Professional Documents
Culture Documents
Jezička Kultura
Jezička Kultura
Jezička Kultura
Struktura i sastav
jezičkog sistema.
Fonetika se obično definiše kao nauka o glasovima što je prilicno uska definicija iako
učenje o glasovima jeste njen centralni deo . Pored pojedinih glasova fonetika jos
proučava slog, akcenat, odnos prema problemima pisma i pravopisa, pravila korektnog
izgovora. Proučava glasovna sredstva izgovora u najširem smislu i u svim njihovim
manifestacijama i funkcijama,zato predmet fonetike kao naučne discipline čine glasovi,
glasovni sastav slova i reči, akcenat i intonacija,ortoepija (ukupnost normi književnog
izgovora).
Sadržaj fonetike se jednim delom poklapa sa materijom koju izučavaju i druge nauke
(fizika,anatomija). To ne smeta fonetici da ima status samostalne nauke jer ona
poseduje lingvističku usmerenost posmatranja. Isto se ovo odnosi i na psihičke
aktivnosti i na intelektualne delatnosti koje prate komunikaciju. Ostale akustičke
pojave (muzika, šumovi) i ostali fiziološki procesi praćeni zvukom (zevanja, žvakanja,
disanje) ne pripadaju području fonetike. Principijelna razlika između fonetike i svih
jezičkih disciplina jeste u tome što ona proučava one jezičke jedinice koje su
materijalne i lišene značenja! One će vezu sa značenjem uspostaviti tek onda kada
postanu jedinice gramatike i leksike, koje se za razliku od fonetike bave jezičkim
sadržajem a ne jezičkim izrazom-koji interesuje fonetiku. Fonetika je povezana sa
gramatikom na taj način što i jedna i druga proučavaju strukturu jezika i ograničen broj
njegovih opštih kategorija (od ovoga će nastati u realnom govoru mnogo varijacija),
dok leksika izučava konkretan inventar leksičkih jedinica. Neke pojave kao što su
glasovne alternacije stoje na granici između morfologije i fonetike.
Podela fonetike
U zavisnosti od zadatka istraživanja glasovna strana jezika može se
izučavati kroz discipline:
5.ortoepska (normativna) fonetika- daje skup pravila koja određuju dobar, pravilan
izgovor u jednom jeziku.Ortoepija predstavlja norme izgovora koje vrede unutar jedne
jezičke grupacije, države, kulturne zajednice, društvene grupe.
Tako ce razlike u zvučnosti biti jedna od najvažnijih razlika bitna za nas, dok za
Nemce ta razlika nije toliko bitna koliko otvorenost vokala kao i za Francuze, za
Ruse>palatalnost konsonanata. Kod nas je bitna labijalizovanost vokala ali ne i
konsonanata (lezbinski suprotno)
Nije stvar u fonetskoj prirodi razlike već u značaju koji jedan jezik pripisuje nekoj
osobini. Zato se u proceni važnosti neke fonetske razlike između dva glasa ili varijante
oslanjamo na fonološku analizu. Ona polazi od načela da neki glasovi prouzrokuju
promene u značenju reči a neki ne. Provera se vrši tako što se uzme neka kratka reč u
kojoj je glas koji nas interesuje pa se u toj reči posmatrani glas zamenjuje drugim
glasovima i drugim glasovnim varijantama. Ako se zbog toga značenje izgubi ili promeni
reč je o vrlo važnoj razlici a ako ne - to nije bilo obeležje koje glas čini fonemom.
Artikulacioni aspekt se istraživao pre akustičkog. I tako su već u 12. veku postojali
aparati i prva egzaktna istraživanja. To su kimograf i oscilograf. Kimograf beleži razne
artikulacione pokrete usana, jezika, nepca i beleži ekspiratornu struju i na posebnoj
traci ispisuje podatke o radu govornih organa. Kada se kombinuje sa mikrofonom i sa
posebnim pisačem onda daje izvestan broj podataka o akustici. Merenje jačine zvuka
nije pouzdano. Oscilografom se mogu beležiti treperenja koja karakterišu ton i njime su
dobijeni prvi podaci o spektrima vokala.
Novo vreme ( druga polovina 20. veka) u centar interesovanja je stavilo akustiku. Ovde
se primenjuju precizni spektografi. Oni nam otkrivaju sve podatke o zvučanju i
izolovanih glasova i glasova u nizu. Spektografi pre svega izučavaju spektar zvuka. Osim
njih postoje i drugi moderni aparati koji obično ne izučavaju spektar nego neke druge
komponente zvuka. Spektografi obično imaju neko vremensko ograničenje tako da
jedan snimak obično obuhvata 2-3 sekunde govora dok drugi aparati to nemaju. Kod
spektografa se obično dobija dvodimenzionalni snimak s tim što je na jednoj osi
frekvencija a po drugoj trajanje. Drugi aparati obično podatke daju u vidu krivulje (
krivulja tona, inteziteta…). Najpoznatiji od spektografa je sonagraf. A od ovih drugih
mingograf. Snimci koji se dobijaju pomoću ovih aparata jesu sonogram/mingogram.
Sonograf je elektronski uredjaj i predstavlja vrstu audiofrekventnog spektralnog
analizatora. On razlaže elemente zvuka i prikazuje ih tako da mozemo istovremeno
pratiti tri elementa frekvenciju, vreme i intezitet. Ukupni frekventivni opseg iznosi 8000
Hz. Za potrebe fonetskih istraživanja moguće je iz ovog opsega izdvojiti onaj deo koji je
posebno interesantan za konkretna fonetska istraživanja. Kod ženskih glasova izdvaja
se 0- 3500 Hz, kod muških glsova 0-2000 hz. Za istraživanja frekvencije osnovnog tona
služi jedan od viših harmonika (obično 10. harmonik) a nivo jačine (inteziteta) prema
nivou zatamljenosti snimka. Sonograf ima 2 filtra : uski (45 Hz) i široki (300 Hz). Uski
filter služi za proučavanje tona a široki za proučavanje spektra glasa (glasova). Na
početku svakog snimka obično se stavlja tzv. kalibracija (milipodeoci kod sonografa
iznose 500 Hz);na jedan snimak staje segment od 2-4 sekunde.
Tipovi artikulacija
1.Nazalno faringalni
2.Oralni
Fizičke osobine tela koje treperi oblik, zapremina, veličina,masa veoma utiču na
kvalitet proizvedenog zvuka. Osobine svakog zvuka pa i ljudskog glasa su visina, jačina,
trajanje i boja.
Ušla je u kuću.
Komponente intonacije
uslovljena.
Treća je fonetska pojava.
Kod tonske se komponente gleda : smer kretanja, oblik, brzina
Funcije intonacije
1. fja segmentacije
2. fja konstrukcije
3. kulminativna fja
4. ekspresivna fja
5. komunikativna
1. Fja segmentacije: segmentacija govornog niza, deli se govorni
niz na fragmente različitog karaktera uz upotrebu pauze kao
osnovnog sredstva; pomoću pauze se druge celine dele na rečenice a
ove na manje celine tj. vrlo često se segmentacija vrši i bez prisustva
pauze. Najčešće tonska komponenta preuzima tu fju- u ovim
situacijama obično na kraju izdvojenog segmenta ton raste ili naglo
prelazi iz jednog tonskog registra u drugi.
i u jednom i u drugom slučaju slušalac ima utisak da je pauza
prisutna. Za ovu fju segmentacije bitno je da se pauza (ili njene
zamene) pojavi ali nije važno koliko ona traje. To koliko pauza traje
bitno je za drugu fju.
Ko ti je rekao?
Čekaš li Tanju?