Neuspjela razvojna politika Bosne i Hercegovine 1995 – 2020

Dijagnoza problema i ideje za budući razvoj

Protektorat-administracija međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini za 25 godina evoluirala

je iz prijelaznog režima u stalno i šizofrenično širenje područja svog uticaja - od sadržaja
masovnih medija do uplitanja u fiskalnu i monetarnu politiku. To je rezultat stalnog sukoba
međunarodnih organizacija koje djeluju u Bosni i Hercegovini i lokalnih političkih elita.

Ciljevi međunarodne zajednice o budućnosti Bosne i Hercegovine kao demokratske države sa

tržišnom ekonomijom i člana Europske Unije u potpunosti ne odgovara stvarnošću u Bosni danas.
Bosna i Hercegovina danas je podjednako zaostala, (post)-socijalistička zemlja sa kontrolisanom
državnom ekonomijom kakva je bila i ranije. Svi govornici na temu “Bosna i Hercegovina” za 25
godina su stvorili virtualni svijet od populističkih floskula i demagogije, a realnost Bosne i
Hercegovine je ekonomski, socijalno, politički, intelektualno i moralno potpuno uništena zemlja.1

Martin Pulic, BSc (WU)

E-Mail: martinpulic@yahoo.com

Banja Luka, decembar 2019

1
Upor. Ehrke, Michael: Bosnien: Zur politischen Okonomie erzwungenen Friedens. Friedrich- Ebert- Stiftung und
Alfred Mozer Stichting, Sarajevo 2002, S. 3 http://library.fes.de/pdf-files/id/01456.pdf (25.11.2019)
Sadržaj

1 Uvod ........................................................................................................................2
2 Država i razvoj - istorijski tok ekonomskog razvoja ..............................................3
Merkantilizam .........................................................................................................3
Adam Smith i kritika merkantilizma ......................................................................4
Istorijska škola ekonomije ......................................................................................5
Marksizam...............................................................................................................6
Neoliberalizam ........................................................................................................7
Razvojni diskurs nakon Drugog svjetskog rata ......................................................9
3 Razvoj Bosne i Hercegovine kao jugoslovenske republike..................................10
Kriza osamdesetih godina u Jugoslaviji ...............................................................13
4 Hipoteze ................................................................................................................17
5 Literatura ...............................................................................................................18

1
1 Uvod

Bosna i Hercegovina je dobila svoj suverenitet i ustav nakon gotovo četiri godine rata. Dejtonski
sporazum je potpisan u novembru 1995. pod posredovanjem Sjedinjenih Aneričkih Država i
Europske unije.

O temi "Bosna i Hercegovina" se u evropskim krugovima relativno često razgovaralo. Suština ove
teme leži u činjenici da pitanje Bosne i Hercegovine nije bilo samo jedno unutrašnje pitanje jedne
suverene države, već se na ovo pitanje gledalo kao na europsko pitanje, ili bolje rečeno, kao
osjetljiva europska tema. Prema mišljenju nekih posmatrača, kraj rata u Bosni i Hercegovini je bio
čak i ključna tačka za globalno održavanje mira i postojećeg socio-ekonomskog poretka.

25 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini se ništa nije
promijenilo. Zemlja je i dalje pod suverenitetom visokog predstavnika i OHR-a. Socio-ekonomski
razvoj zemlje se gotovo zaustavio. Bosanskohercegovačka ekonomija ostala je jedna od najslabijih
ekonomija u Evropi. Najveći problemi u zemlji su i dalje visoka nezaposlenost koja je u 2016.
oficijalno iznosila oko 25% a u praksi je taj procenat još i veći, okruženje za ulaganje u privatni
sektor i niska direktna strana ulaganja u poređenju sa susjednim zemljama, a u medijima se odlazak
radnika u inostranstvo predstavlja kao prava kataklizma. Bosna i Hercegovina je u 2019. godini
zauzela 89. mjesto od 190 zemalja na rang listi Svjetske banke Doing Business, što ju čini najlošije
plasiranom republikom bivše Jugoslavije, i taj trend se iz godine u godinu pogoršava. Starije
generacije navode socijalističku prošlost kao period renesanse koja je preko noći prekinuta, što u
potpunosti ne odgovara činjenicama.

Sve ovo otvara mnoga pitanja koja se tiču budućeg razvoja Bosne i Hercegovine. Nije poznato da
je Bosna i Hercegovina osim feudalnog i socijalističkog u svojoj istoriji imala još neki autentičan
socio-ekonomski sistem.

Cilj ovog rada je da postavi “dijagnozu” problema socio-ekonomskog razvoja Bosne i

Hercegovine i da pokuša da konkretizuje korake koji su neophodni da bi Bosna i Hercegovina
krenula putem razvoja.

Neka od centralnih pitanja ovog rada su:

- Kakvu ulogu igra novoosnovana država u socio-ekonomskom razvoju?

- Kakvo je bilo socijalističko naslijeđe?
- Kako postaviti okvire za konkurentnu tržišnu ekonomiju?
- Kakav je istorijski tok razvoja – kako su druge države uspjele da izađu iz siromaštva i da
izgrade razvijene tržišne ekonomije?
- Treba li Bosna i Hercegovina ući u Europsku uniju?
- Treba li Bosna i Hercegovina uvesti visoke carine na uvoz robe?
2
 - Koji (autentičan) put razvoja treba izabrati Bosna i Hercegovina?

2 Država i razvoj - istorijski tok ekonomskog razvoja

Već hiljadama godina se ljudi bore sa idejom da je svijet božanska tvorevina koja je izvorno
savršena. Ako bi čak i došlo do neravnoteže i nereda, ljudi su vjerovali da je to takođe dio
božanskog plana i da će se stvari same dovesti u red. Tek sa modernim vremenom su društvene
promjene smatrane podložnim raznim promjenama, za razliku od statičkog predmodernog
vremena. Tada je zamijenjen pogled na organizovano društvo kao na cjelinu koju je Bog želio i
kojom Bog upravlja. Ideja o razvoj društva je moderna ideja a kao društveni koncept postoji od
druge polovine 19. vijeka.2

“Suočavanje sa prirodom države je staro koliko i shvatanje da u teoriji i praksi treba formirati
jedinstvo.”3 Rasprava o ulozi države u razvojnom diskursu istorijski ima važnu ulogu. Kroz istoriju
su se pojavile različite škole ekonomske politike koje su pokušale objasniti različite razvojne
paradigme.

Evo nekih osnovnih škola ekonomske politike. Bosna i Hercegovina i narodi koji žive u njoj imaju
zadatak i obavezu da se oprijedijele za jedan razvojni put. Do sada se to još uvijek nije desilo.

Merkantilizam

Centralno pitanje merkantilizma je pitanje kako uvećati bogatstvo jedne države. Moderna
centralna država počinje da se formira od ranog modernog doba i mišljenje o političko-
ekonomskom razvoju odvija se po prvi put.

Merkantilističku ekonomsku politiku karakteriše zbir praktičnih mjera u oblasti finansijske,

trgovinske, vanjske trgovine i socijalne politike. Cilj je razvoj političke i vojne moći države.
Europske države su nastojale da stvore jake nacije na jakoj ekonomskoj osnovi. Država ne postaje
samo teritorijalni i politički subjekt, već se sve više percipira i kao privredni subjekt. Merkantilisti
su vjerovali da se državna neovisnost i ekonomska snaga mogu postići samo jačanjem i razvojem
nacionalne ekonomske moći. Razvoj se u to vrijeme shvatao uglavnom kao povećanje bogatstva
države. Međutim, takav razvoj evropskih država često je dovodio do sukoba, a u konačnici i do
ratova. Bogatstvo jedne države je u većini slučajeva vodilo do siromaštva druge. Takvu politiku je

2
Upor. Bachinger, Karl, Matis, Herbert: Entwicklungsdimensionen des Kapitalismus: klassische soziookonomische
Konzeptionen und Analysen. Bohlau, Wien, Koln, Weimar 2009, str. 3
3
Lachmann, Werner: Entwicklungspolitik. Band 1: Grundlagen. Oldenbourg, Munchen 2004, str. 176

3
Adam Smith nazvao Beggar-thy-Neighbor-Politik (uništi svoje susjede tako da od njih napraviš
prosijake).4

Zaključak: U ekonomskoj teoriji danas je nastao pojam Neo-merkantilizam. Neo-merkantilizam

je moderni merkantilizam koji se ogleda u strategiji: Pravljenje spoljnotrgovinskog suficita u
razmjeni sa svim svojim susjedima. Neo-merkantilistička država je danas Njemačka i na osnovu
tog razvoja Njemačka radi svoj politički uticaj. Mnogi politički fenomeni u Europi poput Brexita
ili jačanja desnice u centralnoj Europi, u svojoj prirodi imaju njemačku neo-merkantilističku
ekonomsku politiku i takva njemačka ekonomska politika danas Europu vraća 150 godina unazad.
Ulazak BiH u EU bez „Maršalovog plana“ koji bi podigao ekonomsku konkurentnost bi od BiH
napravio “prosijaka na koljenima”. BiH je od svog nastajanja na koljenima a svake godine bilježi
veliki deficit u spoljno-trgovinskoj razmjeni sa svojim susjedima. Ne mora se posebno obrazlagati
da takav sistem dugoročno nije održiv.

Hipoteza 1: BiH ne treba ulaziti u EU jer će biti na koljenima njemačkog Merkantilizma a na

konstantan deficit u spoljnotrgovinskoj razmjeni treba odgovoriti visokim carinama na uvoz
mnogih proizvoda.

Adam Smith i kritika merkantilizma

Adam Smith, škotski filozof i ekonomist iz 18. vijeka, protivi se Merkantilizmu i propagira
slobodnu trgovinu i tržišnu konkurenciju. U tu svrhu faktori proizvodnje poput zemlje, kapitala i
rada, moraju biti slobodni, kaže on. Razmjene dobara i neograničeni pristup tržištu promovišu
bogatstvo nacija gdje se merkantilističke igre gdje svi akteri na kraju gube zamjenjuje sa igrom
gdje svi dobijaju. Svi sudionici imaju koristi od međunarodne podjele rada. Adam Smith u svom
ekonomskom glavnom djelu "An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations”
(Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda)" (1776) odbacuje intervenciju države u ekonomiji
a samoregulaciju ekonomije vidi kao najbolje rješenje za povećanje prosperiteta nacija. On vidi
„rad“ kao glavnu perspektivu razvoja. Smith takođe razvija i izraz "nevidljiva ruka" tržišta, gdje
opisuje jednostavan poredak tržišne ekonomije kao prirodnu slobodu. Na slobodnom tržištu
vlasnici zemljišta, vlasnici kapitala i radnici slobodno slijede svoje ekonomske interese i stiču
najveću korist za sebe.

Ali on slobodnu konkurenciju ne želi samo za domaće tržište, već i u spoljnoj trgovini. Slobodna
trgovina, tj. slobodan izvoz i uvoz, znače za njega prebacivanje principa podjele rada na
međunarodni nivo.

4
Upor. Bachinger, Matis 2009, str. 37

4
Prema Smithovom mišljenju u nadležnosti državnog aparata pored organizacije države spadaju i
vojna odbrana, čuvanje i sprovođenje ustava i sprovođenje građanskog pravnog sistema, a
najvažnija funkcija države je zaštita privatnog vlasništva. On takođe priznaje da je država
odgovorna i za stvaranje javnih radova i objekata. To prije svega znači aktivnosti za razvoj
prometne infrastrukture i obrazovnog sistema, izgradnja puteva, mostova, plovnih kanala i luka -
olakšavanje trgovine i prometa uopšte.5

Zaključak: Bosna i Hercegovina ne učestvuje u europskoj slobodnoj trgovini. BiH se ne nalazi u

SEPA (Single Euro Payments Area) i banke iz BiH plaćaju provizije na transakcije sa bankama iz
EU. Osim toga, u BiH je na snazi Currency Board – fiksni monetarni kurs koji Konvertibilnu
marku fiksno veže za Euro, tako da država nema instrument slabljenja svoje valute i time
pojeftinjenje svojih produkata za izvoz. Treća stvar je slobodno kretanje radne snage. Radna snaga
iz BiH se ne kreće bez državnih dozvola za rad u zemljama EU i time je narušena prirodna
„nevidljiva ruka“.

Hipoteza 2: Slobodna trgovina prema Adamu Smithu je dobra ideja, ali se europske države toga
ne pridržavaju. Sve dok se 100% ne otklone sve barijere na globalnom slobodnom tržištu, BiH ne
treba tome da teži.

Istorijska škola ekonomije

Friedrich List, preteča Istorijske škole ekonomije, kritičan je prema "Smithovoj školi". On je u
svome glavnom djelu „Nacionalni sistem političke ekonomije“(1841) razvio ideju da svaka
pojedinačna država ima svoj specifičan put razvoja i treba ga samostalno pronaći. On postulira
nacionalnu ekonomiju čija je funkcija da se iskoriste ekonomski razvojni potencijal zemlje.
Povećanje blagostanja države nacionalni je zadatak i to ne smije biti prepušteno "nevidljivoj ruci".

List vrši podjelu razvoja nacije u pet faza:

- Divlje stanje (Wilder Zustand)

- Pastirsko stanje (Hirtenstand)
- Poljoprivredni status (Agrikulturstand)
- Poljoprivredno - proizvodno stanje (Agrikultur-Manufakturstand)
- Poljoprivredni – proizvodno – trgovačko stanje (Agrikultur-Manufaktur-Handelsstand)

Njegov glavni fokus je na posljednje tri faze. Za nerazvijenu poljoprivrednu zemlju slobodna
trgovina nudi značajne prednosti. Na primjer, uvoz budi produktivne snage i stimuliše potrebu da

5
Upor. isto: str. 46, str. 225-227

5
radnici sami proizvode uvoznu robu. To se nakon 90-ih godina desilo u Kini. Za Lista je zadatak
države da zemlju vodi ka zadnjem „Poljoprivredno – proizvodno – trgovačkom“ stadiju. Carinska
politika je centralna teza za Listovu teoriju razvoja. Država bi trebala da odstupi od principa
slobodne trgovine i usvoji diferenciranu zaštitnu tarifnu politiku.

Glavni cilj svakog naroda trebao bi biti princip industrijskog obrazovanja nacije. List se izjašnjava
za to, a to posebno važi za mlade industrije u nastajanju. On smatra da ne treba biti carina na uvoz
sirovina, a posebno sirovina koje su neophodne za industriju. Gvožđe i ugalj su bili nezamjenjivi
temelji industrijalizacije i ako država nema dovoljno uglja i željezne rude onda ne bi trebalo uvesti
zaštitne tarife.

Prema Listu, država ne samo da mora da osigura ciljanu carinsku politiku, već mora da
obezbjedi i potrebnu infrastrukturu za industrijalizaciju.6

Zaključak: Fridrih List je jedan od najznačajnijih njemačkih ekonomskih teoretičara. Kako

vidimo i iz ove ideje, razvijene ekonomije poput njemačke ekonomije su se dugo godina zasnivale
na protekcionizmu. Ako države nisu na sličnom nivou razvoja, učestvovanje u slobodnoj trgovini
će voditi ka asimetriji u snazi i merkantilističkoj dominaciji. BiH definitivno mora uvesti visoke
carine na strateške proizvode. Po mome mišljenju to mora biti 100% na poljoprivredne proizvode,
jer se prema Listu BiH sada nalazi u 3. poljoprivrednom stadijumu.

Hipoteza 3: Visoke carine na uvoz strateških proizvoda su dobra stvar za razvoj domaće
ekonomije. Tek kada je država konkurentna u poljoprivredno – proizvodno – trgovačkom
stadijumu, može učestvovati u globalnom tržišnom nadmetanju.

Marksizam

Marksizam je politička, ekonomska, naučna ideja iz sredine 19. vijeka. koja se uglavnom vezuje
za djela Karla Marxa i Friedricha Engelsa. Karl Marx bio je savremeni svjedok polarizacije društva
kroz nastanak „socijalnog pitanja" i time je formirana njegova socijalna i ekonomska analiza
kapitalizma.7

„U društvenoj produkciju u svojim životima ljudi imaju određene odnose, u ovisnosti o njihovim
potrebama i željama, o njihovim odnosima volje, proizvodnim uslovima, a koji odgovaraju
određenom stepenu razvoja njihovih materijalnih proizvodnih snaga. Ukupnost ovih proizvodnih

6
Upor. isto: str. 46, str. 52 – 54, str. 280
7
Upor. isto: str. 46, str. 79

6
odnosa formira ekonomsku strukturu društva. Na ovome se uzdiže pravna i politička
nadogradnja.“8

Marx ne želi osmisliti univerzalni istorijski koncept, ali želi kapitalizam kritički ispitati. Za Marxa
je kapitalizam sistem koji je stvorio čovjek, a taj sistem je dobio svojstvenu dinamiku koja se
usmjerila protiv čoveka. Za Marxa istorijski akter nije uniformisani kolektivistički čovjek, već
pojedinac u svom stvarnom životu, u svom životnom procesu, u svom ekonomskom i socijalnom
postojanju.

Čovjekovu funkcionalnu poziciju u razvoju Marx postavlja na tri dijalektička nivoa:

- Odnos čovjeka i prirode: Čovjek je jedino biće u prirodi, koje pomoću razuma svijet može
svjesno i promišljeno transformirati. Čovjek samostalno proizvodi vlastita sredstva za život.

- Odnos između pojedinca i društva: Rad se odvija u socijalnom kontekstu. Ljudi sarađuju sa
drugim ljudima i na taj način se kristališe podjela rada.

- Istorijski proces: Ljudi stvaraju svijet i sebe u tom svijetu. Razvoj čovjeka se vrši radom, a to
predstavlja ljudski razvoj koji je samosvjestan i razlikuje se od ostalih bića u prirodi koja ne
učestvuju u razvoju jer im je priroda data. 9

Zaključak: Iako je BiH bila federacija u Jugoslaviji u kojoj je Marksizam bila čak i oficijelna
socio-ekonomska doktrina, danas progresivnih marksističkih ideja gotovo da i nema. Ostala je
samo negativna vertikalna komunistička infrastruktura (nomenklatura) i ta političko-ekonomska
infrastruktura je jedna od glavnih kočnica razvoja. U BiH danas nema: Udruženja, lokalne
zajednice koja sama rješava svoje lokalne probleme, nema „bottom-up“ principa. Ljudi su se u
svojoj egzistenciji u potpunosti prepustili korumpiranoj političkoj piramidi.

Hipoteza 4: Iako je BiH više od 4 decenije bila republika u komunističkoj Jugoslaviji,

progresivnih, razvojnih, marksističkih ideja danas gotovo uopšte i nema.

Neoliberalizam

U 17. i 18. vijeku filozofi prosvjetiteljstva u pojedincu vide presudni razvojni subjekt. Oni smatraju
da se društvo predstavlja kao skup autonomnih slobodnih pojedinaca. Ljudi su u prirodnom stanju
slobodni. Pojedinci skupljaju svoje razvojne kapacitete i udružuju se kroz ugovore sa društvenim

8
Marx, Karl: Zur Kritik der politischen Ökonomie, Band 1. Verlag von Franz Dunder Berlin 1859, str. 8
9
Upor. Bachinger, Matis 2009, str. 79

7
institucijama. Čovjek tako kroz svoje prirodno stanje dospjeva u socijalno stanje. U konačnici,
država se takođe temelji na društvenom ugovoru pojedinaca sa svojim ličnim pravima slobode.
Liberalizam preuzima ideju da je sloboda pojedinca osnova ljudskog društva. Zaštita pojedinca i
njegove slobode je vrhovni zadatak države.10

Neoliberalizam predstavlja doktrinu koja se pojavila 1930-ih godina, a to je tržište kao regulatorni
mehanizam društvenog razvoja. Neoliberalizam teži ka kapitalizmu bez državnih ograničenja.11

U svojoj knjizi „Liberalizam“ teoretičar libertarijanizma/neoliberalizma Ludwig von Mises kaže:

"Država je sistem prisile i presije. To se ne odnosi samo na državu kao „noćnog čuvara", već se
odnosi i na zaštitu od države same, zaštitu od npr. socijalističke države i državno raspolaganje
sredstvima za proizvodnju.“12

Rasprostranjeno je mišljenje da se liberalizam razlikuje od drugih političkih smjerova u tome što

štiti interese vlasnika, kapitalista, kompanija,... Mises kaže da je ta izjava pogrešna jer liberalizam
uvijek sagledava cjelinu, a nikad neke posebne društvene grupe.13

Predstavnici neoliberalizma smatrali su da država ne treba da interveniše u ekonomiji. Ali neki

neoliberali nisu u potpunosti odbacili funkciju države. Tako Fridrih von Hayek tvrdi da se klasični
argument u korist slobode u ekonomskim mogućnostima temelji na prećutnom postulatu koji
prihvata državu koja bi trebala da obezbijedi jaku vladavina zakona i da vodi adekvatnu politiku
koja omogućuje slobodne ekonomske aktivnosti.14

Zaključak: BiH danas je u potpunosti kolektivističko društvo koje ne poznaje potrebe pojedinca.
To je veliki problem u socio-ekonomskom razvoju jer društva koja ne prepoznaju autonomiju
slobodnog pojedinca nisu sposobna da izgrade demokratsko društveno uređenje sa tržišnom
ekonomijom.

Hipoteza 5: BiH je država u kojoj je kolektivizam jači od individualizma i zbog toga nije sposobna
da izgradi demokratsko društveno uređenje sa tržišnom ekonomijom.

10
Upor. isto str. 41
11
Upor. Butterwege, Christoph, Losch, Bettina, Ptak, Ralf: Kritik Des Neoliberalismus. VS Verlag, Wiesbaden 2008,
str.11
12
Mises, Ludwig: Liberalismus. Jena Verlag von Gustav Fischer 1927, The Ludwig von Mises Institute Auburn,
Alabama 2010, S. 50
13
Upor. isto str. 3
14
Upor. Hayek, Friedrich, August: Die Verfassung der Freiheit. 1. Auflage 1971, 4. Auflage Mohr Siebeck, Tubingen
2005, str. 304

8
Razvojni diskurs nakon Drugog svjetskog rata

Nakon Drugog svjetskog rata, rasprava o razvoju prešla je na globalni nivo. Platforma je stvorena
na potencijalnom eskaliranju sukoba zapad-istok i drugog talasa dekolonizacije. Razvoj u ovom
smislu znači prije svega razvoj postkolonijalnih zemalja. U tom kontekstu nastaje izraz "zemlja u
razvoju". Takođe je bio i drugi termin nastao početkom 1950-ih, naime „zemlje trećeg svijeta“.
Ovaj termin nije namijenjen rangiranju svjetskih regija prema njihovom nivoj razvijenosti, već se
misli na njihovu ulogu „treće sile“ između kapitalističkih i komunističkih blokova.

Nove postkolonijalne zemlje brzo su se našle između prvih linija hladnog rata i uključile su se u
ideološku konfrontaciju (kapitalizam naspram socijalizma). Oba bloka su nastojala proširiti svoju
sferu uticaja. Sovjetski Savez lansira svoj specifičan način razvoja (obavezna kolektivizacija,
prisilna industrijalizacija) i predstavlja socijalizam kao uzor drugim neindustrijaliziranim
zemljama i pokušava u tim zemljama napraviti socijalističku revoluciju. Kao konkurenciju, SAD
za treći svijet zamišljaju “američki put” (American Way) a to bih se postiglo društvenom
modernizacijom, industrijalizacijom i ekonomskim rastom.15

Zaključak: BiH je takođe pripadala “trećem svijetu” i do dan danas bosanski teoretičari i
intelektualci nisu do kraja sagledali šta je to u svojoj suštini predstavljalo. Iako Jugoslavija i BiH
nisu pripadale Sovjetskom Savezu, mora se reći da je Jugoslavija pokušala da sprovede
socijalističku revoluciju poput Sovjetskog Saveza sprovodeći kolektivizaciju (nacionalizaciju)
zemljišta i gušenje privatne tržišne inicijative uz prisilnu industrijalizaciju. BiH je tipična žrtva
propale jugoslovenske socijalističke revolucije i neuspjele prisilne industrijalizacije. Ti faktori su
i glavni faktori raspada Jugoslovenske ekonomije, a nakon toga i kompletne države.

Međutim, BiH je žrtva i propale socijalističke revolucije i kolonizacije, a to se posebno odnosi na

teško naslijeđe iz Drugog svjetskog rata. Mnogi teoretičari koji su se bavili pitanjem razvoja BiH
nakon 1995 su spominjali „Maršalov Plan“ kao veliki vjetar u leđa koji bi od BiH napravio
konkurentnu tržišnu ekonomiju, ali to se nikada nije desilo. Iako je Njemačka izgubila Drugi
svjetski rat i bila odgovorna za uništavanje mnogih industrijskih postrojenja manje razvijenih
zemalja, od USA je dobila ogroman finansijski podsticaj koji je pogurao njemački razvoj. Osim
toga, mora se naglasiti da je Njemačka u godini 1945 imala veću industrijsku razvijenost nego
1939. Njemačka nakon rata je sačuvala oko 88% svoje industrije, za razliku od Jugoslavije koja je
sačuvala oko 15%. U tom smislu se mora postaviti i pitanje da li je Njemačka stvarno izgubila
Drugi svjetski rat?

Hipoteza 6: BiH teško može svojim samostalnim snagama postati konkurentna europska tržišna
ekonomija bez EU/USA novog „Maršalovog plana“ koji bi iznosio minimum par desetina milijardi
eura.

15 Upor. Bachinger, Matis 2009, S. 95

9
3 Razvoj Bosne i Hercegovine kao jugoslovenske republike

Nakon Drugog svjetskog rata Jugoslavija je postala Socijalistička Federativna Republika

Jugoslavija sastavljena iz šest saveznih republika (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna
Gora, Makedonija i Slovenija). Jugoslavija je imala poseban politički i ekonomski položaj u
odnosima istoka i zapada. Ovaj specifičan položaj je takođe odredio specifičnu ekonomsku i
političku istoriju Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Nakon 1945. Jugoslavija je počela sa
radikalnim društvenim i ekonomskim promjenama i to se tada podrazumijevalo pod pojmom
"socijalistička revolucija".16 Izlazak Jugoslavije iz Komunističkog informativnog biroa
(Informbiro) 1948. godine stvorio je vlastiti model socijalizma, naime to je bio socijalizam "trećeg
puta".17 „Treći put u Jugoslaviji, kao što su jugoslavenski socijalistički funkcioneri ponavljali
iznova i iznova, nije bio planski socijalizam, ali isto tako nije bio ni kapitalizam“.18

Poslijeratne godine u Jugoslaviji su bile obilježene entuzijazmom i optimizmom. Racionalizam

prosvetiteljstva, tehnološki napredak i ideologija socijalizma skovala je ideju da se ne može
kontrolisati samo priroda, već da se i kompletno društvo može preoblikovati prema racionalnim
kriterijima i novim estetskim normama. Državno planiranje, naučno znanje i stručnost treba da
pokreću društvenu transformaciju što je takođe uključivalo širenje savremenih vrijednosti i normi.
Osnovni cilj učenja bio je u obrazovanju novog čovjeka prema zahtjevima industrijskog društva.

Zdravlje, obrazovanje, prosperitet i socijalna sigurnost smatrali su se poželjnom,

visokokvalitetnom novom vrijednošču i oni su uključivali vrline kao što su radna etika, disciplina,
tačnost, preciznost i efikasnost. Ovo nikako nisu bile tipične komunističke ideološke komponente,
već je to srž ideala europskog industrijskog modernizma 19. i 20. vijeka.19
„Nikada prije država nije toliko uložila u narodno obrazovanje kao poslije 1945. Prije svega, to je
predstavljalo borbu protiv nepismenosti na selu, zdravstveno obrazovanje, ostvarivanje obaveznog
obrazovanja kao i osnivanje osnovnih škola, biblioteka.“20 Ali uprkos tome, Bosna i Hercegovina
je poslije Drugog svjetskog rata bila jedna od najsiromašnijih i najzaostalijih jugoslavenskih
republika. Godine 1948. u Bosni i Hercegovini stopa nepismenosti bila je 45%, 72% stanovništva
je živjelo od poljoprivrede. Samo kroz socijalistički razvoj i industrijalizaciju bi kasnije BiH mogla
sustići ostale dijelove zemlje.21

16
Upor. Lazarevic, Zarko: Yugoslavia: Some economic aspects of the position Between east and west. IEHC 2006. str. 1,
http://www.helsinki.fi/iehc2006/papers3/Lazarevic.pdf (27.11.2019)
17
Upor. Mančić, Emilija: Umbruch und Identitatszerfall. Narr Francke Attempo, Tubingen 2012, str. 92
18
Kuljic, Todor: Die jugoslawische Selbstwerwaltung. Kurswechsel 1/2005: 39-41
http://www.beigewum.at/wordpress/wp-content/uploads/039_todor_kuljic1.pdf (27.11.2019)
19
Upor. Calic, Marie-Janine: Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert. Verlag C. H. Beck oHG, München 2010, str.186
20
Isto: str. 186
21
Upor: Calic, Marie-Janine: Krieg und Frieden in Bosnien-Hercegovina. Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main 1995, str.60

10
20 godina nakon 1945. Jugoslavija se masovno promjenila. „Ono što je započeto prije Drugog
svjetskog rata dovršila je socijalistička transformacija: Desila se duboka industrijska
transformacija socijalnih uslova koja nijedno društveno područje nije ostavila netaknutim.
Izvršene su promjene u društvenim i radnim strukturama, promijenila se geografija i arhitektura
naselja, promijenila se porodica, ali i stavovi, norme i navike,...“22
„Tek 1948. (decenijama kasnije od većine evropskih zemalja), udio poljoprivredng stanovništva u
Jugoslaviji je počelo da opada – godišnje je opadao oko jedan do dva procenta. Nestale su
nekadašnje buržoaske visoke klase i velika imanja, od poljoprivrednika i radnika proletera bez
zemlje su postajali industrijski radnici i uslužni djelatnici. Tako je udio u poljoprivrednom sektoru
zaposlenih između 1945. i 1965. opao sa 75% na 57%. Između 1947. i 1965 industrijska
proizvodnja je povećana više od šest puta i iznosila je više od jedne trećine bruto nacionalnog
dohotka“.23

Ipak, iza jugoslavenskog ekonomskog čuda 1960-ih počele su da se pokazuju ozbiljne strukturalne
neravnoteže. Dešavala se diskriminacija poljoprivrede od strane države snižavajući i kontrolišući
cijene poljoprivrednih proizvoda i sirovina, desio se socijalni pad seljaštva zbog gubitaka prihoda,
rasla je ovisnost o inostranim kreditima a nedostaci sirovina za proizvode su doveli do porasta
dispariteta siromašnijih republika poput Bosne i Hercegovine u odnosu na bogatije republike poput
Slovenije. Industrijske strukturne promjene donijele su olakšanje, ali još uvijek nisu bile u
potpunosti zadovoljavajuće rješenje za jedan od najnužnijih problema tranzicijskog društva, a to
je: Agrarna nezaposlenost. Zbog neproduktivnosti, jugoslovenski seljak je 1960. godine prosječno
radio samo 140 dana u godini. Svaki treći poljoprivredni radnik bio je višak. Zbog toga su
poljoprivrednici ostali siromašni. Njihovi prihodi su bili upola manji od prosječnog prihoda
zaposlenog radnika.24

Istina, šezdesetih godina prošlog vijeka Jugosloveni su imali znatno više novca u džepovima nego
ranije. Između 1950. i 1965. godine, realni prihodi porasli su za oko 80%, a zaostatak za
prosperitetom zapadnih industrijalizovanih zemalja se smanjio. Društveni bruto proizvod po glavi
stanovnika u BDR, Engleskoj i Francuskoj 1955. godine je bio četiri do pet puta veći nego u
Jugoslaviji. 1965. bio je veći tri puta.25

Međutim, velike nade za „socijalističku tržišnu ekonomiju“ se nisu ostvarile: Platni bilans je
skliznuo u deficit, došlo je do smanjenja investicija, cijene i troškovi života su naglo porasli, pa je
tako inflacija 1966. godine iznosila 28%. Između 1964. i 1968. industrijska proizvodnja je rasla
samo 18% u odnosu na 54% četiri godine ranije, a poljoprivreda je pala još niže.26 Recesija i

22
Calic 2010, str. 205
23
Calic 2010, str. 206
24 Upor. isto: str. 198 - 207
25
Upor. isto: str. 222
26
Upor. isto str. 229

11
reforme su otkrili zabrinjavajući fenomen: Socijalističku nezaposlenost.27 Između 1964. i 1968.
godine broj tražitelja posla povećao se za 47% - to je iznosilo 312000 radnika, uključujući sve više
i više kvalificiranih. Već 1962. rukovodstvo je zamislilo odbrambenu strategiju: "Privremeno
zapošljavanje u inostranstvu". Jugoslavija je tada sa Francuskom, Austrijom, Švedskom,
Saveznom Republikom Njemačkom potpisala ugovore o slobodnom kretanju radnika. 1971.
gotovo 775.000 migranata (3,8% ukupnog stanovništva) je živjelo u inostranstvu, od čega veliki
dio u Saveznoj Republici Njemačkoj. Svaki peti radnik je dolazio iz Bosne i Hercegovine.
Međutim, nakon toga je država prepoznala gubitak ljudskog kapitala i podstakivala je povratak
radnika.28

Jedno od glavnih ekonomskih pitanja koje se odnosilo na Jugoslaviju bila je ogromna razlika u
osnovnim makroekonomskim pokazateljima (BDP i nivo zaposlenosti) između saveznih
jedinica.29 „Šezdesete godine su potvrdile da je smanjivanje regionalne nejednakosti bio ne samo
ekonomski, već prije svega politički prioritet. Sa rastućim ekonomskim problemima, hronično se
pogoršavao problem raspodjele između republika.“30 Savezna regulatorna agencija je imala za cilj
da te te razlike uz pomoć saveznog fonda za finansiranje razvoja smanji.31

Uprkos - ili možda baš zbog toga – zbog ekonomskog čuda, razlike između bogatih i siromašnih
su postajale sve veće. Iako su Slovenija i Hrvatska izdvajale od šest do deset procenata svog bruto
nacionalnog dohotka za razvoj strukturno slabije razvijenih republika, njihove ekonomije su rasle
najbrže. 1965. Procenat prosječnog jugoslovenskog bruto dohotka po glavi stanovnika siromašnih
republika: Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore i AP Kosova je iznosio 64,4% u odnosu
na 71,3 % deset godina ranije. Razlika između siromašnih i bogatih je imala različite uzroke. Prvo,
kontrolisana cjenovna politika za interes industrije je smanjila tržišnu vrijednost sirovina i
poljoprivrednih proizvoda, a sirovine i poljoprivreda je glavni ekonomski adut ekonomija koje
zaostaju. U jugoslovenskim ekonomskim uslovima, industrije Slovenije i Hrvatske su profitirale
najviše, a one manje razvijene republike poput Bosne i Hercegovine su najviše nazadovale. Drugo,
ekonomski jače republike su politički usmjeravale investicije u vlastite regione. Sistem
samoupravljanja je omogućio ulaganje čak i u neprofitabilna područja umjesto, tržišnim rječnikom
rečeno, tamo gdje su resursi bili najprofitabilniji.32

27
Upor. Woodward, Susan L. - Socialist Unemployment: The Political Economy of Yugoslavia, 1945-1990. Princeton
University Press, Princeton New Jersey 1995
28
Upor. Calic 2010, str. 213
29
Upor. Petak, Zdravko: Ekonomska pozadina raspada socijalisticke Jugoslavije. http://www.cpi.hr/download/links/hr/7309.pdf ,
str. 62 (27.11.2019)
30
Calic 2010, str. 229
31
Upor. Petak, str. 62
32
Upor. Calic 2010, str. 230

12
Kriza osamdesetih godina u Jugoslaviji

Slika 1: Procentualni BDP po glavi stanovnika u poređenju sa prosečnim BDP po glavi stanovnika u Jugoslaviji
(1952-1989) Izvor: Vojnic 1995: str. 78 ff

Jugoslavija je očito bila konglomerat mnogih različitih ekonomskih komponenata i poređenje s

nekim razvijenim zapadnim federacijama su rijetko moguće.33 Razlike u nivou ekonomskog
razvoja, kao na slici 1 je čak dostigao omjer 1:8 (odnos između Kosova i Slovenije u BDP/po glavi
stanovnika ili omjer Bosne i Slovenije - 1:3).34

Do devedesetih godina Bosna je bila ograničena na proizvodnju sirovina i investicionih dobara,

dok je industrijska gotova roba u velikoj mjeri uvožena iz ostalih republika. Godine 1967. oko
40% industrijske proizvodnje u Bosni bilo je u baznom sektoru (Električna energija, ugalj i koks,
nafta, crna i obojena metalurgija), dok je proizvodnja gotovih industrijskih proizvoda iznosila
samo sa 20%. Sudeći po ukupnom jugoslovenskom prosjeku (32%) proizvodnja gotovih proizvoda
je ostala značajno u zaostatku.35
„Značajan dio finansiranja u Bosni stizao je iz federalnog budžeta. Između 1966. i 1975.
Jugoslovenski savezni fond za razvoj, koji deluje od 1965. godine i koji je imao zadatak da
koordiniše međuregionalnu raspodjelu između republika, iznosio je 22,7% svih investicija.
Nepovratna sredstva iz federalnog budžeta činila su oko 9% javnog prihoda.“36

33 Upor. Borak, Neven: Economic background to national conflicts in Yugoslavia. In: Teichova, Alice, Matis, Herbert, Patek,
Jaroslav Ed. Economic Change and the National Question in Twentieth-Century Europe. Cambridge University Press 2000
34
Upor. Petak, str. 66
35
Upor: Calic 2010, str. 62
36
Calic 1995, str. 61

13
Međutim, finansiranje razvoja nerazvijenih republika pokazalo se 1980-ih kao nedovoljno.
Ogromne razlike u ekonomskom razvoju su bile prevelike. Sa približavanjem bankrota
socijalizma, zapadne republike (Slovenija i Hrvatska) su počele da pokazuju sve veće
nezadovoljstvo prema federalnoj regulatornoj agenciji. 37 1990. „Bosna i Hercegovina je dobila
oko 1.3 milijarde dinara - to je bilo više od petine sredstava fonda. Blokada jugoslovenskog sistema
preraspodjele kroz Sloveniju i Hrvatsku u prijelaznoj godini 1989./1990 bosansko-hercegovačkoj
ekonomiji nanosi ozbiljan udarac“.38 Veća orijentacija zapadnih republika na tržišta tadašnje
Europske ekonomske zajednice i njihovo neprihvatanje troškova savezne proizvodnje povećala je
nivo ekonomskog nacionalizma.39 Ekonomski nacionalizam posebno je bio usmjeren na manje
razvijene republike poput Bosne i Hercegovine.

Potpuni raspad jugoslovenskih struktura ubrzao se 80-ih godina. Prva faza ovog dugogodišnjeg
procesa bio je hitan odgovor na spoljni dug i nelikvidnost. Problem je bio nedostatak deviza, iako
su stručnjaci smatrali da se radi o poremećaju u ekonomskom sistemu. Neposredno rješenje bilo
je da se traži kratkoročno pokriće (kroz zajmove MMF-a) i da se postojeći dug pokuša refinansirati.
Za stanovništvo je to značilo mjere štednje. Vlada je probala da smanji svaku moguću domaću
potrošnju. Subvencije za hranu su uknute 1982. godine. Porasle su cijene benzina i lož-ulja, hrane
i transporta. 1983. godine cijene su porasle za trećinu. Sav uvoz koji nije bio ključan za vlastitu
proizvodnju bio je zabranjen, uključujući svu robu široke potrošnje.40

“Jugoslavija je pretrpjela duboku ekonomsku krizu 80-ih godina, došlo je do pada proizvodnje,
rastuće nezaposlenosti i brzog pogoršanja životnog standarda.” 41

Na slici 2 se može uporediti koliko su velike razlike u regionalnoj stopi nezaposlenosti bile. Tu se
postavlja osnovno pitanje: Zašto se problem nezaposlenosti u Jugoslaviji nije riješio migracijama
ljudi sa područja visokom nezaposlenošću na područja sa niskom nezaposlenošću? Zašto, drugim
riječima rečeno nije funkcionisao tržišni mehanizam radne snage koji funkcioniše u zapadnim
demokratijama?42 Odgovor leži u tome da socijalistički ekonomski sistem u Jugoslaviji nije
prihvatao tržište kao ekonomski koncept. Slobode kretanja radnika u Jugoslaviji je u određenoj
mjeri bilo, ali takođe je bilo i mnogo drugih faktora osim ekonomskih koji su kretanje radnika
otežavali: Etnički razlozi, kulturološki razlozi, navike u pogledu planiranja porodica, strah od
postanka nacionalnom manjinom, itd.43

37
Upor. Petak, S. 62
38
Calic 1995, S. 61
39
Upor. Teichova, Alice, Matis, Herbert, Patek, Jaroslav Ed. Economic Change and the National Question in Twentieth -
Century Europe. Cambridge University Press 2000, Upor. takođe Petak, str. 70
40
Upor. Woodward, L. Susan: Balkan Tragedy: Chaos and Dissolution After the Cold War. THE BROOKINGS
INSTITUTION, Washington D.C. 1995, str. 50
41
Calic 1995, str. 38
42
Upor. Petak str. 68
43
Upor. Vojnic, Dragomir: Disparity and Disintegration: The Economic Dimension of Yugoslavia's Demise. In: Akhavan,
Payam, Howse, Robert Ed.: Yugoslavia, the Former and Future: Reflections by Scholars from the Region. UNRISD 1995

14
Slika 2: Stopa nezaposlenosti u šest republika i dvije autonomne pokrajine 1980-1990, Izvor: Woodward 1995., str.
384

Sve ovo je ukazivalo da je nacionalni kontekst bio ključan za migraciju radne snage. Upravo to se
dogodilo u bivšoj Jugoslaviji. Da je postojalo tržište rada, tada bi nezaposleni iz Bosne i
Hercegovine lako migrirali na područja sa malim procentom nezaposlenosti.44 Taj fenomen je
doveo do teze o "socijalističkoj nezaposlenosti" kao važnom razlogu za raspad Jugoslavije.45

„Vanjski dug je 1989. dostigao rekordnih 16,5 milijardi dolara, inflacija je porasla u decembru iste
godine na 2700%. Akutni nedostatak resursa tokom krize u potpunosti je poljuljao koheziju
jugoslovenskih federacija. Smanjila se ionako slaba spremnost bogatijih Republika da učestvuju u
preraspodjeli u korist manje razvijenih regija.“ „Socijalne promjene su bile glavni pokretač
etničkih tenzija, a sve veći ekonomski problemi su se potpuno ogolili nakon raspada Jugoslavije.
Bosna i Hercegovina je iz najmanje dva razloga etnički, ali i u ekonomskom smislu proglašena
kao „tipična "jugoslovenska republika“. Prvo, bosansko - hercegovačka ekonomija je bila

44
Upor. Petak, S. 69
45
Upor. Woodward, Susan L: Socialist Unemployment: The Political Economy of Yugoslavia, 1945-1990. Princeton University
Press, Princeton New Jersey 1995

15
isprepletena sa ekonomijom susjednih regija i imala je visok stepen zavisnosti. Drugo, nakon
Drugog svjetskog rata BiH je bila jedna od najnerazvijenijih republika Jugoslavije, i bila je među
dugoročnim korisnicima Saveznih fondova i njen opstanak je bio paralelno uslovljen sa
jugoslovenskom regionalnom politikom.“46

1990. godine kada se najavio neopozivi kraj Jugoslovenske federacije, brojni pokazatelji razvoja
u Bosni i Hercegovini su bili izrazito ispod jugoslovenskog prosjeka. Na primjer, stopa
zaposlenosti dosegla je samo 81%, bruto investicije po glavi stanovnika iznosile su samo 72%, a
društveni proizvod po glavi stanovnika iznosio je jedva 65% od ukupnog jugoslovenskog
prosjeka.47

Raspad Jugoslavije je uglavnom objašnjavan argumentom da su etnička mržnja i velike istorijske

i političke razlike bile glavna prepreka društveno-ekonomskom razvoju. Međutim, smislenije
objašnjenje za raspad Jugoslavije može doći iz bankrota socijalizma 1990-ih godina.48 Ispostavilo
se da je bivša Jugoslavija građena na dva suprotstavljena principa: Socijalizam nasuprot
federalizmu. Socijalizam se zasnivao na autoritarnim političkim strukturama a federalizam je
predstavljao autonomiju i slobodu.49

I na kraju, gubitak zajedničkog jugoslovenskog tržišta se pokazao kao glavni uzrok ekonomske
stagnacije zemalja bivše Jugoslavije, neovisno od ogromnih direktnih i indirektnih troškova rata.
Jedino je Slovenija uspjela izbjeći takvu ekonomsku sudbinu, i to prije svega zamjenom
jugoslovenskog tržišta evropskim. Ostale zemlje poput Bosne i Hercegovine ili Srbije nisu
uspjele.50

Zaključak: Ekonomski sistem tadašnje Jugoslavije je tokom 1980-ih pokazivao sve manju
sposobnost da osigura svoju ključnu socio-ekonomsku ulogu – socijalističku zaposlenost, koja je
naročito došla do izražaja u nerazvijenim dijelovima tadašnje federacije.51 U komunističkim,
planskim ekonomijama, koncept socijalističke nezaposlenosti se smatrao kao oksimoron, a kada
se u poslijeratnoj Jugoslaviji pojavio, odbačen je kao prelazna posljedica sistema radničkog
samoupravljanja. Ako pođemo od činjenice da je radna snaga tržišni faktor, postavlja se pitanje:
Zašto se problemi nezaposlenosti u Jugoslaviji nisu rješavali migracijom građana iz područja sa
visokom na područja sa niskom nezaposlenošću? Odgovor je banalan: Nije bilo tržišne ekonomije.

46
Calic 1995, str. 38, str. 60
47
Upor isto: str. 63
48
Upor. Petak, str. 57
49
Upor. Gligorov, Vladimir. Privredna federacija ili konfederacija. Politicka misao (27) 3: 1990, str. 15-21
50
Upor. Petak, str. 72
51
Upor. Petak, 2013

16
Građani BiH, već duže vrijeme svjedoče brutalnim zloupotrebama medija i izmišljanju pravno
nepostojećih kovanica poput “vitalni nacionalni interesi”! Još je Karl Marks davno uvidio da takve
populističke kovanice služe da se prikrije veliko materijalno raslojavanje između buržoazije i
proletarijata. Za radnike u slobodnim liberalnim društvima postoje samo ovi “vitalni nacionalni
interesi” a to su: Bolji uslovi na poslu, bolja zarada, sigurnost na radu, uvažavajući odnos prema
radnicima, životna sredina i žaštita prirode, apsolutna ravnopravnost svih ljudi,… Zbog tog razloga
je ideja o “malom Šengenu” tj ideja o slobodi kretanja, prometa robe i usluga balkanskih zemalja
možda i najvažnija ideja u zadnjih nekoliko decenija.

Hipoteza 7: Ako čitav region ne uđe u EU u skorije vrijeme, “Mali Šengen“je odlična alternativa
i sve balkanske zemlje moraju raditi na tome da taj dogovor bude usvojen i sproveden brzo.

4 Hipoteze

Hipoteza 1: BiH ne treba ulaziti u EU jer će biti na koljenima njemačkog Merkantilizma a na

konstantan deficit u spoljnotrgovinskoj razmjeni treba odgovoriti visokim carinama na uvoz
mnogih proizvoda.

Hipoteza 2: Slobodna trgovina prema Adamu Smithu je dobra ideja, ali se europske države toga
ne pridržavaju. Sve dok se 100% ne otklone sve barijere na globalnom slobodnom tržištu, BiH ne
treba tome da teži.

Hipoteza 3: Visoke carine na uvoz strateških proizvoda su dobra stvar za razvoj domaće
ekonomije. Tek kada je država konkurentna u poljoprivredno – proizvodno – trgovačkom
stadijumu, može učestvovati u globalnom tržišnom nadmetanju.

Hipoteza 4: Iako je BiH više od 4 decenije bila republika u komunističkoj Jugoslaviji,

progresivnih, razvojnih, marksističkih ideja danas gotovo uopšte i nema.

Hipoteza 5: BiH je država u kojoj je kolektivizam jači od individualizma i zbog toga nije sposobna
da izgradi demokratsko društveno uređenje sa tržišnom ekonomijom.

17
Hipoteza 6: BiH teško može svojim samostalnim snagama postati konkurentna europska tržišna
ekonomija bez EU/USA novog „Maršalovog plana“ koji bi iznosio minimum par desetina milijardi
eura.

Hipoteza 7: Ako čitav region ne uđe u EU u skorije vrijeme, “Mali Šengen“je odlična alternativa
i sve balkanske zemlje moraju raditi na tome da taj dogovor bude usvojen i sproveden brzo.

5 Literatura

Bachinger, Karl, Matis, Herbert: Entwicklungsdimensionen des Kapitalismus: Klassische

sozioökonomische Konzeptionen und Analysen. Böhlau Verlag, Wien, Köln, Weimar 2009

Butterwege, Christoph, Losch, Bettina, Ptak, Ralf: Kritik Des Neoliberalismus. VS Verlag,
Wiesbaden 2008

Calic, Marie-Janine: Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert. Verlag C. H. Beck oHG,

München 2010

Calic, Marie-Janine: Krieg und Frieden in Bosnien-Hercegovina. Suhrkamp Verlag Frankfurt am

Main 1995

Ehrke, Michael: Bosnien: Zur politischen Okonomie erzwungenen Friedens. Friedrich- Ebert-
37 Stiftung und Alfred Mozer Stichting, Sarajevo 2002, S. 3 ,5 http://library.fes.de/pdffiles/
id/01456.pdf

Gligorov, Vladimir. Privredna federacija ili konfederacija. Politicka misao (27) 3: 1990

Hayek, Friedrich, August: Die Verfassung der Freiheit. 1. Auflage 1971, 4. Auflage Mohr Siebeck
Tubingen 2005

Kuljic, Todor: Die jugoslawische Selbstwerwaltung. Kurswechsel 1/2005: 39 ff.

http://www.beigewum.at/wordpress/wp-content/uploads/039_todor_kuljic1.pdf

Lachmann, Werner: Entwicklungspolitik. Band 1: Grundlagen. Oldenbourg, Munchen 2004

18
Lazarevic, Zarko: Yugoslavia: Some economic aspects of the position Between east and ost. IEHC
S. 1 http://www.helsinki.fi/iehc2006/papers3/Lazarevic.pdf

Mancic, Emilija: Umbruch und Identitatszerfall. Narr Francke Attempo, Tubingen 2012

Marx, Karl: Zur Kritik der politischen Okonomie, Band 1. Verlag von Franz Dunder, Berlin 1859

Mises, Ludwig: Liberalismus. Jena Verlag von Gustav Fischer 1927, The Ludwig von Mises
Institute Auburn, Alabama 2010

Petak, Zdravko: Ekonomska pozadina raspada socijalisticke Jugoslavije.

http://www.cpi.hr/download/links/hr/7309.pdf

Teichova, Alice, Matis, Herbert, Patek, Jaroslav Ed. Economic Change and the National Question
in Twentieth-Century Europe. Cambridge University Press, Cambridge 2000

Vojnic, Dragomir: Disparity and Disintegration: the Economic Dimension of Yugoslavia's

Demise. In: Akhavan, Payam, Howse, Robert Ed.: Yugoslavia, the Former and Future: Reflections
by Scholars from the Region. UNRISD 1995

Woodward, L. Susan: Socialist Unemployment: The Political Economy of Yugoslavia, 1945-1990.

Princeton University Press, Princeton, New Jersey 1995

Woodward, L. Susan: Balkan Tragedy: Chaos and Dissolution After the Cold War. THE
BROOKINGS INSTITUTION, Washington D.C. 1995

19