Professional Documents
Culture Documents
Umjetnost Vođenja
Umjetnost Vođenja
Ni prospekata, a ni strojeva!
J. W. Goethe, Faust
kazališna čovjeka, nezaobilazni teatarski pregaoci bez kojih je nezamisliv život na sceni.
Ravnatelj, pjesnik i lakrdijaš sukobljavaju svoje strastvene silnice organizacije, ideje i prakse
jezikom, mogao voditi i u nekoj od današnjih intendantskih kancelarija. Nema puno ispisanih
stranica, proznih ili teorijskih, u kojima se preciznije postavlja sva muka kazališnog
organizatora, razapetog između dotoka financija mecene (Grub napola je, hladan napola. Taj
kartanju se poslije glume nada...) i nestalnog ukusa zahtjevne publike (Ugodit mnoštvu – to
su težnje moje, Jer ono živi, al i živjet da...). Zbilja, posao kazališnog ravnatelja nezahvalna je
ekvlibristika u kojoj se teži ugoditi svima, ali se usprkos toj težnji (ili upravo zbog nje) često i
propada. Kako se u toj problematičnoj funkciji u riječkom Gradskom kazalištu lutaka obrela
Cjenjena prvakinja HNK Ivana pl. Zajca u ravnateljsku fotelju riječkih lutkara nije
ušla nepozvana i iznenada. Kao glumica sa istančanim osjećajem za scenski govor, surađivala
je s ansamblom s Brajde kao lektorica često i prije no što je početkom 2004. godine raspisan
natječaj za novog čelnika lutkarskog teatra. Čitajući članke iz onodobnih dnevnih novina,
dobija se dojam kako se Zrinka Kolak – Fabijan na taj natječaj javila vođena dvojakim
zadacima, dok su drugi zadirali u najprivatniju sferu – glumica je zbog osobnog gubitka
osjećala kako joj treba posao koji će joj u potpunosti zaokupljati pažnju, što se u nestalnom
uvijek. Bilo kako bilo, Zrinka Kolak – Fabijan te je dvije tisuće i četvrte raskinula svoju
malom, zamijenivši tako ugodnu poziciju dokazanog umjetničkog pregaoca s onom puno
rizičnijom – neiskusne ravnateljice koja tek treba opravdati povjerenje koje joj je ukazano.
kazališta lutaka, Zrinka Kolak - Fabijan imala je i još jednu, veoma bitnu – to je lutkarsko
kazalište, naime, i prije njenog dolaska bilo dobro organiziran i repertoarno dobro vođen
teatar, s jakim glumačkim timom i sposobnim osobljem. Nova ravnateljica nije morala kretati
od nule, pa je već u prvim mjesecima njenog mandata Rijeku u sklopu kongresa UNIMA-e
posjetila svetska lutkarska elita, a zanimljivi i kvalitetni autorski projekti nisu bili rijetkost na
kazališnom repertoaru. Upravo se u tom osjetljivom pitanju kontinuiteta uvidjela i prva dobra
strana ravnateljske politike Zrinke Kolak – Fabijan – uspješni naslovi nisu se skidali, prije
iznimno kvalitetni i dalje su na riječkoj Brajdi bili rado viđeni gosti. Prigrljivanjem dokazanih
kojima lutkarstvo nije primarni medij, i upravo će takvi autori ponajviše obilježiti glumičina
provjerenog i uvijek solidnog Serđa Dlačića kao kućnog redatelja zaduženog uglavnom za
domaće nekanonske naslove, izdvajaju se prije svih dva imena. Slovenski lutkarski doajen i
stari riječki gost Edi Majaron, postavit će od 2004. godine naovamo jednu premijeru (Malu
Pinocchia u dramatizaciji iste autorice), a među riječkom publikom također rado viđeni
redatelj Zoran Mužić svojim će karakterističnim humorom začiniti čak tri novoosmišljene
riječki glumci ostvarivali pamtljive humorne ekstempore, tek su temelj s kojega su u sam vrh
iskorištavajući svoju prednost da je s njima prošla kroz kreativan proces u radu na brojnim
predstavama. U riječke lutke poziva se tako Zlatko Sviben, ravnateljičin redatelj s kojim
surađuje još od sredine osamdesetih, ali i Lary Zappia, Riječanin koji je u lutkarskom teatru
prvi i do tada posljednji put režirao 1989. godine. Jedan od ravnateljičinih čestih suradnika
postaje i Saša Anočić, a priliku dobivaju i slovenski glumac, dramaturg i redatelj Robert Waltl
te riječki koreograf Žak Valenta. Teško da bi se moglo na hrpu skupiti pet različitijih
teatarskih ljudi, pritom slabo ili nikako povezanih sa zahtjevnim lutkarskim medijem, pa ipak
su baš tih petoro umjetnika osmislili neke od najzanimljivijih lutkarskih predstava u proteklih
desetak hrvatskih sezona, i to je činjenica koja itekako služi na čast ravnateljici Zrinki Kolak
– Fabijan.
Predstava s kojom je na neki način sve počelo jest Šuma Striborova, kad se nakon
šesnaest godina među riječke lutkare vraća Lary Zappia, redatelj koji se oduvijek sjajno
kanonske priče Ivane Brlić Mažuranić ostvarena je svježe i nestereotipno, bez ijedne lutke
umjesto kojih su animirani svakodnevni uporabni predmeti. Sjekira kao Momak, lanena
haljina kao Majka i Stribor u obliku kugle ispunjene vodom, s bijelim novogodišnjim
kuglicama umjesto Domaćih poveli su dječju (i ne samo dječju) publiku u zamišljeni svijet
simbola, oblikujući cjelinu koja je plijenila svojom maštovitom idejom, ali i zanatski
zabranu vrlo rizičan repertoarni odabir – vlastitu preradu Shakespearove tragedije o Romeu i
prvenstveno maloj djeci – najvjernijoj publici lutkarskih kazališta. Zappijina niska maštovitih
Slavuja, koji zadržava sve odlike prethodnih predstava: maštovit i netipičan odabir lutaka i
riječkoj dječjoj publici predstavio se i Saša Anočić, redatelj sa zagrebačkom adresom koji je
cijenjen u kazalištu za djecu, ali se lutaka uglavnom klonio. Njegove Pustolovine Toma
Sawyera sretan su spoj redateljeve maštovite, gotovo dječje zaigranosti te zanatske razine
glumačkog ansambla koji je redatelju uvelike pomogao u oživljavanju lutaka. Tom Sawyer
autorski projekt, Gulliver u zemlji malih ljudi, mišljen je i politički vrlo suvremeno i
polemički, pa svojim duhovitim gegovima osvaja dječju, ali i odraslu publiku, posve u skladu
vrlom novom repertoaru pridodao s dvije simpatične i svježe klaunerijske predstave (Moje
tijelo i Cirkus Klaunovski), Robert Waltl na zanimljiv je način u teatar pretočio poeziju Enesa
Kiševića, a veteran Zlatko Sviben postavio je na malu riječku lutkarsku scenu raskošno
zamišljen i iskričav komentar na Barrievog Petra Pana. U prvih šest godina ravnateljstva
Zrinke Kolak – Fabijan uklopila se i pedeseta godišnjica od osnutka teatra, koju je taj mali
teče život jednog malog teatra, koji se ne mora sramiti svojih velikih namjera. Nije pretjerano
umjetničkog posla, upozorava Patrice Pavis. Vođenje kazališta jest i mora barem jednim
svojim djelom biti umjetnost, jer bez tog vjetra u leđa kazališnim praktičarima teško se može
stvoriti klima za kontinuitet kreativnih proplamsjaja duha, koji razlikuju živi teatar od mjesta
svoju primarnu, svima vidljivu, cjenjenu i hvaljenu umjetničku djelatnost za umjetnički posao
u sjeni, manje vidljiv i podložniji kritici. Njena ustrajnost da i tom poslu pristupi s jednakim
Da djelo vidim, to bih htio ja!, viče Goetheov Ravnatelj s početka priče. Viče vjerojatno, u
sebi ili naglas, i Zrinka Kolak – Fabijan dok, baš u vrijeme pisanja ovog teksta, u riječkim
lutkama traju probe za Nazorovog Velog Jožu u režiji još jednog od maštovitih i