David Hume: Istraživanje o ljudskom razumu, O akademskoj ili skepičkoj filozofiji

Hume skeptika definira kao čovjeka koji nema nikakvo mišljenje ni princip ni o čemu što se tiče
djelovanja ili mišljenja. Prva vrsta skepticizma koju Hume navodi je kartezijanska, kao najbolje sredstvo
protiv zabluda i prenaglog suđenja, koriste sveopću sumnju u sva naša prethodna mišljenja i principe, u
našu vlastitu sposobnost. Hume smatra da bi kartezijanska sumnja, kada bi ju i mogli doseći bila potpuno
neispravna, no shavćena umjerenije je nužna za studij filozofije jer omogućava nepristranost pri suđenju.
Druga vrsta skepticizma koju spominje se pojavljuje kada su ljudi otkrili apsolutnu varljivost svojih
duhovnih sposobnosti ili njihovu neprikladnost za postizanje ikakvih čvrstih određenja o svim onim
čudnim pitanjima spekulacije na koje se obično primjenjuju. Ne trebamo se pouzdati u sama osjetila, već
ispravljati njihovu očevidnost pomoću uma, smatraju skeptici. Ljudi prema prirodnom istinktu vjeruju
više osjetilima, pretpostavljamo neki vanjski svijet koji bi postojao čak i kada mi ne bi, pretpostavljamo
da su slike koje nam pružaju osjetila vanjski predmeti i nikad ne sumnajmo da prve samo predstavljaju
druge. Takvo mišljenje se pobija s malo filozofije koja nas uči da u duhu nikad ne može biti nazočno ništa
osim slike ili opažaj, a osjetila su samo ulazi kroz koje se slike prenose i ne mogu dovesti ni do kakva
neposredna dodira između duha i predmeta. Tako se može dokazati da duhovni opažaji moraju biti
uzrokovani vanjskim predmetima i da ne mogu nastati ni od čega drugoga. Slijedeća vrsta skepticizma
govori da su sva osjetna svojstva predmeta sekundarna i da ne postoje u samim stvarima, već da su
opažaji duha bez ikakvog vanjskog prauzora. Hume zaključuje ako materiji oduzmemo sva njezina
shvatljiva svojstva, na neki ju način uništavamo, a kao uzrok naših percepcija ostavljamo samo neko
nepoznato i neobjašnjivo nešto.

Skeptici traže zamjerke apstraktnom zaključivanju i zaključivanju o činjenicama i egzistanciji. Glavni

prigovor protiv svakog apstraktnog zaključivanja dolazi od ideje vremena i prostora, koje u sebi sadrže
principe pune apsurda i proturječja. Skeptički prigovori protiv zaključivanja o činjenicama su ili pučki ili
filozofski. Pučki proizlaze iz prirodne slabosti ljudskog razuma, iz stalnih proturječja u mišljenju, za
Humea su takvi prigovori slabi. Filozofski prigovori govore da sva naša evidencija o bilo kojim
činjenicama koje su izvan svjednočanstva osjetila i pamćenja dolazi od odnosa uzroka i posljedice, kada
se skeptik zadržava na tom području privremeno razara svaku sigurnost i uvjerenje.

Postoji jedan umjereniji skepticizam koji može biti trajan i koristan. Ljudi su skloni u mišljenju biti
dogmatični, jer nemaju ideju o nekom suprotnom argumentu, no kada bi dogmatički mislioci postali
svjesni slabosti ljudskog razuma, takvo bi razmišljanje pružilo više skromnosti i suzdržavanja te smanjilo
dobro mišljenje o njima samima, određen stupanj sumnje, opreza i skromnosti kod svakog ispitivanja i
odlučivanja treba pratiti onoga koji ispravno zaključuje. Druga vrsta umjerenog skepticizma koja može
biti korisna čovječanstvu je ograničavanje našeg istraživanja na one predmete koji najbolje odgovoraju
sposobnosti ljudskog razuma. Ispravna moć rasuđivanja se ograničava na običan život i na stvari koje
susreće u svakodnevnoj praksi i iskustvu, za razliku od mašte. Tek ćemo tim ograničavanjem, smatra
Hume, otkriti koji su pravi predmeti znanosti i istraživanja. Za njega su jedini predmeti apstraktnih
znanosti veličina i broj. Iz promatranja njihove jednakosti i nejednakosti, zaključuje da sve što jest može
ne biti, da nešto nije jednako je zamišljivo kao i da nešto jest. Egzistencija bilo kojeg bića može se
dokazati jedino argumentima koji proizlaze od njegova uzoka ili njegove posljedice, a ti se argumenti
temelje isključivo na iskustvu. Jedino nam iskustvo omogućuje da egzistenciju jednog predmeta
izvedemo iz egzistencije drugoga. To je temelj moralnog zaključivanja, ono sačinjava veći dio ljudskog
znanja i izvor je čitavog ljudskog djelovanja i ponašanja, ono se tiče ili posebnih (sve odluke u životu) ili
općih činjenica (znanosti o općim činjenicama). Teologija se sastoji od mješavine posebnih i općih
činjenica i temelji se na umu, a vođena je iskustvom.

Za Hume određene vrste skepticizma su ne shvatljive i do njih je teško doći, ali u umjerenijem smislu
smatra da je skepticizam koristan. Mislim da njegovi argumenti jesu uvjerljivi jer je određeni stupanj
sumnje dobar za promišljanje.