Mala pomoć prijatelja

Mali sivi miš po imenu Momčilo i krupni bik Rale živjeli su u jednoj dolini. Rale
bi često nagazio na Momčila, a ovaj bi od bola cijuknuo: „Zašto ne paziš kuda
ideš: Spljeskaćeš me kao palačinku jednog dana.“ A bik bi tada obično odgovarao:
„Imam ja važnija posla nego da motrim na svaki svoj korak. Ti bi trebalo malo
bolje da se čuvaš.“

Vrijeme je prolazilo, a ništa se nije promijenilo. Najzad, umorni od svađa, oni

odlučiše da organizuju takmičenje. „Ovdje nema mjesta za jednog od nas“,
oglasio se Rale. Potom dodade: „Ko prvi prepliva na drugu obalu jezera, taj će
imati pravo da živi ovdje.“ Momčilo se odmah složio.

I tako, jednog dana dođe vrijeme za trku. U zakazano vrijeme obojica se

pojaviše na obali jezera. Rale pusti Momčila da prvi krene, a zatim i sam uskoči u
vodu. Napravio je veliki talas koji je Momčila bacio nazad na obalu. Rale se
grohotom smijao dok je hitro plivao sve dalje i dalje. Sasvim utučen, Momčilo
sjede na obalu. Najednom, velika zelena glava izroni iz vode. „Zdravo! Ja sam
Nesi. Živim u ovom jezeru. Zbog čega si tako tužan?“ Momčilo joj objasni da će
izgubiti trku, pa će uskoro morati da napušti mjesto koje mu je do skoro bilo dom.

Nesi je bila stvorenje nježnog srca. Sažalila se na Momčila i ponudila mu

pomoć: „Popni mi se na leđa, pa ću te prenijeti na drugu stranu. Stići ćeš tamo
prije bika. A ja ću stalno biti pod vodom kako me tvoj prijatelj ne bi vidio. Čim se
primaknemo nadomak obale, ja ću zaroniti, a tebi ostaje samo da par puta
zamahneš nožicama.“ Momčilo je bio više nego zahvalan: „Hvala ti što si tako
dobra.“
 Miš potom skoči na Nesina leđa i krenuše u trku! Momčilo je vrlo brzo uspio da
sustigne bika. Rale se začudio kako ga je miš tako brzo stigao. Nesi je i dalje bila
skroz pod vodom, a čim se primakoše obali, miš skoči u vodu i dopliva do cilja.
Kad je Rale prispio na drugu obalu i tamo ugledao Momčila, zagrmio je od bijesa.
Nije mogao da vjeruje da ga je jedan žgoljavi mišić pobijedio u trci. Kipteći od
ljutnje, otrupkao je u šumu. Nešto kasnije, Nesi je izronila iz vode da prenese
Momčila nazad do doline.

Kad stigoše tamo, Momčilo skoči na zemlju i zahvali Nesi na pomoći. Ona mu
na to reče: „Pozovi me ako te još neko bude gnjavio i dolazim istog trena.“
Momčilo je bio presrećan što je ponovo kod kuće, sam i bezbijedan. U daljini je
vidio Raleta kako stoji na brežuljku sa druge strane jezera. Od toga dana Momčilo
i Nesi postadoše nerazdvojni prijatelji, a vrijeme im je prolazilo u igri i zabavi.