Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje

(Preusmjereno s ADHD)

Prijeđi na navigacijuPrijeđi na pretraživanje

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima (literatura, internetske stranice itd.).
Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih izvora.

Klasifikacija i vanjske poveznice

MKB-10 F90.0

MeSH D001289 (engl.)

Medscape 289350, 912633 (engl.)

Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje ili poremećaj pozornosti s

hiperaktivnošću (eng. Attention Deficit and Hyperactivity Disorder, ADHD) je stanje za koje je
karakterističan vrlo visok stupanj motoričke aktivnosti kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti
uma. Iako se ADHD uglavnom smatra poremećajem, on to nije. Ljudi s ADHD-om najčešće su
vrlo inteligentni i izrazito maštoviti. Neuklapanje u običajena pravila i odredbe društva oko njih ih
čini na neki način nepogodnima, te se medicina bavi time u cilju "izlječenja" hiperaktivnosti.
U SAD-u postoje lijekovi koji mogu "smiriti" hiperaktivne ljude. Ti lijekovi djeluju na mozak ostalih
ljudi kao stimulansi. Jedan primjer lijeka za ADHD je Ritalin. Primjena Ritalina u SAD-u je vrlo
raširena. Razlog tomu je taj što većina ljudi kroz svoj razvojni period prolazi kroz razdoblje
hiperaktivnosti kojemu je cilj istraživanje okoline, a roditelji to vide kao "nenormalno".
ADHD najčešće nestaje nakon puberteta, ali kod nekih ljudi ostaje cijeli život. Za njih se može
reći da su "pravi" hiperaktivni ljudi.
Vrlo veliki broj poznatih znanstvenika, umjetnika i glumaca imao je ADHD: Albert
Einstein, Thomas Edison, Bill Gates, Wolfgang Amadeus Mozart, Leonardo da Vinci, Vincent van
Gogh, Salvador Dali, Alfred Hitchcock, Steven Spielberg, Tom Cruise, Jim Carrey, Henry
Rollins, Brendon Urie i Will Smith samo su neki od njih.[nedostaje izvor]
Iz svega navedenog proizlazi činjenica da su mnogi hiperaktivni ljudi korisni članovi zajednice, te
da njihovo stanje nije poremećaj koji zahtjeva psihijatrijsku dijagnostiku, te posljedično liječenje i
terapiju.
Većina ljudi u Hrvatskoj koji imaju ADHD nisu niti svjesni toga što im je, odnosno zašto drugačije
funkcioniraju od većine. Tom Cruise, ovako je objasnio svoje osjećaje: "Pitao sam se jesam li
normalna osoba ili idiot, pokušavao bih se koncentrirati (na stvari koje me ne zanimaju) ali nisam
uspijevao. Osjećao sam nelagodu, frustraciju i dosadu". Thomas Edison ovako se pak izrazio o
svojoj inovativnosti: "Da bi nešto izumio moraš imati dobru imaginaciju".

Sadržaj

 1Osobine
 2Emotivnost
 3Pojmovno razmišljanje i sanjarenje
 4Nepažnja
 5Hiperaktivnost
 6Impulzivnost
 7Mane koje mogu biti prednosti
 8Problemi unutar obrazovnog sustava
 9Dijagnostika
 10Hiperfokus
 11Maska
 12Izvori
 13Vanjske poveznice

Osobine[uredi VE | uredi]
 Dok su bila mala imala su snažne interese za određene stvari (okolini ponekad nerazumljive)
 Rade prebrzo i čine nepotrebne greške, a ne greške vezane uz neznanje, npr. u matematici
razumiju zahtjevan (kompleksan) zadatak i znaju kako doći do njegovog rješenja ali naprave
malu pogrešku tijekom njegovog rješavanja (npr. krivo zbroje dva broja), što rezultira krivim
rezultatom
 Teško im je razumjeti kolektivne upute, npr. profesorica kemije objašnjava neki zadatak na
ploči cijelom razredu, a učenik ga ne može razumjeti ne zato jer intelektom ne može shvatiti
što ona govori, nego jednostavno ne može pratiti takav način predavanja
 Snažno su usredotočeni kad rade ono što vole i to rade jako dobro
 Govore, pjevaju i šapuću samima sebi
 Nisu konzistentni; jedan dan mogu, drugi ne mogu
 Često mijenjaju planove
 Jako dobra percepcija, velika moć zapažanja
 Izrazito znatiželjni, ne zanimaju ih površna objašnjenja
 Preuzimaju rizik
 U odrasloj dobi ne motiviraju ih nagrade i novac, nego njihovi interesi

Emotivnost[uredi VE | uredi]
 Doživljavaju ono čime se bave cijelim svojim bićem
 Postaju strastveni u svojim interesima i pokazuju izrazitu znatiželju za određene stvari
 Loše funkcioniraju u stvarima nevezanim uz njihove interese
 Kada su pod emotivnim žarom i snažnim interesima ulaze u hiperfokus - stanje snažne
koncentracije

Pojmovno razmišljanje i sanjarenje[uredi VE | uredi]

 Ne razmišljaju linearno već pojmovno (u širinu), prvo se shvaća pojam, a zatim povezuju
detalji
 Često svoje misli izražavaju slikovitim primjerima
 Često budno sanjaju - borave u svojim mislima/podsvjesti
 Podsvjesni svijet je beskonačan/nema granica
 Lutajući um omogućuje im da na problem gledaju iz drugačije perspektive i time nalaze
kreativna rješenja

Nepažnja[uredi VE | uredi]
 Ne slušaju kad im se izravno obraća
 "Odlete" usred razgovora koji im nije zanimljiv
 Kratka koncentracija
 Problemi u organizaciji
 Brzo se dosađuju
Hiperaktivnost[uredi VE | uredi]
 Potreba za kretanjem (teško im je mirno sjedati), npr. bolje se osjećaju dok razgovaraju
tijekom šetnje nego npr. sjede u kafiću
 Teško im je mirno i tiho obavljati slobodne aktivnosti
 Često su u "pogonu" kao da ih pokreće motor

Impulzivnost[uredi VE | uredi]
 Daju odgovor na pitanje prije nego je ono do kraja postavljeno
 Imaju poteškoća sa čekanjem u redu
 Često prekidaju ili ometaju druge (upadaju u razgovor ili igru)

Mane koje mogu biti prednosti[uredi VE | uredi]

 Um koji je pun ideja i mašte teško je usmjeriti na monotone i jednolične stvari. Kada su pak
prisiljeni raditi ih um im odluta na vlastite misli (sanjare) i zato se doimaju nepažljivi
 Mogu uložiti izniman trud i volju u rješavanju problema čija tematika ih zanima, odnosno u
rješavanje većini "nerješivih" problema
 Impulzivnost, odnosno činjenica da prvo nešto naprave/kažu, a tek onda razmišljaju postavlja
ih u poziciju da mogu napraviti stvari koje većina ne može zbog prevelikih analiza i
razmišljanja o njihovoj izvedivosti - "Nisam znao da se to ne može napraviti"

Problemi unutar obrazovnog sustava[uredi VE | uredi]

Sustav u pravilu ne radi razliku između hiperaktivne i 'normalne' djece. Budući da su hiperaktivna
djeca u pravilu nemirnija, teže se koncentriraju na nastavno gradivo, sklonija su skretanju sa
teme (ometanju nastave) i upadanju u riječ (impulzivno reagiraju), etiketiraju se kao zločesta, loša
i problematična.
Budući da sustav ne iskazuje emocije/ljubav prema djetetu već na njega gleda kao dio kolektiva,
a ne osobu kojoj treba individualni pristup dijete je nerijetko frustrirano, roditelji ljuti, a profesori
nezadovoljni. Tada djeca mogu skrenuti u delikventno ponašanje koje nije
posljedica kriminalnog mentaliteta, odnosno općenite sklonosti kriminalu, nego ogorčenja
sustavom, te unutrašnjoj tuzi koja iz unutrašnje patnje prelazi vanjsku u agresiju. Zbog toga mogu
imati nisko samopouzdanje i osjećaj manje vrijednosti iz čega proizlazi vandalizam,
zlouporaba opojnih sredstava i promiskuitet.

Dijagnostika[uredi VE | uredi]
Najveći problem sa dijagnostikom ADHD-a proizlazi iz činjenice što se ADHD u pravilu
dijagnosticira djeci sa posebnim potrebama (smetnjama u razvoju) koja su istovremeno
impulzivna i imaju manjak koncentracije, iako njihovo stanje ne mora nužno biti posljedica ADHD-
a, odnosno simptomi ADHD-a su posljedica nekog drugog neprepoznatog stanja, oštećenja
ili autizmu sličnog poremećaja. Drugim riječima ADHD ili nije prava dijagnoza, samo je dio neke
druge (šire) dijagnoze, ili se pak radi o ekstremnom obliku ADHD-a.
Istovremeno ADHD se u pravilu ne dijagnosticira osobama koje su lagano hiperaktivne,
impulzivne i imaju manjak pažnje, ali čije ponašanje istovremeno ne predstavlja problem u
svakodnevnom životu, odnosno mogu najnormalnije funkcionirati unutar zajednice. Te osobe
najviše problema imaju unutar kolektivnog obrazovnog sustava, ali ne i u obiteljskom životu i
radnom mjestu. Ključna razlika između ove dvije skupine je u individualnosti, ovi prvi ne mogu
samostalno funkcionirati tj. živjeti, dok ovi drugi teže ka samostalnosti i odvajanju od
mase/kolektiva. Dok prvi izbjegavaju socijalizaciju općenito (neselektivno), drugi samo selektivno
odnosno traže ljude (prijatelje) sličnih interesa.
Hiperfokus[uredi VE | uredi]
Osobe sa ADHD-om osim manjka pažnje također imaju i tzv. hiperfokus. Slikovito objašnjeno,
većina 'normalnih' osoba 5 različitih tema može slušati sa podjednakom dozom koncentracije i
pokazivati podjednaku (ne)zainteresiranost za njih. Osoba sa ADHD-om pak 3/5 tema jedva
može pratiti i pokazuju nezainteresiranost za njih, dok su im one druge dvije izrazito zanimljive i
mogu o njima dugo raspravljati i ostati koncentrirane čak i nakon što 'normalnoj' grupi već odavno
dosade i požele se maknuti sa njih.
Drugim riječima osobe sa ADHD-om istovremeno funkcioniraju ispod i iznad prosječno ovisno o
tome da li im je tema o kojoj se raspravlja zanimljiva ili ne.

Maska[uredi VE | uredi]
Maska je nešto što svaka osoba koja ima ADHD mora nositi ako želi izbjeći društvenu osudu.
Naime, tijekom života, osoba pokušava svoju osobnost prilagoditi većini, odnosno biti što manje
upadljiva. Drugim riječima glumi zainteresiranost i ponaša se kao većina iako ona takva nije.
Npr. grupa ljudi sjedi na nekoj konferenciji (za okruglim stolom) u Europskom parlamentu gdje se
raspravlja o nekoj temi, međutim rasprava se oduži, postane premalo konkretna i ide se previše u
širinu. Osoba sa ADHD-om posljedično gubi koncentracija, nije više u stanju pratiti izlaganje i
osjeća izraziti pritisak i nelagodu, odnosno poželi izletiti iz dvorane jer to više ne može
slušati/izdržati. Međutim istovremeno zna da ako se digne i odšeta iz te prostorije (a svi drugi i
dalje sjede i mirno prate izlaganje) da će ispasti čudnom, nezainteresiranom i nekulturnom.
U tom trenutku osoba navlači "masku", i ne odaje svoj manjak koncentracije, nezainteresiranost i
nelagodu slično igraču pokera koji izrazom svoga lica ne odaje karte koje ima kod sebe. Drugim
riječima ostaje do kraja na toj konferenciji iako ju je jedva "izdržala", odnosno odglumi da joj je
predavanje bilo zanimljivo.
Osobe sa ADHD-om ne mogu promjeniti svoju osobnost, ali mogu svoje ponašanje prilagoditi
očekivanju okoline/kolektiva. Međutim navlačenje maske 'uspijeva' samo u slučaju da se osoba
nalazi u nekoj sredini ili društvu relativno kratko vrijeme. Budući da školovanje traje godinama
(samo osnovno osam godina), osobu koja se skriva iza maske profesori kad-tad "razotkriju" jer je
nemoguće toliko dugo glumiti. Da tragedija bude veća mala djeca budući da ne znaju da imaju
ADHD u početku niti ne znaju da moraju "navući" masku i odraditi/odglumiti svoju društvenu
ulogu - učenika.
Upravo suprotno pod pritiskom profesora i roditelja - pokušavaju promjeniti svoju osobnost, a
takvo što je za njih naprosto nemoguće, te u pravilu rezultira manjkom samopouzdanja,
osjećajem manje vrijednosti, brojnim frustracijama i maloljetničkom delikvencijom. Odnosno,
umjesto da se problem smanjuje, postaje sve veći, profesori sve više prigovaraju roditeljima, a
dijete tuguje u sebi i ne zna što bi sa sobom jer ga NITKO ne može razumjeti.
Zato je jako bitno ADHD što ranije prepoznati i tretirati, ali ne pokušajima nasilne promjene
osobnosti ili ljekovima, nego jednostavno objasniti djetetu njegov problem, odnosno da razlog
zašto ono takvo jest ne leži u njegovoj svjesnoj težnji ka takvom ponašanju (da upada u riječ, ima
manjak koncentracije), nego sindromu (skupu simptoma) koji su posljedica njegovog mentalnog
stanja odnosno ADHD-a