ILHAMIJIN “ILMIHAL” JEDAN JE OD

NAJSTARIJIH VJERONAUČNIH UDŽBENIKA

NA BOSANSKOM JEZIKU

Hamza RIDŽAL 

Medžlis IZ Žepče odlučio je publicirati Ilhamijin Ilmihal, a, prema riječima glavnog

imama Džafera ef. Gračića, Ilmihal bi trebao biti štampan u narednih mjesec dana. U
razgovoru za Stav Gračić je istaknuo da je Ilhamija u širem sloju društva poznat po
svojoj čuvenoj pjesmi Čudan zeman nastade, a da su druga njegova djela ostala u sjeni.
“Moja želja je bila da Ilhami-babu promoviramo kao naš, žepački brend. Preko Elvira
Duranovića sam saznao da u Gazi Husrev begovoj biblioteci postoje primjerci
Ilhamijinog Ilmihala, i tako smo došli na ideju da to štampamo”

 
Jedna od temeljnih formi prenošenja osnovnih istina islamskog vjeronauka unutar
orijentalno-islamske kulture bio je ilmihal. Prvi ilmihal na turskom jeziku pod
nazivom Mukaddime, piše dr. Elvir Duranović u tekstu Alhamijado ilmihal Abdulvehaba
Ilhamije Žepčaka, napisao je Iznikli Kudbuttin 1418. godine. “Nakon toga, napisani su
brojni ilmihali, a uporedo sa širenjem islama u našoj zemlji, proširila se tradicija
poučavanja osnovama islama uz korištenje ovih popularnih vjeronaučnih udžbenika.
S obzirom na to da su ilmihali općenito namijenjeni široj populaciji, a kako većina
muslimana u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmanske uprave nije razumjela turski i
arapski jezik, osnovna edukacija o islamu uglavnom se svodila na pūko memorisanje
vjerskih sadržaja. Takva situacija potrajala je gotovo do druge polovine XVIII stoljeća,
kada je javni poziv da se osnovno vjersko obrazovanje u mektebima izvodi na narodnom
jeziku uputio Muhamed Velihodžić Razi (1722–1786), autor moralno-didaktične pjesme na
bosanskom jeziku Čujete, djeco, svikoli, napisane za djecu i omladinu”, piše Duranović,
ističući da se, u isto vrijeme kad je Velihodžić pozivao na uvođenje narodnog jezika u
vjerske škole, u Žepču rodio znameniti Abdulvehab Ilhamija, autor jednog od najstarijih
ilmihala na bosanskom jeziku. Njegov je Ilmihal široj javnosti detaljno prezentiran kroz
rad Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka u posljednjem broju Anala Gazi Husrev-
begove biblioteke.
“ČUDAN ZEMAN NASTADE”
Ilhamija je jedan od najplodnijih bošnjačkih autora s kraja 18. i početka 19. stoljeća koji je
pisao na bosanskom jeziku. Rano je ostao siroče. Kako navodi Kasim Dobrača u

1
tekstu Tuhfetul-muṣallin ve zubdetul-haši’in od Abdul-Vehaba Žepčevije Ilhamije ,
Ilhamija u jednoj pjesmi bilježi da oca ne pamti, a da majke nema. Nakon završene Ferhat-
pašine medrese u Žepču, Ilhamija odlazi u Tešanj, gdje je od tamošnjeg muderrisa hadži
Abdullah-efendije Čankarije 1810. godine dobio idžazetnamu (pismenu dozvolu) da može
predavati hadis, tefsir i fikh, odnosno šerijatske nauke. U međuvremenu je Ilhamija
izučavao i duhovne nauke, i to u Fojnici, a duhovni učitelj najverovatnije mu je bio čuveni
Husein-baba Zukić, koji je presudno utjecao na oblikovanje usula (pravila)
nakšibendijskog tarikata u Bosni i Hercegovini.
Dugo je postojala dilema o Ilhamijinom duhovnom učitelju. Postoji i predaja po kojoj je
Sirri-baba bio Ilhamijin učitelj. Po drugoj, više vjerovatnoj predaji, njih su dvojica zajedno
učili kod Husejin-babe Zukića. Međutim, neki su autori doveli u pitanje Ilhamijinu vezu s
Husein-babom Zukićem. Naime, nedavno je pronađena izunama koju je Ilhamija uručio
Sirri-babi, a u kojoj spominje da je i šejh Husein-baba Zukić već ranije dao izunamu
(ovlaštenje) Sirriji, a da to sada čini i Ilhamija. Taj dokument ozbiljno dovodi u pitanje
vezu Ilhamije i Husein-babe Zukića, te ostavlja mogućnost da je Ilhamija imao silsilu
(duhovnu vezu) neovisnu od fojničke tradicije uspostavljene s Husein-babom Zukićem.
Jedno je sigurno: Abdurahman Sirrija i Abdulvehab Ilhamija bili su prijatelji i jedno
vrijeme svog života proveli su zajedno. “Okončavši formalno obrazovanje i usavršivši se u
duhovnim naukama, Ilhamija se posvetio predavanju učenicima i pisanju djela”, piše
Duranović, ističući da njegov pjesnički pseudonim Ilhami, po kojem je bio i ostao poznat
širom Bosne i Hercegovine, znači “nadahnuti”. Naravno, ne radi se tek o pjesničkom
pseudonimu, već o duhovnom imenu kakva su prisutna u tesavvufskoj tradiciji.
Ilhamija se nije libio kritizirati društvenu stvarnost, potkupljivu ulemu, neznalice među
dervišima i nepravednu vlast, a njegova energičnost i ustrajnost na tom polju nisu prošli
neprimijećeno. Bosanski vezir Dželal-paša prvo je pozvao Ilhamiju u Travnik 1821. godine,
da bi po njegovom dolasku naložio njegovo pogubljenje. Ukopan je u Travniku, gdje je
nad njegovim mezarom kasnije podignuto i turbe. “O mučkom ubistvu Ilhamije postoje
brojne legende i predanja. Muvekkit bilježi da je Dželal-paša nakon dugog razgovora
rekao Ilhamiji: ‘U našoj štali razbolio se jedan jahači konj. Baba, idi tamo i liječi ga!’
Ilhamija je predosjetio šta mu se sprema pa je paši rekao: ‘Dušu ne ispustio dok vlast ne
izgubio.’
Muvekkit dalje navodi da je godinu dana nakon Ilhamijinog pogubljenja Dželal-paša
smijenjen s dužnosti bosanskog vezira. Kada mu je stigao ferman o premještaju, on se
razbolio bolešću od koje nema lijeka. Umro je u teškim mukama. Poput Ilhamije, i Dželal-
paša sahranjen je u Travniku. Prema narodnom predanju koje se do današnjih dana
prepričava u Travniku, Ilhamija je prije smrti kazao Dželal-paši da će na njegov grob ljudi
dolaziti radi lijeka. I zaista, na mjestu gdje je ukopan Ilhamija i gdje se do 1959. godine
nalazilo njegovo turbe, prije nego što je zajedno s njegovim zemnim ostacima preneseno u
Potur-mahalu, sagrađena je današnja Kantonalna bolnica u Travniku. Na mezarju u Potur-
mahali Ilhamija je ukopan pored kabura Redžeb-dede, kojeg narodna tradicija u Travniku

2
veže za sultana Mehmeda el-Fatiha i njegov pobjedonosni pohod na Bosnu 1463. godine”,
navodi Elvir Duranović.
PISMENA OSTAVŠTINA U SJENI JEDNE PJESME
Ilhamija je jedan od rijetkih autora u Bosni i Hercegovini koji je pisao i na orijentalnim
jezicima, turskom i arapskom, i na narodnom bosanskom jeziku, arapskim pismom
(alhamijado). Pisao je prozu i poeziju, a njegov poetski opus obuhvata više od 100 pjesama
napisanih na arapskom, turskom i bosanskom jeziku. Ilhamija je jedan od rijetkih autora u
korpusu bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti koje nauka o književnosti
istovremeno određuje kao divanskog i kao alhamijado pjesnika.
Naime, Ilhamija je na arapskom i turskom jeziku pisao poeziju u kojoj se izražavao o
visokim duhovnim istinama, dok je na bosanskom jeziku, na arebici, pisao pjesme
moralno-didaktičkog i kritičkog sadržaja, namijenjene širokim masama. Nesvakidašnja je
Ilhamijina genijalnost, njegova sposobnost da vlastiti izraz prilagodi slušaocu / čitaocu, te
pjeva i piše u formama u kojima ga mogu razumjeti samo oni koji su dosegli visoke
duhovne stepene spoznaje, s jedne, ali i onaj najširi sloj publike, s druge strane.
Također, jedan dio njegovih pjesama jesu ilahije i kaside koje se i danas uče u tekijama, a
jedna od najpoznatijih jeste Ako pitaš za derviše svijeta. Njegova najpopularnija pjesma,
izrecitirana na hutbi u Ferhat-pašinoj džamiji u Žepču, jeste pjesma Čudan zeman nastade.
Upravo je ova pjesma, kako se navodi u usmenoj predaji, bila povod da Dželal-paša
pozove Ilhamiju u Travnik i naredi njegovo smaknuće.
Uz poeziju, Ilhamija je pisao i prozu. Napisao je dva prozna djela: jedno o namazu i
pobožnosti, pod naslovom Tuḥfa al-muṣallīn wa zubda al-hāš’in, i Ilmihal. “Koliko nam je
do sada poznato, u orijentalnim zbirkama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj sačuvana su
četiri rukopisa Ilhamijinog Ilmihala. Dva rukopisa nalaze se u Gazi Husrev-begovoj
biblioteci, jedan u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu, dok se kopija jednog
rukopisa nalazi u Orijentalnoj zbirci Arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u
Zagrebu. Čini se da je peti primjerak rukopisa Ilmihala, jedini prepisan još za života
Ilhamije, za sada izgubljen”, piše Duranović. Rukopis Ilhamijinog Ilmihala, pod brojem “R
– 2929” u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, široj javnosti predstavio je Ibrahim Kemura još
1975. godine u Glasniku VIS-a.
ILMIHAL NA BOSANSKOM JEZIKU
“Rukopis se sastoji od 30 listova veličine 16,5 x 11,5 s po jedanaest redaka na stranici. Papir
je debeo, hrapav, grub, tamnobijele boje, s vodenim znakom evropskog porijekla. Pismo je
nesh, na pojedinim mjestima vokaliziran. Pisan je nevještom rukom s mnogo
grešaka. Ilmihal je promijenio više vlasnika i mjēsta stanovanja. Njihova imena zabilježena
su na kraju rukopisa.
To su: Hasan Softić iz Radovja, neki Rizvić iz Palike, izvjesni Vuković iz Međurića, Salih
Pašić Živić iz Kozica i Munla Ibrahim iz Okolišta. Na početnoj stranici rukopisa
zabilježeno je uputstvo na bosanskom jeziku o tome kako postupati s mrtvacem. Ovaj

3
tekst dodan je naknadno što se može zaključiti po grafiji koja se razlikuje od one kojom je
pisan Ilmihal. Potom slijedi dova za zaštitu na arapskom jeziku, te Tundžina-salavat na
narednoj stranici. Na kraju teksta Tundžina-salavatazabilježena je 1253. h. g./ 1837/38.
godina. Ista godina zabilježena je na kraju Ilmihala. Kemura primjećuje da je rukopis
veoma nečitak, a cijelo djelo pisano je s takvim gramatičkim greškama pri pisanju i tako
slabim znanjem iz arapskog pisma da se tekst ne može ozbiljno uzimati kao osnov na
kojem bi se gradila neka karakteristična ili generalna pravila o alhamijado pismu”, piše
Duranović.
Drugi primjerak Ilmihala u Gazijinoj biblioteci dio je zbirke rukopisa koju je biblioteci
poklonio Osman Asaf Sokolović. “Prvo djelo u zbirci je Ilhamijin Ilmihal, koji obuhvata 22
stranice od 1b-21b. Na prvoj stranici Ilmihala iznad Bismile naknadno je dopisan
naslov Ilmihal Busnevi. Tekst je najvećim dijelom vokaliziran i čitak. (…) Uz četiri
sačuvana primjerka Ilhamijinog Ilmihala, poznati su nam neki podaci i o petom rukopisu
koji još uvijek nije pronađen. Nadamo se da će i ovaj rukopis ugledati svjetlo dana i biti na
raspolaganju istraživačima, pogotovo ako se zna da je to za sada jedini poznati
rukopis Ilmihala prepisan u vrijeme dok je autor još uvijek bio živ.
U tekstu Ahmed Karahodža (Abdulvehab), objavljenom u Gajretu 1934. godine, Osman
Asaf Sokolović piše kako je 1933. godine Glavni odbor ‘Gajreta’ uputio dopis svim
pododborima da rade na sakupljanju važnijih dokumenata iz naše prošlosti. Između
ostalih, na ovu akciju odazvao se kadija Derviš-ef. Buturović, koji je sabrao nekoliko
interesantnih dokumenata. Među njima je bio rukopis veličine 22 x 15 cm koji je
sadržavao: Sarf (Gramatiku arapskog jezika), Bosna-lugati(Bosansko-turski rječnik) s
razgovorima na 18 stranica i nepotpun Ilmihal na našem jeziku od Žepčaka hadži
Abdulvehhaba (34 stranice). Sve tri knjige prepisao je Ibrahim, sin Fazlin, u Fojnici 1218. h.
g., odnosno 1803/04. godine. Dakle, ovaj rukopis nastao je u Fojnici, koju je u to doba
sigurno posjećivao Abdulvehhab Ilhamija. Prijepis rukopisa najvjerovatnije je nastao na
osnovu originala ili neke od prvih kopija originala. Na osnovu ovog rukopisa također
znamo da je Ilhamija svoj Ilmihal napisao krajem XVIII ili neposredno početkom XIX
stoljeća”, ističe Duranović.
NEKE SPECIFIČNOSTI ILHAMIJINOG “ILMIHALA”
Pogledamo li strukturu tradicionalnih ilmihala, piše Duranović, vidjet ćemo da oni, uz
manja autorska odstupanja, slijede isti obrazac. Na početku se uvijek prvo govori o
imanskim šartima, odnosno imanu (vjerovanju), zatim o islamskim šartima, tj. islamu
(prakticiranju vjere) i na kraju svakog ilmihala upućuju se savjeti o lijepom ponašanju
(etici), odnosno ihsanu. Abdulvehab Ilhamija Žepčak u svom je Ilmihalu slijedio
uspostavljeni obrazac. Poštujući strukturu većine ilmihala, on u prvom poglavlju navodi i
objašnjava pedeset i četiri farza koja svaki vjernik treba znati kako bi se spasio od
džehennemske vatre.“
Tako je, naime, kako kaže Ilhamija, najlakše naučiti osnovne istine vjere i obavezne
propise islama bez kojih se neka osoba ne može smatrati muslimanom. Shodno

4
tradicionalnoj metodologiji, koja se u našim krajevima održala do kraja XX stoljeća,
Ilhamija pedeset i četiri farza obrađuje bez referiranja na Kur'an ili Sunnet”, piše
Duranović, ističući da je to odraz nekritičkog duha koji je podrazumijevao da se vjerske
istine uče napamet, bez dubokog promišljanja o njima. Međutim, upravo je ilmihal, kao
osnovni stepen vjeronaučnog znanja, forma od koje ni u Ilhamijinom vremenu, a ni danas,
nije traženo kritičko promišljanje, već iznošenje osnovnih temelja vjerovanja.
Kao i drugi autori tradicionalnih vjeronaučnih udžbenika u Bosni i Hercegovini, i Ilhamija
ne prešućuje da pripada hanefijskoj školi u fikhu i maturidijskom u akaidu. Ipak, njegov
je Ilmihalspecifičan, a ta se specifičnost ogleda i u načinu razumijevanja i interpretiranja
imanskih šarta. “Interesantan je Ilhamijin pristup kod nabrajanja imanskih šarta. Naime, u
savremenim ilmihalima uobičajeno je da se djeca u mektebu poučavaju vjerskim istinama
riječima: Ja vjerujem u Boga, u Božije meleke, u Božije kitabe itd. Osoba se na taj način
poučava da postoji Bog, Njegovi meleci, Njegovi poslanici itd. Za Ilhamiju je, s druge
strane, postojanje Boga, meleka i poslanika neupitno, pa on, nabrajajući imanske šarte, piše
da je dužnost svakog vjernika: ‘Bogu vjerovat, melećima vjerovat, ćitābima vjerovat,
Pejgamberu vjerovat…’, čime se značajno mijenja pozicija osobe koja se poučava od one
koja tek uči da postoji Bog, objave i poslanici, do osobe koja vjeruje da je sve što je od Boga
i Božijih poslanika istina”, ističe Duranović.
Nakon nabrajanja obaveznih vjerskih propisa, Ilhamija u drugom poglavlju govori o tri
sifata ili svojstva koja karakteriziraju islamsko vjerovanje u meleke, objave, Kur'an,
poslanike, Muhammeda, a. s., Kijametski dan i sudbinu. Treće poglavlje sadrži ukupno
162 savjeta o džennetskim uživanjima i načinima njihovog dosezanja, džehennemskim
strahotama i načinima njihovog izbjegavanja, pobožnosti, lijepom ponašanju, sustezanju
od prolaznih užitaka ovog svijeta, izboru bračnog druga, poštovanju roditelja i vjerskih
učenjaka, važnosti znanja i pokuđenosti neznanja, dovi…
“Nakon što je iz raznih oblasti vjerskog i svakodnevnog života obradio po tri korisna
savjeta, Ilhamija u četvrtom poglavlju nastavlja u sličnim ritmu, ali sada savjete ne dijeli
lično već ih kroz formu: “I ja troje najvolim…” pripisuje Muhammedu, a. s., četverici
pravednih halifa, članovima Poslanikove, a. s., porodice, i poznatim melecima: Mikailu,
Israfilu, Azrailu i Džebrailu, te Uzvišenom Bogu, dž. š. Ilhamija poglavlje završava
navodeći troje koje on najviše voli”, objašnjava Duranović.
U petom poglavlju Ilhamija kroz poučnu Hikaju o četiri hedije smrti, i danas veoma
popularnoj u usmenoj tradiciji Bošnjaka, čitaoca podsjeća na neminovnost okončanja
ovozemaljskog života. Dodatak Ilmihalu mudri su savjeti Ilhamijinog muderrisa
Karahodže o četiri kajanja, koja je Ilhamija očito zabilježio kako bi odao počast svom
učitelju. Na kraju knjige Ilhamija govori o vrijednosti Ilmihala i podsjeća one koji ga budu
čitali i učili po njemu da se mole za oprost njegovih grijeha. Specifičnost ovog Ilmihala,
pored pristupa vjeronaučnom znanju, svakako je i bosanski jezik. Ovaj će Ilmihal, stoga,
biti zanimljiv ne samo vjerskim službenicima i poštovaocima Ilhamijinog nasljedstva već i

5
antropolozima i lingvistima koje zanima upotreba bosanskog jezika s kraja 18. i početka
19. stoljeća.
“ILMIHAL” USKORO U ŠTAMPI
“Na osnovu navedenog, može se konstatovati da Ilhamijin Ilmihal nije pisan formom
pitanje – odgovor, uobičajenom za žanr alhamijado vjeronaučnih udžbenika, niti nudi
dovoljno informacija potrebnih za izvršavanje osnovnih vjerskih dužnosti, kao što je to,
recimo, slučaj s Huminim ili Ramićevim ilmihalima. Sadržaj Ilmihala otkriva stvarnu
svrhu zbog koje je napisan i publiku kojoj je namijenjen. Ilhamijin osnovni cilj jeste da
pouči svoje sunarodnjake koji ne znaju turski ili arapski jezik temeljnim istinama vjere, a
potom da im očinskim savjetom omili vjeru, podstakne na učenje i djelovanje i upozori na
štetne i negativne pojave koje bi ih mogle odvesti u propast. To je cjeloživotno znanje koje
Ilhamija ne nudi samo maloljetnim polaznicima mekteba, čini se njima najmanje, već je
namijenjeno omladini i starijim generacijama”, zaključuje Duranović.
Stoga je Medžlis IZ Žepče odlučio publicirati Ilhamijin Ilmihal, a prema riječima glavnog
imama Džafera ef. Gračića, Ilmihal bi trebao biti štampan u narednih mjesec dana. U
razgovoru za StavGračić je istaknuo da je Ilhamija u širem sloju društva poznat po svojoj
čuvenoj pjesmi Čudan zeman nastade, a da su druga njegova djela ostala u sjeni. “Moja
želja je bila da Ilhami-babu promoviramo kao naš, žepački brend. Preko Elvira Duranovića
sam saznao da u Gazi Husrev-begovoj biblioteci postoje primjerci Ilhamijinog Ilmihala, i
tako smo došli na ideju da to štampamo. Dakle, Medžlis Žepče će biti izdavač Ilmihala. Mi
već imamo manifestaciju ‘Ilhamijini dani’ i ponosimo se što baštinimo sjećanje na ovog
znamenitog velikana. Publiciranje Ilmihala također smatramo činom afirmiranja
nasljedstva ovog velikana, a time ćemo i mnogim Žepčacima otkriti Ilhamiju i njegovog
djelo”, kaže Gračić.
Tokom pripreme za štampanje, Gračić je saznao za drugo Ilhamijino prozno djelo, pisano
na turskom jeziku, te je u razgovoru za naš časopis otkrio da i to planira prevesti i
publicirati u izdanju Medžlisa Žepče. “Ja sam oduvijek bio fasciniran Ilhamijom i
njegovim djelom. Radi se o velikanu koji je uspio objediniti šerijatsku i tarikatsku
naobrazbu, djelovati i kao hatib, i kao profesor u medresi, i kao sufija. Po mom mišljenju,
to su istinske sufije, to su naši vjerski klasici. Ilhamija je bio izuzetno vezan za svoj narod,
razmišljao je o njegovim potrebama i načinu prakticiranja vjere u uvjetima u kojima je
živio. Čini mi se da je on društvo razumijevao poput reformista koji su došli kasnije,
nakon njega, a koji su isticali da Bog neće pitati nas kako su ashabi čitali Kur'an, već kako
smo to mi činili”, poručuje Gračić.

6
7
8
Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima — istočnjački
motivi i bošnjački talenat
Uvod
Kada je Bosansko kraljevstvo osvojeno i Bosna priključena Osmanskom carstvu, za
Bošnjake počinje novo doba, koje će, barem kada je književno stvaralaštvo u pitanju,
iznjedriti brojna imena vrijedna spomena i literaturu koja će biti dokaz postojanja
bošnjačke književnosti unatoč činjenici da nije pisana na bosanskom jeziku.

Od 1463. do polovine 19. stoljeća, Bošnjaci će pisati poeziju i prozu na turskom (koji je bio
ujedno i službeni) i perzijskom jeziku, a što je sasvim prirodno, u religijskom pogledu
arapski jezik će biti jedini jezik. Dakako, Bošnjaci će komunicirati na svome bosanskom
jeziku, u narodu će se i dalje upotrebljavati bosančica kao narodno pismo, a razvit će se i
poseban oblik književnosti — alhamijado književnost pisana arebicom, pismom koje je bilo
narodna varijanta arapskog pisma. (O prozi na orijentalnim jezicima i alhamijado
književnosti bit će govora u sljedećim člancima)

Književna paradigma se mijenja, Bošnjaci raskidaju veze kao i Bosna sa srednjovjekovljem

i okreću se ka naprijed i za razliku od susjednih zemalja i evropskih država, bošnjačko
stvaralaštvo bit će prožeto orijentalno-islamskim motivima, odnosno divanskom i unutar
nje sufijsko-tesavvufskom i laičkom poezijom, dok su u isto vrijeme u Evropi vladali
humanizam i renesansa, kasnije barok, klasicizam, prosvjetiteljstvo, romantizam i
realizam.

U tom pogledu, bošnjačka književnost će se razvijati u pomenutom sufijsko-tesavvufskom

i orijentalno-islamskom duhu za razliku od Evrope koja će za četiri stoljeća promijeniti
nekoliko stilskih formacija, a Bošnjaci će se tek osvajanjem od Austro-Ugarske okrenuti
Zapadu i stvaranju na vlastitom jeziku i za relativno kratak period morat će nadoknaditi
kašnjenje za evropskom književnosti.

Koliko je sufijsko-tesavvufska poezija izuzetna svjedočila je zainteresiranost velikog

Goethea koji je čitajući tu literaturu otvorio vrata Zapada, mističnom, filozofsko-
religijskom i duhovno naprednijem Istoku.

Osobine i forme književnosti na orijentalnim jezicima

Iako se očekuje da je religija bila prisutna u ovim formama od samog začetka, to nije bio
slučaj, jer su i Perzija (današnji Iran) i Saudijska Arabija imali svoje predislamsko
razdoblje, a u pjesničke forme su ušli religijski motivi. Pjesnici su poznavali mitologiju
predislamskog doba pa će tako i ti motivi krasiti njihove stihove (Medžnun i Lejla,
Džemšid, Anka-ptica, Behram, Širin, Ferhad i dr.)

Jedan od najboljih književnih teoretičara sa područja bivše Jugoslavije Zdenko Lešić, kada
je riječ o orijentalnim pjesničkim formama vrši podjelu na sljedeći način:

9
Gazel (perzijski ghazal) vrsta je pjesme koja je nastala u arapskoj poeziji, ali su je proslavili
perzijski pjesnici Saadi i Hafiz u XIII, odnosno XIV stoljeću. Sastoji se od pet do petnaest
dvostiha (bejtova) s istom rimom prevedenom kroz sve strofe po shemi aa ba ca da itd…
U početku je to bila ljubavna pjesma, melanholičkog tona, koja je izražavala tugu zbog
rastavljenosti od voljenog bića, a onda se sve više ispunjavala osjećajem mistične ljubavi
prema Bogu.

Rubaija (arapski rubai, “četverostih”) kratka je pjesma od četiri stiha s rimom aaba. Po

sadržaju je najčešće bekrijsko-erotske inspiracije što je približava anakreontici.
Popularizirao je perzijski pjesnik Omer Hajjam (XI st.) čija je slavna zbirka Rubaije jedno
od najznačajnijih djela perzijske poezije.

Kasida ( arapski qasida) duža pjesma koja je nastala među arapskim beduinima i koja je,
uz gazel, bila najomiljeniji pjesnički oblik u divanskoj poeziji. Sastoji se od najmanje 15, a
najviše 99 dvostiha, koji se rimuju kao u gazelu. Može imati karakter pohvalne pjesme, ali
i pjesme kojom se nešto kudi, pjesme u slavu znamenitih ljudi, ali i pjesme tužbalice.

Mesnevija je duga pjesma komponirana u nerimovanom dvostihu. Mističko-didaktički

spjev Mesnevija Dželaludina Rumija, sastavljena je od 25.000 stihova, postala je uzor
mnogim kasnijim orijentalnim pjenicima, koji su svoja razmišljanja i pouke slagali u takve
spjevove.

Nazira je pjesma spjevana po uzoru na pjesmu nekog drugog pjesnika, ali s  vlastitim
sadržajem. Ona nema svoju formu, već je preuzima od svog uzora. Ali već ta
metatekstualna operacija čini je posebnom vrstom pjesme.

Ilahija je pobožna pjesma u slavu vjere i Boga, napisana i pjevana s ciljem zadobijanja
Božije milosti, često s izrazima derviške (mevlevijske) mističke ljubavi prema Bogu.
Popularna je među Bošnjacima, a najistaknutiji bošnjački pjesnici ilahija su Muhamed
Hevaji Uskufi (XVII st.) i Abdulvehab Ilhamija (XIX st.).

Valja istaći kako je divanska književnost bivala književnošću za uske intelektualne

krugove i nazivala se također i dvorskom književnošću. Prof. dr. Lamija Hadžiomerović i
Emina Memija su u predgovoru Poezije Bošnjaka na orijentalnim jezicima o divanskoj
književnosti pisale sljedeće: ” Divanska poezija ima svoje zakonitosti kojih su se
pridržavali svi koji su joj pripadali. Ona baštini dosta Iranaca i Arapa, ne samo u formi
nego i u tematici i leksici. Zato je stvaranje ove književnosti od autora zahtijevalo ne samo
poznavanje filozofije, filozofije islama, tradicije i historije, nego i perzijskog i arapskog
jezika.”

Dalje kada je riječ o divanskoj književnosti one objašnjavaju:”Divansko pjesništvo počiva

na bejtu (dvostihu) koji je zasebna sadržajna cjelina, poruka, pa se može izlučiti iz pjesme,
a da zadrži svoj smisao i značenje i da ne naruši arhitektoniku cjeline. Divan — zbirka te
poezije — je komponiran po određenim uzusima i zadatim vrstama. Potpun divan
sastavljen je više od deset različitih žanrova poredanih po tematskoj hijerarhiji. Gotovo
obavezno je da svaki divan sadrži tevhid ili tehlil kao uvod u cjelinu. U njemu pjesnik
očituje Božije jedinstvo i pjeva u Njegovu slavu, a zatim obično iznosi svoje meditacije o

10
smislu svijeta i ljudskog postojanja. Slijede zatim munadžat i nat, ode Bogu i Poslaniku
Muhammedu.”

Nešto slično srednjovjekovnim zapisima na stećcima imat ćemo i u orijentalno-islamskoj

kulturi što će se zvati tarih (povijest, datum), a koji će se ispisivati prilikom određenih
historijskih događaja, naročito kao spomen-obilježje, bilo da je riječ o nečijem rođenju,
smrti, početku izgradnje nekog objekta i slično. U poeziji se takav oblik naziva epitaf.

Sufijsko-tesavvufska poezija

Na prostore Bosne i Hercegovine sufizam kao put razumjevanja islama i njegove

implementacije dolazi sa Osmanskim carstvom gdje će se duboko ukorijeniti i ostati
prisutan i do danas u bošnjačko-muslimanskoj tradiciji. Osnivat će se tarikatski redovi i
graditi tekije, a najpoznatiji u Bosni i Hercegovini su svakako mevlevijski, odnosno
nakšibendijski tarikat. Prvu tekiju je podigao Isa-beg Ishaković 1462. godine u Sarajevu.

Sufizam odnosno tesavvuf dva su termina i u suštini označavaju isto. Tesavvuf se kao
nauka ili grana islama izučava i na islamskim fakultetima i najkraće rečeno predmet
njenog izučavanja je duhovni i moralni odgoj po uzora na Poslanika a.s., a sufijom se može
nazvati učitelj ili osoba koja teži ka duhovnom islamskom odgoju.

Autor ovog teksta se neće baviti teološkim aspektima i analizama kada je u pitanju
tumačenje islama i tzv. “pravog puta”, sufizma kao pravca, tesavvufa kao nauke. U
književnoumjetničkom pogledu sufijsko-tesavvufska poezija ostaje vezana za vjeru što je i
njen primarni cilj, međutim, ona sintetizira vjeru, pjesnikov talenat i znanje, obiluje
brojnim metaforama koje se na prvi pogled kose sa islamskim tumačenjem i predmet
teoloških rasprava često biva njeno nerazumjevanje.

(…)U meni je suština svih 18.000 svjetova

Ja sam mikrokozmos iz kog je potekao makrokozmos.
Ja sam čuvar poprišta ljubavi
i danas sam drugi Ešref!
Ja sam odraz Alijine tajne,
od svega sam viši ja! Abdurahman Sirrija
Sufijsko-tesavvufska poezija objedinjuje i dva najveća islamska pravca sunnizam i šiizam i
mjesto je pomirenja između ovih dvaju pravaca. Slavi se i Kur'an kao Allahov govor i
Poslanik a.s. kao najsavršenije biće i uzor do Sudnjeg dana.

O Mi'radžska noći sveta! I Svevišnji tebe štuje

Prvi ajet sure Isra’ tvoju vrijednost potvrđuje.

Na sunčeve zrake duvak kad večernja

rumen skova
Zvijezde nebo tad posuše  s bezbroj
alem-kamenova.  Alaudin Sabit Užičanin

11
Osobine sufijsko-tesavvufske poezije su misticizam, asketizam i panteizam (tzv. Jedinstvo
bića).  Ova je poezija hermetična, simbolična i alegorična i njeno razumijevanje treba biti
slojevito kako se ne bi upalo u zamku prilikom tumačenja.

(…) Moj užitak to si Ti, moje lice to si Ti

Moje oči to si Ti, u mojoj ljubavi si. Abdulvehab Ilhamija

Harabat (ruševina, ali u poeziji je to mejhana), ljubav, vino, opijenost, krčmarica (šejh) su
motivi koji se često spominju, pri čemu je vino znanje, Ljubav jest jednako Allah, dakle
alegorija na društvo koje teži ka znanju i ljubavi prema Allahu.

Dođi na mjesto Harabata da šetamo,

Da tamo gledamo krčmaricu mladu, dođi.
Da žrtvujemo razum, srce i vjeru za
luk njenih obrva,
Da dušu stavimo štitom od strijele
njenih trepavica, dođi. Husein Lamekanija

Kaplja i more, takozvana fena (nestajanje) je još jedan motiv, gdje lirski subjekt nestaje u
Božijem sveprisutnošću, gdje svojom poezijom prelazi u transcedentalno, a ovozemaljsko
postaje nebitno.

Ja sam oblikom kaplja, ali sadržinom more!

U meni je cijeli svijet, ja sam svijet
i njegova sadržina. Abdurrahman Sirrija

Primjer nestajanja ogleda se i u simboličkom odnosu leptira i svijeće, gdje je svijeća Božija
svjetlost i mjesto iščezavanja lirskog subjekta, a leptir sam lirski subjekt koji žudi za tim
svjetlom.

(…) Ili je to leptir koji je na plamen

ljepote ljubavnice
Sebe bacio, pa izgorio i duša mu izašla? Muhamed Karamusić Nihadija

Najveći utjecaj na bošnjačku književnost u ovom periodu imali su Saadi Širazi i Dželaludin
Rumi, autori dvaju dijela koji su i u evropskim književnim krugovima postali izuzetno
poštovani. Saadijev Đulistan i naravno Rumijeva Mesnevija, uz mističnu, senzibilnu i
duhovnu poeziju i jednog i drugog pisca. Svoje mjesto u Bosni i Hercegovini i samoj
Evropi dobit će i Omer Hajjam čije je tekstove prevodio Safvet-beg Bašagić.

Bulbulistan (Bašča slavuja) je najzačajnije djelo ovog perioda koje je na perzijskom jeziku
napisao Fevzija Mostarac u 18. stoljeću. Bulbulistan je pisan po uzoru na Saadijev Đulistan,
prepun je misticizma, mudrosti i savjeta.

Nemoj da se uzalud hvališeš strpljivošću,

napravi probu na sebi kad budeš u srdžbi.
Ako tvoje tijelo potvrdi tvoje riječi
Tada se i sam možeš pohvaliti (Iz Bulbulistana)

12
Laička poezija

U odnosu na sufijsko-tesavvufsku, laička poezija predstavlja opusom siromašnije

stvaralaštvo i stilski je dosta prostije, jednostavnije. Nema tu maestralnih stilskih figura i
hermetičnosti, u fokusu su “romantičarski” opisi gradova, lirski subjekt opisuje svoja
unutarnja osjećanja, komentira svijet oko sebe i stavlja se u poziciju kritičara. Vrlo često je
lirski subjekt jednak autoru o čemu i svjedoče pjesme u kojima lirski subjekt, odnosno
pjesnik iznosi utiske o gradovima.  Ako se pjeva i o ljubavi, poezija se čita lahko, shvaća se
poruka već na prvom nivou, nije potrebno tzv. raslojavanje, kao kada su neki alegorični
stihovi u pitanju.

Tarih je u spomen na šejha ili poznatu ličnost bio aktuelan u okviru ove poezije.

Pjesnici su često pisali i jednu i drugu poeziju, kao što su Derviš-paša Bajezidagić,
Abdulvehab Ilhamija, Mehmed Mejlija Guranija i dr.

O glupane svih vremena što Bošnjake grdiš

Neznalice bezvijedni neznanjem se dičiš!

Ti Bošnjaka neznalicom smatraš,

ama sebe učenim!
S teškim pitanjem dođi meni,
da ti ga protumačim. Mehmed Rešdi

Ko bi mogo opjevati redom

sve ljepote divnoga Mostara
zar se čudiš, srce, što ga ljubim
sa ljubavlju sinovskoga žara? Derviš-paša Bajezidagić

Nadgrobni tarih Mustafe-efendije Čurčića u Sarajevu:

O smrti,
Ovaj grob je džennetska bašča,
U kojoj počiva odabrani čovjek,
Čurčić Mustafa-efendija,
neka je na njega Božija milost,
I neka mu Istiniti podijeli mjesto
u džennetu među hurijama
Šakir mu izreče potpuni hronogram:
Mustafa je otišao milosti Božijoj. Muhamed Šakir Muidović

Napomena:

Književni historičari su dosad našli tekstove oko tridesetak autora iz ovog perioda, a ovdje
ćemo spomenuti samo neke: Zijaija Mostarac, Ahmed Vahdetija Bošnjak, Derviš-paša
Bajezidagić, Medžazija Mostarac, Muhamed Nerkesija, Hasan Kaimija, Alaudin Sabit
Užićanin, Fevzija Mostarac, Abdulvehab Ilhamija, Fadil-paša Šerifović, Abdurrahman

13
Sirrija i jedina pjesnikinja koja je živjela i pisala u drugoj polovini 19. stoljeća Habiba
Stočević-Rizvanbegović čija je poezija bila uglavnom ljubavnog senzibiliteta.

Literatura:

Zdenko Lešić, Teorija književnosti, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2005.

Lamija Hadžiosmanović, Emina Memija, Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima,

Preporod, Sarajevo, 1995.

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza

14