Hasan Kafija Prušćak

Hasan Kafija Pruščak je rođen 1544. A umro je 1615. Godine. Ili 1616. Rođen je u Pruscu. Školovao se u
Istanbulu na početku vladavine sultana Selima II. Po povratku u Prusac drži predavanja učenicima. Biva
postavljen za kadiju u Pruscu a kasnije i Sremu. Sudjeluje u raznim vojim pohodima (bitka kod Egera 1596.).
Dodijeljen mu je od sultana prusački kadiluk kao doživotna penzija. Napisao je 17 djela iz različitih oblasti:
logike, filozofije, politike, prava, dogmatike i sl. Značajni spisi su mu:

- „Kafijin kompedijum iz logike“,

- „Metod uvođenja u jurisprudenciju“
- „Temelji mudrosti o uređenju svijeta“ (1596.),
- „Rajske bašče o načelima vjerovanja iz nauke o kelamu“
- „Istraživanje iz stilistike“

Bavio se kaligrafijom i drvorezbarijom. Sahranjen je u skromnom turbetu kraj medrese u kojoj je predavao
svojim učenicima. On se smatra „najznačajnijom ličnosti u naučno- književnom i intelektualnom životu
bosanskih muslimana posljednjih decenija 16 i početkom 17 stoljeća. Tako istaknuto mjesto u kulkturnoj povjesti
Bosne svog vremena stekao je svojim plodnim i mnogostrukim naučno književnim i kulturno-prosvjetnim
radom, kao i svojim zadužbinama od kojih neke postoje i danas. Nesporno je da je kulturno-povjesni značaj
Pruščakovog djela u historiji socijalne, političke i kulturne misli u Bosni i Hercegovini nedvosmisleno utvrđen i
argumentiran unutar najkompetentnijih interpretacija.

Muhamed Hevajija Uskufija

Vremenski istodobno,ali u sasvim drugacijem povijesnom kontekstu pojaviće se ideja tolerancije i na bosanskom
tlu. U našoj duhovnom historiografiji rodonačelnikom ideje tolerancije smatra se Mehmed Hevaija Uskafija.
Mehmed Hevaija Uskafija je rođen 1601. godine u selu Dobrinji kod Donje Tuzle. On Potiče iz bosanske
plemičke porodice, u ranom djetinjstvu gubi roditelje. Odgojen je u carskom saraju , glavno mu je djelo
bošnjačko –turski rječnik poznat pod nazivom Potur- Šehidi. Ovo je djelo završeno 1631. Napisao je više
pobožnih i ljubavnih pjesama . Za razliku od evropskog konteksta unutar kojeg se javlja ideja tolerancije ,
Uskafija razvija ideju tolerancije unutar religijskog pluralizma ( islam, katoličanstvo,
pravoslavlje) i upravo zbog toga ima višu vrijednost jer zahtjeva ne samo više umješnosti , nego i više
imaginarnog smisla za univerzalne vrijednosti i kulturno-socijalnu koegzistenciju. Ideja tolerancije ima višu
vrijednost i iz razloga sto je ona proizvod ili posljedica islamskog prosjetiteljstva , posljedica najdublje suštine
samog islama , tj Kurana i hadisa. Svoju kritiku vjerske intolerancije Uskafija formulira u svojoj pjesmi „ Poziv
na vjeru na srpskom jeziku“ i u jednoj molitvi Bogu. On poziva na međuvjersku toleranciju jer smatra da svi
imamo isto porijeklo , odnosno a to je Božansko stvaranje. On apeluje i na bratstvo ljudi , pa su tako istovrsnost
ljudskog porijekla i etički pojam bratstva su dvije bitne komponente ideje tolerancije, ali ne i jedine.
 FEVZI MOSTARAC (islamski misticizam i etika asketizma)

Biografija

Fevzi Mostarac rođen je u Blagaju kod Mostara, između 1670. i 1677. godine. Umro je u Mostaru oko 1747.
godine. Školovao se u Blagaju i Mostaru, a kasnije i u Istanbulu. U mevlevijskoj tekiji u Mostaru, kao njen šejh,
držao je predavanja iz mističkog djela Mesnevi kojeg je napisao Dželaludin Rumi, iranski pjesnik i mislilac,
osnivač derviškog reda mevlevija. Učestvovao je u bici pod Banjom Lukom. Duže vremena boravio je u
mevlevijskoj tekiji u Galati. Pored „Bulbulistana“ napisao je i dvadeset pjesama na turskom jeziku. Fevzi
Mostarac je pjesnik i prozni pisac. On je jedini naš pisac koji je napisao samostalno literarno djelo na perzijskom
jeziku.

Fevzijevo glavno djelo „Bulbulistan“ napisano je 1739. godine, na perzijskom jeziku. Ovo djelo sačinjeno je u
duhu islamskog misticizma, i to onako kako ga tumači derviški red mevlevija i njegov osinvač Rumi.
Dvije su temeljne misli „vjere srca“ u Fevzijevu islamskom misticizmu.
- Prva je da je duh jedina istinska stvarnost i da čovjeku pripada da živi duhovnim životom kao jedinom
realnošću.
- Druga je, da je ljudski poziv sadržan u težnji ka sjedinjenju s Bogom.
Unutar ove dvije temeljne ideje Fevzi promišlja i neka druga pitanja religijske dogmatike, a posebno pitanje o
odnosu „vjere srca“ i „vjere obreda“. Njegova mistična intencija preferira „vjeru srca“ utoliko što „vjera rituala“
uvijek nosi u sebi skrivene mogućnosti licemjerja, privida i kalkulantskog imitatorstva.
On, zapravo, insistira na istinskoj sintezi introspektivne religije ljubavi prema Bogu i ceremonijalne prakse
vjerske osjećajnosti.

MUHAMED NERKESI

Tema ovog rada je Muhamed Nerkesi, pjesnik, obrazovan Bošnjak, cijenjen čovjek i autor. Akcenat ćemo
staviti na njegovo djelo „Savršen opis života pravednog vladara“, te na njegovo promatranje slabljenja
Osmanskog carstva. Priču o ovom izuzetno značajnom čovjeku započet ćemo njegovom biografijom.
Muhamed Nerkesi rođen je u Sarajevu oko 1584. godine, a umro je 1635. godine nakon pada s konja u
okoline Gebze. Bavio se nastavničkom djelatnošću i sudskom praksom, a više od 30 godina bio je i kadija. Sultan
Murat IV imenovao ga je za državnog hroničara 1634. godine.
Njegova djela su: Hamsa i Nergisi (potpisivao se Nergisi, što je ustvari njegovo prezime), Savršen opis života
pravednog vladara, Zbirka Nergisijevih pisama, Rasprava o islamskom vjerskom kredu. Bavio se
prevodilaštvom, kafligrafijom, epigrafikom, prepisivanjem i komentarisanjem djela drugih autora. Muhamed
Nerkesi u historiji duhovnog stvaralaštva Bosne i Hercegovine zauzima vrijedno mjesto i po tome što se iskušao
u jednom osebujnom literarnom žanru – biografskom rukopisu, a također je u duhovnu bošnjačku produkciju
uveo i formu pisama.
Filip Lastrić

Filip Lastrić bosanski je franjevac XVIII stoljeća koji je sve do duboke starosti aktivno sudjelovao u političkom,
kulturnom i crkvenom životu Bosne. Povijest je pisao i proučavao zbog potrebe da brani zajednicu u kojoj je
djelovao, od njenih protivnika; a usuput je htio da svijetu pokaže ljepote, bogatstvo i nekadšnju slavu svoje
domovine.
Filip Lastrić-Oćevac rodio se 1700. gdodine u selu Oćeviji kod Olova. Između 1712. I 1714. došao je u Kraljevu
Sutjesku, primio osnovnu naobrazbu i ušao u novicijat. Filip Lastrić umro je 19. aprila 1783. godine i pokopan je
u samostanskoj crkvi Kraljeve Sutjeske.
Studirao je filozofiju i teologiju u Umbriju (Italija). Zaredio se i prije nego je dostigao propisani broj godina.
1726. Lastrić je u Požegi imenovan profesorom filozofije, gdje je ostao do 1729. godine. Vraća se u Sutjesku
gdje ostaje šest godina kao učitelj novaka, đaka i kao propovijednik. Upoznao je problematiku i cijele Provincije
i Bosne zasebne pokrajine, pa se 1734. stavlja na čelo franjevcima iz Bosne. U svom pismu Propagandi opisuje
stanje u Bosni koje je teško i zbog postupaka turske vlasti i zbog nedefiniranog crkveno-pravnog položaja
katolika i franjevaca.
Pismom se lastrić stavio na čelo franjevaca iz Bosne, te će kasnije više od trideset godina biti njihov glavni
zagovornik i branitelj u svim problemima koji će se pojavljivati u zajednici. 1735. provincija Bosna Srebrena
podijeljena je na tri dijela: Dalmacija, Ugarska i Bosna Srebrena (Bosna i Slavonija).
Svojim djelom Pregled starina Filip Lastrić postao je začetnik moderne bosanske historiografije. Svoje pisanje on
temelji na povijsnim izvorima i probranoj stručnoj literaturi. Vanjski oblik Lastrićeva pregleda starina stoji na
zavidnoj visini, u rangu evropskih znanstvenih djela onoga vremena.
. Radio je iz poštovanja i poslušnosti prema poglavarima i da ispuni želju svojih prijatelja, nadahnut ljubavlju
prema zajednici u kojoj živi i prema zemlji iz koje je potekao.
Lastrića u cijeloj njegovoj djelatnosti prvenstveno tišti savremena problematika franjevačke provincije Bosne
Srebrene. Da bi nju bolje sagledao i pravilnije rješavao on proučava njenu povijest. Zalaže se za stav da naziv
Bosna potiče od plemena Besa, a ne od istoimene rijeke. U više tekstova osjeća se da je Lastrić filozof. Ali on ne
filozofira o povijesti, već se samo ponegdje služi filozofskom metodom.
Lastrić je i svojevrtan prosvjetitelj koji i poviješću proučava.
Prvi je ponudio svoja tumačenja nekih problema iz povijesti Bosne i bosanskih franjevaca
On je udario temelje modernoj historiografiji Bosne, zato njegovo djelo prerasta granice franjevačke provincije i
u kulturnom pogledu urasta u opće tokove bosanskke povijesti.
 Mustafa Prušćak biografija

Mustafa Prušćak se rodio krajem 17. , početkom 18. Stoljeća u Prušcu gdje je vjerovatno i završio medresu.
Svoje daljnje obrazovanje nastavlja u Kairu gdje je završio skender-pašinu medresu ili je diplomirao na AL-
Azhar univerzitetu. Iz svega se vidi da mu je uža specijalnost hadis, i izučava hanefijsku pravnu školu, filologiju,
apologetiku i filozofiju. Nakon školovanja se vraća u prušćac, gdje radi kao profesor a kasnije kao livanjski
muftija. Bio je pobožan i učen čovjek. Njegova najznačajnija djela su : 1. Blagovijest borcima, 1739, i 2.
Rasprava pobožnog o posvećivanju grobova, 3. Rasprava o kafi, duhanu i pićima i druga dijela. Smatra se da je
Mustafa Prušćak bio vodeća ličnost prušaćke škole kasnijeg perioda i mlađe generacije.

Mustafa Prušćak kao i Kafija Prušćak u interpretacijama islamske dogmatike nije dozvoljavao unošenje kešfa.
(mistično otkrovljenje)...to je nešto trajno, unutrašnje što se ne može uzeti kao dokaz. Mustafa prušćak znatno
slijedi metode prušaćke škole koju je utemeljio Kafija. Mustafa prušćak se ne bavi velikim, globalnim pitanjimal,
svjetskog opstanka Osmanske države. Njegov angažman je vezan za moralno-vjersku krizu vremena u kojem
piše. Znači on se ne bavi krupnim pitanjima opstanka države kao što je to radio njegov prethodnik Kafija. Bavi se
temama islamske dogmatike, temama „svakodnevnog života vjernika“ ,i njegov rukopis u sebi nosi poziv koji je
politički relevantan. Sa tog stajališta njegovog tumačenja i pisanja , se izdvajaju 3 tematska kruga unutar
njegovog djela. Naime riječ je o njegovoj koncepciji rata i etike ratovanja, zatim problemima socijalne etike
alturizma i odnosu spram toksikomanije. Važno je reći da su sva tri tematsko-problemska sklopa relaevantna za
povjest socijalne i političke misli u BiH uopće i posebno za historiju etičkog mišljenja kod Bošnjaka. Mustafa
Prušćak se pokazuje kao izuzetan bošnjački etičar humanističke orjentacije.