Zelena politika

Zelena politika ili zelena ideologija je ideologija koju propagiraju stranke Zelenih u svijetu, a
temelj im je ekologizam, ekologija i održiva ekonomija a za cilj ima stvoriti ekološki održivo
gospodarstvo i život. Njeni je zagovornici smatraju alternativom klasičnim ideologijama kao što
su socijalizam, konzervativizam i liberalizam. Zelene stranke se, s druge strane, uglavnom
smještaju među političku ljevicu koja je obično radikalnija od one koja se pripisuje
socijaldemokratskim strankama. Često se zalažu za sudioničku demokraciju pluralizam i
nenasilje. Kao i druge ideologije ona predstavlja porodicu ideja koje su raznolike, nije monolitna
ideologija. Kao varijacije javljaju se: socijalna ekologija, ekosocijalizam, bioregionalizam,
ekofeminizam, dubinska ekologija. Centralni porjekat njihovog djelovanja je napad na negativne
posljedice industrijalizacije i urbanizacije. Socioekologška problematika znači privilegovani
teren za definiranje političkog identieta i orijentaciju političke akcije. U njihovim kritikama
prisutna su 4 elementa:fundmanetalne vrijednosti prirode, ideja realnosti prirodnih ograničenja,
odbacivanje općenite razvojne putanje savremen industrijske civilizacije i emancipatorni impuls
zelene misije. Osuđuje socijalne i ekonomske nejednakosti, ugnjetavanje žena, militarizam,
centralzaciju, birokratizaciju. O pojavi zelenih postoje dvije interpretacije, kao političke
ekologije s kraja XIX i početka XX stoljeća i pojave 70-tih godina XX stoljeća. Prvi jep ovezan
sa reakcijama na darwinovski sistem evolcionog procesa, pa se kreira dualizam u kojem
koegzistiraju čovjek i priroda oboje podvrgnuti istom procesu evolucije. U ovom periodu se
kreira politika zelenih pa se njena reinkarnacija ideja s kraja XX stoljeća treba sagledavati tako.
Drugi period, doba 70-tih izbacuje politiku na centar pozornice, te dokazuje da se zelena politika
zgušnjava u ideologiju koja može sama po sebi da opstane, kako Freeden kaze ima i potrošače i
proizvođače. Ekologija (grč. οἶκος - oikos = dom, prebivalište + λογία - logos = nauka, znanje) –
nauka o životu u svom domu – proučava složene interaktivne međuodnose živih bića i sredine u
kojoj žive, uključujući živu i neživu prirodu. Proučava i načine i mogućnosti preživljavanja i
mijenjanja životnih zajednica i biosfere u cjelini. Pojam ekologija je uveo Ernest Haeckel
(1866).[1] Ekologija je prirodna i interdisciplinarna nauka, koja gradi svoje temelje u biologiji,
geografiji, geologiji, fizici, hemiji i matematici. U zadnje vrijeme, informatika igra veliku ulogu
u sintezi i sabiranju ekoloških podataka. Ekologija pokušava da pronađe odgovor i riješenje
brojnim problemima okoliša koji nas sve više okružuju. Nažalost, mnogi problemi današnjice su
antropogenog porijekla. Prijevoz, termoelektrane i sagorijevanje fosilnog goriva za razne svrhe
su odgovorni za više od 50% zagađenja zraka. Vode i tla sadrže sve veće količine raznih teških
metala i pesticida. Nuklearne elektrane proizvode velike količine radioaktivnog otpada, čija
manipulacija i odlaganje zahtijeva vrlo precizne mjere i standarde. Ovakvi problemi su samo par
primjera.[2][3][4] Ekologija se, dakle, suočava sa problemima interakcija žive i nežive prirode u
njenom okolišu, na lokalnoj i globalnoj razini. Odgovori nisu uvijek evidentni, ni jednostavni, ni
lagani. Ipak, sve više se širi shvatanje da čovjek nije neograničeni vladar prirodom i da je njen
integralni i neraskidivi dio. U tome je i sadržana obaveza da, kao u jedini prirodi nosilac
"materije koja kreativno misli", traži djelotvornija rješenja za budući opstanak sopstvene vrste i
života u cjelini.

 1Historija
 2Također pogledajte
 3Reference
 4Vanjski linkovi Historija

Ekologiju je vrlo teško svrstati kao ostale, egzaktne nauke, kao matematiku ili samo organsku
biologiju.

Početkom 20. vijeka, naučnici iz raznih disciplina su se postepeno suočavali sa problemima čiji
odgovor je zahtijevao sintezu iz dvije, ili čak tri razne nauke. Prije toga, hemičari su se bavili
isključivo hemijom, biolozi biologijom, fizičari fizikom. Početkom 1960-ih godina, čuveni
američki biolog, Rachel Carson, je napisala revolucionarnu knjigu, The Silent Spring (1962)
(Tiho Proljeće). Centralna tema ove knjige je bila žestoka kritika upotrebe pesticida DDT, koji je
prouzročio razne mutacije u brojnoj flori i fauni. Ova knjiga je zabilježila visok broj prodaja i
konzekventno je 'probudila' ekološku svijest. Ukratko rečeno, ekologija je rođena u 20. stoljeću,
mada se ipak može reći da su ekolozi, tj. da je ekološki prilaz problemima, postojao daleko prije
toga.
 prikaži

 p
 r
 u

Osnovne biološke nauke

[sakrij]

U tijeku je glasovanje i vijećanje o oduzimanju ovlasti neaktivnom administratoru. Traje do 16. prosinca
2018. godine do 22:30.

Kozmopolitizam
Izvor: Wikipedija

Jump to navigationJump to search

Ovo je glavno značenje pojma Kozmopolitizam. Za biljke i životinje koje žive na svim kontinentima
ili na većini njih, pogledajte kozmopolitska rasprostranjenost.

Kozmopolitizam (od grčkog: kosmos = svijet i polites = građanin) prema Hrvatskom

enciklopedijskom rječniku ideja je prema kojoj humani i prosvjećeni ljudi uspostavljaju odnose
bez obzira na nacionalne, vjerske i državne granice i unapređuju općeljudske odnose;
zagovaranje zajedništva, sloge ljudi i naroda cijeloga svijeta kao nadvladavanje nacionalnih,
međunacionalnih i drugih podjela. (Vidi i članak internacionalizam.) To je stav prema kojemu
su svi ljudi prije svega "građani svijeta", a ne pripadnici različitih kolektiva poput lokalnih,
regionalnih, nacionalnih i dr. zajednica.

Kozmopolit (grčki: kosmopolites = građanin svijeta) pristaša je kozmopolitizma; onaj koji sebe
smatra prije svega građaninom svijeta, a tek iza toga pripadnikom svoje nacije; onaj koji
općesvjetsko zajedništvo svih ljudi nadređuje nacionalnoj pripadnosti.

Kozmopolitizam kroz povijest

Ideja kozmopolitizma javlja se u antičkoj filozofiji u doba helenizma, osobito kod stoika.
Nasuprot prevladavajućem označivanja svih negrka kao barbara, stoici poučavaju da je mudrac
"građanin svijeta", da mu je domovina čitav svijet. Sličnom zaključku vodi i učenje Pirona iz
Elide, osnivača skepticizma.

U doba Rimskog Carstva, kad se na golemim prostorima s brojnim narodima uspostavlja

političko jedinstvo, ideja kozmopolitizma dobiva novi oblik. Istaknuti pojedinci zahtijevaju da
se ukinu razlike položaja naroda unutar Carstva; to se postepeno ostvarivalo, pa je sve više
pripadnika tih naroda dobivalo pravo rimskih građana.

U srednjem vijeku ideal jedinstva kršćana (barem na Zapadu, tj. području latinskog kršćanstva)
pod vlašću pape ili cara, te stvarno kulturno jedinstvo obazovanih ljudi (svi se na zapadu služe
latinskim) održavaju ideju i praksu kozmopolitizma.

U XIX. i XX. stoljeću, kozmopolitizam se javlja kao svjesna reakcija na nacionalizam. Niz
pojedinaca zastupa kozmopolitizam kao alternativu formiranju suvremene nacionalne svijesti i
nacionalnih država. Veže se uglavnom uz liberalni (ili građanski) svjetonazor.

U radničkom pokretu razvija se pod utjecajem anarhizma i marksizma ideja o solidarnosti i

jedinstvu proletarijata preko nacionalnih granica ("Proleteri nemaju domovine"); za nju se
koristi pojam internacionalizam.

acifizam je naziv za protivljenje ratu ili nasilju kao sredstvu rješavanja sporova. Pacifizam uključuje široki spektar pogleda od
običnog vjerovanja da se međunarodni nesporazumi mogu i trebaju rješavati mirnim putenjem do apsolutnog protivljenja korištenju
nasilja, pa čak i najobičnije prisile, pod bilo kavim uvjetima.
Pacifizam se može temeljiti na nečijim moralnim načelima, ali i na pragmatizmu. Načelni (ili deontološki) pacifizam se temelji na
uvjerenju da su rat, namjerno uzrokovanje smrti, nasilje ili bilo kakva vrsta prisile moralno neprihvatljivi. Pragmatički pacifizam ne
dijeli takve stavove, ali umjesto toga drži da uvijek postoje bolji načini rješavanja sporova, odnosno da je korist koju donosi rat
uvijek manja od njegove cijene.
Golub je neformalni izraz koji se, najčešće u politici, koristi za osobe koje nastoje izbjeći rat ili ga prihvatiti jedino ukoliko nema
nikakvih drugih alternativa. Mnogi od golubova sebe ne smatraju pacifistima, jer drže da je rat opravdan pod određenim uvjetima
(v. teorija pravednog rata). Naziv golub dolazi od priče o Noinoj arci, na koju je sletio golub kao simbol nade, spasa i mira.
Nasuprot golubovima se nalaze jastrebovi.

Slika Apoteoza rata Vasilija Verešagina (1871) se smatra jednom od najranijih umjetničkih izraza pacifizma.