XII Rana Sholastika

Neoplatonizam u hrišćanstvu –
Joaness Scotus Eriugena – najznačajniji filozof i dijalektičar rane sholastike.
Unio neoplatonizam u hrišćanstvo, s primjesama grčkog misticizma neoplatoničara
Dionizija Aeropagite.
De Divisione Naturae 867. godine – Eriugena uzeo sadržaj Svetog Pisma kao predmet
istraživanja i objašnjavao ga u duhu neoplatonizma i misticizma. – Spaljeno 1210. i 1225.

Metod filzofiranja
Eurigena je u svom djelu „O podjeli prirode“ pisao da u istraživanju problema treba poći
do najopštijeg, a zatim preko opšteg doći do pojedinačnog/posebnog.
U istraživanju postanka svijeta i čovjeka može se ići dvojakim putem. Prvi je autoritet
crkve i njenih teoretičara, a drugi je samostalno ljudsko mišljenje.
Razum je bio prije autoriteta, pa je od njega i važniji. Slab je onaj autoritet koji nije
potkrijepljen razumom – a razumu, jer se oslanja na svoje vlastite snage, nije potrebno
odobravanje autoriteta. Pravi autoritet nije ništa drugo nego istina pronađena razumom -
Eriugena
Eriugena ne sumnja u sadržaj dogmi. Kae da je teologija prvi i najvažniji dio mudrosti,
ali iapk sav njen sadržaj treba i razumski istražiti.

Objašnjenje prirode(bitka)
Za Eriugenu priroda je opšte ime za sve, što jest i što nije. Pojam prirode jednak je pojmu
bitka i on obuhvata sve načine postojanja.
Oni se dijele na 4 stepena i međusobno se razlikuju kako po svom sadržaju tako i u svom
djelovanju:
1.) Prvi stepen je priroda koja stvara, a nije stvorena (Bog)
2.) Drugi stepen je priroda koja je stvorena i koja stvara (Ideje kao uzrooci u Božjem
umu)
3.) Treći stepen je priroda koja je stvorena, ali ne stvara (Naš svijet i priroda)
4.) Četvrti stepen je priroda koja niti stvara niti je stvorena, jer se sve u nju vratilo i
nema više potrebe za ponovnim stvaranjem
To su sve stepeni Boga, jer Eriugena Boga ne zamišlja kao posebnost izvan svega – nego
je za njega sve zajedno Bog.

Eriugena najprije pokušava da na Boga primijeni 10 Aristotelovih kategorijs – i dolazi do

rezultata da se o Bogu ništa ne može reći, što on jeste (negativna teologija).
Da li je Bog bio prije nego što je sve stvorio?
Ako kažemo da, tada je stvaranje nešto što je kasnije nastalo i nije s njim jednako,
esencijalno. To znači da bi se Bog sastojao iz esencije i slučajnog.
Iz tog Ariugena zaključuje da Bog nije bio prije svoje tvorevine, jer u obratnmo slučaju
njegova tvorevina ne bi bila s njim jednako vječna i jednako bitna.
Dakle, Bog je sve u svemu jer ničega nema osim njega – on u sebi sve sadrži i on je sve.
Ali time Bog sadržajno nije nikako određen – jer je on uvijek viši od onog što bi se o
njemu reklo, - iz čega proizlazi da se za Boga moe reći da je on ništa, ali ne u smislu
ničega, nego nečega koje opet nije određeno nešto, nego nešto iznad toga neštog, koje se
time negira i postaje ništa, koje kao takvo jeste iznad svega kao nečega, a opet je ništa jer
nije nešto.

S tim u vezi dolazi Eriugena do problema Božjeg stvaranja iz ništa. Gdje je bilo to ništa?
Nije u Božjoj riječi jer bi tad bilo nešto.
To znači da ni u Bogu ni izvan njega nema i nije bilo mjesta za ništa, a ipak se vjeruje da
je Bog stvorio sve iz ništa. To ništa nije tada ništa drugo nego Bog, i on je stvorio sve iz
sebe, pa je svaka tvorevina i vječna i postala. Ali to nije u skladu s razumom, jer ako je
nešto vječno tada nije postalo.
Izlaz iz toga Eriugena nalazi u izjavi da je u Božjoj riječi uvijek sve, a počinje tek
stvaranjem u vremenu. To bi značilo da se Bog ispoljava u onome što je stvorio. Ako se
Bog od toga razlikuje tada je to dvojstvo, a ako se ne razlikuje tada je Bog sam sebe
stvorio.
Dakle, Bog je sam u sebi i ne razlikuje se od svoje tvorevine, jer izvan Božje prirode
ništa ne postoji.

Bog dakle ne zna šta je on, kad nije nešto. Dakle on nije samo za ljudski um neshvatljiv,
već i za samog sebe – zbog toga što ne spada u područje nečega. Ako bi on sebe i
spoznao, tada bi opet pokazao da nije neograničen ni neshvatljiv ni neizreciv. Ako je
takav, on nije Bog, ako je Bog tada sam ne zna što je on.
To neznanje Boga njegovo je najviše znanje, jer ga uzdiže iznad svega što on ne može
biti.

Ostali stpunjevi prirode

Priroda koja je stvorena i stvara (ideje) jesu razumski prauzroci u Bogu. To su Platonove
ideje ili hrišćanski logos.
Sve što je iz tih preuzroka nastalo, opet se u njih vraća.

O čovjeku
Raj je čovjekova duša i kad se govori da je Bog hodao po raju i tražio čovjeka, onda to ne
nzači ništa drugo nego da je čovjek pokušao izbjeći svoju kaznu. Izvan Boga ništa ne
postoji, i ako bi se taj raj uzeo u prostornom značenju – onda bi Bog u tom slučaju hodao
sam po sebi.

Povratak svega
Četvrti je stepen prirode kraj sadašnjeg života i završetak svega. Tok povratka dogodiće
se na taj način – da će se uskrsnulo tijelo pretvoriti u dih, a ovaj se vraća u prvobitne
uzroke(ideje) koji su stalni i nepromjenljivi u Bogu. To znači da će se sva priroda vratiti u
Boga i on će biti sve u svemu.
Ako se sve vraća u Boga – što je onda s kaznom, paklom i vječnim mukama?
Time je Eriugena odbacio vječnost smrti i vječnost kazne jer one ne mogu postojati u
Bogu – a niti bi Bogu prilićilo da njegova slika(čovjek), padne u vječnu smrt.
Bog može kažnjavati samo ono što nije stvorio, a ne što je stvorio.
Božja tvorevina ne može se upropastiti, pa samim tim ni vječno kazniti.
Osvrt na Eriugenin sistem
Bio u okvirima teologije vrlo smion i originalan.
Njegov misticizam odbacuje doslovni tekst Biblije, a time i smisao hrišćanskog
vjerovanja.
Uspio je samo u pokušaju da misaono analizira dogme. Tom metodom on je u dogmama
našao drugi sadržaj, ali ih nije negirao. – To nije samo Eriugenina slabost, nego uopšte
ograničenost čitave te epohe.
Izvršio kritiku sholastičko-dogmatskog vjerovanja i u tome je njegova zasluga u istoriji
filozofije.

Nominalizam i realizam

Postavljanje problema
Logička rasprava između nominalizma i realizma u ranom srednjem vijeku proširila je
logički problem pojma na područje ontologije.
To se kod realista izrazilo u tome, što su oni pojam(opšte, ideja) shvatili kao pravu
realnost tj. pojam je samostalna supstancijalnost i kao takav uzrok je svega. Stoga je po
svom sadržaju srednjevjekovni realizam objektivni idealizam.
Nominalisti su govorili da samo pojedinačan predmet postoji realno, a pojam nema
stvarnu egzistenciju, nego je samo ime(nomen) za niz sličnih predmeta.Učenje o pojmu
kao stvarnosti prvi je iznio Platon. Taj način mišljenja preuzeo je Augustin. Tako je
logički problem pojma u realizmu dobio ontološko-teološku interpretaciju.
Nominalisti su smatrali da se do pojma dolazi subjektivnim putem - od pojedinačnog,
apstrakcijom. Opšte izvan subjekta ne postoji. – Antisten iz kiničke škole prvi izrazio tu
misao.

Glavni predstavnici
a)Nominalizam – Roscelin
Njegovi spisi nijesu sačuvani
Ekstremni nominalizam – za njega je pojam, opšte prazan zvuk i ne može predstavljati
predmet. Postoji samo pjedinačan predmet.
Roscelin to učenje primijenio na hrišćanske dogme.
Tvrdio da stvar ne može imati djelova – a kad se govori o dijelu misli se na riječ, a ne na
stvar.
b)Realizam – Anselm Kanterberijski
Anselmova metoda istraživanja sastoji se u tome da se mora najprije vjerovati, i vjerom
doći do razuma – a ne obratno. Hrišćanin mora vjerovati, čak i ako ne razumije.
O ujelovljenju riječi
Anselmov realizam je ponovljeni Augustinov platonizam, pomoću kojeg je htio odbraniti
dogme.
c)Posrednička uloga – Abelard – Sermonizam, Konceptualizam
Njegovi učitelji bili nominalist Roscelin i realist Vilim.
I on tvrdi da samo pojedinačno postoji realno, ali opštem priznaje značenje sadržaja u
intelektu o predmetu u obliku subjektivnog iskaza(sermo) tj. u pojmu o
njemu(conceptus).
Opšte nije prazan zvuk, ali nije ni stvar.
Do opšteg pojma dolazimo misaonim procesom odvajanja bitnog od nebitnog u nizu
mnogih pojedinačnosti u nekoj vrsti. Opšti sadržaj označava zajedničke osobine koje
ukazuju na vezu u mnogim razlikama.U srednjevjekovnoj filozofiji Abelard je važan po
svojoj metodi sic et non(za i protiv, da i ne) koja se sastojala u tome da se o pojedinom
problemu navedu mišljenje za i protiv – da bi se na taj način bolje uvidjelo koje je
rješenje ispravno.
Napisao knjigu o božjem trojstvu. – osuđen na spaljivanje 1121. - Božje osobe su modusi
jednog božanstva.
Ethica seu Scito te ipsum – Abelard obnovio etiku kao filozofsku disciplinu. – Grijeh
nastaje onda kada radimo protiv svoje savjesti.
Sama bit etičnosti ne leži u određenom činu, nego u namjeri subjekta u samom
djelovanju. – Stoga je djelo sekundarno, jer je namjera u skladu sa savješću kriterijum
etičkog ispoljavanja.

Razmatranje problema nominalizma i realizma

Pojam nije prazna fikcija, nego misaono označava neki predmet. Pojam ima značenje i
postojanje prema svojo identičnosti, koja se ispoljava kao trajanje određenog sadržaja –
koji ima svoj izvor u objektivnom.
Takva je suština predmeta – da u sebi, kroz svoju posebnost, izražava svojim postojanjem
i opštost same prirode.
Bez te opštosti ne bi se mogla vidjeti veza u stvarnome, jer bi se svelo na izolovanost,
Dakle, smisao u objektu otkriva subjekt jer uopštava zajedničke crte koje označavaju
objektivno stanje. To znači da pojam na misaon način izražava ono što postoji stvarno.
Opšte ne postoji kao svoja realna posebnost – nego postoji u umu samo kao apstrakcija
koja izražava opšte i objektivne veze i sličnosti niza pojedinačnosti određene vrste i roda.
Pojedinačno je pojedinačnost određene opštosti i posebnosti, kao što je i posebnost
opštost niza pojedničnog.
Sve e posebnost baš zbog toga što u sebi sadrži i posebnost i opštost – koje ga povezuju s
drugim posebnostima u vrsti.
Stoga je karakter samog pojma: -opštost-posebnost-pojedinalčnost, adekvatan izraz
predmetnog i samo u njemu nalazi svoju potvrdu. – Radi se o adekvatnosti misaonog i
predmetnog.
Pojam predmeta je logički izraz određenog sadržaja, iz čega se nikako ne može zaključiti
da je pojam suština predmeta – jer predmet je sam po sebi ono što jeste. Pojam samo
uopštava sadržajnost, koja postaje ne samo pojedinačna nego i zajednička u vrsti.
Suština je u objektivnom, dok su u pojmu samo misaono izražava.