OPĆA PSIHOPATOLOGIJA

Miro Jakovljević

POREMEĆAJI SVIJESTI

Svijest je složena, ponajprije kognitivna psihička funkcija koju

karakterizira stanje budnosti i prisebnosti u kojem neka osoba ima znanje o
sebi i vlastitom doživljavanju, o svojoj okolini, te o vremenu i prostoru
zahvaljujući čemu može primjereno reagirati na podražaje i prilagoditi se u
različitim situacijama. To je zapravo sposobnost spoznaje vlastitog doživljavanja
sebe i svijeta u vremenu i prostoru što nam omogućuje bolje prilagođavanje i
orijentaciju prema sebi i drugima u vremenu i prostoru. Svijest povezuje
cjelokupni duševni život i možemo je definirati kao cjelokupnost doživljavanja ili
subjektivnih psihičkih procesa u određenom vremenu. Svjesno označuje znanje
onoga što se događa u vlastitom duhu. Drugim riječima, čovjek ne samo da
osjeća, nego i zna da osjeća, ne samo da djeluje, nego i zna da djeluje, ne samo
da misli, nego i zna da misli, ne samo da se ponaša, nego i zna kako se ponaša,
što mu omogućuje izbor i kontrolu. Možemo reći kako je svijest veća ili manja
jasnoća doživljavanja. Svijest se može definirati i kao neuropsihofiziološka
aktivnost koja je povezana s funkcijama kao što su: 1. planiranje - sposobnost
oblikovanja planova (shema) za buduće aktivnosti i njihovo razlikovanje od
tekućih aktivnosti, 2. definiranje prioriteta i izvršenje planova - držati na umu
neke sheme i raditi na njima u skladu s prisutnim potrebama, 3. usmjerivanje
pozornosti pri čemu je jedan dio pozornosti reguliran unutarnjim shemama, a
drugi vanjskim zbivanjima, i 4. pretraživanje dugotrajne memorije koje je
potrebno za stvaranje novih shema, označivanje prioriteta ili izravnu pozornost.
Svjesno odn. nesvjesno. Svjesno označuje sve ono što znamo da
doživljavamo u određenom trenutku, a može se odnositi na percepciju nekog
objekta ili situacije, na sadržaj naših misli, čuvstava, želja itd. Katkad u
trenutku zbivanja nekih psihičkih procesa nismo izričito svjesni tih doživljaja,
nego nam kasnije postane jasno da smo nešto percipirali ili doživjeli. Primjerice,
šećući ulicom i razgovarajući s nekim, možemo najednom postati svjesni da smo
neposredno prije nešto važno vidjeli ili pročitali. Nesvjesno može označivati ili
stanja i aktivnosti za koje neka osoba koja ih vrši ne zna, dakle “nije ih svjesna”
(primjerice kretnje u snu) ili stanja gubitka svijesti (npr. nesvjestica, koma). U
psihoanalizi se govori o svjesnoj i nesvjesnoj motivaciji, o svjesnim i nesvjesnim
željama.
Podsvjesno u psihoanalizi označuje prijelaznu zonu kroz koju mora proći
svaka potisnuta misao ili predodžba na putu iz nesvjesnog u svjesno. Često se
koristi i za one procese kojih nismo svjesni, ali koji mogu postati svjesni.
Psihijatrijska definicija svijesti. Za praktične potrebe u psihijatriji
svijest se definira kao sposobnost orijentacije u vremenu i prostoru, prema sebi
i drugima. Sukladno tomu, poremećaji svijesti očituju se kao poremećaji
autopsihičke i alopsihičke orijentacije te orijentacije u vremenu i prostoru. Ako
je očuvana sposobnost neke osobe da daje ispravne podatke o sebi i drugima, o
prostornim i vremenskim zbivanjima, onda kažemo da se ta osoba nalazi u
stanju očuvane ili pribrane svijesti, u suprotnom govorimo o izmijenjenoj,
poremećenoj ili pomućenoj svijesti. Treba razlikovati fiziološke (pospanost,
spavanje) i inducirane (hipnoza) promjene svijesti od poremećaja svijesti. Kako
se govori o jasnoći i sadržaju svijesti, razlikujemo kvantitativne i kvalitativne
poremećaje svijesti.

KVANTITATIVNI POREMEĆAJI SVIJESTI (OBUZETA SVIJEST)

1
Lako narušena svijest.
Kratkotrajna nesvjestica je lagani poremećaj svijesti koji brzo nastupi i
brzo prolazi, tako da katkad ostaje samo nelagodan osjećaj.
Omaglica je srednje trajni lagani poremećaj svijesti pri čemu okolni
predmeti izgledaju "kao da su u magli", govor drugih se čuje, ali ne razumije u
potpunosti.
Somnolencija (lat. somnus – san) predstavlja stanje pospanosti ili
drjemljivosti kad je moguće percipirati samo jače senzorne događaje. Oslabljena
je pozornost, a orijentacija u vremenu i prostoru nesigurna. Može nastati zbog
različitih razloga u tijeku akutnog ili kroničnoga moždanog sindroma, ali i zbog
dugotrajne nesanice ili napornog fizičkog rada.

Srednje teški poremećaji svijesti.

Kolaps (lat. collabi – survati se, pasti u nesvijest) je nagla malaksalost i
gubitak svijesti zbog malokrvnosti mozga, poremećaja srčanog ritma,
poremećaja regulacije temperature ili poremećaja metabolizma.

Teški poremećaji svijesti.

Sopor (lat. sopor – tvrdi san, smrt) je stanje težega kvantitativnog
poremećaja svijesti u kojem se s bolesnikom jedva može uspostaviti verbalni
kontakt. Bolesnik je vremenski i prostorno neorijentiran, a reagira samo na jake
podražaje. Posljedica je organskih oštećenja mozga.
Koma (grč. koma – tvrd san) je najteži kvantitativni poremećaj svijesti
koji nerijetko prethodi smrti, refleksi su ugašeni, uključujući refleks zjenica na
osvjetljavanje. Potpuno je prekinut kontinuitet svijesti. Komu izazivaju različita
oštećenja moždanih funkcija, kao što su traume, intoksikacija, vaskularni
incidenti itd.

KVALITATIVNI POREMEĆAJI SVIJESTI

Rasplinuta svjesnost (psychomeiosis: grč. psyche – duša; meiosis –

umanjivanje, smanjivanje) predstavlja povremena stanja oslabljenih, smanjenih
ili rasplinutih psihičkih funkcija. Može se očitovati kao povremena ošamućenost
(laki potres mozga, uzimanje alkohola), omamljenost (udisanje nekih plinova i
dima, uzimanje opojnih droga), mamurnost (triježnjenje nakon uzimanja
alkohola ili narkotika), zanos (različite intoksikacije) i zbunjenost/konfuznost
(iznenadni afektivni doživljaj, početak shizofrenije, febrilna stanja, početak neke
depresivne epizode.
Konfuzno-oneiroidno stanje (lat. confundere – pomiješati, poremetiti,
zbrkati; grč. oneiros – san, sanja) karakterizira nesigurna orijentacija, smetenost
i zbunjenost, teže prepoznavanje osoba i objekata oko sebe. Bolesnik se osjeća
nesigurno i preplašeno, sugestibilno i labilne afektivnosti. Posrijedi je
pomračeno psihičko stanje koje je slično snu (onirizam). Konfuzno-oneiridno
stanje najčešće je organski uvjetovano, ali može se pojaviti i kao oblik reakcije
na stresnu situaciju.
Delirij (lat. delirus – lud, bezuman) predstavlja poremećaj svijesti u
kojemu je oštećena sposobnost sinteze pojedinih psihičkih funkcija u
primjerene cjeline. Kod delirantne svijesti nema povezanosti između psihičkih
funkcija i psihičkog doživljavanja tih funkcija pa se takva svijest naziva i
raspalom svijesti (poput slike u razbijenom zrcalu). Delirantna svijest pripada
delirantnom sindromu a karakterizira ga: neorijentiranost, ćutilne obmane
(iluzije i halucinacije), strah i psihomotorička uzbuđenost. Zbog nepovezanosti
pojedinih psihičkih funkcija pamćenje je oslabljeno, mišljenje inkoherentno, a
pozornost nema primjeren tenacitet. Delirantnu svijest najčešće susrećemo kod
organskoga moždanog sindroma, odnosno kao popratnu pojavu nekoga
2
organskog poremećaja (alkoholizam, trauma mozga, trovanje, infektivne bolesti,
visokofebrilna stanja, CVI, nuspojave lijekova, posebice onih s izraženim
antikolinergičkim učinkom, itd.). Za razdoblje trajanja delirantnog stanja
bolesnik je potpuno ili djelomično amnestičan. Poremećaj obično nastaje
postupno, pri čemu stanje svijesti najčešće oscilira tako da pacijent povremeno
može biti i orijentiran. Neliječeni delirij završava terminalnim snom, nakon čega
se svijest oporavlja, ili smrću u visokom postotku.
Sumračno stanje slično je funkcioniranju svijesti u snu kada je polje
svijesti suženo pri čemu postoji samo predmetna svijest, a ne postoji jasnija
svijest o vlastitom Ja. Kako je za razliku od delirija očuvana unutrašnja
povezanost psihičkih funkcija, bolesnik svojim ponašanjem može katkad biti
neupadljiv za okolinu (tzv. pribrana sumračna stanja). U sumračnom stanju
svijest je maksimalno sužena i duševni život se odvija u nižim slojevima osobe.
Svijest je usmjerena samo na jedan sadržaj ili tijek zbivanja, kao da percipira
kroz jednu cijev, određeni sadržaji su jasni, a sve ostalo mutno. Doživljavanje
okoline, aktualnih događaja i odnosa je izopačeno, sve djeluje deformirano,
nestvarno i iskrivljeno, kao u snu. Bolesnik je dezorijentiran, često se s njim ne
može uspostaviti primjeren verbalni kontakt, djeluje odsutno, a ipak je prisutan.
Često su prisutne ilizije i halucinacije, psihomotorni nemir, strah i agresivno
ponašanje. Kad su perceptivne obmane zastrašujuće, bolesnik može biti jako
opasan po okolinu i počiniti raznovrsna krivična djela i zločine, tako da su
sumračna stanja često predmet forenzike. Sumračno stanje obično nastupa
naglo, najčešće traje nekoliko sati, a onda i naglo iščezava. Najčešće se
pojavljuje kod epilepsije i drugih organskih oštećenja mozga, u stanjima
patološkog pijanstva, a rjeđe u disocijativnim stanjima (psihogena ili histerična
sumračna stanja).
Afektivna sumračna stanja nastaju pod utjecajem patološkog afekta,
jakog bijesa, straha ili panike koji dovode do stanja sužene svijesti tako da
osoba nije u stanju opažati ono što nije povezano s izazvanim afektom, a i to što
opaža nejčešće iskrivljeno interpretira. U afektu agresivnog bijesa (slikovito
rečeno «kad nekomu padne mrak na oči») prisutna je koncentracija isključivo na
žrtvu, na njezine pokrete i reakcije, kao i na svoje aktivnosti koje su u vezi sa
žrtvom pri čemu ne postoji svijest o okolini i njezinu reagiranju.
Posebna vrsta sumračne svijesti susreće se u tzv. orijentiranim (pribranim)
sumračnim stanjima u kojima je samo svijest sužena, dok orijentacija nije
poremećena, a nisu prisutne iluzije i halucinacije. Bolesnici su za svoju okolinu
najčešće neupadljivi, obavljaju različite aktivnosti, sklapaju poslove, putuju itd.
Kad iziđu iz sumračnog stanja, imaju amneziju za navedeno razdoblje,
Intermitentna svjesnost predstavlja stanje svijesti u kojem se smjenjuju
rasplinuta i sužena svijest (stanja premora, akutnog pijanstva, trovanja
ugljičnim monoksidom, febrilna stanja).
Fuge (lat. fugare - lutati, bježati) su stanja sužene svijesti kad bolesnik
ima nagon za nesvshovitim lutanjem ili bježanjem. Može otputovati u drugi
grad, a kada iziđe iz stanja promijenjene svijesti, ima amneziju i čudi se kako se
tamo našao. Ovaj se fenomen pojavljuje u sklopu psihomotorne epilepsije i
disocijativnog poremećaja.
Somnabulizam (lat. somnus – san; amulare – šetati) sinonimi su još
mjesečarstvo, lunatizam (Luna - starorimska božica mjeseca), noktambulizam
(lat. nox, noctis – noć), seleniasis i selenogamija (Selena – grčka božica mjeseca),
stanje je izmijenjene svijesti koje je posljedica nepotpunog buđenja pri čemu je
senzomotorni aparat uključen u "svijest sna". U takvome stanju osoba se noću
diže iz kreveta i hoda u snu, što može biti popraćeno vršenjem niza složenih
aktivnosti. Somnabulna osoba najčešće zbunjeno luta po kući, ali može i izići.
Somnabulizam se susreće u djece, histeričnih osoba, a može biti i epileptični
ekvivalent.
Bunovnost je stanje rasplinute i intermitentne svijesti kada je buđenje

3
usporeno i nepotpuno, a svijest se još pribire (stanja nakon buđenja iz dubokog
sna, buđenje iz REM faze kad se sanja, nakon pijanstva). U takvim stanjima
orijentacija i snalaženje su otežani, a sadržaji snova mogu se pomiješati sa
stvarnim zbivanjima, zbog čega se mogu dogoditi neželjene, pa i kriminalne
radnje.
Obscuratio psychica (lat. obscurus – mračan, taman, nerazumljiv,
nepoznat) je termin kojim se označuju stanja pomućene ili pomračene svijesti
koja nastaju u psihotičnim poremećajima.
Stendhalov sindrom očituje se raznovrsnim psihičkim smetnjama kao
što su osjećaj gubljenja orijentacije u prostoru, osjećaj gubljenja svijesti i slično,
a posljedica je intenzivnog doživljavanja umjetničkih djela. Ovaj termin
predložen je početkom osamdesetih godina na temelju Stendalova opisa iz 1817.
godine posjeta nekoj crkvi u Firenzi kad je osjetio da “korača sa strahom da će
se srušiti”.
Hipnoza (grč. hypnos – san: Hipnos – u starogrčkoj mitologiji božanstvo
sna, sin Noći, blizanac Smrti) je umjetno, sugestijom izazvano stanje sužene
svijesti slično snu ili polusnu pri čemu je kora velikog mozga u stanju inhibicije
osim slušne i motorne zone tako da je volja hipnotizirane osobe više ili manje
podčinjena volji hipnotizera.

POREMEĆAJI POZORNOSTI

Pozornost je psihička funkcija koja se očituje usmjerivanjem i

zadržavanjem psihičke ili psihomotorne aktivnosti na određenim sadržajima,
primjerice na nekom predmetu, biću, pojavi ili situaciji. Važni aspekti ove
psihičke funkcije su selektivnost, distribucija i fluktuacija, odnosno fokus i
opseg pozornosti. Selektivno usmjerivanje aktivnosti prije svega će izazvati
sadržaji ili podražaji koji imaju određeno značenje za neko živo biće. Drugim
riječima, potrebe i interesi su znatne subjektivne ili unutrašnje odrednice
pozornosti tako da je ona tijesno povezana s procesima motivacije. Gladan će
čovjek hodajući ulicom prije svega zamjećivati izloge s hranom, dok će dijete u
istoj ulici usmjerivati svoju pozornost ponajprije na izloge s igračkama. Dakako,
selektivna usmjerenost psihičke aktivnosti ovisi i o svojstvima podražaja koji
predstavljaju vanjske ili objektivne odrednice pozornosti kao što su intenzitet
(primjerice jak zvuk ili intenzivne boje), ekstenzitet (npr. džambo plakat), novina,
neočekivanost ili neobičnost (npr. ekstravagantna odjeća), kontrast (npr. crna
mrlja na bijeloj podlozi), ponavljanje (nor. televizijska reklama), itd. Pozornost
potaknutu pretežno vanjskim podražajima nazivamo spontanom ili nehotičnom,
za razliku od one hotimične ili aktivne koja je rezultat voljnog i namjernog
usmjerivanja (npr. pri čitanju dosadnog gradiva koje je nužno znati na ispitu) i
habitualne pozornosti koja je determinirana trajnijom podešenošću za
percipiranje određenih podražaja (npr. majka koja odmah čuje plač djeteta).
Osim selektivne usmjerenosti psihičke aktivnosti, pozornost uključuje i
odgovarajuću razinu aktivacije organizma (aktivacijska komponenta pozornosti)
u vidu somatskih promjena: orjentacija tijela i osjetila prema izvoru podražaja,
povećanje mišićnog tonusa, proširenje zjenica, pliće disanje, promjene tlaka i
pulsa, desinkronizaciju ili blokiranje alfa ritma u elektroencefalogramu, itd. Ove
su promjene u funkciji pospješenje recepcije i selektivnog reagiranja.
Distribucija pozornosti predstavlja istodobnu usmjerenost prema
različitim sadržajima, informatičkim rječnikom rečeno, predstavlja paralelno
procesiranje ili time-sharing. Premda se mogućnost pararelne obrade
informacija ne može posve isključiti, prevladava mišljenje kako se zapravo radi o
brzoj izmjeni sadržaja i zadataka prema kojima je usmjerena naša psihička ili
psihomotorna aktivnost tako da brzo prebacivanje usmjerenosti samo stvara
4
privid istodobnog obavljanja više aktivnosti.
Fluktuacija pozornosti predstavlja periodičke promjene vigilnosti i
tenaciteta što se može primjerice očitovati u promjeni jasnoće percipiranja
nekog podražaja. Dok slušamo otkucaje sata, mogu nam se povremeno učiniti
tišima ili ih pak ne čujemo.
Opseg pozornosti predstavlja broj odvojenih podražajnih elemenata koji
se može zamijetiti tijekom kratkotrajne prezentacije. Tijekom ispitivanja
tahitoskopski se prikazuju slučajno raspoređene točke, različita slova ili brojevi,
a ispitanik treba navesti broj točaka, odnosno identitet slova ili brojki u svakoj
prezentaciji. Opsegom pozornosti na ovaj način se izražava brojem elemenata
koje je ispitanik ispravno zamijetio u 50% slučajeva. Taj broj ovisi o vrsti
podražajnih elemenata i o trajanju ekspozicije, ali gotovo u pravilu ne prelazi 8
elemenata, a tijesno je povezan i sa opsegom i mogućnostima kratkotrajnog
pamćenja.
Fokus pažnje može predstavljati “najživlji” dio nekog kompleksnog
perceptivnog doživljaja ili onaj dio vanjske situacije ili naših unutarnjih
doživljavanja na koji smo posebno usmjereni ili koncentrirani.
Kada govorimo o pažnji u psihičkom statusu obično razlikujemo tenacitet
i vigilnost pažnje. Tenacitet (lat. tenax – žilav) pažnje je sposobnost zadržavanja
psihičke aktivnosti na istom sadržaju a očituje se kao postojanost, izdržljivost ili
ustrajnost pažnje. Vigilnost (lat. vigilare – bdjeti) pažnje je sposobnost
upravljanja ili usmjeravanja psihičke aktivnosti na novi sadržaj. Oba ova
elementa pažnje mogu biti poremećena u smislu njihovog pojačanja ili
slabljenja.
Pozornost u svakidašnjem govori znači isto što i pažnja, ali u psihologiji
ovaj termin označava visoki stupanj trajnije usmjerenosti neke osobe prema
nekom izvoru očekivanog signala ili podražaja. Dakle, radi se o obliku
kontinuirane hotimične pažnje što ga neki nazivaju i vigilancija, a koji je važan
u tzv. zadacima detekcije rijetkih signala. Istraživanja pokazuju kako je čovjek
loš motrilac rijetkih signala jer ubrzo nakon početka motrenja dolazi do pada
njegove detekcijske uspješnosti. Objašnjenje je u smanjenju aktivacije uslijed
nestimulativnosti detekcijske situacije, u nedovoljnoj usmjerenosti na signale
slabe jačine, male biološke važnosti i bez novosti, u niskoj razini čekivanja
rijetkih signala, i u fiziološkoj habituaciji na brojne podražaje koji nisu signali.
Poremećaji pozornosti mogu se očitovati kao smetnje usmjerivanje ili
održavanja psihičkih aktivnosti, a susreći su u različitim duševnim bolestima i
poremećajima. Smetnje pozornici zntno pridonose dizabilitetu i problemima na
radnom mjestu. Loša koncentracija može znatno ometati uspješnost neke osobe
na radnom mjestu.
Hipervigilna pozornost je pojačana otklonljivost pozornosti, gdje
pozornost jednstavno leti s jedne na drugu temu, a susreće se u maničnim
stanjima i u veoma anksioznih bolesnika. Normalno se susreće u djece.
Hipovigilna pozornost je smanjena otklonljivost pozornosti, a susreće se
kod organsko funkcionalnih oštećenja mozga (intoksikacija, trauma, smetnje
cirkulacije) i zaokupljenosti patološkim doživljajima, osobito kod depresije.
Bolesnici s moždanim psihosindromom mogu imati istodobno i hipovigilitet i
hipotenacitet pozornosti.
Hipertenacitet pozornosti je pojačano zadržavanje pozornosti i
obilježava jaku zaokupljenost samo jednom idejom ili pojavom. Najčešće se
susreće u depresivnih i shizofrenih bolesnika.

Hipotenacitet pozornosti je smanjena sposobnost zadržavanja

pozornosti ili koncentracije i najčešće je udružena s hipervigilnošću. Pojavljuje
se u mentalno retardiranih osoba i maničnih bolesnika kao i u različitim
oblicima oštećenja središnjega živčanog sustava i psihoorganskih sindroma, ali i
u stanjima zamora, nezainteresiranosti, bezvoljnosti, neizvjesnosti i iščekivanja,

5
te u anksioznim poremećajima
Rasijanost (aproseksija) se može očitovati kao pojačani tenacitet uz
oslabljenu vigilnost (rasijanost znanstvenika) ili kao pojačana vigilnost uz
smanjen tenacitet (rasijanost slabog učenika).
Rasijani znanstvenik je posve koncentriran na predmet svojega znanstvenog
interesa, a u prometu često pravi prekršaj zbog oslabljene vigilnosti. Rasijani
učenik zbog oslabljenog tenaciteta pozornosti slabije pamti premda nema
oštećeno pamćenje, a to je posljedica hipervigilnosti pozornosti jer registrira sve
oko sebe tako da nevažne stvari privlače njegovu pozornost.

POREMEĆAJI PAMĆENJA I UČENJA

PAMĆENJE
Pamćenje je psihička funkcija koja označuje sposobnost zadržavanja
informacija stečenih iskustvom ili aktivnim učenjem. Pamćenje nam, dakle,
omogućuje da ono što smo prethodno zapazili, naučili ili doživjeli iznova oživimo
u nama, odnosno da ponovno dovedemo u svijest. Naime, mozak ima
sposobnost zadržavanja otisaka prijašnjih podražaja koji se nazivaju
engramima, a u čijem su stvaranju nužne nukleinske kiseline i proteinski lanci.
Pamćenje i učenje nisu identični pojmovi. Pod pamćenjem se predmnijeva
sposobnost zadržavanja i oživljavanja određenih sadržaja, a pod učenjem
cjelokupni proces stjecanja novih ponašanja, navika, znanja i vještina. Drugim
riječima, pamćenje uvijek prethodi učenju, ali i čuva ono što je učenjem stečeno.
Faze pamćenja. Postoje tri faze pamćenja: zapamćivanje, pamćenje u
užem smislu riječi (retencija) i sjećanje. Zapamćivanje je unošenje novog
materijala u rezervoar pamćenja. Pamćenje je rezervoar engrama, tj. tragova
doživljenog ili naučenog, dakle, pamćenje je zadržavanje zapamćenog. Sjećanje
ili reprodukcija je iznošenje materijala iz pamćenja u svijest. O pamćenju se sve
više govori u kompjutorskim terminima tako da razlikujemo “kodiranje” (ulazak
informacije u memoriju), “skladištenje” (pohranjivanje informacije u memoriju) i
“dekodiranje” (pronalaženje informacije u memoriji i njezina uporaba).
Vrste pamćenja. Najčešće se govori o senzoričkom, kratkotrajnom i
dugotrajnom pamćenju.
Senzoričko (osjetno) pamćenje je zapravo početni stadij zapamćivanja,
to je sposobnost da se senzorički signali zadrže u senzoričkim područjima
mozga nakon nekog podražaja ili doživljaja. Velikog je kapaciteta, ali vrlo
kratkog trajanja (nekoliko sekundi). Senzorno pamćenje je nužno za život, bez
njega bismo bili intelektualno “mrtvi”, ne bismo mogli razumjeti ništa jer bismo
do kraja rečenice već zaboravili njezin prethodni dio koji smo čuli.
Kratkotrajno (primarno) pamćenje je ograničenog kapaciteta i dosta
kratkog trajanja tako da predstavlja pamćenje manjeg broja informacija ili
znakova tijekom nekoliko sekundi ili minuta. Informacijama pohranjenim u
kratkotrajnom pamćenju može se odmah raspolagati bez prethodnog
pretraživanja, ali s unošenjem novih informacija stare se istiskuju. Kratkotrajno
se pamćenje objašnjava teorijom reverberacijskog sklopa, posttetaničkim
pojačavanjem i teorijom istosmjernog (DC) potencijala.
Reverberacijski sklopovi su ritmički akcijski potencijali koji su prisutni u
podraženim područjima i nakon prestanka senzoričkih podražaja, odnosno
signala koji su ušli u koru mozga. Kad se reverberacijski sklop umori ili novi
signali ometu reverberaciju, pamćenje se gasi. Time se može objasniti zapažanje
da iznenadni strah, jaka buka i drugi doživljaji koji privlače cjelokupnu
pozornost neke osobe, odnosno uzrokuju opći poremećaj moždane funkcije,
mogu odmah izbrisati kratkotrajno pamćenje. Posttetaničko pojačavanje jest
pojava pojačanog reagiranja neurona na ponovljene podražaje nakon prethodne
stimulacije sinapse nekoliko sekundi, a u osnovi čega je povećanje propusnosti
6
sinapsne membrane za ione kalcija. Drugim riječima, kratkotrajno se pamćenje
zasniva na promjeni podražljivosti sinapse. DC ili elektronički potencijali
označuju smanjenje membranskog potencijala u površinskim dendritskim
slojevima moždane kore što traje sekundama i minutama nakon prethodnog
podraživanja, a čiji je rezultat kratkotrajno pamćenje.
Dugotrajno, fiksno ili permanentno pamćenje jest pohranjivanje
informacija koje se mogu reaktualizirati nakon mnogo minuta, sati, mjeseci ili
godina. Kad je dugotrajno pamćenje pohranjeno tako da ostavlja slabi ili
umjereni trag, govorimo o sekundarnom pamćenju. Tako se pohranjena
informacija lako zaboravlja, a katkad teško ponovo oživljava. O tercijarnom
pamćenju govorimo kad su informacije pohranjene tako snažno da ostaju do
kraja života, a njima se može raspolagati u djeliću sekunde. Procesi dugotrajnog
pamćenja dovode se u vezu s anatomskim promjenama sinapse, fizičkim ili
kemijskim promjenama presinapsnog završetka ili postsinapsne membrane, a
moguće je da vrlo važnu uloga ima i RNA. Fiksacija pamćenja povezuje se s
različitim anatomskim promjenama u sinapsama kao što su promjene u broju
presinapsnih završetaka, u njihovoj debljini, te u debljini i provodljivosti
dendrita povećavajući stupanj facilitacije neuronskih sklopova. Signali sve lakše
prolaze kroz neuronske sklopove što se češće koristi neki trag pamćenja. To
objašnjava činjenicu da se pamćenje dublje fiksira što se češće priziva u svijest
ili opetuje senzorički doživljaj. Prema nekim mišljenjima postoje dvije vrste
presinapsnih završetaka, tzv. memorijski i senzibilizacijski završetci koji imaju
važnu ulogu u procesima pamćenja, habituacije i senzibilizacije. U prilog važne
uloge RNA govori činjenica da funkcija dugotrajnog pamćenja ne postoji ako se
spriječi stvaranje RNA.
Prema sadržaju ili onomu što se pamti razlikujemo motorno,
emocionalno, slikovno i verbalno-logičko pamćenje.
Motorno pamćenje odnosi se na upamćivanje i reprodukciju pokreta, a
predstavlja najstariji oblik pamćenja, jer su prije razvoja sposobnosti govora
pokreti bili osnovni način sporazumijevanja.
Emocionalno pamćenje predstavlja sposobnost upamćivanja i
reprodukcije osjećaja. Pojavljuje se oko 6. mjeseca života, a očituje se kao
uvjetovano-refleksna pojavnost. Osjećaj koji prati određena zbivanja bitno utječe
na procese pamćenja.
Slikovno pamćenje sastoji se u zapamćivanju i reprodukciji slika i
predodžbi nečega što smo percipirali ili doživjeli. Nalazi se u osnovi konkretnog
mišljenja.
Verbalno-logičko pamćenje odnosi se na upamćivanje i reprodukciju
pojmova i simbola, odnosno nečijeg govora ili pisanog teksta. Nalazi se u osnovi
apstraktnog mišljenja.
Namjerno pamćenje je povezano s postavljenim ciljem da se nešto
zapamti, a nenamjerno pamćenje je spontano zapamćivanje doživljenog bez
namjere da se određeni sadržaj upamti.
Trajnost pamćenja u svezi je s procesom konsolidacije pamćenja pri
čemu je za minimalnu konsolidaciju potrebno 5 - 10 minuta, a za maksimalnu
sat i više. Potres mozga, nagla opća anestezija itd. mogu omesti proces
konsolidacije pamćenja posljedičnim ispadom u sjećanju za događaje koji su im
prethodili. Proces kao i vrijeme potrebno za konsolidaciju pamćenja mogu se
objasniti fenomenom ponovnog preslušavanja. Naime, čini se kako mozak po
svoji prirodi teži ponavljanom preslušavanju novostečene informacije, osobito
one koja privlači pozornost. Za vrijeme procesa konsolidacije nove informacije se
ne pohranjuju u mozgu nasumce, nego se kodiraju dovođenjem u svezu s
drugim istovrsnim pamćenjem (raspoređivanje po sličnosti ili različitosti). Uloga
ponovnog preslušavanja vrlo je bitna u prijetvorbi kratkotrajnog u dugotrajno
pamćenje, kao i sekundarnog u tercijarno. Navodi se velika uloga hipokampusa
u ponovnom preslušavanju, kodiranju i konsolidaciji pamćenja.

7
 Zaboravljanje se odnosi na proces nemogućnosti reprodukcije
percipiranog ili prije upamćenog sadržaja. Prema teoriji interferencije
zaboravljanje je posljedica potiranja ili interferencije različitih engrama koji
nastaju istodobno ili neposredno jedan iza drugoga. Prema teoriji iščezavanja
tragova trag (engram) koji previše izblijedi zbog nevježbanja ne sadržava više
dovoljno informacija da bi moglo doći do reprodukcije potrebnog sadržaja.

KVANTITATIVNI POREMEĆAJI PAMĆENJA

Hipermnezija (grč. hiper – iznad, povišeno; mnesis – sjećanje) je

pojačana sposobnost sjećanja određenih događaja ili sadržaja, a može biti
poželjna osobina ili psihopatološki fenomen. Neke osobe imaju pojačanu
sposobnost pamćenja, posebice za izvjesne vrste informacija ili sadržaja (npr. za
brojeve, godine, melodije - auditivni tipovi, slike – vizualni tipovi itd.). Ova
sposbnost može biti konstitucijska (urođena) ili stečena. Hipermnezija može biti
i u funkciji učenja izbjegavanja opasnih situacija. Hipermnezija se najčešće
susreće u delirantnim, febrilnim, paranoidnim stanjima u funkciji oblikovanja i
potkrjepljenja sumanutih ideja, u tijeku epileptičke aure kao i u stresnim
situacijama koje neposredno vitalno ugrožavaju čovjeka (PTSP). U hipnozi je
mogućnost prisjećanja često povećana.
Hipomnezija (grč. hipo – ispod,umanjeno; mnesis – sjećanje) je
smanjena ili oslabljena mogućnost sjećanja, najčešće se susreće kod različitih
oštećanja središnjega živčanog sustava, u mentalno retardiranih osoba, u
depresivnim i anksioznim epizodama, shizofreniji, ali i u stanjima premora i
iscrpljenosti bolešću.
Prolazna zaboravnost može se pojaviti u psihički zdravih osoba zbog
premorenosti, iscrpljenosti, nakon pospanosti i nesposobnosti koncentracije
pozornost. Također se susreće i u neurotskih osoba zaokupljenih svojim
tegobama.
Amnezija ( grč. a – ne; mnesis - sjećanje) predstavlja gubitak sjećanja za
određeno razdoblje, obično ono u kojemu je neka osoba bila u nesvijesti ili u
stanju kvalitativno poremećene svijesti. Prema uzroku može biti funkcionalna
(psihogena) i organska, prema razdoblju poremećene svijesti retrogradna,
kongradna i anterogradna, a prema stupnju nesjećanja djelomična ili potpuna.
Organska amnezija je posljedica organskog oštećenja mozga (trauma,
intoksikacija, tumori, CVI, upalni procesi). Može biti i posljedica propadanja
mnestičkih funkcija kao što je slučaj u demenciji.
Funkcionalna ili psihogena amnezija nastaje kao posljedica potiskivanja
i/ili afektivnog suženja svijesti. Najčešće se pojavljuju u afektivnim stanjima
bijesa ili straha, te u disocijativnom poremećaju. U načelu nije posrijedi gubitak
sjećanja za određeno razdoblje, nego nemogućnost zapamćivanja određenih
događaja u određenom razdoblju.
Potpuna, apsolutna ili totalna amnezija očituje se potpunim nedostatkom
pamćenja za određeno razdoblje, najčešće kad je osoba bila u nesvijesti ili
sumračnom stanju.
Nepotpuna i relativna amnezija predstavlja maglovito rasplinuto sjećanje,
najčešće za događaje iz davne prošlosti ili za nezanimljive sadržaje.
Lakunarna amnezija jest sjećanje samo pojedinih dijelova ili detalja
situacije u kojoj se osoba nalazila. Ova se vrsta amnezije susreće u onim
stanjima pri kojima je svijest u bolesnika oscilirala, te kod arteriosklerotičkih
oštećenja krvnih žila mozga, delirantnih stanja, teških pijanih stanja i dr.
Retrogradna ili retroaktivna amnezija jest gubitak sjećanja za one
događaje koji su se odigrali neposredno prije gubitka svijesti. Najčešće ovu
pojavu susrećemo zbog ozlijede glave, vješanja, akutnog trovanja, CVI, itd.
Amnezija može trajati nekoliko sekundi, minuta, sati, a rjeđe dana. Retrogradne
8
amnezije dovode se u vezu s oštećenjem nekih dijelova hipotalamusa.
Anterogradna ili anteroaktivna amnezija jest gubitak sjećanja onih
događaja koji su se odigrali neposredno poslije gubitka svijesti, kad je bolesnik
došao k svijesti i počeo se uredno ponašati. Isti uzroci koji izazivaju retrogradnu
izazivaju i anterogradnu amneziju, s tim da je anterogradna amnezija znatno
rjeđa od retrogradne. Oštećenja hipokampusa, mamilarnih tijela, prednjih jezgri
talamusa, prednjih stupova forniksa i stražnjih medijalnih jezgri talamusa mogu
imati za posljedicu anterogradnu amneziju.
Kongradna amnezija jest gubitak sjećanja na razdoblje u kojemu je
kontinuitet svijesti bio prekinut.

KVALITATIVNI POREMEĆAJI PAMĆENJA

Paramnezije (grč. para – uz, protiv, prema, označuje pogrješku,

preobrazbu, dodavanje; mnesis – sjećanje) predstavljaju pogrješna, iskrivljena ili
nastrana sjećanja koja se mogu očitovati kao alomnezije i pseudomnezije.
Alomnezije (grč. allos – drugi; mnesis – sjećanje) su iskrivljena sjećanja
ili iluzije pamćenja. Ne moraju biti pokazatelj psihopatološkog zbivanja jer se
pojavljuju i u psihički zdravih osoba. Do iskrivljivanja sjećanja može doći zbog
umora, nepažnje, pod utjecajem snažnih afekata, ali i zbog želje da se dio
prošlosti uljepša ili prikaže na drukčiji način (fenomen izvrtanja uspomena), te
pod sugestijom drugih osoba (sugerirano sjećanje), primjerice pri svjedočenju.
Alomnezije se viđaju u depresiji, shizofreniji i drugim sumanutim poremećajima
kad se pod utjecajem aktualne bolesti bolesnik sjeća događaja u skladu sa
svojim depresivnim raspoloženjem ili sumanutim uvjerenjem. Depresivni
bolesnici cijelu svoju prošlost mogu opisivati u crnom i pesimističnom tonu.
Paranoici i paranoidne ličnosti prisjećaju se beznačajnih događaja kojima
pridaju značenje predznaka urote protiv njih, čime mogu opravdavati mržnju i
neprijateljstvo prema drugima. Oboljeli od sumanute ljubomore sjećaju se
znakova nevjernosti partnera od samog početka njihove veze, iskrivljeno
tumačenje nekih događaja ili postupaka. Histrionske i narcističke ličnosti mogu
retrospektivno falsificirati događaje iz svoje prošlosti sa svrhom veličanja vlastite
osobnosti ili opravdavanja nekih svojih postupaka. Osobe s antisocijalnim
poremećajem ličnosti također u iskrivljenim sjećanjima nalaze opravdanje za
svoje postupke.
O tranzitivnoj alomneziji govorimo kad pacijent učini nešto drugima, a
potom vjeruje i tvrdi da su to drugi njemu učinili, npr. napadne prvi, a poslije je
uvjeren kako je bio napadnut.
Alomnezija apersoniranja označuje vjerovanje neke osobe da joj se nešto
dogodilo što se zapravo dogodilo drugome.
Alomnezije se mogu očitovati i kao poremećaj sjećanja u redoslijedu
događaja što može biti važno u forenzičkoj praksi.
Pseudomnezije (grč. pseudos – laž; mnesis – sjećanje) su halucinacije
sjećanja, jer osoba se sjeća nečega što se nije dogodilo tako da se radi o lažnim,
nestvarnim ili izmišljenim sjećanjima. Najčešće se pojavljuju u maničnih i
depresivnih bolesnika i pod utjecajem sumanutih ideja, ali i u poremećajima
osobnosti. U katatimnim pseudomnezijama afekti straha, nesigurnosti ili krivice
traže sadržaj i «haluciniraju» ga u prošlosti. Pseudomnezije se mogu očitovati na
raznovrsne načine, a najpoznatije su konfabulacije, pseudologia phantastica i
mitomanija.
Konfabulacije (lat. fabula – izmišljena priča; fabulare – izmišljati,
maštati) su izmišljena sjećanja koje fantazija umeće u praznine sjećanja ili
defektnog pamćenja. Riječ je o izmišljanju detalja ili cijelih događaja koji se nisu
dogodili. To je zapravo kombinacija djelomične ili potpune amnezije i
pseudologije, odnosno mitomanije. Konfabulacije se mogu sresti u djece koja još
9
ne razlikuju zamišljene događaje od stvarnih, ali i kod odraslih normalnih osoba
koje su prisiljene dati iskaz o nečemu čega se ne sjećaju pa konfabuliranjem
štite sliku o sebi ili, pak, zadovoljavaju želju za isticanjem ili žele biti u centru
pozornosti. Katkad odražavaju nesvjesnu težnju da se događaj reproducira kao
cjelina o čemu treba voditi računa u forenzici. Konfabulacije mogu biti i oblik
kompenzacije za gubitak pamćenja i amnestičko razdoblje u različitim
psihopatološkim stanjima. Najčešće predstavljaju popunjavanje praznina kod
lakunarne amnezije. Konfabulacije se pojavljuju kod moždanih organskih
psihosindroma, u različitim oblicima demencija, u alkoholnim psihozama, u
Korsakovljevu sindromu, u parafreniji.
Pseudologia phantastica (Minhausenov sindrom) predstavlja patološku
lažljivost odnosno izraženu sklonost izmišljanju i laganju. U većini slučajeva
teško je bolesniku i okolini razlučiti što je istina a što laž. Oboljeli svoje fantazije
i želje doživljavaju kao stvarnost jer im je disfunkcionalna granica između mašte
i stvarnosti. Osobe sa snažnom fantazijom u svoja sjećanja unose izmišljene
događaje koji se nisu dogodili, ali je prisutna želja da su se dogodili. Iznova
prepričavajući izmišljene doživljaje, neke osobe počinju vjerovati u njih.
Izmišljeni sadržaji u pravilu su renomističke ili samohvalisave naravi, pri čemu
se isprepleću laži i zablude, a pokretački motivi povezani su sa željom dotične
osobe da privuče pozornost i divljenje okoline, te da bude važna, zanimljiva ili
poznata. Sklonost subjektivnom falsificiranju sjećanja najčešće se pojavljuje još
u djetinjstvu u djece sa živahnom fantazijom. U odraslih je uz živopisnu
fantaziju često prisutna mješavina svjesnog laganja i patološki krivotvorenih
sjećanja. Lažljivo sjećanje može biti zabavno dok je u granicama «vesele
naivnosti» poput lovačkih priča, donžuanskog samohvalisanja i avanturističkih
priča. Međutim, patološka lažljivost i lažljiva sjećanja pseudologa mogu biti vrlo
opasna kada je riječ o lažnom svjedočenju, objedi ili optuživanju. Plitkoumne
osobe, te osobe s histrionskim i paranoidnim poremećajem osobnosti vrlo
samouvjereno, afektivno i uvjerljivo patološki lažu što može prouzročiti teške
pravosudne pogrješke. U maničnih bolesnika je pseudologija povezana s
nekritičnom samouvjerenošću i euforijom, pri čemu se često ne radi o stvarnim
pseudologijama nego o šali, neozbiljnosti i igri.
Mitomanija (grč. mythos – povijest riječ, u prenesenom smislu bajka,
priča, izmišljotina) je sklonost izričitom pretjerivanju u opisu nekih događaja,
pri čemu su mnogi dijelovi pa i cijeli događaj izmišljeni. Posrijedi je bolesno
laganje i izmišljanje vlastitih i tuđih doživljaja. U nekih osoba ili skupina može
se očitovati i kao sklonost vjerovanju u mitove, primjerice o slavnoj prošlosti,
višoj rasi ili naciji itd.
Ekmnezija jest trenutačno oživljavanje prizora ili događaja iz prošlosti
koje neka osoba doživljava kao da su aktualni u sadašnjosti. Može se pojaviti u
histeričnih osoba, u demenciji, Korsakovljevu sindromu, pod djelovanjem
halucinogena, potom u hipnozi, te prilikom električnog podraživanja
temporalnog režnja.

Lažna i pogrješna prepoznavanja specifični su oblici kvalitativno

promijenjenog sjećanja koji se pojavljuju u bolesnika s psihomotornom
epilepsijom, shizofrenih bolesnika, a znatno rjeđe u neurotičara. Fenomeni
"jamais vu (vecu, entendu, eprouve)" su stanja kad neka osoba tvrdi da prvi
put vidi (doživljava, čuje, osjeća) nešto što je zasigurno prije vidjela doživjela,
čula). Obrnuto fenomeni "deja vu (vecu, entendu, eprouve)" su stanja kad
neka osoba tvrdi da je već vidjela (doživjela, čula ili osjetila) nešto što sigurno
nije imala priliku vidjeti (doživjeti, čuti, osjetiti).
Kriptomnezija (grč. krypto – skrivam, pokrivam; mnesis – sjećanje) je
fenomen nesvjesnog plagijata kad neka osoba citira nečije djelo, a pritom je

10
uvjerena kako to djelo nikada prije nije vidjela. Može nastati i pod utjecajem
sumanutih ideja i maničnog raspoloženja.

UČENJE

Učenje je razmjerno trajna i progresivna promjena ponašanja neke osobe

koja je utemeljena na prethodnoj aktivnosti, odnosno prethodnom iskustvu.
Učenje je jako važno kako u socijalizaciji i psihosocijalnom razvoju zdrave i
normalne ličnosti, tako i u nastanku psihopatoloških fenomena i duševnih
poremećaja. Kako bihevioralne teorije mnoge duševne poremećaje, posebice
anksiozne poremećaje, tumače kao naučeno ponašanje, važno je poznavati
procese učenja ne samo zbog razumijevanje etioptaogeneze poremećaja nego
zbog bihevioralnih metoda liječenja. Postoji više oblika učenja, a ovdje ćemo
opisati samo najvažnije oblike učenja kondicioniranjem (uvjetovanjem), po
modelu i uviđanjem. Pritom je nužno istaknuti da se rijetko kad radi o
izoliranim pojedinim oblicima učenja, a mnogo češće o kombinaciji različitih
procesa učenja.
Učenje kondicioniranjem. Klasično kondicioniranje zasniva se na
asocijaciji po dodiru kad jedan neutralni podražaj ako se daje u paru s
bezuvjetnim podražajem i sam stječe sposobnost izazvati reakciju koju je prije
izazivao samo bezuvjetni podražaj. Tu spada klasični Pavlovljev eksperiment s
psom koji je naučio lučiti slinu na zvuk zvona. Mehanizam nastanka nekih
fobija može se objasniti klasičnim kondicioniranjem straha (emocionalna
uvjetovanost). PTSP može biti posljedica hiperkondicioniranja.
Instrumentalna uvjetovanost zasniva se na potkrjepljenju jer ponašanje
koje se uči predstavlja instrument kojim se zadovoljava neka potreba ili postiže
određena svrha. Prema Torndikeovu zakonu efekta radnje koje dovode do
zadovoljenja postojećeg motiva bivaju automatski "utisnute" ili učvršćene, dok
se eliminiraju one radnje kojima se to ne postiže ili pak koje izazivaju neugodne
posljedice. Osim učenja putem nagrađivanja koje se zasniva na pozitivnom
potkrjepljivanju, postoji i učenje putem kažnjavanja i negativnog
potkrjepljivanja. Učenje, odnosno stjecanje reakcija bježanja i reakcija
izbjegavanja zasniva se na negativnom potkrjepljenju. Reakcije bježanja i
izbjegavanja važne su u dinamici fobija i paničnih napadaja. Reakcija bježanja
može biti prenesena isključivo na psihičku razinu pa se govori o "bježanju od
određenih misli", o "bijegu u svijet mašte", o "bijegu u bolest". Neki se neurotski
simptomi objašnjavaju kao reakcije izbjegavanja anksioznosti.
Opservacijska ili vikarijska uvjetovanost jest posredni oblik učenja na
osnovi promatranja tuđeg ponašanja. Na taj se način stječu neki oblici
agresivnog ponašanja.
Učenja po modelu. Učenje identifikacijom temelji se na ljubavi prema
modelu, poštovanju prema njemu i emocionalnoj vezanosti za model
identifikacije. Identifikacija se manje ostvaruje zbog straha i zavisti negoli zbog
želje da se ostvare ciljevi koje neka osoba želi i što ona ocjenjuje da model
identifikacije ima određenu moć nad stvarima, da posjeduje ljubav drugih, da
ga drugi cijene, da su mu odani, da može sebi omogućti posjedovanje različitih
objekata. Modeli identifikacije često izgledaju kao vrlo moćni ili svemoćni za
razliku od osobe koja se osjećaja slabom i bespomoćnom i zato im želi biti slična
kako bi zadobila sličnu moć. Govori se o primarnoj i sekundarnoj identifikaciji.
Prema Freudu, identifikacija je ključni proces u razrješenju Edipova kompleksa.
Kriza identiteta može imati korijene u neprimjerenim procesima identifikacije.
Neki slučajevi muške homoseksualnosti tumače se sekundarnom
identifikacijom s majkom.
Učenje imitacijom odvija se pod djelovanjem slika u glavama osoba koje
imitiraju, a te slike su nastale na osnovi opažanja modela imitacije. Prema

11
nekim autorima, izvor imitacije je u instinktima, odnosno u automatskoj
motornoj mimikriji zahvaljujući kojoj neka osoba lako i brzo prihvaća oblike
ponašanja koji joj omogućuju da uspješno prevlada preprjeke u okolini i u
odnosima s drugima. Prema konceptu ideomotorne aktivnosti, ideja o nekoj
aktivnosti sama sebe potiče na izvršenje te aktivnosti. Neki autori imitaciju
objašnjavaju konceptom operacionalnog ili instrumentalnog uvjetovanja, ali i
drugim oblicima kondicioniranja. Na ovaj način mogu se prihvatiti kako
pozitivna tako i devijantna socijalna ponašanja. Određena emocionalna stanja
mogu utjecati na stupanj imitacije pa se neke tzv. "masovne zaraze"
objašnjavaju povećanom sklonošću ka oponašanju.
Učenje putem uloga definira se kao očekivano ponašanje koje je vezano uz
određeni status, odnosno ulogu. Svi učimo različite životne, socijalne,
profesionalne i druge uloge i veliki dio odgoja sastoji se u stjecanju znanja o tom
kako se treba ponašati u različitim situacijama i pozicijama. Primjerice, studenti
medicinske škole prihvaćaju određena ponašanja koja vide u već svršenih
medicinara, odnosno svojih nastavnika prihvaćajući određeni odnos prema
bolesnicima, određenja shvaćanja o životu, zdravlju i bolesti.
Učenje uviđanjem. Učenje uviđanjem temelji se na korištenju kognitivnih
procesa kad je uočavanje odnosa i procjena bit učenja. Težeći za kognitivnom
konzistentnošću, ljudi mijenjaju svoje stavove da bi ih uskladili s činjenicama.

POREMEĆAJI INTELIGENCIJE

Inteligencija jest sposobnost rješavanja novih problema i snalaženja u

novim situacijama. Riječ je o složenoj psihičkoj funkciji koja se sastoji od jedne
opće i niza posebnih sposobnosti. U mozgu nema posebnih centara za
inteligenciju, a nije utvrđena ni korelacija s veličinom i težinom mozga. Čini se
kako inteligencija ovisi o broju međuneuronskih spojnica (sinapsi). Inteligencija
se razvija postupno, brže u prvim godinama života, maksimum doseže oko 15.
godine, a njezin se razvoj završava oko 25. godine života. Prema nekim
mišljenjima, razvoj intelektualnih sposobnosti nastavlja se i kasnije, pa i poslije
50. godine života.
Oligofrenija ili mentalna retardacija jest prirođeni ili rano stečeni
zastoj u razvoju inteligencije. Prema stupnju oštećenja razlikuju se debilnost (IQ
50-80), imbecilnost (IQ 20-50) i idiotija (0-20).
Demencija je rezultat stečenog oštećenja inteligencije, a očituje se padom
općih intelektualnih sposobnosti, gubitkom pamćenja, padom kritičke moći
rasuđivanja, gubitkom sposobnosti razlikovanja bitnog od nebitnog, smetnjama
orijentacije u vremenu, prostoru i prema drugim osobama, emocionalnom
labilnošću, povećanom sugestibilnošću.
Pseudodemencija jest poremećaj u kojemu nije riječ o organskom
oštećenju mozga, o reaktivnom regresivnom fenomenu koji se očituje u
neugodnim situacijama (sudska istraga, zatvor, izbjegavanje neke obveze, npr.
vojne itd). Bolesnik pokazuju simptome deficitarnog pamćenja, te nesposobnost
da slijed jednostavne upute ili daje točne odgovore i na vrlo jednostavna pitanja.
Naziva se još i sindromom približnih odgovora (Ganserov sindrom, nonsense
sindrom, zatvorski sindrom). Manje se vjerojatno da je riječ o svjesnom laganju,
a više o nesvjesnoj težnji za izbjegavanjem neugodne situacije.
Sindrom “pametnog idiota” (franc. idiot savant) predstavlja rijetke
slučajeve povezanosti teže intelektualne insuficijencije s nekom ekstremno
razvijenom specifičnom sposobnošću. Najpoznatiji su slučajevi u oblasti
pamćenja i baratanja numeričkim podatcima kod nekih imbecila ili čak idiota,
kao što su primjerice množenje ili dijeljenje “u glavi” višeznamenkastih brojeva,
točno pogađanje dana u tjednu za neki određeni datum u dalekoj prošlosti ili
budućnosti itd. Međutim, iskoristivost takvih začuđujućih sposobnosti
12
uglavnom je jako mala zbog opće niske intelektualne razine takvih osoba.

POREMEĆAJI EMOCIJA I AFEKTIVNOSTI

U širem smislu afektivnost je osjećajno-čuvstvena ili emocionalna strana

duševnog života. Afektivnost (čuvstvenost) zapravo predstavlja psihičke procese
koji odražavaju cjelokupan raspon čuvstvenih doživljaja neke osobe. Prema
nekim mišljenjima, afektivnost je neposredno doživljavanje pasivnog stanja
ugode ili neugode našeg Ja. U tom sustavu elementarna jedinica je emocija,
osjećanje, čuvstvo, a čuvstvenost (emocionalnost) predstavlja stupanj u kojemu
neka osoba reagira čuvstvima. Neki autori razlikuju osjećanja (engl. feeling) od
čuvstava (engl. emotions) pri čemu su osjećanja slabijeg intenziteta od čuvstava.
U čuvstvima se uvijek izražava stav neke osobe prema objektu ili situaciji,
odnosno vrijednost koju objekt ili situacija imaju za tu osobu. Afektivnost utječe
na naše mišljenje i rasuđivanje. U užem smislu afekt je kratkotrajno, prolazno
jako uzbuđenje, koje je praćeno vegetativnim i motornim pojavama. Drugim
riječima, afekti su emocije jakog intenziteta (npr. strah, gnjev, bijes).
Raspoloženje je dugotrajnije, opće, difuzno osjećajno stanje, koje dok
traje daje određeni ton cjelokupnom doživljavanju i ponašanju. Prema nekim
autorima, raspoloženje predstavlja neko srednje stanje čuvstava.
Temperament je cjelokupni osjećajni život i tijek osnovnog raspoloženja,
odnosno način na koji neka osoba pokazuje i doživljava svoja raspoloženja i
promjene tih raspoloženja. Drugim riječima, temperament predstavlja
karakterističan i tipičan način emocionalnog reagiranja neke osobe i
emocionalni energetski profil. Još od Hipokrata razlikujemo kolerični (jaki
procesi razdraženja, slabi procesi inhibicije i kočenja, teško prelazi iz stanja
razdraženja u kočenje i obratno), sangvinični (jaki procesi razdraženja, jaki
procesi kočenja, lako prelazi iz razdraženja u kočenje i obratno), melankolični
(slabi procesi razdraženja, jači procesi kočenja, otežan prelazak iz kočenja u
razdraženje) i flegmatični (slabi procesi razdraženja, slabi procesi inhibicije,
sporo smjenjivanje razdraženja i kočenja) temperament.
Vrste emocija. Svaku emociju prati temeljni ton ugode ili neugode, te
osjećaj napetosti ili opuštanja. Razlikujemo osnovne ili primarne emocije kao što
su strah, ljubav, srdžba, radost, tuga i složene koje su zapravo kombinacija
osnovnih emocija, primjerice ljubomore, mržnje, zavisti, ponosa itd. Strah je
jedna od najstarijih i najvažnijih emocija koja ima zaštitnu funkciju. Predstavlja
reakciju na bolno iskustvo ili prijeteću situaciju pri čemu ona može biti i samo
simbolična. Strah je uvijek povezan s nekim opasnim ili ugrožavajućim
objektom kojeg treba izbjegavati. Anksioznost (tjeskoba, strepnja) je neodređeni
strah, odnosno neugodni osjećaj da bi se nešto neugodno ili opasno moglo
dogoditi. Ima alarmnu ili upozoravajuću funkciju. Srdžba je emocija
nezadovoljstva koja se očituje u težnji za kažnjavanjem, napadanjem ili
razaranjem neugodnoga, prijetećeg ili ugrožavajućeg objekta. Potisnuta srdžba,
odnosno agresivnost mogu biti u osnovi nekih psihosomatskih poremećaja.
Žalost (tuga) je emocija koja je povezana s gubitkom voljenog objekta pri čemu
taj gubitak može biti i simboličan ne samo konkretan. Radost je emocija koja
odražava zadovoljstvo i ugodu i tijesno je povezana s duševnim zdravljem.
Ljubav je jedna od najvažnijih emocija koja se nalazi u temeljima života i
njegova smisla.
Praktična je podjela emocija na čuvstva koja su povezana sa čulnom
stimulacijom (bol, gađenje, užas, uživanje), s procjenom sebe (stid, krivnja,
ponos); s odnosom prema drugim ljudima i živih bića (ljubav, mržnja, sažaljenje),
s procjenom drugih osoba, objekata i aktivnosti (humor, ljepota, čuđenje). Za
pojedinca i zajednicu važna su još etička (osjećaj za moralno – dobro, pošteno,
pravedno, časno, i nemoralno – loše, nepošteno, nepravedno, nečasno), estetska

13
(osjećaj za lijepo i ružno, uzvišeno i banalno), intelektualna (osjećaj zadovoljstva
u spoznavanju, čitanju, obrazovanju), religiozna (osjećaj prema Bogu i vjeri),
socijalna (osjećaj prema drugim ljudima i zajednici) čuvstva.

KVANTITATIVNI POREMEĆAJI AFEKTIVNOSTI

(POREMEĆAJI RASPOLOŽENJA)

Depresivno raspoloženje jest zapravo sniženo raspoloženje koje

karakterizira osjećaj bezrazložne potištenosti i sputanosti uz gubitak interesa i
zadovoljstva u uobičajenim aktivnostima, te pesimizam i okupiranost tužnim
mislima uz usporenost misaonog tijeka.
Apatija (grč. apatheia – neosjetljivost) je stanje emocionalne otupjelosti,
utučenosti i ravnodušnosti. Bolesnik se osjeća i djeluje više prazno i bezvoljno
nego depresivno. Apatija se pojavljuje u različitim bolesnim stanjima, kao što su
depresivne epizode, shizofrenija, u nekim poremećajima osobnosti, a vrlo je
česta u rekonvalescenciji.
Disforija (grč. dys – ne, euforos – lagan) stanje neraspoloženja i lošeg
osjećanja uz gubitak povjerenja u svoje tjelesne i mentalne sposobnosti. Susreće
se u različitim depresivnim epizodama. Po nekima, disforija predstavlja
mrzovoljno i razdražljivo raspoloženje.
Distimija (grč. dys – ne, thymos – duša, srce, životna snaga) stanje
neraspoloženja, razdražljivosti, potištenosti, duševnog nespokoja i smanjene
životne energije.
Ciklotimija (grč. kyklos – krug, kolut; thymos – duša, srce) stanje
duševne neuravnoteženosti zbog izmjene stanja nemotivirane i bezrazložne
vedrine i potištenosti.
Hipertimija (grč. hyper – iznad; thymos – duša, srce, životna snaga) je
stanje povišenog raspoloženja i afektivnosti, koje može biti blago (hipomanija) i
jako izraženo (manija).
Manično raspoloženje karakterizira vrlo povišeno osnovno raspoloženje i
razdraganost koje prati hiperaktivnost bolesnika. Misaoni tijek je ubrzan, kao i
cjelokupna psihomotorika. Pojavljuju se ideje veličine.
Euforija (grč. euforos – lagan) je stanje pojačane veselosti i optimizma, a
susreće se u situacijama uspjeha, pri uzimanju alkohola i nekih droga, te u
maničnim epizodama, katkad i u teških bolesnika pred smrt.
Ekstaza (grč. ek – iz; statis – stajanje) je stanje ushićenosti i zanosa,
doživljavanja velike sreće, inspiracije, spoznaje, otkrića, milosti ili otkupljenja, a
susreće se u mističara i asketa svih religija, u stanjima visoke temperature
(vrućice), pri uzimanju nekih droga, u auri epileptičkog napadaja, katkad i u
početku shizofrenije.
Morija (grč. moria – tupoglavstvo, ludost) predstavlja stanje blesave
veselosti što se viđa kod tumora frontalnog režnja mozga kad bolesnik i
najozbiljnije stvari okreće na šalu nesvjestan svojega teškog stanja.
Emocionalna preosjetljivost ili hipersenzitivnost predstavlja stanja
kad neka osoba na male stresove reagira nemirom, brigom, plačem ili tugom.
Susreće se u anksioznom poremećaju osobnosti.
Anksiozno raspoloženje je stanje nesvrsishodne strepnje, nemira,
uplašenosti, napetosti, tjeskobe uz različite tjelesne simptome, a može se
pojaviti u sklopu različitih somatskih, neuroloških i psihijatrijskih bolesti. Može
se očitovati u epizodičnim napadajima kao u paničnom poremećaju ili kao
kontinuirana i sveprožimajuća anksioznost u generaliziranom anksioznom
poremećaju.
Emocionalna labilnost (čuvstvena nestabilnost) jest stanje lako
promjenljivog raspoloženja. Očituje se u izražavanju neprikladnih i
nepredvidivih čuvstava koja po svojemu intenzitetu ili trajanju nisu primjerena
14
okolnostima koje su ih izazvale. Emocionalna stabilnost predstavlja dosljedno i
konzistentno čuvstveno reagiranje u skladu s okolnostima koje su čuvstvo
izazvale ili situacijom u kojoj se dotična osoba nalazi. Čuvstvena nestabilnost
može se sresti kod moždanih (organskih ili funkcionalnih) oštećenja različite
prirode, ali i u kriznim stanjima, reakcijama na stres, PTSP itd.
Emocionalna nezrelost predstavlja stanja koja se očituju
nekontroliranim emocionalnim reakcijama i čuvstvenom reagiranju koje ne
odgovara životnoj dobi neke osobe. U većini kultura čuvstvena zrelost označuje
kontroliranu ekspresiju čuvstava i odsutnosti ekstremnih čuvstvenih reakcija.
Emocionalna razdražljivost se očituje brzom i snažnom, često na
beznačajan povod, mrzovoljom i odbojnošću. Prisutan je nesklad između
stimulusa i reakcije. Ovdje spadaju i tzv. "reakcije kratkog spoja" kad impuls
izravno prelazi u radnju bez voljnog odlučivanja. Susreće se u osoba s
poremećajem osobnosti, ali i u različitim anksioznim i depresivnim stanjima, te
kod PTSP-a.

KVALITATIVNI POREMEĆAJI AFEKTIVNOG ŽIVOTA

(PATOLOŠKI AFEKTI)

Patološki afekti su stanja jakoga emocionalnog uzbuđenja ili

razdraženosti koja su neprimjerena bilo po načinu nastanka i/ili prestanka, po
učinku na druge psihičke funkcije ili po destruktivnim posljedicama. U
patološkom afektu postoji izraziti nesrazmjer između neznatnog ili banalnog
povoda i jake emocionalne reakcije pri čemu je prisutan negativan učinak na
svijest, mišljenje, pamćenje i mogućnost kontrole ponašanja, što sve može
dovesti do brutalnog nasilja ili autoagresivnog ponašanja. Negativan učinak
patološkog afekta na druge psihičke funkcije očituje se kao zbunjenost,
ošamućenost, nekritičnost, sužena ili sumračna svijest, intermitentna svijest,
nemogućnost upravljanja svojim postupcima i nedostatak uvida u posljedice i
amnezija. Afekti mogu biti patološki i po načinu svog iščezavanja, ili da
naprasno prestaju ili da se vrlo sporo stišavaju. U patološke afekte spadaju
stanja prepasti, smrtnog straha, panike, jarosti i očaja. U stanja patološkog afekta
mogu u određenim uvjetima upasti i tzv. normalne ili duševno zdrave osobe, ali
najčešće se radi o osobama s poremećajima osobnosti, bolesnicima od
epilepsije, osobama u psihotičnim stanjima, te slaboumnim osobama.

Emocionalna inkontinencija je poremećaj koji se očituje nemogućnošću

kočenja afektivnog ispoljavanja zbog čega se afekti pojavljuju naglo i naglo
prolaze. Viđa se u bolesnika nakon moždanog udara, u oboljelih od progresivne
paralize, u alkoholičara itd.
Patološki strah ili fobija (grč. fobeomai – bojim se) je pojava straha od
objekata koji nisu ugrožavajući. Za razliku od normalnog straha koji ima
zaštitnu imobilizirajuću funkciju, patološki strah ima destruktivne učinke na
osobu i njezino ponašanje. Može se pojaviti u različitim bolesnim stanjima.
Suštinu fobičnog anksioznoga poremećaja čini patološki strah od javnih mjesta i
trgova (agorafobija), od socijalnih situacija i izloženosti pogledima drugih
(socijalna fobija) i različitih drugih situacija, pojava, bića i objekata (izolirana,
specifična ili jednostavna fobija). Neki od čestih fobičnih strahova su:
ahluofobija – od mraka, ailurofobija – od mačaka, akrofobija – od visine,
algofobija – od boli, androfobija – od muškaraca, autofobija – od osamljenosti,
bacilofobija – od zaraze, batofobija – od dubine, demofobija – od gužve i mase,
eritrofobija – od crvenjenja, ginofobija – od žena, hematofobija – od krvi,
hipnofobija – od sna, kinofobija – od pasa, klaustrofobija – od zatvorenog
prostora, ksenofobija – od stranaca, mizofobija – od prljavštine, niktofobija – od
15
noći, panfobija – od svega, pedofobija – od djece, toksikofobija – od otrova.
Čuvstvena blokada je psihičko stanje u kojemu neka osoba ne može
svrhovito djelovati, primjerice odgovarati na ispitu zbog vrlo intenzivnih
čuvstava, najčešće zbog straha ili anksioznosti.
Afektivna krutost (defekt afektivnog odnosa) je stanje kad osoba vlastita
osjećanja ne može prenijeti na okolinu, a ni nju ne pogađaju tuđa osjećanja.
Viđa se u shizofreniji.
Afektivna praznina je posljedica afektivnog pustošenja što se susreće u
kroničnoj shizofreniji i psihoorganskim moždanim poremećajima. Sličan
fenomen je emocionalna hladnoća samo se radi o blažem stupnju (više
kvantitativni poremećaj), a viđa se u shizoidnom i drugim poremećajima
osobnosti.
Emocionalna umrtvljenost ili obamrlost je stanje kad neka osoba tvrdi
da je prestala osjećati, osjeća se emocionalno praznom, ni radosno ni žalosno,
ne osjeća ništa prema obitelji i prijateljima, a zna da bi trebala osjećati, ne može
doživjeti ni ljubav ni bijes ili mržnju. Međutim, iako pacijenti tvrde da nemaju
osjećaja, smeta im ta zamrlost osjećaja i praznina u duši. Ovakva stanja se
viđaju u depresivnim epizodama, PTSP, te u početku shizofrenije.
Anhedonija (grč. an -, hedone – radost) predstavlja nemogućnost
doživljavanja radosti, odnosno izostanak užitka i zadovoljstva u aktivnostima,
pojavama i događajima koji u normalnim prilikama izazivaju taj osjećaj.
Predstavlja jedan od osnovnih simptoma depresivne epizode, a može biti i
deficitarni simptom shizofrenije.
Afektivna inverzija se izražava kao paratimija i paramimija. Kod
paratimije (ideo-afektivna disocijacija) bolesnik izražava osjećanja suprotna
karakteru podražaja. Tako na radosnu vijest tuguje i obratno. Paramimija
(afektivno-mimička disocijacija) je nesklad između subjektivnog raspoloženja i
afektivnog izražavanja. Obuzet tugom bolesnik se smješi i obratno. Ova su
stanja svojstvena shizofrenim bolesnicima.

POREMEĆAJI MIŠLJENJA

Mišljenje je jedna od najznačajnijih psihičkih funkcija usmjerenih na

sagledavanje stvarnog odnosa između bića, predmeta i pojava pri čemu je
tijesno povezano s ostalim oblicima psihičke aktivnosti u kognitivnoj i afektivno-
nagonskoj sferi. U širem smislu uključuje svaki kognitivni proces obrade ideja,
predodžbi, slika, simbola i pojmova. Stoga se u sklopu mišljenja nalaze različiti
procesi od asociranja, sjećanja i maštanja, preko stjecanja pojmova, do logičkog
rasuđivanja i stvaralaškog mišljenja.
Mišljenje se odvija s pomoću misaonih predodžbi, simbola i pojmova, a
misaone operacije su analiza, sinteza, komparacija, apstrakcija, konkretizacija,
indukcija, dedukcija, selekcija asocijacija, stvaranje hipoteza i donošenje
zaključaka. Kad simbol odražava opća i bitna svojstva nečega, nazivamo ga
pojmom. Pojam je proizvod misaonih procesa, ali on je i pretpostavka mišljenju;
bez pojmova ne bi bilo moguće apstraktno mišljenje. Pojmovi se u mišljenju
prožimaju s predodžbenim slikama i riječima koje su oblik postojanja pojmova.
Stoga je mišljenje tijesno povezano i s govorom tako da govor, osim što je
sredstvo komunikacije, predstavlja i sustav simbola i pravila koji olakšavaju
mišljenje. U našem mišljenju su uvijek prisutni i zapamćeni i zamišljeni
16
sadržaji, a ne samo oni aktualno percipirani, tako da proces mišljenja nadilazi
neposrednu razinu percipiranja stvarnosti. Kao složena psihička aktivnost
odražavanja općih i bitnih svojstava bića, predmeta i pojava, mišljenje je oblik
posredne spoznaje stvarnosti. Mišljenje služi zadovoljavanju čovjekovih
bioloških, psihičkih i socijalnih potreba, ali i donosi njegovoj uspješnijoj
prilagodbi i mijenjanju svijeta u kojem živi.
Vrste mišljenja. Na osnovi značajki misaonog procesa govori se o
konkretnom, apstraktnom i kreativnom mišljenju. Konkretno (perceptualno,
prelogično, bespojmovno) mišljenje odvija se ponajprije u slikama, odnosno
izravnim percepcijama ili predstavama sjećanja, dok su apstraktne operacije i
uporaba pojmova nedostatni. Ima i magijski karakter. Misaonim procesima
upravljaju ponajprije afekti, a prisutna je i tendencija sažimanja sadržaja kao i
tendencija pomaka. Normalno se ovaj tip mišljenja susreće u djece i primitivnih
naroda, a kao psihopatološki fenomen u oligofreniji, demenciji, shizofreniji itd.
Apstraktno mišljenje odvija se ponajprije s pomoću pojmova korištenjem
intelektualnih operacija kao što su komparacija, analiza i sinteza, apstrakcija i
konkretizacija, indukcija i dedukcija. Odlika je mentalno zdrave osobe.
Kreativno ili stvaralačko mišljenje izraz je najviše mentalne aktivnosti čovjeka, a
predstavlja procese iznalaženja novih spoznaja i rješenja.

FORMALNI POREMEĆAJI MIŠLJENJA

Formalni poremećaji mišljenja odnose se na tijek mišljenja, tj. na način

kako se iznose misli.
Opširno i okolišavo mišljenje pri kojemu se svakog trenutka skreće u
sporedne asocijacije, a pritom se ne gubi cilj. Bolesna opširnost karakterizira se
poremećajem ciljne predstave tako da svaka nova asocijacija postaje ciljna
predstava. Pojavljuje se u intelektualno deficitarnih osoba. Poseban oblik je tzv.
ljepljivo mišljenje u epileptičara koji se "zalijepe" za neku temu i nikako da je
završe jer gube ciljnu predstavu.
Kočeno - usporeno mišljenje je poremećaj pri kojemu misli teško
pritječu, tijek je usporen i subjektivno tegoban, teško je i katkad nemoguće
mijenjati cilj, tj. otrgnuti se od jedne te iste misli. Pojavljuje se kod depresija i
organskih psihosindroma. Blokovi u mišljenju mogu se razvijati postupno
(depresija) ili naglo (shizofrenija) i bolesnici ne mogu završiti započetu misao za
razliku od zdravih osoba koje kad ih se podsjeti na posljednju riječ, mogu
završiti započeto izlaganje.
Ubrzano mišljenje je poremećaj koji se očituje ubrzanim izlaganjem,
asocijacije su brojne, a misli i rečenice se sustižu tako da se može govoriti o
bujici ideja (ideorrhea: grč. idea – ideja, misao: rheo – tečem) i bujici riječi -
logoreja (grč. logos – riječ, govor; rheo – tečem). Viđa se maničnim i
hipomaničnim stanjima.
Bijeg misli (fuga idearum) je posljedica jako ubrzanoga misaonog tijeka
pri čemu misli pritječu u obliku bujice, tijek je brz i subjektivno lak, teško je i
katkad nemoguće slijediti određeni cilj, pa se cilj mijenja. Pojavljuje se u
maničnim stanjima.
Inkoherentno mišljenje. (lat. in – ne, kohaerere – biti svezan, prianjati)
je oblik nepovezanoga, nedosljednog i proturječnog mišljenja jer je poremećena
asocijativna veza između pojedinih misli pri čemu je svijest promijenjena.
Pojavljuje se u akutnom i subakutnom deliriju. Može biti prisutno i u zdravih
osoba u stanjima premora, neispavanosti, pod utjecajem alkohola, sedativa itd.
Sindrom amencije (grč.-lat. a-ne; mens – duša) označava gubitak
sposobnosti shvaćanja cjeline zbivanja i opažanja zbog nemogućnosti
povezivanja dijelova u cjelinu, iako su dijelovi ispravno shvaćeni.
Disocirano mišljenje (lat. dissociare – razdružiti, razdvojiti) je oblik
17
nepovezanog i nesuvislog mišljenja zbog kidanja asocijativno vezanih misaonih
procesa. Asocijacije su nepovezane i mišljenje nema cilja, što se u ekstremnim
slučajevima očituje nizanjem ili čak dijelova riječi. Ovakvo mišljenje poznato je
pod nazivom salata od riječi. Disocirano mišljenje specifično je za shizofreniju.
Neologizmi (grč, neo - ; logos – riječ, govor) su jezične novotvorine i
nerazumljive riječi koje bolesnik koristi nemaju opće prihvatljivo značenje, nego
eventualno neko specifično značenje za bolesnika. Naime, u shizofrenih
bolesnika može doći i do pucanja granica pojmova (rasulo pojmova) i stapanja
riječi u nove kovanice ili neologizme.
Galimatijas ( franc. galimatias – zbrka riječi, nesuvisli ili nerazumljivi
govor ili spis) je besmisleni govor bolesnika s rastrojenim mišljenjem. Katkad u
besmislenom govoru ostaje pravilno gramatičko uobličavanje riječi i rečenica pa
možemo slušati najveće besmislice uobličene u mudrijaški govor.
Perseveracija (lat. perseverantio – ustrajnost) predstavlja ponavljanje
određenoga misaonog tijeka tako da bolesnici ponavljaju određene riječi ili
rečenice jer su stalno vezani za jednu te istu misao. Pojavljuje se u
alkoholiziranih osoba, te kod oštećenja mozga, pospanosti, zamora, mentalne
konfuzije. U slučaju moždane embolije bolesnik može ponavljati posljednju
izgovorenu u trenutku moždanog udara.
Verbigeracija (lat. verbum – riječ; gerere – prikazivati, iznositi na vidjelo)
predstavlja besmisleno ponavljanje jedne iste riječi ili rečenice, a susreće se u
shizofrenih bolesnika.

SADRŽAJNI POREMEĆAJI MIŠLJENJA

Očituju se iskrivljenim, nakaradnim, patološkim ili bolesnim mislima i

idejama. Patološka misao nije samo i primarno poremećaj mišljenja, nego i izraz
duboke promjene ličnosti i cjelokupnog načina doživljavanja sebe i svijeta.
Precijenjene ili prevalentne ideje su misli koje su izrazito afektivno
naglašene. Za njih je osoba snažno afektivno vezana, pa je njihovo djelovanje na
mišljenje i ponašanje veće i jače od ostalih misli. Precijenjena ideja nije sama po
sebi psihopatološki fenomen.

Prisilne misli ili opsesije (lat. obsessio od obsidere – zauzeti, obuzeti) su

misli koje se nameću bolesniku protiv njegove volje tako da ga učestalo
opsjedaju i na koncu posve obuzimaju. Za razliku od shizofrenije pacijent te
misli ne doživljava nametnutima od strane drugih, zna da su to njegove misli,
uviđa besmislenost i nenormalnost njihova sadržaja, ali ih se ne može
osloboditi. Misli su obično neugodnog sadržaja i bolesnik se u početku aktivno
bori protiv njih, ali najčešće bezuspješno. Prisilne misli pojavljuju se najčešće uz
druge prisilne fenomene u opsesivno-kompulzivnom poremećaju. Mogu se naći i
u shizofrenih bolesnika. U opsesivnom-kompulzivnom ili anankastičnom
poremećaju ličnosti najčešće su blago izražene.
Sumanute misli ili ideje su kriva uvjerenja ili zablude nastale na
bolesnoj osnovi zbog čega su bizarne, nerealne, apsurdne, nelogične ili
paralogične i nedostupne korekciji. U pravilu su egocentrične i odraz specifične
osobnosti s kojom su najuže povezane. Prema mehanizmu postanka razlikujemo
halucinatorne (oblikovane na bazi halucinacija), intuitivne (osjećaj da se nešto
čudno događa i premda nema dokaza, bolesnik osjeća da je sve onako kako
misli i vjeruje da jest), interpretativne (iskrivljena i sumanuta obrada događaja) i
fabulativne ili imaginativne (nefunkcionalna granica između fantazija i
stvarnosti). U praksi je najčešća podjela na sintimne (grč. sin - sa, thymos - ćud,
raspoloženje) i katatimne (grč. katathymios - koji leži u pameti, misli) sumanute
ideje. Sintimne sumanutosti imaju izvor u bolesno izmijenjenom općem
18
raspoloženju, euforiji ili depresiji. Katatimne su sumanite ideje primarno vezane
za poremećaj u mišljenju kao npr. u shizofrenih bolesnika.
Sintimne sumanute ideje su:
a) ekspanzivne sumanute ideje (megalomanske i grandomanske ideje
veličine, moći, visoke pozicije, pronalazaštva, visokog podrijetla, mesijanske
ideje);
b) depresivne ili pesimistične sumanute ideje (ideje grijeha, krivice i
samooptuživanja; hipohondrijske ideje i zaokupljenost simptomima nepostojeće
teške tjelesne bolesti; ideje osiromašenja i propasti; nihilističke ideje s
bolesnikovim uvjerenjem da pacijent nikoga nema, da mu ne radi srce, da ništa
ne postoji pa ni vlastita osoba).
Katatimne sumanute ideje su:
a) interpretacijske sumanute ideje predstavljaju bolesnu interpretaciju
pojava i zbivanja u okolini;
b) ideje odnosa odražavaju doživljaj bolesnika kako se sve odnosi na
njega i kako je sve u svezi s njim. Često doživljava da drugi o njemu govore i da
ga ismijavaju, da pokazuju na njega ili mu daju znakove;
c) ideje kontrole: bolesnik je uvjeren da je pod kontrolom nekih zlih sila ili
organizacija koje imaju loše namjere prema njemu i upravljaju njegovim
mislima, emocijama i postupcima;
d) telepatske ideje ili sumanutost emitiranja misli: bolesnik je uvjeren da
netko telepatski ubacuje u njegove misli tuđe ideje ili da i sam ima telepatske
sposobnosti.
e) sumanutost ozvučenja misli: bolesnik je uvjeren da drugi čuju njegove
misli premda ih on sama ne izgovara;
f) ideje proganjanja: bolesnik doživljava da ga se truje, hipnotizira,
uništava aparatima. Ideje se množe i na kraju oblikuju paranoidni sustav;
g) somatske sumanute ideje: predstavljaju sumanuta vjerovanja u odnosu
na tijelo i tjelesne funkcije - ovamo spadaju i sumanute ideje makromanije
(bolesnik tvrdi da je golem i da mu glava dodiruje nebo) i mikromanije (bolesnik
vjeruje da mu je glava kao zrno kukuruza i da će ga neka ptica pojesti)
h) tranzitivne sumanute ideje: bolesnik je uvjeren da se pretvorio u neku
životinju (npr. u psa, mačku, goluba) ili u neku stvar (npr. u drvo, staklo i sl.).
i) ideje bolesne ljubomore: bolesnik vjeruje da ga partner vara s brojnim
ljubavnicima pri čemu je riječ o apsurdnim i nelogičnim ljubavnim partnerima;
j) erotomanske ideje: bolesnik vjeruje da su u njega zaljubljene
poznate/značajne ličnosti.
k) religiozne i mistične sumanute ideje: bolesnik iskrivljeno i sumanuto
obrađuje uobičajena religijska uvjerenja ili producira nova bizarna vjerovanja.
Religiozne sumanute ideje mogu biti i sintimnog i katatimnog karaktera.
Navodimo nekoliko poznatijih sindroma u kojima dominiraju različite
sumanute ideje.
Capgrasov sindrom očituje se u sumanutom uvjerenju bolesnika kako
su jedna ili više osoba iz njegove okoline zamijenjeni dvojnicima, odnosno njima
sličnim osobama.
Fregolijev sindrom očituje se sumanutim vjerovanjem bolesnika da ga
progoni netko tko je preuzeo izgled nekoga od bolesniku bliskih osoba.
De Clerambaultov sindrom ili sindrom erotskog ludila očituje se
sumanutim vjerovanjem bolesnika kako su u njega zaljubljene neke istaknute
ličnosti.
Othellov sindrom karakteriziran je sumanutim vjerovanjem u nevjernost
bračnog ili ljubavnog partnera.
Cotardov sindrom očituje se nihilističkim sumanutim idejama koje
poriču postojanje pojedinih dijelova tijela bolesnika, vlastite egzistencije,
pojedinih objekata i drugih bića u okolini, pa čak i cijeloga vanjskog svijeta.
Ekbomov sindrom ili sindrom sumanute parazitoze očituje se

19
sumanutim vjerovanje bolesnika kako se u njegovoj koži ili unutrašnjim
organima nalaze insekti, uši, larve ili drugi nametnici.

POREMEĆAJI MORALNOSTI

Moralnost je psihička funkcija koja označava sposobnost izricanja i

pridržavanja vrijednosnih normi, te samokažnjavanja u slučaju njihova
nepridržavanja. Moralnost se sastoji od moralnog rasuđivanja i moralnog
ponašanja.
Moralna pravila su pravila putem kojih neka zajednica štiti dobrobit
pojedinaca i ostvarenje njihovih ljudskih prava i određuje što je poželjno, dobro,
pošteno i ispravno a što ne, dok su društvene norme pravila s pomoću kojih se
upravlja svakodnevnim postupcima i održava red u društvu i zajednici. Do
početka dvadesetog stoljeća proučavanjem moralnosti i moralnog razvoja bavili
su se samo filozofi i Crkva, dok je danas to područje i razvojne psihologije.
U procjeni moralnosti može korisno poslužiti Kohlbergov model moralnog
razvoja koji se odvija u šest faza u sklopu tri razine. Prva faza je faza
heteronomne moralnosti koja proistječe iz moći i autoriteta: ljudi, primarno
djeca, poštuju određena pravila zbog posljedica koje nosi sa sobom kršenje tih
pravila, a ponašanje se procjenjuje isključivo na temelju posljedica a ne
namjere. Druga faza je faza individualizma i recipročne razmjene («Izgrebat ću ti
leđa, ako ti pokušaš izgrebati moja»), etičke odluke su vođene načelom vlastitog
interesa, povećanja ugode i izbjegavanja boli. Treća faza je faza dobrog djeteta
kad biti moralan znači činiti ono zbog čega će te drugi voljeti i ponašanje se
prilagođuje onomu što većina ljudi smatra ispravnim. Četvrta faza je faza reda i
zakona kad ljudi osjećaju da je njihova moralna dužnost poštovati zakone bez
obzira na to kakvi su, izvršavati svoju dužnost i poštovati autoritet, ispravno je
ono što je u skladu sa zakonom. Peta faza je faza društvenog ugovora i
legalističke orijentacije kad su «ljudska prava važnija od zakona», prepoznaje se
i cijeni mnoštvo različitih mišljenja i vrednota u društvenom sustavu tako da ne
moraju imati sve isto mišljenje i stavove, ali svi imaju jednako pravo na
postojanje, pravila ponašanja su usmjerena da osiguraju najveće dobro za
najveći broj ljudi uz maksimalno poštivanje individualnih ljudskih prava. Šesta
faza je faza univerzalnih etičkih načela, moralnost je pitanje osobne savjesti,
svaki pojedinac ima svoju vrijednost i treba ga poštovati neovisno o njegovim
uvjerenjima i osobinama, drži se kako postoje univerzalna moralna pravila koja
su iznad zakona, poput pravde i poštovanja ljudskog dostojanstva, a ljudski se
život cijeni više od svega.
Prve dvije faze moralnog razvoja su primitivne ili prekonvencionalne faze
usmjerene na izbjegavanje kazne i nevolje, treća i četvrta su konvencionalne faze
kad se ljudi ponašaju u skladu s konvencijama, a peta i šesta faza su
postkonvencionalne faze kad se ljudi ponašaju iznad propisanih uredbi i okvira
društvenog statusa vođeni idealima univerzalnog i najboljeg što se može učiniti.

POREMEĆAJI MORALNOG RASUĐIVANJA

Poremećaji moralnog rasuđivanja dijele se na formalne (nezrelo i

bezosjećajno moralno rasuđivanje) i sadržajne.
Nezrelo moralno rasuđivanje očituje se egoističnim pristupom,
iracionalnim donošenjem odluka i konformizmom.
Egoističn-hedonističkii pristup u moralnom rasuđivanju stavlja vlastitu
korist na prvo mjesto što se racionalizira pragmatičnom i utilitarnom filozofijom.
Susreće se u djece, histerične, narcistične i antisocijalne strukture osobnosti.
Iracionalno donošenje odluka je intuitivno pri čemu se zanemaruju moralna
20
načela. Viđa se u shizofrenih bolesnika, epileptičara i psihopatskih osoba.
Konformistička orijentacija u moralnom rasuđivanju utemeljena je na poštovanju
socijalnih autoriteta i na strahu od kazne, a ne na vlastitoj savjesti, odnosno
moralnim načelima koje proizilaze iz ličnosti. Nalazi se u djece i adolescenata
kao i u nekim poremećajima ličnosti (npr. opsesivne osobe).
Bezosjećajno moralno rasuđivanje povezano je s nedostatnim razvojem
emocija važnih za oblikovanje moralnosti kao što su suosjećanje, empatija,
altruizam, opraštanje, stid i osjećaj krivice, odnosno s nedostatnim razvojem
Super-Ega ili ego-stanja Kritičkog roditelja. Susreće se u djece i adolescenata
poremećenog ponašanja, u shizofrenih bolesnika i antisocijalnih ličnosti.
Moralna umobolnost ("moral insanity") označuje poseban tip antisocijalne
ličnosti u kojeg je potpuno nerazvijeno suosjećanje za drugoga i osjećaj krivice
tako da moralno osjećanje ne postoji.
Sadržajni poremećaji moralnog rasuđivanja odražavaju poremećaj
sustava vrijednosti, a očituju se negiranjem humanističkih (općeljudskih)
moralnih načela kao što su jednaka prava za sve, pravda, tolerancija,
uvažavanje i razumijevanje drugih, a sve to u korist koristoljublja, laži i
prijevara, egoizma, patološke posesivnosti, dvostrukih mjerila za sebe i druge
itd.

POREMEĆAJI MORALNOG PONAŠANJA

Poremećaji moralnog ponašanja temelje se na poremećenom moralnom

rasuđivanju, a predstavljaju nemoralne radnje protiv imovine, tijela, života i
časti drugih kao što su krađa, pljačka, prijevara, ubojstvo, silovanje itd.
Susreću se u poremećajima osobnosti (antisocijalna ličnost, moral insanity).

POREMEĆAJI OPAŽANJA

Percepcija ili opažanje predstavljaju psihičke procese i psihonervne

aktivnosti kojima se odražava i upoznaje objektivna stvarnost. Podražaji iz
vanjskog svijeta, ali i iz vlastitog tijela, djeluju na osjetne organe i u mozgu
postaju psihički fenomeni, odnosno osjetni utisci, a tek kad se povežu s
iskustvom, čine opažanje. Dakle, osjeti se odnose na podražaje, a opažanje na
objekte. Percepcija odražava relevantne značajke predmeta i pojava koje
opažamo – njihov prostorni i vremenski razmještaj, oblik, veličinu, te
kvalitativne i intenzitetne razlike. Determinirana je fizikalnim, fiziološkim i
psihološkim čimbenicima, a sam proces sastoji se od fizikalne energije koja
djeluju na receptore osjetila, potom pretvaranja (kodiranja) te energije u
receptorima, te prijenosa (transmisije) senzornih informacija u centralne
procesore i dekodiranja tih informacija. Prema tzv. konstruktivističkim
teorijama, sama senzorna stimulacija nije dovoljna da producira percepciju.
Iskustvom se uči interpretirati senzorne informacije koje su same za sebe
neodređene, pa je za percepciju iznimno važna funkcija centralnih struktura.
Centralni procesori u mozgu ne obrađuju samo neuralne informacije što su
izravni odraz djelovanja fizikalne energije na receptore na periferiji, nego u
znatnoj mjeri pri procesiranju dodaju ili koriste pohranjene informacije
(iskustvo, znanje) prikupljene u prijašnjim perceptivnim aktivnostima. Može se
reći kako je percepcija ciklička aktivnost koja se nikada ne završava, a
predstavlja kombinaciju konstruktivičkih i izravnih sastavnica procesa pri čemu
je za pojedine jednostavne senzorne informacije potreban minimum kognitivne
21
obrade, a za neke složenije jako mnogo.
Funkcija opažanja omogućuje komunikaciju s vanjskim svijetom
integrirajući aktualnu informaciju (vizualnu, auditivnu, taktilnu, olfaktivnu itd.)
s prijašnjim iskustvom. Ova integracija odvija se u sekundarnim i tercijarnim
područjima senzornog neokorteksa. Oštećenjem asocijativnih područja koje
okružuju primarne senzorne regije dolazi do agnozija (nesposobnost
raspoznavanja). Narušavanje procesa neurotransmisije i ravnoteže u procesu
obrade informacije rezultira iluzijama. Specifična aktivacija informacijama iz
drugih funkcionalnih sustava, primjerice sumanutim idejama, može izazvati
perceptivni doživljaj i bez stvarnog objekta iz vanjske sredine koji bi podražio
osjetila i tako rezultirao halucinacijom.
Kod poremećaja opažanja osjetni utisci mogu biti izmijenjeni po
intenzitetu i kvaliteti, tako da govorimo o kvantitativnim (formalnim) i
kvalitativnim (sadržajnim) poremećajima opažanja. Poremećaji opažanja mogu
se odnositi na okolinu (halucinacije, iluzije, derealizacija), vlastito tijelo
(promjene somatskih senzacija, somatske halucinacije) ili na ličnost
(depersonalizacija). Razlikujemo senzorne agnozije, senzorne distorzije i
senzorne obmane.

Agnozije – nemogućnost raspoznavanja

Agnozije (grč. a-ne; gnosis - spoznaja) predstavlja gubitak sposobnosti da
se nešto osjetilom zamijećeno (viđeno, čuveno, opipano, mirisano ili okušano)
raspozna, razumije i pojmovno označi, a posljedica je disfunkcije sekundarnih
senzornih područja u mozgu. Bolesnik može nabrajati pojedinačne kvalitete
nekog objekta, ali ga ne može prepoznati gledanjem, slušanjem ili dodirom.
Agnozije su posljedica lokaliziranih tumora mozga, krvarenja u mozgu,
prostrjelnih rana itd.
Optička agnozija predstavlja nemogućnost prepoznavanja objekata na
temelju vidnih informacija, a nastaje zbog povrjede okcipitalnog režnja mozga.
Taktilna agnozija (stereoagnozija, atereognozija) predstavlja nesposobnost
prepoznavanja predmeta na temelju dodira, a posljedica je oštećenja u
parijetalnom režnju.
Senzorna afazija predstavlja nerazumijevanje riječi i govora na bolesniku
poznatom jeziku, a posljedica je oštećenja temporalnog režnja u dominantnoj
hemisferi.
Amuzija predstavlja poremećeno percipiranje složenih ritmičkih odnosa
zvukova, a posljedica je oštećenja temporalnog režnja u subdominantnoj
hemisferi.

Senzorne (opažajne) distorzije

Promjene u intenzitetu senzacija mogu se očitovati kao pojačane
senzacije (hiperestezije) i kao smanjene senzacije (hipoestezije), a kad je kvaliteta
promijenjena, govorimo o parestezijama.
Vizualne distorzije (lat. distorquere – izvraćati) mogu odražavati
poremećaj u kvaliteti vidnih senzacija tako da dođe do tzv. obojenih percepcija
(chloropsia – zeleno, erytropsia –crveno, xantopsia – žuto) što su posljedica
djelovanja nekih toksina ili oštećenja retine.
Metamorfopsije (grč. meta - iza, preko, iznad; morfe – oblik; ops - oko)
su poremećaji opažanja koji se očituju promjenom veličine ili oblika percipiranih
objekata ili prostora pri čemu objekti mogu izgledati smanjeni ili udaljeni
(mikropsija), uvećani ili približeni (makropsija) ili deformirani (dismegalopsija).

Senzorne (opažajne) obmane (varke)

Od kvalitativnih smetnji osjetnih utisaka za psihijatriju su najvažnije
iluzije i halucinacije.
Iluzije (lat. illudere –igrati se, titrati se, varati) su kvalitativne smetnje

22
opažanja kod kojih su osjetni utisci koji potječu od jednog predmeta tako
izobličeni da pružaju posve drugu sliku stvarnosti. Dakle, kod iluzija postoji
stvarni podražaj. Najčešće su iluzije radi nepažnje i iluzije zbog djelovanja
afekta, osobito u stanju straha ili kod akutnoga moždanog sindroma.
Halucinacije (lat. halucinari – trabunjati, buncati) su kvalitativne
smetnje opažanja kod kojih osoba koja halucinira opaža kao stvarno ono čega
uopće nema. Dakle, kod halucinacija ne postoji stvarni podražaj. U
raščlanjivanju oblika i sadržaja halucinacija kao i u tumačenju njihova
nastajanja i danas ima nejasnoća i nejedinstvenosti. Halucinacije mogu biti
posljedica: 1. projekcije nesvjesnih sadržaja u vanjski svijet pri čemu su
projicirani sadržaji otuđeni od ličnosti i djeluju kao nešto strano, i 2. posljedica
nadražaja pojedinih regija kore velikog mozga zbog upale, trovanja, ozlijeda,
tumora itd. Refleksne halucinacije nastaju tako što vanjski podražaj jednog
osjetila izazove halucinaciju drugog osjetila ili novu percepciju istog osjetila.
Tako primjerice shizofreni bolesnik može tvrditi kako osjeća oštru bol u nozi
svaki put kad neki bolesnik izgovori njegovo ime pri čemu je uvjeren kako glas
uzrokuje njegovu bol.
Halucinacije su moguće u području svih osjetila. Prema sadržaju mogu
biti ugodne, neugodne i indiferentne. Ovisno o formi mogu se očitovati kao
elementarne i složene (uobličene). U elementarnim halucinacijama percipiraju se
samo pojedini elementi čulnog doživljaja kao što su iskrice i svjetlucanje pred
očima, šuškanje i zvonjava u ušima itd. U uobličenim halucinacijama bolesnik
doživljava složene i uobličene pojave i objekte, čuje glasove koji razgovaraju ili
komentiraju njegovo ponašanje, vidi slike i čitave scene itd.
Vidne halucinacije česte su kod intoksikacija mozga, poremećaja svijesti,
u epileptičkim aurama, u migrenskim aurama (svijetleće točkice – scotoma
scintillans), a rjeđe u shizofrenih bolesnika. Fotomi su elementarne optičke
halucinacije koje se očituju kao svjetlucanje, iskre, plamen i svjetlo pred očima.
Mikrohalucinacije se viđaju u alkoholnom deliriju i pri trovanju kokainom pri
čemu bolesnici vide sitne predmete ili životinje (niti konca, paučina, žica, miševi,
bube itd). Vizije su složene halucinacije pri čemu se pred očima bolesnika
odvijaju scene kao na filmskom platnu, a pojavljuju se u epileptičara i bolesnika
s oštećenjem mozga.
Ekstrakampine vidne halucinacije su one kad bolesnik vidi objekte izvan
vidnog polja. Tako primjerice jedan shizofreni bolesnik bio je uvjeren da vidi
Adolfa Hitlera iza sebe, ali kad god bi se okrenuo, Hitler bi nestao. Ako osoba
halucinatorno vidi sebe ili svoje organe, govori se o autoskopskim halucinacijama
ili fenomenu slike u fantonskom ogledalu. Kad netko negira da vidi ispred sebe
ono što se trenutačno nalazi ispred njega i u što gleda, u pitanju su negativne
halucinacije koje se susreću u histeriji, a mogu se izazvati i u hipnozi.
Slušne halucinacije su najčešće kod shizofrenije. Mogu se očitovati kao
akoazmi (šumovi, grebanje, lupkanje, pucketanje, zvonjava) ili fonemi (jasne
riječi i rečenice koje bolesnik čuje). Halucinacije u obliku glasova mogu
predbacivati, vrijeđati, optuživati, nalagati - imperativne halucinacije, ali mogu
savjetovati i hvaliti. Glasovi mogu biti povremeni i trajni. Mogu biti tihi ili glasni,
nejasni ili razgovijetni. Glasovi mogu govoriti u glavi ili drugdje u tijelu, dolaziti
iz zida, posebnih struja iz daljine, a mogu biti i jeka vlastitih misli. To mogu biti
poznati i nepoznati glasovi, muški ili ženski. Glasovi mogu razgovarati
međusobno o bolesniku ili bolesnik s glasovima. Tišina ih može podupirati.
Glasovi su bolesniku većinom neugodni.
Njušne i okusne halucinacije su rijetke. Najčešće se pojavljuju zajedno.
Teško ih je razlikovati. Pojavljuju se u epileptičkim stanjima, ali ih ima i kod
shizofrenije.
Opipne ili taktilne halucinacije su rijetke, a pojavljuju se kod intoksikacija
i kod shizofrenije.
Cenestetske halucinacije pojavljaju se u području vitalnih ili organskih
osjećaja. Bolesnik doživljuje da mu netko čupa moždane ovojnice, elektrizira mu
23
testise i sl. Česte su u shizofrenih bolesnika.
Kinestetičke halucinacije su halucinacije pokreta i ravnoteže pri čemu
bolesnici doživljavaju da im se dijelovi tijela kreću, lete, njišu se, padaju u
ponor, prevrću.
Fantomski ud se očituje osjećajem postojanja amputiranog ekstremiteta
pri čemu mogu biti prisutni i bolovi, iako je osoba svjesna amputacije.
Pseudohalucinacije za razliku od halucinacija nemaju obilježje nečeg
osjetno realnog. Naime, pojavljaju se samo u dvjema dimenzijama poput slike ili
predstave. Osim toga, izvor im nije u vanjskom nego u unutrašnjom,
subjektivnom svijetu.
U duševno zdravih osoba u tijeku uspavljivanja ili prilikom buđenja
mogu se pojaviti halucinacije poznate kao hipnagogne i hipnopompne
halucinacije. U abnormalnim stanjima nakon teških tjelesnih i duševnih napora
kao što je to slučaj u vojnika u ratu, pojavljuju se vidne halucinacije.
Halucinacije se mogu pojaviti u afektivno napetim situacijama kao što je
situacija u zatvoru. Mogu se izazvati u hipnozi. Sugestija izaziva halucinacije i
kod masovnih religioznih doživljavanja.
Entopične slike predstavljaju vidne pojave uzrokovane čimbenicima
unutar samog oka, a sastoje se u povremenoj percepciji nekih svijetlih likova (u
potpunoj tami), u pojavi mušica pred očima, i slično. Nije riječ o
psihopatološkim fenomenima.
“Mušice pred očima” (mouches volantes) predstavljaju povremenu
pojavu da nam se čini kao da nam pred očima lebde neke mušice nakon nagle
promjene položaja ili pri određenim očnim kretnjama. Riječ je o sitnima
česticama (nitima) koje slobodno lebde u polutekućoj staklovini oka, a koje se
inače ne zamjećuju. Riječ je zapravo o entopičnim slikama, a ne
psihopatološkom fenomenu.
Eidetske slike (grč. eidos – lik, izgled) su vrlo žive predodžbe, najčešće u
oblasti vida, gotovo kao fotografije, tako da eidetičari mogu opisivati detalje kao
da stvarno gledaju predmet koji opisuju. Različite vrste eidetskih slika vrlo su
česte kod djece do 12 godina (50-60%). Odrastanjem se ova se sposobnost naglo
smanjuje tako da je samo neke odrasle osobe imaju.
Pareidolije su žive imaginacije koje vidimo kad gledamo u vatru, tapete
na zidu, oblake na nebu ili na neku drugu slabo strukturiranu podlogu.

POREMEĆAJI VOLJE

Volja je sposobnost kako pokretanja i korištenja psihičke energije sa

svrhom realizacije odabranog cilja tako i kočenja, odgađanja ili odbacivanja
neprihvatljivih želja. Drugim riječima volja predstavlja psihičku funkciju koja
čovjeku omogućuje donošenje odluke o tom što će učiniti ili, pak, od čega će se
suspregnuti. Ponašanje se može predstaviti kao proces koji se sastoji od potrebe
ili motiva koji pokreće određenu aktivnost da se postigne određeni cilj, pri čemu
volja označuje proces svjesnog i smišljenog izbora između više ciljeva. Voljna
radnja je svjesna i promišljena radnja, a sastoji se od pripremne i izvršne faze. U
pripremnoj fazi prosuđuju se načini akcije za ispunjenje želje ili namjere i stvara
se plan koji uključuje mjesto, vrijeme i način ostvarenja cilja. Potom se donosi
odluka o izvršenju radnje i prelazi se na izvršnu fazu voljne radnje. Može biti
prisutna «borba motiva» koje se očituje sukobom različitih ili proturječnih
pobuda pri čemu važnu ulogu ima svijest o svojoj dužnosti, osjećaj dužnosti,
procjena ljudskih postupaka općenito (kolektivni moral) i ocjena svojih
postupaka kao dobrih ili loših, poštenih ili nepoštenih i posljedica do kojih će
doći (savjest).
Danas se misli kako se čovjekove voljne reakcije razvijaju
pounutrašnjivanjem ili interiorizacijom različitih zapovjedi, dozvola ili zabrana,
24
kojima smo izloženi, ponajprije tijekom odrastanja, ali i kasnije tijekom cijeloga
života učenjem i donošenjem određenih svjesnih odluka. Zapovjedi iz svoje
okoline dijete postupno pretvara u zapovjedi koje samo sebi zadaje
(autokomande). Kad su neke autokomande uspostavljene, smatramo ih voljnim
reakcijama, odnosno manifestacijom volje neke osobe. Prema ovakvim
teorijama, razvijanje nečijih voljnih karakteristika predstavlja oblik ili dio
njegove socijalizacije.
Termin eubulija označuje volju zdrave, uviđavne i razborite osobe, ali nije
uvijek lako odrediti kad su posrijedi normalni a kada poremećeni voljni procesi.
Odlučivanje nije uvijek isto u svakog čovjeka i nije jednako u svih ljudi. Kad je
čovjek umoran i iscrpljen, teže se odlučuje. Neki ljudi se u određenim
situacijama odlučuju lakše, a neki teže što ovisi o značajkama ličnosti.
Postoji određeni broj poremećaja koji nisu poremećaji volje u užem
smislu, nego su istodobno i poremećaji psihomotorike i nekih drugih psihičkih
funkcija.
Hiperbulija (grč. hyper – iznad; bule – volja) predstavlja stanje jake volje.
Susreće se u jakih osobnosti. Patološka je ako se ispoljava na štetu bolesnika ili
njegove okoline. U svakodnevnom životu se može očitovati i kao tvrdoglavost u
tzv. normalnih ljudi.
Hipobulija (grč. hypo – ispod, sniženje; bule – volja) je slabost volje,
odnosno voljnih impulsa. Najčešće je susrećemo kod neurastenije, shizofrenije,
psihopatije i u stanjima jake psihičke iscrpljenosti.
Abulija (grč. a – ne; bule – savjet, odluka, volja) predstavlja izraziti
nedostatak i slabost volje, odnosno bezvoljnost. Susreće se u depresiji,
shizofreniji itd.
Parabulija (grč. para – protiv, bule – savjet, odluka, volja) označuje
pojavu potpunog blokiranja jednoga voljnog impulsa i njegovu zamjenu
suprotnim. Susreće se u shizofreniji.
Pseudobulija (grč. pseudos - laž; bule – volja) je prividno jaka volja, ali je
povodljiva za drugom jačom voljom.
Metabulija (grč. meta – usred, pored, iznad; bule – volja) je nepostojana i
promjenjiva volja koja se viđa u kolebljivih osoba
Diplobulija (ambitendencija, ambivolitia) je podvojenost volje kad
postoji istodobno suprotna usmjerenost voljnih impulsa, što najčešće susrećemo
u shizofrenih.
Patološka sugestibilnost nastaje zbog posebne osobne, endogene
sklonosti za sugestivnu reakciju i povodljivo ponašanje ili zbog posebnih uvjeta
(hipnotička zapovijed). Sugestibilnost varira od osobe do osobe, a i kod iste
osobe ovisi o situaciji ili stanju u kojemu se nalazi.
Automatska poslušnost je kad se bolesnik na neshvatljiv način
poslušno podvrgava tuđim nalozima. Svojstvena je shizofrenim bolesnicima.
Negativizam je fenomen suprotan automatskoj poslušnosti. Očituje se
otporom, odbijanjem i opozicijom. U pasivnom negativizmu otpor je neaktivan,
bolesnik ne radi ono što se od njega zahtijeva. U aktivnom negativizmu
odupiranje je aktivno, bolesnik radi protivno onom što se od njega zahtijeva.
Najčešći je kod shizofrenije.
Katatonija (grč. kata -; tonos – napetost) je poremećaj koji se očituje
nemogućnošću kontrole psihomotorike poput smanjenja ili prestanka
pokretljivosti ili u pojačanoj pokretljivosti. Znak je ozbiljne duševne bolesti, viđa
se u katatonoj shizofreniji, ali može biti i organskog podrijetla.
Stupor (lat. stupor – neosjetljivost, ukočenost) označuje odsutnost svake
voljne aktivnosti, takva osoba ne reagira ni na kakve podražaje, ne izvodi
kretnje, nalikuje na nepokretnu lutku. Razlikujemo katatoni, depresivni,
histerični i organski stupor.
Katatoni stupor je stanje potpunog gubitka spontanog i aktivnog
pokretanja. U stuporu bolesnik satima ili danima ukočeno stoji, sjedi ili leži, ne
25
uzima hranu ni tekućinu, ne govori i ne reagira na vanjske podražaje, ali
bolesnici ipak registriraju sve što se oko njih događa jer im svijest nije
poremećena. Pojavljuje se u katatonoj shizofreniji.
Katalepsija (grč. kataleipo – zaostajem, ostajem ležeći) označuje voštanu
savitljivost koja katatonim shizofrenicima omogućuje da satima bez zamora
mogu biti u određenom položaju, npr. fenomen psihičkog jastuka. Može se
izazvati i u hipnozi.
Katatoni nemir karakterizira stalna pokretljivost, gdjekad poprima
takvu nemirnu uzbudljivost da je bolesnik u stanju katatone pomame opasan
za sebe i okolinu (raptus catatonicus). Najčešći je u shizofrenih bolesnika.
Automatizmi i automatska radnje (grč. automatos – koji se događa
sam od sebe) su radnje koje se izvode spontano i djelomično ili potpuno
neovisno o svjesnoj i voljnoj kontroli osobe. Automatizmi mogu biti naslijeđeni ili
stečeni učenjem i vježbom (automatizacija). Automatizmi su ekonomične
reakcije jer se izvode uz manje napora i utroška energije, a svjesna kontrola
oslobođena je za druge složenije neautomatizirane operacije. Međutim, u nekim
psihopatološkim stanjima može doći do pojave nesvrsishodnih automatizama i
automatskih radnji. Primjerice u shizofreniji kao da se gubi veza između Ja i
radnje, pa se ona doživljava kao tuđa radnja.
Ehopatija (grč. echo - jeka; pathe – bolest) pojava da bolesnik bez svoje
volje ponavlja radnje koje vidi ili čuje (ehofrazija/eholalija - ponavljanje tuđih
riječi, ehomimija - ponavljanje nečije mimike, ehopraksija - ponavljanje nečijih
pokreta)
Stereotipija (grč. stereos – ukočen, čvrst, tvrd; typos – lik, znak) je
besmisleno i nekontrolirano ponavljanje neke rečenice, misli, radnje, pokreta ili
položaja.
Impulzivna radnja je nagonska radnja kod koje nagonski poticaj naglo
prelazi u radnju. Iako nema borbe motiva, počinitelj radnje doživljava djelo kao
svoju voljnu radnju. Najčešća je u shizofreniji.
Impulzivne sklonosti javljaju se iznenada, s vremena na vrijeme i
neodoljivo se nameću pojedincu tako da nadvladaju sve druge potrebe i želje.
Najpoznatije su: dipsomanija - povremeno konzumiranje prekomjernih količina
alkohola, kleptomanija - krađa bez motiva i stvarne potrebe za ukradenim,
piromanija (empresiomanija) - izazivanje požara, poriomanija - besciljna
putovanja, ekdemiomanija – poriv za seljakanjem, čergarenjem, oniomanija –
patološko kupovanje i patološko kockanje (patological gambling)
Čin u afektu označuje radnju koja ne potječe iz nagonske sfere, nego od
jakoga afektivnog uzbuđenja. Reakcija kratkog spoja označuje izvršenu radnju u
afektu koja imponira kao promišljena voljna radnja, ali je strana ličnosti u
normalnom stanju.
Prisilna radnja je strana osobi i postoji bezuspješna borba protiv nje, a
sama radnja doživljava se kao vlastita. Najčešća je kod neurotskih poremećaja
(opsesivno-kompulzivni poremećaj).
Manirizam (franc. manierisme – nategnutost, izvještačenost) očituje se
nepotrebnim, izvještačenim, neprirodnim, bizarnim kretnjama, mimikom,
gestikulacijama i načinom izražavanja. Svojstven je shizofreniji. Može se vidjeti i
u homoseksualaca.

POREMEĆAJI DOŽIVLJAVANJA VLASTITE OSOBE

U psihički normalnim stanjima osoba posjeduje osjećaj vlastitosti svojih

misli, postupaka, želja, predstava. Neki autori o ovoj funkciji govore kao o
svijesti o sebi. Prema Jaspersu, svijest o sebi ima četiri formalne značajke: 1.
svijest o vlastitoj aktivnosti, 2. svijest o jedinstvenosti (to sam ja jedan u istom
trenutku, 3. svijest o identitetu (ja sam onaj isti otprije) i 4. svijest o sebi
26
nasuprot drugima i okolini. Doživljavanje vlastite osobe može biti poremećeno
na više načina.
Depersonalizacija (lat. de – prefiks koji znači odjeljivanje, uklanjanje;
persona – osoba, ličnost) predstavlja manje ili više izraženu promjenu doživljaja
vlastitog identiteta ili tijela. Bolesnik doživljava sebe kao nešto tuđe, nestvarno i
nepoznato, čime je stvoren temelj za niz drugih oblika poremećaja doživljavanja
svojega Ja. U egzistencijalističkoj filozofiji depersonalizacija predstavlja gubitak
vlastitog identiteta što je posljedica dehumanizacije ljudskog društva.
Derealizacija. (lat. de-; res – stvar; realiter – stvarno, istinski) predstavlja
doživljaj nagle i značajne promjene okoline u kojoj neka osoba živi ili
promijenjenog odnosa ljudi prema njoj. Bolesnik katkada doživljava tako
temeljito izmijenjenu stvarnost da ima osjećaj da se prvi put susreće sa svijetom
i ljudima oko sebe.
Oba ova fenomena susreću se u shizofreniju, u disocijativnim stanjima, u
reakcijama na stresnu situaciju, u adolescenciji, u stanjima premora i
iscrpljenosti.
Transformacija osobe (lat. trans – preko, onkraj; forma – oblik;
preobražaj) je depersonalizirani fenomen kad neka osoba vjeruje da se
preobrazila u nešto drugo, drugu osobu ili životinju. Najčešće se susreće u
shizofrenih bolesnika.
Tranzitivizam (lat. transire – prijeći) je poremećaj doživljavanja vlastite
ličnosti kad osoba sve što doživljava ili što joj se pripisuje, pripisuje nekoj
drugoj osobi.
Fenomen čitanja - nametanja misli pojavljuje se u shizofrenih
bolesnika. Bolesnik doživljava da drugi znaju što on misli, da mu čitaju misli ili
da mu misli netko nameće.

Dvostruka ličnost označuje rascjep ličnosti karakterističan za

disocijativne oblike histerije, kad jedna ličnost ne zna za drugu, za njene
postupke i doživljaje.
Autizam (grč. autos – sam) je poremećaj doživljavanja vlastite osobe pri
čemu bolesnik prekida svaku vezu s vanjskim svijetom i povlači se u sebe.
Unutrašnja doživljavanja autistične osobe za nju su jedina prava stvarnost.
Osoba živi u svijetu svojih želja i fantazija. Autizam je svojstven shizofrenim
bolesnicima.

POREMEĆAJI NAGONA I MOTIVACIJE

Nagon je nejednoznačni naziv za više ili manje jasno određeno

motivacijsko stanje ili pokretačku silu koja nagoni organizam na neku aktivnost
ili ponašanje. Prema nekim mišljenjima, svrha svakog ponašanja jest
otklanjanje ili smanjenje napetosti uzrokovane deprivacijom nagona.
Razlikujemo primarne i sekundarne nagone. Primarni nagoni su univerzalni i
imaju naslijeđenu biološku osnovu: nagon za hranom i vodom, izbjegavanjem
bola i štetnih podražaja, seksualni nagon. Sekundarni nagoni su stečeni nagoni
čije su motivacijske karakteristike naučene kroz povezivanje s primarnim
nagonima tako da oni nisu toliko univerzalni i specifični za cijelu vrstu. Prema
nekim mišljenjima, stečeni nagoni predstavljaju socijalne potrebe ili socijalne
motive. Uobičajeno je da se naziv nagona određuje prema vrsti aktivnosti ili
ponašanja što ga organizam pokazuje, vrsti deprivacije koja izaziva aktivnost i
fiziološkim promjenama koje su u osnovi specifične aktivnosti. O nekim
nagonima, kao što je to primjerice glad, može se zaključivati na temelju svih
triju navedenih indikatora, dok o nekim drugima kao što je nagon za
istraživanjem ili eksploracijom može se zaključivati na temelju izražene
27
aktivnosti koja je slična eksploraciji okoline, ali ne i na temelju vrste deprivacije
koja dovodi do takve aktivnosti i njezine fiziološke osnove. Prema nekim
shvaćanjima motivacije nagoni su naslijeđene biološke tendencije na kojima se
složeni motivacijski sustav razvija kroz učenje i tako se oblikuju sekundarni,
stečeni ili izvedeni nagoni. Prema drugim stajalištima nagoni su samo jedan dio
energije u motivacijskom sustavu koji sadrži, još i druge sastavnice kao što su
poticaji i potrebe. Prema nekim mišljenjima, osnovu motivacijskog sustava čine i
kognitivni elementi kao što su znatiželja, težnja za promjenom i uzbuđenjem
(“nagon znatiželje”, “ekslorativni nagon”) koji ne ovise o frustraciji nekoga
primarnog nagona. Zanimljivo je stajalište kako bez obzira na različite moguće
izvore pojedinih nagona svi oni jednako pridonose ukupnoj energiji organizma,
snazi općeg nagona, nagona za životom. Pojedinačni nagon je samo energizator
koji određuje jakost, brzinu i učestalost neke aktivnosti, ali ne usmjeruje
ponašanje. Smjer ponašanja određen je jačinom navika koje djeluju u određenoj
situaciji. Vjerojatnost pojavljivanja nekog ponašanja ovisi o reakcijskom
potencijalu koji je multiplikativna funkcija jačine navike i jačine nagona u
organizmu.
Nagoni su naslijeđeni i nenaučeni obrasci ponašanja specifični za
određenu životinjsku vrstu pa se govori o tzv. "memoriji vrste". Za razliku od
životinja koje ne mogu odgoditi zadovoljenje svojih nagonskih potreba, čovjek je
tijekom evolucije uspio svoje nagonsko ponašanje dovesti pod kontrolu svijesti,
odnosno može modificirati svoje nagonsko ponašanje i odgoditi zadovoljenje
nagona. Biološki smisao nagona nije uvijek svjestan nego je svjesna samo
potreba da se oni zadovolje. Zadovoljavanjem nagona za hranom ili spolnog
nagona čovjek nije svjestan da osigurava svoj opstanak ili opstanak vrste.
Postojanje suprotnih nagonskih tendencija rezultira intrapsihičkim ili
unutrašnjim sukobom.

POREMEĆAJI VITALNIH NAGONA

Nagon za hranom može biti pojačan ili smanjen. Pojačan apetit i

proždrljivost (bulimija) viđaju se u bolesnika s tumorom mozga, u temporalnoj
epilepsiji («vučja glad»), u demenciji, u osoba s mentalnom retardacijom, u
maniji, u atipičnoj depresijskoj epizodi, u bulimiji nervozi. Smanjen nagon za
ishranom očituje se smanjenim apetitom i gladovanjem (anoreksija), a viđa se u
shizofrenih bolesnika, u depresivnim stanjima te anoreksiji nervozi. Pike su
neodoljivi prohtjevi za nekom hranom u trudnica. Alotriofagija je patološki poriv
za neobičnim jelima koja ne predstavlaju normalnu ljudsku hranu (dlake, kreč,
zemlja, slatko, aromatične tvari). Kvalitativni poremećaji prehrambenog nagona
viđaju se u teškim duševnim poremećajima kao što su demencija, shizofrenija i
parafrenija: jedenje vlastitih ekstremenata (koprofagija), ljudskog mesa
(antropofagija ili kanibalizam), leševa (nekrofagija), dlaka (trihofagija).
Nagon za življenjem. Smanjenje ovog nagona (Eros) i aktiviranje nagona
smrti (Thanatos) očituje se u suicidalnosti i autodestruktivnom ponašanju. Osim
rijetkih tzv. altruističkih samoubojstava, svaki samoubilački poriv je znak
duševnog poremećaja i treba ga ozbiljno shvatiti. Samoubilačko ponašanje je
često u depresiji, u shizofreniji (ne samo kao posljedica sumanutih ideja i
imperativnih halucinacija), u alkoholizmu, pri zlouporabi psihoaktivnih droga, u
organskim psihosindromima (imperativne halucinacije u deliriju), u anksioznim
poremećajima, u različitim kriznim stanjima, te u teškim i neizlječivim
bolestima. Latentna ili prikrivena suicidalnost često je prisutna u tzv. rizičnom
ponašanju (npr. prebrza vožnja) i zlouporabi droga i alkohola (kronični suicid).
Spolni nagon (Sexus) može biti pojačan kod maničnih stanja, kroničnoga
moždanog sindroma i u nekim poremećajima osobnosti. Oslabljen spolni nagon
susreće se u depresivnim epizodama, shizofreniji, te u nekim poremećajima
28
ličnosti (npr. shizoidni, anksiozni). Povećanje ovog nagona u muškarca naziva se
satirijaza, a u žena nimfomanija. Oslabljenje spolnog nagona može biti organsko
i psihogeno. Kvalitativne promjene spolnog nagona zovu se perverzije, a manja
odstupanja od normalnog perverziteti.
Razlikuju se perverzije u odnosu na objekt kojim se zadovoljava spolni
nagon i u odnosu na proceduru kako se zadovoljava. Perverzije "in objecto" su
homoseksualnost, pedofilija, onanija, fetišizam, sodomija i nekrofilija, a
perverzije "in actu" su sadizam, mazohizam, egzibicionizam, voajerstvo i
transvestitizam.
Danas se smatra da među uzrocima perverzije u nekim slučajevima
prevladava prirođena dispozicija, a u nekim slučajevima psihička trauma i
odgojne pogrješke.
Roditeljski nagon se izražava kroz težnju za stvaranjem obitelji i
potomstva i odgovorajaćom brigom i skrbi za njih. Prema nekima, predstavlja
varijantu nagona za razmnožavanjem. Poremećaj roditeljskog nagona može se
očitovati u obliku oslabljenog nagona kao primjerice u depresiji ili, pak, u obliku
pojačanog nagona kao što je to u slučaju tzv. "majmunske ljubavi" u nekih
neurotičara ili u nekim etničkim skupinama. Nastran roditeljski nagon susreće
se u osoba s teškim poremećajem ličnosti, alkoholičara i narkomana. Ljubav
prema djeci tijesno je povezana s ljubavlju između roditelja.

POREMEĆAJI SOCIJALNIH NAGONA

Afilijativni (affiliatio - savez) nagon ili gregarni motiv predstavlja težnju

ili potrebu čovjeka da živi u zajednici s drugim ljudima. Drugim riječima,
činjenica da je čovjek društveno biće, nagonski je determinirana. Čovjek sebe
ostvaruje u grupi s drugima i kroz druge. Usamljenost je psihopatološki
fenomen i predstavlja poremećaj afilijativnog nagona. Osamljivanje se susreće u
nekim poremećajima ličnosti (npr. shizoidni), u depresivnim epizodama, nekim
oblicima shizofrenije.
Altruistički nagon očituje se kroz pomaganje drugima bez obvezatne
recipročnosti. Vjerojatno je u svezi s afilijativnim nagonom. Poremećen je u
antisocijalnom poremećaju ličnosti.
Nagon za igrom je najbolje uočljiv u djece i ima veliku ulogu u razvijanju
psihofizičkih i socijalnih sposobnosti i vještina. U odraslih se očituje kao
potreba za razonodom i dokolicom. U nekih radoholičara može se uočiti
oslabljenost ovog nagona. Nagon za igrom je smanjen u depresivnim epizodama,
nekim oblicima shizofrenije, u shizoidnom tipu ličnosti. Pojačan je u maničnim
stanjima.
Nagon za autoafirmacijom očituje se težnjom osobe da bude prihvaćena
i priznata od drugih i da ostvari svoje mjesto u užoj i široj grupi. Kompleks
inferiornosti ili superiornosti može biti u svezi s realizacijom ove potrebe. Kad se
osobna afirmacija nastoji ostvariti kroz vlast nad drugim ljudima, govori se o
motivaciji za dominacijom ili moći.
Nagon za samoaktualizacijom sastoji se od težnje čovjeka da ostvari
svoje mogućnosti i da postane ono što jest po svojoj biti. Poremećaj u realizaciji
ovog nagona očituje se kroz krizama i smetnjama identiteta. Smanjen je u
depresivnim i anksioznim stanjima, a pojačan u maničnim epizodama.
Nagon radoznalosti izražava se težnjom za istraživanjem novoga.
Smanjen je u nekim poremećajima osobnosti, depresivnim
epizodama, nekim oblicima shizofrenije, a pojačan u maničnim
29
epizodama.

30
31