UVOD U METROLOGIJU

Čovjek se u svakodnevnom životu susreće sa mjerenjima, bilo da se radi o mjerenju dužine,

vremena, težine, itd. Pomoću mjerenja lakše se upoznaje okolina oko sebe, odnosno mjerenja
daju kvantitativne karakteristike životne sredine upućujući nas na prirodne zakonitosti.
Mjerenja imaju značajnu ulogu u razvoju društva uopće, a u razvoju nauke i tehnike posebno.
U elektrotehnici električna mjerenja zauzimaju veoma važno mjesto i pomažu da se pravilno
shvate zakonitosti elektriciteta i njegove primjene.

Osnov razvoja prirodnih nauka su iskustva stečena promatranjem. Upravo su promatranja

pokazala da se određene fizičke pojave uvijek pojavljuju na isti način ako su izazvane istim
pobudama i pod istim uvjetima. Međutim, čovjek sve pojave promatra subjektivno, jer ih
ustvari različito doživljava. Prirodne nauke ne mogu se zasnivati na subjektivnom ljudskom
osjećanju, već na objektivnom iskustvu. Ovo objektivno iskustvo stiče se samo mjerenjima.

Međusobni odnos nauke i tehnologije, sa jedne strane, i metrologije sa druge strane, je

veoma složen ukoliko se želi precizno definisati, ali i jednostavan, ako se prihvati činjenica da
su oni praktično neodvojivi. Napredak nauke i tehnologije je usko vezan sa napretkom
metrologije i obrnuto. Uloga nauke je da otkriva prirodne zakonitosti i načine njihovog
djelovanja, a tehnologije da primjeni otkrića nauke radi zadovoljenja ljudskih potreba.
Metrologija kao nauka i mjerna tehnika kao grana tehnike služi ne samo nauci, već i svim
granama tehnike.

Analizirajući početke mjerenja može se zaključiti da su ona na određenom stepenu

tehnološkog razvoja čovječanstva nastala iz jedne faze jednostavnijeg, primitivnijeg
subjektivnog načina opažanja čovjeka i potrebe da se prirodne pojave kvantitativno opišu.
Tako Platon u 10. knjizi svog djela o državi navodi i slijedeće misli filozofa Sokrata: „Neki
nam se predmeti čine većim kada ih promatramo izbliza nego kada ih gledamo izdaleka.
Izloženi smo mnogim zabludama naših čula, čemu najuspješnije doskačemo mjerenjem,
brojanjem i vaganjem. Na taj način pobjeđujemo vladavinu čula nad nama. Ne ravnamo se
više prema utisku o veličini već ih računamo mjerimo i vagamo.“
Matematika, fizika, mehanika spadaju u red egzaktnih nauka zahvaljujući tome što se
mjerenjem dobija mogućnost ustanovljavanja tačnih kvantitativnih odnosa izražavajući, na taj
način, objektivne zakonitosti prirode. U anglosaksonskoj literaturi preovladava mišljenje da
je do kvalitativne promjene na relaciji promatranje – mjerenje došlo u 17. vijeku kada je
francuski filozof Francis Bacon rekao da se “bez mogućnosti ostvarenja kvantitativnih
mjerenja nauka neće razvijati”.

Engleski naučnik ser William Thomson (Lord Kelvin) značaj mjerenja izrazio je na jedinstven
način:
“ … ja često kažem da kada možete izmjeriti ono o čemu govorite i izraziti to brojevima,
tada vi znate nešto o tome; ali kada to ne možete izraziti brojevima vaše znanje je oskudno i
nezadovoljavajuće…”
Lord Kelvin
Može se reći da je nagli razvoj metrologije povezan sa razvojem industrije kada se pojavila i
potreba za razmjenom dobara, sirovina i gotovih proizvoda. Nekada je vladala zbrka sa
mjernim jedinicama, jer je svaka pojedina zemlja imala svoje mjerne jedinice. To šarenilo

1
mjernih jedinica svoju radikalnu promjenu doživjelo je nakon francuske buržoaske
revolucije kada je revolucionarna vlast dala zadatak francuskoj akademiji nauka da napravi
sistem mjernih jedinica za sva vremena i za sve ljude ("a tous les temps, a tous les peuples").
Rezultat rada akademije je stvaranje metričkog sistema jedinica i kasnije formiranje
Međunarodnog ureda za utege i mjere (Bureau international des poids et mesures – BIPM)
1875. godine u Parizu.

Radi ilustracije može se navesti nekoliko podataka koji ukazuju na značaj i intenzitet
mjerenja:
- čovjek u svakodnevnom životu učini prosječno 50 mjerenja u jednom danu,
- polovina vremena utrošenog na projekt „SpaceShutl“ je utrošen na mjerenja,
- danas se kao indeks tehnološkog standarda jedne zemlje uzima broj mjerenja po danu,
- novac koji se u razvijenim državama troši na mjeriteljstvo iznosi 4 - 6 % GDP-a.
Tehnološki progres na polju mjerenja u nekoliko zadnjih desetljeća bio je izuzetno buran.
Tome su, između ostalog, doprinjeli zahtjevi savremene nauke i tehnike, uvođenje kontrole
kvalitete u proizvodnji temeljene na mjerenjima kao glavni doprinos povećanju kvaliteta
proizvoda, te primjena računara u procesu mjerenja.

Bez ikakve sumnje, slijedeće dekade donijeće još veću ekspanziju, praćenu novim
generacijama složenih programabilnih mjernih instrumenata, uz još veću složenost mjernih
metoda. Pri tome, doći će do daljnjeg povezivanja i međusobnog preplitanja metrologije,
standardizacije i kvalitete. Stoga je opravdano očekivati povećane zahtjeve za dobro
obučenim inženjerima metrolozima, za rad na projektovanju, razvoju i izradi mjernih
sredstava, izradi i realizaciji mjernih metoda, kontrole kvalitete i primjene mjerne tehnike u
svim vidovima modernog društva.

OSNOVNI ZADACI MJERENJA I PODJELA METROLOGIJE

Definicija mjerenja se može dati kao:
Mjerenje je skup eksperimentalnih postupaka koji imaju za cilj određivanje prave
vrijednosti jedne fizikalne veličine sa određenom tačnošću u određenim uvjetima.
Nešto starija definicija mjerenja govorila je da je mjerenje proces poređenja vrijednosti
nepoznate fizikalne veličine sa veličinom koja je uzeta kao jedinica mjere.
Nauka o jedinstvu mjera i tačnosti mjerenja zove se metrologija (metron – mjera, logos –
nauka). Nauka o mjerenjima je logična posljedica razvoja prirodnih nauka i tehničkih
disciplina.
Danas se, pod nazivom metrologija podrazumjeva nauka koja se bavi metodama mjerenja
fizikalnih veličina, razvojem i izradom mjernih sredstava, obradom i analizom mjernih
rezultata, realizacijom i održavanjem etalona fizičkih veličina, itd.
Tri glavna zadatka metrologije su:
1. definisanje međunarodno prihvaćenih mjernih jedinica,
2. realizacija mjernih jedinica naučnim metodama,
3. uspostavljanje lanca sljedivosti uz dokumentovanu tačnost mjerenja.
Metrologija se dijeli na slijedeće oblasti:
- teorijska (naučna, fundamentalna) metrologija

2
 - primjenjena (industrijska) metrologija
- zakonska (legalna) metrologija
Teoretska (naučna ili fundamentalna) metrologija bavi se razvojem naučnih osnova u
oblasti mjerenja, kao što su naučne podloge za realizaciju novih etalona zasnovane na novim
dostignućima nauke, u okviru koje se obavlja razvojni i naučno istraživački rad iz oblasti
metrologije. Ona uključuje i mjerenja najveće tačnosti i preciznosti koja se najčešće obavljaju
u vrhunskim metrološkim laboratorijama. Ova grana metrologije se, prema BIPM-u, dijeli na
devet oblasti i to: masa, elektricitet, dužina, vrijeme i frekvencija, termometrija, jonizirano
zračenje i radioaktivnost, fotometrija, akustika i količina tvari.
Primjenjena (industrijska) metrologija omogućava da se industrijski, poljoprivredni,
farmaceutski i drugi proizvodi izrađuju u skladu sa međunarodnim standardima. Ona se bavi
razvojem mjernih uređaja, mjernih metoda i slično za mjerenja u širem smislu. Ova grana
metrologije neraskidivo je povezana sa standardizacijom koja u stvari počinje i završava sa
metrologijom. Prožimanje ove dvije oblasti nadovezuje se na još jednu kategoriju koja je
logična posljedica njihove razvijenosti a to je kvalitet i kotrola proizvoda.
Zakonska (legalna) metrologija je oblast metrologije koju svaka država reguliše svojim
zakonima, u skladu sa međunarodnim propisima i preporukama. Svaka zemlja, pa i naša,
ustanovljava posebne službe koje rade na predlaganju i sprovođenju zakonskih odredbi kako
bi se osiguralo mjerno jedinstvo u zemlji. Ova grana metrologije osigurava povećanje
kvaliteta roba i usluga te zaštitu potrošača, a osnovni zadatak joj je da osigura građanima
ispravne mjerne rezultate u službenim i trgovačkim uvjetima, zaštiti na radu i sigurnosti.
Danas se moderna metrologija definiše kao nauka o mjerenjima, metodama mjerenja i
sredstvima za osiguranje jedinstva mjerenja i određene potrebne tačnosti. Jedinstvo
mjerenja je neophodno da bi se omogućilo upoređivanje rezultata mjerenja provedenih na
različitim mjestima u različito vrijeme, uz korištenje različitih mjernih metoda i sredstava
mjerenja. Tačnost mjerenja karakterizira bliskost rezultata mjerenja i stvarne vrijednosti
mjerene veličine.

FIZIKALNE VELIČINE I NJIHOVO MJERENJE

Svako mjerenje predstavlja određivanje brojne vrijednosti fizikalne veličine. Pod fizikalnom
veličinom podrazumjeva se mjerno svojstvo fizikalnih objekata, procesa i stanja.
Fizikalna veličina je osobina objekata, pojava ili stanja koja može da se razlikuje
kvalitativno i da se odredi kvantitativno
Fizikalna veličina može da se odnosi na veličinu u općem smislu riječi (dužina, masa,
vrijeme, električna struja, itd.) ili na određenu veličinu (dužina nekog kabela, jačina električne
struje nekog aparata, itd.).

Osnovna fizikalna veličina je veličina koja je dogovorom usvojena kao neovisna od bilo
koje druge veličine (npr. dužina, vrijeme, masa, jačina električne struje, itd.).
Izvedena fizikalna veličina je veličina definisana kao funkcija osnovnih fizikalnih veličina
(npr. površina i zapremina su u funkcionalnoj ovisnosti od osnovne veličine dužine).
Ovdje treba napomenuti da su sve veličine unutar jednog sistema veličina, bilo da su osnovne
ili izvedene, potpuno ravnopravne tako da objektivno, osnovne veličine nisu ništa vrijednije
od izvedenih veličina. Teoretski gledano atribut „osnovna“ može se dodijeliti bilo kojoj

3
veličini, ali se on praktično dodjeljuje veličinama čije mjerne jedinice mogu biti
materijalizirane sa najvećom tačnošću.
Ukoliko je m ukupan broj veličina u nekom sistemu a n broj međusobno neovisnih relacija u
tom sistemu onda je potreban broj osnovnih veličina jednak:
OV = m – n (1.)

Na primjer u geometriji postoje tri veličine (dužina, površina i zapremina) i dvije relacije koje
povezuju te veličine pa je potrebna jedna osnovna veličina. Dogovorno je izabrana dužina kao
osnovna veličina. U kinematici se dodaje još jedna osnovna veličina a to je vrijeme što
omogućuje formiranje i dvije izvedene veličine (brzina i ubrzanje). U dinamici se uvodi i
treća osnovna veličina – masa, a u elektrotehnici i četvrta – jačina električne struje.

Svaka veličina ima dvije karakteristike i to kvalitativnu (dužina, masa, itd.) i kvantitativnu
(2 m, 5 kg, itd.).

Kada se kao rezultat mjerenja dužine dobije vrijednost 8 m, skraćenica m u rezultatu

označava metar koji predstavlja mjernu jedinicu dužine.
Mjerna jedinica je određena veličina usvojena dogovorom koja se koristi za
kvantitativno izražavanje veličina iste dimenzije.
Oznaka mjerne jedinice je dogovoreni simbol kojim se označava mjerna jedinica.
Vrijednost mjerene veličine M je veličina izražena brojnom vrijednošću i odgovarajućom
mjernom jedinicom.
M = BV MJ (2.)
MJERENA VELIČINA = BROJNA VRIJEDNOST  MJERNA JEDINICA
Kako bi se rezultati mjerenja iste fizikalne veličine mogli upoređivati, prikladno je da se
uvijek koristi ista mjerna jedinica. Jedinicama se daju posebna imena i označavaju se
posebnim znacima (simbolima). Simboli za mjerne jedinice pišu se velikim i malim
uspravnim slovima.

NACIONALNE I MEĐUNARODNE METROLOŠKE INSTITUCIJE

Međunarodne metrološke institucije
Osnovu međunarodnih institucija nadležnih u oblasti metrologije i danas sačinjavaju strukture
i organi Metarske konvencije koja je održana u Parizu 20. 05. 1875. godine gdje je 17 država
(12 evropskih i 5 vanevropskih) potpisalo ugovor nazvan „Konvencija o metru“. Do tada se
taj, kako se i danas zove, metarski sistem primjenjivao samo u Francuskoj. Broj država sa
današnjeg aspekta se čini mali, ali treba znati da se npr. u to vrijeme jedna zemlja potpisnica
Austrougarska sastojala od današnje Austrije, Mađarske, Češke, Slovačke, Slovenije,
Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U čast održavanja prve konferencije 20. 05. se u svijetu
obilježava kao svjetski dan metrologije (eng. World metrology day).

Za ovu konvenciju napravljen je novi etalon metra od 90 % platine i 10 % iridija koji je

nazvan „internacionalni etalon dužine”, kao i etalon mase od istog materijala. Potpisnice su
odlučile da osnuju i finansiraju stalni naučni institut: Međunarodni biro za tegove i mjere
(eng. The International Bureau of Weights and Measures, fra. Bureau international des
poids et mesures – BIPM) u kojem će čuvati međunarodne etalone.

4
BIPM obavlja metrološke naučno istraživačke
radove. Smješten je u Sevres-u kod Pariza.
BIPM zauzima površinu od 4,35 hektara i
uživa privilegije i imunitet u Francuskoj
(laboratorije sa međunarodnim etalonima,
uredi, konferencijske sale, observatorij, itd.)
BIPM danas ima godišnji budžet oko 10
miliona eura, a zadatak mu je da:
 realizira i čuva međunarodne etalone,
 realizira poređenja nacionalnih etalona sa Slika 1. Sjedište BIPM-a u Parizu
međunarodnim etalonima,
 obavlja istraživanja i utvrđuje rezultate koji se odnose na osnovne fizičke konstante.
Predstavnici vlada država članica BIPM-a sastaju se svake četvrte godine na Generalnoj
konferenciji za tegove i mjere (eng. The General Conference on Weights and Measures,
fra. Conférence Générale des Poids et Mesures- CGPM) koja raspravlja i razmatra
aktivnosti koje obavljaju nacionalni metrološki instituti i BIPM. CGPM donosi preporuke o
novim fundamentalnim metrološkim odrednicama kao i o svim drugim važnim temama od
interesa za BIPM. Konvencija o metru imala je 56 država članica 2012. godine i 37 država
koje su pridružene članice CGPM sa pravom da pošalju promatrača na CGPM. Bosna i
Hercegovina je od 24. 05. 2011. godine pridružena članica CGPM. Nakog pristupanja Institut
za metrologiju/mjeriteljstvo BiH potpisao je sporazum o međusobnom priznavanju sa BIPM-
om i CIPM-om. Potpisivanjem ovih sporazuma Bosna i Hercegovina je postala dio
međunarodne zajednice od 90 zemalja koja jedna drugoj uzajamno priznaju etalone koje
održavaju državni instituti za metrologiju, odnosno priznaju certifikate koje ti instituti izdaju.
CGPM ima zadatak da:
 utvrđuje osnovne smjernice za rad međunarodnog komiteta za tegove i mjere,
 priprema i donosi odluke neophodne za usavršavanje međunarodnog sistema jedinica i
etalona mjera.
CGPM bira 18 predstavnika za Međunarodni komitet za tegove i mjere (eng. The
International Committee for Weights and Measures, fra. Comité international des poids
et mesures – CIPM) koji se sastaje svake godine.
BIPM djeluje pod nadzorom CIPM-a, koji taj posao obavlja u ime CGPM-a. CIPM sarađuje
sa drugim međunarodnim metrološkim organizacijama i ima 10 konsultativnih komiteta.
Predsjednik svakog konsultativnog komiteta je obično član CIPM. Drugi članovi
konsultativnih komiteta su predstavnici nacionalnih metroloških instituta (NMI) i drugi
stručnjaci iz oblasti metrologije.
CIPM je ovlašten da obavlja sve izvršne poslove između dvije generalne konferencije.
Sastaje se najmanje jednom godišnje sa zadatkom da:
 upravlja i nadgleda radom Međunarodnog biroa za tegove i mjere (BIPM),
 uspostavlja saradnju između nacionalnih metroloških institucija,
 priprema prijedloge preporuka koje će usvajati generalna konferencija.
CIPM predlaže dokumente za usvajanje CGPM-u, koji iste usvaja i svoje dokumente naziva
rezolucijama. Države članice smatraju te rezolucije i preporuke obaveznim.

5
Konsultativni komiteti (Consultative Committee – CC) su sastavljeni od predstavnika većih
nacionalnih institucija i zadatak im je da rješavaju specijalističke probleme u okviru pojedinih
oblasti. Ukupno ima 10 konsultativnih komiteta i to:
1. Konsultativni komitet za elektricitet i magnetizam (CC for Electricity and Magnetism –
CCEM) uspostavljen je 1927. godine (do 1997. godine radio pod imenom Konsultativni
komitet za elektricitet (CCE)).
2. Konsultativni komitet za fotometriju i radiometriju (CC for Photometry and Radiometry –
CCPR), uspostavljen je 1933. godine (do 1971. godine radio pod imenom Konsultativni
komitet za fotometriju (CCP)).
3. Konsultativni komitet za termometriju (CC for Thermometry – CCT), uspostavljen je
1937. godine
4. Konsultativni komitet za dužinu (CC for Length – CCL), uspostavljen je 1952. godine (do
1997. godine radio pod imenom Konsultativni komitet za definiciju metra (CCDM)).
5. Konsultativni komitet za vrijeme i frekvenciju (CC for Time and Frequency – CCTF),
uspostavljen je 1956. godine (do 1997. godine radio pod imenom Konsultativni komitet za
definiciju sekunde – CCDS).
6. Konsultativni komitet za jonizirajuće zračenje (CC for Ionizing Radiation – CCRI),
uspostavljen je 1958. godine (do 1997. godine radio pod imenom Konsultativni komitet za
standarde jonizirajućeg zračenja (CCEMRI)).
7. Konsultativni komitet za jedinice (CC for Units – CCU), uspostavljen je 1954. godine (do
1964. godine radio pod imenom Komisija za sistem jedinica - CSI).
8. Konsultativni komitet za masu i srodne veličine (CC for Mass and Related Quantities –
CCM), uspostavljen je 1980. godine
9. Konsultativni komitet za količinu materije (CC for Amount of Substance), uspostavljen je
1993. godine
10. Konsultativni komitet za akustiku, ultrazvuk i vibracije (CC for Acoustics, Ultrasound and
Vibration – CCAUV), uspostavljen je 1999. godine

6
 Tabela 1. Organizacija Konvencije o metru
KONVENCIJA O METRU
Međunarodna konvencija uspostavljena je 20. 05. 1875. godine, sa ukupno
56 država članica i 37 pridruženih država u 2012. godini

CGPM – GENERALNA KONFERENCIJA ZA TEGOVE I MJERE

Komitet sa predstavnicima zemalja članica Konvencije o metru. Prva
konferencija je održana 1889. godine. Sjednice se održavaju svake četvrte
godine. CGPM odobrava i vrši unapređenje SI sistema u skladu sa
rezultatima fundamentalnih metroloških istraživanja.

CIPM – MEĐUNARODNI KOMITET ZA TEGOVE I MJERE CEN

Komitet sa 18 predstavnika koje bira CGPM. Nadzire rad BIPM i daje
predsjednike konsultativnih komiteta. Sarađuje sa ostalim međunarodnim IEC
metrološkim organizacijama.
ISO

BIPM KONSULTATIVNI KOMITETI

MEĐUNARODNI BIRO ZA CCAUV CC za akustiku, ultrazvuk i vibracije
TEGOVE I MJERE CCEM CC za elektricitet i magnetizam
CCL CC za dužinu
Međunarodno istraživanje fizičkih CCM CC za masu i srodne veličine
jedinica i etalona. Administracija
CCPR CC za fotometriju i radiometriju
međulaboratorijskih poređenja
nacionalnih mjeriteljskih instituta i CCQM CC za količinu materije
imenovanih laboratorija. CCRI CC za jonizirajuća zračenja
CCT CC za termometriju
CCTF CC za vrijeme i frekvenciju
CCU CC za mjerne jedinice

CIPM sklapa sporazume sa nacionalnim metrološkim institutima (NMI) o međusobnom

priznavanju (Mutual Recognition Arrangement – MRA). Samo jedan nacionalni metrološki
institut u državi članici može da potpiše CIPM MRA sporazum, a drugi instituti, koji čuvaju
priznate nacionalne etalone u toj državi, mogu da učestvuju u sporazumu preko tog NMI
potpisnika. Učešće NMI u CPIM MRA omogućava nacionalnim akreditacijskim tijelima da se
uvjere u međunarodnu kredibilnost i međunarodnu prepoznatljivost mjerenja akreditovanih
ispitnih i kalibracionih laboratorija, obezbjeđujući da ove laboratorije mogu demonstrirati
kompetentnu sljedivost svojih mjerenja.
Međunarodna organizacija za zakonsku metrologiju (OIML)
(fra. Organisation Internationale de Métrologie Légale) osnovana je
1955. godine u Parizu sa ciljem da u međunarodnim relacijama
obavlja one poslove koji ne obuhvataju zadatke naučne metrologije u
okviru Međunarodne organizacije za tegove i mjere, a odnose se na
nacionalna zakonodavstva. Slika 2. Znak OIML-a

7
OIML je ugovorna organizacija između vlada 58 država članica, koje učestvuju u tehničkim
aktivnostima i 54 dopisne države članice koje se pridružuju OIML-u kao promatrači. Bosna i
Hercegovina je pridruženi član ove organizacije od 1997. godine. OIML je od svog osnivanja
stvorila svjetsku tehničku strukturu koja obezbjeđuje članicama metrološke smjernice za
izradu nacionalnih i regionalnih zahtjeva koji se odnose na proizvodnju i upotrebu mjerila
namijenjenih za primjenu u zakonskoj metrologiji. OIML izdaje međunarodne preporuke koje
članicama pružaju međunarodno usaglašenu osnovu za uspostavljanje nacionalnih
zakonodavstava za razne kategorije mjerila.

Osnovni zadaci OIML-a su:

 osiguranje jedinstva i ispravnosti mjerenja u međunarodnim okvirima,
 unifikacija metroloških pojmova, i
 unifikacija mjernih metoda, metoda kalibracije i tehničkih karakteristika.
Tijela OIML-a su:
 Međunarodna konferencija za zakonsku metrologiju;
 Međunarodni komitet za zakonsku metrologiju (CIML);
 Međunarodni biro za zakonsku metrologiju (BIML);
 Tehnički komiteti i podkomiteti (TC/SC).
Tehnički rad OIML-a odvija se u sedamdesetak tehničkih komiteta i podkomiteta sastavljenih
od stručnjaka iz država članica.

Sistem certifikata OIML-a, koji je uveden 1991. godine. proizvođačima daje mogućnost
dobijanja OIML certifikata i izvještaja o ispitivanju kao dokaz da dati tip mjerila odgovara
zahtjevima relevantnih međunarodnih preporuka. Certifikate izdaju države članice OIML-a
koje imaju uspostavljen jedan ili više nadležnih organa odgovornih za procesiranje zahtjeva
proizvođača koji žele da se certificira njihov tip mjerila. Ovi certifikati su predmet
dobrovoljnog prihvatanja od strane nacionalnih metroloških službi.

Evropske metrološke institucije

Evropska saradnja u oblasti etalona (EUROMET) je osnovana u
Madridu 1987. godine potpisivanjem Memoranduma o
razumijevanju (MoU – Memorandum of Understanding) od strane
država članica. EUROMET, kao regionalna organizacija okuplja
nacionalne metrološke institute (NMI)
država Europske unije, EFTA-a i država
kandidata. Članica EUROMET-a je i
Europska komisija. Zadaci EUROMETA
su razvoj nacionalnih mjernih standarda i
metoda, te razvijanje suradnje na području
metrologije s ciljem razvijanja
konkurentnosti evropske privrede te zaštite
ljudi i okoline. Za članstvo u EUROMET-u
potrebno je zadovoljiti vrlo visoke kriterije,
koji između ostaloga uključuju i Slika 3. Znak Euromet-a
dokumentirani sistem upravljanja kvalitetom i međunarodnu akreditaciju mjeriteljskih
laboratorija.

8
EUROMET je koordinirao evropsku metrologiju skoro 20 godina. Novi izazovi pred
evropskom metrologijom, kao što su povećanje nivoa integracije i koordinacije metrološkog
razvoja i istraživanja, nametnuli su potrebu da se uspostavi pravno lice za koordinaciju
evropskog mjeriteljstva.

Slika 4. Struktura EUROMET-a

U januaru 2007. godine osnovan je EURAMET – Evropsko udruženje nacionalnih
metroloških instituta kao registrovano udruženje javnih tijela prema njemačkom zakonu.
EURAMET je 1. jula 2007. godine zamijenio EUROMET kao regionalnu metrološku
organizaciju. U 2008. godini EURAMET je imao 32
države članice, plus IRMM (The Institute for Reference
Materials and Measurements) Evropske komisije i 4
kandidata NMI kao pridružene članice. Imenovani
instituti iz zemalja koje imaju NMI člana, učestvuju u
radu EURAMET-a kao pridruženi članovi. EURAMET
je odgovoran i za izradu i provođenje Evropskog
metrološkog istraživačkog programa (EMRP). Slika 5. Znak EUROMET-a

Institut za metrologiju/mjeriteljstvo BiH postao je punopravni član Evropske asocijacije

nacionalnih instituta za metrologiju (EURAMET) 2009. godine.

Evropska kooperacija za akreditaciju (EA) je neprofitna organizacija osnovana novembra

1997. godine i registrovana kao udruženje u Holandiji u junu 2000. godine. EA je evropska
mreža nacionalno priznatih akreditacionih tijela u Evropi. EA je kao regionalna organizacija
član Međunarodne saradnje na akreditaciji laboratorija (ILAC – International laboratory
Accreditation Cooperation) i Međunarodnog foruma za akreditaciju (IAF – International
Accreditation Forum).

Akreditacija je zvanična potvrda o kompetenciji organizacije da pruži zadatu uslugu

ocjenjivanja usaglašenosti ispitivanjem ili certificiranjem. Akreditacija je priznavanje

9
tehničke osposobljenosti sistema kvaliteta i nepristrasnosti laboratorije od treće strane.
Akreditacija je dobrovoljna, ali brojni Evropski i nacionalni organi uprave osiguravaju
kvalitet laboratorija za etaloniranje i ispitivanje u okviru njihovih oblasti osposobljenosti
zahtjevom za akreditacijom od strane akreditacionog tijela.

U 2008. godini EA je imala 35 akreditacionih tijela punopravnih članova, a organizacije iz 27

evropskih država su bili potpisnici EA MLA. EA i EURAMET su potpisali bilateralni
Memorandum o razumijevanju (MoU) koji ima za cilj da podrži stalnu saradnju između ove
dvije organizacije.

EUROLAB je evropska federacija nacionalnih udruženja mjeriteljskih, ispitnih i analitičkih

laboratorija, koja obuhvata oko 2000 evropskih laboratorija. EUROLAB je dobrovoljna
kooperacija koja predstavlja i promovira organizacije laboratorija u tehničkom i političkom
smislu putem koordiniranih akcija, koje su u vezi sa evropskom metrologijom, evropskom
standardizacijom i međunarodnim odnosima.
Važnije nacionalne metrološke institucije u svijetu
PTB – Savezni fizičko tehnički zavod Njemačke osnovan 1887. godine u Berlinu. Poslije
drugog svjetskog rata prebačen u Braunšvajg. Danas PTB ima preko 1600 zaposlenih lica
visoke stručnosti i godišnji budžet od cca 200 miliona DEM (za 1990. godinu). Postojanje
jednog ovakvog instituta doprinjelo je premoći njemačke industrije u svijetu.

NPL – Nacionalna fizikalna laboratorija Velike Britanije osnovana 1900. godine u Londonu.

NIST – National Institute of Standards and Technology u Wašingtonu koji se do 1988.

godine nazivao NBS – Nacionalni biro za standarde USA, a osnovan je 1901. godine u
Wašingtonu sa preko 3000 zaposlenih i godišnjim budžetom od cca 250 miliona dolara (za
1990.godine)

Potrebno je još pomenuti Institut Mendeljejev u Petersburgu u Rusiji, Nacionalni laboratorij

za etalone u Sidneju CSIRO – Austalija, Nacionalni istraživački laboratorij NRC u Otavi –
Kanada, itd.

METROLOGIJA U BOSNI I HERCEGOVINI

Evropske mjerne jedinice i metrološki sistem u naše krajeve uvodi Austro-Ugarska koja je
odlukom Berlinskog kongresa dobila pravo da aneksira BiH i njome upravlja (1878. – 1918.
godine), a bila je jedna od država koja je potpisala Metarsku konvenciju i ratificirala je u
Budimpešti 1875. godine.
Početkom 20. vijeka u Bosni i Hercegovini dolazi do usvajanja i proglašavanja prvih
metroloških zakona i odredbi. Tako je 1911. godine usvojen Zakon o mjerama za BiH po
kome se u javnom prometu moraju upotrebljavati mjere koje je ovjerio Baždarski ured i da
se "ovjerovljenje" sastoji u pregledu mjera da li odgovaraju propisima i označavanju
zvaničnim žigom, kako pri prvom tako i ponovnom “ovjerovljenju". Kantari i ostale stare
mjere (oke, aršini, drami) prema zakonu moraju da se povuku iz javnog prometa, a prekršitelji
se trebaju kazniti prema zakonu.

10
 Slika 6. Žig baždarskog ureda Sarajevo za vrijeme Austro Ugarske monarhije
Raspadom Austro – Ugarske monarhije i ujedinjenjem južnoslovenskih oblasti u Kraljevinu
Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. godine) nova država podržava postojeće “Baždarske urede” i
nastoji ujednačiti mjere, mjerila i postupke ovjeravanja raznim uputama i naredbama.
Postepeno, nova država izdaje mjeriteljske uredbe i rješenja, te radi na objedinjavanju
metrološkog sistema uvođenjem Zakona o mjerama i Zakona o središnjoj upravi za mjere i
dragocjene metale. Ured za mjere u Sarajevu radi pod nazivom „Glavni ured za mjere i
punciranje“ Sarajevo, kao upravni ured za Mostar, Banja Luku i Tuzlu.

Slika 7. Žig Ureda za kontrolu mjera i dragocjenih metala Sarajevo

Početkom Drugog svjetskog rata raspala se država, pa i metrološka služba. Stvaranjem tzv.
Nezavisne države Hrvatske (NDH) kontrole mjera sa teritorije BiH su stavljene u nadležnost
Ministarstva za obrt, veleobrt i trgovinu u Zagrebu, pod kojim je stajao i Pododsjek za mjere
koji je ustrojio Nadzorništvo za mjere i plemenite kovove, te pregledničarstvo.

Završetkom rata 1945. godine u Beogradu je osnovana Uprava za mjere i dragocjene metale
sa sjedištem u Beogradu čiji je zadatak bio da ponovo uspostavi zakonsko mjeriteljstvo. Na
području BiH djeluje Kontrola mjera (KM) Sarajevo, a tada postoje i "Referati” Banja Luka i
Tuzla koji djeluju podređeni KM Sarajevo.

Zakon o mjernim jedinicama i mjerilima donesen je 1961. godine (“Sl. list FNRJ”, 45/61).
Novi Zakon o mjerilima i mjernim jedinicama (“Sl. List SFRJ”,13/76) kojima se propisuje da
se u javnom saobraćaju mogu upotrebljavati mjerne jedinice Međunarodnog sistema mjernih
jedinica (SI) donijet je 1974. godine.

Dakle, Kontrola mjera u Sarajevu neprekidno djeluje od njenog osnivanja još u Austro-
Ugarskom periodu mijenjajući režime, države i nazive (Ured, Glavni ured, Kontrola mjera,
itd.), ali uz kontinuirano djelovanje, kao centralna ustanova u BiH za oblast zakonske i
industrijske metrologije.

Tokom ratne 1992. godine Odlukom Predsjedništva BiH osnovan je Zavod za standardizaciju,
mjeriteljstvo i patente – ZSMP (“Sl. list RBiH”,br. 18/92), koji je organizaciono pripadao
Ministarstvu energetike, rudarstva i industrije. Zakonom o upravi i upravnim organizacijama

11
(“Sl. list BiH”, br.17/96) Zavod dobiva pravni status Zavoda za standardizaciju, mjeriteljstvo i
patente BiH, unutar kojeg postoje sektori:
 Sektor za standardizaciju
 Sektor za mjeriteljstvo
 Sektor za akreditaciju i certificiranje
 Sektor za patente
 Informaciono dokumentaciona služba (INDOK)
Zavod za standardizaciju, mjeriteljstvo i patente izdaje Glasnik SMP u kojem objavljuje
informacije iz oblasti standardizacije, mjeriteljstva, akreditacije i certifikacije, raspisuju se
pozivi za učlanjenje u tehničke komitete i tijela, a ima i poseban prilog u kojem se daju
službene objave proglašenih BAS standarda i mjeriteljskih propisa.

Slika 8. Službeno glasilo Zavod za standardizaciju, mjeriteljstvo i patente BiH

U novembru 2000. godine donesena je “Odluka” o budućoj organizaciji standardizacije,
mjeriteljstva, akreditacije i intelektualnog vlasništva u BiH od strane tadašnjeg Visokog
predstavnika za BiH.
Osnovan je Institut za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo koji je
predstavljao najvišu metrološku instituciju u BIH. U isključivoj je nadležnosti Instituta bilo
ostvarenje i čuvanje svih domaćih primarnih etalona. Institut je bio jedini ovlašten da predlaže
zakonske propise iz oblasti metrologije.
Institut nema ni približno onu ulogu koju imaju slične institucije u svijetu, prije svega zbog
nerazumjevanja nadležnih organa države. Bosanskohercegovačka metrologija nije na onom
nivou koji je potreban jednoj modernoj državi. Metrološki sistem u Bosni i Hercegovini se
može smatrati kao nepotpuno razvijen, neharmoniziran i neuravnotežen sistem. U našoj
zemlji ne postoje državni etaloni (do 2012. godine nije izdata nijedna odluka o odobravanju
nacionalnog etalona), pa se samim tim ne može govoriti o sljedivosti mjerenja. Isto tako nije
još uvijek u potpunosti uspostavljen nacionalni metrološki sistem, kao ni distribuirani sistem
metrologije na nižim nivoima.
Danas je ova oblast u Bosni i Hercegovini podjeljena na tri sektora i to:
 Institut za mjeriteljstvo BiH koji predstavlja državni metrološki/mjeriteljski institut u
BiH, direktno odgovoran Vijeću ministara BiH. Institut (IMBIH) ostvaruje etalonsku bazu
u BiH, osigurava sljedivost državnih etalona prema međunarodnim etalonima, propisuje
metrološke zahtjeve, uspostavlja distribuirani metrološki sistem i bavi se naučno-
istraživačkim radom u metrologiji. Sjedište Instituta je u Sarajevu. Entitetske institucije za
mjeriteljstvo su Zavod za mjeriteljstvo Federacije BiH i Zavod za metrologiju i
standardizaciju Republike Srpske.
 Institut za standardizaciju BiH koji je samostalna državna upravna organizacija za
poslove u području standardizacije. U okviru Instituta su organizirani BAS tehnički
komiteti. Institut predlaže strategiju standardizacije u BiH, priprema i publikuje
bosanskohercegovačke BAS standarde, zastupa i predstavlja Bosnu i Hercegovinu u

12
 međunarodnim, evropskim i drugim organizacijama za standardizaciju. Sjedište instituta
je u Istočnom Sarajevu.
 Institut za intelektualno vlasništvo koji djeluje kao samostalna državna upravna
organizacija, odgovorna je Vijeću ministara BiH. Institut je smješten u Mostaru, a ima
ispostave u Banja Luci i Sarajevu.

ETALONI I SLJEDIVOST MJERENJA

Na osnovi definicija osnovnih i izvedenih mjernih jedinica Međunardnog sistema jedinica,
koje utvrđuje Generalna konferencija za tegove i mjere, ostvaruju se etaloni koji predstavljaju
materijalizovanu mjernu jedinicu.
Prva karakteristika etalona je, da čuva ili reprodukuje jedinicu date mjerne veličine, dok je
druga karakteristika, da ima sposobnost prenošenja te jedinice na etalone niže klase tačnosti
ili mjerna stredstva.
ETALON je materijalizovana mjera, mjerni instrument ili mjerni sistem namjenjen da
definiše, ostvaruje, čuva ili reprodukuje jednu mjernu jedinicu, odnosno, jednu ili više
poznatih vrijednosti jedne mjerne veličine, sa sposobnošću njihovog prenošenja na
druga mjerna sredstva putem poređenja.
NACIONALNI (PRIMARNI) ETALON je etalon koji ima najviša metrološka svojstva
unutar metrološkog sistema jedne države ili služi za kalibraciju sekundarnih etalona u toj
državi. Pojam primarnog etalona važi kako za osnovne jedinice tako i za izvedene mjerne
jedinice. Primarni etalon čuva se u nacionalnom metrološkom institutu ili ovlaštenoj državnoj
laboratoriji. Primarni etalon se poredi sa nacionalnim etalonima druge države ukoliko su oni
boljih performansi ili sa samom definicijom mjerne jedinice.
SEKUNDARNI (REFERENTNI) ETALON je etalon čija je vrijednost utvrđena
poređenjem sa primarnim etalonom i služi za kalibraciju radnih etalona. U jednoj državi može
biti više sekundarnih etalona. Sekundarni etaloni se u principu čuvaju u akreditovanim
kalibracionim laboratorijama.
RADNI ETALON je etalon čija je vrijednost utvrđena poređenjem sa sekundarnim etalonom
i služi za kalibraciju mjernih sredstava. Ovi etaloni se čuvaju na univerzitetima, u većim
industrijskim subjektima (npr. Elektroprivreda), itd. Pomoću radnih etalona ovjeravaju se
mjerni instrumenti koje koriste krajnji korisnici.
U svakoj državi je uspostavljen hijerarhijski niz etalona koji osigurava, da se svako mjerno
sredstvo sa kojim se obavljaju određena mjerenja, može porediti sa nacionalnim (primarnim)
etalonom. Time se osigurava jedinstvo mjerenja u zemlji, a preko međunarodnih komparacija
nacionalnih etalona i jedinstvo mjerenja u cijelom svijetu. U idealnom slučaju, hijerarhijski
niz etalona ima piramidalnu strukturu sa primarnim (nacionalnim), sekundarnim, radnim
etalonima i radnim mjernim sredstvima kao na slici 9.
Očigledno je da se mjerna nesigurnost ovih etalona povećava spuštajući se kalibracionim
lancem, počev od nacionalne metrološke institucije do bilo koje metrološke laboratorije
drugog ili trećeg nivoa. Na svakom nivou, sveukupna mjerna nesigurnost etalona uključuje
sve sistematske i slučajne greške samog etalona, kao i sveukupnu mjernu nesigurnost etalona
prvog višeg nivoa, sa kojim je promatrani etalon kalibrisan, i na taj način povezan u lancu.

13
 Slika 9. Hijerarhijski niz etalona

Razlika svukupne mjerne nesigurnosti etalona između dva nivoa kalibracije, ovisi od različitih
veličina, ali se uobičajeno kreće u granicama 3 do 5 puta.
U vezi sa navedenim, danas se vrlo često u metrologiji sreće pojam metrološka uređenost ili
sljedljivost (eng. traceability) mjerenja. Njena definicija je:
SLJEDIVOST je svojstvo rezultata mjerenja ili vrijednosti etalona koje ga povezuje sa
odgovarajućim ili međunarodnim etalonima koji imaju poznate mjerne nesigurnosti,
posredsvom neprekidnog lanca poređenja
Upravo hijerarhijski niz etalona pokazuje metrološku uređenost jednog metrološkog sistema
(zemlje, tvornice) od svakog pojedinog radnog mjernog sredstva do zajedničkog vrha,
polazeći odozdo. I obrnuto, zajednički vrh osigurava tačku, od koje lanac kalibracije vodi do
zadnjeg korisnika lanca gledano odozgo. Shodno tome, primarni etalon koji se nalazi na
zajedničkom vrhu predstavlja osnovu za osiguranje jedinstva mjerenja.
Kalibracija etalona i mjernih sredstava
Hijerarhijski niz etalona i metrološka uređenost etalona i mjernih sredstava, mogu se ostvariti
samo, ako se uspostavi određeni metrološki kontakt između etalona višeg i nižeg reda,
odnosno radnih etalona i radnih mjernih sredstava, kojim se prenosi odgovarajuća mjerna
jedinica. Ovaj metrološki kontakt naziva se kalibracija (etaloniranje ili baždarenje) i definiše
se kao:
KALIBRACIJA je mjerni proces kojim se provjerava da li su metrološke karakteristike
nekog etalona ili mjernog sredstva unutar tolerancija koje je propisao proizvođač.
Kalibracija uključuje i tehnički postupak podešavanja kojim se greška mjerenja etalona ili
mjernog sastava, svodi na najmanju mjeru.

14
Za metrološki korektno izvođenje kalibracije nekog etalona ili mjernog sredstva potrebno je
imati:
 etalon višeg reda
 propisanu metodu kalibracije
 potrebne uvjete kalibracije.
Pri izboru etalona višeg reda vodi se računa da njegova najveća dopuštena greška bude
najmanje 3 puta manja od iste greške etalona ili mjernog sredstva koji se kalibriše. Kalibracija
mjerila se obavlja u akreditiranim laboratorijima, a valjanost kalibracije je vremenski
ograničena. Kalibriranim mjerilima se izdaje certifikat i označavaju se naljepnicom.

STANDARDIZACIJA I OCJENJIVANJE USKLAĐENOSTI

Svakodnevni život počiva na standardima. Kad god dvije ili više osoba žele i trebaju da
surađuju moraju se dogovoriti o određenim pravilima suradnje. Najbolji osnov za takvu
suradnju predstavljaju standardi. Većina stvari oko nas definisana je standardima, a da mi
toga nismo ni svjesni. Stvari koje su usklađene i dobro funkcioniraju uzimamo zdravo za
gotovo, a da nismo svjesni da su oni regulirani standardima. Da li ste se nekad zapitali zašto
baš crveno svjetlo na semaforu znači obavezno zaustavljanje, ili kako to da svoj mobilni
aparat možete koristiti svugdje u svijetu. Standardi utječu praktično na sve proizvode koje
upotrebljavamo, način komunikacije, načine rada, itd.
Kao aktivnost standardizacija je stara hiljadama godina. Još u antičko doba ljudi su
pokušavali da uspostave neke kriterije za pravljenje određenih predmeta ili izvršenje nekog
posla. Vremenom se standardizacija sve više razvijala i širila. U 19. i 20.-om stoljeću došlo je
do ogromnog napretka u proizvodnji od pojedinačne ručne do masovne proizvodnje u
tvornicama. Ova tzv. industrijska revolucija uzrokovala je nagli razvoj standardizacije.
Standardizacija se danas definiše kao djelatnost uspostavljanja pravila za opću i višekratnu
upotrebu, koje se odnose na postojeće ili moguće probleme, radi postizanja optimalnog
stepena uređenosti u određenoj oblasti. Osnovna karakteristika suvremene standardizacije je
dobrovoljnost u primjeni standarda. Standardizacijske aktivnosti se prvenstveno sastoje od
pripreme, oblikovanja i izdavanja standarda, te omogućavanja primjene istih.
Standard je isprava za opću i višekratnu upotrebu, donesena konsenzusom i odobrena od
priznate ustanove koja sadrži pravila, upute ili obilježja djelatnosti ili njihovih rezultata i
koja garantuje najveći stepen uređenosti u određenim okolnostima.
Opći ciljevi standardizacije su:
 osiguranje prikladnosti nekog proizvoda, procesa ili usluge da u određenim uvjetima služi
svojoj namjeni,
 ograničavanje raznolikosti izborom optimalnog broja tipova ili veličina,
 osiguravanje kompatibilnosti i zamjenjivosti različitih proizvoda,
 sigurnost, zaštita zdravlja, zaštita okoline, itd.
Principi na kojim se bazira suvremena standardizacija su:
 konsenzus: osnovni princip standardizacije je konsenzus. Konsenzus znači opću
suglasnost koju karakterizira odsustvo trajnog suprotstavljanja zainteresiranih strana na
bitna pitanja rasprave, a koja se postiže kroz proces koji nastoji uzeti u obzir gledišta svih
učesnika rasprave, te usaglašavanjem svih spornih činjenica;

15
 uključivanje svih zainteresiranih strana: demokratski postupak pripreme standarda
pretpostavlja uključivanje svih zainteresiranih strana, koje imaju pravo učestvovati i dati
svoj doprinos izradi standarda kako bi ga dobrovoljno primijenili;
 javnost rada: postupak pripreme standarda mora biti dostupan javnosti od početka i u
svim fazama. O početku pripreme nekog standarda, o tijelu koje ga priprema, o
dokumentu koji služi kao osnova za njegovu pripremu i o fazama pripreme (javna
rasprava o nacrtu standarda, objavljivanje standarda) javnost mora biti obaviještena na
odgovarajući način;
 stanje tehnike: stepen razvoja tehnike u datom vremenu utemeljen na provjerenim
naučnim, tehničkim i iskustvenim saznanjima;
 koherentnost: zbirka standarda mora biti koherentna, standardi ne smiju biti konfliktni
(donošenjem novog standarda za dati predmet, stari se standard povlači).
Nivo standardizacije odnosi se na geografski, politički ili ekonomski obim uključenosti u
standardizaciju, tako da se standardizacija može podijeliti na:
 međunarodnu standardizaciju, u kojoj mogu učestvovati odgovarajuća tijela iz svih
zemalja,
 regionalnu standardizaciju, u kojoj mogu učestvovati odgovarajuća tijela zemalja samo
jednog geografskog, političkog ili ekonomskog područja svijeta,
 evropsku standardizaciju, u kojoj učestvuju odgovarajuća tijela evropskih država,
 državnu/nacionalnu standardizaciju, na nivou određene zemlje,
 entitetsku ili pokrajinsku standardizaciju, na nivou dijela neke zemlje,
 lokalnu standardizaciju, na nivou nekog udruženja ili preduzeća, te u pojedinim
tvornicama, radionicama i uredima.
Bosanskohercegovačke standarde (BAS) izrađuju
Tehnički okomiteti (TC) Instituta za standardizaciju
BiH postupkom u šest faza:
Faza 1: Poticaj za izradu standarda, to jest analiza da
je određeni standard potreban ili da je potrebno
prihvatiti određeni evropski/međunarodni standard.
Faza 2: Prijedlog za izradu standarda, kada se obično
osniva radna grupa za njegovu izradu. Prikupljaju se
potrebne informacije i predlažu moguća rješenja.
Faza 3: Izrada nacrta standarda od strane TC-a, koji
se distribuira nadležnim tijelima radi komentiranja i
odobravanja istog.
Faza 4: Javna rasprava i davanje primjedbi u
određenom roku. Ako pristignu primjedbe tehničke
prirode, tekst se vraća TC-u koji ga je izradio na
daljnje razmatranje i prerađeni dokument će se
ponovno dati na javnu raspravu.
Faza 5: Odobravanje standarda, ako tokom javne
rasprave nisu pristigle nikakve primjedbe na nacrt
standarda ili pristignu samo primjedbe uredničke
prirode. Konačni tekst standarda mora odobriti TC
Slika 10. Shema izrade standarda
16
koji ga je izradio.
Faza 6: Objava standarda, kad je konačni tekst već usvojen od strane TC-a i u kojeg se smiju
unositi samo manje uredničke izmjene, ako i gdje je to potrebno. Konačni tekst se mora
odobriti za objavu kao BAS standard.
Naprijed navedeni postupak u Institutu za standardizaciju BiH se provodi isključivo u slučaju
kada ne postoji odgovarajući međunarodni ili evropski standard za dati predmet
standardizacije. Kada postoje odgovarajući evropski standardi Institut putem TC-a uglavnom
preuzima te standarde u izvornom ili nešto izmjenjenom obliku. Ovi standardi se mogu
prihvatiti kao BAS standardi po tzv. "skraćenom postupku". Kod skraćenog postupka moguće
je ispustiti određene faze. Takav dokument daje se izravno na odobravanje kao nacrt BAS
standarda na javnu raspravu (4. faza), bez prolaženja kroz prethodne faze.
Nakon izvjesnog vremena (npr. svakih pet godina) Institut za standardizaciju putem TC-a
preispituje BAS standarde koje su izradili. Većinom glasova članova TC-a donosi se odluka
hoće li dati BAS standard biti potvrđen, prerađen ili povučen.

Međunarodne organizacije za standardizaciju

Međunarodne organizacije su ustanovljene od strane međunarodne zajednice u cilju razvijanja
međunarodnih standarda. Tri najveće i najutjecajnije organizacije su:
 Međunarodna organizacija za standardizaciju ISO (eng. International Organization for
Standardization), osnovana 1947. godine,
 Međunarodna elektrotehnička komisija IEC (eng. International Electrotechnical
Commission), osnovana 1906. godine i
 Međunarodna telekomunikacijska unija ITU (eng. International Telecommunication
Union), osnovana 1865. godine.

Slika 11. Simboli međunarodnih organizacija za standardizaciju

Ove tri organizacije (ISO, IEC i ITU) zajedno čine udruženje “Svjetska standardizacijska
saradnja” (eng. World Standards Cooperation , WSC), koja je osnovana u 2001. godini, kako
bi se ojačali i unaprijedili međunarodni standardizacijski sistemi pojedinih članica.
ISO čine nacionalna tijela za standardizaciju (eng. National Standards Bodies, NSBs), i to po
jedan član po državi. Do 2010. godine objavio je preko 18.500 standarda. Standardi se donose
putem tehničkih komitetea (TC). Centralni sekretarijat organizacije smješten je u Ženevi,
Švajcarska. Institut za standardizaciju BiH punopravni je član ove organizacije.
IEC, kao jedna od najstarijih organizacija za standardizaciju, ustanovljen je na sličan način,
tj. od nacionalnih odbora, također, po jedan predstavnik po državi. U nekim slučajevima,
nacionalni odbor određene države u IEC je ujedno i zastupnik u ISO. Treba znati da su ove
obje organizacije (ISO i IEC) nevladine neprofitne međunarodne organizacije, koje nisu
ustanovljene niti jednim međunarodnim ugovorom. Njihovi članovi mogu biti nevladine
organizacije ili vladine agencije, određene od strane ISO I IEC. Standardi se donose putem
tehničkih komitetea (TC). Sjedište IEC-a je u Ženevi, Švajcarska. U IEC-u Bosnu i
Hercegovinu predstavlja BAKE (Bosanskohercegovački komitet za elektrotehniku) kao
nacionalni IEC komitet (pridruženi član).

17
S druge strane, ITU je organizacija ustanovljena ugovorom od strane stalne agencije
Ujedinjenih Naroda (eng. United Nations) u kojoj su vlade primarne članice. Osim vlada,
također, i druge organizacije (npr. nevladine ili privatne kompanije) mogu imati status
direktnog članstva u ITU. ITU je vodeća agencija Ujedinjenih nacija za pitanja informacionih
i komunikacionih tehnologija koja koordinira globano korištenje radiospektra. Sjedište ITU-a
je u Ženevi, Švajcarska.
Osim ovih, postoji veliki broj drugih neovisnih međunarodnih organizacija vezanih za
standardizaciju, kao što su IEEE (eng. Institute of Electric and Electronic Engineers), IETF
(eng. Internet Engineering Task Force), W3C (eng. World Wide Web Consortium) koje
razvijaju i objavljuju standarde za različite međunarodne upotrebe. U mnogim slučajevima
ove međunarodne organizacije nisu osnovane na principu jednog člana po državi, nego je
članstvo u ovim organizacijama otvoreno svima zainteresiranima, koji se žele priključiti i
sudjelovati u organizaciji prema postojećim pravilima – bilo kao organizacija, ili u svojstvu
pojedinačnog tehničkog stručnjaka.

Evropske organizacije za standardizaciju

Od evropskih organizacija u oblasti standardizacije potrebno je navesti, kao najvažnije
sljedeće tri organizacije:
 Evropski komitet za standardizaciju, CEN (eng. European Committee for
Standardization), osnovan 1961. godine, sa sjedištem u Briselu, Belgija, kao neprofitna
organizacija za planiranje, kreiranje i donošenje evropskih standarda u svim oblastima
privredne aktivnosti, izuzev u elektrotehnici i telekomunikacijama. Institut za
standardizaciju BiH pridruženi je član ove organizacije.
 Evropski komitet za elektrotehničku standardizaciju, CENELEC, (eng. European
Committee for Electrotechnical Standardization), osnovan 1973. godine, sa sjedištem u
Briselu, Belgija, kao neprofitna organizacija za planiranje, kreiranje i donošenje evropskih
standarda u oblasti elektrotehnike, elektronike i sa njima povezanih tehnologija. Institut za
standardizaciju BiH pridruženi je član ove organizacije.
 Evropski institut za telekomunikacijske standarde ETSI (eng. European
Telecommunications Standards Institute), osnovan 1988. godine sa sjedištem u Sophia
Antipolis, Francuska, kao neprofitna organizacija za planiranje, kreiranje i donošenje
evropskih standarda u oblasti informacionih i komunikacionih tehnologija. Institut za
standardizaciju BiH punopravni je član ove organizacije.

Slika 12. Simboli evropskih organizacija za standardizaciju

Neke od važnijih nacionalnih organizacija za standardizaciju su:
 Njemački institut za standardizaciju DIN (njem. Deutsches Institut für Nörmung)
 Britanski institut za norme BSI (eng. British Standards Institution)
 Američki nacionalni institut za standarde i tehnologiju NIST (eng. National Institute
of Standards and Technology)

18
 Slika 13. Simboli nacionalnih organizacija za standardizaciju

SISTEMI MJERNIH JEDINICA

Sistem mjernih jedinica je skup mjernih jedinica ustanovljen za dati sistem fizikalnih veličina
i predstavlja skup osnovnih i izvedenih jedinica.
Tokom cijele istorije postojala je želja da ljudi, radi što boljeg međusobnog razumjevanja,
razmjenjuju podatke o materijalnom svijetu. To su mogli raditi samo ako su te podatke
izražavali na svima podjednako razumljiv način i pomoću definiranih mjernih jedinica. Još su
u starom Egiptu smtrnom kaznom kažnjavani oni koji su bili zaduženi za čuvanje i kontrolu
mjernih sredstava ukoliko nisu izvršavali svoja zaduženja. U to vrijeme svakog punog
mjeseca umjeravale su se jedinice za dužinu. U grobnicama starog Egipta pronađene su mjere
koje su zasnivane na prirodnim veličinama. Neke od najstarijih civilizacija (Babilon, Sumer)
imale su jako složene i zakonima propisane mjerne jedinice.

Evropski mjerni sistem u srednjem vijeku, sve do usvajanja metarskog sistema zasnivao se na
grčkim i rimskim mjernim sistemima koji su za jedinice imali
najčešće antropološke mjerne jedinice (prst, palac, šaka, lakat,
pedalj, itd.). Za zapreminu su se koristile šuplje zapremine koje su
istovremeno ispunjene vodom korištene i za mjerenje težine. Zato
Slika 14. Definicija inča
su se u to vrjeme mjerne jedinice zvale „mjere i utezi“ (eng.
pounds and weight). Ove su se jedinice sve do kraja 18. stoljeća mjenjale od mjesta do mjesta,
od vremena do vremena. Svaka država, ponekad i svaki grad, imali su svoje mjerne jedinice,
koje su se mjenjale sa promjenom vladara. Kao primjer može se navesti jedinica dužine yard
koja je određena kao udaljenost između nosa i palca ispružene lijeve ruke engleskog kralja
Henrija I, a inč (eng. inch) je određen kao ukupna dužina tri zrna ječma (slika 14.) koja je iz
ječmenog klasa izvadio nasumice kralj Edward II.

Prvi korak ka današnjem sistemu mjera napravljen je još 22. juna 1799. godine kada je u
Francuskoj uveden decimalni metrički sistem. Tada su dvije šipke od platine, koje su
predstavljale standarde za metar i za kilogram, izložene u Arhivu Republike (Archives de la
République) u Parizu. Primjer Francuske slijedile su i neke druge zemlje uvodeći metarski
sistem (Belgija i Holandija 1816. godine, Grčka 1820. godine, Španija 1849. godine, Italija
1861. godine, itd.). Na potrebu za daljim razvojem i uvođenjem jedinstvenog sistema jedinica
ukazivali su mnogi veliki naučnici. Gaus (Karl Friedrich Gauss 1777-1855) je još 1832.
godine predložio upotrebu metričkog sistema zajedno sa jedinicom sekund, kao koherentnog
sistema jedinica u prirodnim naukama.

Na Međunarodnoj konferenciji o metru održanoj u Parizu 1875. godine 18 zemalja je

potpisalo Metarsku konvenciju i rezoluciju o uvođenju metričkog sistema jedinica. Postojeći
sistem jedinica dok nije dobio današnji oblik prošao je kroz više faza razvoja. To je bio CGS,
MKS, MKSA, Tehnički sistem, a danas je to SI sistem jedinica. Kroz istoriju su se koristile
različite jedinice za pojedine fizičke veličine.

19
Godine 1860. Maksvel (James Clerk Maxwell 1831-1879) je predložio uvođenje sistema
jedinica sa osnovnim i izvedenim jedinicama. Nakon toga, 1874. godine, Britanska
Asocijacija za Razvoj Nauke (British Association for the Advancement of Science, BAAS)
uvela je CGS (centimetre, gram, second) sistem jedinica. Postojali su posebni podsistemi za
elektricitet i za magnetizam (CGSe i CGSm). Ovaj sistem imao je vrlo značajnu ulogu u razvoju
nauke, naročito u razvoju fizike. Međutim, CGS sistem je bio nepodesan za upotrebu u
elektrotehničkim naukama pa su 1880. godine uvedene još dvije jedinice ohm [Ω], za
električnu otpornost i volt [V] za elektromotornu silu.

Kao posljedica Metarske konvencije (fra. Conventio du Metre), održane 20. 05. 1875. godine
već je 1889. godine uveden MKS (metre, kilogram, second) sistem jedinica. Giorgijev sistem
mjernih jedinica predložen je 1901. godine od strane talijanskog fizičara Giovannia Giorgia kao
''apsolutni'' sistem mjernih jedinica za područje elektromagnetizma. Pokazao je da se na osnovi jedinica
MKS-sistema može graditi koherentan sistem mehaničkih i elektromagnetskih jedinica ako se trima
osnovnim jedinicama doda i jedna elektromagnetska mjerna jedinica. Odabrana je jedinica ohm () za
električnu otpornost. Međunarodna elektrotehnička komisija (IEC) usvojila je ovaj prijedlog, s tim što
je za četvrtu jedinicu predložila amper (A) kao jedinicu jačine električne struje. Taj tzv. MKSA sistem
(metar, kilogram, sekunda, amper) je prihvaćen od strane zemalja uključenih u Konvenciju o
metru 1946. godine.

Međunarodni sistem jedinica – SI

Na svom 9. –om zasjedanju CGPM je 1948. godine donio slijedeće zaključke:
 da se prouči mogućnost uspostavljanja potpunog skupa pravila za mjerne jedinice,
 da se u tu svrhu službenim upitom istraži mišljenje koje prevladava u naučnim, tehničkim
i obrazovnim krugovima u svim zemljama, i
 da se izrade preporuke za uspostavu praktičnog sistema mjernih jedinica koji bi bio
prihvatljiv za sve zemlje potpisnice Konvencije o metru.
Nakon šest godina rada (1954. godine) MKSA sistem je proširen i uključene su mjerne
jedinice termodinamičke temperature kelvin i jačine svjetlosti kandela. Sistem je tada
promijenio ime u Međunarodni sistem jedinica, SI, (Systeme International d'Unites). Sistem
SI je zvanično uspostavljen 1960. godine na 11.-oj generalnoj konferenciji za tegove i mjere
CGPM. Na 14.-oj generalnoj konferenciji za tegove i mjere iz 1971. godine SI sistem je
ponovo proširen dodavanjem mola kao osnovne jedinice za količinu supstance.
Sistem SI se sastoji od sedam osnovnih jedinica, koje zajedno sa izvedenim jedinicama čine
koherentan sistem jedinica. Kao dopuna, neke druge jedinice van sistema SI prihvaćene su za
upotrebu zajedno sa jedinicama SI.
Osnovne osobine ovog sistema su:
- univerzalnost – primjenljiv je u svim oblastima nauke i tehnike,
- unifikacija jedinica – npr za pritisak paskal umjesto mm Hg, atmosfera, bar, itd),
- koherentnost (povezanost) sistema – koeficijenti proporcionalnosti u fizikalnim
jednačinama definisani pomoću izvedenih jedinica su jednaki jedinici,
- jasno razgraničenje između jedinice mase kg i jedinice sile N,
- udobnija primjena.
U SI sistemu razlikuju se tri klase jedinica:
- osnovne jedinice,

20
- izvedene jedinice,
- dopunske jedinice.

Osnovne jedinice
Tabela 2. Osnovne jedinice SI
Veličina Ime Oznaka
dužina metar m
masa kilogram kg
vrijeme sekunda s
električna struja amper A
termodinamička temperatura kelvin K
Veličina Ime Oznaka
količina materije (supstance) mol mol
jačina svjetlosti kandela cd
Definicija i realizacija svake osnovne jedinice SI sistema je modifikovana kako su
mjeriteljska istraživanja otkrivala nove mogućnosti postizanja preciznijih definicija i
realizacija jedinica. Npr. 1889. godine definicija metra bila je zasnovana na međunarodnom
Pt-Ir prototipu koji se čuvao u Parizu. 1960. godine metar je redefinisan kao 1 650 763,73
talasne dužine specifičnog spektra kriptona 86.

Slika 15. Nekadašnja definicija metra – Pt Ir etalon metra

Od 1983. godine ova definicija je postala neadekvatna te je odlučeno da se redefiniše metar

kao dužina puta koju u vakuumu napravi svjetlost u vremenu od 1/299 792 458 s. Ovim
redefinicijama relativna mjerna nesigurnost smanjena je sa 10-7 na 10-11. Izvorna
međunarodna pramjera metra koju je ozakonio 1. CGPM 1889. godine još se čuva u BIPM-u
pod uvjetima utvršenim 1889. godine.

21
 Slika 16. Današnja definicija metra

Definicije osnovnih jedinica SI sistema

- Metar je dužina puta koju u vakuumu napravi svjetlost u vremenu od 1/299 792 458 s
(17. CGPM 1983. godine).
- Kilogram je masa međunarodnog etalona kilograma. (1. CGPM
1889. godine) koji se čuva u Parizu. Etalon je napravljen od platine
(90 %) i iridijuma (10 %) u obliku valjka visine i prečnika 39 mm.
- Sekunda je trajanje od 9 192 631 770 perioda zračenja koje odgovara
prelazu između dva hiperfina nivoa osnovnog stanja atoma cezijuma
133 (13. CGPM 1968. godine).
- Amper je jačina stalne električne struje koja između dva prava
Slika 17. Definicija
paralelna vodiča, neograničene dužine i sa zanemarivo malim kilograma
kružnim presjekom, koji su u vakuumu razmaknuti jedan metar,
proizvodi među tim vodičima silu od 2 x 10-7 N po metru dužine (9. CGPM 1948. godine).
- Kelvin je termodinamička temperatura koja je jednaka 1/273,16 termodinamičke
temperature trojne tačke vode (10. CGPM 1954. godine).
- Mol je količina materije u sistemu koji sadrži toliko elementarnih jedinki koliko ima
atoma u 0,012 kilograma ugljika C12 (14. CGPM 1971. godine).
- Kandela je jačina svjetlosti, u određenom smjeru, izvora koji odašilje monohromatsko
zračenje frekvencije 540 x 1012 Hz i čija je energetska jačina u tom smjeru 1/683 vata po
steradijanu (16. CGPM 1979. godine).
Izvedene jedinice
Do izvedenih jedinica se dolazi polazeći od osnovnih jedinica primjenom matematskih
operacija. Mnoge izvedene jedinice dobile su poseban naziv i oznaku i mogu se primjenjivati
za izražavanje drugih izvedenih jedinica. Koherentne izvedene jedinice umnošci su potencija
osnovnih jedinica sa brojnim faktorom jednakim jedinici.
Izvedene jedinice se mogu podjeliti na slijedeće grupe:
- izvedene jedinice izražene pomoću osnovnih jedinica (Tabela 3.),

22
- izvedene jedinice koje imaju poseban naziv (Tabela 4.),
- izvedene jedinice izražene pomoću osnovnih jedinica i jedinica sa posebnim nazivom
(Tabela 5.).
Tabela 3. Izvedene jedinice SI izražene pomoću osnovnih jedinica SI sistema
Izvedena veličina Izvedena jedinica Oznaka
površina kvadratni metar m2
zapremina kubni metar m3
brzina metar u sekundi m s-1
ubrzanje metar u sekundi na kvadrat m s-2
gustoća (zapreminska masa) kilogram po kubnom metru kg m-3
jačina magnetnog polja amper po metru A m-1
gustoća električne struje amper po kvadratnom metru A m-2
količina supstance, koncentracija mol po kubnom metru mol m-3
sjaj (luminacija) kandela po kvadratnom metru cd m-2

Tabela 4. Izvedene jedinice SI sa posebnim nazivima i simbolima

Naziv Oznaka U SI U osnovnim SI
Izvedena veličina
jedinice jedinice jedinicama jedinicama
ugao u ravni radijan rad m . m-1 = 1
prostorni ugao steradijan sr m2 . m-2 = 1
frekvencija herc Hz s-1
sila njutn N m kg s-2
pritisak, naprezanje paskal Pa N/m2 m-1 kg s-2
energija, rad džul J N.m m2 kg s-2
snaga vat W J/s m2 kg s-3
električni naboj kulon C s A
električni napon volt V W/A m2 kg s-3 A-1
električni kapacitet farad F C/V m2 kg-1 s4 A2
električni otpor om Ω V/A m2 kg s-3 A-2
električna vodljivost simens S A/V m2 kg-1 s3 A2
magnetni fluks veber Wb V.s m2 kg s-2 A-1
magnetna indukcija tesla T Wb/m2 kg s-2 A-1
induktivnost henri H Wb/A m2 kg s-2 A-2

23
Tabela 5. Izvedene jedinice SI izražene pomoću osnovnih i jedinica sa posebnim nazivom
U osnovnim
Izvedena veličina Naziv jedinice Oznaka
SI jedinicama
ugaona brzina radijan u sekundi rad.s-1 m m-1s-1 =s-1
ugaono ubrzanje radijan u sekundi na kvadrat rad.s-2 m m-1s-2 =s-2
moment sile njutn metar N.m m2 kg s-2
jačina električnog polja volt po metru V.m-1 m kg s-3 A-1
permeabilnost henri po metru H.m-1 m-3 kg-1s4 A2
permitivnost farad po metru F.m-1 m kg s-2 A-2
površinska gustoća naboja kulon po kvadratnom metru C.m-2 m-2 s A
Jedinice izvan SI sistema
Međunarodni sistem jedinica (SI) je sistem jedinica koji je prihvatio CGPM i koji osigurava
međunarodno dogovorenu referenciju pomoću koje se danas definišu sve druge jedinice.
Preporučuje se za upotrebu u nauci, tehnici i trgovini. Osnovne SI jedinice i koherentne
izvedene SI jedinice, uključujući jedinice sa posebnim nazivima, imaju važnu prednost jer
čine koherentan skup, što ima za posljedicu da se ne zahtijeva pretvaranje jedinica kad se
umjesto veličina u veličinske jednačine uvrštavaju posebne vrijednosti. Budući da je SI sistem
jedinica koji je globalno prihvaćen, on također ima očitu prednost za uspostavljenje
svjetskoga dijaloga. Konačno, ako svi upotrebljavaju taj sistem, on pojednostavljuje učenje.
Ipak se priznaje da se neke jedinice izvan SI-a još uvijek pojavljuju u nauci i tehnici, a neke
će se vjerovatno i dalje još dugo upotrebljavati.
Neke jedinice izvan SI-a imaju povijesno značenje u osnovnoj literaturi. Druge jedinice izvan
SI-a, kao npr. jedinice vremena i ugla, tako su duboko ukorijenjene u povijest i kulturu tako
da će se i dalje upotrebljavati i u doglednoj budućnosti.
Iz tih razloga korisno je dati popis nekih važnijih jedinica izvan SI-a kako je učinjeno u
nastavku. Međutim, kad se upotrebljavaju te jedinice, treba uvijek imati na umu da se time
gube osnovne prednost SI-a.
Tabela 6. Jedinice van SI koje su dozvoljene za upotrebu
VRIJEDNOST U SI
VELIČINA JEDINICA OZNAKA
JEDINICAMA
vrijeme minut min 1 min = 60 s
sat h 1 h = 60 min = 3600 s
dan d 1 d = 24 h
prostorni ugao stepen ° 1° = (π/180) rad
minut ' 1' = 1°/60 = (π/10800) rad
sekund '' 1'' = 1'/60 = (π/648000) rad
površina hektar ha 1 ha = 104 m2
zapremina litar I,L 1 l = 1 dm3 = 10-3 m3
masa tona t 1 t = 103 kg
Postoji mnogo više jedinica izvan SI-a, čiji je broj prevelik da bi se navodile ovdje, koje imaju
povijesno značenje ili se još uvijek upotrebljavaju, ali samo u specijaliziranim područjima
(npr. barel nafte) ili u posebnim zemljama (npr. palac, stopa, jard). CIPM ne vidi nikakav

24
razlog da se te jedinice i dalje upotrebljavaju u savremenom naučnom i tehničkom radu.
Međutim, zbog njihove važnosti potrebno je dati mogućnost da se pronađu podaci o odnosu
između tih jedinica i odgovarajućih SI jedinica. CIPM je tako sastavio popis faktora
pretvaranja takvih jedinica u SI jedinice i učinio ga dostupnim na internet stranici BIPM-a.
Prefiksi mjernih jedinica
Postoje dvije skupine prefiksa mjernih jedinica i to:
 umnošci ili prefiksi višekratnici,
 dijelovi mjerne jedinice ili prefiksi nižekratnici.
Umnožak mjerne jedinice je veća mjerna jedinica koja se formira iz osnovne jedinice ili
izvedene jedinice prema dogovoru o razmjeri. Sa izuzetkom da (deka), h (hekto) i k (kilo) svi
znakovi za umnoške pišu se velikim slovom.
Dio mjerne jedinice je manja mjerna jedinica koja se formira iz osnovne jedinice ili izvedene
jedinice prema dogovoru o razmjeri. Svi znakovi za djelove mjerne jedinice pišu se malim
slovima.
Oznake prefiksa pišu se uspravno, zajedno sa oznakom jedinice, bez razmaka. Uvijek se
koristi samo jedan prefiks za jednu jedinicu. Svi nazivi prefiksa pišu se malim slovima, osim
na početku rečenice. Nazivi prefiksa su neodvojivi dijelovi naziva jedinica kojima su
pridruženi (npr. miliamper, megaom jedna su riječ). Prefiksi mjernih jedinica ne mogu stajati
sami niti se pridružiti broju 1.
Među osnovnim jedinicama SI sistema jedino jedinica mase kg sadrži prefiks iz povijesnih
razloga. Nazivi i znakovi za prefikse kod jedinice mase tvore se dodavanjem naziva prefiksa
nazivu gram (npr. mg, a ne mKg).
Tabela 7. Prefiksi mjernih jedinica
Faktor Ime prefiksa Simbol Faktor Ime prefiksa Simbol
1 -1
10 deka da 10 deci d
102 hekto h 10-2 centi c
103 kilo k 10-3 mili m
106 mega M 10-6 mikro μ
109 giga G 10-9 nano n
1012 tera T 10-12 piko p
1015 peta P 10-15 femto f
1018 eksa E 10-18 ato a
1021 zeta Z 10-21 zepto z
1024 jota Y 10-24 jokto y

Prefiksi za binarne jedinice

Naziv binarne jedinice bit dolazi od engleskih riječi binary digit. Osam puta veća jedinica
naziva se bajt (byte). Tako je bajt = 23 bita = 8 bita. Naziv jedinice bajt (znak: B) nastao je u
ranim šezdestim godinama prošlog stoljeća.
U septembru 1996. godine CIPM je prihvatio Preporuku (Recommendation U1) Binary
multiples of units used in information technology.

25
Međunarodna elektrotehnička komisija – IEC je 1999. godine objavila međunarodnu normu o
nazivima i znakovima binarnih jedinica: Amandment 2(1999) to IEC Standard 60027-2:
Letter symbols to be used in electrical technology, Part 2: Telecommunications and
electronics.

Vrijednost, naziv i znak binarne jedinice tvore se pomoću jednačine:

D=N·J (3.)
Ovdje, međutim, slovo D označava vrijednost binarne jedinice J, odnosno njezin naziv, a
množilac N određen je pomoću binarne definicije: N = 2r. Eksponent r ima samo pozitivne
vrijednosti. Binarni množilac N uvijek je veći od broja 1, tj. on je isključivo višekratnik. Za
sada su dovoljne vrijednosti binarnoga eksponenta: r = 10, 20, 30, 40, 50, 60
Tabela 8. Vrijednosti, nazivi i znakovi binarnih prefiksa
za binarne informatičke jedinice
Vrijednost binarnog predmetka Naziv Znak
10 . 3
2 = 1,024 10 kibi Ki
220 = 1,048576 . 106 mebi Mi
30 . 9
2 = 1,073741824 10 gibi Gi
40 . 12
2 = 1,099511627776 10 tebi Ti
50 . 15
2 = 1,125899906842624 10 pebi Pi
60 . 18
2 = 1,152921504606846976 10 eksbi Ei

Tabela 9. Nazivi, znakovi i vrijednosti binarnih jedinica

izvedenih od jedinica bit i bajt
Ime Simbol Vrijednost
Formativna jedinica bit ( simbol: bit )
kibibit Kibit 210 bit = 1024 bit
mebibit Mibit 220 bit = 1024 Kibit
gibibit Gibit 230 bit = 1024 Mibit
tebibit Tibit 240 bit = 1024 Gibit
pebibit Pibit 250 bit = 1024 Tibit
eksbibit Eibit 260 bit = 1024 Pibit
Formativna jedinica bajt ( simbol: B )
kibibajt KiB 210 B = 1024 B
mebibajt MiB 220 B = 1024 KiB
gibibajt GiB 230 B = 1024 MiB
tebibajt TiB 240 B = 1024 GiB
pebibajt PiB 250 B = 1024 TiB
eksbibajt EiB 260 B = 1024 PiB

26
Pisanje imena i simbola jedinica i izražavanje vrijednosti veličina
Opća pravila za pisanje imena jedinica i brojeva prvo je predložila 9. CGPM (1948., 7.
zaključak). Ta pravila su nakon toga razradili ISO, IEC i druge međunarodne organizacije.
Danas postoji opći konsenzus o tome kako koristiti imena i simbole jedinica, uključujući i
imena prefiksa te simbola veličina, te kako izražavati vrijednosti veličina. Skladnost tih
pravila i dogovora pomažu čitljivosti naučnih i tehničkih članaka.

Simboli jedinica pišu se uspravno bez obzira na tip slova koja se koriste u ostatku teksta.
Općenito se simboli jedinica pišu malim slovima, ali ako su izvedeni iz vlastitog imena ili se
nalaze na početku rečenice pišu se velikim početnim slovom.

Simboli jedinica ostaju nepromijenjeni u množini. Iza simbola jedinice se nikada ne stavlja
tačka, izuzev ako je kraj rečenice.
Jedinice kombinirane množenjem nekoliko jedinica moraju se pisati sa tačkom između
(oznakom množenja) ili sa razmakom. (npr. N·m ili N m). Jedinice kombinirane razlikom
jedne jedinice sa drugom moraju se pisati sa kosom crtom ili sa negativnim eksponentima.
(npr. m/s ili m s-1). Kombinirane jedinice mogu sadržavati samo jednu kosu crtu. Dozvoljena
je upotreba zagrada ili negativnih eksponenata za složene kombinovane jedinice (npr. m
kg/(s3 A) ili m kg s-3 A-1 , ali ne i mkg/s3/A niti mkg/s3A).

Simboli jedinica i imena jedinica ne smiju biti pomiješani. Nije dozvoljeno koristiti kratice za
simbole ili nazive jedinica (npr. sec. umjesto s ili sekunda).

Vrijednost veličine piše se kao umnožak broja i jedinice, a broj kojim se množi jedinica
brojna je vrijednost veličine izračena tom jedinicom. Između broja i jedinice uvijek se ostavlja
jedan prostorni razmak (npr. 5 kg, a ne 5kg). Pri izražavanju vrijednosti veličine može se
postupati u skladu sa uobičajenim algebarskim pravilima (npr. može se pisati jednačina T =
293 K, ali i jednačina T/K = 293). Ovaj drugi način je prikladan za prikazivanje podataka u
tablicama ili na grafikonima.

Znak koji se upotrebljava za odvajanje cjelobrojnoga od desetičnoga dijela broja naziva se

desetični znak. Na osnovu odluke 22. CGPM-a (2003., Zaključak 10.) "desetični znak mora
biti tačka ili zarez". Odabrani desetini znak treba biti onaj koji je uobičajen u dotičnom
kontekstu. Ako se broj nalazi između +1 i –1, desetičnom znaku tada uvijek prethodi nula
(npr. –0,234 A, a ne –,234 A).

Na osnovu odluke 9. CGPM-a (1948., Zaključak 7.) i odluke 22. CGPM-a (2003., Zaključak
10.), kako bi se olakšalo čitanje, znamenke višeznamenkastih brojeva mogu se malim
razmakom rastavljati u skupine od po tri. Između tih se skupina u prazni prostor ne smiju
umetati ni tačke ni zarezi (npr. 15 739,012 53 kg). Međutim, kad ispred ili iza desetičnog
znaka postoje samo četiri znamenke uobičajeno je da se za odvajanje jedne znamenke ne
upotrebljava razmak (npr. 1739,012 kg).

Matematičke operacije se mogu primjenjivati samo na simbole jedinica (kg/m3), a ne i na

njihova imena (kilogram/kubni metar). Pri pisanju, mora biti nedvosmisleno jasno na koju se
brojnu vrijednost odnosi simbol jedinice i koja se matematička operacija primjenjuje na
vrijednost fizičke veličine (npr. 35 cm x 48 cm, a ne 35 x 48 cm ; 100 g ± 2 g, a ne 100 ± 2 g).

Nekoliko poznatih izreka o mjerenju

27
 Pan metron ariston (Sve ima svoju mjeru) starogrčka poslovica;
 Omnia in numero et mensura (Sve je u broju i mjeri) latinska poslovica;
 Triput mjeri jednom sjeci (narodna poslovica);
 Teško onima koji pri mjerenju zakidaju, koji punu mjeru izimaju kada od drugih kupuju, a
kada drugima mjere na litar ili na kantar zakidaju (Kuran, Sura Al- Mutaffifin);
 Kakvom mjerom mjerite, takvom će se i vama mjeriti (Jevanđelje po mateju VII.2).

28
 GREŠKE MJERENJA
Osnovni zadatak mjerne tehnike je da se odredi prava (stvarna) vrijednost mjerene veličine s
određenom tačnošću u određenim okolnostima. Šta to konkretno znači? U predhodnoj
definiciji navedeno je „pod određenim okolnostima“ to jest u laboratoriji, radionici,
industrijskoj hali ili vani na terenu. Jasno je i da moguća tačnost mjerenja ovisi o tim
okolnostima. Navedeno je također "s određenom tačnošću", što znači da se svaka veličina
neće uvijek mjeriti sa najvećom mogućom tačnošću, već samo onoliko tačno koliko je
potrebno. Udaljenost između Sarajeva i Mostara ne treba mjeriti s tačnošću od ±1 m.
Vjerojatno je vozaču svejedno da li je to 100 m više ili manje. Isto tako promjer osovine
nekog stroja mora biti tačnije izmjerena npr. sa tačnošću ±10 μm. Zašto se ipak sve ne mjeri
sa istom točnosti, razlog je jednostavan – što je greška mjerenja manja, to je mjerna oprema
skuplja, a i samo mjerenje je skuplje i dugotrajnije.
U definici mjerenja se kaže da je osnovni zadatak odrediti pravu (stvarnu) vrijednost mjerene
veličine. Šta je to prava vrijednost. Pomalo filozofski kaže se da je prava vrijednost neke
veličine ona vrijednost koju ta veličina stvarno ima. To je u stvari teorijski pojam i nije je
moguće praktično odrediti, tako da je ona praktično nepoznata. I uz primjenu najtačnijih
metoda i uređaja, općenito, dolazi do izvjesnog odstupanja između stvarne vrijednosti
mjerene veličine i izmjerene vrijednosti. To odstupanje se naziva greškom mjerenja. Pri
tome, treba imati na umu da je bilo koji mjerni proces podvrgnut djelovanju slučajnih pojava
koje su u većini slučajeva nepoznate. Zbog toga se svi mjerni procesi moraju tretirati kao
“slučajno utjecani procesi”.
Procjenjivanje (određivanje) stvarnih vrijednosti mjerene veličine sastoji se od dvije faze.
Prva faza je sam postupak mjerenja u kojoj se dobijaju neobrađeni rezultati mjerenja, a u
drugoj fazi se vrši analiza izmjerenih rezultata. Ove dvije faze su međusobno povezane, jer
nivo složenosti prve faze „diktira“ kompleksnost analize rezultata mjerenja i obratno.
Također, bitno je naglasiti da je neophodno vršiti obradu mjerenih rezultata čak i kod
najjednostavnijih mjerenja.
Greške mjerenja, bez obzira na uzrok koji dovodi do greške, mogu se podijeliti na:
 grube greške,
 sistematske greške, i
 slučajne greške.
Grube greške nastaju, uglavnom, nepažnjom ili neznanjem osobe koja vrši mjerenje,
neadekvatnim rukovanjem mjernim sredstvom, netačnim očitavanjem mjernog sredstva ili
računanjem mjerne vrijednosti. Grube greške mogu nastati i zbog neispravnosti mjernog
sredstva ili pribora, kao i izborom neodgovarajućeg mjernog postupka ili zbog neuočavanja
uzroka greške.
Sistematske greške mjerenja nastaju zbog nesavršenosti mjernog postupka, mjernih sredstava,
nesavršenosti mjernog objekta ili predvidivih utjecaja sredine i osobe koja mjeri. Većina
sistematskih grešaka ima stalnu vrijednost, a time i određen predznak, a manji broj se mijenja
po predvidivom zakonu i to pri svim ponovljenim mjerenjima jedne fizikalne veličine.
Sistematska greška mjerenja se definiše kao komponenta greške mjerenja koja, tokom niza
mjerenja iste fizikalne veličine, ostaje stalna ili se mijenja na predvidiv način.
Zbog sistematskih grešaka rezultat mjerenja je uvijek netačan. Da bi se sistematske greške
eliminirale treba:

1
 odstraniti njihove uzroke pravilnim izborom mjerne metode i mjernih sredstava kao i
obezbjeđivanjem referentnih uvjeta sredine, ili
 odrediti i primjeniti odgovarajuće korekcije.
Svako korektno obavljeno mjerenje pretpostavlja eliminiranje najvećeg dijela sistematske
greške, na jedan od dva navedena načina. Ako se ne izvrši eliminiranje sistematske greške
rezultat mjerenja je netačan. Neminovno, jedan dio ovih grešaka ostaje prisutan, bilo zbog
njihovog nepoznavanja, bilo zbog nedovoljno preciznih korekcija. Ovaj dio greške često se
zove neisključena sistematska greška.

Može se predpostaviti da će kod primjene npr. odgovarajuće metode mjerenja otpora

izmjerena vrijednost uvijek biti manja od tačne vrijednosti, a samim tim će i greška mjerenja
uvijek imati isti predznak (biće negativna). Ovo je tipičan primjer sistematske greške
mjerenja.
Slučajne greške nastaju kao rezultat slučajnih procesa i kod svakog pojedinačnog mjerenja
imaju različitu vrijednost i različit predznak. Ako ista osoba više puta mjeri istu vrijednost
mjerene veličine pod istim uvjetima dobijaće se rezultati koji međusobno odstupaju jedan od
drugog. Slučajne greške mjerenja nije moguće predvidjeti pa se ne mogu eliminirati, odnosno
rezultat mjerenja se ne može korigovati.
Slučajna komponenta greške mjerenja se definiše kao komponenta greške mjerenja koja se
tokom niza mjerenja iste fizikalne veličine mijenja na nepredvidiv način.
Uzrok nastanka slučajnih grešaka su mehanički nedostaci u mjernom instrumentu, trenja u
ležajevima, promjenljivi prelazni otpor kontakata, promjena u naponu napajanja, itd. Svi ovi
uzroci djeluju istovremeno na različite načine i sa različitim intenzitetom pa se ne mogu
predvidjeti. Dakle, slučajne greške se ne mogu korigovati, ali se njihov utjecaj može smanjiti.
Za razliku od sistematske komponente greške mjerenja, koja rezultat mjerenja čini netačnim,
slučajna greška taj rezultat čini nepouzdanim, ne obavezno i netačnim. Slučajne greške su
predmet statističke analize.

Za jednu određenu fizikalnu veličinu egzistira njena prava (stvarna) vrijednost. Tu vrijednost,
čak i ako se eliminiraju sistematske greške nije moguće reproducibilno izmjeriti. To znači,
ako se ponovi više puta mjerenje iste veličine, pod istim uvjetima rezultati pojedinačnih
mjerenja, zbog prisustva slučajnih grešaka međusobno će se razlikovati.
Tako dobijen pojedinačni rezultat mjerenja predstavlja, u stvari, sumu stvarne vrijednosti
mjerene veličine, sistematske komponente greške i slučajne komponente greške:
xmj  xstv  xsis  xsl (1.)
Osnovni zadatak mjerenja fizikalne veličine može se predstaviti kao:
1. Snižavanje sistematske greške, ili ukoliko se ona može odrediti, korigovanje izmjerene
vrijednosti.
Dakle, treba provesti korekciju rezultata mjerenja s obzirom na sistematske greške,
odnosno moglo bi se reći da u mjernom rezultatu ne bi smjelo biti sistematskih grešaka.
Termin „ne bi smjelo biti“ za razliku od termina „ne smije biti“ govori o činjenici da u
mjernom rezultatu ne bi smjelo biti sistematske greške. Trebalo bi da su sistematske
greške korekcijom uklonjene iz mjernog rezultata. Razlog je vrlo jednostavan. Analizom
mjerenja se ustanovi iznos i predznak samo onih sistematskih grešaka za koje se pouzdano
može reći da su prisutne. To je npr. greška pokazivanja mjernog instrumenta koja je

2
 nastala kao rezultat utjecaja temperature, spojnih vodova, napona i/ili frekvencije, valnog
oblika signala, itd. Uzroci za činjenje grešaka mjerenja koji se ne mogu utvrditi ili za koje
se ne zna, ne analiziraju se kao niti njihov utjecaj na rezultate što znači da će greške, njima
izazvane, ostati u mjernom rezultatu. Za to se jednostavno kaže: mjerni rezultat sadrži
sistematske greške nepoznatog uzroka koje su uključene u rezultat mjerenja.
2. Za ovako korigovanu vrijednost treba odrediti područje unutar koga se sa određenom
vjerovatnoćom, zbog djelovanja slučajnih grešaka, nalazi stvarna vrijednost.
Slučajne greške, kao što im samo ime govori, su od slučaja do slučaja (od mjerenja do
mjerenja) različite po iznosu i predznaku. Pošto su uvijek različite onda se nikakvom
analizom ne mogu ustanoviti, kako što ih tačno izaziva, tako i njihov predznak i iznos.
Zato se i kaže da se utjecaj slučajnih grešaka na mjerni rezultat može smanjiti samo
ponavljanjem mjerenja. Zbog toga što u rezultatu ostaju sistematske greške zbog
nepoznatog uzroka nema nikakvog smisla ponavljati mjerenja nekoliko stotina ili hiljada
puta (to je preskupo i traje predugo).
Greške pojedinačnog mjerenja
Po načinu kako se mjerne greške izražavaju razlikuju se apsolutne i relativne greške.
Apsolutna greška mjernog instrumenta je razlika između izmjerene vrijednosti (rezultata
mjerenja) i stvarne vrijednosti mjerene veličine:
x  xmj  xstv (2.)
Stvarna vrijednost mjerene veličine xstv je teoretski pojam i nju nije moguće praktično odrediti
pa se kao njoj najbliža, uzima vrijednost za koju je moguće predpostaviti da najmanje odstupa
od stvarne vrijednosti, odnosno koja se sa praktičnog stanovišta, može smatrati kao tačna
vrijednost xt. Tačna vrijednost xt nije jednoznačno definirana veličina, jer je u svakom
konkretnom slučaju potrebno ocijeniti da li je odstupanje između stvarne i tačne vrijednosti
zanemarivo (xstv  xt). Sada se apsolutna greška mjerenja može odrediti kao:
x  xmj  xt (3.)
Apsolutna greška je algebarska veličina i pozitivna je kada je izmjerena vrijednost viša od
tačne vrijednosti, a negativna je kada je izmjerena vrijednost niža od tačne vrijednosti. Treba
naglasiti da se ne smije mješati apsolutna greška mjerenja sa apsolutnom vrijednošću greške
koja predstavlja modul greške i nije algebarska veličina.
Na primjer, ako se izmjeri napon Umj = 12,5 V a „tačna“ vrijednost napona je Ut = 12,7 V
apsolutna greška mjerenja bi bila ΔU = – 0,2 V, a apsolutna vrijednost greške bila bi
| ΔU | = |-0,2| = 0,2 V.
Apsolutna greška materijalizovane mjere je razlika između izmjerene vrijednosti i naznačene
(nazivne) vrijednosti mjerene veličine:
x  xmj  x NV , (4.)
gdje je xNV –vrijednost naznačena na materijalizovanoj mjeri.
Jasno, ima i drugačijih tumačenja proračuna ove greške kod materijaliziranih mjera. Tako,
neki autori misle da bi grešku materijalizirane mjere trebalo računati tako da se od naznačene
vrijednosti oduzme „tačna vrijednost“.
Jednostavan primjer će pokazati da to nije ispravno. Neka se analiziraju mjerni otpornici kao
elektrotehnički elementi. Oni imaju na sebi naznačenu vrijednost, a uz nju i dozvoljena
odstupanja.

3
Na otporniku je naznačeno 1000  5%. To znači da proizvođač garantira da će svi otpornici
ove serije imati otpor najmanje 950  a najviše 1050  ( -5% do +5%  5% od 1000 
iznosi 50 ). Neka se uzme da je mjerenje prilično tačno sa dozvoljenim odstupanjem (±50
Ω) i neka je ta izmjerena vrijednost 950 . To mjerenje je korektno jer je rezultat unutar
dozvoljenih granica. Ovo je što se tiče apsolutne greške mjerenja. Međutim, procentualna
greška je:
x  xstv 1000  950  5000
p%  NV  100%   100   5 ,263%
xstv 950 950
tj. krivo bi zaključili da otpor odstupa za više od +5% pa da je neispravan (a odstupa za
dozvoljenih 50 ), a isto tako bi u slučaju, kada bi izmjerili da je iznos otpornika 1052  za
ovu grešku na ovaj način neispravno izračunali da mu je procentualna greška:
x  xstv 1000  1052  5200
p%  NV  100%   100   4 ,943%
xstv 1052 1052
tj. i opet bi krivo zaključili da je ovaj otpornik ispravan jer odstupa za manje od -5% (iako je
neispravan jer odstupa za nedozvoljena 52 ).
Korekcija je negativna vrijednost apsolutne greške:
K  x (5.)
Da bi se smanjila greška mjerenja vrlo često se koristi korekcija, to jest ispravak. Korekcija je
neki iznos koji se dodaje ili oduzima izmjerenoj vrijednosti mjerene veličine kako bi se
smanjila greška mjerenja. Naravno, uz ove vrijednosti je uvijek obavezno prisutna mjerna
jedinica.
Relativna greška mjerenja je količnik apsolutne greške i tačne vrijednosti:
x
g (6.)
xt
Relativna greška materijalizovane mjere je količnik apsolutne greške i naznačene (nominalne)
vrijednosti mjerene veličine:
x
g (7.)
xNV
Relativna greška se najčešće izražava u procentima.
Svedena relativna greška mjerenja je greška "svedena" na dogovorenu vrijednost i računa se
kao:
x
 %    100 (8.)
DV
Dogovorena vrijednost je ona vrijednost koja je definisana propisima i ona je za instrumente
sa nulom na početku skale jednaka mjernom opsegu. U tom slučaju je:
x
 %    100 (9.)
MO
Za instrumente sa nulom izvan skale dogovorena vrijednost je jednaka razlici gornje i donje
granice mjernog opsega. Za instrumente sa nulom unutar skale, dogovorena vrijednost je
jednaka zbiru apsolutnih vrijednosti gornje i donje granice mjernog opsega.

4
Najveća dozvoljena greška mjernog sredstva je najveća greška mjernog sredstva dozvoljena
njegovom tehničkom specifikacijom datom od strane proizvođača, metrološkim propisima ili
drugom regulativom vezanom za dato mjerno sredstvo.

U tehničkoj specifikaciji mjernog sredstva, koja je sastavni dio uputstva za rad date od strane
proizvođača obavezno se navodi ova vrsta greške koja se često zove i garantovana greška
mjernog uređaja. Time zapravo proizvođač garantuje da će se sva mjerenja koja se vrše ovim
mjernim sredstvom, obavljati sa greškom manjom ili jednakom najvećoj dozvoljenoj grešci.
Ova metrološka karakteristika za analogni mjerni instrument se najčešće daje u vidu klase
tačnosti mjernog instrumenta.
Granice grešaka analognih mjernih instrumenata koje odgovaraju indeksima klase tačnosti
definišu se kao najveća dozvoljena apsolutna vrijednost greške u procentima dogovorene
vrijednosti, odnosno:
xmax
KT   max   max    100 (2.10.)
MO
Prema propisima pokazni mjerni instrumenti se svrstavaju u osam klasa tačnosi i to:
0,05 ; 0,1 ; 0,2 ; 0,5 ; 1 ; 1,5 ; 2,5 ; 5
Iz predhodnog izraza se vidi da je za određenu klasu tačnosti apsolutna greška mjerenja
konstantna, odnosno relativna greška je najveća u prvom dijelu skale. Većina proizvođača
analognih mjernih instrumenata ne preporučuje korištenje instrumenata u prvoj trećini skale,
dok neki proizvođači to čak i ne predviđaju tehničkom specifikacijom instrumenta.
Najveća dozvoljena mjerna greška digitalnog mjernog instrumenta obično se izražava u
obliku:
G  X % PV  Y% MO  Z dig  , (2.11.)
gdje su: X %PV – X procenata od pokazane vrijednosti (eng.. ”of reading”),
Y%MO – Y% procenata od mjernog opsega ili od kraja skale (eng. ”of range” ili ”of end
scale” ili ”full scale”), i
Zdig – Z vrijednosti zadnje cifre (digita) na displeju.

Ponovljivost i reproducibilnost mjerenja

Ponovljivost i reproducibilnost mjerenja su dvije važne karakteristike mjernog procesa koje
su u funkciji bliskosti uzastopnih rezultata mjerenja iste mjerene veličine. Definišu se kao:
Ponovljivost mjerenja je bliskost slaganja rezultata više uzastopnih mjerenja iste mjerene
veličine u kratkom vremenskom intervalu pri kojima su isti svi slijedeći elementi:
– metoda mjerenja, – izvršilac mjerenja, – mjesto mjerenja,
– mjerno sredstvo i – parametri okoline.
Ponovljivost se može kvantitativno izraziti u obliku rasipanja rezultata mjerenja.
Reproducibilnost mjerenja je bliskost slaganja rezultata mjerenja iste mjerene veličine, u
slučaju kada se pojedinačna mjerenja vrše u promjenjenim uvjetima kao što su metoda
mjerenja, izvršilac mjerenja, mjerno sredstvo, mjesto mjerenja, parametri okoline i vrijeme.
Pri navođenju reproducibilnosti potrebno je navesti koji se od navedenih uvjeta mijenja. I
ponovljivost se, kao i reproducibilnost može kvantitativno izraziti u obliku rasipanja rezultata

5
 Tačnost i preciznost mjerenja
Pojam tačnosti mjerenja se vrlo rijetko koristi kao kvantitativni parametar u mjerenju. Tačnost
se koristi prvenstveno kao poredbeni pojam, na primjer uobičajeno je za jedno od dva
mjerenja reći da je tačnije od drugog.
Tačnost mjernog sredstva je sposobnost mjernog sredstva da pokazuje vrijednosti koje su
bliske stvarnoj vrijednosti mjerene veličine, odnosno tačnost je bliskost slaganja rezultata
mjerenja i stvarne vrijednosti mjerene veličine.
Tačnost mjerenja se izražava greškom mjerenja (najčešće relativnom).
Preciznost mjernog sredstva je u suštitni funkcija ponovljivosti. Kako je ponovljivost ovisna
prvenstveno od slučajnih grešaka, tako je i preciznost poslijedica slučajnih razlika pa se njena
procjena dobija statističkim metodama.
Preciznost mjernog sredstva je sposobnost mjernog sredstva da pokazuje vrijednosti koje su
međusobno bliske, odnosno preciznost je bliskost međusobnog slaganja rezultata mjerenja.
Preciznost mjerenja se izražava standardnom devijacijom rezultata mjerenja (najčešće
relativnom).

a) b) c) d)
Slika 2.1. Upoređivanje tačnosti i preciznosti

Preciznost, odnosno „nepreciznost“ ne smije se zamjeniti sa pojmom tačnosti. Poboljšanje

preciznosti nužan je uvjet za povećanje tačnosti.

Uočavanje razlike između ovih pojmova najjednostavnije je objasniti preko slike 2.1. Na slici
a je predstavljena visoka tačnost (tačna vrijednost bliska srednjoj vrijednosti) i visoka
preciznost (uzak interval rasipanja rezultata mjerenja oko srednje vrijednosti). Na slici b je
niska tačnost (veliko odstupanje tačne i srednje vrijednosti) i visoka preciznost (uzak interval
rasipanja rezultata mjerenja oko srednje vrijednosti). Slična analiza se može dati i za druga
dva primjera (c i d) na kojima je preciznost niska (širok interval rasipanja rezultata mjerenja
oko srednje vrijednosti).

Statistička analiza rezultata mjerenja

Ako se mjeri više puta ista konstantna mjerena veličina, uz predpostavku da su eliminirane
sistematske greške, pod istim uvjetima i sa istim instrumentima, dobijaju se rezultati, koji će
međusobno odstupati i rasipati se oko neke vrijednosti. Do rasipanja dolazi zbog slučajnih
grešaka, koje nije moguće uzeti u obzir putem korekcije, jer se mijenjaju po veličini i po
predznaku.

6
Srednja vrijednost slučajne varijable
Ako se pojedinačni rezultati mjerenja označe kao x1, x2 , x3, … ,xn-1 , xn apsolutne greške
pojedinačnog mjerenja mogu se računati kao:
x1 = x1 - xt , x2 = x2 - xt ...  xn = xn - xt (12.)
Iz predhodnog sistema jednačina se dobije:
x1 + x2 + … + xn = x1 + x2 + … + xn – n xt (13.)
odakle je tačna vrijednost mjerene veličine:

xt 
1
x1  x2  ...  xn   1 x1  x2  ...  xn  (14.)
n n
Prvi član sa desne strane je aritmetička sredina rezultata mjerenja x pa se može pisati da je:
1 n
xt  x   xi  x  
n i 1
(15.)

gdje je  aritmetička sredina apsolutnih grešaka pojedinačnih mjerenja.

Kako svaka apsolutna greška pojedinačnog mjerenja može imati sa podjednakom
vjerovatnoćom pozitivnu i negativnu vrijednost to i  može biti pozitivno i negativno sa
podjednakom vjerovatnoćom. Može se pisati sada:

xt  x   (16.)
Prema Gausovoj teoriji slučajnih grešaka, polazi se od dvije predpostavke (aksioma):
1. Pri velikom broju ponovljenih mjerenja, jednako vjerovatno nastaju slučajne greške
jednakih vrijednosti, ali suprotnog znaka.
2. Vjerovatnoća pojavljivanja malih grešaka veća je od vjerovatnoće pojavljivanja velikih
grešaka.
Na osnovu prve predpostavke može se zaključiti da će pri dovoljno velikom broju
ponovljenih mjerenja granična vrijednost  težiti nuli:
lim   0 (17.)
n
To znači da je najvjerovatnija vrijednost mjerene veličine pri višestruko ponovljenim
mjerenjima, koja su jednako pouzdana, njena aritmetička sredina:
1 n
xt  x   xi
n i 1
(18.)

Dakle, pri višestrukim mjerenjima konstantne fizikalne veličine aritmetička sredina rezultata
mjerenja najbolja je aproksimacija tačne vrijednosti mjerene veličine. Srednja vrijednost je
samo najvjerovatnija vrijednost mjerene veličine, ali ne i prava vrijednost.

Standardna devijacija pojedinačnog mjerenja

Ako je neki mjerni postupak precizniji onda se manje razlikuju pojedinačni rezultati mjerenja.
Za ocjenu preciznosti mjernog postupka služi standardna devijacija ili srednja kvadratna
greška pojedinačnog mjerenja:

s
1 n
 xi  x
n  1 i 1
 
2
(19.)

7
Što je manja standardna devijacija s to je mjerni postupak precizniji i obratno.
Matematičari, koji rade s beskonačno velikim skupovima podataka, koriste u istu svrhu
standardnu devijaciju pojedinačnog mjerenja pa tada srednja aritmetička vrijednost postaje
očekivanje , a razlika između n – 1 i n je zanemariva, tako da se tada može pisati:

n s 
1 n 
n i 1

  xi  x 
2
(20.)

Relativna standardna devijacija definiše se kao odnos standardne devijacije i aritmetičke

sredine, to jest:

s R (%) 
s
100 
1 1 n
 xi  x 
2
 100 (21.)
x x n  1 i 1

Da bi srednja vrijednost bila jednaka tačnoj vrijednosti mjerene veličine trebalo bi izvršiti
beskonačno mnogo mjerenja. Pošto se u praksi uvijek vrši konačan broj mjerenja to
izračunata srednja vrijednost odstupa od tačne vrijednosti za neku apsolutnu grešku .

Nepouzdanost srednje vrijednosti (tj. srednja kvadratna greška aritmetičke sredine) je

procjena odstupanja srednje vrijednosti od stvarne vrijednosti mjerene veličine i računa se kao:

 
n
s 1
 xi  x
2
sx  
nn  1 i 1
(22.)
n

Ovaj podatak ima smisla samo za konačan broj n jer za slučaj kada n   uvijek iznosi 0 što
se vidi iz predhodne jednačine, a kako se taj rezultat zna i ne govori ništa novo (zato se i
aritmetička sredina beskonačnog skupa podataka zove očekivanje, jer je to očekivana prava
vrijednost, pa onda i to očekivanje ne može odstupati od te prave vrijednosti tako da  mora
biti jednako 0).

Relativna standardna devijacija aritmetičke sredine definiše se kao odnos standardne

devijacije aritmetičke sredine i aritmetičke sredine, to jest:
sx
 
n
1 1

2
s R x (%)  100  xi  x  100
x nn  1 i 1
(23.)
x

Posebni slučajevi računanja statističkih veličina

U praksi se često javljaju dva posebna slučaja, a koja nisu obuhvaćena predhodno obrađenom
materijom.

Prvi slučaj je da rezultati mjerenja nisu međusobno ravnopravni, to jest da su neki od njih
više, a neki manje pouzdani. Ovaj slučaj je karakterističan za mjerenja iste veličine, koja se
obavljaju pod različitim uvjetima, a daju jedinstven rezultat.

8
Ako su pojedina mjerenja nejednako pouzdana potrebno je uvesti brojeve p1, p2, … , pn, koji
su mjera njihove različite pouzdanosti. Ovi brojevi se zovu težinski faktori i pouzdanijim
mjerenjima pridodaje se veći težinski faktor, to jest veća vrijednost p. Ako se uzme da je
preciznost mjerenja mjera pouzdanosti onda se iz poznate standardne devijacije si može
odrediti težinski faktor koristeći slijedeću relaciju:

C
pi  (24.)
si2

gdje je C proizvoljno odabrana konstanta pogodna za računanje težinskih faktora.

Težinski faktori se određuju iz relacije:

C  p1 s12  p2 s22  ...  pn sn2 (25.)

Aritmetička sredina nejednako pouzdanih rezultata mjerenja i standardna devijacija su sada:

p1 x1  p 2 x 2  ...  p n x n 1 n
1 n
x    p i xi s2    pi si2 (26.)
p1  p 2  ...  p n n n
 pi i 1
 pi i 1

i 1 i 1

Drugi slučaj je kada se pri dobijanju velikog broja rezultata mjerenja javlja niz jednakih
rezultata koji se mogu grupisati. Ovo daje pregledniju sliku rezultata i ujedno pojednostavljuje
postupak proračuna.

Ako su rezultati mjerenja takvi da je frekvencija fi pojavljivanja pojedinih vrijednosti xi

srednja vrijednost rezultata mjerenja se dobije kao:

f x  f 2 x2  ...  f n xn 1 n
x 1 1    f i xi
f 1  f 2  ...  f n n (27.)
 fi i 1

i 1

Standardna devijacija u ovom slučaju iznosi:

 
n
  f i  xi  x 
1
s
2
(28.)
n  1 i 1

Grafičko predstavljanje rezultata mjerenja

Pri mjerenju kontinualne veličine skup mjerenja čini diskretni skup podataka koji se razlikuju
za diferencijalno male priraštaje. Vrlo često se svi podaci grupišu u pogodno odabrane opsege
mjerne vrijednosti (grupe) i odredi se frekvencija pojavljivanja rezultata mjerenja u datoj
grupi. Najprikladniji način prikazivanja ovih rezultati je dijagram koji se zove histogram.

9
Histogram je grafički prikaz rezultata mjerenja u kome apscisa pokazuje skupove rezultata
mjerenja unutar opsega mjerene veličine, a ordinata učestanost njihovih ponavljanja.
Grupisanje rezultata u intervale histograma se vrši na ukupnom intervalu mjerenja

R(x)=xmax - xmin, (29.)

gde je xmax najveći, a xmin najmanji rezultat.

Pri crtanju histograma potrebno je odrediti optimalan broj mjernih intervala. Pri suviše
velikom broju intervala histogram grubo i bez dovoljnog razlaganja prikazuje raspodjelu
rezultata. Ukoliko je broj intervala suviše veliki neki od intervala mogu ostati prazni, to jest
javljaju se prekidi u prikazivanju raspodjele, a neki intervali mogu imati nerelano velike
vrijednosti. Broj intervala (grupa) histograma se najčešće računa ovisno od broja mjerenja n
kao:

m  n 1 (30.)

Histogram mjerenja mora obuhvatiti sve izmjerene vrijednosti, a svaki pojedini rezultat mora
da pripada samo jednom intervalu. Pri crtanju dijagrama na apscisu se nanose intervali
histograma, a na ordinatu učestanost ponavljanja ili relativna učestanost ponavljanja. Kako je
teško praviti kvantitativne komparativne procjene različitih raspodjela učestanosti ako njihovi
intervali nisu jednaki, u mjernoj praksi se sve ove raspodjele učestanosti normalizuju u
odnosu na širinu intervala, tako da se rezultati mjerenja predstavljaju normalizovanim
histogramom.

Kod normalizovanog histograma na ordinatu se nanosi normalizovana učestanost Pi koja se

dobije na sljedeći način. Ako je učestanost pojavljivanja rezultata mjerenja fi u i-tom intervalu
širine xi =xi – xi-1 tada se relativna učestanost fri u i-tom intervalu dobije kao:

fi
f ri  (31.)
n

gdje je: n – ukupan broj rezultata mjerenja.

Normalizovana učestanost u u i-tom intervalu wi jednaka je:

f ri fi
Pi   (32.)
xi n  xi

Ova normalizovana učestanost jednaka odnosu relativne učestanosti i širine intervala naziva
se gustoća relativne učestanosti rezultata mjerenja.

10
 a) Normalizovani dijagram b) gustoća raspodjele vjerovatnoće
Slika 2. Normalizovani histogram i gustoća raspodjele vjerovatnoće

Parametri vjerovatnoće rezultata mjerenja

Osnovni parametri koji karakterišu vjerovatnoću rezultata merenja su:
 gustoća raspodjele vjerovatnoće mjerenja, i
 funkcija raspodjele vjerovatnoće rezultata mjerenja.
Neka se analizira šta se dešava sa histogramom u slučaju kada se broj rezultata mjerenja
povećava i da u graničnom slučaju n → ∞, a da pri tome širina intervala histograma opada sve
do graničnog slučaja u kome xi → 0. Očigledno je da tada histogram predstavlja kontinualnu
funkciju f(x) koja je prikazana na slici 2.b. Ova nenegativna, realna i neprekidna funkcija
definisana je za svaki realan broj x i naziva se gustoća raspodjele vjerovatnoće rezultata
mjerenja i određuje se kao:

P( xi  x  xi  x )
f ( x )  lim (33.)
x  0 x

pri čemu izraz P( xi  x  xi  x) predstavlja vjerovatnoću da se rezultat mjerenja nalazi u

intervalu ( xi  x  xi  x) .

Vjerovatnoća da se rezultat mjerenja nalazi u konačnom ntervalu x1 , x2  jednaka je sada:

P x1  x  x2  
x2

 f x dx
x1
(34.)

Svaka funkcija raspodjele je normalna, kao što je to slučaj i sa histogramom. To znači da je

ukupna površina koju zatvaraju kriva i apscisa jednaka je jedinici, što se matematski može
napisati kao:

11
 

 f x dx  1

(35.)

Osim gustoće raspodjele vjerovatnoće mjerenja značajnu ulogu u analizi slučajnih veličina
ima i funkcija raspodjele vjerovatnoće rezultata mjerenja koja predstavlja vjerovatnoću da
rezultat mjerenja ima vrijednost koja je manja od neke veličine x i može se napisati kao:

x
px    f x dx (36.)

Funkcijom (36.) izračunava se vjerovatnoća da se neka mjerena vrijednost nalazi u intervalu
(-∞ , x). Funkcija je definisana za svaki realni broj x, neprekidna je i neopadajuća, a ima
vrijednost od 0 do 1.

Funkcije raspodjele slučajnih varijabli, koje se susreću u tehničkoj praksi, pokazuju pretežno
jedan karakterističan, zvonast oblik kao na Slici 3.

Gaus je datu funkciju raspodjele p(x)

analitički opisao kao:
2
1  xx 
  
f x  
1 2  s 
e (37.)
s 2

Ovako definisana funkcija raspodjele

zove se normalna ili Gausova
raspodjela vjerovatnoće rezultata
mjerenja.
Osnovne osobine ove funkcije
raspodjele su:
 funkcija je pozitivna i neprekidna za
svaku vrijednost x
 funkcija je simetrična u odnosu na Slika 3. Gausova funkcija raspodjele vjerovatnoće
aritmetičku sredinu x = x
1
 funkcija ima maksimum u tačci x = x jednak p( x ) 
s 2
 funkcija ima dvije prevojne tačke za x = x  s
 površina ograničena krivom Gausa i apscisom jednaka je jedinici
 funkcija ima oblik zvona čija strmina ovisi od s (za manje s funkcija ima strmiji oblik).
Vjerovatnoća P da će mjereni rezultat biti u intervalu (x1 , x2) određena je integralom:
2
1  x  x 
x2  
1 2  s 
P( x1  x  x2 ) 
s 2
e dx (38.)
x1

12
 xx
Uvodeći kao smjenu bezdimenzionu promjenljivu Z  , dx  s  dZ
s
dobije se standardizovana normalna funkcija raspodjele:

1  12  Z 2
f ( z)  e (39.)
2

pa se sada relacija (38.) može pisati kao:

Z2 1
1  Z 2
P( x1  x  x 2 ) 
2
e 2
dZ , (40.)
Z1
gdje su:
x1  x x2  x
Z1  , Z2 
s s
Dati integral je analitički nerješiv i njegove
vrijednosti u ovisnosti od funkcije (vrijednosti)
Z date su u tablicama i to obično za vrijednosti
promjenjive Z od 0 do 3. U tabelama se obično
daje vrijednost integrala:
Slika 4. Normalizovana Gausova raspodjela
Z 1
 Z 2
PZ  
1
2 0
2
e dZ (41.)

Kako je ovako definisana funkcija

neparna za negativne vrijednosti
promjenljive Z vrijedi:

P Z   1  PZ  (42.)

Ako vrijednostima promjenljivih Z1 i Z2,

iz tablica odgovara vjerovatnoća P(Z1) i
P(Z2), tada je vjerovatnoća P da se
rezultat mjerenja nalazi i intervalu (x1,
x2) jednaka:
P  PZ 2   PZ 1  (43.) Slika 5. Kriva gustoće Gausove raspodjele
Područje pouzdanosti se definira kao područje unutar čijih granica se sa statističkom
sigurnošću P može očekivati stvarna vrijednost mjerene veličine pod predpostavkom
normalne raspodjele grešaka.

Ako se unutar granica pouzdanosti nalazi 50% rezultata mjerenja (polovina rezultata
mjerenja) te granice se nazivaju vjerovatnom greškom mjerenja.

Maksimalna greška proizilazi iz pravila 3s, koje se dosta često susreće u literaturi, a u kojem
se uvodi Z = 3, čemu odgovara vjerovatnoća od 99,73 % što praktično obuhvata sve rezultate

13
mjerenja pri normalnoj raspodjeli. Ukoliko se pojave i rezultati koji odstupaju za više od 3s
od aritmeričke sredine, onda se oni obično odbacuju, jer je njihov uzrok neka gruba greška.

Studentova – t raspodjela
Područje pouzdanosti se definiše kao područje unutar čijih granica se sa statističkom
sigurnošću P može očekivati stvarna vrijednost mjerene veličine. Ovakve granice, koje neće
biti prekoračene sa nekom vjerovatnoćom, nazivaju se granice pouzdanosti. Granice
pouzdanosti su jednoznačno određene ako je istovremeno data i vjerovatnoća.

U slučaju da je izvršen mali broj pojedinačnih mjerenja, područje pouzdanosti nije moguće
odrediti pomoću normalne raspodjele. Tada se koristi Studentova – t raspodjela koja definiše
područje pouzdanosti kao:

t
x s , (44.)
n

gdje je t faktor koji se daje u tabelama i čija vrijednost ovisi od odabrane statističke sigurnosti
i broja pojedinačnih mjerenja.

Osnovna primjena studentove raspodjele je statistička analiza rezultata sa malim brojem

mjerenja kada je primjena normalne raspodjele matematički nekorektna. Za veći broj mjerenja
Studentova raspodjela praktično prelazi u normalnu raspodjelu, što je ostvareno već za n > 30.
Studentova raspodjela daje šire područje pouzdanosti u odnosu na normalnu raspodjelu za istu
vjerovatnoću. Ovo proširenje je utoliko veće što je broj mjerenja manji, a zahtjevana
vjerovatnoća veća.

Obrada rezultata posrednih mjerenja

U mjernoj praksi se često mjerena veličina koja je predmet interesovanja ne dobija direktno
mjerenjem, već posredno preko mjerenja drugih veličina koje su sa njom povezane nekom
funkcionalnom ovisnošću. Na primjer, neka se predpostavi da je veličina Y u funkcionalnoj
ovisnosti od rezultata mjerenja x1, x2, ... , xn :

Y  f x1 , x2 ,..., xn  (45.)

Kako je svaka od direktno mjerenih veličina xi poznata sa definisanom greškom, zadatak se

svodi na određivanje greške indirektno mjerene veličine, na osnovi poznavanja grešaka
pojedinih direktno mjerenih veličina.

Sistematska greška posredno mjerenih veličina

Ako su greške mjerenja veličina xi sistematske, odnosno ako se utjecaj slučajnih grešaka u
odnosu na sistematske greške može zanemariti tada je potrebno odrediti sistematsku grešku
posredno mjerene veličine Y.
Ako su poznate sistematske greške xi pojedinačnih rezultata mjerenja xi tada se može
odrediti sistematska greška veličine Y kao razlika između veličine Yi dobijene mjerenjima i
stvarne vrijednosti veličine Ys kao:

Y  Yi  Ys  f x1  x1 , x2  x2 ,..., xn  xn   f x1 , x2 ,..., xn  (46.)

14
Razvojem u Tajlorov red uz zanemarivanje članova višeg reda, dobije se:

n
f
Y    xi (47.)
i 1 x i

S obzirom da parcijalne greške mogu biti različitog predznaka one se na taj način mogu
djelimično, ili čak potpuno, kompenzirati. Sigurne granice grešaka se dobijaju kao:

n
f
Ysig    xi (48.)
i 1 xi

Vidi se da su sve parcijalne greške u predhodnom izrazu uzete sa istim predznakom tako da
ne može doći do kompenzacije pojedinačnih grešaka. Ovaj način određivanja grešaka se u
praksi malo koristi jer on tretira najnepovoljniji slučaj koji je malo vjerovatan. Zato su ovako
dobijene granice greške nepotrebno široke.

U praksi se češće koriste statističke (vjerovatne) granice greške definisane kao:

n
f
Ystat  
i 1 xi
 xi 2 (49.)

Ovako izračunate granice greške mogu ponekad biti i prekoračene, pa se zato kod njih može
govoriti samo o njihovoj statističkoj sigurnosti.

Relativna sistematska greška se računa kao:

Y
gY (%)   100 (50.)
Y

Slučajne greške posredno mjerenih veličina

Ako su mjerene veličine xi izmjerene sa slučajnom greškom tako da su poznate srednje
vrijednosti x i i standardne devijacije si pojedinačnih rezultata mjerenja najvjerovatnija
vrijednost posredno mjerene veličine Y je:

Y  f ( x 1 , x 2 ,..., x n ) (51.)

Standardna devijacija indirektno mjerene veličine Y se tada dobija kao:

n
f
sY   xi
 s xi 2 (52.)
i 1

odnosno relativno standardno odstupanje je:

sY
s ry (%)  100 (53.)
Y

15
 ODREĐIVANJE JEDNAČINE OPTIMALNE PRAVE METODOM
NAJMANJIH KVADRATA
U mjernoj praksi često treba odrediti odnose između dviju ili više mjernih veličina. Na
primjer kalibracijom nekog instrumenta dolazi se do “n” parova tačaka ulazne i izlazne
veličine (x1,y1), (x2,y2), … , (xk,yk), … , (xn,yn). Postupak je najjednostavniji ako između dviju
mjerenih veličina vlada linearan odnos. Tada za n izmjerenih vrijednosti parova (xi,yi)
određuje linearna funkcija:

y  a x b (54.)

Ta funkcija naziva se pravac regresije.

Pri rješavanju ovog problema predpostavlja se da postoje samo slučajne greške, dok se smatra
da su sistematske greške otklonjene.

Zbog neizbježnih grešaka redovnim mjerenjem dobijeni odnosi odstupaju od stvarnih odnosa,
pa se traži rješenje kod kojeg je suma kvadrata odstupanja minimalna. Metoda najmanjih
kvadrata predstavlja najbolji postupak za određivanje optimalne prave kroz skup
eksperimentalnih tačaka.

Neka se analiziraju dva karakteristična

slučaja:
a) slučajne greške postoje samo kod
mjerenja izlazne veličine y dok su
greške ulazne veličine x zanemarive,
odnosno mjerenje ulazne veličine je
znatno preciznije.
b) slučajne greške postoje samo kod
mjerenja ulazne veličine x dok su
greške izlazne veličine y zanemarive,
odnosno mjerenje izlazne veličine je
znatno preciznije.

Slučaj a) Ako između dvije mjerene

veličine vlada linearan odnos tada se za n
ponovljenih mjerenja može pisati:
y1  a  x1  b ; y2  a  x2  b ; .... ; Slika 6. Optimalna prava po metodi
(55.) najmanjih kvadrata
yk  a  xk  b ; .... ; yn  a  xn  b

Greška k–tog mjerenja iznosi:

 k  yk  a  xk  b (56.)

Prema Gausovoj teoriji slučajnih grešaka, prava će biti optimalna kada je suma kvadrata
grešaka i minimalna. To jest:

16
 i 2  yi  a  xi  b2  min (57.)

Uvjet minimuma je da parcijalni izvodi predhodnog izraza po a i b budu jednaki nuli.


  i 2 2    yi  a  xi  b    xi   0
a
(58.)

  i 2   2    yi  a  xi  b   0
b

Iz predhodnog sistema jednačina dobija se da:

a   xi2  b   xi   xi yi
(59.)
a   xi  b  n   yi

Rješavajući predhodne jednačine po a i b dobije se:

n   xi y i   xi   y i  xi2   yi   xi   xi yi
a ; b (60.)
n   xi2   xi  n   xi2   xi 
2 2

Slučaj b) Ako se slučajne greške javljaju kod mjerenja ulazne veličine x, dok je mjerenje
izlaza y precizno, jednačina:

y  a x b , (70.)

može se napisati kao:

y b
x   a1  y  b1 , (71.)
a a

gdje su:

1 b
a1  ; b1   (72.)
a a

Primjenjujući isti postupak kao u slučaju a) dobije se:

n   xi yi   xi   yi  yi2   xi   yi   xi yi
a1  ; b1  (73.)
n   yi2   yi  n   yi2   yi 
2 2

Iz predhodnih relacija lahko se dobiju koeficijenti a i b:

17
 n   yi2   yi   yi   xi yi   yi2   xi
2

a ; b (74.)
n   xi yi   xi   yi n   xi yi   xi  yi

18
 ELEMENTI MJERNIH KRUGOVA
Pri mjerenjima se vrlo često u mjernom krugu, pored mjernih instrumenata, koriste i drugi
pomoćni elementi bez kojih se mjerenje ne bi moglo izvršiti.

Neki od tih elemenata kao što su otpornici, induktiviteti, kondenzatori itd. sami po sebi ne
daju nikakav napon na svom izlazu ili ulazu pa se zovu pasivni elementi mjernih krugova.

Drugi elementi kao što su razne vrste genetatora napajaju mjerni krug pa se zovu aktivni
elementi mjernih krugova. Ovi aktivni elementi su naponski i strujni mjerni izvori, operaciona
pojačala i razni elektronički elementi, odnosno oni elementi koji na svom izlazu daju napon ili
struju kojima se napaja mjerni krug.

PASIVNI ELEMENTI MJERNIH KRUGOVA

U mjernoj tehnici mjerni otpornici, kondenzatori i induktiviteti, kao pasivni elementi mjernih
krugova, nalaze široku primjenu. Od njih se zahtijeva da imaju nepromijenjene karakteristike
dugi niz godina, te da su što je moguće manje podložni utjecaju okoline (npr. temperature).

Mjerni otpornici

Mjerni otpornici su definirani nazivnim iznosom električnog otpora Rn, njegovom

tolerancijom (granicama greške) i dopuštenom snagom ili dopuštenom strujom. Ti podaci su
obično navedeni na otporniku. Mjerni otpornici treba da imaju granice tolerancije što uže, a
od njih se zahtijeva i da imaju što "čišći" aktivni otpor, odnosno da imaju što manje primjese
induktiviteta i kapaciteta. Isto tako, od njih se zahtijeva da imaju što manji temperaturni
koeficijent otpora, neznatan termoelektrični napon prema bakru i naravno, da imaju što viši
specifični električni otpor. Mjerni otpornici najčešće se prave od manganina (legura 84% Cu,
12% Mn, 4% Ni) koji ima specifični otpor od  = 0,43 mm2/m. Prolaskom struje kroz
otpornik unutar i van njega nastaje magnetno polje tako da svaki otpornik ima i određeni
parazitni induktivitet. Kako između zavoja vlada, u pogonu, potencijalna razlika koja stvara
električno polje i veže električni naboj, to svaki otpornik ima i određeni parazitni kapacitet.

Slika 1. Nadomjesna shema mjernog otpornika Slika 2. Žičani otpornik

Impedansa spoja na Slici 1. iznosi:
L 
Rn  jL
 
1  j    1   2 LC  Rn C 
jC  Rn 
Z  Rn  (1.)
Rn  jL 
1  2

1    LC    Rn  C
2 2 2 2

jC
Kako je kod mjernih otpornika fazni pomak redovito mali to vrijedi:

1
   tg 
Im Z  L
 
     1   2 LC  Rn C     ,
Re Z   Rn 
(2.)

gdje je  - vremenska konstanta otpornika.


L
Rn
 
 1   2 LC  Rn C (3.)

Na niskim i tonskim frekvencijama vrijedi da je  2LC  1 pa je u tom slučaju vremenska

konstanta otpornika data kao:

L
  Rn C (4.)
Rn

Vremenska konstanta je mjerilo kvaliteta mjernog otpornika za izmjenične struje. Kvalitetni

mjerni otpornici imaju vremenske konstante reda veličine mikrosekunde do nanosekunde.

Induktivitet namotaja najlakše se može smanjiti tako da se smanji presjek kroz koji prolazi
fluks magnetnog polja. To je najlakše napraviti tako da tijelo na koje se namata otporna žica
ne bude u obliku cijevi već da se izradi u obliku ravne pravougaone pločice (Slika 3.). Koliko
puta se smanji površina presjeka toliko puta se smanji i induktivitet namotaja.

Da bi se utjecaj parazitnog induktiviteta dodatno smanjio koriste se razni načini namotavanja

žice. Na primjer, ako se uzme otporna žica polovičnog presjeka pa se namota tako da se svaka
paralela mota u suprotnom smjeru kao na Slici 4. (tzv. Ayrton-Perryu-jev namotaj).

Slika 3. Pljosnati otpornik Slika 4. Ayrton-Perryu-jev namotaj

Na taj način se magnetski fluksevi oba namotaja poništavaju, tako da se znatno smanji
parazitski induktivitet. Iako se žice ukrštaju ne moraju biti izolirane, jer na mjestima ukrštanja
uvijek imaju isti potencijal.

U praksi se često koristi tzv. bifilarni namotaj

otpornika kod koga se dvije izolirane žice
namataju jedna uz drugu a na kraju se spoje. I u
ovom slučaju magnetski fluksevi se poništavaju
jer struje kroz namotaje teku u suprotnim
smjerovima.
Slika 5. Bifilarno namotani otpornik
Vremenska konstanta bifilarno namotanog
otpornika računa se kao:

2
 L 1
   R C l 2 , (5.)
R 3
gdje su R', L', C' podužne vrijednosti otpora, induktiviteta i kapaciteta, a l dužina namotaja.

No kako su žice vrlo blizu a na početku svitka je i puni napon, to će u ovom slučaju biti
relativno velik utjecaj parazitnog kapaciteta. Parazitni kapacitet osobito dolazi do izražaja kod
visokoomskih otpornika. Utjecaj parazitskog kapaciteta smanjuje se tako da se bifilarni namot
otpornika izrađuje u sekcijama (Slika 6.). To izgleda kao da na jednom tijelu postoji više
bifilarno namotanih otpornika koji su spojeni u seriju. Na primjer, ako se otpornik načini iz 4
sekcije onda je na krajevima svake sekcije 1/4 ukupnog napona pa će se akumulirana energija
električnog polja smanjiti 16 puta.

Kod mjernih otpornika velike otpornosti može

se zanemariti induktivnost otpornika pa se
ekvivalentna shema predstavlja paralelnom
vezom R i C. U tom slučaju aktivna
komponenta kompleksne otpornosti je:

ReZ  
Rn Slika 6. Chaperonov namotaj
(6.)
1  CRn 
2

Iz predhodnih izraza je vidljivo da

pri visokim frekvencijama dolazi
do smanjenja aktivne otpornosti
otpornika. Proračun utjecaja
frekvencije na karakteristike
otpornika je veoma kompleksan
jer taj utjecaj ovisi o više faktora
(površinski efekat, dielektrični
gubici, itd.). Zbog toga se u praksi
najčešće koristi ovisnost promjene
otpornosti od frekvencije dobijene
eksperimentalnim putem. Iz ovih
ovisnosti je evidentno da se na
visokim frekvencijama aktivna Slika 7. Promjena aktivne otpornosti visokoomskog otpornika sa
komponenta otpornika velike frekvencijom
otpornosti može smanjiti i
nekoliko puta, o čemu se mora voditi računa pri upotrebi određenog otpornika.

Pored nazivne otpornosti jedna od osnovnih karakteristika mjernog otpornika je i njegova

nazivna snaga. To je maksimalno dopuštena snaga koja se razvija na otporniku u toku
relativno dugog vremenskog perioda pri neprekidnom opterećenju i određenoj temperaturi
okoline, pri čemu parametri otpornika ostaju u propisanim granicama.

Ova snaga se zasniva na maksimalnoj temperaturi koju ne smije da pređe nijedno mesto na
otporniku. Nazivna snaga ovisi od dimenzija otpornika i uslova hlađenja, kao i od uslova
eksploatacije. Ovom snagom određena je i maksimalna vrijednost struje kroz otpornik:

3
 Pn
I max  (7.)
Rn

Pri opterećenju otpornika snagama koje su iznad nazivnih vrijednosti dolazi do razaranja
otpornog materijala, čime se smanjuje životni vijek otpornika, ili, čak, dolazi do pregorjevanja
istog.

Vrlo važna karakteristika je i temperaturna stabilnost otpornika. Promjene otpornosti

otpornika pri porastu temperature karakterišu se temperaturnim koeficijentom otpornosti αR,
koji je jednak relativnoj promjeni otpornosti pri promjeni temperature:

1 dR  1 
R   0  (8.)
R dT  C

Dugotrajno djelovanje povišene temperature može dovesti do nepovratnih promjena

otpornosti ili oštećenja otpornika, a ove promjene posebno su izražene kod nenamotanih
(slojnih) otpornika. Zbog toga, za svaki tip otpornika postoji maksimalna temperatura okolne
sredine pri kojoj se otpornik smije opteretiti nazivnom snagom. Kada otpornik treba da radi
pri višim temperaturama, onda se smije opteretiti samo snagom koja je manja od nazivne.

Pored temperature na stabilnost karakteristika mjernog otpornika znatan utjecaj mogu da

imaju vlažnost i šumovi. Otpornost otpornika može biti izmjenjena u slučaju da je on pod
utjecajem vlage. Ova promjena otpornosti nastupa zbog toga što se usljed vlažne površine
otpornika stvara provodni „most“, te se šentira otpornik. Ova pojava je izraženija kod
otpornika velike otpornosti. Zbog toga se vrši zaštita površine otpornika kvalitetnim
lakovima, emajlima ili plastičnim masama. Na taj način se, pored zaštite od vlage, otporni
sloj štiti i od mehaničkih oštećenja.

U otpornicima je od značaja i termički ili Džonsonov šum koji je posljedica termičke

fluktuacije nosilaca naelektrisanja i neovisan je od vrste materijala od koga je izrađen
otpornik. Napon ovoga šuma Utš se računa kao:

U tš  4kTRf (9.)

gdje su: k = 1,38⋅10-23 J/K − Bolcmanova konstanta, T (K) − apsolutna temperatura, R (Ω) −
otpornost otpornika, Δf (Hz) − širina frekventnog područja u kome se mjeri šum.

Otpornici manji od 0,1  izrađuju se od manganinskog lima, a otpornici veći od 0,1 

izrađuju se od manganinske žice. Za otpornike manje od 100  primjenjuje se bifilirani
namotaj, a za veće otpornike primjenjuju se posebne izvedbe namotaja (npr. Chaperonov
namotaj).

Kod otpornika malih iznosa otpora (nekoliko stotina ili desetaka m) problem predstavlja i
otpor kontakta koji je reda veličine nekoliko m, ali je vrlo promjenljivog iznosa tako da se
ne može znati njegov tačan iznos. Kod takvih malih otpora on može potpuno pokvariti
rezultat mjerenja. Da se smanji utjecaj ovog promjenljivog otpora na rezultat mjerenja
otpornici malih iznosa izrađuju se sa 4 stezaljke.

4
 Slika 8. Spajanje otpornika sa 4 stezaljke

Dvije stezaljke (vanjske – S1 i S2) su strujne i na njima je promjenljiv pad napona. Druge
dvije stezaljke (unutarnje N1 i N2) su naponske. Na ove stezaljke se spaja voltmetar i otpor je
definiran između tih stezaljki. Kako kroz voltmetar ide vrlo mala struja, a on ima relativno
veliki otpor, to je utjecaj malog otpora kontakata naponskih stezaljki u takvom slučaju
zanemariv. Kod ovih otpornika veći je problem skin efekat kod izmjeničnih struja, naročito
viših frekvencija jer su oni vrlo često izrađeni od otpornog lima (relativno velika površina –
za mali otpor). Bilo koje iole tačnije mjerenje zahtjeva otornik sa četiri priključka.

U mjerenjima se vrlo često, pored otpornika konstantnog iznosa, koriste i otpornici

promjenljive otpornosti (potenciometri ili klizni otpornici).

Pored osnovnih parametara koji definišu otpornike konstantne otpornosti, klizne otpornike
karakterišu još i sljedeće osobine: nazivna vrijednost ukupne otpornosti, minimalna otpornost,
početni skok otpornosti, razlučivanje, postojanost na habanje, dopunski kontaktni šum i zakon
promjene otpornosti (funkcionalna karakteristika).

Slika 9. Otpornik promjenljive otornosti

Nazivna vrijednost ukupne otpornosti kliznog otpornika je otpornost između fiksnog

priključka i priključka klizača, kada je klizač u krajnjem položaju.

Početni skok otpornosti (apsolutni minimalni otpor) predstavlja minimalnu vrijednost

otpornosti od koje počinje ravnomjerna promjena otpornosti kliznog otpornika. Ova
vrijednost obično iznosi (1÷2)% ukupne otpornosti za klizne otpornike sa logaritamskom
promjenom, odnosno (5÷10)% za klizne otpornike sa linearnom promjenom otpornosti.

Razlučivanje je najmanja promjena otpora sa pomakom klizača, a vrijednost mu je od 0,01 %

do 1,0 % od vrijednosti ukupnog otpora.

5
Postojanost na habanje je okarakterisana sposobnošću otpornika da sačuva nepromjenjene
karakteristike pri višestrukom korišćenju pokretnih dijelova. Ona se ocjenjuje brojem
korišćenja tih pokretnih dijelova, a da pri tom karakteristike kliznog otpornika ostanu u
dozvoljenim granicama.

Dopunski kontaktni šum nastaje između otpornog elementa i klizača kako pri pomjeranju
klizača (šum pomjeranja), tako i pri fiksiranom položaju istog. Nivo šuma pomjeranja je
znatno viši od nivoa termičkog šuma.

Funkcionalna karakteristika otpornosti

predstavlja zakon promjene otpornosti između
fiksnog priključka i klizača pri pomjeranju
klizača, a ovisi od načina konstrukcije kliznog
otpornika. Najčešće se primjenjuju klizni
otpornici sa linearnom (kriva 1 na Slici. 30.),
logaritamskom (kriva 2) i inverzno logaritam-
skom (kriva 3) promjenom otpornosti. Pored
njih, postoje potenciometri i sa drugačijom
promjenom otpornosti, npr. sa sinusnom i
drugim funkcionalnim ovisnostima.

Otpornost kružnih potenciometara sa Slika 10. Funkcionalna karakteristika

linearnom promjenom otpornosti ovisi od ugla
obrtanja pokretnog sistema, tako da je:


R  Rmin  R  Rmin  (10.)
 max max

1 – otporna žica 2 – klizač

1 – osovina 2 – ležaj 4 – klizni kontakt 3 – skala
3 – vanjsko tijelo sa urezanim spiralnim ležištem
5 – utor za vođenje klizača 6 – klizač
7 – otporna žica
Slika 11. Izvedbe kružnih potenciometara

Kliznim promjenljivim otpornicima mogu se vrijednosti otpora u strujnom krugu mijenjati

kontinuirano ili u vrlo malim koracima. Ali sa njima nije moguće namijestiti tačno neki iznos
otpora. U mjerenjima se često treba imati promjenljivi otpornik kojemu se tačno može
podesiti vrijednost otpora u nekim granicama. Za to se koriste slogovi preciznih otpornika

6
smještenih u zajedničko kućište. Vrijednost otpora namješta se ili s čepovima (Slika 12.) ili s
preklopkama (Slika 13.). Kod izvedbe date na Slici 12. kad je svih 13 čepova umetnuto u
ležišta ukupni otpor je 0 Ω, a kad su svi izvučeni 100 Ω. Kod izvedbe date na Slici 13.
prikazano je 10 jednakih otpornika vezanih u seriju, a sa preklopkom se bira koliko će ih biti
uključeno u strujni krug. Takav sklop se naziva dekada. U pravilu se stavlja nekoliko dekada
u seriju (10 x 1 Ω ; 10 x 10 Ω ; 10 x 100 Ω ; 10 x 1 kΩ ; 10 x 10 kΩ ; 10 x 100 kΩ itd.).

Slika 12. - Slog otpornika s čepovima Slika 13. – Otporna dekada sa preklopkom

Mjerni kondenzatori

Mjerni kondenzatori koriste se u mjernim mostovima za ispitivanje dielektrika, u

visokonaponskim djeliteljima i kao etaloni za poredbeno mjerenje kapaciteta.

Oni treba da imaju što "čišći" kapacitet, odnosno da imaju veliki izolacioni otpor između
elektroda. Isto tako, od njih se zahtijeva da njihov kapacitet bude konstantan, neovisan o
temperaturi, frekvenciji i naponu.

Realni dielektrici posjeduju određenu provodnost uslovljenu postojanjem slobodnih jona i

elektrona u njima. Ta provodnost je mala, ali ipak konačna. Struja koja protječe kroz
dielektrik pod utjecajem napona na oblogama kondenzatora i koja je, praktično, struja
gubitaka, zove se struja curenja. Ova struja je vrlo mala, reda stotog ili hiljaditog dijela
mikroampera (izuzev kod elektolitskih kondenzatora) i raste sa temperaturom približno po
eksponencijalnom zakonu, tako da otpornost izolacije kondenzatora jako ovisi od
temperature.
Dakle, kondenzatori moraju imati veliki izolacioni otpor između elektroda, dovoljno male
gubitke u dielektriku i dovodima te neznatan parazitni induktivitet. Nadomjesna shema
kondenzatora može se tada predstaviti serijskom ili paralelnom vezom idealnog kapaciteta
(bez gubitaka) i otpora koji predstavlja gubitke u dielektriku, kao na Slici 14.

Slika 14. Vektorski dijagram i nadomjesna shema mjernog kondenzatora

7
Fazni pomak  između struje i napona nije tačno 90 već je zbog ugla gubitaka  manji i
iznosi:
 = 90 -  (11.)

Ugao gubitaka računa se kao:

1
tg   Rs C s (12.)
R p C p

Recipročna vrijednost tangensa ugla gubitaka naziva se faktor dobrote kondenzatora i računa
se kao:

1 1
Q   R p C p (13.)
tg Rs Cs

Između veličina serijske nadomjesne sheme Rs i Cs i veličina paralelne nadomjesne sheme Rp

i Cp vrijede odnosi:

tg 2

C s  C p  1  tg 
2
 Rs  R p (14.)
1  tg 2

Kod realnog kondenzatora koji je priključen u električni krug jedan dio energije se uvijek
nepovratno gubi, zbog procesa polarizacije i konačne provodnosti dielektrika. Snaga gubitaka
u kondezatoru se može izračunati kao:
Pg  UI cos   UI sin   U 2C sin   U 2C (15.)
Dakle, što je manji ugao gubitaka  manji su i gubici u kondenzatoru.

Za kondenzatore se navode sljedeći podaci: nazivni iznos kapaciteta, nesigurnost tog iznosa,
gubici (tg), nazivni napon, vremenska i temperaturna stabilnost, itd. Treba napomenuti da na
visokim frekvencijama koje se koriste u telekomunikacijama do izražaja mogu doći i
induktiviteti priključnih vodova, pa i elektroda kondenzatora. Pojavljuju se i dodatni gubici
usljed skin efekta. Nadomjesna shema se tada može predstaviti kao na Slici 14.

Ukupna impedansa ovakvog spoja dobije se kao:

1
Rp 
jC p Rp  C p Rp
2

Z uk  Rd  jL   Rd   j  L  
1 1   C p Rp
2 2 2  2 2 2 
1   C p Rp 
(16.)
Rp  
jC p

8
Iz predhodnog izraza se vidi da kod vrijednosti
frekvencije koja je jednaka:

1 1 1
f rez   2 2 (17.)
2 C p L C p Rp
Slika 14. Nadomjesna shema mjernog
kondenzatora pri visokim frekvencijama
može nastupiti serijska rezonansa.

Kod frekvencija koje su veće od rezonantne frekvencije kondenzator se ponaša kao

induktivitet. Stoga je kod nekih izvedbi kondenzatora, uz već spomenute karakteristike,
navedena i gornja granična frekvencija upotrebe kondenzatora, odnosno frekvencija
rezonancije. Rezonantna frekvencija kondenzatora ovisi o njegovoj izvedbi, a može se uz
određene zahvate povećati i na više stotina MHz.

Kao etalonski kondenzatori koriste se najčešće računski etaloni kapaciteta. Računski etaloni
kapaciteta su oni etaloni kapaciteta kod kojih se vrijednost kapaciteta može odrediti
računskim putem na osnovu njihovih dimenzija. To je npr. moguće za pločasti kondenzator
kao na Slici 15. koji ima zaštitnu elektrodu kako bi se izbjegli efekti izobličenja na ivicama i
dobilo homogeno električno polje.

Slika 15. Računski etalon kapaciteta

Za ovakav kondenzator može se pisati da je njegov kapacitet jednak:

C  0 
2r  a    1
2
 (18.)
4 d
Znatno manje greške postižu se izradom etalona kapaciteta koji se zove Thompsonov računski
etalon kapaciteta. Prema teoretskim razmatranjima kod simetričnog rasporeda valjaka
kapacitet između valjaka 1 i 3, odnosno 2 i 4 ovisi samo o međusobnom razmaku pomoćnih
valjaka 6 i 7. Svi valjci su metalni i smješteni su u metalnu cijev.

9
Vrijednost kapaciteta dobije se prema
jednačini:
0
C1,3  C2, 4     ln 2 (19.)


Slika 16. Thompsonov etalon kapaciteta

Mjerni induktiviteti

Mjerni induktiviteti treba da imaju što "čišći" induktivitet. Isto tako, od njih se zahtijeva da
njihov induktivitet bude konstantan, neovisan o temperaturi, frekvenciji, struji i stranim
magnetskim poljima. Mjerni induktiviteti namotavaju se na neferomagnetsko tijelo, jer
feromagnetski materijal unosi gubitke usljed histereze i vrtložnih struja, što uzrokuje da
induktivitet ovisi o jačini struje. Od kalemskog tijela na koji se namotava žica unekoliko
ovise i karakteristike svitka. Kalemska tijela su obično cilindričnog oblika sa glatkom ili
rebrastom površinom od lakoobradivih materijala. Namotaji mogu biti jednoslojni i višeslojni.
Kod jednoslojnih namotaja zavoji su jedan do drugoga − bez koraka (Slika. 17. a) ili su
razmaknuti, sa korakom (Slika 17.b).

a) bez koraka b) sa korakom p

Slika 17. Jednoslojni svitak
Korak namota (p) bira se na osnovu različitih konstruktivnih zahtijeva; sa jedne strane, pri
povećanju koraka smanjuje se magnetska veza između namota, usljed čega se smanjuje
induktivnost, a sa druge strane to smanjuje sopstvenu (parazitnu) kapacitivnost mjernog
induktiviteta.

Za dobijanje većih vrijednosti induktivnosti proizvode se višeslojni induktiviteti. Međutim,

višeslojni induktiviteti sa zavojima motanim po pravilnom redu imaju mali Q faktor, malu
stabilnost i veliku sopstvenu kapacitivnost. Zbog toga se za motanje višeslojnih induktiviteta
korististi unakrsno i nasumično motanje, čime se postiže da takvi induktiviteti imaju relativno
veliki Q-faktor i neznatnu sopstvenu kapacitivnost. Pored toga, ovakav način motanja
osigurava veliku mehaničku čvrstoću čak i bez kalemskog tijela.
Ekvivalentna shema mjernog induktiviteta može se predstaviti kao na Slici 18.

10
 Slika 18. Ekvivalentna shema mjernog induktiviteta i vektorski dijagram

Impedansa spoja prema Slici 18. iznosi:

R  jL

Z 
jC


R  j  L  1   2 LC   R 2 C  (20.)
R  jL 
1 1   2
 LC     R  C
2 2 2 2

jC

Kako su kod mjernih induktiviteta R i C znatno manji od L onda će se, uz zanemarenje člana
 2R2 C2 u nazivniku i R2 C u brojniku dobiti:

Re k 
R

 R  1  2 2 LC  ; Le k 
L

 L  1   2 LC  (21.)
1   2
LC 
2
1   LC2

Modul impedanse Z sada se može pisati kao:

R 2  L 
2
Z
1   
2 2 (22.)
LC

Kao i kod mjernog kondenzatora i kod mjernog induktiviteta može nastupiti serijska
rezonansa čija je frekvencija jednaka:

1 1 R2 1
fr   2  (23.)
2  LC C 2   LC

Ako su gubici relativno mali, modul impedanse će se sa frekvencijom linearno povećavati

samo do neke frekvencije, a zatim, kada se utjecaj parazitne kapacitivnosti C više ne može
zanemariti, povećanje modula impedanse je sa znatno većim nagibom (Slika 19). Parazitna
kapacitivnost uslovljava nastanak rezonanse na nekoj frekvenciji, i tada modul impedanse
dobija maksimalnu vrijednost. Iznad te frekvencije mjerni induktivitet gubi induktivne
osobine, odnosno tada dominantnu ulogu preuzima parazitna kapacitivnost, i induktivitet se
ponaša kao kondenzator.

11
Već je napomenuto da parazitna kapacitivnost
ovisi od načina motanja kalema, što ima
posljedice na vrijednost modula impedanse.
Otpor i kapacitet mjernog svitka mogu se
smanjiti ako se svitak radi od torusa sa
feromagnetskom jezgrom. Takve konstrukcije
su nepoželjne zbog nelinearnih odnosa u
feromagnetiku.

Promjenljivi samoinduktivitet može se

ostvariti pomoću dva svitka, od kojih je bar
jedan pomičan, a koji se spajaju u seriju ili
paralelno. Ukupni samoinduktivitet ovisi o
samoinduktivitetima pojedinih svitaka L1 i L2,
i o njihovom međuinduktivitetu M.
Za serijski spoj vrijede relacije
L's  L1  L2  2M
(24.)
L  L1  L2  2M
''
s Slika 19. Frekventna ovisnost modula
impedanse induktiviteta
gdje je Ls'vrijednost samoinduktiviteta kada se
magnetni fluksevi prvog i drugog svitka podupiru, a Ls'' samoinduktivitet kada su magnetni
fluksevi u opoziciji.

Za paralelan spoj vrijede relacije:

L'p 
L1  M L2  M   M ; L''p 
L1  M L2  M   M (25.)
L1  M  L2  M L1  M  L2  M

gdje su L' p i L''p vrijednosti samoinduktiviteta kada su magnetski fluksevi prvog i drugog
svitka u opoziciji, odnosno kada se njihovi magnetski fluksevi podupiru.

Promjenom međusobnog položaja svitaka mijenja se međuinduktivitet, pa se samoinduktivitet

date kombinacije može se kontinuirano mjenjati od neke minimalne do neke maksimalne
vrijednosti.

Računski etaloni induktiviteta najčešće se

izrađuju kao jednoslojni svitak namotan na
cijev (cilindar - valjak) izrađenu od kvarca,
mramora, steatita, itd. Na ovom tijelu ureže se
spiralni utor u koji se stavi bakrena žica. Slika 20. Računski etalon induktiviteta
Izrađuju se tako da im je unutarnji promjer
dva puta veći od dimenzija presjeka svitka. S takvim odnosom dimenzija postiže se najveći
induktivitet uz najmanji utrošak bakra – pa time i relativno najmanji parazitski omski otpor
svitka R. Induktivitet ovakvog svitka računa se kao:

L  25,5  N 2  r  107 (26.)

12
Za više frekvencije žica je napravljena od mnogo izoliranih niti. Stezaljke svitka nalaze se na
vanjskoj strani svitka gdje je magnetsko polje najslabije a moraju biti što manjih dimenzija
zbog vrtložnih struja. Za vrlo visoke frekvencije izrađuju se posebni etaloni induktiviteta s
tijelom (najčešće) od porculana (a ponekad i mramora). Vrši se poseban način namatanja kod
kojeg se posebno izbjegava da namoti koji su na većoj potencijalnoj razlici budu međusobno
blizu. Ovakvi etaloni su osjetljivi na vanjska strana magnetska polja a jasno je da i sami
proizvode snažna magnetska polja koja se prostiru oko njih.

Etaloni međuinduktiviteta su gotovo istog oblika kao i etaloni induktiviteta, ali sa dva svitka.
Mogu se napraviti tako da se uzmu dvije žice i motaju zajedno. U takvom slučaju oba svitka
imaju isti induktivitet a i međuinduktivitet je istog iznosa. No negativna strana ovakve
izvedbe je velik parazitski kapacitet između ta dva svitka. Zbog toga su ovakvi etaloni
upotrebljivi samo na vrlo niskim frekvencijama.

Stoga se češće upotrebljavani etalon

međuinduktiviteta izrađuje tako da su
oba svitka jednakih dimenzija i broja
zavoja stavljena jedan do drugog (s
vrlo malim međusobnim razmakom).
Tada se njihov međuinduktivitet može
Slika 21. Računski etalon međuinduktiviteta
lahko izračunati po jednačini.
 8  r    7
M  4    r  N 2   ln   2  10 (27.)
 d  
Ako se namotaji naprave sa srednjim radijusom koji je približno 4,139 puta veći od stranice
presjeka svitka b, onda se postiže maksimalni međuinduktivitet uz minimalni utrošak bakra.
Tada se međuinduktivitet i induktivitet svakog svitka jednostavno mogu izračunati kao:

M  78  b  N 2  107 L  120  b  N 2  107 (28.)

AKTIVNI ELEMENTI MJERNIH KRUGOVA

Pod aktivnim elementima mjernih krugova podrazumjevaju se oni elementi koji na svom
izlazu daju napon ili struju kojima se napaja mjerni krug. Aktivni elementi su naponski i
strujni mjerni izvori, operaciona pojačala i razni elektronički elementi i sklopovi.

Da bi se neki generator električnog signala koristio kao mjerni generator on mora da

zadovoljava određene tehničke standarde kao što su:
 visoka tačnost podešavanja pojedinih parametara signala (amplitude, frekvencije, itd.)
 definirana visoka kratkotrajna („short term“) i dugotrajna („long term“) stabilnost
parametara signala. Pojam stabilnost vezan je uz mjerenje odstupanja, odnosno varijacije
izlazne veličine izvora od namještene u toku rada.
 nepromjenljiv oblik generiranih signala tokom vremena
 kontrola i indikacija parametara signala sa visokom rezolucijom

13
 ravna amplitudna karakteristika u datom frekventnom opsegu, kao i mogućnost
podešavanja nivoa izlaznog signala u širem dinamičkom opsegu
Pored navedenih osobina mjerni izvori moraju da imaju i odgovarajuću zaštitu od utjecaja
vanjskih smetnji (elektromagnetska polja, mehanička djelovanja, temperatura,vlažnost, itd.),
kao i optimalni oblik, težinu i ekonomičnost u potrošnji energije.

U mjerne izvore spadaju izvori raznovrsnih valnih oblika i drugih karakteristika napona ili
struja koji se koriste bilo za napajanje mjernog kruga, bilo za dobijanje pomoćnih napona
neophodnih raznim mjernim sklopovima i nekim mjernim instrumentima.

Prema namjeni, globalno, svi se laboratorijski mjerni izvori mogu podjeliti u tri grupe i to:
 radni izvori napona i struja - izvori napajanja mjernih električnih i elektronskih
komponenti, krugova i mreža (naponski i strujni izvori, povezani ili neovisni od električne
mreže)
 etaloni i kalibratori - izvori referentnih napona i struja, i
 izvori (ili standard generatori) mjerno – informacionih signala.
Mjerni izvori bilo koje od navedenih skupina imaju neke zajedničke i neke posebne osobine.
Mjerni izvori, se prema tome kakav napon daju na izlazu, mogu podijeliti na dvije osnovne
skupine i to:
 izvore istosmjernog napona i struja,
 izvore izmjeničnog napona i struja.
Izvori za napajanje mjernih krugova realiziraju se sa fiksnim ili promjenljivim (podesivim)
izlaznim vrijednostima napona i struje. Neki od fiksnih izvora napona i struje za napajanje
koriste podešavajući element, kako bi se preciznije postavila njihova izlazna vrijednost. U
praksi se susreću i generatori sa ručnim podešavanjem parametara signala i programabilni
generatori sa mikroračunarskom podrškom za podešavanje.

Sa stanovišta korisnika osiguranje bitnih karakteristika mjernog signala i ispunjenje zahtjeva

kod priključenja mjernog izvora u mjerni krug ostvaruje se uglavnom u izlaznom stepenu
mjernog izvora. U odnosu na izlazne priključke, mjerni izvor se može predstaviti
ekvivalentnim naponskim (Tevenenovim) ili strujnim (Nortonovim) generatorom koji se
sastoji iz ekvivalentnog idealnog naponskog (ili strujnog) izvora i ekvivalentne impedanse (ili
admitanse) generatora.

Potrošač kao impedansa ZP, ovisno od tipa generatora,

povezuje se na izlaz vodovima, specijalnim kablovima
ili sondama sa odgovarajućim konektorima.

Za svaku vrstu generatora, a u cilju adekvatnog

prilagođenja potrošača na generator, izlazne impedanse
generatora i potrošača su standardizovane. Tako, nisko
frekventni generatori imaju najčešće izlaznu impedansu Slika 22.
standardne vrijednosti Zi = 600 Ω, a impulsni i
visokofrekventni generatori imaju izlaznu impedansu Zi =50 Ω (ili 75 Ω). Precizni
istosmjerni izvori imaju izlaznu impedansu reda 0,1 mΩ . U praksi se susreću i druge
standardne vrijednosti izlaznih impedansi (10 Ω, 300 Ω, 1000 Ω), koje kod visokokvalitetnih

14
mjernih generatora moraju biti stalne vrijednosti i neovisne od opterećenja u datom
frekventnom opsegu.

Ovisno od namjene, izlazni priključci mjernih generatora u odnosu na masu mogu biti
nesimetrični, simetrični i balansirani, kao što je to prikazano na Slici 23.

Izlaz je nesimetričan kada ima dva priključka, a jedan od izlaznih priključaka vezan je za
potencijal mase (uzemljenja). Praktično, svi mjerni generatori kod kojih se priključivanje
opterećenja ostvaruje koaksijalnim kablom ili sondom imaju obavezno nesimetrični izlaz. U
tom slučaju napon drugog priključka predstavlja napon generiranog valnog oblika prema
uzemljenom priključku.

Slika 23. Priključenje mjernog izvora

Ukoliko izvor ima tri priključka, a ni jedan od dva izlazna priključka nije povezan sa masom,
onda je izlaz mjernog generatora simetričan. Ovaj spoj se često zove i plivajući izlaz jer
potencijal priključaka prema masi nije definiran. Ovaj spoj ima prednost u pogledu
međusobnog povezivanja više izvora jer se ne mora voditi posebnog računa o uzemljenju.
Bilo koja od priključnih stezaljki se može po potrebi kratko spojiti sa masom.

Simetrični izlaz je i balansiran ako su veze i pojedine komponente od izlaznih priključaka

prema zajedničkoj masi simetrično raspoređene. Kod ovog slučaja je napon obje stezaljke
prema masi jednak po modulu, ali sa suprotnim predznakom. Ovakav spoj, koji se često zove
i spoj sa diferencijalnim izlazom ima veliku važnost kod mjerenja kod kojih se nastoji što više
potisnuti smetnje od npr. gradske mreže koje se istovremeno pojavljuju na obje priključne
stezaljke.

Izvori istosmjernog napona i struje

Kao radni izvori istosmjerne struje koriste se suhi primarni galvanski elementi, akumulatori,
pretvarači istosmjernog napona i poluprovodnički stabilisani ispravljači.

Suhi primarni galvanski elementi i akumulatori se vrlo rijetko koriste kao mjerni izvori zbog
njihove velike osjetljivosti, podložnosti starenju i promjenama karakteristika sa vremenom.

Najčešće se kao izvori istosmjernog napona koriste elektronički stabilisani ispravljači koji kao
izvor energije koriste gradsku mrežu čiji se napon transformira, ispravlja, filtrira i stabilizira.
Stabilizacija napona ili struje podrazumijeva postupak kojim se izlazni napon ili struja
održava na podešenoj (definiranoj) vrijednosti uz određene promjene vanjskih parametara
(ulazni napon, opterećenje, temperatura).

15
Osovne karakteristike mjernih izvora istosmjernog napona i struje su:
Faktor valovitosti istosmjernog napona koji određuje prisutnost izmjenične komponente u
osnovnoj, istosmjernoj komponenti. Vrijednost mu je određena omjerom efektivne vrijednosti
superponirane izmjenične komponente (Uef) i srednje vrijednosti ispravljenog istosmjernog
napona (Usr).
U ef
r  100% (29.)
U sr
Neki proizvođači definiraju valovitost i kao vrijednost od vrha do vrha superponirane
izmjenične komponente, ili se ova određuje u procentima nazivnog istosmjernog napona.
Vrijednost mu se kreće od 0,001 % do 1 %.
Faktor strujne odnosno naponske stabilizacije koji određuje kvalitetu izlazne veličine u
pogledu kolebanja njene vrijednosti definira u procentima promjene izlaznog napona za
najveće dopušteno kolebanje vrijednosti ulaznog napona. Tipične vrijednosti faktora
stabilizacije su između 0,001 % i 1,0 %.
Unutrašnja impedancija istosmjernog izvora je sljedeći važan podatak. Kod elektroničkih
izvora ona je odraz osobina stabilizatora. Tipični red vrijednosti je 0,01 do 1,0 .
Prethodno navedena svojstva mjerni izvori ostvaruju samo u području opterećenja koje je
određeno maksimalnom snagom koju izvor može dati. Kako bi se izvor zaštitio od
preopterećenja, u njega se ugrađuje strujna odnosno naponska zaštita. Od preopterećenja se
štiti tako da se ograniči najveća struja i napon koju izvor može dati. Komercijalne izvedbe
izvora su nazivne snage do nekoliko stotina vata, a za profesionalne namjene izvori mogu
imati i veću snagu.

Posebno mjesto u mjernoj tehnici imaju etaloni

napona, to jest izvori čiji je napon tačno poznat
i ne mijenja se sa vremenom. Kao etaloni
napona koriste se Wheastonov etalonski
element (Slika 24.) i etalon napona sa Zener
diodama.

Napon Wheastonovog elementa iznosi Ew =

1,01865 V pri t = 20C i neznatno se mjenja
sa temperaturom. Nedostatak ovog elementa je
što se ne smije, čak ni kratko, opteretiti iole
većom strujom. Zato se ovaj element
upotrebljava samo u mjernim sklopovima u
kojima za vrijeme mjerenja element nije Slika 24. Wheastonov etalonski element
opterećen.

Među novijim istraživanjima na osiguranju direktne materijalizacije i reprodukcije jedinice

električnog napona, posebno mjesto ima primjena efekta u oblasti superprovodnosti koji je
otkrio B. D. Josephson, 1962. godine, a predložio kao naponski standard B. N. Taylor 1967.
godine. Ova komponenta poznata je pod nazivom Josephson-ov spoj (efekat, kontakt ili
napon). Josephson je teorijski pokazao da između dva superprovodnika odvojena tankim
slojem dielektrika (oko 1 nm) koji su pod naponom U protječe izmjenična struja usamljenih
elektrona i elektronskih parova frekvencije f. Polazeći od zakona o održanju energije, napon
usamljenog elektronskog para (2e) u superprovodniku, dat je relacijom:

16
 h f
U 2e   Kj  f , (30.)
2e

gdje su: h – Plankova konstanta h = 6,617610−34 N m s ,

e – naelektrisanje elektrona e =1,6⋅10−19 C,
Kj – Josphson-ova konstanta Kj = 2,068 µV/GHz.

Naponski i strujni kalibratori su izvori referentnih napona i struja visoke stabilnosti i tačnosti,
koji u lancu sljedivosti odgovaraju sekundarnim etalonima, odnosno laboratorijskim i
industrijskim radnim etalonima napona i struje. Komercijalna rješenja kalibratora realizuju se
i sa jednosmjernim i sa naizmjeničnim naponima i strujama, kod kojih se vrijednosti
parametara mogu mijenjati kontinualno u širokom opsegu i sa dovoljno velikom rezolucijom
indikacije njihovih vrijednosti.

Izvor napona sa Zener diodom se dosta koriste u posljednje vrijeme, kao elektronički
visokostabilni izvori istosmjernog napona. Zener diode su poluprovodničke diode koje se u
propusnom smjeru ponašaju kao i obične diode. Međutim, u zapornom području u početku,
struja sasvim slabo raste da bi kod određenog napona, koji se zove Zenerov napon, struja
naglo porasla. Zenerov napon je vremenski vrlo stalan. Na Slici 25. je prikazana
karakteristika Zener diode i principijelni spoj stabilizatora napona.

Otpor Zener diode definiše se kao odnos promjene napona za odgovarajuću promjenu struje:

U z
Rz  (31.)
I z

Da bi izlazni napon bio konstantan, potrebno je da relativnoj promjeni ulaznog napona

odgovara što manja promjena izlaznog napona, odnosno da bude što veći faktor stabilizacije.

Slika 25. Etalon napona za Zener diodom

Faktor stabilizacije definisan je odnosom relativne promjene ulaznog napona i odgovarajuće

relativne promjene izlaznog napona:

17
 dU ul dU iz dU ul U iz
S :   (32.)
U ul U iz dU iz U ul

Ako se želi postići veći faktor stabilizacije spaja se jedan za drugim u kaskadni spoj više
stepena s faktorima stabilizacije S1, S2,...Sn pa je tada ukupni faktor stabilizacije jednak
S = S1  S2  … Sn

Izvori izmjeničnog napona i struje

Kao izvori izmjenične struje koriste se električna mreža preko regulacionih transformatora,
generatori izmjenične struje i razni elektronski izvori, kao što su generatori funkcija, sinusni
oscilatori, signal generatori, generatori impulsa, itd.

U tehničkom pogledu od mjernih izvora izmjenične struje zahtijeva se da:

 frekvencija signala bude stabilna i tačna,
 amplituda signala u cijelom frekventnom opsegu i u vremenu bude stabilna, bez obzira na
promjene opterećenja,
 signal mora biti bez ikakvih izobličenja.
Izvori izmjenične struje, s obzirom na valne oblike koje generiraju i na njihovu tehničku
konstrukciju mogu se podijeliti na:
 Generatori sinusnog valnog oblika
 generatori periodičnih funkcija
 generatori impulsnih valnih oblika.
S obzirom na njihovu tehničku izvedbu izvori mjernih signala mogu se podijeliti i na:
 izvori sa kontinuiranom promjenom frekvencije,
 izvori sa diskretnom promjenom frekvencije (Sintetizatori). Ovi izvori su izvori vrlo
stabilnih diskretnih frekvencija, pa se često koriste u telekomunikacijama za brzo
podešavanje odašiljača i prijemnika na željeno frekventno područje. To brzo i precizno
podešavanje posebno je važno za vojne svrhe kada je naglašena potreba za brzim i čestim
promjenama frekvencije u radio mreži.

Podjela s obzirom na valni oblik vrijedi i za izvore sa kontinuiranom promjenom frekvencije i

za one sa diskretnom promjenom frekvencije. Iako su izvori sa diskretnom promjenom
frekvencije pretežno zastupljeni sa sinusnim valnim oblikom, ima i izvedbi koje generiraju i
druge valne oblike.
Mjerni izvori sinusnog valnog oblika

Mjerni izvori (generatori) sinusnog valnog oblika su najrasprostranjenija klasa mjernih izvora
zbog važnosti same sinusne funkcije u analizi signala. Poznato je da se Furijerovom analizom
svaki signal može razložiti na niz sinusnih komponenti. Mjerni izvori sinusnog valnog oblika
redovito se izrađuju kao naponski izvori i dijele se na:
 generatore za područje niskih frekvencija (NF generatori). Koriste se za ispitivanja i
mjerenja elektroakustičkih uređaja, audiopojačala, ultrazvučnih aparatura, u telefoniji za

18
 ispitivanje videopojačala, filtera, itd. Osnovni dio svih ovih generatora je RC oscilator. Sa
ovim oscilatorom uspješno se prave generatori do frekvencija reda nekoliko desetina MHz.
 generatore za područje viših frekvencija sa modulacijom (Signal generatori). Donja
frekvencija signala je obično 1 kHz ili 1 MHz, a gornja frekvencija je nekoliko stotina
MHz, sa mogućnošću amplitudne i frekventne modulacije unutarnjim ili vanjskim
izvorom. Koriste se najviše u području radio frekvencija za mjerenja na bezžičnim i
žičnim komunikacijskim uređajima. Budući da signal tih generatora nadomješta signal
odašiljača, on mora biti moduliran. Osnovni dio ovih generatora je u većini slučajeva LC
oscilator. Drugu grupu ovih generatora čine mikrovalni signal generatori koji pokrivaju
frekventni opseg od nekoliko stotina
MHz do nekoliko stotina GHz.
Osnovne tehničke karakteristike ovih
generatora su:
 Frekvencijsko područje. Najniža i
najviša frekvencija izlazne veličine
mjernog izvora mora prelaziti granice
koje se zahtijevaju za potrebe mjerenja,
a unutar frekvencijskog područja
regulacija mora biti kontinuirana.
 Izlazna snaga ili napon. Izlazni napon
Slika 26. Signal generator
se uvijek veže uz izlaznu snagu izvora, a
vrijednost napona se obično iskazuje vrijednošću od vrha do vrha (peak to peak).
 Izlazna ili unutrašnja impedansa. Unutrašnja impedansa mjernog izvora je redovito
male vrijednosti, a mora biti i nepromjenljiva unutar frekvencijskog i naponskog područja
izvora. Znatno je veća kod izvora niskih frekvencija (npr. ZiNF = 600 ) nego kod izvora
visokih frekvencija (ZiVF = 50 ).
 Tačnost podešavanja frekvencije. Kada je moguć izbor frekvencije on se uobičajeno
provodi "skokovito" po područjima i kontinuirano unutar tih područja. Primjer tipične
tačnosti komercijalnih izvora je od ±0,1 % do ± 2%.
 Stabilnost frekvencije. Stabilnost frekvencije mjernog izvora je mjera sposobnosti izvora
da kroz duže vremensko razdoblje održava namještenu frekvenciju izlazne veličine.
Navodi se dugotrajna i kratkotrajna stabilnost. Stabilnost frekvencije mjernih izvora je
reda veličine ±0,05 % do ±1 % podešene frekvencije.
 Stabilnost amplitude. Stabilnost amplitude izlaznog napona je u biti zahtjev da se
amplituda što manje mijenja ovisno o promjeni frekvencije, promjeni ulaznih parametara,
promjeni karakteristika impedanse opterećenja, itd. Uobičajeno se ova vrijednost kreće od
0,5 % do 5 % podešene vrijednosti amplitude.
 Faktor izobličenja (distorzije). Faktor izobličenja iskazuje mjeru odstupanja generiranog
valnog oblika od sinusnog. Najčešće se izobličenje sinusnog valnog oblika iskazuje
pomoću faktora harmonijskog izobličenja koji se često naziva i „klir-faktor“. Za iole
kvalitetnije mjerne izvore izobličenje se definira izrazom:

U 22  U 32  ...  U n2
D1   100% , (33.)
U1

19
 gdje je U1 prvi harmonijski član, dok su U2, U3, ... drugi, treći i ostali viši harmonijski
članovi.
Kod pojedinih mjernih izvora mora se uvažiti potreba da prije početka korištenja izvora on
mora određeno vrijeme biti uključen i neopterećen, to jest govori se kod njih o intervalu
zagrijavanja.

Mjerni izvori periodičnih funkcija

Mjerni izvori (generatori) periodičnih funkcija su izvori koji uz sinusni valni oblik generiraju
i pravokutni, trokutasti i pilasti valni oblik (Generator fukcije). Novi mjerni izvori ovog tipa,
bazirani na mikroprocesorskoj tehnologiji mogu generirati bilo koji valni oblik zadan nekim
matematičkim izrazom (programabilni funkcijski generatori).
Mjerni izvori periodičnih funkcija mogu generirati napone u širokom frekventnom opsegu (od
100 mHz do 50 MHz). Stabilnost frekvencije je u nižem frekventnom opsegu  1 do  2 % a
na višem frekventnom opsegu nije bolja od  4 %. Naponi na izlazu mogu iznositi i do 20 V.
Ovi generatori se mogu upravljati
vanjskim signalom tako da daju samo
jednu periodu odabranog signala
(trigger mode) ili određeni broj
perioda (gate mode). Njihova
primjena danas obuhvaća široko
područje u ispitivanju raznih
elektroničkih uređaja. Na Slici 27.
prikazan je jedan tipičan generator
funkcije. Slika 27. Generator funkcije

Uglavnom se definiraju istim tehničkim podacima kao izvori napona sinusnog valnog oblika.
Posebno je bitan tehnički podatak o veličini frekvencijskog područja i mogućnosti promjene
frekvencije u širokom opsegu. Za druge valne oblike osim sinusoidalnog oblika bitno je:
 za trokutasti napon – greška linearnosti kao odstupanje od pravca, i
 za pravokutni napon - vrijeme porasta i pada.
Uobičajena vrijednost izlazne impedancije ovih mjernih izvora je 50 .

Mjerni izvori impulsnih valnih oblika

Mjerni izvori (generatori) impulsnih valnih oblika (tzv. Generatori impulsa) kao izvori
spadaju u grupu izvora pravokutnog valnog oblika. Osnovni element ovih izvora je uzbudni
generator koji određuje takt impulsa. On je najčešće izveden kao monostabilni multivibrator
koji se okida pomoću impulsa iz vanjskog sklopa.
Osnovne tehničke karakteristike ovih izvora su:
 amplituda, ili tjemena vrijednost impulsa sa oznakom polariteta,
 frekvencija impulsa (može se korisititi umjesto periode impulsa),
 širina impulsa izražena u vremenskim jedinicama koja određuje trajanje impulsa,
 vrijeme između početka dva uzastopna impulsa,

20
 radni omjer (duty cycle) koji predstavlja omjer širine impulsa prema njegovom periodu i
često se izražava u procentima.
Današnji generatori impulsa ohuhvataju
područje frekvencije do nekoliko
desetaka GHz. Amplitude impulsa
mogu iznositi i do 100 V, a najčešće su
reda 5 – 10 V. Najmanja vremena
porasta impulsa su od 0,5 ns do 5 ns.
Širina impulsa se može mijenjati od
nekoliko nanosekundi do više sekundi.
Za većinu generatora impulsa postoji Slika 28. Generator impulsa
mogućnost vanjske sinhronizacije sa nekim
drugim izvorom. Generatori impulsa se često primjenjuju pri mjerenjima u
telekomunikacijama, telemetriji, televizijskoj tehnici, itd. Bez njih se ne može zamisliti
mjerenje i ispitivanje u digitalnoj i impulsnoj tehnici, na pojačalima, filterima i dr.

Ugađanje struje

U mjernoj tehnici dosta često je potrebno podesiti struju u mjernom krugu na određenu
vrijednost. To se može postići najlakše pomoću izvora sa kontinuiranom promjenom napona.
Ukoliko se upotrebljava izvor sa fiksnom vrijednošću napona podešavanje struje se može
postići pomoću otpornika. Za ugađanje struje koriste se otpornici promjenljivog iznosa otpora
kao na Slici 29. Otpornici mogu biti spojeni potenciometarski ili kao predotpori.

a) b)

Slika 29. Ugađanje struje a) pomoću potenciometra b) pomoću predotpornika

U potenciometarskom spoju struja koja teče kroz potrošač iznosi:

n U
I (31.)
Rt  nR12  n 2 R12
Ako se sa K označi odnos otpora potrošača Rt i otpora potenciomentra R12 K  Rt / R12
predhodni izraz se može pisati kao:

K  n U
I
Rt K  n1  n ) 
(32.)

21
Vrijednost napona na potrošaču se dobije kao:
K  n U
Ut 
K  n1  n ) 
(33.)

Ovisnost napona na potrošaču od

položaja klizača za različite
vrijednosti parametra K dat je na
Slici 30. Sa dijagrama se vidi da se
bolja linearnost postiže pri većim
vrijednostima koeficijenta K to
jest kad je vrijednost otpora
potrošača znatno veća od otpora
potenciometra. Za male vrijednosti
koeficijenta K pomicanjem klizača
na početku struja se vrlo sporo
mijenja, da bi na kraju naglo
skočila na konačnu vrijednost.

Slika 30. Zavisnost napona potrošača od položaja klizača

Korisnost spoja za podešavanje struje sa otpornikom definiše se odnosom utrošene snage na

potrošaču Rt i snage koju daje izvor.

Pt
 (34.)
Pizv
Potenciometarski spoj se koristi za podešavanje struje manjih potrošača gdje se ne postavlja
pitanje utroška snage, pošto je njegova korisnost slaba. Korisnost se povećava smanjenjem
koeficijenta K, to jest korisnost je veća u slučaju da je otpor potrošača znatno manji od otpora
potenciometra.
U spoju sa predotporom struja u kolu iznosi:
U
I (35.)
Rt  nR12
Uvrštavanjem izraza za koeficijent K
dobije se:
K U
I
Rt n  K 
(36.)

Vrijednost napona na potrošaču se

dobije kao:
K U
Ut  (37.)
nK
Spoj sa predotpornikom se koristi za
podešavanje struje kod većih potrošača, Slika 31. Zavisnost struje od položaja klizača

22
ali u uskim granicama. Kao što se vidi sa Slike 31. što je veći K ugađanje je linearnije ali su
zato manje granice unutar kojih se može ugađati struja.

23
 ANALOGNI ELEKTRIČNI MJERNI INSTRUMENTI

Električni mjerni instrumenti predstavljaju elementarna mjerna sredstva i služe za direktno

mjerenje električnih veličina kao što su struja, napon, otpor, snaga, itd. Električni mjerni
instrumenti mogu biti:
- analogni (sa neposrednim pokazivanjem), i
- digitalni (rezultat mjerenja je dat određenim brojem znamenki).

Kod analognih mjernih instrumenata pokazivanje ili izlazni signal je kontinuirana funkcija
mjerene veličine, dok kod digitalnih mjernih instrumenata izlazni signal je dat u numeričkom
obliku.

Osnovni dijelovi analognog električnog instrumenata su:

- mjerni mehanizam, koji se sastoji od nepokretnog dijela (stalni magnet, elektromagnet i
sl.) i pokretnog elementa u obliku svitka, pločice od magnetnog materijala i sl.,
- skala sa odgovarajućom podjelom u vidu crtica ili tačaka sa pripadajućom numeracijom,
- kazaljka koja je malo odmaknuta od skale kako bi se mogla slobodno kretati.

U pogledu izvedbe kućišta električni mjerni instrumenti se dijele na ugradbene i prenosive

instrumente.

U analognim instrumentima se koristi, na neki način, djelovanje električne struje kako bi

analognim pokretanjem pomičnog organa, koji se obično obrće i čije se pokretanje pokazuje
kazaljkom, mogli izmjeriti mjerene električne veličine zbog čijeg je djelovanja to pokretanje i
došlo. Princip rada analognih mjernih instrumenata se zasniva na djelovanju mjerene veličine na
pokretni organ instrumenta koji se pokreće zajedno s kazaljkom. Njegovo zakretanje treba da
ovisi od vrijednosti mjerene veličine tako da određenoj vrijednosti mjerene veličine odgovara
odgovarajući položaj pokretnog dijela odnosno kazaljke.

Najčešće se primjenjuju analogni isntrumenti sa elektromehaničkim djelovanjem struje, koje se

sastoji u tome da između struje i magnetskog polja dijeluju sile čije se dejstvo koristi za
otklanjanje pomičnog organa. Magnetsko polje može biti uzrokovano primjenom permanentnog
(stalnog) magneta ili elektromagneta. Takvih instrumenata postoji više vrsta.

Svi električni instrumenti, koji na neki način koriste djelovanja struje ili napona, da bi pokretali
pomični organ, odnosno kazaljku, nazivaju se analogni mjerni instrumenti. Vrste analognih
mjernih instrumenata su:
- elektrohemijski,
- magnetoelektrični,
- elektromagnetski,
- elektrodinamički,
- termički,
- elektrostatski,
- indukcioni.

1
Elektrohemijski i magnetoelekrični instrumenti mogu se koristiti za mjerenje samo u kolima
istosmjerne struje, dok se ostali instrumenti osim indukcionih mogu koristiti za mjerenje struje u
krugovima naizmjenične i istosmjerne struje, dok se indukcionim instrumentima mogu mjeriti
samo naizmjenične struje.

Konstrukciona riješenja analognih mjernih instrumenata su relativno jednostavna. Osnovni tipovi

analognih električnih mjernih instrumenata su:
- instrument s pokretnim svitkom,
- isntrument s unakrsnim svitkom,
- instrument s pokretnim željezom,
- elektrodinamski instrument,
- indukcioni instrument,
- elektrostatski instrument.

Ove instrumente u poslijednje vrijeme sve više potiskuju moderniji elektronski (analogni i
digitalni) instrumenti. Osnovni nedostatak ovih instrumenata je nemogućnost povezivanja sa
računarima jer se dobijena mjerna vrijednost (otklon instrumenta) ne može računarski obrađivati.
Oblast primjene ovih instrumenata je ograničena na mjerenje električnih veličina sa manjom
tašnošću (greške mjerenja su ± 0,1 % i više), što najčešće podrazumjeva industrijska mjerenja
i ne previše zahtjevna laboratorijska mjerenja.

TEHNIČKE KARAKTERISTIKE ANALOGNIH MJERNIH

INSTRUMENATA

Aktivni i otporni momenti

Osnovni dijelovi analognih instrumenata su mjerni mehanizam, skala i kazaljka. Mjerni

mehanizam se sastoji od pomičnog i nepomičnog dijela. Osnovni princip rada analognih
električnih mjernih instrumenata se zasniva na mehaničkom djelovanju sile, uzrokovane
mjerenom veličinom, na pomični dio koji može da se kreće oko jedne ose. Kao poslijedica
djelovanja mjerene veličine javlja se aktivni (obrtni) moment M1 koji otklanja pomični organ
zajedno sa kazaljkom s kojom je u krutoj sprezi. Otklon pomičnog dijela mora ovisiti o
vrijednosti mjerene veličine. Stoga se za aktivni moment može reći da je u funkcionalnoj
ovisnosti od mjerene veličine X i ugla skretanja α pa se može pisati:

M 1  f 1  X ,  (1.)

No, postojanje samo aktivnog momenta nije posve dovoljno za ispravan rad analognih
instrumenata, jer bi u tom slučaju svaki aktivni moment jačine dovoljne da savlada trenje u
ležajevima proizveo stalno kretanje pomičnog organa bez njegovog stacionarnog stanja. Stoga,
da bi se dobio stacionarni otklon potrebno je da se aktivnom momentu suprotstavlja mehanički
protumoment M2 koji je prouzrokovan djelovanjem otpornog momenta, pa se stoga može pisati:

M 2  f 2   (2.)

2
Kod analognih instrumenata starije konstrukcije i to sa horizontalnom osovinom, protumoment
se dobijao pomoću tegova postavljenih na krakove, kako je to prikazano na Slici 1.

Slika 1. Tegovi za dobijanje protumomenta

Međutim, ovaj način je nepodesan, pa se u novijim izvedbama analognih instrumenata ne koristi

jer se nepotrebno opterećuje pokretni organ čime se povećava trenje a samim tim i smanjuje
tačnost instrumenta. Također, s ovakvom izvedbom protumoment je ovisan i o položaju
instrumenta.

Slika 2. Pomični organ instrumenta s pomičnim svitkom

1 – pomična poluga za namještanje nultog položaja, 2 i
3 – glava s ekscentrom za pomicanje poluge, 4 – utezi
za uravnotežavanje pomičnog organa

Kod analognih mjernih instrumenata sa spiralnim oprugama obično se upotrebljavaju dvije

opruge namotane jedna nasuprot druge. Po jedan kraj obje opruge se učvršćuje za pomični organ
mijernog instrumenta. Drugi kraj jedne opruge se pričvršćuje za nepokretni oslonac, dok se drugi
kraj druge opruge pričvršćuje za pomičnu polugu. Dok nema djelovanja aktivnog momenta M1,
ove opruge drže pokretni organ u položaju tako da kazaljka instrumenta bude na nultom
položaju. U protivnom, pomiče se poluga 1 sve dok se to ne postigne. Pomicanje poluge se

3
može izvršiti bez otvaranja instrumenta. U tu se svrhu na kućištu instrumenta nalazi npr. glava 2
jednog svornika, koji na svom kraju ima ekscentar 3. Ekscentar ulazi u ušicu poluge 1, pa se
okretanjem svornika ona može zakretati lijevo ili desno, čime se nateže ili sabija jedna spiralna
opruga.

Obično se koriste dvije spiralne opruge, a ne samo jedna, jer se ona skuplja ili širi pri promjeni
temperature. Ako se, međutim, izaberu dvije spiralne opruge podjednakih karakteristika onda će
se jednako širenje i skupljanje međusobno kompenzirati, pa će promjena temperature izazvati
znatno manje pomicanje kazaljke od nultog podioka.

Protumoment, koji stvaraju spiralne opruge, određuju se na osnovi njene geometrije i modula
elastičnosti primjenjenog materijala:

E b  3
M2    , (3.)
12 l

gdje su: b – širenje opruge;

δ – debljina opruge (manja stranica);
α – ugao zakretanja pomičnog organa;
E – modul elastičnosti;
l – ukupna dužina razvijene opruge.

Najčešće se za izradu spiralnih opruga za analogne instrumente koristi bronza koja se

nemagnetiše a ujedno je i dobar vodič električne struje, pa se takve opruge obično koristite i za
dovod struje do pomičnog organa. Njihov modul elastičnosti iznosi oko 107 N/cm2. Proizvođači
analognih mjernih instrumenata dimenzije i svojstva spiralnih opruga usklađuju sa IEC
(Internacionalna komisija za elektrotehniku) preporukama.

U vrlo osjetljivim mjernim sistemima za dobivanje protumomenta koristi se jedna traka na kojoj
visi pomični organ ili dvije trake koje napinju pomični organ. U oba slučaja trake služe za
dobijanje protumomenta i zamjenjuju ležajeve.

Na trakama, koje služe za dobivanje protumomenta M2, visi pomični organ, obično svitak sa
odgovarajućim brojevima navoja. Propuštanjem struje kroz svitak, pomični organ se zakreće za
odgovarajući ugao α, koji ovisi od intenziteta struje. Tom skretanju će se protiviti protumoment,
odnosno torzioni moment žica ili traka vješalica. Također, ovdje je bitno napomenuti kako se
radi o torziji u granicama elastičnosti, protumoment će biti proporcionalan uglu skretanja
pomičnog organa. Za okrugli presjek (žica) pomičnog organa protumoment iznosi:

 
M2   d 3 G 
32 l (4.)

Pri tome su: d – promjer žice;

l – dužina trake ili žice.

4
U praksi su češće u upotrebi trake pljosnatog presjeka. Za pravougaoni presjek traka,
protumoment iznosi:

 (5.)
M 2    b  3  G 
l

gdje je: b – širina trake (veće stranice);

δ – debljina trake (manja stranica);
α – torzioni ugao;
G – modul smicanja;
η – faktor koji ovisi o omjeru stranica trake.

Pomični organ napet je trakama izmedu dva pera. U tim sistemima nije potrebno aretiranje i
strogo održavanje vertikalnog položaja, pa se čak izvode s pomičnim organom u horizontalnom
položaju. Zahvaljujući poboljšanju svojstava upotrebljavanih traka te novijim konstrukcionim
rješenjima, sve više se ovakvi sistemi upotrebljavaju ne samo u laboratorijskim, već i pogonskim
instrumentima.

U izvedbi s trakama, slično kao i u onima sa spiralnim oprugama, primjećuju se pojave

mehaničke histereze i elastičnog povratnog djelovanja. Složenim tehnološkim postupcima
uvedenim u novije vrijeme smanjeni su elastično povratno djelovanje i mehanička histereza
trake, tako da se kod preciznih laboratorijskih instrumenata mogu koristiti zakretanja do 10° po 1
cm duljine trake, a kod pogonskih i do 250°/cm.

Kod većine modernijih analognih mjernih instrumenata pomični dio je svitak sa određenim
brojem navoja. Ovaj svitak kao pokretni organ, može da se zategne sa dvije žice vješalice ili
dvije trake vješalice. Ove trake ili žice koje služe za vješanje i napinjanje pomičnog organa
obično se izrađuju od bronze, platine, platine-nikla i dr.

Kada se uspostavi ravnotežni položaj, nakon prestanka oscilovanja pomičnog dijela instrumenta,
oba momenta tj. aktivni moment M1 i protumoment M2 imaće istu vrijednost, ali će biti
suprotnog predznaka, pa vrijedi:

M1  M 2  0 (6.)

Upravo ova okolnost omogućava da se grafički odredi podjela skale instrumenta. Iz izraza (1.),
(2.) i (6.) slijedi da je položaj kazaljke tj. ugao otklona α funkcija mjerene veličine X:

  f(X ) (7.)

Poznavanjem funkcija f1 i f2 (jednačine 1. i 2.) može se odrediti ugao α za svaku vrijednost

mjerene veličine X. Upravo ova okolnost omogućava da se odredi podjela skale instrumenta. Na
Slici 3. prikazani su momenti M1 u funkciji od otklonskog ugla α za vrijednosti koje iznose 20,
40, 60, 80 i 100 % od vrijednosti mjerene veličine pri punom otklonu. Kako je već prethodno

5
rečeno, protumeoment M2 je linearna funkcija ugla α. Podjela skale instrumenta određuje se iz
ravnotežnih položaja za 20, 40, 60, 80 i 100% vrijednosti mjerene veličine pri punom otklonu.

Slika 3. Određivanje karakteristike skale

na osnovu aktivnog momenta i protumomenta.

Moment trenja

Pored već spomenutih momenata, aktivnog i protumomenta na pomični organ djeluje i moment
trenja u ležajevima. Ležajevi sa šiljkom se često koriste kako u pogonskim tako i u preciznim
analognim mjernim instrumentima. Osovina pomičnog organa završava se na oba kraja konusom
ugla 60º, koji je na vrhu zaobljen i okreće se u konusnom ležaju ugla 120º, također, zaobljenim
na dnu. Osovine se izrađuju od tvrdih legura čelika, a ležajevi od bronze ili češće, zbog manjeg
trenja, od dragog kamenja kao što su safir, ahat, rubin. Pogodno je da podloga bude od tvrđeg
materijala nego osovina.

Slika 4. Ležaj sa šiljkom

Radijus rd dodirne površine između šiljka osovine i ležaja ovisi od pritiska F osovine na ležaj:

 1 1  r1  r2
rd  3 0.68  F      , (8.)
 E1 E2  r2  r1

gdje su: r1, r2 – radijusi zaobljenosti vrha osovine i dna ležišta,

F – pritisak na ležište,

6
 E1, E2 – moduli elastičnosti materijala osovine i ležišta (za čelik iznosi 2 ·106 kp/cm2, a
za safir 5 ·106 kp/cm2).

Najveći pritisak vlada u sredini dodirne površine i iznosi:

1.5  F
 max 
rd2   (9.)

Moment trenja u takvom ležaju iznosi:

2
Mt     rd  F
3 , (10.)

gdje je: µ - koeficijent trenja za upotrijebljene materijale (on za čelik i safir iznosi 0.13 ali se u
praksi računa sa tri puta većom vrijednošću).

Za određeni θmax i μ, moment trenja iznosi:

2   1.5  F 3
Mt    k  F 1.5  k  G 1.5 , (11.)
3    max

gdje su: k – konstanta koja je određena koeficijentom trenja upotrijebljenog materijala i

dopuštenim najvećim pritiskom,
F – pritisak na ležaj (u vertikalnom položaju je jednak težini G pomičnog organa).

Iz prethodnog izraza uočljivo je da se moment trenja Mt može smanjiti smanjivanjem

koeficijenta trenja µ i povećavanjem specifičnog pritiska θmax. Stoga se ležajevi i osovine
izrađuju od materijala sa malim koeficijentom trenja, a njihove površine se pažljivo dotjeruju
poliranjem. Za θmax se odabiru veoma visoke vrijednosti, čak do 800 kp/mm2 , tako da su to
najnapregnutiji ležajevi koji se koriste u tehnici. Ipak, najviše se moment trenja može smanjiti
smanjivanjem težine pomičnog organa. Radijus zakrivljenosti osovine odabire se ovisno od
težine pomičnog organa i namjeni instrumenta, a kreće se u dijapazonu od 10 do 100 µm, dok je
radijus zakrivljenosti ležaja 2 do 3 puta veći.

7
 Slika 5. Utjecaj momenta trenja na postavljanje mjernog
organa
Procentualna greška, koju će prouzrokovati moment trenja, ovisi od odnosa momenta trenja i
momenta opruge. Neka je pri otklonu α aktivni moment M1, izazvan mjerenom veličinom jednak
protumomentu M2. Kada ne bi dijelovao moment trenja, pomični organ bi zauzeo otklon α. Zbog
dijelovanja momenta trenja Mt, doći će do odstupanja od tog otklona, koji će ovisiti i od kretanja
pomičnog organa prije dolaska u ravnotežni položaj. Ako se npr. kazaljka kreće veoma sporo s
lijeva na desno, onda će ona zauzeti položaj αd, gdje važi uvjet:

M1  M 2  Mt  0 (12.)

Ako se kazaljka kreće s desna na lijevo, onda će ona zauzeti položaj αg, koji je uvjetovan sa:

M1  M 2  Mt  0 (13.)

Pri bržim kretanjima, zbog postojanja momenta tromosti, kazaljka može da se zaustavi u nekom
položaju u intervalu počev od αd do αg, tako da su mogući svi otkloni unutar tog intervala. Zbog
toga mjerenje postaje nesigurno. Stoga je interval od αd do αg potrebno držati unutar što je
moguće užih granica. Da bi se ovaj pojas nesigurnosti zaustavljanja pomičnog organa suzio,
potrebno je ili moment trenja Mt smanjiti ili za istu vrijednost momenta trenja ostvariti veći
aktivni moment M1 i protumoment M2, za isto skretanje α. Jači aktivni moment i protumoment
mogu se jednostavno ostvariti primjenom jačih opruga. Na Slici 5. taj novi, jači aktivni moment
M1' predstavljen je pravom M1', a novi jači protumoment M2' pravom M2'. Zaista, pojas
nesigurnosti postavljanja će se suziti na domen od αd' do αg'.

Iz ovog slijedi da se određena preciznost kod instrumenata sa ležajevima sa šiljkom može postići
samo onda ako je moment trenja dovoljno malen u usporedbi s momentom opruga.

Moment prigušenja

Kako bi se spriječile neželjene oscilacije pomičnog organa tj kako bi pomični organ zauzeo
stacionarni položaj potrebno je da osim aktivnog momenta, protumomenta i momenta trenja na
njega djeluje i moment prigušenja. Ako bi na pomični organ djelovao moment prigušenja malog

8
intenziteta, pomični organ bi zauzeo ravnotežni položaj nakon osciliranja oko njega. Zbog toga
su mjerenja spora, jer se mora čekati umirivanje pomičnog organa. Također, takva mjerenja su i
male tačnosti. U analognim električnim mjernim instrumentima ugrađuju se konstruktivni
elementi čija je funkcija da smanje oscilovanje oko ravnotežnog položaja. U ovisnosti od izvedbe
konstrukcioni elementi mogu da djeluju pomoću:
- elektromagnetskog polja,
- tekućinskog, i
- zračnog prigušenja.

Zračno prigušenje postiže se pomoču krilaca od tankog lima pričvrščenih za pomični organ
instrumenta, koji se kreće u cilindru ili komori. Obično, prostor između ivice krilaca i zidova
iznosi oko 0,2 do 0,5 mm. Naravno, između krilaca i zidova ne smije biti dodirivanja, koje bi
rezultiralo trenjem, što bi u konačnici instrument učinilo potpuno netačnim.

Tekućinsko prigušenje se koristi u instrumentima gdje su potrebni veoma veliki prigušni

momenti, kod nekih pisača ili sistema sa veoma malim titrajnim momentom (svijetlosni
oscilografi). Princip djelovanja mu je identičan kao i kod zračnog prigušenja, s tim da ulogu
zraka ovdje preuzima ulje ili glicerin. Ponekad se cijeli pomični organ uranja u tekućinu (ovo je
moguće samo kod zrcalnih sistema).

Elektromagnetsko prigušenje se koristi u cijelom nizu mjernih instrumenata, a temelji se na

stvaranju vrtložnih struja u metalnim pločama, kratkospojenim svicima ili metalnim okvirima,
kada se oni kreću u polju permanentnog magneta. Tako dobivene vrtložne struje stvaraju sa
poljem permanentnog magneta moment koji se protivi kretanju pomičnog organa. Veličina tog
momenta, zbog složenosti, često se određuje uz brojna zanemarenja. Elektromagnetsko
prigušenje je najučinkovitiji način prigušenja koji se koristi u analognim električnim mjernim
instrumentima.

Dinamičke karakteristike analognih mjernih instrumenata

U prethodnim poglavljima analogni mijerni instrumenti su razmatrani kao jednostavni

indikativni instrumenti čiji je otklon pomičnog organa direktno srazmjeran ulaznoj veličini u
instrument. Ovo je zadovoljavajuće kada je riječ o konstantnim nepromjenjivim ulaznim
veličinama. Međutim, kod analognih mjernih instrumenata nije dovoljno voditi računa samo o
njihovim statičkim karakteristikama. Njihova praktična primjena u velikoj mjeri ovisi i o
ponašanju pomičnog organa pri promjeni mjerene veličine. Iz praktičnih razloga, od njih se
zahtijeva da što brže prate promjenu mjerene veličine i da se u dovoljno kratkom vremenu smire
na novom stacionarnom položaju, koji odgovara promjenjenoj vrijednosti mjerene veličine.
Razmatranja dinamičkih karakteristika analognih mjernih instrumenata, zbog opsežnosti, biće
provedena na sistemu sa pomičnim svitkom.

Za vrijeme kretanja pomičnog organa instrumenta sa pomičnim svitkom, dijeluju slijedeći

momenti:

9
 - aktivni moment M1 izazvan mjerenom veličinom X. Kod instrumenata sa pomičnim
svitkom ovaj moment je direktno srazmjeran struji i koja protječe kroz pomični svitak, pa
se može pisati:

M1  G i (14.)

- protumoment M2 je srazmjeran uglu pomičnog organa α, a suprotstavlja se aktivnom

momentu M1, pa se može pisati:

M 2  D  (15.)

konstanta D je direkciona (usmjerna) konstanta.

moment prigušenja M3 je srazmjeran ugaonoj brzini a djeluje uvijek suprotno smjeru

-

vrtnje pomičnog svitka, tj. ima kočno dijelovanje. Ovaj moment sastoji se od dvije
komponente. Prva komponenta predstavlja električni moment prigušenja M3e, koji
izazivaju inducirane struje u pomičnom svitku, metalnom okviru ili u njegovim ostalim
metalnim dijelovima zbog kretanja pomičnog svitka u polju permanentnog magneta.
Druga komponenta je mehanički moment prigušenja M3m nastao zbog trenja uslijed
kretanja pomičnog organa u zraku. Sumom prethodno spomenuta dva momenta
prigušenja dobija se ukupni moment prigušenja, pa se može pisati:

d d
M 3  M 3 e  M 3 m  Pe  Pm    P  (16.)
dt dt

moment M4 koji nastaje zbog tromosti pomičnog organa, koji se protivi ubrzanju
-

pomičnog organa i srazmjeran je njegovom ugaonom ubrzanju:

d 2
M 4  J  , (17.)
dt 2

gdje je J moment inercije pomičnog organa i jednak je integralu prizvoda elementarne

mase dm i kvadrata njene udaljenosti r od ose vrtnje:

J   r 2 dm (18.)

Prema d`Alamber-ovom pravilu, zbir svih momenata koji djeluju na slobodan sistem jednak je
nuli:

 M M 1  M 2  M 3  M 4  0 (19.)

10
Uvrštavanjem vrijednosti za pojedine momente (14.), (15.), (16.) i (17.) u prethodni izraz dobija
se diferencijalna jednačina kretanja pomičnog organa instrumenta:

d 2 d
J  2  P  D   G  i (20.)
dt dt

Jednačina (20.) je nehomogena diferencijalna jednačina drugog reda sa konstantnim

koeficijentima. Ako se vrši mjerenje istosmjerne struje, jednačina (20.) će biti:

d 2 d
J 2
 P  D   G  I (21.)
dt dt

Ovu jednačinu najjednostavnije je riješiti primjenom Laplace-ove transformacije. Nakon

prijelazne pojave dinamički momenti M3 i M4 postaju jednaki nuli, pa će se pomični organ
instrumenta zaustaviti u položaju α = G · I / D. Do tog trenutka titranje pomičnog organa
instrumenta oko novog stacionarnog položaja ovisi o stepenu prigušenja S.

Titrajno prigušeno kretanje (kriva A na Slici 6.) opisano je jednačinom:

   0  1  cos 0 t  , (22.)

gdje je:

J
T0  2    - period neprigušenog oscilovanja (prirodno titrajno vrijeme),
D

2  D
0   - sopstvena frekvenicja,
T0 J

P
S - stepen prigušenja.
2 J D

11
 Slika 6. Kretanje pomičnog organa prije zauzimanja
stacionarnog položaja

Titrajno prigušeno kretanje nastaje kada je S > 0, a otklon se može izraziti relacijom:

 1
 2St
 2   1  S 2 1 S2 
   0  1  e T0
 sin t  arctg  (23.)
 1 S2  T0 S 
 

U graničnom slučaju S = 1 jednačina je:

  2    t   2T t 
   0  1   1  e 0  (24.)
  T0  

Aperiodsko kretanje nastaje kada je S > 1. Tada je otklon:

 0   
   0  1  e  t sh   t  arctg  ,
     (25.)

gdje je:

P

2 J

P2 D
 
4J 2
J

Stepen prigušenja S određuje režim kretanja pokretnog elementa mjernog instrumenta. Pri tome
su moguća četiri slučaja:

12
 S = 0 neprigušeni oscilatorni režim kretanja (kriva A) – samo teoretski slučaj;
S < 1 prigušeni oscilatorni režim kretanja (kriva B);
S = 1 granični aperiodski režim kretanja (kriva D);
S > 1 aperiodski režim kretanja (kriva E).

U praksi je poželjno da nakon uključivanja nepromjenljive mjerene veličine, ili nakon njezine
nagle promjene, pokretni dio što prije zauzme konačni položaj. To se prije svega postiže malim
titrajnim vremenom T0 pokretnog dijela instrumenta i prikladnim prigušenjem. Obično se odabire
da stepen prigušenja bude nešto manji od 1 to jest sa vrlo malim prigušenim oscilacijama kao što
prikazuje kriva C na Slici 6.

Tačnost

Tačnost opisuje korektnost provedenog mjerenja i predstavlja sposobnost mjernog sredstva da

pokazuje vrijednosti koje su bliske pravoj vrijednosti mjerene veličine. Mjerenje sa velikom
tačnošću imaće malu grešku, dok mjerenje sa malom tačnošcu će najvjerovatnije imati veliku
grešku.

Tačnost mjerenja izražava se sa apsolutnom i relativnom greškom. Ako se kaže da je mjerenje

izvršeno sa tačnošću od ± 10 – 4 (V), (znači sa oznakom jedinice), onda je tačnost izražena
apsolutnom greškom. Ali ako se kaže da je mjerenje nekog napona izvršeno sa tačnošću od ± 10
- 2, (bez oznake jedinice), ili sa ± 1%, onda je tačnost mjerenja odgovarajućeg napona izražena
relativnom greškom. Uobičajenije je tačnost izražavati sa relativnom greškom jer se dobija
potpunija slika. Na primjer, ako je mjereni napon 1 (V) apsolutna greška je ± 0,01(V), a ako je
100 (V) apsolutna greška je ± 1 (V).

Također, termin tačnosti se upotrebljava kada se želi definisati i maksimalna greška koja se može
pojaviti prilikom mjerenja. U ovom slučaju, preciznije govoreći više se radi o greškama
mjerenja.

Dakle, tačnost mjernog sredstva u potpunosti je opisana greškama mjerenja. Pojam mjerna
nepouzdanost se često koristi umjesto pojma greška mjerenja, što u suštini i predstavlja isto.

Ovi termini su definisani u publikaciji ”Međunarodni riječnik osnovnih i općih termina u

mjeriteljstvu”. Pogrešno korištenje termina tačnost za opis mjerene veličine je široko
rasprostranjeno. U stvari, radi se o definisanju greške mjerenja. U proizvođačkoj dokumentaciji
instrumenta tačnost se daje u procentima pune skale (p.s.) instrumenta. Ovo se, u stvari, odnosi
na grešku mjerenja. Ako, na primjer, mjerač pritiska mjernog opsega (0-10 (Pa)) ima tačnost od
1% pune skale, tada je maksimalna greška očitanja 0,1 (Pa).

Preciznost, ponovljivost, reproduciranje

Preciznost mjernog sredstva je sposobnost mjernog sredstva da pokazuje vrijednosti koje su

međusobno bliske ako se pravi više rezultata mjerenja iste vrijednosti mjerene veličine.

13
Preciznost, odnosno nepreciznost, ne smiju se zamijeniti pojmom tačnost koji pokazuje bliskost
slaganja mjernog rezultata sa pravom vrijednosti mjerene veličine.

Preciznost mjernog sredstva predstavlja funkciju ponovljivosti, tako da je precizno ono mjerno
sredstvo koje pri velikom broju ponovljenih mjerenja daje istu mjerenu vrijednost za datu
mjerenu veličinu. Kako je ponovljivost ovisna isključivo od slučajnih grešaka, to je i preciznost
posljedica slučajnih uzroka, pa se njena procjena dobija statističkim metodama.

Kvantitativni pokazatelj preciznosti mjernog sredstva je standardna devijacija pojedinačnog

mjerenja. Što je standardna devijacija pojedinačnog mjerenja manja, to je mjerenje preciznije i
obrnuto.

Preciznost se često pogrešno zamjenjuje sa tačnošću. Visoka preciznost nekog instrumenta ništa
ne govori o njegovoj tačnosti, jer se preciznost ne vezuje za pravu vrijednost mjerene veličine.
Instrument visoke preciznosti može imati malu tačnost. Mala tačnost instrumenta visoke
preciznosti obično je uzrokovana stabilizacijom mjerenja, a otklanja se kalibracijom.

Termini ponovljivost i reproduciranje imaju isto značenje, ali se koriste u različitim kontekstima.
Sposobnost ponavljanja (ponovljivost) opisuje grupisanje rezultata kada se mjeri ista veličina u
kratkom vremenskom periodu, pri istim uvjetima mjerenja, sa istim instrumentom, na istoj
lokaciji, jednom rječju u istim uvijetima. Sposobnost reproduciranja opisuje grupisanje rezultata
za istu mjerenu veličinu, ali kada se dese promjene u metodi mjerenja, mjernom instrumentu,
lokaciji, načinu primjene u momentu mjerenja. Oba pojma karakterišu rasipanje rezultata oko
tačne vrijednosti prilikom mjerenja iste veličine. Ovo rasipanje je u stvari sposobnost
ponavljanja ako su uvjeti mjerenja konstantni ili sposobnost reproduciranja ako se uvjeti
mjerenja mijenjaju.

Ponovljivost i sposobnost reproduciranja mjerenja je drugi način opisa preciznosti. Ovo je

pojašnjeno na Slici 7. Slika pokazuje rezultate testa tri robota, koji su programirani da stave
komponente na određenu tačku na stolu. Cilj je bio u središtu koncentričnih krugova, a crne
tačke pokazuju tačke gdje su roboti stvarno odložili elemente. Tačnost i preciznost robota 1 su
prikazane kao niske. Robot 2 je spuštao komponente približno na isto mjesto, ali na pogrešan
cilj, što znači da ima slabu tačnost ali dobru preciznost. Konačno, robot 3 ima i dobru preciznost
i dobru tačnost jer je smještao komponente regularno na korektan cilj.

14
 Slika 7. Uporedivanje tacnosti i preciznosti

Ovo se može uporediti i sa mjernim postupkom. Tako se za mjerenja čiji se rezultati mjerenja
raspoređuju kao u prvom postupku može konstatovati da imaju stalnu sistematsku grešku i veliku
slučajnu grešku. Drugi postupak ima stalnu sistematsku grešku i malu slučajnu grešku. Treći
postupak je bez sistematske greške i sa malom slučajnom greškom.

Tolerancija

Tolerancija je u uskoj vezi s tačnošću. Tolerancija definiše maksimalno očekivanu grešku. Iako
tolerancija nije, precizno govoreći, statička karakteristika analognih mjernih instrumenata, ovdje
se spominje jer se tačnost nekih instrumenata navodi ponekad kao tolerancija. Kada se pravilno
koristi termin tolerancija predstavlja maksimalnu devijaciju proizvedene komponente od
specificirane vrijednosti.

Naprimjer, otpornik nasumice izabran iz serije na sebi ima naznačenu nominalnu snagu od 1000
W i toleranciju od 5 %, što znači da njegova stvarna snaga može imati bilo koju vrijednost u
dijapazonu od 950 do 1050 W.

15
 Pokazni i mjerni opseg

Ovdje će se navesti neke definicije date pravilnicima i normama za električne mjerne

instrumente. Pokazni opseg mjernog instrumenta je cjelokupni opseg skale na kome se mogu
promatrati otkloni njegovog pomičnog organa. Od pokaznog opsega treba razlikovati mjerni
opseg koji je dio pokaznog opsega na kome instrument mjeri sa naznačenom tačnošću. Mjerni
opseg je ograničen donjom i gornjom granicom, koje se označavaju tačkicama uz podjele na
skali ili na neki drugi način, ako se mjerni opseg razlikuje od pokaznog opsega. Mjerni opseg je
vrijednost mjerene veličine, koja odgovara gornjoj granici mjernog opsega. Kao osnova pri
određivanju tačnosti mjernih instrumenata, osim u određenim slučajevima, uzima se maksimalna
vrijednost mjernog opsega, koja se određuje na slijedeći način:

 ako je nula na jednom kraju skale, maksimalna vrijednost mjernog opsega odgovara
gornjoj granici mjernog opsega,
 ako je nula između oba kraja skale (npr. u sredini), maksimalna vrijednost mjernog
opsega jednaka je sumi apsolutnih vrijednosti donje i gornje granice mjernog opsega,
 ako je nula izvan skale, maksimalna vrijednost mjernog opsega jednaka je razlici gornje i
donje granice mjernog opsega,
 za mjerila faktora snage uzima se da je maksimalna vrijednost mjernog opsega 90
električnih stepeni.

Slika 8. Pokazni i mjerni opseg

Linearnost

Teži se da je izlazna informacija (izlazni signal) proporcionalna ulaznoj mjerenoj veličini

instrumenta. Slika 9. pokazuje dijagram očitanja na instrumentu u funkciji promjene ulazne
veličine koja se mjeri.

Normalna procedura je da se povuče prava linija između dobijenih tačaka sa najmanjim

odstupanjem. Ovo može biti urađeno sa razumnom tačnošću proizvoljno, mada je efikasnije
koristiti matematsku metodu najmanjih kvadrata. Nelinearnost se tada definiše kao maksimalno
odstupanje bio kojeg očitanja od tog pravca. Nelinearnost se obično izražava u procentima od
pune skale instrumenta:

16
 yrea ln o  yidea ln o (26.)
L max
100
ymax  ymin
U brojniku je maksimalno odstupanje izmedu realnih vrijednosti izlazne veličine i idealne prave
linije, a u nazivniku mjerni opseg instrumenta.

Slika 9. Izlazna karakteristika instrumenta

Osjetljivost i konstanta instrumenta

Osjetljivost analognog mjernog instrumenta definiše se kao odnos promjene pokazivanja

kazaljke instrumenta i istovremene promjene mjerene električne veličine. U najvećem broju
slučajeva kod električnih mjernih instrumenata koristi se ugao promjene kazaljke. Stoga se kod
ovih instrumenata osjetljivost definiše kao odnos promjene otklona (ugla) dα i promjene mjerene
veličine dx, to jest:

d (27.)
S  f x 
dx

Često se osjetljivost definiše i kao odnos konačnog priraštaja otklona Δα i konačnog priraštaja
mjerene veličine Δx:

 (28.)
S
x

Prethodne dvije jednačine predstavljaju osijetljivost analognog mjernog instrumenta na

određenom mjestu skale. Za slučaj da odnos konačnih priraštaja Δα/ Δx ima istu vrijednost na ma
kojem dijelu skale onda će skala imati ravnomjernu podijelu. Međutim, ako to nije slučaj skala
može imati drugačiju podijelu, npr. kvadratnu. Veličina koja je recipročna osjetljivosti, naziva se
konstanta instrumenta.

17
Većina instrumenata, a posebno svi pogonski, imaju jedan mjerni opseg pa prema tome i jednu
skalu. Ona je naznačena u jedinicama mjerene veličine (npr. A, V, W, itd). Prenosni i
laboratorijski mjerni instrumenti redovito imaju više mjernih opsega za jednu ili više mjernih
veličina. Takvi instrumenti moraju imati i više skala sa prikladnim brojčanim oznakama. Da bi se
dobila vrijednost mjerene veličine treba otklon kazaljke αi (broj podioka) pomnožiti sa
konstantom očitanja instrumena ki:

I mj  ki   i (29.)

Konstanta „ki“ skale (instrumenta) recipročna je vrijednost osjetljivosti, a određuje se tako da se

mjerni opseg izražen u jedinicama mjerene veličine podijeli sa ukupnim brojem podioka skale:

mjerni opseg
i  (30.)
broj podioka

Referentni uvjeti

Osim mjerene veličine, na otklon analognih mjernih instrumenata utjecaja mogu imati i druge
fizikalne veličine koje se nazivaju utjecajnim veličinama. Utjecajne veličine su: okolna
temperatura, položaj instrumenta, strana magnetna i električna polja, Zemljino magnetsko polje,
oblik mjerene struje, itd. Utjecajne veličine su često uzrok netačnog pokazivanja mjernih
instrumenata. Zbog toga su u pravilnicima određene vrijednosti pojedinih utjecajnih veličina, tzv.
referentni uvjeti pri kojima instrument mora odgovarati zahtijevima navedene klase tačnosti.

Pravilnik predviđa npr. za referentnu vrijednost temperature 20 ºC ± 1ºC za instrumente klase

tačnosti 0.05 do 0.2 i 20 ºC ± 2ºC za instrumente klase tačnosti 0.5 do 5, ako proizvođač nije
naglasio drugu referentnu vrijednost temperature. Znači, instrument će morati zadovoljavati
naznačenu klasu tačnosti samo onda ako je održana navedena temperatura, odnosno ako je
održano tolerantno područje. Ovaj zahtijev je veoma teško zadovoljiti pri korištenju
instrumenata, pa proizvođači nastoje izraditi instrumente koji su manje osjetljivi na pojedine
utjecajne veličine.

U praksi se često puta događa da je zbog mnogobrojnih vanjskih ujecaja nemoguće održati
referentne uvjete. Za takve slučajeve posebni propisi predviđaju šire opsege upotrebe tzv.
nazivne opsege upotrebe, u kojima se ne dopušta velika promjena pokazivanja, s tim da
promjene, prouzrokovane svakom utjecajnom veličinom zasebno, ne smiju preći klasu tačnosti.
Promjena temperature od ± 10 ºC od referentne temperature ne smije izazvati veću promjenu
pokazivanja od klase tačnosti. Naprimjer, ako je referentna temperatura 20 ºC, instrument klase
tačnosti 1 ne smije griješiti više od 1 % dogovorene vrijednosti pri temperaturama okoline u
opsegu od 18 do 22 ºC. Pri temperaturama okoline od 10 do 18 i od 22 do 30 ºC smiju izazvati
promjenu pokazivanja instrumenta do 1%, što znači da instrument na tim temperaturama smije
griješiti i do 2 % dogovorene vrijednosti.

Prema propisima ne smije promjena u pokazivanju preći vrijednost indeksa klase kod slijedećih
odstupanja utjecajnih veličina od referentne vrijednosti ili nazivne vrijednosti:

18
 - odstupanja temperature okoline do ± 10°C od referentne temperature,
- odstupanje položaja do ± 5 º od naznačenog referentnog položaja,
- odstupanje frekvencije do ± 10 % od referentne frekvencije,
- odstupanje napona do ± 15 % od referentnog napona,
- odstupanje struje od 20 % do 120 % od nazivne struje za instrumente faktora snage i
faznog pomaka.

U pogledu utjecaja stranog magnetskog polja standardi određuju da kod instrumenata obilježenih
simbolom F 30 upisani broj daje gustoću magnetskog toka u mT, pri kojoj promjene ne prelaze
vrijednost indeksa klase tačnosti. Ako instrument nije označen simbolom F 30, vrijede podaci iz
Tabele 1.

Tabela 1. Dopuštene granice promjena pokazivanja za gustoću

stranog magnetskog toka od 0,5 mT
Klasa tačnosti
Instrumenti
0.1 0.2 0.5 1 1.5 2.5 5
Instrument s pomičnim
svitkom, astatički instrumenti i
± 1.5 % ±3%
instrumenti s magnetskim
oklopom
Ostali instrumenti ±3% ±6%

Propisi, također, definišu i dopušteni utjecaj nesimetrija struja kod višefaznih instrumenata i
utjecaj vodljivih i željeznih ploča.

Isto tako, propisi definišu i granične uvjete upotrebe. Oni predstavljaju ekstremne uvjete koje
mjerno sredstvo može da izdrži bez oštečenja i bez degradacije svojih karakteristika za kasniju
upotrebu u normalnim uvjetima rada.

Promjena uvjeta okoline odražava se na instrumente na slijedeća dva načina:

- drift nule, i
- drift osjetljivosti.

Drift nule opisuje efekt pomjeranja nule instrumenta sa promjenom uvjeta okoline za nultu
vrijednost ulazne veličine. Ako se radi o voltmetru pomjeranje nule (drift nule), za slučaj
promjene uvjeta okoline (temperatura), mjeri se u (V/ºC). Ovo se često zove i koeficijent drifta
nule izazvan promjenom temperature. Efekt drifta nule odražava se na pomjeranje statičke
karakteristike duž ordinate što se može otkloniti ponovnim kalibrisanjem instrumenta.Tipična
promjena izlazne karakteristike mjerača pritiska, koja je povezana sa driftom nule, data je na
Slici 10.(a).

Drift osjetljivosti (poznat i kao drift skale) definiše iznos promjene osjetljivosti instrumenta sa
promjenom uvjeta okoline. Efekt drifta osjetljivosti odražava se na promjenu nagiba statičke
karakteristike. Određen je sa koeficijentom drifta koji definiše koliki je drift za jediničnu
promjenu svakog parametra okoline na koju se odnosi karakteristika instrumenta (Slika 10.(b)).

19
Ukoliko kod instrumenta postoji i drift nule i drift osjetljivosti (istovremeno) tada je data tipična
modifikacija izlazne karakteristike na Slici 10(c).

Slika 10. Drift nule (a), drift osjetljivosti (b), drift nule sa driftom osjetljivosti (c)

Histereza

Ukoliko se ulazna veličina konstantno povećava od neke negativne vrijednosti, očitanja na izlazu
se dobivaju prama krivoj (A). Ukoliko se sada permanentno smanjuje vrijednost ulazne veličine,
izlaz (otklon) se mjenja prema krivoj (B). Sa Slike 11. vidi se da nisu iste krive opterećenja i
rasterećenja. Ova pojava naziva se histereza.

20
 Slika 11. Karakteristika instrumenta sa histerezom

Nastanak histereze u analognim električnim mjernim instrumentima se najčešće vezuje za

korištenje nelinearnih magnetskih materijala, tj. feromagnetika (koriste se za izradu
permanentnih magneta i svitaka), kao i korištenje opruga (koriste se u nekim izvedbama za
stavaranje protumomenta). Također, histereza kod analognih mjernih instrumenata je izražena
kada moment trenja ima promjenljivu amplitudu i predznak (klatno).

Dvije veličine, maksimum ulazne veličine i maksimum izlazne veličine definišu se kao što je
prikazano na Slici 11. Obično, ovaj podatak se navodi kao procentualna vrijednost pune skale
ulaza ili izlaza respektivno:

y1  y2
H max
100 (31.)
ymax  ymin

U brojniku je maksimalno odstupanje između vrijednosti za rastuću sekvencu i vrijednosti za

opadajuću sekvencu izlazne veličine, a u nazivniku mjerni opseg instrumenta.

Mrtva zona

Mrtva zona se definiše kao raspon između dvije vrijednosti ulazne veličine kada se ne mjenja
izlazna veličina. Bilo koji instrument sa histerezom ima i mrtvu zonu kao što je to prikazano na
Slici 11. Također, neki instrumenti koji nemaju histerezu, ipak imaju mrtvu zonu kao što je
prikazano na karakteristici jedne vrste instrumenata na Slici 12.

21
 Slika 12. Karakteristika instrumenta sa mrtvom zonom

Ukoliko se ulazna veličina (mjerena veličina) postepeno povećava od nule, ulaz će morati dostići
određenu vrijednost prije nego promjena izlazne veličine postane dovoljno velika da bi je mogli
registrovati. Ova minimalna vrijednost ulaza poznata je u literaturi kao pobuda instrumenta ili
prag osjetljivosti. Najčešće se navodi u procentima u odnosu na opseg, a ponekad se izražava i
kao apsolutna vrijednost.

Pobuda

Ukoliko se ulazna veličina postepeno povećava od nule, ulaz će morati da dostigne određenu
vrijednost prije nego promjena izlazne veličine postane dovoljno velika da bi je mogli
registrovati. Ova minimalna vrijednost ulaza poznata je u literaturi kao pobuda instrumenta ili
prag osjetljivosti. Proizvođači ovaj podatak navode na različite načine. Najčešće se navodi
procentualno u odnosu na opseg, a ponekad se izražava i kao apsolutna vrijednost.

Kao ilustracija, brzinomjer auta obično ima pobudu od 15 (km/h). Znači, ako vozilo krene iz
stanja mirovanja, neće se moći izvršti očitanje brzine sve dok auto ne dostigne 15 (km/h).

INSTRUMENTI SA POMIČNIM SVITKOM I PERMANENTNIM

MAGNETOM
Instrumenti sa pomičnim svitkom i permanentnim magnetom (u literaturi se još skraćeno
nazivaju instrumenti sa pomičnim svitkom) su analogni mjerni instrumenti koji se koriste samo
za mjerenje istosmjernih električnih veličina. Osnovni dijelovi su mu permanentni magnet i
pomični svitak.

22
 Slika 13. Konstruktivni izgled instrumenta s pomičnim
svitkom

Princip rada ovog instrumenta može se objasniti na osnovi sheme sa Slike 13. Kada kroz svitak
protječe istosmjerna struja I, na vodiče u zračnom rasporu dijeluje sila F tangencijalnog smjera.
Ta struja je proporcionalna istosmjernoj struji kroz svitak I, magnetskoj indukciji B i ukupnoj
dužini vodiča koji se nalaze u magnetskom polju permanentnog magneta. Ako magnetsko polje
zahvata dužinu h uzdužne stranice svitka koji se sastoji od N navoja, pri prosječnoj širini b svitka
stvara se aktivni moment:

M1  F b  N  I  B b  h  N  B  I  S (32.)

Ovom aktivnom momentu suprotstavlja se protumoment spiralnih opruga:

M 2  D  (33.)

Uzimajući u obzir da je u ravnotežnom stanju M1 + M2 = 0, slijedi:

G N BS
 I  I
D D (34.)

Vidi se da je odnos otklona α i struje I linearan, to jest instrument ima linearnu skalu, pa je
osjetljivost ovog instrumenta konstantna:

d N  B  S
 (35.)
dI D

Prigušenje instrumenta sa pokretnim svitkom je pretežno elektrodinamičkog karaktera. Naime,

ako se svitak sa N zavoja, od kojih svaki ima površinu S, kreće u radijalnom homogenom
magnetnom polju indukcije B, tada dolazi do induciranja napona e:

23
 d d
e  N   N  B  S (36.)
dt dt

Zbog induciranog napona poteći će struja i':

e N  B  S d
i    (37.)
R R dt

Ta struja, zajedno sa magnetnom indukcijom B, stvara moment prigušenja koji se suprotstavlja

aktivnom obrtnom momentu:

N 2  B 2  S 2 d G 2 d d
M p   N  B  S  i       P  (38.)
R dt R dt dt

Vlastita potrošnja ovih instrumenata je znatno manja od potrošnje ostalih vrsta instrumenata.
Utjecaj stranih magnetskih polja na mehanizam rada ovog instrumenta je neznatan, jer njegov
stalni magnet stvara jako magnetsko polje. Ovaj instrument je jako osjetljiv na mehaničke udare i
vibracije.

Instrumenti sa pokretnim svitkom koriste se za mjerenje istosmjernih napona i struja. Kod

izmjeničnih struja mjerni mehanizam ne može, zbog svoje tromosti, slijediti brze promjene
smjera struje, već pokazuje srednju vrijednost mjerene struje.

Temperaturna kompenzacija

Kako je svitak instrumenta sa pomičnim svitkom gotovo redovno od bakarne žice, to će i

promjena temperature da utječe na njegovu otpornost. S obzirom da je temperaturni koeficijent
bakra pozitivan i iznosi 0.4 % / ºC, otpornost svitka će rasti s porastom temperature. Porast
otpornosti svitka će iznositi 0.4 % pri povećanju temperature za 1ºC. Stoga bi kazaljka ovog
instrumenta pokazivala manju vrijednost od stvarne.

Za kompenzaciju utjecaja temperature na pokazivanje instrumenta koriste se mnogobrojni

postupci temperaturne kompenzacije. Jedan od postupaka temperaturne kompenzacije jeste da se
serijski sa svitkom instalira otpornik čija se otpornost ne mjenja sa temperaturom (npr. otpornici
od manganina), kao što je to prikazano na Slici 14.

24
 Slika 14. Shema instrumenta s otpornikom za temperaturnu
kompenzaciju

Vrijednost otpora koja se treba dodati u seriju sa svitkom da bi bila izvršena temperaturna
kompenzacija, izračunava se iz slijedeće relacije:

U
I (39.)
R  Rk

Svaka promjena otpornosti svitka R dovodi do greške pokazivanja instrumenta. Relativna greška,
prema tome, biće:

I   t  RS
g 
I R  Rk , (40.)

gdje je Δt - promjena temperature.

Drugi način temperaturne kompenzacije instrumenta jeste po Swinburgu. U tom se spoju dodaju
dva temperaturno neovisna otpornika R2 i R4 (od manganina) i otpornik R3, čiji je temperaturni
koeficijent u najjednostavnijem slučaju kao i kod svitka. Pomoću ovakve sheme može se izvršiti
potpuna temperaturna kompenzacija.

Slika 15. Postupak temperaturne kompenzacije po

Swinburnu

Sa slike je uočljivo:

U
Ia 
 R  R2  R4   R  R2
R4 (41.)
R3

25
Imajući u vidu da su otpornici R2 i R4 temperaturno neovisni, može se pisati:

I a I
I    R3  a   R
R3 R (42.)

Za slučaj da je ΔIa = 0 (A), prethodni izraz (38.) biće jednak nuli, odnosno:

 R3 R
R4  R  R2    R  R3  R4   , (43.)
R3 R

jer su temperaturni koeficijenti otpora svitka R i otpora R3 isti, pa se prema jednačini (43.) može
pisati:

R4 R
 (44.)
R3 R2

U ovom slučaju, u potpunosti se vrši temperaturna kompenzacija, ali se smanjuje osjetljivost

instrumenta, jer je potreban viši napon da bi se dobilo puno skretanje kazaljke instrumenta.

Proširivanje mjernog opsega

Proširivanje strujnog mjernog opsega. Ovisno o izboru pokretnog elementa, opruge i

permanentnog magneta, mjerni opsezi instrumenata sa pokretnim svitkom kreću se od 10 μA do
50 μA . Proširivanjem mjernih opsega mogu se ovi instrumenti koristiti i za više vrijednosti
struja i napona.

Da bi se sa instrumentom, mjerila struja I koja je veća od dozvoljene struje kroz njegov svitak Ia,
potrebno je instrumentu unutarnjeg otpora Ra, paralelno dodati otpor šenta RŠ, prema shemi sa
Slike 13. Vrijednost otpora šenta RŠ računa se prema relaciji:

Ia I
RŠ  Ra   Ra  a
IŠ I  Ia (45.)

Otpor Ra obično predstavlja sumu otpornosti samog svitka Rsv i jednog kompenzacionog
otpornika Rk koji se dodaje da bi se kompenzirala promjena otpora svitka, nastala zbog
zagrijavanja svitka kroz koji protječe struja.

26
 Slika 16. Proširivanje mjernog područja ampermetra

U praksi se mnogo češće koriste ampermetri sa više mjernih opsega, kod kojih se mjerni opseg
mijenja jednostavno okretanjem jednopolne preklopke. Na Slici 17. je prikazan shematski spoj
jednog ampermetra sa više mjernih područja.

Slika 17. Proširivanje mjernog područja ampermetra

pomoću višestrukog šenta

Suma otpora instrumenta Ra = Rsv + Rk i otpora RŠ predstavlja vanjski otpor kruga (kritični otpor)
Rkr i često je unaprijed zadat, obzirom na potrebno prigušenje instrumenta:

I a  Rkr  RŠ   RŠ  I  I a 
Ia (46.)
 RŠ  Rkr 
I

Proširivanje naponskog mjernog opsega. Napon na mjernom sistemu instrumenta sa pomičnim

svitkom reda je veličine 100 mV. Da bi se mogle mjeriti i veće vrijednosti napona, proširuju se
mjerni opseg voltmetra dodavanjem jednog predotpora Rp kao na Slici 18.

Slika 18. Proširivanje naponskog mjernog opsega

27
Sa Slike 18. vidi se da je:

U  U V  U P  I  RV  R p    RV  R p 
UV
RV (47.)

Iz prethodne relacije dobije se vrijednost otpora predotpornika Rp kao:

U  I  RV U
Rp    RV  RV  n  1
I I , (48.)

gdje je n = U / UV.

Odnos RV / UV = 1 / IV naziva se karakteristični otpor voltmetra i brojno odgovara recipročnoj

vrijednosti struje IV voltmetra pri punom otklonu. To je otpor predotpornika kojim se mjerni
opseg voltmetra proširi za 1 V. Ova vrijednost redovno je navedena na natpisnoj pločici
instrumenta. U uobičajenim izvedbama on iznosi od 102 do 105 Ω/V.

Voltmetri obično imaju više mjernih opsega, koji se ostvaruju višestrukim predotpornicima, kao
što je to prikazano na Slici 19. Pojedini mjerni opsezi biraju se pomoću jednopolne preklopke.

Slika 19. Voltmetar sa više mjernih opsega

Voltmetar sa Slike 19. može mjeriti maksimalni napon UV, što odgovara položaju preklopke 0.
Kako bi se moglo vršiti mjerenje napona U1, U2 i U3 koji su viši od napona UV potrebno je
voltmetru dodati odgovarajuće predotpornike. Uz poznavanje struje koja teče kroz voltmetar IV i
unutarnjeg otpora voltmetra RV mogu se odrediti vrijednosti otpora potrebnih predotpora prema:

RV
R p1   U 1  U V 
UV
(49.)
 V  U 2  U 1 
R
Rp2
UV
R
R p3  V  U 3  U 2 
UV

U općem slučaju može se pisati:

28
 RV
R pi   U i  U i 1  . (50.)
UV

Univerzalni instrumenti - U praksi se često koriste univerzalni instrumenti sa više strujnih i

naponskih mjernih opsega. I u ovom slučaju odabir mjernog opsega, ali i veličine koja se mjeri
(napon ili struja) provodi se pomoću jednopolne preklopke, što je prikazano na Slici 20.a.
Također, u primjeni je i univerzalni instrument sa tri jednopolne preklopke Slika 20.b. Preklopka
P1 se koristi za odabir mjerene veličine tako da kada je preklopka P1 u položaju „+“ i „V“
instrument služi za mjerenje napona, dok za položaj „+“ i „A“ instrument služi za mjerenja
struje. Preklopke P2 i P3 služe za podešenje naponskog i strujnog mjernog opsega, respektivno.

Slika 20. Shema višestrukog univerzalnog instrumenta

INSTRUMENTI SA POMIČNIM SVITKOM I ISPRAVLJAČEM

Instrument sa pokretnim svitkom ima čitav niz prednosti u odnosu na druge instrumente kao što
su: mala vlastita potrošnja, linearna skala, velika tačnost, mala osjetljivost na strana magnetska
polja, itd. Ovaj instrument ima i jednu veliku mahanu a to je da može mjeriti samo istosmjerne
veličine.

Izmjenična veličina, npr. napon može se predstaviti jednačinom:

u t   U m  sin t (51.)

Za ovakvu veličinu srednja i efektivna vrijednost u toku pozitivne poluperiode iznosi:

2 2 Um
U ef   sin
2
t  dt 
 0 2
(52.)
T
2 U m 2
2 U m
U sr 
T  sin t  dt  
0

Ako bi posmatrali srednju vrijednost za čitavu periodu ona bi bila jednaka:

29
 U sr  0 (53.)

Kada se ovom instrumentu priključi naizmjenična veličina njegov otkon je jednak srednjoj
vrijednosti to jest pokazivanje instrumenta sa pokretnim svitkom je UOČ = 0 V.

Kako bi se mogao mjeriti naizmjenični napon potrebno ga je prethodno ispraviti, što se postiže
uz pomoć poluvodičkih ispravljača, mehaničkih ispravljača, upravljivih poluvodičkih ispravljača
ili termopretvarača. Najčešće su u upotrebi poluvodički ispravljači i to germanijeve diode zbog
malog pada napona u propusnom smijeru ili planarne silicijeve diode zbog velikog zapornog
napona i male temperaturne ovisnosti. Na Slici 21. data je shema spajanja punovalnog
ispravljača (Gretz-ovog spoja) sa instrumentom sa pomičnim svitkom:

a) b)

Slika 21. Instrument sa pomičnim svitkom i punovalnim

ispravljačem

Srednja i efektivna vrijednost punovalno ispravljenog napona su jednake:

Um
U ef 
2

2 U m (54.)
U sr 


Odnos efektivne i srednje vrijednosti zove se faktor oblika i za sinusnu veličinu iznosi:

U ef 
0    1.11 (55.)
U sr 2 2

Instrument se otklanja srazmjerno srednjoj vrijednosti ispravljene mjerene veličine:

30
 U otklona  U sr (56.)

Obično je od interesa efektivna vrijednost izmjenične veličine, a najčešće se radi o sinusoidalnoj

veličini. Skala instrumenta je prilagođena za očitanje efektivne vrijednosti sinusne veličine:

U OČ  0  U sr  1.11  U sr (57.)

U slučaju da se pomoću ovog instrumenta mjeri složenoperiodična struja, tada instrument, koji se
otklanja srazmjerno srednjoj vrijednosti tog signala Usr pokazuje:

U OČ  0  U sr (58.)

Međutim, kako dati signal ima svoj faktor oblika ξ različit od faktora oblika za sinusoidu ξ0,
stvarna vrijednost mjerene struje je:

U ef    U sr (59.)

Na taj način moguće je odrediti grešku pokazivanja instrumenta kao:

0 U sr   U sr  
g %    100  0  100
 U sr  (60.)

Instrumenti sa pokretnim svitkom i ispravljačem često se koriste sa više mjernih opsega

(naponskih i strujnih), kako za izmjenične tako i za istosmjerne struje i napone. Ovakvi
instrumenti se tada često nazivaju univerzalni instrumenti.

INSTRUMENTI SA UNAKRSNIM SVITCIMA

Kod instrumenata sa unakrsnim svitcima pokretni dio se sastoji od dva kruto vezana svitka
pomjerena za ugao 2Θ. Svitci su u polju stalnog magneta ali tako da magnetsko polje nije
homogeno što rezultira neravno mjernim fluksom. Gustoća magnetskog fluksa dostiže
maksimalnu vrijednost u sredini procjepa dok prema krajevima opada po kosinusnom zakonu.

31
 Slika 22. Principna shema instrumenta s unakrsnim
svitcima

U položaju ravnoteže, momenti se izjednače pa se dobije ugao skretanja:

I 
  f  1  (61.)
 I2 

Slika 23. Princip rada instrumenta sa uknakrsnim svitcima

Struja I1 protječe kroz kalem 1 i stvara aktivni moment:

 
M 1  I 1  0  sin     I 1  0  cos  (62.)
2 

Struja I2 protječe kroz kalem 2 i stvara protumoment:

M 2  I 2  0  sin  (63.)

32
 M1  M 2  I 1  0  cos   I 2  0  sin  (64.)

S druge strane je:

U
I1 
RN  R2

U
I2  (65.)
Rx  R1

I 1 Rx  R1

I 2 RN  R2

Otpori R1 i R2 su zanemarivi, te je:

I 1 Rx I1 (66.)
  Rx  RN
I 2 RN I2

Instrumenti sa unakrsnim svitcima imaju široko područje primjene. Koriste se za mjerenje

omjera dvije struje ili dva napona ili omjera struje i napona, tj. služe za mjerenje otpora. Velika
prednost pri mjerenju otpora ovim instrumentom jeste njihova mala osjetljivost na promjenu
napona napajanja. Ipak se napon napajanja ne smije bitno sniziti, jer će u tom slučaju zbog
slabijih električnih momenata na mjerenje više utjecati trenje u ležajevima i direkcione sile
dovoda. Bitan nedostatak ovih instrumenata jeste velika unutarnja potrošnja u usporedbi sa
instrumentima sa pomičnim svitkom. Uzroci velike vlastite potrošnje su nejednolik zračni raspor
i veći prostor potreban za smještanje dva svitka. U pogledu tačnosti, preopteretivosti, utjecaja
temperature i stranih polja ne razlikuje se znatno od instrumenata sa pomičnim svitkom.

INSTRUMENTI SA POKRETNIM ŽELJEZOM

Instrumenti sa pokretnim željezom koriste efekt magnetskog polja koje stvara električna struja u
svitku. Magnetsko polje svitka pokreće mehko željezo koje je postavljeno tako da se može
obrtati oko ose. Pomjeranje (obrtanje) je rezultat odbijanja istoimenih polova magneta (jedan
magnet je nepokretan i učvršćen za svitak, a drugi je pokretan). Mehko željezo postaje magnet u
magnetskom polju. Kod ovih instrumenata opruga obezbjeđuje uravnoteženje koristeći
konstrukciju koja je već opisana kod instrumenata sa pokretnim svitkom i stalnim magnetom. Na
području nižih frekvencija, mjerni sistem sa pokretnim željezom najveću primjenu ima u
industriji gdje su praktično potisnuli sva druga rješenja. Većina pogonskih instrumenata je
upravo ove izvedbe zbog svoje robusnosti, cijene i mogućnosti preopterećenja (mogu se
višestruko strujno opteretiti jer se nepokretni svitak može bez problema dovoljno
predimenzionirati).

33
 Slika 24. Instrument s pokretnim željezom i okruglim svitkom

Pri merenju jednosmerne struje I energija magnetskog polja je:

1
W LI2 , (67.)
2

gde je L induktivnost kalema.

Pri obrtanju mehkog željeza mjenja se induktivnost pa je magnetski moment jednak:

dW 1 2 dL
M1   I 
d 2 d (68.)

Istovremeno uslijed promjene ugla dolazi do promjene protumomenta koji stvara opruga:

M 2  D  (69.)

pa se dobija da je ugao zakretanja:

1 I 2 dL
   (70.)
2 D d

Instrument sa pokretnim željezom se direktno otklanja srazmjerno kvadratu efektivne vrijednosti

mjerene struje i primjenjuje se za mjerenje struje čija frekvencija može da se kreće najviše do
1000 Hz. Pri većim frekvencijama raste greška nastala uslijed vrtložnih struja u željezu.
Potrošnja ovih instrumenata je veća nego instrumenata sa stalnim magnetom. Isto tako utjecaj
stranim magnetskih polja je znatan.

ELEKTRODINAMSKI INSTRUMENTI
Princip rada ovog instrumenta se zasniva na elektrodinamskom djelovanju između struja koje
protječu kroz pokretni i nepokretni svitak.

34
 Slika 25. Principna shema elektrodinamskog instrumenta

Magnetska indukcija B nastala kao poslijedica protjecanja struje i1 kroz nepokretni svitak može
se naći na osnovi izraza:

i1  N 1
B1  0  H 1  0  ,
l1 (71.)

gdje su N1 i l1 – broj navoja i dužina nepokretnog svitka.

Sila F na vodič pokretnog svitka u polju nepokretnog svitka, kroz koji protječe struja i2 može se
odrediti iz izraza:

F  B1  i2  N 2  b , (72.)

gdje su N2 i b broj navoja i dužina pokretnog svitka.

Moment, koji djeluje na pokretni svitak, kroz koji protječe struja i2 je sada:

bh
M 1  F  x  B1  i2  N 2  b  h  cos   0   N 1  N 2  i1  i2  cos  ,
l1 (73.)

gdje je h širina pokretnog svitka. Kako je protumoment izazvan spiralnom oprugom jednak:

M 2  D  , (74.)
slijedi da je izraz za otklon α jednak:

0 b  h
   N 1  N 2  i1  i2  cos 
D l1 , (75.)

35
Veličina momenta M1 može se odrediti i na osnovi promjene energije sadržane u oba svitka, do
koje dolazi uslijed zakretanja svitka. Energija jednog ovakvog sistema data je kao:

1 1
W  L1  i12   L2  i22  M  i1  i2 (76.)
2 2

Promjena energije sistema kod zakretanja za ugao dα, na osnovi zakona o održavanju energije
mora biti jednaka radu M1⋅ dα. Vrijednost sopstvenog induktiviteta svitaka L ne ovisi o položaju
svitaka, tako da je međuinduktivitet svitaka M jedina veličina koja se mijenja u prethodnom
izrazu uslijed zakretanja pomičnog svitka. Iz toga slijedi da je izraz za aktivni moment M1
jednak:

dM
M1   i1  i2
d (77.)

Dakle ovi instrumenti predstavljaju analogno množilo dviju struja. Prigušenje instrumenta može
biti zračno ili elektromagnetno. Elektrodinamski instrumenti služe za mjerenje i istosmjernih i
naizmjeničnih veličina. Elektrodinamski ampermetar i voltmetar imaju otklon proporcionalan
kvadratu struje, tj. napona, odnosno imaju kvadratnu skalu:

dM 2
M1  I
d
(78.)
1 dM
M1  2  U 2
R p d

Slika 26.Elektrodinamski instrument a)elektrodinamski

ampermetar b) elektrodinamski voltmetar

Kao što se vidi sa Slike 26. i kod ampermetra i kod voltmetra pokretni i nepokretni svitak se
vežu u seriju. Za merenje većih vrednosti struje instrumentu se mogu dodati dva otpornika R1 i
R2 u seriju sa nepokretnim i pokretnim svitkom. Kod voltmetra se vrlo često dodaje otpornik Rp
da mu se proširi mjerni opseg. Opseg mjerenja je od 5 V do 600 V, a potrošnja je relativno velika
u odnosu na instrumente sa pokretnim svitkom i stalnim magnetom.

36
Elektrodinamski instrumenti izrađuju se za vrlo visoke klase tačnosti 0,1 i 0,2 u frekventnom
području 40–500 Hz, odnosno do 1000 Hz za klase 0,5. Elektrodinamski ampermetri i voltmetri
su skupi mjerni instrumenti pa se rijetko koriste, a i potrošnja im je velika.

Ovi instrumenti su jako osjetljivi na djelovanje stranih magnetskih polja jer je polje nepokretnog
svitka znatno manje nego polje stalnog magneta kod instrumenta sa stalnim magnetom. Zato se
ovi instrumenti izrađuju u raznim izvedbama kao što su:
 izvedba sa upotrebom feromagnetskog materijala u svrhu smanjenja otpora magnetskog
kruga, odnosno povećanja magnetske indukcije u zračnom zazoru (tzv. Ferodinamski
instrumenti ili željezom zatvoreni elektrodinamski instrumenti),
 izvedba sa oklapanjem mjernog sistema kvalitetnim feromagnetskim materijalom, kako
bi se spriječio prodor silnica stranog magnetskog polja, i
 astatička izvedba mjernog sistema, kojom se postiže najširi frekventni opseg. To je
izvedba kod koje se dva jednaka mjerna sistema postavljaju jedan iznad drugog (ili jedan
pokraj drugog), a pokretni su im svici spojeni na istu osovinu. Smjer namatanja svitka u
jednom sistemu suprotan je onom u drugom sistemu, pa se utjecaj stranih polja
kompenzira (na jednom sistemu se poveća indukcija , a na drugom smanji za isti iznos).

Elektrodinamski instrument najširu primjenu ima kod mjerenja snage. Svici se spajaju kao na
slici. Kroz nepokretni (tzv. strujni) svitak teče struja potrošača dok je pokretni (tzv. naponski)
svitak sa otporom RNW spojen na napon U potrošača. Sada je:

dM U 1 dM
M1   I1    P
d RNW RNW d (79.)

Slika 27. Elektrodinamski vatmetar

Vidi se da je skala instrumenta u ovom slučaju linearna.

ELEKTROSTATSKI INSTRUMENTI
Princip djelovanja elektrostatskih instrumenata temelji se na uzajamnom djelovanju dva ili više
nabijenih kondenzatora. Ovaj instrument je jedini kojem napon, a ne struja stvara aktivni

37
moment na pomičnom organu. Zato se za napone do frekvencija reda 100 MHz unutarnji otpor
elektrostatskog instrumenta može smatrati praktično beskonačnim. To čini ove instrumente
prikladne za mjerenje napona izvora malih snaga, gdje bi drugi mjerni instrumenti sa većom
potrošnjom poremetili odnose u mjernom krugu. Konstruktivno, mehanizam instrumenta sastoji
se od vazdušnog kondenzatora sa tri ploče. Nepokretni dio instrumenta sačinjavaju dvije ploče
između kojih se nalazi treća, pomična ploča s kojom je u vezi kazaljka instrumenta.
Priključivanjem bilo kakvog napona između ploča se stvaraju električne sile koje djeluju na
pomičnu ploču. Uzajamno djelovanje nabijenih ploča izaziva pomjeranje pokretne ploče, a
samim tim i kazaljke. Protumoment instrumenta se obezbjeđuje težinom pomične ploče.
Također, bitno je napomenuti da se za stvaranje momenta prigušenja koristi ili zračno ili
elektromagnetsko prigušenje.

Slika 28. Principna shema elektrostatskog instrumenta

Aktivni moment kod elektrostatskih instrumenata je proporcionalan izvodu energije sistema W

po uglu otklona α:

M1  

dW d C  U 2 2 1 2 dC
 U 
 (80.)
d d 2 d

M 2  D  (81.)

1 dC
 U 2  (82.)
2D d

Iz predhodne jednačine se vidi da je skala ovog instrumenta kvadratična. Ovaj instrument mjeri
istosmjerne napone i efektivne vrijednosti izmjeničnih napona.

Naponska preopteretivost ovih instrumenata nije velika, jer se zbog veće osjetljivosti ide dosta
visoko sa naprezanjima u dielektriku. Proboj dielektrika se dešava već kod napona koji je do
50 % veći od nazivnog napona.

Jedna od izvedbi ovih instrumenata je i kvadrantni elektrometar. Elektrometri su instrumenti

velike naponske osjetljivosti sa veoma velikim ulaznim otporom. Suprotni kvadranti su

38
međusobno povezani i na istom su potencijalu pa se shematski i crtaju samo dvije nepokretne
elektrode. Ako je potencijal pokretne elektrode U0, a nepokretnih elektroda U1 i U2, tada je
električna energija sistema jednaka:

 C1  U 0  U 1    C2  U 0  U 2 
1 1
W
2 2

2 2 , (83.)

gdje su C1 i C2 kapaciteti između pokretne i odgovarajuće nepokretne elektrode. Aktivni obrtni

moment je tada:

 U 0  U 1    2  U 0  U 2 
dW 1 dC1 1 dC
M1   
2 2

d 2 d 2 d (84.)

Pomjeranje pokretne elektrode uzrokuje promjenu kapaciteta (povećanje jednog i istovjetno

smanjenje drugog kapaciteta) tako da vrijedi dC1 / dα = dC2 / dα = dC / dα , pa se dobije da je:

 U  U1 
 U 2  U 1   U 0  2
dC
M1   (85.)
d  2 

Kako je protumoment M2 = −D·α, dobije se da je:

 U  U1 
 U 2  U 1   U 0  2
1 dC
   (86.)
D d  2 

a b
Slika 29. Elektrostatski instrument a) idiostatski spoj b)
heterostatski spoj

Kvadrantni elektrometar moguće je spojiti na više načina. U idiostatskom spoju, prikazanom na

Slici 29.a., povezana je vrtiva elektroda sa jednom nepokretnom elektrodom i oklopom koji je
uzemljen. Mjerni napon se priključuje na obje nepokretne elektrode.

Uvrštavajući u prethodnu jednačinu vrijednosti:

U 2  0 ; U0  0 ; U1  U x (87.)

39
dobije se izraz za otklon αi u idiostatskom spoju kao:

1 dC 2 k 2
i   U x  U x
2  D d 2 (88.)

U heterostatskom spoju, sa Slike 29.b., mjereni napon priključen je između nepokretnih

elektroda, dok je između pokretne i nepokretne uzemljene elektrode priključen pomoćni napon
Up. Uvrštavajući vrijednosti:

Ui  0 ; U2  U x ; U0  U p (89.)

dobije se:

1 dC  U   U 
h    U x  U p  x   k  U x  U p  x  (90.)
D d  2   2 

Heterostatskim spojem se postiže veća osjetljivost, tako da se pri dovoljno visokom pomoćnom
naponu mogu mjeriti naponi i reda milivolta.

Ove instrumente je, također, moguće koristiti i za mjerenje električne snage (spoj na Slici 30.).
Napon U trošila je priključen između pomične i nepomične elektrode, dok se pad napona izazvan
protjecanjem struje trošila kroz etalonski otpornik RN, primjeni na nepomične elektrode.

Slika 30. Mjerenje snage kvadratnim elektrometrom

Stoga je otklon α proporcionalan snazi P potrošača:

  k U  I  cos   k  P (91.)

Na taj način moguće je mjeriti snagu pri istosmjernoj i naizmjeničnoj struji sve do najviših
frekvencija.

Ovi instrumenti imaju široku primjenu. Koriste se za mjerenje visokih napona od nekoliko
kilovolti do više stotina kilovolti. Također, primjenjuju se i pri mjerenju napona vrlo slabih
izvora, gdje bi drugi instrumenti sa većom unutarnjom potrošnjom poremetili odnose u mjernom
krugu. Također, pogodni su za mjerenje u blizini jakih magnetskih polja, te za razna mjerenja na
visokim frekvencijama.

40
 INDUKCIONI INSTRUMENTI
U indukcionim instrumentima okretno magnetsko polje statora inducira u rotoru vrtložne struje.
Zakretni moment koji nastaje djelovanjem vrtložnih struja zakreće rotor u smjeru okretnog polja.
Jedna od izvedbi indukcionog instrumenta sa bubnjićem je prikazana na Slici 31.

Slika 31. Indukcioni instrument s bubnjićem

1 – stator; 2,3,4,5 – polovi i svici; 6 –
jezgro; 7 – aluminijski bubnjići; 8 –
permanentni magnet

Nepomični dio ovog instrumenta je sastavljen od transformatorskog lima na kojem se nalaze

četiri pola na kojim su namotani svitci okrenuti prema pomičnom dijelu instrumenta. U zračnom
rasporu između nepomičnog dijela i jezgre okreće se aluminijski bubnjić. Po dva suprotna svitka
na statoru spojena su u seriju i kroz njih teku naizmjenične struje I1 i I2 koje stvaraju magnetske
tokove Φ1 i Φ2, međusobno prostorno pomaknute za π/2. Ako su tokovi još međusobno i fazno
pomaknuti, nastaje njihovim sastavljanjem okretno polje koje stvara zakretni moment M1,
proporcionalan umnošku tokova Φ1 i Φ2, i sinusu faznog pomaka između njih:

M 1  k  1  2  sin (92.)

Iz prethodne relacije (92.) vidljivo je da okretno magnetsko polje je najizrazitije i zakretni

moment najveći kada je fazni pomak π/2. Tokovi Φ1 i Φ2 su proporcionalni i u fazi sa strujama I1
i I2, pa se izraz za aktivni moment može pisati u obliku:

M 1  k  I 1  I 2  sin (93.)
Mehanički protumoment stvaraju spiralne opruge, a prigušni moment se postiže sa dva jaka
permanentna magneta, čiji polovi okružuju bubnjić.

41
 DIGITALNI MJERNI INSTRUMENTI
Sve do sredine prošlog stoljeća za mjerenje električnih i neelektričnih veličina koristili su se
samo analogni elektromehanički instrumenti. Kao što se u predhodnom tekstu pokazalo, ovi
instrumenti koriste davno uspostavljene, jednostavne, ali pouzdane principe. Kako su oni
dostigli vrhunac tehnološkog razvoja, a budući da je praksa zahtijevala instrumente sa užim
granicama grešaka, razvijeni su mjerni uređaji na drugim principima. Prvo su se razvijali
analogni elektronski instrumenti, a zatim paralelno sa razvojem digitalne elektronike i
digitalni mjerni instrumenti. Naziv im potječe od latinske riječi digitus što znači prst, a kasnije
od engleske riječi digit što označava cifre od 0 do 9. Ovi instrumenti imaju čitav niz prednosti
u odnosu na analogne mjerne instrumente kao što su: povećana tačnost i razlaganje, veća
brzina mjerenja, smanjenje greške očitavanja, itd. Prvi digitalni mjerni instrumenti (digitalni
voltmetar), koji se pojavio pedesetih godina prošlog stoljeća, bio je velik, mase od cca 30 kg,
skup, ali i vrlo tačan (granice greške  0,01 % – deset puta tačniji od analognih instrumenata
tog vremena). No od tada je razvoj digitalnih mjernih instrumenata bio vrlo brz. Vrlo mali
broj tehnologija je imao tako brz razvoj posljednjih desetljeća kao što je to slučaj sa
digitalnom elektronikom. Svaka faza napretka digitalne elektronike nalazila je odmah
primjenu u konstrukciji digitalnih mjernih instrumenata. Velika promjena u razvoju digitalnih
instrumenata bila je izrada digitalnih programabilnih mjernih instrumenata. Prvi
programabilni mjerni instrumenti imali su mogućnost programiranja samo osnovnih funkcija
mjernog instrumenta, kao što je npr. automatsko biranje mjernog opsega. Povezivanje ovih
instrumenata izvođeno je sa paralenim ili serijskim interfejsom ili njihovom kombinacijom.
Veoma često se u početku koristio paralelni interfejs, što je za posljedicu imalo veliki broj
vodova i glomazan konektor. Kasnije je serijski interfejs, kao pouzdaniji i jednostavniji bio
više u upotrebi. U približno isto vrijeme kada se pojavio prvi standard vezan za IEC interfejs
(1974.godine), revoluciju u razvoju mjerne tehnike izazvala je pojava mjernih instrumenata sa
ugrađenim mikroprocesorom. U početku su ovi instrumenti nazivani „inteligentni mjerni
instrumenti“, dok je danas uobičajen naziv za njih mikroprocesorski programabilni mjerni
instrumenti. Pojava ovih instrumenata omogućila je znatno proširenje i poboljšanje
metroloških karakteristika u odnosu na isti instrument bez mikroprocesora.
Za razliku od analognih mjernih instrumenata kod kojih je pokazivanje ili izlazni signal
kontinualna funkcija mjerene veličine, kod digitalnih mjernih instrumenata pokazivanje
instrumenta je dato u numeričkom obliku, odnosno izlazni signal je predstavljen određenim
brojem cifara (digita). Velika većina mjernih pojava po svojoj prirodi su kontinuirano
promjenljive, pa ih se može mjeriti pomoću digitalnih instrumenata jedino ako ih se
prethodno pretvori u digitalni oblik. Sve električne i neelektrične veličine nastoje se najčešće
svesti na istosmjerni napon, jer je ta veličina posebno pogodna za pretvaranje u digitalni
oblik. Pretvaranje u digitalni oblik najčešće se ostvaruje pretvaranjem istosmjernog napona u
vrijeme, odnosno frekvenciju.
U digitalnim mjernim instrumentima prvo se vrši prilagođenje ulaznog analognog mjernog
signala (njegovo slabljenje ili pojačavanje), a zatim njegovo uobličavanje ili, po potrebi,
ispravljanje. Ovako prilagođen analogni signal vodi se u analogno digitalni konvertor gdje se
vrši pretvaranje analognog signala u digitalni signal. Dobijeni digitalni signal se obrađuje u
kolima sa digitalnom tehnikom (brojači, memorije, itd.). Kako je ljudski mozak navikao na
dekadski zapis mjernog rezultata dekoderi na izlazu vrše pretvaranje binarnog mjernog
podatka u dekadski. Takav rezultat se prikazuje na digitalnom indikatoru – displeju (Slika 1.).

1
 Analogno kolo Digitalno kolo
ulaz Pojačalo A/D
za obradu za obradu 3512
oslabljivač konvertor
signala signala
Slika 1. Blok shema digitalnog mjernog instrumenta
Najveću primjenu digitalni mjerni instrumenti su našli u mjerenju frekvencije i vremenskog
intervala, jer su to veličine koje se najjednostavnije predstavljaju u digitalnoj formi. Digitalni
frekvencmetri imaju danas toliku prednost u odnosu na analogne da su ih potpuno potisnuli iz
upotrebe. Digitalni voltmetri za istosmjerni napon imaju, također, veliku primjenu, a njihova
se upotreba lahko proširuje na mjerenje drugih električnih veličina (istosmjerna struja,
otpornost, kapacitivnost, induktivnost). Pomoću preciznih pretvarača izmjeničnih veličina –
ispravljača digitalni multimetri mjere i izmjenične veličine. Pored čisto mjernih instrumenata
u digitalnoj tehnici se izrađuju i kalibratori istosmjernog i izmjeničnog napona, signal
generatori, generatori funkcije, generatori impulsa, itd.
Osnovne prednosti digitalnih mjernih instrumenata su:
1. Tačnost. Najniža klasa tačnosti analognih instrumenata je 0,05. Granice grešaka vrhunskih
digitalnih instrumenata su dostigle vrijednost od  0,001 % (ili  10 ppm), što ih svrstava
u hijerarhijskoj skali etalona u radne pa i sekundarne etalone. U principu, za dva
instrumenta (analogni i digitalni), približno istih cijena, digitalni instrument je tačniji i do
deset puta.
2. Prilagodljivost računaru. Mogućnost povezivanja sa računarom je osobina koja ovim
instrumentima obezbjeđuje mjesto u svim složenim mjernim zadacima, u realizaciji
etalona električnih veličina, u postupcima kalibracije, itd. Povezivanje sa računarom je
jako bitno u automatizaciji i kontroli tehnoloških procesa gdje je potrebna brza obrada
rezultata mjerenja, a povećava se i kvalitet mjerenja. Povezivanje sa računarom
omogućava izvođenje intenzivnih mjerenja kada se u kratkom vremenskom roku mora
izvršiti veliki broj mjerenja na velikom broju mjernih tačaka. Neki digitalni instrumenti
imaju i mogućnost automatskog biranja mjernog opsega.
3. Čitljivost. Jednostavno, jednoznačno i brzo očitavanje cifara na displeju, čak i sa veće
udaljenosti, jedan je od važnih parametara koji utječe na nastajanje greške mjerenja, pa
čak i na pojavu grubih grešaka mjerenja. Jednoznačnost očitavanja podrazumijeva da svaki
korisnik, nakon očitanja rezultata mjerenja, ima isti rezultat, a ne kao kod analognih gdje
je svaki korisnik u stvari jedan A/D konvertor.
4. Razlaganje (rezolucija). Posmatrajući razvoj digitalnih instrumenata u odnosu na
odgovarajuće analogne instrumente posljednjih dvadesetak godina primjećuje se da je
upravo na ovoj karakteristici postignut najveći napredak. U današnje vrijeme nisu rijetkost
instrumenti sa 8 i ½ digita što istovremeno znači da je kod mjerenja jednosmjernog
napona razlaganje do 10 nV. Naravno većina instrumenata u širokoj upotrebi imaju
najčešće 3 i ½ digita ili sa 4 i ½ digita.
5. Širok ugao gledanja. Ugao gledanja (očitavanja) kod analognih instrumenata zbog
paralakse je praktično 00, dok je kod digitalnih instrumenata taj ugao 500 ili veći pa se
praktično ne mora voditi računa pod kojim uglom se očitava instrument.
6. Pouzdanost. Veća pouzdanost digitalnim mjernih instrumenata zasnovana je na činjenici
da je mjerni podatak sadržan u frekvenciji mjernih impulsa, u vremenskom intervalu ili
binarnom broju, za razliku od analognih instrumenata gdje je mjerni podatak sadržan u
amplitudi mjerene veličine. Promjena u amplitudi impulsa ne utječe na sadržaj mjerne
informacije što povećava pouzdanost digitalnih instrumenata. Isto tako, digitalni mjerni

2
 instrumenti nemaju ni mehaničke dijelove u indikatoru koji su kod analognih instrumenata
često bili uzrok neispravnosti ili greške
7. Velika ulazna impedansa. Kod digitalnih voltmetara ulazna impedansa je redovito veća
od 10 M. Naravno ovoliku impedansu nemaju svi digitalni voltmetri, a neki analogni
instrumenti sa elektronskim mjernim pojačalima imaju isto velike impedanse. Ipak, u
pravilu smatra se da digitalni voltmetri imaju znatno veću impedansu od analognih.
8. Brzina očitavanja (brzina odziva). Većina digitalnih instrumenata ima okidno kolo u
obliku nekog generatora takt impulsa koji određuje brzinu očitavanja i ona je kod većine
digitalnih instrumenata najmanje 3 – 10 očitanja u sekundi na opsegu sa maksimalnim
brojem digita što sasvim zadovoljava potrebe vizuelnog praćenja rezultata mjerenja.
Naravno ovakva ili veća brzina očitavanja moguća je samo kod instrumenata koje očitava
računar, a ne čovjek.
9. Robusnost. Digitalni instrumenti su u pravilu manji i lakši od analognih instrumenata.
Isto tako, manje su osjetljivi na promjenu položaja kod mjerenja, vibracije i slično.
Digitalni instrumenti imaju i relativno veliku mogućnost preopterećenja, jer sklopovi ulaze
u zasićenje i ne mogu povećati signal iznad nekog određenog napona. Dovoljno je da je
ulazni sklop tako dimenzioniran da izdrži preopterećenje.
Pored čitavog niza navedenih prednosti digitalni mjerni instrumenti imaju i karakteristike koje
se ocjenjuju kao njihovi nedostaci i to:
1. Nepreglednost istovremenog praćenja. Čovjekov mozak prilagođen je analognom
prikazu. Praktična primjena pokazala je da u sistemima gdje je potrebno istovremeno
pratiti tri i više instrumenta te u skladu sa njihovim pokazivanjima obavljati određene
radnje (uključivati i isključivati strujne krugove) nije poželjno koristiti digitalne
instrumente. Ovo npr. važi u pilotskoj kabini ili komandnoj sali elektroenergetskih
postrojenja gdje je važno da li je prekoračena određena vrijednost, a da pri tome nije bitno
koliko tačno iznosi rezultat mjerenja. U ovim slučajevima često se pribjegava hibridnim
rješenjima – digitalni instrument sa analognim prikazivanjem.
2. Nepreglednost očitavanja. Ova osobina je izražena kod digitalnih instrumenata čiji se
rezultati prikazuju na displeju sa 5 i ½ digita ili više jer je čovjeku teško očitati i
memorisati rezultat mjerenja. Mjerenje sa većim brojem digita namjenjeno je samo
automatizovanim mjerenjima i računarskoj obradi podataka.
3. Potrebno napajanje (baterija ili mrežno napajanje). Digitalni mjerni instrumenti
koriste elektronska i logička kola za čiji rad je potreban izvor napajanja. Kod nekih
digitalnih instrumenata baterije mogu da traju jako dugo (i do par godina), a nisu ni skupe
pa se ovo ne može smatrati kao neki veliki nedostatak. Isto tako neki analogni instrumenti
(ommetri), također, trebaju izvor napajanja.
4. Potrebna česta kalibracija. O ovoj mahani se vjerovatno najmanje razmišlja kod
nabavke i korištenja digitalnih instrumenata. Proizvođač je granice grešaka odredio za vrlo
kratki vremenski period npr. 90 – 180 dana, a vrlo rijetko duže od godine). Ako se nakon
tog vremena želi pouzdano mjeriti datim instrumentom potrebno ga je umjeriti. Digitalni
instrumenti dakle, u toku svoje eksploatacije zahtijevaju znatno češću kalibraciju nego
analogni instrumenti, kod kojih se kalibracija vrši svakih nekoliko godina.
5. Složenija upotreba. Bez upoznavanja sa uputstvom proizvođača za upotrebu ovi
instrumenti nisu primjenljivi jer su moguće čak i kardinalne greške.
6. Složeno održavanje i opravka. Digitalni instrumenti imaju složeniju konstrukciju nego
analogni, pa je njihovo održavanje skuplje. Kod opravke, problemi nastaju usljed

3
 složenosti elektronskih kola, što zahtijeva veće znanje i iskustvo, kao i posjedovanje većeg
broja najčešće vrlo specifičnih rezervnih dijelova.
7. Mogućnost subjektivne greške. Ova mahana se ogleda u mogućnosti zamjene sličnih
cifri (npr. 3 i 5 ili 6 i 8) ili pogrešno očitanje brojeva sa više nula. Činjenica je da je broj
subjektivnih pogrešaka manji nego kod analognih instrumenata.
8. Osjetljivost na smetnje. Digitalni instrumenti su osjetljivi na smetnje u mjerenoj veličini.
Za razliku od njih analogni instrumenti nisu npr. osjetljivi na promjene frekvencije
mjerene veličine više od 1 Hz.

PRIKAZIVANJE PODATAKA
Osnovna karakteristika analognog podatka je neprekidnost, a digitalnog diskretno stanje.
Podatak sadržan u analognom signalu prenosi se pomoću vrijednosti karakteristike signala
(amplitude, frekvencije, itd.). Podatak sadržan u digitalnom signalu iskazuje se pomoću
diskretnih stanja npr. postojanjem ili nepostojanjem napona, itd.
Na Slici 2a) podatak je prikazan analogno visinom impulsa koji iznosi 5 jedinica. Na Slici 2b)
podatak je prikazan digitalno pomoću 5 jednakih impulsa. Ovakakv način prikazivanja se vrlo
malo koristi, jer je neprikladan zbog sporosti obrade.
a) b) c)
5

1 0 1

1 t t t
Slika 2. Podatak prikazan a) amplitudom b) brojem impulsa c) binarno
Na Slici 2c) podatak je prikazan digitalno pomoću binarnog sistema. U binarnom sistemu
osnovica (baza) je broj 2, za razliku od dekadskog sistema gdje je baza broj 10. U binarnom
sistemu brojevi se izražavaju kao suma potencija broja 2. Postoje i drugi sistemi koji se koriste
u digitalnoj tehnici kao što su oktalni (baza je broj 8) i heksadekadski (baza je broj 16).
Prisjetimo se prikazivanja brojeva u dekadskom sistemu. Na primjer broj 368 se prikazuje
kao: 3102 + 6101 +8100. Svaka cifra dakle ima vrijednost prema mjestu na kojem se u broju
nalazi: jedinice, desetice, stotice, itd. Općenito, bilo koji broj N, koji se sastoji od cijelog broja
NC i racionalnog broja NR može se predstaviti sa cjelobrojnom osnovicom B kao:

N  NC  N R  an1 B n1  ...  a0 B 0 , a1 B 1  ...  am B  m B

Zarezom, umjesto plusom označena je granica između cijelih i racionalnih brojeva, kako bi se
naglasilo da pri pretvaranju jednog sistema u drugi treba posebno pretvoriti cijeli, a posebno
racionalni dio broja. Indeks uz broj označava brojni sistem kojem pripada.
Dekadski cijeli broj 4510 binarno se iskazuje kao:
4510 = 32 + 8 + 4 + 1 = 125 + 024 + 123 + 122 + 021 + 120 = 1011012
Dekadski racionalni broj 0,812510 binarno se iskazuje kao:
0,812510 = 0,5 + 0,25 + 0,0625 = 12-1 + 12-2 + 02-3 + 12-4 = 0,11012
Dekadski broj može se pretvoriti u binarni na više načina. Manje dekadske brojeve npr. broj
8210 može se pretvoriti u binarni sljedećim postupkom: najveća potencija broja 2 u broju 8210

4
je 26 = 6410. Razlika je (82 – 64)10 = 1810. Najveća potencija broja 2 u broju 1810 je 24 = 1610.
Razlika je 210, a to je 21. Dakle, dobije se: 8210 = 126 +124 +121 = 10100102. Ovakav
postupak za velike dekadske brojeve je neprikladan, pa se zato koristi jednostavniji postupak.
Dekadski broj se dijeli sa 2. Pri tom ostatak može biti 0 ili 1. On predstavlja najmanje važnu
(LSB – least significant bit) binarnu cifru. Rezultat dijeljenja se dalje dijeli sa 2, a ostatak
označava sljedeći bit, itd. Posljednji bit zove se najvažniji (MSB – most significant bit).
Racionalni broj se pretvara u binarni množenjem sa brojem 2. U većini slučajeva kod
racionalnih brojeva za potpunu pretvorbu je potreban veliki broj koraka. U praksi se odabire
onoliko koraka, odnosno bita iza decimalnog zareza koji zadovoljava traženu tačnost. Npr. pri
četiri koraka greška je 100/24 = 6,25 % , pri osam koraka greška je 100/28 = 0,39 %, itd.
Iz predhodnog izlaganja se vidi da binarni sistem korisati samo dvije cifre 1 i 0, koje se vrlo
lahko i jednostavno daju prikazati pomoću elektronskih elemenata koji mogu zauzeti dva
različita stanja. To, naprimjer, može biti sklopka ili kontakt releja u zatvorenom (cifra 1),
odnosno otvorenom položaju (cifra 0) ili tranzistor u stanju vođenja (cifra 1), odnosno
nevođenja struje (cifra 0). Predočavanje rezultata pomoću binarnog sistema naročito je
prikladno tamo gdje se mjerni rezultati neposredno dalje obrađuju u nekom računaru. Kada bi
se u digitalnim instrumentima koristio dekadski sistem trebalo bi imati elektroničke sklopove
sa deset različitih stanja, što je vrlo složeno i skupo.
Za binarnu cifru koristi se naziv BIT (eng. Binary digit). U digitalnom sistemu podaci se
prikazuju pomoću skupina bitova čiji je broj u nekom sistemu stalan. U praksi se isključivo
koristi skupina od 8 bitova koja se zove BYTE.
Međutim, mjerni rezultati u binarnom obliku nisu pogodni za izravna očitanja, zbog
čovjekovog načina mišljenja koje je prilagođeno dekadskom sistemu brojenja. U tim
prilikama potrebno je mjerne rezultate preraditi pomoću posebnih sklopova u dekadski oblik.
Ljudi se svakodnevno koriste dekadskim sistemom, a računari i digitalni instrumenti binarnim
sistemom. Zato je potrebno na ulazu u digitalni sklop dekadski broj pretvoriti u binarni, pa
nakon obrade u digitalnom sklopu, binarni pretvoriti u dekadski kako bi čovjek mogao
shvatiti rezultat. Niz bita kojima je dogovorom dato neko značenje naziva se numerički KOD,
pa je moguće dekadske cifre prikazati binarnim kodom. U digitalnoj tehnici najčešće se
koristi binarno kodirani decimalni kod kao što je npr. BCD 8421 kod gdje je zadržana podjela
na dekade, a svaka dekada se predstavlja binarno sa četiri cifre. U općem slučaju n–cifreni
dekadski broj se predstavlja sa 4 x n bita u BCD kodu. Poteškoće sa ovim kodom se javljaju
pri pravljenju komplemenata (invertovanje bitova). Npr. kada se komplementira broj 00102 =
210 dobije se 11012 = 1310 što nije BCD kod. Jedan od načina prevazilaženja ovog problema je
upotreba drugih kodova kao što su EXCESS-3 BCD (dobije se uvećanjem svake cifre koda
BCD 8421za 3) ili 2421 BCD kod.
U Tabeli 1. prikazani su cijeli brojevi do 10 pomoću dekadskog, binarnog, BCD 8421,
EXCESS–3 BCD i BCD 2421 koda, te na analogan način pomoću odgovarajućih dužina.
Prisutnost odgovarajuće potencije broja 2 u binarnom i BCD 8421 prikazivanju označeno je
sa 1, a odsustvo sa 0 (tzv. pozitivna logika).

5
 Tabela 1
Analogno Dekadsko Binarno BCD 8421 BCD 2421 EXCESS – 3
3 2 1 0
- =1 2 2 2 2 8 4 2 1 2 4 2 1 8 4 2 1
- 1 1 0 0 0 1 0 0 0 1 0 1 0 0
-- 2 0 1 0 0 1 0 0 0 1 0 0 1 0 1
--- 3 1 1 0 0 1 1 0 0 1 1 0 1 1 0
---- 4 1 0 0 0 1 0 0 0 1 0 0 0 1 1 1
----- 5 1 0 1 0 1 0 1 1 0 1 1 1 0 0 0
------ 6 1 1 0 0 1 1 0 1 1 0 0 1 0 0 1
------- 7 1 1 1 0 1 1 1 1 1 0 1 1 0 1 0
-------- 8 1 0 0 0 1 0 0 0 1 1 1 0 1 0 1 1
--------- 9 1 0 0 1 1 0 0 1 1 1 1 1 1 1 0 0
---------- 10 1 0 1 0 0001 0000 0001 0000 0001 0011

LOGIČKE FUNKCIJE
U ovom dijelu su dati osnovni detalji o funkciji logičkih struktura. Poznavanje ove materije je
neophodno za razumijevanje kako zaista funkcioniraju digitalni sklopovi, a samim tim i
digitalni instrumenti. Formalna analiza digitalnih kola ima svoje korjene u radovima
engleskog matematičara Georgea Boolea (1815. – 1864.godine) koji je razvio matematičku
analizu logike iskaza, tako da se logička algebra često po njemu zove i Booleova algebra.
Dugo nakon toga 1938. god. Claude. E. Shannon je pokazao kako se Booleova algebra može
iskoristiti za analizu rada logičkih (digitalnih) elemenata.
Ako se iznese neka jednostavna tvrdnja takva tvdrnja može biti istinita (tačna) ili neistinita
(netačna). Istinitoj tvrdnji se pridružuje logička 1, a neistinitoj tvrdnji logička 0. Ukoliko se
logičkoj 1 pridruži u elektronici visoki nivo signala, odnosno logičkoj 0 niski nivo signala
govori se o pozitivnoj logici. Obrnuto ako se visokom nivou signala pridruži logička 0, a
niskom nivou logička 1, onda se govori o negativnoj logici. Na osnovu jednostavnih tvrdnji i
logičkih veza među njima mogu se tvoriti složene tvrdnje. Time se bavi logička ili Boolova
algebra. U njoj se ne razmatra stvarni sadržaj pojedine tvrdnje, već jedino njena istinitost.
Logički sklop je elektronska struktura koja od jednog ili više ulaznih signala pravi jedan
izlazni signal. Postoje tri osnovne vrste elektroničkih logičkih sklopova:
 Sklop I (AND) – izlazni signal je DA samo ako su i svi ulazi DA
 Sklop ILI (OR) – izlazni signal je DA samo ako je barem jedan ulazni signal DA
 Sklop NE (NOT) – izlazan ulaz ima uvijek suprotan nivo od ulaznog.
Kombinacijom logičkih funkcija I, ILI i NE mogu se dobiti nove logičke funkcije kao što su
NI, NILI EXOR itd..
1) Logički sklop I (And)
Ovaj sklop se može u električnoj shemi prikazati sklopkama u seriji i sijalicom. Sijalica
svijetli samo ako su obje sklopke zatvorene (i sklopka A i sklopka B). To se može zapisati
kao:

6
 Y = A I B odnosno Y = A  B
To se čita Y jednako i A i B i predstavlja logičku funkciju konjukcije.
A Tabela istinitosti
Y
A B
& A B Y
B
Y IEC simbol
0 0 0

0 1 0
A
Y
električna shema 1 0 0
B
američki simbol 1 1 1

Slika 3. Logički sklop I – električna shema, simbol i tabela istinitosti

Kod logičkog sklopa I dobija se visoki nivo (high level) ili logička jedinica na izlazu samo
onda ako su oba ulaza na visokom nivou, što se vidi iz tablice istinitosti.
2) Logički sklop ILI (OR)
Ovaj sklop se može prikazati sklopkama u paraleli i sijalicom. Sijalica svijetli ako je
zatvorena bar jedna sklopka (ili sklopka A ili sklopka B)
A A Tabela istinitosti
>
=1
Y
A B Y
B
B Y IEC simbol 1 0 1

0 1 1
A
Y 1 1 1
električna shema
B 0 0 0
američki simbol
Slika 4. Logički sklop ILI – električna shema, simbol i tabela istinitosti
To se može zapisati kao:
Y = A ILI B odnosno Y = A + B
Ovo predstavlja logičku funkciju disjunkcije.
Treba napomenuti da ovdje korišteni simboli množenja i sabiranja nemaju klasično značenje.
Kod logičkog sklopa ILI dobija se visoki nivo (high level) ili logička jedinica na izlazu ako je
bar jedan od ulaza na visokom nivou a niski nivo (low level) ili logička nula na izlazu dobija
se samo ako su oba ulaza na niskom nivou, što se vidi iz tablice istinitosti.
3) Logički sklop NE (NOT)
Treća funkcija je logička negacija ili logička NE (NOT) funkcija, koja se često zove i
invertor. Ova funkcija ima samo jednu varijablu. Ako je tvrdnja označena sa A tada se
suprotna tvrdnja označava sa A i čita se NE (NOT) A. Kada je A = 1 tada je A =0 i obrnuto.

7
A Y A Y Tabela istinitosti
1 1
ulaz izlaz
IEC simbol
1 0
A Y A Y
0 1
američki simbol

Slika 5. Logički sklop NE – simbol i tabela istinitosti

4) Logički sklop NI (NAND)

Ako se invertira (negira) funkcija logičkog sklopa I (and) onda se dobije logički sklop NI.
A A
A 1
A+ B A+B
& 1 &
B B B
1
A
Y
& Tabela istinitosti
B
IEC simbol A B Y
0 0 1
A
Y 0 1 1
B 1 0 1
američki simbol
1 1 0
Slika 6. Logički sklop NI – simbol i tabela istinitosti

5) Logički sklop «ISKLJUČNO ILI» (EXclusive OR)

Funkcija zapisana kao Y  A  B  A  B zove se isključivo ili. Izlazna varijabla Y je tačna
samo ako je jedna i isključivo jedna od tvrdnji A ili B tačna.
A Tabela istinitosti
Y
=1 A B Y
B
Slika 7. Logički sklop EXOR – simbol i tabela istinitosti 1 0 1

Drugačije rečeno, izlaz je logička 1 samo onda kada su ulazi 0 1 1

različiti. Koristi se i tzv EX NOR logički sklop koji je 1 1 0
komplementaran EX OR sklopu, a daje na izlazu logičku jedinicu
samo ako su mu ulazi isti (ili su oba logičko 0, ili su oba logičko1) 0 0 0

8
6) Logički sklop NILI (NOR)
Ako se invertira (negira) funkcija logičkog sklopa ILI (OR) onda se dobije logički sklop NILI.
A A
A 1
A+ B A+ B
>
=1 1 & A B

B B B
1
A
>
=1
Y
Tabela istinitosti
B
A B Y
IEC simbol
0 0 1
A
Y 0 1 0

B 1 0 0
američki simbol 1 1 0
Slika 8. Logički sklop NILI – simbol i tabela istinitosti

SKLOPOVI ANALOGNO DIGITALNIH KONVERTOR A

Digitalni instrumenti imaju analogni i digitalni dio. U analognom dijelu nalazi se obično
djelilo i predpojačalo, čiji je zadatak isti kao kod analognih elektronskih instrumenata.
Digitalni dio čine AD pretvarač, niz drugih logičkih sklopova i indikator.
Osnovni dio digitalnog instrumenta je sklop koji mjerenu analognu veličinu pretvara u digitalni
oblik. Taj sklop se zove analogno digitalni (AD) konvertor. AD konvertori sastavljeni su od
više sklopova kao što su integratori, logički sklopovi, komparatori, brojači, itd. Pojedini
sklopovi biće opisani u nastavku. Svakih nekoliko godina pojavljuju se nove vrste AD
konvertora različitih principa rada, ali se uglavnom ostvaruju već postojećim sklopovima.
Komparator
U pojedinim AD pretvaračima koristi se jedan ili više naponskih komparatora (tzv.
diskriminatori napona). To je nelinearni analogni sklop kojim se ustanovljava trenutak kada
ulazni napon proizvoljnog iznosa U1 dosegne nivo referentnog napona UREF. U tom trenutku
komparator na izlazu mijenja stacionarno stanje ili daje kratak impuls. Referentni napon je
najčešće istosmjerni i stalnog je iznosa, a ponekad može biti i promjenljiv. Ovi sklopovi se
često zovu i komparatori nivoa (eng. Magnitude Comparator).
Najjednostavniji komparator može se napraviti od operacionog pojačala bez povratne veze
kojem se na invertirajući ulaz dovodi ulazni napon U1 a na neinvertirajući ulaz dovodi se
referentni napon UREF, kao što je prikazano na Slici 9.
Na slici je prikazan slučaj prenosne karakteristike pojačala za referentni napon UREF = 0. Sve
dok je ulazni napon U1 manji od UREF, to jest manji od nule pojačalo je zasićeno i zbog
priključka na invertirajući ulaz na izlazu je pozitivan napon zasićenja U2MAX. Jedino kada
napon U1 postaje veći od nule dolazi do okidanja i na izlazu se pojavi napon – U2MIN. Ta
promjena stanja mora biti brza, tj. do okidanja ne smije doći prije nego je ulazni napon
dosegao vrijednost referentnog, ali ni puno poslije toga. U praksi takvih odstupanja ima, ali ih
treba svesti na što je moguće manju mjeru.

9
 U2MAX
-
A0
+
U1 UREF = 0 U1
UREF U2

U2MIN

Slika 9. Komparator – principijelna shema i prenosna karakteristika

Ako se uzme da je dato pojačalo velikog pojačanja A0 = 104 puta kojemu se izlazni napon
mijenja od U2MAX = +10 V do U2MIN = – 10 V. Takvo bi pojačalo moglo pojačavati ulazne
napone vrijednosti  1 mV, jer bi za veće napone na ulazu došlo do zasićenja sklopa jer je
napon na izlazu  10 V. To naravno vrijedi za UREF = 0, kao što je prikazano na slici. Kada
napon na ulazu dostigne vrijednost – 1 mV, a nije dostigao + 1 mV pojačalo nije zasićeno i
porast napona prikazuje se vrlo velikim padom napona na izlazu pojačala. Daljim porastom
napona od +1 mV pojačalo je u zasićenju, tj. U = U2MIN. Za promjenu napona na izlazu u
granicama U2MAX – U2MIN ulazni se napon mijenja pri velikom pojačanju A0 za vrlo mali
iznos, tj.
U  U 2MIN
U1  2 MAX
A0
Povećanje brzine porasta (smanjivanje t) napona U2 može se postići i upotrebom pozitivne
povratne sprege. Prenosna karakteristika u tom slučaju je data na Slici 10. U ovom primjeru je
referentni napon UREF različit od nule.
U2MAX

-
R1 + U1’’ U1’ U1
U1 U2
UREF R2 UREF

U2MIN
Slika 10. Komparator sa pozitivnom povratnom spegom
Povratna sprega smanjuje osjetljivost, povećava strminu prelaza, ali uzrokuje histerezu.
Ovakav sklop se zove Schmittov okidni sklop. Kada postoji histereza naponi pri kojima
logičko „1“ („H“ – high level ) prelazi u logičko „0“ („L“ – low level ) i obratno, razlikuju se.
Prelaz sa „1“ na „0“ događa se pri višem ulaznom naponu U1', a obratno pri nižem naponu
U1''. Ovi naponi se mogu predstaviti kao:
R1 R1
U 1 '  U REF  U 2 MAX  U REF  U 1 ' '  U REF  U 2 MIN  U REF 
R1  R2 R1  R2
Napon histereze UH sada se računa kao:
R1
U H  U 1 'U 1 ' '  U 2 MAX  U 2 MIN 
R1  R2

10
Primjer ulaznog i izlaznog napona predstavljen je na Slici 11.

U1
U1’

U1’’

t
U2

Slika 11. Komparator - primjer ulaznog i izlaznog napona

Sklop za uzorkovanje i pamćenje (Sempl Hold sklop)

AD pretvarač ne pretvara u digitalnu vrijednost cjelokupan analogni signal, nego samo njegove
uzorke u vremenu. Pri tome se ne uzima stvarni iznos uzorka već se uzima vrijednost prema
najbližem raspoloživom nivou u trenutku uzimanja uzorka. Da se signal ne bi previše izobličio
A/D konverzijom potrebno je dobro provesti diskretizaciju. To znači da koraci kojima se
uzima uzorak signala kod diskretizacije moraju biti gusti po vremenu da se ne izgubi ni jedan
harmonik ulaznog signala, a po amplitudi treba imati dovoljnu veliku razlučivost da bi se
razlikovale male promjene amplitude. Princip uzorkovanja prikazan je na Slici 12.

Slika 12. Uzimanje uzoraka analognog signala

11
Prema Shannonovoj teoremi pri uzimanju uzoraka iz nekog kontinuiranog signala uzorci se
moraju uzimati barem dvostruko većom frekvencijom nego što je frekvencija najvišeg
harmonika fm koji se uzima u obzir pri razmatranju, tj. mora biti zadovoljen uvjet:
f uz  2  f m
Analogno digitalna konverzija, ovisno o vrsti AD pretvarača, traje neko vrijeme (reda veličine
od 10–8 s do 10–1 s). Ako se tokom tog vremena mjereni uzorak napona promjeni,
prouzrokovaće grešku u digitalnom izlazu. Ta se greška može izbjeći ako se uzme uzorak
analogne vrijednosti napona neposredno prije početka konverzije (Sample) i upamti (Hold)
potrebno vrijeme dok se ne izvrši konverzija. Sklopovi koji obavljaju ovu funkciju zovu se
sklopovi za uzorkovanje i pamćenje ili skraćeno S & H kola. Izrađuju se kao integrirani
sklopovi i na neki način djeluju kao memorija za pamćenje analogne vrijednosti.
Pojednostavljena principijelna shema jednog sklopa za uzorkovanje i pamćenje prikazana je
na Slici 13.

Slika 13. Principijelna shema S & H sklopa

Dok su preklopke u položaju kao na slici (ulazna zatvorena, a izlazna otvorena) kondenzator
kapaciteta C se nabija preko naponskog sljedila na ulazu na neku vrijednost napona. Kada
upravljački sklop izvrši istovremeno prebacivanje sklopki (ulazna otvorena, a izlazna
zatvorena) napon na kondenzatoru teorijski će se održati konstantnim jer je ulazni otpor
naponskog sljedila na izlazu vrlo veliki. U stvarnosti neke struje ipak protječu kroz izolaciju
kondenzatora i preklopke i ulaze u pojačalo. Realni Sample & Hold sklop može se predstaviti
kao na Slici 14.

Slika 14. Realna shema S & H sklopa

Sa R1 je predstavljen serijski otpor sklopke i vodiča, a sa paralenim otporom R2 predstavljeni

su gubici u kondenzatoru. Vremenska konstant R1C mora biti znatno manja od vremena TON
kada je sklopka na ulazu zatvorena, a sklopka na izlazu otvorena. Vremenska konstanta R2C
mora biti znatno veća od intervala uzimanja uzorka TUZ kada je izlazna sklopka zatvorena, a
ulazna otvorena.

12
 R1C  TON ; R2C  TUZ
Kao što se vidi iz predhodnog izlaganja kvalitet sklopa u prvom redu ovisi o kvalitetu
kondenzatora, elektronske sklopke (najčešće se koristi MOSFET), kao i od karakterstika
pojačala.
Binarna brojila
Za brojenje električnih impulsa služe elektronički brojači s kojima se može brojati i do 108
impulsa u sekundi. Elektronički brojači se izvode u različitim spojevima i izvedbama.
Osnovni elementi binarnih brojača su bistabilni multivibratori. Oni imaju svojstvo da dalje
prenose samo svaki drugi primljeni impuls. Svaki takav multivibrator sastoji se od dva
tranzistora T1 i T2 kako je prikazano na slici, čiji su kolektori spojeni preko djelitelja R1 i R2
sa bazom drugog tranzistora. Drugi kraj tih djelitelja priključuje se na negativni pol
prikladnog pomoćnog napona.
+

R R
C C Q
Q

R1 R1
T1 T2

R2 R2

Slika 15. Shema bistabilnog multivibratora

Pretpostavlja se da je tranzistor T1 u zasićenju. Tada je napon na njegovom kolektoru nizak,

pa baza tranzistora T2, preko dijelitelja R1-R2, dobiva negativni napon. Zato tranzistor T2 ne
vodi struju. Napon na njegovom kolektoru je visok, pa baza tranzistora T1 dobiva struju i on
je u zasićenju, kako je to na početku i pretpostavljeno. Kroz jedan tranzistor teče struja, a kroz
drugi ne teče. To stanje je stabilno i neće se samo od sebe promijeniti. Pri tome je
kapacitivnost C, koja je spojena na bazu tranzistora T1, napunjena te je njen napon znatno viši
od napona kapacitivnosti C, spojene na bazu tranzistora T2. Ako na obje stezaljke Q´ i Q
istodobno naiđe dovoljno veliki kratkotrajni negativni impuls on će prekinuti struju
tranzistora (slično se događa ako impulsi dođu na baze tranzistora). Kada impuls nestane,
napon na bazi tranzistora T2 će prije dostići pozitivnu vrijednost, jer je kapacitivnost te baze
napunjena na niži napon. Zbog toga će sada tranzistor T2 preuzeti vođenje struje. Ovo novo
stanje je stabilno i promijeniće se tek dolaskom sljedećeg impulsa. Pri tom napon njegovog
kolektora, odnosno napon tačke Q ili Q´, padne gotovo na nulu, pa se ovakvim sklopom može
dalje proslijediti svaki drugi primljeni negativni impuls. Ako se poveže više ovakvih bistabila
jedan za drugim, dobiva se iza prvog svaki drugi, iza drugog svaki četvrti, iza trećeg svaki
osmi, itd. Impulsi se dovode na ulaz T bistabila B0, koji je na odgovarajući način povezan sa
bazama, odnosno sa kolektorima njegovih tranzistora.

13
 Ulaz brojila
a) Q Q Q
T B0 Q
T B1 T B2
Q
Q
1
Ulaz
0
1 2 3 4 5 6 7 8

Q od B0 0

1
Q od B1

1
b) Q od B2

Stanje brojila 110 = 6[V]

a) blok shema; b) vremenski slijed impulsa na ulazu brojila i na Q izlazima bistabila
Slika 16. Shema brojila sa tri bistabila

Ulazi T sljedećih bistabila spojeni su na Q izlaze prethodnih bistabila, pa svaka promjena

stanja od 1 na 0 djeluje na sljedeći bistabil. Četiri ovakva bistabla mogu se i tako povezati da
tvore jednu dekadsku jedinicu, koja dalje propušta svaki deseti primljeni impuls. Takva jedna
mogućnost prikazana je na sljedećoj slici.

Q Q Q Q
T B0 I T B1 T B2 T B3
Q Q Q Q

Slika 17 . Primjer povratne veze u dekadskom brojilu

Izlaz bistabila B3 vezan je za jedan ulaz logičkog sklopa I između bistabila B0 i B1, a na drugi
ulaz spojen je izlaz iz bistabila B0. Logički sklop I proslijeđuje impulse u bistabil B1 jedino
ako oba njegova ulaza dobiju napon. Do osmog impulsa izlaz Q´ bistabila B3 je pod naponom,
pa impulsi iz bistabila B0 ulaze u bistabil B1. Deveti impuls mijenja samo stanje bistabila B0, a
deseti impuls ne može ući u bistabil B1 jer drugi ulaz logičkog sklopa I nije pod naponom. Taj
impuls preko date povraten veze djeluje direktno na bistabil B3 i mijenja mu stanje. Time se
dobiva impuls za sljedeću dekadu, a svi bistabili ove dekade su opet u početnom položaju.
Napomenimo još da impulsi iz bistabila B2 djeluje samo na prvi tranzistor T1 bistabila B3, a
impulsi preko posebne veze samo na njegov drugi tranzistor T2. Stoga impulsi preko te veze
mijenjaju stanje bistabila B3 jedino kada njegov tranzistor T2 vodi struju, a to se događa samo
kod svakog desetog impulsa.
INDIKATORI
Najjednostavnija mogućnost očitavanja broja primljenih impulsa u brojilo bile bi sijalice
priključene na izlaze bistabila preko tranzistorskih sklopki. Kada je bistabil u stanju 1, sijalica
svijetli, a ne svijetli kada je u stanju 0. Ipak se umjesto toga redovno upotrebljavaju dekadski
indikatori sa ciframa od 0 do 9 u raznovrsnim izvedbama. Tako se za tu svrhu upotrebljavaju
posebne cijevi punjene plinom, koje imaju jednu zajedničku anodu i deset katoda u obliku
cifri od 0 do 9. Anoda je, već prema konstrukciji, sva u obliku mrežice ili je djelimično
masivna, a djelimično mrežasta. Katode u obliku cifri postavljene su paralelno ili okomito na
podnožje cijevi, ovisno o tome da li je predviđena horizontalna ili vertikalna montaža cijevi.
Katoda koja je pod naponom tinjavo svijetli, pa se iz prilične daljine vidi svijetleći broj.

14
 a) ravnina brojki paralelna s podnožjem cijevi
b) ravnina brojki okomita na podnožje cijevi
Slika 18. Pokazne plinske cijevi s katodama u obliku brojeva

Kod nekih izvedbi cifre se projektuju na mliječno staklo. Pri tome se upotrebljava za svaku
cifru posebna sijalica ili postoji samo jedna sijalica ispred koje se pomiče ploča s izrezanim
ciframa od 0 do 9.

Slika 19. Presjek uređaja za projiciranje cifri na mliječno staklo

1- dijafragma; 2- blok objektiva; 3- blok kondenzor-leća;
4- toplinski filter koji zastićuje leće od zagrijavanja;
5- držač; 6- žarulje; 7- grla za žarulje; 8- kutija;
9-mliječno staklo na koje se projiciraju znamenke od 0 do 9.

Zadnjih dvadesetak godina najviše se upotrebljavaju indikatori načinjeni od malih

poluprovodničkih dioda, koje svijetle pri struji od nekoliko miliampera i naponu nižem od 2
V (engl. light emitting diodes - LED).
1- spoj svijetlećih dioda;
2- dekoder s pobudnim sklopom, koji na
osnovi podataka u tetradskom sistemu
uključuje odgovarajuće svijetleće diode;
3- spoj na sklop koji određuje decimalnu
tačku;
4- vanjski izgled sedam-segmentnog
indikatora (npr. kad indikator pokazuje
brojku 1, osvijetle segmenti B i C, a brojku
2 segmenti A, B, G, E i D itd.)

Slika 20. Segmenti indikator od svijetlećih dioda

15
Obično se cifre od 0 do 9 sastavljaju od sedam segmenata, a posebni sklop (dekoder s
pobudnim sklopom) na osnovi podataka, dobijenih iz brojila uključuje odgovarajuće
segmente preko tranzistorskih sklopki i zaštitnih otpora (T i R2 na slici) na naponski izvor.
Pored 7-segmentnog, koristi se i 16-segmentni alfanumerički indikator.
Osnovne osobine indikatora sa LED diodama su:
 mala potrošnja 4 – 100 mA,
 mali pad napona na diodi 1,6 – 2,2 V,
 izlazna svjetlosna jačina relativno mala 4 – 100 mCd,
 velika brzina prekidanja diode 1- 100 ns,
 očekivani životni vijek cca 20 godina (uz smanjenje izlazne snage do 50 %),
 male dimenzije, pa se smatraju tačkastim izvorom.
Upotrebljavaju se još i indikatori s tekućim kristalima (Liquid Crystals Display – LCD), gdje
se raspored molekula mijenja dovođenjem električnog polja, a tanki sloj prozirnog kristala u
tekućem stanju pod djelovanjem električnog polja postane neproziran. Dakle, ovi indikatori
ne emitiraju nikakvo zračenje, već su zasnovani na specifičnim optičkim karakteristikama
širokog spektra organskih materija poznatih pod imenom tečni kristali.
Praktična realizacija ovog indikatora sastoji se u formiranju elementa kondenzatorskog tipa
sastavljenog od hermetički zatvorene ćelije od tečnog kristala, na koju se sa dvije strane
naslanjaju staklene pločice presvučene sa unutarnje strane metaliziranim elektrodama.
Osnovne osobine LCD indikatora su:
 mala potrošnja (disipacija): 10 – 100 µA,
 naponi napajanja: tipično 1,7 V; do 10 V; izmjenični naponi napajanja (f > 70 Hz),
 temperaturna osjetljivost: - 10oC/+60oC, (izvan ovih granica tečni kristal gubi svojstva)
 male dimenzije: debljina 105 – 50 µm,
 slabi kontrast (nisu izvor svjetlosti),
 mali ugao gledanja,
Indikatori sa tekućim kristalima primjenjuju
se u 7–segmentnim, 16–segmentnim indika-
torima, kao i u matričnim indikatorima kao
što je to prikazano na Slici 21.
Dati LCD displej se sastoji iz 2 reda sa 16
linija u kojima se ispisuju karakteri dok se
svako od ovih polja sastoji od matrice Slika 21. LCD indikator
veličine 5 x 8 piksela. Displej može da prikazuje brojeve i slova, a moguće je prikazati i
znakove koje korisnik sam isprojektuje. Kontrast na ekranu zavisi od napona napajanja i od
toga da li se poruke ispisuju u jednom ili dva reda.
Upotrebljavaju se i neka druga rješenja, kao što su npr. indikatori sa plazmom, koji su u
suštini plazmom punjene cijevi gdje električno polje pobuđuje plin i generira UV fotone.
Fluorescentni sloj pretvara UV fotone u vidljivu svjetlost. Indikatori sa plazmom su u obliku
tanke ploče, pri čemu je, slično kao i kod LCD indikatora, osnovni stakleni dio indikatora
obložen elektrodama.
Osnovne karakteristike ovih pokaznika su:
 potreban visoki naponi napajanja zbog jonizacije gasa u cijevi (cca 180 V),

16
 velika luminenscencija,
 napon zadržavanja: 65 V,
 jačina struje: 1 – 3 mA,
 vrijeme izbijanja: 10 µs,
 vrijeme gašenja: 40 µs,
 širok ugao gledanja. Slika 22. Digitalno analogni indikator

Danas je uobičajeno da digitalni multimetri pored digitalnog imaju i analogno pokazivanje,

kao što je prikazano na slici 22.

DIGITALNI MULTIMETRI
Digitalni multimetri pretvaraju analognu veličinu u digitalni zapis i zatim je prikazuju na
numeričkom indikatoru mjernog instrumenta. Tu funkciju obavljaju analogno digitalni
pretvarači koji su najvažniji dio digitalnog mjernog instrumenta. Tokom proteklih 50-tak
godina upotrebljavali su se različiti A/D pretvarači, a u današnjim instrumentima se najčešće
koriste pretvarači sa integratorom (sa dvostrukim pilastim naponom – dual slope) i pretvarači
sa sukcesivnom aproksimacijom. Digitalna veličina je binarna sa određenim brojem bitova.
Dekoderom se binarni broj pretvara u dekadski radi prikaza na indikatoru instrumenta.
Kako je najpogodnija analogna veličina za pretvorbu istosmjerni napon, rad digitalnih
multimetara zasniva se, u principu, na mjerenju istosmjernog napona, a sve druge veličine
(struja, otpor ili izmjenične veličine) mjere se tako da se na prikladan način pretvore u
odgovarajući istosmjerni napon, prije pretvaranja u digitalni oblik. Na Slici 23. je prikazana
pojednostavljena blok shema digitalnog multimetra. Djelilo za izmjenični napon frekvencijski
se kompenzira tako da je djeljenje napona, zbog parazitnih kapaciteta, neovisno o frekvenciji.
Izmjenični napon se pretvara u istosmjerni pomoću preciznih AC/DC pretvarača ugrađenih u
mjerilo. Najčešće se koriste pretvarači sa odzivom na srednju, a ponekad i pretvarači sa
odzivom na efektivnu vrijednost (RMS).

Slika 23. Blok shema digitalnog multimetra

Struja se mjeri preko pada napona kojeg ona uzrokuje na preciznom otporniku (shuntu)
poznatog iznosa ugrađenom u instrument. Jedan takav sklop prikazan je na sljedećoj slici. Za
dati sklop vrijede relacije:
 R   Rp 
U S  I  RS U iz  U S 1  p  U iz  I  RS 1  
 R1   R1 

17
Izlazni napon je direktno proporcionalan mjerenoj
struji. Različiti mjerni opsezi postižu se izborom
otpora RS kojeg treba tačno poznavati. Poželjno je
da RS bude što manji, jer manji otpor znači i
manju vremensku konstantu, tj. brže mjerenje.
Otpornost se mjeri pomoću pada napona kojeg na
mjernom otporniku RX stvara struja poznate
vrijednosti I iz strujnog izvora ugrađenog u
instrument (pretvornik otpora) ili poređenjem sa
preciznim referentnim otpornikom RREF, kao što je
prikazano na Slici 25.
Mjerenjem pada napona na referentnom otporniku
UREF i mjernom otporniku UX Slika 24. Pretvaranje struje u napon

U REF  I  RREF i U X  I  RX
dobije se vrijednost nepoznatog otpornika kao:
UX UX
RX   RREF
I U REF

Spoj za mjerenje velikih otpora Spoj za mjerenje malih otpora

Slika 25. Mjerenje otpornosti
Utjecaj otpora spojnih vodova i otpora stezaljki se može zanemariti kod mjerenja velikih
vrijednosti otpora, pa se u tom slučaju koristi spoj sa dvije stezaljke. Kod mjerenja malih
vrijednosti otpora, gdje je utjecaj otpora vodova i stezaljki znatan, koristi se spoj sa četiri
stezaljke, od kojih su dvije strujne, a dvije naponske. Otpor strujnih stezaljki i vodova ne
utječe na mjerenje jer se mjeri samo pad napona na otporniku RX. S druge strane utjecaj
otpora naponskih stezaljki i vodova je praktično zanemariv, jer kroz naponski krug protječe
redovito mala vrijednost struje, koja stvara neznatne padove napona na stezaljkama.
Osim spomenutih veličina savremeni digitalni multimetri mjere i neke druge veličine kao što
su: frekvencija, kapacitet, itd. Uz to, bolji digitalni instrumenti imaju mogućnost povezivanja
sa računarom.

18
 MJERENJE VREMENA
Osnova iz koje su se razvili digitalni električni mjerni instrumenti je tzv. elektronska
štoperica, tj. elektronski sklop koji je omogućio vrlo precizno mjerenje vremena. Na slici je
prikazana principijelna blok shema elektronske štoperice.
Izvor izmjeničnog napona (kvarcni oscilator), čija je frekvencija fN vrlo tačno poznata,
priključi se preko elektroničke sklopke na brojač, tako da on broji samo u vremenskom
intervalu t kad je sklopka zatvorena (između start i stop signala na sklopci). Zatvaranje i
otvaranje elektroničke sklopke
izaziva pojava čije se trajanje
mjeri. Kada je logički upravljački
sklop dobio informaciju o prekidu
brojanja impulsa preko stop
impulsa, on prebacuje sadržaj
brojača u memoriju. U memoriji se
vrši potrebna matematička obrada
ovog podatka i nakon toga se
podatak šalje na displej (pokaznik). Slika 26. Blok shema za mjerenje vremena
Nakon prebacivanja broja impulsa
u memoriju, logički sklop resetuje brojač (vraća ga na nulu) i dozvoljava elektronskoj sklopci
da prihvati novi start impuls.
Kako oscilator daje impulse frekvencije fn trajanje njihove periode je:
1
Tn  t3 n1=4
n2=5
fn t2
t1 n3=6
Ako je brojač izbrojao nX impulsa,
onda je odgovarajuće trajanje
vremenskog perioda jednako:
t
nX
t  Tn  n X  (s) Slika 27. Prikaz pogreške  1 impuls
fn
Trenutak zatvaranja i otvaranja sklopke može imati različite fazne pomake prema impulsima
iz izmjeničnog izvora, što u krajnjem slučaju može izazvati pogrešku od  1 impulsa. Sa
slike se vidi da su t1, t2 i t3 gotovo jednaki vremenski intervali, a njima odgovaraju različiti
brojevi impulsa n1, n2 i n3. Da bi se greška smanjila potrebno je frekvenciju oscilatora fN
tako odabrati da se dobije dovoljno veliki broj impulsa n. Npr. za n = 1000 impulsa biće ta
greška mjerenja manja od  0,1 %.

19
 MJERENJE FREKVENCIJE
Kod mjerenja frekvencije sklop je vrlo
sličan prethodnom gdje stop i start
impulsa elektronska sklopka dobija
preko djelitelja frekvencije koji dijeli
ulaznu frekvenciju u tačno određenom
omjeru, npr.1:100000, 1:1000000 ili
1:10000000. Kako je obično oscilator
poznate frekvencije fn = 1 MHz, to ovi
omjeri dijeljenja daju tačno određena
vremena od 0,1 s, 1,0 s ili 10 s između
„start“ i „stop“ impulsa. Stoga će broj
prebrojanih impulsa koji će iz izvora
napona nepoznate frekvencije fX stići u Slika 28. Blok shema za mjerenje frekvencije
brojač ovisiti o toj mjerenoj frekvenciji i
vremenu trajanja brojanja.
n X  f X  t
a kako je:
ndf
t 
fn
gdje je: ndf =100 000 ; 1 000 000 ili 10 000 000, zadani broj djelitelja frekvencija.
Konačno se dobije:
fX nX
n X  ndf   f X  fn 
fn ndf
Nakon stop impulsa logički sklop blokira rad djelitelja frekvencije, prebacuje sadržaj brojača
(nX) u memoriju, postavlja stanje brojača na nulu, deblokira djelitelj frekvencije koji ponovno
daje „start“ impuls i brojanje počinje iznova.
U međuvremenu se u memoriji broj izbrojanih impulsa nX množi sa odabranim zadanim
brojem djelitelja frekvencije (ndf) i dijeli sa frekvencijom oscilatora fn (obično 1 MHz).
Rezultat je iznos nepoznate frekvencije fX koji se proslijeđuje na displej i tu prikazuje do
slijedeće izmjene koja dolazi ovisno o odabranoj konstanti dijeljenja (ndf) nakon 0,1 s ; 1 s ili
10 s. O ovom vremenu i frekvenciji fX ovisi mogući broj znamenki koje je moguće prikazati
na displeju, a koji daje informaciju o iznosu nepoznate frekvencije.
Ako se uzme kao primjer da se mjeri frekvencija gradske elektrodistributivne mreže koja bi
trebala iznositi tačno 50,00 Hz a danas je vrlo blizu toga. Uglavnom su ta odstupanja manja
od nekoliko stotinki Hz.
ndf =100 000 fn =1 MHz Brojač će izbrojiti 5 impulsa s uobičajenom pogreškom od
1 impulsa. Dakle 4, 5 ili 6 impulsa. Na pokazniku će ovaj
 t = 0,1s broj biti prikazan pomnožen s 10 tj. sa 5fn/ndf. Očitaće se
 500,1 = 5 impulsa 40, 50 ili 60 Hz.
ndf =1 000 000 fn =1 MHz Brojač će izbrojiti 50 impulsa s uobičajenom pogreškom
od 1 impulsa. Dakle 49, 50 ili 51 impuls. Na pokazniku
 t = 1,0s će ovaj broj biti prikazan pomnožen s 1,0 tj. sa 50fn/ndf.
 501,0 = 50 impulsa Očitaće se 49, 50 ili 51 Hz.

20
ndf =10 000 000 fn =1 MHz Brojač će izbrojiti 500 impulsa s uobičajenom pogreškom
od 1 impulsa. Dakle 499, 500 ili 501 impuls. Na
 t = 10 s pokazniku će ovaj broj biti prikazan pomnožen s 0,1 tj. sa
 5010 = 500 impulsa 500fn/ndf. Očitaće se 49,9, 50 ili 50,1 Hz.
Dakle, za ne preveliku tačnost mjerenja ( 0,1 Hz =  0,2 %) treba od očitanja do očitanja
čekati čak 10 sekundi. Zbog toga je za relativno niske frekvencije mnogo bolje, tačnije i brže
ako se mjeri trajanje periode (vremenski interval) i iz toga izračuna frekvencija.

MJERENJE NAPONA
Pretvaranje napona u vrijeme sa jednom pilom
Pretvaranje napona u vrijeme zasniva se na mjerenju vremena potrebnog da neki napon, koji
linearno raste (pilasti napon Up), naraste do iznosa mjerenog napona Ux. Pilasti napon počinje
od nekog negativnog iznosa (da se izbjegnu greške pri pokretanju generatora pilastog napona)
i u trenutku t0 postiže vrijednost jednaku nuli, a u trenutku t1 izjednačava se sa mjerenim
naponom Ux.

Slika 29. Blok shema i vremenski dijagram pretvaranja napona u vrijeme sa jednom pilom
U trenutku t0 (Up = 0) lijevi nulindikator N1 zatvori elektroničku sklopku i brojač počinje
brojati impulse iz oscilatora. Brojanje prestaje u trenutku t1, kada desni nulindikator N2
zatvori elektroničku sklopku. Broj impulsa koje je brojač prebrojao proporcionalan je
vremenskom intervalu tx, odnosno mjerenom naponu Ux. Elektronička sklopka se isključuje
i impulsi prestaju stizati u brojač. Logika prebacuje sadržaj brojača (nX) u memoriju gdje se
matematički obrađuje i u prikladnom obliku proslijeđuje na displej. Nakon toga logika daje
naredbu generatoru pilastog napona da počne s proizvodnjom nove pile. Impuls za ponovno
uključenje pilastog napona ujedno briše rezultat prethodnog mjerenja (resetuje brojač).
Ako je napon UX niži trebaće manje vrijeme da pilasti napon poraste od vrijednosti nule do
vrijednosti napona UX. Naprotiv za viši napon UX potrebno će biti i duže vrijeme. Sa
predhodne slike vidi se da na osnovu sličnosti trouglova, vrijedi relacija
UX U U
 X  Pm
t1  t 0 t t 2  t 0
koja nam omogućava izračunavanje nepoznatog napona UX.
Sada se dobije konačna jednačina:

21
 t1  t0 t
U X  U Pm   U Pm 
t 2  t0 TP
Kako je t  TN  n X nakon uvrštavanja u predhodnu jednačinu dobije se:
TN U Pm
U X  U Pm  nX  nX  K  nX
TP f N  TP
Tačnost mjerenja napona ovim postupkom najviše ovisi o linearnosti pilastog napona. Postižu
se granice grešaka od 0,1 % do 0,2 % i mjerni opsezi od 1 V pa do 1000 V. Izbor područja
obavlja se automatski, a uređaj pokazuje predznak napona i decimalni zarez. Mjerenje traje od
nekoliko milisekundi do jedne sekunde.
Kad je napon strogo konstantnog iznosa onda nema nikakvih problema kod mjerenja pomoću
ovog sklopa. No ako je u mjerenom naponu prisutan neki harmonik, tzv. smetnja, pa makar i
malog iznosa, a to je vrlo česta situacija kod svih napona dobivenih ispravljačima, onda se
trenutna vrijednost napona neznatno (ili znatno) mijenja oko neke srednje vrijednosti.
Da bi se analiziralo kako takav slučaj djeluje na
mjerenje napona ovim mjernim postupkom treba
voditi računa o tome da je kod poluvalnog
ispravljanja najutjecajniji harmonik frekvencije 50
Hz i svi njegovi neparni višekratnici. Kod
punovalnog ispravljanja najutjecajniji je harmonik
frekvencije 100 Hz i svi njegovi neparni
višekratnici.
Sa Slike 30. se vidi da će ovim postupkom kod
prve pile biti izmjereno duže vrijeme t1 (time i
izbrojen veći broj impulsa N1) a kod druge pile
kraće vrijeme t2 (i naravno manji broj impulsa N2). Slika 30. Uticaj promjene napona
Strogo gledavši to i jesu stvarne trenutne
vrijednosti, ali ovdje se želi mjeriti srednja vrijednost koja je u ovakvom slučaju konstantna.
Uz to na pokazniku će se vidjeti samo to kako se jedna, dvije ili tri zadnje znamenke stalno
mijenjaju i to će praktički onemogućiti da se očita tačan iznos napona (tj. njegove srednje
vrijednosti). Iznos trenutne vrijednosti napona bez podatka o kojem se to trenutku radi nije
neko koristan podatak.

Pretvaranje napona u vrijeme sa dvostrukom pilom

Izvanredna tačnost i mala osjetljivost na smetnje, uz relativno jednostavnu izvedbu, postiže se
pomoću digitalnih voltmetara s dvostrukim pilastim naponom. Prvo se nepoznati napon Ux
dovodi na integrirajuće pojačalo i integrira tačno određeno vrijeme T0 (obično 100 ms).
Rezultat je da se na izlazu integratora dobija napon, koji po iznosu odgovara vrijednosti:
t
 u x t   dt
1
R  C t 0
u Izl 

22
Kako je vrijeme integracije relativno dugo (100
ms) to će u njemu biti sadržana valovitost od čak
5 perioda napona od 50 Hz (ili 6 perioda napona
od 60 Hz), pa ove valovitosti neće utjecati na
rezultat konačnog izlaznog napona U0 = UIzl.k..
Nakon ovog strogo određenog vremena integracije
na kondenzatoru integratora nakupio se naboj
QK = UIzl.k. C i tada počinje izbijanje kondenzatora
konstantnom brzinom (konstantnom strujom),
nabijajući ga preko integratora na tačno poznati
napon UN suprotnog predznaka od napona Ux(t).
Mjeri se vrijeme koje je potrebno da napon na Slika 31. Dvostruki pilasti napon
kondenzatoru, tj. izlazni napon na integratoru postigne vrijednost napona od 0 V. Iz ovog
izmjerenog vremena može se lahko odrediti iznos nepoznatog napona UIzl.k. odnosno srednja
vrijednost napona UX(t) u periodu integracije t1  UX,sr. Na Slici 32. prikazana je blok
shema ovog pretvarača.

Slika 32. AD pretvarač sa dvostrukim pilastim naponom

Logika daje komandu davaču takta a ovaj proslijeđuje dvije komande, jednu elektronskoj
preklopci koju time prebacuje iz srednjeg položaja (0) u položaj (1), čime počinje integracija
napona UX(t), a druga komanda je “start“ impuls na elektronsku sklopku čime istovremeno
počinje i brojanje impulsa koji iz oscilatora frekvencije fN prolaze kroz sklopku u brojač. Kad
brojač odbroji 100 000 impulsa (kod fN = 1 MHz  t = 100 ms) logika djeluje na davač
takta koji prebacuje elektronsku preklopku u položaj (0) i istovremeno prekida elektronsku
sklopku pa time prestaje dotok impulsa u brojač. Logika resetuje brojač (stavlja ga na (0)).
Sada logika djeluje na davač takta koji prebacuje elektronsku preklopku iz položaja (0) u
položaj (2) a istovremeno zatvara elektronsku sklopku.
Ovime počinje izbijanje integratora konstantnom strujom koja je određena naponom UN i
otporom R integratora. Uz to, naravno dolaze impulsi iz oscilatora fN u brojač koji ih broji. U
trenutku kada napon kondenzatora (izlazni napon integratora) postane jednak nuli nul-
indikator o tome obaviještava logiku a ova daje komandu davaču takta. Davač takta
istovremeno prebacuje elektronsku preklopku na položaj (0) i isključuje elektronsku sklopku.

23
Time prestaje prebrojavanje impulsa. Logika prebacuje sadržaj brojača u memoriju, resetira
brojač, i daje ponovno naredbu davaču takta da počne s novim ciklusom mjerenja. Sadržaj
prebačen u memoriju se matematski obradi i u prikladnom obliku prebaci na displej na kojem
se očitava srednja vrijednost napona UX u vremenu od 0,1 s.
U trenutku t1 = T0 = 100 ms kondenzator je nabijen na neki konačni iznos napona koji je
proporcionalan srednjoj vrijednosti napona u ovom vremenu integracije:

  u X t   dt
1 T0
U Izl . kon.  U C ,kon.  
R  C t 0
Sada se preklopka prebacuje u položaj (2) pa počinje izbijanje kondenzatora:
U 0  U izl.kon.  U C,kon.  uN t   U N  konst.
T
   
X

uC t   U 0     u N t   dt   U 0  
1 tX 1 tX UN
   U N  dt   U 0  t  0
 R  C t 0   R  C t 0  R  C t 0
Nakon uvrštavanja vrijednosti za U0 = Uizl.kon. dobije se:

  u X t   dt  N  TX  0  R  C  U N  TX   u X t   dt
1 T0 U T0
 
R  C t 0 RC t 0

Ako se sada predhodna jednačina podijeli sa vremenom prve integracije tj. sa T0 = 100 ms:

U N  TX   u X t   dt : T0    u X t   dt  U X , Asr .
T0
TX 1 T0
 UN 
t 0 T0 T0 t 0
Rezultat pokazuje da je srednja aritmetička vrijednost nepoznatog napona kroz vrijeme od
100 ms proporcionalna s naponom baterije UN i omjerom vremena TX (izbijanja kondenzatora)
i vremena T0 (nabijanja kondenzatora).
TX
U X , Asr  U N 
T0
Kako se može pisati da je:
NX N0
TX  TN  N X  odnosno da je: T0  TN  N 0 
fN fN
dobija se nakon uvrštavanja da je:
TN  N X N
U X , Asr .  U N  UN  X
TN  N 0 N0
Pokazivanje brojača ne ovisi o tačnosti frekvencije oscilatora, niti o vremenskoj konstanti RC,
već samo o tačnosti napona UN i broja impulsa N0 i NX, što se može vrlo tačno realizovati na
relativno jednostavan način. Ipak i kod ovog spoja su moguće greške jer se napon baterije UN
vremenom mijenja pa makar i neznatno.

24
Pretvaranje napona u frekvenciju
Osnova digitalnih mjernih instru-
menata je mjerenje vremena i
frekvencije. Primjena mjerenja
vremena za mjerenje napona data
je u predhodnom tekstu. Preostalo
je da se obradi postupak
pretvaranja napona u frekvenciju,
pa na osnovi rezultata mjerenja
frekvencije računanje iznosa
mjerenog napona.
Kako radi ovaj sklop? Priključeni
nepoznati napon UX tjera kroz
otpor R integratora struju iznosa:
uX
iX 
Slika 33. Sklop za pretvaranje napona u frekvenciju
R
Ova struja nabija kondenzator C, pa na njemu nastaje odgovarajući napon:
1 t1 u t 
uC t      u X t   dt
t1
1
uC t      i X t   dt     X  dt
1 t1
C t 0 C t 0 R R  C t 0
U trenutku t1 kada će napon na kondenzatoru uC(t) biti jednak naponu baterije UN nul-
indikator, ili kako se još zove komparator, konstatiraće da su ova dva napona jednaka,
odnosno da je njihova razlika jednaka nuli, o čemu se „obaviještava“ logika i generator
impulsa. Generator impulsa proizvodi jedan vrlo kratkotrajni impuls kojim se potpuno izbija
kondenzator C u integratoru. Na shemi je put ovog impulsa prikazan crvenom bojom (deblje).
Do trenutka t1 kondenzator je primio naboj QC
 
QC t1   C  uC t1   C     u X t   dt      u X t   dt  U N  C
t1
1 1 t1
 R  C t 0  R t 0
i to stoga jer je trenutak t1 upravo i određen djelovanjem nul-indikatora uX(t1) = UN. Dakle
impuls iz generatora impulsa mora biti tako jak da sadrži upravo taj naboj UNC. Time će
kondenzator integratora biti potpuno izbijen i odmah bez ikakvog prekida ponovno počinje
nov ciklus nabijanja kondenzatora integratora (reći ćemo ponovno od novog trenutka 0 do
novog trenutka t1, gdje ovaj interval vremena ne mora trajati jednako dugo).
Da ponovimo. Generator impulsa mora proizvesti impuls struje s nabojem Q =UN  C kroz
zanemarivo kratko vrijeme. Tim impulsom se izbija kondenzator integratora. Naravno smjer
struje kroz kondenzator mora biti suprotan od smjera struje kod nabijanja kondenzatora. ovaj
zahtjev su projektanti ovih instrumenata uspješno riješili. Ako je nepoznati napon konstantnog
iznosa tj. ako je uX = UX = UX,sr., ili kad to nije ako računamo s njegovom srednjom vrijednosti
UX,sr. može se njegov iznos izvući pred znak integrala u predhodnoj jednačini:
t t

C  uC t1      u X t   dt    U X ,sr   dt  U N  C :  C 
1 1 1 1

R t 0 R t 0

U X ,sr. U X ,sr.  t1 R C
 t  tt10  UN  U X ,sr.  U N 
R C R C t1

25
Kako je t1 trajanje jednog ciklusa nabijanja kondenzatora integratora i kako ćemo u jednoj
sekundi imati 1s/t1 takvih ciklusa tj. kako će brojač u vremenu od 0,1 s izbrojiti NX = fX /10 =
= 0,1/t1 impulsa, može se pisati da je;
U X ,sr.  U N  R  C  f X  U N  R  C  N X  10
Naravno cijeli ovaj račun vrijedi ako je trajanje izbijanja kondenzatora prema trajanju
njegovog nabijanja zanemarivo kratko. Ako to nije slučaj pojaviće se greška koja će biti
proporcionalna omjeru ovih vremena. No već je napomenuto da su današnji sklopovi
napravljeni tako da se vrijeme izbijanja kondenzatora stvarno može zanemariti.
Vidimo da se mjerni napon dobija iz veličina koje se daju vrlo tačno mjeriti i realizovati.
Tačnost se sve više povećava ako se svaka sljedeća integracija provede s komutiranim
priključcima mjernog i etalonskog napona, jer se time otklanja greška zbog napona klizanja
pojačala.

Pretvarač napona sa postupnim približavanjem - serijski spoj

Pretvarač napona sa postupnim približavanjem se u biti sastoji od grupe preciznih otpornika,
strujnog izvora, osjetljivog elektronskog nul-indikatora i upravljačkog logičkog sklopa koji
redom uključuje i isključuje otpornike, sve dok se ne postigne ravnoteža. Uključivanje
otpornika provodi se pomoću elektronskih sklopki, a stepenovanje otpornika je ili binarno ili
dekadsko. Rezultat slijedi iz položaja sklopki nakon uravnoteženja i može se redovno očitati
na displeju instrumenta.

Slika 34. Pretvarač napona sa postupnim približenjem – serijski spoj

Na gornjoj slici su sve sklopke u početku u zatvorenom položaju. Struja IP strujnog izvora
prolazi kroz sklopke a ne kroz otpore. Ukupni napon je jednak 0 V.
Neka se uzme za primjer da je struja strujnog izvora konstantnog iznosa od 10mA. Isto tako,
neka se uzme da je otpor R iznosa od 1 . Kad su sve sklopke otvorene tada struja prolazi
kroz sve otpore. Ukupni iznos otpora kroz koji struja tada prolazi je;
8
RU   Ri  1  2  4  8  16  31  64  128  R  255  R  255 
i 0

U ovom slučaju ukupni napon sklopa će biti jednak U Skl.  I P  RU  0,010  255  2,55 V.

26
Dakle, uz ovako odabrane vrijednosti (IP = 10 mA; R = 1 ) sklop može proizvesti bilo koji
napon između 0 V i 2,55 V u koracima od po 0,01V. Iz praktičnih razloga (pokaznik – 2 ½
znamenke) instrument se može koristi za mjerenje napona do 1,99 V, tj. ima mjerni opseg 2V.
Naravno moguće je sklopu dodati još tri otpora R8 = 256 , R9 = 512  i R10 = 1024  čime
bi se dobio ukupni otpor od 2047  koji bi uz struju IP = 1mA omogućavao dobivanje bilo
kojeg napona od 0 V do 2,047 V u koracima od 0,001 V, ali mi ovdje govorimo o principu a
ne o izvedbi nekog konkretnog instrumenta, pa nam je jednostavnije da to objasnimo na
manjem pretvaraču.
Neka se analizira proces mjerenja ovim sklopom ako se na njegov ulaz priključi nepoznati
napon iznosa UX = 0,89 V. Neka je sklop u stanju u početnom položaju sa zatvorenim
sklopkama i ima napon od 0 V. Nul-indikator daje „obavijest“ logici da je napon sklopa niži
od nepoznatog napona Ux. Logika tada otvara sklopku S7. Kako struja IP sada ne može
prolaziti kroz ovu sklopku ona mora proći kroz otpor R7 = 128 . Time se dobiva napon
sklopa u iznosu:
U skl 7  128  0,010  1,28 V
Ovaj napon je kako se vidi viši od nepoznatog napona UX, pa će nul-indikator „obavijestiti“
logiku o tome. Logika sada zatvara zadnju otvorenu sklopku S7, a otvara slijedeću po redu (tj.
sklopku S6). Struja IP sada ponovno prolazi kroz sklopku S7 ali ne može proći kroz sklopku
S6, već prolazi kroz otpor R6 = 64 . Time je dobiven niži napon sklopa koji će iznositi:
U skl 6  64  0,010  0,64 V
Ovaj napon je niži od nepoznatog napona UX pa nul-indikator „obavještava“ logiku da je
postignuti napon sklopa niži od nepoznatog napona UX, odnosno da sklopka S6 ostane
otvorena. Logika će dati komandu za otvaranje slijedeće sklopke S5. Nakon otvaranja sklopke
S5 struja IP mora prolaziti kroz otpor R5 = 32  a kako je ostala otvorena i sklopka S6 i kroz
otpor R6 = 64 . Zbog ovoga će sada napon sklopa biti jednak:
U skl 65  (64  32)  0,010  96  0,010  0,96 V
Nul-indikator „obavještava“ logiku da je napon sklopa viši od nepoznatog napona UX. Logika
će, shodno tome, zatvoriti zadnju otvorenu sklopku S5 a otvoriti slijedeću po redu sklopku S4.
Sada će, dakle, biti otvorene sklopke S6 i S4. Struja IP zbog toga prolazi kroz otpore R6 = 64
 i R 4= 16 . Napon sklopa je jednak:
U skl 64  (64  16)  0,010  80  0,010  0,80 V
Nul-indikator “obavještava“ logiku da je postignuti napon sklopa niži od nepoznatog napona
UX tako da sklopka S4 ostane otvorena. Logika će dati komandu za otvaranje slijedeće po
redu sklopke, tj. sklopke S3. Nakon otvaranja sklopke S3 struja IP mora prolaziti kroz otpor
R3 = 8  a kako ostaju otvorene sklopke S6 i S4 i kroz otpore R6 = 64  i R4 = 16 . Zbog
ovoga će napon sklopa biti jednak:
U skl 643  (64  16  8)  0,010  88  0,010  0,88 V
Nul-indikator ponovno „obavještava“ logiku da je postignuti napon sklopa niži od nepoznatog
napona UX , tako da sklopka S3 ostane otvorena. Logika će tada dati komandu za otvaranje
slijedeće sklopke S2. Nakon otvaranja sklopke S2 struja IP mora prolaziti i kroz otpor R2 = 4
 a kako ostaju otvorene sklopke S6, S4 i S3 napon sklopa će biti jednak:
U skl 6432  (64  16  8  4)  0,010  92  0,010  0,92 V
Nul-indikator „obavještava“ logiku da je postignuti napon sklopa viši od nepoznatog napona
UX. Logika će dati komandu za zatvaranje zadnje otvorene sklopke S2 i za otvaranje slijedeće
po redu sklopke, tj. sklopke S1. Nakon otvaranja sklopke S1 struja IP mora prolaziti i kroz
otpor R1 = 2  a kako ostaju otvorene sklopke S6, S4 i S3 napon sklopa će biti jednak:

27
 U skl 6431  (64  16  8  2)  0,010  90  0,010  0,90 V
Nul-indikator ponovno „obavještava“ logiku da je postignuti napon sklopa viši od nepoznatog
napona UX. Logika će dati komandu za zatvaranje zadnje otvorene sklopke S1 i za otvaranje
slijedeće po redu sklopke, tj. sklopke S0. Nakon otvaranja sklopke S0 struja IP mora prolaziti i
kroz otpor R0 = 1  a kako ostaju otvorene sklopke S6, S4 i S3 pa će napon sklopa biti
jednak:
U skl 6430  (64  16  8  1)  0,010  89  0,010  0,89 V
Nul-indikator „obavještava“ logiku da je napon sklopa jednak nepoznatom naponu. Slika 35.
prikazuje stanje sklopki kod postignute ravnoteže.

Slika 35. Stanje sklopki kod postignute ravnoteže

Logika očitava stanja sklopki tako da svaka otvorena sklopka dobiva vrijednost „1“ a
zatvorena vrijednost „0“. Kako su otvorene sklopke S6, S4, S3 i S0 a ostale su zatvorene biti
će očitano:
01011001
Ovo je naravno binarni broj (sklopke imaju samo dva stanja – zatvorena = 0 i otvorena =1).
Vrijednost napona se dobiva tako da se ovaj broj normalno pretvori u dekadski.
02 7 +12 6 +02 5 +12 4 +12 3 +02 2 +02 1 +12 0 = 0+64+0+16+8+0+0+1 = 89
Naravno ova obrada se obavlja u memoriji, pa se nakon dijelenja sa 100 rezultat 0,89
prebacuje na displej i na njemu se očitava „ 0,89 “.
Ako je mjereni napon UX = 0,893V onda će nul-indikator u zadnjem koraku dati logici
obavijest da je napon 0,89 V < 0,893 V, tj. ravnoteža neće biti postignuta. Ova situacija se
lahko može izbjeći tako da se doda još jedan otpornik od R-1 = 0,5  na kojem će pad napona
biti 0,005 V a da se ovisno o stanju njegove sklopke rezultat zaokružuje na niže ili na više
vrijednosti. To je samo malo matematike i još jedan korak u postupnom približavanju.
Ovaj postupak postupnog približavanja izgleda vrlo dug i spor. Ali kako se radi o tome da se
koriste tranzistori kao sklopke postupak se odvija u vrlo kratkim vremenskim intervalima za
svaki korak. Na taj način se cijeli postupak odvije dosta brzo. A ako se cijeli pretvarač izvede
u integriranoj tehnici može se dobiti i više desetaka hiljada rezultata u sekundi. Takvi
postupci se koriste kod modernih (istina relativno skupih) digitalnih mjernih instrumenata.

28
 Pretvarač napona sa postupnim približavanjem - paralelni
Za brzo pretvaranje digitalnih signala u analogne (i obratno) mnogo je povoljnije koristiti
paralelnu mrežu otpora iznosa R i 2R. Dakle radi se o samo dvije vrijednosti otpora gdje je
lakše postići njihovu odgovarajuću jednakost i tačnost.

Slika 36. Pretvarač napona sa postupnim približenjem - paralelni

Putem računara unese se vrijednost napona u digitalnom obliku preko sklopa za digitalni
unos, odnosno u memoriji pretvarača nalazi se zadana vrijednost napona u binarnom obliku.
Za početak neka se analizira situacija kad je unos jednak:
3210=1000002
Ovo bi trebalo značiti da je sklopka S5 uključena (u stanju „1“, odnosno vetikalan položaj po
shemi), a ostale sklopke su u stanju „0“ kao što je nacrtano na shemi. Ako se sada pogleda
gornja shema i to od desna prema lijevo vidi se da na desnoj strani kod zadnje sklopke imaju
dva otpora spojena u seriju (Slika 37.a). Njihov je ukupni otpor R + R = 2R. (Slika 37.b.)
Ovom spoju je paralelno dodan otpor 2R pa je ukupan otpor jednak R (Slika 37. c).

Slika 37. a. Slika 37. b. Slika 37. c.

Pošto je sklopka S0 u ucrtanom položaju onda ona ne djeluje na ovu kombinaciju. Između ove
kombinacije otpora i sklopke S1 nalazi se otpor R (Slika 37. d.).

Slika 37. d. Slika 37. e Slika 37. f.

On je serijski spojen s ovom kombinacijom. Tako da je rezultat svih otpora koji su desno od
sklopke S1 jednak R+R=2R (Slika 37.e.).

29
Vidi se iz gornjeg opisa i iz ovih slika jasno da se postupak tako ponavlja sve do sklopke S5.
Ipak treba prikazati bar još nekoliko slika.

Slika 37 g Slika 37 h
Slika 37 i

Slika 37 j Slika 37 k Slika 37 l

Slika 37 m Slika 37 n Slika 37 o

Sada se došlo do sklopke S5, odnosno do Slike 38. sa koje se vidi da su na strujni izvor I
vezan preko sklopke S5 spojena prema masi tri jednaka otpora iznosa 2R. Očito je, dakle, i
bez računa da će se ukupna struja podijeliti na tri jednaka dijela. Dakle, na ulaz integratora
dolazi struja iznosa I/3. Kako ova struja ne može ući u pojačalo mora proći kroz otpor R P pa
će na njemu praviti pad napona:
I R
U Izl .a.  U P   RP   P I
3 3
Neka se sada analizira
situacija ako je unos u
memoriju iznosa
110 = 12 = 0000012
Ovo samo znači da su
sklopke S5 do S1 u
nacrtanom položaju (po
shemi) a da je sklopka S0 u
vertikalnom položaju. Slika 38 a Slika 38 b

30
 Slika 39.
Da bi ustanovili koja struja dolazi do pojačala najlakše je, da se za sada pretpostavi, da u
pojačalo ulazi struja (neka se označi) Iy. Promatrajući redom shemu ustanoviće se koji je to
dio ukupne struje I.

Prema ulazu u pojačalo dolazi struja Ustvari imamo dva paralelna U sljedećem stupnju ponavlja se
Iy, a kako je isti otpor prema masi to jednaka otpora 2R i (R+R)=2R. na jednak način situacija sa
i prema gore teće struja Iy Ukupna struja je dakle 2Iy predhodnih slika
Slika 40.
Promatrajući gornji niz slika vidi se da kako se ide prema sklopkama nižeg ranga to se struja
uvijek kod pomaka u desno za jedan stupanj, udvostručuje. Uostalom i bez ikakvog
objašnjenja to se vidi iz slijedećeg niza slika.

Slika 41 a Slika 41 b Slika 41 c

Slika 41 d Slika 41 e Slika 41 f

Ipak, kod Slike 41. f. Primjećuje se razlika. Ovdje je sklopka S0 zatvorena, kroz nju u ovu
mrežu otpora dolazi struja I koja se, kako se iz Slike 37.o. vidi, dijeli u tri dijela. Lijevo,
prema sklopci S1 prolazi struja 32Iy a za ostale dvije struje (prema gore i desno) treba još
ustanoviti kojeg su iznosa.

31
Promatrajući Sliku 42. vidi se
da ovdje imaju tri paralelna
otpora i da svaki od njih
iznosi 2R. Kroz paralelne
otpore koji imaju isti iznos
moraju teći i struje iste jačine.
To samo znači da se struja I
strujnog izvora dijeli na tri
jednaka dijela. Dakle struja
kroz lijevu granu je jednaka
32Iy a to je jednako trećini Slika 42 a Slika 42 b
struje izvora, tj. I/3.
Na slici 42a treba dodati R desno R+R jer je to već urađeno na 42b !!!
I I I
32  I y   Iy  
3 32  3 96
I R
U Izl ..b  U P   RP   P I
32  3 96
Uspored li se dobiveni izlazni naponi na pojačalu vidi se da je njihov odnos:
RP
 I
U Izl .a. 3 96
   32  3210  1000002
U Izl .b. RP 3
 I
96
Rezultat je očekivan i priželjkivan. Struja koja dolazi do ulaza u pojačalo biće jednaka onom
dijelu trećine struje strujnog izvora koliki je iznos broja 2X ako se kao X uzme broj koji je uz
sklopku strujnog izvora (naravno kad je u vertikalnom položaju). Dakle, odabirom određenog
broja sklopki (a koristeći princip superpozicije) lahko se može ustanoviti da se ovdje mogu
podešavati razni iznosi napona na izlazu operacionog pojačala.
Jasno je da će pravi mjerni sklop imati veću mrežu otpora, tj. da će se njime moći bolje i
tačnije namjestiti iznos napona na izlazu operacionog pojačala.
Koje su prednosti ovog paralelnog pretvornika prema serijskom? Prednost je prvenstveno u
tome da se koriste samo dva iznosa otpora R i 2R, što se mnogo lakše postiže u integriranoj
tehnici. Drugo, svi strujni izvori su uvijek jednako opterećeni bez obzira na položaj njihove
preklopke. U oba položaja ukupni ekvivalentni otpor priključen na strujni izvor iznosi 2R/3. S
obzirom na to oni imaju stabilnu radnu tačku i uvijek se jednako zagrijavaju. Ovo omogućuje
tačniji rad cijelog sklopa, tj. veću tačnost DA/AD pretvorbe signala.
Ovaj pretvarač se, naravno, može koristiti i za pretvaranje analognog signala u digitalni.
Treba imati samo odgovarajuću „logiku“ (odnosno upravljačku jedinicu) i treba dodati nul-
indikator ili kako ga se još zove komparator.

32
 Slika 43. Korištenje pretvarača za mjerenje nepoznatog napona
Ovako napravljeni instrumenti u integriranoj tehnici mogu izmjeriti iznose nepoznatog
napona u izvanredno kratkom vremenu (kraćem od 1s), tj. mogu obaviti i više od milion
mjerenja u sekundi. Može se dakle reći da mogu mjeriti trenutne vrijednosti. Danas se takvi
instrumenti izrađuju u više izvedbi
Paralelni pretvarač napona
Ovim se pretvaračem, koji se na engleskom naziva „flash“ napon najbrže pretvara iz
analognog u digitalni oblik. Sastavljen je od niza paralelno vezanih komparatora. U principu
pretvarač sa n bita ima 2n -1 komparatora, pa 8-bitni pretvarač ima 255 komparatora. Najčešće
se dodaje još jedan komparator radi registracije prekoračenja mjernog opsega (overflow). Na
slijedećoj slici prikazana je principijelna shema jednog 3–bitnog pretvarača.

Slika 44. Paralelni AD pretvarač

Referentni napon Ur = 8 V podjeljen je pomoću precizne otporničke mreže u 7 referentnih
nivoa od 1 V do 7 V. Komparatori na kojima je ulazni mjereni napon Ux veći od referentnog
imaće izlaz „1“. Ostali komparatori imaće izlaz „0“. Izlazi komparatora su spojeni na
pretvarač kodova koji na izlazu daje rezultat u binarnom obliku. Npr. za napon Ux = 4,5 V
izlazi komparatora K1, K2, K3 i K4 biće „1“, a ostali „0“.
Izrada ovih pretvarača je omogućena tek tehnološkim razvojem integrisanih sklopova vrlo
velike gustoće elemenata. Naime, u jednom se relativno malom prostoru (npr 24 x 24 mm) sa

33
68 nožica nalazi stotine komaratora i pripadajućih otpornika te ostali sklopovi. Trajanje
pretvaranja napona je reda 10 ns pa su to trenutno najbrži AD pretvarači.

34
 ELEKTRIČNA MJERENJA

6. MJERNI MOSTOVI

Mjerni mostovi se veoma često koriste kod mjerenja neelektričnih veličina

električnim putem. Izlazni signal sa jedne grane mjernog mosta je obično
napon koji direktno ovisi o promjeni mjerene fizikalne veličine.
Mjereni mostovi omogućavaju realiziranje preciznih metoda za mjerenje
otpora, induktiviteta, kapaciteta itd. Za mjerenje otpora obično se koristi
istosmjerni napon, a za mjerenje induktiviteta, meñuinduktiviteta, kapaciteta
i frekvencije koristi se izmjenični napon.
Najtačnije su takozvane nulte metode kada se mjerena veličina uporeñuje sa
poznatom veličinom. Mjerena veličina se komparira sa poznatom veličinom
kada nulindikator pokazuje nultu vrijednost. Od nultih metoda najpoznatije
su mosne i kompenzacione metode.
Mosne metode realiziraju se preko mjernih mostova koji mogu da budu
prilagoñeni kako za istosmjernu tako i za izmjeničnu struju.

6.1. MJERNI MOSTOVI ZA ISTOSMJERNU STRUJU

6.1.1. Uravnoteženi Vitstonov most istosmjerne struje

A
I1 2

Ru Rv

B
D I4
I3 Ui

Im R2
R3
C

Ri

U0

Slika 6.1. Vitstonov most istosmjerne struje

 ELEKTRIČNA MJERENJA

Četiri grane mosta čine otpornik nepoznatog otpora Ru, dva otpornika
jednake vrijednosti otpora R2 i R3 i promjenjivi otpor Rv. Istosmjerni napon
Ui priključen je izmeñu tačaka A–C, a otpor Rv mijenja se dok napon izmeñu
tačaka B–D ne postane jednak nuli i tada se kaže da je most uravnotežen.
Nulti položaj obično se detektuje preko osjetljivog galvanometra.
Smjerovi struja su dati na slici. Kada se se koristi mjerni instrument velikog
unutrašnjeg otpora, struja Im može se zanemariti. Ako su ove pretpostavke
zadovoljene može se pisati da je:
Im = 0, I1 = I3, I2 = I4. (6.1.)

Za granu A–D–C sa naponom Ui i ukupnim otporom Ru +R3 može se pisati:

Ui
I1 = . (6.2.)
Ru + R3

Za granu A-B-C slično se može pisati :

Ui
I2 = . (6.3.)
Rv + R2

Pad napona u granama A – D i A – B je respektivno:

Ui R u
U AD = I1R u = , (6.4.)
Ru + R3

Ui R v
U AB = I 2 R v = .
Rv + R2

Prema principu superpozicije dobije se:

U 0 = U BD = U BA + U AD = − U AB + U AD , (6.5.)

Ui R v Ui R u
U0 = − + .
R v + R 2 R u + R3

Kada je U0 = 0 (uravnotežen most) dobija se:

Rv Ru
= . (6.6.)
Rv + R2 Ru + R3
 ELEKTRIČNA MJERENJA

Predhodna jednačina se može napisati i u sljedećem obliku:

Rv + R2 Ru + R3
= , (6.7)
Rv Ru

odnosno:

R2 R
1+ =1+ 3 ,
Rv Ru

odakle je:

R3
Ru = Rv . (6.8.)
R2

Uzimajući u obzir početni uslov (R2 = R3) dobija se:

Ru = Rv. (6.9.)

Vrijednost otpora R v je poznata, a time i vrijednost otpora R u .

Prema tome, koja vrsta otpornika je ugrañena u most razlikuju se dvije
izvedbe mosta i to:

most sa kliznom žicom, i

most sa dekadnom kutijom otpornika (precizni laboratorijski instrument).

Slično kao na slici 6.1., može se uzeti da su otpori R2 i R3 jednaki, te da se

podešavanje mosta vrši sa promjenom otpora druge grane R v . Meñutim,
otpornost druge grane mijenja se u skokovima sa priraštajem ∆R v (za slučaj
sa slike 6.2, dobija se n=10=R v k/R v (k-1) ). U ovom slučaju često nije moguće
obaviti podešavanje kako bi kazaljka nulindikatora pokazivala nulu i to tim
više ukoliko je nulindikator više osjetljiv. Pri nekoj vrijednosti otpornosti
R v k nulindikator će imati skretanje α1, a već pri sljedećoj vrijednosti
R v k+∆R v , odnosno R v (k+1) nulindikator će imati skretanje α2 u suprotnu
stranu (Slika 6.3.).
Sa dovoljnom tačnošću može se doći do vrijednosti otpornosti Rv ako se
koristi linearna interpolacija.
 ELEKTRIČNA MJERENJA

Slika 6.2. Vitstonov most sa dekadnom kutijom

otpornika

α2

Rvk Rv

Rvk+∆Rv
α1

Slika 6.3. Prikaz skretanja nulindikatora u ovisnosti od otpornosti Rv

Koristeći oznake sa slike 6.3. može se pisati:

α1
R v = R vk + ∆R v . (6.10.)
α1 + α 2

Ako se otpornost Rv mijenja skokovito od ∆Rvk=10⋅∆Rv(k-1) onda se

predhodna jednačina može napisati u obliku:
 ELEKTRIČNA MJERENJA

α1
R v = R vk + 10 . (6.11.)
α1 + α 2
Ukoliko otpori R2 i R3 nisu jednaki, onda je nepoznati otpor jednak:

R2  α1 
Ru =  R vk + 10 . (6.12.)
R3  α1 + α2 

Vitstonov most sa kliznom žicom (Slika 6.4.) dosta se koristi u praksi.

Podešavanje ovog mosta pri fiksnoj vrijednosti otpornosti druge grane R2
vrši se pomjeranjem klizača K duž kalibrisane žice sve dok kazaljka
nulindikatora ne doñe u nulti položaj.

R1 R2
N

K
a b

Slika 6.4. Vitstonov most sa kliznom žicom

Za slučaj ravnoteže vrijedi:

a
R1 = R 2 . (6.13.)
b

Predhodni izraz može se napisati i na sljedeći način:

l−b
R1 = R 2 . (6.14.)
b

Kako se dužina klizne žice l može vrlo tačno odrediti (greška u odreñivanju
ove dužine može se zanemariti) maksimalna moguća greška je:
 ELEKTRIČNA MJERENJA

dR1 l
∆R1max = ± ∆b max = ± R 2 2 ∆b max , (6.15.)
db b
pri čemu se može pretpostaviti da maksimalna apsolutna greška ±∆bmax pri
odreñivanju dužine b, ne ovisi od položaja klizača K.
Maksimalna procentualna greška je:

∆R1max l
g ( %) = 100 = ± ∆b max 100 . (6.16)
R1 l(l − b)

Najmanja greška se dobije kada je klizač što bliže sredini žice.

Radi ubrzavanja rada sa mjernim mostovima često je potrebno prilagoditi
otpornosti mosta prema nulindikatoru (galvanometru) kako bi se kretanja
kazaljke nulindikatora približila aperiodično-kritičnom (granično-prigušeno)
slučaju. Ovo kretanje kazaljke podrazumijeva uspostavljanje ravnotežnog
položaja za najkraće vrijeme odnosno kada je faktor umirivanja pokretnog
organa instrumenta jednak jedinici. Stoga je potrebno poznavati
ekvivalentnu otpornost mjernog mosta posmatranu sa strane nulindikatora.
Neka se koristi shema Vitstonovog mosta sa slike 6.5.
Trougao otpora ACD (R0 , Ru , R3) transformiše se u zvijezdu A' C' D kao što
je prikazano na slici 6.6.
Koristeći osnovne zakone elektrotehnike dobija se ekvivalentni otpor izmeñu
tačaka B i D (tačke izmeñu kojih se spaja nulindikator):

 RuR0  R 3R 0 
 Rv +  R 2 + 
R u + R 0 + R 3  Ru + R0 + R3  R 3R u
R ekv = + . (6.17)
RuR0 R 3R 0 R + R + R
Rv + + R2 + u 0 3
Ru + R0 + R3 Ru + R0 + R3
 ELEKTRIČNA MJERENJA

Rv Ru
A

B R0 D

R2 R3

Slika 6.5. Odreñivanje ekvivalentne otpornosti Rekv Vitstonovog mosta

Slika 6.6. Odreñivanje ekvivalentne otpornosti Rekv mjernog mosta

Izraz (6.11) je opšti izraz za ekvivalentni otpor Vitstonovog mosta i važi za

ma koju vrijednost otpora R0. U praksi su interesantna dva slučaja i to kada
je R0 jednak nuli i kada je R0 približno beskonačan.
Za R0=0 (slučaj kada se most napaja stalnim naponom Ui = const.) vrijedi:

RvR2 Ru R3
R ekv = + . (6.18.)
R v + R 2 R u + R3

Za R0→ ∞ (slučaj kada se most napaja stalnom strujom Ii = const.) vrijedi:

( R v + R u )( R 2 + R 3 ) . (6.19.)
R ekv =
Ru + R v + R2 + R3
 ELEKTRIČNA MJERENJA

6.1.2. Neuravnoteženi Vitstonov most

Razlikuju se dva slučaja neuravnoteženih Vitstonovih mostova i to :

most napajan stalnim naponom što odgovara R0 =0 , i

most napajan stalnom strujom što odgovara R0 → ∞ .
Prvi slučaj prikazan je na slici 6.1. s tim što treba voditi računa da je Im ≠ 0.
Koristeći Kirhofove zakone može se napisati:
Za čvor D važi:

I3 = I1 − I m . (6.20.)
Za čvor B važi:

I4 = I2 + Im . (6.21.)

Za konturu CBD važi:

I m R i + I 4 R 2 − I3 R 3 = 0 . (6.22.)

Za konturu ABD važi:

I m R i − I2 R v + I1 R u = 0, (6.23.)

gdje je Ri unutrašnji otpor instrumenta.

Ako se koristi jednačina za struje u čvorovima dobija se:

I m R i − (I4 − Im )R v + (I3 + I m )R u = 0 ili (6.24.)

− I 4 R v + I3 R u + Im (R i + R v + R u ) = 0 .

Za konturu UiCBA važi:

Ui − I4 R 2 − I2 R v = 0 , (6.25.)

Ui − I4 R 2 − ( I4 − Im ) R v = 0 ,

Ui + Im R v − I4 ( R 2 + R v ) = 0 .

Rješavanjem jednačine (6.22.) po I3 dobije se:

 ELEKTRIČNA MJERENJA

I4 R 2 + I m R i
I3 = . (6.26.)
R3

Uvrštavanjem vrijednosti I3 u jednačinu (6.24.) dobije se:

I 4 R 2 + Im R i
−I4 R v + R u + I m (R i + R v + R u ) = 0 ,
R3

odnosno:

I 4 (R 2 R u − R 3 R v ) + I m [ R i (R u + R 3 ) + R 3 (R v + R u )] = 0 . (6.27)

Rješavanjem po I4 jednačine (6.25.) dobije se:

Ui + Im R v
I4 = . (6.28.)
R2 + Rv

Uvrštavajući ovu vrijednost u jednačinu (6.27.) i rješavajući po Im dobija se:

Ui + Im R v
( R 2 R u − R 3 R V ) + Im  R i ( R u + R 3 ) + R 3 ( R v + R u ) = 0 ,
R2 + Rv

odakle je:

Ui ( R 2 R u − R 3 R v ) + Im R v ( R 2 R u − R 3 R v ) +
+ Im ( R 2 + R v )  R i ( R u + R 3 ) + R 3 ( R v + R u )  = 0.

odnosno:

Ui ( R 3 R v − R 2 R u )
Im = .
 R i ( R u + R 3 ) ⋅ ( R v + R 2 )  + R u R 3 ( R 2 + R v ) + R 2 R v ( R 3 + R u )
(6.29.)

Ako je most prethodno uravnotežen, a zatim se u nekoj od grana mosta (na

primjer u prvoj) poveća otpornost za vrijednost ∆R v onda će se u dijagonali
mosta B–D pojaviti neka struja ∆I m . Pri malim priraštajima otpornosti ∆R v u
poreñenju sa vrijednostima otpora Rv, priraštaj struje ∆I m , imajući u vidu
izraz (6.29.), može da se prikaže na sljedeći način:
 ELEKTRIČNA MJERENJA

U i ∆R v R 3
∆I m ≈ ,
 R i ( R u + R 3 ) ⋅ ( R v + R 2 )  + R u R 3 ( R 2 + R v ) + R 2 R v ( R 3 + R u )
(6.30.)
odnosno, u blizini ravnoteže mosta struja u njegovoj dijagonali B–D u prvoj
aproksimaciji, mijenja se proporcionalno priraštaju otpornosti jedne od grana
mosta. Takvi mostovi nazivaju se nepotpuno uravnoteženi ili neuravnoteženi
mostovi.
Posebno je važno naći optimalne vrijednosti parametara mosta kada mu je
osjetljivost najveća. U općem slučaju, napon izmeñu tačaka B i D je:

R 3R v − R 2R u
U BD = U i . (6.31.)
( R u + R 3 )( R 2 + R v )
Ako se uspostavi ravnoteža mosta, pa se potom otpornost prve grane mosta
promijeni za ∆Rv priraštaj napona izlazne dijagonale mosta (6.30.) će biti:

R 3 ∆R v
∆U BD ≈ U i . (6.32.)
( R u + R 3 )( R 2 + R v )
Naponska osjetljivost mosta je:

∆U BD 1
S= = Ui . (6.33.)
∆R v  R2   R3 
Rv 1 +  + 1 + 
 R1   R4 

Najveća osjetljivost mosta će biti kada je R1=R2 i R3=R4 što znači da

osjetljivost mosta ne ovisi samo o veličini napona izvora i osjetljivosti
detektora ravnoteže već i o meñusobnom odnosu otpornosti grana mosta.

6.1.3. Tomsonov most

Osnovna shema Tomsonovog mosta data je na slici 6.7.

R1 R2

N
I2 I2
R3 R4

R 34

I3 R 3k R 4k I3
I1 I1

Rx Rk Re
I

A
E R Pr
 ELEKTRIČNA MJERENJA

Slika 6.7. Osnovna shema Tomsonovog mosta

Za slučaj ravnoteže nulindikator nema otklona, te je:

R 1I2 = R x I1 + R 3 I3 , (6.34.)

R 2 I 2 = R e I1 + R 4 I3 ,

(R 4 + R 3 )I3 = R k (I1 − I3 ) .

Iz poslednje jednačine dobija se:

Rk
I3 = I1 . (6.35.)
R3 + R4 + Rk

Zamjenom tako dobijene vrijednosti I3 u prve dvije jednačine u (6.34.), te

diobom jednačina dobije se:

R 1 R x (R 3 + R 4 + R k ) + R 3 R k
= ,
R 2 R e (R 3 + R 4 + R k ) + R 4 R k

odakle se nakon sreñivanja dobije:

 ELEKTRIČNA MJERENJA

R1 R 4R k  R1 R 3 
Rx = Re +  − . (6.36.)
R2 (R 3 + R 4 + R k )  R 2 R 4 

U uslovima ravnoteže mosta važi uslov R1/R2 = R3/R4, pa je:

R1
Rx = Re . (6.37.)
R2

U prethodnoj transformaciji Tomsonovog mosta korišteni su odnosi:

R 3R k
R 3k = ,
R3 + R 4 + Rk

R 3R 4
R 34 = , (6.38.)
R3 + R4 + Rk

RkR4
R 4k = .
R3 + R 4 + Rk

Primjer 6.1.
Sigurnosni pretvarač pritiska, projektovan da mjeri pritisak od 0–10(bara),
sadrži dijafragmu spregnutu sa pričvršćenim mjeračem koji detektuje pomak
dijafragme. Nominalni otpor ovog mjerača je 120(Ω) i spojen je u jednu
granu Vitstonovog mosta dok preostale tri grane imaju otpore po 120(Ω).
Izlaz iz mosta mjeri se instrumentom čiji je unutrašnji otpor veliki. Ako je
maksimalno dozvoljena struja mjerača 30(mA) potrebno je izračunati
maksimalno dozvoljeni napon napajanja mosta Ui. Takoñer, izračunati
izlazni napon koji odgovara pritisku od 10(bara) ako je osjetljivost
spregnutog mjerača 338(mΩ/bar) i ako se koristi maksimalni napon
napajanja mosta.

Rješenje
 ELEKTRIČNA MJERENJA

Slika 6.8. Neuravnoteženi istosmjerni most

Pošto je poznata struja I1 u dijelu mosta A–D–C, 30 (mA) i kako su

vrijednosti otpora u mostu 120 (Ω) može se pisati:

U i = I1 ( R u + R 3 ) = 0,03 (120 + 120 ) = 7,2 (V) .

Maksimalno dozvoljeni napon napajanja mosta je 7,2 (V).

Za pritisak od 10 (bara) otpor se mijenja za 3,38 (Ω), odnosno Ru ima tada
vrijednost od 123,38 (Ω).
Kako za ove mostove vrijedi:

 Ru R1 
U 0 = Ui  − ,
R
 u + R 3 R 1 + R2 

to je

U 0 = 7,2 [ (123,38 / 243,38) − (120 / 240) ] = 50 (mV) .

Znači, kada se koristi maksimalno dozvoljeni napon napajanja, izlazni napon

iz mosta pri pritisku od 10 (bara) je 50 (mV).
 ELEKTRIČNA MJERENJA

6.2. MJERNI MOSTOVI ZA IZMJENIČNU STRUJU

Ovi mjerni mostovi koriste se za mjerenje parametara električnih kola

izmjenične struje kao što su induktivitet, kapacitet, meñuinduktivitet, faktor
dobrote, frekvencija itd.
Prije analize pojedinih vrsta mostova treba dati opis osnovnih karakteristika
ovih mostova kao što su uslovi ravnoteže, osjetljivost i tačnost.
Opšti četverograni mjerni most izmjenične struje dat je na slici 6.9.

U granama mosta nalaze se impedanse Z1, Z2, Z3 i Z4 a most se napaja iz

izvora izmjeničnog napona unutrašnje impedanse Z0. U mjernoj dijagonali
nalazi se nulindikator za izmjeničnu struju N.
Vidi se da Vitstonov most istosmjerne struje predstavlja specijalni slučaj
mosta za izmjeničnu struju.
Uslov ravnoteže mosta za izmjeničnu struju je:
Z1Z4=Z2Z3. (6.39.)
Ako se uzme za svaku od ovih impedansi oblik Z=R+jX, prethodna
jednačina se može pisati u obliku:

(R 1 + jX1 )(R 4 + jX 4 ) = (R 2 + jX 2 )(R 3 + jX 3 ) . (6.40.)

Množenjem u jednačini (6.40.)dobija se:

R1R 4 − X1X 4 + j(R1X 4 + X1R 4 ) = R 2 R 3 − X 2 X3 + j(R 2 X3 + X 2 R 3 ) . (6.41.)

 ELEKTRIČNA MJERENJA

Slika 6.9. Osnovna shema mosta za izmjeničnu

struju

Kompleksna jednačina (6.41.) može se rastaviti na:

jednačinu meñu realnim članovima
R 1 R 4 − X1 X 4 = R 2 R 3 − X 2 X 3 i

jednačinu meñu imaginarnim članovima

R 1 X 4 + R 4 X1 = R 2 X 3 + R 3 X 2 .

Mjerni most je u ravnoteži samo ako važe obje posljenje jednačine, što znači
da se ravnoteža postiže djelovanjem na najmanje dva elementa u mostu, za
razliku od istosmjernih mostova gdje se ravnoteža uspostavlja promjenom
samo jednog elementa.
Uslov ravnoteže mosta za izmjeničnu struju može se prikazati i kao količnik
impedansi susjednih grana, kao:
 ELEKTRIČNA MJERENJA

Z1 Z 3
= . (6.42.)
Z2 Z4
Ukoliko se uzme da je Z 2 = 1 Y2 i Z 4 = 1 Y4 , dobija se:

Z1Y2 = Z 3 Y4 . (6.43.)

Imajući u vidu da je Y = G + jB dobija se:

(R 1 + jX1 )(G 2 + jB2 ) = (R 3 + jX 3 )(G 4 + jB4 ) . (6.44.)

Sreñivanjem jednačine (6.44.) može se pisati:

R 1 G 2 − X1 B2 + j(R 1 B2 + X1 G 2 ) = R 3 G 4 − X 3 B4 + j(R 3 B4 + X 3 G 4 ) . (6.45.)

Kompleksna jednačina (6.45.) može se rastaviti na:

jednačinu meñu realnim dijelovima

R 1 G 2 − X1 B 2 = R 3 G 4 − X 3 B 4 i

jednačinu meñu imaginarnim dijelovima

R 1B2 + X1G 2 = R 3 B4 + X 3G 4 .

Ako se jednačina ravnoteže mosta prikaže kao:

Z1 ϕ1 Z 4 ϕ 4 = Z 2 ϕ 2 Z 3 ϕ 3 , (6.46.)

odnosno:

Z1 Z 4 ϕ1 + ϕ 4 = Z 2 Z 3 ϕ 2 + ϕ 3 . (6.47.)

Jednačina (6.47.) može se razložiti na:

jednačinu proizvoda modula impedansi:
Z1 Z 4 = Z 2 Z3 i

jednačinu zbira argumenata impedansi:
ϕ1 + ϕ4 = ϕ2 + ϕ3 .
 ELEKTRIČNA MJERENJA

U drugoj varijanti, ako se jednačina ravnoteže mosta prikaže kao količnik

susjednih impedansi:

Z1 Z 3
= , (6.48.)
Z2 Z4

jednačina (6.48) može se napisati kao:

Z1 Z
ϕ1 − ϕ2 = 3 ϕ3 − ϕ4 .
Z2 Z4

I ova jednačina se može razložiti na dvije:

jednačinu jednakosti količnika modula impedansi:

Z1 Z3
= ,
Z2 Z 4

jednačinu jednakosti razlike argumenata impedansi:
ϕ1 − ϕ2 = ϕ3 − ϕ4 .

Ako se analiziraju padovi napona prema slici 6.9., može se pisati:

U AB = U1 = R 1I1 + jX1I1 ,

U BC = U 2 = R 2 I 2 + jX 2 I 2 ,
(6.49.)
U AD = U 3 = R 3I 3 + jX 3I 3 ,

U DC = U 4 = R 4 I 4 + jX 4 I 4 .

Pri tome, treba znati da je zbir napona U1 i U2 kao i zbir napona U3 i U4

jednak naponu napajanja U:

U = U1 + U 2 = U 3 + U 4 . (6.50.)

Ovo je najbolje objašnjeno na vektorskom dijagramu napona u mostu za

slučaj neuravnoteženog mosta (Slika 6.10.).
 ELEKTRIČNA MJERENJA

I2R2
B
I2X2
I1X1 . I3X3
D I4R4
I3R3
U1 I4X4
U4
I1R1 U3 U2

A U C

Slika 6.10. Vektorski dijagram napona u neuravnoteženom mostu

Vidi se iz dijagrama napona neuravnoteženog mosta izmjenične struje da

izmeñu čvorova B i D postoji potencijalna razlika data u dijagramu
vektorom BD ucrtanom isprekidano. To znači da će pod dejstvom tog
napona (UBD) nulindikator skretati.
Uravnoteženi most izmjenične struje dat je na slici 6.11. Za razliku od
neuravnoteženog mosta promjenom bar dva parametra mjenjaće se naponi
pojedinih grana i po veličini i po fazi. Promjene se rade sve dok nulindikator
nepokazuje nulu. Tada je potencijalna razlika izmeñu tjemena B i D jednaka
nuli tj. UBD=0. To dalje znači da su se i naponi U1 i U3 kao i U2 i U4
izjednačili po veličini i po fazi:
I1Z1 = I 3 Z 3 i I 2 Z 2 = I 4 Z 4 (6.51.)

I3 X 3 B I2R2
I 1X 1
I 4R 4
D
I 2X 2
I3 R 3
I 1R 1
I 1 Z1 = I 3 Z 3 I 2 Z2 = I 4 Z4
I 4X 4
U
A C
 ELEKTRIČNA MJERENJA

Slika 6.11. Vektorski dijagram uravnoteženog mosta izmjenične struje

6.2.1. Mostovi za mjerenje induktiviteta

Postoji veliki broj mostova izmjenične struje koji se koriste za mjerenje

sopstvene induktivnosti.

a) Maksvelov most

Maksvelov (Maxwell) most je četverograni most izmjenične struje kao što je

dato na slici 6.12. Nepoznati induktivitet nalazi se u prvoj grani mosta.
Sa sheme je moguće uočiti sljedeći elementi u pojedinim granama mosta:
Z1 = R 1 + jX1 = R 1 + jωL1 ,
Z 2 = R 2 + jX 2 = R 2 + jωL2 , (6.52.)
Z3 = R 3 i Z4 = R 4 .

Koristeći jednačinu ravnoteže mosta Z1Z 4 = Z 2 Z 3 dobiju se dvije jednačine:

R 1R 4 − X1X 4 = R 2 R 3 − X 2 X 3 ,
(6.53.)
R 1X 4 + R 4 X1 = R 2 X 3 + R 3 X 2 .

Slika 6.12. Maksvelov most za mjerenje induktiviteta

 ELEKTRIČNA MJERENJA

Ako se unesu stvarni parametri, predhodne jednačine postaju:

R 1R 4 − 0 = R 2 R 3 − 0,
(6.54.)
0 + R 4 ωL1 = 0 + R 3ωL2 .

Na kraju se dobija:

R3 R
R1 = R 2 i L1 = L 2 3 . (6.55.)
R4 R4

b) Maksvel-Vinov most

Maksvel-Vinov (Maxwell-Wien) most je četverograni most za izmjeničnu

struju gdje se osim aktivnog otpora i induktiviteta pojavljuje i kapacitet
(Slika 6.13.)
 ELEKTRIČNA MJERENJA

Slika 6.13. Maksvel-Vinov most za mjerenje

induktiviteta

Sa slike se vidi da se u pojedinim granama Maksvel-Vinovovog mosta

nalaze sljedeći elementi:

Z1 = R 1 + jX1 = R 1 + jωL1 ,

Z2 = R 2 ,

Z3 = R 3 , (6.56.)

1
Y4 = G 4 + jB4 = + jω C 4 .
R4

Polazeći od opšte jednačine ravnoteže mjernog mosta za izmjeničnu struju:

Z1Z 4 = Z 2 Z 3 ,

dobije se:
 ELEKTRIČNA MJERENJA

Z1 = Z 2 Z3 Y4 . (6.57.)

Ako se uvrste vrijednosti iz jednačine (6.56.) dobiće se:

 1 
Z1 = R1 + jωL1 = R 2 R 3  + jωC 4  ,
 R4 
odakle se za parametre u grani gdje se mjeri dobije:

R 2R 3
R1 = i L1 = R 2 R 3C 4 . (6.58.)
R4

c) Ovenov most

Ovenov (Owen) most je četverograni most za izmjeničnu struju (Slika 6.14.).

U pojedinim granama Ovenovog mosta nalaze se sljedeći elementi:

Z1 = R1 + jX1 = R 1 + jωL1 ; Z 3 = R 3 ;

1 1
Z 2 = R 2 + jX 2 = R 2 − j ; Z4 = − j . (6.59.)
ωC 2 ωC 4

Polazeći od osnovne jednačine ravnoteže mosta Z1Z 4 = Z 2 Z3 , odnosno od

jednačine (6.53.) i uvrštavajući vrijednost iz (6.59.) dobije se:

ωL1 R R
= R 2R 3 ; − 1 = − 3 . (6.60.)
ωC 4 ωC 4 ωC 2
Izjednačavanjem realnih i imaginarnih članova dobije se:

C4
L1 = R 2 R 3C 4 i R 1 = R 3 . (6.61.)
C2

Najlakše uravnoteženje mosta vrši se podešavanjem otpora R2 i kapaciteta C2.

 ELEKTRIČNA MJERENJA

Slika 6.14. Ovenov most za mjerenje induktiviteta

d) Hejov most

Hejov (Hay) most je četverograni most za izmjeničnu struju (Slika 6.15.)

Kao što se vidi u pojedinim granama Hejovog mosta nalaze se sljedeći
elementi:
Z1 = R1 + jX1 = R 1 + jωL1 ,

Z 2 = R 2 i Z3 = R 3 ,

j
Z4 = R 4 − . (6.62.)
ωC 4
 ELEKTRIČNA MJERENJA

Slika 6.15. Hejov most za mjerenje induktiviteta

Uvrštavajući vrijednosti parametara po granama u sistem jednačina (6.53.)

dobije se:

ωL1
R 1R 4 + = R 2R 3 − 0 ,
ωC 4

R1
− + ωL1R 4 = 0 + 0 . (6.63.)
ωC 4

Poslije sreñivanja jednačina dobije se:

R 1R 3 C 4 ω2 R 2 R 3 R 4 C 42
L1 = 2
i R1 = 2
. (6.64.)
1 + ( ωR 4 C 4 ) 1 + ( ωR 4 C 4 )

Posebno uravnoteženje ovog mosta nije moguće jer je most frekventno

osjetljiv. Da bi se mogao znati rezultat za L1 i R1 treba znati i frekvenciju
izmjeničnog napona kojim se most napaja.
 ELEKTRIČNA MJERENJA

e) Andersonov most

Andersonov most predstavlja modifikaciju Maksvel-Vinovog mosta sa šest

grana (Slika 6.16.).
U pojedinim granama mosta nalaze se sljedeći elementi:

Z1 = R 1 + jωL1 , Z 2 = R 2 i Z 3 = R 3 ,
(6.65.)
1
Z 4 = R 4 , Z5 = R 5 i Z6 = − j .
ωC 6

Radi dalje analize potrebno je most sa slike 6.16. transformisati u

četverougaoni most sa slike 6.17.b, koristeći trensfiguraciju trougla R4,R5,C6
u zvijezdu Z 3' , Z '4 , Z 5' kao što je prikazano na slici 6.17.a.

Slika 6.16. Andersonov most za mjerenje induktiviteta

 ELEKTRIČNA MJERENJA

L1
R2
R1 N

C6
A E C
Z4'
Z5' D'
R5

R3 Z3' R4

Slika 6.17.a.

Slika 6.17. Transformacija Andersonovog mosta u četverograni most

Poslije transformacije dobiju se impedanse:

 ELEKTRIČNA MJERENJA

1 1
− jR 4 − jR 5
R 4R 5 ωC 6 ωC 6
Z'3 = , Z '4 = , Z5' = .
1 1 1
R4 + R5 − j R4 + R5 − j R4 + R5 − j
ωC 6 ωC6 ωC 6
(6.66.)

Impedansa Z 5' je bez uticaja na ravnotežu mosta. Polazeći od osnovne

jednačina ravnoteže mosta Z1Z 4 = Z 2 Z 3 dobije se sljedeća jednačina:

j  
−R 4  
ωC6 R 4R5
(R1 + jωL1 ) = R 2  R3 +  ,
j  j 
R4 + R5 −  R4 + R5 − 
ωC6  ωC6 

odnosno:

j L j
− R 1R 4 + R 4 1 = R 2 R 3 (R 4 + R 5 ) + R 2 R 4 R 5 − R 2 R 3 .
ωC 6 C6 ωC 6

Izjednačavajući imaginarne i realne dijelove dobije se:

R3
R1 = R 2 ,
R4
(6.67.)
 R R    R 
L1 = C6  R 2 R 3 + 2 3 R 5 + R 2 R 5  = C6 R 2  R 3 + R 5 1 + 3   .
 R4    R 4 

6.2.2. Mostovi za mjerenje meñuinduktiviteta

Ima više vrsta mjernih mostova izmjenične struje koji se koriste za mjerenje
meñuinduktiviteta M.

a) Karej-Fosterov most

Karej-Fosterov (Carey–Foster) most je četverograni most izmjenične struje

(Slika 6.18.). Namotaji čiji se meñuinduktivitet mjeri, spojeni su tako da se
jedan nalazi u grani mosta, a drugi je spojen na izvor. U slučaju ravnoteže
ovog mosta (ravnoteža se uspostavlja podešavanjem R2, C2, R4), nulindikator
 ELEKTRIČNA MJERENJA

je u nultom položaju i ne postoji potencijalna razlika izmeñu tačaka C i D.

Prema tome, gornjom granom mosta teče struja I1, a donjom granom mosta
teče struja I2. Još važi i da je UAC =UAD, kao i UCB=UDB , pa se može pisati:

U AC = (R 1 + jωL1 )I1 − jωM1 (I1 + I 2 ) = U AD = 0 ,

j
U CB = (R 2 − )I1 = U DB = R 4 I 2 . (6.68.)
ωC 2

Prva od jednačina (6.68.) može se pisati i kao:

(R 1 + jωL1 − jωM1 )I1 = jωM1I 2 .

Ako se podijeli posljedjna jednačina sa jednačinom 6.68. dobija se:

R1 + jω(L1 − M1 ) jωM1
= . (6.69.)
j R4
R2 −
ωC2

C I1
I1+I2
R2
M1
R1 C2

L1
A N B

R3=0
R4

I2
D

Slika 6.18. Karej-Fosterov most za mjerenje meñuinduktiviteta

Sreñivanjem predhodne jednačine i izjednačavanjem realnih, odnosno

imaginarnih članova dobije se:
 ELEKTRIČNA MJERENJA

 R 
M1 = R1R 4 C2 i L1 = M1  1 + 2  . (6.70.)
 R4 

Konačan izraz za meñuinduktivitet M1 i sopstveni induktivitet L1,

respektivno je:

M1 = R1R 4 C2 i L1 = R1C2 ( R 2 + R 4 ) . (6.71.)

Iz jednačine (6.69.) vidi se da induktivitet L1 mora da bude veći od

meñuinduktiviteta M1 (L1 >M1). U suprotnom, trebalo bi u prvu granu mosta
dodavati induktivitet.

b) Kembelov most

Kembelov (Campbell) most je četverograni most izmjenične struje (Slika

6.19.). Most se dovodi u ravnotežu promjenom R2, R4 i C4. U ravnoteži su iste
vrijednosti potencijala u tačkama C i D, pa tako nema grananja struje u tim
čvorovima. U tom slučaju važe jednakosti:

U AC = U AD i U CB = U DB ,

U AC = I1 (R 1 + jωL1 ) + (I1 + I 2 ) jωM = U AD = I 2 (R 3 + jωL3 ) ,

R4
U CB = I1R 2 = U DB = I 2 . (6.72.)
1 + jω R 4 C 4

Jednačine (6.72.) mogu se transformisati u:

I1 (R 1 + jω L1 + jω M) = I 2 (R 3 + jω L 3 − jω M) , (6.73.)

I1R 2 (1 + jωR 4 C 4 ) = I 2 R 4 .

Dijeljenjem prethodnih jednačina eliminišu se struje pa se unakrsnim

množenjem dobija:

R1R 4 + jωR 4 ( L1 + M ) = R 2 R 3 − ω2 R 2 R 4 C 4 L3 + ω2 R 2 R 4 C 4 M +
.
+ jωR 2 L3 − jωR 2 M + jωR 2 R 3 R 4 C4 .
 ELEKTRIČNA MJERENJA

I
I1+I2 C
M R2
R1
L1

B
A N
R4
L

R3 C4
D
I

Slika 6.19. Kembelov most

Izjednačavanjem realnih članova odnosno imaginarnih dobije se:

R1R 4 − R 2 R 3 = ω2 R 2 R 4 C4 (M − L3 ) ,

R 4 (L1 + M) − R 2 (L 3 − M) = R 2 R 3 R 4 C 4 . (6.74.)

Obično se biraju parametri tako da je L1=L3=L i R2=R4=R, pa tada

predhodne jednačine postaju:

R1 − R 3 = ω2 RC4 (M − L) ,

2M = RR 3C 4 , (6.75.)

odakle se dobije:

RR 3C4
M= . (6.76.)
2
 ELEKTRIČNA MJERENJA

6.2.3. Mostovi za mjerenje kapaciteta

Ima veliki broj mjernih mostova koji se koriste za mjerenje kapaciteta.

a) De Sotijev most

De Sotijev (De Sauty) most je najjednostavniji četverograni most za

mjerenje kapaciteta (Slika 6.20.). Kao što se vidi sa slike u pojedinim
granama ovog mosta nalaze se sljedeći elementi:

1 1
Z1 = − j , Z2 = − j , Z3 = R 3 i Z 4 = R 4 . (6.77.)
ωC1 ωC 2

Ako se poñe od opšte jednačine ravnoteže mosta dobije se sljedeća

jednačina:

R4 R
−j = −j 3 , (6.78.)
ωC1 ωC 2

R4
C1 = C 2 .
R3

Iz predhodne jednačine se vidi da je mjereni kapacitet proporcionalan

odnosu otpora u četvrtoj i trećoj grani mosta. Kao i u Vitstonovom mostu i u
ovom slučaju se otpori R3 i R4 mogu zamjeniti kliznom žicom dužine
l = a+ b po kojoj se pomiče klizač, tako da se uslov ravnoteže može pisati i
kao:

a l−b
C1 = C2 = C2 . (6.79.)
b b

Ulazna predpostavka kod ovog mosta je da se radi o kondenzatorima C1 i C2

bez gubitaka, odnosno, kondenzatori su bez primjesa otpora (R1=0 i R2=0).
 ELEKTRIČNA MJERENJA

Slika 6.20. De Sotijev most za mjerenje kapaciteta

b) Vinov most

Obzirom da je vrlo teško realizirati idealni kondenzator to je prikladnije

govoriti o mjerenju realnih kondenzatora sa gubicima. Jedan od takvih
mostova je i Vinov most (Max Wien), prikazan na slici 6.21. Kao što se vidi
na slici u pojedinim granama mosta nalaze se sljedeći elementi:

1 1
Z1 = R 1 − j , Z2 = R 2 − j , Z3 = R 3 i Z 4 = R 4 . (6.80.)
ωC1 ωC 2

Polazeći od osnovne jednačine ravnoteže mosta, odnosno uvrštavajući date

vrijednosti u sistem jednačina (6.53.) dobije se:

R 1R 4 − 0 = R 2 R 3 − 0 , (6.81.)

R4 R
0− =0− 3 .
ωC1 ωC 2

Iz predhodnih jednačina dobije se:

 ELEKTRIČNA MJERENJA

R3 R
R1 = R 2 i C1 = C 2 4 . (6.82.)
R4 R3

Tangens ugla gubitaka mjernog kondenzatora je:

R3 R
tgδ = ωR 1C1 = ωR 2 C 2 4 = ωR 2 C 2 . (6.83.)
R4 R3

Uslovi ravnoteže najlakše se postižu promjenom vrijednsoti R2 i C2.

Slika 6.21. Most za mjerenje kapaciteta sa rednom

vezom kapaciteta i otpora

Za mjerenje kondenzatora velikih kapaciteta Grover (Grover) je primjenio

paralelnu vezu kapaciteta i otpora u prvoj i drugoj grani mosta (Slika 6.22.).
Polazeći od osnovne jednačine ravnoteže mosta:

Z3 Z 4
= ,
Z1 Z 2

odnosno:
 ELEKTRIČNA MJERENJA

Z 3 Y1 = Z 4 Y2 , (6.84.)

te uvrštavajući vrijednosti komponenti po granama dobije se:

R 3 G1 − X 3 B1 = R 4 G 2 − X 4 B2 ,

X 3 G1 − R 3 B1 = X 4 G 2 − R 4 B2 ,

odnosno:

1 1
R3 − 0 = R4 −0,
R1 R2

0 + R 3ωC1 = 0 + R 4 ωC 2 .

Slika 6.22. Most za mjerenje kapaciteta sa

paralelnom vezom

kondenzatora i otponika

Rješavanjem predhodnih jednačina dobija se:

R3 R
R1 = R 2 i C1 = C 2 4 . (6.85.)
R4 R3
 ELEKTRIČNA MJERENJA

Tangens ugla gubitaka je:

1 1 1
tgδ = = = . (6.86.)
ωR1C 1 ωR R 3 C R 4 ωR 2 C2
2 2
R4 R3

Modifikacija predhodna dva mosta se takoñer pripisuje Vinu (Slika 6.23.).

Slika 6.23. Vinov most za mjerenje kapaciteta

Sa slike se vidi da se u pojedinim granama mosta nalaze sljedeći elementi:

1 1
Y1 = + jωC1 , Z 2 = R 2 − j , Z3 = R 3 i Z 4 = R 4 . (6.87.)
R1 ωC 2

Uvrštavajući navedene vrijednosti u opštu jednačinu ravnoteže mosta

Z1Z 4 = Z 2 Z 3 dobije se:

 1  j  R4
 + jωC1  R 2 − = .
 R1  ωC2  R 3

Izjednačavanjem realnih, odnosno imaginarnih članova dobije se:

 ELEKTRIČNA MJERENJA

R 2 C1 R 4
+ = ,
R1 C2 R 3

1
= ωR 2 C1 . (6.88.)
ωR 1 C 2

Iz druge jednačine (6.88.) proizilazi da je:

1
tgδ1 = tgδ 2 = ωR 2 C 2 = . (6.89.)
ωR 1 C 1

Ako se druga jednačina sistema (6.88.) riješi po R1, pa se dobijena vrijednost

1
za R 1 = 2 uvrsti u prvu jednačinu, dobije se:
ω R 2 C1C 2

C1 R 4
ω2 R 22 C1C 2 + = ,
C2 R 3

odnosno:

R4
ω2 R 22 C1C 22 + C1 = C 2 .
R3

Time vrijednosti R1 i C1 postaju:

1 1 + (ωR 2 C2 )2 R
R1 = = R2 3 ,
2
ω R 2C2 R4 R
C2 4
R3

R4 1 R 1
C1 = C 2 ⋅ 2
= C2 4 . (6.90.)
R 3 1 + (ω R 2 C 2 ) R 3 1 + tgδ22

Ravnoteža se najlakše postiže podešavanjem otpora R2, R3 i R4.

Vinov most prema slici 6.23. je univerzalniji od predhodnih mostova datih
na slikama 6.21. i 6.22., jer se njime može mjeriti nepoznata impedansa i sa
rednim i sa paralelnim komponentama, ovisno od toga u kojoj je grani (prvoj
ili drugoj) vezana nepoznata impedansa.
Tako na primjer ako je nepoznata impedansa Z2 dobije se:
 ELEKTRIČNA MJERENJA

C1R 3  1  R R  1 
C2 = 1 +  i R2 = 4 1   . (6.91.)

R 4  ( ωR 1C1 )2  
R 3  1 + ( ωR1C1 )2 
 
c) Šeringov most

Šeringov (H. Schering) most (Slika 6.24.) ima veliku primjenu kod mjerenja
kapaciteta. Najčešće se koristi za mjerenje kapaciteta pri visokim naponima i
niskim frekvencijama, za razliku od Vinovog mosta koji se koristi za
mjerenja pri niskim naponima i višim frekvencija.
Impedanse pojedinih grana mosta su:

1 1
Z1 = R 1 − j , Z2 = R 2 − j ,
ωC1 ωC 2
(6.92.)
2
R4 ωC 4 R 4
Z3 = R 3 i Z 4 = 2
−j 2
.
1 + ( ωC 4 R 4 ) 1 + ( ωC 4 R 4 )

Slika 6.24. Šeringov most za mjerenje kapaciteta

Iz opštih uslova ravnoteže mosta, odnosno sistema jednačina (6.53.) dobijaju

se sljedeće dvije jednačine:
 ELEKTRIČNA MJERENJA

R 1R 4 ωR 24 C 4
2
− = 0−0, (6.93.)
1 + (ωR 4 C 4 ) ωC1 1 + (ωR 4 C 4 )2 ]
ωR1R 24 C 4 R4 R
− − =0− 3 .
1 + (ωR 4 C4 ) 2 ωC1 1 + (ωR 4 C 4 )2  ωC 2

Iz prve jednačine sistema (6.93.) dobije se da je R 1C1 = R 4 C 4 , pa je tangens

ugla gubitaka jednak:

tgδ1 = ωR 1C1 = ωR 4 C 4 . (6.94.)

Iz druge jednačine sistema (6.93.) dobije se:

ω2 R 1C1R 42 C 4 + R 4 R
= 3 .
ωC1 1 + ( ωR 4 C 4 )  ωC 2
2
 

Kako je R 1C1 = R 4 C 4 prethodna jednačina postaje:

R 4 1 + ( ωR 4 C4 )  R
2
 = 3,

C1 1 + ( ωR 4 C4 )
2
 C2
 
odakle se dobija:

R4 C C
C1 = C 2 i R1 = R 4 4 = R 3 4 . (6.95.)
R3 C1 C2

Najlakše ugañanje mosta postiže se promjenom vrijednosti R4 i C4.

 SENZORI
Mjerenja neelektričnih veličina kao što su pomak, temperatura, nivo, pritisak, vlažnost, protok
itd. imaju veliki značaj u tehničkoj praksi. Među različitim mjernim metodama koje se danas
primjenjuju nesumnjivo najveći značaj imaju metode mjerenja električnim putem, to jest
pretvaranjem neelektrične mjerene veličine u odgovarajuću električnu veličinu. Danas,
garantovano nema neelektrične veličine, koja se uz pomoć prikladnih senzora, ne mjeri
električnim postupcima.
Osnovne prednosti ovog načina mjerenja su: jednostavno očitavanje mjernih rezultata,
relativno mali utjecaj spoljašnjih faktora, velika tačnost, mogućnost mjerenja vrlo brzih
promjena neelektrične veličine itd. Osnovna prednost ovih mjerenja je mogućnost prenosa
signala na daljinu bez većeg uticaja na tačnost.
Na slici 1. je prikazana blok šema tipičnog uređaja za mjerenje neelektričnih veličina.
nelektrična električna izlazni
veličina veličina signal
Mjerni Senzor Mjerni Indikator
objekat lanac

Izvor za
napajanje

Slika 1.
Osnovni dijelovi uređaja su senzor, kolo ili sistem za prijenos i prilagođenje signala (mjerni
lanac), indikator koji služi za očitavanje rezultata i izvor za napajanje mjernog uređaja.
Pomoću senzora se vrši prva transformacija mjerene nelektrične veličine u električnu veličinu
pogodnu za mjerenje. Ova električna veličina obično ima malu energiju i nepogodna je za
dalju upotrebu.
Primjer: Termopar–napon termopara ovisi o temperaturi i njegova osjetljivost je rada µV/0C
Mjerni lanac obavlja niz različitih modifikacija ove električne veličine (pojačanje, modulacija
itd.). Izlazni signal iz mjernog lanca pogodan je za prikaz ili daljnju obradu.
Primjer: Mjerno pojačalo koje pojačava µV, odnosno mV u V
Indikator za očitanje može da bude analognog ili digitalnog tipa.
Najjednostavnije konstrukcije imaju pretvarači kod kojih neelektrična veličina neposredno
djeluje na pretvarač. Kod složenijih pretvarača konverzija neelektrične veličine može da se
obavlja u više faza. Mjerni element koji odgovara jednoj konverziji istovremeno je i strukturni
element pretvarača. Elementi mogu biti povezani serijski, paralelno, sa negativnom
povratnom spregom ili kombinovano.
Primjer: Mjerenje temperature pomoć otporničkog R(t)
senzora spojenog u električno kolo prema slici. Funkcija
pretvaranja prvog strukturnog elementa je promjena otpora
senzora uzrokovana promjenom temperature: E
R(t ) = R0 (1 + α ⋅ t )
gdje je R0 otpor senzora na temperaturi 00C. Ruk

1
Funkcija pretvaranja drugog strukturnog elementa je promjena struje u zavisnosti od
promjene otpora. Ako se sa Ruk označi ukupan otpor mjernog kruga (otpor vodiča, izvora i
mjernog instrumenta) struja u kole je:
E
I (t ) =
Ruk + R0 (1 + α ⋅ t )
Funkcija pretvaranja trećeg elementa je zavisnost otklona kazaljke mjernog instrumenta od
struje:
E
α (t ) = S m ⋅ I (t ) = S m ⋅
Ruk + R0 (1 + α ⋅ t )
dα
gdje je S m = osjetljivost mjernog mehanizma instrumenta.
dI
Strukturna šema mjernog pretvarača može se predstaviti kao na slici.
Mjerni pretvarač
t Blok 1 R(t) Blok 2 I(t) Blok 3 α(t)
S1 S2 Sm

dR dI
gdje je sa S1 = i S2 = označena osjetljivost pojedinih strukturnih elemenata.
dt dR
Ukupna osjetljivost mjernog pretvarača sa serijskom vezom se računa kao:
S = S1 ⋅ S 2 ⋅ S m
U slučaju paralelne veze strukturnih elemenata osjetljivost se računa kao:
S = S1 + S 2 + ... + S n
ZADATAK: Senzor se sastoji od dva bloka čiji su koeficijenti statičkog prenosa S1 = 1 i
S2 = 2. Odrediti relativnu grešku izlaza nastalu radi promjene koeficijenata statičkog prenosa
za 10 % , ako su blokovi međusobno povezani serijski, odnosno paralelno
RJEŠENJE: U slučaju serijske povezanosti blokova sa koeficijentima statičkih prenosa
blokova Si statička karakteristika senzora se dobije kao:
n
y = ∏ Si ⋅ x
i =1

U datom slučaju je:

y = S1 ⋅ S 2 ⋅ x
Apsolutna i relativna greška uzrokovana promjenom koeficijenata statičkog prenosa računa se
kao:
n n
∂y ∆y ∆S
∆y = ∑ ⋅ ∆S i i g (% ) = ⋅ 100 = ∑ i ⋅ 100
i =1 ∂S i y i =1 S i

U datom slučaju je:

∂y ∂y
∆y = ⋅ ∆S1 + ⋅ ∆S 2 = S 2 ⋅ ∆S1 ⋅ x + S1 ⋅ ∆S 2 ⋅ x
∂S1 ∂S 2

2
 ∆y  ∆S ∆S   0,1 0,2 
g (% ) = ⋅ 100 =  1 + 2  ⋅ 100 =  +  ⋅ 100 = 20 %
y  S1 S2   1 2 

U slučaju paralelne povezanosti blokova sa koeficijentima statičkih prenosa blokova Si

statička karakteristika senzora se dobije kao:
 n 
y =  ∑ S1  ⋅ x
 i =1 
U datom slučaju je:
y = (S1 + S 2 ) ⋅ x
Apsolutna greška uzrokovana promjenom koeficijenata statičkog prenosa se računa kao:
n
∂y ∂y ∂y
∆y = ∑ ⋅ ∆S i = ⋅ ∆S1 + ⋅ ∆S 2 = ∆S1 ⋅ x + ∆S 2 ⋅ x
i =1 ∂S i ∂S1 ∂S 2
Relativna greška je:
∆y  ∆S + ∆S 2   0,1 + 0,2 
g (% ) = ⋅ 100 =  1  ⋅ 100 =   ⋅ 100 = 10 %
y  S1 + S 2   1+ 2 

Klasifikacija senzora
Senzori (osjetila) se međusobno veoma razlikuju po principu rada i složenosti. U literaturi se
mogu naći razne klasifikacije senzora, od vrlo jednostavnih do složenih klasifikacija. Zbog
svega toga klasifikacija senzora nije jednostavna i ona se vrši u odnosu na neko njihovo
svojstvo: vrstu izlaznog signala, prirodu mjerene veličine, princip rada, prirodu izlazne
veličine itd.
Prema prirodi mjerene veličine senzori se mogu podijeliti na:
− toplotne (mjerenje temperature, toplotnog kapaciteta i vodljivosti, specifične toplote itd.)
− mehaničke (mjerenje sile i momenta, naprezanja, pritiska itd.)
− kinematičke (mjerenje linearnog i ugaonog pomjeraja, brzine i ubrzanja, mjerenje protoka
fluida)
− hemijske (mjerenje hemijskog sastava tvari, odnosno koncentracije komponenata)
− biološke (mjerenje tipa i koncentracije biomase)
− fizikalne (mjerenje mase, gustine, tvrdoće, plastičnosti itd.)
− optičke (mjerenje amplitude, faze i brzine talasa, indeks refleksije i refrakcije itd.)
− vremenske (mjerenje vremenskog perioda i frekvencije)
− radijacione (mjerenje intenziteta toplotnog, nuklearnog, elektromagnetnog zračenja itd.)
Prema principu rada senzori se mogu podijeliti na:
Aktivni senzori Pasivni senzori
− elektromagnetni indukcioni − induktivni
− piezoelektrični − kapacitivni
− termoelektrični − otpornički
− fotoelektrični

3
Podjela senzora na aktivne i pasivne izvodi se na osnovu toga da li je izlazni signal senzora
nastao na osnovu energije mjerene veličine (aktivni senzor) ili mjerena veličina modulira
energiju nekog vanjskog izvora (pasivni senzor).
Dakle, pasivni senzori zahtjevaju vanjski izvor napajanja da bi se dobio izlazni električni
signal (napon ili struja). Aktivni senzori ne zahtjevaju vanjski izvor napajanja i oni sami
generišu izlazni signal (napon, struju ili naboj) na osnovu konverzije mehaničke, svjetlosne ili
hemijske energije.
Tehničke karakteristike senzora
Karakteristike senzora se u osnovi mogu podjeliti na
− statičke
− dinamičke
− statističke
Statičke i dinamičke karakteristike mogu se ekzaktno kvantificirati matematički ili grafički.
Statičke karakteristike mjernih pretvarača je odnos izlazne i ulazne veličine u stacionarnim
uslovima, to jest kada su sve dinamičke promjene jednake nuli. Statička karakteristika se
eksperimentalno dobija tako da se zada vrijednost ulazne veličine, sačeka da se smire sve
prelazne pojave i onda očita vrijednost izlaza. Postupak se ponavlja tako da se zada nova
vrijednost ulaza po rastućoj ili opadajućoj sekvenci.
Statička karakteristika mjernog pretvarača je u opštem slučaju linearna što je rezultat zahtjeva
da mjerni signal bude uvijek direktno proporcionalan mjernoj veličini. Tipična statička
karakteristika jednog mjernog pretvarača temperature prikazana je na sljedećoj slici
Mjerena veličina - temperatura 0C
100 115 130 145 160 175 190 205 220 235 250
100 10

90 9

80 8
% Mjernog opsega izlaza

70 7
Izlazni signal - napon u mV

60 6

50 5

40 4

30 3

20 2

10 1

0 0
0 10 20 30 40 50 60 70 80 90 100
% Mjernog opsega ulaza

4
Osnovni parametri statičke karakteristike senzora su:
− Mjerno područje predstavlja vrijednost mjerene veličine za koje se dati pretvarač može
upotrebljavati i može se specificirati kao ulazno i izlazno mjerno područje.
· ulazno područje specificira se sa minimalnom Xmin i maksimalnom Xmax vrijednošću
mjerene veličine X, (Primjer: termopar može imati ulazno područje 100 – 250 0C)
· izlazno područje specificira se sa minimalnom Ymin i maksimalnom Ymax vrijednošću
izlazne veličine Y, (Primjer: termopar može imati izlazno područje 0 – 10 mV)
− Mjerni opseg
· ulazni opseg specificira se razlikom maksimalne Xmax i minimalne Xmin vrijednosti
mjerene veličine X, (Primjer: termopar iz predhodnog primjera ima mjerni opseg na
ulazu 150 0C)
· izlazno opseg specificira se razlikom maksimalne Ymax i minimalne Ymin vrijednosti
izlazne veličine Y, (Primjer: termopar iz predhodnog primjera ima mjerni opseg na
izlazu 10 mV)
− Linearnost, odnosno nelinearnost što predstavlja odstupanje idealne linearne statičke
karakteristike senzora Yideal od realne statičke karakteristike senzora Yreal i računa se kao:
y real − yideal
L= MAX
⋅ 100 (% )
y max − y min
gdje je u brojniku maksimalna razlika između stvarne i idealne statičke karakteristike, a u
nazivniku mjerni opseg.
− Osjetljivost senzora koja se definira kao odnos priraštaja izlazne mjerene veličine za
odgovarajuću promjenu ulazne veličine i računa se kao:
∆y
S=
∆x
− Histerezis senzora se računa kao najveće odstupanje između izlazne karakteristike
dobijene za rastuću sekvencu ulazne veličine (izlaz y1) i izlazne karakteristike dobijene za
opadajuću sekvencu ulazne veličine (izlaz y2) u odnosu na mjerni opseg:
y 2 − y1
H= MAX
⋅ 100 (%)
y max − y min
− Osjetljivost na poremećaje usljed promjene ambijentalnih uslova. Ovi utjecaji najčešće se
izražavaju kao drift nule i drift osjetljivosti.
− Rezolucija, što predstavlja pojavu da statička karakteristika nije potpuno glatka pri
kontinuiranom mjerenju mjerne veličine već se mijenja skokovito u malim koracima.
Definiše se kao odnos najveće vrijednosti promjene koraka ∆Xkorak ulazne veličine koja ne
izaziva promjenu izlazne vrijednosti mjernog signala u odnosu na mjerni opseg.
∆X korak
R= ⋅ 100 (% )
y max − y min
Pored navedenih statičkih karakteristika često se specificiraju i druge kao što su prag
osjetljivosti (pobude), mrtva zona, zasićenje, habanje itd.
Odziv mjernog pretvarača na vremenske promjene ulazne mjerne varijable nije nikad
trenutan, već se pojavljuje sa određenim kašnjenjem koje je posljedica postojanja raznih
mjesta gdje dolazi do nagomilavanja energije ili masa. Dinamičko ponašanje i prelazna stanja
mjernih pretvarača sa aspekta automatske regulacije mnogo su značajnije od statičkog

5
ponašanja. Dinamičko ponašanje mjernog pretvarača obično se ispituje dovođenjem na njihov
ulaz karakterističnih ulaznih signala kao što su: odskočna, nagibna i sinusna funkcija.
Većina senzora se mogu predstaviti kao sistemi prvog i drugog reda, to jest njihovo ponašanje
se može opisati diferencijalnom jednačinom prvog i drugog reda.
Senzor kao sistem prvog reda predstavlja se diferencijalnom jednačinom:
dY (t )
τ⋅ + Y (t ) = S ⋅ x(t )
dt
gdje je: τ - vremenska konstanta senzora, a S – koeficijent pojačanja ili statička osjetljivost.
ZADATAK: Primjenom zakona o održanju energije i zakona o prenosu toplote odrediti
dinamičko ponašanje senzora temperature (tekućinski termometar). Senzor se nalazio na
početnoj temperaturi T0 = 20 0C pa se onda izložio skokovitoj promjeni temperature uranjanjem
u tečnost koja ima temperaturu T2 = 270 0C Površina senzora je S = 2 cm2, njegova masa
m = 1,4 g, koeficijent prelaza toplote na površini senzor-tečnost h = 95 J/s 0C m2, specifična
toplota materijala senzora c = 0,34 kJ/0Ckg. Odrediti dinamičku grešku senzora.
RJEŠENJE: Na osnovu zakona o održanju energije dobije se da je porast toplotne energije
senzora proporcionalan ulaznom toku tolpote
dT
m⋅c⋅
=q
dt
Na osnovu zakona o prenosu toplote konvekcijom dobije se:
q = h ⋅ S ⋅ (T2 − T )
Iz predhodnih jednačina se dobije:
dT
m⋅c⋅ = h ⋅ S ⋅ (T2 − T )
dt
odnosno
m ⋅ c dT dT
⋅ + T = T2 ili τ⋅ + T = T2
h ⋅ S dt dt
gdje je τ vremenska konstanta senzora koja je rezultat postojanja inercije i zbog toga odziv
izlaza nakon skokovite promjene ulaza ne može biti trenutan. Za date podatke je:
m ⋅ c 1,4 ⋅ 10 −3 ⋅ 0,34 ⋅ 10 3
τ= = = 25 s
h⋅S 95 ⋅ 2 ⋅ 10 −4
Laplasovom transformacijom diferencijalne jednačine ima se:
T
τ [sT ( s ) − T0 ] + T ( s) = 2
s
T2 T
odnosno T (s) = + 0
 1 1
τ ⋅ s s +  s +
 τ τ
Inverzna Laplasova transformacija je:
t
−
T (t ) = T2 − (T2 − T0 ) ⋅ e τ

Uvrštavajući date podatke dobije se:

T (t ) = 270 − 250 ⋅ e −0,04⋅t

6
 novo stacionarno stanje T2

1710C = 0,63 T2

početno stanje T0

t (s)
Sa dijagrama se vidi da se izlazna veličina (temperatura senzora T) iz starog stacionarnog
stanja T0 aperiodski približava novom stacionarnom stanju T2. Što god je vremenska
konstanta manja i uticaj inercije na dinamiku odziva je manji.
Da bi greška u sistemu automatskog upravljanja zbog inercije senzora bila prihvatljiva
potrebno je u sistemu automatskog upravljanja koristiti senzore koji imaju vremensku
konstantu bar za jedan red veličine manju od vremenske konstante objekta upravljanja.
Iz vremenske jednačine se dobije da je T(τ) = 0,63⋅T2 tj. temperatura dostiže 63 % svoje
konačne vrijednosti za t = τ . Na osnovu toga vremenska konstanta se može i grafički odrediti
tako što se u tački t = 0 povuče tangenta na funkciju do presjeka sa novim stacionarnim
stanjem kao što je prikazano na dijagramu.
Dinamička greška mjerenja može se izračunati iz razlike trenutne vrijednosti temperature T(t)
i vrijednosti u stacionarnom stanju to jest poslije dovoljno dugo vremena od trenutka
promjene ulaznog signala:
t
−
∆ din = T (t ) − T2 = T0 − T2 ⋅ e τ

Relativna dinamička greška je:

t
− t
T (t ) − T2 T2 − (T2 − T0 ) ⋅ e τ − T2 T0 − T2 −τ
gd = = = ⋅e
T2 T2 T2
Najveća greška je u trenutku t = 0 i iznosi u datom slučaju gdmax = – 92,6 %. Greška opada sa
vremenom tako da je za t/τ =3 jednaka gd = – 4,6 %.
Senzor kao sistem drugog reda predstavlja se diferencijalnom jednačinom:
1 d 2Y (t ) 2 ⋅ ξ dY (t )
⋅ + + Y (t ) = S ⋅ x(t )
ω 02 dt 2 ω 0 dt
gdje su: ω0 – prirodna učestanost
ξ – koeficijent prigušenja .
S – koeficijent statičke osjetljivosti,

7
Odziv sistema drugog reda ovisi o veličini koeficijenta prigušenja. Ako je koeficijent
prigušenja ξ = 0 (što je samo teorijski moguće) odziv sistema je neprigušeno oscilatoran sa
učestanošću ωs (dijagram a na slici). Ako je 0 < ξ < 1 odziv je prigušeno oscilatoran (dijagram
b na slici). Ako je ξ > 1 odziv senzora je aperiodski (dijagrami d na slici). Za ξ = 1 odziv je
granično aperiodski (dijagram c na slici). Senzori u sistemima automatskog upravljanja sa
negativnom povratnom spregom smiju imati samo aperiodski odziv tj. koeficijent prigušenja
ξ > 1, jer bi u protivnom sistem mogao biti nestabilan.

x(t)

Statističke karakteristike mogu se egzaktno kvanticifirati matematički i pod ovim

karakteristikama se podrazumjeva:
− tačnost (odstupanje izmjerene vrijednosti od stvarne vrijednosti mjerene veličine i
potpuno je opisana greškama mjerenja)
− ponovljivost (statistička promjena na izlazu senzora s vremenom, to jest uz konstantan
ulazni signal izlazni signal varira sa vremenom I specificira se u jedinicama izmjerenog
signala za dati period vremena.)
− preciznost (bliskost slaganja rezultata višestrukih mjerenja i u potpunosti je opisana
standardnom devijacijom)
− mjerna nesigurnost (rezultat mjerenja je kompletan tek ako mu se pridruži podatak o
mjernoj nesigurnosti. Prema novim međunarodnim propisima mjerna nesigurnost se dijeli
na dvije skupine A–mjerna nesigurnost nastaje usljed faktora koji se procjenjuju statistički
i B–mjerna nesigurnost nastaje usljed faktora koji se procjenjuju drugim metodama)

8
 OSNOVNI SENZORI
Otpornički senzori
Promjena otpora u ovisnosti o djelovanju mehaničke sile, temperature ili zračenja odavno se
koristi u tehnici senzora. Osnovni senzorski element u tom slučaju je otpornik (rezistor) koji
može biti u čvrstom, tečnom ili gasovitom stanju. Otpornički senzori su pasivni senzori.
Otpornički senzori od čvrstih materijala primjenjuju se za mjerenje fizikalnih veličina koji su
u vezi sa djelovanjem mehaničke sile ili temperature. Izrađuju se od metala i poluprovodnika.
Otpornost metalnih otpornika računa se na osnovu poznate jednačine:
l
R=ρ
S
gdje je: ρ – specifični električni otpor (Ωm),
l – dužina otpornika (m)
S – poprečni presjek otpornika (m2)
Osnovno svojstvo metalnih otpornika je da im otpor u manjoj ili većoj mjeri ovisi o
temperaturi. Na toj osnovi rade se senzori temperature koji su vrlo rasprostranjeni i cijenjeni u
tehničkoj praksi. Zavisnost promjene otpora metalnog otpornika sa temperaturom data je kao:
[ ]
Rt = R0 1 + α (t − t 0 ) + β (t − t 0 )2 + γ (t − t 0 )3 + ...
gdje su: R0 – otpor na referentnoj temperaturi t0
Rt – otpor na temperaturi t
α, β, γ – temperaturni koeficijenti
Za konstrukciju metalnih otporničkih temperaturnih senzora (Resistance Thermometer
Devices - RTD) mogu se upotrijebiti razni materijali. U praksi se pokazalo da je za to platina
najpogodnija (hemijski je otporna i ima dobru linearnost), a može se upotrebiti bakar, nikal
ili naročito volfram za mjerenje vrlo visokih temperatura. Platinski RTD se proizvodi sa
otpornostima od 100, 200 ili 1000 Ω. Metal–film otporni temperaturski senzori od 100 Ω su
veoma popularni, a najčešće se sreće pod imenom Pt–100. Imaju osetljivost od oko 0,4 Ω/°C.
Zbog male otpornosti senzora i male osetljivosti, zahtijeva se upotreba mjernog mosta za
mjerenje. RTD uvijek ima pozitivan
temperaturski koeficijent i malu nelinearnost.
Najčešće se nelinearni članovi u predhodnoj
jednačini mogu zanemariti pa vrijedi
aproksimacija:
Rt = R0 [1 + α (t − t 0 )]
Ovi senzori, ako su napravljeni od metalnog
filma, imaju brz odziv, jeftiniji su i imaju
veću otpornost od namotanih. Zbog svoje
velike otpornosti, RTD ima malu grešku
konačne otpornosti priključnih krajeva.
Međutim, i visokootporni RTD zahtijeva
veliku pažnju za smanjivanje otpornosti
priključaka. Isto tako, zbog proticanja struje
pri mjerenju, samozagrijavanje RTD-a može
da ima uticaja na tačnost mjerenja.

9
ZADATAK: Odrediti grešku koja nastaje zbog samozagrijavanja RTD senzora koji mjeri
temperaturu vazduha. Senzor je napravljen od platinske žice prečnika d = 0,8 mm i dužine l
= 25 mm. Struja kroz pretvarač je I = 50 mA, a koeficijent prenosa toplote od pretvarača ka
vazduhu je h = 25 W/°Cm2. Otpor pretvarača na radnoj temperaturi je Rt = 0,62 Ω.
RJEŠENJE: RTD senzor je pasivni pretvarač pa kroz njega mora prolaziti neka struja da bi
se dobio napon koji se mjeri. Prolazak struje izaziva nastajanje Džulove toplote I2⋅R koja
dodatno zagrijava pretvarač. Sva Džulova toplota u stacionarnom stanju predaje se vazduhu,
pa vrijedi relacija:
I 2 ⋅ Rt = h ⋅ S ⋅ (t − t o ) = h ⋅ S ⋅ ∆t
gdje je S površina pretvarača.
Iz prethodne jednačine slijedi:
I 2 ⋅ Rt 0 ,05 2 ⋅ 0 ,62
∆t = = = 0 ,986°C ≈ 1°C
h⋅S 25 ⋅ π ⋅ 0 ,8 ⋅ 25 ⋅ 10 −6
Greška usljed samozagrijavanja pretvarača je 1°C (tipičan primjer sistematske greške).
Mjerni spojevi sa RTD su najčešće mjerni mostovi, potenciometri, ali i ostali spojevi za
mjerenje otpora koji su razmatrani u predhodnim poglavljima.
Pored metalnih otpornika kao senzori temperature koriste se i poluprovodnički otpornički
senzori – termistori. Riječ termistor nastao je kao skraćenica od Thermally Sensitive Resistor.
Termistori su najčešće otpornici sa negativnim temperaturnim koeficijentom (NTC), mada
postoje i PTC termistori. Zavisnost otpora od temperature je data kao:
B
R = A⋅ eT
gdje su A i B konstante koje karakterišu određeni termistor.
Predhodni izraz se može pisati i kao:
1 1
B  − 
R(T ) = R(T1 ) ⋅ e  T T1 

Na slici je prikazana zavisnost promjene otpora

termistora od temperature. Može se zaključiti
da termistor ima znatno veću osjetljivost od
RTD senzora. Isto tako vidi se ta termistor ima
nelinearnu ovisnost R(T).
Osjetljivost termistora je:
B
dR(T )  B  −  B 
= A − 2  ⋅ e T = R ⋅  − 2 
dT  T   T 
dR(T )
R =−B
dT T
T
a temperaturni koeficijent α je:
1 dR(T ) B
α= ⋅ =− 2
R dT T
Osjetljivost i temperaturni koeficijent ovise o temperaturi.

10
Zavisnost otpora od temperature je nepoželjna efekat kada je u pitanju mjerenje mehaničkih
veličina. Djelovanje mehaničke sile odražava se na otpornički senzor kao promjena njegovih
geometrijskih parametara (dužine l i presjeka S) i promjena strukture materijala koja se
odražava na promjenu specifičnog otpora materijala. Na ovom principu rade mjerne trake koje
se koriste za mjerenje sile.
Princip rada mjerne trake može se objasniti na jednostavnom modelu otpornika kružnog
poprečnog presjeka poluprečnika r i dužine l čiji se otpor u nenapregnutom stanju računa kao:
l l
R=ρ =ρ
S π ⋅r2
Pod djelovanjem sile F dolazi do
deformacije metalnog otpornika i
povećanja njegove dužine za ∆l. Pri
podužnoj deformaciji otpornika ∆l/l
dolazi do smanjenja njegovog
polupečnika
∆r ∆l
= −µ
r l
gdje je µ - poasonov koeficijent (kod metala 0,24 < µ < 0,40)
Promjena otpornosti može se izračunati kao:
∂R ∂R ∂R ρ 2⋅ ρ l
∆R = ⋅ ∆l + ⋅ ∆r + ⋅ ∆ρ = 2
⋅ ∆l − 3
⋅ ∆r + ⋅ ∆ρ
∂l ∂r ∂ρ π ⋅r π ⋅r π ⋅r2
odnosno
∆R ∆l ∆r ∆ρ
= −2 +
R l r ρ
Iz predhodne relacije se dobije:
∆R ∆l  ∆ρ / ρ  ∆l
= 1 + 2 ⋅ µ + =k⋅
R l  ∆l / l  l
∆ρ / ρ
gdje je k osjetljivost mjerne trake i iznosi k ≈ 2 za metalne trake. Član naziva se
∆l / l
koeficijent piezorezistencije i izražava promjenu specifične otpornosti vodiča usljed
mehaničkog naprezanja.
Senzor na principu mjerne trake koristi se za mjerenje mehaničke sile na osnovu Hukovog
zakona elastičnosti:
∆l E y ⋅ S ∆R
F = Ey ⋅ S ⋅ = ⋅
l k R
gdje je Ey – Jangov modul elastičnosti.
Odnos između djelovanja sile F i površine S na koju djeluje sila predstavlja pritisak. Tako se
ovim senzorom može mjeriti i pritisak kao:
F ∆l E y ∆R
p= = Ey ⋅ = ⋅
S l k R

11
Izgled jedne metalne mjerne trake prikazan je na sljedećoj slici.

ZADATAK: Na konzolu od aluminijuma oblika kvadra čije su

dimenzije a = 65 cm, b = 5 cm, i c = 2 cm zaljepljena je mjerna Mjerna traka
traka. Na konzolu djeluje sila F = 1,8 kN kao što je prikazano
na slici. Jangov modul elastičnosti je EY = 7,1⋅1010 N/m2, a F
poasonov koeficijent µ = 0,33. Nazivna otpornost trake iznosi b
a c
100 Ω, a osjetljivost k = 2,05. Kolika je relativna promjena
otpornosti mjerne trake usljed djelovanja sile F.
RJEŠENJE: Relativna promjena otpornosti mjerne trake je:
∆R ∆l F F
=k⋅ =k⋅ =k⋅ = 5,2 ⋅ 10 −5
R l S ⋅ Ey b ⋅ c ⋅ Ey

Otpornički senzori se dosta često koriste i kao potenciometarski senzori za mjerenje

pomjeraja X kao što je prikazano na slici:
U slučaju da je voltmetar idealan (Rv = ∞) struja u kolu je
U
I= o
R U0 L R
Napon na voltmetru je u tom slučaju jednak: RV
x
Uo V
U vid = I ⋅ R x = ⋅ Rx
R
gdje je sa Rx označen otpor potenciometra između klizača i kraja potenciometra na koji je
priključen voltmetar. Otpori R i Rx se mogu izraziti kao:
L X
R = ρ⋅ = k⋅L Rx = ρ ⋅ = k ⋅ X
S S
Uvrštavajući ove izraze u izraz za napon voltmetra dobije se
Uo
U vid = ⋅X
L
Zavisnost izlaznog napona od pomjeraja je linearna funkcija.
U slučaju da voltmetar ima unutrašnji otpor Rv vrijede relacije:
Rv ⋅ R x Uo U o ⋅ ( Rv + R x )
Rek = + (R − R x ) I= =
Rv + R x Rek R ⋅ Rv + R x ⋅ (R − R x )

12
Napon na voltmetru je:
Rv ⋅ R x Rv ⋅ R x
Uv = I ⋅ = Uo ⋅
Rv + R x R ⋅ Rv + R x ⋅ ( R − R x )
Uvrštavajući R = k ⋅ L i Rx = k ⋅ X dobije se
Rv ⋅ X
Uv = Uo ⋅
Rv ⋅ L + k ⋅ X ⋅ L − k ⋅ X 2
Napon na izlazu potenciometra ovisi o
položaju klizača. Ako je izlaz
potenciometra neopterećen ovisnost je
linearna, a, ako je opterećen, linearnost se
kvari tim više što je teret veći. Obično se
na izlaz potenciometra, radi manjeg
njegovog opterećenja, dodaje naponsko
slijedilo. Linearnost i mala osjetljivost na
uvjete okoline postižu se kod linearnog
potenciometra prvenstveno dobrom
mehaničkom konstrukcijom. Promjena
karakteristike tijekom vremena najčešće je
posljedica trošenja kliznog kontakta
potenciometra.

Kapacitivni senzori
Sistem od dva provodna tijela dovoljno udaljena od ostalih provodnih tijela istih količina
naelektrisanja, suprotnog znaka razdvojen dielektrikom predstavlja kondenzator čiji se
kapacitet računa kao:
Q
C=
U
Kapacitet pločastog i cilindričnog kondenzatora se računa kao:
S 2 ⋅π ⋅ l
Pločasti C =ε⋅ Cilindrični C =ε ⋅
d R
ln 2
R1
Kapacitivni senzori se najčešće koriste za mjerenja pomjeraja, nivoa tečnosti i pritiska.
Mjerenje pomjeraja može se vršiti pomoću pločastog kondenzatora površine S = a⋅b,
rastojanja između ploča d sa dielektrikom dielektrične konstante ε.
Jedan od načina mjerenja je i promjena rastojanja d između ploča kao što je prikazano na slici.

13
Ako se pomična ploča pomjeri za neko rastojanje ∆d kapacitet kondenzatora je:
S S C0
C =ε =ε =
d + ∆d  ∆d  1 + ∆d
d ⋅ 1 + 
 d  d
gdje je C0 kapacitet u početnom položaju (∆d = 0)
Iz predhodnog izraza se vidi da je zavisnost kapaciteta od promjene rastojanja nelinearna.
Mjerenje pomjeraja može se vršiti pomoću pločastog kondenzatora sa promjenjivom
površinom između ploča kao što je prikazano na sljedećoj slici:
Ako se pomična ploča pomjeri za neko rastojanje x kapacitet kondenzatora je:
S novo b ⋅ (a − x )  x
C =ε =ε = C 0 1 − 
d d  a

Mjerenje pomjeraja može se vršiti pomoću pločastog kondenzatora sa promjenjivim

dielektrikom između ploča kao što je prikazano na sljedećoj slici:

Ako se pomična ploča pomjeri za neko rastojanje x kapacitet kondenzatora je:

b⋅x b ⋅ (a − x )  x 1 
C = ε0 + εr ⋅ε0 = C 0 ⋅ 1 − 1 − 
d d  a  εr 
ZADATAK: Mjerenje malih pomjeraja vrši se
pomoću kapacitivnog senzora na slici. Pokretna
ploča je pričvršćena za objekat čije se d εr
1
pomjeranje mjeri. Na nepomičnoj ploči nalazi se
L
sloj izolatora debljine d1 = 0,3 mm, relativne d
dielektrične konstante εr = 4. Objasniti ulogu
dielektrika u kondenzatoru. Površina ploča
kondenzatora je S = 5 cm2. Kapacitivni senzor i
induktivitet L = 100 mH čine oscilatorno kolo čija se rezonantna frekvencija mjeri. Pokretna
ploča kondenzatora se pomjera u opsegu 0 – 0,1 mm. Sa kojom rezolucijom treba mjeriti
frekvenciju da bi se mogao registrovati pomjeraj od 10 nm.

14
RJEŠENJE:Umetnuti dielektrik ima ulogu da spriječi kratak spoj između ploča i da poveća
dielektričnu čvrstoću kondenzatora.
Kapacitivnost senzora u početnom položaju za d = 0 iznosi:
S
= 59,03 pF
C0 = ε 0 ⋅ ε r ⋅
d1
Kada se pomična ploča kondenzatora pomjeri za rastojanje d ukupan kapacitet je:
S S
ε 0ε r ⋅ ε 0
C ⋅C d1 d ε ε S ε 0ε r S C0
C= 0 1 = = 0 r = =
C 0 + C1 S S ε r d + d1  d  d
ε 0ε r + ε0 d1 1 + ε r  1 + ε r
d1 d  d1  d1
Rezonantna frekvencija kola iznosi:
1 1 1 d d
f = = = ⋅ 1+ εr = f0 ⋅ 1 + ε r
2π LC L ⋅ C0 2π L ⋅ C 0 d1 d1
2π
d
1+ εr
d1
gdje je f0 = 65,5 kHz frekvencija pri pomjeraju d = 0.
Osjetljivost mjerenja se dobije kao:
d f f0 ⋅ε r
S (d ) = =
dd d
2 d1 1 + ε r
d1
Iz predhodnog izraza se vidi da je najmanja osjetljivost mjerenja na kraju mjernog opsega, to
jest za dmax = 0,1 mm i iznosi:
f0 ⋅ ε r 65,5 ⋅ 4 ⋅ 10 6 MHz
S (d ) = = = 285,86
d 0,1 m
2d1 1 + ε r 0,6 1 + 4 ⋅
d1 0,3
Pomjeraj od 10 nm uzrokuje promjenu frekvencije od ∆f = 2,86 Hz. Znači, da bi se ostvario
uvjet da rezolucija mjerenja pomjeraja iznosi 10 nm frekvencija bi se trebala mjeriti sa
rezolucijom od 2,86 Hz, to jest praktično sa rezolucojom od ± 2 Hz.
Mjerenje nivoa dielektrične tečnosti dosta često se mjeri
pomoću kapacitivnih senzora. Kondenzator može biti C(h)
pločasti ili cilindrični.
Dati pretvarač se može predstaviti kao paralelna
kombinacija dva kapaciteta: C1 sa tečnošću kao
dielektrikom i C2 sa vazduhom kaodielektrikom. Njihove
kapacitivnosti su ε0
a⋅h a ⋅ (H − h )
C1 = ε r ⋅ ε o ⋅ C2 = ε o ⋅ H
d d
Ukupni kapacitet paralelne kombinacije je h εr
a⋅H  h  a
C( h ) = C 1 + C 2 = ε o ⋅ ⋅ 1 + ⋅ (ε r − 1)
d  H  d

15
Ako se sa Co označi kapacitet kada je nivo tečnosti h = 0, to jest
a⋅H
Co = ε o ⋅
d
Izraz za ukupni kapacitet se može pisati kao

 h 
C( h ) = C o ⋅ 1 + ⋅ (ε r − 1)
 H 
Mjerenje nivoa provodne tečnosti se vrši tako što se jedna od elektroda izoluje pomoću nekog
dielektričkog materijala.
Induktivni senzori
Rad induktivnih senzora temelji se na ovisnosti promjene induktiviteta zavojnice od promjene
otpora magnetnog kola. Magnetno kolo, kao što je poznato, predstavlja skup tijela i sredina
koje obrazuju zatvorenu putanju po kojoj se zatvara magnetni fluks. Najprostije magnetno
kolo je torus u čijoj su unutrašnjosti magnetni fluks i magnetna indukcija povezani relacijom
Φ = B⋅S
gdje je S površina poprečnog presjeka torusa.
Osnovni zakon koji definiše odnose u magnetnom kolu je Amperov zakon:
r r
∫ H ⋅ dl = N ⋅ I
c
gdje je NI = F magnetnomotorna sila.
Kao i u električnim kolima i u magnetnim kolima se može analogijom primjeniti Omov i prvi
i drugi Kirhofov zakon. Iz relacije
µ ⋅N ⋅I ⋅S
Φ = B⋅S = µ ⋅H ⋅S =
l
dobije se Omov zakon za linearna magnetna kola kao:
N ⋅I F
Φ= =
1 l Rm
⋅
µ S
Prvi Kirhofov zakon za magnetna kola kaže da je algebarska suma magnetnih flukseva u
jednom čvoru magnetnog kola jednak nuli. Drugi Kirhofov zakon odnosi se na zatvorenu
konturu magnetnog kola.
n n n
Prvi Kirhofov zakon ∑ Φi = 0 Drugi Kirhofov zakon ∑ H i ⋅ li = ∑ N i ⋅ I i
i =1 i =1 i =1

Induktivnost magnetnog kola se računa kao:

N ⋅Φ N 2
L= =
I Rm
Za magnetno kolo na sljedećoj slici može se pisati da su serijski vezani otpori vazdušnog
zazora i feromagnetnog jezgra. To jest:
N2 N2
L= =
Rm RFe + 2 ⋅ R0

16
Uvrštavajući vrijednosti za pojedine otpore dobije se lFe d0

N2
L=
l Fe d
+ 2⋅ 0 NI
µ Fe ⋅ S µ0 ⋅ S
S
Magnetni otpor feromagnetne jezgre je znatno manji
od magnetnog otpora vazdušnog zazora (µFe >> µ0)
pa se može zanemariti bez velikog uticaja na tačnost. d0

Tako se dobije:
µ0 ⋅ S ⋅ N 2
L=
2 ⋅ d0
ZADATAK: Mjerenje malih pomjeraja vrši se pomoću d0
induktivnog senzora na slici. Broj namotaja je N = 200.
Površina poprečnog presjeka zazora je S = 20 mm2. Pri
pomjeraju ∆d = 0 kotva je na rastojanju do = 0,1 mm.
Induktivni pretvarač zajedno sa kapacitetom C = 2 nF L C
čini oscilatorno kolo čija se rezonantna frekvencija
mjeri. Pomjeraj se mjeri u opsegu 0–0,5 mm. Naći
zavisnost promjene rezonantne frekvencije od pomjeraja
i izračunati opseg unutar kojeg se mijenja frekvencija.
Zanemariti magnetni otpor jezgre i gubitke.
RJEŠENJE :Induktivitet senzora, uz zanemarenje magnetnog otpora jezgre, pri ∆d = 0 je:
µ ⋅N2 ⋅S
Lo = o = 5 mH
2 ⋅ do
Pri pomjeranju kotve za ∆d induktivitet pretvarača se mijenja i iznosi:
µo ⋅ N 2 ⋅ S µo ⋅ N 2 ⋅ S Lo
L= = =
2 ⋅ (d o + ∆d )  ∆d   ∆d 
2 ⋅ d o ⋅  1 +   1 + 
 d o   d o 
Rezonantna frekvencija kola je:
1 ∆d
f = = fo ⋅ 1 +
2 ⋅ π LC do

gdje je s fo označena frekvencija za nulti pomjeraj ∆d = 0

1
fo = = 50 ,33kHz
2 ⋅ π Lo ⋅ C
Maksimalna vrijednost frekvencije je pri maksimalnom pomjeraju ∆dmax = 0,5 mm i iznosi:
∆d max
f max = f o ⋅ 1 + = 50 ,33 ⋅ 6 = 123 ,3 kHz
do
Frekvencija se dakle mijenja u opsegu od 50,33 kHz do 123,3 kHz.

17
Jedan od često korištenih senzora za mjerenje pomjeraja je i diferencijalni induktivni
transformatorski senzor. Po svojoj konstrukciji ovaj senzor predstavlja transformator sa
jednim primarom i dva sekundara.

Sekunda
rni namotaji su postavljeni simetrično. U osi se nalazi jezgro od feromagnetnog materijala
koje može da se pomjera u oba smjera. Sekundarni namotaji su spojeni u opoziciju. Kada je
jezgro u srednjem položaju naponi U1 i U2 su jednaki i po amplitudi i fazi, pa je izlazni napon
jednak nuli.
Kada se jezgro malo pomjeri u pravcu sekundara S1 dolazi do porasta međusobne indukcije
primara i sekundara S1 i do povećanja sekundarnog napona U1. Istovremeno se smanjuje
napona U2 pošto se jezgro udaljava od sekundara S2. Na izlazu senzora se javlja napon sa
amplitudom koja je srazmjerna pomjeraju jezgre.
Isprekidanom crvenom linijom na dijagramu prikazana je zavisnost efektivne vrijednosti
izlaznog napona od pomjeraja kada se senzor smatra idealnim i kada nema izobličenja napona.
Punom linijom predstavljena je realna karakteristika. Nemogućnost postizanja nulte vrijednosti
u srednjem položaju posljedica je činjenice da ne postoji idealna simetrija sekundara.
Elektromagnetni senzori
Princip rada ovih senzora zasniva se na elektromagnetnoj indukciji. U namotaju koji se nalazi
u promjenjivom magnetnom polju indukuje se elektromagnetna sila:
dΦ
e = −N
dt
Isto tako u vodiču dužine l koji se kreže u magnetnom polju indukcije B brzinom v indukuje
se elektromagnetna sila jednaka
e = l ⋅v× B
Ovi senzori su aktivni senzori jer za svoj rad ne trebaju energiju iz vanjskog izvora.
Jedan od često korištenih senzora je i tahogenerator koji služi za mjerenje ugaone brzine.
Magnetni fluks koji obuhvata namotaj rotora iznosi:
r r
Φ = B ⋅ S = B ⋅ S ⋅ cos ϕ
Promjena ugla zakretanja ϕ u ovisnosti o ugaonoj brzini ω je:
ϕ = ω ⋅t

18
Koristeći Faradejev zakon dobije se
dΦ
e = −N = NBSω ⋅ sin ω ⋅ t = E max ⋅ sin ωt
dt
Efektivna vrijednost napona je:
E max N ⋅B⋅S
E= = ⋅ω = k ⋅ω
2 2
Zavisnost izlaznog napona iz senzora od ugaone brzine je
linearna, što je jedna od osnovnih prednosti ovih senzora.
Ovi senzori mogu mjeriti ugaonu brzinu do 5000 ob/min sa
nelinearnošću manjom od 1 %. . osjetljivost ovog senzora
je reda 1–2 V po 100 ob/min.

Piezoelektrični senzori
Piezoelektrični efekat otkrili su eksperimentalnim putem braća Pjer i Žak Kiri 1880.godine.
Oni su primjetili da izvjesni dielektrični materijali monokristalne strukture kada se mehanički
naprežu razvijaju električni naboj. Najpoznatiji prirodni piezomaterijal je kvarc (SiO2),
najpoznatiji vještački materijal je barijum titanat (BaTi).
Piezoelektrični efekat tumači se u osnovi nastankom ili izmjenom dipolnog momenta P
prilikom pomjeraja električnih naboja q pod djelovanjem mehaničkog naprezanja. Na
sljedećoj slici predstavljen je piezoelement od kvarca. Na slici A kada kristal nije mehanički
napregnut svi električni naboji su u ravnoteži.

Međutim ako u smjeru x – ose djeluje sila Fx kao na slici B i C ranvoteža je narušena i kao
rezultat javlja se na elektrodama elektrostatički naboj. Ovakva deformacija često se zove
debljinska deformacija i najčešće se koristi u tehnici senzora. Količina naelektrisanja direktno
je proporcionalna intenzitetu sile koja djeluje na dielektrik.
q11 = d11 ⋅ Fx
Predznak naelektrisanja ovisi o smjeru djjelovanja sile. Važna osobina piezoelektričnog
efekta je promjena znaka naboja sa izmjenom smjera djelovanja sile, to jest prilikom prelaska
sa sabijanja na rastezanje i obrnuto.
Piezoelektrični efekat je dakle u osnovi pretvaranje mehaničke energije u električnu energiju
pa senzori na bazi ovog efekta spadaju u aktivne senzore.
Treba naglasiti da postoji i inverzni piezoelektrični efekat koji se sastoji u mehaničkoj
deformaciji senzora ako se on stavi u električno polje, odnosno naelektriše nekom količinom
elektriciteta. Ova dva efekta su potpuno recipročna.

19
Piezoelektrični materijali predstavljaju u električno
pogledu dielektrike, a senzori se proizvode o obliku
pločastih kondenzatora oblika diska ili prizme.
Dielekrik u ovim senzorima se ponaša kao generator
naboja q pa se na njegovim oblogama dobije napon U
q
U =
C
gdje je C kapacitivnost senzora.
Piezoelektrične senzore karakteriše velika osjetljivost
i male dimenzije. Unutrašnja impedansa ovih senzora
je jako visoka, što zahtjeva korištenje instrumenata za
mjerenja sa ekstremno velikim unutrašnjim otporima
(npr.osciloskop).
Pri statičkoj deformaciji indukuje se jedna izvjesna
količina električnog naboja, koja se relativno brzo
prazni preko sopstvene provodnosti senzora i
priključnih veza. Zbog toga piezoelektrični senzori ne
mogu davati izlazni signal pri stacionarnom djelovanju ulazne veličine. Dakle ovi senzori se
koriste samo za dinamička mjerenja sile, pritiska i ubrzanja.
Termoelektrični senzori
Termelektrični senzori (termoelementi ili termoparovi) su jedni od najjednostavnijih i
najkorištenijih temperaturnih senzora. Široko su korišteni u nauci i industriji. Baziraju se na
Seebeck-ovom efektu koji se dešava u električkim vodičima u kojima se pojavljuje
temperaturni gdadijent po njihovoj dužini.
Termoelementi su vrlo jednostavne konstrukcije i mjere temperaturu u širokom opsegu. Nisu
im potrebne dodatni izvori energije pa spadaju u aktivne senzore.
Kinetička energija elektrona u metalu funkcija je temperature materijala. U različitim
materijalima, gustoća i energija elektrona se razlikuju. Kada dva različita metala dođu u
kontakt slobodni elektroni difundiraju kroz spoj (kontakt). Metal koji prima elektrone postaje
negativniji, a materijal koji daje elektrone postaje pozitivniji. Ako se međusobno spoje i
drugi krajevi vodiča, a oba spoja su na istoj temperaturi, električna polja na oba spoja se
poništavaju, što nije slučaj kad su spojevi na različitim temperaturama. Ako su obje grane od
istog materijala u petlji ne teče struja jer su polja jednaka pa se poništavaju.
Termoelektrički efekt vidljiv je ako su materijali različiti. Seebeck-ov napon koji se mjeri
ovisi samo o razlici temperatura materijala vodiča.
Razlika napona dV između krajeva otvorenog
kruga sastavljenog od dva različita metala, A i B,
čija se dva spoja drže na različitim
temperaturama, direktno je proporcionalna razlici
temperatura dva spoja (hladni(c-cold) i topli(h-
hot)) Th – Tc, i ne ovisi ni u kojoj mjeri o
raspodjeli topline na metalu između ta dva spoja.
dV = S AB ⋅ (Th − Tc )
gdje je:, SAB, – relativni Seebackov koeficijent,

20
 MJERENJE ELEKTRIČNOG OTPORA
Električni otpor je fizikalna veličina koja se pojavljuje u električnom kolu bez obzira na vrstu
struje sa kojom se kolo napaja. Prema međunarodnim propisima električni otpor je izvedena
fizikalna veličina definisana preko Ohmovog zakona, odnosom napona i struje. U skladu sa
tim i jedinica električne otpornosti ohm predstavlja izvedenu jedinicu SI sistema.
Mjerenje električnog otpora može se vršiti direktno pomoću ommetara ili primjenom neke od
metoda mjerenja. Postoji veliki broj metoda za mjerenje električnog otpora. Kada će biti koja
metoda primjenjiva ovisi, prije svega, od veličine otpora koji se mjeri. Pored mjernih
mostova, koji se dosta često koriste za mjerenje otpora, postoje i druge metode mjerenja kao
što su metode poređenja u kojima se međusobno porede poznati i nepoznati otpori, te UI
metoda u kojoj se otpor nepoznatog otpornika određuje mjerem napona i struje.

MJERENJA OTPORA POMOĆU VOLTMETRA I AMPERMETRA

Ova metoda spada u indirektne metode mjerenja. UI metoda podrazumijeva mjerenje napona
na krajevima otpornika nepoznatog otpora i mjerenje struje kroz taj otpornik. Pri tome su
moguća dva načina primjene ove metode (Slika1.).

IV
V V
RV RV
IA IX IA
A A
RA RX RA RX

a) b)

Slika 1. U-I metoda za mjerenje otpora

Na slici1.a) voltmetar pokazuje napon na krajevima otpornika nepoznatog otpora Rx:

U V  U X  I X R X .. (1.)

Struja kroz ampermetar je:

UV UV R  RV
I A  IV  I X    UV X . (2.)
RV R X R X RV

Količnik izmjerenog napona voltmetrom i struje ampermetrom, prema Ohmovom zakonu,

daje samo približnu vrijednost nepoznatog otpora:
UV
R X'  . (3.)
IA

1
Ovako dobijena vrijednost otpora, sadrži sistematsku grešku mjerenja koja nastaje zbog
potrošnje voltmetra i ne bi je bilo ako bi vrijednost otpora voltmetra bila beskonačno velika.
Vrijednost R X' predstavlja ekvivalentni otpor paralelne veze otpora RX i otpora voltmetra RV:

UV R X RV
R X'   . (4.)
IA R X  RV

Tačna vrijednost otpora RX, kod mjerenja prema shemi sa slike1.a), je:

UX UV UV
RX    . (5.)
IX I A  IV UV
IA 
RV

Obzirom da je poznat mjerni opseg voltmetra Uvm i njegova vrijednost karakterističnog otpora
RV1 (otpor voltmetra po 1V) može se odrediti otpor voltmetra:

RV  U vm RV 1 . (6.)

Pri mjerenju otpora po ovoj metodi apsolutna greška mjerenja je :

2
R X RV RX
R X  R X'  R X   RX   . (7.)
R X  RV R X  RV

Vidi se da je apsolutna greška negativna jer se realno mjeri ekvivalentni otpor paralelne veze
koji je uvijek manji od ukupnog otpora spoja.

Relativna greška mjerenja je:

2
RX

R X R X  RV RX
  (8.)
RX RX R X  RV

Ukoliko se, pri ovom mjerenju, sa ovom sistematskom greškom, želi imati relativna greška
ispod 0,1 (odnosno, granice greške  0,1) tada vrijedi:
RX
100  0,1 ,
R X  RV

odakle se dobije:

RV
 1000  1,
RX

odnosno:

RV  999RX . (9.)
2
Otpor voltmetra RV treba da bude bar 999 puta veći od mjerenog otpora RX, što znači da je
greška kod ovog mjerenja mala kada je vrijednost nepoznatog otpora relativno mala u
poređenju sa unutrašnjim otporom voltmetra, pa je ova veza podesna za mjerenje malih i
srednjih otpora. Ova veza zove se još i naponska.

Na slici1.b) voltmetar mjeri ukupan pad napona na ampermetru i na mjerenom otporu:

UV  U X  U A . (10.)

Stuja kroz mjereni otpor je:

IA  IX . (11.)

Količnik izmjerenog napona voltmetrom i izmjerene struje ampermetrom daje samo približnu
vrijednost nepoznatog otpora:

UV
R X'  . (12.)
IA

Ovako dobijena vrijednost otpora sadrži sistematsku grešku mjerenja, koja nastaje zbog
potrošnje ampermetra i ne bi je bilo kada bi otpornost ampermetra bila beskonačno mala.
Količnik UV /IA predstavlja ekvivalentni otpor redne veze nepoznatog otpora RX i unutrašnjeg
otpora ampermetra RA:

UV
R X'   RX  RA . (13.)
IA

Tačna vrijednost otpora RX, kod mjerenja prema shemi sa slike1.b), je:
U X UV  U A UV
RX     RA . (14.)
IX IA IA

Vrijednost otpora RA može se odrediti preko količnika napona punog otklona UAm i struje
punog otklona IAm:
U Am
RA  . (15.)
I Am

Pri mjerenju otpora, po ovoj metodi, apsolutna greška mjerenja je:

RX  RX'  RX  RA . (16.)

Vidi se da je apsolutna greška pozitivna jer, mjerenjem na ovaj način, dobija se ekvivalentni
otpor redne veze koji je uvijek veći od bilo kojeg pojedinačnog rednog otpora.

Relativna greška mjerenja je:

3
 R X R
 A . (17.)
RX RX

Ukoliko se, pri ovom mjerenju, sa ovom sistematskom greškom, želi imati relativna greška
ispod 0,1 (odnosno, granice greške 0,1) tada vrijedi:

RA
100  0,1 ,
RX

odakle se dobije:

RA 1
 ,
R X 1000

odnosno:
R X  1000R A . (18.)

To znači da otpor ampermetra RA treba da bude bar 1000 puta manji od otpora koji se mjeri
RX , što znači da je greška kod ovog mjerenja mala kada je otpor nepoznatog otpora mnogo
veći od unutrašnjeg otpora ampermetra. Zbog toga je ova metoda prikladna za mjerenje
velikih otpora. Ova veza zove se još i strujna.

METODA MJERENJA OTPORA POREĐENJEM

Postupak mjerenja otpornosti poređenjem sastoji se iz dva mjerenja, pri čemu je kod prvog
mjerenja u kolo uključen otpornik poznatog otpora (etalonski otpornik), a kod drugog
mjerenja otpornik nepoznatog otpora. Poznati i nepoznati otpornik se mogu vezati redno ili
paralelno. Pri rednom vezivanju poređenje se obavlja pomoću voltmetra kojim se mjere
naponi na krajevima otpornika, dok se kod paralelnog vezivanja poređenje obavlja pomoću
ampermetra koji mjeri struje koje protiču kroz otpornike.
Na slici 2. prikazana je redna veza etalonskog otpornika Re i nepoznatog orponika RX.
Ako se mjeri napon na nepoznatom otporu RX dobija se:

R X RV
UX  I , (19.)
R X  RV

a ako se mjeri napon na etalonskom otporu dobija se:

Re RV
Ue  I . (20.)
Re  RV

4
 RV
V

(1) ( 2)
( 2) (1)
I UX Ue

RX Re

Slika 2. Shema redne veza pri mjerenju otpora poređenjem

Pod uslovom da je struja konstantna kod oba mjerenja može se pisati:

UX R R Re  RV RX Re  RV
 X V  . (21.)
U e RX  RV Re RV Re RX  RV

Ukoliko se iz jednačine (21.) nađe vrijednost otpora RX dobija se :

U RV
R X  Re X . (22.)
Ue  UX 
RV  Re 1  
 U e 

Ako je unutrašnji otpor voltmetra RV mnogo veći od vrijednosti otpora Re i RX može se pisati
da je:
UX
R X  Re . (23.)
Ue

Ova metoda se koristi kada se mjere mali otpori.

Na slici 3. prikazana je paralelna veza etalonskog i nepoznatog otpornika. Ova metoda se

često zove i metoda zamjene (supstitucije).

IX Ie

U RX Re

P
(1) ( 2)

A RA

Slika 3. Shema veza pri paralelnom mjerenju otpora metodom poređenja

Kada je prekidač u položaju (1), struja u kolu je:

5
 U
IX  , (24.)
RX  RA

a kada je prekidač u položaju (2) :

U
Ie  . (25.)
Re  R A

Uzimajući u obzir, da je napon izvora u oba slučaja ostao nepromijenjen, može se pisati:

I X RX  RA   I e Re  RA  ,
odnosno:

RX 
Ie
Re  RA   RA . (26.)
IX

Zanemarujući otpor ampermetra, u poređenju sa ostalim otporima, može se dobiti izraz:

Ie
R X'  Re . (27.)
IX

Podjelom jednačina (24.) i (25.) uz zanemarenje otpora RA dobije se:

Ie
R X'  R X  Re .
IX

Ovako dobijena vrijednost otpora je samo približna vrijednost, jer je zanemaren otpor
ampermetra.
Jednačina (26.) daje stvarnu vrijednost mjerenog otpora.
Apsolutna greška metode (sistematska greška) je:

 I 
R X  R X'  R X  R A 1  e  . (28.)
 IX 

Apsolutna greška može da ima oba predznaka, a to ovisi od odnosa Ie/IX.

Relativna greška ove metode je:

R X R X'  R X R X'
  1. (29.)
RX RX RX

MJERENJE VELIKIH OTPORA POMOĆU VOLTMETRA

Ovo je prilično jednostavna mjerna metoda kod mjerenja velikih otpora. Shema veze data je
na slici 4.

6
 RV RX
V

(1) ( 2)

Slika 4. Mjerenje električnog otpora pomoću voltmetra

Kada se prekidač nalazi u položaju (1) onda je na napon konstantne vrijednosti U priključen
voltmetar unutrašnjeg otpora RV. Tada je jačina struje u kolu:

U
I1   C 1 , (30.)
RV

gdje je 1 pokazivanje voltmetra.

Kada se prekidač nalazi u položaju (2) onda se u mjerno kolo uključuje i otpor RX pa je jačina
struje:
U
I2   C 2 , (31.)
RV  R X

pri čemu je 2 pokazivanje voltmetra u ovom slučaju.

Diobom posljednje dvije jednačine dobije se:

RV 
 2,
RV  R X  1

odnosno:

1   2
R X  RV . (32.)
2

MJERENJE OTPORA IZOLACIJE

Za ovu vrstu mjerenja obično se koriste megaommetri. Međutim, zbog učestvovanja svih
otpora u mjerenju, otpor izolacije između provodnika ili otpor izolacije provodnika prema
zemlji, nije moguće izmjeriti. Ovo se može pojasniti pomoću slike 5.

7
 R 12
1 2

R 1Z R 2Z

Slika 5. Otpor izolacije dvožičnog voda

Sa slike se vidi da se moraju uzeti u obzir tri otpora izolacije i to:

 otpor izolacije između provodnika - R12,
 otpor izolacije provodnika 1 prema zemlji - R1Z,
 otpor izolacije provodnika 2 prema zemlji - R2Z.

Ukoliko se mjeri otpor između provodnika 1 i zemlje izmjeriće se, realno, ekvivalentni otpor
paralelne veze otpora R1Z i redne veze otpora R12 i R2Z.
Prema tome, kod ovoga mjerenja dobiće se:
R1Z R12  R2 Z 
R1  . (33.)
R1Z  R12  R2 Z

Kod mjerenja otpora između provodnika 2 i zemlje izmjeriće se:

R2 Z R12  R1Z 
R2  . (34.)
R1Z  R2 Z  R12

Kod mjerenja otpora između provodnika 1 i 2 izmjeriće se:

R12 R1Z  R2 Z 
R12  . (35.)
R1Z  R2 Z  R12

Provodeći prethodna tri mjerenja i rješavajući posljednje tri jednačine mogu se odrediti
vrijednosti pojedinih otpora. Ovaj način nije prikladan za prakričnu upotrebu.

Ako se radi o vodu sa tri provodnika bilo bi potrebno izvršiti šest mjerenja, prema slici 6. I u
ovom slučaju, kod svakog mjerenja, učestvuju svi otpori. Dobije se šest jednačina. Međutim, i
ovaj način nije prikladan za praktičnu upotrebu.

8
 R 12
1 2
R 13 R 23

3
R 1Z R 2Z
R 3Z

Slika 6. Otpor izolovanosti voda sa tri provodnika

Mjerenjem se samo provjerava da li su vrijednosti otpora izolacije dovoljno velike. Propisi

zahtijevaju da mjerenjem dobijena vrijednost otpora izolacije mora da bude hiljadu puta veća
od vrijednosti radnog napona. Znači, ako se mjeri izolacija instalacionog provodnika prema
zemlji niskonaponske mreže, mjerenjem se mora dobiti najmanja vrijednost 220 (k), a kada
se mjeri izolacija između provodnika, mjerenjem se mora dobiti najmanja vrijednost od 380
(k).
Napon megaommetra mora da bude jednak radnom naponu mreže. Kada se mjeri otpor
izolacije provodnika prema zemlji treba paziti na polaritet napona megaommetra. Negativni
pol treba spojiti na sam provodnik, a pozitivni pol na zemlju.
Za slučaj voda sa dva provodnika koji nisu uzemljeni i koji su pod naponom, otpor
izolovanosti za oba provodnika može se odrediti na osnovi mjerenja napona svakog
provodnika prema zemlji kao što je pokazano na slici 7.

1 U 2 1 U 2

V R1 R2 R1 R2 V
RV RV

a) b)

Slika 7. Mjerenje izolovanosti voda u pogonu

Ova metoda se zove Frišova metoda. Kada je voltmetar unutrašnjeg otpora RV spojen kao na
slici7.a. između provodnika 1 i zemlje mjeri se napon U1:

9
 RV R1
U
RV  R1 URV R1
U1   . (36.)
RV R1 RV R1  R2   R1 R2
 R2
RV  R1

Kada je voltmetar vezan kao na slici7.b) mjeri se napon U2:

RV R2
U
RV  R2 URV R2
U 2  . (37.)
RV R2 RV R1  R2   R1 R2
 R1
RV  R2
Odnos prethodne dvije jednačine daje:

U 1 R1
 ,
U 2 R2

odakle je:

U1 U
R1  R2 i R2  R1 2 . (38.)
U2 U1

Uvrštavajući ove vrijednosti u relacije za U1 i U2 dobija se:

 U  U1  U 2 
R1  RV   ,
 U2 
(39.)
 U  U1  U 2 
R2  RV   .
 U 1 

Za ekvivalentni otpor izolovanosti cijelog voda prema zemlji dobije se :

R1 R2  U 
R  RV   1 . (40.)
R1  R2  U1  U 2 

Otpornost izolovanosti voda prema zemlji (Rx) moguće je odrediti i koristeći shemu na slici 8.
Vrše se dva mjerenja. Prvo se izmjeri napon U1 voltmetrom unutrašnjeg otpora RV kada je
prekidač u položaju (1):

RV
U1  U . (41.)
RV  R X

Potom se mjeri kada je prekidač u položaju (2), pri čemu se paralelno sa voltmetrom priključi
poznati otpor Rp:

10
 RV RP
U
RV  RP RV RP
U2  U . (42.)
RV RP R X RV  RP   RV RP
RX 
RV  RP

L
U L
(1) 0
0
Pr ( 2)

V RV RP V1 V2

RZ

Slika 8. Mjerenje izolovanosti voda pomoću poznatog Slika 9. Kontrola izolovanosti voda sa dva
otpora Rp provodnika

Ako se napon U odredi iz jednačine (41.), potom uvrsti u jednačinu (42.) dobija se:

U 1 RV  RX  RV RP
U2  . (43.)
RV RX RX  RP   RV RP

Iz prethodne jednačine dobije se da je RX:

RP RV U 1  U 2 
RX  . (44.)
U 2 RP  RV   U 1 RP

Kontrola izolovanosti može se uraditi pomoću dva ili više voltmetara istih karakteristika
(ovisno o broju provodnika) koji moraju pokazivati iste vrijednosti (Slika 9.).

MJERENJE VRLO VELIKIH OTPORA

Izolacioni materijali imaju veoma velike otpore. Postoje različite mjerne metode kojima se
mogu mjeriti vrijednosti kako zapreminskog tako i površinskog otpora ovih materijala.
Najrasprostranjenija je UI metoda, metoda pražnjenja kondenzatora.
Na slici 10. data je shema veza pri mjerenju zapreminskog otpora izolacionog materijala.

11
 R

A
C
 V uzorak

B
G

Slika 10. Shema za mjerenje zapreminskog otpora izolacionog materijala

Na slici 10. su A i B dvije metalne elektrode između kojih se stavlja uzorak elektroizolacionog
materijala. Oko elektrode A nalazi se zaštitni metalni prsten C. Površinska struja mjerenog
uzorka odvodi se preko zaštitnog prstena direktno na izvor napajanja mimoilazeći
galvanometar G. Kroz galvanometar prolazi ona struja koja prolazi i kroz uzorak, pa dobijeni
otpor RX = U / I biće zapreminski otpor uzorka:

l l
RX    . (45.)
S D2

4

Otpor R na slici 10. (red veličine 104 ()) ima funkciju zaštitnog otpora. Po ovoj shemi može
se mjeriti otpor reda 1013-1014 ().
Površinski otpor izolacionog materijala mjeri se prema shemi na slici 11.
Sa slike se vidi da kroz galvanometar prolazi ona struja koja prolazi po površini mjerenog
uzorka.
Veoma često primjenjiva metoda za mjerenje vrlo velikih otpora je metoda pražnjenja
kondenzatora (Slika12).
R

A
C
 V uzorak

B

Slika 11. Shema za mjerenje površinskog otpora izolacionog materijala

12
 (1) ( 2)

Pr

 Rx
U 
C V

Slika 12.Mjerenje vrlo velikih otpora pražnjenjem kondenzatora

Pražnjenje kondenzatora bazira se na sljedećoj zakonitosti:

t t
 2 1
U 2  U 1e RC
, (46.)

gdje je:
U1- napon na kondenzatoru na početku pražnjenja (u trenutku t1),
U2- napon na kondenzatoru poslije proteklog vremena od (t2-t1),
R - otpor preko koga se prazni kondenzator.

Mjerenje napona na kondenzatoru vrši se pri tome voltmetrom sa velikim unutrašnjim

otporom i malim kapacitetom.
Na ovaj način dobije se otpor:

1 t 2  t1 R X R1
R  , (47.)
C  U 1  R X  R1
ln  
U2 
gdje otpor R1 predstavlja ukupne gubitke kondenzatora koji postoje zbog njegove
nesavršenosti.

Ponavljajući isto mjerenje, ali kada je RX isključen, dolazi se do vrijednosti za ekvivalentni

otpor R1. Tako je, konačno, izraz:
R R1
RX  . (48.)
R1  R

MJERENJE OTPORA UZEMLJIVAČA

Ovo mjerenje se obavlja izmjeničnom strujom frekvencije različite od mrežne, zbog činjenice
da se u tlu, posebno u urbanim sredinama, često pojavljuju lutajuće struje, mrežne frekvencije,
koje mogu utjecati na mjerenja.

Da bi se obavilo mjerenje treba imati dvije pomoćne sonde (elektrode), koje predstavljaju
metalne šipke dužine do 1(m), prečnika do 20(mm).

13
 UI metoda

Kao što se vidi na slici 13. jedna pomoćna sonda se spaja na krajeve izmjeničnog izvora.
Napon se mjeri između uzemljivača i druge pomoćne sonde.

Shema mjerenja otpora uzemljivača, te raspodjela potencijala i tok struje kroz zemlju, dati su
na slici13.a), b) i c) , respektivno.

Tok struje kroz zemlju, te raspodjela potencijala oko uzemljivača i pomoćne sonde, dati su
pod pretpostavkom da je tlo homogeno i da nema ometajućih ukopanih metalnih dijelova u
blizini uzemljivača odnosno, pomoćne sonde. Oko uzemljivača i oko pomoćne sonde stvara
se naponski lijevak. Van ovih naponskih lijevaka, gdje se potencijal ne mijenja, stavlja se
mjerna sonda S1.

Znači, pošto je gustina struje u zemlji najveća uz uzemljivač i sondu S2 to će i padovi napona
biti najveći u njihovim blizinama.

U
A

a)
V
UZ S1 S2

U
20m 20m

U S1/ S2
U b)
U UZ / S1

c)

Slika13. a) Način spajanja sondi pri mjerenja otpora uzemljivača; b) Raspodjela potencijala i c) tok struje kroz
zemlju oko uzemljivača i pomoćne sonde

Ekvivalentna shema mjerenja prem predhodnoj šemi data je na slici14.

14
 A
I1

1 V
RV IV
I
R S1

R UZ 2 R S2

Slika14. Ekvivalentna shema mjerenja otpora uzemjenja UI metodom

Mjerenjem napona i jačine struje, dolazi se do vrijednosti otpora uzemljivača:

U UZ / S 1
RUZ  . (49.)
I
Ovaj rezultat sadrži dvije komponente sistematske greške:
 greška same metode pri naponskom spoju jer ampermetar mjeri ukupnu struju I1 mjerenog
kola (I = I + IV);
 greška zbog otpora RS2 pomoćne sonde i ona nastaje zbog toga što je napon na voltmetru
UV manji od pada napona na uzemljivaču za pad napona na pomoćnoj sondi RS1:

U V  U UZ  I V RS1 .

Na taj način voltmetar mjeri neki manji napon nego što je napon između tačaka 1 i 2, pa zbog
toga, pri mjerenju otpora uzemljenja, nastaje greška:

RUZ I V RV  I V RV  RS 1  RS 1
  . (50.)
RUZ I V RV  RS 1  RV  RS 1

Ukoliko je unutrašnji otpor voltmetra RV veći od otpora RS1 pomoćne (mjerne) sonde biće i
ova greška mala ako je RV  100RS2 što je u praksi obično slučaj.

Behrendova metoda

Behrendova metoda spada u nulte (kompenzacione) metode i radi na principu poređenja dva pada
napona na uzemljivaču i pada napona na promjenjivom otporu poznate vrijednosti (Slika15.).

15
 I1
Tr

I2

RP

R1
UR N

U UZ  S1 S2
UZ

Slika 15. Behrendova metoda mjerenja otpora uzemljivača

Kao što se vidi sa slike15, kroz strujni transformator na primarnom dijelu je struja I1 (struja
izvora). Ova struja se zatvara kroz uzemljivač UZ otpora RUZ zemlju i pomoćnu sondu S2. Pri
tome se pravi pad napona na uzemljivaču:

U UZ  I 1 RUZ . (51.)
Struja kroz sekundar I2 zatvara se kroz otpor Rp, koji je vezan potenciometarski, na dijelu R1
ima se napona UR:

UR  I2R . (52.)
Kako bi naponi UR i UUZ bili u fazi, ukrštena je veza sekundara strujnog transformatora tako
da se može nacrtati vremenski dijagram ovih napona kao na slici16.

u U Uz
UR
UN

Slika16. Vremenski dijagram napona u Behrendovoj metodi

Promjenom položaja na klizaču Rp podešava se da nulti indikator pokazuje nulu i tada su naponi UR i
UUZ jednaki:

U UZ  I 1 RUZ  U R  I 2 R ,

odakle se dobije:
I2
RUZ  R. (53.)
I1

16
Najčešće se koristi transformator tako da budu iste struje I1 i I2 kako bi se direktno vršilo očitanje
vrijednosti RUZ.

Mjerenje specifičnih električnog otpora tla

Kako bi se korektno uradio projekat uzemljivača treba imati tačne ulazne podatke. Jedan od glavnih
ulaznih podataka je vrijednost specifičnog električnog otpora tla. Vrijednost specifičnog električnog
otpora tla ovisi o vlažnosti, temperaturi, hemijskom sastavu tla, itd.
Specifični otpor tla mjeri se pomoću Wennerove četveroelektrodne metode (Slika17.).
U ovoj metodi postoje napojne elektrode (A i D) i mjerne elekrode (B i C). Struja izvora se zatvara
kroz zemlju između elektroda A i D. Radi se o izmjeničnoj struji frekvencije različite od mrežne.
Njena jačina mjeri se ampermetrom A. Voltmetar mjeri pad napona između unutrašnjih elektroda.
Na udaljenosti a od sonde A kao izvora, odnosno na udaljenosti 2a od sonde D kao uvira struje,
superpozicijom se dobije potencijal tačke B:
I I
B   .
2 a 4 a

V
A a B a C a D

Slika17. Mjerenje specifičnog električnog otpora tla

Slično se dobije i za tačku C:

I I
C   .
4 a 2 a

Napon koji mjeri voltmetar između tačaka B i C jednak je:

I
U BC   B   C  . (54.)
2 a

Iz ove jednačine se dobije da je:

17
 U BC
  2a . (55.)
I

U BC
  2a . (56.)
I

18
 MJERENJE PARAMETARA ELEKTRIČNOG
KOLA

MJERENJE INDUKTIVITETA
U uvodnom dijelu treba naglasiti da je induktivitet interesantan za analizu u kolima
izmjenične struje. Kod ove analize treba razlikovati sopstveni induktivitet (strujno kolo sa
jednim kalemom) i međuinduktivitet (međusobno djelovanje dvije prigušnice različitih
strujnih kola).

Mjerenje induktiviteta metodom ampermetra i voltmetra

Induktivitet prigušnice (kalema) L može se odrediti koristeći definiciju reaktivnog otpora

X L  L . Prema tome, dovoljno je izmjeriti napon i struju da bi se odredio induktivitet.
Prigušnica induktiviteta L ima sopstvenu impedansu, koja ovisi od aktivnog otpora R i
induktiviteta L. Udio induktiviteta je veći ako je viša frekvencija u strujnom kolu:

Z  R 2  L  .
2
(1.)

Žuberova metoda podrazumijeva mjerenje izmjeničnog napona U ~ i izmjenične struje I ~

radi određivanja impedanse Z te mjerenje istosmjernog napona U  i struje I  radi
određivanja otpora R. Uzimajući u obzir rezultate mjerenja induktiviteta se može dobiti kao:

2
1 U~ 
L    R 2 . (2.)
2f  I~ 

Ako se induktivitet mjeri na ovaj način dobijaju se velike greške mjerenja, koje su utoliko
veće, ukoliko je veći udio aktivnog otpora R u impedansi. Uopšteno govoreći, metoda se
može smatrati približnom, zbog toga što ukupna greška ovisi od grešaka četiri mjerenja
(Slika 1.). Dodatna greška je moguća ako se uzme u obzir greška mjerenja frekvencije.
A A
Pr
V V Hz ~
P

R L

Slika 1. Mjerenje induktiviteta L mjerenjem napona i struje

Prema tome, uzimajući u obzir vrijednosti izmjerene na slici 1. dobija se:

1
 2
 U_ 
2
1 U~
L      .
2f I 
 I~   _ 

Isprekidane veze na slici se koriste kada su aktivni otpor R, odnosno impedansa Z veliki u
poređenju sa aktivnim otporom, odnosno impedansom voltmetra.

Mjerenje induktiviteta kalema sa feromagnetnom jezgrom

Predhodna metoda je potpuno neprikladna ako se radi o kalemima sa feromagnetnom

jezgrom jer se pri izmjeničnoj struji javljaju dodatni gubici u feromagnetnom materijalu.
Tada se koristi metoda sa mjerenjem napona, struje i snage (Slika 2.).

U ovom slučaju određuje se efektivni otpor induktiviteta mjerenjem u kolu izmjenične struje
pomoću voltmetra, ampermetra i vatmetra. I u ovom slučaju treba voditi računa da li je
impedansa Z velika u odnosu na impedanse ampermetra i strujnog namotaja vatmetra. Ako
to nije slučaj ampermetar se spaja prije vatmetra i voltmetra.
Bez obzira koja je varijanta u pitanju aktivni otpor kalema je jednak količniku snage i
kvadrata izmjerene struje I 2 :

P
R . (3.)
I2

Vrijednost induktiviteta jednaka je:

2
1 1 U 2 P2 1 P
L Z R  2 2
 4  U2   . (4.)
 2f I 2
I 2fI I

Na kraju se može pisati da je:

L
1
UI  2
 P2 . (5.)
2f I 2

U jednačini (5.) pod korjenom se nalazi razlika kvadrata prividne snage kalema i kvadrata
aktivne snage.

Isto kao u predhodnoj metodi ova metoda nije dovoljno tačna jer treba izmjeriti četiri
električne veličine: struju, napon, snagu i frekvenciju.

2
 W
A
RA L

~ V

RV R

Slika 2. Mjerenje induktiviteta kalema sa feromagnetnom jezgrom

Mjerenje induktiviteta rezonantnom metodom

Iz osnova elektrotehnike se zna da je uslov rezonanse:

 2 LC  1. (6.)

Ako je poznata frekvencija f i kapacitet C, mjereni induktivitet je:

1 1
LX   . (7.)
 C 4 f 2 C
2 2

Shema mjerenja po ovoj metodi data je na slici 3. Rezonancija može da se realizira ili
promjenom kapaciteta kondenzatora C ili promjenom frekvencije f (poznata vrijednost) sa
poznatom vrijednošću kapaciteta C.

Induktivitet se dobije, uzimajući u obzir sopstveni induktivitet kola LK , kao:

L  LX  LK , (8.)

gdje je LX induktivitet koji se mjeri, a LK sopstveni induktivitet kola.

mA

LX

Slika 3. Mjerenje induktiviteta L kalema rezonantnom metodom

3
Sopstveni induktivitet kalema LK može se izmjeriti kod rezonanse preko promjenjivog
kondenzatora. Ako se rezonansa uspostavila pri vrijednosti kapaciteta CS kondenzatora
dobije se:

1
L K  L  LS   LS . (9.)
4 f 2 C S
2

pri čemu je LS poznati standardni induktivitet.

Poslije se u kolo uključi induktivitet LX, koji se mjeri. Ako je zadržana konstantna
frekvencija te se postigne rezonancija pri nekom drugom kapacitetu CX, mjereni induktivitet
će biti:

1
LX   LK . (10.)
4 f 2 C X
2

Najčešće se koristi metoda zamjene. Prvo se u rezonantno kolo uključi kalem nepoznatog
otpora induktiviteta LX, koji se mjeri. Rezonancija se uspostavlja podešavanjem ili
frekvencije f ili kapaciteta CS. Potom se umjesto LX stavi LS. Promjenom induktiviteta LS
dovodi se kolo ponovo u rezonanciju, ne mijenjajući pri tome frekvenciju f i kapacitet C.
Tada će induktivitet promjenljive standardne induktivnosti biti jednak mjerenom
induktivitetu:

LSX  LX . (11.)

Mjerenje induktiviteta korištenjem prelaznog procesa

Ovaj metod je pogodan kod mjerenja velikih induktiviteta i sličan je mjerenju velikih otpora.
Principijelna shema mjerenja data je na slici.4.a.

RA iL
A
iL LX
E
RT iL
RX
R1 i L1
i L2

t1 t 2 t
a) b)

Slika 4. Mjerenje veoma velikih vrijednosti induktiviteta određivanjem vremenske konstante TL  L / R ; a)

principijelna shema; b) promjena struje poslije uključivanja izvora E

4
Ampermetar za mjerenje jačine struje i L treba imati mali unutrašnji otpor. Kao izvor može
se koristiti akumulator velikog kapaciteta.

Treba izmjeriti, za već utvrđene dvije vrijednosti struja vremena t1 i t 2 , tada je:

T
LR , (12.)
i L1
ln
iL 2

gdje je:
T  t 2  t1
i
R  R1  RA  RX .

Mostovi za mjerenje induktiviteta

Mjerni mostovi su opisani u posebnom poglavlju tako da će ovdje biti dat samo kratak osvrt
na mostove koji se primjenjuju za određivanje induktiviteta. Mjerni mostovi se temelje na
metodi poređenja sa poznatim induktivitetima. Za napajanje ovih mostova koriste se
izmjenični izvori pri čemu su određene grane mosta promjenjive kako bi se mogla
uspostaviti ravnoteža i po modulu i po fazi.

Most za mjerenje induktiviteta metodom poređenja

Najčešće primjenjiv metod mjerenja nepoznatog induktiviteta je poređenje sa poznatim

induktivitetom u mosnom spoju (Slika 5.).

L1

R2
R1

R
R3

Rx, Lx

Slika 5. Most za mjerenje induktiviteta metodom poređenja

5
Pri ravnoteži mosta vrijednosti R X i L X su:

R1 R3
RX   R,
R2

L1 R3
LX  . (13.)
R2

Ovdje je R1 promjenjivi otpor u koji je uključen i promjenjivi induktivitet kalema L1 . Za

uravnoteženje mosta reguliše se R1 i L1 .

Most Maksvel – Vina (Maxwell –Wien)

Za mjerenje nepoznatog induktiviteta Vin je predložio modifikaciju Maksvelovog mosta kao

na slici 6.:

C
R1

R2
N

R x, L x R3

Slika 6. Most Maksvel – Vina

Uslovi ravnoteže mosta opisani su jednačinama:

R1 R3
RX  ,
R2

LX  R1 R3C,

6
 L X
QX   R2 C. (14.)
RX

Induktivitet se određuje pomoću kapaciteta visokog kvaliteta, koga je lakše napraviti, nego
etalonski induktivitet i stvara naznatno polje. Ravnoteža se uspostavlja regulisanjem R2 i C.
Maksvel – Vinov most se mnogo koristi za mjerenje induktiviteta namotaja sa dobrotom Q
koja je manja od 10. Ova gornja maksimalna granica za Q limitirana je time što, kod
uravnoteženih mostova, suma faznih uglova suprotnih grana mosta mora biti jednaka:

1   4   2   3 . (15.)

Kako su R1 i R3 aktivni otpori, njihovi fazni uglovi jednaki su nuli. Struja kroz induktivitet
sa visokim faktorom dobrote Q će zaostajati po fazi skoro za 90°. Taj ugao se mora
uravnotežiti kombinacijom kapacitet – aktivni otpor.

Most Heja

R2
R1
C

R x, L x R3

Slika 7. Most Heja

Otpor R2 spaja se serijski sa kapacitetom C. Kod velikog faktora dobrote QX otpor R2 može
biti veoma mali.

Uslovi ravnoteže mosta Heja (Slika 7.) su:

R1 R3 1 RRC
RX  , LX  1 3 , (16.)
R2 1  Qx
2
1
1 2
QX

7
 L X 1
QX   .
RX R2 C

Nedostatak ovog mosta je što njegovo uravnoteženje ovisi od frekvencije, pa je skalu

instrumenta nemoguće gradirati direktno u jedinicama induktiviteta. Most Heja se koristi
samo za mjerenje kalema sa koeficijentom dobrote većim od 10 i ako se u jednačini za LX
može zanemariti član Qx2 onda vrijednost za nepoznati induktivitet ne ovisi od frekvencije i
greška mjerenja je ispod 1%.

Ovenov most

Shema mosta Ovena data je na slici 8., a uslovi njegove ravnoteže su sljedeći:

R1C1
RX   R,
C2

LX  R1 R2 C1 . (17.)

Ako su R2 i C2 elementi koji se regulišu, moguće je obezbjediti neovisnu ravnotežu za RX i

LX, mada je to moguće uraditi i sa R1 i R2.

R1 C1

C2
R x, L x
R2

Slika 8. Ovenov most

Mjerenje međuinduktiviteta

Koeficijent međusobne indukcije jednak je:

N 2  12
M  ,
i1

8
i vidi se da je ovisan o ukupnom ulančanom sekundarnom fluksu. Ovo važi za idealan slučaj
kada je sav proizveden fluks jednog namotaja, na primjer primarnog, bio ulančan sa cijelim
sekundarnim kalemom. U tom slučaju je:

2
N N 
L1 L2   1 2   M 2 , (18.)
 Rm 

gdje je:
- N 1 , N 2 - broj namotaja primara, odnosno sekundara,

1 
- Rm  - magnetni otpor.
S

Iz jednačine (18.) dobije se da je:

M  L1 L2 .

Smanjivanje koeficijenta M, zbog slabije magnetske veze obaju namotaja u odnosu na

vrijednost M  L1 L2 , koja vrijedi jedino za idealno magnetski povezane namotaje,
izražava se matematički uvođenjem faktora k, čime se koeficijent M može prikazati
jednačinom:

M  k L1 L2 . (19.)

Koeficijent k se zove faktor magnetskog sprezanja, a njegova vrijednost je k  1 za idealnu

vezu i k  1 za nepotpunu vezu.

Ako su oba induktiviteta poznata ili ih je moguće izmjeriti dovoljno je odrediti koeficijent
magnetskog sprezanja k. Ako je L1  RL1 onda je za njegovo određivanje dovoljno
izmjeriti dva napona. Prema shemi na slici 9. jedan od međusobno spregnutih kalemova
vezan je na izvor izmjeničnog napona i mjere se primarni i sekundarni naponi U 1 i U 2 .
Koeficijent sprege je:

U2
k n, (20.)
U1

N2 L2
gdje je n   .
N1 L1

9
 1 2

~ V L1 L2 V
U1 U2
M

Slika 9. Određivanje međuinduktiviteta mjerenjem napona

Za dobijanje tačnijih rezultata mjerenje može se ponoviti mjerenje sa zamjenom mjesta

kalemova, pa se dobije:

U 2U 1'
k2  .
U 1U 2'

Drugi način određivanja međuinduktiviteta svodi se na mjerenje dvije induktivnosti prema

slici 10.

L1 L2 L1 L2
La Lb

Slika 10. Određivanje međuinduktiviteta mjerenjem dvije induktivnosti

Sa slike se vidi da je:

La  L1  L2  2M , i

Lb  L1  L2  2M . (21.)

Iz jednačine (21.) može se pisati da je:

La  Lb
M  .
4

Pošto rezultat ovisi od razlike dviju veličina ovaj metod nije pogodan za male vrijednosti
međuinduktiviteta.

Za slučajeve većih koeficijenata sprege pogodan je rezonantni način, nazvan Kembelovo

kolo (Slika 11.).

10
U ovom slučaju struja izvora I1 prolazi kroz primarni kalem i kondenzator. Napon ravnoteže
registruje se na voltmetru V koji je redno vezan sa sekundarnim kalemom i kondenzatorom
C. Sekundarni napon međuinduktiviteta i napon na krajevima kondenzatora su u protufazi.
Promjenom frekvencije ili promjenom kapaciteta C mogu se izjednačiti ova dva napona, pa
se može pisati:

I1
jMI1   0. (22.)
jC

I1
L1 L2

~ V U2

Slika 11. Određivanje međuinduktiviteta rezonantnom metodom

Iz jednačine 22. dobije se mjereni induktivitet kao:

1
M . (23.)
2f 2 C
Međuinduktivitet M dva induktivno spregnuta kalema može se odrediti i prema shemi na
slici 12. mjerenjem napona i struje.

M
R

I1

~ V

RV

RA
A

Slika 12. Mjerenje međuinduktiviteta voltmetrom i amermetrom

U primarnom kolu postavljen je ampermetar A i promjenjivi otpor R, kojim se može

regulisati jačina struje u kolu. Na sekundarnom dijelu priključen je voltmetar V sa velikim
unutrašnjim otporom (elektronski voltmetar).

11
Izmjenična struja I 1 (u primaru) indukuje u sekundaru elektromotornu silu E 2  MI1 . Ako
je pri tome poznata vrijednost frekvencije izvora napajanja, onda mjereći voltmetrom
vrijednost napona na sekundaru, koji je praktično jednak indukovanoj elektromotornoj sili tj.
U 2  E 2 i jačinu struje I1 u primarnom kolu, dolazi se do vrijednosti:

U2
M  . (24.)
I1

Međuinduktivitet M dva induktivno spregnuta kalema može se odrediti poređenjem sa

etalonskim međuinduktivitetom M e dva induktivno spregnuta kalema, pri čemu treba
postojati mogućnost da se M e kontinualno mijenja u određenim granicama.

Shema ove metode mjerenja data je na slici 13.

M

N
~

Me

Slika 13. Mjerenje međuinduktiviteta metodom poređenja

MJERENJE KAPACITETA
Mjerenje kapaciteta mjerenjem napona i struje

Mjerenje kapaciteta nekog kondenzatora pri niskim frekvencijama može se realizirati

pomoću voltmetra i ampermetra (UI metoda) kao na slici 14.

12
 Hz

A RV
RA

Slika 14. Mjerenje kapaciteta kondenzatora voltmetrom i ampermetrom

Prema ovoj shemi, osim napona i struje, treba znati i vrijednosti frekvencije f zbog čega je u
šemi postavljen frekvenciometar. Struja kroz kondenzator proporcionalna je frekvenciji,
naponu i kapacitetu I  UC , pa je kapacitet C kondenzatora jednak:

I I
C  . (25.)
U 2f U

Na slici 14 sistematska greška je mala, jer je impedansa ampermetra zanemariva u odnosu

prema kapacitivnoj impedansi kondenzatora.

Može se koristiti mjerna shema gdje je, u odnosu na kondenzator prvo vezan voltmetar pa
potom ampermetar, ali je uobičajenija šema kao na slici 14.

Metoda nema veliku tačnost, jer treba mjeriti sa tri instrumenta, ali je veoma praktična i
lahka za primjenu, naročito za mjerenje većih kapaciteta.

Pri mjerenju treba koristiti napon sinusnog oblika.

Mjerenje kapaciteta kondenzatora rezonantnom metodom

Shema veza data je na slici 15.

13
 mA

CX

Slika 15. Mjerenje kapaciteta kondenzatora rezonantnom metodom

Pri postignutoj rezonansi induktivna i kapacitivna reaktansa u kolu postaju jednake po

veličini:
1
ωL , (26.)
ωC

tako da je:

1
CX  . (27.)
4π f2 L
2

Do rezonancije se može doći ili promjenom frekvencije f ili promjenom induktiviteta ili
promjenom i frekvencije i induktiviteta istovremeno. Tačnost metode ometaju induktivne i
kapacitivne veze među elementima rezonantnog kola. Da bi se ovo spriječilo koristi se
postupak zamjene i dopune (Slika 16.)

Neka se prvo analizira postupak zamjene. Potrebno je imati standardni kondenzator

promjenljivog kapaciteta CS čija maksimalna vrijednost mora biti veća od mjerenog
kapaciteta CX. Mjerno kolo se dovodi u rezonanciju dva puta.

Prvo se dovodi u rezonanciju sa mjernim kapacitetom CX bilo promjenom frekvencije bilo

promjenom induktiviteta L. Zatim se, umjesto CX ubaci CS, pri tome zadržavajući
frekvenciju i induktivitet L nepromjenjenim. Promjenom kapaciteta CS kolo se dovodi u
rezonanciju. Podešena vrijednost CSX na standardnom kondenzatoru promjenljivog
kapaciteta biće jednaka vrijednosti mjerenog kapaciteta CX:

C X  C SX . (28.)

Kod postupka dopune radi se na drugi način. I ovdje se rezonantno kolo dovodi u
rezonanciju dva puta. Prvo se u rezonantno kolo veže standardni kondenzator čiji se
kapacitet podesi na najveću vrijednost CSM i kolo se promjenom frekvencije ili induktiviteta

14
dovodi u rezonanciju. Potom se paralelno sa CS veže nepoznati otpor CX i kolo dovodi u
rezonanciju samo sa promjenom kapaciteta standardnog kondenzatora. Mjerni kapacitet CX
biće jednak:

C X  CSM  CSX . (29.)

mA

CX CS

Slika 16. Mjerenje kapaciteta C kondenzatora rezonantnom metodom

Mjerenje kapaciteta metodom pražnjenja kondenzatora

Mjerenje kapaciteta metodom naelektrisanja i pražnjenja kondenzatora slično je mjerenju

velikih otpora sa vremenskom konstantom pražnjenja. Koristi se shema na slici 17.

U ovom slučaju obavljaju se dva mjerenja na temelju kojih se može odrediti kapacitet:

1 T1 T2
CX  . (31.)
U T2  T1
R N ln 1
U2

Ako se korisiti balistički galvanometar kapacitet se može odrediti koristeći istosmjerni most.
Prema shemi na slici 17. kondenzatori CX i CN istovremeno se naelektrišu i prazne.

Sve dok se most ne uravnoteži kod naelektrisavanja i pražnjenja kondenzatora kazaljka

galvanometra pokazuje otklon. Most je uravnotežen kada su jednake vremenske konstante
X=CXR1 i N=CNR2. U tom slučaju umiri se kazaljka galvanometra pri prebacivanju
preklopke za punjenje i pražnjenje kondenzatora. Tada je:

CN R 2
CX  . (32.)
R1

15
 R1 CX

R2 CN

Slika 16. Most istosmjerne struje za mjerenje kapaciteta sa balističkim

galvanometrom kao instrumentom za detekciju

Mosne metode mjerenja kapaciteta

Ovi mostovi se koriste za mjerenje kapaciteta kod serijskog ili paralelnog spajanja otpora
gubitaka. Za mjerenje kapaciteta koriste se tri tipa mjernih mostova i to:
 mostovi, koji koriste poređenje sa definisanom mjerom,
 most Šeringa,
 most Vina.

Most Vina se mnogo koristi za mjerenje frekvencije i zato će biti analiziran u dijelu mjerenje
frekvencije.

Mostovi za mjerenje kapaciteta metodom poređenja sa poznatom mjerom dati su na slici 18.
C1 je etalonski kondenzator sa unutrašnjim otporom R1. U kapacitivnu granu mosta postavlja
se promjenljivi otpor sa malim gubicima (predpostavlja se da su oni uključeni u otpor R1).

Uslovi ravnoteže mosta su:

R1 R3
RX  ,
R2

C1 R2
CX  ,
R3

tg  C X R X . (33.)

16
 Cx
C1

Rx R1

R3 R2

a)

Cx C1

R2
Rx R1

R3 R2

b)
Slika 18. Mostovi za mjerenje kapacitet poređenjem

Za mjerenje kapaciteta sa velikim tangensom ugla dielektričnih gubitaka koristi se shema sa

paralelnom RC vezom (Slika 8.b). I u ovom slučaju ravnoteža mosta određena je
jednačinama (33.), a tangens ugla dielektričnih gubitaka je:

1
tg  (34.)
C1 R

Ovaj metod nije dovoljno tačan kod mjerenja kapaciteta sa malim tangensom ugla
dielekričnih gubitaka – u tim slučajevima bolje je koristiti most Šeringa.

Most Šeringa se mnogo koristi kod mjerenja kapaciteta i određivanja tangensa ugla
dielektričnih gubitaka. Koristi se, također, kod mostova visokog napona s etalonima
kondenzatora visokog napona. Shema mosta je dat na slici 19.

17
 Rx
C1

Cx

C2

R3
R2

Slika 18. Most Šeringa

Uslovi ravnoteže definisani su kao:

C 2 R3
RX  ,
C1

C1 R2
CX  ,
R3

tg  C2 R2 . (35.)

Ovdje je C1 etalon kapaciteta sa malim tangensom ugla dielektričnih gubitaka, C2 i R2

regulacioni kapacitet i otpor koji se koriste za uspostavljanje ravnoteže. Pošto je fazni ugao
između C2 i R3 jednak gotovo 90° C2 može biti mali promjenljivi kapacitet.

Shemom na slici 20. mogu se mjeriti nepoznati kapacitet Cx, Rx ili induktivitet Lx, Rx. Prije
svega, most se uravnoteži bez spajanja nepoznatih komponenti na 1 i 2 i to se vrši
regulisanjem R2 i C2. Ako se uspostavi ravnoteža pri R2a i C2a potom se spaja napoznati
kapacitet ili induktivitet na 1 i 2, a R2 i C2 se mijenjaju do uspostavljanja ravnoteže mosta i
dobije se R2b i C2b.

Uslovi ravnoteže su


R X  ω 2 C 22a R 2a  R 2b  1
,


L X   ω2 CX   ω
1 2
C 2b  C 2a 1 , (36.)

C X  C 2a  C 2b .

18
 R4 R3

R2

R1 Lx
C2

C1 2
Cx Rx

1
Rx

Slika 20. Mjerenje metodom zamjene sa paralelnim uključivanjem

nepoznatih elemenata

MJERENJE FREKVENCIJE
Frekvencija se definiše kao broj ciklusa u jedinici vremena odnosno kao recipročna
vrijednost trajanja jednog ciklusa:

1
f  . (37.)
T
Logometarski mjerač frekvencije

U ovom slučaju logometar (instrument sa unakrsnim kalemima) spaja se na mjereni napon,

čija se frekvencija mjeri, preko dvije Grecove sprege. Kod ove vrste mjerenja razlikuju se tri
vrste shema.

U prvom slučaju se jedan od kalemova instrumenta vezuje na napon preko otpora R, a drugi
preko kondenzatora C (Slika 21.a.).

Kao što se vidi sa dijagrama (Slika 21.b.) jačina struje u grani sa aktivnim otporom R neće
ovisiti od frekvencije f i biće stalna i približno jednaka:

U
I1  I R  . (38.)
R

19
 Hz

R C

a)

I
IC

IR

fn f
b)
Slika 21. Pojednostavljena shema jednog logometarskog mjerača frekvencije i pripadajući dijagram
osjetljivosti
Jačina struje kroz drugi kalem instrumenta ovisiće od frekvencije i biti proporcionalna njoj:

I 2  UC  2fUC . (39.)

Skretanje kretnog organa biće u ovisnosti od količnika jačina struja kroz kalemove:

I 
  f  1   f 2fRC   f kf  . (40.)
 I2 

Sa dijagrama se vidi da je struja IR=const. dok struja IC raste sa povećanjem frekvencije. Pri
frekvenciji fn ove su struje jednake, pa su i njihovi momenti jednaki, odnosno kazaljka će
stati.

U drugom slučaju se jedan od kalemova instrumenta vezuje na napon preko induktivitet

induktivnosti L, a drugi preko kondenzatora C (Slika 22.a.).

Osjetljivi instrument je dat na slici 22.b.

Kao što se vidi sa sheme i dijagrama i struja IC i struja IL ovise od frekvencije. Struja kroz
induktivitet opada sa porastom frekvencije:

20
 U
I1  . (41.)
L

Struja kroz kondenzator raste proporcionalno frekvenciji:

I 2  2fUC . (42.)

Skretanje kretnog organa instrumenta sa unakrsnim namotajima ovisi od količnika:

I 
  f  1   f 4 2 f 2 LC  . (43.)
 I2 

Hz

L C

a)

I
IL IC

nf f
b)
Slika 22. Shema veze jednog logometarskog mjerača frekvencije i pripadajući dijagram osjetljivosti

Kao što se vidi, prema formuli (43.), ugao skretanja pomičnog organa ovisi od kvadrata
frekvencije pa je samim tim ovaj tip instrumenta osjetljiviji. Kada su struje odnosno
momenti, koji djeluju na unakrsne kalemove jednaki, frekvenciometar će pokazivati nazivnu
frekvenciju.

Osjetljiviji instrument koji ima uži opseg mjerenja, čije pokazivanje ne ovisi od oblika krive
mjerenog napona dat je na slici 23.

21
U trećem slučaju se jedan od kalemova instrumenta vezuje na napon preko induktivitet
induktivnosti L1, a drugi preko serijske veze kondenzatora C i induktiviteta L (Slika 23.a.).

Osjetljivi instrument je dat na slici 23.b.

Hz

L1 C

a)

ILC
IL

n f 0f f
b)
Slika 23. Shema veze jednog logometarskog mjerača frekvencije i pripadajući dijagram osjetljivosti

Kao i u predhodnom slučaju u jednoj grani, gdje se nalazi induktivitet L1, jačina struje u njoj
opada sa rastom frekvencije približno po formuli:

1
I1  . (44.)
L1
U drugoj grani se nalazi redna veza induktiviteta i kapaciteta (L-C) što predstavlja
oscilatorno kolo sopstvene rezonantne frekvencije f0, koja je veća od frekvencije fn, pri kojoj
su oba kretna momenta unakrsnih kalema mađusobno jednaki po veličini. Struja u drugoj
grani je, približno:

22
 1
I2  . (45.)
1
L 
C

Mostovi za mjerenje frekvencije

Na slici 24. dat je Vin-Robinsonov (Wien-Robinson) most.

Uslovi ravnoteže ovog mosta su:

R1 R3 C 4
   0,
R2 R4 C 3

1
 . (46.)
R3 R4 C3C 4

R1 R2

R4
C3 R3

C4
fx

Slika 24. Most Vin-Robinsona za mjerenje frekvencije

U jednačini (46.) korisno je ispuniti sljedeće odnose:

R1=2R2, R3=R4=R i C3=C4=C. (47.)
Tada važi da je:
1
 . (48.)
RC
Prilikom pažljivog odabira elemenata mosta čisto sinusoidalnog napona maksimalna greška
ne prelazi 0,1%. U upotrebi je i rezonantni most (Slika 25.)

23
 C1
L1 R 1 R2

R1 R4

Slika 25. Shema rezonantnog mosta

Uslov rezonancije ovog mosta je:

 1 
 R1  jL1   R4  R2 R3 , (49.)
 jC1 

odakle je:

R2 R3
R1  , (50.)
R4

1
f  . (51.)
2 L1C1

24
 MJERNI TRANSFORMATORI
Mjerni transformatori se djele na strujne i naponske mjerne transformatore. Koriste se za
transformisanje visokih izmjeničnih struja i napona na relativno male vrijednosti bezopasne za ljude i
mjerne instrumente (na primjer 5(A), 100(V)). Korištenjem mjernih transformatora u kolima visokog
napona postiže se sigurnost ljudi, koji mjere, pošto su instrumenti uzemljeni i spajaju se na
niskonaponskoj strani. Isto tako, konstrukcija instrumenata je jednostavnija zbog toga što se radi o
niskom naponu.
Mjerni transformatori imaju dva međusobno izolovana namotaja, primar sa brojem namotaja N 1 i
sekundar sa brojem namotaja N2 (Slika 1.).

I1 Φ I2 B1
A1
Φr Φr
U1 N1 N2 U2 Z
A2
B2

Slika 1. Shema mjernog transformatora

Na primarni namotaj dovodi se napon U1 pod čijim djelovanjem teče struja I1. Stvara se
magnetnopobudna sila primara I1N1 koja u magnetnom kolu stvara magnetni fluks Φ . Pošto su
primarna struja I1 i njen fluks Φ izmjenični, to će se u sekundarnom namotaju indukovati
elektromagnetna sila E2 pod čijim će djelovanjem kroz opterećenje Z proticati struja I2. Tako nastaje
na krajevima sekundara napon U2. Odabiranjem podesne konstrukcije i materijala velike magnetne
propustljivosti za magnetno kolo transformatora, postiže se da gotovo cio magnetni fluks, generisan
djelovanjem struje primarnog namotaja, obuhvata namotaje sekundara. Ako nema rasipanja fluksa,
onda se govori o idealnim transformatorima. U realnim uslovima uvijek postoji fluks rasipanja.
U pravilu, kod mjernih transformatora, primarna struja I1 je veća od sekundarne struje I2 i zbog toga je
N1>N2. Primarni namotaji se rade sa različitim presjekom u funkciji nominalne primarne struje I1N.
Kod transformatora sa primarnom strujom I1N većom od 500(A), primar može predstavljati jedan
namotaj u obliku bakarne šine koja prolazi kroz otvor jezgra.
Kod naponskih transformatora napon na primaru U1 je veći od sekundarnog napona U2 i zato je
N1>N2. Oba namotaja (i primar i sekundar) rade se od provodnika relativno malog presjeka. Prema
standardima sekundarni nominalni napon U2N je ili 100(V) ili 100 3 (V) u ovisnosti od nominalnog
primarnog napona U1N.
Primarni i sekundarni namotaji se namataju na feromagnetnu jezgru prema shemama priključka kao na
slici 2.

1
 U Z
I1

P1 K  N1 P2 L  AU  U1 BV 

Φ Φ
N1

N2 N2

S1 S2
k  l a u  U2
bv 
I2
A V

Slika 2. Sheme priključaka mjernih transformatora (strujnih i naponskih)

Naponski mjerni transformatori se mogu priključiti ili na linijski ili na fazni napon kao na slikama 3.a)
i 3.b), respektivno.
Prema shemama priključivanja u mjernom kolu i prema uslovima rada strujnih i naponskih mjernih
transformatora, postoje međusobne razlike. Kod strujnih mjernih transformatora primarni namotaji
spojeni su u seriju sa potrošačem i pad napona na namotaju treba biti neznatan prema naponu
potrošača. Kod naponskih mjernih transformatora primarni namotaji spojeni su paralelno sa trošilom
čiji se napon mjeri. Struja kroz primarni namot mora biti dovoljno mala (većinom je znatno manja od
struje potrošača).
Mjerni uređaji se u oba slučaja uključuju na sekundarnoj strani.

L1 L1
L2 L2
L3 L3
N N
A B A B

a b a b

a) b)
Slika 3. Priključivanje naponskog mjernog transformatora

Prema pokazivanju instrumenta, koji je spojen na sekundarnoj strani, može se odrediti vrijednost
mjerene veličine. Zato se pokazivanje instrumenta množi sa koeficijentima KI i KU.
Za strujne transformatore važi:

I1
KI  , (1.)
I2

dok za naponske transformatore važi:

2
 U1
KU  . (2.)
U2

Koeficijenti KI i KU nazivaju se stvarni koeficijenti transformacije.

Na taj način, ako se zna pokazivanje ampermetra I2 i voltmetra U2, mjerena struja I1 i mjereni napon U1
mogu se izračunati kao:
I1  K I I 2

U1  K U U 2 (3.)

Vrijednosti sekundarnih veličina se ne mijenjaju proporcionalno promjenama primarnih veličina, tj. KI

i KU nisu uvijek konstantni. Oni ovise o režimu rada transformatora, odnosno o vrijednosti struje i
napona, karakteristika i vrijednosti opterećenja sekundarnog kola, frekvencije struje, kvaliteta jezgra
itd.
Obično se raspolaže sa nominalnim koeficijentima transformacije koji su za dati transformator
konstantne veličine:
I1N U 1N
KN = = . (4.)
I 2N U 2N

Za strujne transformatore nominalni koeficijent transformacije će se označavati K IN, a za naponske

transformatore KUN.
Određivanje mjerenih veličina preko nominalnih koeficijenata transformacije dovodi do greške.
Relativna greška, zbog razlike između stvarnog i nominalnog koeficijenta transformacije, je:
za strujne transformatore

I1'  I1 K  KI
PI  100  IN 100 , (5.)
I1 KI

gdje je: I1'  K IN I 2 i I1  K I I 2 ;

za naponske transformatore
U1'  U1 K  KU
PU  100  UN 100 , (6.)
U1 KU

gdje je: U1'  K UN U 2 i U1  K I U 2 .

Greška PI se naziva prenosna greška strujnog, a PU prenosna greška naponskog mjernog

transformatora.
Osim ovih grešaka kod mjernih transformatora postoji i fazna greška.
Kao što je poznato iz teorije transformatora, u idealnom slučaju, vektor sekundarne struje I2 fazno je
pomjeren prema vektoru primarne struje I1 za ugao 180°. Isti fazni pomak treba da bude između
primarnog i sekundarnog napona. U realnom transformatoru ugao između suprotnog vektora
sekundarne struje –I2 (ili napona –U2) i vektora primarne struje I1 (ili napona U1) nije jednak nuli, već
predstavlja ugao  koji se naziva fazna greška transformatora.

3
Za analizu ponašanja mjernog transformatora može se koristiti nadomjesna (zamjenska) shema (Slika
4.).
Z1 Z2

A1 R1 X1 ωL1 X 2 ωL 2 R2 B1
I0
I1 XωL
I2
E
U1 R0 X 0 ωL 0 U2
Z
Iq Im
R

A2 B2

Slika 4. Nadomjesna shema mjernog transformatora

Na primarni namotaj doveden je napon U1 pod čijim djelovanjem kroz primarni namotaj teče struja I1.
Impedansa primarnog namotaja je Z1 (Z1=R1+j L1 ). Magnetno kolo predstavljeno je impedansom Z0
, paralelno vezanom potrošaču. Kroz impedansu Z0 teče struja I0 (I0=Iq+Im). Impedansa Z0 sastoji se
od paralelno vezanih otpornosti gubitaka magnetnog kola R0, kroz koju protiče struja gubitaka Iq i
induktivne reaktanse magnetnog kola X0= L 0 kroz koju protiče struja magnećenja Im. Ove dvije
struje su međusobno pomjerene fazno za 90°.
Impedansa Z2 (Z2=R2+j L 2 ) sastoji se od otpornosti i induktiviteta. Na krajevima sekundara je vezan
mjerni instrument impedanse Z.
Na temelju nadomjesne sheme mjernog transformatora može se nacrtati vektorski dijagram napona i
struja mjernog transformatora. Dijagram se, obično, ne crta u razmjeri. Sljedeća predpostavka prilikom
crtanja vektorskog dijagrama, koja služi radi jednostavnijeg predstavljanja je:

N1
1. (7.)
N2

Vektorski dijagram se crta na osnovu poznatih, odnosno izmjerenih sekundarnih veličina, U2 i I2. Prvo
se crta sekundarni napon U2 u odabranoj razmjeri. Znajući iznos R + jωL dobije se fazni pomak
između struje I2 i napona U2:
X
 2 =arctg .
R
Tako se može nacrtati i vektor sekundarne struje I2. Sekundarna struja I2 stvara odgovarajuće padove
napona na sekundarnom namotaju (R2I2 i X2I2).
U općem slučaju vektorski dijagram izgleda kao na slici 5.

4
 I1 X1
U1
I1 R 1

E1   E 2
I1

I0
Iq Φ

Im

2
I2

U2
R 2 I2
E2
X2 I2

Slika 5. Vektorski dijagram mjernog transformatora

Kad se crtaju vektorski dijagrami za realan mjerni transformator, kod kojeg brojevi namotaja primara i
sekundara nisu međusobno jednaki, moraju se sve veličine, naponi i struje uzeti, preračunati ili na
primar ili na sekundar.
Ako se računa sa veličinama koje se na primjer preko broja namotaja reduciraju na sekundarnu stranu,
dobije se:
2
N N N 
U1''  U1 2 , I1''  I1 1 , R 1''  R 1  2  ,
N1 N2  N1 

2
N  N1 N1
X1''  X1  2  , I '0'  I1 , I 'q'  I q (8.)
 N1  N2 N2

2 2
N1 N  N 
I 'm'  I m , R '0'  R 0  2  , X '0'  X 0  2  .
N2  N1   N1 

NAPONSKI MJERNI TRANSFORMATORI

Naponski mjerni transformatori imaju funkciju da obezbjede mjerenje visokih napona kao i da zaštite
instrument i osoblje od previsokih napona dodira.

5
Na slici 3. data je principijelna shema priključivanja mjernih naponskih transformatora ako se radi o
trofaznoj mreži (priključivanje na linijski ili na fazni napon).
Za razliku od strujnog mjernog transformatora, koji radi u režimu blizu kratkog spoja sekundarnog
kola, naponski mjerni transformatori rade u režimu blizu praznog hoda obzirom da se na sekundarne
namotaje spajaju instrumenti sa relativno velikim unutrašnjim otporom.
Treba naglasiti da su ranije oznake primara U i V, odnosno sekundara u i v, zamjenjene sa A i B (ili
N), odnosno a i b (ili n).
Prazan hod sekundara (sekundarni namotaji otvoreni) kod ovih mjernih transformatora je uobičajena
pojava.
Isto tako, za razliku od strujnih mjernih transformatora, kod naponskih mjernih transformatora
instrumenti u sekundarnim kolima spajaju se paralelno.
Na slici 6. data je shema trofaznog mjernog naponskog transformatora, koja je nešto rjeđa od
jednofaznog transformatora. Nove oznake primara su A, B, C, N za razliku od starih U, V, W i X dok
su oznake sekundara a, b, c i n za razliku od nekadašnjih u, v, w i x.

A B C N

a b c n

Slika 6. Priključak trofaznih naponskih mjernih transformatora

Na slici 7. dat je vektorski dijagram naponskog mjernog transformatora (uzeto da je N 1=N2 mada je u
stvarnosti N1>N2).
Vektor napona U2 na sekundaru transformatora (instrumenta) i elektromotorna sila E2 se dobiju iz
sljedećih jednačina:

U 2  I 2 R  jX 

E 2  U 2  I 2 R 2  jX 2  , (9.)

gdje su R i X ekvivalentni aktivni i reaktivni otpori instrumenta koji je priključen na sekundaru, a R2 i

X2 aktivni i reaktivni otpori sekundarnog namotaja.

6
Vektor primarnog napona U1 dobija se kada se na zarotiranu elektromotornu silu E2 za 180° doda pad
napona na aktivnim i reaktivnim otporima primara.
U1  E 2  I1 R 1  jX1  (10.)

Ako se uzme u obzir jednačina (9.) i odnos I 1 = I 0 +(– I 2 ) dobije se:

U1   U 2  I 0 R1  j I 0 X1  I 2 (R1  R 2 )  j I 2 (X1  X 2 ) . (11.)

I1 X1
I1 R1
U1

- U2

E1   E 2
I1
- I2

I0
Iq Φ

Im

2
I2

U2
I2 R 2
E2
I2 X2

Slika 7. Vektorski dijagram naponskog transformatora

Iz posljednje jednačine se vidi da naponi U1 i U2 nisu jednaki bez obzira na to što se uzelo u obzir da
je N1=N2. Veličina tog odstupanja, a samim tim i greška u prenosnom odnosu p u i faznog pomaka
 U ovise od struja I2 i I0 i otpora namotaja transformatora. Najviše utiče opterećenje sekundarne
grane.
Zbog padova napona od struje magnetiziranja kod naponskog transformatora u praznom hodu,
prenosna greška je negativna. Porastom opterećenja tj. sekundarne struje I2, ona raste u istom smjeru
(pravac 1, Slika 8.).
Zato je potrošač naponskog transformatora, za određenu klasu tačnosti, ograničen. Bolja klasa tačnosti
naponskog transformatora može se postići oduzimanjem nekoliko namotaja primara, odnosno
smanjenjem njihovog broja. Na taj način se pravac greške translatorno pomjera na pozitivnu stranu te

7
se, u mjernom opsegu, greška raspoređuje na pozitivnu (manje opterećenje naponskog transformatora)
i na negativnu (veće opterećenje naponskog transformatora) – pravac 2 na slici 8.

pu

1-bez korekcije broja namotaja

2-sa korigovanim brojem namotaja
06

04

02
2 VA n
0
VA
02
1
04

Slika 8. Naponska greška naponskog mjernog transformatora

u ovisnosti o opterećenju

Naponska greška pu već i pri praznom hodu je ili nula ili negativna sa tendencijom povećanja pri
porastu opterećenja.
Opterećenje mjernih transformatora izražava se u (VA), a njegov nominalni iznos daje se na natpisnoj
pločici (VA)n . Preporučuju se sljedeći nominalni iznosi 10(VA), 25(VA), 50(VA), 100(VA), 200(VA),
500(VA).
Granični dopušteni iznosi grešaka za naponske mjerne transformatore (za napone između 80% i 120%
nazivnog napona sa opterećenjem između 25% i 100% nazivnog opterećenja faktora snage 0,8
induktivno) dati su u tabeli 1. i oni ne smiju biti premašeni.

Tabela 1. Granični dopušteni iznosi grešaka za naponske mjerne transformatore

Indeks Granice naponskih Granice faznih
klase tačnosti grešaka (%) grešaka ( ' )
0,1  0,1 5
0,2  0,2  10
0,5  0,5  20
1  1,0  40
3  3,0 nisu ograničene

Za mjerenje visokih naponskih nivoa (110(kV) i više) upotrebljavaju se kapacitivni naponski mjerni
transformatori.
Sastoje se od dva kondenzatora C1 i C2 (C1<<C2). Mjerni napon U1 se raspodjeljuje srazmjerno veličini
reaktansi (X2<<X1) pa se na klemama A i B javlja mali napon. Ustvari, radi se o kapacitivnom
djelitelju napona (Slika 9.).

8
 C1
A
U1
C2 V U2

Slika 9. Kapacitivni djelitelj napona

Sa slike 9. odnos napona je:

1 1

U1 C C2
= 1 ,
U2 1
C2

odnosno:

U1 C
=1+ 2 . (12.)
U2 C1

Na mjerenje ne utiče frekvencija kao i viši harmonici. Pošto je C1<<C2 to je U1>>U2.

Ako se računa samo sa aktivnim otporom paralelno spojenim sa kondenzatorom C 2 dobije se sljedeća
slika sa vektorskim dijagramom.

I1 U c1 U1
C1 U c1

I2 U2
U1

I c2 C2 R U2 I c2
I2
I1

Slika 10. Djelitelj napona

Ako se paralelno kapacitetu C2 priključi induktivitet X nastaje samo naponska greška a fazna greška je
jednaka nuli.

9
 I1 U c1
C1 U c1
U1
I2
U1
U2
I c2 C2 X U2
I1 I2

I c2

Slika 11. Induktivitet u paralelnom spoju sa kondenzatorom C2

Za ovaj slučaj važi odnos:

2 2 2
 U1   C2   1 
   1      . (13.)
 U2   C1   X ω C1 

Pošto potrošnja instrumenta može da iznosi i do 100(VA), uticaj bi bio veliki. To se može smanjiti
znatnim povećanjem kapaciteta djelitelja napona.
Jedna od takvih varijanti data je na slici 12.

C1
Tr

C2
V

Slika 12. Povećanje kapaciteta djelitelja napona

Ovdje se može napisati da važi:

U1 C 1
1 2  . (14.)
U2 C1 jω C1 R V

STRUJNI MJERNI TRANSFORMATORI

Od strujnih mjernih transformatora traži se da transformišu struju u stalnom odnosu i bez faznog
pomaka na vrijednost koja je prikladna za mjerenje. Također, kod mjerenja struje u visokonaponskim
mrežama strujni mjerni transformatori služe za izoliranje mjernih instrumenata od visokog napona.
Po novim propisima IEC-a (Međunarodna elektrotehnička komisija) umjesto ranijih oznaka primara K
i L uvedene su jedinstvene oznake P1 i P2, a umjesto oznaka k i l sekundara uvedene su oznake S1 i S2.
Na slici 13. dati su grafički simboli i oznake strujnih mjernih transformatora prema IEC normama.

10
 C1 C2
P1 P2 P1 P2 P1
P2
S1 S2 S1 S2 S3 S1 S2
a) sa jednim primarnim i b) sa izvodom na c) sa dva primarna
sekundarnim namotom sekundarnom namotu namota
Slika 13. Grafički simboli i oznake strujnih transformatora prema IEC-u
Strujni mjerni transformator se približava idealnom transformatoru kod koga su primarni amperzavoji
jednaki sekundarnim:
I1 N1 = I2 N2. (15.)

Ovo idealno stanje ne može se postići, jer je za postojanje sekundarne struje potreban neki napon. Za
induciranje tog napona potreban je određen broj amperzavoja primara, koji nije iskompenziran
sekundarnim amperzavojima, već služi za magnetiziranje jezgra. Taj dio amperzavoja je uzrok strujne
i fazne greške pa se nastoji da bude što manji. To se postiže upotrebom jezgra sa visokim
permeabilitetom. Zbog toga otpor potrošača ne smije da pređe određenu, vrlo nisku vrijednost.

P1 P2

S1 S2

Slika 14. Shema spajanja strujnog transformatora

Priključak sekundarnog namotaja S strujnog transformatora čiji se primarni namotaj nalazi na visokom
naponu, obavezno se vezuje na zemlju, a također i masa transformatora kao što je prikazano na slici
14.
Strujni mjerni transformator radi u režimu koji je blizu kratkom spoju i zbog toga se kod njih u
sekundarno strujno kolo spajaju potrošači sa malim otporom.
Ekvivalentna shema strujnog mjernog transformatora data je na slici 15. i ona služi za crtanje
vektorskog dijagrama.
Kao što se vidi parametri koji karakterišu strujni mjerni transformator su R 0, L0, R2 i X2 i njih odabira
konstruktor. Režim rada transformatora određuju parametri tereta R i L (otpornosti i induktiviteti
strujnih kola priključenih mjernih instrumenata).

11
 Z2

I1 I2 X 2 ωL 2 R2 S1
P1
XωL

E R0 Iq Im X 0 ωL 0

R
S2
P2

Slika 15. Ekvivalentna shema strujnog mjernog transformatora

Na slici 16. dat je opšti – kvalitativni vektorski dijagram strujnog mjernog transformatora, što znači da
se sve veličine preračunavaju na sekundar.
Znači, strujni mjerni transformator radi u režimu, koji je blizu kratkog spoja, jer se na sekundar spajaju
instrumenti malog unutrašnjeg otpora.
Vektor napona sekundara dobije se kao zbir vektora padova napona I2R i I2X na aktivnom R i
reaktivnom X otporu opterećenja sa strujom u sekundaru I2. Elektromotorna sila sekundara E2 usljed
postojanja fluksa u jezgri Φ dobije se kao rezultat slaganja vektora U2 sa vektorima I2R2 i I2X2 kao
padova napona na aktivnom R2 i reaktivnom X2 otporu sekundara.
Sa dijagrama se vidi da su vektori I2 i I1 skoro pomjereni za 180°. Može se pisati da je:
I1=I0+(–I2).
Samim tim su i vektori magnetopobudnih sila I2N2 i I1N1 pomjereni za skoro 180°.
Sa slike 16. vidi se da je procentualna strujna greška jednaka:

 N2 I cos ( 0  ψ 2 ) 
PI  1   0 . (17.)
 N1 K IN K IN I 2 

Izraz za ugaonu grešku δ I može se dobiti takođe iz dijagrama uz sljedeće pretpostavke: (N1>>N2) i
cos(0  ψ 2 ) <1,

I 0 N1 sin ( 0  ψ 2 )
δI  . (18.)
I2 N2

12
 I1
 0  2

δI
- I2
Φ
I0 Iq
0
 0  2
Im

I2 R
U2
I2 X
2
I2 R 2 E2

I2 X2
I2

Slika 16. Vektorski dijagram strujnog mjernog transformatora

Može se zaključiti da se greška strujnog mjernog transformatora povećava sa povećanjem

magnetnopobudne sile (amperzavoja) I 0 N1 .Strujna greška se kod određenih vrijednosti struje I2 može
dovesti do nule ako je ispunjen uslov:

I 0 cos ( 0  ψ 2 ) N2
1 , (19.)
K IN I 2 N1 K IN

gdje je KIN – nominalni koeficijent transformacije. Ovaj se uslov obično i pravi prikladnim odabirom
namotaja sekundara N2.
Već kod drugih vrijednosti struje I2 greška neće biti jednaka nuli pošto se struja I0 ne mjenja
proporcionalno struji I2. Struja I0 ovisi od kvaliteta materijala jezgre, njenih dimenzija, broja namotaja
kao i od karaktera i vrijednosti opterećenja na sekundaru.
Povećanje otpora sekundarnih namotaja i povećanje opterećenja tj. uključivanjem većeg broja
instrumenata u sekundar dovodi do povećanja elektromotorne sile E2, što za rezultat ima povećanje
struje I0 kao i greške.
Odnos između aktivnih i reaktivnih komponenti na sekundaru kao i parametara istrumenata koji se
spajaju u sekundar utiče kako na veličinu grešaka PI i I tako i na njihov znak. Ugao  0 praktično
ostaje konstantan dok ugao ψ2 ovisi od odnosa između induktivnog i aktivnog otpora namotaja i
instrumenta.
Kod povećanja induktivnog otpora opterećenja ugao 2 se povećava što dovodi do povećanja strujne
greške PI i smanjivanja ugaone greške I.

13
Strujni mjerni transformatori su podjeljeni u šest klasa tačnosti. Granice grešaka strujnih mjernih
transformatora date su u tabeli 2.

Tabela 2. Granice grešaka strujnih mjernih transformatora

Procentualne
Vrijednosti granice
primarne
Granične Granične sekundarnog
struje (u opterećenja u
Klasa vrijednosti vrijednosti
procentima)
tačnosti strujne ugaone odnosu na
u odnosu na
greške (%) greške ( ' ) nominalne
nominalnu vrijednosti
% In (cos  = 0,8)
120 – 100 ±0,1 ±5
0,1 20 ±0,2 ±8 -
10 ±0,4 ±15
120 – 100 ±0,2 ±10
0,2 20 ±0,35 ±15 25 – 100
10 ±0,50 ±20
120 – 100 ±0,50 ±30
0,5 20 ±0,75 ±45 25 – 100
10 ±1,0 ±60
120 – 100 ±1,0 ±60
1 20 ±1,5 ±90 25 – 100
10 ±2,0 ±120
nisu
3 120 – 50 ±3,0 50 – 100
ograničene

nisu
5 120 – 50 ±5,0 -
ograničene

14
 METODE MJERENJA NAPONA I STRUJA
Struje i naponi se mjere kako u kolima istosmjerne, tako i u kolima izmjenične struje. Isto se
odnosi i na slučajeve prenapona.
Najveća tačnost mjerenja se postiže u kolima istosmjerne struje, dok se u kolima izmjenične struje
tačnost smanjuje sa povećanjem frekvencije. Ovdje se pod mjerenjima podrazumjeva kako
mjerenje srednje i efektivne vrijednosti tako i mjerenje oblika mjerenog signala (trenutnih
vrijednosti napona i struja).
Mjerenje struje i napona, neovisno od njihove vrijednosti, ne smije narušavati režim rada kola kada
se instrument uključuje u kolo. Isto tako, treba obezbjediti malu grešku mjerenja sa eliminisanjem
uticaja vanjskih faktora na rad instrumenata, veliku osjetljivost mjerenje na optimalnom području,
brzu spremnost za rad i veliku sigurnost.
Izbor vrste instrumenata koji se koriste za ova mjerenja uslovljen je sa mnogo faktora kao što su:
vrsta struje koja se mjeri, približan opseg frekvencije električne veličine koja se mjeri, oblik
dijagrama napona ili struje, snaga mreže u kojoj se pravi mjrenje, snaga instrumenta, dozvoljena
greška mjerenja i sl.
Mjerenje napona realizira se direktno ili indirektno komparativnom metodom.
Ako je uslov tačnost mjerenja, obzirom na snagu potrošnje i druge slične zahtjeve, mogu se
koristiti ampermetri i elektromehanički voltmetri i te metode imaju prednost. U slabijim mrežama
(obzirom na snagu) istosmjerne i izmjenične struje i naponi obično se mjere digitalnim ili
analognim elektronskim voltmetrima. Ako je uslov mjerenje napona sa visokom tačnošću treba
koristiti instrumente koji rade na principu komparacije dviju veličina, a posebno opozicione
metode.
Mjerenje struje može se realizovati direktno sa analognim i digitalnim ampermetrima, ali je to
moguće uraditi i posredno. Tada se mjeri pad napona na otporu poznate vrijednosti. Za
registrovanje oblika i određivanje trenutne vrijednosti napona i struje koristi se osciloskop.
Znači, u ovisnosti od toga sa kakvom se tačnošću želi mjeriti, kolika je frekvencija, koji je mjerni
opseg u pitanju i slično, koriste se u pojedinačnom slučaju posebni instrumenti, kao i prikladne
metode mjerenja. O nekim instrumentima i metodama već je bilo govora u ranijim poglavljima.
Ovdje će biti kratko objašnjene sve metode, koje se odnose na mjerenje napona i struje, sa
posebnim osvrtom na mjerenje napona i struje vrlo malog intenziteta, kao i metode mjerenja
velikih struja i napona.

MJERENJE NAPONA
Mjerenje napona u kolima istosmjerne struje
a) Direktno mjerenje napona
Voltmetar se priključuje paralelno dijulu kola na kojem se želi izmjeriti napon. Ako se želi mjeriti
pad napona na otporu R (potencijalna razlika između tačaka 1 i 2 ) u kolu sa izvorom čija je
elektro-motorna sila jednaka E i unutrašnji otpor R0 voltmetar se priključuje kao na slici 1.

1
 R0
1

E R V
RV

2
Slika 1. Shema priključka voltmetra

Ako je unutrašnji otpor voltmetra RV onda će relativna greška mjerenja napona biti:
U x  U E R RV / R  RV  /R0  R RV /R0  RV   E R /R  R R / RV
gu   0

U E R / R  R0  1  R / RV  R / R0
(1.)
gdje je U napon između tačaka 1 i 2 prije spajanja voltmetra, a Ux izmjerena vrijednost napona na
otporu R sa voltmetrom V.

Odnos otpora R/RV obrnuto je proporcionalan odnosu snaga voltmetra PV i snage kola P gledano sa
strane izvora, pa je:

PV / P
gu   . (2.)
1  PV / P  R / R 0

Greška gu jednaka je nuli kada je PV = 0 i kod R0= 0.

Da bi se smanjila greška mjerenja napona, snaga voltmetra treba biti mala, a njegov unutrašnji
otpor veliki (RV  ).
Napon u kolima istormjerne struje moguće je izmjeriti bilo kojim instrumentom za odgovarajuća
mjerenja (analogni instrument sa obrtnim kalemom, elektro-dinamički, elektromagnetni,
elektrostatički, analogni i digitalni elektronski voltmetri). Izbor instrumenata za mjerenje napona
ovisi od snage potrošača (koji je objekat mjerenja), kao i od zahtjevane tačnosti. Opseg napona,
koji treba mjeriti, je u granicama od mikrovolta do desetine kilovolta. Ako objekat, koji se mjeri,
ima veću snagu (odnos P/PV teži nuli) koriste se elektromehanički voltmetri, a sopstvena snaga
instrumenta se zanemaruje, dok u slučaju objekata koji imaju neznatnu snagu, ne smije se
zanemariti snaga instrumenta.

b) Metoda mjerenja vrlo velike vrijednosti napona

Za mjerenje vrijednosti istosmjernih napona, koji su veći od 1(kV) mogu se koristiti elektrostatički
instrumenti (za vrijednosti napona do reda 10(kV)), instrumenti sa pokretnim kalemom i dodatnim
otporom ili djeljiteljem napona (Slika 2.) za vrijednosti napona reda 10 (kV), te kuglasto iskrište za
vrijednosti napona do 1(MV) (Slika 2).

2
 R1 R

U1 U l
R1
U2  U1
R1  R 2
R
R2

Slika 2 Mjerenje napona pomoću djeljitelja napona i kuglasog iskrišta

Kuglasto iskrište predstavlja dvije šuplje metalne kugle postavljene jedna iznad druge na koje se
dovodi napon koji se mjeri. Sa kuglastim iskrištem pretežno se mjeri vršna vrijednost izmjeničnog
napona ili se mjeri istosmjerni napon. Kugle se međusobno približavaju do momenta preskakanja
iskre. Vrijednost napona koji se mjeri, dobija se preko tablica, a ovosi od rastojanja između kugla u
trenutku preskoka varnice, kao i od prečnika kugla.

c) Metoda mjerenja malih napona

Veoma mali istosmjerni naponi mogu se mjeriti direktno sa galvanometrima sa ogledalima. Pri
tome je tačnost mjerenja utoliko manja što je galvanometar osjetljviji. Unutrašnji otpor
galvanometra je, u prvoj aproksimaciji, obrnuto proporcionalan osjetljivosti i to se u većini
slučajeva može primjeniti za galvanometre kod mjerenja napona. Ako se napon može promjeniti
vrlo malo za mjerenje je pogodan elektrostatički instrument (kvadratni elektrometar) čiji je
unutrašnji otpor veći od 1012().

d) Metode mjerenja malih promjena napona

Mjerenje malih promjena napona može se realizovati na jednostavan način mehaničkim putem i to
korištenjem spiralnih opruga sa malim momentom i sa prethodnom prenapregnutošću tako da bi
kazaljka, u položaju kada se umiri, težila ka nižem nivou. Tada se protumoment (otporni moment)
mijenja po karakteristici kao na slici 3.

3
 M M ob M ot
1,1
U
1,0
U nom
0,9 R1 R t2

 R t1 R2
1
e e
2 U
 10% 0 10% U nom

a) b)
Slika 3. a) Karakteristike momenta magnetoelektričnog instrumenta; b) shema za mjerenje veoma malih
izmjeničnih napona

Kada je napon jednak zadanom naponu instrument sa kazaljkom će pokazivati otklon približno oko
sredine skale.

e) Metode poređenja

Kompenzacioni metod (metod opozicije) obezbejđuje visoku tačnost mjerenja. Metoda mjerenja se
sastoji u izjednačavanju dvije elektromotorne sile (suprotnog smjera), što se realizuje preko
nulindikatora kao na slici 4.

IK
A
IX
A
N 2 IP
UX
I1 UK
V
E POM E POM
RK
1

a) b)
Slika 4. Shema kompenzatora napona (a) i struje (b)

Shema na slici 4.a. ima široku upotrebu. Mjereni napon Ux kompenzira se po apsolutnom iznosu sa
istim naponom Uk suprotnog predznaka. Napon Uk predstavlja pad napona koji pravi struja Ip na
dijelu kompenzacionog otpora Rk. Promjena kompenzacionog otpora vrši se sve dok se ne
izjednače naponi Uk i Ux. Trenutak kompenzacije registruje se nultom strujom u nulindikatoru N.
Znači, kod ove metode nepoznati napon priključuje se između tačaka 1 i 2. Pri bilo kojem položaju
klizača, koristeći drugi Kirhofov zakon, može se pisati:

Upom  IP R K  R P   I1 R12 ,

U X  I P R 12  I1 R 12 . (3)

Iz posljednje dvije jednačine može se dobiti izraz za jačinu struje kroz nulindikator:

4
 U X (R K  R P )  U pom R12
I1  . (4.)
R12 R K  R P   R12
2

U slučaju ravnoteže može se pisati da je I1 = 0 odnosno:

U X (R X  R p )  U pom R 12 ,
pa je:
U pom
UX  R 12  I pom R 12 . (5.)
RK Rp

Tako se može podesiti klizač 1 da mjerena elektromotorna sila Ux bude jednaka kompenzacionom
padu napona između tačaka 1. i 2. Ovdje je važna tačnost mjerenja pomoćne struje Ip i
kompenzacionog otpora (ili njegovog dijela) Rk. Pošto je uvijek moguća greška kod mjerenja struje
Ip njena vrijednost se podešava etalonom napona Ee, kao na slici 5.

Ee 1 2 EX

Pr
RE N
4

3 RK

E POM
RP
Slika 5.Principijelna shema kompenzatora

Vidi se da kompenzator ima pomoćno napajanje Upom kola sa otporom Rp. Također u shemu su
uključeni kompenzacioni otpor Rk i etalonski otpor Re. U shemu je uključen i etalon napona i
neopznata elektromotorna sila Ux.
Kod rada kompenzatora redosljed je sljedeći:
Uspostavljanje struje I u radnom režimu kompenzatora preko pomoćnog izvora napajanja Upom
(prekidač Pr u položaju 1).
Mjerenje nepoznate elektromotorne sile Ux (prekidača Pr u položaju 2).

U oba položaja prekidača nulindikator bi trebalo da pokazuje nulu. U položaju prekidača 1 važi:
Ue  I R e , (6.)

odakle je:
Ue
I .
Re

Ako je prekidač u pložaju 2 i ako se regulacionim otpornikom podesi da nema struje kroz
nulindikator tada je:

5
U X  I R 34 . (7)

Pošto se vrijednost struje nije mijenjala to je:

Ue
UX  R 34 , (8)
Re

gdje je I uspostavljena struja kod položaja prekidača 1, a R34 kompenzacioni otpor kada je
uspostavljena ravnoteža.
Lindek–Rotova (Lindeck–Rothe) shema (Slika 6.) služi za pogonska mjerenja.

RP E POM

I
Re
A

UX

Slika 6. Osnovna shema Lindek – Roteovog kompenzatora

Kompenzacioni napon dobija se kao pad napona na etalonskom otporu Re podešavanjem struje
pomoćnog kola I pomoću promjenjivog otpora Rp. U slučaju ravnoteže kroz nulindikator ne prolazi
struja. Vrijednost nepoznatog napona je:

UX  I R e . (9.)

Tačnost mjerenja ovisi o tačnosti upotrebljenog ampermetra. Ovi kompenzatori su naročito

prikladni za mjerenja malih vrijednosti napona (reda mV).
Korisno je naglasiti da će pri uravnoteženju kompenzatora izvor, čiji se napon mjeri biti
neopterećen (struja kroz nulindikator je nula), što dalje znači da vrijednost njegove unutrašnje
otpornosti ne utiče na rezultat mjerenja.
Tačnost mjerenja sa kompenzatorom ovisi o osjetljivosti kompenzatora koja se definiše kao:

I1 
SK  . (10.)
U X I1

Osjetljivost kompenzatorske sheme, u stvari, predstavlja priraštaj struje I1 kroz galvanometar
(nulindikator) kada se poslije uravnoteženja promjeni Ux za Ux, a /I1 predstavlja osjetljivost
galvanometra:

I1 Rk  Rp

 
U X R12 R k  R p  R12
. (11.)

6
f) Diferencijalni metod

Ovaj metod se temelji na mjerenju razlike između izmjerenog i poznatog napona pri nepotpunoj
kompenzaciji. Shema mjerenja je data na slici 7.

+ + - +
V1
I
+
UX U V2 RK
- UK

- -

Slika 7. Shema mjerenja istosmjernog napona diferencijalnom metodom

Mjerenje napona u kolima izmjenične struje

a) Mjerenje malih izmjeničnih napona

Za mjerenje malih izmjeničnih napona, također, se mogu koristiti elektrostatički instrumenti. Pri
tome će pokazivanje instrumenata biti proporcionalno stvarnoj vrijednosti ako je period sopstvene
frekvencije kazaljke mnogo veći od perioda promjene izmjeničnog napona.

Veoma mali izmjenični naponi dobijaju se kod ravnoteže mostova izmjeničnih struja. Tada nije
toliko važna tačnost korištenog instrumenta nego njegova osjetljivost pošto tačnost mosta ovisi od
osjetljivosti uređaja za poređenje.

Kao indikator ravnoteže pogodan je osciloskop (Slika 8.).

uV (t)

u h (t)

Slika 8. Osciloskop kao indikator ravnoteže

Referntni napon dovodi se, poslije pojačanja, na pločice za horizontalno skretanje elektronskog
snopa, a mjereni napon dovodi se, poslije pojačanja, na pločice za vertikalno skretanje. Zbog toga
se na ekranu katodne cijevi dobijaju Lisažuove figure. Ako su frekvencije oba dovedena napona
ista Lisažuova figura ima formu elipse čija površina i položaj u odnosu na koordinate zavise od
amplitude signala i faznog pomaka između dovedenih napona. Zahvaljujući tome znatno se
olakšava uravnotežavanje mosta. Može se smatrati da je uravnoteženje (podešavanje) mosta
završeno kada pri najvećem pojačanju pojačala signala, koji se dovodi na vertikalnu pločicu za
skretanje, na ekranu cijevi bude samo horizontalna linija.

7
b) Mjerenja napona industrijske frekvencije
Mjerenje napna industrijske frekvencije može se realizovati bilo kojim voltmetrom prilagođenim
frekvenciji od 50Hz. Kada je snaga objekta, koji se mjeri, velika mjerenje se realizira
elektromagnetnim ili elektrodinamičkim voltmetrima.
Za mjerenje napona industriske frekvencije primjenjuju se i kompenzatori izmjenične struje. Da bi
se mjereni napon U X  U X e jX uravnotežio kompenzirajućim naponom U K  U K e jK potrebno
je ispuniti sljedeće uslove:
jednakost modula napona Ux =Uk,
fazni pomak od 180 (x-k =180),
iste vrijednosti frekvencije,
isti oblik mjerenog i kompenzirajućeg napona.
Kompenzatori izmjeničnog napona su manje tačni u poređenju sa kompenzatorima istosmjernog
napona jer nemaju etalon elektromotorne sile.

c) Mjerenje izmjeničnih napona vrlo velike vrijednosti

U ovom slučaju koristi se naponski mjerni transformator (Slika 9.).

A B

a b
V

Slika 9. Shema priključivanja naponskog mjernog transformatora

Kod naponskih mjernih transformatora u kolu visokog napona, paralelno sa potrošačem čiji se
napon mjeri (kao voltmetar) uključuje se primarni kalem, dok se sekundarni kalem zatvara
impedansom instrumenta.
Kod naponskoh mjernih transformatora važi odnos namotaja N1>N2. Zbog toga što je napon na
primaru mnogo veći od napona na sekundaru.
Vrijednost mjerenog napona može se odrediti prema pokazivanju instrumenta priključenog na
sekundar mjernog transformatora. Za to je potrebno znati stvarni odnos trensformacije:

U1
kU  . (12.)
U2

Tako je napon, koji se mjeri, jednak:

8
U1  k U U 2 . (13.)

Pošto je stvarni prenosni odnos vrlo teško odrediti koristi se nominalni odnos transformacije, koji
se može pročitati na tablici transformatora. U ovom slučaju barata se sa nominalnim vrijednostima
napona primara odnosno sekundara.
Zbog različitih vrijednosti stvarnog i nominalnog prenosnog odnosa transformacije, javlja se
relativna greška mjerenja, koja se računa kao:

U1'  U1 K  KU
gU  100%  UN , (14.)
U1 KU

gdje je U1'  K UN U 2 i U1  K U U 2 .

Greška gU se zove naponska greška napnskog mjernog transformatora.

Poznato je da je kod idealnih transformatora fazna razlika između vektora sekundarnog napona U2 i
vektora primarnog napona U1 je 180. Međutim, kod realnih mjernih transformatora pojavljuje se
fazna greška  transformatora.
Drugi način prilagođavanja visokih imjeničnih napona na vrijednosti koje su prikladne za mjerenje
je korištenje kapacitivnih djeljitelja napona.
Često je potrebno odrediti vršnu vrijednost izmjeničnog napona visoko-naponskog izvora. Za to
mjerenje koristi se amplitudni ispravljač. Na slici 10. data je shema kada je ispravljač spojen na
kapacitivni djeljitelj napona.
Kondenzator C se u pogonskim uslovima napuni do vršne vrijednosti napona U2m. Pri tome
unutrašnji otpor voltmetra treba da bude što veći kako bi se kondenzator C što manje praznio za
vrijeme onog perioda kada ispravljač ne propušta struju.

C1

D
U1M

C2 C V
U 2M

Slika 10. Shema uključivanja ispravljača za mjerenje vršnih vrijednosti veoma visokih izmjeničnih napona

Efektivna vrijednost prostoperiodičnog napona vrlo velike vrijednosti može da se izmjeri

korištenjem kapacitivnog djeljitelja napona koji se sastoji od jednog visokonaponskog
kondenzatora C1 i jednog niskonaponskog kondenzatora C2.
Veza između napona U1 i U2 data je izrazom:

9
  C 
U1  U 2 1  1  . (15.)
 C2 

C1

U1

C2 V U2

Slika 11. Mjerenje efektivne vrijednosti napona kapacitivnim djeljiteljem

MJERENJE STRUJE
Mjerenje istosmjerne struje

a) Direktno mjerenje struje

Ampermetar se priključuje u seriju sa potrošačem. Uključenje ampermetra unutrašnjeg otpora R A u

kolu sa izvorom elektromotorne sile E i ukupnim otporom R (otpor opterećenja i izvora) dovodi do
povećanja ukupnog otpora i smanjivanja struje u kolu.
Relativna greška I mjerenja struje Ix je:

I X  I E /(R  R A )  E / R RA / R
I    , (16.)
I E/R 1 RA / R

gdje je I stvarna vrijednost struje u kolu bez uključivanja ampermetra, a Ix mjerena vrijednosti
struje u kolu.
Odnose otpora moguće je zamijeniti odnosima snage amperetara PA i snage samog kola P:

  P / PA  / 1  PA / P . (17.)

Greška mjerenja je utoliko manja ukoliko je manja snaga ampermetra PA u poređenju sa snagom
kola P. Zbog toga ampermetar koji se uključuje serijski u kolo mjerenja i potrebno je da ima mali
unutrašnji otpor (RA0).

b) Posredno mjerenje jednosmjerne struje

Vrlo male jačine struja su jačine koje su manje 10-12A. Struje do jačine 10-6A mogu da se mjere
instrumentima sa kazaljkom, do jačine 10-9A galvanometrom sa svjetlosnom kazaljkom, a do 10-
12
A galvanometrom sa ogledalom.

10
Za mjerenje jačine struja manjih od 10-12A koriste se elektrometri, koji mogu da mjere jačinu struje
do 10-18A.
Mjerenje struje vrlo male jačine vrši se mjerenjem pada napona koji pravi mjerena struja kod
njenog prolaska kroz neki otpor velike otpornosti R (102–109), ili neki kondenzator poznatog
kapaciteta C bez gubitaka (Slika 12.).

R C
IX IX

UR UC

ELEKTROMETAR ELEKTROMETAR

Slika 12. Mjerenje vrlo malih struja mjerenjem pada napona

U prvom slučaju je:

UR  IX R . (18.)

Ako je, na primjer, I X  1016 A  , a R X  109  biće UR =10-7 (V).

U drugom slučaju je:
t
U C  I X , (19.)
C
pri čemu je t vremenski interval za koji se izvrši promjena napona za Uc.
Uzimajuću dovoljno dug vremenski interval za t (na primjer: 15 (min) ) struje jačine reda 10-18(A)
mogu se odrediti kao:
U C
IX  C .
t

U ovakvoj vrsti mjerenja se koriste, zbog svojih karakteristika, elektrostatski instrumenti (kvadratni
elektrometar u heterostatskom spoju ili elektronski elektrometri).

Mjerenje vrlo velikih imjeničnih struja

U ovom slučaju koristi se strujni mjerni transformator (Slika 13.). Kod strujnih mjernih
transformatora u kolo visokog napona (struje) uključuje se primarni kalem, dok se na sekundarni
kalem priključuje ampermetar. Pri tome se primarni kalem uključuje u mjerno kolo u seriju sa
potrošačem.
Kod strujnih mjernih transformatora predviđenih za mjerenje struja jačih od 500(A), primarni
kalem može da bude u vidu jednog pravolinijskog provodnika od bakra koji prolazi kroz otvor
jezgre. Kako je jačina struje primarnog kalema mnogo veća od jačine struje sekundarnog kalema to
je N1<N2.

11
 Z

Slika 13. Shema priključivanja strujnog mjernog transformatora

Vrijednost mjerene veličine može se odrediti prema pokazivanju instrumenta priključenog na

sekundar mjernog transforamtora. Zato je potrebno znati stvarni odnos transformacije:

I1
K1  . (20.)
I2

Kako je stvarni prenosni odnos vrlo teško odrediti koristi se nominalni odnos transformacije koji se
može pročitati na tablici transformatora. U ovom slučaju barata se sa nominalnim vrijednostima
struja primara i sekundara.
Tada se, zbog nejednakosti stvarnog i nominalnog odnosa transformacije, pojavljuje procentualna
relativna greška mjerenja:

I1'  I1 K  KI
gI  100%  IN 100% , (21.)
I1 KI

gdje je I1'  K IN I 2 i I1  K I I 2 .

Greška gI se zove strujna greška strujnog mjernog transformatora.

Isto kao kod naponskih mjernih transforamtora i kod strujnih transformatora se javlja fazna razlika
između vektora sekundarne struje I2 i vektora primarne struje I1 koja nije tačno 180 nego se
razlikuje za neki ugao . Ovaj ugao se zove fazna greška.
Mjerenje jačine izmjenične struje može se uraditi i bez prekida provodnika kroz koji teče mjerena
struja, ako se koriste strujna kliješta, koja u stvari predstavljaju strujni mjerni transformator čije je
jezgro napravljeno u obliku kliješta koja se posebnim dugim ručicama (od izolacionog materijala)
mogu da otvore, obuhvate provodnik kroz koji se mjeri jačina struje i potom zatvori.
U ovom slučaju provodnik, koji je obuhvaćen kliještima, predstavlja primarni kalem transformatora
od jednog navoja dok je sekundarni kalem namotan na samo jezgro. Pri tome je na priključke
sekundarnog kalema priključen odgovarajući ampermetar.

12
 MJERENJE ELEKTRIČNE SNAGE
Snaga se definira kao brzina kojom se energija razmjenjuje (prenosi, emitira, absorbira) između
sistema, jedinica sistema ili elemenata tj. snaga se definira preko relacije:
dW
p
dt
Prilikom mjerenja snage koriste se razni instrumenti i različite metode mjerenja. Izbor načina
mjerenja snage ovisi od više faktora kao što su:
 vrsta električnog signala (istosmjerni ili izmjenični);
 frekvencija i talasni oblik električnog signala;
 veličina mjerene snage;
 dozvoljena greška mjerenja;
 vrsta potrošača na kojem se vrši mjerenje.
Naravno, ne postoji instrument ili metoda koja može istovremeno da zadovolji sve ove zahtjeve,
već se koristi čitav niz mjernih uređaja i metoda u ovisnosti od definisanih zahtjeva.
Prema međunarodnim standardima snaga je izvedena fizikalna veličina u sistemu fizikalnih
veličina, pa je u skladu sa tim i jedinica snage vat (W) izvedena mjerna jedinica međunarodnog
sistema jedinica definisana kao snaga koju proizvodi energiju od 1 džula u 1 sekundi:
J J C kg  m 2
W   V  A 
s C s s3
Ova definicija jedinice snage usvojena je 1948. god. na 9. generalnoj konferenciji za mjere i
utege.
Mjerenje električne snage može se odnositi na mjerenje snage koju isporučuje neki izvor
električne energije ili na mjerenje snage koja se dostavlja nekom potrošaču.
Trenutna snaga se, u općem slučaju, definira, kao proizvod trenutnih vrijednosti napona u(t) i
struje i(t) kao:
 u t   it 
dW
p
dt
U krugovima prostoperiodične izmjenične jednofazne struje trenutna vrijednost aktivne snage je
data kao:
p(t )  ut   it   2U sint     2 I sint   U  I cos   cos2t   
Očito je da se trenutna vrijednost snage sastoji od dva dijela, jednog koji je vremenski konstantna
veličina i drugog koji se mijenja sa dvostrukom frekvencijom od frekvencije napona i struje.
Vremenski dijagram napona, struje i snage dat je na slici 1.

1
 Slika 1. Dijagram napona, struje i snage u krugu izmjenične struje (  0)
Srednja vrijednost snage definira se kao:
T
1T
U I cos - cos 2ωt   dt  U I cos
1
P
T  p(t) dt  T 0
0

U slučaju, kada su napon i struja u fazi (   0) , srednja vrijednost aktivne snage jednaka je:
T
1T
 p(t) dt  T  U I 1 - cos 2ωt dt U I
1
P
T 0 0

Iz predhodnih izraza se vidi da je srednja vrijednost snage najveća kada je  = 0. U slučaju kada
je   0 jedan dio energije u svakom periodu vraća se u izvor.
Kod mjerenja snage bitan je samo konstantni dio, odnosno srednja vrijednost snage.
U krugovima istosmjerne struje snaga je definirana proizvodom struje kroz prijemnik i napona
na krajevima prijemnika, to jest:
P U I
Za direktno mjerenje snage koriste se mjerni instrumenti namjenjeni isključivo za mjerenje snage
koji se zovu vatmetri.
Ukoliko u izmjeničnom električnom krugu pored elemenata čisto otpornog karaktera, postoje i
elementi induktivnog ili kapacitivnog karaktera onda se u njemu javlja i reaktivna snaga Q, koja
je određena relacijom:
Q  U  I  sin 
Jedinica za reaktivnu snagu je 1 VAr. Mjerni instrumenti za direktno mjerenje reaktivne snage
zovu se varmetri.
Ukupna snaga, zbir aktivne i reaktivne snage, koja postoji na prijemniku, naziva se prividna
snaga i njen modul određen je izrazom:
S  P2  Q2
Jedinica za mjerenje prividne snage je VA. Ove jedinice za prividnu i reaktivnu snagu (VA i
VAr) su jedinice izvan SI sistema,ali su iznimno dopuštene za upotrebu u elektrotehnici.

2
 ETALONI I INSTRUMENTI ZA MJERENJE ELEKTRIČNE SNAGE
Etaloni električne snage
Za razliku od etalona ostalih električnih veličina, etaloni električne snage imaju relativno veliku
mjernu nesigurnost i relativno malu tačnost, u odnosu na instrumente za mjerenje snage. Čak i
vrhunski mjeriteljski instituti u svijetu nisu razvili etalone snage koji znatno odskaču po tačnosti
od komercijalnih mjernih instrumenata.
U krugovima istosmjerne struje, etaloni snage uspostavljaju se primjenom izraza:
U2
P U I  I R 
2

R
to jest, sastoje se od referentnih strujnih i naponskih izvora i etalonskih otpornika.
Na ovaj način se mogu realizirati primarni etaloni snage u krugovima istosmjerne struje sa
mjernom nesigurnošću od cca ± 0,01 % kojima se kalibriraju elektrodinamski vatmetri klase
tačnosti 0,05 , 0,1 i 0,2. Ovi vatmetri se, potom, mogu koristiti kao sekundarni etaloni snage.
Kod električnih krugova izmjenične struje u oblasti niskih frekvencija do nekoliko stotina Hz,
kao etaloni koriste se elektrodinamski vatmetri klase tačnosti 0,05 i 0,1 kalibrirani preko
istosmjernih električnih veličina. U poslijednje vrijeme se sve više primjenjuju i elektronički
vatmetri kao etaloni NF snage, s obzirom da je njihova mjerna nesigurnost reda ± 0,01 %. Sa
elektroničkim vatmetrom u povratnoj sprezi razvijeni su i elektronički kalibratori snage.
U električnim krugovima visokih frekvencija (do nekoliko GHz) etaloni snage se uglavnom
realiziraju na osnovi poređenja snage VF prijemnika sa poznatom snagom prijemnika istog tipa
realiziranog pomoću istosmjerne ili NF struje. Većina mjeriteljskih instituta u svijetu koristi
ovakve etalone VF snage primjenjujući kalorimetarski postupak gdje se povećanje temperature
fluida u kalorimetru uzima kao indikacija absorbirane VF ili NF snage. Ovakvim etalonima se u
frekventnom opsegu od 1 MHz do 10 GHz postiže reprodukovanje jedinice snage u opsegu
1 – 100 mW sa mjernom nesigurnošću od ± 0,1 % do ± 0,5 % u ovisnosti o frekvenciji. Pomoću
ovako realiziranih primarnih etalona VF snage kalibriraju se vatmetri sa bolometrijskim
senzorom kao najčešće korišteni sekundarni etaloni VF snage.
Elektrodinamski vatmetri
Svi električni mjerni instrumenti kod kojih se zakretni moment dobije kao posljedica djelovanja
dvije struje ili dva napona mogu se koristiti za direktno mjerenje snage kao vatmetri.
Za mjerenje snage u krugu istosmjerne struje najpraktičnije je koristiti elektrodinamski vatmetar
čije su osnovne karakteristike izložene u poglavlju o analognim električnim instrumentima.
Otklon elektrodinamskog instrumenta jednak je:
  K  I1  I 2
gdje je konstanta K data kao:
N1  N 2  b  h   0
K
D  l1

3
Vidi se da je otklon kazaljke ovog instrumenta proporcionalan proizvodu konstante K (koja je
određena geometrijskim dimenzijama svitaka, brojevima zavoja oba svitka, konstantom opruge i
permeabilnošću vakuuma) i struja kroz oba svitka.

Slika 2. Elektrodinamski vatmetar

Nepomični svitak sa brojem namotaja N2 izrađuje se od relativno malo zavoja žice velikog
presjeka, tj. kao strujni svitak. Pomični svitak sa brojem namotaja N1 izrađuje se sa relativno
puno zavoja vrlo tanke žice i dodaje mu se omski otpor velike vrijednosti Rdod u seriju, tj. on se
izrađuje kao tipični naponski svitak. Ovaj veliki otpor se dodaje u cilju zaštite tanke žice
pokretnog svitka od prevelike struje. To se shematski prikazuje kao na slici 3.
Ako se sada kroz svitak 1 propusti struja potrošača, (tzv. „strujni
svitak“), a svitak 2 se priključi na napon potrošača (tzv. „naponski
svitak“), gdje je u pravilu ovom naponskom svitku u seriju dodan
veliki omski otpor Rdod tada se može pisati:
uT
i2  iT i i1  ing 
Rng
gdje je: Rng ukupni otpor naponske grane (zbir otpora naponskog
svitka i dodatnog otpora).
Kako je:
uT
  K  i1  i2  K   iT  KW  uT  iT  KW  pT Slika 3.
Rng
očito je da bi otklon kazaljke instrumenta trebao biti srazmjeran vrijednosti snage na potrošaču.
Dakle, ovakvim spojem dobije se instrument kojem je otklon kazaljke linearno ovisan od snage,
pa je jasno zbog čega se instrument u takvom spoju upravo i koristiti za mjerenje snage potrošača
(ili izvora). Ovaj se instrument u preko 95 % slučajeva izrađuje isključivo za mjerenje snage.
Vatmetri imaju redovito skalu sa nulom na lijevom kraju skale. Otklon kazaljke instrumenta
može biti pozitivan ili „negativan“. „Negativan“ otklon je kada se kod pravilnog spajanja
vatmetra kazaljka nastoji otkloniti u lijevo (izvan skale instrumenta). U tom slučaju treba
promjeniti redoslijed spajanja naponskih priključaka instrumenta, kako bi se ipak mogao očitati
4
taj otklon. Neki vatmetri imaju ugrađenu preklopku s kojom se
vrši promjena smjera struje kroz naponski svitak. Ova preklopka
ima označena dva položaja '+' pozitivni otklon i '–' negativan
otklon.
Da bi se znalo kako treba pravilno spojiti vatmetar (da se dobije
pozitivan otklon), proizvođači označavaju jednu strujnu i jednu
naponsku stezaljku sa zvjezdicom. Vatmetar se spaja tako da
struja ulazi na strujnu stezaljku označenu zvjezdicom. Isto tako,
naponska stezaljka, koja je označena sa zvijezdicom, spaja se na
tačku s pretpostavljenim višim potencijalom, a druga naponska
stezaljka na tačku s pretpostavljenim nižim potencijalom. Ako je
tako spojen i ako je smjer toka energije od izvora prema Slika 4.
potrošaču, onda će vatmetar imati pozitivan otklon.
U shemama se vatmetar najčešće predstavlja kao i većina ostalih instrumenata sa kružnicom u
koju je upisano slovo W (slika 5.). Za razliku od većine drugih instrumenata vatmetar ima četiri
priključne stezaljke. Obično se horizontalno prikazuju strujne stezaljke (najčešće debljom
linijom) a vertikalno se prikazuju naponske stezaljke (najčešće tanjom linijom). U svakom
slučaju potrebno je označiti ulazne stezaljke sa zvjezdicom *.

a) b)
Slika 5.

Također, bitno je napomenuti da se naponski i strujni svitak vežu tako da budu na istom
potencijalu. To znači da početak naponskog svitka treba vezati za vodič u kojem se nalazi strujna
grana i to ili sa početkom strujne grane ili sa krajem, kako je to i prikazano na slici 5.
Kod samog mjerenja snage potrebno je uz vatmetar obavezno spojiti voltmetar i ampermetar, čak
i onda kad nas iznos struje i napona ne zanima. Vatmetar pokazuje otklon koji je proporcionalan
proizvodu napona i struje:
W  kW  U W  I W
gdje su: UW – napon doveden na naponske stezaljke vatmetra,
IW – struja koja prolazi kroz strujni svitak vatmetra.
Kod toga može napon biti nekoliko puta niži od odabranog mjernog područja, a istovremeno
može struja biti nekoliko puta veća ili obratno. U tom slučaju, vatmetar neće pokazati prevelik
otklon, tako da se može smatrati da je sve u redu, ali bi u datom primjeru vrlo vjerojatno pregorio
strujni svitak vatmetra. Da bi ovo bilo jasnije treba uzeti konkretan primjer. Neka vatmetar ima
mjerne opsege napona i struje MOV = 100 V i MOA = 5 A, odnosno mjerni opseg snage je
MOW = 1005 = 500 W. Ako se dati instrument priključi na potrošač čiji su napon i struje jednaki

5
U = 10 V i I = 10 A, odnosno čija je snaga P = 100 W vatmetar će pokazivati 20 % od
vrijednosti punog otklona:
P 100
  m   m   0,2   m
MOW 500
Iako je otklon kazaljke vatmetra na samo 20 % punog otklona strujni svitak je preopterećen sa 2
puta većom strujom, odnosno njegovo zagrijavanje je 4 puta veće od dozvoljenog.
U upotrebi su često i kompenzirani vatmetri kod kojih nije
potrebna korekcija zbog potrošnje naponske grane. Ovi
vatmetri sadrže još jedan pomoćni nepokretni svitak p tanke
žice sa istim brojem namotaja kao i strujni svitak, koji je
tjesno uz njega i namotan. Pomoćni svitak se veže serijski sa
pokretnim svitkom, kako se vidi na slici 6
U slučaju nekompenziranog vatmetra koji je priključen na
izvor napona U, a nema priključen potrošač (otvoren krug)
postoji određeni otklon instrumenta jer kroz strujnu i
naponsku granu protječe struja čija veličina ovisi o otporima
Slika 6. Kompenzirani vatmetar
strujne i naponske grane. Pokazivanje vatmetra biće različito
od nule, iako se zna da nema potrošnje snage na potrošaču. Pokazivanje vatmetra, ustvari,
predstavlja gubitke u njegovim namotajima. Kod kompenziranog vatmetra vidi se da kroz strujni
svitak teče struja koja je jednaka sumi struje kroz potrošač IT i struje kroz naponski svitak Ing.
Kroz pomoćni namotaj p teče struja naponskog svitka Ing, ali u suprotnom smjeru u odnosu na
smjer struje kroz strujni svitak. Stoga će jačina elektromagnetskog polja usljed struje Ing kroz
pomoćni svitak i strujni svitak biti poništena i vatmetar će u tom slučaju pokazivati nulu, tj. tačnu
vrijednost snage potrošača.
Bitno je naglasiti da korekcija rezultata kod ovog tipa vatmetra nije potrebna zbog njegove
potrošnje. Međutim kako se po pravilu ampermetri i voltmetri dodaju u mjerni krug, korekciju
zbog potrošnje tih instrumenata potrebno je provesti.
U krugovima izmjenične struje elektrodinamski vatmetar se veže na potpuno isti način kao i u
krugovima istosmjerne struje. Koriste se za mjerenje aktivne i reaktivne snage na niskim
frekvencijama (do cca 400 Hz). Aktivna snaga nekog potrošača se može izraziti kao:
P  U  I  cos 
Da bi elektrodinamski vatmetar mjerio snagu neophodno je da mu napon U i struja naponske
grane INW budu u fazi. Prilikom protjecanja izmjenične struje, induktivitet naponske grane
izaziva mali fazni pomak δ između struje INW i napona naponske grane U kao što je prikazano na
slici 7. Ovaj pomak dovodi do dodatne greške koju je neophodno korigirati. Čak i kod vatmetara
najviše klase tačnosti ova greška se ne smije zanemariti. Tada vatmetar neće mjeriti stvarnu
snagu potrošača P prema predhodnoj relaciji, već će zbog faznog pomaka δ pokazivati
vrijednost:
PW  U  I  cos   
Greška mjerenja zbog faznog pomjeraja se može izračunati kao:
PW  P U  I  cos     U  I  cos 
g (%)    100
P U  I  cos 

6
Kako ugao  u principu, ima malu vrijednost pa vrijedi da je
cos   1 i sin    . Sada je:
cos     cos  cos   sin  sin   cos    sin 
Sada je greška mjerenja zbog faznog pomjeraja jednaka:
g (%)  100    tg ( )
Ova greška ima značajnu ulogu kod mjerenja snage potrošača s
malim faktorom snage. Utjecaj induktivnosti u naponskoj grani
može se kompenzirati dodavanjem u naponsku granu otpornosti,
induktiviteta i kapaciteta. Ove kombinacije su frekventno ovisne
tj. utjecaj induktivnosti naponske grane ostvaren je samo na Slika 7. Vektorski dijagram
frekvenciji za koju su podešene vrijednosti dodatnih elemenata.

Elektronički vatmetri
Elektronički vatmetri se danas sve više koriste i to ne samo u području frekvencije električne
mreže (50–60 Hz), već i u širem području frekvencija do reda 1 MHz. Većina vatmetara
proizvedenih zadnjih 20-tak godina su elektronički. Oni imaju izrazite prednosti u odnosu na
klasične elektrodinamske vatmetre i to:
 trajniji su,
 nemaju mehaničkih dijelova,
 imaju manju vlastitu potrošnju,
 ne ovise od položaja pri montaži,
 tačniji su, i
 imaju viši frekvencijski opseg koji ovisi od upotrijebljenog množača.
S elektroničkim vatmetrima mjerenje je jednostavnije, brže i komfornije, jer većina ovih
instrumenata automatski podešavaju strujna i naponska područja. Na digitalnom pokazniku, u
principu, pokazuju se i napon i struja i snaga. Najčešće se može računati još i reaktivna i prividna
snaga, te faktor snage. Osim toga, imaju međusklopove za serijsku i paralelnu komunikaciju s
računarom što omogućava automatizaciju mjerenja, te bržu obradu i prikaz rezultata mjerenja.
Princip konstrukcije elektroničkog vatmetra polazi od definicije trenutne i srednje vrijednosti
snage datih jednačinama u uvodnom dijelu. Ako su napon i struja sinusoidalne veličine sa
međusobnom faznom razlikom φ, onda se može napisati da je trenutna vrijednost snage jednaka:

 cos   cos2t   
UmIm
p(t )  u t   it   U m sin t     I m sin t  
2
U uvodnom dijelu je rečeno da je kod mjerenja snage bitan samo konstantni dio, odnosno srednja
vrijednost snage koja iznosi:
U I
P  m m  cos   U  I  cos 
2
Ova komponenta se može izdvojiti primjenom niskopropusnog filtera, koji odstranjuje
vremenski promjenljivu komponetnu trenutne snage. Trenutna snaga se dobija na izlazu

7
množača, čiji su ulazi proporcionalni signalima napona i struje mjernog signala. Ako se na izlaz
množača postavi instrument sa pokretnim svitkom, onda zbog inercije pokretnog dijela
niskopropusni filter nije ni potreban već instrument direktno pokazuje vrijednost srednje snage.
Na slici 8. data je principijelna shema elektroničkog vatmetara. Na ulaz u analogni množač
dovode se preko strujnih i naponskih mjernih transformatora i pojačala za prilagođavanje mjerni
signali. Množač ima naponski i strujni ulaz, tako da je napon na krajevima naponskog ulaza
proporcionalan naponu na prijemniku u, a napon na krajevima strujnog ulaza proporcionalan
struji kroz prijemnik i. Na izlazu, množač daje signal koji odgovara trenutnoj vrijednosti snage u
skladu sa predhodnom jednačinom. Nakon potrebnog prilagođavanja signala u pojačalu signal se
dovodi na instrument sa pokretnim svitkom koji istovremeno filtrira promjenljivu komponentu i
prikazuje samo konstantnu komponentu tj. srednju vrijednost snage.

Slika 8. Principijelna shema analognog elektroničkog vatmetra

Principijelna shema elektroničkog analogno digitalnog vatmetara data je na slici 9. Vidi se da je
konstrukcija datog instrumenta ista kao i analognog s tom razlikom što se izlazni signal iz
analognog množača, koji je proporcionalan mjerenoj snazi, poslije NF filtera, pomoću A/D
pretvarača konvertuje u digitalni oblik i vodi na digitalni indikator.

Slika 9. Principijelna shema analogno digitalnog elektroničkog vatmetra

Najvažniji dio elektroničkog vatmetra svakako je množač, jer od njega ovisi i tačnost i linearnost
instrumenta. Množač sa diferencijalnim pojačalom može se upotrijebiti do frekvencija reda
1 MHz sa greškom ± 0,7 %, dok se množač zasnovan na log–antilog pojačalima može koristiti
do frekvencije 200 kHz sa greškom ± 0,3 %. Međutim, najbolji rezultati se postižu pomoću

8
množača sa impulsno širinskom modulacijom, kod kojih je frekvencijski opseg do 200 kHz a
greška instrumenta svega ± 0,01 %. Zbog ovako male greške, elektronički vatmetri ovog tipa se
često primjenjuju i u oblasti mrežnih fekvencija.
Princip rada impulsnog množila (TDM–time division multiplier) prikazan je pojednostavljeno na
slici 10. Jedna od ulaznih veličina (u ovom slučaju struja potrošača ix) upravlja impulsno
širinskim modulatorom, tj širinom niza impulsa. Druga ulazna veličina (u ovom slučaju napon
potrošača ux) upravlja amplitudom tog niza impulsa.
U impulsno širinskim modulatorom upoređuju se vrijednosti napona pilastog generatora up sa
vrijednosti napona uy koji je proporcionalan struji potrošača. U trenutku izjednačenja ova dva
napona nastaje skokovita promjena izlaznog napona u modulatora, što za posljedicu ima niz
impulsa različite širine.

Slika 10. Blok dijagram TDM množača

Ovaj izlazni signal upravlja radom prekidača u impulsno amplitudnom modulatoru tako da
izmjenično uključuje signale napona potrošača +ux i signal dobijen iz invertujućeg pojačala –ux.
Na izlazu ovog modulatora dobije se signal kao niz impulsa različite širine, a maplitude
srazmjerne veličini ulaznog napona ux.

9
 Slika 11. Vremenski dijagram signala iz TDM množača
Iz tako dobijenog impulsno – širinski – amplitudno moduliranog niza impulsa izdvaja se pomoću
NF filtera (integratora) istosmjerna komponenta Uizl koja je data kao:
1  1 
t t t1  t 2
1 1
U izl   u ( t ) dt   u ( t ) dt   u x (t )dt   u (t  t )  Ku x u y  K ' u x ix
RC  0  RC x 2 1
x x
RC 0 t1 
Vidi se da je istosmjerna komponenta izlaznog signala proporcionalna mjerenoj aktivnoj snazi
potrošača. Greške ovog sklopa najviše ovise o frekvenciji pilastog napona. Greška je manja ako
je ta frekvencija veća i obrnuto. U principu je frekvencija pilastog napona deset puta veća od
najviše frekvencije mjerne veličine.
Postoje i druge izvedbe množača koji se upotrebljavaju za mjerenje snage kao što su parabolični
i tranzistorski množač, u kojima se također na izlazu dobiva istosmjerni napon ili struja
srazmjerna mjerenoj snazi.
Parabolični množači tvore proizvod napona i struje, tako da ih najprije pretvore u njima
proporcionalnu istosmjernu struju iU i iI ili njima proporcionalne napone uU i uI, a onda njihove
kvadrirane sume, odnosno razlike oduzme:
iU  iI 2  iU  iI 2  iU2  2  iU  iI  iI2   iU2  2  iU  iI  iI2   4  iU  iI
Otpor Rp ima paraboličku karakteristiku koja se može opisati relacijom i  k  u 2 i ima znatno
veću vrijednost od otpornika R smještenog između tačaka 1 i 2 odnosno 2 i 3 kao na slici 12.
Napon uU na sekundaru naponskog mjernog transformatora proporcionalan je naponu potrošača,
a napon uI na otporu RI u sekundarnom krugu strujnog transformatora proporcionalan je struji
potrošača.

10
Kroz otpor R između stezaljki 1 i 2 teče struja k(uU + uI)2, a kroz otpor R između stezaljki 2 i 3
k(uU - uI)2. Napon između stezaljki 1 i 3 je sada:
 
u13  k  R  uU  u I   uU  u I   4  k  R  uU  u I
2 2

Srednja vrijednost tog napona iznosi 4kRUUUIcosφ i očito je proporcionalna snazi potrošača.

Slika 12. Parabolički množač Slika 13. Tranzistorski množač

Kod tranzistorskih množača (slika 13.) iskorištava se ovisnost strmine tranzistora o struji
emitera. Napon uU, proporcionalan naponu potrošača, upravlja strminom oba tranzistora, a napon
uI upravlja bazom jednog od tranzistora. Razlika kolektorskih napona proporcionalna je tada
proizvodu uUuI i dovodi se na diferencijalno pojačalo.
Postoje i izvedbe vatmetara baziranih na digitalnim množačima kako je to principijelno
prikazano na slici 14.

Slika 14. Digitalni elektronički vatmetar

Ulazni signali se, nakon prilagodbe signala, pomoću odgovarajućih pojačala vode u sklop za
uzorkovanje (Sample/Hold sklop) i dalje na analogno digitalni konvertor. Signal iz A/D

11
konvertora vodi se u digitalni množač. Ako je uzimanje uzoraka u jednakim intervalima onda je
aktivna snaga jednaka srednjoj vrijednosti niza uzoraka trenutne snage:
1 N 1 1 N 1
p   p( k )   u( k )  i ( k )
N k 0 N k 0
gdje je N – broj uzoraka u jednom periodu ulaznog signala, a u(k) i i(k) su k-ti uzorci napona i
struje respektivno.
Period uzorkovanja može se podesiti korištenjem frekvencije množača
Kod mjerenja snage pomoću elektroničkih vatmetara nisu potrebni ampermetri i voltmetri za
zaštitu. Elektronički vatmetri spajaju se jednako kao i analogni električni vatmetri. Treba paziti
na tačnost mjerenja kod malih vrijednosti cos (proizvođači ga obično ne navode u uputstvu).

MJERENJE SNAGE U KRUGOVIMA ISTOSMJERNE STRUJE

Poznato je da se u krugovima istosmjerne struje snaga predata nekom potrošaču računa kao
proizvod napona na krajevima potrošača UT i jačine struje koja protječe tim potrošačem IT, pa se
može pisati:
PT  UT  I T
Električna snaga potrošača poznatog otpora R može se odrediti mjerenjem napona na tom
otporniku ili mjerenjem struje koja protječe kroz njega na osnovu relacija:
U2
P ili P  I 2 R
R
Mjerenje snage u krugovima istosmjerne struje se može izvršiti na dva načina i to:
 direktnim mjerenjem pomoću vatmetra;
 indirektnim mjerenjem pomoću voltmetra i ampermetra.

Indirektne metode mjerenja snage u krugovima istosmjerne struje

Indirektnom metodom, u literaturi poznatoj kao UI–metoda mjerenja snage, u krugovima
istosmjerne struje, mjeri se napon na krajevima potrošača (priključivanjem voltmetra paralelno
potrošaču) i jačina struje koja protječe kroz potrošač (priključivanjem ampermetra u seriju sa
potrošačem). Do vrijednosti mjerene snage se dolazi množenjem očitanih vrijednosti sa
ampermetra IA i voltmetra UV prema jednačini Pmj  UV  I A .
Pri tome su moguća dva spoja ampermetra i voltmetra u odnosu na potrošač. U prvom slučaju
prikazanom na slici 15. voltmetar se spaja paralelno sa potrošačem a ampermetar se spaja u
seriju sa paralelnim spojem voltmetar–potrošač tj. u seriju sa izvorom.

12
 Slika 15. UI–metoda mjerenja snage – spoj voltmetra paralalno potrošaču
U drugom slučaju, prikazanom na slici 16. ampermetar se spaja u seriju s potrošačem, dok se
voltmetar spaja paralelno sa serijskim spojem potrošač-ampermetar tj. paralelno sa izvorom. Iz
prethodno rečenog jasno je da se u oba slučaja javlja sistematska greška metode mjerenja, koju je
moguće otkloniti korekcijom ukoliko je poznata vrijednost unutarnjeg otpora voltmetra, odnosno
ampermetra.
Ako su voltmetar i ampermetar spojeni kao na slici 15. tada voltmetar pokazuje vrijednost
napona na krajevima potrošača UT koji je od napona izvora UI niži za pad napona na ampermetru
UA pa se može pisati:
UV  U T  U I  U A  U I  I A  RA
Ampermetar pokazuje zbir jačina struje koja protječe kroz potrošač IT i struje kroz voltmetar IV ,
a koja je jednaka struji koju daje izvor II iz čega slijedi relacija:
UV
I A  I I  I T  IV  I T 
RV
Vrijednosti unutarnjeg otpora voltmetra u principu je jednostavno odrediti kao umnožak
karakterističnog otpora voltmetra (koji je redovito naznačen na voltmetru) sa mjernim opsegom
voltmetra na kojem se vrši mjerenje. Za razliku od voltmetra, vrijednost unutarnjeg otpora
amermetra nije naznačena na ampermetru, već se utvrđuje mjerenjem. Kod mjerenja unutarnjeg
otpora ampermetra potrebno je voditi računa da se vrijednost unutarnjeg otpora ampermetra
mjeri na mjernom opsegu koji se koristio prilikom mjerenja snage.
Na osnovu očitanja na instrumentima može se odrediti mjerena vrijednost snage prema relaciji:
Pmj  U V  I A
Kao što je prethodno rečeno da bi se izračunala vrijednost snage koju potrošač uzima iz mreže ili
vrijednost snage koju izvor daje u mrežu potrebno je izvršiti korekciju prethodne relacije.
Uvrštavanjem predhodno navedenih izraza za UV i IA dolazi se do izraza za snagu izvora i snagu
potrošača:
PI  U I  I I  U A  U V   I A  I A  RA  U V   I A  Pmj  PA

 U 
PT  U T  I T  U V  I A  I V   U V   I A  V   Pmj  PV
 RV 

13
Iz prethodnih relacija za snagu izvora i snagu potrošača može se zaključiti da je snaga, koju daje
izvor, veća od mjerene snage za potrošnju snage uzrokovanu ampermetrom, dok je snaga koju
uzima potrošač manja od mjerene snage za potrošnju snage voltmetra.
Za slučaj drugog spoja prikazanog na slici 16. ampermetar pokazuje jačinu struje IA koja protječe
kroz potrošač IT, a koja je u odnosu na jačinu struje koju daje izvor II umanjena za jačinu struje
koja protječe kroz voltmetar IV, pa se može pisati:
U
I A  I T  I I  IV  I I  V
RV
Voltmetar pokazuje vrijednost napona na izvoru UI koja je od napona potrošača UT viši za pad
napona na unutarnjem otporu ampermetra UA, pa se može pisati:
UV  U I  UT  U A  UT  I A  RA

Slika 16. UI–metoda mjerenja snage – spoj ampermetra u seriju sa potrošačem

Kao i u prethodnom slučaju mjerena snaga se može izraziti kao Pmj = UV  IA pa korištenjem
prethodnih izraza za UV i IA jednostavno je doći do izraza za snagu koju izvor daje u mrežu i
snagu koju potrošač uzima iz mreže kao:
 U 
PI  U I  I I  U V  I A  I V   U V   I A  V   Pmj  PV
 RV 
PT  U T  I T  U V  U A   I A  U V  I A  R A   I A  Pmj  PA
Kao i u prethodnom slučaju može se konstatirati da je snaga izvora veća od mjerene snage za
potrošnju snage uzrokovanu voltmetrom, dok je snaga koju potrošač uzima iz mreže manja od
mjerene snage za snagu uzrokovanu potrošnjom ampermetra.
Koji će se od navedena dva postupka mjerenja snage koristi ovisi od toga pri kojem spoju je
sistematska greška metode mjerenja manja. Analizom relativne greške metode mjerenja
jednostavno je dokazati da je u jednom slučaju potrebna korekcija zbog potrošnje instrumenata,
dok se u drugom slučaju greška metode mjerenja može zanemariti. Uobičajeno je da se shema sa
slike 15. koristi prilikom mjerenja snage ako se radi o potrošaču malog otpora u usporedbi sa
otporom voltmetra. Za slučaj kada je otpor potrošača mnogo veći od otpora ampermetra koristi
se shema sa slike 16.

14
 Direktne metode mjerenja snage u krugovima istosmjerne struje
Direktno mjerenje snage u krugovima istosmjerne struje provodi se pomoću vatmetra. Obično se
u te svrhe koriste elektrodinamski vatmetri koji su detaljno objašnjeni na početku ovog poglavlja.
Kao i u slučaju indirektnog mjerenja snage i kod direktnog mjerenja moguća su dva spoja. U
prvom slučaju naponska grana vatmetra i voltmetar vežu se paralelno potrošaču a strujna grana
vatmetra i ampermetar vežu se u seriju s izvorom, kao što je prikazano na slici 17.

Slika 17. Mjerenje snage vatmetrom (voltmetar i naponska grana spojeni prema potrošaču)
Jednostavno je dokazati da je struja koju pokazuje ampermetar IA jednaka struji koju daje izvor
II, odnosno struji kroz strujnu granu vatmetra Isg, a ona se dalje grana na struju koja protječe kroz
potrošač IT, struju kroz voltmetar IV i struju kroz naponsku granu vatmetra Ing, pa se može pisati:
UV UV
I A  I I  I sg  I T  I V  I ng  I T  
RV Rng
Voltmetar pokazuje napon UV koji je jednak naponu na krajevima potrošača UT kao i padu
napona naponske grane vatmetra Ung, odnosno jednak je razlici napona izvora UI, pada napona
na ampermetru UA i pada napona na strujnoj grani vatmetra Usg, pa slijedi:
U V  U T  U ng  U I  U A  U sg  U I  I A  R A  I A  Rsg

Pokazivanje vatmetra je jednako proizvodu struje koja teče kroz strujnu granu vatmetra i padu
napona na naponskoj grani vatmetra, pa se može pisati:
PW  I sg  U ng
Korištenjem prethodnih relacija može se doći do korigiranih relacija za snagu izvora i snagu
potrošača:
PI  U I  I I  UV  I A  Rsg  I A  RA  I A  PW  I A2  RA  Rsg   PW  PA  Psg

 U U   1 1 
PT  U T  I T  UV   I A  V  V   PW  UV2     PW  PV  Png
 R R  R R 
 V ng   V ng 
Važno je napomenuti da je tačka od koje se gleda potrošnja na jednu ili drugu stranu, tačka u
električnom krugu gdje se spaja voltmetar i naponska grana vatmetra.

15
Kako je unutarnji otpor ampermetra najčešće nepoznat, kao i unutarnji otpor strujne grane
vatmetra, to je korekciju usljed potrošnje ampermetra i strujne grane vatmetra u praksi teže
provoditi. Iz tog razloga ovaj spoj nije prikladan za mjerenje snage izvora, ali je zato prikladan
za mjerenje snage potrošača.

Slika 18. Mjerenje snage vatmetrom (ampermetar i strujna grana spojeni prema potrošaču)

Gotovo identičnim postupkom može se odrediti pokazivanje ampermetra, voltmetra i vatmetra za

drugi spoj prikazan na slici 18. kao:
UV UV
I A  I T  I sg  I I  I V  I ng  I I  
RV Rng

U V  U I  U ng  U T  U A  U sg  U T  I A  RA  I A  Rsg

PW  I sg  U ng  I A  UV
U ovom slučaju se korigirana snaga izvora i snaga potrošača izražava kao:
 U U   1 1 
PI  U I  I I  U V   I A  V  V   Pmj  U V2  
 RV Rng  R 
  V Rng 

PT  U T  I T  U V  I A  Rsg  I A  RA  I A  Pmj  I A2  R A  Rsg 

Iz prethodnih relacija i diskusija može se zaključiti da je shema sa slike 18. povoljnija za

mjerenje snage izvora, jer je moguće lahko izvršiti korekciju mjerenog iznosa snage
jednostavnim dodavanjem potrošnje izvoru bližih instrumenata, tj. voltmetra i naponske grane
vatmetra.
Mjerenje snage potrošača poznatog otpora pomoću voltmetra ili ampermetra
Kada je u kolu istosmjerne struje prijemnik, koji ima karakter otpornosti, čija je vrijednost
poznata onda se snaga može odrediti mjerenjem samo jedne fizikalne veličine (napona ili struje)
na osnovu slijedećih relacija:
U2
P P  I2 R
R

16
Češće se koristi spoj za mjerenje snage pomoću voltmetra jer je redovito unutarnji otpor
voltmetra naznačen na instrumentu pa ga nije potrebno dodatno mjeriti. Napon se mjeri
instrumentom sa velikim unutarnjim otporom i skalom koja je obično podešena da direktno
pokazuje snagu u vatima. Tako, ako je skala voltmetra linearna, za mjerenje snage skala će biti
kvadratna. Mjerenje snage ovom metodom ograničeno je maksimalnim naponom koji voltmetar
može da mjeri i maksimalnom snagom potrošača, a koja je u prvom redu ograničena njegovim
zagrijavanjem. Greška mjerenja najviše ovisi od karakteristika primjenjenog voltmetra.

MJERENJE SNAGE U JEDNOFAZNIM KRUGOVIMA IZMJENIČNE

STRUJE NISKE I SREDNJE FREKVENCIJE

Mjerenje aktivne snage u izmjeničnim jednofaznim krugovima niske frekvencije najčešće se vrši
elektrodinamskim vatmetrima. Zbog kontrole opterečenja strujne i naponske grane, određivanja
prividne i reaktivne snage, te određivanja faktora snage u mjerni krug se dodaju ampermetar i
voltmetar kao na slikama 17 i 18. Zbog toga i za ova mjerenja važi ista diskusija o korekcijama
rezultata mjerenja koja su data u poglavlju o direktnim mjerenjima snage u krugovima
istosmjerne struje. Vektorski dijagrami napona i struja za spojeve na slici 17. i 18. dati su na slici
19.
Kao što je u uvodnom dijelu rečeno, prilikom mjerenja aktivne snage elektrodinamskim
vatmetrom može da dođe do dodatne greške zbog induktiviteta naponske grane. Tada je struja
koja teče kroz naponsku granu Ing, fazno pomaknuta za ugao δ u odnosu na napon Ung. Važno je
napomenuti da se ovaj ugao ne smije zanemariti bez obzira koliko bio mali, kao ni greška nastala
zbog postojanja tog ugla.
Mjerenjem struje, napona i snage može se odrediti i fazni pomak kao:
Pmj
cos W 
UV  I A

a) b)
Slika 19. Vektorski dijagrami za a)spoj na slici 17. b)spoj na slici 18.

17
Korigirana vrijednost faznog pomaka φT između napona i struje potrošača može se dobiti kao:
T  W  
Uvrštavanjem prethodnog izraza, može se dobiti relacija za procentualnu grešku nastalu zbog
faznog pomjeraja  koja je izražena preko izmjerenog faznog ugla φW, kao:
  tgW
g %    100%
1    tgW
Direktno mjerenje aktivne snage moguće je samo u slučaju ako su jačina struje, odnosno napon
mjernog kruga ispod određene vrijednosti. Ukoliko to nije slučaj mjerenje aktivne snage u krugu
vrši se priključivanjem vatmetra preko strujnih i naponskih mjernih transformatora kako je to
prikazano na slici 20. Praktične granice direktnog mjerenja struje su do cca 50 A, a napona do
cca 750 V. Viši naponi zahtijevaju pojačanu izolaciju mjernih sistema, dovoda i instrumenata i
stalna su opasnost pri rukovanju. Instrumenti izrađeni za veće napone i struje bili bi glomazni pa
samim tim skupi i nepraktični za primjenu.

Slika 20. Način priključka vatmetra preko strujnog i naponskog mjernog transformatora

Kod indirektnog mjerenja snage vatmetar je potrebno spojiti na sekundarne stezaljke strujnog i
naponskog mjernog transformatora tako da smjer struje kroz vatmetar bude isti kao i kod
direktnog priključivanja vatmetra u kolo. Da bi se izbjegla dopunska greška zbog prisustva
mjernih transformatora, potrebno je da fazni pomak između sekundarne struje i sekundarnog
napona bude isti kao i kod primarne struje i primarnog napona.
Također, ukoliko samo struja premašuje dozvoljenu vrijednost (veća od cca 50 A), a napon je
niži od 750 V, vatmetar se spaja samo preko strujnog mjernog transformatora u strujnom krugu.
Ovaj spoj, koji se često zove poludirektni, prikazan je na slici 21.

18
 Slika 21. Nači priključka vatmetra preko strujnog mjernog transformatora
Ukoliko samo napon premašuje dozvoljene vrijednosti (preko 750 V), a struja je manja od 50 A
koristi se indirektna metoda sa naponskim i strujnim transformatorima. Strujni transformatori,
iako nisu potrebni za redukciju vrijednosti struje, služe za zaštitu zbog visokog napona u
mjernom krugu.
Elektrodinamski vatmetri se mogu koristiti i za mjerenje reaktivne energije u jednofaznim
krugovima izmjenične struje, s time što je potrebno postići fazni pomak π/2 između struje kroz
naponski svitak I i napona na njemu U. Takav pomak obično se postiže kombinacijom aktivnih
otpora, induktiviteta i kapaciteta koji se vežu u naponsku granu. Važno je naglasiti da se taj
pomak ne može postići serijskim spajanjem samo jednog induktiviteta u naponsku granu
vatmetra zbog postojanja aktivnog otpora induktiviteta. Jedna takva jednostavna kombinacija
prikazana je na slici 22.
Aktivni otpor R spojen je paralelno sa naponskim svitkom, a prigušnica induktiviteta L u seriju
sa tom paralelnom kombinacijom. Ukupna struja naponske grane IL = IR + I tada kasni za naponom
U za ugao  koji je zbog postojanja aktivnog otpora manji od π/2. Izborom pogodnih vrijednosti
za R i L podešava se fazno zaostajanje struje I za naponom U kao što se vidi na vektorskom
dijagramu za ugao π/2, tj vrijedi relacija:
    / 2
Ovakve kombinacije su frekventno ovisne, pa se tačna mjerenja dobivaju samo na frekvenciji za
koju je kombinacija projektirana.

19
 Slika 22. Mjerenje reaktivne snage elektrodinamskim vatmetrom
Također, za mjerenje reaktivne snage mogu se koristiti i elektrodinamski varmetri, koji rade na
istom principu. Varmetri se relativno rijetko izrađuju jer se reaktivna energija i u jednofaznim i u
trofaznim krugovima može mjeriti vatmetrima vezanim na poseban način.

Indirektno mjerenje snage pomoću tri ampermetra

Aktivnu snagu u krugu izmjenične struje moguće je izmjeriti pomoću tri ampermetra i aktivnog
otpora poznate vrijednosti spojenih kao na slici 23. Ampermetar A3 mjeri struju IP koja protječe
kroz potrošač i ona je u odnosu na napon izvora U pomjerena za fazni ugao φ.

Slika 23. Mjerenje aktivne snage pomoću tri ampermetra

Ampermetar A2 mjeri struju IR koja protječe kroz otpornik R, i ona je u fazi sa naponom U, dok
ampermetar A1 mjeri ukupnu struju I.
Stoga se, na osnovi kosinusne toreme i dijagrama na slici 23. može pisati:
I 2  I R2  I P2  2  I R  I P  cos   
Kako vrijedi da je IR = UP/R i P = UPIPcosφ, slijedi:

20
 I 2  I R2  I P2
P  U P  I P  cos   R
2
Prema tome, može se pisati i izraz za faktor snage:
I 2  I R2  I P2
cos  
2  IR  IP
U predhodnim izrazima zanemaren je unutarnji otpor upotrijebljenih ampermetara pa izvedeni
izraz ne daje tačnu vrijednost srednje aktivne snage potrošača P, zbog postojanja sistematske
greške mjerenja. Da bi se dobila tačna vrijednost srednje aktivne snage u obzir se mora uzeti
unutarnji otpori ampermetara, tj. činjenica da je napon na krajevima ove dvije paralelno vezane
grane jednak:
U P  I P  RA3  I R  ( R  RA2 )
Otpornik R treba odabrati tako da je približno jednak modulu impedanse potrošača, a unutarnji
otpori ampermetara u odnosu na impedansu potrošača moraju biti što manji. Stoga je ova metoda
podesna za mjerenje snage kada su u električnom krugu potrošači velike impedanse. Tačnost
mjerenja nije velika, ali metoda može poslužiti prilikom mjerenja aktivne snage u krugovima
izmjenične struje visokih frekvencija kada se ne raspolaže odgovarajućim vatmetrom.

Indirektno mjerenje snage pomoću tri voltmetra

Mjerenje aktivne snage u jednofaznim krugovima izmjenične struje moguće je izvršiti i pomoću
tri voltmetra i otpornika poznate otpornosti R u spoju kao na slici 24.

Slika 24. Mjerenje aktivne snage pomoću tri voltmetra

Voltmetar VP, koji je paralelno priklučen potrošaču, mjeri pad napona na njemu UP koji je u
odnosu na struju kroz potrošač IP pomjeren za fazni ugao φ. Voltmetar VR, vezan je paralelno sa
poznatim otporom R, i on mjeri napona UR. Napon UR je u fazi sa strujom IP koja teče kroz otpor
R. Voltmetar V mjeri napon izvora u električnom krugu U.
Na osnovi kosinusne toreme i vektorskog dijagrama na slici 24. može se pisati:
U 2  U R2  U P2  2  U R  U P  cos   

Budući da je UR = IPR i P = UPIP cos φ, može se pisati:

21
 U 2  U R2  U P2
P  U P  I P  cos  
2 R
Faktor snage potrošača može se izračunati kao:
U 2  U R2  U P2
cos  
2 U RU P
Kao i u slučaju mjerenja snage sa tri ampermetra i u ovom slučaju se javlja sistematska greška
mjerenja zbog konačne vrijednosti otpora voltmetra. Grešku je moguće korigirati ako se u izrazu
za srednju vrijednost aktivne snage uzme u obzir vrijednost struje koja teče kroz voltmetre V i
VP. Također, otpornost R treba odabrati tako da bude približno jednak impedansi potrošača.
Tačnost mjerenja nije velika, ali ova metoda može da bude od interesa prilikom mjerenja aktivne
snage pri visokim frekvencijama. Unitarnja otpornost voltmetara treba da bude što veća, pa je
ova metoda primjenljiva prilikom mjerenja aktivne snage potrošača male impedanse. Pri upotrebi
elektroničkih voltmetara zanemarive potrošnje i vrlo visokih unutarnjih otpora ne mora se vršiti
korekcija izraza za aktivnu snagu zbog potrošnje instrumenata.

MJERENJE SNAGE U TROFAZNIM KRUGOVIMA IZMJENIČNE STRUJE

U elektroenergetici, odnosno dijelu elektrotehnike u kojem se proučava proizvodnja, prenos,
distribucija i neposredna upotreba električne energije trofazni električni krugovi su mnogo
zastupljeniji od jednofaznih. Trofazni sistem napajanja predstavlja sistem napajanja koji se
sastoji od tri međusobno zavisna izvora izmjeničnog napona spojenih na poseban način. Ako
ti izvori napajanja daju napone koji imaju međusobno jednake amplitude, međusobno jednake
frekvencije i međusobno su fazno pomjereni za jednu trećinu periode (2/3) govori se o
simetričnom trofaznom sistemu napajanja.
Potrošač u trofaznim električnim krugovima može biti spojen u zvijezdu ili trokut. Neovisno o
načinu spajanja kod trofaznog sistema razlikuju se dvije vrste napona i struja i to linijske i fazne.
Ako su impedanse potrošača u svim fazama međusobno jednake govori se o uravnoteženom ili
izbalansiranom potrošaču. Ako to nije slučaj potrošač je neuravnotežen.
Trofazni sistem može biti trožični (bez nultog vodiča) ili četverožični (sa nultim vodičem).
Visokonaponske mreže i prenosni sistemi su u pravilu trožične mreže dok su niskonaponske
mreže u principu četverožične.
Metode za mjerenje snage u trofaznim električnim krugovima, pored vrijednosti električnih
veličina (napona, struje) zavise od parametara potrošača (uravnotežen ili neuravnotežen) i vrste
mreže (trožične ili četverožične).

Mjerenje aktivne snage u trofaznim krugovima izmjenične struje

Ukupna aktivna snaga trofaznog simetričnog neuravnoteženog potrošača jednaka je zbiru snaga
sve tri faze.
P  P1  P2  P3  U1I1 cos 1  U2 I 2 cos 2  U3 I 3 cos 3
Aktivna snaga u trofaznim simetričnim sistemima, bilo da se radi o trožičnom ili četvorožičnom
sistemu, može se mjeriti pomoću jednog, dva ili tri jednofazna vatmetra ili pomoću trofaznog
vatmetra (dvosistemskog ili trosistemskog).

22
Mjerenje aktivne snage pomoću jednog vatmetra
U trofaznom uravnoteženom sistemu ukupna snaga se
može izračunati kao trostruka vrijednost snage jedne faze
npr. prve faze kao:
P  3P1  P2  P3  3U1I1 cos 1
Iz predhodnog izlaganja se vidi da se mjerenje u
uravnoteženim simetričnim trofaznim sistemima može
izvršiti pomoću jednog jednofaznog vatmetra spojenog
kao na slici 25. Vatmetar mjeri snagu prve faze trošila jer
je priključen na faznu struju i fazni napon prve faze.
Kako je potrošač uravnotežen, a priključen je na Slika 25. Mjerenje aktivne snage
pomoću jednog vatmetra
simetričan trofazni sistem, snage i ostale dvije faze su
jednake snazi prve faze, pa se ukupna vrijednost snage dobije kao trostruka vrijednost
pokazivanja vatmetra.
P  3  PW 1
Ako potrošač nije uravnotežen i ako sistem napona nije simetričan ovakvo mjerenje trofazne
snage nije korektno. Jasno mjerenje trofazne snage potrošača na ovaj način dozvoljeno je samo
onda kada je sigurno da je potrošač uravnotežen (npr. trofazni asinhroni motor) i da je priključen
na simetrični trofazni sistem napona. Kako su uravnoteženi potrošači rijetki u praksi, ova metode
mjerenja se ne koristi često.
Ukoliko se radi o trožičnom sistemu (bez nul vodiča) treba stvoriti vještačko zvijezdište kako je
to prikazano na slici 26. Prvi način se sastoji od toga da se dodaju dva otpora koji upravo imaju
otpor jednak otporu naponske grane vatmetra Rnw. Drugi način je da se koriste tri jednaka otpora
Rd koji imaju bar za dva reda veličine manji otpor od otpora naponske grane vatmetra pa se može
predpostaviti da će i u tom slučaju potencijal takvog zvijezdišta biti praktično jednak nuli.

Slika 26. Mjerenje aktivne snage pomoću jednog vatmetra u trožičnom sistemu
Mjerenje aktivne snage pomoću dva vatmetra (Aronov spoj)
Kada je riječ o neuravnoteženim sistemima, snaga u njima se može mjeriti primjenom onoliko
vatmetara koliko je vodiča u sistemu ili jednim vatmetrom manje. Stoga se u trofaznim trožičnim
sistemima snaga može mjeriti pomoću dva ili tri vatmetra, dok se u trofaznim četverožičnim
sistemima snaga može mjeriti sa tri vatmetra.

23
Aktivna snaga u trofaznom trožičnom sistemu, neovisno o
tome da li je sistem uravnotežen ili uravnotežen, može se
mjeriti pomoću dva vatmetra u tzv. Aronovom spoju.
Shema spoja i odgovarajući vektorski dijagram dati su na
slici 27.

Slika 27. Mjerenje aktivne snage pomoću dva vatmetra (Aronov spoj)
Vatmetri W1 i W2 se spajaju u dvije faze tako da im kroz strujne grane teku fazne struje te dvije
faze, dok su naponske grane spojene na linijski napon. Ulazne naponske grane vatmetara su
spojene na fazne vodiče gdje su spojene i strujne grane, dok se izlazne stezaljke naponske grane
spajaju na treću fazu u kojoj nema strujnih grana vatmetara. Treba paziti da dovodne stezaljke
strujnih grana budu na strani izvora napajanja.
Aronov spoj vatmetara najlakše je objasniti posmatranjem trenutnih vrijednosti snaga u svakoj
fazi. Ukupna vrijednost trenutne aktivne snage trofaznog potrošača jednaka je:
p(t )  u1 (t )  i1 (t )  u2 (t )  i2 (t )  u3 (t )  i3 (t )
Zbir svih struja u trofaznom trožičnom sistemu (bez nul voda) u svakom trenutku je jednak nuli
pa se može pisati:
i1 (t )  i2 (t )  i3 (t )  0  i2 (t )  i1 (t )  i3 (t )
Uvrštavanjem izraza za struju i2(t) u relaciju za tenutnu vrijednost snage, dobija se:
p  i1 (t )  u1 (t )  u2 (t )  i3 (t )  u3 (t )  u2 (t )  i1 (t )  u12 (t )  i3 (t )  u32 (t )  pW 1  pW 2
Kako je vidljivo sa slike 27 kroz vatmetar W1 protječe struja I1, a naponska grana je spojena na
linijski napona U12 pa on pokazuje vrijednost prvog sabirka iz predhodne relacije Kroz strujnu
granu vatmetra W2 teče struja I3, dok mu je naponska grana spojena na linijski napon U32 pa on
pokazuje vrijednost drugog sabirka iz predhodne relacije.
Sa vektorskog dijagrama na slici 27. mogu se izraziti pokazivanja vatmetara W1 i W2, kao:
   
PW 1  U12  I1  cos  1  ; PW 2  U 32  I 3  cos   2 
6  6 
Zbir pokazivanja ova dva vatmetra u slučaju uravnoteženog potrošača se može dobiti kao:
   
P  PW 1  PW 2  3  U  I  cos     3  U  I  cos     3  U  I  cos 
6  6 

24
Iz predhodnih izraza se vidi da su otkloni
pojedinih vatmetara srazmjerni kosinusima
odgovarajućih uglova. Dijagram ovisnosti
otklona vatmetara od faznog pomaka dati su
na slici 28.
Neka se analiziraju sljedeći karakteristični
slučajevi:
1. čisto omsko opterećenje ( = 0 ). Oba
vatmetra imaju isto pokazivanje
  3
srazmjerno cos   i oba skreću
6 2
na istu stranu.
Slika 28. Otkloni vatmetara u ovisnosti o
2. omsko–induktivno opterećenje ( = 600 ). faznom uglu
Prvi vatmetar skreće kao u prvom slučaju
  3
srazmjerno cos   a drugi je na nuli.
6 2
  1
3. čisto induktivno opterećenje ( = 900 ). Prvi vatmetar skreće srazmjerno cos   a
 3 2
 2  1
drugi vatmetar skreće srazmjerno cos    . Dakle oba vatmetra skreću jednako, ali na
 3  2
suprotne strane, a ukupna aktivna snaga je jednaka nuli.

4. omsko–kapacitivno opterećenje ( = – 600 ). Prvi vatmetar je na nuli, a drugi skreće

  3
srazmjerno cos   .
6 2
 2  1
5. čisto kapacitivno opterećenje ( = – 900). Prvi vatmetar skreće srazmjerno cos  
 3  2
  1
a drugi vatmetar skreće srazmjerno cos    . Dakle oba vatmetra skreću jednako, ali na
 3 2
suprotne strane, a ukupna aktivna snaga je jednaka nuli.
Vidi se iz predhodnog izlaganja da je za opterećenja koji imaju fazni ugao veći od   600
skretanje jednog od vatmetara na suprotnu stranu. Vatmetri u principu imaju skalu sa nulom na
lijevom kraju skale, pa će kazaljka pri negativnim otklonima preći njezin lijevi kraj. Stoga, kada
je snaga vatmetra negativna treba okrenuti naponske priključke da bi se mogao očitati otklon na
instrumentu. Očitanja na vatmetrima u ovom slučaju se trebaju oduzimati.
Dakle, za određivanje ukupne aktivne snage u trofaznom trožičnom sistemu pomoću Aronovog
spoja potrebno je sabrati ili oduzeti očitanja vatmetara, ovisno o faktoru snage. Ponekad faktor
snage nije ni približno poznat pa može doći do zabune. Stoga je neophodno voditi računa o
pravilnom priključenju vatmetara. Kontrola pravilnog priključenja vatmetara provodi se na
slijedeći način:
 oba vatmetra se spoje tako da imaju pozitivan otklon,

25
 izlaznu naponsku stezaljku vatmetra koji ima manji otklon odspojimo od faze u kojoj nema
strujnih grana i priključimo na fazu u kojoj se nalazi strujna grana drugog vatmetra.
 ukoliko je pokazivanje i u drugom slučaju pozitivno, očitanja vatmetara treba sabrati. Ako je
obrnuto, treba ih oduzeti.
U trofaznim uravnoteženim sistemima može se odrediti i faktor snage iz pokazivanja vatmetara
W1 i W2. Kod trofaznih simetričnih sistema vrijedi:
U 13  U 12  U 23  3  U I1  I 2  I3  I 1   2   3  
Oduzimanjem PW1 od PW2 dobije se:
     
PW 1  PW 2  U  I  cos  cos   sin  sin   cos  cos   sin  sin    3 U  I  sin 
 6 6 6 6 
Sabiranjem PW1 i PW2 dobija se ukupna aktivna snaga pa se sada faktor snage može izračunati
kao:
P1  P2 1 P1  P2 1 1
  tg  tg  3   cos  
P1  P2 3 P1  P2 1  tg 
2
 P  P2 
2

1  3   1 
 P1  P2 
Mjerenje aktivne snage pomoću tri vatmetra
Aktivnu snagu u trofaznim trožičnim sistemima moguće je mjeriti i sa tri vatmetra. U tom
slučaju potrebno je napraviti vještačko zvjezdište kao na slici 29.

Slika 29. Mjerenje aktivne snage pomoću tri vatmetra u trožičnom sistemu
Ukupna aktivna snaga trofaznog sistema dobije se kao suma pokazivanja tri vatmetra:
PT  PW 1  PW 2  PW 3
Treba naglasiti da pojedinačno pokazivanje vatmetara u općem slučaju ne predstavlja snagu
pojedinih faza. Vještački napravljeno zvjezdište je kod simetričnog sistema napona, na
potencijalu koji je približno jednak nuli jer se u principu radi o istim vatmetrima sa istim
unutarnjim otporom i na istom mjernom opsegu. Ako se radi o neuravnoteženom potrošaču
spojeno u zvijezdu potencijal zvijezdišta potrošača neće biti jednak nuli, pa fazni naponi na
fazama trošila neće biti jednaki naponima na naponskim granama vatmetara. Zbog toga vatmetri
u takvom slučaju ne pokazuju snage pojedinih faza. Ali će i u ovom slučaju biti zadovoljeno da
je zbir pokazivanja snaga sva tri vatmetra upravo jednak ukupnoj snazi trofaznog potrošača. U
slučaju spoja u trokut vrijedi ista diskusija. Jedino u slučaju uravnoteženog potrošača spojenog u

26
zvijezdu pokazivanje pojedinih vatmetara predstavlja snagu pojedinih faza jer je tada potencijal
zvjezdišta potrošača približno jednak nuli.
Mjerenje aktivne snage metodom tri vatmetra u četverožičnom sistemu prikazano je na slici 30.

Slika 30. Mjerenje aktivne snage pomoću tri vatmetra u četverožičnom sistemu
I u ovom slučaju ukupna snaga potrošača dobije se kao suma snaga sva tri vatmetra. Treba
naglasiti da pokazivanje pojedinih vatmetara u ovom slučaju predstavlja snagu pojedinih faza.
PW 1  UW 1  IW 1  cosW 1   U f 1  I f 1  cos f 1   Pf 1
Napomena: U predhodnim shemama radi preglednosti nisu nacrtani ampermetri i voltmetri koji
obavezno moraju biti spojeni uz vatmetar zbog kontrole strujnog i naponskog opterećenja
vatmetra.
Pored upotrebe jednofaznih vatmetara za mjerenje aktivne snage u trofaznim sistemima mogu se
primjeniti i trofazni vatmetri (slika 31.). Upotrebom trofaznog vatmetra ukupna snaga trofaznog
sistema očitava se direktno bez sabiranja.

Slika 31. Mjerenje aktivne snage pomoću trofaznih vatmetara

Jedan takav vatmetar zamjenjuje dva ili tri jednofazna vatmetra. Umjesto dva vatmetra (Aronov
spoj) može se upotrijebiti jedan dvosistemski vatmetar. Kod ovakvog rješenja oba mjerna
sistema sjedinjena su u jednom instrumentu. Obrtni moment oba sistema djeluje na zajedničku
osovinu, pa je na taj način osigurano algebarsko sabiranje njihovih djelovanja. Vidjeli smo da
Aronov spoj daje tačne rezultate samo kada je suma sve tri struje jednaka nuli, što je samo po
sebi ispunjeno kod trožičnih sistema, pod uvjetom da nema zemljospojeva niti kapacitivnih

27
dozemnih struja. U četverožičnim sistemima ovaj uvjet u principu nije ispunjen pa se tada koristi
trofazni trosistemski vatmetar. Pomoću ovog vatmetra moguće je direktno mjeriti snagu bez
obzira da li je potrošač u četverožičnoj mreži uravnotežen ili ne.
Postavlja se pitanje koju od navedenih metoda odabrati. Očito se u četverožičnim sistemima
koristi samo metoda tri vatmetra ili trosistemski trofazni vatmetar i tu nema dilema. U trožičnim
sistemima mogu se upotrijebiti i metoda dva i metoda tri vatmetra, kao i dvosistemski i
trosistemski vatmetar. Kod potrošača sa velikim faktorom snage može se određena prednost dati
metodi dva vatmetra jer su potrebna samo dva instrumenta, tj. samo dva očitanja. U pogledu
tačnosti nema neke bitne razlike. Pri mjerenju snage potrošača sa malim faktorom snage dobijaju
se metodom dva vatmetra otkloni suprotnog predznaka koji se po apsolutnim iznosima to manje
razlikuju što je manji faktor snage. Kako se mjerena snaga određuje kao razlika pokazivanja
pojedinih vatmetara i male greške instrumenata uzrokovaće nepouzdano mjerenje snage. I
mjerenje metodom tri vatmetra sa vatmetrima za cos =1 nije prikladno jer su tada mali otkloni
instrumenata. Pravo rješenje u ovom slučaju je metoda tri vatmetra sa instrumentima za mali
faktor snage.
Već je rečeno da je direktno mjerenje aktivne snage moguće samo u slučaju ako su jačina struje i
napon u mjernom krugu ispod određenih vrijednosti. Ako je napon mjernog kruga visok, teško je
izvodivo direktno mjerenje zbog povećanih zahtjeva za izolaciju opreme kao i zbog sigurnosnih
zahtjeva. Praktična granica direktnog mjerenja je cca 750 V, odnosno 50 A. Na višim naponima
instrumenti se priključuju preko naponskih i strujnih transformatora. Svi naprijed navedeni
spojevi za mjerenje snage mogu se koristiti i za ova indirektna mjerenja. Na slici 32. prikazan je
spoj za indirektno mjerenje snage pomoću tri vatmetra.

Slika 31. Indirektno mjerenje aktivne snage pomoću tri vatmetara

Indirektno mjerenje snage koristi se i slučaju kada je napon visok (> 750 V), a struja ne prelazi
vrijednosti koje se mogu mjeriti direktno (< 50 A). U tom slučaju strujni transformatori imaju
zaštitnu ulogu.

28
Ukoliko samo struja premašuje dozvoljenu vrijednost (> 50 A), a napon je manji od 750 V,
vatmetar se spaja samo preko strujnog mjernog transformatora u krug. Ovaj spoj koji se često
zove poludirektni prikazan je na slici 32.

Slika 32. Poludirektno mjerenje aktivne snage pomoću tri vatmetara

Mjerenje reaktivne snage u trofaznim krugovima izmjenične struje

Ukupna reaktivna snaga trofaznog simetričnog neuravnoteženog potrošača jednaka je zbiru
snaga sve tri faze.
Q  Q1  Q2  Q3  U1I1 sin1  U 2 I 2 sin2  U3 I 3 sin3
Mjerenje reaktivne snage u trofaznim sistemima može se provesti pomoću jednosistemskih
instrumenata koji mjere reaktivnu snagu (varmetara), spajajući ih onako kako se spajaju vatmetri
pri mjerenju aktivne snage. Stoga je i tu moguća metoda jednog, dva ili tri varmetra.
Mjerenje reaktivne snage u trofaznim simetričnim sistemima moguće je i pomoću vatmetara, ako
se njihova naponska grana priključi na napon fazno pomaknut za 90° prema naponu koji bi imala
naponska grana pri mjerenju aktivne snage.
Tako će se za mjerenje reaktivne snage po metodi jednog vatmetra upotrijebiti spoj prema slici
33. Ova metoda se koristi od mjerenja reaktivne snage isključivo uravnoteženog potrošača.
Strujna grana vatmetra uključena je u fazu L1, a naponska grana na linijski napon U23, umjesto na
fazni U1, kako bi bilo potrebno pri mjerenju aktivne snage. Odabran je linijski napon U23 jer je
fazno pomaknut za 90° prema naponu U1. Taj napon je 3 puta veći od faznog, pa to treba uzeti
u obzir pri računanju reaktivne snage. Ukupna reaktivna snaga potrošača može se dobiti kao:
Q  3  Q1 f  3  PW 1

29
 Slika 33. Mjerenje reaktivne snage pomoću jednog
vatmetara

Slično se postupa pri mjerenju reaktivne snage

metodom tri vatmetra (slika 34).

Slika 34. Mjerenje reaktivne snage pomoću tri vatmetara

Reaktivna snaga Q trofaznog sistema se tada određuje iz izraza:

1
Q ( PW 1  PW 2  PW 3 )
3
Mjerenje reaktivne snage u trofaznim sistemima, moguće je i metodom dva vatmetra (slika 35.).
U ovom slučaju se naponske grane priključuju na fazni napon. Ako se radi o trožičnom sistemu
potrebno je napraviti vještačku nultačku.
Pokazivanje vatmetara može se predstaviti kao:

PW 1  U 3  I1 cos120  1    I1 sin120  1 
U12
3

30
 PW 2  U1  I 3 cos120   3    I 3 sin120   3 
U 23
3

Slika 35. Mjerenje reaktivne snage pomoću dva vatmetara

Pri određivanju reaktivne snage treba uzeti u obzir da je upotrijebljen za 3 puta manji napon, pa
ukupna reaktivna snaga iznosi:
Q  3(  PW 1  PW 2 )
Pored navedenih spojeva u praksi postoji još čitav niz spojeva pomoću kojih se može mjeriti i
aktivna i reaktivna snaga pomoću istih instrumenata. Jedan takav spoj tzv. Barbagelata spoj
prikazan je na slici 36.

Slika 36. Mjerenje aktivne i reaktivne snage pomoću dva vatmetara (Barbagelata spoj)

31
Prvi vatmetar može da mjeri snage P1(12) i P1(13), a drugi može da mjeri snage P3(31) i P3(32). Gdje
se prvi index odnosi na strujni svitak, a drugi index u zagradi na naponski svitak.
Prema Aronovoj teoremi, aktivna snaga se može dobiti kao:
P  P1(12)  P3( 32)
Raktivna snaga je jednaka:

Q
1
P1(23)  P2(31)  P3(12)   P1(13)  P1(12)  P2(21)  P2(23)  P3(32)  P3(31) 
3
Na osnovu Aronove teoreme vrijedi jednakost:
P  P1(13)  P2( 23)  P1(12)  P3( 32)  P2( 21)  P3( 31)  P2( 21)  P2( 23)  P1(13)  P3( 31)
Dakle, slijedi da je :
Q
1
2P1(13)  P3(31)   P3(32)  P1(12) 
3
Korištenjem samo dva vatmetra i četiri mjerenja snage, može se odrediti ukupna aktivna i
reaktivna snaga. Glavni nedostatak ove metode je da se ova četiri mjerenja ne obavljaju
istovremeno, tako da bilo koja promjena potrošača ili uvjeta okoline tokom ovih mjerenja dovodi
do smanjenja tačnosti.
navedeni nedostatak se može izbjeći primjenom tzv. Righi spoj sa tri vatmetra. Vatmetri su
spojena na način prikazan na slici 37 i daju istovremeno vrijednosti snaga P1(12), P3(32), P2(31).

Slika 37. Mjerenje aktivne i reaktivne snage pomoću tri vatmetara (Righi spoj)
Aktivna i reaktivna snaga se u ovom slučaju se mogu izračunati kao:

P  P1(12)  P3( 32) Q

1
2P2(31)  P3(32)  P1(12) 
3

32
 BROJILA ELEKTRIČNE ENERGIJE

Električna brojila su analogni ili elektronički mjerni instrumenti specijalne izvedbe čija je
svrha mjerenja i registriranje potrošene električne energije nekog potrošača u određenom
vremenskom intervalu. Kako se na osnovu njihovog pokazivanja vrši obračun utrošene električne
energije, to njihovo pokazivanje treba da bude što tačnije, a njihov rad pouzdan u dugom
vremenskom periodu. Osim toga zbog velikog broja potrošeča, posebice domačinstava, brojila
električnen energije se proizvode u velikim serijama, znatno večim nego ostali mjerni
instrumenti. Iz navedenih razloga brojila električne energije se proizvode samo u
specializovanim tvornicama.

Mjerenje električne energije koja se predaje potrošaču svodi se na mjerenje snage

potrošača p(t) u vremenskom intervalu t2 – t1 za koje je potrošač priključen na mrežu. Izraz za
utrošenu energiju se može pisati kao:
t2

A   p(t )dt . (1)

t1

Jedinica za energiju, rad i količinu toplote u SI Međunarodnom sistemu jedinica je džul

(J). U prksi je, umjesto džula češće u upotrebi izvedene jedinice kao što su kWh (1 kWh = 3,6
10-6 J) ili MWh.

Brojila električne energije se dijele na više načina. Prema vrsti električne struje brojila
dijelimo na:
- istosmjerna,
- izmjenična.

Izmjenična brojila se dijele na:

- jednofazna,
- trofazna, koja mogu biti dvosistemska ili trosistemska.

Prema vrsti električne energije brojila se dijele na:

- brojila aktivne snage,
- brojila reaktivne snage,
- brojila prividne snage.

Prema konstrukciji brojila elelktrične energije se dijele na:

- brojila koja rade na principu elektromehaničke konverzije,
- elektronička brojila.

1
 BROJILA KOJA RADE NA PRINCIPU ELEKTROMEHANIČKE
KONVERZIJE

Za razliku od analognih mjernih instrumenata klasične izvedbe, brojila električne energije

koja rade na principu elektromehaničke konverzije nemaju direkcioni protumoment, stoga se
njihov pomični dio (rotor) može obrtati oko osovine. Osovina je povezana s brojčanikom na
kojem se može očitati utrošena električna energija.

Ova brojila su u suštini mali elektromotori, konstruirani tako da im ugaona brzina vrtnje
pomičnog dijela ω srazmjerna snazi potrošača p(t), to jeste:

  ddt  k  p(t ) . (2)

Uvrštavajuči prethodni izraz u opštu relaciju za električnu energiju (1) dobije se:


2N
t2 t
1 2 1 2
A   p(t )dt   dt   d 
t1 k t1 k 1 k , (3)

gdje je N broj obrtaja pomičnog dijela (rotora) u vremenu t, k je konstanta brojila i izražava se u
obrtajima po kilovatsatu (obr/kWh).

Elektrodinamska brojila

Elektrodinamska brojila, koja se još često nazivaju i Tomsonova brojila (prema

izumitelju Elihu Tomsonu), se najčešće upotrebljavaju u kolima istosmjerne struje. Njiov princip
rada zasniva se na magnetnom polju stvorenom od strane strujnog namotaja koji je razdijeljen u
dvije sekcije (1) i (2). Unutar magnetnog polja postavljen je naponski namotaj (3), koji se uslijed
dejstva magnetnog polja obrče oko osovine. Naponski namotaj čine više pravougaonih navoja
koji je preko kolektora (4), četkica (5), pomočnog svitka (8) i otpornika za zaštitu Rp spojen na
napon potrošača U.

2
 Slika 1. Izgled elektrodinamskog brojila električne energije 1 i 2 –
strujni namotaj; 3 – naponski namotaj; 4 – kolektor; 5 – četkice; 6
– aluminijska ploča; 7 – permanentni magnet; 8 – pomočni svitak;
9 – željezna zastavica; 10 – pužasti prenosnik

Elektrodinamski aktivni moment je proporcionalan strujama koje teku kroz strujni i

naponski svitak pa se može pisati:

M1  k  I S  I N (4)

Kako je struja kroz naponski svitak proporcionalna naponu potrošača, slijedi da je

elektrodinamski aktivni moment proporcionalan snazi potrošača, to jeste:

M 1  k1  P (5)

Aluminijski kolu (6) se nalazi na istoj osovini kao i naponski svitak, i smješten je između polova
permanentnog magneta (7). Uslije okretanja naponskog svitka kreće se i aluminijski kolut koji
presjeca linije magnetnog polja permanentnog magneta i dolazi do induciranja vrtložnih struja
što rezultira u stvaranju otpornog momenta. Otporni moment je proporcionalan ugaonoj brzini
obratanja osovine:

M 2  k2   (6)

Kada se ta dva momenta (aktivni i otporni) izjednače, aluminijski kolut se obrtće ravnomjernom
brzinom. Ugaona brzina koluta proporcionalna je snazi potrošača, pa je:

k1
 P
k2 (7)

Prema tome, električna energija A utrošena u vremenskom periodu Δt = t2 – t1, bit će

proporcionalna broju obrataja koluta koji osovina naparavi za taj vremenski interval.

3
 t2 t t2
k2 2 k k2 NO
A   Pdt   dt  2  d  k  2    NO 
t1 k1 t1 k1 t1 1 kB (8)

gdje je NO – broj obrtaja osovine u razmatranom vremenskom intervalu, kB – konstanta brojila.

Obratnje osovine se preko pužastog prenosnika (10) prenosi na brojčanik, s kojeg se očitava
utrošena električna energija. Da bi se kompenzovao moment trenja u ležajevima i na kolektoru,
koji je posebno izražen u slučaju kada potrošač iz mreže „vuče“ malu struju, postavlja se
pomočni namotaj (8) u seriju sa naponskim namotajem brojila. Pošto je naponski namotaj stalno
spojena na mrežu kroz pomočni namotaj teče struja bez obzira da li ima opterečenja ili ne. Da se
zbog pomočnog magnetnog polja, nastalog zbog proticanja struje kroz pomočni namotaj, osovina
brojila ne bi obrtala i u slučaju kada nema potrošnje aluminijski kolut se dodatno mehanički koči
pomoču male željezne zastavice (9). Ovu željeznu zastavicu, pri malom zakretnom momentu,
zaustavlja permanentni magnet kada mu se približi.

Nedostatak elektrodinamskih brojila jeste velika osjetljivost na strana magnetna polja, jer su
magnetna polja koja stvaraju strujni i pomočni namotaj dosta slaba. Zbog toga se ova brojila
često izvode sa željeznom jezgrom i prikladno oklapaju. Takva konstrukcija elektrodinamskih
brojila ima manju potrošnju, veći zakretni moment i manju osjetljivost na strana magnetna polja.

Elektrodinamska brojila se u principu mogu koristiti i u kolima naizmjenične struje, međutim

zbog prisustva kolektora i visoke cijene izvedbe potpuno su potisnuta iz kola naizmjenične struje
od strane indukcionih brojila koji su jednostavnija i jeftinja.

Indukciona brojila

Jednofazna jednotarifna indukciona brojila

Indukciona brojila su nastala iz indukcionih vatmetara s tim što je kočiona spiralna opruga
zamjenjena sa permanentnim magnetom koji stvara kočioni moment. Proizvode se kao brojila
naizmjenične struji i to najviše za mjerenje aktivne energije, ali također i kao brojila reaktivne i
prividne energije. Osim brojila sa jednim mjernim sistemom za monofazni sistem naizmjenične
struje, izrađuju se i dvosistemska i trosistemska za trofazne trožične i četvorožične sisteme.

4
 Slika3. Izgled indukcionog brojila električne energije 1 – naponski
elektromagnet; 2 – strujni elektromagnet; 3 – stremen za povrat
magnetnog toka; 4 – aluminijska ploča; 5 – permanentni magnet;
6 – petlja od otpornog materijala za ugađanje faznog pomaka; 10
– pužasti prenosnik

Naponski elektromagnet (1) koji se sastoji od puno navoja tanke žice priključen je na napon
potrošača U, a kroz strujni elektromagnet koji čine nekoliko navoja debele žice protiče struja
potrošača I. Namotaji naponskog i strujnog elektromagneta su pomjereni za prostorni ugao π/2,
a između njih je smještena aluminijska ploča (4) koja se vrti oko svoje osovine. Kada se
aluminijska ploča obrće, njen broj obrtaja se preko osovine i pužastog prenosnika (7) registruje
na brojčaniku.

Slika 3. Indukcioni vatmetar Slika 4. Vektorski dijagram napona, struja i

magnetnih tokova

Indukciono brojilo se u principu može posmatrati kao jednosfazni asinhroni (indukcioni) motor
sa pomočnim namotajem i kratkospojenim namotajima rotora. Na ststoru su smještena dva
elektromagneta kroz čije namotaje protiču struje IS i IN. Izrazi za trenutne vrijednosti struja koje
teku kroz namotaje elektromagneta mogu se pisati kao:

5
 i S  2  I S  sin t
  
iN  2  I N  sin t     (9)
 2 

Protjecanje ovih struja kroz namotaje elektromagneta izazivaju sopstvene magnetne tokove koje
su u odnosu na njih pomjerene za neke male uglove α i β, koji su uzrokovani gubicima u
željeznoj jezgri elektromagneta i aluminijskoj ploči. Stoga se izrazi za trenutne vrijednosti
magnetnih tokova mogu pisati kao:

 S,  2   S  sint    (10)
  2  N  sint    
,
N

Na aluminijsku ploču dijeluju magnetni tokovi Φ'N koji je proporcionalan trnutnoj vrijednosti
napona potrošača u i magnetni tok Φ'S koji je proporcionalan trenutnoj vrijednosti struje
potrošača i. Magnetni tokovi Φ'N i Φ'S induciraju na aluminijskoj ploči elektromotorne sile koje
su u odnosu na njih pomjereni za ugao π/2. Stoga se prema Faradey – ovm zakonu mogu pisati
izrazi za inducirane elektromotorne sile na aluminijskoj ploči:

d S,
eS  
dt
d N,
eN   (11)
dt

Ove elektromotorne sile, na aluminijskoj ploči proizvode vrtložne struje iSV i iNV, koje su zbog
male reaktrancije aluminijske ploče pomjerene gotovo u fazi sa induciranim elektromotornim
silama eS i eN. Trenutne vrijednosti vrtložnih struja na aluminijskoj ploči su:

d S,

i SV  
eS
 dt   2   S    sint      I  cos t   
SV
R1 R1 R1
d ,N

iNV  
eN
 dt   2   N    sin t       I  cost    
R2 R2 R2
NV (12)

Obično se uzima da je R1 = R2 = R.

Ako se pretpostavi da je u početnom trenutku aluminijska ploča u stanju mirovanja tada

magnetni tok Φ'S zajedno sa vrtložnom strujom INV stvaraju zakretni moment m'1 :

  
m1,  k 1  S,  I NV  cos t    (13)
 2 
6
Slično tome magnetno tok Φ'N zajedno sa vrtložnom strujom iNV stvaraju zakretni moment m'2 :

  
m2,  k2  N,  I SV  cos t    (14)
 2 

Kako je vrtložna struja iSV prorporcionalna magnetnom toku koji je stvara Φ'S, a vrtložna struja
iNV proporcionalna magnetnom toku Φ'N, prethodni set jednačina (13) i (14) se može pisati kao:

m1,  k3  ,S  ,N  sint  

(15)
m  k4      sint  
,
2
,
N
,
S

Magnetni tokovi Φ'S i Φ'N ne stvaraju nikakve momente sa vrtložnim strujama koje sami
induciraju, iz prostog razloga što su fazno pomjereni za ugao π/2. Pa je ukupni aktivni (obrtni)
moment jednak razlici momenata m'2 i m'1, pa se može pisati:

m1  m2,  m1,  k5  ,S  ,N  sin (16)

Vidimo da je trenutna vrijednost aktivnog (obrtnog) momenta proporcionalna prizvodu

efektivnih vrijednosti magnetnih tokova Φ'S i Φ'N, njihovoj frekvenciji i sinusu ugla između njih.
Također, može se uočiti da je vrijednost aktivnog momenta konstantna. Konstanta k5 u sebi
sadrži podatke o geometriji elektromagneta, frekvenciji i vodljivosti aluminijske ploče. Pošto su
magnetni tokovi Φ'S i Φ'N srazmjerni struji potrošača IS, odnosno naponu mreže U, može se pisati
slijedeće:

m1  k6 U  I S  sin (17)

Ako želimo da indukciono brojilo mjeri aktivnu energiju, potrebno je da aktivni moment M1
bude srazmjeran kativnoj snazi potrošača P.

sin
M 1  k6  P  (18)
cos 

Aktivni (obrtni) moment će biti srazmjeran aktivnoj snazi potrošača ako je zadovoljen uslov:

sin 
 1  sin  cos       (19)
cos  2

Sa vektorskog dijagrama (slika 4.) primjetno je da je magnetni tok Φ'S pomjeren za neki mali
ugao α u odnosu na struju kroz strujni elektromaget IS. Da bi brojilo ispravno radilo tj. da bi bio
ispunjen predhodni uslov (relacija 19), potrebno je da magnetni tok Φ'N fazno zaostaje za
naponom mreže U za ugao β koji je za ugao α većo od π/2:

7
 
   (20)
2

Prthodni uslovi su ispunjeni kada je ukupni magnetni tok Φ'NU kojeg stvara struja kroz
elektromagnet zaostaje za naponom mreže U za ugao π/2. Zbog nesavršenosti elektromagneta
tj. zbog postojanja aktivnog otpora naponskog elektromagneta ukupni magnetni tok kojeg stvara
naponski elektromagnet Φ'NU je u odnosu na napon mreže U pomjeren za ugao koji je manji od
π/2. Navedeni problem je prevaziđen konstrukcijom brojila tako da se nezatvara sav magnetni
tok kroz aluminijsku ploču, već se dijeli na dvije komponente kao što je prikazano na slici 5.
Jedna komponenta ukupnog magnetnog toka tj. rasipni magnetni tok Φ'NR zatvara se preko
vazdušnih procijepa a druga komponenta Φ'N prolazi kroz aluminijski disk i zatvara se preko
ploče od magnetnog materijala. Zbog gubitaka u krugu magnetnog toka Φ'N dolazi do njegovog
faznog pomaka u odnosu na napon mreže U koji je veći od π/2 (slika 5.). Da bi se u potpunosti
zadovoljio uslov (20) neophodno je da se dijeluje na ugao α. U tu svrhu strujnom elektromagnetu
se dodaje kratkospojni namotaj (za grubo podešenje) ili pomočni namotaji na strujnom jezgri na
čijim je krajevima priključena petlja od otpornog materijala (6) čiji se aktivni otpor R i
induktivitet L mogu mjenjati pomicanjem mostiča. U ovisnosti od promjene aktivnog otpora i
induktiviteta mjenja se ugao α. Ugao δ za koji se može promijeniti ugao α određuje se kao:

L
tg  (21)
R

Slika 5. Vektorski dijagram magnetnih tokova naponskog elektromagneta

Uslijed obrtanja aluminijske ploče u međuželjezu elektromagneta (1) i (2) kao i polova
permanentnog magneta (5) u aluminijskoj ploči se induciraju i dvije vrtložne, uzrokovane
dejstvom permanentnog magneta, struje koje stvaraju protumoment koji je srazmjeran brzini
vrtnje ploče:

M 2  k7   (22)

Iz jednakosti aktivnog (obrtnog) i kočionog momenta izvodi se ovisnost utrošene električne

energije od broja obrtaja aluminijske ploče za odgovarajuči vremenski period:

8
 t2
k6 t 2 N
A  pdt   dt  (23)
t1 k5 t 1 kB

Pri malim strujama potrošača, moment trenja u ležajevima ima dominantnu ulogu. Moment
trenja se suprotstavlja aktivnom (obrtnom) momentu tj. smanjuje brzin okretanja aluminijske
ploče i doprinosi da brojčanik indukcionog brojila pokazuje znatno manju vrijednost od stvarne
utrošene električne energije. Uticaj momenta trenja se kompenzira pomoćnim naponskim
momentom koji se još naziva i kompenazacioni moment. Kompenzacioni moment se dobija tako
da se magnetni tok Φ'N naponskog elektromagneta razdvoji na dvije komponente Φ'N1 i Φ'N2
koje su fazno pomjerene za mali ugao γ. Time nastaje kompenzacioni moment koji je srazmjeran
umnošku magnetnih tokova Φ'N1 i Φ'N2 i sinusu ugla između njih.

Kod novijih izvedbi indukcionih brojila, kompenzacioni moment nastaje na nešto drugači način.
Na jezgru naponskog elektromagneta se pričvršćen je željezni listič koji se pri priključenju
brojila na mrežu namagnetiše a nastali magnetni tok ΦL presjeca aluminijska ploča koji se
zatvara kroz jezičk i ploču. Kompenzacioni moment se podešava na način da se željezni listič
zakreče. Da se aluminijska ploča indukcionog brojila, nebi okretala i onda kada potrošač nije
uključen, na njegovu osovinu pričvrščena je željezna kukica, koju pri malim aktivnim
momentima maože zadržati željezni listić koji je pričvrščen na jezgru naponskog elektromagneta.

Jednofazna indukciona brojila se obično izrađuju za nazivni napon 230 V i nazivnu struju 5 ili 10
A. Novije izvedbe, uslijed razvojem konstrukcije i poboljšanjem materijala magnetnih kola
brojila, moguće je opteretiti strujama koje se i do 8 puta veće od nazivne. Na slici 6. prikazan je
tipičan primjer zavisnosti relativne greške brojila u ovisnosti I/In ( In – nazivna struja) za faktore
snage 0.5 i 1.

Slika 6. Promjena greške jednofaznog indukcionog brojila

1– za faktor snage 1,
2 – za faktor snage 0.5.

Za vrlo male struje potrošača vrijednost kompenzacionog momenta je veća od vrijednosti

momenta trenja pa se aluminjska ploča okreće većom brzinom tj. greška je pozitivna. Poslije
izjednačenja vrijednosti kompenzacionog momenta i momenta trenja (otprilike kada je I = 0.1In)
aluminijska ploča se okreče sporije nego što bi trebala tj. pogreška postaje negativna (30%) jer
je još mal permeabilitet jezgre strujnog elektromagneta, a zatim porastom tog permeabiliteta
postaje opet pozitivna (100 % do 200%). Uz ješ veče opterečenje pogreška se nešto smanjuje jer
dolazi do izražaja kočno djelovanje struja koje koje inducira u aluminijskoj ploči strujni
elektromagnet.Ta se pogreška kompenzira magnetnim šentom između polova strujne jezgre u

9
kojem se uz još veče opterečenje (500%) javlja zasičenje. Zbog zasičenja cijelog magnetnog
kruga strujnog elektromagneta greška postaje negativna (600%).

Na tačnost pokazivanja brojila veliki uticaj ima stabilnost napona mreže. Od brojila se očekuje
da ispravno rade i pri promjenama napona od ± 10%. Pri naponima mreže višim od nazivnog
napona brojila, aluminijska ploča bi se obrtala spoje, stoga se za spričeavanje koriste magnetni
šentovi koje se vežu sa naponskim elektromagnetom.

Uticaj frekvencije je višestruk, ali kako su pojedini efekti suprotni po dejstvu može se reči da
promjena frekvencije nema nikakvog praktičnog uticaja na brojilo.

Za razliku od elektrodinamskih brojila, rad modernih indukcionih brojila je nezavisan od

prisustva stranih magnetnih polja, što se i provjerava pri tipskim ispitivanjima pri djelovanju
stranog magnetnog polja od 400 A/m.

Kada se indukciono brojilo želi koristiti za mjerenje reaktivne električne energije, potrebno je u
relaciju (17) uvrstiti izraz za reaktivnu snagu Q = U I sin φ, pa se može pisati:

sin
M  k5  Q  (24)
sin 

Aktivni (obrtni moment) bit će srazmjeran reaktivnoj snazi ako je zadovoljen uvijet:

sin
 1  sin  sin      (25)
sin 

Taj je uvijet zadovoljen kada je ugao između mrežnog napona i struje potrošača jednak faznom
pomaku između magnetnih tokova strujnog i naponskog elektromagneta. U praksi se to postiže
šentiranjem strujnog namotaja s aktivnim otporom RS , odnosno dodavanjem predotpora RP
naponskom namotaju. Vrijednosti dodatih otpora biraju se tako da da bude udovoljen prethodni
uslov.

Slika 7. Priključak jednofaznog brojila reaktivne energija

Za mjerenje prividne snage obično se koristi kombinacija brojila aktivne i reaktivne električne
energije, čiji se brojevi obrataja geometrijski zbrajaju. Kako je brzina vrtnje brojila aktivne

10
energije proporcionalna aktivnoj energiji, a brzina vrtnje brojila reaktivne energije
proporcionalna reaktivnoj energiji , to je geometrijska suma tih brzina proporcionalna potrošnji
prividne energije:

n  n P  nQ k S AS (26)

Dvotarifna indukciona brojila

Kako bi se spriječile nagle promjene opterečenja u elektroenergetskim sistemima razvijena je

tarifna politika koja stimuliše potrošače na jednoliku potrošnju energije. To se postiže uvđenjem
dvije tarife naplate, niža tarifa u vrijeme kada je mreža slabije opterečena i viša tarifa kada je
mreža preopterečena.

Konstrukcija dvotarifnog jednofaznog indukcionog brojila u potpunosti je identična konstrukciji

jednostarifnog jednofaznog indukcionog brojila u pogledu elemenata samog mjernog sistema.
Jedina razlika je u tome što dvotarifna brojila imaju dva brojčanika (1) i (2) od kojih je uvijek
samo jedan vezan s osovinom (4). U ovisnosti o tome da li su kontakti (6) elektromehaničkog
releja (3) u otvorenom ili zatvorenom položaju ovisi koji je brojčanik vezana na osovinu. Dok
nije uključen relej, povezan je brojčanik (2) preko osovine sa osovinom (5) pokretnog dijela
brojila. Do promjene brojčanika dolazi kada kada se primjenom posebnog sklopnog sata zatvore
kontakti releja, uslijed čega dolazi do povlačenja kotve (7), te do pomaka osovine ka brojčaniku
(1). Vrijeme uklapanja i isklapanja kontakata releje tj. promjene brojčanika (1) i (2) može se
namještati na sklopnom satu, koji se navija ručno ili električki. Sklopni sat može da bude unutar
samog kučišta brojila ili se jedan sklopni sat koristi da istovremeno reguliše rad više brojila. U
novije vrijeme na releje se dijeluje iz centara dispečerske službe.

Slika 8. Shematski prikaz dvotarifnog brojila 1 i 2 –

brojčanici za razne tarife, 3 – elektromehanički relej, 4 –
osovina brojčanika povezana preko pužastog prenosnika sa
pomičnim dijelom brojila, 5 – osovina pomičnog dijela
brojila, 6 – kontakti releja, 7 – kotva koju privlači relej.

Trofazna indukciona brojila

11
Za trofazne sisteme indukciona brojila aktivne energije se izvode kao dovsistemska ili
trosistemska u ovisnosti da li je riječ o trofaznom sistemu sa ili bez nultog vodiča. Brojila s dva
mjerna sistema imaju dvije aluminijske ploče koje su pričvršćene za jednu osovinu koja pokreče
brojčanik, a jedan permanentni magnet služi za stvaranje protumomenta. Ova brojila se koriste u
torfaznim trožičnim sistemima (trofazni sistemi bez nultog vodiča), a strujni inaponski
elektromagneti su im spojeni u Aronov spoj. Za trofazne četovrožične mreže (trofazne mreže s
nultim vodičem) upotrebljavaju se brojila sa tri mjerna sistema, čije su aluminijske ploče
pričvrščene na jednu osovinu koja pokreče brojčanik. Obično se izvodi tako da strujni i naponski
elektromagneti dvaju mjernih sistema djeluju na jednu aluminijsku ploču, dok strujni i naponski
elektromagnet trečeg mjernog sistema i permanentni magnet djeluju na drugu aluminijsku ploču.

Slika 9. Trofazno indukciono brojilo aktivne energije Slika 10. Trofazno indukciono brojilo aktivne
s dva mjerna sistema energije s tri mjerna sistema

Reaktivna energija u trofaznim sistemima se može mjeriti sa trofaznim indukcionim brojilima

reaktivne energije sa dva ili tri mjerna sistema. Reaktivnu energiju u trofaznom sistemu je
moguće mjeriti i sa trofaznim brojilima aktivne energije ako su njihove naponski
elektromagnetie pomjerene za π/2 prema naponu koji bi imali naponski elektromagneti pri
mjerenju aktivne energije (analogno kao kod mjerenja reaktivne snage u trofaznom sistemu
vatmetrima).

12
 ELEKTRONIČKA BROJILA

Kod večih potrošača električne energije, naročito na višim naponskim nivoima, danas se
najčešće koriste elektronska brojila. Zbog njihove visoke cijene u prošlosti nisu predstavljali
prihvatljivo riješenje za niskonaponske mreže. Zbog pojednostavljene izvedbe primjenom
mikrokontrolerskih elektroničkih komponenti i njihovog pada cijene, cijena izvedbe
elektroničkih brojila približile su se cijeni indukcionih brojila. Također, tehničke karakteristike
elektroničkih brojila nadmašuju indukciona brojila stoga se ova brojila sve više primjenjuju i u
niskonaponskim mrežama(granice pogrešaka elektroničkih brojila su ispod 0.1%).

Blok-shema shema jednog elektroničkog brojila data je na slici 11. Zbog osjetljivosti
elektroničkih komponeneta elektronička brojila se na mrežu priključuju preko strujnih mjernih
(1) i naponskih mjernih (2) transformatora. Na sekundarrne stezaljke strujnog mjernog
transformatora spojen je otpor RS, s kojeg se dobija napon uS koji je srazmjeran struji potrošača.
Napon sa otpora RS i sekundarnih stezaljki naponskog mjernog transformatora se vodi na množač
(multiplikato). Množač je najvažnija komponenta elektroničkih brojila jer o njemu ovisi tačnost
mjerenja. Večinom se koriste impulsni množači koji generišu pravokutne impulse čija je
površina prorporcionalna umnošku ulaznih veličina uS uN. Impulsi iz množača sve triju faze
vode se na pojačalo (4) koje, zbog djelovanja otpora R, RP i kondenzatora C, zbraja i gladi tako,
da se na izlazu iz pojačala dobije istosmjerni napon koji je proporcionalan snazi mreže P.
Nadalje, taj se signal vodi na pretvarač (5) napona u frekvenciju. Broj impulsa u vremenu iza tog
pretvarača proporcionalan je energiji potrošača A = P · t. Obično se impulsi odvode na dijelitelj
frekvencija čime se smanjuje broj impulsa, koji se nadalje vode na brojčanik (9) ili (10) ovisno o
smjeru energije.

Slika 11. Blok-shema elektroničkog brojila

1 – strujni transformator s otporom RS, 2 – naponski
transformator, 3 – množač, 4 – pojačalo, 5 – pretvarač napona u
frekvenciju, 6 – izlaz za umjeravanje i signalizaciju, 7 – dijelitelj
frekvencije, 8 – detektor smjera energije, 9 – brojčanik za
primljenu energiju, 10 – brojčanik za predatu energiju, 11 – izlaz
za daljinska mjerenja.

Kada su ova brojila predviđena i za mjerenje reaktivne energije, iza naponskog mjernog
transformatora dodaje se sklop za zakretanje faze za π/2.

13
Elektronička brojila imaju znatno manju vlastitu potrošnu u usporedbi sa indukcionim brojilima.
Dodatna pogodnost korištenja elektroničkih brojila jeste mogučnost daljinskog očitanja i slanje
podataka o stanju brojila sa izlazne stezaljke (11), npr. putem telefonskih parica. Također,
prikladna su za primjenu složene višetarifne politike, mjerenje snage, podržavaju dvosmjeran tok
energije, pogodna su za uštedu energije što doprinosi savremenoj tendenciji energetske
efikasnosti.

PREGLED I OVJERA BROJILA

Kao i svi ostali mjerni instrumenti, tako i brojila električne energije, s obzirom na granice greške
moraju zadovoljiti odgovarajuće propise. Određivanje greški, odnosno definiranje tačnosti
brojila nešto je komplikovanije nego kod ostalih mjernih instrumenata. Kako brojilo mora da radi
u veoma širokim granicama opterećenja (npr. od nekoliko W do nekoliko kW), pri čemu se
može mjenjati i faktor snage, metrološki propisi definišu granice greški za razne veličine struje i
razne faktore snage, a proizvođači daju podatke u svojoj dokumentaciji dijagramima u
zavisnosti od struje za različite cosφ (na primjer: cosφ = 1, cosφ = 0,5 induktivno, cosφ = 0,5
kapacitivno za brojila aktivne energije). Osim toga, brojila električne energije moraju pouzadno
mjeriti dugi vremenski period (više godina) bez nadzora.

Prema propisima brojila se djele u četiri razreda tačnosti 0.2; 0.5; 1; 2. Elektronička (statička)
brojila izrađuju se za klase tačnosti 0.2 S i 0.5 S.

U pogledu tačnosti i sigurnosti odgovarajuče provjere brojila provode se u tu svrhu od strane

ovlaštenih institucija. Brojila se mogu provjeravati pomoću:

- vatmetra i časovnika,
- etalonskog brojila
- vještačkim opterečenjem,
- trajan rad.

Ovjera brojila sa vatmetrom i časovnikom

Ovjera brojila, u suštini, se svodi na određivanje apsolutne grešeke. U ovoj metodi brojilo se
priključuje na jednofazni izvor naizmjenične struje čiji je napon jednak nazivnom naponu brojila
(napon se smije mjenjati 2 do 5 % u ovisnosti o klasi tačnosti brojila) a na drugom kraju je
priključen promjenjljivi potrošač. Prema šemi na slici 12. ovjerava se jednofazno indukciono
brojilo pomoću preciznog vatmetra i časovnika.

14
 Slika 12. Ovjera brojila sa vatmetrom i časovnikom

Vrijeme t se mjeri časovnikom i broji se broj obrtaja N aluminijske ploče. Električna energija
koju je brojilo registrovalo jednaka je:

 3600  10 3 Ws 
N
A (27)
kB

Snaga potrošača P očitava se na vatmetru . Stvarna potrošnja električne energije iznosi:

AS  P  t Ws  (28)

Procentualna greška brojila iznosi:

A  AS
p  100%  (29)
AS

Mjerenje se izvodi pri različitim opterečenjima. Na osnovu dobivenih podataka odredi se greška i
grafički prikaže njihova ovisnost o opterečenju. Ovisnost greške o faktoru snage određuje se na
mjerenjem stalnog opterečenja s različitim faktorom snage.

Ako je izvor napona vrlo stabilan (promjena napona manja od 0.1%) procentualna greška brojila
se može odrediti i kao:

t  tS
p  100%  (30)
tS

Gdje je tS stvarno vrijeme potrebno da brojilo napravi N obrtaja (mjereno časovnikom), a t

vrijeme koje se dobije na osnovu očitanja na vatmetru kao:

N  3600  10 3 t  tS
t s  (31)
kB  P

15
 Ovjera brojila s etalonskim brojilom

Ovjera brojila pomoću etalonskog brojila (Slika 13.) izvodi se tako što se strujne grane
ispitivanog i etalonskog brojila spoje u seriju, a naponske grane oba brojila paralelno. Kako je
kod etalonskih brojila lakše postiči veču tačnost pri određenoj struji, često se ono priključuje
preko etalonskog strujnog transformatora s više odvojaka. Na taj način se postiže da etalonsko
brojilo radi na istoj struji pri različitim opterečenjima ispitivanog brojila. Pri različitim
opterećenjima upoređuju se očitanja ispitivanog i etalonskog brojila i određuje greška kao:

Aisp  AE
p  100%  (32)
AE

gdej su: Aisp – električna energija očitana na ispitivanom brojilu, AE – električna energija očitana
na etalonskom brojilu.

Slika 13. Ovjera brojila s etalonskim brojilom

Etalonsko brojilo mora imati bolju klasu tačnosti, danas se redovito kao etalonska brojila koriste
elektronička brojila. Pri ovom ispitivanju nije potrebna velika stabilnost napona, kao kod
ispitivanja sa vatmetrom i časovnikom, pa se ova metoda može upotrebljavati i pri ispitivanju na
terenu i u manje opremljenim laboratorijama.

Ovjera brojila s vještačkim opterečenjem

Ovjera brojila se može izvršiti pomoću stvarno ili vještačko opterečenje. Ispitivanje brojila
pomoću stvarnog opterećenja zahtjeva izvor relativno velike snage. Na primjer za brojilo 220 V,
30 A potreban je izvor snage veće od 6(kW). Zato se pri ispitivanju brojila vrlo rijetko koristi
stvarno opterećenje, već se obično koristi tzv. vještačko opterećenje kako je to prikazano na slici
14.

16
 Slika 14. Ovjera brojila s vještačkim opterečenjem

Pri ispitivanju brojila pomoću vještačkog opterečenja naponska i strujna grana priključeni su
svaka na svoj izvor. Pritom je izvor na koji je priključena naponska granan brojila opterečena
samo malom strujom. Izvor na koji je priključen strujna grana može imati mali napon (do
nekoliko V), koji je potreban za savladavanje padova napona na strujnoj grani brojila i strujnoj
grani kontrolne naprave. Tako se brojilo može ispitati uz minimalnu potrošnju energije, a
odvojeno napajanje strujen i naponske grane nam olakšava jednostavnije ugađanje napona, struje
i faznog pomaka izmeeđu njih.

Ovjera brojila na trajan rad

Nedostatak prethodno navedenih ispitivanja jeste u tome što je riječ o kratkotrajnim

ispitivanjima. Obično se u tvornicama brojila nakon kratkotajnih ispitivanja provodi ovjera
brojila na trajan rad. Ovakva metoda nam omogučava otkrivanje raznih pogrešaka koje se
nemogu ustanoviti pri kratkotrajnim ispitivanjima, kao npr. trenje i oštečenje brojčanika,
pogrešan prijenos itd. Za ovaj tip ispitivanja poželjno je da traje što duže, a najmanja toliko da
brojilo pokaže 2 kWh.

NAČINI PRIKLJUČENJA BROJILA NA MREŽU

Monofazna brojila električne energije imaju dva para ulaznih stezaljki kako je to prikazano na
slici 15.
Propisi nalažu da se stezaljke strujnog elektromagneta spajaju na fazni vodič i to tako da je
krajnja lijeva stezaljka predviđena za ulaz faznog vodiča, a druga lijeva za izlaz faznog vodiča.
Jedna stezaljka naponskog svitka je tvornički spojena sa krajnjom lijevom stezaljkom, tako da se
kod priključka brojila ne treba posebno izvoditi taj spoj. Ali taj spoj treba odstraniti kada se
brojilo ovjerava ili kada se priključuje preko strujnih i naponskih mjernih transformatora. Krjnja

17
desni stezaljka predviđena je za priključak nultog vodiča te je na njega priključen drugi kraj
naponskog svitka.

Slika 15. Priključenje jednofaznog brojila električne energije na

mrežu

Treba naglasiti da se kod priključenja brojila ne smiju zamjeniti ulazni i izlazni vodiči ili vodiči
faznog i nultog vodiča. Zamjena faznog i nultog vodiča uzrokuje neregistrovanje energije
potrošača koji kao povratni vod koriste zemljovod.

Nazivne struje brojila za direktan priključak su prema metrološkim uslovima za indukciona

brojila 10, 15, 20 i 30 (A). Direktan priključak brojila kod većih struja upotrebljava se samo u
rijetkim slučajevima i obično se tada koriste strujni mjerni transformator i brojilo nazivne struje
5(A). Na slici 17. prikazan je takav način priljučivanja jednofaznog brojila aktivne energije.
Naponski svitak se direktno spaja na mrežu.

Slika 16. Priključenje jednofaznog brojila električne energije na

mrežu preko strujnog mjernog transformatora

Kod viših napona treba i naponski svitak brojila priključiti preko naponskog mjernog
transformatora.

18
 Slika 17. Priključenje jednofaznog brojila električne energije na
mrežu preko strujnog i naponskog mjernog transformatora

Za priključivanje trofaznih indukcionih brojila važe ista pravila kao i kod priključenja
jednofaznih indukcionih brojila na mrežu. Trofazno dvosistemsko brojilo se na mrežu priključuje
u Aronovom spoju.

Slika 18. Priključenje trofaznog trosistemskog brojila električne

energije na mrežu preko strujnoih mjernoih transformatora

19
 Slika 19. Priključenje trofaznog dvosistemskog brojila električne
energije na mrežu

Brojila treba da su postavljena vertikalno. Svako odstupanje od vertikalnog položaja doprinosi ka

povečanju momenta trenja, što uzrokuje negativnu grešku tj. aluminijska ploča se okreče sporije
nego što bi trebala.

POSEBNE IZVEDBE ELEKTRIČNIH BROJILA

Potrošnja električne energije nije stalna tokom dana i nisu svi čvorovi mreže podjednako
opterečeni. Osima što se tarifnom politikom pokušava dobiti jednolika potrošnja u toku dana
također se potrošači pokušavaju odvratiti i od prekoračenja instalirane granične snage.
Prekoračenje instalirane granične snage je posebno naglašeno kod industrijskih potrošača. Stoga
se izvode posbna tzv. vršna brojila, koja registruju potrošnju nastalu isključivo prilokom
prekoračenja granične snage. Ta se brojila obične izvode tako da se brojilu doda jedan
konstantan protumoment koji odgovara vrijednosti granične snage. Kada je snaga koju potrošač
uzima iz mreže veča od granične snage aktivni moment savladav protumoment i pomični dio
brojila se obrče. Kada je snaga koju potrošač uzima iz mreže manja od granične snage ovaj tip
brojila ne registruje potrošnju.

Da bi se stimulisala jednolična potrošnja, naročito veće potrošače, upotrebljavaju se i brojila s

pokazivačem maksimuma koja registruju največi utrošak energije u 15, 30 ili 60 minutnom
intervalu.

Veliki potrošači električne enrgije kao što su željeznice, veliki industrijski pogoni, rudnici često
se napajaju električnom energijom zbog njihove velike prostorne rasprostranjenosti ali i zbog
ekonomičnosti i sigurnosti opskrbe energijom. Da bi se ipak imao uvid o njihovoj ukupnoj
potrošnji električne energije (bilo da se radi o aktivnoj ili reaktivnoj ekektričnoj energiji) koriste
se brojila sa davačem impulsa koji omogučavaju prijenos mjernih podataka na centralno mjesto
gdje se podaci registruju i sumiraju. U tu svrhu mogu se koristiti elektronička brojila i brojila
koja rade na principu elektromehaničke konverzije sa impulsnim uređajem. To su u suštini
obična indukcion brojila kojima je dodat impusni uređaj izravno ili, češće, nezravno neizravno
povezan s njihovim pomičnim djelom tako da je broj impulsa srazmjeran broju okretaja.
Najčešće se impulsni uređaj izvodi tako da je 1, 2, 5 ili 10 impulsa predstavlja vatsat. Kao
impulsni uređaj u starim riješenjima primjenjivao se isključivo živin relej a u današnjim
izvedbama se primjenjuju optoelektronički pretvarači.

20