http://www.yuhistorija.com/serbian/ratovi_91_99_txt01c4.

html

AKTUELNOSTI | MULTIMEDIA | AUTORI | O PROJEKTU

Jugoslovenska ideja > Prva Jugoslavija > II svetski rat > Druga Jugoslavija > Društvo > E

Kultura i religija > Međunarodna politika > Ratovi 1991-1999 > Region nakon 2000. > Stud

... NASLOVNA > Ratovi 1991-1999 > UVODNI TEKST > ANALIZA SLUČAJA 4 ... U potrazi
jedinstvom: Zapadne sile i raspad Jugoslavije

You need a Frames Capable browser

Uvodni tekst | Literatura | Analize slučaja to view this content.

ANALIZA SLUČAJA 10:

Genocid u Bosni

ANALIZA SLUČAJA 9:

Kratka istorija paravojnih jedinica u jugoslovenskim ratovima 1991-1995 - LINKOVI

Grabljive zveri i otrovne bube
DOKUMENTI

MULTIMEDIA
ANALIZA SLUČAJA 8:
U MEDIJIMA
Politička propaganda i projekt “Svi Srbi u jednoj državi”: posledice
instrumentalizacije medija za ultranacionalističke svrhe LINKOVI
ANALIZA SLUČAJA 7:

Kosovski mit

ANALIZA SLUČAJA 6:

Zatvoreno društvo i njegovi prijatelji: upotreba ideologije u kulturi Srbije od

1986, do 2016

ANALIZA SLUČAJA 5:

Suđenje Slobodanu Miloševiću kao vredan istorijski izvor za bolje razumevanje

raspada SFRJ

ANALIZA SLUČAJA 4:
1 Poglavlje je prije objavljeno pod
U potrazi za jedinstvom: Zapadne sile i raspad Jugoslavije naslovom “In pursuit of unity: The
West and the breakup of Yugoslavia,”
RUSI Journal, vol. 157, br. 1 (2012):
70-77. Autor se zahvaljuje Royal
ANALIZA SLUČAJA 3: United Services Institutu, kao i
izdavačkoj kući Routledge, Taylor
Kako je JNA postala velikosrpska vojska and Francis Group na dopuštenju da
se tekst prevede i ponovno objavi u
ovom obliku.

ANALIZA SLUČAJA 2: 2 James Addison Baker i Thomas M.

DeFrank, The Politics of Diplomacy:
Logori u Srbiji devedesetih Revolution, War, and Peace 1989–
1992 (New York: Putnam’s, 1995),
str. 636–637.

ANALIZA SLUČAJA 1: 3 John Newhouse, ‘The Diplomatic

Round: Dodging the Problem’, New
Yorker, 24. kolovoz 1992., str. 61.
Srpski nacionalizam u dvadesetom veku
 U potrazi za jedinstvom:
Zapadne sile i raspad Jugoslavije1

Josip Glaurdić

Analiza slučaja 4

Iako se Jugoslavija raspala prije 25 godina, priča o njenom

raspadu, kao i o odgovoru međunarodne zajednice na nasilje
koje je bilo sastavni dio tog raspada, još uvijek je relevantna.
Građani zemalja sljednica Jugoslavije još uvijek žive s
posljedicama tih događaja. Njihova regija gospodarski je
uništena, društveno i politički podijeljena. Veze između
republika i naroda južnoslavenskog saveza dramatično su
prekinute u nizu sukoba koji su dali novo, brutalno značenje
izrazu „balkanizacija“. Kako bi se zaista shvatila priroda i
posljedice sukoba koji su bili sastavni dio raspada
Jugoslavije, dovoljno je usporediti etničke karte regije prije i 4 Lawrence Freedman, ‘Why the West
Failed’, Foreign Policy, br. 97 (1994–
poslije ratova. Umjesto etnički raznolikih zajednica, veliki
1995), str. 54.
dijelovi bivše države sada su definirani striktnim linijama
podjele poput granice između dvaju entiteta Bosne i
Hercegovine.

Važnost priče o raspadu Jugoslavije, međutim, prelazi

granice njenih država sljednica. Jugoslavenska kriza odredila
je početak nove ere europske politike u kojoj je Europska
zajednica – pretvorena u Europsku uniju Ugovorom u
Mastrihtu (Maastricht) 1992. godine – trebala poprimiti
značajne sigurnosne obrise. Jugoslavija je bila prvi pravi test
post-hladnoratovskog europskog sustava – test koji je
administracija Džordža H. W Buša (George H. W. Bush)
spremno prepustila Europljanima. „Bilo je vrijeme ponukati
Europljane da pokažu kako mogu zajednički djelovati kao
jedna sila“, tvrdio je kasnije tadašnji američki ministar
vanjskih poslova Džejms Bejker (James Baker).2 Ili, kako je
jedan ciničniji analitičar politike SAD u to vrijeme objasnio
odluku Bušove administracije da prepusti jugoslavensku
krizu Euopljanima: „Mnogi, ako ne i većina, više i niže
pozicioniranih dužnosnika zagovarali su tezu… kako će
Europljani pasti na testu i tako biti bolno prizemljeni. To će
ih podsjetiti na njihovu neprekinutu potrebu za snažnom
američkom prisutnošću“.3

Reći da je Europska zajednica/Europska unija (EZ/ EU) tek

pala na jugoslavenskom testu bilo bi iznimno velikodušno.
Njen poraz bio je očigledan ne samo zbog ponižavajuće
nesposobnosti njenih diplomata i političara da zaustave
proces koji je pretvorio bivšu Jugoslaviju iz predvodnika
istočnoeuropskih reformi u crnu rupu na karti Europe, čiji 5 Svi izvještaji CIA koji se
problemi i danas destabiliziraju kontinent. Poraz Europske ovdje spominju dostupni su na
unije bio je očigledan i zbog samog načina na koji su web stranicama CIA Freedom
diplomati i kreatori vanjskih politika demonstrirali svoju of Information Act Electronic
nemoć. Svakim novim nasilnim zapletom u krizi, njima je sve Reading Room na adresi
više postajalo važnim nadmudriti jedni druge umjesto riješiti http://www.foia.cia.gov/search
stvarne probleme na terenu. U vrijeme kada je EZ _options.asp.
produbljivala integraciju, ne samo u ekonomskoj sferi i kad
se transformirala u ujedinjenog međunarodnog aktera, 6 CIA, ‘Yugoslavia: Ethnic
podjele i diplomatsko nadigravanje njenih kreatora vanjskih Tensions Still High in
politika pretvorile su napor međunarodne zajednice u nešto Kosovo’, 20. kolovoz 1987.,
što je više pripadalo XIX stoljeću, a ne pragu XXI stoljeća. str. 1–4.
Njihovi neuspjesi u Jugoslaviji bili su zaista toliko razorni i
toliko duboki da je transformacija EZ/EU u ujedinjenog 7 CIA, ‘Yugoslavia: Prospects
aktera sposobnog za bilo kakvu zajedničku vanjsku politiku for Stability and Economic
smatrana nemogućom čitav niz godina. Recovery – An Intelligence
Assessment’, 1. kolovoz
1987., str. 2–4, 10.
 8 ‘Yugoslavia: Mussovic’,
Economist, 8. listopad 1988.,
UK izdanje, str. 66.

9 CIA, ‘European Brief’, 8.

listopad 1988.

10 CIA, ‘Yugoslavia
Transformed’, 1. listopad
1990, str. 1–23. Glavni
zaključci procjene procurili su
u to vrijeme u medije. David
Binder, ‘Evolution in Europe:
Iako su neuspjesi Yugoslavia Seen Breaking Up
zapadnih lidera tijekom rata u Bosni i Hercegovini (1992- Soon’, New York Times, 28.
1995), bili još porazniji od njihovih neuspjeha za vrijeme studeni 1990., str. A7.
raspada Jugoslavije (1989-1991), odgovori zapadnih sila na
jugoslavensku krizu značajni su, jer označavaju početak
važnog pomaka u njihovim koncepcijama međunarodnog
sustava sigurnosti. Raspad Jugoslavije imao je izrazit utjecaj
na teoriju i praksu humanitarne intervencije, preventivne
diplomacije, upravljanja sukobima, međunarodne arbitraže,
kao i uloge Ujedinjenih naroda (UN), Europske unije i
NATO u svim tim procesima. Primjerice, operacija
saveznička sila snaga NATO, koja je 1999. godine dovela do
povlačenja Vojske Jugoslavije s Kosova, bila je izravan
proizvod lekcija koje su zapadne sile naučile o režimu
Slobodana Miloševića iz ratova u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini. Što je jednako važno, utjecaj uspjeha te
operacije na zapadne percepcije i odgovore na čitav niz
međunarodnih kriza – od Iraka do Libije – bio je
dalekosežan.

Priča o raspadu Jugoslavije ostaje relevantnom i stoga što

rasvjetljava period od kolosalne važnosti za povijest
europskog kontinenta. Kraj hladnog rata označio je i rapidan
kraj svih izvora stabilnosti koji su proizlazili iz balansa snaga
između dva bloka. Dok je Zapadna Europa odgovorila na
nestanak sovjetske prijetnje besprimjernim ubrzanjem
integracijskih napora, vitalne istočnoeuropske strukture 11 Temelji se na izvještaju
raspale su se zajedno s raspadom moći Kremlja. Kraj hladnog nizozemskog veleposlanika u
rata predstavljao je početak potpuno nove ere za Europu i za Beogradu Jana Fietelaarsa, kako je
svijet. Europska zajednica/unija trebala je djelovati prenesen u Norbert Both, From
ujedinjeno i voditi Europu prema budućnosti u kojoj će biti Indifference to Entrapment: The
cjelovita i slobodna. S iskustvom uspješne intervencije u Netherlands and the Yugoslav Crisis
Perzijskom zaljevu, Ujedinjeni narodi trebali su prestati biti 1990–1995 (Amsterdam University
paralizirani čuvar međunarodne kolektivne sigurnosti, a Press, 2000), str. 74. Njemački
Sjedinjene Američke Države trebale su povesti međunarodnu veleposlanik u Beogradu Hans-Jörg
zajednicu prema novom poretku u kojem agresija neće biti Eiff (u čijoj kući se radni ručak i
tolerirana. Velike sile trebale su biti voljne suprotstaviti se održao) potvrdio je izvještaj svojega
srednjim silama kako bi zaštitile manje sile.4 Ipak, barem kad kolege. Razgovor s Hans-Jörg Eiffom,
je u pitanju Jugoslavija, ništa od toga nije se pokazalo 8. lipnja 2005.
točnim.
12 ‘Mr Hogg’s call on Mr Milošević,
Zbog čega su, dakle, zapadne sile propustile zaustaviti President of the Republic of Serbia,
jugoslavenski kolaps u nasilje? I zašto su njihovi diplomatski on 26 February’, 7. ožujak 1991.,
napori doveli do tako dubokih podjela? Kako bismo shvatili FCO dokument ENU 027/3, FOI
korijene zapadnih politika prema raspadu Jugoslavije, Reference 0225–10.
moramo prije svega rekonstruirati proces odlučivanja
zapadnih lidera. Drugim riječima, moramo povijest čitati
gledajući prema naprijed, a ne prema natrag. Kako bismo u
tome uspjeli, moramo odgovoriti na dva osnovna pitanja: što
su kreatori vanjskih politika zapadnih sila znali o Jugoslaviji i
kada? Iako je većina službenih dokumenata iz tog perioda
istraživačima još uvijek nedostupna, postupak deklasifikacije 13 Za temeljitu analizu presretnutih
uz pomoć zakonske regulative o slobodi pristupa razgovora, vidjeti Josip Glaurdić,
informacijama, omogućio nam je barem nepotpun pogled na ‘Inside the Serbian War Machine: The
ono što je o Jugoslaviji bilo poznato u zapadnim centrima Milošević Intercepts, 1991-1992’,
moći istovremeno sa zapletom i nasilnim raspletom East European Politics and Societies,
jugoslavenske krize. Američka Središnja obavještajna služba vol. 23, No. 1 (2009), str. 86–104.
(CIA) – vjerojatno zato što je bila iznimno uspješna u
predviđanju razvoja jugoslavenske krize – za sada može
služiti kao primjer transparentnosti po ovom pitanju. Iako je
Jugoslavija zapravo bila otvorena knjiga za zapadne medije
koji su detaljno pratili njen dugotrajan kolaps u nasilje i rat,
izvještaji CIA iz tog perioda daju dodatnu težinu našem
odgovoru na pitanja - što je bilo znano i kada. Analiza tih
izvještaja dovodi do neupitnog zaključka: Bijela kuća (a
vjerojatno i ostala središta zapadne vanjske politike, jer su
zapadne obavještajne službe podatke među sobom dijelile, a
Jugoslavija je ionako bila temeljito obavještajno pokrivena 14 Karsten Prager i Massimo
zbog svoje hladnoratovske geopolitičke pozicije) imala je Calabresi, ‘Message from Serbia’,
detaljne informacije o onome što se u Jugoslaviji događalo. Time, 17 july 1995.
Prema obavještajnim izvještajima, glavni krivac za
destabilizaciju Jugoslavije bio je režim Slobodana Miloševića
u Srbiji koji je želio recentralizirati federaciju, odnosno –
kada je taj plan propao početkom 1990. godine – sazdati
Veliku Srbiju na njenim ruševinama.

Od samog početka Miloševićeve nacionalističke kampanje u

proljeće 1987, (u to vrijeme fokusirane na status Kosova), pa
sve do početka pravog rata u Hrvatskoj u ljeto 1991, CIA je
proizvodila detaljne i najčešće iznimno pronicljive analize
razvoja događaja u Jugoslaviji i razornog utjecaja aktivnosti
Miloševićeva režima.5 Njeni izvještaji iz proljeća, ljeta i
jeseni 1987, na primjer, jasno su identificirali srpsko vodstvo
pod Miloševićem kao glavnog huškača i režisera tenzija na
Kosovu koje su trebale biti iskorištene kao izgovor kako bi se
preuzela potpuna kontrola nad pokrajinom. Izvještaji su
nadalje zaključili kako je takva politika fatalna za
međunacionalne odnose na Kosovu, a moguće i u čitavoj
Jugoslaviji.6 Otvaranjem Pandorine kutije srpskog
nacionalizma, Miloševićev režim nije planirao limitirati svoju
političku kampanju na prostor unutar granica Srbije. Opsežan
izvještaj CIA, datiran 1. Kolovoza (avgust) 1987, na primjer,
konstantirao je kako bi se Jugoslavija još uvijek mogla
„okrenuti većem stupnju autoritarnosti ili bi mogla kolabrirati
i potonuti u nestabilnost“, primarno zbog prijetnje
centralističkog bloka, predvođenog srpskim vodstvom čija je
„skrivena namjera“ bila „iskoristiti recentralizaciju kako bi
ponovno ustanovilo svoju dominaciju nad ujedinjenom
Jugoslavijom“.7 Nakon što je Miloševićev režim započeo s
kampanjom masovnih mitinga koji su bili usmjereni na 15 Percy Cradock, In Pursuit of
njegove protivnike unutar i van granica Srbije (što je nagnalo British Interests: Reflections on
britanski časopis The Economist da srpskog lidera prozove Foreign Policy under Margaret
„Mussovic“8), CIA je jasno zaključila kako je konačan cilj te Thatcher and John Major (London: J.
kampanje bilo „proizvesti nacionalni režim pod vodstvom Murray, 1997), str. 35.
Srbije kojim bi dominirao Milošević“.9
16 Razgovor sa Sir Peterom Hallom,
22. svibanj 2005.

17 Citirano u Mark Almond, Europe’s

Backyard War: The War in the
Balkans (London: Heineman, 1994),
str. 45.

Može se reći kako je 18 Citirano u Both, op.cit., str. 71.

CIA svoj najimpresivniji posao obavila u jesen 1990. godine,
nizom izvještaja koji su kulminirali sad već poznatom 19 Warren Zimmermann, Origins of a
Catastrophe: Yugoslavia and Its
Nacionalnom obavještajnom procjenom (National Destroyers – America’s Last
Intelligence Estimate – NIE) pod naslovom „Yugoslavia Ambassador Tells What Happened
Transformed“.10 Prema ovoj procjeni, Jugoslavija je trebala and Why (New York: Times Books,
prestati funkcionirati kao savezna država unutar jedne i 1996), str. 84; i Robert L. Hutchings,
raspasti se unutar dvije godine. „Do sada se nije pojavio American Diplomacy and the End of
nikakav pan-jugoslavenski politički pokret koji bi popunio the Cold War: An Insider’s Account
prazninu nastalu kolapsom titoističke vizije jugoslavenske of U.S. Policy in Europe, 1989-1992
države – a niti će“. Taj zaključak odnosio se i na saveznog (Washington, D.C.: The Woodrow
premijera Antu Markovića, čija su reformska dostignuća Wilson Center Press, 1997), str. 306.
smatrana „uglavnom iluzornim“. Sve alternative raspadu,
pogotovo konfederalni plan koji su u to vrijeme predlagale
Slovenija i Hrvatska, trebale su biti poražene zbog
protivljenja Srbije koja se bojala gubitka utjecaja. Zapravo,
manevarski prostor Srbije bio je toliko ograničen da je njeno
vodstvo bilo u mogućnosti „'spasiti' jedinstvo srpskog naroda
samo pod cijenu mogućeg građanskog rata“. Takav sukob
smatran je pogotovo vjerojatnim na Kosovu, gdje su već
postojali znakovi tinjajućeg „dugotrajnog oružanog ustanka
Albanaca“. Smatrano je manje vjerojatnim – iako i dalje
opasno mogućim – kako će građanski rat poprimiti oblik
otvorenog međurepubličkog sukoba. „Najvjerojatniji scenarij
za međurepubličko nasilje,“ prema CIA, bio je onaj „prema
kojem Srbija, potpomognuta nezadovoljnim srpskim
manjinama u drugim republikama, krene prema aneksiji
osporavanog teritorija unutar velike Srbije, s [nečitak tekst] i
krvavim razmjenama stanovništva. Iskušenje za ulazak u
takve avanture rasti će tijekom perioda pokrivenog ovom
procjenom“.

Iako deklasificirani izvještaji CIA iz ovog perioda sugeriraju

visok stupanj sofisticiranosti obavještajnih usluga o
Jugoslaviji, dostupnih zapadnim diplomatima i kreatorima
vanjskih politika, to naravno nužno ne znači da se te
izvještaje čitalo ili uzimalo za ozbiljno. Stvar je u tome,
međutim, kako su Slobodan Milošević i njegovi suradnici
otvoreno naznačili svoje strateške ciljeve i u javnosti i na
privatnim sastancima sa svojim sugovornicima iz zapadnih
zemalja. Sam Milošević je, na primjer, tijekom radnog ručka
s veleposlanicima zapadnih zemalja u Beogradu 16. Siječnja 20 Temeljeno na iskazima dvojice
(januara) 1991. godine otvoreno i samopouzdano najavio bivših predsjednika jugoslavenskog
planove Srbije za stvaranje nove sve-srpske države na Predsjedništva, Raifa Dizdarevića i
ruševinama Jugoslavije. Naglasio je da je spreman pustiti Borisava Jovića u Raif Dizdarević, Od
Sloveniju da ide svojim putem, da je Makedonija još uvijek smrti Tita do smrti Jugoslavije:
predmet razgovora, ali da će regije Bosne i Hercegovine i Svjedočenja (Sarajevo: Svjetlost,
Hrvatske sa srpskim stanovništvom svakako biti dijelom nove 2000), str. 423; i Borisav Jović,
države. Njegovo upozorenje veleposlanicima bilo je izravno i Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz
jasno je impliciralo upotrebu Jugoslavenske narodne armije dnevnika (Beograd: Politika, 1996),
(JNA) koja je već bila u njegovom taboru: „Ako [novu srpsku str. 81.
državu] nije moguće ostvariti mirnim putem, Srbija se 21 Razgovor sa Sir Peterom Hallom,
prisiljava da iskoristi alate moći koje posjeduje, a [druge 22. svibanj 2005.
republike] ne posjeduju“.11 Deklasificirani dokumenti
Foreign Officea pokazuju kako je šest tjedana nakon tog 22 UK House of Commons,
sastanka Milošević ponovio nešto slično britanskoj delegaciji ‘Yugoslavia’, Hansard, vol. 193,
koju je predvodio tadašnji državni tajnik Daglas Hog Column 1138, 27. lipanj 1991.
(Douglas Hogg).12

Do dokumenata zapadnih vlada iz perioda nakon početka

pravog rata u Sloveniji i Hrvatskoj u ljeto 1991. godine,
međutim, znatno je teže doći. Deklasifikacijski postupak je
dugotrajan, kompliciran i često neuspješan. Naravno,
jugoslavenski ratovi i međunarodni diplomatski napori bili su
temeljito pokriveni od zapadnih medija, tako da bi bilo
iznimno teško braniti tezu kako su strateški ciljevi i metode
ratne mašine koju je kontrolirao Miloševićev režim bili
nejasni. Ukoliko postoje bilo kakve dvojbe, raspršiti bi ih
trebao zaista fantastičan dokazni materijal korišten za vrijeme
sudskog procesa Slobodana Miloševića u Hagu: više od dvije
stotine presretnutih telefonskih razgovora unutar
Miloševićeva najužeg kruga suradnika u periodu između
svibnja (maja) 1991, i svibnja 1992. godine.13 Priča o tome
na koji su način ovi snimci kreirani, korišteni od strane
Tribunala i konačno pušteni u javnost, dijelom je obavijena
velom tajne. Kontraobavještajna služba Jugoslavenske
armije, Služba državne sigurnosti Bosne i Hercegovine, kao i
niz stranih obavještajnih službi (uglavnom britanskih i
američkih) figuriraju kao više ili manje značajni u raznim
interpretacijama o izvoru snimaka. Štogod po tom pitanju 23 Razgovor s Budimirom Lončarom,
bilo točno, ono što je sigurno jest da je Tribunal dobio 12. svibanj 2006.
snimke od britanskih i američkih vlasti, iako tek nakon
dugotrajne i vrlo javne bitke koja je bila posebno teška kada 24 Jović, op.cit., str. 269, 272–273.
je u pitanju konzervativna vlada Džona Mejdžora (John
Major). 25 Razgovor s Gerhardom Almerom,
2. lipanj 2005. Potvrđeno u razgovoru
Bez obzira koja je obavještajna služba orginalni izvor s nizozemskim bivšim ministrom
snimaka, vjerodostojni novinski izvori sugeriraju kako su vanjskih poslova Hansom van den
zapadne obavještajne službe bile u posjedu tih snimaka Broekom, 24. svibnja 2005.
gotovo istovremeno dok su bili stvarani. Njihovi
„obavještajni podaci iz tog vremena“ su ih zapravo „uvjerili
da je Miloševićeva odgovornost za etničko čišćenje i
općenito ratno djelovanje 1991, i 1992, izravna i jasna… Bila
je to kompleksna i vrlo sustavna serija kampanja koje su
koristile kombinaciju vojnih sredstava i lokalnih paravojnih
formacija“.14 Zaista, snimci presretnutih razgovora korišteni
kao dokazni materijal u Haškom tribunalu potvrđuju
činjenicu da su mehanizmi srpske ratne mašine, koja je bez
sumnje počinila stravične zločine tijekom ratova u Hrvatskoj
i kasnije Bosni i Hercegovini konstruirani Miloševića i
njegovi najbliži suradnici, koji su tom mašinom i upravljali.
Analiza presretnutih razgovora također snažno sugerira kako
je Miloševićeva ratna mašina imala jasno definiran strateški
cilj koji su definirali najpoznatiji ideolozi srpskog
nacionalizma. Taj cilj bilo je „ujedinjenje Srba“ u novoj
veliko-srpskoj državi koja je trebala biti izgrađena na
ruševinama federativne Jugoslavije, na uštrb i Hrvatske i 26 Michael R. Beschloss i Strobe
Bosne i Hercegovine. Talbott, At the Highest Levels: The
Inside Story of the End of the Cold
Što su, dakle, zapadni diplomati i kreatori vanjskih politika War (Boston: Little, Brown, 1993),
znali o Jugoslaviji i kada? Čini se sigurnim zaključiti kako su str. 35, 51.
najvjerojatnije imali sve potrebne informacije i to u realnom
vremenu. Dinamika i pokretačka snaga jugoslavenskog 27 Citirano u Beschloss i Talbott,
sigurnog potonuća u rat bili su očigledni svakome tko je op.cit., str. 414. Bushev govor – koji
obraćao pažnju, često su otvoreno najavljeni i bili su točno je dao dan nakon svog susreta s
interpretirani i analizirani od onih kojima je to bio posao. Gorbačovom gdje ga je sovjetski
Uostalom, jugoslavenska kriza razvijala se tijekom dužeg predsjednik upozorio na mogućnost
vremenskog perioda i njena metamorfoza u ekstremno nasilje odigravanja jugoslavenskog scenarija
bila je postupna. Ništa vezano za njen razvoj nije bilo niti u SSSR-u – naljutio je Ukrajince i
iznenadno niti posebno novo. dobio malu podršku u SAD-u. New
York Times nazvao je govor „Piletina
na kijevski način [Chicken Kiev]“.

28 Joseph S. Nye, ‘What New World

Što možemo zapravo
reći o odgovorima zapadnih diplomata i kreatora vanjskih
politika na događaje u Jugoslaviji? Prema ser Persiju
Krejdoku (Percy Cradock), koji je tijekom tog perioda bio
predsjedatelj Zajedničkog obavještajnog vijeća [Joint
Order?’ Foreign Affairs, vol. 71, br. 2
(1992), str. 84.
29 U Eurobarometrovom ispitivanju
javnog mnijenja u rujnu 1991. godine,
na primjer, građane zemalja EZ pitalo
se da daju svoje mišljenje o pitanju
samoodređenja i demokracije nasuprot
Intelligence Committee] i savjetnik za vanjsku politiku jugoslavenskom jedinstvu.
britanskog premijera, vanjska politika je u to vrijeme bila pod Demokracija i samoodređenje dobili
najdubljim utjecajem brzog tempa događaja u velikom broju su taj duel 68% nasuprot 19% u
međunarodnih arena – od Perzijskog zaljeva preko čitavoj Europskoj zajednici. Samo su
raspadajućeg Sovjetskog Saveza, pa do ujedinjujuće Grci poduprli jugoslavensko jedinstvo
Njemačke: „Političke preporuke davali su prenapregnuti 39% nasuprot 36%. Jugoslavensko
savjetnici koji su radili bjesomučnom brzinom, a te preporuke jedinstvo izgubilo je duel jednako
koristili su lideri pod još većim stresom. To je značilo kako je jasnim brojkama i kod ispitanika iz
došlo do ovisnosti o recikliranim idejama, o intelektualnom zemalja Istočne i Srednje Europe,
kapitalu koji je akumuliran tijekom godina koje su protekle i osim kod Rumunja. Commission of
koji je brzo kopnio“.15 Prema tadašnjem britanskom the European Communities,
veleposlaniku u Beogradu, ser Piteru Holu (Peter Hall), ova Eurobarometer: Public Opinion in the
ovisnost dovela je do toga da je njegova vlada, kao i vlade European Community, br. 36 (1991),
ostalih zapadnih zemalja, temeljila svoju politiku prema 39–41, A41. S obzirom na činjenicu
Jugoslaviji na „recikliranoj ideji“, kako problematična da je najteži dio rata u Hrvatskoj tek
federacija mora ostati ujedinjenom.16 Takva pozicija bila je trebao doći u mjesecima nakon ovog
usko povezana sa široko prisutnim strahom u zapadnim istraživanja, potpora javnosti za
prijestolnicama o posljedicama mogućeg raspada SSSR. nezavisnost jugoslavenskih republika
Kako je jedan dužnosnik Stejt departmana (State Department) vrlo vjerojatno bila je je još veća
rekao američkim kongresmenima, koji su u ljeto 1991, tijekom jeseni 1991.
agitirali da Sjedinjene Države aktivno podrže Hrvatsku i
Sloveniju: „Ne dižite halabuku o njima. Srbi nastoje držati 30 Za korisnu raspravu o interakciji
čitavu zemlju na okupu… Ne razbijajte [Jugoslaviju] jer će između principijelnih ideja i
[ljudi u] Sovjetskom Savezu to iskoristiti kao model“. A, materijalnih interesa u vanjskoj
posljedice raspada Sovjetskog Saveza mogle bi biti politici, vidjeti Judith Goldstein i
„nuklearne“.17 Na informacije koje su pristizale iz Robert O. Keohane, ‘Ideas and
Jugoslavije tako najčešće nije ispravno odgovarano, Foreign Policy: An Analytical
jednostavno zbog toga jer se nisu slagale s ovim okvirom i Framework’, u Ideas and Foreign
zbog toga što su predstavljale jasan izazov očiglednoj Policy: Beliefs, Institutions and
pristranosti kreatora vanjskih politika u korist statusa quo. Political Change, ur. Judith Goldstein
i Robert O. Keohane (Ithaca, NY:
Savršen primjer takve dinamike bila je već spomenuta Cornell University Press, 1993), str.
Nacionalna obavještajna procjena CIA. Prema vođi ekipe 16–17.
analitičara koji su napisali NIE, Martenu van Heuvenu,
„nikome nije bilo drago dobiti takvu procjenu“ i – što je još 31 Robert Keohane i Joseph Nye
gore – bila je „ignorirana“.18 Američki veleposlanik u misle kako je „Njemačka postala
Beogradu Voren Cimerman (Warren Zimmermann) i refleksivno institucionalistička: na
ravnatelj za europske poslove pri Nacionalnom sigurnosnom njene institucionalne veze gledano je
vijeću [National Security Council] Robert Hačings kao na intrinzične njemačkim
(Hutchings) objasnili su manjak utjecaja NIE, okrivljujući pogledima na njih same.“ Robert O.
njegov „smion zaključak da se ništa ne može napraviti“, kao i Keohane i Joseph S. Nye,
njegovu „samodopadnu odrješitost kojom je predstavio“ ‘Introduction: The End of the Cold
svoje zaključke.19 Ovo objašnjenje dvojice važnih igrača u War in Europe’, u After the Cold War:
američkom vanjskopolitičkom timu svedoči dosta toga o International Institutions and State
načinu razmišljanja unutar Bušove administracije, pogotovo Strategies in Europe, 1989–1991, ur.
stoga što NIE nije zaključio kako se „ništa ne može Robert O. Keohane, Joseph S. Nye i
napraviti“ – NIE je zaključio kako se malo toga može Stanley Hoffmann (Cambridge, MA:
napraviti da bi se očuvala jugoslavenska federacija. Harvard University Press, 1993), str.
Međutim, pošto su zapadne sile u to vrijeme smatrale kako je 10.
podrška jedinstvu Jugoslavije jedina moguća politika prema
regiji, upravo to je bio problem s NIE, koji ga je učinio
vrijednim ignoriranja – jednostavno je govorio američkim i
zapadnim donositeljima odluka ono što nisu željeli čuti.

Zaista, ako je tijekom jugoslavenske krize postojala jedna

značajna karakteristika zapadne politike, bila je to jasna
sklonost da se podrži jedinstvo jugoslavenske federacije.
Signali koje su jugoslavenski političari dobijali od svojih
zapadnih kolega na svakoj kritičnoj točci te dugotrajne krize
nisu bili signali destabilizacije federacije ili davanja podrške
njenim republikama i pokrajinama da krenu prema
nezavisnosti. Naprotiv – kreatori zapadne politike bili su
zapravo ujedinjeni u davanju gotovo nikakve podrške za
individualne jugoslavenske sastavnice. Neprekidno su
izražavali svoju snažnu podršku za nastavak postojanja
Jugoslavije, kao i za temeljne stupove središnje vlasti u
Beogradu. Nijedan čimbenik s bilo kakvim utjecajem na
zapadne vanjske politike nije želio da se Jugoslavija
raspadne.

Ova snažna sklonost da se podrži jedinstvo Jugoslavije 32 Ronald Tiersky, ‘France in the
poprimila je oblik niza problematičnih politika tijekom New Europe,’ Foreign Affairs, vol.
posljednjih nekoliko godina postojanja jugoslavenske 71, br. 2 (1992), str. 131.

33 William Wallace, ‘British Foreign

Policy after the Cold War,’
International Affairs, vol. 68, br. 3
(1992), str. 424.

34 Christopher Coker, ‘Britain and the

New World Order: The Special
Relationship in the 1990s,’
International Affairs, vol. 68, No. 3
(1992), str. 411.

federacije. Zapadne
vlade zažmirile su na nasilnu intervenciju policije i vojnih
snaga protiv kosovskih Albanaca kasnih osamdesetih. Nisu
reagirale kad je Milošević uništio jugoslavenski ustavni
balans dokidajući autonomije Kosova i Vojvodine u svim
važnim aspektima, tijekom veljače i ožujka 1989. Stale su na
stranu Miloševićevog tabora u dugotrajnim jugoslavenskim
debatama o pitanjima centralizacije i devolucije tijekom
perioda između 1987, i 1990. godine. Nisu reagirale na
pobunu krajinskih Srba koju je pokrenuo Beograd protiv 35 Citirano u Hella Pick, ‘A Master
hrvatskih vlasti u kolovozu 1990. Direktno su odbile Germany Wants to Lose’, Guardian,
prijedlog Slovenije i Hrvatske za konfederalizaciju 10. siječanj 1992., str. 19.
Jugoslavije, u jesen 1990. Konačno, dale su signale
razumijevanja za moguću intervenciju jugoslavenske armije.
Prema najvišim jugoslavenskim dužnosnicima, zapadne sile
signalizirale su kako neće reagirati na intervenciju JNA
protiv Slovenije u proljeće 1988, i tijekom ranog prosinca
(decembra) 1989.20 Bivši veleposlanik Ujedinjenog
Kraljevstva u Beogradu, ser Piter Hol, tvrdi, kako bi „sigurno
veliki broj ljudi [na Zapadu] osjetio olakšanje da se JNA
pokazala sposobnom intervenirati za federalnu
Jugoslaviju“.21 Uzimajući to u obzir, ne iznenađuje da je,
jednom kad JNA konačno jest intervenirala u Sloveniji u
lipnju 1991, dobar broj zapadnih vlada dao dvoznačne
odgovore na tu intervenciju. Državni podtajnik u Foreign
Officeu Daglas Hurda (Douglasa Hurda), Mark Lenoks Bojd
(Lennox-Boyd), na primjer, u britanskom parlamentu je 36 Razgovor s Douglasom Hurdom,
izložio mišljenje „kako jugoslavenska savezna armija ima, 11. svibnja 2005.
prema ustavu, ulogu u uspostavljanju stabilnosti ukoliko dođe
do građanskih nemira“.22 Sve je ovo uglavnom bilo proizvod 37 Razgovor s Geert-Hinrichom
one „reciklirane ideje“ da Jugoslaviju treba održati u životu, Ahrensom, 1. srpnja 2005. Ahrens je
bez obzira na logiku ili šanse za uspjeh. Bilo je, međutim, bio najviše rangirani njemački
također i proizvod prevladavajućeg mišljenja – koje se kosilo diplomat na Konferenciji o Jugoslaviji
s obavještajnim podacima – kako su sjeverozapadne kojom je predsjedao Lord Carrington.
jugoslavenske republike Slovenija i Hrvatska (koje su tražile
demokraciju i devoluciju, a potom i nezavisnost)
predstavljale veću prijetnju regionalnoj stabilnosti od
Miloševićeve Srbije ili JNA.

Pošto značajan broj popularnih prikaza jugoslavenskih

događanja posebno potencira interpretaciju kako je, nanovo
sjedinjena Njemačka navodno širila svoju moć na Balkan i
pokazivala svoje vanjskopolitičke mišiće, potičući Sloveniju i 38 Brendan Simms, Unfinest Hour:
Hrvatsku da krenu prema nezavisnosti i tako destabiliziraju Britain and the Destruction of Bosnia
(London: Penguin Books, 2002), str.
Jugoslaviju, mora se jasno reći da takva interpretacija ne
odgovara činjenicama. Do početka pravoga rata u ljeto 1991, 12.
kreatori njemačke vanjske politike nisu iskakali iz normi
uspostavljenih međunarodnim konsenzusom o očuvanju
jugoslavenskog jedinstva. Od svih zemalja članica Europske
zajednice, Njemačka je imala najjače i najrazvijenije
gospodarske i političke veze s Jugoslavijom i bila je
neslužbena pokroviteljica jugoslavenskih napora za
produbljenjem odnosa s EZ. Riječima posljednjeg ministra
vanjskih poslova Jugoslavije Budimira Lončara – čovjeka
jasne jugoslavenske orijentacije – Nijemci „su bili veoma
zainteresovani da ta kriza ne preraste u sukob, u incident. Oni
su bili čak zainteresovani da Jugoslavija zadrži jednu od
vodećih uloga, anticipirajući promjene na istoku, kao neki 39 Za usporedbu politika Njemačke,
predvodnik boljeg i lakšeg kretanja ka demokratskim Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva u
društvima. I zato su oni podržavali Jugoslaviju vrlo europskim diplomatskim naporima na
energično“.23 Prema obavještajnim izvještajima dostupnim Balkanu koja uvjerljivo pokazuje kako
jugoslavenskom vodstvu u veljači (februaru) 1991. godine, „u stvarnosti, Bonn je bio timski igrač,
njemački vanjsko-politički aparat bezrezervno je podržavao a London i Pariz su opstruirali
jugoslavensko jedinstvo.24 Kreatori njemačke vanjske mirovni proces,“ vidjeti Sabrina P.
politike vjerovali su kako je održavanje Jugoslavije u životu Ramet i Letty Coffin, ‘German
bilo od osnovne važnosti za održanje regionalne stabilnosti. Foreign Policy toward the Yugoslav
Istovremeno su smatrali kako je jugoslavensko jedinstvo Successor States, 1991–1999’,
nužno zbog održavanja sovjetskog jedinstva, a ono je Problems of Post-Communism, vol.
smatrano potrebnim, kako bi se osiguralo sjedinjenje 48, br. 1 (2001), str. 48–64.
Njemačke. Upravo stoga, riječima jednog njemačkog
diplomata koji je u to vrijeme radio na jugoslavenskim 40 Citirano u Ben Tonra, The
poslovima u Auswärtiges Amtu, „sve što se događalo u Europeanisation of National Foreign
Jugoslaviji gledano je kroz sovjetsku prizmu. Ideja [ministra Policy: Dutch, Danish, and Irish
vanjskih poslova Genšera] bila je da je 'Raspad Jugoslavije Policy in the European Union
(je) loš primjer za sovjetski raspad, a to je loše po nas, jer (Aldershot, UK: Ashgate, 2001), str.
trebamo Sovjetski Savez koji je sposoban za akciju jer nam je 232.
potreban deal s njima oko našeg ujedinjenja.' Takvo
razmišljanje bilo je široko prihvaćeno u ministarstvu“.25 41 Razgovor s bivšim visokim
dužnosnikom Europske komisije,
lipanj 2005.

42 Razgovor s Philippe de
Schoutheete de Tervarentom, 7. lipnja
2005.

Ova veza između

događaja u Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji bila je zaista od
kritične važnosti za mnoge zapadne kreatore vanjskih
politika. Njihove upitne odluke tijekom jugoslavenske krize
koje su bile ukorijenjene u njihovoj snažnoj želji da se
Jugoslavija održi imale su svoje jasne pandane u sličnim
odlukama prema razvoju događaja u SSSR. Zapadni odgovori
na reakcionarne ispade Gorbačovljevog režima u nizu
nasilnih epizoda, od Kavkaza do Baltika, u periodu od 1989,
do 1991, varirali su od potpune tišine do suspregnute
ambivalentnosti. Poznato je kako je Džejms Bejker svojim
suradnicima rekao: „Nemamo psa u ovoj borbi,“ pri odlasku
iz Beograda u lipnju 1991. godine, nakon neuspješnog
maratona sastanaka s jugoslavenskim protagonistima.
Njegova prizemna opaska bila je savršen primjer njegove
odluke da izuzme Sjedinjene Države od sudjelovanja u
rješavanju jugoslavenske krize. Međutim, to nije bio prvi put
da je visoki dužnosnik Bušove administracije izrekao kako
SAD „nemaju psa“ u istočno-europskoj „borbi“.
Predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost, Brent
Skoukroft (Scowcroft), rekao je istu stvar u travnju 1989,
nakon što su sovjetske trupe nasilno suzbile gruzijske
demonstracije u Tbilisiju.26 Ova želja zapadnih lidera da
obeshrabre moguću neovisnost sovjetskih republika bila je
jasno izražena i nakon ljeta 1991. godine – baš kao što je to
bio slučaj i s Jugoslavijom. Riječima predsjednika Buša iz
njegovog govora pred ukrajinskimm parlamentom u Kijevu
1. Kolovoza (avgusta) 1991: „Sloboda nije isto što i
nezavisnost. Amerikanci neće podržati one koji traže
nezavisnost, kako bi zamijenili daleku tiraniju lokalnim
despotizmom. Neće pomoći onima koji promoviraju
samoubilački nacionalizam utemeljen na etničkoj mržnji“.27

Glavni zaključak koji možemo izvući iz akcija zapadnih

lidera u tom periodu jest da ih tektonska pomjeranja u
međunarodnom sustavu nisu potaknula na materijaliziranje
mogućnosti da se svijet oblikuje u nešto bolje ili pravednije.
Kolaps sovjetskog bloka ih je zapravo zabrinuo za stabilnost
europskog i globalnog sigurnosnog sustava. Kraj hladnog rata
možda i jest pozdravljen kao pobjeda slobode i demokracije,
ali ono za čim se zapravo očajno žudjelo bila je stabilnost.
Govor predsjednika Buša o „novom svjetskom poretku“, koji
je bio dio dominantnog narativa novog sigurnosnog sustava u
to vrijeme, bio je upravo i samo to: govor. Njegova
administracija možda i jest koristila retoriku Vilsona
(Wilson) i Kartera (Carter), ali je mislila i djelovala poput
Niksona (Nixon).28 Ovo je u praksi značilo da se na sve
percipirane promjene u statusu quo, automatski reagiralo
negativno, pogotovo ukoliko su se ticale samog održanja
država. U „realističnim“ izračunima zapadnih donositelja
odluka, svaki izazov nastavku postojanja država poput
Jugoslavije ili Sovjetskog Saveza ubrzavao je nesigurnost u
vrijeme kad je svijet više od svega trebao sigurnost.

Rezultirajući zapadni konsenzus o potrebi očuvanja

jugoslavenske federacije, ostao je stabilan do početka pravog
oružanog sukoba u ljeto 1991. Jednom, kad su slike tenkova
na ulicama, kolona izbjeglica, kao i artiljerijskih i zračnih
napada na civilne mete preplavile televizijske vijesti, ovaj
konsenzus je nestao. Novinsko praćenje propale intervencije
JNA u Sloveniji i snažnih napada koalicije Jugoslavenske
armije i srpskih dobrovoljačkih snaga na hrvatska sela i
gradove, poput Vukovara i Dubrovnika doveli su do
dramatične promjene javnog mišljenja u svim zemljama
Zapada.29 Međutim, dok je zapadno javno mnijenje sad bilo
gotovo unisono po pitanju potrebe za dijametralno suprotnim
pristupom zapadnih vlada prema Jugoslaviji, prava promjena
gledišta tijekom tog ljeta dogodila se u vanjskopolitičkom
aparatu samo jedne velike zapadne sile: Njemačke.

Ta promjena njemačkog gledišta proisticala je iz izazova

koga je srpska agresija predstavljala osnovnim principima
kreatora njemačke vanjske politike – principima koji su
pomogli pomaknuti fokus s njemačkih interesa za očuvanjem
Jugoslavije.30 Priroda i ciljevi srpske agresije galvanizirali su
neke od najdublje ukorijenjenih principijelnih ideja unutar
njemačke vanjskopolitičke zajednice: ideju mirnog
samoodređenja (koja je bila temelj njemačkog ujedinjenja),
ideju snažnog antiekspanzionizma i antiiredentizma (koja je
proisticala iz njemačkih trauma Drugog svjetskog rata), kao i
ideju snažne podrške rastućim kapacitetima europskih
multilateralnih institucija (koja je bila temelj njemačke
vanjske politike nakon Drugog svjetskog rata).31
Miloševićev izazov ovim trima principijelnim idejama
pomjerio je fokus kreatora njemačke vanjske politike s
njihovih materijalnih interesa za očuvanje Jugoslavije – a,
ako je ijedna zemlja imala stvaran materijalni interes za
očuvanje jugoslavenske federacije, bila je to Njemačka –
prema moralnim interesima za samoodređenje jugoslavenskih
republika i snažan europski otpor srpskom ekspanzionizmu.
Kreatori njemačke vanjske politike bili su prvi koji su shvatili
posljedice dostupnih obavještajnih podataka i značajnog
dokaznog materijala o planovima Miloševićeva režima.
Vjerovali su da tako otvorena agresija u srcu Europe ne smije
proći nekažnjeno i da je najbolji način za postizanje tog cilja
priznavanje nezavisnosti jugoslavenskih republika i
posljedično uklanjanje moguće motivacije za teritorijalnu
ekspanziju.

Posljedica ove promjene u njemačkom pogledu na

jugoslavensku krizu bio je duboki raskol između zapadnih
savezika koji je bio pojačan manjkom povjerenja – pogotovo
u Francuskoj i Velikoj Britaniji – prema tek ujedinjenoj
Njemačkoj. Kreatori francuske vanjske politike bili su
duboko uznemireni brzinom njemačkog ujedinjenja 1990.
godine i gledali su na paralelno njemačko sudjelovanje i
entuzijazam za istočno-europsku tranziciju sa zabrinutošću.
Njihov primarni interes bilo je produbljivanje integracija u
zapadnoj Europi, što je uglavnom bilo motivirano željom da
se još više veže Njemačka.32 Kraj hladnog rata imao je
također dramatične posljedice za položaj Velike Britanije u
europskoj politici. Kao što je Vilijam Vals (William Wallace)
argumentirao: „U hladnoratovskom međunarodnom poretku,
Britanija je bila pivot Zapada, osnovni partner Sjedinjenih
Država u davanju sigurnosnih garancija Zapadnoj Europi pod
prijetnjom. U svijetu koji nastaje, njena pozicija više nalikuje
onoj Engleske pod Henrikom VIII: kraljevstva na rubu
europskog sustava koje istovremeno nastoji i igrati ulogu u
kontinentalnoj politici i održati neovisnost od kontinentalnih
ograničenja“.33 Primarni interes kreatora britanske vanjske
politike stoga je bilo održavanje uloge SAD u europskoj
politici i sigurnosti. Britanci nisu dijelili francuski
entuzijazam za produbljivanje zapadnoeuropskih integracija u
polju sigurnosti, ali jesu dijelili francuske brige oko brzine
njemačkog ujedinjenja.

Njihovi razlozi za
zabrinutost, međutim, bili su drugačiji. Britanci su se
pribojavali kako će pozicija „pivota Zapada“ i osnovnog
partnera Sjedinjenih Država sada pripasti ujedinjenoj
Njemačkoj.34 Ove duboke sustavne podjele između tri
glavne europske sile dovele su do popularizacije
problematičnih povijesnih usporedbi koje je Miloševićeva
medijska mašinerija koristila i koje je olako prihvatio dobar
broj zapadnih političara i diplomata. Njemačka podrška za
jugoslavenske sjeverozapadne republike bila je, još jednom
pogotovo u Francuskoj i Britaniji, portretirana kao
produžetak starog regionalnog savezništva iz dva svjetska
rata. Francuski i britanski diplomati i političari preuzeli su
ovakav narativ s pravim entuzijazmom i koristili su ga i javno
i iza kulisa kako bi poduprli tezu da se Zapad sada trebao
pribojavati Njemačke u usponu. „Dani 'dobrih Nijemaca'
skoro su gotovi i…svijet se mora pripremiti za najgore,“
tužio se predsjednik Francuske Fransoa Miteran (François
Mitterrand) u to vrijeme.35 Takva argumentacija, zajedno s
argumentacijom prepunom predrasuda o različitim
jugoslavenskim stranama u sukobu, dala je diplomatskom
naporu zapadnih sila pogotovo neprijatnu sliku.

Ta slika bila je, međutim, tek fasada koja je skrivala još

problematičniju dinamiku tijekom zapadnog sudjelovanja u
krizi. Suočene s jasnom promjenom njemačke politike,
Francuska i Britanija počele su prilagođavati svoje politike
prema Jugoslaviji, ne prema onome što se događalo na
terenu, već prema svojim preferencijama vezanim za Europu
i ulogu Njemačke u njoj. Francusko i britansko nepovjerenje
prema Njemačkoj, zajedno s nastavkom njihove podrške
očuvanju (najveće moguće) Jugoslavije, dovele su tako do
niza političkih odluka koje su dale Miloševićevom režimu
carte blanche da nastavi sa svojom kampanjom prvo u
Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini. Bez obzira
koliko očigledne aktivnosti ratne mašinerije pod njegovom
direktnom kontrolom tijekom ljeta i jeseni 1991, u Hrvatskoj,
Milošević je mogao računati na Francusku i Veliku Britaniju
– povremeno uz pomoć Bušove administracije – da razvodne
odluke i deklaracije Europske zajednice. „Nismo imali
nikakav strateški interes na Balkanu, nikakav komercijalni
interes, nikakav sebičan interes. Jednostavno smo željeli da
se vrati tišina“, tvrdio je kasnije britanski ministar vanjskih
poslova Daglas Herd (Douglas Hurd).36 Potezi Francuske,
Velike Britanije i Sjedinjenih Država, međutim, naveli su
mnoge promatrače događaja na mišljenje kako su kreatori
njihovih vanjskih politika bili uvjereni da će se tišina vratiti
samo ako snažnija strana pobijedi. Kako je jedan njemački
diplomat opisao pregovaračku strategiju korištenu od
proponenata ovakvog razmišljanja tijekom tog perioda:
„Uvijek je postojala određena tendencija pritiskanja slabije
strane jer se jača strana nije dala pomaknuti“.37 Nevoljkost
Londona, Pariza i Vašingtona da se kazni Srbija za svoje
očigledno sponzorstvo nasilja u Hrvatskoj i za svoju krutost
za pregovaračkim stolom tijekom ljeta i jeseni 1991;
neprestano poboljšavanje ponude koju je Milošević dobijao
na Konferenciji o Jugoslaviji kojom je predsjedao lord
Karington (Carrington) tijekom kritičnih mjeseci listopada
(oktobra) i studenog (novembra) te godine; uspostavljanje
embarga na oružje (prije svega EZ, u julu (srpnju) 1991, a
potom i UN, u rujnu (septembru) 1991), za sve strane u
sukobu iako je bilo poznato da embargo daje jasnu prednost
Srbima i JNA – sve to i još mnogo toga dalo je zapadnim
naporima imidž appeasementa. Isti ljudi koji su javno
propovijedali liberalno evanđelje europskih integracija,
međunarodne suradnje i „novog svjetskog poretka“ u kojem
nijedna agresija neće biti tolerirana, iza zatvorenih vrata
zagovarali su tezu kako „samo jaka Srbija može garantirati
sigurnost na Balkanu“.38

Na kraju, nakon gotovo 20.000 mrtvih i stotina tisuća

izbjeglica, Njemačka je uspjela natjerati ostatak Europske
zajednice da priznaju nezavisnost Slovenije i Hrvatske u
siječnju (januaru) 1992. Rat u Hrvatskoj je zaustavljen.
Jugoslavija je prestala postojati. Njemačka je, međutim,
platila veliku cijenu za svoj diplomatski aktivizam.
Odgurnuta je u zapećak na praktično svim poljima kad je u
pitanju europska politika na Balkanu.39 Dijelom je to bila
posljedica samonametnute introspekcije i povlačenja
njemačkih političara i diplomata koji su bili osupnuti razinom
kritike kojoj su bili izloženi. S druge strane, dijelom je to bila
posljedica i činjenice da su njemački diplomati bili doslovno
izbačeni iz pregovaračkog procesa. Teško je reći jesu li takvi
stavovi prema Njemačkoj imali ikakve veze s
jugoslavenskom krizom. Za one s pogledom na svijet iz
rakursa političkog realizma, kako je jedan europski
dužnosnik izjavio Dejli Telegrafu (Daily Telegraph), ovo je
imalo veze s „priznanjem Njemačke kao supersile“.40 Za one
koji imaju liberalniji i europejskiji pogled na svijet, ovo je
bilo direktno povezano s činjenicom da je Njemačka izgleda
bila voljna predstaviti izazov jedinstvu Europske zajednice,
kako bi materijalizirala ono što je smatrala učinkovitom i
pravednom politikom. Kako je jedan drugi europski
dužnosnik kasnije lamentirao, „Nismo mogli riješiti
jugoslavensku krizu, ali mogli smo i morali smo barem ostati
ujedinjeni… ujedinjeni u neuspješnoj politici…u propasti, ali
ipak ujedinjeni“.41 Jedinstvo Europske zajednice i strateška
dobrobit održavanja jedinstva Jugoslavije je za mnoge u
zapadnoj vanjskopolitičkoj zajednici izgledalo znatno
važnijim od onoga što se zapravo zbivalo u Jugoslaviji.

Katastrofalne posljedice takve pozicije vjerojatno su

najznačajnija lekcija cijele priče o raspadu Jugoslavije i o
odgovorima zapadnih sila. Ova lekcija čini se pogotovo
značajnom sada, nakon tragičnih rezultata (ne)intervencija u
zemljama poput Iraka, Libije i Sirije i nakon sve jačih poziva
u znatnom dijelu međunarodne zajednice za ograničenim
pristupom međunarodnim intervencijama. Prije samo dva
desetljeća, u krizi koja se zbivala u srcu Europe, instinktivna
reakcija zapadnih sila bila je: 1) dati prednost
pretpostavljenom značajnijem interesu za regionalnu
stabilnost pred događajima na terenu i 2) dati prednost onima
koji imaju najveći kapacitet za nasilje zbog njihove navodne
važnosti u uspostavljanju te regionalne stabilnosti. Zaista,
Jugoslavija je savršen primjer što se događa kad najveće sile
svijeta – nasuprot dostupnih obavještajnih podataka i analiza
– izaberu očuvanje regionalne stabilnosti klađenjem na
lokalni režim s najvećom toljagom. Ta tendencija i
rezultirajuće politike dosegnule su tragični vrhunac
genocidom u Srebrenici, koji je konačno označio preokret u
zapadnim koncepcijama međunarodne intervencije i
regionalne stabilnosti, barem kada je Balkan u pitanju. Kako
je jedan europski diplomat rekao, „Napredovali smo
uglavnom kroz pogreške i neuspjehe. Baš kroz očigledne i
zapravo sramne neuspjehe dobijamo energiju i snagu da
učinimo nešto bolje sljedeći put“.42 Lekcije tih sramnih
neuspjeha, međutim, lako se zaboravljaju.
Dokumenti

Relevantne rezolucije Vijeća sigurnosti iz jeseni 1991. i s

početka 1992.:

http://www.un.org/en/ga/search/view_doc.asp?symbol=S/RE
S/743(1992)

http://www.un.org/en/ga/search/view_doc.asp?symbol=S/RE
S/740(1992)

http://www.un.org/en/ga/search/view_doc.asp?symbol=S/RE
S/727(1992)

http://www.un.org/en/ga/search/view_doc.asp?symbol=S/RE
S/724(1991)

http://www.un.org/en/ga/search/view_doc.asp?symbol=S/RE
S/721(1991)

http://www.un.org/en/ga/search/view_doc.asp?symbol=S/RE
S/713(1991)

Mišljenja Badinterove komisije 1-3:

https://web.archive.org/web/20091230033211/http://www.ejil
.org:80/pdfs/3/1/1175.pdf
Mišljenja Badinterove komisije 4-10, izvor EJIL:

Badinter 4-10 (PDF) >>>

najnovije ... ... n

You need a Frames Capable browser You need a Frames Capable browser You need a Frames Capa
to view this content. to view this content. to view this content.

Uz podršku Saveznog ministarstva inostranih

poslova SR Nemačke

Copyright * Yu historija - 2015 * Web Design *

ParadoXFactory