1) UVOD

Anica Bošković bila je jedna od malobrojnih osamnaestoljetnih ponajprije dubrovačkih,

a onda i hrvatskih pjesnikinja. Pisala je pastoralne pjesme i prevodila pjesme s talijanskog,
obrazovana je u kršćanskom duhu tako da su sve njene pjesme vjerskog karaktera te ih je sve
pisala na hrvatskom jeziku. Njena pisma s bratom Ruđerom predstavljaju sliku Dubrovnika tog
vremena i vrlo su važan element njenog književnog opusa.
2) ŽIVOT

Anica Bošković rođena je 3. studenog 1714. godine u Dubrovniku kao najmlađe od

devetero djece Nikole i Paule Bošković (HBL, 1989). Nikolina je obitelj podrijetlom iz
Hercegovine iz Orahova Dola, ali je on kao mladić otišao za poslom u Dubrovnik gdje je bio
šegrt u jednoj trgovini. Po želji vlasnika odlazi u Levant u Raši te tamo trguje i stječe imetak,
u metežu austrijsko-turskog rata uspijeva sačuvati imetak i vraća se u Dubrovnik, gdje se ženi
Aničinom majkom Paulom, kćeri uglednog i bogatog Talijana Bare Bettere. Anica je krštena
11. studenog 1714., krštenje je obavio njen ujak Pero Bettera, a kumovali su joj Božo Bošković
i Viktorija Bašić te je dobila ime Ana Marija (Marković, 1970).

„ Anica je od prirode bila nadarena kao i svi ostali, stekla je svoje obrazovanje koje se kasnije
odrazilo iz njezinog pjesničkog rada, iz njezinih porodičnih pisama, a i iz općenja s ljudima, u
kući, u porodici uz sestre, a više još uz braću svoju“ (Marković, 1970: 291). Obrazovanje je
također stekla u samostanu Svete Katarine gdje joj je sestra Marija bila dumna, a i družila se s
učenim ljudima u Dubrovniku (Slade, 2001). Kada joj je bilo sedam godina, obitelj je doživjela
težak udarac, smrt oca Nikole. Četiri godine kasnije, brat Ruđer odlazi u Rim radi izobrazbe te
ga više nikada nije vidjela, no to nije bio kraj, kada je imala trinaest godina umiru joj dva brata,
prvo brat Pero, a nakon njega i Ivan. Poslije tih tragičnih godina godine i desetljeća su prolazila
mirno. Godine 1777. umire majka u 103. godini života, a 10 godina kasnije i brat Ruđo (Ruđer)
(Marković, 1970).

Prema tadašnjem običaju piše testament 1803. godine u kojem svoj imetak ostavlja rodbini,
služavkama, pojedincima izvan obiteljskog kruga te redovnicima sv. Dominika, čijem je redu
pripadao njezin brat Ignacije. Nakon što je napisala testament živjela je je još nešto više od
godinu dana. Umrla je 12. kolovoza 1804. godine te je pokopana u kriptu franjevačke crkve u
Dubrovniku (Marković, 1970). Nikada se nije udavala i živjela je pobožnim životom poput
redovnice (Katolička tiskovna agencija, 2011). Održavala je intelektualne kontakte s
najučenijim predstavnicima dubrovačke vlastele i svećenstva, na svoj povučeni i nenametljiv
način sudjelovala u kulturnom životu svojega grada i bila zainteresirana za sve što se na tom
planu događalo (Muraj, 2010).
3) DJELA

Aničin pjesnički rad, kojim je stekla glas poetese upotpunjuje njeno biće prvenstveno u
religioznom smislu (Dani kršćanske kulture, 2010). „On je izraz njezinih religioznih osjećaja
koji su se odražavali u njezinu životu i upravljali njime dajući mu pravac i svrhu“ (Marković,
1970: 314). Aničine zrele godine obilježene su moćnim utjecajem isusovačke zajednice u
Dubrovniku, oni su se zauzeli za svaki aspekti društvenog života. Anica Bošković doživjela je
duboko poistovjećivanje s jezuitizmom i iskorištavala je svaku priliku da izrazi svoju odanost
(Stojan, 1999). Sve pjesme pisala je na hrvatskom jeziku, a uz pomoć braće tiskala je svoje
najpoznatije djelo Razgovor pastirski varhu porođenja Gospodinova jedne djevojčice
Dubrovkinje, u Mlecima 1758. godine (Slade, 2001). Djelo je izašlo anonimno, jer u naslovu
nema imena autorice, ali ga je zato stavila na svršetak predgovora što ga je napisala 1757. i
posvetila braći Baru i Ruđeru (Marković, 1970). Sročeno je u dijaloško-dramskoj formi od 378
katrena (1512 osmeraca) te je ovo božićno prikazanje, naglašene moralizatorsko-didaktične
namjene, sastavljeno u duhu stare hrvatske pastoralne tradicije s izmjeničnim dramsko-epskim
i lirskim elementima i u to vrijeme je bilo čitano pa je doživjelo tri izdanja (Vukosavić, 2018).

„Iako je pričanje i opisivanje epsko, ima u njemu i lirskih elemenata. Radnja se od početka do
kraja odvija neprekinuto; dijalozi u kojim je spjev pisan kao i slične „dijaloške pjesme“
prekidaju monotoniju pričanja i daju živost cjelini“ (Marković, 1970: 319). Osim Razgovora
pastirski, tiskao je Ivan Marija Matijašević 1783. godine u svom molitveniku Serce Virgo sine
labe concepta, osam Aničinih pjesama pod nazivom Pjesni na čast Prisv. Srca Jezusova
(Vukosavić, 2018). „S talijanskog je prevela neke Metastasijeve pjesme i Ruđerovu pjesmu
Virgo sine labe concepta, koju joj je netko preveo na talijanski. Dopisivala se s Bajamontijem
koji je neke njene pjesme preveo na talijanski“ (Stojan, 1999: 157). „Zanimljivo je da je Anica
pisala i satiričke stihove o moralnoj raskalašenosti u Dubrovniku, negdje pred kraj dubrovačke
slobode, uoči dolaska Frančeza. Tada je u svojoj osami vidjela u novim znacima vremena slom
sjaja svoga voljenoga Grada i naslutila njegov pad, koji će uslijediti samo dvije godine po njenoj
smrti“ (Dani kršćanske kulture, 2011)
4) PISMA S RUĐEROM

„Aničin dubrovački patrijarhalni odgoj višega građanskog statusa (lazarinska obitelj), u

kojem se iznimno poštovanje gajilo prema starijim članovima obitelji, očituje se u njezinu
odnosu s Barom. Naime, njezina korespondencija s tri godine starijim Ruđerom, s kojim je
Anicu vezivalo deset nezaboravnih godina zajedničkog odrastanja koje ni duge godine
odijeljenosti nisu bacile u zaborav, očituje odanost, iskrenost, nježnost i neposrednost koja je
potiče da mu drži i prodike“ (Stojan, 2003: 46). Zbog potrebe i želje da se ne prekinu tople i
srdačne veze s braćom Barom i Ruđom koji su živjeli u tuđini, Anica piše pisma. Pismima je
Anica ispunjavala prazninu što je nastala u kući odlaskom braće. Ta su pisma imala karakter
obiteljske kronike, a ujedno su bila i najočitiji prikaz njezina literarna talenta. Pisala ih je
iskreno, otvoreno, nevezano i spontano i ne slutivši da će jednom biti dokaz ne samo njene
obrazovanosti, pismenosti i kulture, već i vrijedan primjer proze tog vremena (Marković, 1970).

Sačuvano je samo 11 Aničinih i 9 Ruđerovih pisama što ih je objavio V.Varićak za JAZU

1912.godine, a sačuvalo se i nekoliko neobjavljenih pisama bratu Baru (Foretić, 1989). Anica
u svojim pismima s malo riječi, ali s mnogo psihološkog smisla daje vlastitu sliku te sliku majke
i braće. Iznosi zanimljive priče o svom pjesničkom i privatnom životu te životu uskog
obiteljskog kruga, obuhvaćajući rođake i znance. U svoja pisma uvrštava različite nevolje,
bolesti i smrti te elementarne nepogode koje su pogodile Dubrovnik (Marković, 1970). Ta
Aničina pisma su prvi i najstariji autobiografski zapisi jedne žene u hrvatskoj literaturi
(Fališevac,1995).
5) ŽENA PJESNIKINJA

U Dubrovniku u 18. stoljeću nestala je ranonovovjekovna divinizacija žena, ali su i

prosvjetiteljski nazori o ravnopravnosti žena teško prodirali u kulturni život Dubrovnika. Jedino
što je obrazovanim ženama u Dubrovniku bilo dopušteno jest područje nabožne književnosti.
Anica je prva žena u hrvatskoj književnoj kulturi koja je izgradila dostojnu egzistenciju sama u
sebi i sama po sebi (Fališevac, 1995).

„Ona je prva žena nakon Cvijete Zuzorić koja je stekla društveni ugled, a nije pritom postala
mit, nego je cijenjena na temelju onoga sto je ostvarila svojim duhovnim sposobnostima“
(Fališevac, 1995: 37). Književna djela Anice Bošković imaju jasno određenog adresata i
recipijenta- žensku mladež. Ta djela nisu specifična samo po tome sto su namijenjena samo
ženskoj publici, i po tome sto su njihove strukturne osobine, svjetonazor koji se u njima iznosi,
ideje koje zastupaju, ton koji ostvaruju, emocionalni registar na kojem "funkcioniraju"
prilagođeni ženskom karakteru (Fališevac, 1995).

Zdenka Marković (1970) govori u svojoj knjizi o pjesnikinjama starog Dubrovnika i kaže: „Tu,
u tim starim, gdjekad nevještom ženskom rukom pisanim i prepisivanim tekstovima,
namijenjenim religioznim potrebama i duhovnoj zabavi dumana, nailazimo na ono prvo
svjetlucanje i buđenje ženske svijesti, na prvo njihovo stvaralaštvo, iako zaista skromno i
usmjereno u strogo određenom pravcu i sa strogo određenom ciljem, ali s dobrom voljom, i
živom željnim da se nešto korisno učini i stvori“ (10. str.).
6) ZAKLJUČAK

Jedan od najvažnijih ženskih likova, dubrovačke književne scene osamnaestog stoljeća.

Pišući pisma bratu nesvjesno postaje prva žena koja je napisala autobiografiju, jer ta pisma
danas predstavljaju najstarije autobiografsko djelo jedne žene napisano u Hrvatskoj. Svoja djela
namjenjuje isključivo ženama, i njima potiče buđenje ženske svijesti.