PROLJEĆA IVANA GALEBA – VLADAN DESNICA

1. Poslije duljeg vremena, ovo je prvi sunčani dan. A to nije svejedno. To je možda jedan od
mnogobrojnih stvari koje nisu svejedno. (...) Mogu reći da sam djetinjstvo proveo u tom
hodniku gdje se bio vječiti boj između svjetlosti i sjene, između Arimana i Ahuramazde.
Odatle mi je, možda, ostala za čitav život ta vječita dvojnost, ta osnovna podjela svega u
životu i svijetu na zonu svjetlosti i na zonu mraka. Odatle i moja nesposobnost da dobro,
lijepo, radost, harmoniju shvaćam čisto pojmovno, bez primjese predstavnoga, već uvijek i
jedino kao predstavu svjetlosti; i obratno, sve tužno i ružno, sve mrtvo i ledeno, kao zakriljeno
sjenom. Po tome, i naše misli mogu da budu osunčane ili sjenovite.

2. Što ćete! Ljudi vole sve svoje, pa i svoje slabosti. I svoju ranjivost, i svoju zlu sreću, i svoje
prokletstvo: i u tome leži jedan dio nas. I to baš najprisniji, najkrvaviji dio. Kako bi smo ga,
dakle, mogli ne voljeti?

3. Ne mrzim ga. Možda ga čak i pomalo volim. Volim ga onim nezainteresiranim i

nepomućenim osjećanjem kojim volimo u suštini indiferentne stvari. Onako kao što se vole
malko luckasti i nezaglavljeni ljudi koji su sami krivi svojoj nesreći. Ima nešto plemenito,
velikodušno, nešto nesebično u tome: biti sam kriv svojoj nesreći. Nešto što čovjeka
iskupljuje. A zadao mi je jada u mom djetinjstvu! Mogu slobodno reći da mi je zagorčao i
otrovao najmlađe godine. (...) Takvi ljudi nije red da imaju djece. Pored svega drugoga, još i
zato što ta djeca bivaju otprilike ovakva kakav sam ja. A to nije dobro. Ne, takvi ljudi nikako
ne treba da imaju djece.

4. Majka mi je bila žena s tihim, dubokim osjećanjima koja nikad nisu izbijala na površinu u
ekspanzivnim izljevima. Dobra, strpljiva, prema svakome naklono predubijeđena još prije
nego bi ga upoznala, sa svakim se lako slagala i iznalazila neposredan dodir. A ta njena krotka
prijaznost nije ju unižavala, već, naprotiv, uzdizala u svačijim očima. I baka ju je jako voljela,
činilo mi se čak više, ili bar toplije, nego svoje vlastite dvije kćeri. (...) Izgubio sam je vrlo
rano, na samom prijelazu iz djetinjstva u dječaštvo. Njenim nestankom kao da su se sve stvari
oko mene ispraznile, i sva druga osjećanja izgubila svoj skriveni izvor i svoj pravi osnov:
njenim nestankom kao da je nestalo bez povratka i mnogo šta drugo, prividno bez ikakve veze
s njom.

5. Gledao sam plavokosu djevojčicu u žalosti zbog smrti dobre bake. Plakala je uz majku
rastrljavajući stisnutom šačicom suze po licu, od napora joj se orosilo čelo i ulijepilo meko
paperje na ivici kose. Onda se nešto zaigrala, i čas kasnije već je gledala u čudu majčinu
žalost: „Što plačeš? Ta nije umro Bog!” – Nisu je shvaćali. Pa jasno! Sasvim jasno! Umrla je
samo jedna – ma koliko draga, ma koliko dobra – bakica. Jedna jedinka. Nije umrlo sâmō
načelo postojanja! Ali, ako umremo – mi – e, tad je već stvar sasvim drugačija!

6. Danas je nedjelja. Po svemu se to osjeća. Dan posjeta bolesnicima, dan donošenja ponuda.
(...) A nedjelja ima neki svoj posebni, specifični karakter, koji se osjeća i razaznaje u svemu.
(...) U nedjelju je sunce više sunce, a tišina više tišina nego u druge dane. Još u djetinjstvu
činilo mi se da se u nedjelju sunčane opekotine na kupanju dobiju kudikamo lakše i brže nego
radnim danom. U nedjelju i bube sporije gmižu, i sokovi u bilinama sporije struje.

7. Želio bih umrijeti u sunčanom danu, klicu te male tajne želje nosim u sebi od djetinjstva.
Želio bih umrijeti izvaljen nauznak na dobroj, vrućoj zemlji, sav u suncu i jasu, umrijeti u
jedrini dana, u sat uzavrelih zrikavaca. (...) Plaši me smrt u predvečerje, smrt u jesen, smrt iza
kosih zavjesa kiše.

8. Gledam je. Zbilja je lijepa, izuzetno lijepa. A izuzetne fizičke ljepote, jednako kao i
izuzetna umjetnička djela, pobuđuju u nama poštovanje. Jer fizička ljepota nije puki fizički
fakt: kad je to doista ljepota višeg reda, ona je jedan talent. Talent kao i svaki drugi. I, zato,
kao i svaki nesvjesni nosilac jednog talenta, jedne vrednote, i nosilac takve izuzetne fizičke
nadarenosti zrači ljepotom neke instiktivne samosvijesti. Stoga stvor obdaren neobičnom
fizičkom ljepotom redovno ima i to svojstvo da umije nositi svoju ljepotu.

9. Jama nije bila odviše duboka, ali je dijete u padu udarilo glavom kamen i ostalo na mjestu
mrtvo. (...) U prvi čas zatajili su to od majke: nisu znali kako da joj kažu. (...) A ona se usred
tog kruga vrtjela prirodno, čista od svake slutnje, bezbrižno, ležerno. I njeno se držanje
svakog doimalo odnekud čudački, neodgovorno. Činila im se luda: gle: sin joj tamo leži mrtav
– a ona baza po mjestu, zaviruje u ribarnicu, razgovara o koječemu. (...) I ja sam je sam
gledao sa snebivanjem. Istina, ona ne zna što se dogodilo. Ali to što se dogodilo – to je
stvarnost. I činilo mi se da bi ta stvarnost, ta objektivna stvarnost, ipak na neki način morala
biti pretežitija, jača od tog krhkog fakta što sirota majka za tu stvarnost ne zna. Međutim ne!
Taj krhki fakat bio je jači, kudikamo jači! I tad sam pomislio: vidi! Nije tu važan sam fakat,
ono što se gore u planini dogodilo, ono što jest: važno je naprosto to da li majka za taj fakat
zna ili ne zna. Sve je u tome, samo u tome. Eto, naša sreća, katkad i sama naša egzistencija,
počivaju na tako krhkoj, tako beznačajnoj grančici.