BEZ TREĆEGA

BILJEŠKA O PISCU

Milan Begović rođen je 1876. godine u Vrlici. Srednju školu je završio u Splitu, studij slavistike i romanistike u Beču i Zagrebu.
Radio je kao profesor u Splitu, dramaturg i režiser u Hamburgu i Beču, a poslije je bio ravnatelj Drame u Hrvatskom narodnom
kazalištu u Zagrebu. Umro je 1948. godine u Zagrebu. On je dramski pisac, novelist i romanopisac. Zbirkom pjesama predstavio
se kao pjesnik erotskih motiva i hedonističkog shvaćanja života. Begović je dramski pisac i bavi se ljubavnim i bračnim temama.
Begović je romanopisac i ostavio je nekoliko romana, od kojih je najpoznatiji Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca, koji je
dramatiziran pod naslovom Bez trećega. Pisao je i novele, od kojih je najpoznatija Dva bijela hljeba.

VRSTA DJELA: Drama; tragedija, 3 čina Mjesto radnje: Radnja se događa u Zagrebu, u jednoj noći, u jednoj prostoriji male
barokne jednokatnice sa visokim parterom i mansardom, u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu Vrijeme radnje: Krajem veljače
1926.g Tema: Ljubomora proizlazi iz nesigurnosti i nemogućnosti da kontroliramo situaciju. Prava ljubav ne poznaje ljubomoru
jer se onaj kog volimo gleda srcem, a problemi se rješavaju uvažavajući tuđe osjećaje.

SADRŽAJ

Marko Barić se nakon osam godina zarobljeništva u Rusiji vraća svojoj ženi Gigi. Uočava promjene u vlastitom domu u kojem je
stranac kojeg čak ni služavka Franciska ne prepoznaje:” Kao da se ne snalazi, kao da ne vjeruje da je tu gdje sada stoji.” Njegov
izgled upućuje na težak život i patnju kroz koju je prošao:” …njegovo zagasito, ponešto brutalno lice, ispresijecano krupnim
naborima koji su se na čelu lomili jakom poprečnom brazgotinom što se protegla od vrha luka lijeve obrve do ruba kose nad
desnom slijepočicom. Obrastao crnom, nešto prosijedom bradom i dosta dugim kosama, počešljanim preko glave, daje u svojoj
ruskoj crnoj bluzi dojam ruskog čovjeka, što se povećava njegovim jako izbočenim ličnim kostima. Obuven je u visoke čizme,
mutne i dulje vremena neosvjetlane, ali ne blatne. Uopće vidi se da dolazi s puta, sa dugog odsustva.” Istražuje salon u kojem
čeka Gigi i polako upoznaje način života svoje žene. Telefonski pozivi advokata Mike i grofa Simeona pobuđuju sumnju u Giginu
vjernost, a njegovu ljubomoru pojačava buket cvijeća s porukom:” Gledajući neprestano u ona slova, šane ponovno: - Dok dišem,
nadam se.” U potrazi za dodatnim dokazima ženine nevjere pronalazi pismo koje ga uvjerava da su njegove sumnje utemeljene
:” Svaka fraza djeluje na nj kao dodir električne struje: kad god pročita novu, trzne pomalo glavom i ramenima. Na mahove
zastruže grlom, što je sličilo na lako praseće roktanje, izrazujući tako svoj gnjev i sarkazam u isti mah.” Gigi je do kuće dopratio
doktor, Marko ih je vidio s prozora i više nije mogao kontrolirati svoju ljubomoru , pa je svoj prijezir i ljutnju pokazao prilikom
njihovog susreta:” Ja se ne šalim i nije mi do šale. Vrlo lako da si bila ona koju tražim, ali sada nisi više ona. “ Teško se uključiti u
zajednicu života s nekim drugim nakon dugog izbivanja jer je nemoguće očekivati da se ništa nije dogodilo ili promijenilo. Često
se iznenadimo da vrijeme mijenja sve, vlastite promjene ne vidimo dok su nam tuđe puno uočljivije, a ponekad i teško
prihvatljive. Marko ne prihvaća promjene i ne pita za uzroke zbog kojih su nastale, osuđuje Gigi zato što je odrezala kosu i
dopustila da mu oca smjeste u ludnicu. Ljubomora mu je pomutila sposobnost zdravog rasuđivanja pa umjesto razgovora s
Gigom donosi vlastite zaključke ne dajući joj mogućnost da mu objasni :” Mene pitaju dva gospodina za te. I meni daju poruke za
te. A s trećim si došla kući! Kako vidim, oko tebe je vrlo živo. Poduzeće radi! “ Gigi je bespomoćna jer joj Marko ne dopušta da se
opravda, a što je najgore ne vjeruje joj:” Da me nije stid pred našim sutrašnjim življenjem, navela bih ti stotine dokaza, stotine
svjedoka: i ljudi i događaja i stvari, koji bi ti rekli kako je sve drukčije nego što ti misliš. Žalosno je što u prvom času našeg tako
dugo očekivanog sastanka moram da ti podastrem potvrde i uvjerenja i priznanice na se i na svoje osjećaje, da ih ispitam, kao da
je ljudsko srce kakva blagajna kojoj treba računoispitač.” Gigi se trudi dokazati svoju ljubav prema njemu pa mu pokazuje bračni
krevet u kojem nije željela spavati bez njega:” Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se
obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Uvijek spremne, ako se ti vratiš. Ja spavam na onom divanu.” Uzrok
Markovog prijezira i ljutnje leži u nemoći da kontrolira situaciju. U zarobljeništvu u pustinji Gobi je proveo duge i teške godine, a
jedina sigurna stvar u njegovom životu je bio dom i žena kojima se želio vratiti:” On se s bolnim entuzijazmom zanio u
dugogodišnje svoje patnje i kida se na krstu svojih uspomena.” Patnja mu je otupila osjećaje i Marko je postao grub i
pesimističan, a ljutnja i nemoć koju je godinama potiskivao izišla je iz njega u vidu ljubomore. Mogućnost Gigine prevare i
Markova nemoć da to spriječi potaknuli su njegov gnjev koji je nadjačao zdrav razum:” Jer sumnja je uvreda jer pitanje je
nedostojnost. Kao da ti nisi žena kao svaka druga, izložena svojim nemirima i nasrtajima onih koji te hoće.” Gigi mu objašnjava
da je i ona patila čekajući voljenog muža kojem se izgubio svaki trag,a jedino na što se mogla osloniti je nada da će se vratiti. U
želji da ublaži sukob i ispod grube vanjštine i riječi pronađe osobu koju voli nije odustajala u namjeri da ga razuvjeri i odagna sve
sumnje koje je imao u nju:” Vidi se da se ona raspričala o svim tim stvarima sve u namjeri da ga izvede iz posljednjih sumnja i da
oživi u njemu ta raspoloženja, da ga uvede u ono što je tako dugo bilo prekinuto među njima.” Nakon večere probudila se nada
da će sjećanje na zajedničku prošlost i ljubav poništiti sve optužbe i uvrede koje joj je Marko uputio. Marku je u zarobljeništvu
slomljen duh i karakter ,a jedino što je posjedovao, što mu nisu mogli oduzeti bila je Gigi i želja da se vrati:” Samo zato pobjegao
sam iz zarobljeničkog logora. Pa nisu moje noge hitile jer su za mnom straže pucale, nego jer me je vukla naprijed želja da bilo
kako doznam: šta ti radiš i kako živiš i koliko si još moja.”Poniženja koje je proživljavao u zarobljeništvu ostavila su duboke ožiljke
i smatrao je da zaslužuje odgovarajuću nagradu u vidu žene kakvu je on očekivao, a ne kakva je ona postala. Marko nije mogao
vratiti izgubljeno vrijeme, a želio je biti dio svakog dana kojeg je Giga proživjela bez njega:” Dan po dan proteklo je ovo osam
godina, a meni nije ni jedan pred očima, meni je svaki crnji nego noć, jer ne znam, ne znam ni za jedan kako si s njime
raspoložila, šta si sobom u taj dan radila.” Trudio se naći potvrdu ljubavi koja je bila jedini uzvišeni osjećaj, a Giga mu usprkos
trudu nije uspijevala dokazati da njena ljubav nije nikad nestala:” Ali, dragi, ljubav nije nikakvo čudo; samo pravi čudesa.” Giga
jebolovala od tifusa kojim se zarazila u Galiciji gdje je otišla kako bi se vjenčala s Markom. Njeni postupci i dokazi su potvrđivali
njenu beskrajnu ljubav prema njemu, a on zasljepljen ljubomorom nije bio u stanju saslušati i prihvatiti njena objašnjenja:” Na
mogućnosti koje postoje i onda kad dvoje ljudi žive zajedno, a nekmo li kad su odijeljeni vremenom i prostorima. Ljubomora nije
posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomor između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost - a
ta postoji uvijek u mislima onoga koji strepi za nekoga koga voli - da bi mogao stupiti u akciju bilo ko, ko bi mogao biti onaj treći.
Ljubomor je, dragi, kao i ljubav. Tu ne treba trećeg. Dvoje je dosta.” Stječe se dojam da njihov razgovor ne vod rješenju
problema, jer Marko u svakoj Giginoj riječi pronalazi dokaz svoje sumnje. Dodatan udarac njihovoj patnji bio je dokument koji je
Marko našao u razbacanim papirima prema kojem je na Gigin zahtjev proglašen mrtvim. Činilo se da Giginoj agoniji nema kraja,
čovijek kojeg je toliko dugo čekala je napokon tu, ali kao da je miljama daleko. Gigin je otac nakon smrti oporukom ostavio
pismo koje je trebalo uručiti Marku. To pismo je promijenilo Markovo razmišljanje i odagnalo svu ljubomoru, ali uzrokovalo
Gigino razočaranje i konačnu propast mogućnosti da ponovo budu zajedno. Ona je shvatila da je komad papira bolji dokaz od
svih njenih osjećaja ljubavi i žrtve koju je podnosila:“ Nije znao da ću ti ja tekar onda nešto vrijediti kad imaš u ruci nekakav
dokument da sam onakva kakvu si me ostavio. Da ti je moje srce ostalo sačuvano i intaktno, bilo ti je svejedno. Kako je sve to
jadno!” Pismo je za Gigu bilo najveće razočaranje jer ju je stavilo u poziciju stvari čije se vlasništvo prenosi s oca na muža. Njeni
osjećaji, žrtva i patnja koju je podnosila su bili nebitni pred komadom papira koji dokazuje sve ono ,što je ona cijelu noć tvrdila, a
Marko joj nije vjerovao:” Morao si još iz početka vjerovati meni, a ne onim suhim i prašnjavim buketima i telefonskim signalima.
Ništa nisi želio znati što se je sve u meni prevrtalo kroz ove godine, ni kolike su bile moje muke ni kako sam ih izdržala, ni kako
sam se otimala: samo jedna jedina misao živjela je u tebi: je li me ko imao ili nije.” Gigi je baš kao i Nora ( “ Nora ili Kuća lutaka”)
spoznala svoju vrijednost i osudila poziciju u koju je žena tog doba stavljena:” Zašto tražite od nas da budemo ono šta vi niste?
Zašto vi možete da nas mjerite vagom vaših iskustava na miligrame, a nama mora biti dostatan naš instinkt? Zašto vi znate kakve
su nošnje i običaji po bordelima između Amura i Volge, a mi ne smijemo dozvoliti da nas pomiluje jedna muška ruka kad smo već
izgubile nadu da će nas doseći ona koju tako dugo čekamo?” Razočarana, ali i samoujerena ne želi postati poslušna žena koja će
biti sretna da može izvršavati sve bračne dužnosti prema mužu koji prema njoj nema poštovanja. Ne popušta Markovom
navaljivanju jer ne želi biti stvari nad kojom Marko ima vlasništvo koje je potvrđeno komadom papira:” Zasvirao si u harmoniku,
zapjevao i zaplesao, radujući se ne meni, svojoj ženi, tako dugo neviđenoj, nego fiziološkom jednom apsurdu zbog kojeg si osam
godina strepio više ,nego za svoj život.” Navaljujući na Gigi Marko je ponovo pokazao da je nebitno kako se ona osjeća sve dok je
on zadovoljan. Gigi je ostala ustrajna u svom stavu i više se nije mogla vratiti na prijašnji način razmišljanja. Markove nasrtaje je
osjetila kao prijetnju vlastitom samopoštivanju i u očajničkom pokušaju da se obrani ubila ga je. Ironija je to što ga je ubila
revolverom koji je kupila u Galiciji kako bi se mogla obraniti od stranaca, a Marko je na kraju večeri bio upravo to. Čitajući ovu
dramu bilo mi je teško zbog Gigi i psihičkog maltretiranja koje je prošla ali sam na kraju bila zadovoljna njenom preobrazbom. Ne
opravdavam ubistvo ali za mene je ono bilo figurativan prikaz smrti takvog načina razmišljanja i tretiranja žena.