Professional Documents
Culture Documents
DFC
DFC
DFC
Posljednji vladari iz epohe Vladikata Crne Gore, Petar Prvi i Petar Drugi, činili su sve što
je bilo u njihovoj moći da podstaknu razvoj prosvjete i kulture u Crnoj Gori, koliko je to bilo
moguće u datim istorijskim okolnostima. Zahvaljujući njima, kulturni i prosvjetni napredak, ma
koliko po obimu i po kvalitetu bio ispod evropskih standarda toga doba, veoma je značajan za
istoriju crnogorske kulture. Nadovezujući se na kulturne inicijative svojega velikog uzora,
vladiku Vasilija, Petar Prvi želi da slijedi njegov put u tome pravcu. Još dok je bio samo jedan od
uglednijih narodnih prvaka u političkoj sjenci guvernadura Jovana Radonjića, u sporazumu s
vladičanskim namjesnikom Arsenijem Plamencem, traži (1777) od bečkoga dvora „za
izdržavanje škola u zemlji 2.000 forinti godišnje“, kao i učitelje koji bi iz te subvencije bili
plaćeni. Austrija, međutim, nije udovoljila tome zahtjevu.
Nakon ustoličenja na crnogorski vladičanski tron, Petar Prvi ponovo aktuelizira pitanje
osnivanja škole. Samo što je bio posvećen za vladiku, piše pismo iz Novoga Sada ruskome
Svetom Sinodu krajem novembra 1784. godine, kojim traži pomoć u novcu za osnivanje škole i
nabavku štamparije. Koliki značaj pridaje tim institucijama, vidi se iz njegova naglaska da zbog
stalnoga ratovanja zemlja mnogo trpi i lišena je „mnogih opštekorisnih ustanova i svega što
nauka dati može“. Nadanja u materijalnu pomoć najvišeg organa Ruske pravoslavne crkve nijesu
ni ovoga puta ispunila očekivanja. Ne postigavši ništa na toj strani, Petar Prvi se opet obraća
austrijskome carskom prijestolu (1791) za novčanu pomoć koja bi bila upotrijebljena u
obrazovne svrhe, ali ponovo bez uspjeha. Pošto su se zemlje u koje je polagao nade oglušile o
njegove zahtjeve, Petar Prvi pokušava naći sopstveno rješenje za osnivanje izvjesnoga školskoga
jezgra za elementarno obrazovanje. Računao je na mogućnost izdvajanja dijela sredstava iz
godišnje pomoći koju Rusija šalje Cetinjskome manastiru, u cilju osnivanja male škole „za
učenje đece“. Kako se i taj plan nije pokazao izvodljivim, šalje u Rusiju specijalnoga izaslanika
Nikolu Davidovića-Ćirkovića s gotovim elaboratom za traženje posebne pomoći za izdržavanje
vojne i građanske škole i za nabavku štamparije, koja bi raspolagala građanskim i crkvenim
slovima. Držan i nadalje u neizvjesnosti s ruske strane, crnogorski poglavar ponovo se obraća
ruskome caru (maja 1798) s molbom za pomoć u osnivanju obrazovnoga zavoda. Konačno,
1799. godine car Pavle I određuje redovnu godišnju pomoć Crnoj Gori u iznosu od 1.000 dukata,
s mogućnosću da se dio toga iznosa upotrijebi i za „svakojaka polezna zavedenija“. Napori koje
Petar Prvi čini u pogledu osnivanja školskih zavoda svakako su u vezi s radom na donošenju
Zakonika i osnivanjem Upraviteljstva suda crnogorskog i brdskog, koji je trebao opismenjene
ljude.
Mnoge nepredvidljive okolnosti osujetile su tu njegovu namjeru, posebno crnogorsko
vojno angažovanje u Bokeljskoj provinciji, najprije protiv Austrijanaca, a zatim protiv Francuza
na samome kraju XVIII i početku XIX vijeka. Uza sve probleme s kojima se nosi, Petar Prvi ni u
tome periodu ne napušta misao o osnivanju male škole i nabavci štamparije. Naime, početkom
1805. godine razmijenio je nekoliko pisama s Dositejom Obradovićem, neposredno pred njegov
dolazak iz Trsta u Srbiju, đe je bio pozvan da osniva prve škole. Pismom od 5. marta iste godine
Dositej odgovara Vladici da je postao nestrpljiv, da jedva čeka da se u Veneciji završi posao, pa
da se vrati u Srbiju i da ako mu se pruži prilika podigne ,,lijepo učilište“ i malu štampariju za
štampanje školskih knjiga i drugih publikacija. Prezauzet problemima vezanim za bokeljsko
ratište i drugim spoljnjopolitičkim pitanjima, Petar Prvi sa znatnim zakašnjenjem otpisuje na
Dositejevo pismo (23. X 1805). Mada se samo par redaka toga pisma odnosi na pitanje škole i
štamparije, iskazane misli o tome su interesantne. Asocirajući na Dositejeve ideje o osnivanju
škola u Srbiji, Petar Prvi dodaje: ,,(...) a ja se trudim da i ovđe bude zavedena malena škola.
Molim ne prihvatajte se na drugu stranu do polučeija drugoga mojega pisma“. Poruka Petra
Prvoga Dositeju Obradoviću da ne prihvata angažman na „drugu stranu“, pri čemu misli na
Srbiju, ukazuje na njegovo nadanje da će mu se pružiti prilika da osnuje malu školu u svojoj
državi, želeći upravo da njega, Dositeja, vidi u svojoj sredini za njezina prvog učitelja. Računao
je na njegovu izvjesnu emotivnu vezu s Crnom Gorom, jer su ga vladike Sava i Vasilije još 1764.
godine zaredili kao sveštenika u Stanjevićima.
Ambicije Petra Prvoga da osnuje svjetovne škole i razvije štamparstvo u svojoj otadžbini
nijesu ostvarene zbog nepovoljnih okolnosti. Svi njegovi pokušaji da dođe do materijalnih izvora
izvan domovine za ustanovljenje škola i pokretanje štamparskoga stroja bili su nažalost
bezuspješni. Pošto nije moglo drugačije, bio je spreman da podrži i podupre svaku inicijativu
koja bi nešto značila na tome polju. Takvom se može smatrati i njegova preporuka Savu
Plamencu i lokalnim glavarima Sotonića u Crmnici da prihvate popa Mihaila ,,za učitelja njihove
đece“.
Uza sve neuspjehe koje je doživio na liniji nalaženja sredstava za otvaranje škola i
štamparsku djelatnost, Petar Prvi se nikako ne miri sa zatečenim stanjem. Jedna od posljednjih
šansi koja mu je mogla uliti nadu bila je njegovo obraćanje Međunarodnom političkom kongresu
u Veroni (1822), od kojega je tražio pokroviteljstvo neke evropske države koja bi bila spremna
da zadobije naklonost i privrženost Vladikata preko toga što bi u njemu organizovala obrazovne
ustanove i štampariju za potrebe zemlje – ustanove preko kojih bi bila uvedena u evropske
tokove prosvjećivanja naroda. Pošto ni ovaj njegov zahtjev nije naišao na razumijevanje, Petar
Prvi se još jednom (1826) obraća ruskome caru Nikolaju I, s već više puta u bliskoj prošlosti
ponovljenim zahtjevom za novčanu pomoć namjenski određenu za podizanje novih nižih škola i
štamparije. Nekako mu je ipak pošlo za rukom da pošalje nekoliko mladića u suśednu Austriju
(1827) da bi se osposobili u „raznim granama od publičnoga učenja“.
Kao i u ranijem razdoblju, i u doba Petra Prvog elementarna pismenost, koja je mogla biti
privilegija rijetkih pojedinaca, sticala se u manastirima na Cetinju, Stanjevićima, Morači, Ćeliji
Piperskoj i Ostrogu, kod za to osposobljenih kaluđera. Bilo ih je, ali su rijetki takvi slučajevi, da
su pojedini bogatiji glavari angažovali i privatne učitelje za opismenjavanje ponekoga od svojih
sinova. Tako stečeno obrazovanje bilo je više nego skromno i nije moglo značajnije uticati na
nivo narodnog prosvjećivanja. Ako nije bilo značajnijih praktičnih rezultata u oblasti školstva i
prosvjete, učinak Petra Prvog u tome domenu biće posredovan u drugome obliku – on je mogao
predočiti svojemu nasljedniku kojim putem treba da krene. Zato će Petar Drugi uspjeti da
postigne značajne rezultate na tome polju. Koncipiranje i realizacija kulturne politike koju je s
mnogo smisla i afiniteta vodio i otjelotvorio, u dobroj mjeri bili su oslonjeni na iskustvo
prethodnika. Petar Drugi će već na samome početku vladavine osnivanje školskoga zavoda
staviti u središte pažnje. Do koje ga mjere to pitanje zaokuplja vidimo najbolje iz pisma koje je u
decembru 1831. godine uputio vicekonzulu Gagiću u Dubrovniku povodom pregovora koji su
vođeni s Petrom Ćirkovićem u vezi s njegovim, kako se nadao, skorim dolaskom na Cetinje i
početkom rada prve male škole u novovjekovnoj Crnoj Gori. U tome pismu ruskome diplomati
Njegoš izražava neskriveno zadovoljstvo što će uskoro biti u prilici da vidi kako njegovo
otačastvo „napreduje u naukama i procvjetava prosvješčenijem“. Poseban će, nastavlja on,
doživljaj biti kad iziđe prva generacija onih koji je budu završili, kad otadžbina bude imala „prve
prosvješčene i vjerne sinove“. Zanimljivo je podśetiti da je u istome pismu već izložio i ideju o
potrebi osnivanja još nekoliko učilišta u njegovoj Crnoj Gori. Plan da Cetinjska mala škola
otpočne s radom već s proljeća iduće godine, u što je Njegoš polagao nadu, nije se odmah
ostvario. Austrijske vlasti učitelju Ćirkoviću nijesu dale dozvolu da otputuje na Cetinje. Trebalo
je stoga da prođe još dvije i po godine dok je Ćirković napokon dobio dozvolu za boravak u
Crnoj Gori.
Uskoro po njegovu dolasku, avgusta 1834. godine, započela je rad Cetinjska mala škola
pri Manastiru, koju je pohađalo 30 učenika, muškaraca đečačkog doba iz imućnijih porodica, iz
gotovo iz svih krajeva Crne Gore. S obzirom na to da je Ćirković bio pravoslavac, rodom iz
Kotora, sa stečenim bogoslovskim obrazovanjem u šibeničkom Sjemeništu, jasno je da se
intelektualno formirao u slavenosrpskom duhu, što će reći u duhu istočnopravoslavne
konfesionalne doktrine, odnosno tzv. srpske vjere. Samo se po sebi razumije da je shodno
svojemu znanju i obrazovanju – svojem nastavničkom profilu učitelj Ćirković koncipirao i
nastavni plan i program. Iz sačuvanih šturih vijesti saznajemo da je predavao pisanje, čitanje i
računanje (prosto). Nastavu je još držao iz crkvene i srpske istorije (s osloncem na predanje) i
srpske gramatike. U početku se dijelom služio udžbenicima koje je Petar Drugi donio iz Rusije i
onima koji su bili u upotrebi u srpskoj dijaspori na tlu Austrije, a kasnije i nekima koji su
štampani u Knjigopečatnji upraviteljstva crnogorskoga – Srbskim bukvarom radi učenja mladeži
crnogorskomu graždanskom čitanju (1836), Srbskom gramatikom sastavljenom za crnogorsku
mladež (1838) i Prepravom za istoriju svijeta (od Šlecera) u prijevodu s njemačkoga jezika
(1839). Prva generacija đaka nije uspjela ni da stekne svjedočanstva o završenoj školi, a već je
(1837) morala privremeno da napusti školovanje zbog rata s Turcima.
Tačan podatak o Ćirkovićevu odlasku s dužnosti učitelja Cetinjske laičke škole nije
poznat, ali je svakako još prije nego je napuštio Cetinje Petar Drugi posredstvom svojega
prijatelja Vuka Karadžića potražio novoga učitelja koji će zauzeti njegovo mjesto. Pripomogao je
i ruski dvorski savjetnik Aleksandar Čevkin. Po njihovoj preporuci stigao je na Cetinje (1841)
opet Srbin iz dijaspore – Lazar Vlahović iz Banata. Sporazumjevši se s Petrom Drugim,
Vlahović je preuzeo nastavu u Cetinjskoj školi. Poslije njega izređali su se arhimandriti Petronije
Lujanović, Teodor lvančik (Rus) i Milorad Medaković (svi iz austrijske srpske sredine).
Posljednji iz grupe učitelja koji su se mijenjali u Cetinjskoj maloj školi za života Petra Drugog
bio je Đorđije Srdić (ranije učitelj u Ćeliji Dobrskoj), rodom iz Skradina, takođe s diplomom iz
šibeničke Seminarije. Svaki od pomenutih učitelja je, prema svojim sklonostima, unosio i nešto
novo u nastavni program, pa se osim već pominjanih predmeta navode i novi kao Crkveno
karlovačko pjenije, Propis krasnopisanija, Srpska istorija i drugi.
Nekoliko godina poslije Cetinjske (1842) osnovana je druga po redu laička škola u Crnoj
Gori. Bila je locirana u Manastiru Ćelija Dobrska, nadomak Cetinja. Njen učitelj bio je već
pomenuti Đordije Srdić (posljednji učitelj Cetinjske škole iz vremena Petra Drugog). Zbog
bolesti koja ga je zadesila, poslije par godina, Srdić je napuštio Dobrsku školu, a s njegovim
odlaskom škola je ugašena. Koliko god značajno bilo osnivanje prve laičke škole, kao rasadnika
prosvjećivanja, taj proces sa sobom donosi veoma ozbiljne i dalekosežne posljedice na
razjedinjavanje crnogorskoga nacionalnoga bića, jer su udžbenici, programi i učitelji bili izvanjci
koji crnogorskoj đeci nijesu predavali istoriju njihove otadžbine niti njihov jezik. Njena
pozitivna strana bila je u tome što je preko određenoga nastavnoga programa uvodila učenike u
svijet znanja i obrazovanja na elementarnome nivou, što ih je osposobljavala za službe koje su
zemlji bile neophodne, jer je trebalo da svi oni po sticanju svjedočanstva postanu popovi, učitelji,
kapetani, vojvode i serdari, odnosno da se kao opismenjeni ljudi nađu na najneophodnijim
administrativno-upravnim mjestima u državi. S druge strane, Petar Drugi nije tada razmišljao da
će preko učitelja-izvanjaca znatno više upućenih u bogoslovska znanja nego u svijet svjetovne
nauke biti širom otvorena vrata za plasiranje „srpstva“ kao „narodnosne“ odrednice, kroz nastavu
o „srpskoj“ vjeri kao okviru za sve Južne Slovene (Slavenosrbe) podanike nekad prostranog
Dušanova carstva. Kao novi okvir integrisanju „srpstva“ biće upravo u to vrijeme pridodata i
Vukova već pomenuta novoutemeljena štokavska doktrina. U predavanjima iz istorije srpskoga
naroda učitelji će učiniti napor da ožive kosovski mit i legendu u crnogorskoj sredini kroz epsku
deseteračku pjesmu, da na sebi svojstven način izvrše „rekonstrukciju“ srpske prošlosti
utiskivanjem svijesti o „Srbima svima i svuda“ na osnovu zajedničke vjere i jezika. Njihova je
glavna nastavno-obrazovna misija bila da preko crnogorskog školskog podmlatka stvore svijest
da je Crne Gora dio „srpskih“ prostora, jer njen narod ispovijeda „srpsku“ vjeru i govori
dijalektom koji je Vuk opredijelio kao središte štokavštine. Time je zapravo bio i oficijelno
otvoren put spoljnjem doktrinerskom metodu istiskivanja crnogorskoga etnosa.
Potreba za obnavljanjem tradicije štamparstva podstakla je još vladiku Vasilija da se u
grupi zahtjeva koje je uputio ruskoj carici Jelisaveti Petrovnoj (1757) nađe i onaj kojim se traži
da se osnuje mala štamparija i pošalju štamparski majstori iz Rusije koji bi je stavili u funkciju.
Neposredno nakon hirotonisanja (1784) Petar Prvi obnavlja Vasilijev zahtjev Rusiji za nabavku
štampanje, ali ovoga puta na adresu ruskoga Sinoda, kojemu nije udovoljeno. Desetak godina
kasnije, kako je već rečeno, šalje specijalnoga izaslanika (Nikolu Davidovića-Ćirkovića) na ruski
dvor da bi, s grupom drugih zahtjeva, isposlovao i nabavku dviju malih štamparija za duhovne i
građanske potrebe. I taj zahtjev je ostao među papirima da zasvjedoči o njemu kao ideji. Dugih
77 godina trebalo je da prođe od pokretanja prve inicijative do nabavke štamparske mašine za
Crnu Goru. Njen naručilac i nabavljač bio je lično Petar Drugi. Narudžbinu je izvršio nakon
zavladičenja po povratku iz Rusije (1833). Kupljena je za 3.000 rubalja. Sa slanjem iz Rusije se
nešto kasnilo, pa je stigla na Cetinje u januaru 1834. godine. Da bi se mehanizam mogao staviti u
funkciju, Petar Drugi je pri povratku iz Rusije doveo jednoga tamošnjeg majstora. Bila je
instalirana u Cetinjskome manastiru do maja iste godine. Mašina je prilikom nabavke imala
slovni slog za štampanje crkvenih knjiga, pa se Njegoš zauzeo da izvrši nabavku razlike u
slovima kako bi se mogle štampati knjige i građanskim, reformisanim (Vukovim) ćiriličkim
pismom. Po prvoj zamisli u štampariji je trebalo da se tiskaju udžbenici i priručnici za Cetinjsku
školu; ona međutim ubrzo koriguje svoj proizvodni program, pa se u njoj štampaju književna
djela, časopisi (almanasi), proglasi, crkvene knjige i drugo. Stavljanje u pokret Knjigopečatnje
crnogorske bio je novi zakoračaj na liniji razvoja crnogorske kulture u epohi Petra Drugog.
Štamparski stroj je montirao ruski majstor Mihail Petrov, koji se starao o mehaničkom
funkcionisanju i rukovao štamparskom produkcijom. Uz njega su se obučavala dva Crnogorca.
Nakon tri mjeseca od instaliranja svjetlost dana ugledali su prvi štamparski produkti. Bila
su to Vladičina prva pjesnička djela Pustinjak cetinjski i Lijek jarosti turske. Iste godine izlaze iz
štampe Dika Crnogorska Sima Milutinovića Sarajlije i prvo godište časopisa Grlica (koji je
uređivao Dimitrije Milaković). S iskustvom, tokom naredne nekolike godine, raste i štamparska
produkcija. Štampani su udžbenici za potrebe Cetinjske škole, neke crkvene (ujedno i školske)
knjige. Već 1836. godine izlazi iz štampe knjiga Vuka Karadžića Narodne srpske poslovice i
druge različne kao i one u običaj uzete riječi, nastavlja se s izdavanjem Grlice te štampanjem i
pripremom udžbenika i drugih tekućih stvari. Prema nekim indicijama Cetinjska tiskara je
prestala (ili imala prekid u radu) s produkcijom 1839. godine. Na to upućuju i podaci da je Petar
II svoja glavna djela štampao u Beogradu, Beču, Trstu i Zagrebu. Doduše, štamparija nije sasvim
bila van upotrebe; povremeno je radila do pred sam kraj Njegoševa života. U njoj su štampane
razne stvari manjega obima, kao proglasi, objave i sl. Da je funkcionisala do kraja četvrte
decenije XIX vijeka, vidi se i po tome što je Vladika bio postigao saglasnost za njeno
privremeno prenošenje u Dubrovnik s ciljem da se u njoj štampa list koji bi služio idejno-
propagandnoj pripremi sinhronizovanoga ustanka u južnoslovenskim krajevima koji su još bili
pod turskom vlašću, zapravo potrebama tajnog ilegalnog pokreta kojim je rukovodio povjerljivi
agent srpske vlade Matija Ban, čije je śedište bilo u pomenutome gradu. Zamisao o dislokaciji
štamparije s Cetinja nije ostvarena, jer je, po odluci ustavobranitelja u Srbiji, dalji rad na
pripremanju ustanka bio obustavljen.
Ubrzo iza smrti Petra Drugoga štamparski stroj je dočekao kraj (1852), jer su njegovi
olovni djelovi upotrijebljeni kao materijal za izradu puščanih zrna u odbrani zemlje od Omer-
pašina napada. Bez obzira na to što obim produkcije štamparije Petra Drugog nije bio veliki,
njena pojava i upotreba značila je mnogo u kulturi njegove države. Književna djela njezina
osnivača, Vuka Karadžića, Sima Milutinovića, udžbenička literatura, uključujući i Milakovićeve
prijevode, izdavanje časopisa-almanaha Grlica, štampanje crkvenih knjiga i drugog označavaju
početak nove faze u crnogorskoj štamparskoj produkciji, koja će se nastaviti u drugoj polovini
XIX vijeka. Sa štamparskom produkcijom u Crnoj Gori epohe Petra Drugog u određenoj vezi
stoji i začetak bibliotekarstva kao kulturne grane koja takođe dobija na značaju. U Biblioteci
Cetinjskoga manastira postoji značajni knjižni fond rukopisnih i štampanih rijetkih ili unikatnih
knjiga, naslijeđenih iz ranijih vremena. Ali tek od vremena Petra Prvoga moguće je govoriti o
začetku Manastirske biblioteke na organizovan način. Zatečeni knjižni fond on znatno uvećava.
Za njegova života Manastirska knjižnica obogaćena je za nekoliko stotina knjiga s
odgovarajućim informativnim pomagalima za njihovo korišćenje. Ljudi koji su izučavali odnos
Petra Prvoga prema knjizi. U njegovoj (Manastirskoj) biblioteci nađena su djela Šekspira,
Vilanda, Ezopa, Bilona, Voltera i drugih velikana. Dijapazon njegova intelektualnog
interesovanja kretao se od teologije i filozofije, preko mitologije i beletristike do nauke i
didaktike. Na afinitete Petra Drugoga određujuće su uticale knjige iz fonda biblioteke Petra
Prvoga, koju je Njegoš uvećavao. Petar Drugi je pretplatnik na razne knjige i novine (Gajeve
Novine, Serbske novine koje su izlazile u Beču i dr.); na edicije i vrijedna pojedinačna izdanja s
južnoslovenskoga područja. Kako bilježe akribični istraživači, Petar Drugi je od poklona ruskoga
cara od 5.000 rubalja za nabavku knjiga kupio čak 880 knjižnih jedinica najrazličitije sadržine,
od beletristike do rječnika i raznih priručnika, među kojima i po više primjeraka nekih udžbenika
za potrebe škole koja je bila pred osnivanjem.
Uza svu složenost prilika i iscrpljujućega ratovanja u doba knjaza Danila, ovaj crnogorski
državnik učinio je nemale napore na planu unapređenja školstva i prosvjete, unapređenju kulture
u najširem značenju toga pojma. Time ga rukovode pragmatički zahtjevi i potrebe građanske
države kakvu je imao u planu stvoriti. Odmah nakon preuzimanja vlasti Danilo I Petrović,
krećući na put za Rusiju (krajem januara 1852), odlučuje da novac koji je Petar II deponovao u
petrogradskim bankama i namijenio svojim najbližim rođacima, preusmjeri za „preče“ potrebe,
između ostaloga i za „uspostavljanje izvjesnih kulturnih ustanova, u prvom redu na stvaranju
nekoliko škola“. Naime, iz sačuvanih zabilježaka vidi se da je najprije namjeravao da obnovi
Cetinjsku školu, ali to tek kao prvi korak. Knjaz je dalje imao plan da osnuje bar još po jednu
takvu školu u svakoj nahiji. U tome slučaju sljedeći korak bio je da najstariju Cetinjsku školu, za
koju inače znamo da se prema nastavnome programu koji je u njoj izučavan nalazila neđe na
sredini između osnovne škole i tadašnjih gimnazija prevede u viši rang. Paralelno se nosio mišlju
da, pored Cetinjske škole – buduće gimnazije, osnuje i još neke srednje škole, među koje se na
prvome mjestu pominjala škola za muzičko obrazovanje. Nedvosmislena želja za uvođenjem
obrazovnih ustanova izražena je i u peticiji Crnogorskoga senata iz marta 1852. godine, upućenoj
ruskome caru. Prestanak rada Cetinjske škole bio je definitivan pred izbijanje rata s Omer-pašom
Latasom. Taj prekid bio je utoliko teži što su u toku toga pohoda na Crnu Goru bili razoreni
mnogi manastiri u kojima se u manjem obimu sticala osnovna pismenost (obrazovanje). Koliko
je taj rat izazvao napregnutost snaga za odbranu zemlje, pokazuje podatak što ga je zabilježio
tadašnji Knjažev sekretar Vuk Vrčević, koji kaže da su dragocjeni arhivski rukopisi i stare
knjige, crkvene i druge, upotrebljavani kao jedna od komponenata materijala za izradu fišeka, u
nedostatku zaliha municije za odbranu od Turaka. Nakon odbrane Crne Gore posredstvom
velikih sila Danilo preduzima korake da obnovi Cetinjsku školu. Taj posao povjerava
jeromonahu Nikanoru lvanoviću, koji je bio preuzeo i dužnost vjerskoga starješine u
Cetinjskome manastiru. Po prilici, Cetinjska škola koju lvanović obnavlja počela je s radom od
jeseni 1852. godine. Nemamo tačnih podataka, ali svi su izgledi da je nova upisana generacija
brojala oko 20 učenika. Za prvoga učitelja te škole lvanović dovodi bogoslova iz svojega kraja
Antona Macuru, takođe po vjeri srbina iz Dalmacije. Na dužnosti učitelja Cetinjske škole
Macura je ostao do jeseni 1855. godine, kad ga je zamijenio Stefan Petranović, svršeni đak
tamošnje Seminarije. Petranović je uz izvođenje nastave bio i prvi reformator trogodišnje
Cetinjske škole, jer ju je po Knjaževoj želji preveo u viši rang, predviđen za gimnaziju (u trajanju
od pet godina). Posljednji učitelj Cetinjske škole iz perioda vladavine knjaza Danila bio je
Nikola Musulin, takođe Dalmatinac pravoslavne vjere. Školovao se u Sremskim Karlovcima i
bio propagator pansrpske škole. Što se udžbeničke literature koja je korišćena u školi tiče, ona se
pretežno nabavljala iz Srbije. Srpska vlada čini napor da što veću količinu knjiga za Cetinjsku
školu i dvorsku biblioteku uputi besplatno, s dobro smišljenom koncepcijom plasmana
načertanijevskog programa (Načertanije – velikodržavni projekat Srbije, koji je sastavio Ilija
Garašanin). Ukupni život i rad u Cetinjskoj školi bio je organizovan na pitomačkom,
internatskom principu. Najbolji đaci dobijali su državne stipendije. Nastava je održavana u
prostorijama Cetinjskoga manastira.
Knjaz Danilo činiće velike napore da ponovo pokrene u rad štampariju. Iako mnogo
sputavan od strane Rusije i Turske, on će uz pomoć Ljubomira Ljuba Nenadovića uspjeti da
1858. godine nabavi štamparski stroj, koji na njegovu žalost neće biti ispravan, a njegova želja
ispuniće se tek nakon njegove pogibije, kad njegov nasljednik Nikola nabavi štampariju i ponovo
oživi štamparsku djelatnost u Crnoj Gori.
Crnogorsko školstvo je u doba knjaza Nikole imalo najdinamičniji razvoj. Već prvih
godina njegove vladavine otvara se desetak novih osnovnih škola i bogoslovija, a ustanovljene su
i prve institucije za upravljanje prosvjetom. Do 1864. godine u Crnoj Gori je bilo 11 škola sa 417
učenika, a šest godina kasnije otvoreno ih je još dvadeset. Na početku 1871. godine otvoreno je
sedam novih škola, od kojih su tri bile van granica Crne Gore, u Hercegovini, što znači da je
ukupno bilo 38 osnovnih škola. Broj škola stalno je rastao, pa je pred rat 1876. godine bilo više
od 50 osnovnih škola, u kojima je učilo više od tri hiljade učenika. Nastavu su tada izvodila
šezdeset i dva učitelja. Godine 1863. na Cetinju je otvorena Bogoslovija, koja je radila tek
nepunu školsku godinu. Na početku vladavine knjaza Nikole ustanovljeni su i prvi organi za
upravljanje prosvjetom. Najprije je 1860. godine ustanovljeno Načelništvo narodne prosvjete,
koje je imalo zadatak da se brine o otvaranju škola i njihovoj organizaciji. Zatim je, 1862.
godine, ustanovljeno Školsko nadzorništvo, odnosno uvedena je funkcija školskoga nadzornika,
koji je imao obavezu da prati rad škola i prisustvuje godišnjim ispitima. Poslije institucija
Načelništva i školskoga nadzornika, pri Crnogorskome senatu formirano je 1868. godine
Odjeljenje narodne prosvjete, što je bilo preteča crnogorskoga Ministarstva prosvjete. Nakon
toga je 1869. godine uvedena funkcija Glavnoga školskog nadzornika. Glavni nadzornik
crnogorskih osnovnih škola napisao je krajem 1870. godine prva Pravila za osnovne škole, a
zatim i Školski zakonik. Ovim pravnim aktima utvrđeno je da se sve škole u Knjaževini Crnoj
Gori nalaze pod nadzorom crnogorske vlade i glavnoga školskog nadzornika. U ime knjaževske
vlade neposredni nadzor nad školama u kapetanijama obavljali su kapetan i mjesni školski
nadzornik, koji su bili dužni da pomažu učitelju u organizovanju nastave. Zadatak kapetana bio
je da obezbijedi da đeca koja su sposobna za školu pohađaju nastavu. Ukoliko ih roditelji
sprečavaju u tome, kapetan je imao obavezu da roditelje upozori na obaveznost školovanja.
Školskim pravilima bilo je utvrđeno da je školovanje obavezno za svu mušku đecu imućnijih
roditelja starosti od 7 do 12 godina. Porodicama slabijega imovnog stanja bilo je ostavljeno na
volju da izaberu hoće li poslati đecu u školu. Smisao ovoga pravila bio je da se siromašnije
porodice sačuvaju od troškova oko školovanja đece, a ne da se podstiče bilo kakva socijalna
podijeljenost i neravnopravnost. Što se tiče školovanja ženske đece, Pravilima je bilo određeno
da roditelji sami odluče hoće li ih slati u školu. Šezdesetih i sedamdesetih godina XIX vijeka u
crnogorskim osnovnim školama izučavani su ovi predmeti: nauka vjere, srpski jezik,
crkvenoslovenski jezik, istorija, geografija, račun, crkveno pjevanje.
Pored značajnoga napretka u širenju i organizovanju osnovnih škola, u Crnoj Gori su
krajem šezdesetih godina XIX vijeka otvorene i dvije srednje škole: Bogoslovija i Đevojački
institut. Obje su otpočele rad 1869. godine, a novac za njihovo osnivanje dobijen je iz Rusije.
Knjaz Nikola je prilikom pośete Petrogradu, 1869. godine, dobio godišnju pomoć od 8.000
rubalja za izdržavanje Bogoslovije na Cetinju, dok je ruska carica Marija Aleksandrovna odlučila
da godišnje daje 5.500 rubalja za izdržavanje srednje škole na Cetinju u kojoj će se školovati
ženska đeca iz Crne Gore i okolnih krajeva. Ta srednja škola nazvana je Đevojački institut carice
Marije. U programu rada Instituta navodi se da je njegov cilj da se kod vaspitanica razvije duh
pravoslavlja, poslušnost i ljubav prema otadžbini. U Đevojačkome institutu najviše su se mogle
školovati 24 đevojčice starije od 9 godina, i to one koje već znaju čitanje, pisanje i račun.
Učenice koje tokom četvorogodišnjega školovanja pokažu najbolji uspjeh imale su pravo da
ostanu u Institutu još godinu dana, kako bi se praktično pripremile za učiteljicu. U Crnoj Gori je
od 1875. do 1876. godine radila i poljoprivredna škola. Poljoprivredna škola, ili kako se tada
zvala Zemljodjelska škola, bila je otvorena u Danilovgradu i imala je 18 učenika, od kojih je
država stipendirala dvanaest. Učenici su pohađali nastavu iz ratarstva, voćarstva, stočarstva i
svilarstva, no zbog izbijanja rata s Turskom, juna 1876. godine, škola je prestala da radi.
Još je veći napredak crnogorsko školstvo ostvarilo poslije 1878. godine. Odmah nakon
rata donesen je Zakon o osnovnim školama, kojim su unijete neke izmjene u dotadašnji
crnogorski školski sistem. Školovanje je postalo obavezno i besplatno za svu đecu stariju od
sedam godina, osim ako su fizički ili mentalno bolesna. U skladu s novim vjerskim prilikama
crnogorska vlast je ovim zakonom u potpunosti željela da uvaži religijska prava i slobode svih
svojih podanika – pravoslavaca, katolika i muslimana, pa je priznala ravnopravnost sve tri
konfesije u školi, kao i pravo njihovih sveštenika da se staraju o izvođenju vjerske nastave.
Odmah poslije završetka rata otpočelo se s obnavljanjem rada osnovnih škola, jer tokom rata
nijedna od njih pedeset nije radila. Najprije je 1879. godine obnovljen rad 16 osnovnih škola, a
naredne godine počelo se s izvođenjem nastave u još sedam škola. Broj škola koji je u Crnoj
Gori postojao prije početka rata (51) dostignut je tek 1885. godine. Sljedećih desetak godina
nešto je smanjen, da bi od 1896. počeo ponovo da raste. Do kraja XIX vijeka u Crnoj Gori je bilo
105 četvororazrednih osnovnih škola. S povećanjem broja osnovnih škola povećavao se i broj
učitelja. Početkom osamdesetih godina 19. vijeka u Crnoj Gori su izvodila nastavu 53 učitelja i
dvije učiteljice, a krajem osamdesetih godina bilo je 70 učitelja i četiri učiteljice. Desetak godina
kasnije u Crnoj Gori su bila 122 učitelja i četiri učiteljice. Stalno je rastao i broj đaka:
osamdesetih godina XIX vijeka osnovne škole u Knjaževini Crnoj Gori pohađa 1.502 učenika i
72 učenice, a na kraju XIX vijeka bilo je 4.863 učenika i 248 učenica.
Nedugo poslije završetka rata na Cetinju je otpočela rad i prva niža gimnazija, tzv. realna
gimnazija, koja je imala četiri razreda. Prva generacija učenika, njih šesnaest, upisana je u realnu
gimnaziju 1880. godine. Pored otvaranja realne gimnazije, za razvoj crnogorskog školstva bio je
značajan početak rada cetinjske Bogoslovsko-učiteljske škole 1887. godine. Ovim je činom
Bogoslovska škola, osnovana 1869. godine, prerasla je u Bogoslovsko-učiteljsku. Nakon
trogodišnjega školovanja u njoj đaci su se mogli opredijeliti žele li biti učitelji ili sveštenici.
Krajem XIX vijeka u Crnoj Gori je otvorena još jedna srednja stručna škola. Bila je to
Zemljodjelska (poljoprivredna) škola, koja je počela rad u Podgorici 1893. godine. Škola je
radila do 1898. godine. Pored velikoga napretka u razvoju školskih institucija crnogorska vlast se
poslije 1878. godine ozbiljnije posvetila još jednom važnom pitanju – izradi domaćih udžbenika.
Prijedlog da se pristupi izradi domaćih udžbenika, koji će sasvim odgovarati crnogorskim
potrebama, dao je knjaz Nikola, i to na Učiteljskoj skupštini 1888. godine. Na odluku da se
napišu domaći udžbenici uticale su ne samo teškoće koje je crnogorska vlast imala oko nabavke
udžbenika iz inostranstva već i uvjerenje da su strani udžbenici zbog svojega sadržaja nepodesni
za crnogorske škole. Odluku o formiranju Školske komisije, koja je trebalo da se bavi izradom
udžbenika, donio je ministar prosvjete 1890. godine, a predśednik komisije bio je glavni školski
nadzornik Đuro Popović. Prvu śednicu Školska komisija održala je avgusta 1892. godine. Rad
Školske komisije bio je djelotvoran, pa se ubrzo pojavljuju crnogorski udžbenici za osnovnu i
srednju školu. Od 1894. do 1899. godine objavljeni su udžbenik geografije, čitanke za sve
razrede osnovne škole, udžbenik nacionalne istorije, bukvar, udžbenici matematike, katihizis...
Prije ovoga perioda crnogorski učenici koristili su tek dva domaća udžbenika. I prvih
godina XX vijeka rastao je broj osnovnih škola u Knjaževini Crnoj Gori. Prema zvaničnoj
statistici u Crnoj Gori je 1903. bilo 105 državnih i privatnih škola, a 1910. taj je broj bio uvećan
za još četrdeset škola. Prije početka Balkanskoga rata (1912) škole je pohađalo više od 12.000
učenika. Najviše đaka bilo je u podgoričkoj osnovnoj školi (413), a slijede je cetinjska (265) i
nikšićka (262). Početkom XX vijeka (1902) i cetinjska niža gimnazija prerasta u višu
(osmorazrednu). Osam godina kasnije Crna Gora dobija prve maturante (1910). Tokom prve
godine rada u višu cetinjsku gimnaziju bila su upisana 104 učenika, a nakon osam godina u
gimnaziji je nastavu pohađalo preko tri stotine učenika. Pored više gimnazije na Cetinju, u
Podgorici je 1907. godine otvorena niža gimnazija. Tokom prve godine rada u podgoričkoj
gimnaziji nastavu je pohađalo 255 učenika, a četiri godine kasnije bilo ih je preko četiri stotine. S
velikim zakašnjenjem niža gimnazija otvorena je i u Nikšiću, tek krajem 1913. godine, iako je
njeno otvaranje bilo planirano još 1886. godine. Školske 1914/1915. godine nastavu su pohađala
284 učenika. U isto vrijeme, krajem 1913. godine, crnogorska vlada otvara niže gimnazije u
Pljevljima, Beranama i Peći, dakle odmah poslije ulaska ovih gradova u sastav Crne Gore nakon
balkanskih ratova. U Peći je otvorena i trogodišnja učiteljska škola. Pred početak Prvoga
svjetskog rata (1914) Crna Gora je imala 211 osnovnih škola, od toga 63 u novooslobođenim
krajevima. Nastavu je izvodilo 366 učitelja, a škole je pohađalo preko 18.000 učenika. I pored
stalnoga povećanja procenta stanovništva koje je bilo obuhvaćeno osnovnim školovanjem, broj
nepismenoga stanovništva bio je i dalje velik. Prema popisu iz 1909. godine u Crnoj Gori je
pismeno bilo 42% muškoga i 4,5% ženskoga stanovništva. Najveći procenat nepismenosti bio je
u Crnogorskome primorju, a najmanji u Katunsko-riječkoj oblasti. Od crnogorskih gradova
najveći procenat pismenosti bio je, što je i razumljivo, na Cetinju (89% muških i 39% ženskih), a
najmanji u Ulcinju (35% muških i 9% ženskih).
Prvih godina XX vijeka crnogorska vlast pokušala je modernizovati institucije koje su
upravljale prosvjetom. Najprije je 1905. godine ukinuto Glavno školsko nadzorništvo, da bi
umjesto njega bila ustanovljena tri oblasna školska nadzorništva. Ova promjena izvršena je da bi
se što lakše i kvalitetnije kontrolisao rad škola, čiji je broj, u odnosu na vrijeme kad je Glavno
školsko nadzorništva ustanovljeno, povećan za više od stotinu. Cjelokupna teritorija Crne Gore
podijeljena je na zapadnu, istočnu i śevernu školsku oblast. Zapadna školska oblast obuhvatala je
prostor od Ulcinja do Bjelopavlića; istočna od Lješanske nahije do Andrijevice; i śeverna od
Ostroga do Durmitora. Oblasni školski nadzornici imali su obavezu da najmanje triput tokom
godine obilaze osnovne škole koje su u njihovoj oblasti. Zadatak oblasnih nadzornika bio je da
prate stanje škole, rad u školi i uspjeh učenika i učitelja. Kad u cjelosti posmatramo ovaj
višedecenijski napor crnogorske vlasti da razvije i uredi prosvjetne institucije, da donese sve
neophodne zakone, pravila i nastavne programe i da publikuje domaće udžbenike, čini nam se da
je urađen ogroman posao. Možda ni u jednoj oblasti svojega djelovanja crnogorska vlast nije bila
tako vrijedna, temeljita i uspješna koliko u prosvjeti.
U naznačenome periodu razvija se i štamparska djelatnost. U Knjaževini Crnoj Gori
izlazilo je nekoliko novina i desetine periodičnih publikacija. Sve do 1907. godine nije bilo
nijedne štampane publikacije koja nije bila pod direktnim nadzorom crnogorske vlasti. Od 1865.
do 1870. na Cetinju je izlazio kalendar Orlić, a od 1871. do 1873. neđeljne novine Crnogorac.
Od 1873. godine Crnogorac je preimenovan u Glas Crnogorca, koji će dobiti status zvaničnoga
glasila. Tokom 1898. i januara 1899. godine u Nikšiću je izlazio neđeljnik Nevesinje, koji je bio
namijenjen političkoj propagandi u Bosni i Hercegovini. Zbog niza oštro intoniranih tekstova o
prilikama u ovim oblastima austrijske vlasti su zabranile rasturanje Nevesinja na teritoriji
Monarhije. Nekoliko mjeseci kasnije ista redakcija pokrenula je list pod nazivom Onogošt, koji
je izlazio do kraja 1900. godine. Prvi književni list u Crnoj Gori bila je Crnogorka, koja je počela
da izlazi sredinom 1871. godine. Izašla su svega 23 broja. Poslije 1878. godine izlazilo je
nekoliko književnih časopisa: obnovljena Crnogorka (1884–1885), Zeta (1885), Nova Zeta
(1889–1891), Luča (1895–1900), Književni list (1901–1902). Izlazili su i časopisi koji su imali
stručni ili zvanični karakter: Prosvjeta (1889–190l), koju je izdavalo Ministarstvo prosvjete i
crkvenih poslova, Učiteljski list (1905) i državni kalendar Grlica (1889–1897).
10.2. Likovna umjetnost
10.3. Muzika
Muzička kultura u Crnoj Gori dobila je veći zamah u razvoju tek u doba romantizma, jer
dotadašnje političke, društveno-ekonomske i kulturne prilike nijesu pogodovale intenzivnijem
razvoju crnogorskoga muzičkog stvaralaštva. Međutim, naslijedivši nerazvijen muzički
profesionalizam, crnogorska muzika ni u ovome periodu nije mogla učiniti veliki korak u daljem
razvoju umjetničke prakse – izvođačke i stvaralačke. U takvim uslovima gotovo jedinu
mogućnost za njen razvoj pružala su pjevačka društva koja su se u svom radu oslanjala na
folklornu tradiciju, koja se kretala u nacionalnim okvirima. Osim toga, početkom XIX vijeka
zbog nepovoljnih opštih prilika u Crnoj Gori se nijesu mogle formirati značajnije stvaralačke
ličnosti koje bi pospješile brži razvoj umjetničke muzike. Tu ulogu su preuzeli kompozitori sa
strane, pretežno Česi koji su, kao oduševljeni pobornici panslavizma, u Crnoj Gori boravili
tokom cijeloga XIX vijeka – do iščezavanja ovoga opšteslovenskog pokreta. Ovi kompozitori su
njegovali za crnogorsku muziku do tada nepoznate muzičke oblike koji su, noseći u sebi
obilježja romantičarskoga stila, usmjerili dalji razvoj crnogorske umjetničke muzike. Pored toga,
umjetničko djelovanje stranih kompozitora uslovilo je krajem XIX vijeka pojavu crnogorskih
nacionalnih muzičkih stvaralaca, a oni su, prema stvaralačkim mogućnostima, prihvatali muzičke
forme romantizma, prilagođavajući ih postojećim izvođačkim tijelima i potrebama sredine,
oslanjajući se prvenstveno na folklorne izvore koji su crnogorskoj umjetničkoj muzici davali
izrazito nacionalni karakter. Za Crnu Goru to je imalo poseban značaj, jer je narodno stvaralaštvo
ubrzalo prihvatanje ideja romantizma na njenoj teritoriji.
Među kompozitorima, koji su se pojavili u crnogorskoj muzici krajem XIX vijeka nalazili
su se Špiro Ognjenović (1842–1914), Jelisaveta Popović (1854–?), Jovan Ivanišević (1860–
1889) i Mirko Petrović Njegoš (1879–1918). Za razvoj crnogorske muzike u ovome periodu bilo
je značajno stvaralaštvo Talijana Dionizija De Sarna San Đorđa (1856–1937) te Čehā Roberta
Tolingera (1859–1911) i Františeka (Franja) Vimera.
Ognjenović nije bio školovani muzičar, ali je dao značajan doprinos crnogorskoj
muzičkoj kulturi u onome periodu, djelujući kao dirigent, organizator muzičkoga žvota i kao
kompozitor. Komponovao je muziku na tekst rodoljubivih pjesama Jovana Sundečića i muziku
na stihove Njegoševa Gorskog vijenca te za Balkansku caricu Nikole Petrovića Njegoša. Autor
je nekoliko plesova komponovanih u duhu evropske muzike onoga vremena. Na tome području
poznata je njegova koncertna polka Crnogorka.
Jelisaveta Popović je rođena u Kotoru, ali je veći dio života provela u inostranstvu.
Međutim, ona je održavala vezu sa zavičajem preko Srpskog pjevačkog društva „Jedinstvo“
(osnovano 1839. g.) u Kotoru, kome je posvetila svoje stvaralaštvo. To su bili horovi i solo
pjesme, na patriotski nadahnute stihove Rista Milića, kao što su „Ja ljubim“, „Tražiš li“ i dr.
De Sarno je bio Talijan iz Trsta kojega su krajem XIX vijeka angažovali za dirigenta
Građanske muzike u Kotoru. Međutim, kao školovan muzičar on je proučavao istoriju muzike
naših naroda i pisao za potrebe Građanske muzike, koja je osnovana u Kotoru još 1842. g.
Komponovao je i horske pjesme, klavirske kompozicije, opere (Balkanska carica, Dana, Gorde)
i muziku za balet.
Tolinger je u Crnoj Gori boravio krajem XIX vijeka sedam godina (1890–1897). Radio je
kao nastavnik muzike u Đevojačkom institutu na Cetinju, osnovanome još 1869. godine. Za
vrijeme boravka u Crnoj Gori Tolinger je komponovao horske kompozicije i klavirski ciklus Sa
Lovćena, a bavio se i organizovanjem muzičkoga života.
Vimer je pisao prvenstveno za potrebe vojne muzike. To su bili marševi: Lajhtanberg
marš, Paradni marš, Danilov marš i drugi. Vimer se bavio i pedagoškim radom, doprinoseći da se
jedan broj crnogorskih muzičara, među kojima su se nalazili Jovan Milošević i Aleksa Ivanović,
školuje u Pragu.
Ivanišević je bio prvi crnogorski školovani muzičar, kome je prerana smrt prekinula
muzičku karijeru i velike stvaralačke mogućnosti. Po umjetničkoj vrijednosti neka se njegova
djela mogu porediti sa stvaralaštvom južnoslovenskih kompozitora u doba romantizma. Prije
svih, to su solo pjesme i horske kompozicije, oblici koji su bili karakteristični i za pozni
romantizam. Od horskih kompozicija najpoznatije su mu Devojčin i slavujev svatovac, Laku noć
i Plamen, a od solo pjesama Kaži mi kaži, Ala je lep i Sećanje. Svoje solo pjesme Ivanišević je
objavio pod zajedničkim nazivom Slovenskim sejama ljubičice srpskih gora. Pisao je i klavirsku
muziku.
Petrović nije bio školovani muzičar, ali je, zahvaljujući svojoj upornosti i daru za muziku,
uspio da stekne potrebna muzička znanja iz muzičke teorije i klavira, koja mu je pružio
kompozitor Robert Tolinger. Za Petrovića se može reći da je prvenstveno bio dvorski
kompozitor jer je pisao za potrebe dvora i Vojne muzike. To su bili plesovi i marševi, među
kojima je najčešće izvođen Ferdinand marš. To ukazuje na činjenicu da je crnogorski dvor težio
da se i u muzičkome pogledu izjednači s evropskim dvorovima onoga vremena. Petrović je
komponovao i solo pjesme za jedan glas i klavir, medu kojima su poznate Na liparu, Izgubljena
sreća i Moja igra.
Na Cetinju su u drugoj polovini XIX vijeka zaživjeli razni kulturno-umjetnički programi
organizovani od strane dobrovoljnih asocijacija poput Omladinskoga odbora i Pjevačkoga
društva koje je osnovao Anton Šulc, bivši vođa Pjevačkoga društva „Jedinstvo“ iz Kotora, a
djelovali su pri obilježavanju dvorskih svečanosti i zabava, proslava rođendana, imendana, krsne
slave članova knjaževske porodice. Ta društva su radila samoinicijativno i nijesu djelovala u
sklopu Cetinjske čitaonice. Svakako, svečanosti pomenutih događaja upotpunio bi i muzički
sadržaj, tako da i u novinskim člancima nalazimo svjedočanstva o djelovanju ovih društava. Prvi
zabilježeni nastup Pjevačkoga društva datira od 5. novembra 1871. godine. Pjevačko društvo
koje djeluje pri Čitaonici u godinama koje dolaze bilježiće veliki uspjeh i kontinuiranu koncertnu
djelatnost na Cetinju i van njega. Upravljanje je nakon Šulca povjereno Špiru (Spiridonu)
Ognjenoviću, a društvo su činili prof. Božo Novaković, kapelnik Franjo Vimer, dr Kleant
Teodorides, prof. Filip Jergović, prof. Dušan Jovanović, Milo S. Martinović. Nakon završetka
radova na izgradnji Zetskog doma 1888. godine, prve pozorišne kuće na Cetinju, i njegova
stavljanja u funkciju Pjevačko društvo imaće ulogu stalnoga učesnika u društvenim događajima
koji će se na najsvečaniji način održavati u toj pozorišnoj kući. Otmjeni ambijent onovremenoga
Zetskog doma doprinijeće podizanju kvaliteta muzičkoga programa koji se izvodi na pozornici, a
samim tim privući će veliku pažnju ondašnjih javnih glasila koja su iscrpno prenosila svaki
događaj.
Po uzoru na praksu dvorova razvijenih evropskih država, a i uslovljeno potrebom da se
obogati crnogorski državni protokol, decembra 1871. na Cetinju se osniva Vojna muzika,
odnosno Vojnička banda, kako se često nazivala u tadašnjoj štampi. Vojna muzika je često
nastupala ispred Dvora, išla kroz grad, a u navedenim prilikama svirali su crnogorske himne,
popularne komade, marševe, polke, mazurke i pojedine kompozicije svoga kapelnika Antona
Šulca.
Na kraju valja pomenuti da je u toku zreloga romantizma, kao i u likovnoj umjetnosti, i
ova oblast ljudskoga duha na tlu Evrope svoj opus bogatila motivima iz Crne Gore. Nije
slučajnost činjenica da je inostranim autorima crnogorski arhetip borca za slobodu davao
inspiraciju za scenska muzička ostvarenja, pa ćemo već u drugoj polovini XIX vijeka naići na
zapis o izvođenju opere Crnogorci (Les Montenegrins) belgijskoga kompozitora Limnandera
(1849. u Parizu), Černohorci Karela Bendla (1881. u Pragu) i opere Militza talijanskoga
kompozitora Marka Ancoletija (izvedene 1897), kao i mnoge druge.
10.4. Književnost
10.5.1. Primorje
10.7. Arhitektura
U prvoj polovini XIX vijeka Crna Gora je imala varošice Cetinje, Rijeku Crnojevića i
Virpazar. U šezdesetim godinama Cetinje je imalo oko 500 stanovnika, Rijeka Crnojevića 300, a
Virpazar 110 stanovnika, dok je Crna Gora je imala nešto oko 160.000 stanovnika i uglavnom je
bila bez puteva. Saobraćajne veze bile su staze, tzv. kršanici. Ne može se govoriti o nekom
tadašnjem usmjeravanju urbanog života jer se radi o periodu punom ratova, borbe za
uspostavljanje državnog aparata. Do osamdesetih godina uticaj Cetinja na ostatak Crne Gore bio
najdominantniji u sferi buđenja nacionalnih ideja u borbi za slobodu i nezavisnost, a manje,
veoma malo na uzdizanje materijalne osnove i stvaranje sistema ekonomske i prostorne
organizacije. To je bio period siromaštva i društvenih protivurječnosti.
Poslije oslobodilačkih ratova 1878. godine dolazi do značajnoga privrednog i političkog
razvoja i proširenja regiona, đe će Cetinje imati značajan uticaj. U okviru novih granica našle su
se varoši Podgorica, Nikšić, Bar, Ulcinj, Kolašin i dr. i crnogorska je država postala primorska
zemlja. Ekonomska aktivnost ovih gradova bila je znatno veća u odnosu na privredni život tzv.
stare Crne Gore i sa većim brojem gradskog stanovništva. Posebno su značajni bili Podgorica,
Nikšić i primorski gradovi, kao trgovački i saobraćajni centri. Podgorica je imala više od 8.000
stanovnika, Bar oko 6.000, Ulcinj oko 5.000, a Nikšić 4.000 stanovnika. Međusobnim
saobraćajnim povezivanjem ti gradovi postaju centralna mjesta u društveno-ekonomskome
razvoju Crne Gore. Ovakav raspored stanovništva, državnih i privrednih funkcija, omogućio je
ravnomjerniji razvoj regiona. Policentrični sistem gradova, u kome se Cetinje javlja kao centar
regiona koji se razvija na principu tercijarne ekonomije, omogućava mu kvalitetan urbani razvoj,
a time i adekvatna usmjeravanja i pomoć drugim prostorima. Glavne odlike u razvoju
ostvarivane su rješavanjem pitanja državne uprave, prostornoga uređenja i građenja, pomoći u
kadrovima, rasporedu državnih i privrednih objekata, rekonstrukciji objekata i varoši,
usmjeravanju sredstava i dr. Crna Gora i njeni gradovi u periodu do Prvoga svjetskog rata imali
su relativno ubrzan razvoj, za koji nije bilo dovoljno kadrova.
U planiranju projektovanja i građenja problem kadrova bio je posebno izražen, što je
uslovilo potrebu čestog angažovanja stručnjaka sa strane. Uređenju naselja i gradova u
oslobođenim krajevima poklanjala se posebna pažnja. Državna uprava se starala za uređenje
gradova u angažovanju stručnjaka za planiranje i građenja. Tako je za novi urbanistički plan
Podgorice Vlada 1886. godine angažovala inžinjera Vormana i mlađe crnogorske inžinjere
Marka Đukanovića i Andriju Radovića. Za urbanistički plan Nikšića angažovala je inžinjera dr
Josipa Sladea Šilovića. Za Barsku luku 1910. godine angažovani su inžinjeri Marko Đukanović
iz Ministarstva unutrašnjih djela i jedan austrijski inžinjer, koji su pripremali i planirali luku s
inž. dr Sladeom. Pripremanje lokacija za izgradnju objekata u varošima bilo je pod neposrednom
kontrolom MUD-a. Uputstva za razradu planova, uputstva za izgradnju objekata, određivanje
građevinske regulative u pojedinim gradovima, objekata i dr. takođe je bilo pod neposrednom
kontrolom stručnjaka u Ministarstvu. Angažovanje preduzimača i radnika zanatlija za izvođenje
pojedinih radova, njihov broj i potrebe, određivali su zajedno s opštinskim upravama. U prvim
godinama MUD je uslovljavao i ubrzao građenja kuća radi stvaranja uslova za brži razvoj
urbanih sredina, boljih uslova za život, za brže ostvarivanje dobiti od dohotka, poreza, laktarine,
zanatskih usluga, trgovine i dr. Vođena je briga i zaštita pojedinaca koji bi bili ugroženi u vršenju
poslova kod pojedinih preduzimača, pri oduzimanju imovine, kapetani su često bili upozoravani
na ove okolnosti kako bi se građani zaštitili od nepravilnoga rada pojedinaca. O tome govori i
pismo ministra Petrovića kapetanu Bojoviću u Kolašinu u kome mu kaže da ne smije da
„obaljuje“ ničiju kuću i da njegova uredba i plan za Kolašin treba da učini kako će biti „najbolje
narodu“. Svaku kuću koju bude srušio nepravedno moraće platiti. Interesantno je i pismo
kapetana Lazovića iz Podgorice, đe moli MUD i ministra Petrovića da im se odobri kod davanja
novih placeva za kuće u Mirkovoj varoši u Podgorici da mogu izdavati uslove za širinu kuća i do
15 m, jer kako kaže „bogatiji to mogu, a siromašnijim bi ostali i dalje 10 m“. Slična je situacija
bila i u periodu između dva svjetska rata kad je Cetinje bilo śedište Zetske banovine. Cetinje je
po mnogo čemu specifično naselje, nastalo i razvijalo se pod posebnim uslovima. U krajnje
nepovoljnim okolnostima više vjekova stagniralo je i bilo svedeno na Manastir Crnojevića i
Crkvenu upravu. U razvoju Cetinja kao naselja prijelomni period predstavlja vladavina Petra II
Petrovića Njegoša.
Biljarda
Institucije smještene u Cetinjskome manastiru nijesu mogle, zbog prostornih uslova,
zadovoljiti novonarasle potrebe državnog aparata. Novčanom pomoći Rusije i po planu ruskoga
pukovnika Ozereckovskog Njegoš je po povratku iz Rusije 1837. godine otpočeo s pripremama i
u 1838. godini izgradio novi dvor, kasnije nazvan Biljarda. Objekat je definitivno završen u
martu 1839. godine. Biljarda je podignuta u blizini Manastira na udaljenosti od oko 39 m.
Njenom izgradnjom na novoj lokaciji Manastir se našao u drugom planu, čime je izgubio svoj
značaj, a budući trg značajan istorijski objekat. Biljarda je po svojoj koncepciji zamak
jednostavnoga oblika bez spoljne plastike i predstavlja tip objekta stare primorske varoške kuće.
On je jedinstven primjer u tome vremenu podizanja objekta iz srednjovjekovne odbrambene
koncepcije, što se može pretpostaviti više uslovno s estetskih pobuda i razloga, a manje za
potrebe odbrane.
U izgradnji i koncipiranju Biljarde više pažnje posvećeno je njezinu unutrašnjem
uređenju, a manje spoljnjem. Jednostavnost Biljarde ublažena je izgradnjom pravougaonoga
dvorišnog zida s četiri kule na uglovima, pri čemu je koristio rješenje srednjovjekovnih rimskih
kastruma zamka. Duga je 72,4 m, a široka 7,5 m. Podignuta je s prizemljem i spratom i sa 25
odjeljenja.
Fasade građevine ozidane su naizmjeničnim redovima pritesanoga kamena krečnjaka.
Međuspratna i krovna konstrukcija su od drveta, unutrašnja obrada zidova izvedena je u krečnom
malteru, prozori, portali i krovne konzole vijenci obrađeni su u klesanom kamenu. Prozori su
pravougaonog oblika i veličine 72x125 cm. Prostori u prizemlju i spratu postavljeni su tako da ih
povezuje hodnik po cijeloj dužini zgrade. Objekat je opremljen namještajem kupljenim u Trstu.
Biljarda je sve do 1867. godine, dokad je izgrađen i useljen novi dvor, služila kao dvorska
rezidencija crnogorskih knjaževa. Poslije Njegoševe smrti Biljarda je, zbog potrebe u prostoru,
više puta mijenjala izgled. Za vrijeme knjaza Danila dograđeno joj je jedno krilo koje je spojilo
dvor s kulom prema Manastiru. Biljarda je odigrala značajnu ulogu u političkom i društvenom
životu Crne Gore. Imala je višestruku funkciju: pored vladarske kuće, bila je śedište većega broja
školskih i upravnih institucija, ministarstava, boravak određenoga broja ljudi i stjecište stranaca
koji su povremeno obilazili Crnu Goru.
Promjene u razvoju Crne Gore i Cetinja zapažali su stranci koji su povremeno dolazili na
Cetinje. Tako je Ekar, francuski konzul u Skadru, 1855. godine pisao o Cetinju: „Knjaz Danilo je
počeo da uvodi u zemlju evropske običaje, smisao za luksuz i komfor... Taj se ukus već širi kod
glavara koji počinju sebi da podižu prostranije i ljepše kuće, nabavljaju pokućstvo iz Trsta i sl...“
Đevojački institut
U neposrednoj blizini Lokande podignuta je 1871. godine zgrada Đevojačkoga instituta.
Pod pokroviteljstvom ruske carice Marije Aleksandrovne na Cetinju je 1869. godine otvoren
Ženski crnogorski institut. Do izgradnje nove zgrade Instituta nastava je obavljana u
prostorijama Biljarde. Zgrada Instituta građena je uz neposrednu finansijsku pomoć Rusije.
Projektant je bio austrijski inžinjer Pakler, koji je u to vrijeme boravio u Crnoj Gori radi tehničke
pomoći. Objekat je građen od kamena. Spoljašnja obrada zidova je u malteru. Zgrada ima
prizemlje i sprat. Krov je četvorovodan s krovnom konstrukcijom od drveta, pokriven
ćeramidom. Gabarit objekta je u vidu slova U, dužine 60 m s krilima po 30 m. Iza objekta bila je
prostrana bašta s ogradom od poluobrađenoga kamena i s kapijom koju su formirala dva
kapitelno ukrašena stuba. U prizemlju objekta bile su smještene prostorije škole, knjižnica,
trpezarija, kuhinja, magacin i druge ekonomske prostorije. Na spratu su bile dvije spavaće sobe
za 25-30 učenica, radionica, tri sobe za upraviteljicu i dvije sobe za učiteljice, ambulanta, soba za
poslugu i dvorana za religiozne programe. Zgrada je svojom dužom osom orijentisana prema
trgu, odnosno jugu. Institut je radio do 1913. godine, kad je ukinut. Između dva svjetska rata
zgrada je korišćena za potrebe vojne bolnice. Danas je u njoj smješten studentski dom.
Bolnica „Danilo I“
Povodom rođenja sina knjaza Nikole, prijestolonasljednika Danila, 1871. godine na
Knjažev dvor su stigli mnogobrojni pokloni iz zemlje i inostranstva. Knjaz Nikola nije želio da te
darove koristi za lične potrebe porodice, već je naredio da se oni unovče i od toga novca započne
bolnica na Cetinju. Od dobijenoga novca i pomoći Rusije otpočela je izgradnja bolnice sredinom
aprila 1872. godine. Ondašnji dvorski ljekar, Francuz doktor Frilej, koji je boravio na Cetinju,
odabrao je mjesto za podizanje bolnice i uradio plan. Građenje bolnice trajalo je do kraja maja
1873. godine. Bolnica od osnivanja nosi ime „Danilo I“ u znak śećanja na knjaza Danila.
Mjesto za podizanje bolnice odabrano je bilo van gradskoga tkiva. Na planu grada koji je
uradio Spiridon Gopčević 1875. godine vidi se da je bolnica podignuta van grada i na tada
zadovoljavajućoj udaljenosti. S fotografija bolnice iz 1873. godine (nema drugih podataka) vidi
se da je zgrada pravougaonoga oblika, jednostavna građevina od poluobrađenoga kamena, s
prizemljem i spratom. Drvena konstrukcija krova je četvorovodna i pokrivena ćeramidom.
Glavna ulazna vrata bila su prostrana s lučnim završetkom. Niz jednostavnih jednakih prozora na
prizemlju i spratu pripadali su bolesničkim sobama. Prozori i vrata na fasadi uokvireni su
kamenim tesanicima na kojima su pričvršćene grilje – drveni kapci. Međuspratna konstrukcija je
bila drvena, urađena od greda s daskama iznad i s plafonom od krečnoga maltera. Radove na
bolnici izvodio je Todor Gojković, zidar iz Herceg Novog. Nadzor nad gradnjom vršio je
samouki zidarski nadzornik Savo Vrbica. Do 1875. godine bolnica nije radila zbog nedostatka
ljekara i bolničkoga osoblja, pa je služila u vojne svrhe za pripremu i izradu oružja i municije.
Tek 1875. godine, nakon Hercegovačkoga ustanka, osposobljena je za prijem ranjenika iz toga
boja i boja Crnogoraca iz 1876–1878. godine. Prvi ljekari bili su Francuzi i Česi, a kasnije i Rusi.
Razvojem medicinske službe u Crnoj Gori i na Cetinju pokazalo se da je kapacitet bolnice mali,
a funkcionalnost objekta nepotpuna, pa je uoči balkanskih ratova 1912. godine, rekonstruisana
zajedno s objektima koji su bili u suśedstvu i dobila je kapacitet od 120 bolesničkih postelja.
Tom rekonstrukcijom izgrađeno je desno krilo bolnice, izvršene su unutrašnje izmjene i
obezbijeđen savremeniji komfor. Ona je takođe dobila nov spoljni izgled na sasvim novim
elementima zidne plastike, krova s pokrivačem od lima, prilazni plato i uređenje prostora oko
zgrade, tako da je objekat postao potpuno nov i savremen. Narastanjem Cetinja bolnica je sve
više bila gradski objekat, oivičena gradskim tkivom, što je bolnicu činilo nepovoljnim
suśedstvom. Tridesetih godina razmatrano je izmještanje bolnice na novu lokaciju u reonu
Donjega kraja, ali do toga nije došlo, pa je postojeći kompleks zadržan i proširen. U Zetskoj
banovini 1929. godine Cetinjska bolnica „Danilo I“ postala je državna bolnica, jedina te vrste u
Banovini, čime su se njeni uslovi u mnogo čemu izmijenili i osposobljena je za savremenu
bolničku funkciju.
Zetski dom
Zetski dom je kulturno-istorijski spomenik i jedina pozorišna zgrada stare Crne Gore.
Podignut je finansijskim sredstvima iz dobrovoljnih priloga iz čitave Crne Gore i inostranstva.
Svečano je 1. maja 1884. godine položen prvi temeljni kamen Zetskoga doma, kad se navršilo
400 godina od preseljenja prijestonice Crnojevića s Oboda na Cetinje. Zetski dom je preteča u
nas narodnih univerziteta i centara za kulturu i umjetnost. Bio je istovremeno pozorište,
čitaonica, biblioteka i muzej. Objekat je lociran u centru u bloku koji su formirale ulice Bajova,
Zetska i Batrićeva. Povučen unutar bloka formirao je ispred proširenje, trg, s kojim je ostvario
jedinstvenu urbanu kompoziciju. Projekat za zgradu izradio je arhitekta dr Josip Slade. Zgrada je
rađena dugo i završena je tek 1896. godine. Radove je izvodio Jozo Terzović, neimar iz
Dalmacije, sa saradnicima. U Zetskome domu bilo je prvo crnogorsko pozorište. Imalo je 17
loža, parter i galeriju s mogućnostima gledališta do 300 osoba. Sala je veoma akustična s
izvanredno urađenim enterijerom u gipsu i umjetničkim slikama urađenim na tavanici i zidovima
koje su radili češki umjetnici.
Objekat je rađen u neoklasičnome stilu đe dominiraju elementi romanike i baroka. Ulazni
portal je otvoren i izvučen iz objekta: ima tri otvora s polukružnim završetkom i dva sa strane.
Prozori su uzani, kao i ulazni dio uvučen unutar ravni zida i zasvođen polukružnim lukovima.
Njihova obrada je profilisana u malteru i farbana posnom bojom. Krov je oblikovan pojedinačno,
prateći visinu pojedinih prostora. Krovna konstrukcija je drvena, a pokrivač je crijep ćeramida.
Uočava se nedovršenost fasade koja nije urađena istim kriterijumom na površini timpanona i
nedefinisanim otvorom na njemu. Zidovi objekta su rađeni od poluobrađenoga kamena,
krečnjaka iz okoline Cetinja i malterisani krečnim malterom. Nakon okupacije Crne Gore od
strane Austrougarske u Prvome svjetskom ratu okupator je zgradu bio pretvorio u konjušnicu, a
prilikom napuštanja Cetinja 1918. godine, da bi sakrio takvo vandalstvo, podmetnuo je požar i
zgrada Zetskoga doma je izgorjela. Tako je zgrada s elementima dragocjenoga enterijera i
inventarom do temelja uništena. Zgrada je obnovljena 1931. godine s nekim izmjenama na
ulaznome dijelu, a izvršena je izmjena i na fasadnim elementima. Zetski dom u mozaiku
cetinjskoga nasljeđa predstavlja svojevrsni kulturno-istorijski spomenik i arhitektonsko djelo
širega značaja i prelomnu nit u arhitektonskom oblikovanju objekata koji će se kasnije graditi na
Cetinju. S njime se, za razliku od tada izgrađenih objekata, počinje poklanjati posebna pažnja
arhitektonskom izgledu, kreiranju i komponovanju pojedinih elemenata i stvaranje većih i boljih
arhitektonskih djela. Pozorište je u aprilskome zemljotresu 1979. godine znatno oštećeno.
Izvršena je rekonstrukcija i sanacija objekta. Scenski prostor je proširen, preuređen je foaje,
vraćen je enterijer sale, osavremenjene su instalacije, dok je spoljni izgled objekta zadržao
autentičnost. Brižljivom rekonstrukcijom sačuvana je istorijska autentičnost arhitekture uz
određene intervencije koje su u domenu dozvoljenih.
„Plavi dvorac“
Godine 1894–1895. podignut je dvorac prijestolonasljednika Danila – „Plavi dvorac“
izgrađen u stilu kasnog ampira. Ova mala skromna i lijepo koncipirana građevina, iako bez
tradicije na domaćem tlu, lijepo je i skladno upotpunila ambijent starog istorijskog jezgra
Cetinja. Smještena je u izvanrednom ambijentu između dva najveća gradska parka, što objektu
daje poseban i naglašen značaj. Lazo Popović u svojim rukopisima o Cetinju iz toga perioda
opisuje ga i kaže: „Iako su ovu zgradu pažljivo izgrađivali domaći inžinjeri“, nema podataka ko
je projektovao „Plavi dvorac“. Moglo bi se pretpostaviti, prema stilu koji je primijenjen i
prijateljstvu koje je Dvor i sam prijestolonasljednik imao s Parizom, da je neki od francuskih
arhitekata, koji su povremeno boravili na Crnogorskome dvoru, projektovao ovaj objekat. Od
domaćih inžinjera u to vrijeme bili su tek završili škole inž. Marko Đukanović i Andrija Radović,
koji su dosta radili, posebno za Cetinje, ali nema podataka da su bilo što radili za ovaj objekat.
„Plavi dvorac“ je kuća sa spratom i potkrovljem. Imala je 12 odjeljenja, a potkrovlje je bilo
urađeno za mlade. Funkcionalnost i enterijeri objekta bili su savršeni. Objekat je često služio i
kao rezidencija stranim vladarima i diplomatama koji su boravili u Crnoj Gori. Fasadni dio
objekta je interesantan i dosta raskošno riješen. Pored kolorističkih rješenja zidnih površina, po
čemu je i dobio ime „Plavi dvorac“, fasada ima plastične vrijednosti koje su posebno naglašene u
pilastrima izgrađenim od crvenoga vještačkog kamena i s kitnjastim kapitelima, elementima
dekoracije u kamenu oko prozora i vrata, balkona itd. Poseban akcenat čini grb Petrovića iznad
glavnih ulaznih vrata urađen u kamenu. Interesantan je krov s krovnim vijencem, izrađen od
kamenih konzolica i prozorima. Na fotografiji M. Petrovića, koji je 1900. godine obilazio Crnu
Goru i napisao knjigu o Černoj Gori, vidi se da je zgrada bila pokrivena limom. Dvorište prema
ulici imalo je ogradu visine 1,5 m, izrađenu od kamena u vidu solda, a iznad željeznu ogradu i
ulazni portal od dva profilisana stuba. Zgrada „Plavoga dvorca“ zidana je kamenom bez
betonskih konstrukcija, a međuspratna konstrukcija je drvena. Dužina objekta je 24,93 m, a
širina 18,95 m. Visina etaže je 4,60 m. Površina objekta, prizemlja i sprata iznosi 800 m2.
U međuratnome periodu zgrada „Plavoga dvorca“ adaptirana je i prilagođena novim
funkcijama, tako da je izgubila autentičnost unutrašnjega uređenja. U njoj je radila Viša realna
gimnazija sve do Drugoga svjetskog rata, a kasnije Umjetnička galerija Crne Gore. Objekat je
bio u procesu sanacije i rekonstrukcije zbog oštećenja u aprilskom zemljotresu 1979. godine.
Nakon toga bio je namijenjen izložbenome prostoru cetinjskih muzeja, a danas je rezidencija
Predśednika Crne Gore.
Vladin dom
Poslije Berlinskoga kongresa i nagloga uvećanja državne administracije Cetinje se našlo
u nepovoljnome položaju u pogledu smještaja velikoga broja nadleštava, institucija i dr.
Angažovane su bile privatne stambene zgrade kao privremeni smještaj. Zbog toga se nametala
potreba za izgradnjom jedne zgrade za smještaj „Knjaževe vlade i ostalih nadleštava“. Na
lokaciji između Biljarde i reona Medovine 7. juna 1909. godine otpočela je izgradnja zgrade
Vladina doma. Za nepunu godinu dana, 15. avgusta 1910. godine, objekat je završen i uoči
jubileja 50 godina vladavine knjaza Nikole I Petrovića Njegoša, kad je Crna Gora proglašena
kraljevinom, predata je na upotrebu tzv. zgrada Crnogorskoga parlamenta. Prema odobrenome
projektu među ponuđenima od strane stručnjaka iz Francuske i Italije, arh. Koradini iz Italije
dobio je pravo izvođenja uz dopunu projekta koji je uradio inž. Đukanović. Zgrada je
jednospratna, urađena u stilu baroka, s obilježjima renesanse. Koncipirana je s osnovom u obliku
zatvorenoga četvorougla s atrijumom. Objekat je samostalan sa široko zamišljenom urbanom
okolinom. Ističe se naročito dekorativna umjetnost na fasadama, profilisani vijenci, kapiteli,
portal i prozorski okviri sa završenim aplikacijama sata i figura kao simbola dana i noći po uzoru
na Mikelanđelovu skulpturu na grobnici Mediči u Firenci. Izražen je smisao za strogu simetriju.
Ljepotu objekta dopunjava svečan i raskošan ulazni dio s lijepim balkonom u visini sprata.
Sudeći prema veličini i umjetničkoj obradi, Vladin dom je trebao da predstavlja i simbol
Kraljevine. Bio je tada najviša građevina u Crnoj Gori. U osnovi je imao dimenzije 65x52 m s
atrijumom. U nju su bili smješteni skupština, vlada i još nekoliko ustanova. Radove na objektu
izvodili su strani preduzimači majstori, pretežno Talijani, a nadzor nad izvođenjem radova vodio
je inž. Marko Đukanović, tadašnji ministar unutrašnjih djela Crne Gore. Građena je u kamenu i
armiranome betonu. Ona je ujedno i prvi objekat u Crnoj Gori na kome je primijenjen armirani
beton. Krov je četvorovodan, strm i pokriven eternitom. Projektom je bilo predviđeno potkrovlje,
ali zbog grešaka u izvođenju ono nije realizovano (napravljeno je tek kasnije, nakon požara i
restauracije). Materijal za izgradnju objekta, osim kamena, pijeska i šljunka, uvezen je iz Italije i
Austrougarske. Izgradnja je koštala 1 milion perpera, dva i po puta više od predviđenoga iznosa,
što je izazvalo velike rasprave u skupštini i različite komentare povodom neracionalnoga
građenja ovoga objekta. Vladin dom ovakvoga oblika i veličine za malo Cetinje ne ostavlja
utisak monumentalnosti i izvanredno se uklapa u ambijent staroga istorijskog jezgra grada.
Izgrađen je u predvečerje balkanskih ratova, za nepunu godinu dana uz organizaciju gradnje u tri
smjene, sa u prośeku oko 400 radnika, pretežno Talijana. Iscrpljenošću investicija izgradnja
uređenja oko objekta nije urađena. Danas se u njoj nalazi Sala Ivan Crnojević, đe se održavaju
najvažnije državne svečanosti, a kompletna zgrada śedište je Narodnoga muzeja Crne Gore.
Vojni stan
Od profanih objekata iz toga perioda još je značajan objekat Vojnoga stana. Jednostavna
građevina u kamenu sa spratom završena je ruskom pomoći 1896. godine, nakon
jednogodišnjega izgradnje. Služila je za obuku crnogorske vojske i školovanje crnogorskih
vojnih starješina te za śedište prve Stajaće vojske (1896). Sve do zemljotresa korišćen je za
potrebe vojske. Poslije stradanja u zemljotresu 1979. godine objekat je rekonstruisan i
namijenjen za sport i rekreaciju, a u njemu se danas nalazi Sportska dvorana „Lovćen“. Za
razmišljanje je da li je trebalo tako značajnome istorijskom spomeniku izmijeniti ambijentalni
izgled, pri čemu se gubi gotovo u potpunosti njegov pređašnji identitet.
Crnogorska banka
Crnogorska banka, prvi novčani zavod u Crnoj Gori, osnovana 1906. godine, nalazila se
u privatnoj stambenoj kući Miloša Lepetića, građevinara iz Dalmacije. Kasnije je kuća
adaptirana, otkupljena i preuređena, podignuta za jedan sprat i prilagođena potrebama banke.
Zgrada se danas nalazi u Njegoševoj ulici, preko puta Ministarstva kulture i Zavoda za zaštitu
spomenika. Izgrađena je u polutesanome kamenu. Ima izgled tipičnih primorskih vlastelinskih
kuća Dalmacije.
Austrougarsko poslanstvo
S raspoloženjem Dvora za slobodni izbor lokacija za svoje ambasade, strane zemlje
podižu svoja predstavništva na gotovo najljepšim mjestima u gradu. Po ugledu na evropske
rezidencije, locirane su na izdvojenim prostorima, na uličnim skverovima, oslonjene na zelenilo i
na rekreativne površine. U nastojanju da prezentiraju dostignuća svojih zemalja i međusobni
prestiž izgrađena su ostvarenja raskošnoga oblika i obrade do impresivnosti u tretiranju
arhitektonskih zamisli, što ih čini osobenim i najljepšim u ukupnoj izgradnji nasljeđa na Cetinju.
Prvo se podigla zgrada Poslanstva Austrije i Rusije, zatim Italije i Francuske, Bugarske i
Engleske (još su svoje diplomatske misije imale Turska, Njemačka, Grčka, Belgija, SAD i
Srbija).
Godine 1896. Austrougarsko poslanstvo uz odobrenje knjaza Nikole otkupilo je od
jednoga privatnika zemljište za podizanje zgrade Poslanstva. Iste godine po projektu arhitekte dr
Josipa Sladea u Ulici Baja Pivljanina otpočela je izgradnja zgrade Austrijskoga poslanstva i
Rimokatoličke kapele u njezinu sastavu. Zgrada je završena 1899. godine. Građena je od
lokalnoga materijala u tesanome kamenu s jednostavnom, ali uspješnom podjelom fasadnih
površina s otvorima i vijencem. Ima prizemlje, sprat i potkrovlje površine oko 800 m2. Dobro
odmjerene veličine i detalji, ritam prozora i ulaza, obrađeni su u kamenu s visokom klesarskom
preciznošću. Poseban naglasak monumentalnosti čini krov sa strmim strehama i prozorima,
krovnim vijencem, koji su na najbolji način ukomponovani. Unutrašnjost zgrade djeluje
monumentalno s prijatnim prostorima i prostornim odjeljenjima, visokim plafonima i preciznom
podjelom funkcija. Rađena je s puno konstrukcijskih zidova uzdužnih i poprečnih, što je u
zemljotresu 1979. godine uslovilo neznatna oštećenja. Uz zgradu je podignuta i kapela u
romanskome stilu s nekim elementima gotike. Na fasadi iznad ulaza u kapelu nalaze se aplikacije
sa skulpturama Bogorodice i anđela. Do podizanja Katoličke crkve na Cetinju ova kapela je
služila za potrebe svih katoličkih vjernika u gradu. Zgrada ima veoma lijep i prostran dvorišni
park oivičen ogradom od kamena i željeza s pomoćnim objektima, igralištem, bunarom i
skloništem. Zgrada djeluje impresivno s jednostavnom arhitekturom u kojoj su na najbolji način
ostvareni jedinstvo arhitekata, zidara i korisnika objekta. Do 1914. godine korišćena je za
Austrougarsko poslanstvo, a između dva rata u njoj se nalazila Komanda zetske divizije.
Rusko poslanstvo
Rusko poslanstvo podignuto je između Varoškoga parka i Ulice vojvode Batrića na
lokaciji koju je odabrao ruski poslanik Gubastov. Lokacija ima 88,75 m u dužini i 56 m u širini i
zahvata površinu od 3.554,50 m2. Svečano osvećenje temelja obavljeno je 21. maja 1900.
godine. Zgrada je stavljena pod krov 1901. godine, što je za ondašnje prilike neobično brzo.
Djelo je talijanskog arhitekte A. C. Koradinija, koji je zgradu projektovao i izvodio. Koncipirana
je u arhitekturi poznoga baroka. Pretpostavlja se da je vlada u Petrovgradu, mada je imala svoje
poznate arhitekte u to vrijeme, ovlastila vladu na Cetinju i svoje poslanstvo da sami odrede
arhitektu. Vlada Crne Gore, s obzirom na prijateljstvo s Rimom, obratila se Italiji i angažovala
arhitektu Koradinija. Zgrada je potpuno dovršena i useljena 1903. godine. Po izgledu, funkciji i
kvalitetu izrade, zgrada Ruskoga poslanstva smatra se izuzetno uspjelim objektom. Rađena je u
stilu baroka s nekim renesansnim elementima. Duga je 27,5 m i široka 18,00 m. Rađena je u
kamenu i drvetu. Unutrašnjost objekta je raskošno urađena. Prizemlje i sprat korišćeni su za
potrebe diplomatskog osoblja, dok su suteren i potkrovlje služili kao pomoćni prostor.
Međuspratna konstrukcija je drvena s posebnom konstrukcijom za nošenje plafona. Iznad otvora
prozora i vrata izgrađena je konstrukcija u obliku luka u kamenu. Posebno je interesantna glavna
fasada s brojnim profilisanim dekorom zidnih površina, vijenaca, otvora, portala i završava se
nizom kružnih prozora u dekorativnoj obradi. Krov predstavlja originalno konstruktivno i
oblikovno rješenje. Stražarske kućice na ulazu, kao i bogata ograda oko objekta, urađena od
kovanoga gvožda, predstavljaju poseban kvalitet.
Predviđena je bila crkva pored Poslanstva za koju je plan uradio petrogradski profesor
Pomerancov, ali nije realizovana. Objekat daje utisak visoke graditeljske i zanatske kulture
talijanskih majstora koji su ga gradili. Nažalost u tridesetim godinama nesmotreno je podignuta
zgrada uprave Zetske banovine, koja je objekte Ruskoga poslanstva i Zetskoga doma drastično
ugrozila i umanjila njihove urbane vrijednosti. Zgrada Poslanstva korišćena je u službene svrhe
do 29. decembra 1915. godine, kad su svi strani diplomatski predstavnici na Crnogorskome
dvoru napuštili Cetinje. Između dva rata u zgradi Ruskoga poslanstva radila je učiteljska škola.
Jedno vrijeme u njoj se nalazio dio bolnice, zatim je korišćena i kao stambeni prostor, pa kao
zgrada Likovne akademije. Odlukom Vlade Crne Gore, nakon požara koji ju je oštetio prije
nekolike godine, planirano je njeno adaptiranje i preseljenje Ministarstva vanjskih poslova Crne
Gore u nju.
Francusko poslanstvo
Zgrada Francuskoga poslanstva podignuta je 1910. godine. Bila je ne samo jedna od
najvećih već i najljepših zgrada na Cetinju. Rađena je u stilu secesije, tadašnjega
srednjoevropskog pokreta koji se izgradnjom ovoga objekta prvi put javlja u Crnoj Gori.
Primjenom materijala u različitim vrstama i boji, valovitošću linija i površina kod relativno
jednostavne fasade, ostvareni su ornamentalni motivi koji čine objekat jedinstvenim i raskošnim.
Dominiraju vijenac, balkoni, ulaz i krov s dimnjacima, zatim keramika raznih oblika i veličina,
unutrašnja funkcija i obrada s detaljima u primjeni različitih materijala, stolarija, stepenište,
podovi i plafoni, održava dosljednost u obradi i izgradnji objekta. Zgrada je podignuta u centru
Cetinja na lijepoj lokaciji u Njegoševoj ulici. Zidana je u kamenu i armiranome betonu.
Talijansko poslanstvo
Zgrada Talijanskoga poslanstva djelo je arhitekte Koradinija. Podignuta je 1910. godine u
reonu Nova varoš, na uglu puta za Kotor i puta za Lovćen, okružena parkovskim zelenilom i
sportskim terenima. Objekat čine dva dijela: objekat glavne rezidencije i objekat s pomoćnim
prostorima, koji su međusobno povezani pasažom. Karakterišu ga mirne fasade sa skromnom
dekoracijom i simetričnim rasporedom otvora. Interesantnim ga čine mansardni prostor, vijenci,
krov i dimnjaci. Poseban ukras objekta je trijem na ulazu sa stubovima iznad koga je svečani
balkon. Enterijer je bogatije izgrađen. Nižu se holovi, sale i saloni s obradom u gipsu i željezu.
Građena je u materijalu i konstrukciji, bez posebnosti u odnosu na druge objekte. Radove su
izvodili talijanski majstori i preduzimači, a nadzor je vodio sam projektant. Talijansko
poslanstvo je monumentalna građevina, jednostavna, ali s prijatnim izgledom.
U međuratnome periodu u njoj je bila Komanda Petoga žandarmerijskog puka, a danas je
u njoj Nacionalna biblioteka „Đurađ Crnojević“.
Englesko poslanstvo
Posebno lijep i zanimljiv objekat predstavlja zgrada Engleskoga poslanstva. Nalazi se u
jednom od najljepših djelova grada u Ulici Njegoševoj, u blizini Hotela „Grand“. Uticaj na izbor
lokacije imao je engleski arhitekta Harti, koji je nošen idejom vrtnih gradova u to vrijeme
podizanih u Engleskoj (tzv. kotidž sistem), predložio lokaciju i projektovao objekat. U
arhitektonskome izrazu to je objekat jako smirenih površina s dominacijom prozorskih otvora na
gotovo ravnoj fasadnoj površini. Izraz prirodne boje ima poseban naglasak i ostavlja utisak
dosljednoga polazišta ovoga pokreta. Rješenje objekta po visini s prizemljem, spratom i
potkrovljem predstavlja jako odmjerenu proporciju. Fasade i otvori odražavaju funkciju objekta
čiji su završeci s krovnim ravnima, naglašenim krovnim vijencem i prozorima na krovu uspjelo
rješenje tipičnoga engleskog ljetnjikovca. Fasada prema ulici obogaćena je završnim trijemom i
terasom iznad. Enterijeri su izrađeni u materijalu odabranome s puno smisla za njegovu
primjenu. I pored intervencije između dva rata i donekle zapuštenosti, sačuvan je u većem dijelu
sjaj i raskoš ovih enterijera. Podovi su hrastovi tamnoga sjaja, zidovi bojani posnom bojom, a
spojevi s plafonima rađeni u profilisanim trakama od gipsa. Stolarija je impresivno obrađena i
zastakljena brušenim staklom. Pod je od keramičkih pločica složenih u šah polju s interesantnim
motivima, stepeništa su od drveta, a pregradni zidovi su u bondruk konstrukciji s profilacijom.
Zidovi su izvedeni od lomljenoga kamena, a međuspratna konstrukcija je od drveta. Intimnost
proporcije i veličina objekta podśeća na porodičnu vilu. Između dva rata u ovoj je zgradi
stanovao ban Zetske banovine, danas je tu Muzička akademija.
Bugarsko poslanstvo
Za potrebe Bugarskoga poslanstva vojvoda Ivo Radović podigao je privatnu porodičnu
kuću koju je Bugarsko poslanstvo finansiralo na račun zakupnine koju bi plaćali za vrijeme
korišćenja. Zgrada je podignuta u Dvorskoj ulici i danas je to Gradska kafana. Rađena je kad i
Vladin dom, pa je bila predmet rasprave, pod sumnjom da je na nedozvoljen način u građenju
korišćen materijal sa zgrade Vladina doma.
Najznačajnije karakteristike istorijskoga jezgra Cetinja dala je, pored ostalih, i izgradnja
poslanstava evropskih država. Različiti po stilu, svjesno uklopljeni u prostor i zajedno s ostalima
daju specifičnu fizionomiju, svjedoci su vremena kad je Cetinje živjelo intenzivnim životom
metropole.
Kultura stanovanja
Izgradnja stambenoga fonda na Cetinju pratila je materijalne mogućnosti. Polovinom
XIX vijeka sve cetinjske kuće građene su od kamena, obično prizemne i pokrivene slamom, s
malim otvorima i malim brojem otvora. Sedamdesetih godina XIX vijeka počinje izgradnja kuća
na sprat i dalje građenje kuća od kamena s većim otvorima, malterisanih, sa dvovodnim
krovovima pokrivenim kanalicom. Koncept izgradnje stambenih zgrada bio je s potkrovljem i
karakterističnim prozorima, balkonom nad ulazom po ugledu na primorske kuće. Rađene su u
nizu u zatvorenim blokovima. Širina prema ulici iznosila je 10 m, a konstrukcijski rasponi zidova
do 6 m. U dvorištu su bile bašte u koje se ulazilo iz hodnika zgrade. Poslije sedamdesetih godina
javljaju se dimnjaci na zgradama, što je pretpostavljalo da nema ognjišta u objektima, a pokrivači
sa slamom zamijenjeni su crijepom. Organizacija stana se mijenja, vrše se podjele po
funkcijama. O tome Rovinski kaže: „...građene su nove kuće po evropskom obrascu i ukusu,
podijeljenim sobama za spavanje, za trpezariju, za dnevni rad, za primanje gostiju i jedan prostor
sa kaminom koji je zamjenjivao ognjište.“ Izgradnjom vojvodskih kuća u Dvorskoj ulici počinje
izgradnja stambenih zgrada s većim komforom. Cetinjski trgovci, zanatlije i ugostitelji
zamjenjuju naslijeđeni fond, rekonstruišu ga i grade nove kuće s lokalima u prizemlju i
stanovanjem na spratu. Započinje i socijalno raslojavanje, kako po komforu tako i po urbanom
razmještaju.
U prvoj deceniji XX vijeka izgrađen je veliki broj uglednih stambenih kuća.
Najznačajnije privatne zgrade iz toga vremena su ove:
Palata Đukanovića, privatna kuća podignuta 1910. godine u renesansnome stilu.
Vlasnik kuće bio je Marko Đukanović, građevinski inžinjer, koji je i projektovao
kuću. Podignuta je sa spratom, mansardom i podrumom u kome je rezervoar za vodu.
Građena je kada i Vladin dom, pa su vjerovatno i za njenu izgradnju bili angažovani
talijanski majstori s Doma. Izgrađena je u kamenu s obradom fasadnih površina u
malteru, a noseći elementi rađeni su od armiranoga betona. Zgrada je povučena od
regulacione linije, na ulazu je urađen prilaz natkriven terasom. Karakteristična je
obrada ulaza sa četiri skulpture koje predstavljaju četiri godišnja doba. Pored
stanovanja u međuratnome periodu zgrada je korišćena za potrebe Agrarne banke.
Nakon Drugoga svjetskog rata u njoj je jedno vrijeme radila Pobjeda.
Kuća Vukotića u Njegoševoj ulici, izgrađena 1910. godine po projektu inžinjera
Jovana Maguljana u stilu kubizma. Izgrađena je u armiranome betonu samo nekoliko
godina poslije čuvene kuće Ogista Perea u Parizu, prve kuće izgrađene u svijetu
primjenom armiranoga betona u arhitekturi. O njoj arhitekta Uroš Martinović kaže:
„Predstavlja najdragoceniji prilog jugoslovenske arhitektonske prakse riznici epohe
evropske moderne arhitekture.“ To je djelo koje je svojom jednostavnošću oblika bez
dekorativnosti vjesnik savremene arhitekture izražen u pokretu purizma koji je tek bio
u začetku u evropskoj arhitekturi. Odlikuje se sa strogom simetrijom, racionalnog
sažimanja izgleda, modularnosti osnove i konstrukcijskoga sklopa. Dok se prilazi
objektu, njegova spoljašnjost djeluje jednostavno s jedinstvenim prostorima i
likovnim elementima i prenosi informaciju o izuzetnoj sređenosti. Pobuđuje
interesovanje da se radi o objektu najavljenih promjena. Ono zaslužuje poseban osvrt,
više nego dosad, jer je značajno za građevinsko nasljeđe.
Prilikom izgradnje Engleskoga poslanstva na Cetinju je boravio engleski arhitekta Harti,
kome je bilo povjereno projektovanje i dvije stambene zgrade u Ulici Vuka Mićunovića. Zgrade
su građene za potrebe stanovanja dva poznata cetinjska ljekara, dr Matanovića i dr Perazića.
Zgrade su projektovane u duhu arhitekture engleskih vrtnih gradova stila kotidž. Skladne
dimenzije, nenametljive i smještene u zelenilu na najbolji način su dopunile taj prostor. Zgrade
su prizemne sa mansardom i podrumom. Izgrađene su 1912. godine, a izvodio ih je inžinjer
Soaje, francuski građevinar, koji je u to vrijeme radio na Cetinju.
Pored objekata podignutih na Cetinju crnogorski vladari su ostvarili značajne istorijske
materijalne i duhovne vrijednosti u izgradnji vladarskih rezidencija izvan Cetinja. Koristeći se
iskustvom i nasljeđem srednjovjekovnih državnika, oni su, svaki na svoj način, izgradili brojna i
vrijedna zdanja u pojedinim mjestima svoje države ili van nje.1 Za vrijeme vladavine knjaza
Nikole podignute su veoma vrijedne rezidencije u Baru, Podgorici, Rijeci Crnojevića i Nikšiću,
đe su boravili povremeno Knjaz, njegova porodica i njihovi gosti. Nakon proširenja teritorije
Crne Gore i oslobođenja Bara, na mjestu konaka Selim-begova podignuta je 1885. godine
dvorska vila, tzv. kompleks Topolica. Kompleks su činili dvorac na samoj obali mora, palata u
neposrednoj blizini, nazvana Mali dvorac, sa velikim parkom, kulama i kapelom i u neposrednoj
1
Poznato je da su Crnojevići imali svoje dvorove na jadranskoj obali, današnjem Crnogorskom primorju i
u Italiji, u kojima su provodili dio vremena u odmoru i pripremi za nove poduhvate i učvršćivanje nacionalne svijesti
u borbi za nezavisnost. Dinastija Petrovića nastavila je s time pa je kroz svojih 250 godina vladavine podigla
određen broj objekata koji su imali sličnu namjenu. Manastir Podmaine kod Budve i Manastir Stanjevići iznad
Budve sagrađeni u XVII vijeku bili su metoh Cetinjskoga manastira. Manastiri su pored crkava i komfornih konaka
imali imanja koja su obrađivana i koja su izdržavala žitelje manastira. Cetinjski mitropoliti vladika Danilo, Petar I i
Petar II redovno su ih koristili i u njima zimovali. Vladika Petar I je često boravio na Rijeci Crnojevića, đe je
sagradio kuću da bi „predanio” i „prenoćio” (tzv. Vladičina kuća), a na Karuču, ribarskom naselju na Skadarskom
jezeru u blizini Rijeke Crnojevića, zbog podobnosti klime i prirodnih odlika izgradio je malu kuću za prebivalište na
manastirskom imanju.
blizini objekat Zimska bašta. Dvorac Topolica je dvospratna zgrada podignuta u stilu ne čistoga
ampira, u kome se javljaju elementi romanike, gotike i baroka. Pretpostavlja se da ga je
projektovao dr Slade, koji je u to vrijeme boravio u Crnoj Gori, a u Baru je radio na pripremi
izgradnje luke.
Dvorac knjaza Nikole u Nikšiću, velika zgrada u renesansnome stilu, podignut je 1900.
godine po projektu dr Sladea, a Saborna crkva po projektu ruskoga arhitekte Preobraženskog. U
Podgorici je podignut dvorac kralja Nikole, dvospratna zgrada izgrađena u stilu renesanse i
baroka i kompleks Leskovac kod Rijeke Crnojevića koji je imao karakter poljoprivrednoga
dobra. Sadržao je dvorsku kuću, kapelu, objekat za goste, objekat za pratnju, ekonomski dio i
kompleks farme.