Professional Documents
Culture Documents
Mo 2123
Mo 2123
BIHEVIORISTIČKE TEORIJE.....
– teorija međuljudskih odnosa i teorija ljudskih potencijala (participativna i interpersonalna
kompetencija)
BIHEVIORISTIČKE TEORIJE – neoklasična ili teorija socijalnih sustava se javlja kao
odgovor na temeljne postavke i jednodimenzionalnost strukturalnog pristupa. Razvija nove
postavke i koncepcije koje rezultiraju iz novog interesa znanstvenika. Odrednice su joj: odnos
prema ljudskoj komponenti, drukčija koncepcija čovjeka, naglasak na ljudsku dimenziju
organizacije, spoznaje su rezultat empirijskih istraživanja iz povezanih znanosti (psihologije,
itd..). Mogu se razlikovati dva njezina temeljna teorijska smjera ili pristupa: TEORIJA
MEĐULJUDSKIH ODNOSA i TEORIJA LJUDSKIH POTENCIJALA.
Teorija međuljudskih odnosa - Započinje proučavanjem u Hawthorneu (Elton Mayo i F.J.
Roethlisberger). Iz ovih istraživanja je proizašlo da je organizacija socijalni sustam gdje je
temeljna jedinica grupa a ne pojedinac, da čovjek nije samo ekonomsko biće, da se unutar
organizacije razvijaju i neformalni odnosi, da stil managementa utječe na uspješnost i da je
zadovoljstvo zaposlenih uvjet veće proizvodnosti. Iz tih spoznaja razvija se pogled na
organizaciju kroz dvije funkcije:
1. EKONOMSKA FUNKCIJA – obuhvaća proizvodnju i distribuciju dobara koji se
analiziraju u terminima efikasnosti i profita
2. SOCIJALNA FUNKCIJA – odnosi se na stvaranje i distribuciju zadovoljstva,
uspostavljanje dobrih međuljudskih odnosa i suradnje koji se analiziraju u terminima
fluktuacije, stavova, odnosno psihološke cijene rada i morala zaposlenika. Odnosno, da se
organizacija djeli na tehničku i ljudsku (formalna+neformalna+idealna – kultura). Kritika
pristupa je da nudi sliku ljudi bez organizacije, odnosno da prenaglašava socijalne elemente te
pojednostavljuje vezu između zadovoljstva i proizvodnosti.
Teorija ljudskih potencijala - To je pristup koji u žarištu pozornosti stavlja traganje za
organizacijskim oblicima, unutarnjim procesima i managementom koji omogućuje
maksimalnu uporabu i razvoj ljudskih potencijala. Obuhvaća:
• TEORIJU PARTICIPATIVNOG MANAGEMENTA - Temelji se na spoznajama
empirijskih istraživanja koje je proveo R. Likert. Polazište teorije participativnog
managementa jest da su sve aktivnosti neke organizacije inicirane i određene osobama koje ih
čine pa je stoga od svih zadataka managementa upravljanje ljudskom komponentom središnji
i najvažniji zadatak jer sve ovisi o tome kako je on zadan. Na uspješnost organizacije djeluju
sljedeće varijable: interakcija i utjecaj, motiviranje, komuniciranje, ciljevi, odlučivanje i
kontrola. Na tim dimenzijama identificiraju se 4 sustava managementa: autokratski,
paternalistički, konzultativni, participativnodemokratski sustav.
• TEORIJA INTERPERSONALNE KOMPETENTNOSTI - Ovu teoriju razvio je C. Argyris.
Kompetentnost organizacije jest njezina sposobnost da kreira ponašanje neophodno za uspjeh-
sposobnost da bude efikasna, fleksibilna, da se adaptira i razvija. Povećanje kompetentnosti i
efikasnosti organizacije može se postići poboljšanjima i dosljednim obavljanjem njezine 3
suštinske aktivnosti: postizanje ciljeva, održavanje i razvoj internog sustava, te prilagođavanje
vanjskoj okolini. To su ključni elementi
RAZLIKE IZMEĐU GRUPE I TIMA
– Kao najčešće razlike između timova i grupa navode se sljedeće:
• VELIČINA – grupe se mogu sastojati od bilo kojeg broja ljudi, a timovi su manji (idealno 4-
6 ljudi)
• INTENZITET KOJIM ČLANOVI RADE ZAJEDNO I MEĐUDJELUJU – tim je grupa čiji
članovi intenzivno rade jedni s drugima da postignu specifičan zajednički cilj
• RAZNOLIKOST VJEŠTINA – timovi se formiraju zato da nadopunjavaju vještine
pojedinih zaposlenika, a njihovi članovi moraju posjedovati raznolike i komplementarne
vještine
• KOLEKTIVNI MENTALITET – timovi se usredotočuju na međusobnu razmjenu
informacija, uvida i perspektiva, na odluke koje svakog člana potiču da što bolje obavi svoj
posao
• RAVNOPRAVNOST ČLANOVA I POTISKIVANJE EGA U KORIST CJELINE –
timovima je svojstvena ravnopravnost svih članova i interes cjeline ispred uskih pojedinačnih
interesa.
NEFORMALNA ORGANIZACIJA I PRIMJER
Je mreža osobnih i društvenih odnosa koja nije uspostavljena ili predviđena formalnom
organizacijom već nastaje spontano druženjem ljudi. Izjednačava se sa stvarnom
organizacijom. Svaka neformalna organizacija ujedno je i stvarna, mada svaka stvarna
organizacija ne mora biti neformalna. Dva su osnovna tipa neformalnih skupina: interesne
skupine i prijateljske skupine.
Primjer: izlazak osoblja na večeru.
MINEROVA TEORIJA MOTIVACIJE
Miner smatra da različiti tipovi uloga i poslova IZISKUJU SPECIFIČNU MOTIVACIJSKU
STRUKTURU. Ova teorija pokazuje motivacije ne samo managera već i ostalih članova
organizacije prema kojima se manager onda mora prilagoditi.
- Managerska motivacija: pozitivan stav prema autoritetu, potreba za natjecanjem, moći,
dokazivanjem, isticanjem, za osjećajem odgovornosti.
- Profesionalna motivacija: potreba za učenjem, neovisnog rada i djelovanja, za
stjecanjem statusa, potreba pomaganja drugima, identifikacija s profesijom.
- Motivacija poduzetnika: potreba postignuća, izbjegavanje rizika, potreba za
feedbackom potreba za uvođenjem inovacija, potrebe planiranja.
VREMENSKI HORIZONT PLANIRANJA
S obzirom na vremenski period, planovi se dijele na:
DUGOROČNE PLANOVE- planovi koji se razvijaju za razdoblje od 5 ili više godina
SREDNJOROČNE PLANOVE-odnose se na razdoblje od 1 do 5 godina
KRATKOROČNE PLANOVE-neposredno utječu na svakodnevno obavljanje aktivnosti na
razdoblje do 1 godine
FAZE STRATEŠKOG MANAGMENTA I OBJASNITI
Proces strategijskog managmenta obuhvaća sljedeće faze:
- ANALIZA OKOLINE- analiza unutarnjeg i vanjskog okruženja kao potpora u
odlučivanja u procesu formulacije strategija
- STRATEGIJSKOG USKLAĐIVANJA- usklađuje se strategija na temelju analize i za
potrebe formulacije
- FORMULIRANJE STRATEGIJA- kojom će se ostvariti organizacijsko rješenje
- PRIMJENA I KONTROLA STRATEGIJA- proces pretvaranja ideja u praksu i
osiguranje da se strategijski planovi uspješno primjenjuju.