
sablast u izlizanom kućnom haljetku koji nije skrivao mršave noge i isti takav vrat
što je virio iz prljavog ovratnika. Dieterovo lice nije više bilo posve Dieterovo lice,
možda i stoga što mu je nedostajala kosa.
– Hej! – uzviknula sam naglašeno radosno kad sam ga pogledala u oči. –
Izgledaš dobro, a donijela sam ti i nešto vina.
Da sam ikada sebi dopustila da s nekom od svojih pacijentica razgovaram tim
tonom, tjednima bih prezirala samu sebe.
Prostrla sam stol, narezala povrće, izvukla iz slivnika tanjure s osušenim
ostacima hrane i brzo ih oprala. Počistila sam mrvice sa stola i rasprostrla čist
stolnjak.
– Dođi jesti! – viknula sam. Dieter sjedne za stol i prinese ustima komadić
pečena pileta s kojeg sam za njega skinula kožu. Sporo je žvakao i teško gutao.
Vidjela sam kako mu zalogaj zapinje u grlu.
– I, što ima novo? – upita Dieter.
Mislio je na mene i Johna. Slegnula sam ramenima. Čitavo pile pojela sam
sama, sa svježom paprikom iz ekološkog uzgoja i hrskavim komadićima bageta.
Dieter nije bio gladan, a i žvakanje mu je izazivalo bol.
– Svi su me ostavili – reče Dieter. – Svi, svi. Čak i ti.
Pažljivo sam žvakala i gledala mimo njega.

216
Ali o meni nije bilo govora

Nisam rekla Johnu da će Dieter ubrzo umrijeti. Johnu ionako nije trebalo previše
govoriti, svejedno bi sve doznao. Uvijek je radio ono što je bilo najnužnije. To zvuči
kao malo, ali je zapravo jako mnogo: John je radio ono što je doista bilo potrebno i
čovjek ga za to nije morao moliti. Od svega ostalog dizao bi ruke. A sve ostalo
ionako je bilo suvišno.
Sulfija više nije bila tako često sa mnom, ona nije voljela televiziju, a ja je nisam
htjela vezati uza se. Pustila sam je da ide. S Johnom sam, na televiziji gledala Aminat.
John je više nije komentirao.
Zato sam ja neprestance govorila.
– Pogledajte, Johne, u kakav su kostim ovaj put odjenuli djevojku. Pa ne
možete je prepoznati. Ali možda je tako i bolje. A na pozornici se kreće mnogo
sigurnije nego posljednji put, ta plesna pouka zaista da je rezultate, zar ne, Johne?
Pokazat će ona svima, tako je rekla. Mislim da ovaj ćelavac iz žirija spava s njom jer
je uvijek tako hvali, čak i ako ne pogodi nijedan jedini ton. A ova lijepa žena iz žirija,
zašto su joj oči bile pune suza dok je Aminat pjevala? Pa svi su to mogli vidjeti. A to
glasanje gledatelja, koja će djevojka ostati, a koja mora otići... Pa to je sve unaprijed
dogovoreno, zar ne? Inače ne bi toliko napredovala. Johne, zašto je svi uvijek zovu
Anina i Alina – zar je tako teško upamtiti ime? Glavno je da joj vjeruju da je još
mlada. Ja sam u njezinim godinama...
John bi rijetko kada nešto rekao. Ali jednog jutra dok smo sjedili za doručkom
ispričao se, ustao i vratio se malo kasnije s hrpom novina. Sve ih je stavio pred mene.
Prije nego što sam ga stigla pitati koji je smisao svega toga, vidjela sam fotografiju na
prvoj stranici. Aminat. Sve te novine pisale su o njoj i tiskale njezine fotografije.

217
 »Tatarsko siroče u središtu pozornosti«, »Anoreksična žrtva zlostavljanja
potukla konkurenciju«, »Potomak Džingis-kana ima najljepše oči na njemačkoj
televiziji«, »Djevojka bez djetinjstva pjesmom osvojila srca gledatelja«, »Je li joj doista
već 19? Pronašli smo deset dokaza da Aminat K. još nije punoljetna«.
Uzela sam novine i raširila ih pred sobom na stolu da mi slučajno ne promakne
koji redak. Počela sam čitati.
Napokon, moja je Aminat bila u novinama, i to ne samo u jednima – očito je
bila u svima, i to više puta. Činilo se kao da se fotografi ne mogu zasititi njezina
uskog lica, neproničnh očiju i sjajne kose. Da, bila je lijepa, bila mi je toliko slična,
iako na nekim fotografijama nije ispala baš najbolje. Pročitala sam kako je Aminat
odrasla u nekom sovjetskom getu, bez oca, dok su se majčini muškarci neprestance
izmjenjivali. Kako je gladovala, kako su je tukli jer je bila neposlušno dijete. Kako ju
je na kraju rođena baka prodala nekom njemačkom pedofilu koji se zauzvrat vjenčao
s njezinom majkom, pa je tako došla u Njemačku. Čitala sam i čitala, ali o meni jedva
da je bilo govora. Tipično!
– Vidite – rekla sam Johnu – sve same laži. Novine to uvijek rade.
John kimne glavom.
– Bit će najbolja, nastupat će, zarađivat će mnogo novca – rekla sam. – Nisam ja
uzalud uložila u nju toliko truda i ljubavi. Bit će nešto od nje. Postat će slavna!
– Već je slavna – reče John.
Bio je u pravu. Inače sve tako brzo zapažam, a sad sam propustila uočiti da je
moja Aminat postala slavna. Bit će da sam previše razgovarala sa Sulfijom. Svi su
govorili o Aminat. Novine su pisale posve oprečne stvari o njoj. Nije mogla
istodobno odrasti u Kazanju i Sverdlovsku. Nije mogla istodobno tečno govoriti
tatarski i ne znati nijednu riječ tog jezika. Nije mogla u isti mah biti djevica, imati
sidu i biti trudna. Po tim se lažima dobro vidjelo da je doista postala zvijezda.

218
Lena

Ustanovila sam da mi Aminat nedostaje. Mislila sam da sam se navikla na njezinu

odsutnost, da me više ne boli, da mi je dobro – dok nisam zapazila da ipak ne mogu
bez nje. S jedne strane, imala sam je sve vrijeme. Stalno sam je gledala na televiziji, a
kupila sam i časopise u kojima su bili njezini posteri, i prvi CD na kojem je pjevala s
konkurenticama. To je bilo prije nego što je pobijedila. Pjesma se neprestano vrtjela
na radiju.
– Želim je vidjeti – rekla sam Johnu. – Želim je vidjeti prije nego što umrem.
Zapazila sam da sve molbe koje sam prije upućivala Bogu sada upućujem
Johnu. Kad bih poželjela nešto malo ili veliko, jednostavno bih se obratila Johnu. To
nije bilo komplicirano i brzo bi se ostvarilo. Za razliku od Boga, John nikada ništa
nije razumio pogrešno. I nisam se morala neprestance ispričavati niti mu išta
obećavati zauzvrat, što sam kad je riječ bila o Bogu nekako smatrala obvezom. To mi
je sad bitno olakšalo stvar.
– Moram je vidjeti – rekla sam Johnu. On je kimnuo glavom.
Ne bih se začudila da je sat vremena kasnije na vrata pozvonila Aminat, u
haljini s posljednjeg nastupa i stručkom cvijeća za svoju voljenu baku.
Ali to se nije dogodilo, ni toga dana, a ni sljedećeg, Aminat nije čak ni nazvala,
a John je mirno rezao ruže oko kuće. Nisam navaljivala, on ipak nije bio Bog.
Telefon je u nas ionako rijetko zvonio. Katkada bi nazvala Johnova kći, a
katkada Dieter, za kojega sam kupovala namirnice i spremala mu stan. I on je
skupljao novinske isječke o Aminat i zalijevao ih suzama. Gledao je iste emisije, ali bi
svaki put vidio nešto posve drukčije nego ja – da je postala žrtvom televizije.

219
 Ali onda je telefon ipak zazvonio. Nazvala je neka mlada djevojka čiji je
sramežljivi ruski zvučao prilično loše.
– Aminat! – viknula sam, iako nisam bila spremna povjerovati da bi to zaista
mogla biti ona. – Aminat, zar ti je tvoj sjajni tatarski posve potisnuo ruski?
– Ja nisam Aminat – rekla je djevojka. – Ja sam Lena.
Lena. Tko ono bijaše Lena, pitala sam se, ali sam i sama bila svjesna da se
pretvaram. Pamtila sam kao da se dogodilo jučer: ružno zdepasto dijete, Sulfijina i
Rosenbaumova kći. Lena, koju je Rosenbaum odveo u Izrael, što je Sulfiji slomilo
srce. Ta me je Lena sad nazvala. Vjerojatno je čula da je Aminat zvijezda, pa je htjela
novac. Odlučila sam da ću se praviti luda.
Lena je nazvala Dietera, njegov broj Rosenbaum je još imao, a Dieter joj je dao
moj. Rekla je da će doći u Njemačku i da bi rado upoznala svoju sestru i svoju majku,
dakle cijelu obitelj. Lena nije znala čak ni da me Sulfija već neko vrijeme prati u urni i
pretvarala se da ne zna ništa o slavi i uspjehu svoje polusestre. Ja sam se, pak,
pretvarala da joj vjerujem.
– Kako je tvoja baka? – pitala sam je, iako sam bila uvjerena da su i stara
Rosenbaumova i stari Rosenbaum odavno mrtvi.
– Hvala, jako su dobro – odgovori Lena vedro.

Kad je Lena doletjela u Njemačku, mene je mučila migrena. John je otišao po

nju svojim mercedesom boje pijeska. Opisala sam mu je onakvu kakvu sam je bila
zadržala u sjećanju: velika glava, kratke noge, male oči, nikakva kosa. John je
kimnuo glavom i otišao.
Ni dva sata kasnije ponovno je bio kod kuće. U kuću je unio mali putni kovčeg
na kotačima. Onda je stao u stranu i dao prednost djevojci koja mu je stajala iza leđa.
Protrnula sam. Preda mnom je stajala osamnaestogodišnja Sulfija, živa, od krvi i
mesa, pogrbljenih leđa i sa sramežljivim osmijehom na usnama. Sulfija s
tamnosmeđom, zagasitom kosom i svijetlosmeđim očima – kopija je bila malo
drukčijih boja, ali sve se ostalo poklapalo. Bila je čak i jednako odjevena: bezoblične
su traperice davale naslutiti da je njihova vlasnica imala masne naslage na najgorim
mogućim mjestima. Nosila je tamnoplavu majicu s natpisom koji nisam znala
pročitati i nije imala nakit, izuzmu li se sićušne zlatne naušnice. Ni John ni Lena nisu
shvatili zašto se nisam mogla pomaknuti, a onda mi se Lena baci oko vrata. Očito je
bila veoma impulzivna djevojka.

220
 Sjela sam na sofu dok je John Leni pokazivao kuću. Razdragano su čavrljali na
engleskom, koji ja nisam razumjela. Odlučila sam zamoliti Johna da me nauči taj
jezik. Ljutila sam se što ga Lena zna, a ja ne. I ja sam htjela s Johnom govoriti
engleski.
Kad su se vratili, Lena je kleknula pred mene i sa sramežljivim smiješkom
pitala:
– A gdje je mama?
Nije više bila jednogodišnja djevojčica, njezin mi se osmijeh nije sviđao. Ako bi
tko i rekao da je imala šarma, ja se s time nipošto ne bih složila. Ustala sam i
pokretom ruke dala joj znak da pođe za mnom. Lena se radosno gegala za mnom, a
ja sam je odvela u spavaću sobu, uhvatila za ramena (bila je manja od mene, baš kao
i Sulfija, a ja sam k tome još nosila cipele s visokim potpeticama), pokazala joj urnu i
zlurado rekla:
– Tu je unutra.
Prvo nije shvatila ništa, a onda se malo približila i pročitala zlatna slova na
mramoru, ime i datum. Usnice su joj drhtale kad se okrenula prema meni i upitala:
– Zašto o tome ništa nismo doznali?
– Jer vas ne bi zanimalo koliko je crnog pod noktom rekla sam.

221
Njemačka je mala zemlja

Bila sam sretna što je John preuzeo brigu o Leni. U svojem ju je mercedesu vozio po
okolici da stekne dojam o zemlji u kojoj se zatekla. Susret s urnom očito je dobro
podnijela, jer je ubrzo veselo cvrkutala po kući. Bila je oduševljena koliko je
Njemačka zelena i dobro uređena. Donijela mi je ruske knjige i kiflicu s makom iz
pekarnice u Tel Avivu. Bila je malo drukčija Sulfija, neopterećena, sjajnih očiju.
Najčešće je bila dobre volje i nikomu ništa nije zamjerala. Postavila mi je tisuću
pitanja o meni i svojoj majci, ali meni se nekako nije dalo odgovarati, a John nije znao
ništa o našoj prošlosti i tu joj na sreću nije mogao pomoći.
O Aminat sam rekla samo da je otputovala.
Od Johna sam doznala zašto nas je Lena tako iznenada posjetila. Imala je
mladića malo starijeg od sebe koji se bavio poslom povezanim s činjenicom da su
Kinezi proizvodili bezbrojne kopije poznatih slika. Van Gogh, Rembrandt, takve
stvari. Lenin je mladić te slike prodavao u Njemačkoj. Nije mi bilo jasno zašto
upravo Izraelac prodaje kineske krivotvorine i sve je to u mojim ušima zvučalo kao
velika prijevara. Lena je rekla da od toga ne zarađuje mnogo, ali ipak je time mogao
ispuniti svoj san da živi u Njemačkoj. Posjetila ga je u Hamburgu i onda došla k
nama. – Napokon – rekla je i pokušala me uhvatiti za ruku, ali ja sam se kao i svaki
put izmaknula.
John je rekao da u njegovoj kući može ostati koliko god želi. Ja sam zamalo
ostala bez zraka. Pokušala sam s njime razgovarati o tome, ali on je samo rekao:
– To nije problem, ja volim tvoju obitelj.
Riječi »ta mala droljica nije moja obitelj i nikada to neće biti« zastale su mi u
grlu kad sam iz vrta začula Lenin smijeh. Upravo je telefonirala. Sulfija se nikada nije
tako smijala. Možda i bi – da se ikada imala čemu smijati.

222
 Čekala sam da me nazove Aminat, a nazvao me Kalganov.
Prepoznala sam ga po krkljanju u slušalici puno prije nego što je izgovorio
ijednu riječ. U istom tom ritmu nekoć je hrkao.
– Kalganov! – uzviknula sam veselo. Bila sam dobre volje jer Lena nije bila u
kući, a John je upravo bio donio neku novu vrstu čajnog peciva. – Kalganove, zar si
to doista ti?
– Ružice – reče Kalganov i stane jadno kašljati. – Ružice, moja najdraža Ružice.
Ispostavilo se da je umrla njegova učiteljica ruskoga jezika i književnosti.
– Kada? – pitala sam s nepovjerenjem, a on je rekao:
– Prije dva tjedna.
To mu je vrijeme bilo dovoljno da ustanovi kako bez mene ne može živjeti.
Zapravo, on to nikada nije ni mogao.
– Kalganove, ja sad imam muškarca! – viknula sam.
– Imam engleskog džentlmena s velikim vrtom i dvadeset vrsta čaja u
kuhinjskom ormariću.
– Ma to uopće nije važno, Ružice – reče na to Kalganov. – Mi smo svejedno
oženjeni za vijeke vjekova.
– Pa ti ne bi preživio let ovamo – rekla sam, a on mi odgovori:
– Ali barem ćeš me onda ti pokopati i to mi je posve dovoljno.
Nisam mu rekla koliko su skupi ukopi u Njemačkoj, nego sam otišla ravno k
Johnu. Rekla sam mu da je Kalganov stari član moje obitelji i da mu nije ostalo
mnogo života. John mi poljubi ruku. U tom sam trenutku jako željela da me zamoli
da se udam za njega. Čak sam razmišljala da mu kažem koliko to jako želim.
Naposljetku, dosad mi je ispunjavao sve želje, izuzme li se ona s Aminat. Ali bila
sam previše ponosna, a i bila je istina da sam još uvijek udana za Kalganova.
Poslala sam Kalganovu avionsku kartu i poziv te s Johnom otišla na aerodrom
po njega. Bio je posve sijed, nosio je svoju staru radnu vjetrovku i hodao uz pomoć
štapa.
Kalganov mi je zaslinio obraze svojim poljupcima i rekao da su svi oko njega
već stari ili mrtvi, samo sam ja još svježa, kao u doba naše mladosti. A tako je i bilo.
John stisne Kalganovu ruku i uzme njegovu prtljagu – žicom omotan kovčeg čija je
koža već bila puna rupa i jednu plastičnu vrećicu. Kalganov me uhvati pod ruku.
Otišli smo u parkirnu garažu. John i ja smo ga zajedničkim snagama ubacili na
stražnje sjedalo. Štap smo stavili u prtljažnik.

223
 Kalganov se prilijepio nosom za prozor. Autocesta mu se svidjela. Svako bi
malo vikao od oduševljenja. Mene je to podsjetilo na moj dolazak u Njemačku. Malo
sam se stidjela, zbog njega i zbog svojih sjećanja.
– Tako si lijepa, Ružice – mrmljao je Kalganov na stražnjem sjedalu. Krajičkom
oka gledala sam prema Johnu. I premda mu je lice bilo nepomično, kao i uvijek,
imala sam osjećaj da mu se negdje u kutu usana pomalja osmijeh.
Kad smo ušli u kuću, Kalganovljeve napola oslijepjele oči zbile su s njim
neslanu šalu. Lena je dotrčala niza stube i glasno viknula:
– Djede!
Kalganov je raširio ruke i nekako uspio održati ravnotežu. Ali pritom je
uzviknuo ime naše kćeri. Zagrlili su se i govorili jedno drugomu razne besmislice. Ja
to više nisam mogla izdržati, pa sam otišla u svoju spavaću sobu, uključila televizor i
stala bodriti Aminat:
– Pokaži im što znaš, dijete. Nemoj me iznevjeriti.

Sjedili smo sve četvero na Johnovoj kožnatoj sofi kad je Aminat glasovima
publike proglašena najboljom mladom pjevačicom u Njemačkoj. Kalganov je plakao,
ja sam sjedila ukočena od uzbuđenja, nesposobna da se pomaknem. Johnovo je lice
bilo jasno poput vedrog neba. Lena je stisnula ruke među koljena i odmahivala
glavom.
– Što je? – prosiktala sam, jer njezina je sposobnost da mi ide na živce
nadmašivala čak i onu Kalganovljevu.
– Jadna, jadna mala – šaputala je Lena. Ja sam njezin nesretni izraz lica
protumačila kao puku zavist. Aminat je skamenjena lica stajala na pozornici dok je
po njoj padalo nešto blještavo, bijeli golubovi kružili su joj oko glave, imala je ugovor
za snimanje ploče, sve su kamere bile uperene u nju, svi su mikrofoni čekali njezine
riječi, ljudi su stojećke aplaudirali, a ona je ukočeno digla svoju tanku ruku i
mahnula. Nadala sam se samo da televizijski gledatelji neće zapaziti koliko su se u
njoj prevarili. U Njemačkoj je poznaje svatko, ali Njemačka je veoma mala zemlja.

224
Tatarska kuhinja

Dan pošto je Aminat okrunjena, Dieter je umro. Bilo bi nepristojno tvrditi da mi je to

bilo drago čuti, ali trenutak nije bio loše odabran. Pobrinula sam se za sve, sretna što
imam priliku izaći iz kuće. Lena i Kalganov pronalazili su neobjašnjiv način da
istodobno budu u svakom kutku kuće, ona se hihotala, on je krkljao, a ja se baš
nisam mogla po cijele dane zaključavati u spavaću sobu. John je obrezivao ruže,
promatrao oblake i kuhao čaj. Nisam ga pitala je li mu prisutnost neodgojene
izraelske djevojčice i slinavog ruskog starca dojadila. Smiješak koji sam oduvijek
osjećala na njegovu licu sad je stidljivo izranjao na površinu. Da se previše ne bavim
time, organizirala sam Dieterov pogreb i pospremila mu stan. Ušla sam u njegovu
spavaću sobu u kojoj se još osjećao miris bolesti i straha, otvorila ladice i pronašla
hrpu rukopisnih bilješki.
Na prvoj bilježnici koju sam uzela u ruke pisalo je »Tatarska kuhinja«. Otvorila
sam je. »Pecbleve – neobična slastica«, pročitala sam. Dieterov rukopis bio je sitan,
vijugav, slova su bila okrugla – da nisam znala tko je posrijedi, smatrala bih autora
ženom. Taj se uredan rukopis dao lako čitati. Nakon prvih rečenica imala sam ga
ponovno pred očima – svoj život kakav sam vodila nekad. Do tog dana nisam mogla
povjerovati da je Dieter zaista bio otputovao u Sovjetski Savez istraživati nacionalne
kuhinje. Sad sam u rukama držala dokaz. Opise njegovih putovanja kroz napola
uništena sela, skice različitih krajolika i prije svega recepte: »Kistibij, zvan i kudimjak,
neka je vrsta piroške od beskvasnog tijesta.«
»Katik je naziv za ukiseljeno mlijeko, koje se u Tatara polagano zagrijava u
glinenoj posudi. Rado ga pripremaju uz dodatak trešanja ili cikle.«
»U nadjev za gabaduju, punjeno tijesto koje se priprema u svečane svrhe, stavlja
se i kort, specijalno pripremljen sušeni sir.«

225
 U jednoj bilježnici pronašla sam fotografiju male anđeoske Aminat koju sam
poslala Dieteru prije mnogo godina, u jednom drugom životu.
Bilo je tu i nekoliko tatarskih riječi. Pokušavao je naučiti jezik, pa je napravio
neku vrstu rječnika:

bolalar – djeca
senget – mala sestra
odhijim kila – gladan sam
sin bik jilu – jako si lijepa
šejtan – demon
išak (primjerice, tvrdoglav si kao išak) – magarac

A onda napomena: »Pokazuje se zapravo nemogućim napisati kuharicu

tatarske kuhinje.«
Strpala sam sve te bilježnice u veliku putnu torbu sivu od prašine i paučine
koju sam pronašla na ormaru.
Najradije bih smjesta napustila Dieterov stan i zaboravila ga zauvijek. Ali
nisam bila osoba koja bi samo tako odmaglila, bila sam odgovorna. Naposljetku,
jedanput sam tu stanovala, a Dieter nije imao obitelji osim mene. Radila sam brzo,
razvrstavala, gurala nepotrebne stvari u plastične vrećice, nosila ih dolje,
organizirala odvoz krupnog otpada, prodala Dieterovu kožnatu sofu i dvije fotelje
njegovim turskim susjedima i oprala prozore.
Dieterovo sam posuđe oduvijek smatrala ružnim, ali u kuhinjskim ormarićima
pronašla sam i pravo blago: dva teška voka od lijevanog željeza, jedan pravi bakreni
kazan, razne afričke glinene posude, vjerojatno nekorištene i pune paučine. Sve sam
to umotala u novinski papir i spremila u kutiju. To sam htjela ponijeti sa sobom.
Montažnu sam kuhinju prodala veoma povoljno Dieterovom stanodavcu, koji mi je
zauzvrat odnio kutije u kola.
Od tog trenutka Lena i Kalganov nisu mi više smetali. Nisam ih pitala kad
namjeravaju otputovati. Zanimale su me samo još Dieterove bilješke. Izgarala sam
od znatiželje.
Sjedila sam na svilenom jastuku na podu i čitala. Nisam znala da je Dieter
zapisao tolike stvari o Aminat, priču o njezinu životu koja je započela dugo prije
njezina rođenja, naime, s mojom pričom. Nije mi bilo jasno odakle je Dieter znao

226
toliko o mojem životu. Nisam se mogla sjetiti da sam mu pričala o svojoj obitelji,
možda je Sulfija bila ta koja ga je uputila u ono o čemu ja nikada nisam govorila.
Možda riječi nisu bile ni potrebne, možda je ona tu priču imala u krvi, kao Aminat
svoje prve tatarske riječi.
Promatrala sam djetinje crteže svoje unuke što ih je Dieter pažljivo lijepio na
stranice svojih bilježnica, prelazila prstom preko rečenica koje je Aminat kao dijete
navodno izrekla, čitala o Dieterovim naporima da sa svojom njemačkom preciznošću
tatarsku kuhinju izdvoji iz ostalih nacionalnih kuhinja i kako mu to naposljetku nije
pošlo za rukom. Čitala sam o njegovu očaju kad bi predmet svojega zanimanja vidio
okružen baškirskim, kazačkim, uzbečkim, azerbajdžanskim i jakutskim utjecajima,
pa bi se granice počele rastakati pred njegovim očima – bilo je to sigurno nešto što ga
je izluđivalo.
Vidjela sam skice i karte na kojima je pokušavao rekonstruirati širenje tatarskih
plemena u davno minulim vremenima koja nikoga više ne zanimaju. Pretpostavljala
sam da je sve to ionako bio izmislio. I kao uvijek, on je na nevažne stvari potrošio
najviše papira, a vjerojatno uložio u njih i najviše truda.
John je sjedio u fotelji. Nisam mu zamjerila što mi nije uspio dovesti Aminat.
To je bilo jedino u čemu dosad nije uspio, tako da mu je bilanca još bila bolja od
Božje.

227
Sve vrijeme svijeta

Jedne večeri John i ja odvezli smo se u operu. Ja sam bila kupila novu haljinu, a John
je nabavio karte. Milovala sam svilu na svojem krilu i kožu svoje nove torbice kadli
John stane na semaforu, a ja pogledah u stranu. Ugledala sam otvorena vrata koja su
vodila u slabo osvijetljenu prostoriju. Bila je to neka krčma koja se zvala »Istanbul«.
Prozori su joj bili prljavi, nekoliko stolova i stolaca stajalo je na ulici. Povukla sam
Johna za rukav i pitala:
– Možete li malo stati?
Parkirao je ispred krčme, imali smo još malo vremena. Uzela sam svoju torbicu,
uhvatila Johna pod ruku i tako smo ušli u prostoriju i sjeli za neki okrugli stol. Bio je
zamašćen pa sam pazila da ga ne dodirnem. John je sjedio i šutio.
Iz pokrajnje je prostorije došao nabijen muškarac gustih crnih brkova i očiju
pretučena psa.
– Zatvoreno – rekao je, a ja sam po njegovu nosu prepoznala da nije bio Turčin,
nego Azerbajdžanac.
– Zatvoreno – ponovio je, ali ja se nisam pomakla s mjesta. John je zatražio
vinsku kartu.
– ZATVORENO! – zaurla on. – NEMA VINSKE KARTE! RESTORAN
ZATVOREN ZAUVIJEK!
Ostali smo sjediti.
On ode, iz pokrajnje prostorije čulo se kako nečim lupa i zvecka, a onda se vrati
s jednom bocom i tri čaše.
– Vi ste posljednji gosti – rekao je. – Ja sam bankrotirao.

228
 Digli smo čaše i iskapili ih ne kucnuvši se jer smo poštovali njegovu žalost.
Njegovi su brkovi bili natopljeni vinom. Onda je ustao i otišao u kuhinju. Mirisalo je
na zagorjelo ulje i neki začin koji me je podsjećao na djetinjstvo koje nikada nisam
imala. Pronašla sam spužvu i jednu gotovo praznu bocu sredstva za čišćenje,
istisnula posljednje kapi i počela čistiti radne površine. Vlasnik krčme došao je za
mnom i zastao na vratima. Čula sam ga kako diše, ali se nisam okrenula.
Ostavio me je da radim i u drugoj prostoriji razgovarao s Johnom. Nisam ih
slušala: brojke me ne zanimaju. Razmekšavala sam skorene mrlje i mislila na
Aminat. U nekim sam novinama bila pročitala da je zatrudnjela s nekim
Kanađaninom, koji je zapravo bio Indijac i čiji je klan živio u Torontu. U
međuvremenu nisam više vjerovala ni u što – ali u to sam smjesta povjerovala. Sad
će mi darovati indijsko praunuče, ako se ne dogodi ništa nepredviđeno. Mislila sam,
neka bude, samo da dijete ne nazovu Jacqueline.
Imala sam sve vrijeme svijeta da čekam na Aminat i htjela sam to vrijeme
provesti dobro. Naposljetku, John je uvijek držao svoja obećanja, nije bilo potrebno
siliti ga. Osim toga, malo sam se i bojala pitati ga kad će se Aminat napokon vratiti k
meni. Bojala sam se da bih mogla čuti kako je već bila tu, ali da je ja nisam
primijetila. Radije sam čistila skorene ostatke hrane s metalnih površina i poslala
nijemu zahvalu Bogu, posve automatski, iz pristojnosti, da se samome sebi ne čini
posve beskorisnim.

229
Zahvaljujem

svojim roditeljima s ljubavlju i divljenjem; svojoj baki Tatjani Zotovoj za

bezgraničnu životnu energiju; svojoj dalekoj ruskoj obitelji; svojem lektoru Olafu
Petersennu; svim suradnicima iz nakladničke kuće Kiepenheuer & Witsch; Georgu
Simaderu; Vanessi Gutenkunst; svima koji su se usudili otići u »park krhotina«;
svojim čitateljima, koji su mi pisali duga pisma i kratke e-mailove – čitam ih sve;
svima onima koji su me posljednjih godina toliko podupirali – savjetom, djelom,
slušanjem i pravom riječju u pravom trenutku; i Stephanu.

230