UNIVERZITET U TUZLI

EKONOMSKI FAKULTET
VISOKA POSLOVNA ŠKOLA

SEMINARSKI RAD
JAVNE FINANSIJE I

Tema: Supervizija banaka

Predmetni profesor: Student:

Prof. dr. sc. Izudin Kešetović Agić Adan II-645/08
Predmetni asistent:
Almerisa Moranjkić
 Tuzla, novembar 2011. godine
SADRŽAJ

UVOD ………………....……………………………….…………………………..……..3

1. Regulacija i supervizija banaka ...........................................………………….……4

1.1. Preduslovi za efikasnu superviziju banaka .................……………………….4

1.2. Izdavanje dozvola ili licenciranje banaka ......………………………….…….6
1.3. Opreznosni principi i zahtjevi u bankarstvu ........................…………………7
1.4. Metode stalne supervizije banaka ……….........................................................8
1.5. Zahtjevi za informisanjem .................................................................................8
1.6. Ovlaštenje supervizora .......................................................................................8
1.7. Međudržavno bankarstvo ..................................................................................8

2. Osnovna načela djelotvorne supervizije banaka .....................................................8

3. Supervizija kreditnog rizika ...................................………………………….….…9

4. Osnovni elementi Basela I ..........................................................................................9

Zaključak ………………………………………..…………...……………….…….…..20

Literatura ……………..………………………………….………………….…….…....21

2
UVOD

Tema ovog seminarskog rada je „Supervizija banaka“. Supervizija banaka (engl.

supervisory of banks, njem. staatliche Bankenaufsicht) je supervizorstvo centralne banke
(i specijalizirane supervizorske ustanove tamo gdje ona postoji) nad poslovanjem
bankovnog sistema. Ono je neophodno, jer su banke osnovne poluge provođenja
monetarno-kreditne politike, apsorbiranja novčanih i investicijskih fondova i alokacije
društvene akumulacije. Njihova posebna uloga zahtijeva specijalnu podršku i kontrolu pa
se osnovna linija nadzora realizira preko praćenja (monitoringa), kontrole i korigiranja
sveukupne strukture poslovnog bankarstva.
Organizacioni nosilac međunarodne koordinacije prudencionih pravila za banke je
Baselski komitet za bankarsku superviziju.
Sačinjavaju ga visoki finansijski funkcioneri i kontrolori dvanaest zemalja, od kojih su
osam iz zemalja Evropske Unije i četiri iz drugih zemalja (SAD, Kanade, Japana i
Švajcarske). Propisi donijeti od strane baselskog komiteta nisu automatski pravno
obavezujući za bankarske institucije – postaju tek kad ih u vidu zakona usvoje skupštine
u zemljama i operativno sprovode kod banaka na svojoj teritoriji preko nacionalnih
supervizorskih institucija.
Smatra se da bankarstvo neke zemlje nema zadovoljavajući kredibilitet, ukoliko nisu
usvojena baselska pravila o solidnom poslovanju banaka i treba istaći da ih je prihvatilo
preko 100 zemalja. Bazelski komitet tretira pitanja:
1. Međunarodne saradnje u superviziji
2. Unapređenja supervizorskog razumijevanja i kvalitetu supervizije širom svijeta
3. Razmjenu informacija na osnovu nacionalnih sporazuma o superviziji
4. Unapređenje efektivnosti tehnika za superviziju međunarodnog bankarskog
poslovanja
5. Uspostavljanje minimalnih standarda supervizije
Prvi ključni dokument o minimumu obaveznog kapitala donijet je jula 1988. i odnosio se
na regulisanje i superviziju kreditnih rizika (Basel I). Propisivao je jedinstveni i
centralizovani sistem određivanja visine kreditnih rizika. Dinamičan razvoj finansijskog
tržišta ukazao je na potrebu izrade novog, sofisticiranijeg okvira za mjerenje rizika– Novi
Bazelski sporazum - Bazel II (2005.). Koncipiran je tako da se poveća osetljivost na rizik
kod finansijskih organizacija. Aktuelni dokument baselskog komiteta o prudencionoj
kontroli i superviziji banaka sadrži tri stuba. Prvi stub odnosi se na regulisanje
minimalnog obaveznog kapitala banaka kao pokrića za kreditni, tržišni i operativni rizik
banaka pri čemu se polazi od nominalnih iznosa aktive koji se koriguju faktorima rizika,
da bi se dobila riziko ponderisana aktiva. Drugi stub odnosi se na superviziju banaka od
strane nadležnih supervizorskih institucija, koje prije svega prate da li su banke formirale
adekvatne nivoe obaveznog kapitala u skladu sa propisima ili u skladu sa internim
metodologijama, kao i kontrolu tih metodologija. Treći stub odnosi se na tržišnu
disciplinu koja je definisana kao obavezno davanje informacija o ključnim
performansama banaka. Davanje odgovarajućih informacija doprinosi transparentnosti
profila rizika. Predviđeni su i ciklusi davanja seta adekvatnih informacija – na
polugodišnjoj bazi, odnosno kvartalnoj (za međunarodno aktivne banke). U nastavku

3
seminarskog detaljnije su objašnjeni principi za superviziju banaka, osnovna načela
djelotvorne supervizije banaka i osnovni elementi Basela I.

1. Regulacija i supervizija banaka

Odredbama Baselskog komiteta nametnuti su principi za superviziju banaka kojima se
regulišu:

 Preduslovi za efikasnu superviziju banaka

 Izdavanje dozvola ili licenciranje banaka
 Opreznosni principi i zahtjevi u bankarstvu
 Metode stalne supervizije
 Zahtjevi za informisanjem
 Ovlaštenje supervizora
 Međudržavno bankarstvo

1.1. Preduslovi za efikasnu superviziju banaka

Preduslovi za efikasnu superviziju banaka su postojanje zakonskih okvira koji regulišu

institucionalno utemeljenje agencije za superviziju banaka i odluka koje obezb. postupak
supervizije i zaštitu supervizor.
Djelotvoran sistem supervizije treba se temeljiti na nizu eksternih elemenata ili
preduvjeta. Ti preduslovi, iako uglavnom izvan izravne nadležnosti supervizora, izravno
utječu na djelotvornost supervizije u praksi. Ukoliko postoje nedostaci, supervizori
moraju državnim vlastima ukazati kako na njih tako i na njihove stvarne ili potencijalne
negativne posljedice za supervizorske ciljeve. Supervizori također trebaju reagirati, u
sklopu svojeg redovnog posla, kako bi se smanjili učinci ovih nedostataka na
djelotvornost regulative i supervizije banaka. Ovi vanjski elementi uključuju:
• zdravu i održivu makroekonomsku politiku,
• dobro razvijenu javnu infrastrukturu,
• jaku tržišnu disciplinu i
• mehanizme za osiguravanje odgovarajuće razine zaštite bankovnog
sustava (ili mreže javne sigurnosti).
Zdrava makroekonomska politika mora biti osnova stabilnoga financijskog sustava. To
međutim nije u nadležnosti bankovnih supervizora. Supervizori ipak trebaju reagirati ako
primijete da postojeća politika podriva sigurnost i zdravlje bankovnog sustava.
Dobro razvijena javna infrastruktura treba sadržavati sljedeće elemente, koji, ako ne
postoje, mogu pridonijeti slabljenju financijskih sustava i tržišta ili osujetiti njihovo
poboljšanje:

4
 • sustav poslovnih zakona, uključujući zakon o trgovačkim društvima,
stečaju, ugovorima, zaštiti potrošača i privatnom vlasništvu, koji se
dosljedno provode i osiguravaju mehanizam za valjano rješavanje
sporova;
• sveobuhvatna i precizno definirana računovodstvena načela i pravila koja
su priznata u širokoj međunarodnoj javnosti;
• sustav neovisnih revizija za veća društva, tako da korisnici financijskih
izvješća, uključujući banke, budu sigurni u to da izvješća daju istinitu i
objektivnu sliku financijskog stanja društva i da su sastavljena u skladu s
utvrđenim računovodstvenim standardima te da revizori odgovaraju za
svoj posao;
• učinkovito i neovisno sudstvo, te dobro reguliranu računovodstvenu,
revizorsku i pravnu struku;
• dobro definirana pravila kojima se reguliraju ostala financijska tržišta, te,
gdje je potrebno, njihovi sudionici, kao i njihova adekvatna supervizija i
• siguran i djelotvoran sustav plaćanja i kliringa za namirenje financijskih
transakcija gdje se kontrolira rizik druge ugovorne strane.
Jaka tržišna disciplina djelomično ovisi o adekvatnom protoku informacija među
sudionicima na tržištu, primjerenim financijskim poticajima da se nagrade dobro vođene
institucije i ugovorima koji osiguravaju da ulagači snose posljedice svojih odluka. Među
pitanjima na koja se treba osvrnuti je korporativno upravljanje i to da dužnici osiguraju
točne, smislene, jasne i pravodobne informacije ulagačima i vjerovnicima. Signali koji
dolaze s tržišta mogu biti ometeni, a disciplina podrovana ako vlada nastoji utjecati na
komercijalne odluke, posebno kreditne, ili prijeći preko njih, kako bi ostvarila ciljeve
javne politike. U tim je slučajevima važno da ako su izdane garancije za takve kredite, to
bude objavljeno i da se iznađu rješenja za osiguranje kompenzacije financijskim
institucijama ako se ti krediti prestanu otplaćivati.
Općenito, odlučivanje o primjerenoj razini zaštite bankovnog sustava jest pitanje politike
koje trebaju riješiti relevantna tijela (uključujući središnju banku), posebice tamo gdje bi
to rezultiralo korištenjem javnih sredstava. Supervizori bi tu svakako imali svoju ulogu
zbog svoga dubokog poznavanja dotičnih institucija. Važno je povući jasnu razliku
između zaštite sustava (ili mreže sigurnosti) i redovne supervizije solventnih institucija.
U rješavanju sistemskih problema bit će nužno pozabaviti se, s jedne strane, rizikom od
gubitka povjerenja u financijski sustav i zaraznošću inače zdravih institucija te, s druge
strane, potrebom da se minimizira narušavanje signala koji dolaze s tržišta i discipline.7
U mnogim državama okvir za zaštitu bankovnog sustava uključuje sustav osiguranja
depozita. Pod uvjetom da je pažljivo osmišljen kako bi se ograničio moralni hazard, taj
sustav može pridonijeti povjerenju javnosti u bankovni sustav te tako ograničiti zarazu
koja prijeti od problematičnih banaka.

5
1.2. Izdavanje dozvola ili licenciranje banaka

Izdavanje dozvola ili licenciranje banaka podrazumjeva kontrolu onog što banku čini sa
stanovišta djelatnosti koju ona obavlja. Banka je u svom značenju depozitna finansijska
institucija koja prikuplja novčana sredstva i na osnovu toga vrši plasmane. Mogućnost
monetarne multiplikacije i kreiranja kredita stavlja banku u položaj niz ograničenja od
strane monetarne vlasti. S toga izdavanje dozvola stavlja banku u položaj da mora
ispuniti niz kriterija koji su daleko širi nego što je visina temeljnog kapitala. Struktura
vlasništva, sastav organa nadzora, kvalitet menadžmenta, postojanje strategije i vizije
banke, kvalitet interne i eksterne kontrole, organizaciona struktura, povezanost banke sa
drugim licima, su predmet ocjene i ispunjenja uslova za izdavanje dozvola.
Svi oblici bankarstva koji se temelje na dugoročnim efektima ulaganja mogu pokrenuti
latentne snage koje leže u neiskorištenim materijalnim i ljudskim potencijalima.
Cilj licenciranja je:
 liberalizacija prakse davanja licenci za stvaranje novih banaka koje ulaze u
sistem;
 provjera da li banka ima uslove da opstane na finansijskom tržištu.
Kod donošenja odluke supervizorska vlast ima naročito u vidu:
 Da li predložena banka ispunjava uslove u pogledu visine osnivačkog kapitala;
 Da li menadžeri i glavni akcionari nove banke ispunjavaju profesionalne i etičke
kvalitete da bi mogli rukovoditi i upravljati bankarskom institucijom.
U Bosni i Hercegovini funkciju licenciranja vrše Agencije za bankarstvo koje su
organizovane na entitetskim nivoima vlasti.
U zakonu o Agenciji za bankarstvo F BiH, propisano je da Agencija ima nadležnost kod:
 izdavanja dozvola za rad banaka,
 nadziranje poslovanja banaka i poduzimanje mjera u skladu sa zakonom,
 ukidanje dozvole za rad banke u skladu sa zakonom,
 nadzor u postupku sanacije i likvidacije banke,
 donošenje podzakonskih akata kojima se reguliše rad banaka,
 davanje ocjene o ispunjavanju uslova i odobrenja za izdavanje dionica nove
emisije.
Zakonom o bankama definisano je šta se ne može smatrati dioničarskim kapitalom:
 sredstva kredita koji je odobrila banka u čiji se kapital vrši uplata;
 kredit koji je druga banka odobrila za drugu namjenu;
 za čiji je povrat garantovala banka u čiji kapital se vrši uplata.

1.3. Opreznosni principi i zahtjevi u bankarstvu

Opreznosni principi i zahtjevi u bankarstvu podrazumjevaju zaštitu od rizika. Bankarstvo

po svojoj prirodi uključuje širok spektar različitih rizika, i to:
 Kreditni rizik,

6
  Rizik zemlje i rizik transfer,
 Tržišni rizik,
 Rizik kamatne stope,
 Rizik likvidnosti
 Operativni rizik,
 Zakonski rizik,
 Rizik reputacije.
U principu rizici se nemogu izbjeći, ali se posljedice mogu smanjiti kroz sistem
upravljanja rizicima.
Procjena kreditnog rizika je najvažnija akvitnost banke, a zasniva se na mogućnosti da
partner neće ispuniti odredbe ugovora. Ovaj rizik je vezan za bilansne i vanbilansne
pozicije banke.
U praksi bosanskohercegovačkog bankarstva su posebno prisutni kreditni rizici uslijed:
 koncetracije rizika,
 povezano kreditiranje.
Zakon o bankama je definisano povezano lice sa bankom:
 predsjednik i članovi nadzornog odbora, članovi uprave, članovi odbora za
reviziju te članovi njihovih užih porodica do trećeg stepena po krvnom srodstvu
ili braku, ili lica koja žive u istom domaćinstvu ili imaju međusobno povezane ili
zajedničke investicije;
 lica sa značajnim vlasničkim interesom u banci te članovi njihovih užih porodica
do trećeg stepena po krvnom srodstvu ili braku, ili lica koja žive u istom
domaćinstvu ili imaju međusobno povezane ili zajedničke investicije;
 pravna lica sa običnim dionicama, prioritetnim dionicama i glasačkim pravima u
banci;
 pravna lica u kojima banka ima značajne vlasničke interese;
 pravna lica u kojima značajan vlasnički interes imaju ista ona pravna ili fizička
lica koja imaju značajan vlasnički interes u banci;
 pravna lica u kojima imalac značajnog vlasničkog interesa, član nadzornog
odbora ili uprave.
Veliko izlaganje kreditnom riziku banke predstavlja svako ukupno izlaganje kreditnom
riziku banke koje prelazi 15% iznosa osnovnog kapitala banke.
Bankama je ograničeno deponiranje sredstava, davanje kredita i vršenje ulaganja u jednu
povezanu banku u ukupnom iznosu većem od iznosa 25%, kao i u sve povezane bane u
ukupnom iznosu većem od 40% njenog osnovnog kapitala.
Rizik likvidnosti proizlazi iz nemogućnosti banke da udovolji potrebama potražioca po
osnovu deponovanih ili pozajmljenih sredstava. Ova pojava u najoštrijem obliku se javlja
uslijed “juriša na banku”, kao posljedica nepovjerenja povjerilaca banke u sigurnost
uloga. U pravilu dugoročna nelikvidnost može dovesti do nesolventnosti banke.
Supervizija ima za cilj da otkrije uzroke nelikvidnosti i nesolventnosti, te da potpomogne
procese konverzije aktive i povećanje pasive. Propadanje transakcionih i štednih depozita
je stalna opasnost koja može biti spriječena osiguranjem ili sistemskim mjerama zaštite
od rizika. Mjere zaštite od rizika likvidnosti su u odabiru strategije, koje su u korelaciji sa
nivoom razvijenosti tržišne ekonomije.

7
Rizik kamatnih stopa i devizni rizik je u uslovnoj trećoj grupi rizika. Ovi rizici prate
normalno poslovanje banke i predstavljaju objektivnu prijetnju za smanjenje zarađivačke
sposobnosti banke i umanjenja kapitala. U uslovima slobodnih kamatnih stopa i kod
vođenja otvorenih deviznih pozicija rizici su znatno veći i zahtjevaju superviziju.
Kamatni rizik u domaćem bankarstvu prisutan je kao rizik kamatnih stopa i moralnog
hazarda. Uloga supervizije je da prati vezu između kvaliteta bankarskih plasmana i
aktivne kamatne stope koju banka ugovara. Moralni hazard se javlja kada banka višak
kreditnog rizika prebacuje na ekstra profit za sebe.

1.4. Metode stalne supervizije banaka

Metode stalne supervizije banaka obuhvataju prikupljanje i analizu informacija.

Aktivnosti supervizora je kombinacija aktivnosti na licu mjesta i na osnovu izvještaja.
Upravljanje rizicima podrazumjeva postojanje interne kontrole i nadzora. Najefikasnija
zaštita je u poštovanju procedura i definisanju nadležnosti kako bi se propusti smanjili.
Kriteriji za interno rangiranje banaka od strane supervizije baziran je na pojedinačnim
rangovima osnovnih komponenata finansijskog i operativnog stanja banaka:
 adekvatnost kapitala banke;
 kvalitet aktive banke;
 kvalitet organa upravljanja i rukovođenja bankom;
 kvalitet i nivo profitabilnosti banaka;
 adekvatnost likvidnosti banke;
 osjeljivost banke na tržišne rizike.
Supervizorska kontrola rizika sadrži:
 uspostavljanje maksimalnog stepena rizika koji banka može prihvatiti,
 tržišni transfer pojedinih rizika sa banke na druge transaktore,
 formiranje određenog nivoa bankarskog kapitala i rezervi u cilju pokrića
specifičnih bankarskih rizika.
Glavni bankarski rizik je kreditni rizik, koji se odnosi na zajmove ili investicije u
obveznice koji u roku neće biti isplaćeni.
Metode za minimiziranje kreditnog rizika su:
 Metodologija za ocjenu kreditne sposobnosti dužnika;
 Osiguranje kreditnog rizika polaganjem kolaterala, tj. pokrića ili davanjem
garancija za servisiranjem bankarskog zajma;
 Diverzifikacija bankarskog zajma.
Klasifikacija aktive prema stepenu rizika vrši se na osnovu Odluke o upravljanju
kreditnim rizicima i klasifikaciji aktive banke, i to na:

Kategorija aktive banaka

1. Kategorija A - Dobra aktiva
2. Kategorija B - Aktiva sa posebnom napomenom
3. Kategorija C - Podstandardna aktiva
4. Kategorija D - Sumnjiva aktiva
5. Kategorija E - Gubitak

8
Uslovi za formiranje rezervi za svaku stavku aktive se takođe propisuje i to najmanje u
procentima kako slijedi:

Kategorija A - Dobra aktiva 2%

Kategorija B - Aktiva sa posebnom napomenom 15%
Kategorija C - Podstandardna aktiva 40%
Kategorija D - Sumnjiva aktiva 60%
Kategorija E - Gubitak 100%

Supervizija kapitala i rezervi i utvrđivanje adekvatnosti kapitala je osnova svakog

bankarskog sistema i predstavlja zaštitu ne samo deponenata i kreditora banke, nego i
Fondova za osiguranje depozita, Centralne banke i cijelog finansijskog i privrednog
sistema.
Visina adekvatnog kapitala banke može se povećati ovisno od:
 nivoa rizika dotične banke,
 kvaliteta bankarskog menadžmenta.
Supervizija likvidnosti podrazumjeva minimalne standarde koje je banka dužna osigurati
i održavati u procesu upravljanja rizikom likvidnosti, odnosno obezbijediti sposobnost
banke da potpuno i bez odlaganja izvrši sve obaveze na dan dospjeća.

1.5. Zahtjevi za informisanjem

Zahtjevi za informisanjem podrazumjevaju da banka vodi finansijske izvještaje koji

odražavaju njeno realno stanje i koji su u skladu sa međunarodnim računovodstvenim
standardima primijenjeni na bankarske institucije.
Računovodstvene politike moraju biti u skladu sa bankarskim principima 6-15, koji se
odnose na opreznosne propise i zahtjeve, sa ciljem da se ograniči opasno preuzimanje
rizika od banke, i to:
 adekvatnost kapitala – princip 6,
 upravljanje kreditnim rizikom – princip 7,
 procjena kvaliteta aktive i adekvatnosti ispravki za kreditne gubitke i rezerve –
princip 8,
 koncentracija rizika i velika izlaganja rizicima – princip 9,
 povezano kreditiranje – princip 10,
 rizik zemlje i rizik transfera – princip 11,
 upravljanje tržišnim rizikom – princip 12,
 upravljanje drugim rizicima – princip 13,
 interne kontrole – princip 14 i 15.
Banka prezentira izvještaje:
 Izvještaje o dobiti,
 Bilans stanja.

9
Uloga supervizora je da obezbijedi tačnost finansijskih izvještaja banke. U slučaju kada
se daju netačne informacije supervizoru od strane banke tada us nadležnosti supervizije
usmjerene prema internoj i eksternoj reviziji. Cilj je da se postigne neovisna uloga interne
i eksterne revizije u odnosu na rukovodstvo banke, čija je uloga tretira kao koristan izvor
informacija koje supervizoru olakšavaju izvođenje ocjena o:
 portfoliju kredita,
 rezervi za kreditne gubitke,
 procjeni aktive,
 kreditnom i tržišnom riziku,
 kamatnom i valutnom riziku.
Da bi se obezbijedila valjana supervizija potrebno je obezbijediti jasnu definiciju
računovodstvenih standarda koji se moraju koristiti prilikom sastavljanja izvještaja.
Finansijsko izvještavanje i primjena računovodstvenih standarda predstavlja ključno sa
stanovišta sprovođenja postupaka supervizije. Aktivnost supervizora se ogleda u
kontrolama na licu mjesta i kontrolama putem izvještavanja. Zahtjevi za informisanjem
od strane banke je podvrgnuto kontroli putem interne, eksterne revizije i supervizije. Cilj
je da potencijalni korisnici usluga banke i njeni komitenti dobiju pravu informaciju o
stanju poslovanja banke.

1.6. Ovlaštenje supervizora

Ovlaštenja supervizora kreću se u rasponu od poduzimanja prekršajnih mjera do ukidanja

bankarske dozvole. Prva grupa mjera je korektivne naravi koje su u funkciji eliminisanja
uočenog problema. Ocjena koperativnosti uprave banke u eliminisanju propusta je važna
za poduzimanje korektivnih aktivnosti. Ovlaštenja supervizora su i da ograniči određene
aktivnosti banke ili da odobri aktivnosti uprave banke. Proces likvidacije banke je
povezan sa aktivnošču supervizora koji nastoji da zaštiti stabilnost bankarskog sistema.
Oduzimanje dozvole je povezano sa postupkom likvidacije i stečaja pri čemu se pokušava
naći zdrava banka koja bi preuzela problematičnu banku, čime bi se posljedice po
stabilnost bankarskog sistema umanjile a rizici povjerilaca banke sveli u prihvatljive
granice. U praksi BiH bankarstva, kada postoji veliki broj slabih banaka, uloga
supervizije prelazi okvrie nadzora i poprima ulogu sanacije bankarskog sistema.
Ovlaštenja supervizije su propisana, a supervizori zaštićeni krivične odgovornosti. U
uslovima neizgrađenosti institucija sistema, a posebno u sudstvu i tužilaštvu, objektivna
je potreba zaštita supervizora kako bi isti mogli efikasno djelovati u okvirima svojih
ovlaštenja. Osjetljivost uvođenja postupka privremene uprave, stečaja i likvidacije traži
široka ovlaštenja odgovornih lica supervizije i visok stepen zaštite.

10
1.7. Međudržavno bankarstvo

Međudržavno bankarstvo je važno sa stanovišta procesa globalizacije i

internacionalizacije. Supervizori banaka moraju sprovoditi globalnu konsolidovanu
superviziju banaka nadzirući sve bankarske organizacije, a posebno: filijale, zajednička
ulaganja i subsidijarna lica.
Princip 23: Supervizori banaka moraju provoditi globalno konsolidiranu superviziju
svojih međunarodno aktivnih bankarskih organizacija, adekvatno ih nadzirući i
primjenjujući opreznosne norme na sve aspekte poslovanja ovih bankarskih organizacija
širom svijeta, a prije svega na njihove podružnice u inozemstvu, zajednička ulaganja u
supsidijarne osobe.
Princip 24: Ključna komponenta konsolidirane supervizije je uspostava kontakta i
razmjene informacija s drugim uključenim supervizorima, prije svega supervizorskim
organima zemlje domaćina.

11
2. Supervizija kreditnog rizika

Kreditni rizik predstavlja osnovni bankarski rizik i odnosi se na kreditne transakcije ili
investicije u obveznice koje neće biti isplaćene o roku njihovog dospijeća. Ovaj rizik je
vezan za bilansne i vanbilansne pozicije banke. U osnovi postoje dva koncepta gubitka
banke po osnovu kreditnog rizika. Prema prvom, gubitak nastaje samo u slučaju da
dužnik ne izvrši plaćanje o roku dospijeća, a drugi uključuje i gubitak po osnovu
pogoršanja kvaliteta kredita. Kreditni rizik je moguće minimizirati putem:
 Primjene odgovarajućih metodologija za ocjenu kreditne sposobnosti dužnika;
 Polaganjem pokrića (kolaterala) ili davanjem garancije i primjenom zaštitnih
klauzula;
 Diverzifikacije kreditnih plasmana (limit odobravanja kredita, smanjena kreditna
izloženost po pojedinim privrednim sektorima i regionima).

12
3. Osnovna načela djelotvorne supervizije banaka

Osnovna načela sustav su minimalnih standarda dobrih supervizorskih praksi i smatraju

se univerzalno primjenljivima.
Odbor je sastavio Osnovna načela i Metodologiju kao svoj doprinos jačanju globalnog
financijskog sustava. Slabosti u bankovnom sustavu pojedine države, bez obzira je li ona
razvijena ili je u razvoju, mogu ugroziti stabilnost i unutar te države i u međunarodnim
razmjerima. Odbor vjeruje da bi se provedbom Osnovnih načela u svim državama
ostvario značajan napredak u poboljšanju domaće i međunarodne financijske stabilnosti
te bi se time stvorila dobra osnova za daljnji razvoj djelotvornih sustava supervizije.
Baselska osnovna načela definiraju dvadeset i pet načela koja su potrebna kako bi sustav
supervizije bio djelotvoran. Ova načela podijeljena su u sedam većih skupina: Ciljevi,
neovisnost, ovlasti, transparentnost i suradnja (1. načelo); Izdavanje odobrenja za rad i
struktura (2. do 5. načelo); Bonitetna regulativa i zahtjevi (6. do 18. načelo); Metode
stalne supervizije banaka (19. do 21. načelo); Računovodstvo i objavljivanje (22. načelo);
Ovlasti supervizora da nalože korektivne mjere i mjere za poboljšanje stanja u banci (23.
načelo); Konsolidirana i prekogranična supervizija banaka (24. i 25. načelo).

To su sljedeća načela:
1. načelo – Ciljevi, neovisnost, ovlasti, transparentnost i suradnja – Djelotvoran
sustav supervizije banaka imat će jasno određene dužnosti i ciljeve svakog tijela
uključenog u superviziju banaka. Svako takvo tijelo treba imati operativnu neovisnost,
transparentne postupke, dobre sustave upravljanja i adekvatne resurse, te biti odgovorno
za dužnosti koje obavlja. Također su potrebni: primjeren pravni sustav kojim se regulira
supervizija banaka, uključujući odredbe koje se odnose na odobravanje osnivanja
bankarskih institucija i njihovu stalnu superviziju; ovlasti za rješavanje pitanja koja se
odnose na poštivanje zakona kao i na pitanja sigurnosti i zdravlja bankovnog sustava, te
pravna zaštita supervizora. Također treba donijeti sporazume o razmjeni informacija
između supervizora i o zaštiti povjerljivosti takvih informacija.
2. načelo – Dopuštene aktivnosti – Treba jasno odrediti koje su aktivnosti institucija
koje imaju odobrenje za rad i podliježu superviziji kao banke dopuštene, a uporabu riječi
"banka" u nazivima trebalo bi kontrolirati što je moguće više.
3. načelo – Kriteriji za izdavanje odobrenja za rad – Tijelo koje izdaje odobrenja za rad
mora imati ovlasti da postavlja kriterije i odbija zahtjeve za osnivanje institucija koje nisu
u skladu s postavljenim standardima. Postupak izdavanja odobrenja za rad treba se

13
sastojati barem od procjene vlasničke strukture i sustava upravljanja banke i njezine šire
grupe, uključujući i primjerenost i valjanost članova odbora direktora i menadžera više
razine, procjene njezina strateškog i poslovnog plana, unutarnjih kontrola i upravljanja
rizikom, te projiciranoga financijskog stanja, uključujući kapitalnu osnovu. Tamo gdje je
predloženi vlasnik ili organizacija majka strana banka, treba ishoditi prethodnu suglasnost
supervizorskog tijela matične države.
• 4. načelo – Prijenos značajnog vlasničkog udjela – Supervizor ima ovlasti da preispita
i odbije sve prijedloge glede prijenosa značajnog izravnog ili neizravnog vlasničkog
udjela ili kontrolnih udjela u postojećim bankama trećim stranama.
• 5. načelo – Velike akvizicije – Supervizor ima ovlasti preispitati velike akvizicije ili
ulaganja koje provodi banka s obzirom na propisane kriterije, uključujući osnivanje
subjekata za prekogranično poslovanje, te potvrditi da povezani poslovni subjekti ili
strukture ne izlože banku nepotrebnom riziku ili spriječe djelotvornu superviziju.
• 6. načelo – Adekvatnost kapitala – Supervizori moraju odrediti razumne i primjerene
zahtjeve za minimalnom adekvatnosti kapitala za banke. Ti zahtjevi trebaju odgovarati
rizicima koje banka preuzima te moraju definirati komponente kapitala imajući na umu
njezinu sposobnost da apsorbira gubitke. Barem kod banaka koje posluju na
međunarodnom tržištu ti zahtjevi ne smiju biti manji od onih utvrđenih u primjenljivim
baselskim zahtjevima.
• 7. načelo – Postupak za upravljanje rizikom – Supervizori se moraju uvjeriti da banke i
grupe banaka provode sveobuhvatne postupke za upravljanje rizikom (uključujući odbor
direktora i menadžere više razine) kojima se utvrđuju, vrednuju, prate, kontroliraju i
smanjuju svi značajni rizici i procjenjuje njihova ukupna adekvatnost kapitala s obzirom
na profil rizika. Ti postupci trebaju biti proporcionalni veličini i složenosti poslova
institucije.
• 8. načelo – Kreditni rizik – Supervizori se moraju uvjeriti da banke provode postupak za
upravljanje kreditnim rizikom koji uzima u obzir profil rizika institucije, s razboritim
politikama i postupcima za utvrđivanje, mjerenje, praćenje i kontroliranje kreditnog
rizika (uključujući rizik druge ugovorne strane). Taj bi postupak uključivao odobravanje
kredita i provođenje ulaganja, vrednovanje kvalitete tih kredita i ulaganja, te stalno
upravljanje kreditnim i investicijskim portfeljima.
• 9. načelo – Problematična imovina, rezervacije i rezerve – Supervizori se moraju
uvjeriti da su banke uspostavile adekvatne politike i postupke za upravljanje
problematičnom imovinom i vrednovanje adekvatnosti rezervacija i rezervi i da ih se
pridržavaju.
• 10. načelo – Ograničenja velikih izloženosti – Supervizori se moraju uvjeriti da banke
imaju politike i postupke koji upravi omogućuju da utvrdi koncentracije unutar portfelja i
da njima upravlja, te moraju postaviti bonitetna ograničenja kako bi ograničili izloženosti
banaka pojedinim drugim ugovornim stranama ili grupama povezanih drugih ugovornih
strana.
• 11. načelo – Izloženosti prema povezanim stranama – Kako bi se spriječile zloporabe

14
povezane s izloženostima (bilančnim i izvanbilančnim) prema povezanim stranama i
razriješio sukob interesa, supervizori moraju postaviti zahtjeve bankama da izloženosti
prema povezanim društvima i pojedincima odobravaju na osnovi tržišnih uvjeta, da se te
izloženosti pozorno prate, da se poduzimaju prikladni koraci kojima je svrha kontrola ili
smanjenje rizika, te da se otpisi takvih potraživanja obavljaju u skladu sa standardnim
politikama i postupcima.
• 12. načelo – Rizik države i rizik transfera – Supervizori se moraju uvjeriti da banke
imaju adekvatne politike i postupke za utvrđivanje, mjerenje, praćenje i kontroliranje
rizika države i rizika transfera kod njihovih aktivnosti međunarodnog kreditiranja i
ulaganja te za održavanje adekvatnih rezervacija i rezervi za takve rizike.
• 13. načelo – Tržišni rizici – Supervizori se moraju uvjeriti da banke imaju politike i
postupke koji točno utvrđuju, mjere, prate i kontroliraju tržišne rizike; supervizori moraju
imati ovlasti, ako je potrebno, da nametnu određena ograničenja i/ili posebne kapitalne
zahtjeve u slučaju izloženosti tržišnom riziku.
• 14. načelo – Rizik likvidnosti – Supervizori se moraju uvjeriti da banke imaju strategiju
za upravljanje likvidnošću koja uzima u obzir profil rizika institucije, s razboritim
politikama i postupcima za utvrđivanje, mjerenje, praćenje i kontroliranje rizika
likvidnosti te za upravljanje likvidnošću na dnevnoj osnovi. Supervizori zahtijevaju da
banke imaju planove za slučaj nastanka nepredviđenih okolnosti za rješavanje problema s
likvidnošću.
• 15. načelo – Operativni rizik – Supervizori se moraju uvjeriti da banke imaju politike i
postupke za upravljanje rizikom kojima se utvrđuje, procjenjuje, prati i
kontrolira/smanjuje operativni rizik. Te politike i postupci trebaju biti proporcionalni
veličini i složenosti poslova banke.
• 16. načelo – Kamatni rizik u knjizi banke – Supervizori se moraju uvjeriti da banke
imaju djelotvorne sustave za utvrđivanje, mjerenje, praćenje i kontroliranje kamatnog
rizika u knjizi banke, uključujući dobro utvrđenu strategiju koju je prihvatio odbor
direktora a provode menadžeri više razine. Ti sustavi trebaju biti proporcionalni veličini i
složenosti tog rizika.
• 17. načelo – Unutarnja kontrola i revizija – Supervizori se moraju uvjeriti da banke
imaju unutarnju kontrolu primjerenu veličini i složenosti njihova posla. To treba
uključivati jasna rješenja za prijenos ovlasti i odgovornosti, razdvajanje funkcije
zadužene za ugovaranje obveza banke od funkcije zadužene za isplatu i od funkcije
zadužene za računovodstvo imovine i obveza, kao i usklađivanje tih postupaka, zatim
čuvanje imovine banke te primjerenu neovisnu funkciju unutarnje revizije i funkciju
praćenja usklađenosti kako bi se provjerilo ustraju li banke u provedbi tih kontrola kao i
primjenljivih zakona i propisa.
• 18. načelo – Zloporaba financijskih usluga – Supervizori se moraju uvjeriti da banke
imaju adekvatne politike i postupke, uključujući stroga pravila "poznavanja svojih
klijenata", koja promiču visoke etičke i profesionalne standarde u financijskom sektoru i
sprječavaju da banka bude, namjerno ili nenamjerno, iskorištena za kaznena djela.

15
• 19. načelo – Supervizorski pristup – Djelotvoran sustav supervizije banaka zahtijeva
da supervizori steknu i stalno imaju detaljne spoznaje o poslovanju pojedinih banaka i
grupa banaka, te bankovnog sustava u cjelini, obraćajući posebnu pažnju na sigurnost i
zdravlje, te stabilnost bankovnog sustava.
• 20. načelo – Supervizorske tehnike – Djelotvoran sustav supervizije banaka treba se
sastojati od izravnog i neizravnog nadzora te redovitih kontakata s upravom banke.
• 21. načelo – Izvješćivanje supervizora – Supervizori moraju imati načine prikupljanja,
preispitivanja i analiziranja bonitetnih izvješća i statističkih obrazaca banaka na
pojedinačnoj i konsolidiranoj osnovi, te načine neovisnog provjeravanja tih izvješća, bilo
putem izravnog nadzora ili korištenjem usluga vanjskih stručnjaka.
• 22. načelo – Računovodstvo i objavljivanje – Supervizori se moraju uvjeriti da svaka
banka dosljedno vodi svoju dokumentaciju u skladu s međunarodno prihvaćenim
računovodstvenim politikama i praksama, te da redovno objavljuje informacije koje
objektivno prikazuju njezino financijsko stanje i profitabilnost.
• 23. načelo – Ovlasti supervizora da nalože korektivne mjere i mjere za poboljšanje
stanja u banci – Supervizori moraju raspolagati adekvatnim nizom supervizorskih alata za
poduzimanje pravodobnih korektivnih mjera. To uključuje, ako je primjereno, mogućnost
oduzimanja odobrenja za rad banke ili davanje prijedloga za oduzimanje tog odobrenja.
• 24. načelo – Konsolidirana supervizija – Bitan element supervizije banaka jest da
supervizori provode nadzor grupe banaka na konsolidiranoj osnovi, adekvatno prateći i,
ako je primjereno, primjenjujući bonitetne norme na sve oblike poslovanja kojima se ta
grupa bavi diljem svijeta.
• 25. načelo – Odnos između supervizora matične države i supervizora države domaćina
– Prekogranična konsolidirana supervizija zahtijeva suradnju i razmjenu informacija
između supervizora matične države i različitih drugih zainteresiranih supervizora,
poglavito tijela nadležnog za superviziju banaka u državi domaćinu. Bankovni
supervizori moraju zahtijevati da se lokalno poslovanje stranih banaka vodi u skladu s
istim standardima kojih se moraju pridržavati i domaće institucije.

Osnovna načela neutralna su s obzirom na različite pristupe superviziji, ukoliko se njima

ostvaruju najvažniji ciljevi. Načela nisu namijenjena tome da obuhvate sve potrebe i
okolnosti svakog bankovnog sustava. Umjesto toga, specifične okolnosti pojedine države
trebaju biti primjerenije razmotrene u kontekstu procjena i tijekom dijaloga između
procjenitelja i nadležnih tijela pojedine države.
Nadležna tijela pojedinih država trebaju primjenjivati Načela u superviziji svih
bankovnih organizacija u njihovoj nadležnosti. Pojedine države, posebice one s
naprednim tržištima i institucijama, mogu proširiti Načela kako bi ostvarile najbolju
supervizorsku praksu.
Visoki stupanj poštivanja ovih Načela trebao bi poduprijeti sveukupnu stabilnost

16
financijskog sustava, ali ne jamči niti sprječava propast pojedinih banaka. Supervizija
banaka ne može, i ne bi trebala moći, osiguravati da banke neće propasti. U tržišnom
gospodarstvu stečajevi su dio preuzimanja rizika.
Odbor je, zajedno s ostalim supervizorskim tijelima i zainteresiranim stranama, spreman
ohrabrivati posao na razini pojedinih država kako bi se Načela primjenjivala. Odbor
poziva međunarodne financijske institucije i donatorske agencije da upotrebljavaju
Načela u pomaganju pojedinim državama da ojačaju svoje režime supervizije. Odbor će
nastaviti usko surađivati s MMF-om i Svjetskom bankom u njihovu praćenju primjene
bonitetnih standarda Odbora. Odbor također želi dodatno ojačati svoju interakciju sa
supervizorima iz država koje nisu članice G-10.

17
4. Osnovni elementi Basela I

Kapital ima izuzetno veliki značaj za cjelokupno poslovanje banke. Između vise funkcija
kapitala kao njegova osnova funkcija izdvaja osiguranje depozita u slučaju poslovanja sa
gubitkom ili u slučaju da dođe do iznenadnog masovnog povlačenja depozita iz banke. S
druge strane, postoji posebna veza između kapitala i profita. Osnovni cilj poslovanja banke je
stvaranje profita koji se može mjeriti kao povrat na kapital i aktivu. Ova činjenica je bitna da
bi se razumjelo zbog čega banke izbjegavaju povećavanje kapitala. Procesi pokušavanja
stabilizacije bankarskog sistema i sprečavanja nelojalne konkurencije doveli su do potreba da
se izvrši konvergencija međunarodnih standarda kapitala.
Tokom osamdesetih godina javlja se sve snažnija tendencija smanjenja kapitala u bankama.
Nedostatak jedinstvenih kapitalskih propisa omogućavao je pojedinim bankama, posebno
većim, da na osnovu svog visokog kreditnog rejtinga posluju sa nižim stopama kapitala, dok
su manje banke bile prinuđene da posluju sa većim stopama kapitala. Takva situacija se
negativno odražava na ukupnu međunarodnu konkurenciju.
Radi rješavanja navedene situacije Bazelski komitet za superviziju banaka 1988. godine
donosi Sporazum o kapitalu koji je poznat pod nazivom Bazel I. Na početku, sporazum važi
samo za zemlje koje ulaze u grupu 10 (G-10) 1, ali je odmah predviđeno pristupanje i ostalih
zemalja ovom sporazumu.
Fokus Baselskog odbora je na sljedećim stavkama:
 Definiše uloge supervizora u različitim pravnim situacijama,
 Obezbjeđuje da međunarodne banke ili banke holding kompanije ne izbjegavaju
superviziju svojih domaćih regulatornih vlasti,
 Promoviše jedinstvene kapitalne zahtjeve koji omoguć bankama iz različitih zemalja
da se takmiče na fer tržištu.
Bazel I daje osnovnu definiciju kapitala, prema kojoj se kapital sastoji iz dvije osnovne
komponente: primarni i sekundarni kapital. Primarni kapital podrazumijeva redovne dionice
banke, zadržani profit i neke kategorije rezervi. U sekundarni kapital ulaze ostale kategorije
rezervi, opće rezerve za pokriće gubitka po kreditima, neobjavljene rezerve, namjenske
rezerve za pokriće gubitaka, hibridni kreditno-vlasnički instrumenti (kumulativne
preferencijalne dionice) i subordinirane dugoročne obveznice banaka.

18
Zaključak

Pravovremena finansijska podrška ili neminovni stečaj su rješenja koja održavaju ukupni
sistem stabilnim. Supervizorska strategija vodećih i regulativnih institucija razlikuje se u
modalitetima od zemlje do zemlje, međutim, u osnovi u svjetskim okvirima razlikuju se
dva osnovna pristupa. Prvi, koji je tipičniji za anglosaksonske bankarske sisteme (SAD,
Kanadu, Veliku Britaniju i dr.) koji se bazira na instaliranju odgovarajućih stopa kapitala
banaka, i drugi, koji se u većoj mjeri oslanja na direktniju kontrolu regulativnosti i
adekvatnosti parametara poslovne politike banaka i koji je karakterističan za bankarstvo
Njemačke, Francuske i dr.

Supervizija ima za cilj da otkrije uzroke nelikvidnosti i nesolventnosti, te da potpomogne

procese konverzije aktive i povećanje pasive. Propadanje transakcionih i štednih depozita
je stalna opasnost koja može biti spriječena osiguranjem ili sistemskim mjerama zaštite
od rizika.

Uloga supervizora je da obezbijedi tačnost finansijskih izvještaja banke. U slučaju kada

se daju netačne informacije supervizoru od strane banke tada us nadležnosti supervizije
usmjerene prema internoj i eksternoj reviziji.

Bankarski supervizoru treba da pregledaju i poslovne i strateške planove pojedinačnih

banaka, te da izvrše procjenu sposobnosti rukovodstva za ostvarenje ciljeva. Bankarski
supervizori, takođe, trebaju poticati banke da uspostavljaju i jačaju vlastite sisteme za
interno upravljanje kao prvu liniju odbrane od nesolidnih, nezakonitih ili nesigurnih
bankarskih praksi.

Institucije za bankarsku superviziju mogu koristiti postupak on-site kontrole kao

katalizator za promjene osnovnih metoda poslovanja banaka putem davanja preporuka
finansijskim institucijama za poboljšanje njihovog poslovanja.

19
Literatura

1. Kešetović Izudin, Monetarne finansije, Tuzla 2007

2. http://www.cbbih.ba/ - Centralna Banka Bosne i Hercegovine
3. http://www.hnb.hr/ - Hrvatska Narodna Banka
4. http://www.bis.org/ - Bank for International Settlements
5. http://www.investopedia.com/ - Source for Investing Education
6. http://www.wikipedia.org/ - Wikipedia – The Free Encyclopedia

20