NOVA KNJIGA

RADE ŠERBEDŽIJA

Rade Šerbedžija rođen je 27. 7. 1946. u Bunicu

(u Lici, u Hrvatskoj); filmski, televizijski i
pozorišni glumac, reditelj, pisac i muzičar. Gim-
naziju je završio u Vinkovcima, a 1969. godine
diplomirao na Akademiji za kazalište, film i tele-
viziju u Zagrebu, poslije ćega je dobio angazmane
u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavela i
HNK. Dobitnik je svih prestižnih nagrada za
glumu u bivšoj Jugoslaviji, kao i nekoliko
međunarodnih pozorišnih nagrada. I danas se
pamte njegove pozorišne interpretacije Per Ginta,
Melkiora, Don Žuana, Edipa, Hamleta, Ričarda III,
igrao je u preko 70 jugoslovenskih filmova od
kojih su najpoznatiji: Zadah tela, Hajka, Večemja
zvona, Bravo rnaestro, Variola vera, Una, Životje
lep, Povratak, Kontesa Dora, a ostao je upamćen i
po glavnim ulogama u TV-serijama U registratiiri,
Prosjaci i sinovi, Bombaškiproces, Nikola Tesla...
U Zagrebu je živio i radio do 1990. godine, kada
se seli u Beograd, u kom živi do 1992, Poslije
jednogodišnjeg boravka u Ljubljani, 1993. nas-
tanio se u Londonu, u kom je živio devet godina i
tada sarađivao s Vanesom Redgrejv u brojnim
pozorišnim produkcijama, humanitarnim i anti-
ratnim akcijama.
Režirao je dvanaest pozorišnih predstava, objavio
četiri knjige poezije i kratke proze, i kao kantau-
tor nekoliko albuma. Predavao je glumu kao re-
dovni profesor na Akademiji u Zagrebu i kao
vanredni profesor na Akademiji u Novom Sadu.
Osnivać je teatra ,,Uliks“.
Od sredine 90-ih, poslije međunarodnog uspjeha
koji je postigao filmom Prije kiše Milča
Mančevskog, Šerbedžija započinje uspješnu
međunarodnu filmsku karijeru (filmovi Širom zat-
vorenih očiju, Nemoguća misija II, Praški duet,
Svetac, Sneč, Svemirski kauboji, Južni Pacifik), i
do sada je sarađivao s nekim od najznaćajnijih
reditelja današnjice: Filipom Nojsom, Stenlijem
Kjubrikom, Džonom Vuom, Franćeskom Rosijem.
Iz prvog braka ima sina Danila i ćerku Luciju
(koja je takođe uspješna glumica), a u braku sa
rediteljkom Lenkom Udovički ima ćerke Ninu,
Vanju i Milicu.
Od 2002. godine živi u Los Anđelesu.
 Rade Šerbedžija
D O POSLJEDNJEG DAH A
Copyright © Rade Šerbedžija 2008
Copyright © Nova knjiga 2013
 RADE ŠERBEDŽIJA

DO
POSLJEDNJEG
DAHA
Autobiografski zapisi i refleksije

Podgorica 2013
Umnožio som se do bih se ćutio,
Da bih mogao ćutjeti sebe sama, bilo mije potrebno
ćutjeti sve,
I skliznuo sam, samo sam se prelio,
Razodjenuo sam se i odao,
U svakom je kutu moje duše oltar različitom bogu.

F. Pesso
 Umjesto predgovora, pismo

Dragi Borislave!

Tvoje pismo, kao i uvijek, dobrinom je došlo u moju tuđi-

nu. Donosi sobom mirise Zagreba i nekih, tebi i meni, posebno
dragih ulica. I neki uzdrhtali nemir skorog proljeća donosi, iako
pišeš da snježna mećava vije Zagrebom krajem februara.
Kako je to odjednom čudno i strano. Sjedam za kompjuter
i počinjem pisati prijatelju u moju tuđinu. Pišem tamo gdje mi je
postalo tuđe. Riječi polako izlaze iz mene i čine se trome i po-
spane, kao da nemaju što reći ili objasniti. A i nema se, zapravo,
više ništa reći ni objasniti. Prijatelji to ionako razumiju, a bitan-
ge više ne uzimam ozbiljno, jer ih, kad mi se pojave, odagnam
od sebe ko dosadne muhe sa revera moga crnoga kaputa. Dra-
gi Igor Mandić uvijek mi je govorio, kao i ti, kako treba pisati,
pisati i pisati, jer riječi dolaze do Ijudi. Nađu svoj put. Odjek.Taj
naš časni Don Kihot žurnalistike i književne teorije i kritike stoji
danas tako uspravno na ovim našim vjetrometinama i ustraj-
no prkosi svim mogućim vjetrenjačama. Ali i svjedoči, svojim
primjerom, o nesavitljivosti kičme, o nepodmitljivosti duše, o
intelektualnoj dosljednosti u odnosu na vrijeme koje živi i na-
rod kome pripada.
Ipak, dragi moj Borislave, trebam li pisati o svemu tome što
sam proživio ovih trinaest godina? Ima li smisla, i zašto, napo-
kon? Ja sam se već odavna pomirio sa svojom sudbinom. Znam
da sam, na neki način, gubitnik i da se vrijeme koje smo svi sku-
pa proživjeli ovih trinaest godina nije odviše nježno ponijelo
prema Ijudima poput mene, ali znam i to da sam izabrao put
koji su mi nalagali moj moral i moja savjest.
Moram ti opet spomenuti Igora Mandića, koji je negdje
napisao, u jednom od bezbrojnih pokušaja da me odbrani od
bezbrojnih i bjesomučnih napada:„Ma šta vam je, Ijudi, nije se
Rade promijenio, nego se sve oko njega promijenilo."
7
 Dragi moj Borislave, teška vremena su prohujala kroz nas
i ostavila raspolovljene Ijude na periferijama velikih gradova.
Pjesnici su potonuli u duboke bunare zajedno sa svojim štam-
panim i neodštampanim stihovima i tamo, iz dubine vlažne ze-
mlje, pjevaju o svojim mrakovima. Vođe naroda, svaki za sebe,
kliču nacionalnim uspomenama, i neki žuti snjegovi padaju ras-
puklim ulicama.
Gdje je tu naše mjesto i, uopće, treba li nas tražiti pod tim
komadićem, tim parčetom neba?
Tvoj Rade

8
 I

GODINE DJETINJSTVA,
DJEČAŠTVAI RANIJADI
MLADOSTI
1.
Slunjčica, Slunj
O prozoru, Slunju, djedu Vujadinu, sestri Milici,
ličkim vilenjacima i prvoj selidbi

... nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva,

livade i konji nesedlani...
J. Kaštelan

Majka mi je pričala da sam imao dvije godine kad me je

ostavila samoga u stanu da samo na par minuta istrči do tržni-
ce, koja se nalazila točno ispod prozora naše visoke kuće, tada
najvišeg zdanja u centru maloga kordunskog gradića Slunj.
Dok je kupovala neko voće i svježe salate, odjednom me
je ugledala na prozoru našega stana, koji se nalazio na trećem
katu. Pričala je kako su joj se noge oduzele i kako ni sama nije
znala kako se popela do trećega kata, te kako je tiho, najtiše, ot-
ključala vrata, polako mi se prikrala s leđa pazeći da je ne opa-
zim i da nečim ne šušne, da me slučajno ne preplaši, a onda me
snažno zgrabila i, tako me čvrsto držeći, bacila se na pod naše-
ga maloga stana i dugo tamo sklupčana drhteći jecala i Ijubila
me do iznemoglosti.
Nisam je htio dodatno nervirati i reći joj da se vrlo jasno
sjećam toga jutra i njezine plavo-bijele cicane haljine, koja joj
je tako Ijupko pristajala. I rasutih jagoda na podu naše sobe i
njezinoga od suza vlažnoga dodira i tople drhtave sise koju ni-
kako nisam mogao uhvatiti zbog njenih silno napetih uzdiha-
nih grudi. Nisam joj nikada rekao da se dobro sjećam i drugih
nekih dana kad bi me samoga ostavljala u stanu i kako sam se
gotovo uvijek verao na taj naš prozor, pokušavajući malenim
rukama dohvatiti onaj metalni zasun kojim je prozor bio zatvo-
ren. Mora da je toga jutra zasun bio tek slabo spušten, tako da
mi je konačno uspjelo podignuti ga, širom otvoriti prozor i stati
na sredinu daske, između nekoliko boca pekmeza od šljiva i ki-
selih paprika.
S tog magičnoga prozora - koji me već mjesecima neo-
doljivo privlačio i kroz koji su prolazili sunčevi zraci, pa bi se
11
majčinom rukom izvezena bijela zavjesica zažutjela nekom po-
sebnom toplinom od koje bi u čitavu sobu ušla neka proljetna
muzika, ili se bijela zavjesica nekako sva smežurala od vlage ko-
ja je probijala kroz hladna orošena stakla, na kojima su krupne
kapi kiše ispisivale prve jesenje note moga života - promatrao
sam svijet.
S prozora se vidjela i rijeka Slunjčica, zelena i nekako odviše
krivudava. U mome najranijem djetinjstvu nije bilo slikovnica i
svijet sam morao otkrivati uživo. Pse, mačke, krave, konje i osta-
le domaće životinje morao sam opipati, a vuka, lisicu, medvje-
da, zeca i ostale divlje životinje otac mi je crtao. Otac je rijetko
imaoza mene i moju sestru vremena. Bila je to'48. i '49. godina.
Veliki rat je upravo bio završen i još su se, kako su govorili, čistili
krajevi od državnih neprijatelja i„bandita", ali i od postavljenih
mina i drugih ratnih repova...

Neuokvirene slike

Ponekad bi nas ipak, nedjeljom, poveo na rijeku i ja sam

oduševljeno gacao po toj do boli mrzloj vodi koja me tako neo-
doljivo mamila dok sam je svakoga dana gledao s moga pro-
zora. Kad nas ne bi vodio na rijeku, otac je slobodne nedjelje
provodio u lovu i svaki put bi donio dva-tri zeca i bacio ih ona-
ko krvave u limenu kantu u kojoj je majka inače donosila vodu
s obližnje izvorske česme. Od tada zečeve nikada ne jedem i
užasavam se i pomisli da bi me netko mogao prevariti i pod-
metnuti mi mariniranog zeca kao neku drugu divljač, koju isto
tako ne volim jesti, mada sam u životu, priznajem, nekoliko pu-
ta probao srnetinu ili divljega vepra.
Prošle su, dakle, te prve moje tri godine života kao trep-
taj oka između ranjenih trepavica. Između nekoliko požutjelih,
starih obiteljskih fotografija iz toga vremena izdvajala se ona
na kojoj je moja majka koja drži mene i moju sestru Milicu i na
kojoj, onako izmršavljeni i izgladnjeli, sve troje nalikujemo na
one poznate slike logoraša iz Jasenovca, zatim nekoliko očevih
u partizanskoj uniformi, koje sam naročito volio zbog puškomi-
traljeza koji mu je visio na ramenu, i jedna posebna fotografija,
na kojoj je otac u kapetanskoj uniformi stajao, a majka sjedeći
na stolici u naručju držala moju sestru Milicu, koja je imala obje

12
noge i ruke u zavojima. Slikali su se u Zagrebu, gdje je moju
sestru otac odveo u Vinogradsku bolnicu i uz tajne i skrivene
zalihe penicilina, koje je vjerojatno zbog svoga kapetanskoga
čina dobio, uspio spasiti Milici nogu koju su joj zbog gangrene
liječnici u Karlovcu htjeli amputirati.

Sestrine rane

Moja sestra je te rane zadobila za vrijeme sedme, posljed-

nje velike ofenzive NOB-a, u zbjegu '45, kad su žene, starci i
djeca bježali iz napadnutog sela u šumu. Na proplanku iznad
Gorica, čitavu tu grupu od dvadesetak seljaka-civila pokosili su
mitraljeski meci. Očeva majka, koja je Milicu nosila na leđima,
pala je izrešetana, a kroz ruke i noge prostrijeljena je i moja krh-
ka trogodišnja sestra. Moj četverogodišnji brat Milan je pogi-
nuo. I dvije ujne i njihova petogodišnja djeca. U jednom danu!
U jednom jedinom času tog dana otvoreno je groblje mojih bli-
žnjih! Moja tetka Danica, koja se nalazila u toj grupi, pala je na
vrijeme na zemlju i sakrila se između mrtvih tijela. Imala je tada
dvanaest godina i bila je očeva najmlađa sestra. Poslije je ne-
voljko pričala kako se stisnula uz mrtvu majku i pravila se nepo-
kretna i mrtva, dok su oko nje odjekivali puščani meci i glasovi
progonitelja. Činilo joj se da je, iako nepokretna, majka čuva.
Ne zna, kaže, je li uopće, onako sakrivena među mrtvima disala.
Progonitelji su ih sustigli i čula je glasove.„lma li koga živoga?"
Pripucali su iz strojnica po mrtvim tijelima, a onda se polako
udaljavali. „Ovdje je sve čisto", rekao je jedan progonitelj. Po-
novno su zapucali u blizini. Kad je Danica mislila da je gotovo i
da joj nema spasa, odjednom se sve umirilo, i ništa se nije čulo.
Neka ptica je zapjevala, a potom se začuo djetinji plač. Mislila je
da sanja, da je od straha čula taj plač. Bio je to plač male Milice,
koja se toga časa probudila iz nesvijesti. Zgrabila je moju ma-
lu, okrvavljenu sestru i potrčala nasumice prema obližnjoj šumi
Bubinka, gdje su je, nakon nekog vremena lutanja i skrivanja
po grmlju, pronašli i pomoć joj pružili neki seljaci koji su i sami
bježali u pravcu Lapca.
Ta priča se nije odviše pričala u mojoj obitelji, a ni otac, ko-
ji je uvijek bio šutljiv i nikad nam ništa nije pričao o ratu, ni-
je tome događaju pridavao posebnu važnost. Vjerojatno je to

13
spadalo u njegove svjetonazore o bratstvu i jedinstvu i o novoj
državi koju je iskreno sa svojim drugovima gradio. Za njega su,
izgleda, žrtve bile logične, pa i bol. San stvarno ne štedi nikoga.
Posebno san o novome. Bio je pravi poslušni vojnik svoje par-
tije. Bio je njezin član i znao je svoje mjesto u toj optimizmom
nadahnutoj borbi za jednakost i bolje sutra.Ti Ijudi su znali da
nemaju vremena za svoju osobnu suzu. Čak su je, vidio sam kod
nekih, i prezirali. Bili su gordi i stvarno od nekog drugog mate-
rijala. Općenito, svijet komunista, nakon što su ga kojekakva zla
pronevjerila, svijest je dubine o kojoj današnji, šaren i poprilič-
no obezglavljen svijet biznisa malo što može znati.

U četiri oka

M nogo godina kasnije, kad je jednom, ipak, na moje na-

valjivanje i znatiželju, nekako pristao razgovarati sa mnom o
nekim temama koje su me uistinu opsjedale i proganjale, ne
shvaćajući kakojeto Josip BrozTito, koga sam inače volio i poš-
tovao, mogao dopustiti svojim vojnim i policijskim starješina-
ma i savjetnicima tako monstruoznu zamisao Gologa otoka, na
kojem su zatočili i zvjerski mučili svoje političke neistomišljeni-
ke, ali i mnoge nevine Ijude, otac mi je uzrujano odgovorio:„Da
nismo mi njih izolirali i pozatvarali, zatvorili bi oni nas i nitko od
nas ne bi živ ostao od Staljinove osvetničke ruke"
Nisam tada povjerovao u tu njegovu ispriku, no danas,
nakon svega što se ponovo dogodilo i što se još uvijek doga-
đa na Balkanu (čije ime, kažu, dolazi od turskih riječi bal, što
znači med i kan, što znači krv), pokušavam i Ijudski i umjetnički
objektivnije i opreznije suditi o Ijudima i događajima na ovim
našim prostorima, jer su žrtve igrom sudbine znale postati dže-
latima. I obrnuto.

Prvo očevo priznanje

Bilo je, dakle, proljeće 1951. u tom„medenom krvodolu".

Ja sam već imao četiri i pol godine. Po jednoj staroj slici na ko-
joj sam s mojim najmlađim stricem vidi se da sam izgledao kao
pravi mangup. Bio sam ošišan„na nulericu", nosio neki preveliki

14
 kaput sa zasukanim rukavima, kratke hlače i crne sandale na
remenje. Bio sam spreman za pokret i avanture, tako da sam
očevu vijest da se selimo iz našega maloga grada u jedan veli-
ki grad u Slavoniji primio s radošću i djetinjim oduševljenjem.
Stvari su nam do Karlovca prebačene nekim vojnim kamionom,
majka i sestra su putovale autobusom, a ja sam se s ocem i nje-
govim prijateljem vozio u pravom, velikom motoru s prikoli-
com. Otac i njegov prijatelj imali su na sebi teške kožne kapute,
a mene su zamotali u neko ćebe, jer je u tome motoru dvokoli-
ci, kako su ga zvali, bilo veoma hladno. Osjećao sam se nekako
posebno značajno dok sam se truckao na tom motoru, koji je,
naravno, za mene bio vrhunac tehnike. Bilo je to očevo prizna-
nje, nekakva muška, neodoljivo privlačna stvar koju smo u tom
času podijelili, i iskazivanje povjerenja. U sebi sam beskrajno
zahvaljivao ocu što me je poveo sa sobom na motoru i što ni-
sam morao s majkom i sestrom autobusom, kojim nas je majka
često vodila djedu Vujadinu na selo, gdje sam uživao jureći po
čitave dane za stadima ovaca i jašući s ujacima i stričevima ko-
nje bez sedla. Po čitav su me dan tako držali ispred sebe, na ko-
nju, te su mi se od dugog jahanja znale između nogu zalijepiti
oznojene konjske dlake.
Bio sam ludo hrabar i neustrašiv, postajao sam, kako me
je ujak Dušan od milja zvao - Mali Krajišnik. Navečer bismo se
okupljali oko ognjišta i slušali priče djeda Vujadina o Americi,
Francuskoj i Rusiji. O njegovim lutanjima„trbuhom za kruhom".
Djed je volio ubaciti i poneku englesku, rusku pa i francusku
riječ u svoja pripovijedanja. Nas okupljene impresionirao je nje-
gov put, te nepoznate zemlje i gradovi, Ijudi i običaji, i svatko je,
vjerujem, na svoj način vidio sve ono što je opisivao. Bile su to
divne noći s mojim bližnjima, uz tu vatru od koje je, eto, ostao
samo pepeo sjećanja. Uvijek kad ih se sjetim, kao da iznova pa-
lim tu vatru, ali više onako u srcu, možda na dlanu, jer je i og-
njište i taj život dosiovce zameten ponajviše ratnim vihorima.
Ipak, ne osjećam da mi je nešto nedostajalo. Svako Ijeto sam,
sve do svoje četrnaeste godine, provodio u Lici, i taj surovi pla-
ninski kraj ostavio je u mome biću neizbrisive i trajne tragove.
Sva ta surovost na neki način je u meni pripitomljena. Krotka
je i pitoma ta divljina. U onim divnim šumama ostali su svi mo-
ji vilenjaci i čarobnjaci koje sam izmišljao i sanjao. Ponekad se
probude, jave, došaptavamo se i dogovaramo o snijegu, magli,

15
suncu i bojama lišća. Nije im, vidim, strana moja umjetnička du-
ša. Nekako im je draga. Kao da su zadovoljni i zahvalni za sva
ona snovita druženja u djetinjstvu.

Na tračnicama

Od Karlovca smo putovali preko Zagreba teretnim vlakom

za Vinkovce, koji su bili naša zadnja stanica. Bio sam silno uzbu-
đen jer sam prvi put vidio vlak. Lokomotiva me impresionirala,
miris ulja, para koja je šištala, masne tračnice. Uzbuđenje je po-
dizala znatiželja i nestrpljenje, jer sam odlazio negdje daleko i
osjećao da će to tamo daleko biti m nogo bolje t privlačnije ne-
go maleni Slunj, čije sam kuće sa svoga visokoga prozora mo-
gao gotovo sve izbrojiti.
Smjestili smo sve naše stvari, za koje je otac mislio da će
nam biti neophodne i od koristi, u svoj teretni vagon. Ormare,
drvene krevete s madracima, kuhinjske elemente, pa čak i jed-
nu svinju od 50 kila, koju smo tejeseni u Vinkovcima dohranili,
pa onda zaklali i dobro se snabdjeli mesnim zalihama za čitavu
zimu. Majka je prostrla neki ležaj po razbacanoj slami i ja sam
beskrajno uživao u putovanju. Do našega vagona bio je vagon
s nekoliko krava, čiji me mirisi nisu smetali jer sam se bio navi-
kao na mirise sela. Sjedio sam pored oca u otvorenim vratima,
prebacivši noge izvan vagona, i uživao u vjetru koji mi je šibao
obraze.
Vlak je sporo promicao kroz neka sela i gradiće i gotovo
na svakoj stanici stajao. lako je bio šesti mjesec, bilo je nekako
neprilično hladno za to doba godine pa je otac podložio peć na
kojoj smo se grijali, a majka je, kad je već bilo vatre, pravila pa-
lačinke. Nakon dugotrajne i ne baš brze vožnje stigli smo u Za-
greb, za koji mi je otac objasnio da je najveći grad u Hrvatskoj.
Bio sam gotovo nijem od ushićenja kad sam spazio do neba
visoke krovove zagrebačkog kolodvora.

Naš teretni vlak se dugo zadržao na zagrebačkom kolodvo-

ru. Za to vrijeme otac je donio vode, drva i nešto za jelo. Uskoro
je zazviždala lokomotiva i teretnjak je krenuo dalje. Sestra i ja
smo pjevali neke ličke pjesme koje nas je majka naučila. Nije
prošlo puno vremena, a vlak je jurio kroz nepregledna ravna

16
polja. Sestra je bila ozarena lica i stalno je vikala: „Vidi... vidi..."
Glas bi joj segubio i vraćaood kloparanja kotača i škripanja vla-
ka, a sve je zvučalo kao da je, dok smo jurili uz neke male grado-
ve s visokim dimnjacima, govorila neku veliku pjesmu, nalik na
Kaštelanovu: Lijepa je ova zemlja, meni najdraža, nigdje toliko
algi kao u uvali moga djetinjstva, livade i konji nesedlani, koliko
rijeka i slapova, dođi prijatelju, mi smo na Balkanu, u Jugosla-
viji...
Dogodi se i takvo dobro jutro kad se probudim baš s tim
riječima, kad u polusnu sa sestrom govorim te stihove, a vlak
nekako sporo putuje, vraća nas u naše djetinjstvo, onoj istoj
Vujadinovoj vatri koja nas iznova nekim toplim i svetim plame-
nom obasjava, i gdje nismo sjenke...

17
2.
Vinkovci, ravnica
0 smrznutom Bosutu, gojzericama, očevu brižnom licu,
štrajku u školi, maršu kroz Vinkovce, očevu remenu
1 svilenim bombonima

Moj otac partizan bio

a danas novine čita
i šuti o svem što je snio
nit' tuži nit' pita.

Crvenu zastavu vješa

ponekad o praznik samo
i tiho uz uzdah šapne
ija sam bio tamo.
R. Š., iz pjesme Moj otac (1986)

Otac je, valjda zbog prilično visokoga položaja u službi, do-

bio veliku kuću za stanovanje u ulici Ive Lole Ribara br. 1. U kući
smo imali toliko mnogo soba da smo u jednoj praznoj sobi u
kojoj nije bilo ama baš ni jednog jedinog komada namještaja
moj stric i ja igrali glavomet. Zidovi sobe bili su potpuno crni od
udaraca loptom, a uspjeli smo i nekoliko puta porazbijati pro-
zore. Moj stric Stevan bio je očev najmlađi brat. I njega i svoju
sestru Danicu otac je školovao, te su oni zapravo cijeloga života
doživljavali svoga starijega brata kao pravoga oca. Otac je, pri-
znajem, nosio nemali križ na svojim plećima. Obiteljsko breme,
ratnu tragiku, a služba mu je, po svom značenju, oduzimala pra-
vo da širokih ruku i zasmijano zagrli običan dan. Šutnja i oskud-
ne riječi nametnute su izvana, i čini mi se da se stalno u njemu
borila toplina i poslovna studen.Tim zagonetnim i rijetko oza-
renim licem štitio je svoje uvjerenje, ali i sve nas. Nikad se, kao
što obično Ijudi olakšaju težinu u duši, nije nekomu jadao, u
kavani opustio, ili pak kroz hvastanje osnažio.
Nekadašnja tajanstvenost, sada je, nakon toliko godina, u
meni rodila osjećaj divljenja i neodoljive privlačnosti. Ponajpri-
je zbog njegova kao kristal snažnog karaktera. On je živio i pro-
živio niz drama, i možda je zato zaobilazio kazalište, valjda ne

18
vjerujući da se ijedna suza može vjerodostojno pokazati. Možda
je, tko zna, u pravu. Sva naša upozorenja, poruke kroz kazališ-
ta, kad se danas osvrnem, i nisu pripomogle da se ponovno ne
dogodi rat i da Ijudi, kao da nikada nisu pročitali knjigu, vidjeli
predstavu, počine okrutne zločine, progone i užase...
Te godine zima je u Vinkovcima, govorili su, bila ledenija
no inače. Snijega je bilo toliko puno da su pojedine male ulice
nalikovale na scene iz Felinijevog Amarkorda. Otac mi je kupio
neku kožnu kapu s pokrivalima za uši i rekao mi:„Sad izgledaš
kao pravi avijatičar."
I letio sam, uistinu, okolnim ulicama, kroz snježne labirin-
te, otkrivajući važne točke svoga gradskoga kvarta. Stric Stevan
je u podrumu našao neke stare raspadnute saonice, koje mi je
otac popravio, i sad smo jurili njima kroz čitav grad, a najradi-
je smo se spuštali niz jednu strmu ulicu, pravo do rijeke Bosut,
koja je bila potpuno zaleđena i na kojoj su srednjoškolci pravili
dugačka, glatka i kao porculan sjajna klizališta. Stric bi se zatr-
čao zajedno sa mnom, a onda me ubacio ispred sebe i svojim
gojzericama zaparao preko glatke, ledene rijeke. Bilo je to glav-
no mjesto u Vinkovcima, gdje se gotovo čitav grad okupljao u
predvečerja i„glancao" rijeku. Malo tko je imao prave„sličuge",
kako smo u Vinkovcima zvali željezne klizaljke koje su sa stra-
ne imale„gvintove" kojima bi se pričvrstile za duboke zimske
cipele. Najbolje su bile obične„Batine" gojzerice. Ali, te stvari
imali su samo profesionalci, a mi djeca smo navlačili na cipele
komadiće daske koji su imali po sredini ugrađen komad željeza
ili lima.
Na glavnom mostu Bosuta bio je postavljen mali razglas,
otkud su prštale komunističke koračnice, a ponekad i hitovi Ive
Robića, od kojih sam najviše volio pjesmu„Samo jednom se Iju-
bi". Sjećam se da bi u tome času graja prestajala i da bi čitava
zaleđena rijeka nekako utihnula, dok su se zaljubljeni parovi
skriveno stezali za ruke, a krupne pahulje snijega lepršale nad
Bosutom, plešući svoj zadnji ples pod škrtom rasvjetom koja je
na nas padala s obližnjeg uličnog„kandelabra".
Proljeća su topila snjegove i moje djetinjstvo je divljalo Vin-
kovcima. Bio sam naročito spretan dječak i sve sam vještine s
lakoćom savladavao: vozio očev stari i teški bicikl ispod štange,
tjerao željezni kotač od bicikla žaračem za peći, mogao nogo-
metnu loptu, udarajući je lagano, zadržati na nozi preko sto pu-

19
ta, jedini se usudio provući ispod široke ceste kroz ćupriju koja
je bila u sredini nečim zaglavljena, te sam tamo zapeo i proveo
pola dana, ne mogavši ni naprijed ni nazad, dok me stric i otac
nisu nekim štapovima i konopcima uspjeli izvući; skidao vrapce
gumenom praćkom kojom sam razbio glavu susjedu iz ulice u
jednom od svojih okršaja s„domorocima" koji su mi se rugali
zbog moga tvrdog akcenta, posebno se okomivši na način ka-
ko sam izgovarao slovo č, zadirkujući me:„Če/cq/, čovječe, čiča če
ti čipku raščetvoriti" i zbog toga dobio od oca prve prave batine,
poslije kojih bih uvijekzadrhtao kad bih spazio„singer" mašinu
za šivanje, preko koje me je otac prebacio, izvukao kaiš iz hlača
i, kako se kaže,„ubio boga u meni"
Pamtim, dakako, još jedne batine...

PrvoiskustvoTrsta

Devetog juna '45. jugoslavenska vlada prisiljena je u Beo-

gradu potpisati s Velikom Britanijom i SAD sporazum o povla-
čenju jugoslavenske vojske izTrsta i oslobođenih dijelova slo-
venskog primorja i Istre.Tako smo učili.
I osjećali.
Povlačenje je provedeno 12. 06/45, a sporni teritorij podi-
jeljen je na dvije zone: zona A (zaposjele angloameričke vojne
snage),zona B (zaposjelejugoslavenske trupe), a krizaje riješe-
na tako da je Vijeće ministara vanjskih poslova savezničkih sila
u julu '46. postiglo kompromisno rješenje o stvaranju Slobod-
nog teritorijaTrsta, što je i međudržavnim ugovorima regulira-
no.Takvo stanje održalo se do 5.10.1955, kad se jugoslavenska
vlada suglasila sporazumom o ukidanju STT i dodijele zone B i
manjeg dijela zone A Jugoslaviji, a većeg dijela zone A sTrstom
Italiji.
Tad se vikalo:

Trstje rtaš.
Zona A, zona Be,
Naša, šta, obe!

Bilo je i drugih maštovitih parola. Mahalo se i vikalo. Prije-

tilo. Sastavio sam svoju malu vojsku, svoju desetinu, od nekih

20
desetak dječaka s ratnim iskustvom iz naših igara kauboja i In-
dijanaca, a pomalo i partizana i fašista (teško je bilo organizirati
tu igru jer nitko nije htio biti fašist). Svi smo imali drvene puške,
koje su, naravno, u našem borbenom zanosu bile ubojite. Jmali
smo i titovke od novina sa zalijepljenim krpenim petokrakama.
Ja sam, kao zapovjednik (kojemu tada ni maršal nije bio do ko-
Ijena), imao i drvenu sablju s kojom sam, mašuči u nekom ritmu,
davao takt svojim vojnicima. Marširali smo više-manje ujedna-
čenim korakom uzdužVinkovaca, i bili smo spremni branitiTrst
i zonu, kako se već zvala, iako ne znam kako bi se vojska držala
kad bi ugledala obilje bombona i šarena angloamerička svjetla,
izloge i sve te druge čarobne, a nama nedostupne stvari.
Uz tu željeznu vojničku disciplinu koju sam provodio me-
đu svojim vojnicima koji su uskoro uglavnom dezertirali, pred-
njačio sam u svojoj destrukciji, pokazujući rane crte anarhizma
i u školi. Organizirao sam štrajk učenika povodom nekih nastav-
ničkih nepravdi, a manja skupina, koja se nije zadovoljila pasiv-
nom rezistencijom pisanja zadaća i sličnih školskih obaveza, na
moj nagovor poderala je sve bilježnice i školske knjige i razba-
cala ih ulicama, zaustavivši pritom gradski saobraćaj.
Otac je imao pouzdan remen, a preko majčine„singerice"
kazna se izvršila prema količini krivnje. Ipak, anarhizam mi je
ostao u krvi. Nekako kao stav. Ne toliko protiv institucije, koliko
protiv beskrvnosti u tim institucijama, birokratizma i Ijudi koji
su, kao kod Kafke, pognutih ramena i spuštena pogleda sprem-
ni na sve.
Pa i na najgore.

Krv i voda

U istoj ulici u kojoj smo stanovali, samo par kuća niže pre-
ma rijeci, nalazila se i velika siva trokatnica u kojoj je moj otac
imao kancelariju. Bila je to, tih godina, činilo se, najvažnija kuća
u Vinkovcima. Zvali su je Udba, a moga oca i njegove drugo-
ve zvali su udbašima. Nisu nosili uniforme kao ostali policajci,
nego odijela, a preko njih obavezno kratke ili dugačke kožne
mantile. Družili su se uglavnom između sebe, tako da su moji
prvi prijatelji bili djeca očevih prijatelja. Naročito sam zavolio
jednog bljedolikog dječaka Vladimira, koji je, iako stariji od me-

21
 ne, uvijek izvlačio deblji kraj kad bismo se hrvali. Onda se jed-
noga dana ozbiljno razbolio i otišao u bolnicu. Kada se vratio,
iznenadio sam se vidjevši ga u invalidskim kolicima. Bio je neo-
bično blijed, prozračan... Često smo odlazili k njemu u posjete
i ja sam mu čitao knjige, ili bismo igrali „mlina" na njegovom
malom šahu s porculanskim figurama. Umjesto porculanskih
vojnika, radije smo stavljali velika zrna graha. Onda me je jed-
noga dana otac prestao voditi u kuću čika Uroša, a nakon mje-
sec dana rekao mi je da je Vladimir umro.
Bila je to prva smrt koja me je ozbiljno uzdrmala i zbog
koje dugo nisam mogao mirno zaspati. Moj strah je bio toliko
silan da me je majka uzela da spavam u njihovom bračnom kre-
vetu za neko vrijeme. Jednom sam, sjećam se, pitao majku da
nisam ja slučajno u igri povrijedio Vladimira dok smo se hrva-
li.„Ne, sine", rekla je majka.„Vladimir je umro od bolesne krvi."
„Koje krvi?"„Slabe krvi." Prvi put sam čuo za riječ„leukemija" i
saznao da je to neizlječiva bolest koju zovu i„rak", ali to nije pra-
vi rak koji uđe u tijelo, nego se tako zove ta strašna bolest.
Često sam predvečer odlazio s ocem u dvorište velike si-
ve kuće, gdje su udbaši igrali odbojku. Skinuli bi samo kapute,
zavrnuli nogavice i rukave od košulje i tako igrali. Mnogima su
pištolji visjeli o pasu, i ja sam se uvijek pribojavao da iznenada
ne opale sami od sebe.
Jednom je k njima u dvorište došao jedan kolega iz Za-
greba. Po načinu kako su se moj otac i ostali njegovi prijatelji
odnosili prema njemu shvatio sam da je morao biti dosta va-
žan tip. Onda ga je jedan od očevih prijatelja nagovorio da pita
onog tamo (misleći na mene), na nulu ošišanog klinca, je li isti-
na da se dopisujem sa Staljinom i piše li mi Staljin u posljednje
vrijeme.Jebo te Staljin! On tebe, a ti njega", odgovorio sam mu
ja, u ličkom maniru i dijalektu.
Moj otac se tobože Ijutio na mene, a svi ostali su se od srca
smijali. Nasmijao se i važan tip i rekao mi:„Tako je, druže. Samo
ti tako svakome odbrusi." Zatim je posegnuo rukom u džep i
pružio mi par„svilenih bombona" umotanih u šareni celofan.

22
3 .
Školski dani, osnovna
O prvoj recitaciji, nogometu, majci koja je stalno pjevala,
opasnim igrama i očevu strahu da mu se sin
ne zarazi teatrom

Škola u koju sam pošao zvala se Prva osnovna. Građena

je za vrijeme Austro-Ugarske i bila je lijepa i velika građevina.
Odmah do nje bila je ista takva zgrada -Treća osnovna. Druga
osnovna, ne znam zašto, bila je na sasvim drugom kraju grada.
Upisao sam se u 1. a razred, a ućiteljica mi je bila Ljubica
Savić. Već od prvoga dana planula je prava Ijubav među nama.
Ona je bila i prva osoba koja je u meni prepoznala sklonost za
poeziju i nastojala to razvijati. Uvijek mi je davala da baš ja u
razredu čitam izabrane priče, a budući je i sama imala smisla za
teatar i pjesmu organizirala je i literarnu sekciju i uvježbavala s
nama razne igrokaze. Za Osmi mart uvježbala je sa mnom jed-
nu tužnu pjesmu:

Ja ne znam što je majka mila

ni majčin što je srca plam
ja ne znam što je sve mi bila
tek da je bila jedva znam.

Pjevao sam pjesmu preko školskoga razglasa, koji je una-

toč povremenom krčanju, ipak uspio dočarati svu tugu i Ijepotu
te pjesme, te sam poslije toga postao vrlo popularan u školi.
Svaki dan sam na školskom dvorištu igrao nogomet. Mo-
je cipele, koje su inače bile crne boje, postale su, od skorenog
blata preko kojega sam povremeno mazao braun pastu, posve
žute. Bio sam potpuno lud za nogometom i skupljao sam sli-
ke nogometaša iz malih čokoladica. Počeo sam navijati za„Haj-
duk" zbog Beare, Vukasa i Zlatka Krvavice koji mi je bio dobar

23
drugar u razredu, ali me je otac ubrzo nagovorio da navijam za
„Partizan" jer je Zebec igrao za tim svijeta, a Bobek imao najjači
udarac u prvoj ligi.
Godine'56. preselili smo se u Gajevu ulicu. Kuća je bila li-
jepa i imala je dosta veliko dvorište s bunarom i živom vodom.
Majka se zaposlila u dječjem vrtiću i uživala u svom novom za-
poslenju. Moja majka je bila dobra žena. Voljela je Ijude. I po
čitav dan pjevala. Od nje sam naučio toliko mnogo pjesama.
Često je dovodila djecu iz vrtića kući pa su tamo čekala dok ih
roditelji ne pokupe. Cijeli su je Vinkovci zavoljeli. Vinkovačke no-
vosti su napisale članako njoj s naslovom„Teta Stana, naša dru-
ga mama"

Opasne igre

Otac je prestao odlaziti u lov iako je još uvijek pobjeđivao

na takmičenjima u gađanju iz pištolja. Držao ih je u ormaru, na
gornjoj polici, sasvim neoprezno, i ne razmišljajući da bih ja iz
djetinje znatiželje kojim slučajem mogao poželjeti da se igram
njima kauboja i Indijanaca. A igrao sam se često. Jednom sam
nasmrt preplašio svoga prijatelja Marina, koji se od straha za-
vukao pod krevet. Izašao je tek kad sam mu prazan vaiter gur-
nuo pod krevet. Bio je to divan, veliki pištolj s tamnocrvenom
drškom. Onda sam ja hitro potegao svoj crni brauning, a on je
kriknuo, bacio pištolj na pod i istrčao iz sobe.
Predvečer smo se znali igrati kauboja i Indijanaca. Trčali
smo i skrivali se po sokacima, penjali se u krošnje velikih keste-
nova. Ja sam obično bio poglavica Indijanaca i nisu me nikako
mogli uhvatiti. Jedne večeri im je to pošlo za rukom. Zavezali su
mi ruke i noge i odnijeli me u obližnji podrum.Tamo su tražili
da se predam i da potpišem predaju, odnosno, kako smo voljeli
govoriti - kapitulaciju. U naš razigrani i obijesni dječački rječ-
nik ušlo je mnoštvo propagandnih riječi, i mi smo ih, prema na-
šoj mašti, upotrebljavali i jasno prepoznavali. Nisam se, unatoč
rječitom navaljivanju, predao. Počeli su me mučiti. Isprva je to
bilo zavrtanje.ruku, a onda su me, sasvim iznervirani zbog mo-
je tvrdoglavosti, počeli dosta ozbiljno tući. Naročito se u tome
isticao neki Raka, koji je bio par godina stariji od svih nas. Kle-
čali su mi na rukama, udarali me po tabanima, dijelili šamare.

24
Nisam se predavao. Onda je netko utrčao u podrum i viknuo da
ide nečija majka. Razbježali su se, odvezavši mi na brzinu noge.
Bila je to moja majka koja me zabrinuto posvuda tražila jer je
već bilo dosta kasno.
Sutra ujutro nisam mogao ustati iz postelje. Dobio sam
temperaturu, a tijelo mi je bilo puno modrica. Otac je insistirao
da kažem tko me je to pretukao, no ja nisam želio izdati svoje
drugare. Ipak je za par dana uspio doznati tko su bili moji mu-
čitelji. Priveo je Raku u svoju kancelariju i tamo ga vjerojatno
nasmrt preplašio, jer se od tada Raka prosto raspadao od pre-
tjerane brige i nježnosti za mene.
Meni je ostao neki gorak okus u ustima što mi se otac upe-
tljao u životne dvoboje i što sam na neki način u očima svih
ispao kukavica i tužibaba.

Prva iskustva s teatrom

Negdje u to vrijeme počela je i moja avantura s teatrom.

Ljubo Stanković, jedan od malobrojnih prvaka vinkovačkog
poluprofesionalnog teatra, stanovao je blizu školskoga igrališta
i često, vraćajući se kući, promatrao po par minuta kako igramo
nogomet. Izgleda da sam mu se dosta svidio i jednoga dana me
je poveo sa sobom u teatar.
Trebao mu je dječak mojih godina, koji je dosta fizički spre-
tan, da mu igra Petra u Hajdi. Dao mi je tekst da pročitam i bio
veoma zadovoljan kako sam umio točno ponavljati njegove in-
tonacije. Probali smo mjesecdana i ja sam redovitozbog nogo-
meta kasnio na probe. Na dan premijere, koja se trebala održati
oko 6 poslije podne, čika Ljubo je u pet do šest utrčao u teren,
uhvatio me za uho i tako odvukao u teatar.
Od tada sam dosta često igrao u teatru, što je moja majka
uvijek nekako posebno podupirala, a otac nije naročito volio.
Znao je govoriti:„Samo da se ne zarazi." Nisam se toliko zara-
zio teatrom, koliko jednim glumcem amaterom, koji je toliko
m nogo značio za mene tih godina i od kojega sam dosta život-
nih štoseva naučio. Bio je to Franjo Jelinek - Beli. Bio je gene-
racija Ive Ficija i Vanje Dracha i obojica su često govorili kako je
beskrajna šteta što Beli nije želio otići na zagrebačku kazališnu
Akademiju.

25
 A Beli nije želio napuštati svoj grad i svoju rijeku na kojoj je
provodio dane neumorno loveći ribe i neumorno obijajući ka-
vane. Bio je pravi boem. Naućio me je tisuće stihova. Naročito
je volio govoriti Shakespeareove sonete i pjesme Edgara Alana
Poa. Naučio me je, naravno, i piti. Onako šokački, izravno i jako.
Jednom sam tako pijući Raky whisky, neki domaći otrov, iskočio
za okladu kroz prozor teatra na glavu.
Srećom, pao sam na hrpu pijeska što je bila ispod prozora.
Dobri Dušan Suša, direktor teatra,„umro" je od straha.

26
4 .
Gimnazijski dani, Ijubav
O profesoru koji nije volio politiku, prvoj Ijubavi,
odlasku u Trst, prvom Ijubavnom razočaranju
u odsjevu spaljenih pjesama

Krenuo sam u gimnaziju. Bila je to najveća zgrada u Vin-

kovcima, u samom središtu grada. Vinkovačka gimnazija je bila
čuvena u cijeloj Hrvatskoj. Kažu da su u nju, poslije rata, po ka-
zni slali sveučilišne profesore iz Zagreba za koje se tvrdilo da se
nisu najbolje ponašali za vrijeme rata.Tako su, kažu, slali glum-
ce i režisere po kazni u Zadar.
Upravo te godine, kad sam ja dolazio u prvi razred gimna-
zije, u školu je stigao mladi profesor hrvatsko-srpskog jezika Mi-
roslav Johler. Odmah nas je sve osvojio svojim sasvim original-
nim predavanjima, koja su bila pravi literarni eseji. Profesor je
imao i izrazit dar za glumu i nas dvojica smo se nekako naročito
prepoznali. Gotovo svakoga dana nalazili smo se poslije škole
i odlazili na piće. Poslije smo se dugo šetali mračnim sokacima
Vinkovaca i profesor je nastavljao svoja predavanja. Pričao mi je
o Krleži i Matošu i Ujeviću. O Zagrebu i svojim studentskim da-
nima. 0 politici i kako nije volio naročito vlast, pa ni ovu„našu
današnju, komunističku" koja ga je, govorio je,„vrijeđala svojim
primitivizmom". Bio je to za mene glavni zgoditak na lutriji.
Moj profesor je bio sasvim izuzetan čovjek i beskrajno
obrazovan i nadaren. Pio je vjerojatno zbog toga što je shvatio
da je svojim talentima već na početku potkresao krila. Znao je
on dobro i osjećao da je, došavši u mali grad, zapravo pristao na
vlastiti poraz. Njegove pjesme su ostale nenapisane, njegove
predstave neizrežirane. Ali, sve to je živio. I nesebično davao. I
pjesme i predstave. Sve.
Bez ostatka.
Često smo završavali naše večeri na željezničkoj stanici na
kojoj su se skupljali gradski pijanci i bekrije, jer su se malobroj-
27
ne kavane u Vinkovcima u deset zatvarale. Nikada neću zabora-
viti kako smo sjedili u nekom jarku uz cestu, ispijali bocu rakije,
a on nezaboravno govorio Pobratimstvo lica u svemiru.

Prva Ijubav

Imala je pjege oko očiju boje badema i veliki mladež s de-

sne strane lica. I bila je najbolja učenica u razredu. Prosto sam
se morao u nju zaljubiti. I ona je, čini se, zavoljela mene.
Po čitav dan smo bili zajedno. Išli smo u isti razred, a poslije
škole vodila me svojoj kući, koja je bila druga najveća kuća po-
siije gimnazije. Slušali smo Pet Buna i Brendu Lee. Voljeli Arsena
Dedića i Modunja.
Majka i otac su joj bili rastavljeni, a ona je živjela s ocem,
djedom i bakom. Bila jeto čuvena advokatska porodica. Djed joj
je bio ministar u kraljevskoj vladi i beskrajno zanimljiv čovjek.
Provodio sam po čitave dane i večeri u toj toploj čehovljevskoj
atmosferi u kojoj su me učili jesti slatko od višanja i piti engle-
ski čaj. Iz te omame gospodskih manira, očaranosti slikama po
zidovima, prigušenom skoro glembajevskom atmosferom, kući
sam dolazio samo na spavanje.
Naša Ijubav je postala važna stvar u cijelim Vinkovcima. Bili
smo nekako posebno popularni i svi su navijali za nas da ustra-
jemo. Gledao nas je čitav grad dok smo se popodne vozili bici-
klima. Ona na maloj specijalki s brzinama, a ja na starom oče-
vom biciklu, kojemu je stric Stevan zašvajsao prebijeni volan.
Navečer bismo obično šetali na korzou, jer je čitavi grad
bio na korzou. Korzo je široka i glavna ulica u sredini Vinkova-
ca, u samome srcu grada. Dugačka je otprilike sto ili sto pede-
set metara, a široka oko petnaestak metara.Tu su Ijudi dolazili
odjeveni najbolje što su mogli i špancirali gore-dolje po dva, tri
sata, glasno se smijući i zagledajući druge šetače. U svim dru-
gim gradovima bivše Jugoslavije u kojima sam bio postojao je
neki korzo. Ili uz rijeku, ili u centru grada, i taj mentalitet kru-
žnog španciranja kao da je u to doba usađen u naše Ijude. Vi-
djeti i biti viđen.
Onda bih svoju djevojku otpratio kući, a ja vrlo često odla-
zio s ranim Ijubavnim jadima još negdje ubiti vrijeme. Ili u dom

28
JNA na karambol, ili u Klub prosvjetnih radnika na stolni tenis,
ili pak u Dom omladine na neku svirku.
Bilo je to vrijeme žutih suncokreta i treperavih tonova te-
nor saksofona. Vrijeme bugi-vugija, tvista i rokenrola. Blu džins
je počeo smjenjivati samtane traperice sa širokim nogavicama.
Na zabavama i po Ijetnim baštama pio se aerkonjak, vermut i
šeri brendi. Unatoč klasnoj svijesti, imperijalizam i buržoaski si-
stem prolazio je na mala vrata u našu socijalističku svijest koja
se, moram priznati, baš nešto i nije otimala ni ritmu, ni odjeći ni
privlačnoj dekadenciji zapadnog svijeta o kojoj se raspravljalo
na omladinskim i partijskim sastancima.

Via Trieste a la bratstvo i jedinstvo

Obično se dvaput odlazilo u n a šTrst, koji je već definitivno

postao njihov; Na neki čudan način, mimo državnih ugovora,
Trst je u stvari ostao naš grad u kojem smo trgovali na veliko i
malo, i u kojem smo nalazili dio onoga svijeta koji nas je mamio
svojim šarenilom, svojim ukusom i modom i nudio nam sjaj i
sumnjivu kvalitetu. Sve je bilo upakirano u dizajn od kojega
nam se vrtjelo u glavi, a prema kojem je čitava naša tužna soci-
jalistička stvarnost, sa svojim normama i petoljetkama, postaja-
la još dubljom provincijom, koje smo se nekako potiho stidjeli i
sakrivali je među grubim promrzlim prstima.
U proljeće se u Trstu kupovalo: šimi cipele, najlonke, do-
nji veš u boji, obavezno džins kompleti, pa plavi, smeđi i ma-
slinastozeleni šuškavci (jedan za sebe, jedan za nju, a jedan tek
da se šverca). U jesen su se kupovali šareni puloveri (koji su se
samo subotom uvečer oblačili), zimske cipele, iznutra laganim
krznom podstavljene, moher kaputi i hubertusi, a tko je bolje
stajao kupovao je kao pero lagane sintetičke šubare u svim bo-
jama, koje su se tako razlikovale od onih teških crno-sivih ru-
skih astraganki s mirisom naftalina i ovčetine.
Ponte Rosso, Via Carducci e piaza Unita, postajali su naša
nova glavna središta, naša magistrala žudnje, svratište čežnje!
Trieste magnijica, Trieste fantastica' Barovi s najboljim kapući-
nom i imena restorana sa svježom ribom i naročitom pastom,
koja su se upisivala u specijalne karte i gotovo u tajnosti oda-
vala samo najboljim prijateljima. Sjećam se one popodnevne

29
 panike, kad preostaje još samo pola sata do zatvaranja Upima
i Coina i počinje prebrojavanje što smo sve uspjeli kupiti. Nika-
ko se nije išlo kući bez bar trideset deka mortadele, maio gor-
gonzoie od čijeg se mirisa našim carinicima na granici mrštilo
čelo. Bile su tu, naravno, cigarete, kjanti u pletenoj boci, obave-
zni štok brendi, kava, čokolada s Iješnjacima i tapete s cvjetnim
uzorcima za dnevnu sobu.
Bile su to duge kolone željnika modnih talijanskih uzora-
ka.
Od Triglava do Đevđelije.
Autobusi sretnika s dragocjenim najlon-vrećicama sti-
snutim u grčevitim rukama, s pretovarenim putnim torbama
iz kojih su virili šareni trofeji. Trudbenici socijalizma iz Banata
i iz Makedonije, iz Bosne, a bogme i iz Dalmacije i Zagreba, na
cesti svoga Bratstva i jedinstva, do italije i natrag. Obično se,
kažem, dvaput godišnje odlazilo u Trst, da bi se dotaklo to neš-
to drugo, nešto ukusnije, nešto mirisnije, nešto svilenije, nešto
neprovincijsko i nešto što nije iz obora, tradicije, domaće, nego
nešto svjetsko, što nas je mamilo i opijalo, kao šareni baloni i
san od sapunice, kao švercano djetinjstvo. Važno je, naime, bilo
biti drukčiji, kao što je, uostalom, uvijek negdje čovjeku važna
ta razlika od drugih. A mi smo, bogme, imali dubokog razlo-
ga biti drukčiji, jer smo svi, na neki način, od obiteljskog kruga,
škole, pa do tog korzoa bili u nekoj hipnozi viastitog vreme-
na, ali pomalo dresirani, sa svježim strahovima rata, neprijatelja
koji nam prijete, koji nas žele uništiti, stati nam na put. Trst je
prva destinacija neke druge slobode, nekog drugog osjećaja,
iako moram priznati da je neobično važan bio povratak preko
granice, opet na te naše ceste i dolazak u naše sokake, vilajete
i kalete, jer sa švercanom robom osjećala se neka nova pobje-
da, neki prijeđeni prag kako tom švercanom opsjenom doći do
djevojke, kako za trpezom pomalo baciti u očaj susjede i goste
u stanje zavisti...
Onako uzrujana i unezvjerena pogleda, u paničnoj potrazi
za tim Trieste-blještavilom, nisam ni mogao pomisliti, dok sam
se sa švercanom robom kao uljez tog svijeta smucao misleći
na carinike i na šokačka sijela, da ću jednoga dana u tom istom
gradu biti u sklopu festivala pozvan kao specijalni gost i da će
mi prirediti festivalski omaž, ne samo kao glumcu, nego i kao
redatelju i pjesniku. Tiskana je knjiga Prijatelj ga, kaže, ne pre-

30
poznaje, dvojezično, i dok je bila promocija, slušao sam svoje
riječi na talijanskom, a sve te riječi nastale su na bivšim puto-
vima bratstva i jedinstva, na nekim, doduše i slijepim ulicama,
na razvalinama i ruševinama, ali i Ijubavima od kojih sam svoju
dušu, nastojeći nikome ne nauditi, prehranjivao ne baš bez ne-
lagode.
U to vrijeme sam se prestao baviti teatrom i Branka i ja
čvrsto smo odlučili studirati u Beogradu. Ona medicinu, a ja ju-
goslavensku književnost, sa željom da se jednoga dana bavim
literaturom ili pak novinarstvom. Tako bi se to i završilo da se
nismo Branka i ja zavadili i sa suzama u očima jedno drugom
vratili zavjetne zlatne lančiće.
Toga časa je u meni poludjela Slavonija koja se sve te go-
dine lijeno uvlačila u moje gorštačke gene. Nema Branke! Polu-
djeloje i sve u meni i nije bilo sokaka u Vinkovcima kojeg nisam
zapišao. Bekrijao sam iz noći u noć i utapao Branku u sebi. Često
sam sa svojim prijateljima Pajom, Brankom i Kasimom odlazio
do vukovarskih kavana, gdje su nam Cigani svirali a mi birali.
Tamo na obalama Dunava, svaka noć me je učila životu i
kao Mićka Karamazov, čupao sam korjenite trave i uplitao ih u
zamršene kose.Tamo na obalama Dunava širilo se prostranstvo
pješčanih sprudova koji su jutrom izgledali kao zaštićene ratne
uvale. Moj prijatelj Kasim volio je moje prve pjesme, a naročito
jednu, koja je ujedno i jedina koje se sjećam. Sve ostale sam
jedne noći izgorio u sebi, hoću reći zapalio:

Krvavo nebo
bivolje razdrto krzno
na prsima umire crvena zvijezda
Ničeg u bespuću mekom ničeg
zamire ovo jutro naučeno da se kali zakletvama
zaboravit ču nježnosti kojim si me snažila
i otputovat ču
tamo gdje se putuje sam.

31
5 .
Na zadatku
O jednoj istrazi i obijenoj blagajni, kavanskom nožu,
jednostavnosti koja liječi i ubija, ravnici i njezinim ranama

U drugom razredu gimnazije postao sam član Općinskog

komiteta Saveza omladine. Ni sam ne znam kako ni zašto, ali
sam postao. Doduše, sretao sam Stevana Bizića koji je bio pred-
sjednik omladine i Voju Nudića, sekretara, i osjećao sam da sam
dobro kotirao u njihovim očima.
Oni su bili već tridesetogodišnjaci, tu negdje, i uopće nisu
izgledali kao omladinci. Bili su uz to i bekrije. Hoću reći, volje-
li su kavane. Valjda su tako i mene zavoljeli, jer moja je popu-
larnost u Vinkovcima vrtoglavo rasla, što zbog teatra, što zbog
Branke, što zbog nogometa, a čini se najviše zbog moga tako
rano započetog boemskog života. A možda je sve to bilo i zbog
moga oca.Tko bi ga znao?
Na sastanke sam rijetko dolazio. Nisam u sebi ništa poseb-
no osjećao što bi se moglo pripisati svjesnoj pripadnosti komu-
nističkoj ideji. Dapače, promatrajući stvari izbliza, u meni je sve
više sazrijevala neka prava disidentska pobuna protiv totalita-
rističkog sistema.
Jednom sam dobio zadatak da odem u Vođince, malo selo
blizu Vinkovaca, i da ispitam što se dogodilo s blagajnom se-
oskog omladinskog komiteta i naročito s blagajnikom koji se
mjesecima nije javljao u Općinski komitet. Sjeo sam popodne
u vlak na tom svom delikatnom, ali u to vrijeme privlačnom za-
datku (jer je imao nešto od detektivskog u sebi) i sišao na stani-
ci na kojoj me je čekao Cindra, moj školski prijatelj iz razreda.
Blagajnik je stanovao na samome kraju sela, tako da smo
pješačili dobrih desetak kilometara. Nismo ga, naravno, našli u
kući, a njegova mati je rekla, kunući se živima i mrtvima, kako

32
su mu blagajnu obili i da on jadan ne zna što će ni kuda će. Obiti
banku, to nekako razumijem, ali tko će obiti seosku omladinsku
blagajnu, ako ne seoski omladinski blagajnik svojeručno ili vla-
storučno!
Naša istraga završila je neslavno.
Vraćali smo se Cindro i ja neobavljena posla prema stanici,
i negdje u pola sela svratili u kavanu na piće. Svi moji školski pri-
jatelji rado su sa mnom pili, iako u tome nisu bili ni upola vješti
kao ja. Stali smo uz šank i naručili dvije rakije, kad se, samo na
nekoliko metara od nas, odigrala prava krvava drama. Netko je
nekome nešto rekao, čula se samo psovka i sijevnuo je nož. Čo-
vjek je pao na pod s nožem u trbuhu, a onaj drugi istrčao kroz
vrata. Zapravo, ne može se reći da je istrčao, prije bi se moglo
reći da je izbauljao kroz vrata, jer svi su u toj maloj kavani bili
pijani. Zatim se ovaj za kojega sam ja bio siguran da je mrtav
polako pridigao, izvukao nož iz trbuha i izišao iz kavane.
I mi smo makinalno izišli za njim. Ugledao je svoga ubojicu,
jedno dvadesetak metara od kavane, kako širi ruke i nešto sam
sebi ili bogu pijano govori. Zatrčao se prema njemu, spretno ga
dohvatio s leđa i prerezao mu grkljan.
Smrti od noža u Slavoniji bile su česte. Gotovo svake godi-
ne u Novom Selu na kirbaju neko pogine.Tamo su živjeli Hrvati
i Srbi, otprilike u podjednakim omjerima. I uvijek se negdje pri
kraju kirbaja na Malu gospojinu izvadi poneki nož. Ginulo se u
nekom čudnom, obično ravnomjernom omjeru.
Te godine poginulo ih je petero. Sve mladi Ijudi. Dvade-
setogodišnjaci. Ne znam kako se moj prijatelj Kasim sjetio da
se popnemo preko ograde, pređemo preko bolničkog parka i
uzveremo na prozore mrtvačnice.Tamo su ležala sva petorica,
dijelom prekriveni bijelim plahtama. Gledao sam zapanjeno u
najbližega do prozora. Bio je izrazito lijep mladić. Na nogama je
imao tragove isprane krvi na koju su se skupljale muhe.

Jeka staklenog ja

Slavonija.
Ravna i opasana svojim tangentama i horizontalama.
Sa svojim crkvama kao najvećim brdima iz kojih pjevaju
pokajničke refrene tamjanom upakirane. Javlja se, dok prebi-

33
rem po ovim prizorima, iz glumačkog i profesionalnog kuta,
sjećanje na Šovagovića i njegovu tehniku glume. Njegovu sa-
vršenu jednostavnost u glumi...
On je poznavao te mrakove ravnice gdje čovjek stoji sam
na zamišljenoj tankoj liniji koja se spaja s horizontom, tamo
negdje gdje završava žitno polje, a počinju crveni makovi. I u
meni je uvijek postojao silan poriv za jednostavnošću, jer je u
njoj, kad se umjetnički osvijesti, sve na svom mjestu. Ona lijepo
oljušti suvišnosti, a umjetnost i jest, na neki način, poniranje i
čišćenje od suvišnosti.

34
6 .
Vinkovački dani mladosti
O očevu strahu odzaraze nogometom, Šekularčevoj finti,
prvom kockanju na liniji i Kasimu

Neki Nenad Ognjenović bio je najbolji nogometaš u kva-

rtu. Imao je topovsku Ijevicu. Odmah iza njega bio sam ja. Bio
sam brz i dosta spretan s loptom. Danima sam vježbao Šekijevu
fintu da u trku prebacim loptu preko glave, a zatim da je punom
nogom iz zraka opalim prema golu. Bila je to hit-finta i rijetki su
je mogli izvesti. Dragoslav Šekularac, zvijezda jugoslavenskog
nogometa, bio je doslovce nepredvidiva slavenska duša.
Njegovi driblinzi, mašta, vrhunac su onoga što homo lu-
dens može učiniti u toj nogometnoj areni. Izbezumljivao je pro-
tivnike, podsjećajući ih na njihovo neznanje, ali i na sve ono što
lopta omogućava. Bio je u pravom smislu riječi igrač Tad je riječ
profesionalac imala neko drugo značenje. On je bio igrač koji je
otkrivao čarolije igre, čarolije lopte, sve ono što ta igra pruža.
Nogomet je zbog nesavršenosti savršena igra. Rijetko ko-
ja igra može potaknuti na utrku u besmislu za smislom. Nije ni
čudo da je nogomet postao središnjom igrom u suvremenoj
civilizaciji. Sve potisnuto, gledatelji iskaljuju na stadionima. To
su prave gladijatorske arene. Lopta, kao samotna zemlja u su-
stavu, ide od noge do noge.Tekje prave zvijezde mogu dosto-
janstveno obasjati. A Šekularac je to bio. I životom i znanjem. I
tko ne bi bio u toj školi, u sjeni takve zvijezde.
Imali smo svoju ledinu na uglu Gajeve i Starčevićeve. Če-
sto su nam lopte završavale u dvorištu susjeda policajca koji se
neprestano svađao sa ženom i, ovisno o ishodu svađe, vraćao
nam lopte ili bi ih bijesno, uz sočne psovke, ne štedeći nam ni-
koga iz bližnje rodbine, bušio i bacao ih preko plota onako is-
puhane. Onda smo mi došli na ideju da mu, kad je na službi, ka-

35
menujemo psa i, bogami, poslije toga je nekako uspostavljen
mir. Osim toga, ako nije bio pijan, slali su mene da zvonim na
kapiju i tražim loptu. Tada bi susjed, ugledavši sina jednog od
šefova Udbe, gunđajući nešto sebi u bradu, iako nevoljko, ipak
vraćao (neprobušenu) loptu.
Kako su Nenad i još nekoliko igrača stanovali u Lenjinovoj
ulici, naš tim se zvao Lenjinova. To je bila i jedna od najdužih
ulica u Vinkovcima u kojoj su rasli visoki divlji kestenovi, koji
bi za vrijeme zrenja, uz jesenje kiše, padali iz svojih zelenih bo-
dljikavih čaški, udarajući glasno o mokre pločnike. Volio sam
skupljati to divlje kestenje (kao što i danas ne mogu proći a da
ne uzmem vruće kestenje iz uličnih pečenjarnica), donositi ga
kući i onako glatko satima prevrtati po rukama kao svoj mali
planetarij.
Naš tim je bio jedan od boljih u cijelom gradu i često smo
odlazili igrati protiv drugih ulica. Najbolji nogomet se igrao na
Vašarištu, nedaleko od „Dinamovog", odnosno„Cibalijina" sta-
diona. Tamo su nas znali gledati stariji igrači i poneki trener,
te su mnoge od nas zapazili i odveli da treniramo u pionirima
„Dinama". Nakon par mjeseci treninga, baš kad mi je krenulo i
kad su počeli ozbiljno računati sa mnom kao budućom nadom,
otac me ispisao!
Opet se, brižno, na moje užasavanje, bojao da se„ne zara-
zim".

Kockanje na liniju

U to vrijeme jedna od popularnijih stvari u gradu je bilo

kockanje na liniju. Kockanje se odvijalo poskrivećki, na školskim
igralištima ili na perifernim dijelovima grada, jer milicija nije do-
zvoljavala„opasne igre". Kockalo se o pravu lovu! Povukla bi se
linija u vlažnoj zemlji i s razdaljine od 5 ili 6 metara bacali bi
se kovani novčići. Klinci bi igrali sa starim austrijskim filirima ili
starojugoslavenskim dinarima. Odrasli, pravi kockari, igrali su u
prave pare. Znale su se tu na zemlji, pored crte, nakupiti gomile
novca, ako je bilo dosta nabacivanja.
Bacali su se različiti novčići, iako se uvijek igralo u određe-
nu vrijednost. Ja sam najviše volio igrati s olovnom petodinar-

36
kom, koja je bila dosta teška i fino se zabadala u vlažnu zemlju.
Važno je, u toj igri nabacivanja, sa svojim novčićem biti što bliže
crtijer onaj tkoje bio najbliži imaoje pravo prvi bacati sav me-
talni novac u zrak i pokupiti sve one novčiće kojima se okrenula
glava na gornjoj strani.
Pismo je7 ne znam zašto, gubilo. I u toj igri glave su bile
milije...
Bili smo pravi virtuozi u toj igri. Znali smo izbijati novčić
koji je stajao na samoj crti. To se zvalo nabacivanje. Onda bi se
odnekud pojavila milicija i mi bismo, trpajući novac u džepove,
bježali, preskačući plotove i skrivajući se po okolnom grmlju,
gdjeje tko stigao.

Neuništivi Kasim

Kasim je bio jedan od najboljih igrača u cijelome gradu. Ne

samo što je dobro bacao i izbijao novčiće sa same linije, nego
ih je znao i tako okrenuti u zraku da su gotovo uvijek padali na
glavu.„Pismo me ne zanima", znao je reći.
Kasim mi je bio najbolji drugar. Igrali smo satima biljar u
Domu JNA, kuglali na Reljkovićevoj kuglani i tamo ispijali prva
piva, odlazili pješice po desetak kilometara uz željezničku pru-
gu poskakujući bosonogi po garavim i od kolomasti Ijepljivim
željezničkim pragovima sve do Borova sela, gdje smo ispod
jednog mostića na rječici Vuki lovili male somove koji su se zva-
li„manjici" i koji su bili jako ukusni.„Za prste polizati", rekli bi
neki.
Oko nas su bila polja visokog žita, a u blizini su izrastali
iz zemlje visoki betonski silosi. U daljini su se nazirali krovovi i
dimnjaci velike tvornice u Borovu naselju.
I upravo tu, u tom mome raju djetinjstva i nevinim kuli-
sama naših bezazlenih igara, počeo je '91. godine krvavi gra-
đanski rat. Tamo gdje smo mi jurili bosonogi kroz žitna polja,
noseći ulovljenu ribu nanizanu na najlonski konac i bambuso-
ve štapove preko ramena, toga ljeta'91. godine jurili su Ijudi u
uniformama s puškama u rukama, sijući olovnu smrt po pustim
poljima i ostavljajući krvave, neizbrisive tragove na obalama ri-
jeka našega nepovratno uništenog djetinjstva.

37
 U Londonu'94.godine, kad mi ovim i onim kanalima javlja-
hu tko je sve nastradao, tko je izgubio glavu, kad sam sa strijep-
njom mislio na one s kojima bijah blizak, što od malih nogu, što
iz školskih klupa, što iz profesije a što onako usput, dođe neki
glas da je i Kasim nastradao.
Razbolio sam se od tuge.
Zar i ti, Kasime?
Kasim mi je nešto više od osobnog poznanstva. On mi je
simbol mladosti. U njemu su moji i tuđi dani nekom blizinom
povezani. On je moj mali i veliki svetac. Štit te nesretne, boso-
noge poratne generacije na koju je palo i dobro svjetlo naših
očeva.
On mi je ono, vjerujem, što i drugi imaju u nekom sličnom
liku: posljednja i prva stanica mladosti.
A bio je nekako sav nakrivo
tako i hodao
tako i školu učio
i baš se nekako mučio da dokaže
kako ima i važnijih stvari na svijetu
Na primjer u pubertetu kad su svi rakiju u Vinkovcima pili
Kasim je gledao Belmondove filmove
i u„Slavonija" hotelu
u nekom starom očevom odijelu
naručivao čašu hladnog mlijeka
Vucibatina neka
sjećam se
htio me tući
(jer ja sam oduvijek bio kao neki poeta)
a Kasim bi onako iz zaleta pomeo dvojicu trojicu
zatim poravnao kravatu
i rekao najmirnijim glasom na svijetu
Što si se usro od straha
pet je do osam
hajde da gledamo„Do posljednjeg daha"

Proljeće u našem gradu je bilo

kako se kaže
puno sperme
Znali smo kolektivno drkati
onako majušni brkati

38
zavaljeni u šanac ispred protine kuće
oko nas žbunje i neko trulo pruće
a Kasim
oca mu mangupskog
odjedared odnekud izroni iz mraka
i u par koraka stvori se nad nama
on i s njime prva dama
znali smo je iz komšiluka
Ajde kaže da vidim ko će dalje
dajem samo za pare
a njemu onako zbog nečeg u zraku
može taj svaku ako bi htio
Kasim bi se samo nasmijao i rekao
Ne diraj mi kurveštino drugare
može te povaliti baraba svaka
Pet do osam majku mu
odoh da gledam„Do posljednjeg daha"

Ljeto u„Slavoniji" u mozakzapeče

ne vidi se ništa od prašine
Kasime
tako smo se zvali nas dva po nekom detektivu iz X-romana
Nećeš valjda i ti kao ovi vodozemci
da ladiš muda u Barutanu
hajde sa mnom u Staru pilanu
da vadimo gliste iz piljevine

Sjedi tako na starom biciklu i otpuhuje kolutove dima

al' zaistinski
ne ko ova druga raja
on ga povuče bogami iz jaja
I sjednem tako na štangu ispred njega
bos u kratkim hlačicama
a on sav obučen u crno
i cipele crne
na bosu nogu

Vozio je polako
Nek vidi
kaže

39
svatko da smo drugari
Još nam samo Belmondofali
Da skupa vadimo gliste na Staroj ciglani

Bila je u našem gradu i jedna mala s pjegama

mi smo kao bili u nekoj shemi
ma vraga shemi
bili smo do ušiju jedno u drugo zaljubljeni
a Kasim joj
znaš ono
svake zime nove rukavice donese
šeretski se nasmije i kaže
Ti mala čuvaj se
i ne izlazi suviše na zimu
možda ćeš jednom igrati na filmu

Od tada je eto m nogo minulo Ijeta

i ja sam danas kao neki esteta
filmom se bavim i ponekad pjesme pišem
al'nikako da zaboravim te moje Vinkovce
i moje blage ravnice gdje smo Kasim i ja
od jutra do mraka
živjeli život do posljednjeg daha

A neki dan
eto
stiglo mi pismo
pišu da Kasima nema više
poginuo je negdje u blizini Mirkovaca
Pitam na kojoj je strani bio
Nije taj kažu uniformu nosio
nekog je klinca na biciklu vozio
nekog bosonogog dječaka
kad ga je metak pogodio
Sunce ti kalajisano
kažu
ko kaskader na filmu je kroz zrak poletio
i na onu prašnjavu mirkovačku cestu pao
zatim se kao malo pridigao
i onom dječaku nešto na francuskom šaputao

40
I još je kažu
zadnjim snagama
nekako naročito kravatu poravnao
a onda
palcem desne ruke
kao Belmondo
lagano preko donje usnice prešao
Do posljednjeg daha mon ami
Do posljednjeg daha

41
 II

GODINE ZAGREBACKE,
STUDIJA, USPONA
IPUTOVANJA
1.
Sveučilištarac
O Fickovu nagovaranju mog oca da ipak upišem
„prokletu profesiju", prijemnom ispitu, Vidovićevim
cigaretama ijednom ranjenom prijelazu preko široke ceste

Godina '64. u Vinkovcima zaorala je duboke brazde u moj

pustolovni Portret umjetnika izmladosti. Sve više me opijala pra-
va umjetnost. Zavodila me na svakom koraku. Dolazila je k meni
kroz knjige koje sam po preporukama svoga profesora Johlera
čitao.Teatar sam bio skoro zaboravio i sve više sam se zanosio
idejom da studiram književnost. Pisao sam potajno pjesme ko-
je nisam nikome osim Kasimu pokazivao i jednom, sjećam se,
Miroslavu Mađeru, pravome pjesniku s kojim me je vezalo ne-
ko skriveno prijateljstvo, i čijoj sam se poeziji tada, kao i danas,
iskreno divio.

Maestro i učitelj

Trinaestog aprila bio je Dan oslobođenja Vinkovaca. Za tu

svečanu priliku moj profesor Johler je napisao recital, a pozva-
ni su, kao gosti, zagrebački prvaci kazališta, koji su nekada bili
đaci te iste gimnazije, da održe recital poezije. Tu su bili Vanja
Drah, Ivo Fici, Nada Subotić, Mato Ergović i jedna mlada i lijepa
glumica Ljiljana Doko, koja je odmah poslije završene kazališ-
ne Akademije u Zagrebu otišla u London i živjela tamo desetak
godina pokušavajući glumiti na engleskom jeziku i koja mi je
jedne noći dok smo tumarali praznim vagonima vlakova parki-
ranih na sporednim kolosijecima vinkovačke stanice, govorila
Šekspirove monologe na engleskom jeziku.
Moj profesor je ubacio i mene da, s vrhunskim glumcima,
govorim poeziju. Govorio sam pjesmu Antuna Martinovskog

45
 Babe„Oprosti mi majko što Ijubim" i čini se da sam bio dosta
uspješan, jer su me svi zagrebačko-vinkovački prvaci saletjeli
da moram doći u Zagreb studirati glumu.
Najuporniji je bio Ivo Fici, koji je te zime došao režirati u
vinkovačko kazalište i s kojim sam se svake noći družio. Padao
je snijeg i bila je žestoka zima. Naš mali grad je uistinu izgledao
kao s novogodišnjih razglednica. Bajkovito i nekako sigurno.
Ficko i ja smo se obično zajedno vraćali kući jer smo bili susjedi.
Jedne noći je prepričavao utakmicu Dinomo-Zvezdo i u trenut-
ku kad je pokušavao opisati kako je to Šekularac (kome se naj-
više divio) predriblao Crnkovića, zaorao je nogom u snijeg i pao
na ulicu, razbivši u padu nos.
Dok je tako ležao na ulici i dok se crvena krv razlijevala po
svježe napadanom snijegu, neodoljivo je podsjećao na Marin-
kovićeva Maestra i Kiklopo, iako ta knjiga još nije bila napisana.
Hoću reći, kada smo mnogo godina kasnije radili Marinkoviće-
va Kiklopo u HNK, bez obzira na to kako je to sjajno i maestralno
igrao Jovan Ličina, ja sam nekako u to doba uvijek zamišljao
moga Ficka kao pravog Maestra s onim njegovim promuklim
glasom i ranjivim tijelom. Već više od deset godina u Vinkovci-
ma se priređuje Festival glumca, gdje dolaze glumačke trupe
i kazališta sa svojim predstavama, a jedna od nagrada je i na-
grada„lvo Fici", koju je izradio akademski kipar Branko Kelčec i
dodjeljuje se mladom glumcu.
To je zaista pametno promišljeno. Volio je mlade glumce i
sudbina je na kraju ipak poštena prema Ficku!
Čini se da je te daj-damovske noći, dok smo u stanu Ficko-
vih roditelja previjali njegov razbijeni nos, a njegov otac izvadio
svoju violinu i svirao nam za utjehu Kozarčevu pjesmu „Zbog
tebe sam tarabe preskako", za koju je muziku napisao nitko dru-
gi, nego čuveni maestroTijardović, Ficko čvrsto odlučio da me
pošalje na prijemni ispit na zagrebačku kazališnu Akademiju.
Izabrao je pjesme i monologe koje ću govoriti i poslije svo-
jih proba ostajali smo još neko vrijeme u kazalištu radeći na tim,
za me izabranim tekstovima. Bio je siguran da ću položiti, samo
ako se„ne userem ko grlica"
To mu je bila omiljena rečenica.
Rekao sam mu da u meni straha nema, ali da nisam sigu-
ran da će me moj otac pustiti na prijemni. Odlučio je da će on
to srediti s mojim starim, no njegov autoritet je brzo odletio

46
dođavola, jer ma kako bio simpatičan mome ocu, ipak mu nije
promaklo kako je Ficko s užitkom popio četiri ili pet rakija za
pola sata, a kako on poznaje i još jednoga glumca iz Subotice,
koga je nedavno sreo negdje u nekom vlaku, valjda dok se vra-
ćao s jedne od svojih rutinskih ophodnji iz slavonskih i baranj-
skih šuma po kojima su drugTito, Ranković, Kardelj i ostali naši
lovci-komunisti, ubijali divlje patke, zečeve, jarebice i svinje, te
kako je i taj bio brz u ispijanju rakija i gemišta i kako mu je po-
vrh svega još i rekao, ako ima djecu da im nikako ne da da idu
u glumce i da se zaraze tom nesretnom i prokletom profesijom.
„Prokletom profesijom", baš je tako ponovio nekoliko puta, pri-
čao je otac.
Za razliku od oca, majka je željela da studiram kazalište,
jer ona je mogla osluhnuti sve one duboke treptaje što su po-
tresali moju unutrašnjost. Vjerojatno bismo mi izgubili tu bitku
s ocem, jer malo se toga dešavalo van njegovih odluka, da ja
nisam jednoga dana rekao:- U redu. Odredi fakultet koji hoćeš
da studiram, i ja ću ga završiti, ali ću, svejedno, poslije ići na Ka-
zališnu akademiju.
Kao dobar psiholog, otac je znao da je to moja iskrena od-
luka i da je bolje da popusti nego da moja dosta ranjiva i senzi-
bilna priroda uđe u neke zamršene i nepremostive bitke.

Prijemni ispiti

Bio je mjesec maj kad sam došao u Zagreb. Plavili su se

tramvaji, sunce se presijavalo po kockastim pločnicima Franko-
panske ulice, a Hrvatsko narodno kazalište je zastrašujuće pri-
jetilo i moja se provincija do boli skupila u meni, pokušavajući
prikriti koliko sam bio izgubljen i uplašen tih„prijemnih dana",
te sam se uvukao u zgradu Kazališne akademije iz koje bih sa-
mo odlazio do Kavkoza na piće i odmah se vraćao natrag, da
sjednem na onu malu klupu ispred ulaza na Akademiju.
Tu zapalim cigaretu i promatram starije studente i prave
glumce, koji bi dolazili ispred Akademije vidjeti ima li što novo,
mlado i interesantno. Među mnogim licima koja sam tada upo-
znao posebno sam upamtio Ivicu Vidovića, koji je stajao tamo
naslonjen na zid Akademije, u svome smeđem kaputu, i palio
jednu cigaretu za drugom. Njegovo blijedo i nekako tužno li-

47
 ce izdvajalo se svojom posebnošću i zarobilo moju pažnju. Bila
je to prijateljska Ijubav na prvi pogled, prepoznavanje srodnih
duša, otkrivanje nekog zajedništva od posebne i naročite va-
žnosti, kojega u tome trenutku nismo bili ni svjesni, iako smo
ga svakim trenutkom, nekim nježnim i pažljivim gestama, is-
trajno gradili.
Prelazili smo široku cestu koja je dijelila Akademiju od Ve-
likog kazališta, u koje me je Ivica po protekciji uvodio na kavu,
i vraćali se ponovo na malu kamenu klupu ispred Akademije.
Poslije mnogo godina, sjedeći u svome londonskom stanu, tre-
ćega maja saznao sam da su pale Martićeve bombe na Zagreb
i da je jedna pogodila baš taj prostor između Akademije i Ve-
likog kazališta, od koje su neki nedužni prolaznici i umjetnici
ranjeni i poginuli. Jedan mladi student kazališne režije poginuo
je upravo na tom neobilježenom prijelazu kojim smo kao stu-
denti Akademije odlazili na jutarnju kavu u Veliko kazalište.
Jedan od tih smrtonosnih gelera zauvijek je i mene usmr-
tio i zbrisao sa široke zagrebačke ceste zelenog vala ispred Hr-
vatskog narodnog kazališta.

48
2 .
Dani podstanarstva i sanjarstva
O utočistu kod očeva ratnog druga, plavom autobusu
koji je bježao ispred nosa, Dubravku Horvatiću, Vrdoljaku,
ranim jadima boemštine, Krčinim i Bobijevim studentima,
studenoj radničkoj sobi u otmjenom dijelu grada,
nekupljenom kaputu, upali pluča i očevom osjećaju krivnje

Doveo me otac u septembru '65. godine u Zagreb, kao Ko-

vačićev Zgubidan svoga sina Ivicu Kičmanovića presvijetlom
llustrisimusu na školovanje.
Po starom ličkom običaju, ne prepuštajući ništa slučaju,
predao me je na stanovanje i čuvanje nekim svojim ličkim prija-
teljima, inače vojnim penzionerima, koji su imali sina srednjoš-
kolca, s kojim sam dijelio sobu. Bili su to dragi neki Ijudi, čije
sam napadne Ijubaznosti, zbog očevih partizanskih veza, mo-
rao podnositi, iako su me beskrajno kočile i paralizirale sve moje
umjetničke ambicije vraćajući me u stvarnost ličko-vojničkog-
patrijarhalnog odgoja i discipline. Meni je, vjerujem, kao i dru-
gim studentima koji su dolazili u Zagreb na studij, studiranje
značilo i odvajanje od roditeljske stege, nadzora, pa i kućnoga
praga. Svi smo mi, na neki način, došavši u Zagreb, pušteni s
lanca.Taj osjećaj slobode je dugo sanjani užitak, koji se može
povezati jedino sa saznanjem samostalnog odrastanja.
Očev ratni drug, ma kako u suštini bio neki dobar čovjek,
svojim je dubokim alkoholizmom razarao svoju porodicu, tako
da sam se ja kao došljak trudio da samo prespavam tih par sati
i pobjegnem već ranim jutrom u grad prvim autobusom, koji
me je izTrnskoga vozio preko Savskog mosta. Volio sam ta rana
jutra, pa i te magle zagrebačke, iako je onaj lirski ugođaj često
znao pokvariti prizor iz kuće iz koje sam pobjegao. U ušima su
još uvijek odzvanjali zvuci škrguta zubiju umirovljenog pukov-
nikaJNA.
Prelazeći Savu, osjećao sam se kao građanin velikog grada,
kojeg sam počeo radoznalo ispitivati. Tih prvih mjeseci moga

49
 studentskog života, Savska cesta je bila glavna žila kucavica u
mome srcu. Ona me je vodila od Save do Akademije i njome
sam se obično svake noći pješice vraćao, jer bih, skoro po navi-
ci, u posljednji čas, propustio zadnje autobuse za Trnsko.
Bježao mi je taj plavi autobus, a novaca za taksi nisam imao.
Ponekad bih prespavao u stanovima nekih žena ili djevojaka s
čijih sam bijelih bedara krao Ijubav, ne zadržavajući se duže od
jedne jedine noći u njihovim tužnim beznađima. Ponekad, ta-
ko, vraćajući se Savskom cestom pješice, nakon što sam propu-
stio sve tramvaje i autobuse, ponavljao sam svoje tekstove koje
sam spremao za ispite i uistinu postajao lice iz Dostojevskoga,
tumarajući ranim jutrom niz dugačku Savsku cestu i pijano se
klateći od semafora do semafora. Mnogi su ostakljeni i uokvire-
ni tramvajsko-autobusni redovi vožnji ostali porazbijani od mo-
jih preciznih noćnih šakačkih obračuna i s njih je čitavo sljedeće
jutro moja usirena krv nemirno vrištala.

Među književnicima

Jedna od nezaobilaznih noćnih stanica toga mog rasipnič-

kog planetarija, u kome sam se penjao i silazio sa zvijezda, sku-
pljajući iskustva i dodire kao zlatnu prašinu i pohranjujući ih u
riznicu svoje početničke umjetničke radionice, bio je Klub knji-
ževniko. U njemu su se skupljali svi koji su nekog đavola pred-
stavljali u Zagrebu. Studentima je bio zabranjen ulazak i ja sam
mogao ući samo uz Ivicu Vidovića ili nekoga poznatog glumca
ili pisca koji bi me unutra prošvercao. Ranko Marinković je bio
tamo gotovo svake noći. lako je Ivica bio njegov Višanin kojega
je simpatizirao, nisam se usuđivao prići njegovom stolu.
Ja sam se obično zadržavao u prednjim prostorijama u ko-
jima se nije kartalo i gdje je bio pravi restoran. Štivičić, Neda
Mamilović, Božena Frajt, Niko Kovač, Vojo Šiljak, Pjer Vukelić,
Pajo Bogdanović, Uglješa Kojadinović, Fahro Konjhodžić, Sem-
ka i Mario Bertok', Šiblov stariji sin Miroslav, moji školski drugo-
vi Drago Meštrović - Foka i Ante Rumora i mnogi drugi, među
kojima naročito pamtim Dubravka Horvatića, s kojim sam se tih
noći intenzivno družio, bez obzira na naše različitosti, odnosno
na njegovu obiteljsku ustašku, a moju partizansku prošlost.

50
 Među nama nije biio čangrizava zamjeranja i nišanili smo
se preko čaše duhovnošču.Tad smo bili na nekom zajedničkom
mostu kojeg, razumljivo, samo mladost, literatura, umjetnost
uopće, može izgraditi i spajati različite obale.
Tu sam upoznao i Antuna Tončija Vrdoljaka koji je prelazio
iz jedne prostorije u drugu, dijeleći svoje interese između po-
litičke elite koja je, predvođena Ivanom Šiblom, kartala svake
noći u Maloj sali i naše kolegice Branke, studentice druge go-
dine glume, koja je sjedila s nama u restoranu. STončijem sam
se preko djece i pokumio, i od njegova glasovitog filma U gori
raste zelen bor, u kojem sam igrao manju ulogu, ostvario pro-
fesionalni, pa i prijateljski odnos. Majstorski je režirao Raosove
Prosjake i sinove u kojima sam, kako kažu, ulogom Matana ne-
zaboravno ušao u taj imotski, zabiokovski mentalitet Ijudi koji
žive zaista, kao što reče Ujević, žedan kamen na studencu.
Uglješa Kojadinović i ja, čini mi se da smo bili izvrstan tan-
dem, provjeren nekako i uTV seriji U registraturi.Jona je uvijek
nekim pouzdanim režijskim nagonom osjećao dobru literatu-
ru, a Raos je uistinu proniknuo u to podneblje, gdje su rođeni u
malom radijusu Pupačić, Ujević, Kaštelan, Laušić, Barbieri i dru-
gi hrvatski pisci.
I Tonči je dolje rođen. Nakon Kostina uprizorenja Kiklopa u
HNK,Tonči je snimio izvrstan film iTV seriju, uglavnom u okviri-
ma kazališnedramatizacijeznamenitog Marinkovićeva romana,
gdje sam igrao Huga, a ne Melkiora, a kasnije i Gospodu Glemba-
jeve koje smo Veček, Vitez i ja učinili znamenitom i središnjom
predstavom u Gavelli, ali, eto, tu nisam igrao Leona, nego moj
bivši cimer Nadarević. Odlučio sam se snimati američko-engle-
sku koprodukciju filma Manifesto sa Dušanom Makavejevom.
Mak je bio režiser kome sam se beskrajno divio i jednostavno,
ma koliko volio Leona Glembaja, nisam mogao odoljeti toj pri-
lici da konačno snimam film s tim velikim režiserom.
Tonči i ja snimili smo još MarinkovićevZagrljaj i kao da smo
se tako zagrljeni po posljednji put, devedesetih godina, profe-
sionalno razišli...

Sve noći su završavale pjesmom. A pjevale su se najrazli-

čitije pjesme. Od starogradskih „Bolujem ja, boluješ ti", preko
zagorskih i dalmatinskih, do borbenih, odnosno partizanskih

51
revolucionarnih. Pjevali smo nekako skladno, ali, ponekad, po-
činjući pjesme, izgovarali ono što nas taj dan bije, pa, bogme, i
naša uvjerenja...

Semestri i godine glume

Prvu godinu glume vodili su profesori Drago Krča i Josip

Bobi Marotti. Generacije zagrebačkih glumaca prošle su kroz
njihov glumački kindergarden. Bili su gavelijanci. Pravi Gavelli-
ni učenici. I nasljednici. Na neki način - izabranici.
lako su njih dvojica savršeno surađivali, mi smo se nekako
dijelili na Krčine i Bobijeve glumce. U Krčine, zbog dosljednog
pedagoškog i akademskog rada, spadali su oni ambiciozniji, a
Bobi je svojom spontanošću i boemštinom neodoljivo privlačio
mlade barabe. Foka i ja smo znali noćima pratiti našeg profe-
sora Bobija koji bi, kad bi se dobro ugrijao, sa suzama govorio
Prešernove stihove na svom materinjem slovenskom jeziku, i
jednu naročitu partizansku pjesmu o rijeci Soči. Bio je u parti-
zanskim redovima, ali je volio život, nebo, Ijepotu, poeziju, i nije
bio uskogrudan. Dapače, njegova dobroćudnost plijenila je ne
samo nas studente, buduće glumce, nego i slučajne prolaznike
na cesti, i nije čudo što su ga obožavala djeca u njegovim zna-
menitim dječjim emisijama. Bobi je, naravno, jedan od zavod-
nika moje duše. Na neki način, svojedobno, i njezin instruktor.
Većina tih instrukcija događala se u sjeni ili blizini šanka, kojeg
smo, razumljivo, zapljusnuti valovima glumačkog života, lite-
raturom, smatrali logičnom postajom u našem intelektualnom
razvoju.

Studena podstanarska soba

Tutnjala je dakle moja boemština tih mjeseci ulicama i ka-

vanama Zagreba, i nije bilo prepreka koje nisam preskakao. On-
da se jednog dana pojavio moj otac, koji je stigao ranim vinko-
vačkim vlakom oko 6 ujutro. Ja sam se baš negdje oko 5 vratio
u stan. Rekao mi je da pokupim svoje stvari, dok se je on ispri-
čavao domaćinima.

52
 Obukao sam svoje jedino, maturalno, zelenkasto-sivo odi-
jelo, tako da su sve ostale moje stvari stale u dvije putne torbe.
Šutio je sve vrijeme dok smo se vozili mojim autobusom preko
Savskoga mosta i crvenom olovkom, koja je imala i svoj pla-
vi dio s druge strane, a koju je on naročito volio, bilježio neke
adrese soba za izdavanje u oglasniku Večernjeg lista. Čitav dan
smo proveli tražeći prikladnu sobu za mene. Napokon je otac,
tko zna zašto, bio zadovoljan jednom sobom u Bosanskoj ulici,
poviše Britanskoga trga.
Sobu sam opet dijelio sa sinom gazde koji je bio radnik u
topionici željeza. Dobra neka duša. Radio je svake druge nedje-
Ije noćnu smjenu i opet su nam se putovi nekako čudno ukrš-
tali. Znali smo se obojica vraćati u zoru, on s posla, ja iz svojih
duhovnih nestašluka. Kuća je bila lijepa, ali nije bilo grijanja i ja
sam se počeo dobro smrzavati te jeseni i zime.
Otac je došao ponovo u Zagreb početkom decembra. Ovaj
put razlog njegovog dolaska bili su zimski kaputi koje nam je
trebao kupiti. Sestra je željela novi kaput, a ja nisam ni imao
nikakav, nego sam čitave jeseni lunjao Zagrebom u nekom de-
belom vunenom puloveru što mi ga je majka isplela, zbog koga
me je Štiva prozvao Jesenjinom.
Milica je željela novi moher kaput, koji je te zime bio u mo-
di i to je potpuno srušilo očev plan da kupi dva kaputa. Bio je
na tisuću muka što da učini. Ako kupi sestri moher, koji je bio
prilično skup, nema novaca da kupi i meni kaput.
Dogovorili smo se da se nađemo na Trgu Republike u Mo-
ki, gdje sam volio odlaziti na kavu i gdje me je uvijek čekao po-
pularni Milček i nagovarao na jutarnju votku.
Nikada oca nisam vidio tako zbunjenog i nekako posebno
potonulog.
- Znaš li, sine, da su od tvoje majke stričevi i djedovi Ma-
tijevići bili među najjačim Ličanima, a i mi Šerbedžije bili smo
dosta jaki. Tvoga djeda Vujadina brat Đurađ mogao je golim
rukama rastrgnuti željezne lance. To je isti onaj Đurađ koga je
nekakavTurčin devetsto i neke ubio nožem kraj kazana, dok su
kopali rudu u blizini LasVegasa.
- Skrati priču - rekao sam, jer sam znao što slijedi nakon
tog epskog uvoda.
- Pa, sine - rekao je - ja ću kupiti Milici moher kaput. Znaš,
djevojkajeza udaju, a ti imaštaj debeli džemper ijoš navuci na

53
 njega ovaj kratki kaput od odijela, kad su hladnija jutra i noći. I
bit će ti dobro...
Okrenuo sam se i otišao na Akademiju, ostavljajući oca da
još neko vrijeme tumara kao Kovačićev Zgubidan snijegom za-
sutim i studenim kaldrmastim pločnicimaTrga Republike, prije
nego uhvati popodnevni Sava expres za Vinkovce.
Slučaj je htio da sam baš te zime dobio tešku upalu plu-
ća, od koje sam skoro odapeo. Ležao sam u studentskoj sobi u
sklopu bolnice u Draškovićevoj, koju su zvali„Baraka 5b", jer iz
nje se rijetko izlazilo zdrav i čitav.
Otac je teško primio vijest da sam se tako ozbiljno razbolio
i prebacivao je sebi što mi nije kupio zimski kaput, smatraju-
ći se krivim za moju upalu pluća. Uzalud sam mu govorio da
sam upalu dobio zbog toga što sam sa Stevom Krnjaićem trčao
jedne noći gol do pojasa po oštroj zimskoj kiši, od autobusnog
kolodvora do željezničke stanice, i da je to pravi razlog moje
bolesti.
Uzalud.
Stari moj udbaš nije mi vjerovao.

54
3 .
Doček Nove u Zagrebu
O studentskom siromaštvu, ilegalčenju u tuđim sobama,
znoju i plesu, susretu u Novoj godini, krupnim pahuljama
snijega, skromnoj trpezi, kosi i očima boje badema...

Vjenceslav Kapural je bio glumac s kojim se moglo razgo-

varati o literaturi, a ne samo ispijati gorke pelinkovce, koji su
bili naročito u modi te jeseni u zagrebačkom teatarsko-filmsko-
književničkom podzemlju. Imao je kartu više za doček Nove go-
dine u Klubu prosvjetnih radnika na Mažuraničevu trgu.
Nije mi se nikako odlazilo u Vinkovce, jer su još uvijek u
meni bili svježi ožiljci nezaliječenih Ijubavnih rana. Kako nisam
imao baš nikoga drugog u Zagrebu s kime bih zaželio biti više
od jedne jedine noći, prihvatio sam Kapuralov poziv da s njim i
njegovim društvom provedem tu najluđu noć.
Biloje dozlaboga dosadno!Tijekom večeri nekako sam na-
basao na isto tako osamljenu dušu, koja je tumarala prepunim
Klubom prosvjetara probijajući se kroz dimnu zavjesu u kojoj
su se jedva prepoznavala lica. Pocupkivalo se, drmusalo, leluja-
lo, stiskalo uz muziku s gramofona u kojoj su dominirali hitovi
4M, Marka Novosela i Gabi Novak:„Kad si kupim mali motorin"
„Platno, boje, kist i tvist"„Ljubav ili šala"...
Nisam je zapitao za ime, a ni ona mene. Bila je najmršavija
djevojka koju sam obuhvatio oko struka, i nije na njoj bilo mno-
gotoga što bi raspaljivalo moju erotsku maštu. Ali imala je neke
posebne i tužne oči i tako mekani, nježni i duboki alt, te sam se
s razlogom primicao sve bliže njenom licu, gotovo joj uvlačeći
glavu ispod dugačke, kestenjaste kose, sve dok se nismo tako
priljubljeni i zaštićeni dimom i njenom šumom od kose izgubili
u nekim drhtavim nježnostima, te vrelim dahom i oznojenim
usnama zasuli poljupcima.

55
 Upućeni jedno na drugo, i ne zamjećujući druge, kao dva
brodolomca, plesali smo cijelu noć. Pili smo„Bakarsku vodicu"
palili cigaretu na cigaretu, dok se moja bijela najlonska košu-
Ija, koju sam obukao na golo tijelo, potpuno mokra slijepila s
tijelom postajući tako dio kože. Samo je nemarno raspuštena
crvena kravata s plavim i bijelim prugama zadržavala košulju
na meni.

Oko pet ujutro krenuli smo iz Kluba da uhvatimo prve ju-

tarnje tramvaje koji su vodili na Staru Savu. Ona je stanovala
u studentskom domu u Šarengradskoj gdje je dijelila sobu sa
svojom cimericom, a ja sam te noći i jutra bio sam u Mustafinoj
i Vinkovoj studentskoj sobi, u kojoj sam inače već mjesec dana
ilegalčio.
Krupne pahulje snijega padale su po Zagrebu čitave no-
ći i kazališni trg je, škrto osvijetljen žutim svijetlima, dočekivao
prve tragove zore kroz koju su se pomaljali snijegom zatrpani
malobrojni automobili, glasajući se potiho trubama kojima su
jedni drugima čestitali Novu godinu.
Smijala se kako sam navukao svoj jesenjinovski pulover is-
pod sakoa maturalnog odijela i pokušavala me zaogrnuti svo-
jim velikim, sivim krombi kaputom, ispod kojega je, zbog njena
izuzetno tanana tijela, bilo dosta mjesta i za mene ako se remen
odveže.
Čekali smo tako, uvijeni u njezin zimski kaput, četvorku da
nas odveze do Stare Save. Dijelili smo cigaretu kojom smo se
grijali i otpuhivali kolutiće dima, priljubljenih lica i zasanjanih
pogleda.
Jutro je već sijalo kroz prozore studentske sobe i obasjava-
lo sve ono što je još do prije nekoliko trenutaka bilo skriveno.
Njeno krhko tijelo, uvijeno u nekoliko deka i tako priljubljeno
uz m enejošje podrhtavalo, a pogled je nekako, gotovo zatva-
rajući oči, skrivala od mene, pretvarajući se da tako radije govo-
ri o poeziji Tina Ujevića, koju smo oboje obožavali.
Pored kreveta je stajala do pola ispijena boca travarice, a
na stolu izmrvljeni komadići kruha, ostaci slavonske kobasice i
ajvara, koje su svi studenti držali u studentskom „frižideru", na
prozorima soba na kojima su visjele najlonske vrećice iz rodi-
teljskih paketa što su stizali iz provincije. Iznio sam pred svoju
gošću jelo i piće kad smo ušli onako smrznuti u sobu, odlažući

56
Ijubavne zagrljaje i grijući promrzle prste na polutoplim radija-
torima.
Nisam je pitao kako se zove i nije me pitala kako mi je ime.
Prešutno smo se dogovorili da su se to samo naše duše te noći
na Silvestrovo družile i pobratimile uz Ujevićeve stihove.
M nogo godina kasnije, dok sam se klanjao pred publikom
u Gavelli, spazio sam je u trećem redu. Držala se za ruke s nekim
mladićem. Iste oči boje badema i ista dugačka kestenjasta ko-
sa pod kojom sam se jedne davne silvestarske noći skrivao od
nemira. Ali u licu se izgleda malo popunila. Mora da ni u struku
nije više tako neprilično tanana, pomislio sam.
Nasmiješio sam joj se. Nasmiješila mi se.
I namignula.
Znala je da je te večeri iz mene na toj sceni progovarao i
dio njene duše utopljene u mojim venama jedne davne silve-
starske noći, u kojoj smo svojim posebnim i elegantnim nježno-
stima postali braća u svemiru.

57
4 .
Prve uloge, ženidba
O Akademiji, fazaneriji, Krnjaiću-Krnji,
prvom letu avionom, Americi, portiru Cicimiru,
mladim i iskusnim drtinama,
gitari koja je postala svjetiljka,
Hamletmašini, tajnom i javnom vjenčanju...

Moje iskustvo me naučilo da se vrhunci u umjetnosti ne

postižu planski. Oni najčešće dolaze sami od sebe, kad se naj-
manje nadaš. Znam da sam se uspinjao ponekad na neke svi-
jetle visoravni i još pamtim sladak okus pobjeda. Ali, pamtim i
sve one duboke, tamne i hladne nisputice koje su isto bile dio
moga hoda kroz umjetnost i koje su me čeličile više. Danas, s
miljama teatra i filma u nogama, stojim na nekoj svojoj osun-
čanoj visoravni i još bezazleno i dječački promatram tri nedo-
sežna vrha moga Triglava: Izeta Hajdarhodžića, Peru Kvrgića i
LjubuTadića.
R. Šerbedžija, Vjesnik, 5. oktobra 2000.

Na Zagrebačkoj kazališnoj akademiji koncem šezdesetih

vladala je prilična disciplina, što je s obzirom na specifičan ka-
rakter školovanja, bilo prilično iznenađujuće. Još uvijek je Ga-
vellin duh kružio učionicama i mnogi profesori nisu se mogli
maknuti od njegovih umjetničkih i pedagoških metoda. S jed-
ne strane je to bilo dobro, jer je škola poprimala karakter jed-
ne ozbiljne institucije, a s druge strane, uz tumačenje kazališne
umjetnosti od nekih uskogrudno navijenih profesora koji su
slijepo imitirali stil i rad velikog meštra Gavelle, kočila se u izvje-
snom smislu umjetnička sloboda i individualnost.
Ipak, sve u svemu, bila je to dobra škola, s izvrsnim teore-
tičarima i ponajboljim kazališnim režiserima. Uostalom, u ka-
zališnoj umjetnosti ne postoje pravila koja treba slijediti i slije-
po podražavati.Takvi umjetnici, i kad su najbolji, obično ostaju

58
 „odlikaši" i ne može ih učiniti izvanserijskim nijedan umjetnički
autoritet.
Ja sam od samog početka izgradio vlastiti sistem. Nisam
bio naročito oduševljen „gavelijanizmom" kao metodom, jer
su najistaknutiji predstavnici te škole (zvani gavelijanci), uglav-
nom vikali na sceni i „razdirali uši gledaocima" Moji uzori na
sceni bili su Šovagovič, Kvrgič, Tadić i Hajdarhodžić. Tako po~
sebni i različiti u svemu, a tako veliki i originalni. Shvatio sam
da, ako želim dostići te visine, moram pokušavati biti svoj i pro-
naći u sebi ono nešto samo moje što će, možda, zasijati nekom
novom posebnošću.
Moram priznati da sam imao i dosta sreće. Odmah iza pr-
voga semestra Kosta Spaić me je ubacio u ekipu izabranih stu-
denata s četvrte i treće godine koji su pripremali studentsku
predstavu za gostovanje po Americi. Inge Apelt, Neda Mami-
lović, Đuro Utješanović, Nikola Car i ja kao glumci, i još Stanko
Majnarić kao asistent režije. Profesor i vođa puta bio je Geor-
gij Paro. Pripremali smo neki kolaž dramskih tekstova iz naše
i američke dramske književnosti i nekoliko scena i songova iz
Brehtove Prosjačke opere. Profesor glazbe na Akademiji bio je
Bogdan Gagić, veliki profesionalac i beskrajno odan i drag čo-
vjek, koji je imao dosta muke da uskladi taj čudni orkestar (i
zbor), u kojemu je briljirala Inge Apelt, koja je inače sjajno svira-
la klavir, ali Nikola Car, i još više Đuro Utješanović, nisu gotovo
uopće imali sluha.
Svatko od nas trebao je svirati neki instrument. Đuro je svi-
rao usnu harmoniku. Bile su to prave salve smijeha dok smo
gledali i slušali kako se pedantni i „strogi" profesor Gagić tru-
dio naučiti tog našeg vragolana da pogodi tih nekoliko nota na
usnoj harmonici.
Jednog jutra tijekom probe Đuro je iznenadno jauknuo,
bacio Ijutito usnu harmoniku na pod i pritom nešto sočno
opsovao, što mu je inače išlo od ruke, odnosno jezika. Krv mu
je liptala iz posječene usne jer je on zabio maleni čavao u usnu
harmoniku ispred note C, u koju je trebao puhati. Pritom je, na-
ravno, optužio profesora da mu je on rekao da zabije čavao u
usnu harmoniku.
Ja sam svirao gitaru. Onu istu crnu Gipsijevku koju mi je
otac kupio u Vinkovcima nakon mnogih nagovaranja profeso-
ra muzike, koji su isticali da sam neobično muzički nadaren i

59
 da bih trebao ići i u muzičku školu učiti klavir, što je moj otac
odmah odbio plašeći se da ću zbog muzičke škole zapostaviti
redovnu. Kupio mi jejednog kišnog popodneva gitaru. Ja sam
je odmah, izlazeći iz dućana, počeo svirati, pritom se okliznuo
na vlažnom pločniku i pri padu dobio od oca lagani udarac po
tjemenu.
„Polako", rekao je.Jednom ćeš tako i vrat slomiti..."
Moja crna gitara je bila došla sa mnom izVinkovaca, ali ba-
veći se uglavnom kavanama i djevojkama nisam imao vreme-
na za nju. Stajala je tako u mojim ilegalnim i legalnim sobama,
naslonjena na zid u nekom kutu, dokje jednoga dana Mustafa
Nadarević, s kojim sam dijelio sobu u nekom iznajmljenom sta-
nu u Derenčinovoj ulici, nije ofarbao u bijelo i napravio od nje
noćnu lampu koju je objesio iznad svoga kreveta. Kad sam ga
upitao zašto je to uradio, rekao je:
„Nikad ne sviraš. Ovako će bar biti neke koristi od nje."
U Ameriku smo otišli početkom maja i ostali na turneji pre-
ko mjesec i pol dana. Letjeli smo iz Zagreba za New York Jato-
vom„Desetkom" Bio je to ujedno i moj prvi let avionom. Nisam
se uplašio. Zapravo, na neki način sam zavolio letenje. Kanzas
Siti, Mineapolis, Vašington, Los Anđeles, Njujork. Odjednom mi
je sve izgledalo nekako drukčije.
Kao da mi se svijet smanjio.
Od čitave turneje upamtio sam samo jednu lijepu i mladu
Amerikanku koja mi je poslije pisala pisma na koja nisam odgo-
varao. Ali sam na neki način postao sigurniji. Nakon tih aviona,
barova, partija, nešto se promijenilo u mome provincijskom ka-
rakteru i ukusu.

Krnja i fazani

Druga godina Akademije donijela je neka posebna uzbu-

đenja. Vratio se s odsluženja vojnog roka Stevo Krnjaić, o kojem
su sve vrijeme pričali kao o nadnaravnom talentu. Njegov glu-
mački kredit nije bio toliko jak u teatru, koliko na TV-u i u ka-
vanama. Prije nego je otišao u vojsku, bio je prava TV zvijezda.
Zvali su ga jugoslavenski Džems Din.
Sreo sam ga prvi put u jedno rano jutro. Ja sam došao na
jutarnje predavanje Slavka Batušića, koji nas je učio povijesti

60
svjetskoga kazališta. Nije bilo mnogo studenata na predavanju.
U nekom trenutku izišao sam na toalet. Približavajući se toaleti-
ma, već u hodniku sam čuo kako neko pjeva:

Poleti golube moj,

odnesi pozdrav mojoj Ijubljenoj...

Otvorio sam vrata i ugledao ga ispred umivaonika. Ispred

velikoga ogledala stavio je svoje malo, vojničko ogledalo. Bio je
nasapunao bradu i brijao se pravom britvom. Činio je to vješto,
nekako muževno i odraslo. Gusta i kovrčava crna kosa i izrazito
muške crte lica nisu nimalo podsjećali na Džemsa Dina. Prije mi
je ličio na Raskoljnikova ili neko drugo lice Dostojevskoga.
- Gdje si, fazan? - upitao je. (Sve su novopečene akademce
zvali tim imenom,„fazan", kao što u vojsci novake zovu„gušteri-
ma" I općenito, čudno je to u našim prostorima kako se Ijudski
život povezao sa životinjama, pa nam je zgodna žena„mačka",
opaka žena„zmija", ili kad se nekoga želi uvrijediti, što ćeš mu
drugo reći nego„vole jedan",„magare").
- Dobro jutro - rekao sam.
Nasmijao se glasno.
- Čuj ti njega! Dobro jutro? Što smo fini. Da nisi iz Finske?
- Iz Vinkovaca - opet ću ja glupo i preplašeno.
- Slavonci su vrijedni, ali netalentirani - odbrusio je on.
- U stvari, ja sam iz Like - nadometnuo sam.
Zastao je s brijanjem. Pogledao me, bolje reći odmjerio od
glave do pete.
- Pa što odmah ne kažeš, fazančino jedna, da smo zemljaci!
Ajde, popišaj se i čekaj me ispred. I reci Cicmiru da mi donese
kolonjsku.
Cicmir je bio veoma važna osoba na Akademiji.
Bio je jedan od portira kojega smo svi obožavali. Volio je
i on nas i često dozvoljavao da činimo stvari po Akademiji ko-
je su inače bile zabranjivane. Znao bi nam ostaviti ključeve da
pravimo tulume po noći i odavati tajne s profesorskih sjednica
koje je znao prisluškivati. Bio je nekako na našoj strani. Na stra-
ni mladosti. Nekako očinski i pokroviteljski. Mora da mu je naša
neobuzdana mladost djelovala, kao iskusnom čovjeku, pone-
kad smiješno. Ponašao se kao da je on zapravo skrivena tajna
vlast na Akademiji. Jednom je, rekoše mi, rekao Borisu Festiniju,

61
koji je koristio svaku priliku da bi svirao na klaviru, i koji je uisti-
nu maestralno i krajnje profesionalno svirao:
- Neka ti tata kupi klavir, pa glumi pijanista.
- Neka tebi tata kupi Akademiju, pa ti budi rektor - rekao
mu je Boris.

Ne samo da sam rekao Cicmiru da Stevo traži kolonjsku za

brijanje, nego sam mu je ja i odnio. Bio sam potpuno fasciniran
tim došljakom koji je plijenio svakim svojim pokretom, svakom
riječju.
Pošli smo u HNK na kavu, pa zatim zaredali mijenjati kafiče.
Najčešče smo svraćali u bife ispod Radio stanice, na uglu Juri-
šićeve i Trga Republike.Tamo se pilo najžešće. Braco Švarc, Luj
Lončar, Uglješa Kojadinović, Štivičić... Sve sami profesionalci.
Stevo je bio apsolutna zvijezda, gdje god bi se pojavio.
Od toga dana počeli smo se intenzivno družiti. lako je tek
došao iz vojske, imao je para. Odmah je počeo snimati noveTV
drame, tako da je ubrzo ponovno zagospodario zagrebačkim
glumačkim postajama i asfaltom. Bilo ga je teško pratiti. Sva-
ka noć se, kao po nekom pravilu, završavala na autobusnom
kolodvoru, gdje se pilo sve do zore, a onda odlazilo na zadnje
piće na glavni željeznički kolodvor. U to vrijeme mamurluka
uglavnom smo eskivirali sva teoretska predavanja, a ako bismo
na neka i pošli zbog semestralnih potpisa, smjestili bismo se u
zadnji red i obično zaspali.
Tih godinu i nešto dana proveli smo nerazdvojno, kao du-
hovni nomadi i beskućnici, ilegalčeći po Staroj i Novoj Savi, ili
mijenjajući stanove iz kojih su nas ubrzo istjeravali zbog noćne,
odnosno ranojutarnje buke koju smo stvarali našim terevenka-
ma.
Te naše boemske noći su opako nalikovale jedna na drugu,
jer bismo obično počinjali piti (uvijek slaveći ili oplakujući nešto
važno!) u bifeu Gavele, s Dulcem, Emilom Gladom, Fickom, Baj
Matom, Festekom, Bobijem, pa zatim odlazili do Sveme ili Kluba
književnika, a onda obavezno završavali naše noći na jutarnjim
kavama i rakijama na zagrebačkom glavnom kolodvoru miješa-
jući se s dežurnim kolodvorskim polusvijetom i putnicima koji
su svako malo pristizali.
U toj boemštini bilo je i nekog čudnog brušenja, hvatanja
mimike života, prolaznika, i svega onoga što je strujalo kroz na-

62
še duše. Mi glumci ne samo da pozajmljujemo sebe drugima,
onima koji su napisani, nego, uspije li nam ostvariti ulogu, pr-
oniknemo li u karakter, postanemo taj netko drugi, taj netko
napisan, a onda se treba vratiti natrag, na neki brisani prostor,
opet biti gol i sam. Kao ptice koje mijenjaju perje - to smo mi.
„Gluma je vještina m nogo jednostavnija nego što se to na
prvi pogled misli", rekao je Krleža. I u tome ima istine. Ali treba
doći do te jednostavnosti.„Glumci glume kao da je istina ono
što ti čarobnjaci dočaravaju svojom glumom - kao da je istina.
Glumci glume glumeći kao da im nešto jeste što zapravo nije,
tako da gledalac vjeruje da je istina ono što glume. Čovjek ko-
mu se vjeruje da ga nešto boli, a ne boli ga ništa, ili obratno,
čovjek koji se tako srdačno smije da može nasmijati i druge, a
možda je subjektivno veoma nesretan i bole ga zubi, za takva
čovjeka kaže se da je dobar glumac. Događaj koji se glumi za
vještinu glume je potpuno sporedan: sa stanovišta glume, da-
kle, nema dobrih ili loših komada, nego dobrih ili loših pred-
stava, to jest takvih koje se mogu dobro ili loše glumiti. Dobar
i vješt glumac uzdiže vjerojatnost zbivanja na sceni do vjero-
dostojnosti, a slab glumac živu i bolnu Ijudsku riječ svodi na
obično brbljanje šojke."

Uhvatio sam bio gadnu prehladu, ali bez obzira na tempe-

raturu i kašalj kojim mi se činilo da izbacujem komadiće pluća
iz sebe, nije bilo predaje.
Nastavljalo se s terevenkama do posljednjeg daha i birala
su se pića koja su po preporukama velikog meštra Krnje, bila
najpogodnija da posluže Ijekovito, kao na primjer kuhana vina
ili rakije.
Jedno popodne, baš na klasi scenskoga govora kod pro-
fesora Crnkovića, stropoštao sam se na pod kao pravi junak iz
Dostojevskoga. Božena Frajt, koja je u to doba pokazivala neke
posebne nježnosti za mene, ubacila me je u taksi i odvela u bol-
nicu, iz koje nisam izišao mjesec dana. Spopala me galopirajuća
upala pluća, koja često završava smrtnim posljedicama.
Toga jutra, kada sam izišao iz bolnice, to jest iz„Barake 5b",
kako smo zvali to studentsko„čistilište" koje je bilo smješteno u
prizemlju Draškovićeve Ortopedske klinike, otišao sam prvo do
obližnje trafike da kupim cigarete. Pušio sam u to vrijeme nišku
Drinu, za koju je Krnjo govorio da ima najbolji duhan.

63
 Zapalio sam cigaretu, povukao dugački dim i ponovo kola-
birao pored jednog visokog kestena.
Otišao sam na tjedan dana u Vinkovce na oporavak. Majka
Stana kupovala je jagode i kao nekad donosila mi doručak u
krevet, a otac je neprestano uzdisao, prijekorno i zabrinuto me
gledajući, nemalo okrivljujući sebe za moju upalu pluća što mi
nije kupiozimski kaput.

Drtine, vilenjaštvo i ženidba

Kad sam se vratio, nastavio sam se družiti s Krnjom, ali ne

više onako žestoko, jer se u njegov život uselila jedna lijepa mla-
da glumica. Zvala se Nataša Maričić i izgledala kao Ruskinja.
Ja sam otkriojednog drugara s prve godine, koji je za me-
ne bio„fazan", a ja za njega ono što je Stevo bio za mene -„isku-
sna drtina". Tako me je Mile Rupčić i zvao, jer je volio u svakom
trenutku naglašavati svoje ličko podrijetlo.
Već dobro oporavljen od upale pluća, nastavio sam sa svo-
jom boemštinom, iako ne više tako strasno i samoubilački kao
s Krnjom. Moj novi cimer je postao Mustafa Nadarević, s kojim
sam iznajmio dvosobni stan u Derenčinovoj ulici. Stan smo di-
jelili s nećakom od vlasnika, koji je radio u nekoj tvornici i koje-
ga smo rijetko viđali u stanu. Mustafa i ja smo imali zajedničku
spavaću sobu i uglavnom se dobro slagali.
Mustafa je bio i sekretar partijske organizacije na Akade-
miji iako nimalo nije bio nalik na takve tipove. Dapače, bio je
šarmantan i pravi zajebant. Dijelili smo pakete koji su nam do-
lazili jednom mjesečno. Moji su bili puni slavonskih kobasica,
kulena i šunke, a njegovi bosanskih kolača.
Onda je došlo najznačajnije Ijeto za obojicu. Joško Juvan-
čić, koji je u to vrijeme bio uistinu popularan režiser i kojega
smo mi studenti posebno obožavali, dao nam je glavne uloge
u Držićevoj „Grižuli", novoj premijeri na Dubrovačkim Ijetnim
igrama. U predstavi smo imali i Ansambl modernog plesa iz stu-
dija Ane Maletić iz Zagreba.
One su igrale šumske vile u koje se moj Dragić smrtno za-
Ijubi i povilinja!
U jednu od tih vila i ja sam se zaljubio, smrtno. Potpuno me
je opčinila, zavilila...

64
 Zbog nje sam prestao pušiti i piti.
Zbog nje su nestale sve moje nestašne noći.
Zbog nje su me i moji prijatelji zaboravili.
Bio sam„sjena njene sjene"

Godinu dana smo hodali, a onda se, na njezin prijedlog,

oženili.
Zbog nje sam kasnije postao najbolji razbijač šaltera...
Ženili smo se dva puta. Prvo crkveno, u crkvi Svetoga Blaža
u Zagrebu, a onda i službeno, u matičnom uredu u Vinkovci-
ma.
Zagrebačka svadba bila je gotovo tajna. Vjenčanje je oba-
vljeno oko sedam navečer 31. decembra u praznoj crkvi. Nije
bilo nikoga osim svećenika i njezine najuže rodbine.
Napolju je padao gusti snijeg i kao da je želio sakriti ovo
tajno vjenčanje pred Ijudima i Bogom. Ja sam, preko veza dr
Cerovca, koji je bio otac moje nevjeste, morao obaviti razgo-
vore s nekim crkvenim dostojanstvenicima, a zatim i potpisati
neki specijalni ugovor kojim sam se obavezao da neću braniti
svojoj budućoj ženi njezinu vjersku ispovijest i slične neke smi-
ješne stvari. Potpisao bih ja tada da se odričem svoga imena i
prezimena, i ako treba proglasio bih se Eskimom ili Kinezom,
koliko samje volio!
Poslije vjenčanja smo otišli kod njezinih roditelja u stan,
gdje je njezina obitelj teško skrivala nespokoj koji ih je obuzeo
zbog tog vjenčanja, no vrlo brzo postao sam njihov omiljeni
zet kojim su se ponosili, a i ja sam se ponosio njima. Cerovci su
zaista svi bili dobri, pošteni i nadasve časni Ijudi.
U ponoć smo čestitali Novu godinu, a zatim nas je jedan od
braće odvezao u naš iznajmljeni stan na„Grani" U pjesmi„Ha-
mlet mašina", napisanoj u Ljubljani 1992, na temu puta, selidbi
i minula braka, a inspiriranoj time kako je moja majka Stana veš
prala rukama, zapisao sam:

Moja majka je prala veš na ruke

Kad se oženim
Kupit ću svojoj ženi mašinu za veš
Govorio sam pred ocem samo da ga nerviram
Oženio sam se s 23
Prerano sine

65
 Govorio je otac samo da me nervira
Svadba bješe ko svadba i što da se priča...
I moja balerina u bijelom
Svu noć je plesala i nije ni primijetila
Kakoje zvijezda jedna pala
I kako je moj ujak pijano urlao da ju je to on iz
Pištolja
Skinuo
Kažem nije ni primijetila
Toliko smo jedno drugo voljeli
Neki brkati rođaci bacili su novac u moj crni šešir
(u kome sam kasnije govorio Ines i druge Ijubavne)
i Belije bio uformi
tamaneći Ijutu rakiju vikao je nekud u tminu
Bježite đavoli moj anđel se ženi
Kad smo se vratili u Zagreb
Uredno je brojala moja žena balerina
Novac iz crnog šešira
Željela je da je vodim u Pariz i Rim
lli negdje dovoljno daleko
Ja sam baš snimao Štivinu dramu Prikupljanje hrabrosti
I ostadoh joj dužan to svadbeno putovanje
Al'kupih joj novu mašinu za veš
Iskra ili Olimpija
Tako se nekako zvala
I uredno i vrijedno prala
Zatim se već kod mojih prvih sitnih nevjerstava
Počela kvariti
I sjećam se da je moja žena balerina
Ponekad duboko u noći šakom po njoj udarala
Ne bi li se pokrenula
1974. mi je naglo u karijeri krenulo
igrao sam Hamleta na Lovrijencu i snimio par filmova
Sjećam se padao je snijeg i bila je zima
Kad smo skupili taj sitni keš
I kupili novu mašinu za veš
Zvali smo je Hamlet mašina
I nije nikakve veze imala s dramom Hajner Milera
Znali smo govoriti: Nema smeta kod Hamleta
lli: Pogledaj bre Hamlet pere sve

66
 Zaista je prao i sušio
Sve u svemu suviše kompliciran bio
Te se stroj za sušenje pokvario i u njemu smo držali
Dječje igračke
Zatim smo se u novi stan selili
I između ostalih stvari novu mašinu za veš kupili
Posebno stroj za pranje
Posebno stroj za sušenje
Nismo joj ni ime dali
Toliko smo već bili jedno prema drugom otupjeli
Ubrzo smo se i rastali uz mnogo vike ni za što
Moja (tada već bivša žena) bila je likvidator
Zajedničkih dobara
Između ostalih stvari njoj je pripao stroj za pranje
A meni dvoje djece i stroj za sušenje...

Često se sjetim onog novogodišnjeg jutra kad nas je ženin

brat doveo do„Grane". S te„Grane" penjali smo se i spuštali po
našem stablu, mijenjajući stanove i živeći jedan dobar i lijep ži-
vot.
Jednoga dana, nakon m nogo godina, oluja je skršila naše
stablo i razbacala dijelove naših tijela po ulicama Zagreba. Prije
rastave izišla je moja knjiga pjesama Cmo-crveno koju sam joj
posvetio. Ali...
U sobi našoj
kad noć se spusti
gusti mrak
uđe u zrak
i dotiče nam
Čelo usne ruke glas
Pa traži spas
U dubini nas
I mrak se nasloni na mrak
Crveno-crno, 25

Ništa nije od nas ostalo osim dvoje odrasle djece, koja nas
svojim životima uvjeravaju da sve to nije bio tek san i privid.
Knjiga pjesama u predvečerje rata povučena je iz svih knji-
žara i odvezena u nepoznatom pravcu...

67
5 .
Kod Rođe
0 Milinom starom, Rođinoj blagosti, Kiševiću,
jednom kaputu, Tingl-Tanglu, Ćurdi
1 nikad izglađenom nesporazumu

Mi smo svi prešli iste putove u mraku,

mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja...
Ujević, Pobratimstvo lica...
Negdje na Crnomercu, nedaleko od jednog podsljemen-
skog potoka, blizu rampe na željezničkom prijelazu, kuda su
tutnjali vlakovi za Maribor, Grac i Beč, imao je otac Mila Rupčića
kavanu. Zvala se je„Kod Rođe" I Milina oca su zvali Rođo, a i mi
smo našeg prijatelja Milu, po ocu, prozvali Rođo. Valjda mu se
tako zvao i djed, a možda i pradjed. Nisam pitao.
Otac Rođo bio je nadasve zanimljiv i privlačan čovjek.„Vo-
lio je društvo, bio vragu kum, napravio dice petero i više, pre-
mašio dobro lički minimum" zapisao je Mile Rupčić u pjesmi„E,
moj stari". Za razliku od mog starog, on je bio ushićen i ponosan
(bar je ostavljao takav dojam) što mu sin studira glumu i što mu
svakodnevno dovodi u kavanu poznata lica s malog i velikog
ekrana. A bila se baš dobro pročula Rođina kavana, ne samo
zbog odlične janjetine, ličkog sira škripavca i domaće rakije, ko-
liko i zbog toga što su se tu događale nezaboravne žurke, koje
su trajale do jutra i skrivale svoje vitezove i dame u magle i kiše
zagrebačkog predgrađa, otkuda su se vraćali mokri od jutarnjih
rosa, čije su mirisne kapi, pomiješane s Šanelovim parfemima,
donosili u svoje bračne krevete ili samačke mansarde.
Rođo je izgledao kao Balzak. Jak i glavat. Usprkos velikom
postotku invalidnosti, jer jedne noge nije imao do koljena i po-
magao se drvenim umetkom koji je znao škripati, lijevo oko mu
je bilo napola zatvoreno, a falili su i neki prsti na desnoj ruci,
sve od posljedica poslijeratne mine koja je eksplodirala negdje
kod Ričica dok su on i njegovi drugari čistili teren, bio je začu-
đujuće pokretljiv. Vozio je auto, hodao je bez štaka, njišući se u
bokovima, i pritom bio neodoljivo šarmantan. M nogo godina
kasnije, završit će u okolici Šibenika u Pirovcu, s trideset godi-
68
na mlađom ženom, bivšom opaticom i medicinskom sestrom,
koja se valjda usrdno i molila i rane mu liječila, a bogme ga i
podmlađivala.
Često smo dolazili preko dana s Milinom klasom. Predvo-
đeni Zlatkom Vitezom i Mladenom Budiščakom, bili su jedna
od najplodnijih glumačkih generacija zagrebačke Akademije.
Tu su se obično događali pravi performansi.
Rođo nam, bez obzira što i koliko se pilo i jelo, nikad ni-
je želio naplatiti račun. A glumci su dolazili i dolazili... Mene su
naročito zanimali, zbog neke čudne tajne koja je bila u njima,
Enes Kišević i Darko Čurdo. Čak su zajedno i stanovali u pod-
stanarskoj sobici iznad gostionice „Pod starim krovovima" na
Gornjem gradu. Bili su pomalo nešto drugo. Nekako pomaknu-
ti za koji pedalj od uobičajene opsjednutosti glumom. I Mile je,
na neki svoj način, bio u svom posebnom odnosu s glumom.
Udario je svojim pjesmama, na neki način, temelj etno-glazbi,
koja se danas, koliko sam mogao vidjeti, izuzetno cijeni. Njego-
va pjesma„Bila je mala, ličila na Brezu..." postala je evergrin, a J.
B. Štulić je, koliko znam, u bogatom opusu„Azre" uzeo jedino
njegovu pjesmu„Pit, i to je Amerika" koju je uglazbio a da nije
njegova.
Enes je bio pjesnik. Imao je neku tugu Jesenjina u očima,
na licu, u pokretima i oko sebe. Možda baš zbog suviška riječi i
misli koje su mu zaokupljale glavu, njegov glumački talent nije
blistao kako je mogao blistati. Pisao je pjesme na školskim teka-
ma, na rubovima Sportskih novosti, na zidovima stare i poruše-
ne kasarne u Črnomercu, ispred koje je jedne noći neki uplašeni
stražar (kažu daje bio Albanac) ubiojednog od najtalentiranijih
hrvatskih književnika Ivu Kozarčanina. Pisao je Enes i na salve-
tama, na rupčićima ispod crvenim ružem otisnutih vrelih usana
neke žene, zagonetno ostavljena poljupca...
Bio je sav nekako čvornat i zagonetan. Siromaštvo se cije-
dilo niz njegove rukave debelog vunenog pulovera s rol krag-
nom i odlučio sam mu pokloniti svoj zeleni„Hubertus", u kojem
sam ga dugo godina nakon toga viđao.

Poklonio sam pjesniku kaput

zelen i malo žut
dadoh mu ga onako usput
iz dosade i nekog prijateljstva

69
 a on razbarušen koščat i krut
obuče taj stari kaput
zelen i malo žut
i napisa mi pjesmu
za sretan put.
Poklonio sam pjesniku kaput
poderan i malo star
i nakon par Ijeta
svojim pjesmama napravi dar-mar
u novom kaputu sjedi u klubu
i jede biftektar-tar
a mene stalno muči ista stvar
da ostavih na sebi taj kaput star
što dadoh mu ga prije osam Ijeta
možda bih i ja postao poeta.

Darko Ćurdo je već tad bio„stari" i iskusni zagrebački sta-

novnik. Došao je iz svoje Hercegovine u srednju umjetničku
školu kao nadareni slikar, ali je upisao i glumu. Volio je Šimića
i teške tehnike likovnog izražavanja, bakropis, aquatintu i raz-
vio zavidnu grafičku vještinu. Bio je stariji od nas i poznavao je
neke putove u Zagrebu koji za nas, u to doba neiskusne, nisu
postojali. Uz to što je slikao, dobro je govorio poeziju. Na neki
svoj zagonetan i potresan način. Bio je, kao što se tada govorilo
- konceptualni umjetnik. Uopće uzevši, interesantna umjetnič-
ka duša.
On me je jednoga dana poveo u „Tingl-tangl", u to doba
glasoviti kafić gdje su se okupljali neformalni off umjetnici. Ti
čudaci i svjedoci svog vremena okupljali su se u početku, prire-
đujući Jutra poezije, najprije u Mesničkoj, a poslije u Blatu. Jutra
poezije okupljala su ranjene duše, koje su pod vodstvom čude-
sne Ružice Orešković, svake nedjelje ujutro, doživljavale svoje
vrhunce koji se nisu mogli mjeriti nikakvim drugim duhovnim
orgazmima.
To divno pijano društvo gubitnika u prijepodnevnim sati-
ma, dok se građanski svijet lijeno istezao u svojim nedjeljnim
odmorima i pripremao za crkvu ili nedjeljne ručkove, značilo
mi je mnogo, mnogo više od svih etabliranih pjesnika, iako sam
volio i beskrajno cijenio Dragojevića, Gotovca, Pupaćića, Kašte-
lana, Marojevića, Petraka i mnoge druge dobre pjesnike.

70
 U podrum„Tingl-tangla" dolazio je iTom Durbešić govoriti
svoju poeziju. Bio je čudak, koga smo voljeli. Bio je na neki na-
čin zaštitnik gubitnika. Kad bi se teatar mjerio po onome koliko
ga tko voli, onda bi Durbešić bio apsolutni svjetski šampion.
Volio je teatar prekomjerno.
Često na svoju štetu.

Čurdo je u „Tingl-tanglu" govorio poeziju, stihove koje je

sam izabrao, a govorio je bez suvišne teatralnosti, nastojeći is-
ključivo glasom prodrijeti u duše slušatelja. Volio sam kako je
govorio Ujevića i Miljkovića. I drugi koji su svraćali u„Tingl-tan-
gl" voljeli su Ćurdine nastupe, a vladalo je u to vrijeme iznim-
no zanimanje za poeziju u Zagrebu, čemu smo, čini mi se, i mi
glumci znatno pridonijeli. Zaljubljeni parovi poklanjali su jedni
drugima pjesničke zbirke i neka druga Ijubav, čini mi se, bila je
tada među Ijudima.
Kad sam svojedobno dobio nagradu Dubravko Dujšin, ko-
ja se dodjeljivala u zgradi HNK, između mnogih senzacionalnih
ponuda koje su mi nudili da pjevaju ili nešto izvode za mene, ja
sam odabrao Darka da mi govori Ujevića, kojeg je on, u svom
izboru, govorio cijeloga života.
M nogo godina kasnije, postao sam za njega izdajnik koje-
ga nije htio ni pogledati, a ni pozdraviti na ulici.
Žao mi je bilo zbog toga i nadao sam se prilici da ćemo se
ipak nekako sresti, suočiti, i da ću mu objasniti mnoge stvari ko-
je ne zna, koje nije znao, i da će opet biti, kao nekad, sve u redu.
Nažalost, teška bolest prekrila je sve njegove muke i odnijela
prerano njegov život od nas.
Ostala je samo tuga i bol što nisam ništa mogao učiniti da
ublažim, bar posljednjim iskrenim razgovorom, njegovu nesre-
ću.

71
6 .
Vlak-voz
O tračnicama u noći, vinkovačkom kolodvoru,
ravnici i kolijevci, utočištu i majčinoj ruci

Poslovni vlak„Sava ekspres" polazio je u šest ujutro iz Za-

greba za Beograd, a vraćao se oko osam navečer u Zagreb. I Be-
ograd je imao neku svoju„poslovnu rijeku" (čijeg se imena više
točno ne sjećam), koja je vodila putnike znatiželjnike u rano
jutro iz Beograda za Zagreb, a vraćala ih oko osam u Beograd.
Bio sam česti putnik tih vlakova-vozova, a obično bih, unatoč
uredno kupljenoj karti sa obaveznim rezerviranim sjedištem,
stajao cijelim putem za šankom u vagon-restoranima tih vla-
kova-rijeka.
Putovati po tračnicama čas u jednom, čas u drugom smje-
ru, a opet, kao da se vrtiš u nekom krugu iz kojeg ne možeš
izaći. A tek lica, sudbine...!!! Uvijek je tu bilo nekoga od koga se
nije moglo pobjeći. Nekoga se uvijek jednostavno moralo sre-
sti. Poznatog ili nepoznatog. Uvijek je netko bio u blizini. Kao
da smo se, nakon razgovora, prešutno dogovorili da zajedno
putujemo.
Sve da sam i htio, zbog prirode moje profesije ne bi mi
uspijevalo sakriti se ni na trenutak. U hodniku, u vagon resto-
ranu, obasipali su me pitanjima, više-manje slušali odgovore,
častili, tapšali, Ijubili po obrazima i dva i tri puta...
Bio sam dio njihovih života.
Dio njihova putovanja...

Volio sam te divlje vlakove-rijeke i te zadimljene jureće

šankove na kojima sam ostavio svoju ranjivu mladost da zau-
vijek i nezaustavljivo odleti u nepovrat. Pao bi poneki stih ni-
kad napisane i dovršene pjesme, riječi za tamu u ravnici, za neki
osvijetljeni prozor u nekom selu koje je učas šmugnulo i osta-

72
vilo titrav svjetlosni trag na ne baš čistim prozorima. Padale su
i ispovijedi, onako po naški, o ženama, vojsci, a govorilo se i o
politici, grleno i tiho. Kako su danas daleko od mene ti vlakovi-
vozovi!
I slike su izblijedjele i rasule se u ropotarnici sjećanja. Samo
ponekad duboko u noći probudi me snažni, potmuli tutanj u
grudima. To vlakovi-vozovi jure mojim venama, krvavim trač-
nicama.

Postojala je i jedna jedina stanica na kojoj su se ti jureći

zmajevi odmarali, a ja bih baš na toj stanici izlazio. Bila je to sta-
nica moga djetinjstva - Vinkovci. Grad u kojem sam odrastao
na obali rijeke koja ne teče. Grad u kojem su živjeli moji rodite-
Iji. I grad koji su moji roditelji napustili jedne večeri dolazeći u
Beograd možda jednim od posljednjih putovanja„Sava ekspre-
sa", početkom jula 1991. A petnaestak godina prije toga, mislim
baš da je bilo 1974, budio sam se u toploj postelji naše prostra-
ne šokačke kuće.
Majka je donijela rakiju kojom me je uvijek izjutra budila. I
slatko od višanja koje nitko kao moja majka nije znao spraviti.
To je bio najbolji način da presiječem taj moj slavonski mamur-
luk, kojega ama baš nikada nisam uspijevao izbjeći kad bih do-
lazio u Vinkovce. Zatim bi otac stavio na kolica torbe pune maj-
činih delicija: kulena, kobasica, šunke, kisele paprike, rakije i tko
zna čega sve ne. Uglavnom, potpuno različit„menu" od onog
zagorskog„sira-putra-vrhnja-mleka-jajca-i-krumpira..."
Al' sve to ide u Beli Zagreb grad!
Mislim da je bila subota. Obično smo subotom igrali mati-
neje, predstave u maloj sali zagrebačkog ITD-a. Igrao sam toga
popodneva Moj obračun s njima. Ili: Krležin obračun s nama, ka-
ko sam kasnije prekrstio predstavu.
Moj autorski protest.
Borba za san.

73
7 .
Obračun
O vremenu partijske hajke, nemiru i buntu,
utočištu i načinu kako je nastala predstava
„Moj obračun s njima"i nastupu pred Krležom

„Tvojživot bit će borba sa divljim zvijerima"

M. Krleža

Bilojeto vrijeme početka sedamdesetih.

Opasno i teško vrijeme. Prošla je ne baš tako slavno '6S. sa
studentskim nemirima koji su, nažalost, od većeg broja mojih
drugova, s kojima sam dijelio zanos, načinila kompromisere i
spretne kooperante sa sistemom. Bilo je to vrijeme kad su se
ideali prodavali u bescjenje i kad je cijela šezdesetosmaška
generacija krenula u borbu za ostvarivanje svojih građanskih
pozicija u društvu. Ali, bilo je to i vrijeme kad su se istaknuti
partijski liberalno orijentirani političari, zakulisnim i inim igra-
ma, ušutkali„u ime spašavanja nacije" od probuđenih naciona-
lizama i kad su se lideri pravih demokratskih pokreta preko noći
odstranili iz Partije jugoslavenskih komunista, sa zauvijek prili-
jepljenim etiketama hrvatskih, srpskih, slovenskih, bosanskih i
makedonskih nacionalista, uz sve one čudne i smiješne partij-
ske pojmove i sintagme koje su išle uz nepoćudnu rabotu.To je
vrijeme kad je netko preko noći bio sluga tehnomenadžerstva,
imperijalistički plaćenik, izdajica, izrod...
Bilo je to vrijeme kada je SKJ doveo na čelne pozicije Ijude
iz drugih i trećih redova, bezosjećajne kadrovike sa sintaksom
partijske mašinerije, koji su ,,u ime obrane jugoslavenskog je-
dinstva" nesmiljeno počeli provoditi čistke na svim društvenim
razinama, gušeći iz temelja bilo koju demokratsku i liberalnu
misao. Bilo je to vrijeme nekog modernog staljinizma, kojem
sam se nagonski, svim svojim duhom, cijelim svojim bićem us-
protivio.

U meni se tih godina budio pravi buntovnik i sve što sam

igrao - igrao sam sa strašću buntovnika. I intervjue koje sam
74
 davao uvijek sam riječima bojao u crno-crveno (na koncu sam
u predvečerje raspada Jugoslavije, valjda znajući da se nikada
za svoga života neću riješiti tih bojar i izdao knjigu s tim naslo-
vom), a oštrica mojih nemira bila je uvijek upućena prema oni-
ma koji su, neosjetljivi za muke naroda, bešćutno vladali.
Činilo mi se da nam netko krade sreću, koja je, nekako, bi-
la nadohvat ruke, a opet, uvijek kad posegneš, neka mučnina
u utrobi, neka šiba po prstima, neki vrag u nekoj tami koju su
demagozi neuvjerljivo pokušavali zasvjetlucati svojim frazama,
ali to svjetlucanje uvijek je imalo nešto od zveketa hladnog če-
lika.
Nemir je, jasno, zahtijevao utočište. Morao sam se sa svim
tim buntom, nemirom, skrasiti i osnažiti.Trebao mi je duhovni
saveznik. Ne trenutačni, nego trajni. I to da me neće zbuniti,
ostaviti u nedoumici, nego me, sa snagom koju sam imao, upu-
titi prema horizontu. I tada se u meni dogodio Krleža, ne više
onako lektirno iz gimnazije i s prigodnih recitacija, nego kao
moj barut i kao moja voštanica kojom sam samome sebi, a na-
dam se i drugim znatiželjnicima, osvjetljavao put.
U Krležinom djelu pronašao sam pravi uzor. Iščitavajući
njegove romane, novele, eseje i poeziju, dakle tekstove koje je
pisao između dva svjetska rata, pronalazio sam svako malo to-
liko m nogo aktualnosti s vremenom koje smo mi toga časa ži-
vjeli. Krleža je zaista, kao veliki psihoterapeut našeg patološkog
stanja, dijagnosticirao sve što je bilo oko nas, ono vidljivo, ali i
one zloćudne bolesti koje su tada još bile pritajene.
Tih godina izišla je i knjiga Predraga Matvejevića koja mi
je poslužila kao pravi vodič kroz šumu uzavrelih tema o kojima
je Krleža pisao, a koje su me proganjale i koje sam sebi htio po-
složiti u glavi. Godinu dana slagao sam izabrane tekstove i učio
ih napamet u kiparskim ateljeima Marije Ujević i Šime Vulasa, u
kojima sam, kao u Ijudima široke duše, nalazio pravo intelektu-
alno utočište i zaštitu.
Marija je u to vrijeme radila svoga Krležu, polako i strpljivo,
u volumenu, prostoru, a ja, negdje iznutra, svoga, kao tapiseriju
otkanu njegovim riječima, da bismo jednoga dana shvatili da je
čitav atelje bio pun Krležinih skulptura, kao što je i meni glava
bila puna Krležinih rečenica.
Trebalo je, ipak, iz te urotničke ugode i bunila izići van. Po-
zvali smo zajedničkog prijatelja i velikog hrvatskog redatelja

75
 Dinu Radojevića, čija je srodna duša s oduševljenjem prepo-
znala snagu i aktualnost Krležinih tekstova koje sam izabrao.
Napravili smo nekoliko proba u malom kiparskom ateljeu Mari-
je Ujević, i rođena je neobična predstava.
Zupi sam rekao da imam gotovu predstavu i zamolio sam
ga da nam napiše pozivnice za novu premijeru teatra ITD. On
je, a da nije odgledao nijednu probu, odmah prihvatio. Na pre-
mijeru smo pozvali oko 40-ak gostiju i željeli smo, namjerno, u
gledalištu okupiti Ijude različitih političkih mišljenja i ukusa.Tu
večer na istom mjestu bili su i Matvejević, i Mandić, i Kaštelan, i
Šoljan, i Šuvar, i Bijelić, i Spaić, i Vrdoljak, i Ladan i Zupa i Stamać
i Raos i Galić, i još neki čijih se imena ovoga časa ne sjećam, a
koji su spadali u vlast ili disidente. Predstava je trajala 45 minu-
ta. Poslije sam je odigrao vjerojatno više od tisuću puta. Igrao
sam je u kazalištima, tvorničkim halama, u osnovnim, srednjim
školama i na fakultetima. Igrao sam je na festivalima, pa i pred
drugomTitom.

Obračun s Krležom

Samo je nisam igrao pred Krležom.

Krleža nije odlazio u kazalište, a ja nikada nisam htio, uza
sve navaljivanje njegove Bele, da mu bilo što glumim u njego-
voj kući. Govorio sam da ja glumim u teatru, a ne po privatnim
kućama. Govorio mi je da je bolje i da ne pokušavam u njegovoj
kući glumiti, a u stvari je izgarao od želje da vidi što sam ja to
napravio s tim„Obračunom".
I tako se jednoga dana pojavio u malom teatru ITD. Ja sam,
kao što rekoh, bio u Zupinoj kancelariji, tj. u svojoj garderobi,
kad je odjednom u sobu utrčao Tomica - punjena ptica, i za-
muckujući jedva izgovorio:„Kkkkrrrleža..."„Što Krleža", pitaoje
Vjeran.„Krleža je u teatru... Evo ga upravo ulazi..."
Zatim su se vrata otvorila i Krleža je ušao.„Bok, mali. Došel
sam." Uslijedilo je kratko zatišje.„Kavu...", rekao je. Strčali su se
svi u ITD-u. Donijeli su kavu. Krleža i Zupa su razgovarali. Ne-
koliko rečenica o literaturi i o teatru. Bio je nervozan. Nije volio
izlaziti među Ijude. Vjerojatno zbog problema s nogama koje
su ga izdavale. Jedva je uspijevao na štakama pokretati svoje

76
ogromno tijelo. A možda i zbog nelagode što svojom pojavom
impresionira obične Ijude.
Pojavom, dakako, i karizmom.
Smjestili su ga u teatar među studente Filozofskog fakulte-
ta. Ja sam počeo predstavu. Nije to bila jedna od mojih boljih
večeri, jer sam govoreći tekstove stalno razmišljao o tome da
bih trebao zapravo prekinuti predstavu i zamoliti Krležu da pri-
ča sa studentima i odgovara na njihova pitanja. I danas mislim
da sam to trebao učiniti. Trebao sam biti do kraja dosljedan i
iskren, jer ja sam govorio Krležine riječi bez želje da mi neko
aplaudira zbog mog glumačkog umijeća. Ja sam ih govorio u
njegovo ime, s nekim silnim duhovnim srodstvom, kao što sam
to činio i kasnije, uvijek pokušavajući izravno djelovati na Ijude
i pokretati u njima pozitivni otpor protiv nevoljne stvarnosti ko-
ju smo živjeli. A toga popodneva sam odjednom bio uhvaćen
u laži! Tu je sjedio čovjek koji je sve to napisao, a ja sam pred
njim i pred drugima, na pozornici, glumio revolucionara. Nisam
prekinuo predstavu. Izdržao sam do kraja. Bilo mi ježao Starog
i nisam ga, zapravo, želio dovesti u nelagodnu situaciju. Bez ob-
zira na bunt, čovjek mora imati obzira.
Predstava je završila i ja sam izašao iz dvorane. U toj pred-
stavi se nisam klanjao publici, želeći i tako razdvojiti svoj umjet-
nički i građanski angažman. Poslije nekoliko trenutaka, ušao je
Krleža u sobu. Odložio je štake, i šutke sjeo na stolicu. Zatim je
rekao:„Kavu!" I opet šutio. Zatim me je pogledao ispod oboda
moga budućeg šešira (kojeg sam oporučno dobio u nasljed-
stvo) i sasvim tiho rekao:
- ,,Je... mali moj, sviraš ti na violini, ali zapamti... Tvoj život
će biti borba sa divljim zvijerima"
Često se, na svojim putovanjima, po svojim kućama i sta-
novima, kolodvorima, aerodromima, hotelskim sobama sjetim
te Krležine rečenice. Kad mi je bilo najteže i kad sam bespo-
moćno lutao ovim svađenim pa mirenim, pa opet svađenim i
opet mirenim prostorima, njegove proročke i pomalo očinske
riječi upozorenja, odzvanjale su mi u glavi:„Tvoj život će biti
borba sa divljim zvijerima... Tvoj život će biti borba sa divljim
zvijerima... Ijudima..."

77
8 .
Sedamdeset prva
0 hrvatskom proljeću, Budiši, sukobu
s visoko pozicioniranim drugom, hrvatskoj šutnji,
cenzuri, sukobu s Bulajićem, briškuli
1 trešeti među Imoćanima iMatanu

Proljeća 71. radili smo Spašene Edvarda Bonda u Gaveli.

Režirao je Vanča Kljaković. Zagreb je ključao nekom posebnom
energijom. Ivan Z. Čičak, s kojim sam znao tih uzavrelih godina
ponekad popiti rakiju i koji je posebno volio kazalište, rekao mi
je da dođem toga dana u Studentski centar, jer će, reče mi,„biti
vatreno".
Nagovorio sam Vanču da prekine probe i krenuli smo iz Ga-
vele u Studentski centar. Mislim da smo išli Vanča, Pero Kvrgić,
Dino Radojević, Branko Ivanda, Drago Mitrović, Šovo, Zidarić,
Foka, Mesarić i ja. Možda je bio još netko u našoj grupi i maloj
koloni dok smo iz Frankopanske odlučno hodali do Savske, ali
ne mogu se sjetiti. Studentski centar je bio dupkom ispunjen,
ali ne bi se moglo reći da je vladala revolucionarna, prevratnič-
ka atmosfera.
Govorili su razni govornici.
Mnogi su pozivali na apsolutni štrajk. Neki su zaustavljali
stvari i jasno su se mogli prepoznati petokolonaši u njihovim
redovima.
Onda je na scenu izišao Dražen Budiša.
U ruci je držao Vjesnik iz'68. Na naslovnoj stranici, preko
Titovog govora, podcrtao je pojedine misli i rečenice Titova
govora. Govorio je osvrćući se na te rečenice. Mladi Ijudi su ga
frenetično pozdravili. Svako malo uslijedio bi pljesak. Govorio
je bez srdžbe, zanosno i odmjereno. Bio je to govor dostojan
najbriljantnijih tirada Robespjera ili pak Sent-Džasta. Mislio
sam tada da pred sobom gledamo novog političkog lidera čija
karizma sjaji nekom posebnom energijom.

78
 Ubrzo su, nakon raspleta u Karađorđevu, mnogi studentski
lideri iz Zagreba, završili u tamnicama. Počeli su divlje potkazi-
vanje i denuncijacije, prodaja duša, kao za vrijeme staljinizma i
sukoba sa Informbiroom.
Svijet se okrenuo naglavce.
I nije toliki problem bio u najvišim državnim i republičkim
rukovodstvima, jer tu je ostalo još uvijek nekih pravih socijalista
i revolucionara, koliko je pravi problem nastao u nadiranju či-
tave horde, trećerazrednih, lokalnih rukovodilaca i„stručnjaka",
koji su svojim neznanjem i beskompromisnim i dogmatskim
socijalizmom ponovo vratili demokraciju u ovoj zemlji dvade-
setak godina natrag u neki novi staljinizam.
Moja epizoda iz HNK-a71, i obročun s jednim visokim par-
tijskim funkcionerom još uvijekje bila tema dana.
Što se to u stvari bilo dogodilo?
Došao sam u Zagreb tih dana iz Srbije gdje sam baš zavr-
šio snimanje filma. Nakon što sam se dobro ispavao i ponovo
doveo u građanski red svoje ispijeno filmsko tijelo, krenuo sam
u obilazak kazališnih bifea. Prvo sam otišao do Gavele, jer mi je
bila u susjedstvu, no nikoga nije bilo u teatru. Svi su otišli na ne-
ki velikisastonok, rekoše mi, koji se događa u HNK.
Pošao sam tamo.Teatar je bio ispunjen do posljednjeg mje-
sta. Glumci, pisci, režiseri, umjetnici Zagreba, sjedili su u teatru
kao gledatelji svoje vlastite sudbine, kao polaznici neke speci-
jalne političke škole, kao nesvjesni elementi ili čak potencijalni
disidenti aktualnog političkog trenutka u Hrvatskoj, kojima je,
eto, ni manje ni više, nego šef ideološko-političke komisije CK
Hrvatske, došao održati taj historijski čas, tu povijesnu lekciju,
objasniti stanjestvari i zavesti reda u te uzjogunjene i uvijek ne-
mirne i sumnjive umjetničke dušice.
Uvijek je, naime, neko dolazio i pojašnjavao„stanje stvari"
ili „kako stvari stoje", ili kako bi trebale stajati. To stanje stvari
se navodno stabiliziralo, pročistilo i sve štima kao po koncu od
Triglava do Đevđelije.
Budući da u kazalištu nije bilo nijednog slobodnog mjesta,
sjeo sam sa strane na stepenice kojima se uspinjalo na pozorni-
cu kao Hamlet u sceni Mišolovke, prije nego će pokušati uhvatiti
u zamku savjest grešnog Kralja.

79
 Visoki partijski funkcioner govorio je suhoparnim i stereo-
tipnim jezikom i frazama, na koje smo bili svih tih naših politič-
kih godina navikli i oguglali, i svojom nas je mrzovoljom upozo-
ravao da dolaze neka nova vremena koja„neće baš imati mno-
go obzira za radoznale i Ijubopitljive umjetnike", jer eto, kao što
smo vidjeli, neprijatelj ne spava, neprijateljje budan i umalo mu
je uspjelo, ali drug Tito i CK Jugoslavije... i tako dalje i tome slič-
no...
Govorio je sve u smislu jedne opće izdaje u kojoj su izdaj-
nicima bili proglašeni Ijudi kojima sam ja, kao uostalom i mnogi
od nas tamo prisutnih vjerovali i koje smo poštovali.
Vrhunac je bio kad je nazvao MikuTripala„malim Hitlerom"
Baš tako je rekao - mali Hitler! Poslije Šovagovićevog iskrenog
govora, u kojem je tražio da mu se objasne neke stvari oko eko-
nomske politike zemlje, put deviza i stanje nacionalnog pitanja,
visoko pozicionirani drug je rekao da on cijeni Šovu kao glum-
ca, ali ako se petlja u političke stvari da onda mora biti spreman
i politički za to odgovarati.

Svi su nakon toga ušutjeli i osjećalo se kako je nelagoda

i neka ledena jeza prolazila kroz tijela svih umjetnika koji su
sjedili prikovani za svoje stolice, osjećajući stravu nadolazećih
vremena koja su prijetila ukinuti onu umjetničku slobodu koju
smo ipak donekle imali u toj Jugi.
Zar će nas birokrati, Ijudi-funkcije, neki bezmirisni i nestra-
stveni tipovi izjednačiti s jadom, tugom i beznađem Mađarske,
Češke, Poljske, Rumunjske, Bugarske ili Albanije?
Da mi nije dirnuo Šovagovića, možda bih se i sam, kao i
svi drugi uostalom, zavukao u sebe i u našu intelektualnu ne-
moć,još od Krležina slučaja potvrđenu, izgleda jedinu ispravnu
poziciju, nakon svih neuspjelih Obračuna, ali se u meni pobu-
nio buntovnik iz djetinjstva koji nikada nije mogao prešutjeti
nepravdu, i kojega ni rođeni otac, sa svim svojim uvježbanim i
prostudiranim metodama, nije uspio pokoriti.
Dakle, visoko pozicionirani drug lično cijeni Šovu, ali sve do
granice dok je Šovo ono što on misli, i ako Šovo šuti, ako Šovo
ne pita u kojoj to zemlji živi, Šovo je dobar, ali ako pita, recimo,
kuda idu te devize i koliko su to naši narodi zaista jedinstveni i
koliko se bratski vole, Šovo se petlja u političke stvari, a ako se
petlja Šovo i njemu slični, moraju biti spremni snositi posljedi-

80
ce, a posljedice su kazne, što će reći, bio ti Šovo ili ne bio, cijenio
ja tebe lično ili ne, ako se petljaš, mi tebe moramo usmjeriti, pa
ako treba i zbajbučiti, i najbolje je, brate, nemoj se petljati, daj
šuti, glumi tamo, unesi optimizam među samoupravljače, po-
kaži neprijatelju koji ne spava da i mi imamo glumca, iliti konja
za utrku, i ne gunđaj, zar svaki mjesec ne dobivaš osobni doho-
dak, zar sindikat ne dobiva svinjske polovice, koji ti je vrag, šuti,
ne petljaj se, neprijatelj je budan, neprijatelj ne spava...
Podigao sam ruku i zatražio riječ u toj poniženosti tijela i
duša što su me okruživali. Moja se slabašna ruka hamletovski iz-
dignula toga jutra u prepunom HNK-u, odlučivši se usprotiviti,
protestirati, pa ako treba i slomiti pred tim dogmatskim novim
Milovanima, Jovanima i Radovanima...
Za stolom na pozornici sjedili su, dakle, drug iz CK, jedna
drugarica koje se ne sjećam i čuveni hrvatski tenor, koji je ujed-
no bio i sekretar partijske ćelije HNK-a.
Drug Tenor iz svoje operske perspektive nije mogao naslu-
titi hamletovsku opasnost koja je vrebala sa sporednih stepeni-
ca i koja mu tog trenutka nije mogla ništa drugo predstavljati
do običnog glasnika iz Verdijeva Otela ili statista sa zadatkom iz
Seviljskog brijača. Dao mi je riječ, očekujući valjda da će taj mla-
di glumac zagnjaviti nekim dosadnim pitanjem i tako prekinuti
ledenu napetost koja je smrznula dvoranu, nakon dosta politič-
ki nepromišljene geste istaknutog druga iz CK Hrvatske.
Pridigao sam se sa stepenica i odmjerenim i sigurnim gla-
som, bez imalo nervoze ili treme, otpočeo svoj protest.
- Nejdavno sam snimao film na jugu Srbije. Igrao sam mla-
doga učitelja, Ijevičara i snimao sam mnoge scene sa školarci-
ma, djecom između deset i trinaest godina. Kad sam polazio za
Zagreb, jedna djevojčica meje upitala:
„Kud ćeš, Učo?"
,,U Zagreb", rekao sam.
,,A je li to Hrvatska?"
Jest."
,,Pa kud ćeš, učo, među te ustaše!"
Pitam vas sada - što mislite kako će se odraziti ova javna
politička drama, kojoj ste preko TV-a dali razmjere obračuna s
nacionalistima koji su se spremali rušiti socijalistički sistem, na
psihe i duše mladih Ijudi koji o tim stvarima ništa nisu znali, a
kojima se sada nudi sudjelovanje u obračunima s neprijateljima

81
države i naroda? Osim toga - rekao sam - CK Hrvatske broji više
od trideset članova. Vi tvrdite da su nekoliko njih grdno pogri-
ješili. Pitam vas, što je ostalih tridesetak članova CK, uključujuči
i vas kao predsjednika ideološko-političke komisije, radiio dok
su Savka i Mika griješili? To znači da ste svi vi morali biti na neki
način korumpirani, i to znači da ja vama moram uskratiti svoje
povjerenje, jer tko meni danas garantira da vi sada niste neki
Kinez ili Rus, njihov agent?
Još sam nešto govorio o demokraciji i kako toja zamišljam
demokratsko socijalističko društvo. Govorio sam o slobodi miš-
Ijenja i govora, o filmovima koji nisu imali razloga bivati zabra-
njivani i cenzurirani.
Nakon moga govora uslijedilo je par trenutaka apsolutne
tišine, a zatim se prolomio gromoglasni pljesak, silinom koju
nikada poslije nisam čuo u ovacijama poslije nekih uspješnih
predstava na toj istoj pozornici.
Drug iz CK je pokušao nešto odgovoriti, ali se je zbunio i
sapleo i uspio tek promucati nekoliko nesuvislih rečenica. Na-
stala je neugodna tišina u kojoj je zastrašujuće odjeknuo bes-
pomoćni krik neke operske zboristice, koja je počela govoriti o
ponižavajućem položaju i statusu članova zbora HNK-a, i sve je
prijetilo da se pretvori u dosta bučnu protestnu tribinu, kojoj
su Šovini i moji govori, na neki način, kumovali i dali poleta,
te uvaženom opernom prvaku i sekretaru nije ništa preostalo
nego da, povišenim glasom izvježbane operske intonacije, pre-
kine taj neželjeno podivljali sastanak, pozivajući članove par-
tijske organizacije HNK da se za petnaest minuta nađu u maloj
pokusnoj dvorani, gdje će se zauzeti stav, dati smjernice i opće-
nito vidjeti na koju će notu svirati.

Osjećao sam se kao mladi Krleža kada je 1918. zalutao u

dvoranu Kola, na onu poznatu pijanku koja se pretvorila u„Pija-
nu novembarsku noć". Osjećao sam se kao mladi pjesnik, koji je
nakon verbalnog obračuna s pukovnicima i generalima, i osta-
lom pijanom bratijom, što su se, nakon donedavnog krvoproli-
ća u kojem su jedni drugima klali grkljane i kopali oči, ponovno
te noći grlili, ispijajući čaše traminca i burgundca i pjevajući sta-
rogradske pjesme, zaklinjući se u vjernost i bratstvo i jugosla-
venstvo koje će ih spasiti pred Germanima i Italijanima. Grlili su
se i tancali, a zapravo besramno lagali jedni drugima, čekajući

82
pogodne trenutke da se ponovo dohvate za grkljane, kao što
će to i učiniti '41, pa se opet nakon četiri godine zvjerskoga ubi-
janja grliti i Ijubiti u obraze i zaklinjati u bratstvo i jedinstvo, da
bi napokon sve to skončali, vjerojatno jednom zauvijek, u ovim
najnovijim ratovima kojima smo još uvijek svjedoci i čije rane
pokušavamo vidati Ijekovitim travama s velebitskih i nekih dru-
gih opustjelih visoravni.
Rekoše mi da je istaknuti drug iz CK odmah nakon toga sa-
stanka požurio u CK izvještavajući tamo da je bio napadnut od
hrvatskih nacionalista. Nemalo su se iznenadili kad su u provje-
ri mojih podataka pronašli: Ja sam od roditelja srpske nacional-
nosti, koji su članovi Partije i učesnici NOB-a od '41.
Koga je to majka rodila?
Problemi koji su uslijedili bili su neugodni, ali ne katastro-
falni, pa i pomalo paradoksalni, jer sam ja, sukobivši se iz umjet-
ničke baze s visokim drugom, izrazivši u Ijutnji svoju sumnju
tko je i što je, ispao hrvatski nacionalist, a upravo ortodoksni
nacionalisti vidjeli su u meni opasnu Jugoslavenčinu.

Spasila me i činjenica što su ipak u najvišim partijskim krugo-

vima ostali neki pametni i mudri Ijudi, koji su ublažavali ovu osvet-
ničku i pomahnitalu bratiju koja je na sebe preuzela zadaću da
spasava jugoslavenski komunizam od ove liberalizacije i demo-
kratičnosti, koja jezapravo prijetila da jednoga dana ukine upravo
njihove neprikosnovene položaje i povlastice, i krene u izgradnju
jednoga novoga, suvremenijeg i ravnopravnijeg društva.
Bilo je to opasno vrijeme u kojem su se izgubili i nestali
mnogi talenti, pa nije bilo teško zamisliti i nestajanje sa scene
i jednog mladoga glumca, što bi mi se vjerojatno dogodilo da
me ipak nisu uzeli u zaštitu neki važni Ijudi iz umjetničkog ali i
političkog života.
Slavko Sajber je bio sekretar Gradskoga komiteta SK i vje-
rojatno sam tada najviše njegovom zaslugom prošao kroz pu-
kotinu Scile i Haribde, neoštećen. Dapače, Tonči Vrdoljak meje
ubacio u Prosjake isinove.
Ali neki drugi su zaista nastradali.
Vrata su im se zatvorila.
Svjetla ugasila...

83
 Među Imoćanima

Zavolio sam od prve to sjajno Raosovo literarno štivo.

Imotski sam do tada poznavao samo preko moga pašanca Ma-
rinka Petričevića Čarlija, koji je gajio običaje iz rodnoga kraja i
pretvarao često naše obitetjske večere i ručkove u mediteran-
ske delicije.
Uskoro smo došli u Imotsku krajinu da snimimo dijelove
TV serije koji su se tamo događali. Nisam mogao ni sanjati koli-
ko će taj kraj, sa svojom posebnom prirodom i običajima, dubo-
ko u meni odjeknuti. Družeći se s braćom Kukavica iz Runovića
Gornjih i njihovim društvom, postajao sam istinski Matan.
Pilo se tu iz noći u noć, kartalo briškule i trešete. Zalomila
bi se poneka ganga. Pekli su se janjci i igralo se na balote iza
Matinog restorana. Pivale su se imotske i dalmatinske pisme i
samo je poneki od njih, pomalo sumnjičavo, gotovo ne vjeruju-
ći, gledao kako se to lički Krajišnik uspijeva pretvoriti u pravog
imotskog vlaja.
Nisam to znao ni ja, iako sam osjećao kako moje tijelo po-
prima istinske kretnje toga prosjaka-torbara.
Bio je to sjajan posao Tončija Vrdoljaka i svi smo m nogo
očekivali od premijere na malim ekranima. Pogodila nas je od-
luka o zabrani prikazivanja serije. Službena obavijest bila je po-
litička i dalo se naslutiti da se serija zabranjuje zbog istoimenog
Raosovog romana koji je upravo objavio, za kojega su neki de-
žurni književni, ali i društveni kritičari, ustvrdili da je djelo„pro-
žeto nekim nacionalističkim idejama i mislima".
Nadali smo se da će zabrana biti uskoro skinuta i nespora-
zum ispravljen, jer u seriji zaista nije bilo ama baš ničega zbog
čega bi se mogla i trebala zabranjivati. Ipak, ostala je u bunkeru
punih dvanaest godina.
Godine71. u nekom sličnom bunkeru završio je i film Ži-
vojina Pavlovića Crveno klasje, u kojem sam igrao glavnu ulogu,
iako je, da paradoks bude veći, pobijedio na festivalu u Puli. De-
žurni partijski dušebrižnici su naknadno shvatili da film dosta
oštro govori o poslijeratnim vremenima osnivanja seljačkih rad-
nih zadruga i ranim zabludama jugoslovenskog socrealizma.
Zabranjena je bila i veličanstvena Žikina filmska etida Za-
seda, i Makavejevljev film Misterija orgazma i neke knjige i izlo-
žbe bijahu zabranjivane tih godina.

84
 Uopće, umjetnička stvarnost se nekako podijelila na držav-
ne umjetnike, koji su radili velike i skupe projekte, poput Bulaji-
ćeve Neretve i siromašne umjetnike, u koje su spadali svi ostali.
Osjećao sam da mi je mjesto, moja estetska i moralna opre-
dijeljenost, među ovima drugima, koji su na neki način svojim
filmovima i predstavama, na jedan pravi umjetnički način, ispi-
tivali našu ranjivu prošlost i stvarnost, i kritičkim okom opisiva-
li Ijude i događaje stvarajući prepoznatljive filmske i kazališne
estetike.
Slijedeći svoje umjetničke nemire, nekoliko godina kasni-
je, polemizirao sam sa svemoćnim Veljkom Bulajićem. Pale su
teške riječi, a bilo je i uvreda. U toj me polemici nitko od mojih
filmskih prijateija, osim Pavla Vujisića, nijejavno podržao.
Bilo je jedno pismo podrške iz Istre, čini mi se. Javila se ne-
ka gospođa i preklinjala da se veliki umjetnici ne bi trebali pred
radničkom klasom svađati. Ali i to je, valjda, napisano u ured-
ništvu ili nekom drugom paukovu gnijezdu.
Svašta se radilo...

85
9 .
Akter, dobrovoljni azil
OZupi, kazališnom iskoraku, odmicanju od institucije,
ortaštvu s redateljima od ukusa i Ijudima s kičmom

Kad smo radili Akter, bili smo zaista u jednoj vrsti dobro-
voljnog azila, kojeg smo odabrali prema vlastitoj savjesti. Sami
smo na neki način odredili koliko ćemo tako djelovati. Predsta-
vu bismo obično pripremali godinu dana, recimo Sovu, s dra-
maturgom, teatrologom i profesorom Vjeranom Zupom. Radili
smo polako i studiozno, a pored svega, naš rad bio je i primjer
zajedništva, prepoznavanja misli i htijenja. Među namajezaista
vladalo duboko poštovanje i duboko prijateljstvo. Potpuno po-
vjerenje. Mi smo međusobno, uvježbavajući komad, prešli onu
posljednju granicu... teško je to imenovati, recimo, perceptiv-
nog prepoznavanja.
Uvodili smo u naš rad mlade glumce. Kad danas, sa čita-
vim svojim izvedbenim i receptivnim iskustvom, pogledam što
smo napravili kroz Akter, onda mi je jasno da je Sova bila dale-
ko, daleko ispred svog vremena i tadašnjeg dežurnog kazališ-
nog ukusa.Ta predstava je jurila snažno naprijed, u neko doba
koje se tada u širem kontekstu nije ni slutilo. Imala je, srećom,
sljedbenike, Ijude koji su je prepoznali, a dobila je čak i dvije
ugledne nagrade na ondašnjim festivalima.
Nikad poslije nisam pokušao raditi takvu vrstu teatra, jer je
to kazalište, zapravo, jedna vrsta majstorske klase koja zahtije-
va čitavog čovjeka, nekoga tko će pristati povući druge Ijude,
pristati na ulogu lidera, jezgre, osobe koja je apsolutno i s pu-
nom koncentracijom posvećena samo kazalištu. I tad me je u
ulozi lidera, dogradnje te poetike, bez obzira na to što je Akter
bio moj drugi dom, sprječavala moja glumačka karijera, činje-

86
 nica da sam paralelno snimao filmove ili radio druge predstave
u drugim kazalištima.
Akter nije imao nikakvu društvenu potporu i radili smo
sa stopostotnim entuzijazmom, a radilo se u dosta rizičnom i
pomalo mračnom vremenu. Kad kažem mračno vrijeme, onda
mislim na te osamdesete kao doba kojim je odjekivala politika
regresije i jedne sofisticirane represije, politika koja nas je vu-
kla dvadeset i trideset godina unatrag, prema nekom novom
staljinizmu, politika koja nas je okrenula protiv Ijudskih prava
i demokracije, prema novoj birokraciji i cenzuri. Bilo je to vrije-
me zabrana gledanja pojedinih predstava, nekih novih duše-
brižnika, ali i vrijeme kad se neki zagrebački intelektualci nisu
predavali, dakle, vrijeme neke osobite hrabrosti, kojoj je i Akter
pripadao.
Volio sam te Ijude s kičmom, mislim na Zupu i Božidara Vi-
olića, Ijude koji se nisu predavali, podavali i prodavali.Tu je i Vi-
tez sa svojim posebnim svijetom otpora, drugom koncepcijom
nemirenja i nepristajanja. Violić me je uvijek nekako fascinirao
kao režiser i kad o njemu mislim, on je kao jedno staro dobro
crno vino. Uz Kostu Spaića, Violić je kazališni redatelj koji je me-
đu nama glumcima bio posebno cijenjen. S njima sam, kao glu-
mac, ali i s drugima, imao punu stvaralačku slobodu, i oni su je
poticali, u meni razvijali.
Radili smo tople i divne predstave koje su baš insistirale na
glumačkoj, odnosno umjetničkoj slobodi, recimo Rozenkranc
i Gildenstern su mrtvi u režiji Joška Juvančića ili njegova režija
Grižule u kojoj sam igrao sasvim sumanutog Dragića, ne samo
„uzetog" od vila, nego mi je Jagoda Buić napravila i kostim koji
je izazivao smijeh čim bih se pojavio na sceni. Kosa mi je stajala
uvis, kao da sam konstantno u stanju šoka.
Volio sam redateljski zagrebački teatar kojim su ravnali i
vladali Spaić, Dino Radojević, Georgij Paro, Tom Durbešić, Ju-
vančić, Gerić i Petar Veček, dakle, redatelji koji su glumcu omo-
gućavali autorsku poziciju. Znali su iz glumca izvući stvari za
koje glumac i nije znao da u njemu postoje.
Nikad nisam bio osobno poklonik čisto glumačkog teatra,
dakle, zanatskog teatra u kojem nam glumac pokazuje svoje
vještine i beskrajne mogućnosti svojih mijena. Nije to loše ka-
zalište, to može, ako se dobro i s mjerom napravi, biti i dobro
kazalište, samo mi je uvijek bilo ugodnije surađivati na pred-

87
stavama u kojima redatelj ima viziju, ima svoj svijet, zna kamo
predstava smjera, što hoće, a kad bismo, radeći na takvoj pred-
stavi, stigli do kraja, obično bi se otvorio kazališni krov i uka-
zalo neko ohrabrivo nebo. Uvijek sam volio jakog redateljskog
partnera.
Bio mi je saveznik u onom neizvjesnom.
Dobro je to imati.
I tako biti.

88
10.
Hajka i hajke
O nastupu pred Titom, osjećaju dvorjanstva,
pijanoj kumrovečkoj noći i Krleži Marije Ujević i
jahačima lude babine kobile

Bila je godina77.
Snimao sam Hajku Živojina Pavlovića negdje u dubini i po
gudurama Crne Gore, kad je stigla depeša iz Zagreba da me se
ima hitno prebaciti u Zagreb, jer sutra trebam govoriti Krležu
pred Titom.
Čini mi se, nisam siguran, da je Milka Planinc stajala iza tog
poziva. Ona se ustoličila nakon hajke na hrvatske nacionaliste.
Žika je bijesno bacio scenarij na zemlju i nešto sočno opsovao.
„Govoriti? Zar samo uz šah šute?" rekao je aludirajući na glaso-
vite šah-partije između Krleže iTita. I ja sam bio spreman odbiti
tu čudnu i iznenađujuću ponudu. Žika je za mene bio veći ge-
neral i od Broza i od Bakarića, ali je direktor filma brzo smirio na-
še buntovničke, disidentske reakcije, štiteći ne samo nas i film,
nego, bogami, i sebe.
Doslovce me skupa s mojim malim Danilom, koji je bio sa
mnom tih dana na snimanju, deportirao za Zagreb. Pošao sam
iako me je kao zlokobna sjena pratila Žikina opora rečenica:„ldi,
samo idi, i budi i ti dvorski glumac."
Bio je to put nelagode. S jedne straneTito kojeg sam poš-
tovao i cijenio, s druge strane taj užasan osjećaj umjetnika koji
umijećem opslužuje dvorjane. Sjetio sam se što je sve Šekspir
sa svojom putujućom družinom činio ne bi li se domogao dvor-
janske zaštite, koja meni ne da nije trebala, nego mi je smetala.
Što bi se dogodilo da sam odbio?
Bi li Hajka ikada bila završena, ne znam.
Stvorio sam se dakle brzinom svjetlosti u„Spomen domu"
u Kumrovcu i uredno ispijao viski najednoj od raskošnih terasa
toga velebnoga zdanja. Pitomi zagorski bregi, ravnodušni na
89
moju nelagodu, bili su u vidokrugu kroz prozor. Oko šanka su se
sjatili i muvali silni političari, koji su se, bar iz moje perspektive,
doimali kao srednjoškolci na maturalnoj ekskurziji. Izmiješani
s milicijom u civilu i tajnim agentima, budili su u meni sažalje-
nje i gotovo neki neuklonjiv prezir. Pokreti su im bili službeni,
umjetni, bez strasti, i činili su mi se kao nekakvi klonovi, roboti
i igračke. Oni su se štitili nekom svojom važnošću, a bili su ko-
reografirani, i uredno čekali da od protokola dobiju znak kada
treba izići na drugu terasu, ispod koje će predsjednik svakoga
časa proći, da bi mu tamo ti isti visoki partijski rukovodioci, po-
nizno i odano, kao zadivljeni srednjoškolci, aplaudirali.
Zar ti statisti, ta trbušasta glumatala, osjećaju komuni-
zam?
Možda...
Ma... vraga!
Zamarala me i vrijeđala ta slijepa poslušnost. Već sam
posezao za trećim ili četvrtim viskijem da isperem iz duše taj
poznati zadah kožnih udbaških kaputa i oznojenih dlanova
nesretnih potkazivača koji su me gnjavili svojim do bola ne-
spretnim pozdravima. Bilo je u tim stiskanjima ruke nekog pre-
šutnog dogovora koji je gotovo nudio suradnju, od čega mi se
utroba prevrtala.
Nemalo iznenađenje bila je i pojava jednog dragog susje-
da, za koga nisam ni u snu mogao pomisliti da radi za miliciju, a
koji mi je stidljivo i sav crven u licu na uho šapnuo:
- Ja sam večeras za tebe zadužen.
- Ma nemoj? - upitah.
Kimnuo je glavom. On je zadužen za mene?
- Misliš da bi me netko mogao od ovih... ? - upitah.
- Ma ne.Tebe? Ne...
- Nego?
- Zadužen sam da ti ne bi nešto...
-Š to ?
- Pa... znaš.
- Što?
- Da ne bi onako s jezika nešto - mucao je, a onda gubeći
živce zaprijetio - i stani s tom rakijetinom!
- Ovo je viski! - branio sam svoj spasonosni napitak.
- Onda stani s tim viskijem!
- Da naručim votku? - upitah.

90
 - Ne, ne, ne... - rekao je i pogledao barmena koji je sklonio
i bocu i čašu.

Bili su tu na toj terasi svi. I Jure Bilić i Vrhovac i Bakarić, i svi

članovi CK Hrvatske. Zatim je netko iz protokola rekao nešto
kao:„ldemo, drugovi! DrugTito dolazi..." i svi su se šutke i poni-
zno uputili prema terasi ispod kojeje uskoro trebao proćiTito s
mladim i perspektivnim jugoslavenskim političarima koji su bili
polaznici kumrovečke Političke škole.
Pojavio se u bijelom odijelu nošen sparinom kumrovečke
političke noći i dočekan ovacijama svojih partijskih drugova
iz CK Hrvatske, koji su čvrsto aplaudirali po uhodanom ritmu
kojim se pozdravljalo komunističke vođe od Lenjina, Staljina,
Hruščova, Brežnjeva, Čaušeskua i kako se već nisu zvali ti jahači
lude babine kobile iz one priče o Baš Čeliku.
Bilo me je nekako stid, dok sam i sam aplaudirao, doduše
ne tako srčano, jer mi je kroz glavu neprestano prolazila gorka
Žikina rečenica:
- Idi, idi i ti, i budi dvorski glumac.
Ostao mi je i dan-danas zagonetan taj magnetizam koji
ih je povezivao, to umijeće poniznosti, jer sam znao da su svi
u svojim centralnim i inim komitetima mali bogovi, mali titići i
maršalići. Bilo je tu nečeg kolektivnog u svijesti od Richarda III,
one nakaznosti, koja mi nije toliko smetala zbog Ijudi, tih politi-
čara i agenata, koliko zbog toga što se na taj način unakazivao
moj san u sve ono što sam utopistički vidio u komunizmu. Ali to
je, očito, bio samo moj problem. Neka nevidljiva britva krenu-
la je i prema mom licu želeći, vjerojatno, budem li neotporan,
unakaziti i samoga mene.
I moju dušu.
Zatim smo svi skupa, rukom nekog nevidljivog ceremoni-
jal meštra, povedeni na svoja mjesta u veliku dvoranu gdje je
čekala bogata trpeza, muzika i sve što ide uz taj banket koji je
neodoljivo podsjećao na Krležinu 1918. Ali ovaj put sa mnom,
koji sam, kao u lošem filmu, pao u još lošiji kadar, u tu pijanu
kumrovečku noć.
Stolovi su bili poredani u veliko slovo U i tamo su se uredno
smjestili svi ti političari. U sredini stola sjedili su Tito i Jovanka.
Njima sa strane, s lijeve i s desne, bili su Bakarić i Milka Planinc,
pa onda svi ostali već prema utvrđenoj hijerarhiji.

91
 Pronašao sam i svoje ime zapisano na jednom od stolova
sa strane, za kojima su sjedili neki meni nepoznati generali i ne-
ki Ijudi, valjda izosiguranja u civilu. Ispred stolova bila je posta-
vljena mala pozornica s nekoliko muzičara koji su svirali neku
tihu i dozlaboga dosadnu glazbu. Zatim su se počeli smjenjivati
pjevači od kojih nikoga osim Josipe Lisac nisam znao i koji su
valjda bili, kako se to tada radilo, izabrani po„republičkom klju-
ču". A ja sam se ipak, unatoč nelagodi, potiho nadao da ću ja
svoga Krležu govoriti u nekom prostoru koji će bar malo pod-
sjećati na teatar. Što ja to radim u ovoj pijanoj političkoj krčmi,
mislio sam, stišćući koljenima Marijin kipić Krleže pod stolom.
Meni dodijeljen agent se bogme preznojavao, vidjevši da
nisam nešto oran.

Olovni vojnik

Ta mala, slatka i do boli tužna Marijina skulptura sklupčala

se tu pod stolom Centralnog hrvatskog komiteta, na kome se
opet prolijevao burgundac i prevrtala pečenja iz pijane novem-
barske noći 1918, samo s drugim akterima i u drugim uniforma-
ma, pa ipak tako prokleto istima, kao da nisu ovuda prohujale
sve te krvave godine i kao da neće uskoro opet nad našim gla-
vama vijoriti ratne zastave i dim baruta.Ti isti Borojevići i Kva-
ternici opet će mahati svojim pijanim zdravicama i voditi u pro-
past ove jadne narode koji ovoga časa gledaju u svojim toplim
domovima neke filmove ili reportaže s nogometnih utakmica,
ne sluteći što to i tko to o njihovim sudbinama u ovoj pijanoj
noći sniva.
Elem, jelo se i pilo se i pušilo. Smijuljilo, žamorilo, i nije se
uglavnom slušalo te osrednje pjevače, osim kad se Josipa Li-
sac pojavila. Tito je tada odložio svoj pribor za jelo i bilo je do
neizdržljivosti smiješno kako su to, gotovo kao u Joneskovoj
komediji, ponovili svi centralnokomitenti, opasno zveknuvši
srebrnim viljuškama i noževima. Zatim je Tito zapljeskao Josi-
pi i svi su, na taj mig, zdušno zapljeskali. Izraz oduševljenja na
njihovu licu bioje točno u mjeriTitova oduševljenja. Ako biTito
frenetično pljeskao, i oni bi znojili dlanove. Ako jeTito malak-
salo klap-klap klapnuo, i oni bi malaksalo klapali. Bio je to savr-
šeni mehanizam lojalnosti, proračunatosti i licemjerja. Ili je bilo

92
 nešto drugo što je izmicalo mojoj umjetničkoj duši. Ni do dana
današnjeg, bogme, nisam siguran. Jer, oni su bili, za tim stolom,
kao neko živo biće koje ima svoje udove, svoju glavu. Naravno,
glava je bioTito.
Mislio sam što ja da radim u ovoj poluoperetnoj, poluko-
mičnoj situaciji sa svojim Krležom i tko je taj koji me je uopće
izrežirao u ovu pijanu novembarsku noć?
Odlučio sam da ne pravim m nogo skandala, nego da se
prilagodim ovoj neobičnoj situaciji. Nisam ni ja zaboga od ju-
čer. I ja sam bio već dugo godina Titov pionir i ušla mi je pod
kožu manira spašavanja žive glave na ovim našim vrelim pro-
storima.
Kada me je admiral Vilović potapšao po ramenu i rekao:
„Red je na tebe!", već se uveliko završila večera i pilo se crno vi-
no i još crnja kava. Muzika je načas odstranjena s pozornice i ja
sam se sa svojim Krležom pojavio u sredini velikog slova U.
Nastala je grobna tišina i svi su me nekako znatiželjno gle-
dali a ja sam znao da zbog svojih šezdesetosmaških nervoza
nisam baš bio naročito omiljen među večerašnjom publikom.
- Imali ovdje mjesta za Krležu? - upitao sam i ugrizao se
odmah za jezik, jer zaista nisam imao namjeru provocirati.
Moj čuvar se uhvatio za glavu. Svi su šutjeli. Nastala je ne-
ugodna i duga tišina, a zatim je Šuvar, na njemu svojstven, cini-
čan i šaljiv način, promrmljao:
- Evo, stavi ga ovdje ispred mene i Jakova - rekao je poka-
zujući na prostor između njega i Jakova Sirotkovića.
I zaista, ja sam postavio svoga maloga Krležu na stol izme-
đu čaša i boca vina i tragova prolivene kave. I dok sam ja počeo
govoriti esej o Krležinom putovanju vlakom kroz daleke ruske
krajeve i njegovom razgovoru s uvaženim gospodinom Vu San
Pejom, kojem je uzaludno pokušao objasniti sve suprotnosti
srpsko-hrvatsko-slovenskih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji, moj
dragi Krleža počeo je putovati od ruke do ruke svojih nekadaš-
njih partijskih drugova sve dok nije stigao na sredinu stola is-
pred Tita i Bakarića.
Nitko me nije ni slušao ni gledao, samo se tiho širio
podsmješljivi šapat o Marijinoj skulpturi i o ovome tužnom pi-
scu koji je, iz ove moje perspektive, neodoljivo podsjećao na
jednog od patuljaka iz bajke o Snjeguljici.

93
 Tada mi je odjednom mozak stao. Nisam se mogao sjetiti
sljedeće rečenice. Nastala je neugodna tišina. Razmišljao sam
da se jednostavno pokupim iz ove sobe i bez riječi odem za-
uvijek od ovoga pijanoga stola, ali me onaj isti Titov pionir u
meni, kome, ipak, moram dosta toga u životu zahvaliti, u zadnji
trenutak spasio, šapnuvši mi spasonosne rečenice kojima sam
završio tu svoju neslavnu avanturu dvorskoga glumca, te pija-
ne novembarske noći 1977. godine.
Vratio sam se na svoje mjesto i dugo šutio, ispijajući po-
mamno taj kutjevaćki burgundac, od kojega mi se već počelo
dobro vrtjeti u glavi i kojim sam pokušao dezinficirati svoju ta-
nanost, ne bi li sutra ujutro opet mogao sebe u ogledalu bez
prezira pogledati.„Možda mi je ovo trebalo da se uvjerim", po-
mislio sam.
Ne znam koliko je vremena prošlo, kad me je iznenada
opet po ramenu dotakla ruka admirala Vilovića koji mi je šap-
nuo:„Drug Tito vas moli, ako niste suviše umorni, da mu izgo-
vorite Krležinu baladu 'Kevenhiler'" Ustao sam se od stola kao
navijeni olovni vojnik koji je spreman zaplesati na stolu kad se
kom god prohtije. Stao sam na isto mjesto u sredinu stolova.
Zatim mi je Jovanka Broz mahnula rukom da priđem bliže.„Ba-
ko, bako, zašto imaš tako velike oči? Da te bolje vidim, djevoj-
čice moja". Prišao sam bliže i počeo govoriti stihove. Izgovorio
sam glasoviti stih:
Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo...
Tito je glasno dobacio:
- Pa nigdar ni ne bu da nam nekak ne bu.
Dvoranom je odjeknuo smijeh i urnebesni pljesak. Kao
spretan pionir nastavio sam rečenicu treću, pa dao prostorTitu
da još jedan gol zabije. Tako do kraja te divne Krležine balade
Tito i ja stihom do stiha driblamo kao spojke u napadu jedne
besmislene utakmice.
Na kraju smo Tito i ja, ja i Tito, i čitav Centralni komitet hr-
vatskih komunista, i Krleža i Sava i Drava i Kumrovec i Goran
Kovačić i sva tri Pupačićeva brata, proslavljali uz šampanjac tu
sretno završenu pijanu novembarsku noć, i smijali se, smijali se
moru... potopljenoj pučini... ili...

94
 Opet u istom kolu

Nekoliko mjeseci kasnije, na Sterijinom pozorju, poslije

velikog uspjeha Kiklopa Ranka Marinkovića, sjedio sam na slič-
nom, depešama uređenom prijemu, zajedno s Kostom Spaićem
i Borisom Buzančićem, u jednom od novosadskih hotela.
Nakon muzikei nakon bijelih vršačkih vina,Tito jetražio da
mu opet govorim Krležu. Ovaj puta s mnogo smijeha i uspjeha
odjekivali su Krležini eseji pred Titom i CK Srbije koji se do suza
zabavljao Krležinim rečenicama. Otkud toliko smijeha, pomi-
slih. Govorim vjerojatno najbolnije istine o stvarnosti, a salve
smijeha.
Zar je Krleža srpskim funkcionerima smješniji od Nušića?
Na kraju večeri tajnu mi je otkrio Josip Vidmar. Večer prije
mene, nakon one čudne kumrovečke noći, u Kumrovcu je sje-
dio za istim onim velikim stolom Krleža. I u jednom trenutku,
pred svim službenicima, podigao glas na Bakarića:
- Ne buš ti mene povlačil ko balavca po novinama. Ja sam
prije tebe bil komunist.
A ja se pojavio sutradan s pitanjem:
- Ima li ovdje mjesta za Krležu?

95
11 .
Kazališni bifei - svratišta i stratišta
O mirisu kazališnih bifea, šank-dežurstvima,
raku kojeg je Bata Stojković učio pušiti,
bankašima kazališnih stolova,
Radmilovićevom osobnom Hrvatu,
Mihizovom osobnom zatvoru i jednoj pikovoj dami

Kazališni bifei su za kazališne trudbenike, uvjerio sam se,

gotovo važnija mjesta i od same pozornice.
Uvijek su smješteni ispod ili iza, nekako sa strane u kazališ-
nom labirintu. Zidovi mirišu na glumačke kostime, goveđe gu-
laše, fileke, alkohol proliven prethodne noći.
Uvijek, ma u kojem takvom bifeu bio, osjeća se ono staro,
naslijeđeno i neugasivo kazališno siromaštvo. Bez obzira na fa-
sade, blještavilo nacionalnih kuća, kazališni Ijudi su uvijek na
rubu egzistencije. Nigdje kao u bifeima ne lomi se intimna čast.
Hrana po nižoj cijeni i piće. Niža cijena, naravno, nosi i poniže-
nost.
Otuda i intimni protesti. Često s čašom u ruci.
Ali u kazališnim bifeima živi i umjetnički duh na svoj osobit
način. U tim tijesnim i zadimljenim prostorima sazrijevaju za-
misli mnogobrojnih predstava. Velikim svjetovima nikada nije
tijesno u tim malim prostorima.
Tu se komentiraju uspjesi i neuspjesi.
Igra se šah, pletu se džemperi i vuneni šalovi, razgovara se
o politici, pričaju glumačke anegdote i vicevi, promoviraju mla-
di talenti i ogovaraju prvaci.Tu se prepoznaju i gotovo nekim
nepisanim pravilom, skrivaju i štite tajni Ijubavnici, određuju se
idealne podjele za nove kazališne projekte i ostaje se dugo po-
slije predstave, uz mnogo pića i pjesama, te su rijetke nedoče-
kane zore.

96
 Nekog glumca, glumicu, režisera ili pisca može voljeti ka-
zališna ili filmska kritika, pa čak i šira publika, ali neće nikad po-
stati„velik", ako ga ne prihvate kazališni bifei.
Oni su onaj pravi i konačni sud koji sve postavlja na svoje
mjesto. Pa čak, ako se neki„veliki" i ne voli naročito, jer zavist je
nešto bez čega se u ovoj profesiji jednostavno ne može živijeti,
ipak mu se priznaje njegova„veličina" i njegov talenat.
Volio sam te„glumačke oaze", te naše raznobojne sobe za-
jedničkog dnevnog i noćnog boravka u kojima smo zaustavljali
vrijeme i produžavali djetinjstva.
No, već od studentskih dana, volio sam kročiti novim ce-
stama.
Bio sam glumac lutalica i mijenjao sam kazališta, odlazeći
zbog ovog ili onog razloga, a sve u potrazi za nekom pravom i
punom energijom.
Mora biti da je u tome mome „nomadstvu", bilo i nekog
podsvjesnog imitiranja mojih uzoraTadića i Šovagovića, čije su
umjetničke vratolomije ostavljale duboke tragove u mojoj duši.

Dežurstva za šankom

Od svih kazališnih bifea u koje sam ulazio, šank„Gavele" i

„Ateljea 212" najčvršće su prirasli uz moja leđa, ruke i ramena. U
„Gaveli" se više pjevalo, a u„Ateljeu 212" više pričalo.
Vjerojatno zbog toga što su„Gavelin" šank godinama naj-
upornije držali Emil Glad, Zorko i Dulac, koji jednostavno nisu
prestajali sa pjesmom i gemištima, a u„Ateljeu" su dežurni za
šankom bili Mihiz, Zoki Radmilović, Petar Kralj i Bora Todoro-
vić, kojima se pridružio i Gaga Nikolić, te još i danas drži banak,
prepričavajući Zokijeve i Mihizove priče i smišljajući svoje vra-
gometne štosove. Doduše, pjevalo se i u Ateljeu, najviše pod
dirigentskom palicom Aljoše Vučkovića, čiji je hit bio„Mene zo-
vu Bodulom", dok je Mirjana Peić, svojim dubokim, čarobnim
altom, očaravala mog prijatelja Ivicu Vidovića, koji se umorno
naslanjao čas na njeno, čas na moje rame i lomio čaše, kao što
je inače činio po beogradskim kavanama, kad bi čuo njezinu
pjesmu„Ne izlazi majko više pod naš bagrem beli..."

97
 Bata Stojković

Kad god bih odlazio u Beograd, gotovo uvijek bih svratio u

„Atelje 212" Isprva zbog Žike - Dečka, koji je bio jedan od teh-
ničkih šefova, a koga sam zajedno sa Draganom Gajerom upo-
znao u Dubrovniku krajem šezdesetih, kad smo gotovo svake
noči odlazili u„Labirint bar" zbog jedne lijepe prodavačice Iju-
bičica. Žika je bio drugar po profesiji. Držao je mnogo do svojih
prijatelja i osobito se družio sa Cicom Perovićem, što je kod nas
mladih glumaca izazivalo posebno divljenje. Bila je to povlasti-
ca, neka statusna privilegija. Družiti se s Cicom nije mogao bilo
tko. Perović je bio„čudan svat", te se nije mnogo Ijudi iz našeg
posla moglo pohvaliti da su popili piće s tim čarobnjakom.
Široke duše, kakav je bio, Žika je ponekad, kažu, odlazio na
kasna pića sa svojim drugarima, dežurnim policajcima, koji su
ga noćima ispraćali po beogradskom asfaltu, te je znao zajedno
s njima odlaziti u noćne ophodnje„provjeravati" disco klubove
i noćne barove, gdje se predstavljao kao drug Vladulović - viši
inspektorza krvne i seksualne delikte.
Ivicu Vidovića i mene je zavolio najviše zbog dalmatinskih
pjesama i Dubrovnika u koji je bio do ludila zaljubljen. Čini mi
se da me je baš on upoznao sa Batom Stojkovićem, za čiji je
ogromni talenat tada samo znao i mario bife„Ateljea 212". S Ba-
tom sam se odmah nekako posebno sprijateljio. Ja sam njemu
kupovao u Zagrebu kravate, a on meni u Beogradu košulje. I
dobro se i teško pilo s njim. I pjevalo. Najviše je volio da u dva
glasa otpjevamo

... pogledaj de mala moja,

sa prozora oće l'zora...

Zadnji put sam ga vidio na slavi kod Duška Kovačevića. Sje-

dio je, glave podbočene na svoj crni, zlatnim nitima izrezbareni
štap. Bio je u licu bijel ko kreč, kako se kaže, i prekomjerno se je
znojio. Znao je da umire od raka na plućima. Bila je zadivljujuća
njegova hrabrost i pomirenje sa činjenicom da zauvijek odlazi.
Kažu da je neposredno poslije operacije pluća, kad se probudio
iz narkoze, zatražio medicinsku sestru da mu dade cigaretu. Na
njezino odbijanje, zaprijetio je da će počupati sve plastične ci-
jevi kojima je bio venama vezan za razne aparate, preko kojih je

98
dobivao krv i glukozu. Da ga smiri, dala mu je zapaljenu cigare-
tu i potrčala po dežurnog doktora. Kad ga je doktor vidio kako
puši, upitao ga je:
- Što to, pobogu, radiš, Bato?
- Učim raka da puši - rekao je.

Te večeri, kod Duška na slavi, pio je crno vino. Ne mnogo.

Tek toliko da bude sudionikom slavlja.
Pričali smo o filmu i teatru. Opet mi je, po ko zna koji put,
ponovio koliko silno voli Miru Stupicu i Ljubu Tadića, koji su,
kao što smo se već odavno složili, prvi među jednakima, bar što
se našeg ukusa tiče. Ali kako ni mi nismo neka pero-laka kate-
gorija, podsjetio me s nekim žaljenjem da nije pravedno što nas
dvojica nikada nismo zajedno igrali u teatru.
- Ne bi to pozornica izdržala - šapnuo je šeretski. - Uosta-
lom, sad je kasno. Zastor se spušta...
- Ne pričaj gluposti. Još ćeš ti zabijati kazališne golove -
dosta neuvjerljivo sam pokušavao ublažiti nelagodu situacije.
Nagnuo se do mene, zagrlio me i sasvim tiho, da nitko ne
čuje, počeo pjevati:

... neće zora da svanjava, mala moja,

dok se dragi ne naspava, pogledaj de...

Zoran Radmilović

Sa Zoranom Radmilovićem, zadnji put sam ispijao viskije

na šanku noćnoga kluba„Duga".
S nama je bio i Gaga Nikolić, na kome se teško primjećivalo
pijanstvo.
Zoki je, kao i uvijek, držao banak. Držati banak značilo je
preuzeti na sebe glavnu ulogu u sijelu.To, a da nije nasilno, mo-
gu jedino maheri. Nadareni Ijudi. Držati banak značilo je vješto
balansirati kavanskim duhom, koji je osjetljiv i razigran, a često
zna otići i u nepoželjenu smjeru. Bankaš je moderator, luda, vi-
lenjak i kralj. Držati banak može jedino onaj tko je nekom in-
timnom radošću i poslanjem propatio svoje vrijeme i tko mu se
može i podsmijavati.

99
 Takav bankaš bio je Radmilović. Jedan od najboljih i naju-
vjerljivijih. Kozer, duhovnjak i čovjek s onu stranu radosti. Savr-
šeno je pričao viceve i zasmijavao sve oko sebe.
Zvao me je„Hrvat".
- Gdje si moj Hrvat... kako si moj Hrvat... sad ćemo ja i moj
Hrvat...
I tako svaki put kad bi se sreli. Hrvat, Hrvat, Hrvat...
- Pa što ti Radeta zoveš Hrvat, kad je on Srbin - reče mu
te noći Dragan, dolijevajući mu u čašu iz boce koja je stajala na
šanku.
- Ne lupetaj gluposti, konjino jedna - počeo ga je Zoki
čašćavati raznoraznim imenima. - Otkud Rade da bude Srbin?
Pogledaj ga kako lepo i gospodski izgleda. Kulturan čovek iz
Zagreba. Nije baraba ko ti...
- Ajde, Rašo (tako me Gaga voli zvati)... kaži mu što si, leba ti...
- Pa - počeo sam - otac i majka su mi Srbi...
Zakočio se naglo u pokretu. Kao da se nešto beskrajno tra-
gično u tome trenutku dogodilo.
- I deda mu je Srbin... i baba mu je Srpkinja... - hihotao se
tiho Gaga...
Zatvorio je oči kako je on to jedino znao činiti kad je želio
nešto važno reći. Podigao je čašu do usana, držeći je nekim poseb-
nim, samo njemu svojstvenim zahvatom. Zatim se okrenuo meni i
gotovo priljubio nosom uz nos. Gledao me je onim svojim smiješ-
nim prodornim pogledom i dramatski, krozzube prosiktao...
- Otac i majka su ti Srbi?
- Da... - rekoh.
- Majka i otac su ti Srbi? - ponovno je upitao.
- Da.
- Lažeš!
- Ne lažem...
- Lažeš!!
- Ne laže... - smijao se pobjedonosno Dragan.
- Šuti, barabo! Tebe nisam ništa pitao!
- Zakuni se u Miru Banjac!
- Kunem se u Miru Banjac.
Gledao me je i dalje oštro i napeto kao da se radi o životu
i smrti.
Zatim je ispio na eks svoj viski i uzdahnuo:
- U, majku mu, gdje da sada nađem svog Hrvata?

100
 Mihiz

U to vrijeme, predavao sam scenski govor na zagrebačkoj

Kazališnoj akademiji. Klasa je bila mala. Svega četvero studena-
ta, ali po svemu izuzetnih. Vera Zima, Željko Vukmirica, Darko
Srića i Mladen Vasari. Napravili smo Krležine Balade Petrice Ke-
rempuha za ispit iz scenskog govora, koji je bio uistinu uspje-
šan, te smo ga, uz m nogo uspjeha igrali na maloj sceni teatra
ITD.
Vera je svirala harmoniku i šarmantno se razvlačila tijelom
i glasom, dajući predstavi šarm neke naše Edit Pjaf. Srića se svo-
jim uvijek pospanim očima i pokretima gotovo slijepio s velikim
basom. Vukmirica je nemilice tukao po gitari, često joj kidajući
žice (što se savršeno uklapalo u kavansku verziju Balada), a Mla-
den Vasari je na njemu svojstven način svirao malu tamburicu i
briljirao govoreći Baladu oŠtibri.
Malo je stvari koje taj Čarobnjak-Vasari nije u stanju napra-
viti, te od svojih studentskih dana pa sve do danas jednako me
očarava svojom vještinom i Ijudskošću.
Te večeri igrali smo i Moj obracun s njima i Pozdrave i Školu
glume i Balade Petrice Kerempuha. Čak smo doveli sa sobom i
Enesa Kiševica da govori svoje stihove.

Često sam gostovao sa svojim predstavama u„Ateljeu 212".

M noge od njih su nekako posebno odjeknule baš u Beogradu.
- Pazi, bogati, što su Vidović i Šerbedžija napravili od ovog
dosadnog komada - rekao je Mihiz poslije našeg gostovanja sa
Stopardovim Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi.
Bilo je to vrijeme čudesne MireTrailović, koja je znala upra-
vljati teatrom i činila od„Ateljea 212"kultno mjesto u Jugoslavi-
ji. U tome su joj pomagali mnogi sjajni suradnici, među kojima
su se posebno isticali Jovan Čirilov i Borka Pavićević, koji su uni-
jeli neki svijetski duh u naše kazalište. Bili su izgleda uvijek na
pravom mjestu. Kad su se opirali Miloševićevu režimu, prosvje-
dujući stajali su i branili duh. Kao i Nataša Kandić. Bila je to sve-
čanost hrabrosti. Jovan je uvijek bivao pravedan i blag, što je u
teatru gotovo nemoguće postići, no on je, na njemu svojstven
način, u tome uspijevao, te je svojom visokom obrazovanošću
i informiranošću učinio m nogo da uz Miru Trailović pokrene i

101
umjetnički oblikuje jedan od najvažnijih kazališnih europskih i
svijetskih festivala - Bitef.
Jednom me je pozvao da sa svojim studentima napravim
neku vrstu kazališnog hepeninga, koji bi trajao čitav dan u Ate-
Ijeu. Igrali smo na svim pozornicama. Dosiovce smo okupirali
teatar.
Poslije smo, kako to već biva, sjedili u kazališnom bifeu. Ja
sam sjedio pored Mihiza. Pili smo rakiju. Kažu da je Mihiz običa-
vao uvijek piti ono piće koje pije osoba sa kojom sjedi.Tako je,
pamte, jedne večeri pio šeri-brendi pored neke dame.
Bio je po svemu poseban. Glas mu je bio tih i nekako pisku-
tav, ali svi bi se u kavani utišali kad bi se oglasio. Kad je govorio,
govorio je eseje o kazalištu i prava je šteta što mnogi ti njegovi
nadahnuti kavanski trenuci nisu zabilježeni.
Premda je znao govoriti dosta kritički o predstavama, re-
žiji i glumačkim ostvarenjima, svi su voljeli njegovu bistrinu i
duhovitost.
Jednom sam ga pobijedio u poker partiji koju smo igrali sa
Mišom Radivojevićem i Aleksandrom Petkovićem, dok nam je
Lepa Cana, Petkova žena a moja prijateljica, kuhala kave i otvo-
reno navijala za mene. Cana me je šminkala u mnogim filmovi-
ma a posebno dobro u seriji Nikola Tesla.
-Tek kad te našminkam i uredim ti frizuru, ličiš na frajera.
Dođe mi da razmislim...
Naša poker partija lijeno se vukla kroz noć i nije se još na-
zirao pobjednik.
A onda se odjednom skupio veliki banak.
Bila je to runda večeri, kako se kaže, sa priličnim iznosom
za naše kazališno-pokerske standarde.
- P o t- rekaoje Mihiz, manirom iskusnog kockara.

Elegantnim i mirnim pokretima odbrojavao je novac,žmir-

kajući desnim okom koje mu je uvijek suzilo od dima cigarete,
koju nije vadio iz usana.
Petko i Miša su bacili karte.
- Repot - rekao sam.
- Plaćam - rekao je gotovo i ne razmislivši.
Pokazao mi je dva para aseva s kraljevima, koje smo u kar-
taškom žargonu zvali„beton", iako je po pravilima trebao sače-
kati da prvo ja pokažem svoje karte.

102
 - Jedna od korisnijih stvari koju čovjek ima družeći se s va-
ma glumcima jest da čitam sve vaše blefove - rekao je.
- Osim kad igramo na dame - rekao sam i pokazao tri da-
me.
- Naravno, pikova je kod mene - sjetno je dodao i nasmi-
ješio se.
Znao je gubiti.
U tim trenucima ličio je na ruskoga grofa, koji je u stanju
sve staviti na kocku zbog časti ili dostojanstva.
U vrijeme ratnih devedesetih nisam ga viđao. Znao sam da
je uvijek bio umjereni srpski nacionalista, ali nikada šovinista.
Kažu da je, kad su ratna kola krenula pustošiti zemlju ostavlja-
jući iza sebe zgarišta i grobove, bio duboko potresen tom neo-
čekivanom tragedijom.
Zatvorio se u svoj stan i više nije želio izlaziti na ulicu niti
ikoga sretati. Samo je njegova brižna sestra dolazila k njemu i
donosila mu hranu. Uz sestru mogla ga je posjetiti i kćerka Mi-
la, kad bi došla iz Njemačke. Otišao je u izolaciju. Neki osobni
zatvor. Kao da je, poput likova iz Dostojevskog sam sebe odlu-
čio kazniti, svjestan tragedije, koju su izazvali srpsko-nacionali-
stički-ćosićevsko-miloševićevski zanosi, u kojima je svojedob-
no prepoznao i dio svoje građanske krivice, jer ih je u samim
počecima na neki način razumijevao i podržavao. Vrsni esteta,
kazališni teoretičar i mislilac, napisaoje zadnji čin svoje drame,
uzvišeno i pravedno, dokazujući vlastitim primjerom da katarza
još uvijek postoji.
Nakon dvije godine potpune izolacije i isposništva, umro
je u svome malom stanu u Beogradu, potpuno osamljen i raz-
očaran.
Krležu nije mnogo Ijubio i u osnovnoj jugoslovenskoj,
estetsko-literarnoj podjeli, po kojoj su se pisci i umjetnici dijelili
na krležijance i andrićevce, on je pripadao ovim drugima, iako
je te večeri bio, kako je govorio, iskreno oduševljen onim što je
čuo.
- Pa kad je to, bre, Krleža napisao? - pitao je, žmirkajući
onim svojim suznim desnim okom i popravljajući mokru kosu
od kapi kiše što su se prosule te večeri kroz otvoreni krov„Ate-
Ijea 212" koji je moj prijatelj Žika-Dečko otvorio na moj znak
baš u trenutku kad sam govorio pjesmu Nadotvorenim grobom
tužni zbore.

103
 Pljusak koji se u tih nekoliko trenutaka prosuo po publici,
popraćen je burnim aplauzom. I Mihiz je volio tu moju „kišnu
Krležijadu".
Odgovorio sam mu Krležinom rečenicom, koju je stari bard
često ponavljao, a koju je rekao meni i Ristiću, u uredu Leksi-
kografskog zavoda, završavajući naš razgovor, to jest njegovo
predavanje o Jugoslaviji i nacionalnim pitanjima.
- Gospodo moja, sve sam ja to uostalom napisao, ali vi niš-
ta ne čitate...
Prolazi vrijeme, nekako brže no što je do prije nekoliko go-
dina teklo.
Ne uspiješ se ni okrenuti pošteno oko sebe, a već se Ijeto
na Ijeto spojilo.
I moji omiljeni kazališni šankovi postaju napušteni brodo-
vi. Mnogi od mornara su popadali u more ispivši svoje količine
ruma do dna.
Ponekad, kad naiđem do Beograda i Zagreba, svratim do
svojih omiljenih bifea. Popijem sok sa Cveletom i razgovaramo
o filmu, Makavejevu i Miši Radivojeviću.
Lenkin omiljeni glumacTika Stanić više ne pije. Pera Kralj
više ne pije.
U Zagrebu piju neka djeca, s kojima ja ne pijem.
Još samo Gaga Nikolić, kao naš kazališno-pozorišni Don Ki-
hot (a i nalik je malo na njega), priča svoje i naše priče i pridrža-
va rasklimani kazališno-pozorišni šank.

104
12 .
Vodostaj posvađanih obala
0 imenu izbrisanom iz križaljke, tamburaškom
jugoslavenskom requiemu, crvenom mercedesu
1 crnim gavranovima u vojvođanskoj ravnici,
izvorskoj vodi Radeta Markovića, realnom i nadrealnom
u Kočinoj ostavci i jednom poklonjenom fraku

Mile Isakov je bio bekrija. A bolji grad za svoje noćne ne-

stašluke od Novog Sada teško je mogao pronaći. Novi Sad je
oduvijek bio, za one koji to znaju vidjeti, grad neke otvorene
radosti. U njemu se ravnice nekako čudno uzdižu u duši.
Mile je bivši skojevac i one vrste zajebanog komuniste koji
su voljeli Tita, a uvijek bili na nekoj svojoj strani i barikadi. Voljeli
su i bili protiv. Uostalom u takve je spadala većina mojih biv-
ših drugara među kojima je jedan od značajnijih bio i Milorad
Vučelić iz Crvenke. Uz njega me vežu mnoge priče. Životne i
duhovne. Uvijek se nekako odlikovao razboritošću i nekim pot-
puno odanim prijateljstvom, tako da su me njegove akrobatske
političke vratolomije devedesetih, kada se bez rezervi podao
Miloševiću, potpuno šokirale. Bio sam prisiljen da još jedno ime
zauvijek izbrišem iz svoje križaljke uspomena. Uostalom, sigu-
ran sam da je i on mene već odavna izbrisao i da ništa više ne
postoji što bi moglo povezati naše tako različite prirode.
Svirale su dakle ciganske violine tih kasnih osamdesetih
godina u Novome Sadu i okolnim gradićima i selima Vojvodine.
Kao da su osjećale da moraju užurbano odsvirati taj jugosla-
venski rekvijem. Čudnom virtuoznošću su se takmičile u pija-
nim noćima između palićkih kavana i Petrovaradinske tvrđave.
Moja boemska duša, od tih kavana i podruma, zbrajala je pijane
noći i mamurna jutra.
Orkestar Janike Balaša svirao je u „Kecu" bez njegove ča-
robne tambure. Sada je„Lepi Jovica" svojom violinom i osmije-
hom, koji nije silazio sa njegova lica, davao novi ton i dramatiku
ovim nebeskim sviračima.Tu je bio i Bartoš i njegova tambura,

105
s kojom me je pratio svih onih davnih novosadskih Sterijinih
pozorja, čije smo lude noći zakivali u neraskidiva bratstva i taj-
ne Ijubavi...

Milov'o sam garave i plave...

m nogo cura za života svog....

Cesta od Novog Sada do Subotice opasno je krivudala tih

godina i samo me je čudo spasilo da nisam završio u nekom
jarku, pored polja suncokreta, zariven u plodnu vojvođansku
crnicu, u kojoj je moja slavonska krv bespoštedno prkosila i be-
ćarila. Uz cestu je crno uzorano polje koje se pružalo u nedo-
gled i spajalo tamo negdje sa dalekim obzorjem, po kome je
moj tužni harmonikaš Vito iz prelijepog i potresnog Draškovi-
ćeva filmaŽ/Vofje/ep, tumarajući po tim beskrajnim oranicama,
ispalio posljednji hitac iz svog revolvera sebi u glavu. Stopio se
Vito s crnom, crvljivom zemljom. I ta zemlja je svuda oko mene
kao neko veliko crno more. Talasa se mojim djetinjstvom i ra-
nom mladošću, donoseći slike iz nekih davnih dana, kad sam
ranim jutrima, sa svojim ujakom Dušanom, jahao konje preko
Krbavskog polja i vodio ih na pašu u blizini Laudonova gaja,
gdje smo znali brati kupine i šumske jagode, skupljati ih u lime-
ne kantice, pa poslije donositi baki Mariji da ih pomiješane sa
svježim kajmakom, iznese na stol pred djeda i ostale ukućane.
Tada bi s ponosom govorila:
- Ovo je meni moj unuk Rade jutros ranom zorom u šumi
ubrao.
Jato gavranova u brzom i niskom letu, kao u Hičkokovom
filmu, spustilo se na cestu, nekih stotinjak metara ispred mene.
Zaustavio sam auto. Upalio cigaretu. Ptice su mirno i nekako
zlokobno stajale na cesti.
Je li ovo slučajnost ili neki znak?
Da umirim svoje sujevjerje, prekrižio sam prste i lagano
krenuo prema crnim pticama. Onda sam otvorio do kraja pro-
zor svoga mercedesa koga sam, vrag bi ga znao zašto, prefar-
bao u crveno, iako mu je crna boja bolje pristajala i konačno u
ovoj filmskoj sceni sa gavranima više odgovarala. Nagnuo sam
se van i urliknuo koliko sam mogao te dodao gas do daske.
Ptice su se ko neki veliki crni oblak vinule u nebo, a nji-
hov lepet krila i glasno graktanje pomiješano sa mojim urlikom,

106
prerezalo je tu vojvođansku tišinu pospanih oranica i odnijelo
jeku prema nekom selu koje se u daljini naziralo.
Upalio sam radio:

Sava Galdovo, dva, dva, sedam.

Sava kod Galdova 227...
Sava Donji Miholjac...

Moji studenti glume iz Novoga Sada, među kojima je bilo

najviše Beograđana, pratili su moje putove i stranputice i ko ne-
ka mlada braća čuvali moj nemirni san: Branka, Dara, Jugoslava,
Katarina, Mirela, Nađa, Snežana, Suzana, Filip, Neđo i Saša.
Toj glumačkoj četi pripadali su još i mali Kemal, o čijim sam
posebnostima već pisao, zatim mladi subotički režiser Ištvan
Lalić, koga smo zvali Pišta, a koji je bio moj asistent i koji se,
kada je rat počeo, preselio u Južnu Afriku, napustio teatar i za-
poslio kao kuhar u nekom mađarsko-vojvođanskom restoranu.
Tu je bio i Andrej koji je bio samozvani sekretar moje glumačke
klase, LjubaTadić, koji je bio kum, i Bjanka Adžić Ursulov, koja je
bila prijateljica klase.
Vodio sam ih utrtim stazama, kojima sam nekada tumarao
sa mojim drugarom Miletom Isakovim, koji je sada predstavljao
osobu za odnose sa javnošću.
Iscrpljivali smo se u tom učenju i traženju.
Čini se da mi je tih godina Novi Sad savršeno odgovarao
sa svojim mirnim palanačkim jutrima i nježnim i toplim kava-
nama. I novosadska pozorišna Akademija bila je blaga i topla
kao taj tako poseban gradić na obali Dunava, koji još pamti au-
stro-ugarske dane i običaje i sve naše hrvatsko-ugarsko-srpske
nagodbe.
I ti naši vojvođanski Mađari, tako posebni i umjetnički na-
dareni - ni na nebu ni na zemlji! Otkinuti od svoje matice, ali
duboko srasli sa svojom novom domovinom, vjekovima su se
ukrštali i nadmetali sa Južnim Slavenima i njihovom oporošću.
Tu je izrastao i prosuo se pored Dunava veliki talenat Danila Ki-
ša.Tu su i moji drugari - Mađari iz Subotice. Plemeniti i nadare-
ni. Denes, Bickaj, Nađ...

... Kolo, kolo, naokolo,

valovito... plahovito...

107
 U školi glume u Novom Sadu profesor je bio i jedan od
najvećih i najdobrohotnijih jugoslovenskih glumaca Rade Mar-
ković. Ponekad smo se, poslije završenih predavanja, zajedno
vraćali za Beograd njegovim kolima i obavezno se zaustavljali
u nekom malom selu na obali Dunava, gdje je Rade uzimao iz
česme izvorsku vodu. Mora da je i to bila jedna od tajni njegove
neprolazne mladosti, kojom me je podsjetio na jednu od svojih
prvih velikih filmskih uloga u čuvenom Baš-Čeliku, poslije koga
sam se noćima skrivao u krevetu svojih roditelja i sanjao gvo-
zdenog čovjeka i lijepoga i mladoga viteza, koga je igrao Rade
Marković, a koji sada u svojim osamdesetima natače u velike
plastične kanistre Ijekovitu izvorsku vodu i vjeruje u čuda, dok
ja za obližnjim šankom ispijam već treći špricer„banatskog ri-
zlinga".

Ali i u vrijeme mojih najžešćih terevenki, sport nisam na-

puštao.Teniski reket je uvijek bio uz mene i često sam na palić-
kim teniskim terenima s Nikolom Spearom pobjeđivao.To mi i
nije bilo teško, budući je Spear bio jedan od asova jugoslaven-
skoga tenisa.
Igrao sam i sa Nikolom Pilićem, Mimom Jauševac, Nikicom
Nadalijem, Radmilom Armenulićem i Goranom Bubnjem. Po-
bijedio sam Monicu Seleš u Novom Sadu, kad joj je bilo sedam
godina. Igrao sam i sa Kočom Popovićem s kojim nitko iz te-
niskog kluba u Dubrovniku nije uživao igrati, jer se on gene-
ralski odnosio prema svojim partnerima, zamjerajući im svaku
pogrešku, a svoje nije primjećivao. Ja sam unatoč tome rado
igrao s njim, jer je to bila prilika da bolje upoznam tu nadasve
zanimljivu ličnost.
Bilo je to sredinom sedamdesetih, kada je general svako
Ijeto provodio u Dubrovniku i često smo igrali tenis u teniskom
klubu na Lapadu ili na terenima hotela„Argentina" sa Vladom
Veličkovićem. Koča je otišao samovoljno u penziju, u novem-
bru 72, odrekavši se svih političkih funkcija. U to doba bio je
član Predsjedništva Jugoslavije i potpredsjednik države. Svo-
jom ostavkom protestirao je protiv nedemokratskog i rigidnog
partijskog obračuna s liberalima, među koje su spadali i njegovi
najbliži prijatelji Latinka Perović i Marko Nikezić.

108
 MirkoTepavac, karizmatični ministar vanjskih poslova, u či-
ji se komunizam moglo vjerovati, podnio je također neopozivu
ostavku, unatočTitovoj molbi da to ne čini.Tih godina bio je ve-
oma blizak Koči Popoviću. Pričao mi je razne zanimljive detalje
iztoga burnog vremena.
Koča je, reče mi jednom zgodom, govorio da će otići u
kratkim hlačama u Skupštinu Jugoslavije da im dade ostavku.
Ja sam opet čuo priču po kojoj je samo jednoga dana ostavio
svoj veliki kožni kofer na garderobi Skupštine u kome su bila
sva njegova odlikovanja, nagrade i činovi.
Žao mi je što, izgleda, ta nadrealistička priča nije do kraja
istinita, iako otkriva mnogo toga o sasvim neobičnom i intere-
santnom karakteru legendarnog partizanskog generala.
Tepavac mi je na koncu rekao istinu o Kočinoj ostavci. Oti-
šao je direktno kod Tita i tražio razgovor u četiri oka. Stane Do-
lanc, koji je u to doba, čini se, kontrolirao većinu stvari u drža-
vi, zahtijevao je da i on bude prisutan tome razgovoru. Koča je
to odbio odbrusivši mu, da su on i Tito, kad god bi imali nekih
problema, rješavali to u četiri oka, pa će to učiniti i ovoga puta.
Otišao je elegantno i gospodski, kao što se čitav njegov život
odlikovao otmjenošću.
Družili smo se, dakle, tih Ijeta u Dubrovniku. Igrali tenis.
Sjedili na terasama hotela„Argentina" i„Excelzior". Odlazili go-
tovo svakoga dana na ručak u jedan mali restoran na Prijekom,
gdje je on uvijek prvi dolazio sa svojom gospođom, odnosno
drugaricom Lepom, koja je uistinu svojim plemenitim licem za-
služila svoje ime. I dok smo ja i moja obitelj ulazili u restoran, on
bi preko čitave sale glasno vikao:
- Danas jedemo rižoto.
- Rižoto? - neznatno sam se usprotivio jer sam mislio jesti
nešto drugo.
- Rižoto-rižoto! Opet kasnite, gospodo!
I tako bi uvijek on naručivao jelo za sve. Ostala mu je valjda
ta navika komandiranja i zapovijedanja iz vojske.
Navečer je ponekad sjedio ispred gradske kavane na čijoj
su se terasi okupljala poznata lica, među kojima se isticao Mo-
mo Kapor, čije se lice potamnjelo od stonskoga sunca sijalo u
škrtom odsjaju svjetla gradske rasvjete.
Godine 91. u maju, mjesec dana prije naše svadbe, moja
Lenka je u stanu svojih roditelja u Beogradu u ulici Andre Niko-

109
lića, prebirući po nekim svojim djevojačkim stvarima, pronašla
jedan pravi frak.
- Vidi, ovo mi je čika Koča Popović poklonio za jedan ma-
skenbal prije par godina. Njegov svečani ministarski frak u ko-
me je išao po prijemima i ponekad predsjedao skupštinom Uje-
dinjenih nacija.
- Bit će dobro društvo s Krležinim sivim borsalinom - re-
koh.

no
13 .
KPGT
O kemiji među glumcima, Ljubici Jović, Močibobu,
Ljubiši Ristiću i KPGT-u, tuzi pobjednika, nagradi Samy,
noćnom klubu i jednom čekanju svitanja
na australskoj plaži

Ma koliko se ja palio na Jadransko more i spominjao Silbu,

Dubrovnik, a u novije vrijeme i Istru, kao svoja najdraža podne-
blja, ono što je složeno u meni po principu neizgorivih mate-
rijala, duboko u moju koštanu srž, jest Lika gdje sam se rodio,
Vinkovci gdje sam odrastao i Zagreb sa svojom okolinom gdje
sam živio.
Mada nisam otvoreno navijao za„Dinamo", što mi Vitez ni-
kada neće oprostiti ni razumjeti (becouse nobody is perfect),
zastupao sam i branio plave boje„Zagreba" gdje god sam se
kretao. U Kranjćevićevu me doveo Joakim Žaki Marušić, koji je
bio nekad prvotimac i kapetan nogometnog kluba „Zagreb".
Tada sam upoznao i onu sjajnu generaciju Zagrebaša, pred-
vođenu Perom Močibobom, Kujom, Smolekom, Rukljačem, Li-
povcem... koji su iz Druge ušli u Prvu ligu. Za takav nogometni
marš trebalo je više od sreće.Trebalo je, naime, znanja i talenta.
A ti su ih dečki imali.
Dolazio sam na njihove treninge i utakmice i poslije ih je
Vlatko Marković meni povjeravao ,,na čuvanje". S Perom Moči-
bobom postao sam blizak prijatelj i poslije smo se godinama
družili.
Joakim Marušić je baš u to vrijeme režirao TV seriju Uregi-
straturi i meni povjerio glavnu ulogu Ivice Kičmanovića - Zgu-
bidana, koja me je vrlo brzo učinila veoma popularnim likom u
čitavoj Jugoslaviji.
Bila je godina 72. kad smo u Zagorju, u blizini Turopoljskih
Toplica, snimali scene u bogatom dvorcu presvijetloga llustrisi-
musa, u kojima se Ivica Kičmanović zaljubljuje smrtno u lijepu i

111
 čudnovatu llustrisimovu štićenicu Lauru. Uvjerljivo i šarmantno
Lauru je igrala zagrebačka glumica Ljubica Jović, koja mi je ina-
če tih godina bivala partnerica u nekoliko kazališnih predstava,
i zbog koje su mi dozlaboga dosađivali mladi i stariji muškarci
širom Jugoslavije, moleći me da im pričam o Lauri-Ljubici...
Volio sam glumiti s Ljubicom. Bila je tako blaga i divna i
mogao sam se pouzdati do kraja u nju. Partnerstvo, odnosno
glumačka interakcija, jeste jedan, često sam o tome govorio,
od najvažnijih elemenata u teatru. Bez obzira na to koliko su
naši monolozi bivali hvaljeni, pravi glumci znaju da je potpuna
glumačka sreća u punoći zajedničke igre u teatru. Nikada neću
zaboraviti uznosite trenutke sreće kojima sam letio na krilima
Inge Apelt, Ivice Vidovića i Miodraga Krivokapića, Ijudi s kojima
je moja kemijska formula bivala najuvjerljivija.
Početkom sedamdesetih bio sam više filmski i TV glumac.
Za teatar gotovo nisam imao vremena, iako sam tu i tamo odra-
đivao neke male uloge u DKGaveli, čiji sam bio član, jer je bila
stvar prestiža za moju generaciju dobiti stalni angažman u tom
kazalištu.
Jedne večeri pozvao me mladi režiser iz Beograda Ljubiša
Ristić. Upoznali smo se poslije predstave Rozenkranc i Gilden-
sternsumrtvi, s kojom smo Ivica Vidović i ja doživjeli uistinu pra-
ve ovacije u Beogradu. Čitavu večer poslije predstave Ristić se
nije odvajao od mene, i potpuno me ukrao mojim uobičajenim
beogradskim partnerima s kojima sam se obično navečer na-
pijao.
S njim sam samo razgovarao o teatru.
Dakle, pozvao me je Ristić i rekao da uskoro dolazi u Za-
greb sa svojim prijateljem, mladim dramaturgom Draganom
Klaićem-Klajom, i da dolaze samo zbog mene.
- Kojim povodom? - pitao sam.
- Revolucije u teatru! - rekao je.
Dogovorili smo se da se nađemo u jednoj kavani blizu
Tuheljskih toplica, u šest poslijepodne, kad smo zbog blende
obično završavali snimanje. Restoran je bio pored ceste i ja sam
već došao tamo i na terasi ispijao svoj gemišt, kad se čuo pro-
doran zvuk jednog abardiranog auta, koji je karakterističnom
tutnjavom oštro zaparao tišinu mirnoga zagorskoga sela.
Zvuk je dolazio sve bliže i bliže, dok se napokon, iza krivine,
nije pojavio zeleni abardirani f\co beogradske registracije. Ule-

112
tioje i sigurnozaokrenuo na parkiralište gdje se podigaooblak
prašine. Parkirao je auto kao da je ulazio ovdje svakoga dana.
- Ako se u išta razumem, razumem se u parkiranja na za-
gorskim prašnjavim cestama - rekao je Ljubiša, a kasnije ću se
uvjeriti da, kad bismo počeli razgovarati recimo o nogometu,
on bi počeo svoju glasovitu poštapalicu: „Ako se u išta razu-
mem.."Tako se on nojbolje razumio u nogomet, brodogradnju,
politiku, špekulanje, gastronomiju, elektriku, dijalektiku, plavu-
še, vrste vina i rakija, literaturu, kazalište, novinarstvo, jednom
riječju u sve što se spomene i dotakne u razgovorima.
Izašli su njih dvojica iz toga malenoga fiatova čuda i kre-
nuli preko ceste, prema restoranu, odnosno terasi s koje sam
ih promatrao. Ljubiša u svojim d'artanjanovskim čizmama i sa
svojim dalijevskim brkovima, i Klaja pored njega, s nekakvom
torbicom preko ramena i odjevnim oznakama šezdesetosmaš-
ke generacije.
Ne sjećam se više što smo jeli, ali se sjećam da su i jedan i
drugi naručili koka-kolu. Izgledali su odlučni i samouvjereni. S
vizijom...
Iznijeli su i razlog svoga dolaska: hoće raditi jugoslavenski
teator. Htjeli bi početi s Krležom, jer obojica Krležu smatraju ap-
solutno najznačajnijim piscem jugoslavenskog prostora. Govo-
rili su o potrebi zajedničkog teatra, ne u političkom smislu (kako
se kasnije tumačilo), nego kao produktu zajedničkih življenja i
iskustava. Govorili su o potrebi igranja predstava na svim jezici-
ma, uključujući i manjinske narode, kao što su Mađari i Albanci.
Neki kazališni meta-jezik. Imali su Ijude u Sloveniji, Bosni i Ma-
kedoniji, koji su se već odazvali i priključili projektu. Spominjali
su neka imena, od kojih sam u to vrijeme jedino znao za Duša-
na Jovanovića.
lako mi se sve što su govorili u biti svidjelo, jer sam i sam
doživljavao Jugoslaviju kao jedinstven kulturni prostor u kome
su sve njezine različitosti bile tako dragocjene i dobrodošle,
ipak je prošlo nekoliko godina do naše prve suradnje. U me-
đuvremenu smo postali dobri prijatelji. Kad god bih dolazio u
Beograd, vidio bih se s Ljubišom i često kod njega i prespavao.
Sviđale su mi se njegove predstave, pune brzine i neke naročite
pameti i ukusa tako bliskoga svemu što sam i ja osjećao prema
teatru kao neku svoju poetiku.

113
 Među nama je od samoga početka buknula neka stvara-
lačka Ijubav i s njim sam, čini se, o svim stvarima u umjetnosti
imao slične ukuse i mišljenja. Bio je neobično nježan i odan pri-
jateljima. I volio je glumce. Predstave je režirao uz pomoć Nade
Kokotović, koja im je zasigurno dala neke lijepe posebnosti i
vještine pokreta.
Glumci su voljeli raditi s njim i u njegovim predstavama bi-
vali nekako posebno opušteni. Volio sam sve njegove tadašnje
predstave, a naročito me se dojmila Toska u Celju, i to najviše
zbog režijske improvizacije na premijeri te neobične večeri.
Za vrijeme premijere, naime, počeo je padati gusti snijeg u
Mariboru. Čim je to vidio, Ljubiša je prerežirao zadnji čin. Dogo-
vorio se s tehnikom teatra i u jednom trenutku podigao kulise
i otvorio velika zadnja vrata na pozornici. Iz gledališta se jasno
vidjela ulica ispred teatra, osvijetljena žutim gradskim svjetlom
i krupne pahulje snijega koje su padale na vlažnu ulicu.
Prvu zajedničku predstavu napravili smo u Zagrebu. Sje-
ćam se kako mi je jedne večeri donio Jovanovićevu dramu
Oslobođenje Skopja da je pročitam. Pročitao sam je iste noći u
jednom dahu.Zatim sam natočiočašu vina i pročitaojejoš jed-
nom. Bio je to za mene najljepši dramski komad suvremene ju-
goslavenske drame.
Dogovorili smo se da predstavu pokušamo napraviti na
otvorenom, dakle u nekom prostoru pod vedrim nebom. S
Centrom za kulturnu djelatnost omladine potpisali smo ugo-
vore o suradnji. Registrirali smo se kao slobodna grupa mladih
umjetnika, pri samome Centru, i nazvali se KPGT, što je značilo
početna slova riječi kazalište na svim jezicima naroda i narod-
nosti Jugoslavije.
Dakle: Kazalište-Pozorište-Gledališče iTeater.
Igrali smo Skopje u nezaboravnom prostoru Lapidarija i
jednog dvorišta na Gornjem gradu. Bila je to nova poezija u te-
atru koja je bila prepoznata.
Ristić se pokazao kao fantastičan redatelj i bio sam goto-
vo ovisnik njegove estetike. Još uvijek sam vezan za tu kultnu
predstavu Oslobođenje Skopja. Sve nas tada je palio taj novi tea-
tar, Ristićeva specifična kazališna estetika. Prekidanje scena, na-
gli rezovi, potpuni mrak, naglo svjetlo, oštro svjetlo, tišina, oštra
muzika, pa opet tišina, životinje... Sve to skupa bila je neka nova

114
dramaturgija prostora. Nova gluma. Energija ne samo pojedin-
ca nego cijelog ansambla. Kao na rok koncertu.
Tu je, naravno, puno učinila i nevjerojatna Jovanovićeva
kratka rečenica. Brze, precizne, ubojite replike. Zatim, tu je ne-
sreća. Prava tragedija pojedinca, prostora...Tuga revolucije. Sve
je tamo, na način nekih tužnih Pavlovićevih filmova. Prizori gu-
bitka, prizori boli, i napokon, prvi put u našem teatru, prikazan
je Nijemac kao jedna draga osoba. Nježan čovjek koji svira tru-
bu i koji se od rata želi sakriti pod jorgan. Nasuprot stereotipu,
onoj estetici propagande, gdje su svi Nijemci nacisti, neprijate-
Iji, izveden je čovjek-Nijemac na scenu. Ne neki Natčovjek, nego
Čovjek. U predstavi je i tuga pobjednika koji dolazi na bijelom
konju. Šutnja, joneskovski monolog malog dječaka koji naglo,
preko noći sazrijeva, kako se inače sazrijeva u ratu, elementi su
tog gotovo savršenog djela.
Obišli smo cijelu Jugoslaviju s tom predstavom, a onda
krenuli na turneju po Australiji. Osvojili smo tu daleku prelije-
pu zemlju. Australci su na neki gotovo filmski način prepoznali
našu predstavu koja ih se neobično dojmila. Uslijedili su redovi
Ijudi po stotinu metara koji su čekali za karte.
Bili smo svi na krilima dobre energije i vrlo pristojno pla-
ćeni. Svake subote Duško Ljuština, koji je bio naš menadžer,
čekao nas je u svojoj sobi s crnom poslovnom torbom punom
australskih dolara. Iznajmljivali smo džipove i vozili se njima
po sidnejskim plažama, jeli školjke po egzotičnim restoranima.
Branko Supek i Miljenko Brlečić, onako bijeli i izgorjeli od sun-
ca, više su nalikovali na Škote ili Fince, nego na Zagorce. Darko
Čurdo je zadržao svoj slavenski imidž i osvojio neku poznatu
englesku glumicu koja se kupala u bazenu na jednom partiju,
dok je on s cigaretom u zubima obilazio oko bazena i napokon
skočio k njoj u kompletnom odijelu.„Crazy Yugo" uzviknula je
ona i ostala tako s njim u zagrljaju tjedan dana.
Svi smo bili sretni i otkvačeni.
Australija '80. godine bila je naš ostvareni san.
Snimili smo i našu predstavu, adaptiranu kaoTV dramu, i
nakon par mjeseci javili su mi u Dubrovnik,gdjesam pripremao
Dubrovačku trilogiju s Joškom Juvančićem, da sam dobio Samy
Award za ulogu u Oslobođenju Skopja. ,,Samy" je na neki način
australski Oskar.

115
 Pozvali su me na tjedan dana u Sidnej. lako je put bio da-
lek, predalek, ipak sam odlučio prihvatiti poziv i otići ponovo u
taj grad koji me je opio svojom posebnošću.
Tih par dana uistinu sam bio zvijezda. Davao sam TV i no-
vinske intervjue i proživljavao sve ono što ide uz život filmskih
zvijezda. Dok smo igrali našu predstavu u Sidneju, stanovali
smo u hotelujop of theTovvn". Preko puta hotela bio je jedan
poseban noćni klub, u čija sam drvena vrata često gledao s pro-
zora svoje hotelske sobe, promatrajući neke zanimljive Ijude
koji su tamo dolazili. Shvatio sam da se radi o nekom veoma
luksuznom i posebnom noćnom klubu.
Već pomalo umoran od svakodnevnog i svakonoćnog dru-
ženja sa svojim drugarima iz ansambla, odlučio sam jedne noći
pokušati ući u taj za mene zagonetan i tajnovit klub.
Obukao sam jedino odijelo i bijelu košulju i pozvonio na
vrata. Samouvjereno sam prošao pored vratara, tako da je on
bio uvjeren da se radi o nekom veoma važnom gostu i propu-
stio meje, premda meje prvi put vidio.
Klub je izgledao veličanstveno, kao iz holivudskih filmova!
Bio je smješten ispod zemlje i ulazilo se iz sobe u sobu, koje su
bile sve nekako različite, ali ipak uglavnom u orijentalnom stilu
uređene, sa svilenim jastucima razbacanima po podu i s niskim
stolovima. Ne sjećam se kad sam vidio toliko lijepih djevojaka
na jednome mjestu. Kao da se čitav Split ovamo preselio!
Otišao sam do središnjeg šanka, zapalio cigaretu i naručio
Džek Danijels, moj omiljeni viski. Sjedio sam tako nekoliko mi-
nuta, a onda je k meni pristupio muškarac za kojega sam od-
mah shvatio da je menadžer ili vlasnik kluba.
- Jeste li vi član? - upitao me je.
- Ja sam član svih dobrih klubova u svijetu - rekao sam.
- Popijte svoje piće, gospodine. Ovdje dolaze samo člano-
vi ovoga kluba.
Upravo sam to htio učiniti - rekoh.
Izvadio sam iz džepa poveći svežanj dolara, jer nas je An-
toni Stil, naš australski menadžer, uredno isplaćivao svake ne-
djelje, i bacio na šank jednu dvadeseticu, te se gospodski okre-
nuo i izišao. Mora da je moj kaubojski, samouvjereni i pomalo
bahati izlazak ostavio neki dobar dojam, jer sam sljedeće no-
ći, kad sam ponovo zazvonio na ista drvena vrata, koja je toga
puta otvorio sam vlasnik kluba, nakon par trenutaka njegova

116
iznenađenja i pitanja: VVell?, što je trebalo značiti kog vraga vi
opetovdje tražite, na što sam ja odgovorio da sam došao na svoj
Džek Danijels, uz neki začuđujući smiješak s njegove strane bio
propušten do šanka.
Sjeo sam na istu barsku stolicu, zapalio cigaretu i naručio
svoje piće. Uživao sam u toj samoći i tišini, tu i tamo pogledava-
jući lijepe„Splićanke", ali ne remeteći nijednom riječju niti po-
kretom svoj kaubojski šankerski stav.
Baš kada sam plaćao svoje piće, bacajući ponovno dvade-
seticu na šank, prišao mi je gazda i pitao me hoću li popiti s
njim piće.
Časak sam razmislio, a onda prihvatio. Pitao me je otkud
sam i što radim u Sidneju. Rekao sam da stanujem preko puta
u hotelu, da sam glumac i da svake večeri igramo predstave u
gradu.
- Pošto ste član svih sjajnih klubova u svijetu - ponovio je
moju rečenicu od jučer, koja mu se, čini se, svidjela, nadodao je:
Dođite opet kad zaželite.
I dolazio sam gotovo svake večeri, dok je trajala naša sid-
nejska turneja.
Došao sam i one posebne večeri nakon dodjele Samy-ja.
Jednostavno sam nakon ceremonije, koja je bila prenošena u
čitavoj Australiji, odustao od svih protokolarnih večera i prije-
ma, naručio taksi i otišao u svoj noćni klub.
Vrata je opet otvorio gazda.
Bio je silno iznenađen kad me je vidio.
- A ja upravo govorim svima... to je on... onaj čudni kau-
boj... što je ovdje dolazio. Uđite!
Smijao se i poveo me u klub. Otvorio je pedeset boca prvo-
klasnog šampanjca i častio sve goste te večeri. Pili smo do jutra.
Onda smo otišli na neku dugu pješčanu plažu, s nekim Austral-
cima i nekim„Splićankama" čekati svitanje.
Kad sam, mnogo godina kasnije snimao u Australiji Mis-
sion Impossible II, došao sam jedne večeri tražiti svoj klub. Ni-
sam ga našao.
Na mjestu gdje su nekad u kamenu stajala drvena vrata,
izgrađene su podzemne garaže.

117
14 .
Američka turneja KPGT-a
O bankrotu organizatora turneje, Niku Maniskalkur
igranju u bivšoj mrtvacnici, hotelskim racunima,
Ljuštininoj kartici, nagradi i kako se „Obračunom"
namirivao dug KPGT-a

Na turneju po Americi pošli smo s velikim planovima.

Već smo se kao poseban teatar, teatar razlike (kako se te-
atrološki označio), afirmirali u Jugoslaviji. Osvojili smo sa Sko-
pjem Sterijino pozorje i gostovali u svim važnijim gradovima.
Napravili smo čudesnu i hrabru predstavu Karamazovi po tek-
stu Dušana Jovanovića, koja je prvi put u teatru, poslije zabra-
njene predstave Bore Draškovića Kadsu cvetale tikve, progovo-
rila o Golom otoku.
Karamazovi su bili pravi kazališni hit, u kojem se uzdiza-
la i slamala čudesna Olga Kacijan, a Brik (Miodrag) Krivokapić
je odigrao vjerojatno svoju životnu ulogu. Tu su još bili Perica
Martinović, lijepa i iskrena, koja je nakon maestralno odigrane
Lice u Oslobođenju Skopja, postala Ljubišina maskota. S nama je
bio i uspješni zagrebački odvjetnik Vladimir Rubčić, koji je kao
nekadašnja pjevačka zvijezda„Bijelih strijela", upotrijebio svoju
scensku karizmu i sjajno se uklopio u našu predstavu.
Ja sam igrao isljednika na Golom otoku, i to onoga koji se
kao bivši zatvorenik odluči „popraviti" pa postao krvoločniji
mučitelj svojih dojučerašnjih drugova i supatnika od bilo kojeg
profesionalnog policijskog isljednika.
U Ameriku smo pozvani i uvršteni u službeni program
World Theater festival u Denveru. Vrijedni i precizni dr Dragan
Klaić, naš službeni dramaturg, imao je ugovorene predstave u
još nekoliko velikih američkih gradova (Čikago, Vašington, Los
Anđeles, Njujork).
No, kao što se to u Americi često događa, naš organizator
turneje, vlasnik čuvenog alternativnog teatra„Free StreetThe-

118
 ater" iz Čikaga, bankrotirao je upravo tih dana i otkazao nam
već ugovorene predstave. Mogli smo ga, naravno, tužiti i nakon
rasprodaje njegove imovine, u koju je spadao i njegov teatar,
vjerojatno dobiti neku novčanu odštetu, ali ni Ljubiša, ni itko od
nas nije pomišljao na takvo što. Dapače, Ljubiša, iz samo njemu
znanih razloga, nije nikoga od nas ni obavijestio o problemima
u kojima smo se našli, nego nas je kao Kolumbo poveo na svo-
me brodu da„otkrivamo Ameriku" s krajnje neizvjesnim isho-
dom i s bezbroj nepremostivih financijskih problema.
Naš menadžer bio je Duško Ljuština, čija se čuvena „crna
aktovka" ovaj put, za razliku od Australije, opasno stanjila i sva-
kog časa prijetila da ostane potpuno prazna. S Duškom Ljušti-
nom me je vezala neka posebna veza. Ne zato što je bio Ličanin,
nego zbog njegove svemirske inteligencije i pravednog srca.
Postao mi je posebno važan prijatelj svih tih godina, da bi se
ovih zadnjih dvijehiljaditih pokazao kao nezaobilazan faktorza
mene, Lenku i čitav naš„UlyssesTeatar", na našem putu u dva-
deset prvo stoljeće.
Ljubiša je kao pravi pustolov i istraživač prekooceanskih
nepoznatih predjela poveo sa sobom na put i mnogo Ijudi koji
su nam trebali i koji su tu bili kao prijateljska podrška. Kao pravi
karizmatični kapetan, kormilario je tim nemirnim morima, vješ-
to preživljavajući brodolome i glumačke pobune.
Trebalo je izdržati u Čikagu više od dvadeset dana plaća-
jući hotel za više od četrdeset Ijudi, a naši pokušaji da igranjem
predstava zaradimo neki dolar bivali su potpuno bezuspješni.
Naš svijet, koji je tamo živio, nije zanimala ta„komunistič-
ka priča", od koje su mnogi još prije mnogo godina pobjegli, a
američku publiku nismo bez reklame mogli privući.
Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja koji su se završava-
li s par crnaca iz susjedstva, koji su dolazili popiti pivo i popušiti
svoju cigaretu i usput gledati neke scene na nerazumljivom je-
ziku, odustali smo od daljnjeg igranja, te uz skromne Ljuštinine
dnevnice pokušavali preživjeti tu„neprijateljsku ofenzivu" kojoj
nas je naš brižni i pustolovni Ljubiša izložio.
Uz specijalno odobrenje zagrebačke podružnice „Ameri-
can Expresa", Ljuština je sve hotelske troškove plaćao svojom
osobnom kreditnom karticom. Kasnije, kad smo se vratili u
Zagreb, nitko od njegovih političkih partnera nije održao svo-
je obećanje da izmiri dugovanja teatra KPGT, koji je u Americi

119
 predstavljao jugoslavensku kulturu, tako da je Duškova karti-
ca bila u debelom minusu s priličnom dolarskom svotom, koju
smo, na kraju balade, Duško i ja potpuno podmirili igrajući mo-
ju predstavu Moj obračun s njima širom Jugoslavije.
Duško je raspolagao mojim slobodnim terminima. Ukr-
cao bi me u svoju„zastavu de luxe" i tako smo proputovali Ju-
gu uzduž i poprijeko. Podmirili smo dug. Bila je to moja pomoć
prijatelju da se izvuče iz te teške situacije, ali i moj dug prema
KPGT-u, kojem sam bio jedan od osnivača.
Zadnjih deset dana u Čikagu pretvorilo se u pravu moru.
Neki američki advokat, mislim da se zvao Nik Maniskalko, slu-
čajno je zalutao na jednu od naših prvih predstava koje smo
igrali u nekom parku. Bioje potpunooduševljen i ubrzo postao
naš prijatelj. Kad je saznao sve naše probleme, pokušao je po-
moći i kao advokat i kao prijatelj.
Pozvao nas je da pokušamo ostatak predstava u Čikagu
odigrati u nekom njegovom objektu, koji je zapravo bio jedan
zapušteni„morgue", iliti mrtvačnica. Dvorište, u kome smo tre-
bali smjestiti naše gledalište i pozornicu, bilo je zaraslo u visoki
i neprohodni korov, kojega smo mi, znojeći se na onom Ijetnom
suncu, svi kolektivno, uključujući i našu djecu, čistili lopatama
i krampovima.
Nakon dva dana rada, te„omladinske radne akcije" koje ni-
je bio pošteđen ni boležljivi Krešimir Zidarić, uspjeli smo ospo-
sobiti naš teatar za predstave.
Nik Maniskalko je platio oglase u lokalnim novinama i pla-
kate koje smo izlijepili po gradu, ali smo uspijevali skupiti po
deset, dvadeset gledalaca po predstavi. Imali smo i posebnu
garderobu u kojoj smo se presvlačili. Bila je to velika soba u ko-
joj su se nekada sređivali mrtvaci, prije nego bi ih stavljali u kov-
čege. Simpatični advokattalijanskog porijekla govoriojeda na-
mjerava obnoviti obiteljski zanat, što je, kako kaže doktor Klaić,
koji ga je bolje upoznao i održavao godinama neke kontakte s
njim, i učinio, a vjerojatno i završio na jednom od onih aluminij-
skih stolova za uljepšavanje, kad je prije par godina umro.
Turneja je nastavljena u Vašingtonu, Los Anđelesu i Njujor-
ku. Uspjeli smo izaći iz mračnog tunela u kome smo se zadesi-
li u Čikagu i naše sljedeće predstave bile su veoma uspješne i
posjećene. Pravi trijumf smo doživjeli u Njujorku (igrali smo u
katedrali St. John Divine), poslije čega je predstava proglašena

120
za predstavu godine na„Off Brodweju" za što smo dobili presti-
žnu nagradu„Obbie".
Zadnji račun u hotelu platili smo uz pomoć Soros fonda-
cije, točnije Svetlane Stone, naše prijateljice iz Njujorka, a po-
sljednji sitni račun u hotelu, od tri stotine dolara, platio je naš
ambasador u Njujorku Leko Lončar koji nas je tog jutra došao
ispratiti.
Vratili smo se kući Ijuti na našega admirala, ali ipak zado-
voljni umjetničkim uspjehom turneje. KPGT je nakon nekoliko
mjeseci nastavio svoj život.
Nije mu bilo lako. lako smo imali veliku podršku Ijudi koji
su vodili Centar kulturnih djelatnosti u Zagrebu, gradske struk-
ture vlasti su uvijek bile nekako sumnjičave prema nama. I ne
samo u Zagrebu. Priča je bila gotovo ista u Beogradu. Vjerojat-
no je Ristić svojim neobuzdanim talentom i brzinom misli izazi-
vao Ijubomoru kazališnih moćnika u svojim sredinama.

121
15 .
Subotica
0 subotičkim danima i kazališnim svjetlima ponad Palićkog
jezera, hotelu„Patria", Kelebiji, Andreju, nesanicama
1 umorima kapegeteovskog putovanja i trima
žalosnim vrbama

Sredinom osamdesetih, Ljubiša je postao upravnikom su-

botičkog teatra.
Prvo što je učinio - izvadio je stolice iz gledališta i posta-
vio potpuno drugačije odnose u teatru. Igralo se posvuda. U
raznim sobama, skladištima, hodnicima i restoranima. Igralo se
i u prekrasnoj„Sinagogi", koja je postala zapravo glavna pozor-
nica subotičkog teatra i KPGT-a.
Igralo se i na prekrasnom Ludoskom i Palićkom jezeru,
gdje je Ristić uz pomoć Nade Kokotović napravio pravo teatar-
sko čudo. Redale su se uistinu fascinantne predstave.
Kajo i Saban bili su moji dečki iz Aktera. Ne mislim ih izdva-
jati od drugih akterovaca, ali igrom sudbine, oni su bili najdu-
blje uvučeni u KPGT. Još pamtim nježnosti kojima su me štitili i
naša zajednička putovanja izZagreba prema Subotici ili Novom
Sadu.
Uvijek smo išli preko Vinkovaca, gdje smo obavezno svra-
ćali na bogatu slavonsku trpezu, koju je moja majka, na samo
njoj svojstven način, od srca znala prirediti. Prošli su kroz njenu
kuću mnogi moji prijatelji, a majka je njihove slike izrezivala iz
novina i slagala u album, a potom stavljala između žutih dunja,
da joj tamo svijetle i mirišu sa starinskih ormara.
Putovanja preko Slavonije bila su i naporna. Do Subotice
je trebalo ponekad i mijenjati vlakove. Tada su me proganjale
slike iz djetinjstva koje sam gledao kroz prozore brzih vlakova
kako raspršene lete po cvjetnim poljima i gube se negdje dale-
ko nad žitnim horizontima.
Često sam se vraćao za Zagreb odmah poslije predstave,
u kupeu drugoga razreda vlaka koji je obično bio pun nekih

122
Bugara, Rumunja, i naših i njihovih Albanaca, dok su me bolje-
le kosti od napornog Andronikusa, a moji dečki, Kajo i Šaban,
puštali me da se ispružim preko njihovih sjedišta, dok su oni
tumarali po hodnicima vlaka ili se penjali na željezne pregrade i
tamo skvrčeni poput kofera čuvali svoga profesora, kao što sam
i ja godinama čuvao svoga Ljubu i Šovu.
U tim gluhim i zagušljivim noćima mamurluka i umora, pri-
sjećao sam se očevih rečenica o teškoći glumačke profesije i o
onom njegovom poznaniku, glumcu izSubotice, koji mu jejed-
nom u vlaku pričao o svom teškome životu i da, ako ima djecu,
nikako ne dopusti da odu u te nesigurne teatarske vode.
U muku tog kapegeteovskog putovanja spadaju i jutarnji
dolasci u Zagreb, gdje su me obično čekali sumnjičavi i prije-
korni pogledi moje žene Ivanke, već sasvim iscrpljene od godi-
na strepnje i čekanja.

„Patria", Kelebia, Akademija

Hotel„Patria" bio je glavno mjesto u Subotici.

Tamo su stanovali poslovni Ijudi, sitni trgovci koji su pro-
fitirali na dnevnim promjenama kursa dinara i forinte, lokalni
vojvođanski političari, nogometaši „Spartaka", striptizete i ple-
sačice trbušnoga plesa, i glumci Ljubiše Ristića.
Ne treba posebno spominjati da su glumci Ljubiše Ristića
veoma brzo okupirali„Patriu" i kao pravi patrioti zatvarali i otva-
rali taj internacionalni, tranzitni i promiskuitetni hotel.
Dva najvažnija čovjeka u gradu bili su Boško Kovačević,
koji je bio šef Partije, tj. glavni komunist u gradu, i Tomislav Ka-
radžić-Tole, koji je bio glavni ekonom grada, odnosno direktor
najvećeg poduzeća u Subotici. Bili su dvojac doslovce bez kor-
milara. I plovili su, dakako, vješto.
Boško je bio intelektualac, profesor i pisac i na neki način
marksist, čije snove se zaista moglo poštovati, a Tole je bio us-
pješan u svemu drugome. Obojica su, svako na svoj način, bili
glavni sponzori i navijači Ristićeva kazališta.
Kad sam prvi put sreoToleta - na nekom prijemu koji je on
organizirao za naš teatar, rekao mi je:
- Profesore, spremi sutra ujutro kofere jer se seliš.

123
 Nisam ga pitao zašto i nisam ga pitao ni kamo. Ponekad
sam znao slušati vlast kad je bila šarmantna. Tako sam i Stipu
Šuvara, u doba kad je u Hrvatskoj bio najnepopularniji, cijenio
zbog njegova posebnog šarma, pameti i dosljednosti.
Spremio sam svoje stvari, kojih nije bilo mnogo, i rano
ujutro Toletov šofer me je prevezao iz hotela „Patria" u jednu
udaljenu i osamljenu kuću, koja se nalazila na samoj mađarsko-
jugoslavenskoj granici na Kelebiji. Kuća je bila okružena trima
visokim tužnim vrbama (odmah pomisao Tuga-Buga-Vuga), i
mladim hrastovima. Bila je, da se razumijemo, jedan od repre-
zentativnih objekata grada koji je, uslijed povijesnih nevolja,
sav nekako oronuo. Taj divni grad sa secesijom u sebi i nekom
darežljivom dušom kao da je mimoišla briga i pažnja.
Tole je bio vlast, a ja sam bio zvijezda „Palićkog festivala".
Uz kuću mi je pripao i auto njegovog poduzeća na korištenje,
jer trebalo se svaki dan bar dva puta voziti dvanaest kilometara
do grada gdje smo držali pokuse.
Kuća je bila zapravo zaplijenjena od nekog sitnog obrtni-
ka, koji nije mogao podmiriti svoje dugove prema gradu i bila
je u sklopu poljoprivrednog kombinata„Peščara", koji se bavio
proizvodnjom i obradom poljoprivrednih artikala, pravljenjem
rakije i vina, raznih džemova i drugih vojvođanskih specijalite-
ta. Direktor kombinata bio je izvjesni gospodin Ištvan koji mi je
ostao zauvijek u sjećanju kao jedan izuzetan i poseban čovjek.
Ima tako nekih Ijudi koji kao da na vrhovima prstiju prolaze
kroz život, nekih nezaobilaznih i dragocjenih Ijudi. Ljudi koji ne
žele da se nikome zamjere i gotovo se ispričavaju što posto-
ji bilo koji problem na ovome svijetu i što nisu u stanju da ga
odmah, na našu radost, riješe. Gospodin Ištvan je organizirao
da se svako jutro meni tamo servira bogat doručak, da u kući
uvijek ima najboljih Peščarinih rakija, od kojih je kajsijevača bila
nezaboravna. Pokazao mi je i naučio me kako se istače domaće
vino iz specijalne bačve u podrumu.
Pilo se mnogo i bančilo u toj mojoj Kelebiji.
Ali, bio sam i prokleto sam u toj mojoj Kelebiji! Kad bi gosti
otišli, znao sam oko tri ujutro otići do graničnog prijelaza, koji je
bio samo petsto metara dalje, i s carinicima igrati šah do zore.
Sa mnom su u početku stanovali Kajo i Šaban, a kasnije
smo pozvali Ingu, Brika i Jovanovića. Ubrzo im je dosadilo to
osamljeno mjesto, te su jedan po jedan odustajali, vraćajući se

124
nogometašima Spartaka i plesačicama trbušnog plesa u „Pa-
triu" u male i ne tako udobne hotelske sobe.
Ja bih onda ostajao sam. Ja i tri vrbe i mladi poletni hrasto-
vi. I ravnica. I graničari, odnosno carinici...
Volio sam te granične tišine i samoće koje su me nekom
svojom posebnom jezom mamile. Znao sam u ranojutro usta-
jati i trčati po šumama Peščare, te često zalutati i završiti s druge
strane granice u Mađarskoj.
Često mi je dolazio u posjete prijatelj iz Beograda Andrej
Popović, s kojim se najbolje samuje. Andrej je bio i samozva-
ni sekretar moje klase na Novosadskoj pozorišnoj akademiji. I
apsolvent atomske fizike u Hajdelbergu kad je, nakon svog še-
zdesetosmaškog internacionalnog bunta i druženja s Rudijem
Dukeom, bio protjeran iz Njemačke na neodređeno vrijeme.
Bio je i filmski snimatelj Žilnikovih dokumentaraca. I prijatelj
Petra Božovića. I zaštitnik mladosti, Ijubavi, djevojčica iz Beo-
grada koje su započinjale svoje prve Ijubavne pokrete. Andej je
čovjek natprosječne inteligencije čiju je brzinu ponekad teško
pratiti. Voli neobičnosti i mrzi konvencionalnosti, koje ga, po-
nekad, čine agresivnim. Šezdesetosmaški plam u njemu i dan-
danas gori.
Izgleda, neugasivo.
Kada sam'92. otišao iz Beograda, slao sam roditeljima nov-
čanu pomoć, koliko sam mogao, naravno, a onda mi je nakon
dvije godine otac rekao kako Andrej svakoga mjeseca dolazi u
njihov stan i donosi im„penziju", vičući još ispred zgrade:
- Dane, evo penzije!

Meni, naravno, nikada nije rekao da svakoga mjeseca daje

novac mojim starcima. Bio je to dio njegove igre i rituala, odgo-
vornosti, savjesti...
I danas odlazi ponekad mome starome ocu u posjete. Sjedi
tako u njegovoj sobi, pričaju o vremenu, sportu, politici i blaži
mu njegove izbjegličke samoće, koje su nakon majčine smrti
postale hladne i neprebolne. Samoće su to kao površine nekih
hrapavih neotkrivenih planeta.

125
16.
Iskustvo pedagoga
O novosadskoj i zagrebačkoj kazališnoj Akademijif
studentima, Dragoslavu Mihailoviču, Krči, Durbešiču,
redateljsko-glumačkoj kemiji Šerbedžija-Ristič, mercedesu
kojeg je odnio vrag nasred autoputa „Bratstvo i jedinstvo"

Kako sam uopće postao profesor glume na novosadskoj

Akademiji?
Godine'86. nazvao me Zupa i pošli smo na jednu od naših
rijetkih, ali uvijek tako zanimljivih„peripatetičkih" šetnji Zagre-
bom, koje su ponekad pogubno završavale po obojicu, s obzi-
rom na broj kafića koje smo znali posjetiti i količinu alkohola
koju bismo ispili.
A onda dolazi trenutak kad se Zupa prestane smijati onim
svojim tako karakterističnim smijehom po kome su glumci če-
sto prepoznavali uspješnost komedije ili katastrofu drame koju
su te večeri igrali, skine orošene naočale i dok ih briše bijelim
rupčićem, koji je spadao u one tako zamjetljive detalje kojima
ga je njegova Beti njegovala, i onda obično kaže glavni razlog
svoga poziva na šetnju te večeri, jutra ili podneva.
Rekao mi je kako je, eto, neki dan došla k njemu delegacija
studenata glume sa zagrebačke Akademije, i zamolila ga da me
vrati u Zagreb na Akademiju kao profesora scenskoga govora.
Volio sam raditi sa studentima. Bio je to nježni, čisti, zane-
seni teatar koga je bilo teško susretati u umornim kazališnim
kućama Zagreba. Uostalom, sa Zupom sam i pokrenuo našAk-
ter i zajedno smo s Rundekom kormilarili tri godine, upravljaju-
ći nekom neotkrivenom i novom kazališnom estetikom, koja je
zahtijevala potpunu predanost kolektivnoj igri i koja se na kon-
cu slomila, nemoćna da nadvlada ukus i modu vremena.
Iza nas su ostale Koja gora, Ivo i Kažu da je sova nekad bi-
la pekareva kći, koje su duboko odjeknule u svakome od nas
koji smo ih svojim umjetničkim zavjetom i azilom potpisali. Na

126
Akademiji su ostale, i još uvijek valjda tamo negdje stoje, dvije
prve nagrade kazlišnih festivala:Z/afn/ vijenac iz Sarajeva i„zlat-
no nešto" iz Nove Gorice u Sloveniji, ne mogu se sjetiti što. Ali
je zlatno!
lako mi je godio taj studentski poziv, jer mi je bio važniji
od svih profesionalnih priznanja, teško mi je padalo opet od-
laziti na Akademiju. Zbog nekih nesporazuma s nekim svojim
kolegama prije par godina otišao sam čvrsto odlučivši da se vi-
še nikad ne vratim. Ipak sam popustio, pomalo i zbog Zupinog
diplomatskoga uvjeravanja, kojim je gotovo uvijek postizao što
je htio, i pristao da se vratim na Akademiju.
Nakon par dana nazvao me Vjeran i ne Ijutito, nego više
razočarano, jer se on uvijek razočara još prije nego se naljuti,
obavijestio me kako su moji kolege s Akademije većinom gla-
sova odbili moj povratak.
Gotovo sam bio radostan što je tako ispalo, jer ja se uvijek
prije no što se rastužim, obradujem nekoj novoj stvari koja me
načas spašava i daje mi da istrajem, a tuga se ionako sama od
sebe slaže u meni i znam da i bez moje volje duboko u meni
tamnuje.
Kao što to biva u romanu ili na filmu, baš tih dana pozvao
me je Boro Drašković iz Novoga Sada i predložio mi da preu-
zmem novu glumačku klasu na njihovoj Akademiji.
Drašković je po svemu bio jedan veoma značajan i uspra-
van lik u kazališnom i filmskom svijetu Jugoslavije. Bio je kra-
jem šezdesetih zvijezda kazališne režije, a kad mu je predstava
u Jugoslovenskom dramskom Kadsu cvetale tikve bila zabranje-
na, odlučio je da se prestane baviti kazalištem i donio odluku
da sebe kao režisera ukine.
Cijenio sam taj njegov janpalahovski protest protiv grube
političke stvarnosti koja nas je tih godina vrebala i pokušavala
svesti na mjere poslušnosti i političke ispravnosti.
Cijenio sam i pisca te knjige, Dragoslava Mihailovića, koji je
svojim disidentstvom i nepravednim golootočkim stažom svih
tih godina imao moje iskrene simpatije.
No, taj isti pisac me je prije dvije godine, u nekom svom
intervjuu za beogradsku polužutu štampu, žestoko napao, na-
zivajući me uvredljivim i pogrdnim imenima, okomljujući se na
moj govor na Terazijskoj česmi '91. godine, koji je za njega bio

127
 „jedan jugoslovenski sramni i uvredljivi čin", a koji se, eto, nika-
ko ne uklapa u njegovo viđenje Srbije i srpstva.
Slegnuo sam ramenima nad njegovim javno objelodanje-
nim šovinizmom i s tugom izbrisao još jedno ime u svojoj kri-
žaljci uspomena. Njegovo nekadašnje disidentstvo i njegova
sjajna knjiga i dalje ostaju za mene svijetle točke koje su izgu-
bile svoga vlasnika.
Prihvatio sam, dakle, taj poziv Bore Draškovića, iz nekog
inata, jer mi baš nimalo nije trebalo još jedno dodatno putova-
nje iz Zagreba, zbog koga su moja djeca sve više patila, a moja
žena nabavila malog sivog šnaucera i s njim svake večeri dugo
šetala gradskim parkovima.
lako sam trebao biti u Novom Sadu samo jednom tjedno,
moja putovanja su bila iscrpljujuća, tim više što sam izabrao
studente koji su kavanu voljeli gotovo više od teatra. Nekako
smo se prepoznali i osjetili. Postali smo silno vezani. Voljeli su
me zbog mog gotovo očinskog odnosa i te opasne privatnosti
koju sam unosio u pedagogiju. Ali moja pedagogija nije imala
sistema i uvijek sam se trudio da razrušim svoj autoritet. Go-
vorio sam im da je svako„ja" pakao. Tamnica. Pokušao sam da
se gotovo raskomadam pred svojim studentima, dajući im tako
priliku da ojačaju svoje osobnosti. Naravno da je to opasna i
krajnje neizvjesna igra moći, jer mnoge baci u bezdan njihove
urođene nemoći, ali onaj tko preživi, leti i postoji.
Volio sam sve svoje studente i čini se da su i oni voljeli me-
ne. Učio sam ih kako biti drukčiji. Kako se približiti sebi i otkriti
sva ona bogatstva kojih nisu ni svjesni da posjeduju.
Lutali smo tako ulicama i kavanama Novoga Sada, gdje su
moji satovi glume obično završavali u„Kecu", ili nekim drugim
noćnim restoranima, gdje sam sretao moje stare tamburaše iz
orkestra Janike Balaša.
Jednom su mi tako doveli na Akademiju nekoga maloga
Ciganina, koga su pokupili negdje na ulicama Novoga Sada kao
zalutalo pokislo štene. Bilo mu je teško odrediti godine. Izgle-
dao je naime, kao da ima deset, a po načinu kako je nosio na
leđima svoju staru gitaru i kako se je pankerski oblačio, te još
više po sjajnim pričama koje je pričao, mogao je imati trinaest
ili čak četrnaest godina.
Zvao se je Kemal, a mi smo ga zvali Kemi. Pjevao je i svirao,
udarajući po praznim žicama gitare, meksikanske pjesme i po

128
 cijele je dane odlazio u kinoteku gledati najrazličitije filmove.
Osvojio me je svojom posebnošću. Postao je trinaesti član naše
klase i sudjelovao je u našim ispitnim predstavama, uz zgraža-
nje Branka Pleše, koji se svojim tvrdokornim pedagoškim sta-
vovima priključio nekim mojim zagrebačkim prijateljima, kaza-
lišnim znanstvenicima, koji su me godinama proganjali zbog
mojih liberalnih i skarednih„pedagoških postupaka"
Doveo sam im Ljubu Tadića da im bude kum klase, a jed-
nog semestra, kad sam se baš uželio Zagreba, i Toma Durbešića
da im predaje, dok sam ja, uz dopuštenje nastavničkog zbora
zagrebačke Akademije, preuzeo njegovu klasu u Zagrebu.
Opet sam unio, rekoše neki, dosta nereda na hodnike za-
grebačke Akademije, iz koje je duboko u noći saksofon Barbare
Roko tulio nekom tužnom filmskom melodijom, dok su Filip Šo-
vagović i Dafne Jemeršić plesali svoj zavodljivi strindbergovski
tango. Mislio sam da Barbara svira saks i dobila je takav glumač-
ki zadatak, a onda mi je njezin brižni otac Davor Roko, koji je
inače bio nezaobilazni stup KPGT-a, kad smo se sreli na ulici re-
kao da sam joj mogao dati i nešto laganiji glumački zadatak, ili
neki instrument koji zna svirati, flautu na primjer. Naime, marlji-
va Barbara se nije jednom riječju usprotivila zadatku, već je za
tri noći naučila svirati zadatu melodiju na alt saksafonu kojeg
nikad nije svirala!
U toj klasi mladih glumaca glumačke zadatke vrebali su
neki mladi Lavovi.To se jednostavno osjećalo.
Radili su nekim predanim žarom i vidjelo se da im ta mo-
ja pedagogija leži i da ih budi, pa i otvara iz neke zatvorenosti
koja ih je sputavala. Cijela moja pedagogija sastoji se u emoci-
onalnoj kreativnosti, buđenju i usmjeravanju strasti! Posebno
me inspirirala Dafne Jemeršić, koja je, kako sam poslije čuo, na-
pustila aktivno bavljenje glumom i posvetila se filmu, kao mon-
tažer i redatelj.
Sve koje se meni posebno svide, obično napuste glumu.

Durbešić je isti kaos zatekao u Novom Sadu, jer moji stu-

denti, koji su odmahToma zavoljeli zbog njegove posebnosti,
nisu imali m nogo razumijevanja za moje odsustvovanje pa su
se ponašali kao uvrijeđena i prevarena žena.
Svi su studenti zagrebačke Akademije i kazalištarci koji su
došli na ispit bili oduševljeni našim Strinbergom u kojem su na-

129
stupali moji studenti, predvođeni Filipom Šovagovićem koji je
već tada pokazivao sklonosti da bude vođa, iako sam se ozno-
jio dok sam ga učio kako fiksirati svoje improvizacije i ponovi-
ti emocije. Ipak, na sjednici poslije ispita dobio sam od većine
profesora ozbiljne ukore, a svi moji studenti najniže ocjene.
Znao sam da sam bio u pravu i da su studenti dosegnuli
neke glumačke prirodnosti kakve su bile rijetkost u dosta tvr-
doj zagrebačkoj glumačkoj školi, i znao sam da to osjećaju i ne-
ki od mojih kolega profesora, ali tko zna zbog kojih razloga se
povlače pred ubojitim napadima mojih kritičara.
Sutradan sam na porti Akademije zatekao pismo Drage Kr-
če, koji mi se ispričao i rekao kako je bio nagovoren da tako re-
agira, a kako je zapravo prespavavši shvatio koliko su studenti
bili sjajni i svoji i kakoje to biojedan odličan ispit.
Nisam pismo sačuvao, kao što ne čuvam ništa što budi se-
ćanja, bilo to dobro ili loše, ali me ta Krčina gesta duboko po-
tresla. Kad sam ga nakon par dana sreo, toplo smo se zagrlili i
osjetio sam onu istu toplinu i treperenje njegove dobre duše
kojom me je zaštitnički hrabrio pri mojim prvim glumačkim po-
kušajima na Akademiji.
Ima jedno pismo koje je Borislav Vujčić sačuvao, a napisao
ga je Izet Hajdarhodžić, i dao odmah nakon ispitne predstave.

Gledajući ispitnu produkciju Usput za Damask sasvim zorno

sam se sjećao razgovora s Radom, koje smo vodili davno, kada je
Rade bio student, a ja njegov nastavnik.Jonesko: Kralj umire. Ra-
de - Beranger, kralj. Razumjeli smo, shvatili, osjetili - kralj je sam
sa svojim demonom. Pakao - to sam ja. Kako glumac to da iskaže?
Gledam ispit, mladi Ijudi se batrgaju, viću, šapuću; suze i osmijeh
istovremeno su im na licu, gledam sve to, zanesen njima, i u sebi
osjećam kako su i oni i Rade i Borislav i ja na početku tog pitanja.
Čovjekova samoća je tamni beskraj. Kadjedan samacpadne, dru-
gi osamljenik odmah stane u njegovu magličastu stopu - demon
je nasljedan. Andrić ima jednu pripovijetku (Most na ŽepiJ gdje
Samoća dođe sama po čovjeka i izjede mu dušu i misao i krvotok.
Strindberg svoju Samoću draži i izaziva, urliče ijeca i cvili kao bo-
lestan pas. Čehov osamljeno šeta obalom naJalti i uredno pospre-
ma svoju sobu, Pirandelo u ludilu trga maske i plače nad odrazom
Mjeseca u zdencu, E. A. Po grakće iz svog opustjelog zamka, a iz-

130
nad svih kobno lepeće crno Fjodorovo krilo. Majko moja, kakav
bezdan je čovjek! Koliko straha, očajar ludila! Koliko pitanja!
Rade i Borislav i ti mladi Ijudi čuli su neka od njih. Razumjeli
su da treba strahovati i očajavati i biti lud. Ujednom sam trenutku
pomislio - moras biti hrabar da ti se to dogodi. Možda oni (i Rade
i Borislav i ta djeca) i ne znaju da su hrabri.
Bio sam zadovoljan što ću im upravo ja to kazati.

Kelebijska jutra te osamdeset sedme...

Nakon moje„neuspješne zagrebačke akademske avantu-

re" vratio sam se ponovo u Vojvodinu, gdje su me čekale na-
puštene kavane i zanosna prerija Ristićeva teatra.
Svirale su svake noći violine i tambure. Kazališni klub subo-
tičkog teatra, kojeg je vodio Dragan Raičević, koji je s toliko Iju-
bavi pratio Ljubišin teatar i kome je postajao gotovo mecena,
bio je svake večeri najživlje mjesto u Subotici.
Pilo se i lumpovalo do jutra, a božanski glas Ane Kostovske
odjekivao je svojim kristalnim intonacijama, od kojih su kocke
leda u čašama uznemireno drhtale, dok su se naše vlažne usne
Ijubile po skrivenim i mračnim kutovima starog teatra, kome je
Ljubiša izvrnuo dušu kao naopako okrenutu vreću, i u kome su
naše energije lebdjele nad čitavim gradom kao dobri duhovi sa
Palićkog i Ludoskog jezera.
Pravile su se predstave„do posljednjeg daha" Nebo nad
Suboticom čudesno je svjetlucalo od naših čarobnih reflektora.
Noći su se natjecale koja će biti bolje ispraćena i prava je sreća
bila što„moja" kuća na Kelebiji nije imala susjeda.
Jedne noći sam ukrcao deset kapegeteovaca u svoj crni
mercedes 280 SE, koga sam polovnog kupio u Zagrebu, nakon
što mi se simka 1301 raspala. Doduše, raspao mi se i taj merce-
des. Par godina kasnije, kad sam jedne noći na rubu nervno-
ga sloma, točno u ponoć, čini se, zauvijek napuštao svoj dom,
i onako rastrojen i podnapit, na izlaznoj benzinskoj pumpi iz
Zagreba, umjesto benzina utočio naftu, i nakon par kilometara,
nasred autoputa, moj je stari mercedes eksplodirao.

Sva su ta jutra i sve su te godine i mjeseci nepravilnim rit-

movima i u priličnom neredu ispadali iz mojih rukava. Probudio

131
 sam se oko 12, popio kavu i kajsijevaču i izišao na terasu pjevu-
šeći Arsenovu pjesmu:„Tvoje nježne godine..." Netko je odjed-
nom zviždućući pratio melodiju.
Osvrtao sam se oko sebe, pokušavajući razaznati odakle
zvižduk dopire. Onda sam krenuo prema autu. Otvorio sam pr-
tljažnik.
- Dobro jutro - rekao je Luka Piljagić i šeretski se nasmijao.
On je prošle noći u autu bio jedanaesti putnik, ali zaboravljen.
Između mnogih predstava koje smo tih godina napravili
i s kojima smo uspješno gostovali u Meksiku, Italiji i Njemač-
koj u kojoj smo se bratimili sa sjajnim teatrom Roberta Čulija
„Theater under Rhur", posebno mi je bila važna Ljubišina i moja
dramaturška tvorevina„Bloody Mary" kojom smo gotovo me-
teorološki ispitivali i detektirali duhovnu i političku klimu ju-
goslavenske stvarnosti. Gotovo za sve predstave našeg teatra
muziku su pisali Davor Roko i Gabor Lengel.
Obojica, baš po mjeri pravih Ijudi.
Nadareni i plemeniti.
U obliku folk-operete, stvorili smo jednu začuđujuću i upo-
zoravajuću predstavu, koja je govorila snoviđenjem o raspuk-
nuću i mogućoj eksploziji koja može zapaliti čitav naš prostor,
kao što je naša (u predstavi) papirnata Jugoslavija izgorjela na
kraju predstave, umotana u novinske krpe Vjesnika, Politike, De-
la i Oslobođenja.
Moja i Ristićeva redateljsko-glumačka kemija bila je ener-
gija koja je strasno gorjela svih tih godina. Nakon svih mojih
teatarskih pokušaja u kojima je bilo padova i uzleta, Ristićev te-
atar bio je za mene vrhunac kazališne umjetnosti kako sam je ja
doživio i kako je u meni odjekivala.
Sam Ristić je za mene bio i ostao veliki režiser i nekad nje-
žan prijatelj. Prava prijateljstva se teško križaju i izbacuju iz kri-
žaljke uspomena. Ona su tu uz nas i u nama kao rane na rođe-
nome tijelu, kao vlastiti neuspjesi. Prava prijateljstva traju uspr-
kos svemu, usprkos ponoru koji se među nama rastvorio.
U tamne ponore raspuknute zemlje, na čijim suprotnim
obalama danas stojimo, obojica bespomoćno promatramo ka-
ko čitav naš uznositi i plemeniti teatarski pokušaj KPGT-a pro-
pada u zemljane dubine iz kojih više nikada neće izniknuti.

132
 Na kraju naše predstave, sjeo je Ristić u čamac na Ludo-
skom jezeru i odvezao se tamnom vodom, tamo gdje je odlučio
otploviti sam. Tamo ne želim i ne mogu prići.
Tamo se, uostalom, on sam sa sobom bori.
I sa svojim utvarama.

133
17 .
Jedan davni razgovor
0 šupljini vlastite strukture, strategiji samoće,
stvarima kojezbunjuju, važnosti ponoći u Hamletu,
teatru kao đavoljoj crkvi, Borhesovu zrcalu, poeziji
1 samilosti zavaravanja u umjetnosti

Dogodilo se to prije no što bješe glumaca, ako možemo za-

misliti takvo doba. Vrag je pecao duše po svijetu i naiđe na
kreposna čovjeka pa ga pokuša dovesti u napast Pokuša sa
svim vrstama laske, pohote, blagom ovog svijeta, častima,
i nije znao što bi i kako bi. Jedino što mu je preostalo, bješe
ponuditi mu da če od njega načiniti glumca. Čovjek u tome
ne vidje zla i pristane te tako izgubi bitku, a dušu proigra, jer
glumac posuđuje komadiće duša drugih Ijudi, pa dok se on
tako zabavlja na drugoj strani, njegova mu se duša odriješi i
neopazice mu umakne, a vragu je tad čas posla ugrabiti je. I
to se glumcima uvijek otad događa.
B. Unsvvorth, Misterij

U novembru 1988. bila je neka topla jesen kad smo se Bo-

rislav i ja upoznali. Došao je sa mnom napraviti razgovor ko-
ji je svojim posebnim pitanjima i još više bijelim licem koje je
neodoljivo podsjećalo na Ivu Kozarčanina ili Kamova, zaokupio
moju pažnju, nakon čega smo započeli našu profesionalnu su-
radnju na tome istome Strinbergu, koga je on prenaslovio u
Usputza Damask, i dao mu neodoljiv šarm svog književnog ru-
kopisa.
Uporedo s tim započelo je i jedno pravo i duboko prijatelj-
stvo koje traje do današnjih dana i koje me je zapravo navelo,
gotovo radarskim manevrima, da osnujemo zajednički teatar
kome smo dali ime„Ulysses", i kojim plovimo, evo, već četvrtu
godinu, usprkos povremenim olujama, prolazeći između tea-
tarskih i političkih Scila i Haribdi i spašavajući naše umjetničke
uznositosti, kazališne i literarne snove.

* Razgovor je vođen 7. novembra, a dio razgovora, u obliku intervjua, obja-

vljen je 11. novembra 1988. u Iskri koju je uređivao Zvonim ir Krstulović

134
 Razgovarali smo isključivo o umjetnosti, iako mi se baš nije
razgovaralo, jer sam u Sloveniji pokupio salmonelu na nekom
snimanju ili gostovanju. U našem stanu u ulici Braće Kavurića
odasvud je nešto zujalo, škripalo i zvučalo. Lucija je u sobi vje-
žbala na klaviru, Danilo uvježbavao akorde na gitari, a i Ivankin
pas se nešto razlajao. Sunca je bilo kao u priči i kao da i nije bio
novembar, nego bablje Ijeto.Tek je očaravajuće bogatstvo boja
na krošnjama označavalo doba godine.
Borislav je želio, dakle, da razgovaramo o umjetnosti. Re-
kao mi je da su ga na putu do mene proganjali moji prvi stihovi
iz pjesme „Promjenljivi": U novom rasporedu u\ica, Ijudi, ptica/i
trgova/ traži svoj izgubijeni prostor. / Oči mu trepere nekim dav-
nim bolom/iskriva svojepravo izranjeno lice. Koji je to izgubljeni
prostor? Čime to Promjenljivi skriva svoje pravo izranjeno lice?
Cijela zbirka proznih i poetskih tekstova je otvoreno za-
pitkivanje glumačkog posla. Uzeo sam taj temeljni pojam
„promjenljivosti" lica, karaktera, emocija i svih nijansi koje su
potrebne za vjerodostojno prikazivanje skrovitih bića u nama.
Glumcu je to sredstvo. Njegov vrt duše. Okrutan, ali jedini način
kojim se razgolićuje. Objavile Subotičke novine u svojoj ediciji
„Osvit" u uredništvu Milovana Kristića i izdavača Boška Kristića,
s kojima sam se družio i igrao tenis u mojim kapegeteovskim
subotičkim danima. Knjiga je objavljena s prekrasnim ilustraci-
jama Ljube Popovića i Mindžićevim i Sedlakovim fotografijama
i pogovorom Igora Mandića, koji me je, ni manje ni više, progla-
sio„sinom svoga nevremena".
Promjenljivi ima svoje trijumfe, ali i nemale brazgotine. Ima
i ono što je užas tog posla: samoću u jeci pljeska i obožavanja.
Strategija samoće je svakodnevno pitanje kojom se pripravlja
biće za ulazak u druge izazove. Reče mi da je u Pesoi, koji se
iz ciklusa u ciklus pjesama bez ostatka mijenjao, vidio dodirne
točke sa strategijom„Promjenljivog"
Koje je to pravo (izranjeno) lice?
Je li ukradeno mnogobrojnim posudbama drugima, ili je
oplemenjeno tragikama velikih likova?„Na tankoj uzici, povla-
čeći svoje kostimirane likove" nikad nije sam, drugi su u njemu,
i bez njih, bez tih likova, ima li ga, i kolika je mu je bol?
Čovjek se pita za mučninu i radost šminkanja.
Cijela knjiga Promjenljivi tematizira ono što će sjajno izreći
Sioran, muku umjetničkog čina.

135
 Borislav je započeo razgovor Pesoinim stihovima kojima
je, barem se meni čini, pjesnik problematizirao usud, odnosno
radost i prokletstvo umjetnika.„Umnožio sam se da bih se ću-
tio, da bih mogao ćutjeti sebe sama, bilo mi je potrebno ćutjeti
sve"Tu je još jedan, za razmišljanje poticajan stih:„U svakom je
kutu moje duše oltar različitom bogu" Ponešto od množenja,
od.pakla i oltara znao je kao pisac i iz vlastita iskustva. Zanimalo
ga je kako sam se ja, prije svega kao glumac, prihvatio množi-
ne, te posudbe likova, i kako je to moje iskustvo s oltarima za
različite bogove.

Već u tom pitanju postoji vrlo precizan put koji navodi

na odgovor. Naime, pitanje je suštinski točno postavljeno za
nekoga tko se bavi glumom, odnosno umjetnošću. M ogu da
kažem iz vlastita iskustva nekoliko rečenica o tome, a to je da,
bez obzira bavio se čovjek umjetnošću ili ne, od početka njego-
vog života, od početka prepoznavanja stvari oko sebe, okoline,
boje, mirisa, emocije, različitih stanja i stresova, u nju je usa-
đena potreba za traganjem, za raspoznavanjem tih zvukova,
tih dojmova, tih emocija, ukratko - za prepoznavanjem svega
odjekujućeg u šupljini vlastite strukture. To je kao osluškivanje
svijeta. Naravno, kao djeca to ne shvaćamo odmah.Tek kasnije
razmišljamo kako stvari stoje oko nas, kako stoje događaji, pa
i naš glas različito zvuči, različito odjekuje u našim šupljinama.
I šupljina, naravno, odjekuje na neki čudan način. Ona odjeku-
je, gotovo bih rekao, onako kako je struktura sazdana. Kao kad
promatramo neko umjetničko djelo pa se zadivimo, recimo,
umjetničkoj skulpturi, pa osluškujemo ono skriveno, tako isto
i kod čovjeka imamo osjećaj da se radi o čudno napravljenoj
igrački, nekoj zamršenoj strukturi koja ima svoju jeku. Sve više
vjerujem i sve više pomišljam da smo napravljeni, negdje od
nekoga, kao igračke, kao igračke vjetrova (što bi rekao Ujević),
i sve manje vjerujem Darvinu i evoluciji. I samim tim da smo
različite strukture, različita bića, to da svatko od nas odjekuje
na poseban način svojom unutrašnjošću, netko jače, netko sla-
bije, a netko, bogme, kao tupo drvo, a netko nikako jer nema te
unutrašnjosti (ili je ima malo), sve to zbunjuje.
U postavljeno mi pitanje podrazumijeva da netko tko se
bavi umjetnošću posjeduje izvjesnu tamnu šupljinu iz koje
progovara njegov glas i njegovo iskustvo. Kod glumaca je to,

136
čini mi se, zanimljivije nego kod drugih umjetnika, jer upravo
ta skulptura, to meso, to tijelo, ta koža, te oči čuvaju tu unutraš-
njost, koja je, iako nevidljiva, njegov glavni instrument. Glumac
djeluje sobom samim, svojim tijelom, ali i svojim unutrašnjim
glasom koji je toliko zreo koliko je zreo njegov unutrašnji ži-
vot. Vjerodostojan je, naime, koliko je u sebi dubok i koliko je
spreman ponirati, ponekad padati, dizati se i hrabro se nositi s
vlastitim dnom i vlastitom visinom.
Mlad glumac, naravno, kao mlad čovjek u unutrašnjosti
svoje ličnosti, pronalazi različita udivljenja tijekom svoga ra-
da, te je to razlog što vječito traga za nekakvim autoritetom,
pokroviteljstvom i mentorstvom, dakle, uzorom, ali i nekakvim
dodatnim smislom, estetikom, stilom i tome slično, pa je sto-
ga on uistinu posuđena ličnost za nekakve autorske ideje, bilo
koje vrste, pametne ili glupe, i uvijek je neka vrsta igračke koja
se uklapa u nečiji autorski svijet. U tom smislu glumac robuje
mnogim oltarima, klanja se, i slijep je, a čini mi se da u svemu
tome ima i neke nužnosti, i da mladi glumci sve to trebaju ne-
kako proći. Rijetke su druge varijante. Ima ih, dakako, ali su rijet-
ke. Ako glumac kao mlad čovjek definitivno odredi sebe prema
svijetu i životu, onda on samim time sebi izbija mogućnost da
uopće bude glumac. Rekao bih, dakle, da se od mladog glum-
ca ne može očekivati da uspostavi definitivan stav i odnos pre-
ma jednom Bogu, ili nijednom Bogu, ovisno što odabere. Mladi
glumac je doista nesvjesno biće. Rukovodi se uglavnom po in-
stinktu. Njegova osnovna pozitivna karakteristika u tom dobu
sazrijevanjajestemocija i instinkt.Jedno i drugo mora ustrajno,
ma kako to bilo bolno, osluškivati u svojoj unutrašnjosti. U mje-
ri u kojoj osluškuje, on odrasta, odnosno sazrijeva.

Množenje sa samim sobom

O intenzivnoj potrebi za množinama u glumcu, pitanju

koje je uslijedilo, samo sam rekao: postoji, apsolutna potreba!
Glumac ne glumi jednu ulogu, jedan karakter, niti može pristati
da ga ikoji karakter, ma koliko bio dobar, zarobi i trajno odredi.
U potrebi za umnožavanjem - a radi se, naime, o ulogama koje
glumac dobije i odigra - najznačajnije je uporno traganje glum-
ca za pravim, središnjim glasom, za svojom sredinom, za onim

137
 iskonskim glasom koji je samo njegov i ničiji više. Mladi glumac,
htio on to ili ne htio, robuje raznim bogovima, raznim pronađe-
nim i osvjedočenim glasovima, od kojih jedan može biti Fabi-
jan Šovagović, drugi Džems Din ili Marlon Brando, ili pak neka
lijepa djevojka na cesti kojoj se poklonio i zbog koje sve to radi.
Dakle, robujući tim raznim bogovima, on neprestano umnaža
svoje sposobnosti, i to traje dobar dio života. To traje, čini mi
se, sve dok glumac ne dođe u nekakvu, kako da kažem, zrelu
fazu, koja ga vodi prema onom Borhesovom ogledalu gdje će
napokon ugledati svoje lice, gdje će stati pred Boga i reći onu
glasovitu rečenicu kojom ga moli za cjelovito lice. Jer sve uloge
su, naime, tek dio tog lica.
U glumčevoj sudbini umnožavanja i razbijanja, prisutan je
onaj strah da neće on biti On, da neće biti cjelovito biće, tek
fragment, krhotina žuđene cijelosti. Velika je to i teška panika. I
opasna.To je tragična i trajna pripovijest, koju, kao što znamo,
ni Borhes nije završio, a kojom je, štoviše, otvorena provalija,
jer, naime, i Bog odgovara:„Ni ja nisam JA!" Bar ne ono što čo-
vjek o njemu misli. Dakle, u tom smislu, glumac je mnogo tra-
gičniji, i gotovo bih rekao - apsurdniji - od svih ostalih koji se
bave umjetnošću, jer sebe, u zreloj fazi, kad mnoge stvari upo-
zna, kad iza sebe ima iskustvo bogova i polubogova, uvjere-
nja i ideja, različitih glasova, kad se približio svom unutrašnjem
glasu (a možda i njime i ovladao), dogodi se da se naprosto
istrošio, ispraznio, umjetnički i Ijudski razbio i rasuo na tisuće
komadića ogledala koje je teško, jako teško, ponovno sastaviti.
Kad se, i ako, ponovno sastavi, okupi i zagleda, onda je u nje-
govoj umjetnosti doista nešto neobično. No, obično se rasuto
ne može okupiti. Javlja se stid od onoga što činiš. Mnogi su ve-
liki glumci u zreloj fazi jednostavno prestali glumiti. Ili to čine
nevoljko, s nelagodom. Ili samo zbog novca, jer nešto drugo
ne znaju, ili ne žele znati. Je li to tako čudno? Postoji, izgleda,
nešto kada se glumac zapita - tko sam, što sam zapravo ja? I
što sam ja to radio cijeli život? Koji od mene odigranih je onaj
koji ja jesam?
Postoji jedna zanimljiva rečenica koju sam ja, kad sam ra-
dio Hamleta, između pregršti misli, zapamtio. Misao Visockog,
koji je postavio bitno pitanje o Hamletu, a to je značenje i va-
žnost ponoći. Otvorio je jednu, da tako kažem, tamnu stranu
tog komada. Zaronio je u tu tamnu stranu, u tu dubinu, na taj

138
način da svaki pristup Hamletu podrazumijeva propitivanje i
vlastite tamnine. U tom smislu, ako glumac igra dodijeljenu mu
ulogu, a ne poistovjećuje se s ulogom i svim onim zamkama
koje ona krije, ostaje na površini, kao što je u većini slučajeva
u našem teatru. Većina tih površnih glumaca doživi duboku
starost i ostaju zdravi Ijudi. Kao da su se bavili nekim zanatom,
bravarijom recimo. Ali, može se biti spretan kao, recimo, Džek
Nikolson, pa zaroniti u tamnu stranu vlastite ličnosti, i isplivati
gotovo bez ožiljka.
Iskustvo tamnoga je najbitniji dodir egzistencijalnog dijela
ličnosti.Tamno, ionako, prebiva u nama. Svako otvaranje može
se privremeno zaštititi ili obrazovanjem ili nekom drugom ge-
stom, ali ono sudjeluje u egzistenciji, jer obično, bez obzira što
čovjek napravio, cijeli napor svodi na pitanje: tko sam, što sam?
Ista je stvar s holivudskim zvijezdama i glumcima u nekoj pro-
vinciji. Pitanja su ista. Ponekad i završeci.

Iskustvo tamnoga

Iskustvo tamnoga je prepoznavanje sebe kao jedinke u

mnoštvu, a i način kritičkog odnosa spram samoga sebe. Isto
tako - to je najsvjesnije prepoznavanje svoje snage i energije.
Oni koji dotaknu to pitanje došli su do mjesta strašne kušnje
da se jednoga dana prestanu baviti umjetnošću. Za neke je to,
naravno, pogubno.
Treba napomenuti da je uvijek rizično zaranjanje u tamnu
stranu, jertamo je i paranoja, ona koja čuči u svakome. Protresti
vlastite strahove glumački je zadatak, na koncu, pretpostavka
zanata, ali neprestano valja imati na umu da je potrebno držati
samoga sebe na oku, te pripremljeno i svjesno tragati za pogle-
dom, i točkom, kojima se kontrolira i održava to stanje.
Odgovaram, dakle, i na postavljeno pitanje paradoksa ka-
zališta, jer je istina da je kazališna igra paradoks, ma koliko se
željelo potaknuti i opomenuti u opakoj razigranosti svijeta. Moj
sugovornik govori o filozofskom određenju svijeta tog jesenjeg
prijepodneva - kao otvorene pozornice gdje se čovjek igra. Ali
čime se igra? Što je polog igre? Što je rezultat? Sve sama otvo-
rena pitanja. I što tu može teatar?

139
 Ponavljam, neprestano treba postavljati pitanje: zašto
je teatar uopće nastao? Zbog čega ta potreba Ijudi da nešto
predstavljaju, da glume nečiju sudbinu pred očima Ijudi koji su
to svojim iskustvom već negdje vidjeli i proživjeli, gotovo kao
antički zbor? U tom smislu, čini mi se, u podijeljenosti uloga u
svijetu ima nešto jako zanimljivo. Ponekad mi se čitav svijet či-
ni jednim velikim antičkim zborom, a glumci kao njegovi neki
izmišljeni heroji koji idu usuprot tog zbora i koje zbor samo tea-
tralno (a ponekad i hladno) samo komentira, te ih vraća natrag
na pozornicu, u neku sudbinu, tek toliko da se ne prekine jed-
nom davno započeta igra.
Mislim da je teatar, između želje za prikazivanjem lijepoga
i ružnoga, želje za pisanjem i oblikovanjem onoga napisanog,
nastao iz straha! Strah je, zapravo, jedan od najznačajnijih ele-
menata teatra.Teatar je nastao, zapravo, kao mjesto okupljanja
Ijudi (uvijek me to podsjeća i na ovce koje se okupljaju u strahu
pred vukom). Ljudi ne dolaze u teatar samo iz potrebe kao što
su nekoć dolazili kad je teatar nastajao; oni ne dolaze samo iz
potrebe da čuju i nešto neobično vide; oni dolaze prije svega
da oni jedni druge osjete u tim međusobnim nepoznatostima
kao Ijude i da, pomalo ritualno, u nekoj blizini sat-dva dišu na
jednom izdvojenom mjestu.
Potreba Ijudi da budu na jednom mjestu, a da im pri tom
nitko ne prijeti, nitko ne kupuje dušu, nego, na neki način, za-
vodi i umiljava i opomenjuje, bit je teatra. Ono što vide i što
čuju, već su negdje vidjeli i čuli. I tu je, naravno, prilika glumca.
On može biti netko nesvakidašnji. Netko drugi. Jedna stvar je
tu zanimljiva. Znamo da crkva ima svog jednog Boga, da govo-
ri o raju i paklu i svom moralu.Teatar je, čini mi se, nesvjestan
pokušaj čovjeka da uspostavi hram đavlu. Mislim da je teatar
đavolska institucija i da je to na neki način đavolska crkva, gdje
je đavo jedini svetac i pokretač svega. U tom smislu od počet-
ka teatra taj đavo na čudan način razvija svoju filozofiju i svoju
estetiku. Nije bez vraga da mi glumci znamo, onako u žargonu,
reći da je gluma đavolska igra i teatar đavolska stvar.
Tad smo u razgovoru, razgovarajući kako se svijet ojađeno
odmata posvuda oko nas u gorkom sarkazmu činjenica i poja-
va, zaključili, spomenuvši Pirandela, da onaj tko je shvatio igru
više ne uspijeva zavaravati. Onaj tko ne uspije sebe zavarati ne
može više uživati slasti života.To je ona životna zamka.Težina.

140
Mračna i teška. I samo je najodvažniji mogu nositi. Igrati se, za-
varavati. Jer, većje netko rekao da je svaka umjetnost, posebice
kazališna i filmska,„puna samilosti za one koji se zavaravaju".

Život

Mislim, i sve više u to vjerujem, da naš život nije igra sluča-

ja, i da smo uvijekza nešto predodređeni.Teorija o predestina-
ciji nije bez vraga. Naravno, slučaj može odigrati s nama igru da
ne postanemo ili postanemo ono za što smo predodređeni. Lo-
sos nekim neviđenim, potpuno nevjerojatnim zakonima priro-
de prolazi svoj život i prelazi iz oceana ne znam koliko milja da
bi došao u jednu malu rijeku, u slatku vodu, da tamo rodi svoje
mlade i da tamo umre. Isto tako, čini mi se da svatko od nas ima
u sebi neki navijeni sat, nešto zbog čega živi i zbog čega mora,
u određeno vrijeme, umrijeti.
Naravno, u prirodnoj selekciji Ijudi, netko ima više vreme-
na, više sreće, netko manje. Netko je Mocart, netko je odličan
profesor u Vinkovcima. I ponekad nije bitno gdje je tko. Važno
je što jest. Važno je od čega smo sazdani, koliko nam je taj naš
imaginarni stvoritelj dao snage u nama samima, kakav je za-
datak koji moramo izvršiti, koju nam je, naime, ulogu odredio.
Igrom slučaja, dakle, kao što je i sav život na neki način pomalo
lud i slučajan, mislim ovaj život koji nas okružuje, može ti pasti
cigla na glavu ili ne znam kako, opet se nećemo toliko zapetljati
kao da je upravo to stvoritelj želio, ili da je čovjek kriv zbog ne-
čega u djetinjstvu što je učinio, pa mu je onda ta cigla morala
pasti na glavu da ne postane Mocart ili netko drugi. Ipak, netko
je spriječen da učini veliko djelo, a netko opet to učini. Onaj tko
do kraja učini, on je sretan čovjek. Učinio je poeziju od svoga
života, jer je uspio svu energiju izbaciti van, i može, na kraju,
umrijeti sretan stoga što je ispunio svoju dužnost. S druge stra-
ne, postoje slučajevi da čovjek zbog raznoraznih okolnosti, pa
čak i zbog društvenih, političkih i historijskih, ne uspije, ma ko-
liko se upinjao, ispuniti svoju dužnost.
Što to, naime, znači za jednog glumca?
Za glumca to je zamaman put otkrivanja vlastite snage.
Gluma je možda jedna od najopasnijih profesija upravo stoga
što, htio ne htio, jednoga dana moraš sebi priznati da si uspio,

141
 ili nisi uspio. U svakoj drugoj profesiji čovjek može reći, uzmimo
pravo: Ja sam završio pravo, pravnik sam, ali ovo društvo je sra-
nje i ne da mi naprijed, a ja sam sjajan pravnik i mogao bih biti
direktor nekog velikog magnata u Americi po svojim sposob-
nostima. U glumi nije tako. U glumi se prepoznaje veliki glumac
kad glumi bez dinara, kad glumi, dakle, džabe, i tu nema oprav-
danja. Ili glumiš, ili ne glumiš. Vremena i okolnosti nisu važni.
Gluma je zanat u kojem se sve vidi. Dobra gluma se može raditi
i u nekoj maloj sobi od petnaestak metara i na nekoj velikoj po-
zornici s dvije hiljade Ijudi. Uglavnom, u ovom pozivu čovjek
kad-tad mora jednoga dana sam sebi priznati što je učinio!
U posljednje vrijeme često sjedim u maloj sobi na jednom
trosjedu, ležim i ne činim ništa. Obuzelo me neko stanje u ko-
jem ni čitanje nije od pomoći, pa ni razmišljanje. Jednostavno
uživam u osjećanju vremena koje prolazi kroza me i svjestan
sam da postoji grad oko mene, živi grad koji opet ima neki svoj
život, neke mlade glumce koji šetaju od jedne do druge kava-
ne, koji su puni sebe, koji razmišljaju, koji su prekrasni u svom
optimizmu, bez obzira na vrijeme u kojemu žive. I ja, koji sam
bio toliko toga, kako veli Borhes, želim biti gotovo ništa. Sam,
sa svojim početkom. Nekim novim početkom. I stojim nad svim
tim što me okružuje i razmišljam kako zapravo, kad stekneš ne-
ku snagu i kad je prepoznaš u sebi (a ja mislim da sam svoju
prepoznao i upoznao i da bih istoga časa mogao igrati recimo
Ričarda II), i razmišljaš kako postoje neke stvari oko tebe koje
ubrzavaju proces tvog starenja. To je kao biljka koja na nekom
tlu cvjeta sjajnije, a na drugom škrtije i opreznije, kojoj jedno-
stavno prirodni uvjeti podsijecaju latice, lišće, granje. I tako
osjetiš kako zapravo naša situacija u kojoj živimo, upravo ova,
upravo ove godine, upravo u ovom podneblju, ovaj narod, ova
nesreća, sve ovo okolo što se događa, kako sve to, htio ne htio,
svi ti vanjski faktori pred kojima si nemoćan, određuju Ijudsku
sreću. Hoću reći - količinu sreće. Ili nesreće. Zbog toga najčeš-
će nepomičan s nekim obamrlim stanjem sjedim i zapravo sam
sretan što više ne moram kao radnu obavezu glumiti ni u HNK,
ni u Gaveli, ni u jednom institucionalnom kazalištu, i zapravo,
odgovara mi ovo lutanje prema Ljubiši Ristiću koji sam po sebi
razara teatar kao teatar i glumačku umjetnost kao glumačku
umjetnost posvećenu samoj sebi, nego traži jedan autorski a
kolektivan čin, a taj čin je, u ovom času, zaista čin razočaranih

142
 Ijudi koji ne rade svoju predstavu koju bi trebali raditi i u tom
razaranju, lutanju pokazuju snagu Ijudi koji su u nemogućnosti
da tu snagu ostvare. U sobi, na trosjedu, pišem ponekad o tim
stvarima.To nemirenje podgriza, ali i raduje. BloodyMary i dru-
ge predstave, sve je to neki protest Ijubavi za kazalištem, neko
samoosvještavanje. U meni je nakon svega narasla potreba za
autorstvom. Nakon svih oltara, svih bogova, dolazi do potrebe
samoizražavanja, onog autorskog. Sretniji su glumci koji ostaju
glumci, koji dožive svoju starost i koji su samo mudro glumački
kanalizirali nemire, kao Kvrgić ili recimo Rogoz. Postoji nemir
Ijudi koji se prepoznaje kod Šovagovića ili u Cice Perovića, i za
koji mislim da se prepoznaje i u meni.To je taj neki čudan ne-
mir u kojem čovjek, baveći se ovim poslom, odjednom zaželi
sam oblikovati neke stvari, sam stati iza nekih ideja, opredijeliti
se, izreći i svoje političko uvjerenje i svoja filozofska, odnosno
životna razmišljanja, i, konačno, svoju zrelost, ako je posjeduje
u sebi.
Da sam ovog časa negdje drugdje, recimo u Engleskoj, ja
bih imao svoj teatar, jer u sebi osjećam dovoljno snage i vještine
da bih ga mogao voditi, oblikovati, i raditi s mladim glumcima,
i sam glumiti i režirati u takvom teatru, i koji bi, osjećam, imao
specifičan stil i svoju prepoznatljivost. Nažalost, u prilikama u
kojima živimo, zatvaraju se vrata teatra, ona vrata od žudnje i
kreativnosti, i sve je nekako ritualno, inercijski i popunjavanje
nekih radnih obaveza, bez prave strasti. Svjestan sam, naravno,
da u ovom trenutku ne postoji mogućnost u kojoj bih započeo
svoj teatar. Zato najčešće sjedim u sobi, na trosjedu, i puštam
vrijeme da mirno prolazi kroz moju nemirnu krv.
Na pitanje kako prebolijevam oštećenja i nenamirive ne-
mire koji nastaju uslijed raskoraka između života, dramskih ri-
ječi i gesta na pozornici... Prva stvar koju čovjek osjeti u tim raz-
međima je problem božanskog nadahnuća o kojem je mnogo,
mnogo i m nogo riječi potrošeno. Kreirajući neke uloge, čovjek
potpuno uđe u njih, kao što kaže lon Sokratu u njihovom di-
jalogu o glumcu. Sokrat, kako je poznato, lonu zamjera neke
stvari, i kaže mu, pomalo podrugljivo (kao što nama glumcima
podrugljivo predbacuju), što se to on, naime, upušta u filozofiju
i politiku, što on ima o tome govoriti kad on, glumac, raspolaže
tuđim riječima, dakle, ne svojim nego tuđim stavom. Sokratu
će lon reći:„Da, da... u onom trenutku božanskog nadahnuća

143
 u koje ja ponekad dolazim" (vrlo je važno ovo„ponekad", jer je
on, glumac, često govoreći vrlo bitne stvari na pozornici štipao
glumce i glumice iza kulisa), iz mene progovara netko drugi,
nešto iracionalno, i govorim riječima kojih nisam svjestan.To je
jako zanimljiva stvar o kojoj često razmišljam, o toj, naime, od-
govornosti prema izgovorenom.
Često se sjetim svojih faza glumačkog života kad sam bio u
tim radosnim posvećenim trenucima, kad za mene nije posto-
jalo ništa drugo i kad sam bio u apsolutnom poistovjećenju s
ulogom, te sam znao gubiti kontrolu, tako da nakon predstave
(ili probe) nisam znao ni gdje sam, ni tko sam. Kao zbunjeno,
ali usrećeno dijete. Bile su to, kao što je moj sugovornik rekao,
iskrene svetkovine lika, glumca, kreacije i odjeka. U tim trenu-
cima događao sam se i ja, i onaj drugi, posuđeni lik, u meni. Ži-
vjeli smo kao duhovni ortaci. Naravno, to se ne događa sa sva-
kom ulogom. Neke uloge jednostavno čovjek ne može usvojiti.
Njih nekako, što se u žargonu veli, glumac odglumi, bolje reći
- odglumata. Pravo osjećanje uloge dogodilo mi se nekoliko
puta, recimo, u Oslobođenju Skopja, ili kad sam igrao Per Gin-
ta, možda... u ulozi Hamleta. Dakle, svega dva-tri puta. Kao neki
životni loto, ili dobre karte na pokeru. Ipak, glumac uvijek po-
stavlja jedno pitanje, dajući svakom od tih likova, bez obzira na
njihovu snagu, jedan dio sebe, jedan dio svog života, svoje sud-
bine, pa i svoje najintimnije emocije, te se pitam za onu stranu
koja me potkrada i osiromašuje i za stranu koja nosi svoje malo
bogatstvo za dušu. Onaj dio koji osiromašuje, vodi glumca do
poraznog saznanja, ili kako sam napisao u pjesmi - odnijeli bo-
Ije napisani. Njega od krhotina, od iverja, odnijeli su, raznijeli
cjeloviti životi, papirnate utvare!
On, glumac, bio je uvijek kao mala riba koja ide ispred mor-
skog psa, te čovjek shvati kako je, sam po sebi, slabo sazdan,
kako je tužno što nije sazdan cjelovitije. Mehanizam glume koji
se uvuče u čovjeka ponekad poprima šizofrene karakteristike.
Hodajući ponekad ulicom i ja nesvjesno u sebi odmatam reče-
nice iz nekog komada, tragam za intonacijom koju nastojim
pronaći. Ta intonacija je silno važna. Do nje treba doći, jer se
glumac stalno kreće u tom svom kaosu nagomilanog, nesređe-
nog iskustva i u njemu stalno živi neko đavolsko lice od mno-
go likova koji se stalno abšminkaju, koji stalno kao žele glumcu
pomoći u traganju za njegovim identitetom, i vjerojatno je moj

144
sugovornik u pravu kad govori o tamnici bića i uhapšenosti u
umjetničkom usudu i osveti onog iracionalnog koje nas zavodi
i istodobno nam se osvećuje. Bilo kako bilo, na brisanom smo
prostoru u toj ludačkoj situaciji u kojoj mnogi ne izdrže, koji vr-
lo često završe ili nervno rastrojeni, ili čak u ludnici, a upravo što
đavolje lice pobijedi u glumcu.

0 poeziji

Govorili smo, naravno, i o poeziji. Moj sugovornik je iz Uje-

vićeva kraja, iz onog kruga gdje su rođeni značajni hrvatski
pjesnici: Ujević, Pupačić, Kaštelan, a ima i manje poznatih, sa
sjajnom poezijom, koji sa zazorom gledaju na jeftino medijsko
pojavljivanje. Onu koju sam čitao, onu koju govorim i koju pi-
šem.Tad sam polako pripremao knjigu Crveno-cmo, nešto po-
sve drugo od moje prve knjige Promjenljivi koja se uglavnom
bavila teatrom. Ja sam pisao pjesme radeći neke uloge koje su
bile neka vrsta moje koncentracije. Ja bih zapisivao riječi, kao
što, recimo, neke glumice, tražeći svoju koncentraciju, jedno-
stavno heklaju. Pisao sam pjesme o nekoj ulozi, nekom prijate-
Iju i tu i tamo o nekoj emociji koja je bila u meni. Crveno-crno su
pjesme o mom mikrokozmosu: pjesma o sobi, ženi, psu, nemiru
koji kola ulicama i o onom drugom nemiru kojeg prepoznajem
u dubini svog bića i smatram da je to neka vrsta mog autorstva
koju moram izbaciti. Što se tiče moje poezije, mogu reći da sam
prvo počeo pisati poeziju, a tek onda se počeo baviti glumom.
Jedne večeri zapalio sam svoje stihove, vidio u sebi tu teatarsku
gestu, a bila je tu i jedna mlada žena koja je, čini mi se, neke
pjesme i spasila, no u reviziji zrelijih godina nisu izdržale više od
dva, tri šarmantna, mladenačka stiha...
Ostala je, dakle, ta teatarska gesta koja me je odredila i koja
me je nadvladala. Ipak, sve više, bez obzira na to kakvi su moji
stihovi, vjerujem u pjesmu. Ona u meni budi čudan osjećaj ko-
* Šerbedžija je autor knjiga poezije Promjenljivi, Subotica 1987, Crno-crve-
no, Zagreb 1987, Prijatelj ga kaže više ne poznaje, Split 1997. i dvojezičnog izdanja
knjige L'amico dice di non conosccerlo piu (Am os Edizioni, Venezia 2004). Na pita-
nje u septembru 2003. za zagrebački Zarez da li još piše poeziju, izjavio je:„Moram
priznati da ne pišem. Im am prostor u danu kada bih m ogao sjesti i pisati, ali ne ide.
Prestao sam, u stvari, pisati poeziju kad rni je majka umrla.To je bio strašan stres. Ne
znam jesam li se oporavio. I tijelo mi je tada potpuno podivljalo"

145
jeg nisam dugo, baveći se isključivo glumom, poznavao izbliza,
onako iznutra, a o kojem je često govorio moj profesor Vladimir
Filipović kad smo bili na Silbi, dok smo pecali ribu i gledali mo-
re. Često mi je govorio o blagosti koju je on upoznao u sebi, ali
tek, priznao mi je, pod stare dane. Kasnije sam i sam upoznao
taj divan osjećaj. Pišući ponekad pjesme, osjećam kako posta-
jem blaži, nježniji i topliji prema biću koje mi dolazi. Čini mi se
da je to nešto, jedna nova dimenzija koju sam, nakon agresiv-
nosti koju sam cijeli život imao baveći se teatrom, ne pristaju-
ći na kompromise, bivajući tvrdoglav, nepomirljiv, odjedanput
shvatio - da pjesma potire tu agresivnost, da agresivnost uzmi-
če pred blagošću, da si cjelovitiji sa svojim a ne đavoljim licem.

0 tijelu

Ne samo glumcima, svima nama je dana mudrost tijela, o

kojoj malo, ili gotovo ništa ne znamo, jedna mudrost, naime,
koja nije podsvjesna ni nesvjesna, nego neki prostor između, u
kojem imamo nepoznatu, možda životinjsku energiju, s kojom
smo u stanju pomicati i planine. To je onaj slučaj kad negdje
pročitamo da je trudnica podigla auto, kad je mobilizirala ne-
iskorištenu, golemu energiju. Taj proces, kad postajemo svje-
sni mudrosti i moći tijela, zovem uključivanje u tijelo, i smatram
m nogo jačim od, recimo, joge.To je više od koncentracije, a nije
ni meditacija, i teško mogu definirati, ali znam da je neophod-
no voditi računa o tome, slutiti te mogućnosti.

146
18.
Slavuj, odlazak...
O„Hrvatskom slavuju", doktoru Vranešiču, grafitima,
studenoj sobi, rastanku sa zagrebačkim kazališnim daskama,
Inginom proročanstvu i poznanstvu s Mojom

Tog proljeća igrali smo se Krleže. Tog marta, aprila i ma-

ja. I tog ožujka, travnja i svibnja. Te devedesete. Ptica koja je
pjevala iz nas, zvala se Hrvatski slavuj i baš smo dobro bili oko-
vali Dramsko kazalište u Frankopanskoj ulici, nekom hrabrom i
poštenom energijom. Naše probe su bile napete strune violine,
koje su, nošene sjajnim glumcima, Atačevim čudesnim tješe-
njima, pretvarale Borislavove rečenice u muziku, koja je odzva-
njala pravilnim ritmom i budila u nama tisuću pitanja, o koji-
ma smo zajedno s gledaocima pokušavali pronaći odgovore u
delikatnom i napetom vremenu, kojemu smo bili svjedocima.
Hrvatski slavuj bio je razgovor s Krležom o nama. Ili razgovor s
nama samima kroz Krležu...*

Bilješka:

*U „Vjesniku" je tada izlazio feljton o slavnoj pjevačici llmi

Murskoj', svjetski poznatoj sopranlstici, koja je bila silovita; kapri-
ciozna i neobuzdana, „vokalna pirotehničarka" čija „zvijezda sja-
la je tuđincima" (Matoš), a koja je, kako reče G. B. Šo, bila lady of
position, odnosno hrvatski stavuj. Sva njezina slava nije je lišila
bijede i tuđine. Uzetismo njezinu sudbinu kao sudbinu umjetnosti
u vrijeme političkog usvajanja i progona. Tada političkim uredba-
ma i tko zna čijom voljom, možda i samoga Krleže, velom tajne
bio je zaštičen njegov život u vrijeme Drugog svjetskog rata, gdje
je jedino bilo poznato da ga je dr Đuro Vranešič skrivao u Zelen-
gajskom sanatoriju.
Poznati neurolog i psihijatar Đuro Vranešič, diplomirao je u
Beču 1923. i nakon neuspjele karijere na Medicinskom fakultetu
147
 u Zagrebu 1931. prelazi u privatne liječnike, a od 1937. vodi vla-
stiti Sanatorij za živčane bolesti u Zagrebu. Paveličevom odlukom
1941. postaje redoviti profesor na Katedri za neurologiju i psihija-
triju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a za dvije godine je umiro-
vljen. Sa sinom boravi u Burgu u blizini Salzburga, i unatoč upozo-
renju 1944. vrača se na Badnjak u Zagreb. Uhičen je u maju 1945.
Za novu vlast dr Vranešič je, dakako, kolaboracionist, državni ne-
prijatelj par excellance. Vranešičevo poznanstvo i druženje s Her-
manom Probstom (urednikom lista „Die Neu Ordnung") i s Milom
Budakom, kojeg je 1940. liječio u zelengajskom sanatoriju nakon
ženina samoubojstva, odvest če ga među deset članova Hrvat-
skog državnog vođstva, privremenog najvišeg tijela NDH, koje je
trajalo nekoliko dana do Paveličeva dolaska u Zagreb.
Na Okružnom i Vrhovnom sudu, kako je istražila Meri Štajdu-
har, tri puta je suđen i osuđivan. Na prvom suđenju na Okružnom
sudu u Zagrebu oslobođen je zahvaljujuči svjedocima koje je šti-
tio za vrijeme NDH, ali Vrhovni sud nakon žalbe tužitelja ukida
oslobađajuču presudu i javno tužilaštvo podiže novu optužnicu.
Vranešič je na tom drugom suđenju osuđen na dvadeset godina
zatvora, gubitak građanskih prava i konfiskaciju imovine. Brani-
teljsežalio. Žalio se, dakako, i tužitelj Vrhovnom sudu. Moljakajuči
milostza Vranešičevu glavu u prilikama kad su„argumentijedna-
ki ništicama", Krleža dva puta putuje u Beograd', intervenira, ati
bezuspješno. Te intervencije nikad nije ni u jednom dnevničkom
zapisu pojasnio, ni s kim je, ni kako je razgovarao, iako se radilo o
čovjeku koji mu je spasio glavu. Vrhovni sud donosi odluku kojom
je presudu preinačio u smrtnu kaznu. ,,Vjesnik"je javio da je presu-
da izvršena ,,u ime naroda" 13. januara 1946. poslije podne u tri
sata. Nakon toga uslijedila je šutnja.
Devetogodišnji Krešimir, Vranešičevsin, nakon tragičnog kra-
ja u januaru 1946. ostaje sam s majkom, a posebnu skrb o njemu,
tijekom školovanja, vodi Krleža, kojemu Krešimirpostaje blizak, pa
i kučni liječnik, te ga je, vjerojatno, kao dug savjesti, i odredio za
univerzalna nasljednika.

Naš za to vrijeme nesumnjivo hrabri kazališni čin bio je,

kako bi to rekao Petar Brečič,„prijeki nalog duha vremena" Če-
ga se to Šerbedžija boji? bio je jedan od naslova kritike, nakon
premijere. A nisam se bojao ničega! Samo sam osjećao nešto
iracionalno i čudno u Ijudima s kojima smo živjeli i za koje smo

148
mislili da smo poznavali, u događajima i pojavama koji su tog
proljeća poput nabujalih rijeka iskakali iz svojih korita, prijeteći
da nas sve podave svojim podivljalim bujicama.
Kao pas lutalica sakupljao sam svake noći mirise po uglo-
vima Zagreba, koji je tih mjeseci mijenjao svoje pitome, dre-
mljive, stare fasade i kojega su svakoga jutra obljepljivali novim
i nepoznatim i poprilično zastrašujućim parolama i plakatima,
crveno-crnom ili bijelom kredom, opasnim grafitima ispisanim
nekim drhtavim, histeričnim rukama. Svako jutro budio me je
u mome stanu, u kojem sam se već mjesecima osjećao pod-
stanarom, miris odstajale vode u kristalnim vazama, u kojima
se hvatala ona zelena, Ijepljiva plijesan oko sasušenih ruža koje
već dugo u mojoj kući nije imao tko zalijevati.
Ta majušna bara zaborava donosila je u sjećanje Bosut i
moje djetinjstvo provedeno na obalama te lijene vinkovačke
rijeke koja se činila da nikuda ne teče, ali koja je kao lijeni udav
sakrivala moje tajne i mog Hakleberija Fina, kakvim sam se naj-
radije zamišljao u djetinjstvu.

Tog proljeća devedesete u meni je polako isticala moja 44.

kao dvije izlizane stolice osamljene u prostoru i vremenu. Moja
soba, svakoga jutra, počela se opasno naginjati na lijevu stranu,
a s desne strane, svake noći, ostavljao sam ulicu Braće Kavurića,
Karaku, Gavelu,Tifani, B. P„ Potepuh i jednu ugašenu strast, za-
uvijek zakovanu za sjeverni zid našega stana. Bilo mi je neopi-
sivo teško pomaknuti ruke, koje su boljele od pušenja tri kutije
crvenog Marlbora na dan, postaviti tako strmoglavo iskošenu
sobu na noge, uspostaviti ponovno svoju okomicu i dovesti
stvari u realnu ravan. U tome su mi najviše pomagali glas moje
Lucije i pomisao na moga sina Danila, koji se toga časa znojio
kao regrut u uniformi JNA, negdje u blizini Novoga Mesta. Oni
su bili ta posebna snaga što me je svakoga jutra uspravljala. Pri-
je probe Slavuja, obično bih svratio u maleni kafić, odmah iza
ugla Preradovićeve, ne samo zbog blizine, nego i zbog dvije li-
jepe nove konobarice, s kojima sam tada divno provodio jutra,
uglavnom šuteći i osjećajući vrijeme kako protiče oko nas, na
onaj delikatan način, kako to samo srodne duše mogu osjećati.
Danas, dok zapisujem, ne mogu im se nikako sjetiti imena,
čak ni likova, ali znam zasigurno da su bile lijepe, jer se točno
sjećam trenutka u kome mi je ispala upaljena cigareta, a ja je

149
drhtavom rukom pokušavam podići i staviti natrag u pepeljaru,
prevrćući je u zubima i imitirajući onaj poznati Belmondov štos
iz Do posljednjeg daha, a one me nekako posebno sjetno po-
gledale i ja se sjećam kako sam u tome trenutku nekoliko puta
u sebi ponovio:
- Bože, kako su lijepe.
Poslije kave, popio bih pivo s viskijem, pa odmah zatim vi-
ski sa pivom i to takvom brzinom da su one već znale otvarati
novu bocu piva i nazdravljati mi sokovima od višnje, a taj je„mi-
ris vrele višnje nagonio na blud"

Naš Hrvatski slavuj je otvarao dozlaboga prava i krvava pi-

tanja iz naše povijesti, u kojoj je Krleža bio velika i nezaobilazna
hrid, na koju smo se mi tih dana penjali, ispitujući te opasne,
strmoglave opasnosti naših povijesnih ponora. Vrijeme je opet
prijetilo da ponovi svoje okrutne ratove, koji su prije pedeset
godina opustošili ove naše prostore i Ijude, ostavljajući za so-
bom neizbrisive tragove u Ijudskim sudbinama, koje su sada
ti isti Ijudi iznosili na svjetlo dana, mašući svojim neizliječenim
ranama, s kojih se cijedila usirena krv i nanovo počela vrištati
svojim vampirskim plesovima.

Zatutnjale su trube i koračnice iz starih vremena, pretvara-

jući do tada pitome Ijude u pobornike svojih militantnih vođa,
koji su znali da se parola„bratstva i jedinstva", krvlju iskovana,
može samo krvlju otkovati.
Pristajući da u toj suludoj i već unaprijed izgubljenoj izbor-
noj utrci podržim lijevi Račanov blok, koji je svojim programi-
ma nudio jedan novi, demokratski oblik upravljanja državom,
bio je moj logični izbor, kojim sam potvrđivao svoj građanski
svjetonazor, uvijek okrenut lijevim, socijalističkim idejama. No,
tim sam svojim činom stekao mnoge neprijatelje iz redova svih
onih koji su drukčije politički mislili.Točnije, trebalo bi reći, onih
koji su bili prekomjernom strašću opijeni u svojim ideološkim
opredjeljenjima. Osobno, nikada nisam imao problema s poli-
tičkim neistomišljenicima, koji su znali svoje stavove zastupati
na jedan civiliziran i dostojanstven način.
Uostalom, život me je naučio da sam veoma često osjećao
blisko prijateljstvo s Ijudima potpuno drukčijih političkih opre-
djeljenja. Eto, na primjer ZlatkoVitez. Igra Vranešića u našoj pred-

150
stavi, u kojoj sam ja njegov Miroslav Krleža. Među nama postoji
prijateljstvo, koje nikakve politike ne mogu uništiti. Sve dotle
dok netko od prijatelja ne prijeđe granicu tolerancije različitosti.
Uskoro će vremena koja će doći pokazati da je Zlatko, iako
ja to nisam ni od njega ni od koga drugog tražio, mogao ui-
stinu, kao ministar kulture Hrvatske, postati moj Vranešić. No,
ja sam svoju krležijansku, bolesničku sobu ponio sa sobom u
„dobrovoljno izgnanstvo", koje bi se ovdje moglo ispisati i bez
navodnih znakova, da nije ipak bilo onih koji su priječili moj po-
vratak u Hrvatsku.

Siavujev pjev između koračnica i budilica

Dakle, Hrvatskislavujje pjevao svoju kazališnu pjesmu i ne-

koliko dana nakon izbora, nakon pobjede HDZ-a, imao svoju
praizvedbu, ne ostavljajući nikoga ravnodušnim, ali uglavnom
ujedinjujući kazalištarce u mišljenju da smo napravili dobru
predstavu. Nakon nekoliko repriza, požurio sam u Novi Sad,
gdje sam završavao studentske ispite svoje klase, pa zatim u
Suboticu, koja je već godina bila moj pravi centar kazališne
umjetnosti, to jest teatar kojem sam potpuno pripadao.
Toga Ijeta radili smo Kralja Edipa i gledali svjetsko prven-
stvo u nogometu. Inga Apelt, moja dugogodišnja kazališna
partnerica, koja je inače obožavala nogomet gotovo više od
teatra, liječila se od šoka što smo ga zajedno proživjeli, baš na
dan generalne probe Hrvatskog slavuja u Zagrebu. Toga maj-
skog popodneva igrali su u Zagrebu „Crvena zvezda" i „Dina-
mo". Ingin sin bio je na toj utakmici, na kojoj je zapravo počeo
rat. Sukobi navijača bili su toliko strašni i krvoločni, da su svo-
jom silinom nadmašili sve dotadašnje obične tučnjave i zapra-
vo najavili strašna vremena koja će nas uskoro sustići.

Poznanstvo, proročanstvo

Sjedili smo, dakle, u Ristićevoj kancelariji i gledali nogomet,

Inga, Brik i ja, kada je u sobu stupila jedna mlada i lijepa djevoj-
ka. Ljubiša ju je predstavio kao mladu režiserku iz Beograda,
koja je upravo počela režirati svoju adaptaciju jednog Nušićeva

151
 komada u kojem su igrali i neki moji novosadski studenti. Inga
i ona su započele neki razgovor u kome je Inga pokušavala od-
mjeriti njenu intelektualnu brzinu, a ja sam bio više usmjeren
na utakmicu, jer je nogomet bio oduvijek moja strast. Kad je ta
djevojka, za koju sam zapamtio samo da je lijepa i da se zove
Lenka, izašla iz sobe, Inga se okrenula meni i rekla:„Šerbo, ova
mala bit će tvoja nova žena." I dan-danas, nakon 14 godina, ne
znam da li je to moja Inge slučajno pogodila, ili je to nekim svo-
jim posebno nadarenim ženskim čulom snažno osjetila.
Dakle, to Ijeto Lenka je ušla u moj život, tako snažno, da
mi je sve, osim Danila i Lucije, postalo potpuno nevažno. Već
sam se bio rastao s Ivankom, no još uvijek nismo riješili pitanja
raspodjele zajedničke imovine. U nju su spadali naš stan u ulici
Braće Kavurića, vikendica na Silbi i zemljište u blizini Zlatara.
Tih mjeseci u Zagreb sam odlazio samo igrati Glembajeve
i Slavuja, vidjeti svoju djecu i prorijeđene prijatelje. Prespavao
bih obično kod Borislava i Marine, ili bih upoznavao svoju Len-
ku s romantičnim dijelovima Zagreba, hotelom „Palace", ili bih
je vodio van grada, pronalazeći nova tajna utočišta, a nekad bi-
smo završavali na Sljemenu, odakle sam joj pokazivao svoj Za-
greb i predjele grada u kojima sam stanovao. Usput smo, ona-
ko iz sljemenske perspektive, zaneseni odabirali mjesto našeg
budućeg stana. Zatim bismo se vraćali našim omiljenim„Sava
ekspresom" za Beograd gdje sam se uselio u njeno studentsko
potkrovlje i tamo, poput nekog samuraja, liječio svoje rane.
No ubrzo su događaji koji su počeli potresati Jugoslaviju
nagnali i nju i mene da povremeno napuštamo svoj ugodni
zimski brlog i da se sve više zabrinuto okrećemo stvarnosti koja
nas je okruživala. S tugom sam pratio što se to događa s mojom
Likom i Krajinom, koja se sve više okretala beogradskoj, zapra-
vo Ćosićevoj i Miloševićevoj politici i utjecaju, koji će se na kraju
pokazati pogubnima za sudbinu Srba iz Hrvatske.
Moja veza prema rodnome kraju bila je zapravo moje dje-
tinjstvo i nije bilo nikakva načina da se uključim u bilo kakvu ak-
ciju koja bi imala bilo kakva utjecaja na političare koji su vodili
hrvatske Srbe.Ti Ijudi su mi, uostalom, bili strani i što bih ja raz-
govarao s nekim Milanom Martićem ili Babićem, čiji intelektu-
alni nivo počinje i završava s balvanima. Moj partner povodom
pitanja Srba u Hrvatskoj vjerojatno je bio Milorad Pupovac, ali

152
sam teško pristajao na pomisao da se ja sada usred svoga Za-
greba trebam svrstati u neku nacionalnu grupu, bila ona ma-
njina ili većina. Ja sam još uvijek doživljavao prostor i Hrvatske
i Jugoslavije jedinstvenim, iako sam, naravno, osjećao da se ti
temelji sasvim ozbiljno drmaju, prijeteći da se uskoro počnu i
raspadati.

153
 III

GODINE KRVAVE,
NJIH DESETAK
1.
Nečiste savjesti, nečiste krvi...
0 protestima i nejakim svijećama, propaloj ulozi
1 nekim drugim pričama iz Hrvatske, svadbi u predvorju
teatra u predvečerje raspada Jugoslavije,
izbacivanju iz udruženja dramskih umjetnika
i prvim izbjegličkim danima

Početak'91. označavaju studentski protesti protiv Miloše-

vićeve politike, kojima i Lenka i ja svim bićem pripadamo. Odla-
zimo na sve demonstracije i iskašljavamo suzavac po beograd-
skim haustorima.
Putujemo i za Zagreb, na moje predstave, koje su, što zbog
Zidarićeva pobolijevanja, a što zbog mojih obaveza, bivale sve
rjeđe. Mislim da je bio april kad sam došao u Zagreb, da se su-
sretnem s Krstom Papićem, koji je pripremao svoj film Priče iz
Hrvatske u kojem sam trebao igrati jednu od glavnih uloga.
Mjesecima mi je telefonirao i slao scenarije. Zatim je naša veza
prekinuta, mislio sam zbog njegovih priprema, a onda sam ga
ja nazvao i obavijestio da dolazim u Zagreb tih dana. Dogovorili
smo se da se vidimo u hotelu„Palace" gdje sam bio rado viđen
gost, što zbog mojih nekadašnjih jutarnjih kava sa Stipom Šu-
varom, a što i zbog činjenice da sam godinama igrao mali no-
gomet u gradskoj Ligi za hotel „Palace" zajedno s prijateljima
Perom Močibobom i Stipom Pavkovićem.
Dakle, došao sam, toga jednoga dana, oko deset ujutro u
„Palace" gdje su me već čekali Krsto Papić i Ljubo Šikić koji je
bio direktor produkcije filma. Nakon nekoliko konvencionalnih
rečenica, u kojima smo jedni druge upitali za junačko zdravlje,
prešli smo na stvar. Teškom mukom mi je izrekao rečenice ko-
jima me obavještava da mu se koncepcija filma promijenila, te
da mu se čini da sada Mustafa Nadarević m nogo više odgovara
tome karakteru nego ja. Pravio sam se potpuno cool, kao što
već priliči glavnim ulogama na filmu, i promrmljao nekoliko re-
čenica, kako, eto, razumijem i kako se to događa u našem poslu

157
 i slične gluposti, a onda se dogodilo nešto što ću ipak posebno
upamtiti. Krsto me je dugo gledao značajno i patetično u oči i
upitao:„Razumiješ li?" Gledao sam ga neko vrijeme. Upitao sam
sam sebe:„Razumiješ li?" Čekao sam da pitanje odjekne u meni,
a onda i da dozori odgovor.„Razumijem!" rekoh sam sebi.
U tome času nisam još želio vjerovati da je istina ono u što
sam posumnjao, to jest da netko drugi traži od Papića da me
zamijeni. No, to popodne me nazvala jedna draga osoba i za-
molila me da se nađemo na Zrinjevcu na kavi. Sva u suzama mi
je ispričala da su neki politički moćnici zahtijevali od Papića da
promjeni ne samo mene, nego da nijedan Srbin ne može igra-
ti u filmu Priče iz Hrvatske. Ni dan-danas, kao ni tada, ne želim
provjeravati je li to istina ili ne. Mogao sam možda tražiti tada
zaštitu od nekih svojih prijatelja koji su imali neku moć u Zagre-
bu, ali nisam.
Moguće je uistinu da se režiseru koncepcija glavnoga lica
promijenila, a ako nije, kako da radim s čovjekom koji pristaje
na takvu vrstu kompromisa?

Zatim sam snimao neke filmove i kažu da sam dosta pio

Kad sam se otrijeznio
Želio sam otputovati u Pariz ili Rim
ili negdje dovoljno daleko

Otišao sam u Beograd

gdje me već danima čekala ona
Između ostalih stvari
Koje jetrebalo promijeniti u njenom studentskom potkrovlju
njegujući tišinu
trebalo je zamijeniti staru veš mašinu
koja je imala naviku da noću hoda po našem malom stanu
Toliko je naime bila vesela
da ju je moja nova dragana traktorom nazivala
Zatim smo se ja i Moja oženili
I između ostalih stvari novu mašinu za veš kupili
nismo je uspjeli ni raspakirati počeo je rat
Zatim smo se selili od grada do grada tražeći novi dom...
R. Š. Hamletmašina (fragment)

158
 Svadba u kazalištu

Umjesto, eto, da snimam tih mjeseci u Zagrebu, počeo sam

snimati film Nečista krv u Vranju. Dvadeset devetog juna oženili
smo se Lenka i ja. Borislav i Marina, osim što su bili kumovi, bili
su, uz Danila i Luciju i Dejana Aćimovića, među rijetkim gostima
koji su pristigli iz Zagreba. Vrijeme je bilo suviše opasno i vla-
kovi su već danima na tim relacijama kasnili.Toga dana počeo
je i desetodnevni rat u Sloveniji. Nikada neću zaboraviti onoga
mladića iz Bosne, zaleglog u zelenu travu uz puškomitraljez, za
kojega nikad nije vjerovao da će se oglasiti pravim mecima, koji
na pitanje TV novinara, što se to tu događa, odgovara:„Šta ja
znam. Lakrdija, bolan. Mi ih kao napadamo, a oni se kao brane."
Rat od 27. juna do 4. jula u Sloveniji završio je tužnom i krva-
vom bilancom: JNA44 mrtva i 146 ranjenih;sa slovenske strane
poginulo je 19 Ijudi, a bila su 182 ranjena; smrtnoje nastradalo
12 stranaca.
Na svadbi su svirali Cigani iz Novoga Sada. Pjevali su za
mene posebno Arsenovu pjesmu „0 mladosti" Zatim je moj
Danilo uzeo gitaru i otpjevao mi„Suzu za Zagorske brege" Bila
je to valjda posljednja velika jugoslavenska fešta.
Već sljedeće jutro je donijelo nespokoje. Moji roditelji vra-
tili su se u Vinkovce.Tih dana dogodio se onaj tragični incident
kad je u Borovu Selu izginulo više od deset hrvatskih policajaca.
Većina njih je bila izVinkovaca. U gradu je zavladala prava histe-
rija. I mnogi su se poželjeli odmah svetiti. U tome času mnogi
nevini Ijudi postali su mete osvete. Moji roditelji su dobili poru-
ke od svojih prijatelja Hrvata da je najbolje da privremeno na-
puste grad. Uzeli su dvije torbice s najnužnijim stvarima i došli
ponovo u Beograd. U prvi mah, kad mi je majka javila da dolaze
u Beograd, nisam uopće shvaćao zašto. Kako su došli, tako su i
ostali. Zauvijek. Komšije i susjedi iz Vinkovaca javili su nam da
su u našu kuću provalili hrvatski vojnici. Dosta stvari su odnijeli.
U moj veliki poster iz serije Sam čovjek koji je majka držala na
zidu, a koji sam joj na njezino inzistiranje donio jednom davno
iz Zagreba, zabijen je veliki kuhinjski nož.„Ravno u čelo", kroz
plač je rekla telefonom komšinica.
Roditelji su, dakle, ostali u Beogradu, seleći se iz stana u
stan. Majka je nakon nekoliko godina umrla, a otac u malom
jednosobnom stanu još uvijek svakoga jutra uredno obavlja

159
svoju jutarnju gimnastiku u svojoj 90. godini. Ima prozor s na-
maknutim zavjesama. Gleda prema obzorju koje samo on vidi i
koje je protkano samo njegovim životnim iskustvom.

Ubrzo sam opet putovao u Zagreb. Činilo se da smo Lenka

i ja bili jedini putnici u tome vlaku. Sjećam se da je vlak stajao
neizmjerno dugo na nekoj maloj stanici blizu Vinkovaca, blizu
Otoka ili Vođinaca. U jednom trenutku izašao sam na prozor.
Dvadesetak naoružanih hrvatskih vojnika šetalo je duž pruge.
Kad su me spazili, okupili su se ispod moga prozora. Pitali su
me:„Kuda ćeš, majstore?" Rekao sam da idem u Zagreb.„A kad
ćeš u Vinkovce, u svoj rodni grad?" pitaoje jedan na sasvim ja-
sno prepoznatljivom hercegovačkom akcentu.„Ubrzo, nadam
se", rekao sam.
Nisam došao u Vinkovce, ni tada ni svih ovih trinaest godi-
na. A i zašto da dolazim po danu, kad ionako svake noći šetam
ulicama moga djetinjstva. Odveo sam Lenku na svadbeno pu-
tovanje na Sveti Stefan.Tamo smo bili jedini gosti hotela. Zatim
smo otišli do Kotora i natrag za Beograd. U devetom mjesecu
Lenka je otišla za Ljubljanu, a ja za Laško, gdje sam na jednoj
prekrasnoj tvrđavi imao koncert s Damirom Dičićem. Kasno no-
ću, vratili smo se za Zagreb. lako je bila noć, jasno sam mogao
razabrati vreće pijeska ispred kuća, na podrumskim prozorima.
Grad je bio pod opsadom.
Grad je bio u ratu.
Sutra ujutro probudio sam se oko deset i pošao u grad.
Čekala me je još tužnija slika. Scene iz naših ratnih filmova, na
ulicama Zagreba 1991. godine. Koračam gradom na staklenim
nogama, koje sve više klecaju, jer ubrzo neki Ijudi počinju da mi
glasno dobacuju neke pogrdne riječi. Ne znam kako sam došao
do Frankopanske ulice, gdje sam imao sastanak s advokatom
oko nekih brakorazvodnih sitnica koje je trebalo riješiti.
Kad sam izašao, darujući sve što se moglo darovati s moje
strane, pošao sam u Zagorca da popijem jedan gemišt, kad sam
na uglu spazio moju Inge Apelt. Mahnuo sam joj rukom, a ona,
koja bi mi inače u normalnim prilikama potrčala u zagrljaj, po-
lako je krenula prema meni gurajući svoj bicikl. Prije nego me
je poljubila, rekla je:„Šerbo, ja te moram pitati, jer čitav Zagreb
govori, da si u Beogradu na TV rekao kako si morao pobjeći iz
Zagreba, jer su te ovdje proganjali." Ne sjećam se više što sam

160
joj odgovorio, ali znam da mi je u tome času tlo ispod nogu iz-
maklo i da sam osjećao kako propadam u provaliju.
Đakle, to je bilo to. Smišljena zavjera nekih poganih Ijudi,
među kojima su se ponekad našli i moji nekoć dragi prijatelji,
da me izmišljenim lažima unište.

Na burzi rada

Popio sam zatim jedan gemišt u Zagorcu i otišao se javiti

u Društvo dramskih umjetnika, u Dežmanov prolaz. Tamo me
je pozvao neki mladi čovjek koji je bio sekretar udruženja. Ob-
jasnio mi je da je predsjedništvo na svojoj sjednici zaključilo
da prema novome pravilniku, po kojemu nisam li igrao u hr-
vatskim kazalištima više od tri mjeseca, nemam prava biti član
Društva dramskih umjetnika Hrvatske. Isprva nisam shvaćao
što mi to govori. Mislio sam da me zove da platim članarinu, jer
sam obično, zbog svoje poslovične aljkavosti, kasnio s takvim
stvarima. Onda mi je on pružio moju radnu knjižicu i ostale do-
kumente i zamolio me da potpišem da sam dokumente podi-
gao. Potpisao sam i izašao. Odnio sam radnu knjižicu na burzu
rada, tamo mi je išao neplaćeni radni staž.
Podigao sam je krajem devedeset druge, kad sam u Slove-
niji dobio državljanstvo i ujedno postao član„Udruženja umjet-
nika Slovenije" Tamo mi i danas teče radni staž, kojega uredno
plaćam svakoga mjeseca, iako ne igram u slovenskim teatrima,
niti se liječim po slovenskim zdravstvenim ustanovama. Sače-
kao sam Lenku da dođe iz Ljubljane i čini se zauvijek otišao iz
Zagreba. Uvrijeđen i ohol kao Kralj Lir. I upravo u tome, danas
kad razmišljam o svemu, pronalazim i dijelove svoje krivice.
Možda sam trebao ostati u Zagrebu i ići od čovjeka do čovje-
ka, pokušavati objasniti da su to sve izmišljotine koje su neki zli
Ijudi rekli o meni. I to bi svakako učinio, da nisam, ipak, bio Kralj
Lir i Edip i Hamlet i Don Žuan. I potpuno nevin pred Bogom i
Ijudima, kako se kaže.
Otišao sam s Krležinim šeširom.
Čini se... zauvijek.

161
2 .
Sarajevo
O Danijelu Dragojeviću, Arsenovu arseniku, starim i
novim godinama, antiratnojpjesmi, Mirzi Delibašiću,
barikadama i nesnimljenom spotu, vragu i šejtanu

Poslije jednog od mojih koncerata u Sava centru u Beogra-

du, moj prijatelj LjubaTadić pojadao se zajedničkom prijatelju:
„Zamislite, gospodine, tako ozbiljan i divan glumac, a peva na
pozornici. I to na mikrofon." U Zagrebu sam sreo Danijela Dra-
gojevića. Pri svakom susretu s tim velikim pjesnikom i tako po-
sebnim čovjekom, obuzme me silno uzbuđenje. Nismo se dru-
žili mnogo u životu, ali s njim sam tako rado provodio vrijeme,
slušajući njegove mudre, odvagane i škrte riječi. Njegova poe-
zija, uz Branka Miljkovića i Tina, bila je i ostala na mome oltaru
kao svakodnevna sveta pričest. Srdačno se nasmijao kada smo
se vidjeli, i nakon što smo izmijenili nekoliko konvencionalnih
rečenica, upitao me je radim li što. Rekao sam da sam dan-dva
prije imao koncert u puiskom Istarskom narodnom kazalištu,
na što je Danijel prasnuo u neobuzdani smijeh, uzviknuvši:„Ta,
zar vi, čovječe, još uvijek nastupate pred publikom?" Nastu-
pam, rekoh.„Ma nemojte, molim vas, to više činiti. Vi ste jedan
ozbiljan i uman čovjek, koji zna misliti i pisati, a konačno imate
i dovoljno godina da ne nastupate pred publikom.To trebaju
činiti mladi glumci i glumice!"
Što bi rekao kada bi shvatio da ne glumim, nego pjevam
na svojim koncertima? I to rokenrol s Livijom Morozinom, istar-
skim Bobom Dilanom, koga jeteško pratiti i u ritmu i u ispijanju
votke.
Al, eto„još malo šetnje uz more", a onda ću moliti Francija
da me primi u svoju barku i da skupa lovimo arbune između
Brijuna i Barbarige.
A zašto ja uopće pjevam?

162
 Zato što volim pjevati, kao što je i moja majka čitavog ži-
vota pjevala. Zato što me je Arsen otrovao svojom pjesmom,
te godinama slijedim njegovu snažnu jeku kao slijepi putnik u
nekom samo našem zajedničkom brodu u boci. Taj brod nema
ni sidra, ni kompasa, nego raspjevana jedra i, naravno, nemir-
no more. Uvijek, uvijek neko nemirno more. Pjevam zato što
pjevajući oslobađam neku pravu energiju na pozornici, na koju
sam gotovo zaboravio otkako sam prestao igrati u kazalištima.
Pjevam, dakako, i zato da mi prođe vrijeme.

Arsenov arsenik u meni

Svih ovih mjeseci Arsenove agonije, često su mi letjele mi-

sli knjemu. I bezobzira na uvijekdelikatneodnosesnjim,jeron
je naprosto takav, moje divljenje prema njemu traje svih ovih
godina neranjivom simpatijom, zapravo - pravom Ijubavlju.
Upoznali smo se u Gospiću, gdje sam došao posjetiti svoju tet-
ku Sofiju. Bio sam treći razred gimnazije i Arsen mi je već tada
bio najznačajniji pjevač-kantautor. Znao sam da on služi vojsku
u Gospiću i čuo sam da svake večeri pjeva na terasi doma JNA.
Kad sam ušao na terasu, ugledao sam ga za stolom blizu Ijetne
pozornice. Bio je okružen nekim mladim djevojkama („Nije da
se hvalim, ali bilo je toga", rekao bi on). Stajao sam tako neko
vrijeme, pušio svoju cigaretu i gledao ga. Pogledao je i on me-
ne. Mahnuo mi je rukom da dođem do stola, a zatim mi rekao
da sjednem do njega. Pitao me je otkuda sam, što radim u Go-
spiću, volim li Brela i koji mi je naš pjesnik najdraži. Rekao sam
da sam iz Vinkovaca, da sam ovdje da posjetim tetku, da oboža-
vam Brela i Ujevića, i da bih popio er-konjak. Nasmijao se glasno
zbog moga izbora pića i rekao mi da je uvijek mislio da Slavonci
više vole pravu rakiju nego ova kemijska pića smiješana od al-
kohola i pokvarenih jaja. Zatim je pjevao svoje divne pjesme i
na kraju večeri, prije fajrunta, rekao mi da dođem i sutra.
Došao sam i sutra i svake sljedeće večeri. Pozvao me jed-
nog dana i na popodnevnu predstavu u kinu doma JNA, gdje
je on na ulazu cijepao karte. Bio sam njegov gost, švercao me
je u kino i sjedili smo zajedno u zadnjem redu. U mraku toga
maloga gospićkog kina, sjedeći pored svoga idola, osjećao sam
se važnijim no ikada.„Ovo je sedamnaesti put da gledam Žila i

163
Džima" rekao mi je.„Kapetan ga drži na repertoaru samo zbog
mene", nadodao je. Od te večeri taj Trifoov film je postao i moj
najdraži film. Vjerojatno nisam oborio Arsenov rekord u gleda-
nju toga božanstvenoga filma jer nisam imao svoga kapetana
da mi to omogući, ali sigurno sam ga gledao više od deset puta.
Od te jeseni, počelo je naše druženje koje je naraslo mojim upi-
som na Akademiju i dolaskom u Zagreb.
Prošli smo svašta zajedno. Njegova, na neki način i na-
ša „Ines" krstarila je zaljubljenim dušama. Mnoge smo voljeli,
mnoge su nas voljele, mnogi su se zbog nas zavoljeli, a Ines je
postala sinonim topline, neke vedrine, nedužne zaljubljenosti.
Vjerujem, posredno smo kumovali mnogim brakovima. Miješa-
nima i onima od istoga praga. Nadam se da se ti brakovi nisu
raspali u ovo raspadljivo vrijeme. Pratio sam ga na njegovim
turnejama i Ijudi su nas širom Jugoslavije voljeli gledati zajedno
na sceni, jer su voljeli gledati prijatelje. Zatim su dolazile godine
u kojima smo nošeni različitim obavezama bivali daleko jedan
od drugoga, ali je njegova poezija zauvijek išla sa mnom.
Bio sam otrovan tim opojnim arsenikom, od kojega mi se i
danas vrti u glavi.

Pjevati i zlo ne misliti

Pjevao sam i te tužne '91. godine, iako nije bilo vrijeme za

pjevanje. Pjevao sam pjesmu Neću protiv druga svog. Napisao
sam je u Beogradu uz pomoć mog studenta Filipa Gajića, i prvi
put je izveo na protestnom mitingu u Pionirskom parku, gdje
je dvjestotinjak Ijudi protestiralo protiv bombardiranja Dubrov-
nika. Sa mnom je pjesmu pjevala Mirjana Karanović, a ja sam,
nakon pjesme, još govorio Gundulićeve stihove: Olijepa, o dra-
ga, o slatka slobodo. Samo stotinu metara zračne linije, u tome
času, nekoliko tisuća Ijudi čekalo je prijestolonasljednika Alek-
sandra!
Moja draga prijateljica, ili bolje moja druga sestra, jer po-
bratimstvo, odnosno posestrinstvo naših duša smo davno pre-
poznali i njegovali makar bivali i miljama razdvojeni, Jagoda
Buić, zvala me tih dana u Beograd. Grcajući u suzama molila me
je da nekako nađem vezu s jugoslavenskim generalima i da im
objasnim da se ne može pucati na Dubrovnik.„Eh, moja Jago-

164
da" - govorio sam joj/7/moj glas ovdje, kao uostalom i u drugim
krajevima naše zemlje, ne vrijedi ama baš ništa. Činim jedino
što mogu. Pišem antiratne pjesme i plače mi se kao i tebi. A
da imam bilo kakve veze ili utjecaja na te generale i političare,
smjesta bi ih sve pohapsio. I to u ime demokracije!" Dubrovnik
ne mogu granate srušiti. One će ostati zauvijek uzidane u stare
zidove i tamo svjedočiti o zločinima. Bit će kapija opomene.
Pjesma„Neću protiv druga svog" nije se puštala u Beogra-
du, ali je u Sarajevu i u cijeloj Bosni postala pravi hit. Odjavljivali
su svake večeriTV-dnevniktom pjesmom. Kao da je na neki na-
čin postala opomenom Ijudima koji su se bojali da bi rat mogao
buknuti i u Bosni. Neki su jezaista doživljavali kao svoju himnu.
Činilo se da su Ijudi nespremni na razdvajanje. Još jučer ta raja
bijaše skupa. Radili su; navijali, svetkovali i živjeli u prostoru koji
rađa najduhovitije viceve. Nije se uzalud govorilo: Jebeš zemlju
koja Bosne nema. I stvarno, jebeš takvu zemlju! Oni koji su pu-
cali i ubijali, nisu Ijudi od rime i soneta, bez obzira na to što su
neki i Šekspira prevodili. O njima se ne može pošteno ispričati
ni dobar vic. O njima se može jedino napisati kakva optužnica,
ili neki smrtopis.

Nove stare godine

Odlazio sam u Sarajevo i po dva-tri puta mjesečno, na po-

zive mojih prijatelja Kemala Montena, Davorina Popovića i Veh-
bije Karića. Bila su to tri mušketira iz neke šeher-sarajevske nad-
zemne i nedodirljive stvarnosti, ali Ijudi od korijena. Vehbija je
bio uspješan poslovni čovjek u Sarajevu i vlasnik„Osmice" re-
storana smještenog na jednom od brda oko Sarajeva. Kroz osta-
kljeni zid grad se vidi kao na dlanu i navečer kada se upale svje-
tla u gradu, sve zasvjetluca i grad izgleda kao malo nebo sa svo-
jim reljefom od sjena, tame, iz koje izbijaju, kao oštre vlati trave,
katolički i pravoslavni zvonici i muslimanski minareti. Zureći u
ta svjetla priviđalo mi se kao da sam okrenuo onu malu stakle-
nu kuglu s nebom i zvijezdama naopako, te se sada vidi tam-
noplavo nebo prekriveno zvijezdama. Često sam poslije, kad je
počelo bezočno bombardiranje Sarajeva, sanjao kako plamte te
male kuće-zvijezde i padaju gore u nebo. Umiralo se u visinama,
ubijalo u nizinama. Sarajevo je postajalo važan grad za mene

165
 i moju Lenku. Tu smo prvi put dočekali zajedno Novu godinu.
Točnije, dočekali smo je u Visokom, gdje su nas Arsen i Gabi po-
zvali da malo zajedno pjevamo u nekom disko klubu, koji je or-
ganizirala kćerka moga prijatelja Zaima Muzaferije, koji je igrao
mog prvog filmskog oca u za mene važnom filmu Gravitacija ili
fantastična mladost bankovnog činovnika Borisa Horvata. Zatim
smo pjevali i u Sarajevu. Arsen i Gabi su odsjeli u„Holidej inu", a
ja sam svoju Lenku odveo na planinu. U Sarajevu sam nam ku-
pio i burme u nekoj maloj zlatarnici, kojima ćemo se za nekoliko
mjeseci vjenčati u Beogradu. Vehbija je pripremao za nas stan u
kojem smo trebali stanovati, jer smo najozbiljnije razmišljali da
se preselimo u taj grad, koji nas je privlačio svojom nekom po-
sebnom toplinom. U svim drugim gradovima, priznajem, većje
otpočela Ijudska studen. Ljudi su se prepoznavali po nekoj meni
stranoj toplini. Grijali su se na nekoj svojoj vatri. Sarajevo je, mo-
žda iz slutnje što će se dogoditi, iz odgode te kataklizme, imalo
svoj žar. S Josipom Pejakovićem smo dogovarali nove kazališne
projekte, a s našim mladim prijateljima Bojanom i Dadom ko-
vali opasne umjetničke urote sve dok se ne bi ujutro zatvarale
sarajevske kavane. U to vrijeme sam i snimio televizijski film o
Azemu Vlasiju, koji je bio jedna od prvih javnih kritika Miloše-
vićevog režima. U Sarajevu smo se bili toliko udomaćili da smo
Lenka i ja tamo dočekali i našu sljedeću Novu godinu. Rat je već
uvelike plamtio u Hrvatskoj i dolasci u Bosnu bili su sve teži. Ali
smo ipak dolazili. Odavde smo mogli sate provoditi na telefonu
nazivajući Danila i Luciju i naše prijatelje u Zagreb, Dubrovnik,
Zadar, Split, Pulu, jer su linije iz Beograda s Hrvatskom bile preki-
nute. Samo najuporniji dobivali su ponekad željeni broj satima
čekajući da ih se spoji preko neke mađarske telefonske centrale.
U Sarajevu i Goraždu smo odigrali i našu Majku Hrabrost, koja je
svojim antiratnim angažmanom bila istinski prepoznata. Lenka
je već bila u sedmom mjesecu trudnoće i to joj je bilo jedno od
posljednjih zajedničkih putovanja u taj grad.
Često smo se poslije prisjećali kako su nakon predstave u
Goraždu neki dragi Ijudi s kojima smo razgovarali, a koji su bili
predstavnici sva tri naroda, dakle Muslimani, Srbi i Hrvati, go-
vorili, kako može„svugdje rat da se desi, ali u Goraždu nikada".
Nakon tri mjeseca rat je krenuo baš u Goraždu.Tih posljednjih
mjeseci pred rat u Bosni dolazio sam bez Lenke. Ponekad bi mi
se priključila naša draga prijateljica i Majka Hrabrost - Mirjana

166
Karanović, koja mi je bila iskrena partnerica i na pozornici i u
našim političkim akcijama, od protesta protiv Miloševićevog re-
žima, pa do podrške Anti Markoviću i reformistima.

Valja nama preko barikade

Bila je, čini mi se, subota 4. aprila, kada sam stigao večer-
njim avionom iz Beograda. Kao i obično, Kemal me je dočekao
na aerodromu. Nisam odsjeo u „Osmicama", gdje sam obično
odsjedao, nego u hotelu„Evropa", jer smo sutra navečer Kemo,
Davor i ja trebali imati koncert - promociju mog albuma Neću
protivdruga svog koji je upravo bio izišao u izdanju sarajevskog
„Diskotona" i u Montenovoj produkciji. Na ploči su bile još neke
moje i Kemine pjesme (Borislavova iz Hrvatskog slavuja), i po-
sebno meni draga pjesma Maka Dizdara „Modra rijeka" koju
sam ja recitirao, a Davorin na kraju pjevao.
Otišli smo odmah s aerodroma kod našeg prijatelja Dževa-
da u„Mažestik" na večeru. U jednom trenutku se pojavio Mirza
Delibašić. Sjeojeza susjedni stol s nekim svojim drugarima. la-
ko su to dobro prikrivali, dalo se naslutiti da su se čitavog dana
družili s maliganima, kako se to zna reći. U jednom trenu otišao
sam do njegovog stola. Lijepo smo se zagrlili i poljubili, a onda
me je on privukao bliže i rekao:„Ne daj se, Ines... Hoću na uho
da mi govoriš"
Rekao sam nešto kao, nemoj Mirza, molim te, tu pjesmu
govorim samo na mikrofon i nikako drugačije.„Ali večeras ćeš
je samo meni reći", odgovorio je... I rekao sam je samo njemu,
tiho šapćući Arsenove stihove kao neka kavanska pjevačica. Da,
nije Mirza obična publika! Mirza je bio kapetan nacionalnog
košarkaškog tima, momaka koji su nas u svijetu proslavili više
no itko. Poslije večere i obilnog vina, pošli smo Kemo, Davorin
i ja da malo kockamo u Casino. Sjedili smo dolje u podrumu te
sarajevske kockarnice, malo dobivali, više gubili, kad je netko
odjednom utrčao u bar i povikao da su postavljene barikade
u nekim dijelovima grada, te da se ne možemo nikako probiti
prema centru, odnosno do hotela„Evropa" Kocka je zaista ba-
čena!
Prestali smo kockati, ali smo naručili još vina. Ubrzo smo
izvadili gitare i sve se pretvorilo u žurku koja ipak nekako nije

167
 uspijevala. Glasovi nam bijahu neuvjerljivi.Tužne pjesme odje-
kivale su još tužnije. Smijeh je pucao u zraku. Pogledi zbunjeni,
iako smo se htjeli ohrabriti dobrim raspoloženjem. Ali znali smo
da su vrag i šejtan skupa, ruku pod ruku, kao urotnici odnijeli
šalu.
U zraku se osjećala neka posebna napetost koja je počela
poput nekih laserskih zraka dijeliti prostor toga maloga bara.
Oko četiri ujutro neko je opet došao i rekao da su barikade u
centru uklonjene. To znači, mogli smo poći kućama. Mene je
Kemal ostavio pred hotelom. Ušao sam u sobu, istuširao se i
obukao se ponovo, jer sam u šest u jutro imao dogovor s eki-
pom TV Sarajevo da s onoga našega brda iz„Osmica" snimimo
spot za promociju moga novoga albuma. Točno u šest sišao
sam na recepciju, gdje me je već čekala mala TV ekipa. Obavi-
jestili su me da nažalost ne možemo snimati toga jutra, jer su
barikade postavljene na putu prema„Osmicama" Donio sam iz
sobe litru viskija i naručio za sve hemendegs.
Čudnoje i strano izgledalo to maglovito jutro. Olovno sivo
donosilo je rat u nekoć mirni grad. Znao sam to i osjećao po
svemu.To je neka posebna atmosfera koja se ničim ne da opi-
sati. Odjednom, sve postaje nervozno, kao namjerno uzdrhtala
kamera u ruci pravog filmskog snimatelja. Sliježući ramenima i
ispričavajući se, članovi TV ekipe odlazili su jedan po jedan i na
kraju smo ostali za stolom samo ja i mladi snimatelj čijeg bih se
imena tako rado volio sjetiti. Bio je s Kosova. U Sarajevu je studi-
rao kameru i radio je na televiziji.Tih par sati koje smo zajedno
proveli nekako nas je čudno zbližilo. U jednom trenutku mladić
je predložio da ipak probamo nas dvojica otići do„Osmica", jer
vidi da se magla digla, a možda su i sklonili barikade.„A možda
će nas zbog tebe i propustiti", rekao je. Već dobrano zagrijan vi-
skijem, povjerovao sam mu, prihvatio sam tu smjelu zamisao i
krenuli smo njegovim kolima prema„Osmicama".

Uspinjali smo se strmom cestom koja vodi iz grada i nismo

ni vidjeli da smo bili zapravo jedini auto toga časa na toj cesti.
Odjednom smo ispred sebe na nekih dvadesetak metara, od-
mah iza krivine, ugledali barikade. Bila je to obična neka daska
postavljena na neka drvena postolja, oko koje su stajali naoru-
žani Ijudi. Došli smo polako do njih i jedan je tražio dokumente
od mladog snimatelja. Plašio sam se što će se dogoditi kad vide

168
da je mladić Albanac s Kosova, pa sam odlučio izaći iz auta i po-
kušati objasniti. Nemalo su se iznenadili kad su me vidjeli. Neko
vrijeme stajali su zabezeknuto, čudeći se s kojeg sam neba pao.
Pitali su me kud sam pošao. Taman sam im počeo objašnjavati
kako idemo na„Osmice" da snimimo spot za moj novi album.
„Spot?" pitao je jedan.„Spot", rekoh. Pogledao je prema Saraje-
vu, koje iz te perspektive kao da je bilo lišeno svake napetosti.
Onda se uozbiljio i rekao:„Ma bježi, Rade. Bježi dolje. I pali od-
mah za Beograd."
Nisam otišao za Beograd, iako sam toga dana mogao
uhvatiti jedan od posljednjih aviona koji su letjeli na relaciji Sa-
rajevo-Beograd. Ostao sam u gradu, jer sam nekako osjećao da
moram ostati i pokušati pomoći koliko mogu. Oko 12 sati na-
šao sam se s Bojanom, Dadom i Lošom i otišli smo kod Đure i
Nevene gledati vijesti na televiziji.Tako smo saznali da na tisu-
će Ijudi kreće iz cijele Bosne, autobusima, kamionima i kolima
za Sarajevo. Požurili smo i mi na Trg Republike. Dok smo silazili
dolje, prema trgu, probijali smo se kroz gomile Ijudi koji su ta-
kođer žurili u istom pravcu. Odjednom je neki čovjek dotrčao
i počeo vikati: „Ljudi, ukrali su mi kola. Izbacili me iz auta kao
vreću i otišli."

Tko to ovdje pjeva, tko nišani

Okrenuo sam se i ugledao moga Lošu kako trči natrag u

pravcu Đurine kuće. Za njegovu hipersenzibilnu dušu bilo je to
suviše. Sišli smo doTrga. Sve je izgledalo kao da se snima neki
veliki film. Mase Ijudi su se slijevale sa svih strana. Vijorile su
iznad njihovih glava jugoslavenske zastave iTitove slike. Za ne-
koliko sati trg je bio prepun.Tamo sam vidio Sidrana, Josipa Pe-
jakovića, Dizdarevića, Zdravka GrebuJ druge.Tamo su, naravno,
bili i Kemo i Davorin. Izmjenjivali su se govornici, a sve se više
naroda skupljalo. U jednom trenutku Ijudi su počeli skandirati
moje ime i glasno pjevati moju pjesmu Neću protivdruga svog.
Izašao sam na balkon i počeo nešto govoriti. Znam da sam re-
kao:„Ako netko u svijetu gleda ovo, neka odmah šalje trupe
Ujedinjenih nacija, jer u Bosni počinje rat."
Narod je počeo pjevati moju pjesmu i ja sam pjevao zajed-
no s njima, pokušavajući sebe uvjeriti da to što činimo ima ne-

169
 kog smisla i da možemo spriječiti da se dogodi najgore. Onda
su se odjednom začuli pravi puščani pucnji i narod je uspaniče-
no počeo bježati s trga. Neke podle hulje pucale su u Ijude kao
u glinene golubove. Koja je to hrabrost pucati ugodno zavaljen
na sugrađane s nekog od tih mnogobrojnih prozora, pomislio
sam.
Jedan čovjek u zelenoj jakni pao je ranjen na zemlju. Pala
je krv!
Rat u Bosni je počeo.
U Sarajevu sam ostao dvanaest dana. Svaki dan sam se sa-
stajao s Ijudima koji su očajnički pokušavali spriječiti da se suko-
bi prošire. Počele su i prve granate padati s okolnih brda. Žrtava
je bilo sve više. Grad je preko noći zamračen. Odozgo, vjerojat-
no, izgleda kao crna krpa. Crna posmrtna krpa. U tom mraku
katolički, pravoslavni zvonici i minareti ovijeni su tamom. Sve je
ovijeno tamom. Jedino oči svjetlucaju. Ustrašene oči...
Da je moja Lenka bila uza me, vjerojatno bih ostao i dalje
u gradu, jer konačno sam bio na pravome mjestu kojem sam
pripadao: među nesretnim i bespomoćnim Ijudima. Jednoga
dana Vehbija mi je rekao da ne mogu više ostati u Sarajevu i
da zbog Lenke i naše Mrvice koja je bila na putu svog rođenja
moram izaći izgrada.
Znao sam da je u pravu.

170
3 .
Autobusna Karta - ime
O tome kako je glumačko ime postalo autobusna karta,
tužnim selima, budučim ruševinama i
golobradim ratnicima i paradoksu rata

Uzeo sam svoje stvari i pošao na autobusnu stanicu.Tamo

su stajala tri ili četiri autobusa i oko njih neizmjerno više put-
nika koji su se pošto-poto htjeli ugurati u autobuse. Gužva je
bila neopisiva. lako sam imao kartu u džepu, koju mi je Vehbija
uspio nabaviti, nisam mogao ući u autobus.
Na jednoj kamenoj klupi nedaleko od autobusa sjedila je
mlada žena s djetetom u krilu i samo bespomoćno plakala. Pri-
šao sam joj i bez ijedne riječi pružio joj kartu. Glasno je zajecala,
nekoliko puta zaviknula hvala i uputila se prema autobusu. I si-
gurno ne bih ušao u taj autobus da mi kondukter, koji je slučaj-
no vidio tu scenu što se upravo ispred autobusa dogodila, nije
doviknuo neka samo dođem i ja, jer da ću im sigurno na putu
trebati.
Bila je to jedina varijanta da uđem, jer su i drugi Ijudi od-
mah shvatili što je kondukter mislio i gotovo me ugurali u taj
autobus. Autobus je bio sasvim pun i više ni šibica nije mogla
stati u njega, iako je neki čovjekzadnjim atomima snage poku-
šavao svoju suprugu doslovce ugurati kroz prozor šofera, ko-
jem je prije toga tutnuo u šaku novčanicu od sto maraka.
Bilo je dozlaboga smiješno, iako se nitko nije nasmijao,
gledati kako ona prolazi kroz to prozorsko okno i kako nekim
čudom njene pozamašne obline, uvijajući se kao veliki udavi iz
crtanih filmova, uspijevaju ipak nekako proći i skotrljati se niz
šoferova koljena na pod našeg prepunog autobusa.„Ko to ovde
peva?" pomislio sam. Stajao sam iznad šoferovog sjedišta, čvr-
sto se pridržavajući rukama za naslon njegove stolice, jer su me
Ijudi pri svakom malom kočenju pritiskali i jedva sam uspijevao
da se ne prospem u stranu, zapravo u velika njedra gospođe što
171
 nam je pristigla kroz prozor. U autobusu su bili uglavnom žene,
djeca i stariji Ijudi.
Osjećao sam se kao neki razredni starješina, pokušavajući
svojim savjetima organizirati naše putovanje, ne znajući ni sam
za njegov ishod. Autobus je, valjda zbog nakrcanosti putnika i
prtljage, vraški sporo izlazio iz Sarajeva, tromo, nekako pospa-
no, i činilo se kao da mu se ne žuri, iako se njegovim putnicima
beskrajno žurilo. Dok smo prolazili kroz dijelove grada, bio je
tu još uobičajeni žamor, no kad smo krenuli uzbrdo, kroz ne-
ka mala sela, proplanke i visoke borove, najednom je autobus
utihnuo.
Čuo se samo zlokobni zvuk dotrajalih kočnica i potmula
stenjanja putnika kad bi svojim tijelima udarali jedni druge u
oštrijim krivinama. Ja sam u desnoj krivini trpio udarce želje-
znog šoferova sjedala, ali u lijevoj sam zato imao sasvim udob-
ne i meke amortizere, te sam u sebi gotovo zahvaljivao šoferu
što je kroz svoj prozor pripustio debeljuškastu gospođu da nas
štiti svojim oblinama.
Zatim su se počele izmjenjivati barikade. Zaustavljali su
nas čas Muslimani, čas Srbi. Od sela do sela. Jedni su nas ispra-
ćali samilosnim pogledima, a drugi hladnim i gotovo neprija-
teljskim. Prolazeći kroz ta bosanska malena sela, mislio sam što
će se događati ako pravi, veliki rat bukne na ovim prostorima,
gdje su Ijudi živjeli jedni uz druge, i čiji su životi isprepleteni za-
mršenim vezama. Redale su se slike iz Andrićevih romana, koji
su, eto, opet zaživjeli svojim starim životima pred našim očima.
U jednom su selu neke žene, suosjećajući s ovim ukletim
autobusom što prolazi kroz njihova dvorišta, zabrinuto vrtje-
le glavama. Uzdišući nam mašu i krste se s tri prsta. U drugom
nekom selu, slične žene, isto tako u crno odjevene, gledaju nas
hladno, ispod svojih marama, skupljajući suho granje oko svo-
jih okućnica. Muškaraca nema! Kao da su netragom nestali.
Promatraju li nas skriveni iza svojih spuštenih zavjesa ili su
već u borove šume otišli?
Prolazeći kroz jedno muslimansko selo, susreće nas i zau-
stavlja grupa podivljalih mladića, gotovo djece. Bilo ih je oko
dvadesetak i mnogi su držali prave puške u rukama. Dočeka-
li su nas iza jedne oštre krivine kad je autobus morao dobro
usporiti. Istrčali su ispred autobusa, glasno vičući šoferu da

172
otvara vrata. Žene su počele vrištati, djeca plakati, a izvana su
se čule psovke.
Ono što se sljedeče minute dogodilo, zapravo je na neki
način paradoks tog užasnog rata, koji će uskoro ovom zemljom
prohujati. Opisujem tu zgodu, opet, kao scenu iz nekoga filma.
Među mladićima, od kojih neki nisu imali više od dvanaest ili
trinaest godina, izdvajao se jedan koji je bio otprilike dvadese-
togodišnjak. U rukama je držao automatsku pušku, a na glavi
zavezanu crnu maramu preko čela. Podsjećao je na Silvestera
Stalonea iz jednog od njegovih filmskih nastavaka o Rambu.
Žile na vratu su mu se napinjale dok je iz sveg glasa divlje vi-
kao:„Otvarajte ta vrata, majku vam vašu četničku! Bježite, je li?
Bježite?"
U autobusu plač i vriska. Zatim šofer otvara vrata. Samo-
zvani Rambo ispred vrata usmjerava svoj automat prema Iju-
dima, još uvijek glasno vičući. Zatim spazi mene u mom crnom
šeširu. Iste sekunde mu se lice razvuče u široki i ozareni osmi-
jeh.„Đe si, legendo?" reče i viknu svojim dječacima-vojnicima:
„Maknite se, Ijudi. Rade Šerbedžija je unutra. Puštaj ovaj auto-
bus! Neka čovjek putuje."
Da, putujem.
Putujem, pomislih. Uvijek sam putovao. I putovat ću.
Što dalje da bih bio bliže sebi i drugima.

173
4 .
Beograd
O potkrovlju jedne Ijubavi, strategiji samoće i bliskosti, os-
nivanju kazališta s Ljubom Tadićem i jednoj trijeznoj novem
barskoj noći u Vranju

Ona me uči Beogradom drugačije hodati. Sve one godine

koje sam provodio u tome gradu, nakratko dolazeći, poslom ili
privatno, nisu u meni ostavljale ništa više osim dopola ispunje-
nog srca, nekom opijenom noći, nekom znatiželjom ili ponekad
nekom zalutalom strašću, što se u meni slagala poput opasno
nategnute strune, koja je prijetila da se jednoga dana raspukne
u tisuće neuhvatljivih niti.
Proljeća '91. godine, ona me uči Beogradom drugačije ho-
dati. Već sam gotovo godinu dana stanovnik u njenom malom
potkrovlju, u kome zaljubljeno i radoznalo ispitujemo sve naše
posebnosti. Ona ponekad kuha, ja prvi put u životu perem su-
đe. I uopće moj muški ego puca po svim šavovima.
Njeno-naše potkrovlje je u blizini Kalenić pijace, odakle
joj svakoga jutra donosim svjež burek, voće, povrće i obave-
zno neku ružu ili običan struk nekog poljskoga cvijeća. Ona voli
jednostavne stvari i veseli se sitnicama. Usput, odabirem kafiće
u kojima bih trebao piti jutarnju kavu. Pronalazim brijača, oda-
birem trafiku u kojoj ću kupovati novine.
Izabirem društvo s kojima igram nogomet, ali fale mi moji
dečki iz Podsuseda i klapa Tifanija, hakl tekme utorkom i pet-
kom u Domu sportova i moji dečki sa Šalate: Beli, Nikica, Šime,
Boro, Kićo, Franci, Bigo, Panta, lvo,Tonći, Kocka...
Uspijevam ipak organizirati dobar tenis zahvaljujući prija-
telju Goranu Bubnju i na taj način još uvijek propisno znojim
svoje tijelo i zadržavam mu proces starenja. Dakle, upoznajem
Beograd onako kako ga nisam znao i gdje mi se nije nadao.To
je moja strategija usvajanja mirisa i prostora. Uhvatim sebe ne-
kim trećim okom, nekim objektivom i pomislim da se, u tim op-
174
hodnjama, ponašam kao stranac iz nekog francuskog filma koji
se nalazi u ilegali.
I dok sve to činim, mislim, dok hodam Beogradom, ispi-
tujući njegove posebnosti u koje pokušavam smjestiti svoju
poprilično drugačiju prirodu, slike moga staroga grada putuju
zajedno sa mnom kao neka vječna mora, rasuti teret porijekla,
uteg i težina, čega se nikada neću moći osloboditi.Tek kada se
pojavi ona, sve se odjednom raspline i odleti u oblak iznad na-
ših glava.Tada, sasvim bezbrižno, čvrsto stegnutih ruku, plovi-
mo, usprkos nezahvalnu dobu, našim snovima.

Kao ruža sa dva smiješna trna...

Kazalište, od kojega sam se poprilično umorio, počelo me

je ponovo zanimati, u većem dijelu i zato što je ona kazališni
režiser.Tako sam, zajedno s prijateljem Ljubom Tadićem, osno-
vao Prvo privatno pozorište (PPP) u zemlji. Dali smo mu ime PPP,
a na pitanje što je PPP, u temeljnom programu smo odgovorili,
odnosno napisali: To je preduzeće. To je pozorišno preduzeće. To
je preduzećeza pozorišne poslove. Privatno Prijateljsko Preduzeće.
To je Ponovno Poziv Prijateljima. To je Pristojno Pisca Platiti. Po-
novno Prostor Prepoznati. Pokušati Pa (makar) Propasti. P... P... P...
predizlazaknapozornicu. LjubaTadić i ja, kao osnivači tog kaza-
lišta, pokušali smo, dakle, napraviti „pozorište prema sopstve-
noj snazi, veštini i ukusu", želeći, naravno, raditi dobre i zanimlji-
ve predstave i okupiti sve Ijude dobre volje, glumce, redatelje,
pisce, scenografe, muzičare... i to kazalište bilo je bez krova nad
glavom, niti mu je bilo stalo da se jeftino skući, udomi (kako bi
u Zagrebu rekli), već da putuje sa svojim predstavama od mje-
sta do mjesta, gdje nas već budu htjeli. Stoga i nije slučajno da
je prva predstava PPP-a bila Brehtova Majka Hrabrost.
I Ljuba je, kao i Lenka i ja, bio iskreno zabrinut političkim
događajima u zemlji, koji su prijetili da izrastu u ozbiljne i prave
ratne sukobe. Intelektualne jezgre svih naših nacionalnih cen-
tara počele su bezrezervno podržavati svoje političke lidere i
zaista su bili rijetki oni pojedinci koji su se usprotivili takvom
scenariju raspleta jugoslavenske krize i koji su pokušavali svo-
jim dobrim energijama umanjiti opasne političke napetosti me-
đu narodima Jugoslavije.Tužno mi je bilo gledati neke dojučer

175
intimne prijatelje i gotovo istomišljenike kako preko noći ras-
prodaju dijelove svoje duše zanosnom đavolu nacionalizma. Pa
čak ako bi i priznali da je Slobodan Milošević nesretan izbor za
srpski narod, koji će ga povesti i koji ga je već vodio u propast,
Dobrica Ćosić je bio ikona u koju se nije smjelo dirati. Kao da je
taj godinama zaštitni znak srpske književnosti i bard srpskog
disidentstva imao neki skriveni put do samog središta svakog
„osviještenog nacionalnog bića". Za mene je uvijek bio ono što
zapravo i jest: običan nacionalist, osrednji književnik i jedan od
najvećih, ako ne i najveći krivac za buđenje srpskoga šovini-
zma. Nije li taj gospodin godinama trabunjao i pisao o potrebi
jedinstva srpskoga bića i o granicama Srbije unutar Jugoslavije
„svi Srbi u jednoj državi", koje se trebaju braniti gdje ma i jedan
Srbin ima svoje ognjište? Upravo ta njegova zanosna srpska li-
terarna truba za mene je već godinama predstavljala jedan od
najopasnijih ponora koji je morao iznjedriti, jednoga dana, tu
opasnu rijeku ponornicu, koja je svojom silinom razbila neke
tople obale koje su ovi narodi, s mukom, godinama gradili.

Jedna trijezna„novembarska" noć...

Sreo sam toga gospodina u malenom vranjskom pozoriš-

tu, koje je proslavljalo neku, za njih važnu, godišnjicu postoja-
nja. Ni sam ne znam kako sam se zatekao na toj svečanosti. Da
nije bilo proljeće, pomislio bih da je to još jedna pijana novem-
barska noć. A možda je i bila. Toplo je, a opet studeno. Usred
dana.osjeća se noć. Mrak. Biloje to proljećey91. i ja sam snimao
film u tom dijelu zemlje. Nečista krv Bore Stankovića je dobra
literatura i još bolja filmska priča. Doduše, moj pokušaj da od te
teme napravimo jednu suvremenu filmsku priču, za koju je Bo-
rislav napisao više nego dobar scenarij, nažalost je propao, jer
ni režiser a još manje producenti, nisu prepoznali pravi suvre-
meni filmski rukopis, nego su se vratili na prvotni scenarij, koji
je kasnije i urodio filmom sa sasvim očekivanim prosječnim re-
zultatom, ali i medijskim spekulacijama s kim sam igrao u tom
filmu, koja je, eto, završila kaojoš jedna prozivka ili potjernica ili
hajka, ne znam što već to može biti.
Dakle, govorio sam te večeri u Vranju Krležu i Njegov ob-
račun s nama, okružen srpskim trubama i provincijalnom eli-

176
tom maloga grada s juga Srbije, među kojom se, kao najveći
planinski vrh svih nacionalnih ponosa, šepurio u prvome redu
gospodin Dobrica Ćosić sa svojom sasvim čudnom gospođom
suprugom. Ćitava ta večer s mojim Krležom bila je joneskovski
apsurdna i valjalo ju je samo spomenuti, zbog činjenice da sam
imao priliku da te večeri, u mome carstvu, koje sam odredio
Krležinim riječima što sam ih te večeri izgovarao, upravo njega,
to jest Dobricu Ćosića, označim kao tog„našeg doktora i estetu
koji našu zemlju Ijepotom vječnom štiti od blata, mesa, grijeha i
svih taštih zala" i koji i danas„nad otvorenim grobom gdje žrtva
najnovija je pala", ponovo igra„rolu čuvara, naših plavih ideala",
a pojam prave Ijepote za„toga literarnog troglodita", nadgrob-
na je, dakako, šala.
Krležine riječi i moja interpretacija učinili su te večeri, da se
„bard srpske književnosti" i ikona„srpskoga nacionalizma" osje-
ti načas neugodno. Ne samo zbog moje tako očite agresivnosti,
koliko zbog siline i britkosti Krležinih rečenica, čije opojne vr-
hunce (znao je on i osjećao to), nikada nije i neće doseći.
Bila je to jedna od mojih malih pobjeda, koja nikome, iz-
gleda, osim meni, nije gotovo ništa značila, ali koja se svojim
sitnim zrncima intelektualne hrabrosti slijevala u tako potreb-
nu duhovnu energiju kojom sam se tih godina branio od zlog
vremena.

177
5 .
Majka Hrabrost
O Miri Karanović, probama hrabrosti, kazališnom uskličniku,
Stani majci bezstana, majkama na premijeri, Brehtu,
beogradskim odjecima i otvorenom i trajnom pitanju...

U toj i takvoj atmosferi Majka Hrabrost je bio naš uskličnik

nad tim ostrašćenim i neumnim glavama. Ali i dio naše vlastite
građanske hrabrosti i morala. Imali smo i najpogodniju glumi-
cu za tu zahtjevnu ulogu. Mirjanu Karanović. Uvijek sam mislio
da je kod podjele uloga vrlo važno, ako ne i presudno, pronaći
glumca ili glumicu koji svojim senzibilitetom, ali i nekom osob-
nom karizmom, najviše nalikuju ulozi koju želimo oživjeti. Mira
Karanović je bila uistinu prava Majka Hrabrost naše generacije i
toga našega vremena. Bila je hrabrost sama i zajedno s Ljubom
Tadićem, Branislavom Lečićem i još nekim hrabrim Ijudima be-
ogradskog teatra, održavala dostojanstvo naše profesije pred
tim silnim i opasnim vremenima.
U to vrijeme smo se zaista intenzivno družili. Igrali smo na-
šu Virdžiniju Vulf, hodali po protestnim mitinzima, pjevali za-
jedno moju pjesmu Neću protiv druga svoga, odlazili gotovo
svakoga mjeseca u Sarajevo gdje smo na„Osmicama" zajedno
s našim prijateljima Davorinom, Kemom, Josipom, Vehbijom
i drugima, pokušavali ublažiti agresivnosti koje su prijetile da
prerastu u ratne sukobe.
Lenka je brzo došla do sjajne ideje da Majku Hrabrost jed-
nom smjelom adaptacijom učini aktualnom na ovim našim
prostorima. Borislav nam je napisao međučin u koji je ubacio
Bertolda Brechta, Helenu Vajgel iValtera Benjamina kaostvarne
likove te drame. Bila je to naša čudna, granicama razdijeljena
kazališna suradnja, dramaturgija preko telefona i faksova, koju
ćemo obnoviti tek kroz osnivanje kazališta„Uliks"
Odabrani su i songovi naših najboljih rokenrol sastava.
I dobili smo strašno aktualnu i živu predstavu. Moram reći da
178
sam, šetajući po pozornici u kožnom kaputu i s kapom na glavi,
a usput svirajući tiho na usnoj harmonici, osjećao tu predstavu
kao nešto apsolutno najvažnije što sam ikada radio u umjet-
nosti.
Jer ta predstava je bila više od predstave same. Ona je bila
antiratna trublja. Krik. Ona je bila rukavica bačena u bezobraz
vlasti. Ona je u to vrijeme zaista bila vid građanske hrabrosti. I
mi, koji smo je činili, osjećali smo, bez obzira na rizik, koliko je
hrabrost važna za mozak, srce, za dodir.
Asvirao sam, igrajući Brehta, na usnoj harmonici...p/av7ga-
lebimora,pričaju samotnepriče... klape„Maestral" iz Dubrovnika.
Svirao sam samoće Bertolda Brehta, njegova prognanička osvr-
tanja, šetnje po danskom otoku Finen, njegove dokove, barke,
bijeg pred nacistima u Švedsku na novi otok, ovaj put Lidinge
(gdje je i završio svoju Majku Hrabrost) pa Finsku, Sovjetski Sa-
vez i, kao što će se i meni dogoditi, u SAD (gdje ovo sada pišem)
u našoj hrabroj predstavi, a nisam mogao odletjeti u Dubrovnik
da kao Hamlet branim najsvjetliju pozornicu naših života. Bijah
zarobljen pustinjom oko sebe. I neprobojnim zidovima.
Probe za našu predstavu imali smo u Obrenovcu, gradu
koji je udaljen od Beograda pedesetak kilometara. Svakoga da-
na autobus nas je odvozio do Obrenovca i navečer kasno vra-
ćao za Beograd. Rat je već uvelike divljao Hrvatskom i svakim
danom činio tu jesen i zimu hladnijom no ikad. Tlo mi se sve
više izmicalo ispod nogu i osjećao sam se sigurnim jedino još
u našem potkrovlju i na sceni na kojoj sam se pretvarao svake
večeri u Bertolda Brehta duboko proživljavajući njegove izbje-
gličke samoće.
Moja rođena Majka Hrabrost selila se od stana do stana. A i
zvala se Stana! Kad god bih vidio svoju rođenu majku kao izbje-
glicu u nekoć glavnom gradu SFRJ, činilo mi se da među dlano-
vima nosi onu istu sobu koju sam, ne misleći da će se ovo do-
goditi, opisao u pjesmi (objavljena je u knjizi Crno-Crveno 789.
godine u Zagrebu, pod brojem 23, koji su Danilo i Lucija izvukli
u redosljedu brojeva od 1 do 36 iz Krležina šešira); u toj mojoj
rulet pjesmi crvenim slovima otisnuto je: Usobi moje majkejoš
mirišu dunje/ u nje se skupljaju pčele/ na medene ruke/ i majka
spretno za njih košnicu plete/još kao dijete opazih taj majčin dar/
milodar za drugoga/ i premda/ nikada nije čitala Ujeviča/ moje

179
majke kuća/puna slatkog nemira/ miriše žutim dunjama/pobra-
timstva lica iz svemira.
O, bože dragi, kuća je... kuća, gdje joj je kuća, ali, eto, ni mo-
ja knjiga, ta crno-crvena rulet igra 36 pjesama + nulta pjesma +
prozni zapisi izbačena je, kako mi rekoše prijatelji koji su mejoš
uvijek poznavali, iz knjižara. A papir je baš bio lijep. I otmjen! I
korice su bile tvrde.
Uopće, bilo je to vrijeme u kojem su hrabrosti pojedinaca
bile rijetkost, a i kad bi se događale, pripisivane su im sulude
konotacije. No, ne bi se moglo reći da u Beogradu toga vreme-
na nije bilo hrabrih i odvažnih Ijudi oko nas. Bilo ih je mnogo,
ali glasnije su bile huškačke ratne trube koje su se orile Srbijom
tih tužnih, ratnih, Ćosićevo-Miloševićevih devedeset i prvih i još
nekih godina.

Kišni IjudL.

Kiša je lila čitavog dana, toga decembra, kad smo krenuli

našim autobusom za Obrenovac. Ja sam obično sjedio sa svo-
jim dragim prijateljem Petrom Kraljem, kome se čitav život di-
vim i kao glumcu i kao čovjeku. Ima neke sličnosti između njega
i velikog hrvatskog glumca Pere Kvrgića. Obojica su neodoljivi
glumci i veliki, izuzetni Ijudi.
Dakle, lila je ta kiša kao iz kabla kad smo stigli u Obrenovac.
Sablasna tišina, koja je vladala čitavim gradom, činila ga je pot-
puno vanvremenskim i nestvarnim. Zatim smo, kroz ono blato
i kišu, stigli napokon do Doma kulture u Obrenovcu, gdje smo
trebali odigrati našu generalnu predstavu te večeri. Ali nismo
mogli prići zgradi jer je čitav put ispred doma kulture bio bloki-
ran policijom i ženama obučenim u crno. Kada smo se napokon
uspjeli nekako probiti i parkirati što smo bliže mogli, shvatili
smo što se zapravo događa.
Majke Obrenovca probile su se u zgradu, naš teatar, i na
neki način ga okupirale. Njihov protestni miting je bio u toku i
one su ga održavale upravo u našoj scenografiji. Ne znam što se
dogodilo na premijeri u Cirihu kad je prvi put izvedena Majka
Hrabrost, što s njemačkom premijerom 1949. u„DeutscesThea-
ter" u Istočnom Berlinu i 1951. s pariškom premijerom u„Thea-
tre National Populaire" ali ne vjerujem da je po iskrenosti i gdje

180
bilo kao u Obrenovcu, u toj kišnoj noći, nekako rasplakanoj...
Protestirale su žene kao i Brehtova Majka Hrabrost protiv slanja
njihove djece u vojsku i vraćanja mnogih od njih u drvenim ili
limenim sanducima.
Srpski mediji su krajnje cinično izjavljivali da Srbija nije u
ratu i da se njih ti sukobi u Hrvatskoj ne tiču. A noćima je voj-
na policija hapsila neke mladiće koji su se skrivali po kućama i
trpala ih u vojne kamione kojima su ih odvozili negdje na ra-
tišta Slavonije, Like ili Dalmacije. Zastrašujuća podudarnost sa
scenama iz Brechtove Majke Hrabrost bila je naša najokrutnija
stvarnost. Miloševićev režim, u nedostatku„topovskoga mesa"
produžio je vojni rok tadašnjim vojnim obveznicima za tri mje-
seca i upravo su mnogi od tih nevinih mladića bez svoje volje
suludo poginuli na nekim hladnim ratištima u ratovima u koje
nisu svojom voljom otišli.
Ušli smo u salu i pomiješali se s tim uplakanim majkama
koje su se smjenjivale na pozornici, optužujući srbijansku vlast
i tražeći da se njihovi sinovi ne šalju U taj brutalni i apsurdni rat.
Njihovi pokisli, mokri kaputi, isparavali su kovitlace pare pod
reflektorima. Osjećao se miris znoja, miris očaja, koji se miješao
s njihovim toplim suzama čineći od cijele sale jednu veliku mr-
tvačnicu, kojom su sablasno odjekivala imena mrtvih dvadese-
togodišnjaka, koja su se čitala preko užasno glasnog i podivlja-
log razglasa. Bila je to zastrašujuća predstava Majke Hrabrost,
kakvu ni Bertold Breht, niti bilo tko na svijetu ne može ispisati
vjerodostojnije nego što je to učinila ta maglena, crna i vlažna
zimska predbožićna večer u Obrenovcu decembra 1991.

Beogradski odjeci

Predstava jeza pardana odigrana kao premijera u beograd-

skom Domuomladine, čija je rokerska scena savršeno odgovara-
la našoj provokativnoj i oštroj predstavi. U predstavi su songo-
ve, uz Zorana Erića i Đorđa Petrovića, skladali Vlatko Stefanovski,
Milan Mladenović - Ekatarina Velika, Bora Đordević - Riblja Čor-
ba, ponešto i ja na usnoj harmonici, tako da je ta tragedija imala
i žestinu ritma. Mnogi kazališni kritičari su nas podržali, unatoč
ukusu svojih glavnih uredništava. Naslovi su, sjećam se, bili: Te-
atar između rata i nesigurnog mira, Brehtovi raporti sa fronta, Vre-

181
me za plemenitost, Hrabrost u kukavno vreme, Brehtov odgovor
našem vremenu, Breht našeg doba, Potreba za krikom... Mira Ka-
ranović je bila velićanstvena, ali i Nebojša Dugalić, Bojan Zirović,
Ina Gogulova, Petar Kralj, Žika Milenković, Nađa Sekulić, Milutin
Butković, Nenad Gvozdenović, pa i oni koji su igrali u Borisla-
vljevom dijelu uz mene i već navedene - Branka Petrič, Ivana
Mihajlović, Nikola Đuričko. Predstavu smo odigrali dvadesetak
puta u Beogradu, a zatim dobili poziv da dođemo u Sarajevo i
Goražde. Nikada neću zaboraviti to oduševljenje kojim su nas
dočekali i ispratili Ijudi iz Bosne. Bilo je to zastrašujuće priznanje
predstavi i njenoj hrabrosti. Aplauz koji se u Sarajevu pretvorio
u prave ovacije nije bio samo aplauz glumcima i režiji. Bio je to
očajnički poziv za pomoć. Udarajući dlanom o dlan, Ijudi su do-
zivali svijet da shvati opasnost koja prijeti da u najskorije vrijeme
uništi i razori Bosnu.

Otvoreno i trajno pitanje...

Često se pitam jesu li umjetnici bivše Jugoslavije mogli

nešto više učiniti da spriječe krvavi rat? I ne samo umjetnici. Još
više, javni radnici. Poznati pravnici, profesori... Mišljenja sam da
smo mogli i trebali više učiniti. I danas, nakon svega, mislim da
je naša krivica velika, bez obzira na to što spadam u one koji
su svim srcem pokušavali zaustaviti rat. Znam, znam i znam i
znam... znam da nismo učinili dovoljno da bismo spasili narode
od njihovih velikih i malih i tko zna kojih poganih sinova... znam
i znam i znam. Bili smo razočarani i samoljubivi pojedinci koji
su se izgubili u svojim vlastitim nesrećama. A za stvarnu akci-
ju treba smjelo srce i luda hrabrost. Možda su se i visoki zidovi
Dubrovnika mogli i trebali preskočiti, bez obzira na to što nas
je tamočekalo.
Majka Hrabrost je to činila.
Znam, trebalo je... više...

182
6.
Koraci mimo tračnica
O potrazi za štitom, Goranu K., gradu koji je mirisao na
barut, osluškivanju Mrvice i jednom spasonosnom pozivu
Radka Poliča

Vraćam se kući, zapravo u stan gdje je Lenka stanovala, u

ulici Filipa Kljaića br. 32, skroman ali topao prostor, naš prag.Taj
stan imao je nešto od Kiševe mansarde, uvjerljivo i poticajno.
Iza nas je već nekoliko mjeseci svadba u foajeu kazališta na dan
kad je Slovenija ustala na noge, bačena riža na Savskom vencu,
muzika i zdravice.Tu smo, u tom tihom dijelu Beograda, sasvim
nježno brisali uspomene, naravno, ne bez bola, ali gotovo uz-
višeno. Ovo je, dakle, novi početak. Sve se oko mene raspada.
Moji snovi, moja zemlja. Sve, kako čujem u kavani, na ulici, ide u
pičku materinu. Nitko se, ili malo tko, pita koja je to majka. Čime
se obraniti? Čime obraniti, othraniti svoj početak? Sve što je na-
pravljeno, iz ove ili one strane, okrenulo se protiv mene. Moje
umjetničko djelo, moje umjetničko biće, bačeno je na buvljak i
njime se maše kao razlogom. O, da!Tad mi opet Arsenova pje-
sma pada na pamet: tko stoji iza mene?
Penjući se uz te stepenice do mansarde, neprestano po-
navljam: moja, moja... među očima između prstiju/prstenom na-
pokon/ moja i miljama od mene / na nekoj bolivijskoj visoravni/
začeta u sivo-bijelim jutrima la paza/ i ranjiva i plaha i opasna/
nadnaravna snaga što me opasala/ moja kristalna suza među
trepavicama/ koju samo ja prepoznajem među kapima kiše/ovog
prolječa... Kad bih otvorio vrata, gledajući je na ležaju, više od
ikojeg stiha, jednostavno... bila je Ijepša no ikada! Njena tamna
koža zategnuta preko trbuha, kao bakrenasta polukugla moga
svemira, kao najnježnije obline nekog živoga bubnja iz kojeg
se povremeno pravilnim otkucajima srca javljala naša malena
djevojčica kojoj smo, braneći se našim samoćama pred vihor-
nim vremenima, već i ime odredili. Nina! Ni-na. Ime, kad se oko
183
nas zlo probudilo, to ime posuđeno je od uspavanke, za uspa-
vanku, da nas ritam jednog imena uspavljuje u našim nemirnim
snovima.
Nina je bila željno čekana te ratne godine usred Beograda,
grada u kojem sam preskakao prepone da stignem do nekih
sigurnijih luka.

Proljeće u Beogradu

Mjesec je maj. Godina '92. Bila je to godina koja će po

m nogo čemu ostati upamćena, i koja je svojom bešćutnošću
iskopala duboke, opominjujuće godove na stablu naših života.
Proljeće u Beogradu, koje je inače uvijek bilo zaštitni znak toga
grada, potamnilo je od dimnoga baruta kojeg su donosili na
svojim vojnim šinjelima ratnici novih balkanskih ratova. Dola-
zili su, različita raspoloženja, često podijeljenog oduševljenja, i
oni koji su dobrovoljno išli u vojne pohode i oni koji su bili u rat
tjerani da ispunjavaju svoje vojne obveze, a koji su najčešće bili
vraćani u limenim sanducima na kojima je nečijom drhtavom
rukom, jedva vidljivo, bilo ispisano ime i prezime i godina rođe-
nja. Godište 1971. bilo je učestalo na tim rukopisima smrti.
Napisao sam pjesmu „Goran K." Što sam drugo mogao?
Palio sam svijeće, ali dah gomile ih je gasio. A Goran Ka, kako
se danas može vidjeti u mojoj pjesmi koju sam proplakao po
sto puta, dovezen je hladnjačom kombinata „Vrbas" zajedno s
drugima obješenima o željezne kuke,„od svih prispjelih u voj-
nomedicinskoj mrtvačnici Beograda" bio je„najljepši leš dana",
otvorenih očiju, bez tragova krvi, s 36 Šekspirovih soneta, i pao
je od straha, za neke kukavički, bez prostrijela, a vjerujem od
užasa, ili ga je ruka s neba uzela k sebi, prije noža, metka, onako
na prečac, baš kako je i bilo primjereno„ratniku" koji sa soneti-
ma ide među nahuškane zvijeri...
Tih dana sam se kretao po Beogradu, gledajući te hladnja-
če mesnog kombinata, gotovo u ilegali. Izbjegavao sam javna
mjesta, a kada bih morao proći kojom od glavnih ulica, spušte-
ne glave, pravio sam se odsutnim, da ne bih gledao namrštena
lica prolaznika. Bio sam opet na nekoj imaginarnoj optuženič-
koj klupi, na nekom javnom procesu gdje mi se sudi, u nekoj
sudnici koja je pod otvorenim nebom, koja je daleko, a opet,

184
tako prokleto blizu. Koga god bih sreo bio je porotnik. Ne govo-
rim ovo zbog važnosti moje pojave, moje nekakve misije, nego
stoga što sam i sam bio ulovljen u optužnicu koja je, izgleda,
bila sastavljena od golog raspada, od onog materijala koji je
istrošio Ijudske nade, ili slabašna nečija uvjerenja koja su se ras-
plamsala u trenutačnoj zabludi moći.

Zloguka jeka jedne dobre volje

Moj sarajevski istup oštro su osudili i pripisali još jednom

dokazu o mome izdajništvu. Zvanični Beograd je u svojim TV
vijestima, prikazujući nemire u Sarajevu, gdje se više od stoti-
nu tisuća Ijudi skupilo na glavnome gradskom trgu želeći oku-
pljanjem zaustaviti rat koji je tako opasno prijetio da će početi
svojim krvavim galopom, i gdje sam i ja bio sudionik skupa, iz-
vijestio građane Jugoslavije, da je, izgleda, R. Š. odabrao stranu
kojoj će se prikloniti, a ta strana R. Š. je, ni manje ni više, ni lijevo
ni desno, nego strana, gle izdajice! - muslimanska!
Zvanični Zagrebje u svojimTVvijestima objavio istu repor-
tažu (bez tona, naravno), objašnjavajući Hrvatima i Hrvaticama,
ali i građanima Hrvatske, da je to, izgleda, posljednji pokušaj R.
Š. da spasi Jugoslaviju.
A ja sam govorio pred tim Ijudima, jer su me oni tražili da
govorim, pjevajući moju pjesmu Neću protiv druga svog, koja
je postala himna tih mjeseci u Bosni i koja je bila poruka svim
Ijudima da ne srljaju u taj bratoubilački rat. Nisam, naravno, za-
govarao nikakvu Jugoslaviju, jer mi je već mjesecima bilo jasno
da je ona zauvijek nestala iz korita rijeka kojima je plivala, iako
nikada neće presušiti u mome srcu kao moja istinska domovi-
na, koju imam pravo voljeti sjećanjem, kao što se vole neki dra-
gi Ijudi koji su nas bez povratks, zauvijek, napustili.
I sam sam dobrano pridonio toj hajci na mene, jer sam u
izravnom intervjuu na beogradskom Radiju B92 rekao sve što
mislim o agresiji na Dubrovnik, o općenitoj besmislenosti ovog
„našega rata" i o najnovijem napadu na Sarajevo.
Klonio sam se, kažem, tih dana, javnih izlazaka i samo bi-
smo u sumrak„nas troje" odlazili kod naših prijatelja Nene i Ži-
vojina Pavlovića ili kod Snežane i LjubeTadića, ili kod Dragolju-
ba i Alise. Alisa Stojanović nam je bila uz Borislava i vjenčana

185
kuma i na neki način naša beogradska ilegalna veza sa svim
onim dobrohotnim Ijudima koji su bili podjednako ogorčeni
Miloševićevom diktaturom u Srbiji.
Grad je mirisao na barut i vrebali su pakleni stražari iz mno-
gih sokaka. Štiteći našu intimu, prislanjao sam uho na bakrena-
stu polukuglu moga svemira milujući njene obline i počinjao
prve priče našoj maloj „Mrvici" koja ih je, siguran sam, mogla
posve dobro razabrati jer je ponekad ručicama i nožicama po-
tvrđivala moje nježnosti i sva moja obećanja o krajolicima Iju-
bavi i sigurnosti u koje ću je odvesti.

Lenka pripada onoj našoj prvoj pravoj rokenrol generaciji

koja je uspjela iskočiti izjeftine i plitke sentimentalnosti Balka-
na, iako je i dalje bila vezana neraskidivim nitima za tradiciju i
mentalitet. Uz sve moguće osobine koje sam volio u nje, njena
samosvojnost i emancipiranost bila je među najizraženijima.To
se jednostavnije kaže: U svakom trenutku znala je što hoće.
Tako je i njena odluka da ja moram prisustvovati rađanju
Nine bila apsolutno neupitna. Ja sam, naravno, potvrdio tu nje-
nu želju, jer joj ni tada, kao ni dan-danas, nisam mogao odbiti
ni jednu, iako sam se u dubini duše nadao da će nešto iskrsnuti,
neko putovanje ili tako nešto, te da će me spasiti toga događa-
ja. Bilo mi je teško u tome trenutku opisati nelagodu koja me je
obuzimala pri pomisli da ću morati prisustvovati tome obredu.
Ja sam još uvijek bio patrijarhalno odgojen i nekako sam mislio
da je to s rađanjem djeteta stvar žene, i da mi muškarci trebamo
biti negdje podalje, sa strane i da provjerenim ritualima nervo-
zno iščekujemo pijući svoje rakije ili gemište.
Sjećam se da sam neke davne71, čekajući svoga prvoro-
đenog Danila da izađe iz bolnice u kojoj je morao zbog žutice
ostati mjesec dana, propio cijelu našu tadašnju ušteđevinu, ča-
steći svaku noć znano i neznano društvo u kavani-teatru„Jaza-
vac" na uglu Medulićeve i llice, iz koje se svake noći razlijegala
pjesma:
Junak sam iz Likeja...

Spasonosni poziv je došao tih dana od mojih prijatelja

Radka Poliča i Dušana Jovanovića iz Ljubljane. Zvali su me da
dođem par dana na dogovor o velikom Radkovom kazališnom
projektu Kralja Leara u Cankarjevom domu. Jedan od uvjeta da

186
 uopće igra Lear bila je njegova želja da ja igram Gloucestera.
Bio je to dio Radkove prijateljske brige i nježnosti za mene i mo-
ju životnu priču koju je sa zebnjom pratio i pokušavao pronaći
način da mi pomogne. Lenka me je teška srca pustila, ne samo
zbog mogućnosti da dezertiram s poroda koji se svakim danom
bližio, nego i zbog toga što se brinula zbog političke (bolje reći
vojne!) situacije i negativnih energija koje su se svakoga dana
sve više oko mene omotavale.
Odletio sam iz Beograda nekim malim avionom za Graz,
pa iz Graza kombijem za Zagreb. U kombiju nas je bilo samo
par putnika, među kojima se isticao neki Kinez koji me svojom
pojavom u tom malom kombiju i miljama daleko od Kine u ovoj
noći neodoljivo podsjetio na gospodina Vu San Peja. No, umje-
sto s njim, započeo sam razgovor s jednim mladim čovjekom
iz Zagreba koji već par godina radi u Austriji i koji me je saletio
najprije sasvim neobaveznim pitanjima, a zatim smo nekako,
kako smo se bližili Zagrebu, sve više doticali neke političke ak-
tualnosti. U meni je sve više raslo uzbuđenje i dosta sam odsut-
no odgovarao na njegova radoznala pitanja jer mi je pogled
netremice zurio u ovaj mrak koji smo rezali te kišne noći jureći
prema Zagrebu, iz koga su mi pred oči izranjala sve sama po-
znata lica kao u nekoj grozničavoj filmskoj montaži, podcrta-
vajući tako snažno moje emocije koje su mi napinjale pluća do
neizdržljivosti.
Zatim smo počeli ulaziti u Zagreb i ja sam sad već jasno,
kroz kišna stakla, prepoznavao dijelove predgrađa. I mladić je
najednom prestao s pitanjima i sam osjećajući važnosttih emo-
tivnih trenutaka. Obrisao sam vrelim dahom orošeno staklo da
bih bolje vidio„Cementaru" i Nogometno igralište„Slobode" u
Podsusedu, gdje sam nekad svakog ponedjeljka i četvrtka od-
lazio na utakmice. Što li sad misle o meni moji dečki iz Podsu-
seda s kojima sam godinama zajedno igrao nogomet i ispijao
gemište u podsusedskim birtijama? Misle li i oni da sam izdao
Zagreb i Podsused i sve one naše mladosti koje smo zajedno ži-
vjeli? Vjeruju li nacionalistima koji me nazivaju svim pogrdnim
imenima i izmišljaju najmonstruoznije priče o meni?
Kiša sve jače tuče i pretvara se u pravi pljusak te sad već
jedva raspoznajem dijelove ulica koje sam nekada napamet
znao. Evo me u llici. To znam, jer sad sasvim pravo i bez skreta-
nja jurimo glavnom arterijom grada, kojoj sam godinama pro-

187
vjeravao izdržljivost. Zatim skrećemo desno i redaju se ulice,
kojima sklopljenim očima mogu odrediti uglove i dužine. I evo
nas na autobusnom kolodvoru. Naš kombi je stao na jedno tri-
deset metara od osvijetljenog centra autobusnog kolodvora.
Ono što slijedi bilo je poput scene iz nekog filmskog scena-
rija. Sasvim na dnu perona vidi se taksi stanica do koje trebam
stići. No, na polovini puta do taksija, pod najjačim svjetlom, sto-
ji grupa od desetak vojnika obučenih u crne uniforme i naoru-
žanih automatima. Dok uzimam svoje kofere, razmišljam što mi
je činiti i kako ću proći pored tih vojnika u crno obučenih. Najra-
dije bih tog trenutka pojeo svoj crni šešir koga i dalje tvrdogla-
vo nosim na glavi i po kojem sam postao prepoznatljiv kauboj
u svim krajevima bivše Jugoslavije. A onda, mladić na čija sam
pitanja odsutno odgovarao čitavim putem prilazi do mene i ša-
patom mi nudi da me on svojim kolima preveze, pokazujući na
sasvim suprotnu stranu ulice. Sjeli smo bez riječi u njegov auto
kojim me je odvezao do Tomašićeve ulice. Izašao sam iz auta
ispred broja 11. Mladić je otišao. Mahnuo je rukom. Dobri duh?
Tko ga je poslao? Nebo?
Lucija! Lucija!!! Izašla je iztaksija ispred broja 11. Njena pla-
va kosa je zalepršala na vjetru i opila čitavu ulicu svojim poseb-
nim kestenastim sjajem. Zatim me je spazila. Čuo se samo njen
krik od kojega je kiša istog trenutka stala u Zagrebu. Potrčali
smo jedno prema drugome, čvrsto se zagrlili i tako zagrljeni du-
go plakali.„Lucija, Lucija", šaptao sam.„Tata, tatice", vikala je.
Duga je godina dana a da se nismo vidjeli. Naročito ova,
posebna/91. i'92. koja nas je sve skupa kao mlado žito sasjekla,
ostavljajući gnjile otkose na zapuštenim oranicama naših duša.
Moj sin i kćer bili su moja tamnica svih tih dana i noći, i jedini
kadar u filmu mojih snova, koji ni jednog trena nije odlazio s
mog ekrana. Bespomoćnost koja mi je paralizirala čitavo tijelo
i koja me je trostruko starila svake noći, prijetila je da me zau-
vijek zbriše s ove opasne hridi na kojoj sam tog časa živio i čijih
sam se litica grčevito držao.
Te noći, u Zagrebu, nisam zaspao. Čitavu noć smo pričali i
uglavnom se, valjda od neke pretjerane napetosti, smijali. Da-
nilo, Lucija i ja branili smo otok naših sanja i njime plovili kroz
orkansku oluju između zaraćenih obala...

188
7 .
Zajedno roditi
O iskustvu porođaja, blagoslovljenom plodu utrobe - Nini,
mirisu rata, slijepim miševima i revolveru uperenom
ravno u čelo u jednoj beogradskoj kafani

Sutra je došao crni mercedes iz Ljubljane i odveo me kod

mojih prijatelja na dogovor o Kralju Learu. Nakon sastanka, iste
večeri sam se vratio u Zagreb, želeći ponovo biti sa svojom dje-
com, koje sam se do bezumlja zaželio. Planirao sam ostati dan-
dva, i onda se vratiti mojoj Lenki koja me je čekala da zajedno
rodimo Ninu. No, sat ili dva po dolasku u Zagreb, dobio sam po-
ruku, preko Ljubljane, da su Lenki počeli trudovi. Naručio sam
taksi i hitno se uputio za Graz, otkuda sam imao avion za Beo-
grad, oko pet sati popodne.
Putujući prema Grazu, zbrajao sam sate, pokušavajući iz-
računati kada će mi se kćer roditi. Ono što sam do tada znao o
porodima, ukazivalo je na to da bi se Nina mogla roditi za de-
setak sati od početka trudova.To znači, pomislio sam, da ja ne
mogu nikako stići na porod. Bio sarri nekako žalostan, jer bio je
to dio našega zavjeta, a nekako opet i privremeno spašen što
neću morati u sebi razbijati tu svoju tvrdokornu, sentimentalnu
prirodu.
Čekajući avion u Grazu, ispijao sam za barom crno vino i
častio neke Amerikance pićem, vjerujući da je moja Nina rođe-
na. Pravo iznenađenje me je čekalo na beogradskom aerodro-
mu, jer je moja Lenka stajala na izlazu i čekala me. Čekala je da
to obavimo zajedno, kako smo se dogovorili. Usput se i ošišala
na kratko, želeći valjda u svemu postati ženski samuraj i ratnica
sasvim pripremljena za svoju najvažniju bitku. Kratko mi je sa-
mo rekla da su trudovi stali. Ja sam, naravno, znao da je ona tru-
dove prekinula svojom voljom. Ona je naime takva. Otišli smo u
bolnicu, negdje oko ponoći, jer su trudovi ponovo počeli.

189
 Izabrala je Šopena te noći. Etide. Ili sonate. Legla je u kre-
vet, stavila slušalice na uši i zaklopila oči. Polako je udisala zrak
na nos i izdisala na usta... Bio je to pravi ritual za koji se pom-
no pripremala. Ja sam joj rupčićem brisao znoj sa čela, držao je
za ruku i povremeno, kada bi to zatražila, dodavao čašu vode.
Divno je izgledala onako velika i gola na bolničkoj postelji i za
razliku od svih ostalih pacijentica, koje su se sve nešto mučile,
plakale i cijukale, Lenka nije ni glasa ispustita. Samo je ravno-
mjerno udisala i izdisala zrak i povremeno me malo snažnije
stiskala za ruku.

Oko pet sati ujutro počeli su snažni trudovi. Doktori su se

okupili oko nje i porod je započeo. Srce mi je lupalo brže no
ikad do tada i mislio sam da ću se onesvijestiti kad se iz njene
vagine počela pomaljati ta mala i draga glava. Doktori su bili
spretni. Hrabrili su je, a ona je samo šutjela, duboko disala i do
krvi mi nokte u kožu zarivala. Nina je imala oko vrata omotanu
pupkovinu i trebalo je malo napora da se ta neugoda savlada.
Zatim su joj pomogli da svojim ručicama i nožicama iskoči na
ovaj svijet, a onda se nakon dvije-tri sekunde začuo onaj toli-
ko očekivani i željeni plač.„Evo mi se javi, bogu hvala", rekao je
djed Vujadin kad sam ja prvi put zaplakao.
Oprali su je i dodali je prvo meni, jer sam bio bliže. Bogu
hvala, rekao sam. Ne mogu vjerodostojno opisati tu plimu osje-
ćaja, to uzbuđenje i nikad, vjerojatno, neću ni moći.To je nešto
što se nikada ne zaboravlja i bez čega se poslije ne može živje-
ti. Zaista, žene su blagoslovljena bića. Blagoslov je u toj utrobi!
Koja je to moć! Nadmoć!!! Biti blizu, biti sudionik, to je iskustvo
koje se ne da ničim zamijeniti.To je misterij života, stvoren pred
tvojim očima, prema kojem si odjednom toliko malen, uplašen,
ali i toliko uzvišen i sretan jer si spoznao veličinu i jednostav-
nost prirode same. U tom malenom, drhtavom stvorenju koje
je sada već njezina majka držala u umornim ali sigurnim ruka-
ma, svake se sekunde stvarao novi čovjek. Njezin navijeni sat
počeo je toplim srcem otkucavati svoje vrijeme.

Zatim smo otišli svako svojim putem. Lenka u tako željeni i

potrebni san, Nina u svoje prvo magleno jutro koje se bog zna
kako urezalo u njeno svježe pamćenje, a ja u naš stan, da popi-
jem rakiju i napišem Lenki pismo za sutra ujutro.

190
 Sutra sam ujutro predao u bolnici pismo i cvijeće, narav-
no, a tek poslije podne mogao vidjeti Lenku i Ninu. One su bile
pobjednice u mom srcu.Tako su izgledale i tako se ponašale. U
to vrijeme kad su se po novinama, radiju i televiziji svi busali u
prsa u neke pobjede na račun smrti, gledajući u rodilištu svoju
ženu, svoju kćer, druge žene i drugu tek rođenu djecu, osjećao
sam blagoslov prirode, njezinu pobjedonosnu narav prema ko-
joj sam ponizno izražavao svoje divljenje. Bio sam čitav dan u
bolnici, vezan nekom drugom, nevidljivom pupčanom vrpcom,
ispunjavajući sve Lenkine želje i prateći pomno Ninine prve uz-
disaje i pokrete.

Navečer sam se dogovorio sa svojim prijateljem Andrejom

i sa svoje dvije studentice, Darom Suković i Brankom Katić, da ih
vodim u„ Klub književnika" na večeru. Bio sam sretan i umoran.
Pojeli smo po običaju ramstek, popili malo crnog vina i pošli na
spavanje. Mislim da sam ja bio taj koji je predložio da popijemo
još jedno piće u nekom Kabare-klubu, blizu kuće Lenkinih ro-
ditelja u kojoj smo tih dana stanovali. No, klub je bio zatvoren
i Branka je predložila da odemo u noćni klub„Nana" koji nije
bio daleko. Bilo je već oko dva ujutro. Klub je bio gotovo pra-
zan. No, odmah kraj ulaznih vrata sjedila je grupa od pet-šest
mladića, koji su se dosta glasno zabavljali. Došli smo do šanka
i naručili četiri viskija. Ono što slijedi opet je dio nekakvog sce-
narija. Mi stojimo kraj šanka i pijemo naš viski. Oni nešto glasno
komentiraju spominjući moje ime. Konobar me upozorava:
- Rade, naoružani su.
- Što?
- Naoružani su. I pijani.
Ja ne obraćam na to preveliku pažnju, ali ipak pristajem
platiti račun i da gibamo.
Oni još glasnije govore i sad već i izvikuju moje ime prateći
sve to sočnim psovkama. Zatim sam vidio pištolj, otvor cijevi,
uperen u mene... Nišani u čelo... niže... više...
Zatim se začuo pucanj.
Još uvijek, mojim nemirnim noćima, odjekuje.

191
SLIJEP! MIŠEVITRENIRAJU NISKE LETOVE
PO AVETNIM SOKACIMA BETONSKIH GRADOVA

U koga to pucaš mladiću

i tko to iz tebe puca u mene
u ovoj bezdanoj noći
u dva sata iza ponoći
kad slijepi miševi treniraju niske letove
po avetnim sokacima betonskih gradova
a neki bezazleni mjesečari
hodaju krovovima grada
ispitujući zabrinuto
da li je to nebesko nebo nad Beogradom
olovno nebo nad Berlinom
U koga to pucaš mladiću
i tko to iz tebe puca u mene
u ovoj bezdanoj noći
u dva sata iza ponoći
švercujući svojim djetinjstvom
i olako prodajući plave bijele i crvene balone
za šaku puščanih metaka
Ponoćno sunce dodiruje ti užarene obraze
i ucrtava u čelo dva orla
nad dva oka ti crna
kojima nišaniš dva metra iznad moje glave
Plašiš se da me ne pogodiš
postao bi sastavni dio moje biografije
U koga to pucaš mladiću
i tko to iz tebe puca u mene
u ovoj bezdanoj noći
u dva sata iza ponoći
kad slijepi miševi treniraju niske letova
po avetnim sokacima betonskih gradova

192
8.
Ljubljana
O danima siromaštva i izbjeglištva, sobi403 hotela„Union",
zelenim tablicama, Lazaru i Nini i našim širinama u tijesnom
prostoru stana na Fužinama

Nina je imala devet dana kada je avionom doletjela s Len-

kom iz Skopja. Pupak joj je prokrvario. Nakon mjesec dana
boravka u hotelu prekinuli smo probe Lira i morali smo sami
plaćati hotel. U džepu sam imao samo još tri tisuće i petsto ma-
raka, od ćega sam morao poslati nešto Danilu i Luciji u Zagreb
i nešto roditeljima u Beograd. Slao sam im redovno novac sva-
koga mjeseca. Od nekretnina nisam imao više ništa. Ni stan u
Zagrebu, ni kuću na Silbi, ni roditeljsko sklonište u Vinkovcima,
ni Lenkino potkrovlje u Beogradu. Bili smo kao lica iz drame Cr-
kvenimiš. Prava panika me je uhvatila kad smo u hotelu„Union"
dobili račun za pranje Nininih pelena i plahti: 126 njemačkih
maraka. Oni su uredno računali Nininu benkicu kao pravu ko-
šulju, a bebi hlačice kao prave hlače!Tada nas je doslovce spa-
sio moj novi slovenski prijatelj Miladin, moj veliki fan, kako se
to kaže. Došao mi je jedne noći potpuno pijan iz Ljubljane u
Braće Kavurića, gdje sam tada stanovao, i svojim ne baš sasvim
ugodnim ponašanjem dobrano uplašio i mene i moje ukuća-
ne. Bila je to jedna od onih opsesivnih vezanosti za neku popu-
larnu osobu, koja se ponekad u svijetu i tragično završi. Nakon
burne noći njegova posjeta u Zagrebu, u kojoj je čak na kraju i
milicija intervenirala, vratio se u Ljubljanu. Kad smo došli u Slo-
veniju, pronašao me je i počeli smo se družiti. Upoznao sam
njegovu obitelj, ženu i dvije kćeri. U mojoj slovenskoj samoći, u
kojoj sam preko noći prestao biti filmska zvijezda čije je filmove
i pjesme napamet znao (u autu je neprestano slušao Noćas su
padalipijanci umjesto snijega), Miladin je postao jedan od Ijudi
na koje sam se uistinu mogao osloniti. Čini se da sam ja svojom

193
jednostavnošću i normalnošću uspio kod njega učiniti ono što
nijedan psihijatar ne bi mogao. Prestao sam biti njegova fiks
ideja i postao sam njegov najbliži prijatelj.
Obilazili smo Ijubljanske kafiće, posjećivali jedan drugoga
s obiteljima. Čak mi je jednoga popodneva pokazao u svome
stanu moj veliki poster, zalijepljen na nekakvom tvrdom karto-
nu na kojem su se jasno vidjele rupe od metaka pištolja kojima
me je jedne noći gađao. Sada je Miladin bio potpuno izliječen
od svoje fiks ideje, ali i spreman da za svoga najboljeg prijatelja,
kojim me je smatrao, učini sve što je u njegovim mogućnosti-
ma.Tako mi je jednog dana, a da ga nisam ništa pitao, rekao da
se dogovorio sa svojim dobrim prijateljem Stanetom Voglerom,
uspješnim zanatlijom koji je gradio kaljeve peći, da provedemo
ta dva Ijetna mjeseca u njegovoj vikendici u Podljubelju, blizu
austrijske granice.
Bili smo dakle tamo, na samoj granici, gdje su sve stvari
koje su nam se događale izgledale još hladnije i beznadnije.
Povremeno nas je samo grijala gostilna Ankele, u koju su nam
redovito dolazili naši prijatelji Dušan i Milena, Edo Čehovin, Su-
na i Lea, Marijana i Jože, Nikola i Graciela, naša Bjanka i gotovo
svakoga dana - naš Miladin, koji je sve to smatrao svojom po-
sebnom i najvažnijom misijom. Za nas je, iz te teške perspekti-
ve, i bila...

Na Fužinama

Nismo više u hotelu„Union". Stanujemo u malom iznajm-

Ijenom stanu, u jednom od novosagrađenih Ijubljanskih stam-
benih blokova, koji neodoljivo podsjeća na zagrebačko Zapru-
đe i savska naselja. Stan ima jednu spavaću sobu, dnevni bora-
vak, kuhinju, kupaonicu i maleni balkon s kojega bih svakoga
jutra, ispijajući prvu kavu i pušeći već treću ili četvrtu cigaretu,
promatrao prozore u toj industrijskoj četvrti i svoje nove sugra-
đane, kako zabrinuto, oborena pogleda, gotovo ponizno mile
svojim životima.
Pokušavam se privići na svoju novu jazbinu. lako sam s ra-
došću napustio hotel„Union", jer trebalo namje više životnoga
prostora, nedostajala mi je naša malena soba br. 403, još jedna
sedmica u mom otvorenom pokeru.

194
 Ona nas je svojim zidovima još tješnje povezivala i bila
nam čarobna utjeha, spasonosna kutija čija su četiri zida bila
neprobojni bedemi do naših ranjenih duša.Taj maleni hotel sa
svojim posebnostima, sa svojim konspirativnim recepcionari-
ma, škrtim doručcima i providnim zavjesama kroz koje su jutra
suviše rano prekidala naše nemirne snove, bio je u samom sre-
dištu Ljubljane, grada koji je postao naša sigurna luka i čije su
hladne zime ipak grijale naše promrzle žile.
Taj hotel, taj svijet u malome, bio je naš topli dom, te jeseni
i te zime 1992. godine. Bio je to tranzitni centar svih onih koji
su htjeli i morali otići. Tu sam i čuo jedan od uspjelijih viceva,
koji se rado pričao u Ljubljani. Bio je to vic o Južnjacima (kako
su Slovenci zajednički nazivali Srbe, Bosance, Makedonce, Cr-
nogorce i Hrvate). Na pitanje:„Gdje stanujete?" naši Južnjaci su
umjesto slovenski ispravno:„Na Fužinah", odgovarali„Na Fuži-
nama" s naglaskom na /u sredini riječi.

Podstanari nevremena

Dakle stanovali smo na Fužinama, u dijelu Ljubljane u ko-

jem su većinom stanovali naši Južnjaci i među kojima smo se
zaista osjećali kao u nekom potpuno nestvarnom svijetu koji
uopće nije pripadao utrobi glavnoga grada Slovenije, ali bez
kojih Slovenci teško da bi mogli zamisliti svoj život, jer u toj sa-
svim posebnoj i specifičnoj„Deželi" gotovo je svatko imao svo-
ga Južnjaka.
Mi smo imali nekako povlašten položaj, jer su nam, osim
naših kazališnih prijatelja Radka Poliča, Dušana Jovanovića, Mi-
lene Zupančić i drugih, uistinu mnogo pomogli mladi političari
iz vodeće političke partije LDS-a, a posebno Jože Školjc, Petra
Škofic i Nikola Damjanić, s kojima smo ubrzo postali pravi pri-
jatelji. Uz njihovu pomoć dobio sam posebnu radnu vizu s pra-
vom korištenja zelenih tablica, na koje sam bio doista ponosan,
jer sam na svome golfu, koga sam kupio u Sarajevu, zamijenio
svoje beogradske tablice za nove slovenske, a time je moj refu-
gee status bio jasno određen.
Pravo olakšanje su bile i neke povlastice kod socijalno-
zdravstvenoga osiguranja, tako da smo našu „Mrvicu", kako

195
smo od milja zvali našu malu kćer Ninu, sigurno mogli liječiti i
njegovati, jer su je zaista proganjale sve dječje bolesti te opake
zime.

Lazar i Karolina Mariia de Kopakabana Sančez

de Lozada de Udovički

Ubrzo su nam u naš novi dom pristigli i Lenkini roditelji

iz Beograda, što zbog želje da nam malo pomognu, ali i zbog
neizdržljive atmosfere koju je beogradski militantni režim na-
peo do nepodnošljivosti, a koji ti časni Ijudi nikako nisu mo-
gli podnijeti. Lenkin otac, Lazar Udovički, bio je napola Srbin
a napola Mađar. Bio je krajem tridesetih student agronomije u
Pragu, a odatle je kao dvadesetogodišnjak otišao u Španjolsku
boriti se u internacionalnim brigadama protiv Frankova režima
za slobodu španjolskoga naroda. Bio je kasnije ratni zarobljenik
u Francuskoj.
Nakon rata bio je jugoslavenski ambasador u zemljama
Južne Amerike. Bio je prijatelj Koče Popovića, Marka Nikezića,
Gojka Nikolića i Mirka Tepavca, Ijudi koji su svojim liberalnim
stavovima zbrisani s političke pozornice na kojoj je ostao jugo-
slavenski„oštri komunizam", koji je svojim tromostima i boljše-
vičkim ograničenostima upropastio sve ono o čemu su pravi
Ijevičari i socijalisti sanjali.
Živeći s njim u ovom stanu, gledajući njegovo dostojan-
stvo, neki zadivljujući stoicizam, potrebu da i u tim godinama
bude koristan (jer je stalno nešto popravljao, brinuo i o Nini). Za
meneje bio, kako je to njegov prijatelj MirkoTepavac na pogre-
bu rekao, jedan od onih 36 Ijudi na svijetu o kojima govori stara
hebrejska priča. Nitko ne zna tko su oni i kad jedan umre, drugi
zauzme njegovo mjesto. I nitko od njih 36 nezna da jejedan od
njih, ali bez njih svijet ne bi mogao dalje. Ja sam siguran da je
Lazar Udovički bio jedan od njih.
Lenkina majka, Karolina Marija de Kopakabana Sančez de
Lozada de Udovički, upoznala je Lazara u Urugvaju, gdje je doš-
la posjetiti svoga oca koji je tamo bio bolivijanski ambasador.
Gospodin Enrike Raimundo Sančez de Lozada Irikojes je igrao
šah s jugoslavenskim ambasadorom Lazarom Udovičkim kad je

196
u sobu ušla mlada i lijepa profesorica biokemije s Harvarda. La-
zar mi je pričao da je tu partiju šaha, u kojoj se kune da je stajao
mnogo bolje, vrlo brzo izgubio, jer mu je pogled s crnih i bijelih
figura odletio prema toj lijepoj i mladoj Bolivijanki, koja je od te
večeri postala Kraljica njegovog života.

197
9 .
Slovenski dani među Slavenima
O štakama i skliskim slovenskim pločnicima, Krajini,
pogubnim vijestima i želji da se svijet probudi

Ninočka je povremeno kuhala i na svome velikom, starome

kompjuteru, na koga je bila naročito ponosna, jer ga je pješice
prenosila u dva sata ujutro preko jednoga velikoga mosta na
mađarsko-slovenskoj granici, prevodila moje pjesme i još neke
sasvim ozbiljne knjige na engleski jezik.Taj njezin rad unosioje
divan mir u naše azilantstvo. Poticao je stvaralaštvo i motivirao.
Njezina mirnoća, bar u mojim ponekad i nevješto skrivanim ne-
mirima, davala nam je svima neku posebnu ravnotežu.
Lenka je dojila Mrvicu, a Lazar i ja, kad bismo obavili svoje
kućanske dužnosti (on jutarnju kupovinu, a ja probe ili razne
birokratske sitnice) sjedali bismo za kuhinjski stol i igrali šah. I
ja sam često gubio naše partije (ne kažem da sam stajao bolje!),
jer mi je pogled s crnih i bijelih figura letio prema mojoj Kraljici
koja je dojila našu djevojčicu i zabrinuto razmišljala o životnim
okolnostima u kojima smo se našli. Svojim zamišljenim mislima
i mene bi potaknula i učas su misli grozničavo letjele čas Danilu
i Luciji u Zagreb, a čas mojim starim roditeljima u Beograd.

Piše mi majka iz Beograda

Brine se kako mi je
Oni su kaže u redu
Pitaju kako sam ja
U mome žive nemiru
Pobratimstva lica u svemiru
Polako učim slovenski...

Izgleda da je Ninočka (kako smo od milja zvali Lenkinu

majku) najviše patila što se Jugoslavija tako nepovratno raspa-
198
 la. Ona je bila iskreno zaljubljena u tu zemlju i za razliku od nas,
koji smo živeći na ovim opasnim balkanskim prostorima imali
neka genetska iskustva ugrađena duboko u naše podsvijesti,
ona je mislila da je pronašla idealnu zemlju čija će pozitivna
energija trajati vječno. Bila je zaljubljena u Lazarov čisti i sveti
komunizam i nije mogla ni slutiti koliko je prijetnji, pravih zma-
jeva u toj njezinoj bajkovitoj Ijubavi.
Živjeli smo tako nas petoro na Fužinama u našem„War-Pa-
radais-u", zbliženi nekim posebnim nitima, kako se obično i grle
Ijudi u zajedničkoj nevolji. Uza sve nevolje, ja sam još i šepao
zbog pada s pozornice. Hodao sam pomažući se drvenim šta-
kama i bio sam dosta spretan u tome jer sam godinama, igra-
jući Georgija u Oslobođenju Skoplja, postao pravi virtuoz na tim
spravama. Šepajući tako po Fužinama među svojim južnim ze-
mljacima, izgledao sam kao neki pravi ratni veteran.
Najčešće sam se družio s Nikolom Damjanićem s kojim me
je vezalo čvrstim vezama novo prijateljstvo, koje je bilo poseb-
no učvršćivano sličnim djetinjstvom koje smo proživjeli. Nikola
je iz Knina i dio je one prave krajiške duše, koju sam ja toliko vo-
lio i čijem sam stadu pripadao.
Njegova Krajina, kao i moja uostalom, bila je čista kao naj-
čišća izvorska voda s Plitvičkih jezera, i nije baš ništa imala s
balvanskim vremenima. Hoće li se ikada, nakon ove zadnje tra-
gedije hrvatskih Srba, ponovo vratiti taj posebni mentalitet u
realni život na ove naše prostore, ili će zauvijek nestati s povi-
jesne pozornice kao što su i mnoge kulture i narodi zauvijek
nestali u opasnoj i krivudavoj stazi ove naše civilizacije?

Opipavao sam, dakle, tih jesensko-zimskih dana, slovenske

skliske pločnike, na kojima sam, pomažući se drvenim štakama,
svakodnevno branio naše živote. Učio sam slovenski, obnavljao
engleski, mislio na hrvatsko-srpskom, ili što je već od tih jezika
ostalo, jer su se i jedni i drugi, koliko sam mogao vidjeti, čistili
od zajedničkog korijena, udaljavali doslovce srušenim mosto-
vima, novim jezičnim priručnicima i pravopisima, kako bi se, iz-
gleda, za sva vremena, što bolje - ne razumjeli! I usput trgovali,
onako ispod tepiha, jezikom džepa, bogateći se na mržnji.
Boljele su vijesti koje su svakodnevno dolazile s bosanskih
i hrvatskih ratišta. Večernje sate provodili smo često kod Ede i
Sune Čehovin. S nama je bila i Bjanka Adžić Ursulov. Mijenjali

199
smo programe na tom našem tadašnjem prozoru u pakao. Rat,
rat i samo rat. Svi imaju Boga koji je na njihovoj strani. Gledali
smo se šutke s nekom utješnom terapijom. Kao zatočenici. Kao
urotnici kojima je nasilje oduzelo moć.
Što učiniti?
Što?

200
10.

Gravitacija iluzije
0 slovenskim i drugim kišama svodiljama, zagrebačkoj
gravitaciji, purgerstvu, grešnom prolječu, začasnom
prebivališču, prvim ulogama, nepravdi na prijemnim
ispitima i kolosijecima sudbina

Volim kiše.
Oduvijek sam ih volio. Volim slušati jednolične udarce ra-
doznalih kapi kiše, koje se razbijaju o okna moje sobe i stvaraju
posebnu muziku tišina. Slovenske kiše devedesetih dobuju po
oknima našega iznajmljenog stana, kao neka davna i poznata
etida, što se iz daljina probija kroz naša sjećanja. I svaka kap
budi uspomene.

Lenkini roditelji su otišli na tržnicu u Moste. Između boga-

tih štandova voća, povrća i raznih prehrambenih artikala upa-
kiranih u evropski standardizirane celofane, uvijek se tu nađu i
glavice ukiseljenog kupusa, sudžuka, užičkog kajmaka i raznih
drugih balkanskih delicija. Svi ti ručno rađeni proizvodi, tko
zna kojim putevima, usred ratnog vihora, dolaze preko sruše-
nih mostova i zakrčenih putova, do svojih bratskih slovenskih
potrošača. Poveli su sobom i Mrvicu. Obukli su je u specijalno
skijaško odijelo i sa svih strana kolica čvrsto zatvorili najlonskim
prekrivačima, koji su se posebnim„slovenskim" načinima skla-
pali. Tako zababuškana, Mrvica izgledala je kao mali svemirac,
dok mi je kroz prozirne najlonske pokrivače, svojim nejakim ru-
čicama, slala samo nama znane poruke. Lenka je otišla u školu.
1 ona polako uči slovenski. Škola je u nekom radničkom sveuči-
lištu, blizu željezničke stanice. Ne znam čini li to zbog dobivanja
„začasnog prebivališča" ili se u njoj bude nade da bi ovdje u
Sloveniji mogla nešto režirati.
Teško.
Mala je Slovenija za izbjeglice-umjetnike. Mala je i za slo-
venske umjetnike.
Doduše, u ovome času, ona je za nas spasonosna zemlja i
ja se veselim radosnoj kiši koja se spušta na moje zamagljene
prozore sa ovih alpskih visina, dok ležeći na od pruća pletenom

201
trosjedu s lijevom nogom i lijevom rukom u gipsu bolujem svo-
je kazališne slovenske dane i ispijam Laško pivo u ogromnim
količinama.
U ovoj zemlji kao da kiša nikad i ne prestaje. Padala je i onih
dana kada sam sa svojim osmim razredom „Prve osnovne" iz
Vinkovaca bio na ekskurziji na Bledskom i Bohinjskom jezeru.
Kiša me uvijek pratila.

Nad krovovima malenog hotela, tik uz jezero, izdizao se vi-

soki električni stup i još pamtim pokisle žice što su se ko tračni-
ce nade ispreplitale ispod oblačnog neba, dok su se naše djeti-
nje ruke, nevješto, ali toplo i iskreno doticale.
I kad sam '67. došao u Ljubljanu snimati svoj prvi slovenski
film, padala je kiša.
Kiša ide uz filmove. Kao da od njenih srebrnastih kapljica
kadar postaje gušći.
Kiša je padala i kada sam u Zagrebu snimao svoj prvi film.
Zvao se je lluzija.
Režiser je bio Krsto Papić, do tada poznat kao vrstan do-
kumentarista i pomoćnik u nekim filmovima Veljka Bulajića u
njegovim ranijim i umjetnosti bližim filmovima. Glavnu ulogu
je igrao moj Vinkovčanin Vanja Drah, kojim su me sve vrijeme
moje rane i znatiželjne mladosti plašili u Vinkovcima, ispredaju-
ći priče o njegovoj posebnosti. S pravom, uostalom. Vanja Drah
je uistinu spadao u glumački vrh jugoslavenskog teatra.
Stajali smo te kišne noći, nas dvojica, jedan nasuprot dru-
gome, nepune dvije godine nakon mog recitala u vinkovačkoj
gimnaziji, poslije koga su me on, Ivo Fici i Nada Subotić nagova-
rali da svakako dođem na prijemni ispit u Zagreb. Dok je kame-
ra, postavljena na dvadesetak metara dugačak kran, snimala
našu scenu te kišne noći na strmoj kosini zagrebačkog izletišta
Cmrok, u čijoj smo kavani, godinama poslije, jeli ponajbolji za-
grebački odrezak. To je u stvari bila pohana teletina, punjena
sirom i komadićima šunke ili slanine. Uvijena u rolnati oblik, iz-
gledala je poputfalusa i bilo je popularno jelo tih veselih jugo-
slovenskih, šezdesetih i sedamdesetih godina.
U Ljubljani se tojelozvalojjubljanski zrezek", a u Beogradu
„Karađorđeva šnicla", te su je, valjda zbog nacionalnog ponosa,
običavali servirati poprilično veliku, tako da je uvijek prelazila
preko ruba tanjura i počesto tjerala crvenilo u obraze nježnih

202
dama koje su ser nad pozamašnim oblikom, veselo cijučući, pri
tom stidljivo prenemagale.
Te filmske noći na Cmroku kiša nije prestajala. Kad bi nas
pljusak potjerao, skrivali bismo se ispod razapetih šatora, gdje
su mi prijatelji kaskaderi nudili domaću rakiju koju su vješto
skrivali od„strogog/yvođe snimanja Drage Nushola. Zatim smo
se, kad bi nam to kiša ponovo dozvolila, vraćali do našeg du-
gačkoga krana uz kojeg sam počinjao svoje filmske vožnje i pu-
tovanja.
Igrao sam nekoga ludog mladića, koji je držao uperen re-
volver u Vanjine grudi i krupne graške znoja slijevale su mi se
niz lice. Bio je to moj prvi korak u„Veliku iluziju", i ruke su mi se
prekomjerno tresle i oči su mi suviše treperile, i ne znam zapra-
vo što bih još više mogao izmisliti u zamjenu da jednostavno ne
kažem: bio sam suviše grčevit i pomalo neprirodan.

Bila je godina '66. Početak mog „đavoljeg filma". Bio sam

student druge godine Akademije i, prema pravilniku i propisu,
snimanje filmova, radio i TV drama bili su nam najstrože zabra-
njeni. No, ja sam snimao. lonako sam bio poprilično nemaran
student i nikako„odlikaš", te je anarhija u umjetnosti bila moje
prirodno stanje.
Bio sam i„mlada zvijezda" na Akademiji, jer moje putova-
nje u Ameriku, a posebno uloge u TV dramama na zagrebačkoj
televiziji, donijeli su mi neki povlašten status na umjetničkoj vi-
soravni grada Zagreba.
Mora biti da sam imao i dosta sreće, jer, iskreno govoreći,
bilo je na toj Akademiji dosta mladića sličnoga lica i talenta, no
rulet se, izgleda, zaustavio te godine na mome broju.
Ne sjećam se više tko me je i kako upoznao sa Eduardom
Galićem, koji je u to vrijeme biojedan od najperspektivnijih te-
levizijskih i filmskih režisera onoga vremena. Mrzim ovu riječ
„najperspektivnijih" koja je u meni ostala ko jedna od relikvija
prepoznatljive jezične sintakse, našeg„nevinoga komunizma",
te je baš zbog toga ne brišem i ne ispravljam, jer hoću da moje
vrijeme pravilnim hodom progovara iz mene. U to doba, naime,
svi su bili perspektivni. Kad se nekome nije imalo što reći, znalo
bi se, a da ga se ne uvrijedi, uz to i ohrabri, reći: perspektivan je,
ima perspektivu. Neki su i preminuli perspektivni.
Eduard je bio po svemu osobit.

203
 Izuzetno obrazovan, inteligentan i sa nekom mediteran-
skom tugom, njegovao je posebnu likovnost svojih kadrova. I
glazbenu podlogu. Ima fantastičnu kolekciju klasične glazbe,
starih pučkih i crkvenih napjeva. Duša mu je zaista plemenito
ozvučena!
Bio je i zgodan muškarac, koji je, načinom odijevanja, jer
na njemu je bilo sve po posljednjoj modi, više ličio na Talijana
nego na Hrvata. No, njegova talijanščina dolazila je iz njegova
rodnogaTrogira, u koji me je jedne jeseni i odveoda snimamo
kratki film, u kome sam glumio nekoga mladića koji je svojim
bijelim licem i krhkim tijelom sakupljao hladne tišine trogirskih
kamenitih ulica i jedne napuštene i prazne crkve, u kojoj sam,
na nekoj gomili piljevine i otpadaka, pronašao jedan slomljeni
križ i uz dopuštenje župnika, koji nas je domaćinski počastio
„posvećenom" lozovačom, zadržao ga, kao dio najintimnijeg
vlasništva kojim sam raspolagao tih godina.
Taj od vlage i plijesni stari zelenkasti križić, sa svojim slo-
mljenim lijevim krakom, stajao je sve godine moga bivšega ži-
vota tikdo moga uzglavlja i dan-danas ne mogu sa sigurnošću
ustvrditi je li me on to čuvao ili proganjao nekim nespokojima.
No, kako je moj„bivši život", službeno okončan, urednom sud-
skom rastavom braka jeseni 1990. godine, tako je i moj zele-
nom patinom prekriveni križić negdje zauvijek nestao.
Galić mi je dao i prvu ulogu u Štivičićevoj TV drami Priku-
pljanje hrabrosti.
Nakon toga, odabrao me je i za jednu od glavnih uloga u
njegovom prvome dugometražnom filmu Crneptice,. Igrao sam
pored takvih majstora kakvi su bili Vojo Mirić, Jovan Ličina i Ivo
Subić.
Za ulogu sam morao i ofarbati kosu, jer se je lik koga sam
igrao zvao Crni. Ne sjećam se više čija je to bila ideja, jer smo
ionako snimali cmo-bijeli film, i moja tamnosmeđa kosa bi bila
apsolutno crna na ekranu, ali ja sam na kraju ipak morao otići u
frizerski salon i ofarbati se u crno.
Zatim su se redaleTV drame i filmovi, i ja sam na Kazališnoj
akademiji postajao više gost nego redovni student.
Moj povlašteni status tolerirali su gotovo svi moji profeso-
ri (uz obavezno gunđanje i prekoravanje naravno), osim Tonka
Lonze, koji nam je predavao scenski govor.
Nije mi dao potpis i izgubio sam godinu.

204
 Nakon ispita iz scenskog govora, kad sam kasnije bio u kla-
si Zlatka Crnkovića, čovjeka božanskog glasa i mirnoće, i kad
sam izgovorio Krležinu baladu Namukah, dobio sam od kolega
studenata i profesora ovacije.
Profesor Lonza mi je prišao i rekao:
- Čestitam. Govorili ste fantastično. Ako mi možete opro-
stiti - oprostite.
Oprostio sam mu već prije toga.
Takoje moja klasa, koja je na početku brojala četrnaest stu-
denata, izgubila još jednoga studenta. Prije mene, pravo studi-
ranja izgubio je i meni dragi Tihomir Jokić, čiji smo optimizam
svi posebno voljeli.
Na prijemnom ispitu primljen je kao zvijezda, da bi nakon
prvoga semestra njegova zvijezda naglo potamnila i profesori
sa Akademije su mu savjetovali da potraži drugu profesiju. Ni-
sam tada bio siguran da su bili u pravu, kao što ni danas nisam
siguran da sam ja uvijek bio u pravu, kada sam mnogo godina
kasnije, kao nastavnik, na istom učilištu, ocjenjivao nečiji tale-
nat i na neki način sudjelovao u određivanju nečije sudbine.
Između mnogih lica koja sam zapamtio tih godina, a koja
su prolazila ispred stroge komisije, Željka Ogresta i jedan mla-
dić s Kosova, ostali su mi nekako posebno u sjećanju.
Željka je bila mršava i tanana djevojčica, koja jetako točno
i iskreno govorila monolog Sonje iz Ujka Vanje. Ušla je u uži iz-
bor i radeći s njom tih par dana, bio sam siguran da pred sobom
gledam jedno izuzetno talentirano mlado biće, čija je inteligen-
cija i tako snažna emotivnost prosto plijenila slušaoca.Tim više
je bilo moje iznenađenje kad sam na sjednici profesorskog vije-
ća spoznao da mnogi moji kolege ne misle tako.
lako sam se svim silama borio za nju, nije bila primljena.
Moj autoritet je tada bio slabašan i ništa nisam mogao učiniti.
Napisala mi je jedno pismo. Dirljivo i pametno. Kao da ga
je pisala Čehovljeva Sonja, uplakana i ustrašena pred hladnim
zidom okrutnog života. Valjda je prepoznala moju podršku to-
kom prijemnih ispita, a vjerojatno je i čula koliko sam se borio
da bude primljena.
Mala je to Akademija i mali grad u kome se sve čuje, sve
vidi i svako o svakome sve zna.
Znam na vlastitoj koži.
Znam po vlastitoj duši.

205
 Pitala je što da radi, jer ona je sigurna da je glumica. Kazale
su joj to njene noći provedene u snoviđenjima u kojima je tea-
tar upravljao otkucajima njena srca. Duboko me je dirnula nje-
na iskrenost i njena patnja.Ta krhka, nježna duša, nimalo ohola
i samouvjerena, dapače plaha i stidljiva, treperila je zauvijek ra-
njena i povrijeđena.
Napisao sam joj pismo. Pokušao je utješiti. Ali i ohrabriti.
Da treba kao Čehovljeva Sonja vjerovati i raditi i nadati se. I sli-
jedeće godine ponovo pokušati.
Nije pokušala. Ni sljedeće niti bilo koje druge godine.
Uskočila je u drugi vlak i pošla svojim smjerom. Ko zna, možda
bih i sam tako da sam bio na njenom mjestu. Neke rane ne za-
cjeljuju. Zagrebačka kazališna akademija je u to doba bila do-
sta popularna. Na prijemne ispite dolazilo je dosta kandidata iz
drugih republika. Najviše iz Bosne i iz Srbije. Imali smo tih godi-
na i svoju„makedonsku klasu" koju su vodili llija Džuvalekovski
i Angel Palašev. Ilija je bio srce7a Angel glava te nadasve inte-
resantne klase, jer su mnogi njihovi studenti kad su se vratili u
Makedoniju postali tamo vodeći glumci. Obojica su pokušavali
u Zagrebu glumiti na hrvatskom jeziku i ne može se reći da im
nije išlo. Džuvalekovski je bio i filmska zvijezda, te je iz Zagre-
ba lakše dolazio do uloga u hrvatskim i srpskim filmovima, a
Angel, onako samozatajan, beskrajno inteligentan, obrazovan
i talentiran, uglavnom je popunjavao neke rupe u podjelama,
te je, kada je makedonska klasa ukinuta, ostao na Zagrebačkoj
akademiji asistirati Tomu Durbešiću sa kojim ga je vezivalo du-
boko prijateljstvo. lako svatko određuje svoj put i sudjeluje u
kreiranju vlastite sudbine, teje Angel, vjerojatno na kraju kraje-
va zadovoljan svojim odabirom da ostane u Zagrebu kao vječni
stranac, ipak mislim da je šteta što svoj veliki glumački talenat
nije pokušao ostvariti na svome materinjem jeziku.
Ali, porivza lutanjem i otkrivanjem novih svijetova od Ulik-
sa traje do danas, i bezbrojna je kolona samotnika koji se oti-
skuju od domaćih ognjišta i plove prema nepoznatim obalama,
da se otuda nikad i ne vrate...
Vatre u njihovim novim ognjištima gore mrzlim plamenom
i ništa ne može zgrijati tuđine što su se, poput vlažnih jeseni,
uvukle pod kožu i kao lijene zmije gmižu krvotokom.

206
 Ali, stranac se može biti i u vlastitoj kući, u ulici gdje se čo-
vjek rodio, u svome rodnome gradu. Stranac se postaje, jer te
takvim proglasi sredina u kojoj živiš, ali i vlastitom odlukom.
Nemir te nosi u susret novome, pa tako lutajući umanjuješ
opsege nepoznatog i njeguješ hrabrost u svome biću.
Je li onaj mladić sa Kosova, kojeg spomenuh kad sam ispi-
sivao povremenu svoju nelagodu prigodom prijemnih ispita na
Kazališnoj akademiji, radoznala duša nošena nemirom ili stra-
nac sa urođenim instinktom gubitnika?
Pojavio se na maloj sceni Kazališne akademije i stupio pred
reflektore koji su mu obasjali čvrsto mršavo tijelo i lice. Suvi-
še muževan za svoje godine, samouvjereno je napravio tih par
koraka na maloj sceni i stao na sredinu pozornice. Netko ga je
od profesora upitao što je spremio i on je, na veoma lošem hr-
vatskom, koji se tada još službeno zvao hrvatsko-srpski, rekao
da je pripremio pjesme Edgara Alana Poa i monologe Magbeta
i Hamleta.
- Da čujemo pjesmu - rekao je jedan od profesorskih gla-
sova iz tame.
Počeo je govoriti na albanskom jeziku. Nakon nekoliko sti-
hova, isti glas ga je prekinuo.
- Oprostite, mladiću, ovo je Zagrebačka kazališna akade-
mija i na njoj se, prema pravilniku, govori i studira na hrvat-
skom jeziku.
Uslijedila je tišina.
Stajao je nepokretno gledajući u tu tamu ispred sebe i kao
da je pokušavao odgonetnuti otkuda dopire taj glas koji ga je
prekinuo dok je govorio pjesmu.
Način na koji je ispunjavao tu neugodnu pauzu i neka po-
sebna energija koju je njegovo čitavo tijelo zračilo zakovalo je
tišinu u maloj kazališnoj dvorani.
- Je li ovde Rade Šerbedžija - upitao je, stavljajući naglasak
na zadnji slog moga prezimena.
- Da - rekao sam oglasivši se iz tame.

Polako je pogledao prema onom dijelu mračne dvorane

otkuda je dopirao moj glas. Zatim je polako krenuo rukom pre-
ma unutrašnjem džepu svojecrne kožnejakne, aTom Durbešić,
koji je sjedio kraj mene, viknuo je, kao što je uvijek činio sa svo-
jim humorom:

207
 - Revolver!
Izvadio je pismo i pružio ga prema mraku.
- Ovo je pismo od moga profesora Istrefa Begolija. Za vas!
Njegovi škrti pokreti i tako dobro impostirani glas učinili su
da je čak i profesor Marinković ostao bez komentara.
Prišao sam do pozornice i uzeo pismo koje mi je pružio.
- Da pročitam? - pitao sam svoje kolege, koji bi sigurno re-
kli neka si čitam to kod kuće, da nije bilo pismo Istrefa Begolija,
velikog glumca sa Kosova, kojeg su svi kazalištarci Jugoslavije
voljeli i posebno poštovali.
- Pročitaj, bogati. Kako ne - rekao je opet profesor Marin-
ković, koji je volio ovu kazališnu komisiju uvijek iznenađivati a
počesto i maltretirati svojim pitanjima i primjedbama. Specija-
litet mu je bio postavljati kandidatima pitanja na koja nitko od
uvaženih profesora, osim Koste Spaića i vjerojatno Nikole Batu-
šića, nije znao odgovoriti.
Sjećam se kako je jednom nekoga sjajnoga mladića iz Kar-
lovca, nakon njegova odlično izvedenoga monologa, u sklopu
teoretskih pitanja, upitao koji mu je najdraži hrvatski glumac.
Mladić je, nakon nekoliko trenutaka nevjerice, upitao mora li
baš odgovoriti, jer u komisiji su tu sjedili sve sami kazališni glu-
mački prvaci.
- Ma ne morate, bogati, ništa se ovdije ne mora, ali me baš
nekako zanima...
- Pa od hrvatskih glumaca najdraži mi je Fabijan Šovagović
- rekao je. - Od pisaca najviše volim Miroslava Krležu - dodao
je.
Iz tame se zaorio smijeh.
Pročitao sam kratko Begolijevo pismo u kome nas moli da
obratimo pažnju na ovoga mladića, jer to zaslužuje njegov ta-
lenat u koga svi u prištinskom teatru vjeruju, i da je siguran, ako
ga primimo, da će taj mladić za godinu dana odlično naučiti
hrvatski jezik.
Nakon pisma, netko iz komisije je ponovio kako nam je
žao, ali zakon je zakon i već su najavili novoga kandidata, kad
sam ja zamolio komisiju da ipak poslušamo monolog Magbeta,
želeći na taj način bar malo ublažiti bol toga mladoga čovjeka,
koji je valjda dva dana putovao od Kosova do Zagreba i kome
bi bar činjenica da su ga neki tamo profesori saslušali značila

208
neku vrstu satisfakcije u njegovoj„Nemogućoj misiji" već una-
prijed osuđenoj na propast.
Svi su se složili i on je nakon nekoliko trenutaka tišine po-
čeo svoj monolog.
Svaka kretnja je bila točna i odmjerena, svaka riječ ubojita i
jednostavna. Gledao sam jednog od najboljih mladih glumaca
koje sam imao prilike na prijemnim ispitima gledati.
Zamišljao sam njegove buduće moguće uloge i neka neo-
pisiva tuga prošla mi je kroz tijelo.
Kad je završio, zagrebački profesori su zapljeskali, a ja sam
mu u tih par sekundi uspio reći da me sačeka pred Akademi-
jom. Htio sam ga povesti u„Kavkaz" na piće i porazgovarati još
malo s njim i pozdraviti Istrefa Begolija.
Nije me sačekao. Vjerojatno je pokupio svoje dokumente u
tajništvu i direktno otišao na kolodvor. Sjeo je u jedan od onih
Balkan-ekspresa i odvezao se natrag u Prištinu. Ispijajući pivo i
gledajući kroz prozore jurećega vlaka u pejsaže nepoznate mu
zemlje, skupljao je tugu ovoga dana i pretvarao je u gorčinu s
kojom je i rođen.
Vjerojatno je negdje oko Vinkovaca i zaspao, glave prislo-
njene o prašnjavi i zamagljeni prozor pod kojim je pisalo„EST IS
VERBOTEN SICH AUS DEM FENSTER ZU LEHNEN".

Tako je i moj školski prijateljTihomir Jokić, nakon neuspješ-

ne glumačke avanture, otputovao natrag u Našice i zauvijek se
oprostio od svoga kazališnog sna.
Ostao je u sjećanju njegov razdragani, široki slavonski
osmijeh i gitara, koju vjerojatno od te jeseni više nikad nije za-
svirao. Ali se zato intenzivno, godinama druži sa zagrebačkim
džezerima Dragom Diklićem i Zvonkom Festinijem, sa kojima
uredno ispija gemište i ispraća zagrebačka sjetna popodneva.
I ja sam, mojih davnih zagrebačkih godina, vježbao eleganciju
purgerstva za stolom legendarnog Fike. Moja sestra Milica bila
je '65. i '66, i uglavnom svih tih šezdesetih, jednostavno zalju-
bljena u Diklićeve pjesme i Ijutila se na mene kada bih na našim
studentskim tulumima, kažu, dosta uspješno imitirao onaj tako
poseban stil Fikinog pijevanja, po kojemu je postao jedinstven
i originalan u čitavoj zemlji.
Tog moga„grešnog proljeća" dobio sam i prvu, pravu glav-
nu ulogu u filmu mladoga režisera Branka Ivande. Film se zvao

209
Gravitacijo ili čudonovata mladost bankovnog činovnika Borisa
Horvata.
Bio je to pravi zagrebački, građanski film, koji je govorio
suvremenim jezikom i otkrivao taj, tako poseban mentalitet. Iz
današnje perspektive, bez obzira na to što sam za tu svoju ulo-
gu bio prilično hvaljen, pa čak i nagrađivan, čini mi se da sam
bio kriva podjela. Naime, nisam bio dovoljno Zagrepčanin. A
što je to„pravi Zagrepčanin"?
To je neko pravo i nehinjeno gospodstvo. Nešto što se ne
da naučiti. Neka životna jednostavnost i elegancija, koja i u siro-
maštvu svijetli svojim dostojanstvom, i koja iz sebe odstranjuje
svaku lažnu patetiku.
Iz mene je prosto grmio moj slavonsko-lički naglasak i po-
čeo sam se dobrano truditi da ga brusim, ublažujem i stišavam.
Doduše, u filmu su mi roditelje igrali Jelica Lovrič, divna glumi-
ca iz Zadra, koja mi je već od toga našega prvoga susreta, bila
nekako posebno sklona i navijala za sve moje filmske i kazališ-
ne pothvate, a koja je imala sličan gorštački naglasak kao i ja,
i Zaim Muzaferija,„dobri čovjek iz Visokoga", po kome smo mi
„filmski Horvati", mogli biti neki„bosanski Hrvati", koji su se do-
selili u Zagreb.
Zaim je upravo odigrao sjajnu ulogu u Mimičinom remek-
dijelu Kaja, ubitću te i bio je tih godina otkriće jugoslovenskoga
filma, tim više što nije bio profesionalni glumac, nego učitelj u
jednoj osmogodišnjoj školi u Visokom.
Vatroslav Mimica je još jedno lice iz moje križaljke uspo-
mena, koje u prvom izdanju ove knjige zaboravih spomenuti, a
čijem sam se talentu i naročito postojanom i pravednom životu
uvijek divio. Uostalom, zaboravih spomenuti u ovim svojim pi-
skaranjima mnoge drage Ijude, koji su me svako na svoj način
inspirirali i učili životu.
Lordana Zafranovića spomenuh, ali ne koliko je trebalo i
koliko je njegov križni put zaslužio da bude ispisan u mojim
bilješkama. A tako su nam slični bili scenariji po kojima smo
odigrali namjenjene nam uloge u političkom trileru raspada
prostora gdje smo nastojali umjetnički svjedočiti. Uvijek smo
pripadali grupaciji angažiranih umjetnika. On je, sa svojim pu-
tem, zasebna knjiga, nikako, dakle, odlomak ili nečije poglavlje.
Rado bih vidio i takvu knjigu.

210
 Što ako sretnem na uglu Tomašićeve i Martićeve, gdje tako
rijetko dolazim, da me ne znaju ni kelnerice po obližnjim kafići-
ma, moju dragu kolegicu Semku Bertok-Sokolović, čiji sam ta-
lenat i prirodu tako volio, a koju u žurbi pisanja ne spomenuh ni
rječju. A baš me je ona, tih mojih izbjegličkih godina, na tome
istom skliskom raskršću, čvrsto zagrlila, i dugo, dugo plakala, a
zatim mi kroz suze i smijeh počela pričati najnovije bosanske
viceve, koje je svakodnevno, telefonom prikupljala iz Bosne.
Gravitacija. Čudnovata, moja ostarjela mladost, koja se još
ne da i ko ranjena zvijer koprca po pločnicima Zagreba.
U Gravitaciji su još igrale i Jagoda Kaloper, mlada zagrebač-
ka studentica slikarstva, koja će ubrzo postati jedno od najza-
nimljivijih filmskih lica jugoslovenskog filma, i Snežana Nikšić,
koja je tih godina bila uz Milenu Dravić naša prava filmska zvi-
jezda. Snežana je bila nestvarno lijepa. Doduše, ne znam kako
sam to zapažao, jer ja sam baš tih godina bio do ušiju zaljubljen
u moju balerinu modernog plesa, koju sam svake večeri čekao
ispred„Studija Ane Maletić" u Bogovićevoj ulici i zatim vodio na
kesten-pire na uglu Gundulićeve i llice.
Nakon Gravitacije, zasuli su me sa filmskim ponudama iz
cijele Juge. Baš mi je nekako odgovaralo što sam morao pona-
vljati godinu i što sam slijedeći zimski semestar bio potpuno
slobodan. lako nisam morao, odlučio sam da zamolim profeso-
ra glume Kostu Spaića da ostanem u njegovoj klasi i da budem
u podijeli za semestralni ispit.
Profesorje naravno pristao i ja sam tako bio ilegalac te je-
seni na Zagrebačkoj kazališnoj akademiji, na moju i na sreću
dviju gavelijanskih breza koje su me svih tih godina radosno
pozdravljale i štitile svojim sjenama.

211
11.
Pozdravi Mariju
O režiseru Klopčiću, zlatnoj kosi Snežane Nikšić,
tajnim bjekstvima i filmskom zatočeništvu, Bogatajinu
potopu, slovenskoj-slavenskoj duši i onima kojise griju
na sigurnoj vatri

Režiser slovenskog filma u kome sam igrao glavnu ulogu

bio je Matjaž Klopčić Odličan režiser. Voljeli smo njegov film Na
papirnatim avionima, koji je požnjeo veliki uspjeh u Jugoslaviji,
a bio je zapažen i na nekim evropskim festivalima.
Film je imao neku nježnu poetiku i toplinu. Briljantna ka-
mera Rudija Vaupotića zabilježila je zamamni slovenski valcer
Snežane Nikšić i Polde Bibič.
Klopčić je bio pomalo čudak u ophođenju s Ijudima, no
beskrajno zaljubljen u svoje suradnike, tako da je bio gotovo
Ijubomoran, ako bi se bilo što među njegovim glumcima do-
gađalo mimo njegova sudjelovanja i znanja. Bila je to gotovo
djetinja, bezazlena posesivnost, koja nas je sve skupa zabavlja-
la. Glumačka ekipa je bila uistinu impozantna: Duša Pockajeva,
Stane Sever, Milena Dravić, Relja Bašić i mnogi poznati sloven-
ski glumci u manjim ulogama. Snežana Nikšić je i ovaj puta bila
djevojka iz snova oko čijih se krupnjaka najviše vremena trošilo,
jer Matjaž je, gotovo opčinjeno, nastojao svaki pramen njezine
zlatne kose postaviti u prave uglove filmskoga kadra, što je po-
prilično izbezumljivalo Snežaninog muža Vuka Babića.

lako se radnja odvijala oko mog lika, koji je bio glavna ulo-
ga u filmu, golove je (kako mi to filmaši znamo reći na setu) za-
bijao Mirko Bogataj! Igrao je sjajno napisanu ulogu Popaja, koju
je isto tako sjajno i maestralno odigrao. U filmu su igrali i neki
mladi slovenski glumci, koji su me fascinirali svojim talentom i
nekom posebnom toplinom.Tone Slodnjak, Radko Polič, Vinko
Hrastelj, Boris Juh,Tone Gogala, Ivo Ban...

212
 Sve je bilo tako dobro i obećavajuće u Ljubljani tih mojih
filmskih dana, dok ne bi pala noć.Tada bi me hvatala neka neo-
bjašnjiva tjeskoba i ja bih se, praveći se da odlazim rano spavati,
iskradao iz hotela„Union" i krišom odlazio na stanicu, hvatajući
„ekspresni" za Zagreb, da bih sa svojom balerinom suvremenog
plesa lutao ulicama Zagreba, zatim večerao u predvorju stana
njezinih roditelja, gdje nam je njezina majka krišom ostavljala
večeru, a onda bih, nakon te tople i zaljubljene noći, odspavao
još dva-tri sata u mojoj studentskoj sobi, koju sam dijelio sa pri-
jateljem Mustafom Nadarevićem, te se vraćao prvim jutarnjim
autobusom za Ljubljanu i pojavljivao točno u 7 i 30 ispred ho-
tela„Union", gdje me je čekao auto da me odvede u Viba film
na snimanje.
Ubrzo su me otkrili i zabranili mi tajna putovanja u Zagreb.
Ostali su mi, u tom filmskom zatočeništvu, moji slovenski prija-
telji da s njima utapam besane noći, koje su obično završavale
u Klubu kulturnih delavcev, kod legendarnog Mikija i njegove
žene, gospe Oli.Taj restoran je zapravo bio jedini koji se mogao
uporediti sa beogradskim Klubom književnika, kojeg su vodili
šjor Ivo iz Korčule i i legendarni Buda. Šjor Ivo uvijek bi kod mo-
ga stola posebno zastajao i čeznutljivo se raspitivao o Zagrebu,
Dubrovniku i jadranskim otocima.Taj ugostiteljski tandem uz-
digao je Klub do neslućenih visina gastronomije na našim bal-
kanskim prostorima.
Tih godina Ljubljana je imala u sebi neku rusku tugu. Sve
što mi se događalo i čemu sam bivao svjedokom, podsjećalo
me je na romane Dostojevskog. Otmjeni i zamamniTone Slod-
njak, koji je u 27. godini, nakon sjajno odigranog Hamleta, jed-
ne pijane noći prosuo svoje tijelo po kišnoj cesti glavne ulice
Ljubljane.Taj slovenski Džems Din potpuno me fascinirao svo-
jom svemirski modernom glumom, prema kojoj je moja slavon-
sko-lička duša bila kao jeka pripitomljenog vuka sa velebitskih
visova.
Mirko Bogataj, sa svojom francuskom kapom, pojavom,
kretnjama, bio je elegancija na djelu. Da je kojim slučajem ro-
đen u nekoj drugoj zemlji, siguran sam da bi prije Al Paćina bio
Al Paćino.
I kao da je znao svoj usud, postao je šampion alkoholizma
u glavnom gradu Slovenije. Kroz njegove vene, kao kroz pocin-
čane cijevi, svake noći slijevale su se litre raznovrsnog alkohola.

213
 A njegova duša pri tom, laka i nekako posebno elegantna, vješ-
to se opirala svakoj, pa i najmanjoj gruboj gesti pijanca. Jedno-
stavno je ronio sve dublje i dublje.
Ili je letio sve više i više!?
Poslije sam ga godinama ponekad sretao u Ljubljani i on
je s nekim naročitim osmijehom ispraćao moje jugoslovenske
filmske uspjehe, te kao da nije nimalo žalio što i on nije dio toga
filmskoga festivala, nego je ostao tu, dežurati po noćnim kava-
nama glavnoga grada Slovenije, utopljen u svome beznađu i u
svome djetinjstvu, iz kojeg mu se nije izlazilo.
Zadnji puta sam ga sreo u nekom kafiću blizu željezničke
stanice. Čvrsto smo se zagrlili i poljubili. I prije nego sam uspio
vidjeti metalni ring koji mu je u sredini vrata zamjenjivao duš-
nik, šapnuo mi je ravno iz pluća:
- Više ne radim na radiju. Ne govorim u prazno.
Tako iskrivljen i nekako naročito ironičan, neodoljivo je
podsjetio na staroga Fjodora Karamazova, dok je ispijao duple
viskije sa ogromnim komadima leda, koji su valjda zamjenjivali
analgetike i blažili svježe rane njegova iskasapljenog grla.
Slovenci umiju biti pravi Slaveni. Više nego i Srbi. A sve mi
se nekako čini da su ta legendarna srpska i hrvatska junaštva i
sveslavenstva bila zapravo propaganda vladajućeg srpsko-hr-
vatskog jezika, koji je dominirao nad jezicima drugih Južnih
Slavena i ostalih naroda, koji su se zatekli u sklopu šarolike tvo-
revine Južnoslavije.
To se naročito osjećalo u kazalištima. Malo je glumaca čiji
materinji jezik nije bio srpsko-hrvatski (kako se tada službeno
zvao) uspijevalo na tome jeziku glumiti.To je najbolje pošlo od
ruke čudovitom Bekimu Fehmiju, koji je poslije senzacionalne
uloge u Skupljačima perja, uspio ostvariti blistavu internacio-
nalnu karijeru. Danas, čuo sam, sjedi u svome beogradskom
stanu iz koga godinama ne izlazi na ulicu. Otkako je počeo rat,
koji ga je, kao uostalom i sve nas slične njemu, prikovao za ap-
surdne nježnosti bivših života, zanijemio je i kao glumac i kao
čovjek. U njegovim samurajskim grudima slutim samo gorčinu
i prezir prema svemu što ga okružuje.

Što li sada, pitam se često, rade Enver Petrovci, Faruk Bego-

li i drugi moji kosovski drugari sa kojima sam snimao filmove i

214
bratimio se godinama po beogradskim i zagrebačkim i pulskim
kavanama?
Sanjaju li svoje bivše živote, beogradske teatre i ulice po
kojima su ostavljali neizbrisive tragove mladosti, koji će ostati
da svjedoče o bezbrojnim Ijubavima koje su se plodile unatoč
plemenskim zabranama!?
Gdje li su, što li rade... ?
Ili su se zatvorili u zaštitničku oazu materinjeg jezika i og-
njišta, spremni da dočekaju skoru starost u kojoj će, tišinama
zaogrnuti, kriomice, katkada da ih nitko ne čuje, otpjevušiti:
„Gdje... pokaži mi... gdje, kad tužne sudba ne voli... i či-
me od svijeta da se branim... kao ruža... sa dva smiješna trna ili
snom... uzalud, uzalud... sve je protiv nas..."

215
12 .
Ajda
O laskom vitaminu B, Glosterovu gipsu, lijevim i desnim
zrakama sivog sunca, Lir-Polič suzama i svježim otkosima

Prošlo je već dva tjedna od premijere slovenskog Lira, na

kojoj sam, u sceni Glosterovog pokušaja samoubojstva, umje-
sto sa doverskih klisura, pao u rupu orkestra Cankarjevog do-
ma.
Ruke i noge, uvijene u gips i zavoje, baš bole. Doktor Macu-
ra (još jedan Krajišnik iz Knina) propisao mi je lijekove i zabranio
piti oštri alkohol. Dozvolio je samo pokoje pivo i zato ga ja sada
nemilice tamanim, uz objašnjenje mojoj ženi da mi je to doktor
propisao,jer u pivu ima m nogo vitamina B koji smirujetenziju u
tijelu i opušta mišiće. Prijekorno gleda na tu vrstu vitamina B, ali
i na Ijećnićki savjet. Svejedno, svaki treći dan odlazim u bolnicu
gdje mi s nekim ogromnim špricama vade vodu i sukrvicu iz ko-
Ijena i laktova. Izvade i suvišak piva iz moga prebijenog tijela.
Taj moj neslavni pad bio je glavna tema tih dana u Ljublja-
ni. Između raznih verzija i prepričavanja tog nemila događaja
bilo je i onih koji su govorili kako sam to namjerno napravio, ne
bi li svratio pozornost na sebe!
Namjerno sam, dakle, pao zavezanih očiju, u tri i pol metra
duboku provaliju, gdje me je dočekao tvrdi i nemilosrdni i, kako
kažu, najkvalitetniji parket slovenske tvornice Lesnina, u kojoj
sam svojedobno, uređujući prvi bračni brlog, kupovao svoj prvi
namještaj za naš malj stan u Aleji pomoraca u Zagrebu.
Kako sam zapravo izveo taj svoj čuveni„kaskaderski" trik?
Poslije scene u kojoj okrutni Kornvel (sjajni mladi glumac
Jernej Sugman) i Lirova isto tako okrutna kćerka Regan (igrala
ju je i okrutno i nježno Jožica Avbelj), oslijepe Glostera, to jest
mene, došao sam na ideju, koja se mome prijatelju Dušanu Jo-
vanoviću odmah svidjela (jer se savršeno uklapala u njegovu
216
 koncepciju predstave, koja se odlikovala apstraktnim likovnim
i režijskim rješenjima), da umjesto „krvavih zavoja" zalijepim
preko očiju crvenu, florescentnu Ijepljivu traku.Tako je, naime,
u kazališnom mraku svjetlucala krv. Oko nas, u to doba, svjetlila
je i tamnila krv ratnih sukoba. Bila je to, u ono vrijeme, snažna
kazališna poruka. Ali, zahvaljujući Ijepljivoj traci mogao sam vi-
djeti samo komadić pozornice oko mojih nogu.
Meta Hočevar je u svojoj krajnje jednostavnoj i briljantnoj
scenografiji iscrtala na podu Ijepljivim trakama neke dugačke,
sive pruge koje su se iz dubine pozornice širile prema gledališ-
tu, kao zrake nekog sivog, ugašenog sunca.
U trenutku kada Gloster padne na scenu, misleći da je sko-
čio s doverskih klisura i kad ga njegov sin Edgar pridiže sa ze-
mlje, puštajući ga da odglumi samoubojstvo i tako shvati uza-
ludnost i pogrešnost svoje odluke, ja sam, na svim probama,
napuštao scenu odlazeći uvijek lijevo od sivih zraka sunca koje
sam ispod crvenog poveza vidio.
No, to jutro, na sam dan premijere, Meta je odlučila pro-
mijeniti smjer sivih sunčanih zraka i one se više nisu širile pre-
ma publici nego su počinjale iz dubine pozornice s lijeve strane
i odlazile, dijagonalno, desno od publike, ako se promatra sa
scene.
Ja sam se dakle, nakon mog neuspjelog skoka sa doverskih
klisura, uz pomoć Edgara pridigao s pozornice, pogledao ispod
svoga crvenoga poveza smjer sivih sunčanih zraka i krenuo li-
jevo kako sam uvijek na probama i činio. Pri tom sam, siguran
kuda idem, zatvorio oči, valjda od prave koncentracije koju sam
do tada, činilo mi se, imao tokom cijele predstave.
Dalje pamtim samo svoj korak u ništa. I nemilosrdni pod
najboljeg parketa drvne industrije Lesnina.
I baš ništa nisam osjećao tih narednih minut ili dva, koliko
je trajao šok kod svih mojih slovenskih umjetnika, jer mi je za-
pravo čitavo tijelo utrnulo od siline udarca. Znam da sam u te
dvije sekunde, koliko je vjerojatno trajao moj pad, instinktivno
postavio ruke ispred glave, kao neki dobro utrenirani karatist.
Ležao sam tako nepokretan u orkestarskoj jami, tik do re-
flektora, koje je majstor rasvjete tu postavio da osvjetljuju ver-
tikalni zamišljeni zid ispred publike.
Onda se odjednom iznad mene stvorio Boris Ostan, koji je
igrao Edgara i drhtećim glasom upitao:

217
 - Rade, jesi li u redu?
- Da, pomozi mi da se dignem... - rekoh.
Polako sam se pridigao. Desnu stranu tijela nisam osjećao.
Sve mi je utrnulo. Prišao sam do ruba orkestra koji je bio sasvim
do publike. Boris mi je pomogao da se lijevom rukom uhvatim
za rub ograde od stepenica i nekako sam se uz njegovu pomoć
prebacio preko ograde. Odande sam se gotovo puzeći popeo
na scenu.
Tamo je bilo sve stalo. Radko Polić je sjedio na sredini sce-
ne, poput samuraja iz Kurosavinih filmova, zagledan negdje u
daljinu. Kao da je tražio odgovor ovome beznađu koje se izne-
nada nadvilo nad njegovu životnu premijeru.
Polako sam prilazio do njega, vukući svoju desnu nogu ko-
ja je u tom času bila kao dio nekog stranog tijela.
Prije nego sam izgovorio svoju rečenicu: ,,Je li to kralj?"
šapnuo sam Borisu Ostanu nek kaže inspicijentu da mi naruči
trostruki viski s ledom.
I započeli smo, unatoč padu, našu scenu prepoznavanja.
Ludi kralj i slijepi Gloster grlili su se tu pred gledaocima nekom
posebnom snagom. Onako naslonjeni, licem uz lice, miješa-
li smo zajedničke suze koje su zapravo potresale naše tijelo i
igrali svoju pravu sudbinu.
Kroz glavu su mi prolazili Lucija, Danilo, moja Mrvica, Len-
ka i Jugoslavija koje više nema, i pomisao da je ovo možda kraj
i da ću se vjerojatno za koji čas srušiti i umrijeti od nekog unu-
tarnjeg krvarenja.
Rac me je nekako posebno i gotovo grčevito grlio. Kao da
je osjećao kako je to sa mnom pala u provaliju čitava ona Jugo-
slavija u kojoj smo zajedno živjeli.
Govorili smo naše tekstove, a misli su govorile drugo. Do-
dirujući njegovu ćelavu glavu, odmatao mi se film o njemu, ta-
ko posebnom i izuzetnom i ludom.
Od čitave naše generacije, nitko nije toliko duboko bio u
teatru kao Radko Polič.
Sve ono što su drugi, uključujući i mene, vještinom posti-
zali, on je jednostavno bio.
I ako bi trebalo za neku dobru predstavu skočiti zavezanih
očiju u orkestarsku rupu Cankarjevog doma, on bi skočio. Znao
je Rac sve tajne kazališne umjetnosti i još nešto više. Imao je

218
 nešto posebno. Nešto što se ne da naučiti i što samo rijetki po-
sjeduju - božansko nadahnuće!
Ta iskra palila se počesto u njemu i činila ga posebnim u
svemu.
Mora da je Bela Krajina, u kojoj je rođen i odrastao, svojim
sjenovitim bijelim brezama urezala duboke brazde u njegove
godove. Tamo, rekoše mi, ajda posebno cvijeta. Ajda je neka
vrsta žita ili pšenice, od koje se pravi kruh i sivi žganci.
U jednom dobu godine, ajda u Beloj Krajini posebno cvi-
jeta i oko ponoći njezini cvjetovi dobivaju neku ultraljubičastu
boju, te se Ijubavnici okupljaju po obližnjim brežuljcima i uta-
paju u strastvene ultravioletne zagrljaje.
Grlili smo se tako Rac i ja na toj širokoj i prekomjerno du-
gačkoj pozornici Cankarjevog doma, a oko nas su se svijala kla-
sja ajde i skrivala nas ko nekad u djetinjstvu kad smo svaki kroz
svoja žitna polja putovali.Tako bespomoćni i zagrljeni, kao da
smo željeli vratiti vrijeme. Sljepi i izluđeni, tumarali smo Šekspi-
rovim rečenicama, tražeći u njima poseban smisao, koji više nije
nikakve veze imao s ludim Kraljem i slijepim Glosterom.
Onda je on nošen svojim vihornim ludilom odletio, a mene
je moj kazališni sin Edgar užurbano odveo sa pozornice i doveo
pravo do inspicijentskog pulta gdje me je čekao moj trostru-
ki viski. Kolege glumci, scenski radnici i naročito 15-tak mladih
studenata glume, koji su sjedili na podu između cugova, gledali
su me zapanjeno, kao da vide duha Hamletova oca.
Ispijajući svoj viski na eks, nasmiješio sam se studentima i
rekao:
- Što je? Što me tako gledate? Mislite da je Ijepota prela-
zna? Evo vam prilike. Učite. Sad ćete vidjeti kako se zaista umire
na sceni!
I poručio još jedan viski.
Boris Ostan me je zabrinuto i nježno promatrao. Zatim me
je još jednom proveo, bolje reći prevukao preko scene.To je bi-
lo i zadnje pojavljivanje Glostera na sceni i do kraja predstave
ostalo je još petnaestak minuta.
Uz pomoć dvojice studenata sišao sam do svoje garderobe
u kojoj je Lenka bila sa našom malom Mrvicom. Baš ju je dojila
kada sam dohramao do njih i obje ih čvrsto zagrlio.

219
 Trebala mi je ta moja toplina, ta moja tijela, da me zgriju u
ovoj mrzloj noći i u ovom prijateljskom, ali ipak stranom svije-
tu.
- Što se desilo? - pitala je.
- Pao sam...
Mislila je valjda da sam se spotakao na sceni, te se nije po-
sebno ganula.
- Pao sam sa scene u orkestarsku jamu.
Zanijemila je.
Počeo sam joj objašnjavati čitavu priču kako sam u sceni
Glosterovog pokušaja samoubojstva, nakon što me Edgar pri-
digne sa zemlje, krenuo lijevo od sivih zraka sunca i umjesto
da izađem tako sa scene, zatvorenih očiju pao u orkestarsku ja-
mu...
- Nisi to smio nikako učiniti - rekla je moja žena režiserka.
Zabezeknuto sam je s bolnom grimasom gledao ne vjeru-
jući da mi ona to govori.
- Ne, u toj sceni nikako ne - nadodala je.
Nisam znao - plakati ili se smijati njenoj profesionalnoj de-
formaciji.
Tek je poslije nekoliko trenutaka shvatila kako sam to i gdje
pao, te me je nježno privijala uz svoje mlječne grudi, gdje sam
se bolno smjestio, tik do moje male kćerke Nine i tamo, u tom
toplom raskošju zaštitničkih njedara zaspao.
Sanjao sam svoja žuta žita kako se lagano njišu pod povje-
tarcem u blizini Lodonova Gaja, u mome rodnom selu, i kako
djed Vujadin, otac i stričevi snažnim i usklađenim zamasima ko-
se zrela klasja, a ja, obučen u djedov kožun, trčim između svje-
žih otkosa i čuvam Ljubana i Dorota, koji mirno pasu djetelinu
na susjednoj livadi.
Trčim i grlim jarko sunce otvorenih očiju...

220
13 .
Posjet rodnom zavičaju
0 pasošu i putovnici, miliciji i redarstvenicima (na setu
1 na cesti), Igoru Galu, prvom nastupu u Istri, Šuvarevoj
posjeti, prozorčiću kroz koji je Tito ubijao patke, rodnoj kući
koja jezarasla u korov, slomljenoj singlici,,Ne dajse, lnes"i
vlatima trave na grobu predaka

... kad bi znali koliko sam opasan... nikad mi ih ne bi dali... u

stanju sam da izazovem nemire... da ustalasam mase... ne
bavim se politikom... ali umijem nervirati one koji vladaju...
sad sam već odviše star da pokrenem djevojke protiv vlada-
juće partije... ali s mladićima činim čudesa... oni vole način na
koji prevrćem cigaretu u zubima... i moj postojani alkoholi-
zam... naravno... kad bi to bilo moguće... odrekao bih se ve-
oma lako svog bivšeg života... imena i prezimena naročito...
jersam mnogo bolji kao nitko i ništa... tj. sad kad sam nitko i
ništa... htio sam zapravo reći... da su zelene tablice koje sam
nedavno dobio u Ljubljani... moj veiiki uspjeh... njima sam
napokon postao stranac u vlastitoj zemlji... gastarbajter... s
dobrim izgledima da nešto zaradim... i da prehranim... svoju
mnogobrojnu obitelj... u razbijenoj Jugoslaviji...
R. Š. Zelene tablice

Godine'93, u maju, pošli smo Lado Leskovar i ja iz Ljublja-

ne s mojim golfom, na kojemu su zelene tablice označavale moj
identitet u Sloveniji, da posjetimo našeg prijatelja Igora Gala u
Pulu, točnije u mali gradić Roc, gdje se tradicionalno, tijekom
maja, održava harmonikaški sabor„Triestinka", kako u Istri zovu
harmoniku dugmetaru.
Putovali smo tom zelenom i crvenom Istrom, otvorenih
prozora da udahnemo što više mirisa, Istrom čiji su mirisi bu-
dili sjećanja na filmske festivale u Puli i naša krstarenja njom, u
kojoj smo otkrivali nepoznate i egzotične gradiće u čije smo se
zidove uvlačili kao promrzli škorpioni, željni kamenih toplina.

221
 Evo jure mojim sjećanjem Neda Arnerić, Milena Dravić,
Dragan Nikolić, Cico Perović, Bojana i Dušan Makavejev, Rajko
Grlić, Jagoda Kaloper, Slavenka Drakulić, Lordan Zafranović i,
naravno, Igor Galo, naš vjećiti filmski mladić kojega svi na neki
poseban način volimo.

Čitavim putem smo ja i moj dragi prijatelj Lado, koji nam je

u Ljubljani blažio rane našeg izbjeglištva, pjevali stare opatijske
šlagere: Samo jednom se Ijubi, Kad si kupim mali motorin, Martin
po gradu juri, Tata kupi mi auto.
Pjevali smo i njegov veliki hit Potraži me u predgrađu, i, na-
ravno, sve Arsenove pjesme koje smo obojica obožavali.
I baš kad smo bili nadomak našemu cilju, na zadnjem ras-
kršću prije skretanja za restoran u kojem nas je čekao naš dru-
gar Igor Galo, Mirjana i ostala klapa, pojavio se odnekud mladi i
spremni hrvatski mupovac na crnom motoru BMW.
Zaustavio nas je i zatražio isprave. Pokazao sam mu svoju
hrvatsku putovnicu, koju sam '92. godine, uz pomoć prijatelja
Miroslava Lilića, bez ikakvih problema dobio. Pokazao sam mu
i uredne slovenske auto-isprave.
Bio je iznenađen. Nije očekivao tog sunčanoga dana na
praznoj i osamljenoj cesti između Lupoglava i Buzeta omraže-
nog tipa i„državnog neprijatelja"! Ne vjerujući da gleda njego-
vu sliku, ime i prezime na koricama plave hrvatske putovnice,
ukrašene crveno-bijelom šahovnicom, prevrtao je listove, pa
zatim opet pogledao u moju sliku, češkao se iza uha ne znajući
što da učini.
- Otkud tebi hrvatska putovnica?
Nisam se nadao takvom pitanju.
To je trebalo značiti da je vjerojatno pasoš krivotvoren i da
je riječ o nekoj sumnjivoj stvari, koju će on, eto, sada raskrinkati
i na licu mjesta dovesti u red.
- Dali mi ga dobri Ijudi - rekoh.
Tišina. Jato crnih ptica nisko je preletjelo iznad naših gla-
va.
- Gospon... Pa to je Rade Šerbedžija... - počeo je Lado.
-Tebe nisam ništa pitao!
Nasmijao sam se u sebi toj istoj rečenici i intonaciji koju
sam i u onoj staroj, raspaloj zemlji uvijek slušao. Uniforma nije
promijenila ništa! Škola je ostala ista.

222
 Šjećam se kako sam jednom oko šest sati izjutra, kad još
sneni ljudi„žure na svoje poslove, sa srcem ispod plavih bluza"
snimao film Novinar, s Fadilom Hadžićem. Fadil je svojim mno-
gostrukim talentima bio sve, ali ipak najviše pisac, premda je
izrežirao nekoliko sjajnih filmova.Tog jutra, dakle, popeo se naš
svemirski filmski snimateljTomislav Pinter, čija je kamera uvijek
bivala poezija, i često našim filmovima dodavala onu tako neo-
phodnu pinterovsku dimenziju, koja ih je bez obzira na njihovu
dramaturšku nedovršenost, izdizala iznad provincijalne površ-
nosti, na četvrti kat jedne zgrade na samome uglu Šubićeve i
ulice Socijalističke revolucije, da skrivenom kamerom uhvati
dokumentarnost scene koja se trebala odigrati dolje na raskrš-
ću ispred jednog kioska novina.
Čitava filmska ekipa bila je smještena (bolje reći skrivena)
u malome parku, visokom živicom zaštićenom od pogleda pro-
laznika.
Na znak asistenta režije krenuo sam u svoju filmsku akciju.
Imao sam na sebi zelenu vijetnamku, kakvu su tih godina voljeli
nositi naši novinari, i naočale, tako da sam bio dosta kamufli-
ran, da me prolaznici odmah ne bi prepoznali. Došao sam do
kioska i počeo razbacivati jutarnje novine, vičući da je to sve
laž i da ne treba čitati te hrpe smeća što nas svakodnevno lažu
i obmanjuju.
Ljudi su reagirali baš kako smo očekivali. Nitko me nije, či-
ni se, prepoznao, a ako i jest, pomislio je da pijani glumac opet
pravi neke svinjarije. Uzbunjuje mirna jutra koja pripadaju rad-
ničkoj klasi što svakodnevno odlazi na svoje poslove, i bez koje
grad ne bi mogao započinjati svoj novi dan, a oni, umjetnici,
eto, ma kako ih ponekad voljeli, prave nered i paniku svojim
raskalašnim boemskim životima i jutarnjim pijanstvima.
Usred moje glumačke akcije, krajičkom oka sam primijetio
kako mi u susret ide pravi milicajac, a ne naš dobri Vlado Ko-
vačić, koji je tu iza živice, zajedno s ostalom filmskom ekipom
čekao na znakda uleti u scenu i da me, po napisanom scenariju,
legitimira i hapsi.
Razmišljao sam nekoliko sekundi što učiniti, jer scena se
nije prekidala, što znači da je Fadil zadržao našega lažnog po-
licajca i pustio da vidi što će se dogoditi s ovim pravim grma-
Ijem, koji se odnekud, sasvim nenadano, tu stvorio. Grmalj je
bio mlad i ogroman, s velikim francjozefovskim brcima, koji su

223
mu davali više neki austrougarski ili starojugoslavenski pandur-
ski izgled, nego ovaj naš, moderni džiju-džica plavi kadar.
- Je i; drugar, što to radiš? - upitao je polako mi se primi-
čući.
Samo sam popravio naočale i lagano odmahnuo rukom
promucavši nešto nerazumljivo, što je trebalo zvučati kao da
me pusti na miru. U tome trenu, plava džiju-džica mi je uhvatila
ruku i neviđenom brzinom i spretnošću prebacila me preko ra-
mena, tako da sam kao neko perce proletio iznad njegove pla-
ve šapke i tresnuo svom težinom na betonski rinzol pješačkog
prijelaza ulice Socijalističke revolucije.
Uistinu sam vidio zvjezdice pred očima, koje su, iz moje
betonske perspektive, razigrano svjetlucale oko njegove crve-
ne petokrake. Iznenada je sa strane uletio naš filmski milicajac
Vlado Kovačić, i onim svojim hrapavim, promuklim glasom re-
kao:
- Pusti, kolega, ja ću ga srediti...

Izvukao me je iz kadra i odveo u mali park gdje je naša

filmska ekipa pila jutarnju kavu. Nije prošlo puno kad se pra-
vi milicioner - džiju-džica-grmalj pojavio za nama. Prodavačici
novina, na njezino objašnjenje da se„to snima film i da je to bio
Rade Šerbedžija" kojeg je usred prizora on upravo katapultirao
na vlažni beton ulice Socijalističke revolucije odgovorio je slu-
žbeno da što je to njega briga tko je Rade Šerbedžija i što se tu
snima, te da ne mogu tek tako„u ranu zoru zajebavati radni na-
rod" i bacati novine, koje su, na koncu konca, državna imovina.
Nakon tjedan dana od mog filmskoga kaskaderskoga ju-
tra, poslije kojeg me je bolio vrat još mjesecima, probudilo me
zvono u mome stanu u Medulićevoj ulici.
Ivanka mi je službenim glasom, kojim mi se uvijek obraćala
kad bi kasno noću dolazio ili kad je netko od moje rodbine na
telefonu ili na vratima, dobacila:
-D o ša o tije ujak!
Moj ujak Mito Matijević nije često dolazio i razmišljao sam
kojim povodom je jutros tako rano svratio. Stajao je u svojoj
milicijskoj uniformi, na kojoj su se svijetlile žute zvjezdice koje
su odavale njegov visoki policijski čin. Bio je, naime, komandir
milicijske stanice općine Medveščak.

224
 Nakon nekoliko konvencionalnih pozdrava i na eks ispi-
jene rakije, koju sam odmah po našem starom ličkom običaju
iznio, obratio mi se ozbiljnim i službenim glasom, u kojemu je
bilo istinskog prijekora.
- Slušaj, netjače, jebem ti nedjelju, kako si dozvolio da te
onaj žutokljunac kao kakvog balavca prebaci preko ramena.
Zajebava me cijela stanica milicije zbog tebe...
Opet se krug, nekim našim balkanskim zakonitostima za-
tvarao. Kako da protestiram protiv brutalnosti i bahatosti onog
džiju-džica-grmalja, kad mu je moj rođeni ujak komandir, i ma
kako bio dobar i pošten čovjek, u što sam se toliko puta uvjerio,
vjerojatnoje i sam nekim ranim jutrima, nekome drugome, za-
vrtao ruke i krivio vratove...

- Nemereš ti voziti auto sa slovenskim registracijama i hr-

vatskom putovnicom - rekao je ovaj grmalj-Hercegovac, čije
sam akcente dobro savladao igrajući torbara Matana Potrku iz
Imotskoga.
- Morem i mogu - kažem.
- E, ne mereš!
- Ja imam začasno prebivališče, što će reć po naški, privre-
meni boravak u Sloveniji.
- Neće to ići tako!
Izgubio sam živce. Izvadio sam moj slovenski pasoš i pru-
žio mu ga.
- More li ovako?
-Š to je sad ovo?
- Koje?
- Ovo? - mahao mi je pred očima slovenskim pasošem.
- Pasoš. Putovnica.
- Otkud tebi slovenski pasoš?
Nisam htio reći„dali mi dobri Ijudi", da ne provociram nje-
gove već sasvim napete živce.
- Ne morete vi imati u Hrvatskoj dva pasoša.
- M ogu - kažem. - Raspitao sam se. Zakon dopušta.
-Z a k o n ? %
-Zakon.
- Našzakon?
-Zakon.

225
 Uzeo je moje isprave i otišao do svog parkiranog motora.
Imao je tamo mali radio-predajnik i pozvao je dežurnog u sta-
nicu.
Njegov jaki hercegovački akcenat nikako se nije uklapao u
ovaj pitomi istarski krajolik, u kojemu je uz čakavicu i talijanski
jezik stvorio divnu melodičnost sporazumijevanja.
lako je bio udaljen pet-šest metara, jasno se moglo čuti
što govori, jer jedna od posebnih bližih oznaka hercegovačkog
mentaliteta je glasno govorenje u telefonsku slušalicu.
- Ima dva pasoša. Da. Dva. Pasoš i putovnicu. Da... - vikao
je.
Onda ga je netko, s druge strane žice, valjda pitao da li me
prepoznaje.
- Pa na jednoj slici mogao bi bit, a na drugoj uopće ne sliči
na sebe.
Zatim je rekao moje ime i prezime i ostao prilično iznena-
đen kada je s druge strane vjerojatno čuo glas nekog Istrijana
da me pusti na miru.
Nije me pustio na miru. Još je dugo dosađivao svojim pri-
jetnjama i svojim sumnjama.
Prevrtao je moje isprave, te pasoše-putovnice, zvao pono-
vo dežurnu stanicu, pokušavao sve kako bi zarobio svoj plijen
i ostvario podvig svoje karijere. Onda se odnekud pojavio još
jedan mladi mupovac na motoru, kojeg su vjerojatno poslali iz
dežurne stanice, pokušavajući mu nešto objasniti, no ovaj ga je
dosta oštro i otresito otjerao, priprijetivši da gleda svoja posla.
Šetao se taj grmalj po onoj prašnjavoj seoskoj cesti, dižući
i spuštajući slušalicu, postavljajući ponovo neka pitanja koja su
imala namjeru da me isprovociraju i izbace iz takta, kao što su
njegovi prethodnici, uključujući i moje ličke rođake, godinama
uspijevali činiti provjerenim metodama, koje su kasnije obično
završavale prijateljskim uvjeravanjem pendrekom ili njihovim
čvornatim gorštačkim šakama.
- E nećeš, bato - rekoh sam sebi pretvarajući se u Marinko-
vićeva pisca, koga sam prije desetak godina igrao na filmu. Još
uvijek te ne puštam iz svoga zagrljaja kojim sam te zauvijek, još
onomad davno, čvrsto zagrlio. Ne puštam te, ne puštam dok
tako zajedno ne skapamo na ovoj prašnjavoj cesti, ti sa svojim
pištoljima, a ja sa svojim pjesmama.

226
 Tko zna dokle bi tako bili u zagrljaju, jer ja sam odlučio biti
strpljiv do kraja, čemu su me naučile opasne avanture ovih po-
sljednjih godina, da njegov telefon nije ponovo zazvonio i on
se odgovarajući, najednom naglo ispravio i nekako, napokon
uljudio, i čak i glas stišao.
Znadu ti naši grmalji kako od vukova jagnjad postati, te se
eto i ovaj kapitalni primjerak, pred nekim autoritativnim gla-
som s druge strane žice odjednom smekšao. Gotovo ispričava-
jući mi se, vratio mi moje pasoše i moje zelene papire, i pustio
nas da produžimo prema kavani u malom istarskom selu Roc, iz
koje su se razlijegali zvuci„trijestinki" i mamila mlada janjetina
i domaća malvazija.

Strah...

Igor i Mirjana Galo osnovali su dobrotvornu fondaciju„Ho-

mo", putem koje se bore za Ijudska prava čovjeka. Njihov ple-
meniti posao, koji ih svih ovih godina zaokuplja, donio im je
satisfakciju pravednika i ovjenčao slavom njihove Ijudske i gra-
đanske hrabrosti kojima su nesebično pomagali unesrećenim
Ijudima na prostorima Hrvatske, ponajviše Like i Krajine, ali im
je i počesto donosio nelagodu, prijetnje, pa čak i batine, kojima
su se zaposlenici nekih primitivnih, lokalnih policijskih vlasti
znali obračunavati s njima.
Svih mojih izbjegličkih godina u Sloveniji i Londonu, nji-
hov broj telefona spajao je vrućom žicom čežnje naše daljine.
G odine;98. pozvao me Igor da dođem na njegov filmski festi-
val u Oprtalj, koga je on tih godina teškom mukom i uz malu
pomoć nekih prijatelja uspio održavati svakoga Ijeta na malom
trgu ispred crkve.
Nabavio je film Frančeska Rosija La Tregua.
Igrao sam Grka i volio taj film. Volio sam Rosija i naročito
sam zavolio Džona Tortura, s kojim me je vezalo novo prijatelj-
stvo. U Hrvatskoj film nije prikazan kao što nije prikazan ni Bro-
ken English. Žao mi je zbog toga, jer ipak sve te strane filmove
koje snimam činim i zato da bi publika iz moje zemlje bila na
neki način ponosna na mene, a mislim da su mi upravo te dvi-
je uloge ponajbolje od svih mojih američko-engleskih filmskih
avantura.

227
 Prije projekcije filma, sin Danilo, kćeri Nina i Vanja i ja odr-
žali smo mali koncert. Lenka je okolo trga hvatala malu Milicu,
koja je baš tih mjeseci prohodala. M nogo je Ijudi došlo iz Pule,
ali ih je bogami došlo dosta i iz Zagreba.
Došao je i Stipe Šuvar da me vidi. I zaista sam mu se obra-
dovao. Pozvao me je sa strane crkve, gdje su me čekalf njegovi
stari partijci, sve sami iskusni ilegalci.
- E samo ste mi vi još trebali - nasmijao sam se u sebi i po-
mislio kako je zapravo tragikomično ovo moje poluilegalno hr-
vatsko uskrsnuće, u kome se, eto, neki stari komunisti, Šuvarovi
članovi Radničke partije, pojavljuju u istarskom gradiću kako bi
podržali moj prvi poluslužbeni nastup u Hrvatskoj.

IzOprtlja, Lenka i ja smo s djecom otišli tjedan dana u jedan

mali bungalovnaVerudeli u blizini Pulskoga hotela„Histria". Bio
je to prvi put nakon toliko godina da sam se ponovo kupao u
Jadranskom moru. Praćakao sam se sa svojim djevojčicama u
nekoj maloj uvalici, skupljajući zajedno s njima školjke i račiće i
pomagao Milici da napravi svoj prvi zamak od pijeska.
Ispod oka sam promatrao kupače, koji su ležali nedaleko
od nas i činilo mi se kao da me izbjegavaju pogledati. Pravio
sam se kao da sam potpuno zaokupljen Milicom i njenom pješ-
čanom vilom pored mora, iako sam ispod obrva pratio svaki
pokret okolnih kupača. Onda se, odjednom, jedan čovjek riđe
kovrčave kose naglo uspravio i pogledao u mome pravcu, dok
mu je njegova pretpostavljam dragana posebnom nježnošću
mazala leđa maslinovim uljem i nešto šaputala pokazujući u
mome pravcu.
- Pa što on radi ovdje? - glasno je povikao, a ona ga je po-
čela smirivati.
Uzeo sam Milicu u naručje i odveo je Lenki, koja je Ninu i
Vanju učila skakati na glavu sa neke obližnje stijene. Rekao sam
joj da mi je prejako sunce i da se idem u sobu malo odmoriti, a
zapravo sam želio što prije otići, da svojim prisustvom ne izazi-
vam vraga. Ležao sam u sobi našeg maloga apartmana i osluš-
kivao glasove mojih kćeri koji su kroz borovu šumicu dopirali s
plaže.
Ovo je bilo prvi put da dolazim s njima svima u Hrvatsku i
kako se noć primicala, sve više me obuzimala neka zebnja. Ka-
da sam dolazio bez njih, svih ovih godina, nije me bilo strah jer

228
 sam znao da se led oko mene ili mora otopiti, ili ću na ledenoj
santi, s ovih mojih toplih obala, zauvijek otploviti u neka sjever-
na, hladna mora da se više nikad ovamo ne vratim.
Sunce je polako zalazilo i u ovo vrijeme je nekada Ljubiša
Samardžić obično zviždukao pod prozorom moje sobe u hote-
lu„Brioni", pozivajući me na mali nogomet, kojeg smo tokom
filmskoga festivala skoro svakoga dana igrali na Verudeli. Onda
se pojavila moja lijepa žena, čija je tamna bolivijanska koža do-
taknuta ovim toplim istarskim suncem zablistala južnoamerič-
kim pokretima igračice flamenka i moje sretne djevojčice koje
su mi se bacale u zagrljaj.
Noć je pala na Verudelu, vrela i sparna. Lenka i djevojčice
su zaspale, umorne od dnevnih, morskih avantura i njihova go-
la tijela su se znojila pod sparinom i vlagom Ijetne večeri. Umje-
sto da otvorim širom prozore i vrata, ja sam sve moguće otvore
na našem malom bungalovu čvrsto zatvorio.
Nisam mogao zaspati.
Probudio sam Lenku u pet i zamolio je da spakiramo naše
kofere i istog časa krenemo za Sloveniju. Govorio sam joj neke
nesuvisle rečenice, kako sam vidio kako me neki ispod oka gle-
daju i da znam ja da me niko neće javno provocirati, ali da se
uvijek nađe luđaka i tome slično.
Pokušavala me ubijediti da ne pravim gluposti i da se smi-
rim, jer, eto, i djeca uživaju u ovome čistom i divnom našem
moru, pod divnom borovom šumom, tako korisnom i Ijekovi-
tom za Ninin bronhitis. Igor i Mirjana su tu. I Branka i Tonči, Da-
nilo i Paola i moj prijatelj Delbjanko, koji je i gradonačelnik Pu-
le, konačno. Kada je shvatila da je moja panika uistinu ozbiljna,
pristala je da otputujemo, ali mi je predložila da ipak bar malo
pokušam odspavati, jer treba voziti djecu do Ljubljane i nježno
me prigrlivši, šaputala mi Ijubavne riječi, kako to samo ona zna,
te me napokon uspjela uspavati.
Probudili su me glasovi mojih djevojčica koje su cijukale
od sreće i spremale se za nove dnevne podvige. Vanja je već bi-
la u kupaćem kostimu s navučenim leptirićima preko ruku. Nina
je istrčavala na terasu i požurivala nas da krenemo već jednom,
dok mi je Milica pružala njen kolut za plivanje da ga napušem.
Iz kuhinje se šifio miris vrele kave i Lenka je, kao i obično,
glasno vikala:
- Doručaaaaak!

229
 Noć je bila iza nas i novi dan je zasjao svojim optimizmom.
Polako su nestajali moji strahovi i gubili se pred ovim novim
sunčanim jutrom i mojim malim razdraganim djevojčicama ko-
je su me vukle i gurale iz kreveta i vraćale u mene snagu da
istrajem.
Ubrzo smo ponovo sjedili na plaži, okruženi uglavnom is-
tim onim Ijudima od jučer i Lenka mi je vragolasto, kako to sa-
mo ona zna, dobacila:
- Ne gleda te nitko ovdje mrko, idiote jedan. Ovo su sami
Česi i Mađari. Niko te ni ne pozna.
Nasmijao sam se i uistinu osjetio olakšanje i nisam namjer-
no pogledao prema onom mjestu odakle je jučer onaj čovjek
viknuo - Pa što on radi ovdje?
Vijest da Ijetujem na Verudeli proširila se meteorski po Puli
i odletjela u Zagreb, uzbunivši mnoge moje prijatelje. Prvi se
javio Darko Rundek. I ne samo javio. Sjeo je na autobus i od-
mah došao. Iste večeri je sjedio na našoj maloj terasi, gdje smo
ispijali malvaziju kao nekad naše zagrebačke gemište, i svirali
na gitari do duboko u noć.
Ostali smo na Verudeli tjedan dana i uspjeli se vidjeti sa
mnogim prijateljima, među kojima i s našim dragima Marja-
nom i Majdom iz Kranjske Gore.
Marjan Pogačnik je bio najmlađi admiral Jugoslavenske
narodne armije. Naše prijateljstvo je započelo krajem osamde-
setih i trajalo svih ovih teških godina. Upravo me on prvi puta
odvezao na Brijune, koji su tada bili zatvoreni za civilne posjete.
Pokazao mi je otok Vangu i Titovu rezidenciju. Divio sam se tom
čudnom životinjskom i Ijudskom raju, gdje je sve zračilo nekim
posebnim mirom. Jeleni i srne šetali su svojim carstvom i sve je
nalikovalo na rajske doline spokoja.
Jedino me prilično uzbudila i šokiralaTitova posebna pro-
storija, ukopana u zemlju i luksuzno opremljena, gdje se iz
udobnih kožnatih sjedala, kroz proreze u zidu, ispred velikog
zatamnjenog stakla, pucalo na patke koje su prelijetale malo
vještačko jezero.
Osjetivši moju nelagodu, legendarni Šandor koji nas je
provodio kroz sve brijunske znamenitosti pokušavao mi je ob-
jasniti da na otoku mora postojati odstrel divljači, zbog ravno-
teže faune.

230
 Klimao sam pomirljivo glavom, kao da razumijem, iako ni-
sam mogao nikako shvatiti zašto je bašTito morao održavati tu
ravnotežu na otoku ubijajući nedužne patke, zavaljen u crnu
udobnu fotelju i ispijajući svoj„čivas regal".
Marijan Pogačnik je'91. godine odbio izvršavati vojne na-
redbe jugoslavenskog Generalštaba i podnio ostavku na mje-
sto zapovjednika pulske vojne oblasti. Nije htio provoditi vojnu
silu protiv naroda, te je svojim postupkom izazvao oštre reakci-
je vojnih vrhova. No, budući se nije odmah uključio u slovensku
vojsku, nije postao ni dragi gost nove slovenske vojno-političke
hijerarhije.
Promijenio je profesiju i sada kao trgovački putnik proda-
je talijanske uzorke robe, putujući po Sloveniji i Hrvatskoj. Od
nekadašnjeg admiralskog života zadržao je samo strast prema
moru, te još uvijek, sa svojom Majdom, malenim brodom obi-
lazi jadranske otoke od Istre do Dubrovnika, gdje je nekoć, kao
kapetan podmornice, ispitivao plave dubine i crtao strateške
vojne znakove u pjeskovitom dnu.
Lenka i ja smo imali dogovor da se nađemo u Sarajevu s
našom prijateljicom Eve Elsner, poznatom američkom spisate-
Ijicom, koja je u jednom sarajevskom kazalištu imala prezenta-
ciju svoje nove drame o bosanskim ženama koje su bile zlosta-
vljane u logorima.
Igor i Mirjana su se ponudili da nas oni odvezu u Sarajevo,
jer su ionako trebali nekim poslom u Bosnu. Pošli smo s dva dži-
pa, jer su s nama išli i aktivisti iz njihove organizacije.
Igorvoli činiti iznenađenja svojim prijateljima i na taj način
produžava naše dječaštvo i mladost. Zbog te njegove dječačke
zaigranosti, svi mi, njegovi filmski prijatelji, voljeli smo ga neka-
ko posebno. Vozeći se tako preko Senja, kroz Liku, prema Bosni,
odjednom jezaustavioauto na nekoj uzvisini. Pozvao nasje sve
da izađemo. Ispod nas je puknuo pogled na Titovu Korenicu i
brdo Pogledalo, preko kojeg sam toliko m nogo puta prelazio,
pješačeći s majkom od našeg sela Bunića do Korenice, na neki
sajam ili rođacima u posjetu.
- Hoćemo li do Bunića? - upitao me je smješkajući se onim
svojim dječačkim toplim očima.
U mene se odjednom uvukla neka skamenjena emocija i
kao grudva leda stajala u mome grlu i plućima.
- Da - kratko sam rekao.

231
 Sišli smo autom u Korenicu i, prolazeći kroz jednu od ulica
na izlazu izgrada, na jednoj kući smo vidjeli natpis„Dom hrvat-
skih branitelja" i veliku sliku Ante Pavelića, ukrašenu cvijećem i
prigodnim znamenjima.
Svih dvanaest kilometara krivudave ceste ni rijeći nismo
progovarali. Umirila su se i djeca, instinktivno osjećajući va-
žnost i posebnost trenutka.
Tu, uz cestu, znao sam s majkom brati Iješnjake na povrat-
ku i sjedeći na nekom brdašcu tuckao ih kamenom o kamen
dok smo se tako odmarali od naporna pješačenja.
Onda smo došli do„Ruke" kako se zvalo raskršće na koje-
mu je stajao gospićki autobus, a djed ili stric nas čekao sa zapre-
žnim kolima, kad smo dolazili iz Vinkovaca s velikim koferima,
jer majka je uvijek nešto gotovo svim rođacima donosila, a ja
bih tada oduševljeno skakao na prvo sjedište do djeda ili stri-
ca, hvatajući uzde i mlatarajući kandžijom iznad glava Ljubana
i Bećara, koji su bili za mene najdraži konji na svijetu i s čijih se
širokih leđa čitavog Ijeta ne bih skidao.

Stara kuća i korov

Igor je znao put do mog rodnog sela, jer su oni već više
puta, rekoše mi, ovdje dolazili, pomažući malobrojnim povrat-
nicima, među koje su spadali i dva moja ujaka i strina sa svojom
kćerkom Danicom. Ulazeći u selo, auti su poskakivali na kame-
noj i prašnjavoj cesti, a u meni su odjednom odjekivala zvonca
sa stada ovaca i čuli se glasovi pastira što su se dozivali po obli-
žnjim brdašcima.
Smjenjivala su mi se ispred očiju lica davno umrlih djedo-
va i bake Marije, pa slika stare male kuhinje i gvozdene peći na
kojoj su se pekle police krumpira i kuhala varenika.To bajkovito
djetinjstvo je prozujalo kroz moju glavu u tih nekoliko trenuta-
ka, a tijelo mi je potresla neka snažna groznica, ista ona kojom
sam zagrlio mrtvu majku dok je zadnji put ležala na svom beo-
gradskom izbjegličkom krevetu. I u tom trenu oplela se bila oko
naših tijela baš ova cesta ispod naše stare kuće, koja se više ne
vidi od visokog korova, u kojeg je čitavo selo zaraslo.
Nitko u autu nije želio prekidati tu dramatičnu tišinu koja
nas je prekrila.

232
 Onda smo stigli pred kuću ujaka Dušana, majčinog naj-
mlađeg brata. Čuo sam da su se on i ujak Mito, isti onaj bivši
komandir stanice milicije općine Medveščak, vratili iz Beograda
prije par mjeseci, govoreći da ne mogu oni tamo živjeti, i da će
radije doći u svoju Liku, pa neka ih i netko ubije, kažu, svejedno
im je, umrijet će na svome.
Čim me je vidio, ujak Dušan je povikao svojoj ženi, koja
je negdje u dubini dvorišta hranila par kokoši:- Danice, hvataj
jednog janjca. Došo nam je netjak Rade.
Jedva sam ga odgovorio da ne kolje jagnje, jer ih ima samo
četiri koja je na povratku u Liku negdje kupiozajedno sjednom
kravom.To je uglavnom bio sav kapital nekad imućnog gospo-
dara.

Popili smo rakiju i otišli zatim pješice uz Erorov sokak do

ujaka Mite, kojeg smo zatekli kako popravlja pčelinjak. Sam je,
kaže, sinovi su negdje u Nizozemskoj, a sa ženom se više nije
moglo.
I nigdje mu, kaže, nije Ijepše nego tu, iako ih je samo dese-
tak u čitavome selu.
Ponosno mi govori, natačući već treću medovaču, da je on
Šuvarov aktivist, i da je to, nakon svega, sada jedina Partija u ko-
ju vjeruje, a vjeruje jer je prava radnička partija, a intelektualci
uvijek nešto muljaju, smuljaju i zajebu.
Zatim smo krenuli probijajući se kroz korov, putevima mo-
ga djetinjstva, kroz moje malo selo, prelazeći još uvijek one sta-
re kamene prijelaze preko drvenih ograda, na kojima sam sre-
tao svoja djetinja stopala.
Došli smo do imanja moga djeda Vujadina i do stare grkice,
koja je raspolovljena gromom stajala kao neka stara ruševina.
Usne su mi se skupile na pomisao na grke trešnje koje su, ona-
ko grke, bile slađe od najslađih! Nedaleko od trešnje, između
šljiva, koje su svake godine bogato rađale (zbog uroda selo su
prozvali Debelo Brdo misleći na savijene grane od plavih šljiva
koje su bogato prekrivale seoske brežuljke), zjapile su dvije ja-
me s ostacima velikih kamenih ploča, koje su probijale iz tave
i korova.
Tu je nekad stajala kuća u kojoj sam rođen i nasmijali smo
se svi Vanjinom pitanju:
- Pa gdje je sad ta tvoja kuća?Tko ju je odnio?

233
 Zaista, tko?
Ako je kuća nestala, grobovi su, valjda, pomislih, još uvijek
tu.
Spustili smo se niz šljivar do naše druge kuće koja je građe-
na ćetrdeset devete na pedesetu.Ta kuća je tik uz cestu i jedva
se vidjela od visokoga šipražja koje se zamršeno splelo oko nje.
Sjedili smo u dvorištu, a Igor je snimao kako vjetar raznosi moje
prorijeđene kose po raspucalim starim krovovima, a na hrpici
preostalih stvari u sredini sobe, između nekih papira, slika i sta-
rih cipela, stajala je slomljena singlica Ne daj se Ines, s Arseno-
vom i mojom požutjelom i poluizgorenom fotografijom.
Onda sam zaželio otići do seoskoga groblja i kao kakav
samuraj, noseći Ninu na leđima, koja me čvrsto stegnula oko
vrata svojim ručicama, i onako malena gotovo se prilijepila uz
tijelo, tumarao sam pustim i zapuštenim poljima, a kad smo sti-
gli do groblja, tražio sam između visokog šipražja, trave, korova
i iskrivljenih križeva, onaj mali kameni spomeniks izblijedjelom
petokrakom, na kojem je velikim slovima bilo uklesano„Obitelj
Šerbedžija", a ispod toga imena djeda Vujadina, babe Deve, stri-
ca Milana i maloga brata Milana.
Vjetar je zviždao Krbavskim poljem i savijao visoke trave
koje su skrivale imena mojih bližih i daljih rođaka, prijeteći da
ih jednoga dana zauvijek prekriju i sravne sa zemljom, ostavlja-
jući samo nekoliko najviših kamenih spomenika, da izvirujući iz
zemlje budu putokazi nekim zalutalim Ijudima, koji će u potrazi
za svojim korijenima i precima pokušavati otkopati naslage ze-
mlje i korova koji će zauvijek zatrpati ove stare grobove.

Ne okrenuvši leđa, uzmicah na prstima tiho unatraške od

svojih mrtvih, kojima vlati trave na vjetru tek jedini su štit...
Na putu za Sarajevo, izgorena i porušena sela, sve same
brazgotine, ožiljci i kraste na tom reljefu jednezastrašujućetra-
gedije. Do jučer sve to bijaše pitomo, mirno i tako postojano! A
sad, garež, beskrovne kuće, prazna dvorišta, prozori oko Edipo-
ve duplje...
Sve sama crna svjedočanstva užasa koji je prohujao Bo-
snom. U Sarajevu nas je čekala Eve Ensler i Glen Glos, s kojom
sam dvije godine kasnije, na nekim osunčanim pjeskovitim pla-
žama i egzotičnim vrtovima, snimao South Pacific.

234
 .. Some enchanting evening...
you can see a stranger...
you can see a stranger...
across a crawded room...

Ratni mamurluci, buđenje

Lenka i ja smo, unatoč privatno teškoj situaciji, pokušavali

nastaviti našu akciju povezivanja s Ijudima koji su nastojali zau-
staviti rat na prostorima bivše Jugoslavije. Smislili smo i projekt
i nazvali ga. Poslali smo pisma na mnoge adrese u svijetu, izme-
đu ostalih i pismo Olimpijskom komitetu, gospodinu Samara-
nu, misleći da je upravo Olimpijski komitet taj koji bi trebao gla-
snije reagirati na činjenice bombardiranja olimpijskog Sarajeva.
Nikada od njih nismo dobili odgovora, ali smo dobili mnoga
pisma istaknutih pojedinaca u svijetu, od kojih posebno izdva-
jam pismo podrške velikog ruskoga pjesnika Josifa Brodskog.
Izmedu mnogih rečenica podrške izdvajam ovu:/rPotpišite mo-
je ime ispod svake akcije koju započinjete da biste ublažili ne-
pravde ovoga svijeta."
Brodski je na vlastitoj koži iskusio nepravde, i izgleda da
jedino takvi, koji prođu pakao za života, mogu neupitno htjeti
dobro i pravedno.

235
14 .
Dezerter
Žiki Pavloviću, Skadarliji, prodanim dušama, žutim kišama,
žutim novinama, Istaknutom Strijelcu i čarobnojpaučini

Posljednji susret sa Žikom Pavlovićem, mojim Žilijenom,

kako sam ga volio zvati, bio je na Skadarliji. Sjedili smo u ne-
kom restoranu i pili pivo iz velikih čaša. S nama su bile naše že-
ne i djeca. lako je bio čovjek samoće, vuk samotnjak, za neke i
nepristupačan, Žilijen je bio neobično topao čovjek i dobro se
osjećao u obiteljskom okruženju. Nesebično se u takvim trenu-
cima davao. Na neki način - razdavao. Dijelio. Naše prijateljstvo
je odavna preraslo poslovnu ovisnost i postalo je uistinu važno
za obojicu. Bili smo, u životu, ali, eto, i u poslu, na neki način
spojene posude. Pretakali smo se, naime, u neke, samo nama
znane, ravnoteže i ravnine.
Sjedili smo, dakle, tog proljeća na Skadarliji, pili pivo u ne-
koj srpskoj pivnici i razgovarali. Malo o filmu, a mnogo više o
politici. I ratu. Bio je ogorčen Miloševićem, Mirjanom Marković
i uopće srpskom političkom scenom, ako se tako može nazvati,
jer ta scena bila je stratište dobrih ideja.
Sam sebi je, reče u jednom času Žilijen, počeo zvučati ap-
surdno hvaleći bivši titoistički režim. On koji je snimio toliko fil-
mova, s nepritajenim kritičkim stavom o jugoslavenskom socija-
lizmu i toliko oštrih romana o našoj tadanjoj stvarnosti ispisao,
i koji je tako strašno mrzio svaki totalitarizam, sada je, na neki
način, počeo žaliti za tim istim sistemom, uviđajući sve predno-
sti koje smo imali nad ovim novim nacionalnim režimima.
Skadarlija je mjesto gdje se jede dobar roštilj i uživa u sta-
rogradskim pjesmama. Podsjeća na neko davno gospodstvo s
ovih prostora, gdje su početkom dvadesetog stoljeća srpski pi-
sci i pjesnici (a dolazila su im i subraća po duhu iz drugih kraje-
va) dočekivali zore uz vino i pjesmu. Tu se donosio miris i ukus
236
 Pariza, pariških kavana, onaj dekadentni ali i stvaralački boem-
ski splin. Rađala se i čašama pića, stihovima, sanjarijama utvr-
đivala boema, na koju je svaka slavenska duša, a pokazat će se
bogme i moja, neobično spremna i sklona.
Boemi su poseban soj Ijudi, od nekog su nebeskog mate-
rijala. Čini mi se da su im duše od perja otrgnute s krila anđela.
Tako odvažno, tako samoubilački, spuštati se u ponore duha
zbog jednog jedinog stiha, jedne dobre rečenice - zar to nije
herojski čin? Naravno, mnogi su i mnogi platili danak! Alkoho-
lom ili nekim drugim omamljujućim sredstvom. Pali su doslov-
ce kao anđeli! I po njima su nezahvalno gazili priprosti Ijudi. I
uvijek me je čudilo kako je narod nezahvalan prema svojim pi-
scima i duhovnjacima općenito. A oni su ih, bar se to pokazalo,
izvodili iz tame i sirovosti, kao neke mesije.
To su bile ulice Đure Jakšića, Branka Radičevića, Jovana
Dučića i mnogih drugih, ne tako slavnih pjesničkih imena, ali
poetskih duša, uz koje smo duhovno odrastali, a koji su svo-
jim burnim noćima potkivali skadarlijske kaldrme.Tim ulicama
i tim kavanama hodili su i Matoš i Tin Ujević, ispisujući svojim
stihovima, između ostalog, i južnoslavenski zanos i siaveći on-
dašnju pobjedu nad„crno-žutom monarhijom".
Tih godina i te večeri, eto, svjedoci smo, kako je ta supilov-
ska i trumbićevska, ponešto i ilirska južnoslavenska avantura,
već po drugi put krvlju raskomadana, i kako se s nje cijede po-
sljednje iznevjerene iluzije, kao blatna žuta kišnica s raspadnu-
tih vojničkih cokula.
Opet nas, eto, zaglušujuće bombardiraju svojim ratnim sti-
hovima neki novi pjesnici, pretvarajući ove naše dane i godi-
ne koje smo zajedno živjeli u promašene živote, lažne zanose
i uzaludne Ijubavi.Ti novi brončani i glineni spomenici, svojim
gvozdenim, nemilosrdnim stihovima brišu sve one tanane ve-
ze među ovim našim Južnim Slavenima, pokušavajući revidirati
sve povijesne činjenice i promijeniti datume važnih događaja,
izmišljajući pri tom nove važne datume i stvarajući nove povi-
jesti i historije za ove nesretne narode, tjerajući ih, sve skupa, u
svoja uska nacionalna dvorišta.
Ti naši, donedavna omiljeni pisci i pjesnici, koji su se još ju-
čer zaklinjali u jugoslavenstvo, mašući pri tom svojim crvenim
partijskim knjižicama, žele nas uvjeriti kako su naši životi, koje

237
 smo pod Titovom Jugoslavijom proživjeli, bili zapravo utamni-
čena beznađa i očajanja.
S tugom, prepoznajemo među njima i neke naše (Žikine i
moje) dojučerašnje prijatelje, s kojima smo po skadarlijskim uli-
cama i kavanama svojedobno pjevali iz sveg grla starogradske
pjesme i ispijali banatske rizlinge.
Moj prijatelj Žika Živojin Žilijen Pavlović, ostao je to što
je oduvijek bio: pametan, mudar, postojan, častan i plemenit
čovjek. Veliki pisac i filmski režiser. On je svoje umijeće obje-
dinio s moralom. Radio je iz uvjerenja. I živio. Buđenje pacova,
Kad budem mrtav i beo, Zaseda, Hajka, Crveno klasje, Zadah tela,
Doviđenja u sledećem ratu, Dezerter... filmovi su koji su svojom
posebnom poetikom obilježili naše vrijeme.
U zagrebačkoj kavani „Korzo", gdje su se skupljali filmaši,
liberali i poludisidenti, gdje smo često odlazili Ivica Vidović i ja
jer smo u to vrijeme bili nerazdvojni drugari, govorilo se gotovo
svakodnevno o Pavloviću i njegovoj filmskoj estetici, ali i o nje-
govoj građanskoj hrabrosti i umjetničkoj aktualnosti njegovih
djela. Svojim filmovima, od kojih su neki bivali i zabranjivani,
postao je uzor mnogim jugoslavenskim režiserima.
Bio sam ponosan i sretan što sam, na neki način, postao nje-
gov filmski glumac. Snimio sam glavne uloge u četiri njegova
filma i TV seriji Pesma. Postao sam zarobljenik njegove estetike.
Snimajući njegove filmove, pokušavao sam uistinu živjeti život
njegovih junaka. Ako je trebalo piti, uistinu sam pio, akoje treba-
lojuriti zore i jahati bijele noći, bivao sam žedni konjaniki ratnik
do posljednjeg daha. Osjećao sam se kao vojnik Živojina Pavlovi-
ća, pa mi se i dan-danas čini, da sve što je dobro na filmu, mora (ili
bi trebalto) na neki način podsjećati na njegove kadrove.
Snimao sam s mnogim slavnim svjetskim režiserima i volio
sam specifičnost S. Kjubrika ili opojnost F. Nojsa, zagonetnost
Dž. Vua, profesionatnost Ktinta Istvuda, ali nikada nisam, a vje-
rojatno i neću, osjetio ono uzbuđenje koje sam imao pojavlju-
jući se u Žilijenovu magičnom kadru.
Zbog te odanosti bio sam i napadan. I uvijek kad bih pomi-
slio da je prestalo, odnekud bi, iz neke zasjede, uslijedio napad
u novinama. Neka nova gorčina bi se prosula. Neka nova-stara
gorčina iskrivljenih činjenica i kleveta ustremila bi se usred bi-
jela dana...

238
 Pred žutim zidom

Što drugo reći i što odgovoriti danas ovim „bokserima ži-

vota" ovimjntelektualnim perjanicama" žute štampe, koji me
razvlače svojim šepavim, krezubim, krvoločnim rukopisima,
kao smrdljivo tijesto po stranicama hrvatsko-srpskih tjednika?
Što reći toj sitnoduhovnoj bratiji, koja danas bezumno ur-
la šovinističke budnice po svojim dvorištima, pozivajući na linč
sve one koji ne pjevaju s njima u horu, ili koji se svojom krvnom
i genetskom pripadnošću ne uklapaju u njihova nacionalno-la-
boratorijska čistilišta?
Što, naime, reći?
Ta gospoda, s: imenima i prezimenima koja ne pamtim,
tj. koja mi ne predstavljaju ništa više doli primitivnih piskarala
po žutoj štampi, a bogme ponekad i po glavnim nacionalnim
dnevnicima, svih ovih godina prosto se utrkuju tko će smisliti
više laži i gadosti na moj moralni račun, i tako me definitivno i
zauvijekotjerati s prostora bivše Jugoslavije.
Eto, među njima ustrajno prednjači izvjesni žutozapisničar
I. S. koji me paranoično spominje u gotovo svim svojim televi-
zijsko-meteorološkim kolumnama, i koji je zapravo odavno za-
služio da ga se pošalje na sud zbog ozbiljnih uvreda i otvorenih
prijetnji.Taj kameleon hrvatskog novinarstva i doktor kaktuso-
logije već trideset godina, kroz okno svoje TV bojne brigade,
salijeće Ijude od imena i prezimena, i žigoše ih raznoraznim op-
tužbama, pri tom služeći vladajućoj partiji, ideologijama i boja-
ma koje se nose te godine. Kad mu je trebalo, bivaoje umjereni
nacionalist, pa odmah zatim potkazivač i progonitelj hrvat-
skih liberala i njihovih simpatizera 71. godine, pa dok si rekao
„keks", postajao je lučonoša nacionalnih zanosa i preporoda i
šef uredništva hrvatskog dnevnika, u kojem se, po njegovom
naputku, moralo pozdravljati i javljati na telefon uzrečicom:„Za
dom spremni!" da bi u novogodišnjoj noći, dok su se prebro-
javali izborni glasovi 2000, ušao u novo tisućljeće kao osvje-
dočeni demokrat i zakleti Ijevičar, te svoje profesionalne kak-
tusološke usluge ponudio„nacionalima" i „internacionalima" i
gotovo uvijek„CIA-nalima", a sad će opet vjerojatno početi, ako
već nije, dipliti u svoje nacionalističke gajde, birajući junačke (ili
izdajničke) grudi svojih sugrađana da im okači koji svoj kaktu-

239
 sić, vjenćić ili ordenčić, da svoje usluge ponovo ponudi vlasti i
ukusu vremena.
Taj isti I. S. to jest Istaknuti Strijelac, besramno me i do kra-
ja neukusno i ulizivački salijetao na filmskom festivalu u Kanu
1997. godine, gdje sam bio gost, zbog moje uloge u filmu Fran-
česka Rosija La Trequa, koji je bio u službenoj konkurenciji. Mo-
lio me je da popijemo piće zajedno, da ga upoznam sa Džonom
Torturom, da ga odvedem poslije projekcije filma na parti. lako
mi je bio dozlaboga dosadan, popio sam s njim piće, odveo ga
na parti, upoznao ga s Džonom Torturom i čitavu večer slušao
njegova divijenja i prekomjerna hvaljenja, po kojima sam za
njega, bio„naš najznačajniji filmski glumac".
Poslije nekoliko mjeseci, počeli su njegovi bijesni napadi
na film Dezerter Živojina Pavlovića i na mene, koji sam, eto, od-
jedanput, preko noći, postao četnik i vandal, koji je snimao taj
„četnički film na kostima hrvatskih branitelja u Vukovaru '91.
godine".
Napisao sam demanti. Istoga dana. Napisao, potpisao i po-
slao. Pokušao sam objasniti čitateljima da nisam snimao film
u Vukovaru, nego u Beogradu. Pokušao opisati svu časnost i
poštenje Pavlovićevog filma, njegovu plemenitu želju da kao
umjetnik i čovjek uloži protest protiv bezumlja. Objašnjavao
sam kako je Dezerter zapravo adaptacija romana Vječiti muž
F. M. Dostojevskoga. Arhetipski Ijubavni trokut, pun strasti i
bolesne Ijubomore. Žika je radnju smjestio u scenografiju Ju-
goslavenske narodne armije. Glavni junaci su bili pukovnici i
kapetani, čija je Ijubav počela i završila u Vukovaru, gdje su se
razbili njihovi promašeni životi. Pavlović aktualnost filma po-
stiže smještajući radnju u Vukovar i Beograd '91. godine, gdje
pokazuje kako JNA, zapravo, prestaje biti Armijom „svih jugo-
slavenskih naroda i narodnosti", već prilazi jednoj strani, oda-
bire Miloševića kao vrhovnog komandanta i svojim tenkovima
i vojnom silom razara Vukovar, ostavljajući iza sebe pokolj, pu-
stoš i ruševine.
Uzalud pisah demanti.
Bjesnilo Istaknutog Strijelca je sve više uzimalo maha. On
sam postao je streljački vod! Iz tjedna u tjedan ponavljao je laži
za koje se, po nepisanom pravilu žurnalizma, nadao da će, us-
trajnim ponavljanjem, uskoro postati istine.

240
 Za mnoge su# naravno, i bez ustrajna ponavljanja, na sa-
mom početku i postale, i opasno prijetile da se neki s pravom
ogorčeni očajnik i pravednik nošen „istinom" koju mu servira
istaknuti strijelac I. S. pokuša obračunati s tim „filmskim mon-
strumom", s f//7i„četnikom" i s tim prokletimjugoslavenom".
Bacio sam napokon sve to skupa kroz prozor svojih jurećih
vlakova i aviona, kojima dolazim i odlazim s ovih naših psihode-
ličnih prostora. Za razliku od takvih novinarskih bolesnika, čija
paranoja uistinu zahtjeva ponovo ozbiljnu liječničku brigu - jer
hospitalizacija je, čini mi se, prekinuta početkom osamdesetih
- koji svako mijenjaju obleku, ja svoga generala ne mijenjam.
Živojin Pavlović je bio moj duhovni vođa. Bio je moj uzor
i moj ideal u umjetnosti. Zbog njega sam'68. napustio Partiju.
Bio je moj„glavni dasa". I ne samo moj. Bio je„glavni dasa" svih
onih koji su voljeli tu estetiku i osjećali je kao Ijudsku vertikalu i
hrabrost, kao nešto najvažnije što nam se događalo u umjetno-
sti vremena„jugoslovenskoga socijalizma", s kojim smo živjeli,
odrastali i umirali. Đavolji f\\m Živojina Pavlovića, bio ječelik koji
nas je u tim olovnim vremenima kalio, ali i čarobna paučina ko-
ja je vezala naše snove u najljepše iluzije. I svi koji smo bili dio
njegovih slika nosimo tu umjetnost kao zaštitni znak vlastite
hrabrosti i dostojanstva. I kao njegov posebni pečat, koji nas je
generacijski i umjetnički odredio da budemo takvi kakvi smo
bili i kakvi još uvijekjesmo.
Đavolji film Živojina Pavlovića i dalje teče mojim venama i
upravlja mojim filmskim pokretima. Hoću, zapravo, reći:Tko je
jednom zaista gorio, taj pamti plamen!
Meni je taj plamen obasjao put.

241
15 .
Odlasci u Zagreb i iz Zagreba
O školi hoda, jednoj kino projekciji, prijateljima koji okreću
leđa, kontesi Aimi, kolodvorima, ulju i zelju u zdjeli

Odlazio sam i u Zagreb, ponekad. Onako, na štakama, s po-

vratnom kartom. Vozeći se od Slovenije prema Zagrebu s Krle-
žinim šeširom, gledajući se u odsjaju prozora, neodoljivo sam
nalikovao na ranjenog Horvata iz Krležinog Vučjaka.
Promićući sporim vlakom kroz zagorske krajolike mojom
glavom prolazili su kadrovi iz Galićevog i Štivičićevog Putova-
nja u Vučjak. S njima sam snimio m nogo filmskih i televizijskih
priča. Štošta smo jedni od drugih naučili. Bili smo i ostali bliski.
Krležin duh nas je nekako podsjećao na to što jesmo i kako se
jedni prema drugima možemo ponašati. Bila je to škola u hodu.
Ponekad požalim što je, ili zbog uvjeta, ili tko zna zbog čega,
sve nekako ostalo u domaćem dvorištu. A velike su to teme. I
nisu podvale. Valjda se, zbog toga, nisu ni prodavale.
Naše priče, koje smo snimali, na neki način imale su poru-
ku, pa i ovu koju sam živio putujući vlakom u šeširu, uz rijeku
koja se igra granice, sa štakom, ranjen iznutra, izvana, zbog to-
ga što nisam od onih koji se mire s ravnodušnošću zemlje, što
nisam od onih koji se kriju u nekoj rupi i čekaju neko veselije
vrijeme, što me boli posvađana krv, to prolijevanje kao da se u
dojučerašnjoj priči o bratstvu pere nečista savjest svih minulih
vremena i prolijeva pred noge neke otmjene gospode koja će
odrediti pravičnost i količinu našeg domaćeg, ručnog zla.
Moj zadnji film u Hrvatskoj biojefilm Zvonimira Berkovića
Kontesa Dora. Uživao sam radeći taj film s tako sjajnim, strplji-
vim i pametnim Berkovićem. Uživao sam raditi s Almom Pri-
com. Bila je pouzdan partner u toj filmskoj pustolovini. Baveći
se kazalištem i filmom, naučio sam vrlo brzo koliko je partner-
stvo važno u toj umjetnosti. Između mnogih divnih glumaca sa
242
kojima sam igrao, Inge Apelt, Miodrag Krivokapić u kazalištu,
a Milena Dravić i Pavle Vujisić na filmu, ostaju, nekako najbliže
mom glumačkom biću. I nježna duša Alme Price savršeno se
naslanjala na moja umorna ramena.
Dok sam snimao tu sjetnu komediju, potresala me sna-
žno i prava obiteljska drama, koja je baš u to vrijeme snažno
eksplodirala i razbila moj privatni život u komadiće iz kojih se
ništa osim moje dvoje djece nije moglo očuvati u mome srcu.
Dobro je od toga profitirao samo moj nesretni filmski karakter
Armano, koji je svome nježnome šarlatanstvu dodao i pravu
sjetu moga lica, koja se savršeno uklopila u njegov nesretni i
apsurdni život.

Grad u retrovizoru

Putovao sam u Zagreb, na gotovo tajnu poruku Berkovića,

kojom me sasvim konspirativno obavještava, da će projekcija
Kontese Dore biti toga dana, točno u podne u kinu„Jadran", na
uglu llice i Frankopanske, mjestu koje sam vjerojatno najtrajni-
je popločio svojim višegodišnjim nemirnim koracima. Točno u
podne bio je moj omiljeni vestern i eto, dođavota, sada putu-
jem na taj„obračun" u Zagreb, kao neki pravi kauboj, bez puške
i pištolja, s podivljalim srcem ispod plavog sakoa, sa šeširom,
Krležinim, Armanovim, mojim...
Kad god bih dolazio u Zagreb, tih mjeseci, dolazio bih go-
tovo ilegalno. Trudio sam se da izabirem što kraće staze koje
moram pješice proći, da bih stigao na moje dvije-tri adrese,
gdje su me čekali moji prijatelji-jataci.
Osim našeg stana uTomašićevoj, gdje bih se zabio i čvrsto
grlio tih par sati Danila i Luciju, odlazio bih povremeno na čašu
crnoga vina do Arsena i Gabi u Haulikovu, i gotovo uvijek kod
Borislava i Marine, koja bi mi uvijek pripremala nešto od dal-
matinskih specijaliteta, među kojima su me do besvijesti opijali
rižoto od sipe i prava lozovača izVrgorca iTrogira.
Tih par sati koje bih proveo u tom toplom stanu, okružen
iskrenim prijateljstvom, koje sam duboko osjećao, jačali su moje
nade i činili me odlučnijim da istrajem unatoč svim bespućima.

243
 Zrak gole i otvorene nelagode

Lucija me nikada nije puštala da bez nje hodam po gradu,

a ja sam se nekako bojao hodati s njom, unaprijed se stideći
ako mi se neugodnosti dogode pred mojom nježnom kćeri, ko-
ja me tako srčano branila. Toga jutra Lucija je spavala. Naslije-
dila je od oca taj talent da zna jahati bijesne noći. Na projekciju
sam pošao s Danilom i njegovom djevojkom Paulom, zbog čije
sam prenježne i osjetljive duše unaprijed strahovao od mogu-
ćih neugoda koje bi nam se tamo mogle dogoditi.
Snimajući filmove iz vlastitog života naučio sam da pone-
kad na dvoboj treba i zakasniti. Već su svi pozvani bili u pro-
jekcijskoj dvorani. Po dogovoru, u foajeu me čekao Drago Ba-
hunek, filmski zvan Čarli. Ušli smo u mraku u dvoranu i sjeli na
najbliže stolice u zadnjem redu. Ono što se događalo u mojoj
glavi tih sat i pol, koliko je projekcija trajala, teško mi je opisati.
Gledao sam slike nekog čovjeka koga mi se činilo da prepozna-
jem i čije mi se lice gubilo ispred očiju, jer slike iz Berkovićevog
filma smjenjivali su kadrovi lica koja sam ja montirao u svojoj
glavi, a koja su tu sjedila pored mene, u toj maloj filmskoj sa-
li, ne sanjajući da je ovo nemilo filmsko lice, koje su prisiljeni
gledati na ekranu, ovoga trena tu pored njih i da diše, baš kao i
oni, ovaj ustajali, teški, Ijepljivi i, toga jutra naročito, zrak gole i
otvorene nelagode.
Izašao sam iz dvorane, po instinktu dobrog revolveraša,
prije no što su se u dvorani upalila svijetla. U malom predvorju
kina„Jadran" u kutu je bio postavljen„švedski stol" sa sendviči-
ma, pivom i voćnim sokovima. Naslonio sam se na suprotni zid
i zapalio cigaretu. Imao sam na sebi sivi kišni ogrtač i Krležin še-
šir. Nosio sam ga samo u iznimnim situacijama. Sada sam zaista
bio pravi, ranjeni Horvat, koji je nervozno prebacio nogu preko
noge, otpuhivao velike kolutove dima i čekao da se obračuna s
tom svojom redakcijom i tim svojim urednicima.
Ono što se sljedećih minuta događalo, primjereno je sce-
nama iz neke filmske komedije, ili iz loše režirane drame.Tih pr-
vih nekoliko poznatih lica koja su izašla, zanijemilo je od scene
koju su ugledali! Otkud ja tu? Otkud ja usred Zagreba? Uzne-
mirili su se. Kao da je sam nečastivi tog trena ušao među njih u
nedjeljno, magleno jutro!Tišina kojom su zanijemili podsjećala
je kao kad iznenada u kinu nestane tona, a ostane samo slika.

244
Bio sam, dakle, tih desetak minuta nijema slika, utvara pored
koje su prolazila sve sama poznata lica, sve sami nekadašnji pri-
jatelji, koji su, kao po dogovoru, bespomoćno okretali glavu od
mene. Tada mi je vjerojatno pao stih: Prijatelj ga, kažu, više ne
poznaje. „Dodaj mi pivo s onoga stola", šapnuo sam Danilu.
Otišao je po pivo. Paula je stajala pored mene i vidno se
čitavim tijelom tresla od uzbuđenja. Zatim je, zgranuta ponaša-
njem Ijudi, počela plakati i istrčala na ulicu. Danilo mi je dodao
pivo i potrčao za njom. Ostao sam naslonjen na svoje štake i na
sivi, vlažni zid kina„Jadran" koji je svojom oštrom hladnoćom
nesmiljeno probadao ispod lijeve lopatice. Ne znam je li i dalje
trajao taj nijemi film, ili sam to ja bio potpuno oglušio i zanije-
mio. Sad sam se sam sebi činio kao jedna od onih plastičnih ili
porculanskih lutaka iz izloga llice.
Zatim se pojavila ona!!!
Lijepa kao iz filma! Lijepa kao u filmu. Lijepa kao Alma. Al-
ma! „Rade", viknula je i potrčala mi u zagrljaj. Odjednom se u
malo predvorje kina „Jadran" vratio ton. Ohrabreni glavnom
glumicom, polako su počeli prilaziti i neki hrabriji prijatelji. Ne-
ki su mi, sa suzama u očima, šutke, čvrsto stiskali ruku, želeći mi
valjda poslati neke tajne poruke kojima bismo se trebali razu-
mjeti. Zbog svih naših izgovorenih ili prešućenih istina. A neki
su prošli pored mene ne pogledavši me.
Za njih sam ionako već dugo vremena bio i ostat ću zau-
vijek„sivi, hladni zid"! A bila je to premijerna, iako zatvorena i
za odabrane, priređena projekcija jednog filma. Gledali ste film,
zaboga! Umjetničko djelo. Berkovićev film, govorio sam samo-
me sebi, njima, ulici, nebu, minulim vremenima, budućim vre-
menima... Film, dobarfilm...

Mjesto: Zagreb. Vrijeme: stalo

Vratio sam se taksijem u Tomašićevu. Lucija je otišla na

probu. Danilo je negdje tješio Paulu. Proveo sam još ta dva-tri
sata sam ispijajući ožujsko pivo i vrteći natrag film koji mi se
tog jutra odigrao. Zatim sam krenuo na kolodvor da uhvatim
poslovni vlak za Ljubljanu koji je još uvijek nesmetano išao s
četvrtog kolosijeka.

245
 Šepao sam na svojim štakama i već me je dosta jako bo-
Ijela lijeva noga, a koljeno mi dobrano nateklo zbog vode koja
se tu skupljala od posljedica moga pada u Cankarjevom domu.
Kolodvor je u to vrijeme dana bio neuobičajeno prazan. Kao
u nekoj Markesovoj priči. Negdje otprilike u sredini glavnoga
perona, prema meni su išla četiri muškarca. Prepoznali su me i
jedan od njih je počeo glasno vikati na mene, ne birajući riječi
između psovki kojima me je obasuo. Glasno je govorio što su
neki mislili. Ostala trojica jedva su ga zadržala da ne nasrne na
mene. Sagnuo sam glavu i natukao dublje Krležin šešir na oči.
Mislio sam da je taj moj prolazak preko glavnog kolodvora tra-
jao vječno i da nije bilo Ijudi koji su isto tako od stida okretali
glavu na drugu stranu, mislio bih da snimam jedan od mnogih
filmova koje sam snimao na tom istom mjestu.
Hodao sam prema vlaku brisanim prostorom sporo i sjetno.
Bljesnuše mi Ujevićevi završni stihovi iz Molitveza koru kruha i
zdjelu leće: Ne bitizao, no uman u snazi/i ispravitipravicu na vazi.
I daj nam oštro oko što slog pazi./Daj pravdu nama i neprijatelju/
dvijemrljeulja uistomuzelju. Šapat ili krik? Po glatkom mramor-
nom pločniku zagrebačkog kolodvora odjekivale su štake Kre-
šimira Horvata čije se čelo znojilo ispod Krležinog šešira.
Pod drugu kapu neću!

246
 IV

TEŠKIM GODINAMA
USPRKOS
1.
Wake up world
O gostovanju u Gorici, pozivu Entonija Endrjusa, posjeti
Londonu, ludim kravama, Čerčilovom duhu, Milču
Mančevskom i osmijehu sreče

Bio je šesti mjesec'93. godine.

Opet sam bio na štakama, ovaj put zbog puknute Ahilove
tetive koju sam zaradio igrajući nogomet s novinarima Mladirte
s kojima sam se pomalo družio tih mojih podstanarskih sloven-
skih dana. U šali sam govorio prijateljima da su neprijatelji ko-
načno shvatili gdje me trebaju gađati i gdje sam ranjiv.
Jedne večeri zazvonio je telefon u našem malom stanu u
Fužinama i na drugoj strani žice, kako se to kaže, bio je Ento-
ni. Zabrinutim glasom mi je objasnio kako me je sve ovo vri-
jeme od kada je rat počeo u Jugoslaviji pokušavao pronaći, ali
je imao neke sasvim nevažeće telefonske brojeve. Pitao me je
kako sam, kako mi je obitelj. Rekao sam da sam se rastao i da
sam, eto, sada s novom ženom i malenom kćeri u Ljubljani, te
da su Danilo i Lucija u Zagrebu, a roditelji u Beogradu. Pozvao
me je da odmah dođem sa svojom obitelji u London i ostanem
u njegovoj kući kao njegov gost koliko god dugo hoću.
Nasmijao sam se u sebi, malo od tuge, malo od sreće. Pravo
prijateljstvo se prepoznaje tek u nevolji. Prihvatio sam njegov
poziv, ali samo na tjedan dana, jer sam u Sloveniji imao obave-
ze u teatru. Igrao sam Vitrakova DonŽuana u Gorici i Nepozna-
tog u Strinbergovom Putuza Damask.
Uz moje gostovanje u Gorici važno je zapisati sljedeću
anegdotu. Taj mali teatar sa svojim zanimljivim glumačkim
ansamblom bio je oduvijek jedno od mjesta koja su za mene
zračila pozitivnom energijom.Tamo sam imao uspješna gosto-
vanja, tamo smo moji mladi glumci i ja osvojili prvu nagradu
na njihovom kazališnom festivalu s predstavom Kažu daje sova
nekad bilapekareva kći, i tamo sam imao nekoliko prijatelja glu-
249
maca, koji su bili moji, u pravom smislu riječi, fanovi. Dolazili su
na moje premijere u Zagreb i Dubrovnik i, uopće, lijepo smo se
družili svih tih godina.
Zatim sam se ja, eto, odjedanput pojavio u njihovom ma-
lom teatru i, kako kaže moj dragi prijatelj Ivo, dok smo jedne
večeri ispijali tko zna koju bocu briške rebule, uništio sve njego-
ve iluzije. Jer do tada, kaže,ja sam za njega bio bog, a sada sam
se pojavio tu, u njegovom malom teatru, na toj njegovoj maloj
sceni i uništio sve ono što je o velikom teatru i nedodirljivom
glumcu sanjao.
Bio sam, kaže, tu pored njega, mučeći se sa slovenskim je-
zikom i baš ga briga što je predstava koju igramo uspješna. Ja
sam uništio, kaže, njegove teatarske snove.

Pošli smo, dakle, u London, na poziv Entonija Endrjuza, s

kojim sam sredinom osamdesetih sklopio čvrsto prijateljstvo
snimajući neki ne naročito značajan američki film u Budimpeš-
ti. Karte sam sam platio jer mi je bilo nekako neugodno priznati
da novaca baš i nemam. Na Hitrou nas je čekao Entonijev osob-
ni vozač i odvezao nas u njegovu londonsku kuću jer nam se
Entoni unaprijed telefonom ispričao da nas, nažalost, ne može
dočekati. Morao je biti na nekom takmičenju, jer njegova kćer
jaše njihovog najboljeg konja, negdje na sjeveru Engleske.
Kuća se nalazila u samome centru Londona, nedaleko od
Hajd parka i bila je čuvena po tome što je to bila zadnja kuća u
kojoj je živio Vinston Čerčil. S jednog od zidova te stare i zani-
mljive kuće gledao nas je onaj njegov čuveni portret s cigarom.
Dakle, prespavali smo u Čerčilovoj kući, koja je sad, eto, bila
Entonijeva i još smo, čini se, te noći intenzivnije sanjali rat, jer
je među zidovima lutao i Čerčilov nemirni duh, koji nije malog
udjela imao u onom davnom ratu i koji je te noći, kao da je pro-
našao dugo čekane žrtve, ludovao oko naših glava, prepozna-
jući u našim teškim snovima duboke nemire koje smo sobom
donijeli, a koji u stvarnosti te iste noći divljaju Balkanom.
Sutra nas je Edi, kako se zvao naš Ijubazni vozač, povezao
na Kantri, jedno mjesto šezdeset milja od Londona, gdje je, ka-
ko nam je objasnio, bila prava kuća obitelji Endrjus. Znači Čer-
čilova kuća u Londonu bila im je vikendica! Prolazili smo kroz
krajeve Engleske kakvu nismo poznavali. Prekrasna zelena po-
Ija i mnogo drveća. I mir.

250
 Blaženi mir.
I ovce i krave na zelenim pašnjacima.
Mir, mir, mir...
Mene čim je nešto u tom smislu lijepo to odmah podsjeti
na rodnu Liku. Ali za ove velike, bijele krave s crnim pjegama po
sebi kažu da su poludjele i njihovo meso se ovdje ne jede, no
bit će da ga već godinama tajno lifraju po provincijama svijeta
jer toliko mnogo ludih Ijudi, žderući ludo meso, luduje i ratuje
ovoga časa u siromašnim krajevima, koji su bili i još su uvijek
provincije Londona, Pariza, Berlina ili Njujorka. A te simpatične
krave djelovale su posve normalno. Dapače, simpatično.„Sad
prolazimo kroz Endrjusov posjed", rekao je Edi. I prolazili smo
tako nekih dobrih 15 minuta.
Onda smo ugledali ispred sebe ogroman, pravi engleski
dvorac iz šesnaestog stoljeća. Ispred dvorca, čekali su nas En-
toni, njegova žena Džordžina i njihova djeca, Džošua, Džesika
i Samanta. Bili su vidno uzbuđeni jer su, eto, imali priliku vidje-
ti prave ratne izbjeglice o kakvima su engleske novine svih tih
mjeseci uveliko pisale. Uz kraljevski ručak, vino i šampanjac,
kako i priliči mjestu u kojem smo bili, Entoni mi se ispričavao
što mi nikada nije rekao za vrijeme našeg filmskog druženja u
Budimpešti da je on zapravo dosta bogat čovjek. Zapravo, nje-
gova žena je naslijedila ogromno bogatstvo od svoje obitelji
(robne kuće Simpson po cijelome svijetu), i postala jedna od
najimućnijih Engleskinja.
Ostali smo par dana u tome rajskom sanatoriju, koji je,
zbog naše realnosti u kojoj smo se nalazili, više budio u nama
nelagodu i gotovo posramljenost nego što je liječio. Ispričali
smo Endrjusovima našu ideju oko projekta„Wake up vvorld", no
on nam je iskreno i gotovo se ispričavajući rekao kako on za to
nažalost nema vremena, a ni talenta da se time bavi, ali misli da
ima pravu osobu koja bi nam u tome mogla pomoći.Tko, pitali
smo uglas.„Vanesa Redgrejv", rekao je.„Ona je jedina u ovoj ze-
mlji koja će shvatiti vašu ideju."
Odmah ju je preko svojih agenata pronašao i bioje iskreno
iznenađen kad mu je ona, čuvši moje ime, rekla da zna za moju
priču, da je o mome slučaju i o slučaju (nije mogao reći koje to
hrvatske glumice, ali mi smo znali da se radio o Miri Furlan) pro-
čitala u jednoj od knjiga Slavenke Drakulić i da odmah dođemo
kod nje u Mančester gdje je igrala u RoyalExcange teatru.

251
 Istoga dana smo se vratili u London, a već sutra zaputili
u Mančester. Dočekala nas je u teatru. Bila je još Ijepša no kad
sam je zadnji put sreo u Londonu na predstavi Lady from the
sea, koju sam zajedno sa svojom bivšom ženom gledao, a po-
tom smo, po njenoj želji, imali s njom večeru, nakon koje nas je
odvezla kolima do našeg hotela, koji je bio na suprotnom kraju
Londona.
Čitave večeri smo pričali o politici.Takva je i ostala. Sa svo-
jim bilježnicama koje je vrtjela među rukama, a koje su bile gu-
sto ispisane, bezbrojnim podacima i raznim imenima, više je na-
likovala na neku strastvenu aktivisticu negoli na jednu od naj-
većih glumica svijeta. Oduševila se Lenkinom i mojom idejom
i odmah počela na njoj raditi. Dogovorili smo, za mjesec dana,
u istom ovome teatru, napraviti koncert po nazivom„Wake up
vvorld" i na njega pozvati neka značajna imena, koja bi svojim
prisustvom pobudila pažnju javnosti. Gledali smo i predstavu
te večeri, u kojoj je ona, naravno, briljirala, ali ni poslije predsta-
ve nije željela govoriti o teatru, nego samo o našem projektu
,,Wake up vvorld". Kad smo se vratili u London, bili smo još opči-
njeni čudotvornom magijom Vanesa Redgrejv. I bili smo sretni
da smo, činilo se, pokrenuli„Wake up vvorld".

Nakon dvije godine - osvit

U Londonu nas je čekala jedna poruka, koja mi se toga

trena učinila sasvim nevažna, a koja će odigrati važnu, možda
i najvažniju ulogu u mome životu. Bila je to poruka od mladog
makedonskog režisera Milča Mančevskog, koji mi je predlagao
da se nađemo negdje u Londonu na piću. Pozvao sam ga i do-
govorili smo se da se iste večeri nađemo u kafeu kojeg je on
predložio. Upoznali smo se i on mi je objasnio da me danima
pokušava pronaći i da je napokon saznao da sam u Sloveniji,
te da je od Lenkinih roditelja dobio moj broj u Londonu. Dao
mi je scenarij i molio me da ga pročitam, te da mu javim svo-
je mišljenje. Scenarij sam pročitao istu večer dva puta. Bio je
fantastičan, a uloga kao da je za mene pisana. Sutradan smo
se sreli na istom mjestu i ja sam mu rekao kako mi se scenarij
uistinu strašno sviđa.

252
 - Onda vam mogu reći da sam ga napisao za vas - rekao
je Milčo.
- Kako? - priupitao sam. - Pa mi smo se jučer prvi puta vi-
djeli.-Smiješio se.
- Obožavam filmove Živojina Pavlovića - rekao je.
Sutradan sam upoznao i engleske producente i poslije ne-
koliko dana dobio ulogu. Bio je to; kako se poslije ispostavilo,
film moga života. On mi je otvorio vrata američkog filma i na
neki način me spasio.
Još smo tri dana bili u Londonu, pogledali neku predstavu,
ne sjećam se više koju, i napustili Čerčilovu staru kuću.
Vratili smo se u našu Ljubljanu. Na aerodromu nas je čekao
Lenkin otac Lazar. Kad smo prošli carinu i krenuli prema djedu
Lazaru, naša mala Nina je sama učinila prve korake.
Prohodala je.

253
2.
Tugazajug
O ohridskim istruškim danima, gradu uoči kiše, Stepskom
vuku Mančevskom, bijeloj rakiji u crnoj noči, gromovima,
vinu koje hrabri i oplakuje...

Uvijek ima negdje jedna prosanjana cesta iz mladosti, koja

toplim zrakama sunca obasjana, čeka tvoje umorne korake, pa
krivudajući njima, vodi do nekih vedrih gradova, gdje se Ijudi
skupljaju u predvečerja ispod širokih krošnji visokih dudovih
stabala i tamo u prostranim sjenama čekaju nove noći i piju cr-
no vino.
Struga, Ohrid...
Prepoznajem u sebi ovaj grad. Ove male, krivudave ulice
kojima još beton nije posve ovladao.
Prepoznajem ovu čaršiju, kojom još ponekad prođu seo-
ska kola i u njih konji upregnuti. I bogate tržnice na čijim se
stolovima zeleni i crveni svježe povrće, i gdje se paradajz jede
kao najslađe voće.
Onako iz ruke. Kao jabuka.
Otkrivam male kavane, iz kojih dopiru mirisi roštilja, peče-
nih paprika i svježe pripravljenog ajvara.
Ponovo ta naročita muzika i pjesme koje uvijek nečega
ili nekoga dozivaju u sjećanje sa svojim zamamnim i taktilnim
osminama koje sežu duboko u građu Ijudskoga duha, sve do
helenskih vremena, slavnih i trijumfalnih, a opet trajno uznemi-
renih i, nažalost - često krvavih.
Prolazim pored željezničke stanice, koja još uvijek stoji
onako kako je velikim potresom početkom šezdesetih razruše-
na i ispred koje se moj maturalni razred vinkovačke gimnazije
slikao.
Gdje su sad svi ti moji drugovi?

254
 S njima sam se na Ohridu bratimio, ne mogavši se čudom
načuditi kemijskom procesu kojim rakija, za koju su nam rekli
da se zove mastika, pobijeli, ako se ulije malo vode u čašu.
I ti pobele? - reče mi jedan topli glas, čiju sam nevinu mla-
dost, davnih godina, skrivao ispod bijele hotelske plahte, našeg
razapetog čadora ni na nebu ni na zemlji, u kome je bila moja
zasužnjena robinjica, jedne tople Ijetne noći...
... aman, aman,
zolte dunje, suvo grozje...
- I ti pobele - ponovila je sjetno, gledajući u moje prosi-
jede kose i kao da je ovoga trena postala svjesna kako vrijeme
prolazi i kako nismo više oni isti od prije dvadeset i nešto go-
dina.
-T o je od snijega, gore na sjeveru - rekoh.
Nasmiješila se očima punim posebnog sjaja i značenja, ko-
ja su, onako uskovitlana od ovog nenadanog susreta, mijenjala
boju njenih tamnih zjenica.
-Tuga za jug. Probaj...
Pružila mi je svoju čašu, ne mareći što će tko pomisliti o
ovoj njenoj intimnoj gesti, kojom je odavala naše stare tajne.
Ispio sam dugi gutljaj crnoga vina koje je bilo i tužno i ju-
žno i nekako gorko, jer me sjetilo na Strugu i dan£ poezije na
jugu Makedonije, gdje su se neki dobri dragi pjesnici uzajamno
zavodili stihovima, pjevali blagosti novome danu i bratski razu-
mjevali svoje sličnosti i različitosti.
Kako li sad izgledaju ti susreti?
Što pjevaju te desetkovane pjesničke, bratske udruge i ko-
liko ih je ovoga Ijeta došlo tamo dolje čitati stihove?

Skoplje '93.

Ponovo u gradu u koji sam rijetko, ali uvijek s radošću do-

lazio.
Grad, to nisu samo krovovi kuća, trgovi i ulice, nego i Ijudi
koji hodaju po njima i koje srećemo na raskršćima. Grad, to su
kino sale i Ijetna kina, vatrogasna društva i pjevački zborovi.To
su nogometna igrališta i klubovi penzionera. I kasarne prepune
vojnika koji čekaju nestrpljivo na svoje dozvole za izlazak. Grad,
to su tvornice sa visokim dimnjacima i dječji vrtići, škole i fakul-

255
teti. Crkve sa različitim tornjevima i znamenjima, koje se mole
jednom a uvijek različitom bogu. Grad, to su kolone plavih blu-
za, što jutrima žure na posao i nočni polivači ceste sa kojih se is-
piru užegli tragovi života slijepljeni na betonskim pločnicima.
Grad i poneki samotnik, koji pred zoru tumara praznim uli-
cama do svoga počinka, kućišta kojeg ima i nema. Grad je i pro-
dorna sirena na bolničkim ili milicijskim kolima.
Grad, to je lice koje ima svoj oblik i koji živi u nama, s nama,
uz nas...
U Skoplju djeca izlaze na ulice oko 11 navečer i čitavi grad
luduje noćima.
Barje tako bilo...

Uoči kiše

Milčo Mančevski me provodi svojim budućim filmskim

svjetovima i na neki poseban, bratski način priprema za moga
Aleksandra Makedonskoga.
Milčo je„Stepski vuk" u Skopju. Davno nečim duboko ra-
njen, teško vida svoje gorčine i ne pušta nikoga do svog nje-
žnog srca. Aleksandar, glavno lice filma Prije kiše, zapravo je on,
iako ga je, kako mi je u Londonu rekao, pisao prema meni. Ali
Aleksandar sam, pokazalo se, i ja. I na mene je pucao neki„ro-
đak" u Beogradu.
Aleksandar je prema Mančevskom mirio davno zavađene
svjetove. Njegov hrabri i odvažni odlazak u jedno albansko selo
podsjeća pomalo na vestern, u kome Aleksandra, u nekoj ma-
loj, seoskoj izbi, kao pod šatorom, prima„indijanski poglavica",
a ona drhtavom, bijelom rukom, služi kavu izfildžana i naginje
se smjerno nad njegovo lice, jedva ga kratko pogledavši dubo-
ko u oči.
Hana (igra ju Silvija Stojanovska),još uvijekzanosno lijepa,
ne više djevojčica, nego-zrela žena, čije skladno i odnjegovano
tijelo ne mogu sakriti sve dimije i zategnute svilene marame.
Kao da je rekla„i ti pobele", prelazeći skrivenim pogledom
preko moje sve snježne kose.
Starac koji sjedi preko puta mene, prekrštenih nogu, glavar
je sela. Njegove škrte riječi najavljuju opasnost.„Kiša će" - kaže i
briše oznojeno, dubokim borama izbrazdano čelo.

256
 U tom trenutku čuje se izvana prava, a ne filmska grmlja-
vina.
Staroga i mudroga Albanca Zekira igra veliki kosovski glu-
mac Abdurahman Šalja.
Šalja je sve one godineTitove Jugoslavije bio Kosovar Ju-
goslaviji naklonjen, kao i mnogi Albanci tada. Kao i Azem Vlasi,
koji mi jey97. na nekoj večeri kod zajedničkih prijatelja u Londo-
nu rekao:„Ti znaš koliko sam bio Jugoslaven. Vjerovao sam u Ti-
ta i tu zemlju. Zbog mojih uvjerenja, često bio osporavan među
svojim Ijudima. Danas, nakon svega što se dogodilo na Kosovu,
ja više ne vjerujem u mogući zajednički život sa Srbima.
Tišina.
Ponovo se čuje iz daljine potmula grmljavina.
- Kiša će - ponovi i moj Aleksandar sada i otpije dugi gu-
tljaj kave. Hana izlazi iz niske sobe, saginjući glavu i malim po-
kretom ruke podiže dugačke haljine da ne bi za prag zapela. Na
čas se vidi dio prelijepe noge i Aleksandar uzdrhti od nenadane
strasti.
Uzdrhtala je i ona iako se nije okrenula niti ga više pogle-
dala.

Srećem stare prijatelje u Skopju. Metu Jovanovskoga, Go-

rana i Vlatka Stefanovskoga, Bodu, Igora Džambazova...
Provode me kroz grad kao nekada. Braća Stefanovski daju
poseban pečat ovome gradu. Možda najviše od svih povezani
sa općim jugoslovenskim prostorom, ali baš zbog toga i najra-
njiviji, jer malo im se od tih uloga duše vraća.
Džambazov je glumac, pjevač, kockar ijoš štošta što niti on
ne zna da jest.
Znamo se s Pulskog filmskog festivala, gdje je došao kao
sedamnaestogodišnjak i čitavo Ijeto pratio moje korake, kao i ja
nekada korake Cice Perovića i Pavla Vujisića. Sada smo opet tu.
Vodi me kroz Skopje, pokazuje mi znamenitosti, što u prijevodu
znači - najznamenitije kavane.
Za to vrijeme, Lenka režira Antigonu Dušana Jovanovića u
Kumanovu. Ostavlja svakogajutra našu malu Ninu kod roditelja
prijatelja Zorana Raleva i juri na probe, a Zokijeva majka Donka,
kako to samo makedonske majke znaju, tiho pjeva našoj Mrvici
nježne pjesme i čuva njen san.

257
 Igor me odvodi kod svoga djeda da kušam njegovo crno
vino. Baraba, kakav jeste, nikad mi nije rekao da mu je rođeni
djed po majci Petre Prličko.
Sjedimo na djedovoj terasi nad kojom se nadvila vinova
loza i slušamo njegove filmske i teatarske priče. Smijemo se,
a onda stari glumac na čas zastane i potpuno odluta mislima,
ostavljajuči nas dvojicu da pričamo naše priče, a on se prepušta
svojim tišinama.
Moj Vergilije, Igor Džambazov, pušta me samo na probe sa
Milčom i Monijem Damevskim.
Moni je asistent režije i sin velikoga Makedonskoga glum-
ca Damevskog.
Obilazimo makedonske gradiće i sela gdje ćemo snimati
film.
Sve je tako pitomo i ubavo, iako se prijeteća grmljavina po-
vremeno čuje kako se približava iza susjednih planina.
Odlazimo i na Ohridsko jezero i tamo u uskim ulicama po-
pločanim starim kamenim pločama srećem neke svoje drugo-
ve s maturalne ekskurzije. Oni u malim prodavnicama kupuju
razglednice i slike Ohridskog jezera, otisnute na drvenim ploči-
cama. Jedna takva slika jezera na komadiću drveta visjela je u
mojoj roditeljskoj kući iznad televizora. Donio sam je majci sa
svoje maturalne ekskurzije i ona je često pored slike pjevušila
„Biljana platno beleše na ohridskite izvoriJ'
Iz snovitog priviđenja, budi me Igorov glas i gitara.
Sjedimo u jednoj od malih kavana i pijemo crno vino. Tu-
ga za jug. Lenka i Igorova žena Iskra se smiju. Lenka joj gleda u
kavu. Naša Mrvica šeta između stolova i ovi blagotvorni Ijudi
je Ijube i nose na rukama. S nama za stolom je i mladi alban-
ski glumac koji u filmu igra najmlađeg Haninog brata. I jedan
makedonski pjesnik, koji kaže da je ovoga Ijeta Struga pusta.
I pjesnici su, kaže, otišli u mirnije krajeve sanjati svoje zimske
snove.
Opet grmljavina. Sad sasvim blizu iznad naših glava. Nina
se uplašila. Doletjela je Lenki u krilo.
Vjetar podiže stolnjake i limene pepeljare odnosi u pijesak.
Ne daj se Ines - viče mlada i nadasve lijepa konobarica sklapa-
jući suncobrane i pozivajući goste da uđu u restoran. Prve kapi
kiše i užurbani pokreti posljednjih kupača koji skupljaju stvari
sa pijeska i bježe pod najbliže strehe.

258
 Igoru se ne ide u restoran. Ni meni. Skupljamo se ispod
zaštitničkog suncobrana, po kojemu već dobuje pravi Ijetni
pljusak, i koji se, eto, u jednom času pretvorio u golemi, šareni
kišobran.
- Još jednu bocu„Tuge"? - viče konobarici između Balaše-
vićevih stihova koji dopiru iz restorana - Džaba vam novci moji
sinovci, džaba vam bilo dobre volje...jer karta je kurva, izvin'te me
što psujem ija samo kažem onako kako čujem, i ako su lagali me-
ne ija lažem vas... i čekam pravi čas...
Kiša tutnji nad našim glavama i uklapa se u brzi ritam pje-
sme. Vjetar sve žešće vitla oko nas i mladi Albanac pridržava
suncobran da ne padne.
Stavljam maloj Nini svoje sunčane naočale da joj pjesak ne
ide u oči. Pokušava skinuti naočale. Kao da ju je taj nemir od
kiše, vjetra i pijeska posebno uzbudio. Ili opomenuo. Vidjet će
ona svijet. Iznutra i izvana. Znam. Nikakve naočale neće je moći
zaštititi od opakih kiša. Dragica, Lenkina teta, čvrsto Ninu stišće
na prsima. Grli je rukama i nježno joj pjevuši, kao što joj je stal-
no, kao dobra vila, u vrijeme selidbi i naše gole borbe za opsta-
nak, od Ninina rođenja pjevušila.
Vjetar ne popušta. Kovitlaci pijeska. Nebom svjetlucaju ša-
vovi munja.
Zatamnjuje svijet.
U ustima opori okus crnoga vina.
Jedna se čaša vina prolila.
Crveni tragovi„Tuge za jug" na stolnjaku.
Krupni kadar Abdurahmana Šalje. Objektiv 75.
Naginju se prema prozoru i gledajući u oblačno nebo, go-
tovo prošapće:„Uskoro će početi..."
Početi?
Zar je ikada završilo?
Umro je Albahrudin prije kiše, ne vidjevši premijeru našeg
filma.

259
3 .
Zvijezda tjera mjeseca
0 studenoj beogradskoj zimi, mudrosti Majkla Kejna,
sajgonskim ulicama, beogradskim bolnicama,
Perguntovskoj igri utjehe s majkom na samrtnoj postelji
1 najtežoj Silvestarskoj noći kad se pucalo i potisnutim
suzama plakalo

Postoje zime koje za svakoga od nas pripremaju svoju po-

sebnu studen. Tako je i moja beogradska zima decembra '97.
počela nekako rano i nenajavljeno. Nije bila samo studena i
opaka košava već i povremene kiše. Ulice su postale studene.
Izlozi. Lica. Plakati. I topli čaj je bio nekako hladan. Pića bez va-
tre i proplamsaja.
Grad je gubio svoju toplinu. Majka mi se razboljela. Već pri
našem zadnjem susretu, primijetio sam da je nekako naglo u
licu posivjela i da se je teško kretala. Žalila se na bol u kukovi-
ma, ali uvijek na njezin način, da nikome ne smeta i nikoga ne
gnjavi svojim problemima.
Takva je bila čitavoga života. Sve s lakoćom i uvijek nasmi-
jana.
Ja sam toga decembra snimao Mare Largo, jedan mali ta-
lijanski film u blizini Đenove i na Azurnoj obali. Režiser je bio
Ferdinando Vićentini Ornjani. Mlad čovjek sa kojim me je dosta
toga povezalo i sprijateljilo, i s kojim sam, poslije par godina,
snimio još jedan dobar i uspješan film? Nije igrao naročito tenis,
ali je zato izvrsno svirao klasičnu gitaru. Razumio se i u vina.
Očeva familija Ornjani bila je vlasnik bogatih vinograda u blizini
Udina, a stariji brat je još uvijek u vinarskom biznisu. Stanovali
smo u jednom od onih velikih i luksuznih hotela u Nici na samoj
obali mora, pa iako nije bilo Jadransko, bilo je more, uz čije sam
duge pješčane plaže satima šetao.
Noću sam često znao odlaziti u Kazino i pomalo dobivati
na pokeru. Bio je to najbolji način da potrošim vrijeme, jer tih
decembarskih noći san nije dolazio na oči. Poznavao sam sve
dobre restorane u Nici i mijenjao sam ih svake večeri, što inače

260
nije moj običaj, jer kad nađem dobar restoran, obično ga ne
mijenjam. Zakujem se za stol ili šank, pijem svoje crno vino i
postanem dio toploga interijera.
U Nici sam, nakon par godina snimao i jedan dosta veliki
englesko-francuski film sa Majklom Kejnom i Majklom Kitonom
0 kojemu sam znao malo, jedino da je igrao Betmena u jednom
od tih američkih letećih filmskih cirkusa. Scenarij je bio dosta
površan, iako se moja uloga izdvajala, kao možda najbolje na-
pisana.
Jednoga dana, snimali smo scenu u kojoj ja trebam proći
pored Majkta Kejna, koji drži revolver u ruci i tjera me u neki ka-
vez da me tamo zaključa. Način na koji je režiser, inače odličan
1poznat u svijetu filma, postavio tu scenu, učinio mi se nepriro-
dan i krut. Ja sam mu pokušao objašnjavati nešto, dok je Majkl
Kejn, strpljivo, poput pravoga engleskog džentlmena stajao na
svojoj poziciji držeći revolver u ruci i čekao da še naša diskusija
završi. Onda me je u jednom trenutku, dok sam prolazio pored
njega uhvatio za ruku i šapnuo mi:
- Rade, ti si apsolutno u pravu, ali ako učiniš to kako ti on
predlaže, m nogo ćemo brže snimiti ovo sranje od scene.
Majkl Kejn spada u tipove koji iskaču iz holivudskog stri-
pa.
Sprijateljili smo se na snimanju filma MimiAmerikanac, ko-
ga smo snimali u Vijetnamu i Australiji. Ima prelijepu ženu, koja
je bila jedan od najuspješnijih svijetskih foto-modela. Indijka je
i pomalo liči na moju Bolivijanku.
Jedne večeri sjedili smo u jednom lijepom i egzotičnom vi-
jetnamskom restoranu u koji su nas dovezli biciklima-prikolica-
ma (rikše), koji liče na naše male fijakere, samo što su umijesto
konja upregnuti neki vitki, mišićavi mladići, koji čitave večeri
razvoze otmjene turiste po ulicama Sajgona.
U Sajgonu su svi na biciklima. Rijeke Ijudi na dvokotačima
jure širokim cestama, dok se oko njih utrkuju jata komaraca, a
škrta ulična rasvjeta pretvara tu proletersku masu na biciklima
u neku nestvarnu paklensku sliku grada koji se raspada i koji će
negdje potonuti, potresom zatrpan ili kugom poharan.
Ti vijetnamski proleteri u plavim radničkim bluzama, jure
na svojim biciklima i izrađuju jeftine tenisice u nekim velikim
američkim tvornicama

261
 „Zar smo se za to borili", rekao bi netko od naših prvobo-
raca.
Majkl potječe iz siromašne radničke obitelji, negdje s peri-
ferije Londona i toje valjda razlog njegove neposrednosti. Priča
mi o svojoj mladosti i druženju sa Piterom O'Tulom i Ričardom
Bartonom.
- Bili su pravi alkosi - kaže.
- Koliko su pili? - pitam.
- Litru i pol...
-Viskija?
-Viskija.
-Ati?
- Ja sam bio za njih amater. Pio sam samo litru na dan.
Uloga koju sam igrao u filmu, bila je jedna od najboljih
koje sam dobio u američkim filmovima. Igrao sam policijskog
inspektora Vigoa koji pokušava kao Porfirije u Zločinu i kazni,
uhvatiti u stupicu svoga Raskoljnikova. I odigrali smo tih četr-
naest scena, Majkl i ja, uistinu pristojno.
Možda je to bio i najbolji dio filma.
Bio sam šokiran kada sam, nakon montaže filma, saznao da
je moja uloga gotovo izbačena.
- VVelcome to Hollywood, Rade - rekao mi je na premijeri
pisac scenarija Kristofer Hempton.

Čekajući Novu 1998...

Majka je nakon operacije kuka ležala u beogradskoj orto-

pedskoj klinici na Banjici. Čim sam završio zadnji kadar filma u
Nici, pojurio sam u Beograd. S aerodroma sam otišao pravo u
bolnicu i sretno grlio majku i razmotavao joj poklone koje sam
joj iz Francuske donio.
Smiješila se i bila sretna što sam pored nje, iako mi nije pro-
maklo, kako joj je čitavo tijelo nemoćno podrhtavalo i kako je
s mukom prikrivala bolove. Pripisivao sam to teškoj operaciji i
njezinim godinama.
Dolazio sam svakoga dana kod majke. S Andrejom, bratom
Boškom ili sestrom Nevenkom, koja je sve vrijeme majčine bo-
lesti bila pored njezina kreveta. Mi Ličani zovemo najbliže rođa-

262
 ke sestrama i braćom, a i držimo mnogo do toga roda. Hrvati ih
zovu bratićima i sestričinama.
Prolazili su dani a majka se i dalje slabo osjećala. Više ni-
je uspijevala sakrivati snažne bolove koje je i dalje osjećala u
predjelu stomaka i doktori su je poslali ponovo na ultrazvuk.
Bili su iznenađeni kada su otkrili veliki tumor na želucu. Prije
petnaest dana je snimak na istoj glasovitoj klinici VM A pokazi-
vao da je sve u redu i nije bilo ni traga od tumora. Znači da su
pomiješali snimak, jer se inače ne bi usudili na ortopediji pri-
stupiti kompliciranoj operaciji kuka. Vjerojatno su nekom ne-
dužnom, kome je zalutao majčin snimak sa tumorom, otvorili i
zatvorili utrobu i poslali„izliječena" kući da uzsarme i prasetinu
proslavlja novogodišnje blagdane!
Moj prijatelj doktor Goran Milašinović bio je Ijut i zabrinut.
Nakon lutanja po raznim klinikama, gdje su joj potvrđivali ili
nijekali dijagnozu, na njegov prijedlog, preselili smo majku na
Prvu hiruršku u Klinički centar Srbije, to jest na odjel dr Zorana
Krivokapića, čuvenog gastrologa i sjajnog kirurga.
Bio je i nadasve simpatičan i drag čovjek, koji nam je svima
ohrabrivim riječima unio dosta optimizma. Svima, osim mome
starom ocu, koji je već od samoga početka majčine bolesti za-
brinuto uzdisao.
Odjel dr Krivokapića, svojom čistoćom i urednošću potpu-
no je odskakao od sumorne slike srpskih bolnica, u kojima se
bijeda i siromaštvo države ogledalo na svakome koraku. Bez
dovoljno vate, gaze, lijekova, sa posteljinom koja se danima ni-
je prala i provjetravala i krevetima po hodnicima, beogradske
bolnice su podsjećale na kadrove iz ratnih filmova. Uostalom i
bila je to zemlja koja je prolazila svih tih godina kroz rat, iako to
njihovo političko rukovodstvo nije nikada službeno priznavalo,
te se pravilo da to ranjenici po beogradskim bolnicama sa neba
padaju.
Odlazio sam kod majke po nekoliko puta na dan naizmje-
nično s ocem, jer nisam mogao podnositi njegovu otvorenu za-
brinutost koju nijeznao skrivati pred majkom. Nasuprot njemu,
trudio sam se, krijući i potiskujući svoje suze, svim silama da
joj podignem moral. Često sam pričao viceve i donosio gitaru.
Pjevao sam joj i svirao pjesme koje je voljela, na opće veselje
sestara i bolničkog osoblja. Bio sam kao Ibsenov mladi Per Gint,
koji počinje sa svojom na smrt bolesnom majkom igrati njihovu

263
posljednju igru. I ona ju je, nama za Ijubav, igrala vješto prikri-
vajući bol i zebnju, koji su joj potresali iznemoglo i oslabljeno
tijelo.
Dr Krivokapić je odlučio operaciju odložiti za nekoliko da-
na, jer mu se činilo da je čitava bolnica suviše zaokupljena do-
čekom Nove godine. Bolje je to učiniti odmah poslije praznika,
rekao nam je. Dao nam je dozvolu da, ako to ona želi, odvede-
mo majku kući tih nekoliko dana.
Umorno i sretno se nasmiješila na tu vijest. Kao neka dje-
vojčica. I izgledala je kao djevojčica, čije je bijelo ispijeno lice
sijalo nekim uzvišenim sjajem, a lijepe modre oči skupljale u
sebe svu tugu dana.
Andrej, koji jejedan od onih koji se„u sve razume", predlo-
žio je da majku ne vozimo kući bolničkim kolima, jer su, kaže,
sva stara i bezamortizera, a do njihova maloga stana na Konjar-
niku treba proći oštećenim cestama punim rupčaga. Uostalom,
to potvrđuje i nesretni pad moje sestre Nevenke u jednu takvu
rupu u nekoj mračnoj beogradskoj ulici, nakon čega je slomila
obje noge.
Dakle, Andrej je od nekog svoga imućnog prijatelja naba-
vio veliki i luksuzni auto kojim ćemo prevesti majku iz bolnice
do kuće. Vozač je bio neki mladić, izbjeglica iz Krajine, plave ko-
vrdžave kose i gotovo dječačkog lica.
Smještamo majku pažljivo na spušteno prvo sjedište i
umatamo je u deke. Ja sjedam na zadnje sjedalo iza šofera, pri-
državam majku i namještam jastuke oko nje.
Mladić vozi lagano i sa zadovoljstvom primjećujem kako je
moj drugar Andrej imao pravo, jer kola gotovo klize beograd-
skim ulicama. Spuštamo se ulicom Generala Ždanova, pa Ne-
manjinom i Kneza Miloša. Prolazimo pored Generalštaba, Vla-
de Srbije i Ministarstva spoljnih poslova, u kome sam na poziv
Leke Lončara prije par godina pozvan da popijemo bocu šam-
panjca, koju je otvorio toga jutra, nakon što je podnio ostavku
na mjesto ministra vanjskih poslova Jugoslavije, koja se upravo
počela raspadati.
Nedjelja je popodne i gotovo da nikoga nema na cesta-
ma.
- Otkuda si ti, sine - upita majka mladića.
- Od Knina...

264
 To je značilo da nije iz Knina, nego iz nekog sela oko Knina.
Tako sam i ja uvijekodgovarao na slično pitanje da sam„od Ko-
renice", iako sam iz Bunića. Još ga je propitala o roditeljima, ima
li braće i sestara i gdje i što radi...
Nedjelja popodne. Zubato sunce sija hladnim sjajem i ma-
gla se hvata na stakla automobila.Vozimo se kroz ovaj grad koji
nikome od nas ne pripada.
Onda odjednom, usred neke prijeteće tišine u kojoj se sa-
mo čuo uredan i tih rad motora, moja majka zapjeva onim nje-
zinim toplim, melodioznim glasom:

Zvijezda tjera mjeseca

za goru ga zatjera
za goricom vodica
na vodici curica
bijelo lice umiva...

U njenom glasu nije bilo ni traga tuge, nego neke goto-

vo radosti i počasti ovome lijepom, sunčanom, decembarskom
danu i životu koji se unatoč svemu, odmotava i dalje ko klupko
šarenim koncem namotano. Njena krajiška pjesma odjekivala
je pustim Beogradom i ko najčistija biserna voda, protjecala
kroz ulice glavnoga grada.
Zapjevao sam i ja s njom instinktivno slijedeći svoju Per
Gintovsku ulogu, dok su široke beogradske, betonske ceste.i
trgovi promicali pored nas i pretvarali se u tople krajolike Kr-
bavskoga polja i planinskoga prijevoja Vrpila, preko koga smo
majka i ja toliko puta pješice prelazili od Debeloga Brda do Ko-
renice. Njen nježni, topli glas, milio je kroz moju koštanu srž,
pretvarajući taj mirni, sunčani, nedjeljnji dan u najljepšu pje-
smu našega života.
Auto je naletio na neku malu izbočinu na cesti, od čega je
majčin glas bolno zatreperio.
- Oprostite - prošaptao je mladić, niz čije su se dječačko
lice kotrljale krupne suze.

265
4 .
Agonija

U malom jednosobnom stanu, u Blagajskoj ulici br. 8, na

prvome katu, gdje su moji roditelji živjeli svoje izbjegličke da-
ne, bilo je veselo i živo.
Skupili su se rođaci i prijatelji. Svi su nekako bili optimistič-
ni. U redu, tumor je tu, ali doktori su rekli da se može operirati.
Postojala je nada. Nije sve izgubljeno. Brat od ujaka Boško Ma-
tijević, koga je majka posebno voljela, jer je bio baraba i bekrija,
ali nježnog i dobrog srca, bio je glasan kao i uvijek. Započinjao
je razne pjesme koje je majka odmah prihvatila slabašnim gla-
som, iako bi se brzo umorila.
Tu su bila i ostala moja braća od ujaka. Mane, koji je i sam
doktor, zatim Dudo i Vladimir, pa sestra Nevenka, tetka Danica,
stric Stevan, susjedi Ljubinka i Sveto, koji su se brinuli o ocu ot-
kad se majka razboljela. Bile su tu i moje djevojčice Nina, Vanja i
Mimi. I Lenka. I zet Danko Kuzmanović, koji je donio svoju rakiju
iz Banjaluke. I netjaci Saša i Boris. I moja rođena sestra Milica,
tiha i šutljiva kao uvijek.
Pila se rakija i pivo. I svi su bili nekako uzbuđeni i sretni da
je majka tu među nama i da je vesela (čak je, na Boškovo nava-
Ijivanje, popila gutljaj rakije i nasmiješila se).
Samo je otac, mrko gledao ispred sebe i glasno uzdisao.
Sjedio sam do majčinog uzglavlja i držao je za ruke.Trudio
sam se prikriti svaki trag tuge i zabrinutosti i prilično sam vješto
igraotu tešku ulogu.
Sestra Milica je uz pomoć mojih djevojčica okitila mali
bor.
Nekada smo, u našoj kuci u Vinkovcima, kitili bor kolačima
koje nam je majka ispekla u rerni, a prije toga, ja i sestra, mo-
266
 delirali razne figurice od tijesta. Ja sam najviše volio„medvjeđe
šapice" i sestri je teškom mukom uspijevalo da ih očuva do po-
noći od mojih proždrljivih nasrtaja. Vješali smo na grane svile-
ne bombone umotane u srebrni i zlatni celofanski papir, i slike
holivudskih glumaca i jugoslavenskih nogometaša, koje su išle
uz čokoladice, koje smo sestra i ja skupljali i čuvali u našim al-
bumima. Sestra je obožavala Elizabet Tejlor i Alena Leda, a ja
Zebeca i„Partizan". Za grane su se vezivale i prave male svjećice
od voska, a glavna atrakcija su bile prskalice, koje su goreći, ba-
cale iskričave zvjezdice oko sebe. Bio sam potpuno lud za tim
čudom od pirotehnike. Na vrhu bora je umjesto ukrasnih šiljaka
i kuglica u raznim bojama, stajala crvena petokraka izrađena
od plastike, koju je otac donio sa neke prvomajske proslave iz
mjesnog Socijalističkog saveza i koju nam je spojio žicama sa
strujom.
Sestra i ja smo brzo oglodali naš„organic" bor, a petokraka
je svijetlila i po danu i po noći, od 31. decembra pa sve do ranog
proljeća i proslave Dana oslobođenja Vinkovaca. Bor bi se već
sav sasušio, ali crvena petokraka je i dalje žmirkala u predsoblju
naše obiteljske kuće u Vinkovcima.
Oko majčinog kreveta su se tiskali rođaci i komšije. Mala
soba je isparavala mirise njihovih oznojenih tijela koji su se mi-
ješali s mirisima kiseloga kupusa, sarme i kobasica što su dopi-
rali iz kuhinje u kojoj su majku spretno zamjenjivale komšinica
Ljubinka i tetka Danica.
Mora da su ti snažni mirisi stvarali mučninu u njenom bo-
lesnom tijelu i zahvalno me je pogledala kada sam, gotovo
komandirajući, naredio rođacima i komšijama razlaz i otvorio
širom prozore. Oštri zrak je naglo prodro u sobu kroz zrake po-
podnevnog, mrzloga sunca, koje je umorno zapadalo i izvana
su se čule petarde, ponekad izmješane i sa pravim puščanim
paljbama. Ovdje gotovo svaka kuća ima vatreno oružje. Puca se
uvis. Prema nebu. Ali ima li razloga za slavlje?
Pale li se i dalje svijeće za sve žrtve rata ispred Skupštine Sr-
bije, gdje se uporno skupljaju neki dobri i zabrinuti Ijudi, među
kojima su najredovitija bila i lica mojih prijatelja Borke Paviće-
vić i Nikole Barovića. Nekom pustom ulicom, u to vrijeme, osa-
mljen šeta moj prepametni drugar Dragan Babić-Babura...
- Ajde, majko, malo juhice - pokušavala je sestra, bez mno-
go uspjeha.

267
 Jedva je, nakon intervencije zeta Danka, koji je u familiji,
osim što je bio posebno voljen i štovan, imao i neprikosnoveni
doktorski autoritet, teškom mukom progutala dvije žlice pileće
juhe i žličicu jogurta.
Zatim su moje djevojčice izvele za svoju baku plesove ko-
je su naučile u svojim baletskim školama u Londonu. Obučene
u bijele haljinice i baletske papučice, poskakivale su dražesno
pred majkom, koja ih je nakon razdraganog osmijeha, odjed-
nom nekako posebno sjetno pogledala i, duboko uzdahnuvši,
odmahnula rukom. Kao da je u tom nestvarnom dodiru sa mu-
zikom Šopenovih etida, koja je dopirala sa maloga kasetofona
i uz koju su moje djevojčice igrale, gotovo nekom apstraktnom
intuicijom shvatila da je za nju igra svršena.
I nije u tome uzdahu i odmahivanju rukom bilo neke op-
ćenite nesreće zbog težine bolesti i neminovne smrti, koliko
osjećanja duboke nepravde što ih uskoro više neće gledati, a
nije ih se zbog svih ovih naših zajedničkih izbjegličkih godina
dovoljno nagledala.
Otac se zatvorio u kupaonu i tamo, naslonjen na rub kade,
glavu zaronio u svoje velike šake.
Sjedimo tako, natiskani i skupljeni oko majčinoga kreveta,
kao oko našega ličkoga ognjišta, ovdje u srcu„majke Srbije", ko-
ja nema volje a ni snage, da toplije prigrli sve te svoje izbjegle
Krajišnike što se ko promrzle zvijeri šuljaju predgrađima Beo-
grada.
„...Tuđa zemlja ima svoje, ne poznaje jade tvoje..."
„Tuđa majka Ijubi svoga..." godinama je urlao u mikrofon
splitski komičar šjor Lorenco, koji je na„Veselim večerima" izvo-
diotu Preradovićevu pjesmu, na različitim jugoslavenskim jezi-
cima i narječjima, uz salve smijeha od Triglava do Đevđelije.
Tetka Danica me zove u kuhinju i, kao nekada kad sam bio
dječak, nudi me raznim jelima, koja je tako ukusno znala pri-
premati.
- Jedi, sunce tetkino...
Ta rečenica me sjećala njenoga Sombora u kome je bi-
la mlada učiteljica i gdje sam ja često preko zimskih raspusta
dolazio, na opću radost njezine djece, male sestre Rajke i još
manjeg brata Željka.Tetak Žarko je bio bivši prvotimac Veleža
iz Mostara i davao mi je prve prave, profesionalne poduke iz

268
 nogometa. Ali, pamtim i somborske kafane u koje me je volio
voditi i prve tamburaše što su mi za stolom svirali.
Ta teška Silvestarska noć prolazila je tromo te večeri kroz
mali stan u Blagajskoj ulici itekpokoja poznata melodija kojaje
tiho dopirala sa TV stanica Beograda podsjećala je sve skupa na
novogodišnju noć i svečanost trenutka.
Lenka i ja smo odveli djecu kod nana-Nine (kako unuci zo-
vu Lenkinu majku), gdje je obitelj tiho i tužno dočekivala prvu
Novu godinu bez Lazara. Ninočka je (kakojezovu kćeri i zetovi)
podijelila svima Lazarovu knjigu, upravo izišlu iz štamparije -
Španija moje mladosti, s podnaslovom Pismo mojoj deci.
Oko devet navečer dolazio je Djed Mraz i sva su djeca mo-
rala otići u jednu od soba i tamo čekati dok majke, to jest sestre
Udovički, razgovaraju sa Djedom Mrazom i ponude ga čašom
mlijeka i kolačićem. Jedne godine se sestra Ani sjetila da bi tre-
balo dodati i malo mrkve za jadne umorne sobove koji voze
Djeda Mraza po cijelome svijetu.
U stvari, sve je to bila izmišljotina gospođe Karoline Udo-
vički Sančez de Lozada, kojom je ona godinama dočekivala i
ispraćata komunističkog Djeda Mraza, jertobože, onjebiojako
zauzet i nije mogao lično uručiti darove svoj djeci na svijetu.
Sestre Udovički u tome trenutku prosto podivljaju, utrkujući se
koja će bolje glumiti razgovor s Djedom Mrazom, to jest imiti-
rati glas svoje majke iz njihova djetinjstva.
Ani, koja je uvijek najtiša i posebno samozatajna, uzela je
na sebe da umjesto Djeda Mraza hitro ispije čašu mlijeka i po-
jede ponuđeni kolačić. Prije je to uvijek činio Lazar, te su jedne
godine sestre Udovički otkrile tu nježnu prevaru, kada su opa-
zile tragove mlijeka i šećera oko usana svoga oca.
Ja sam više volio okrutnu istinu našega oca Daneta, koji mi
je već u mojoj petoj godini saopćio da Djed Mraz ne postoji i
da se to komšija Barišić obukao u Djeda Mraza te po susjedstvu
dijeli darove djeci.
Onda je zazvonio telefon. Otac me zove kući jer je majka
dobila jake bolove u stomaku.
Zovem Gorana.
Vozimo je u dežurnu bolnicu.Tamo joj ispumpavaju vodu
iz stomaka i daju injekcije za smirenje bolova.
Vraćamo se kući.

269
 Po drugi put ovoga dana. Majka leži u bolničkim kolima,
blijeda i iznemogla. Prolazimo istim putem kojim smo jutros,
kroz osunčani Beograd, pjevali naše krajiške pjesme.
Kroz šoferska stakla bljeskaju šarena svjetla i jeftine neo-
nske dekoracije. Tu i tamo iz polumraka izranjaju posteri Milo-
ševića, Šešelja i Vuka Draškovića, koji pri toj noćnoj rasvjeti iz
vidokruga vozila hitne pomoći djeluju sablasno i zastrašujuće.
Prve pahulje snijega spuštaju se na okna bolničkog auta i
šofer, uz vesele komentare, uključuje brisače.
- Majko, evo snijega - govorim joj stišćući joj blago ruke.
- A jutros je bilo ko proljeće - prošapće tiho i gotovo se
nasmiješi.
Da.
Jutros je bilo proljeće.
Ko da su četiri godišnja doba prošla u ovome zadnjem da-
nu decembra, hladne beogradske zime, 1997. godine...

270
5 .
Koncert za vlastiti korijen
O definitivnom odlasku, podstanarstvu u Vanesinom
velikom srcu, Muving teatru iponovnom buđenju
samoga sebe

U Sloveniji smo ostali dva mjeseca, tek toliko da odigram

tih nekoliko predstava. S Vanesom smo bili stalno u vezi. Pri-
premali smo naš koncert, koji se trebao održati u Mančesteru,
izmjenjujući svakodnevno faksove. Bilo je tu mnogo sudionika.
Ona je sa svoje strane pozvala dosta poznatih engleskih gluma-
ca, među kojima i Denija de Luisa i Roberta Koltrejna, a ja sam
organizirao muzičare i Zlaju Arslanagića, kojega sam našao u
Londonu. Zlaja je dugo bio u okupiranom Sarajevu, a onda jed-
ne noći, kada su se sasvim istanjile granice Ijudske izdržljivosti,
odlučio je da i on pokuša pretrčati tu smrtonosnu aerodromsku
pistu, koja je vodila u slobodu, ali, bogami, neke i u smrt.
Koncert je održan krajem šestog mjeseca u mančester-
skom kazalištu Royal Exchange. Bilo je na koncertu mnogo En-
gleza, ali se skupilo i m nogo našega svijeta, iz čitave Engleske.
Uglavnom mlade raje. Zlaja i ja pjevali smo malo njegove, pa
malo moje, pa onda malo i prave bosanske. Koncert je bio pravi
rokenol hepening. I mnogo suza je bilo. I iskrenih poruka gradu
Sarajevu i njegovim stanovnicima koji su herojski izdržavali ap-
surdnu ali nemilosrdnu opsadu.
Nakon koncerta, direktor teatra i glavni režiser ponudio
mi je da igram jednu od glavnih uloga u novoj predstavi koja
se trebala početi raditi početkom desetog mjeseca. Ali ja sam
trebao snimati film u Makedoniji i nisam bio siguran hoću li us-
pjeti stići na početak proba. Na kraju, producenti filma, koji su
vidjeli koliko mi je stalo do toga projekta, uspjeli su organizirati
da odmah nakon mog zadnjeg snimajućeg dana u Makedoniji
letim za Amsterdam, a iz Amsterdama malenim taksi avionom
u Mančester na prvu čitaću probu.
271
 Leteći iz Amsterdama u London, u niskom letu, baš nekako
između oblaka, koje sam čini se mogao i dodirnuti da sam htio,
ili prosuti u njih malo viskija za sreću kroz prozorčić malenoga
aviona, osjećao sam da sam neka velika ptica koja zauvijek na-
pušta svoj kraj, bez obzira na to što leti obrnutim pravcem od
svog južnjačkog gnijezda - na sjever. U meni kao da se budio
novi čovjek i neka silna energija ispunjavala mi je čitavo tijelo.
lako nisam znao što će mi sve donijeti film Prije kiše, osjećao
sam da je moj Aleksandar pravi džoker na koga sam iz svega
srca zaigrao.
Predstava se zvala Smoke. Dim. Napisao je tu predivnu dra-
mu engleski pjesnik i dramski pisac Rod Vuden, s kojim smo
Lenka i ja uskoro postali bliski prijatelji. Lenka je zapravo još
neko vrijeme ostala u Skopju, gdje je postavila jednu od svojih
najboljih režija, Antigonu Dušana Jovanovića, a zatim mi se s
našom Mrvicom pridružila u Mančesteru. Počeli smo upozna-
vati razne Ijude i, naravno, sve vrijeme bili u stalnoj vezi sa Va-
nesom. Dolazili smo povremeno i u bivšu Čerčilovu kuću i sve
više vremena provodili u Londonu.

Približavao se i kraj moga angažmana u Mančesteru i treba-

li smo se uskoro, iz našega sna, ponovno vratiti u našu sloven-
sku stvarnost, koja nije izgledala nimalo ružičasto. lako nemam
i neću nikada ni imati dovoljno riječi da se zahvalim svim svojim
slovenskim prijateljima koji su mi dali utočište i državljanstvo i
pasoš da mogu uopće putovati po svijetu, ipak je moja sloven-
ska pustolovina bila jedna velika muka. Nije, naime, istoglumiti
na engleskom i na slovenskom.
U Sloveniji sam se osjećao kao slon u staklenoj čaši govo-
reći taj nježni, melodiozni i prekrasni jezik, i bio sam spreman
odustati od toga uzaludnog truda da me nisu s toliko srca po-
državali prijatelji Radtko Polič i Dušan Jovanović. Ali u Sloveniji
me spasilo i pjevanje. Moj novi mladi i beskrajno talentirani pri-
jatelj Jure Ivanušić, s kojim sam koncertirao na temu Krleže, ali
tu je bio i i veliki mag pjesme, pravi čarobnjak koji je uspio sve
Slovence pretvoriti u ovisnike njegovih sjetnih melodija, Vlado
Kreslin.
U Engleskoj, bio sam samo jedan od bezbrojnih stranaca
koji se tu bori za svoj goli život. I tko zna kako bi to završilo sa

272
mnom da nakon našeg povratka u Sloveniju, dok smo tako sje-
dili u našoj maloj kuhinji u Fužinama, a nakon što sam s Laza-
rom odigrao dvije partije šaha, Lenka nije progovorila svoju, za
nas sudbonosnu rečenicu:„Pa, Suki" tako me je ponekad zvala,
„ako već treba da igraš na stranom jeziku, bit će bolje da to činiš
od sada na engleskom"
I otišli smo nazad u London, sad na poziv Vanese Redgrejv
i njezinog brata, sjajnog glumca i divnog čovjeka Korina Red-
grejva. Oni su upravo osnivali svoj internacionalni teatar, koga
su nazvali Moving theater. Lenka je postala jedan od umjetnič-
kih direktora, a ja sam dobio priliku igrati s Vanesom. Budući
da teatar nije imao novaca, Vanesa nas je smjestila u svoj stan.
Tamo su kod nje uvijek stanovali poneki beskućnici. Upravo
tih dana odlazio je natrag u Rusiju jedan njezin prijatelj koji je
mjesecima stanovao u njezinom stanu sa svojim starim rodite-
Ijima.
Mi smo bili sljedeći stanari u tom konačištu Vanesina otvo-
rena srca.
Dijeleći stan i zajednički život, sve više smo se upoznavali.
U njezinom stanu je rođena i naša nova djevojčica Vanesa-Va-
nja. Živjeli smo kod nje godinu dana, a zatim odlučili kupiti svoj
stan. U njemu je rođena i naša treća djevojčica Milica-Alma. I,
eto, tako živimo sada u stranom svijetu. Naše djevojčice govore
engleski i naš jezik. Ali engleski im je prvi jezik. Na njemu misle,
u njemu žive svoje igre i svoje tajne. Pomalo im zavidim. Ja još
uvijek mislim na svome jeziku, iako živim od engleskog. I nije
mi lako. Pokušavati zadržati strast ovoga zanata, u kome sam
ponekad znao bivati majstor, vraški je teško na stranom jeziku
koji ne ulazi u sve dubine tvoje duše. A htio bih, kako sam već
samoga sebe navikao, uvijek sve do kraja davati. Ali valjda je
takva sudbina lutalice.
Ipak, nisam odustao od lutanja. Ono je, uostalom, uvijek
bilo dio moje osobnosti. Uvijek sam lutao. Nisam znao ostajati.
Ni u gradovima, ni u vlastitoj kući. Uvijek me je cesta mamila
svojim nepredvidivim krajevima. Zvala me je kao Kirka. I zavo-
dila. Danas sam ovdje, a sutra u nekoj posvema nepoznatoj pla-
veti. Danas sam, eto, u Los Anđelesu, tu, samo nekoliko ulica
od dugih pješčanih plaža Tihog okeana, a sutra opet u mirnim
lukama brijunskoga otočja, gdje visoka tvrđava Minor čeka da

273
na njenim starim drvenim jarbolima podignemo novu zastavu
još jedne Uliks sezone.
Meni se još uvijek plovi. Meni se još uvijek putuje. Svijet je
tako prokleto malen!

274
6.
Sofija, urnebesna tragedija
O rasutim recenicama među beogradskim kolegama,
jednoj (gorkoj) kavi u ambasadi i nekoliko viskija,
glavnom krivcu raspada Jugoslavije, bugarskim
taksistima o malom autobusu koji voziza Beograd

Znam sigurno da je bila '95. godina, jer Vanja je još bila u

kolicima, kad sam na poziv Gorana Markovića došao u Sofiju
snimati film Umebesna tragedija, po drami Dušana Kovaćevića.
Marković je spadao u one hrabre beogradske intelektual-
ce koji su se od samoga početka žestoko opirali Miloševićevoj
strahovladi, te je i ovaj svoj film, za koji je dobio novac od ne-
koga francuskoga fonda, odlučio snimati u Bugarskoj, a ne u
Beogradu, gdje se radnja filma uistinu događa.
Prihvatio sam odmah ponudu, jer sam tako mogao pono-
vo snimati sa svojim prijateljima i na svome jeziku. Veselio sam
se pomisli da ću ponovo biti u kadru sa Sonjom Savić, Draga-
nom Nikolićem, Batom Stojkovićem, Oliverom Marković, Bog-
danom Diklićem...
Mislim da je bio mjesec septembar, jer još je sve u gradu
podsjećalo na Ijeto. Sofija je noćima isijavala od nesnosne vru-
ćine, koja je, pomiješana s mirisima rastopljenog asfalta i uže-
glog ulja iz lokalnih ćevabdžinica, opijala nekom balkanskom
posebnošću, znojeći prekomjerno moje tijelo i ostavljajući vla-
žne, siromašne plahte, razbacane po podu neuglednog i op-
skurnog hotela.
Preznojavao sam se ja i od susreta sa svojim beogradskim
prijateljima, koji su, bez obzira na to koliko i kako bili dragi, ipak,
ostavljali iza sebe neke upitnike, neizgovorene riječi, neodgovo-
rena pitanja. Ma koliko se trudili da podržavamo naša nekadaš-
nja filmska druženja, igrajući poker na sitno do duboko u noć,
ispijajući prekomjerne količine alkohola i zaklinjući se ponovo u
uzajamne vjernosti i Ijubavi, neka nepojmljiva stranost se uvlači-
la između nas i trovala naše ponovne pokušaje nježnosti.

275
 Između nas rat je stao, kao što reče Arsen. Svojim gvozde-
nim i nemilosrdnim hladnim jutrima, vezao je naše nekadašnje
tople zagrljaje u nerazmrsive čvorove.
Pokušavam pohvatati Sonjine pomalo rasute, ali pametne
rečenice, ali mi one propadaju kroz prste. Ne mogu ih uhvatiti,
dokučiti, povezati, ni razjasniti. Odbijaju se, nekako, same od
sebe. Onako čvornate zagonetne, odlaze u neko bivše, dobro
i toplo vrijeme blizine i jasnoće, koje bi htjelo sačuvati svoj in-
tegritet.
Trebao sam početi snimati svoje scene odmah po dolasku
u Sofiju, ali kako to veoma često biva na filmu, zbog vremen-
skih prilika, ili nekih drugih nepredviđenih razloga, plan snima-
nja je promijenjen. Odjednom sam imao osam slobodnih dana.
M ogao sam se vratiti u London mojoj Lenki i djevojčicama, jer
sam se odlazeći od njih bavio samo kombinacijama kako da im
se što prije vratim, što bih i učinio da me blizina Beograda nije
toliko mamila.
Skoro dvije godine nisam vidio svoje roditelje. Odlučio
sam odmah otputovati u Beograd i pametno iskoristiti nepred-
viđene, slobodne dane. Saznao sam da jedan mali kombi vozi
svakoga dana za Beograd i to točno ispred našega hotela.
Već sljedećeg jutra, kupio sam putnu kartu i uputio se oko
10 ujutro u Jugoslavenski konzulat u namjeri da dobijem vizu u
svoj slovenski pasoš. Konzulat se nalazio baš do moga omilje-
nog makedonskog restorana, u kojem sam, za vrijeme boravka
u Sofiji, gotovo svake noći večerao.
Popeo sam se stepenicama na drugi kat. Što na stubištu,
što u hodnicima konzulata, sreo sam nekoliko diplomatkinja
kojima sam podijelio autograme, i koje su me ushićeno pitale
brzopotezna i kratka pitanja iz poznavanja šou-biznisa, među
kojima se izdvajalo pitanje - jesam li ja ili je Arsen napisao Ne
dajse Ines. Sreo sam i dva mlada jugoslavenska konzula s koji-
ma sam odmah stupio u prijateljske razgovore i dok sam čekao
da mi u moj slovenski pasoš udare vizu„Krnje Jugoslavije", po-
pio sam s njima dvojicom nekoliko viskača.
Tada se pojavila jedna službenica i rekla:
- Jugoslavenski ambasador poziva vas na kafu u jugosla-
vensku ambasadu!
- Gdje je ambasada? - upitao sam.
- U susjednoj ulici, rekla je službenica.

276
 - Odmah iza ćoška - rekao je simpatični Crnogorac, jedan
od konzula, i dolio mi još viskija u čašu. - Vrag odnio priču!
M ogao sam se zahvaliti i ispričati da moram zbog filma na-
trag u hotel, ali me neki vrag vukao na tu kafu.
Dva moja nova prijatelja, dva mlada konzula, povela su me
osobno do ambasade.
- Ambasador je veoma fin čovjek.
-J e li?
- Profesor univerziteta - rekao je jedan od njih.
- Esteta - dobacio je drugi.
Ambasada jezaista bila odmah iza ćoška, kakojeto krajnje
precizno i familijarno objasnio jedan od njih. Iznad ulaza stajala
je piavo-bijelo-crvena zastava, bez petokrake, i odmah do nje
srpska zastava s orlovima i ostalim znamenjima.
Poveli su me na prvi kat, gdje me je krajnje Ijubazno po-
zdravila sekretarica i rekla mi da je jedan od najvećih mojih
obožavatelja. Zatim su me uveli u sobu ambasadora.
Razgovarali smo.
Na moje stavove - zaurlao je.
Ona dva Ijubazna i dobra konzula utrčala su u sobu, uhvati-
la me ispod ruku i brzinom munje iznijela niz stepenice do glav-
ne kapije, te me izbacila kao šugavo pseto na ulicu, i čvrsto za
mnom zatvorila vrata.
Stajao sam tako nasred ulice u Sofiji, u Bugarskoj, prokli-
njući iznova svoju neobuzdanu prirodu, koja me je m nogo pu-
ta, zbog moje naglosti i istinoljubivosti, ostavljala nezaštićenog
na vjetrometinama.
- Kud sad, kume moj? - pitao sam se.
Sad bih stvarno mogao negdje popiti kavu. Ili kafu. Ili ka-
hvu. Ili coffee!

Zvona

Zvona s obližnje crkve odjeknula su mi u ušima i podsjetila

da postoji i vrijeme koje teče, a teklo je već nešto iza podne.
Kad god sam bio u problemu,ja uvijekodlučim popiti neš-
to, pa makar me to stajalo srčane aritmije. Znam da bi me moj
prijatelj Goran Milašinović, vrsni kardiolog i veoma uvažen pi-
sac, ovoga časa ukorio, jer posljednjih godina on vodi zabrinu-

277
 ta pogleda evidenciju i kontrolu svih mojih srčanih posrnuća, i
određuje kojim lijekovima da varam svoje tijelo.
Skrenuo sam prema mome makedonskom restoranu, gdje
me je neko makedonsko veselo društvance pozvalo za svoj stol.
Popio sam čašu vina, pojeo komadić pečene janjetine i naručio
taksi.
Nakon filma Prije kiše, postao sam prilično važan u Make-
doniji.
Ono što sada slijedi u ovoj mojoj priči opisujem kao scene
iz nekog od mojih akcijskih kriminalističkih filmova koje sam
snimao.
Taksi sam čekao više od sata. Zatim me je šef restorana, koji
je inače uvijek bio prije Ijubazan sa mnom, dosta hladnog po-
gleda obavijestio da je taksi pred vratima. Pozdravio sam se sa
svojim Makedoncima i sjeo u taksi. Rekao sam ime hotela, koga
se ovoga časa dok opisujem sve ove događaje nikako ne mogu
sjetiti, i zavalio duboko u sjedalo.
U glavi su mi se vrtjele scene iz Ambasade i prekorijevao
sam sebe što sam si dopustio da uđem u tu dramu koja mi ovo-
ga časa nikako nije trebala.
Vozio je neko vrijeme uz neku od većih ulica, a zatim, po-
put akcijskih scena iz Francuskih veza recimo, naglo skrenuo u
jednu manju ulicu i divljački počeo voziti kroz neke ulice koji-
ma je samo on znao pravce, dok nije uletio iza neke benzinske
pumpe, ispred koje su se mogli vidjeti poredani taksiji na taksi
stanici.
Zaustavio je naglo auto i istrčao iz kola. Zatim su se prema
meni zaletjeli neki Ijudi, po svemu sudeći bugarski taksisti, i po-
čeli me izvlačiti iz auta i udarati šakama.
Pokrio sam lice rukama, kao jedan glumac iz Zagreba koji
je u tramvaju, kada je započela neka tuča, počeo vikati:
- Čuvajte mi lice, ja sam glumac.
Dok sam vikao „Što vam je, jeste li poludjeli?" neki je auto
u punoj brzini uletio i zakočio točno ispred nas. Iz auta je izle-
tio neki čovjek, četrdesetih godina i pola na našem, a pola na
bugarskom, rekao taksistima da je to njegova stvar i neka se ne
miješaju.
Zatim me je prilično snažnim i dosta stručnim zahvatom
ruke ispod desne mišice, ubacio na zadnje sjedalo svoga auta, i
izletio iz te sporedne i slijepe ulice ponovo na glavnu cestu.

278
 - Pa što se ovo desilo? - vikao sam.
- Pijani su, a i zlikovci su. Htjeli su te opljačkati - govorio
je.
Pa tko si onda ti, htio sam upitati, ali sam se u posljednjem
trenutku zaustavio, shvaćajući da moj neočekivani spasitelj
mora biti neko važno lice za te taksiste, koji me ne bi tek tako
prepustili nekom sasvim nepoznatom i slučajnom prolazniku.
Umjesto, dakle, da mu postavim to pitanje, počeo sam pri-
tično uvjerljivo glumatati, vičući da se vratimo natrag da im ja
jebem majku milosnu, hvatajući ga pri tom kao razbješnjela
zvijer za revere kožnog kaputa, dok mi je on s nekim posebno
radosnim smiješkom i uzdrhtalih nosnica, koje kao da su prepo-
znavale nemoćnu žrtvu, što će se evo za koji čas naći tamo gdje
je određeno da se nađe, govorio da se smirim i da nema smisla
gubiti vrijeme na bugarske taksiste koji su, brat bratu rečeno,
obični kriminalci.
Dok sam dalje uzdisao i škrgutao zubima, krišom sam ga,
nekim krajnjim oprezom koji je u tom času progovorio u meni,
pogledavao u retrovizor.
Moj spasitelj nije mogao skriti svoje uzbuđenje da je žrtva
uhvaćena i pri tom idealno pijana, i da će se lako obračunati s
njom.
Zatim je auto stao na crvenom svjetlu iza nekoliko auto-
mobila.
Otvorio sam vrata, pogledao u retrovizor svog „spasioca",
koji se nije ni okrenuo za mnom, nego me je s nekim poseb-
nim i do kraja zagonetnim smiješkom gledao preko retrovizora,
udarajući lagano po crno uokvirenom volanu.
Zatim sam potrčao preko velike ceste i kroz glavu su mi
promicali kadrovi iz Godarovog filma Do posljednjeg daha. Tr-
čao sam što sam brže mogao kroz neke male ulice, pokušavaju-
ći što više i bolje zamesti trag.
Zatim sam utrčao u neki maleni kafić i tu zastao. Naručio
sam viski i kavu i pokušao primiriti dah, paniku, te slagao u glavi
košmarne detalje priče koja mi se dogodila.
Poslije sat vremena odšetao sam dojnterkontinentala", a
kasnije i do našeg hotela koji nije bio tako daleko. Ispričao sam
odmah Goranu Markoviću čitavu priču, a zatim i svim ostalim
članovima filmske ekipe.

279
 Mnogi su me sumnjičavo gledali ne vjerujući u ono što
sam im govorio. Istinabog, uslijed panike sam valjda izgledao
kao da sam iskočio iz nekog drugog filma. Ali, kako približiti bli-
žnjima i suradnicima da mi se pola sata ranije radilo o glavi, i
da sam mogao završiti u nekom kontejneru, u nekom jarku na
periferiji Sofije!?
Jedan dobar prijatelj je poslije, kad sam okrenuo leđa, ko-
mentirao da sam doživio„delirijum tremens".
Goran i bugarski producent predložili su da od sutra dobi-
jem specijalne čuvare i veliki blindirani džip.
Odbio sam!
Otišao sam po svoje stvari u sobu i spustio se do recepcije.
Odlučio sam čekati svoj autobus koji će me odvesti u Beograd
ocu.
Nigdje nisam, toga trenutka, bio sigurniji.

280
7 .
StanovnikOtoka
O lijepoj Dejzi i neukrotivu Roju, prvom pljesku Majkla
Redgrejva i dokovima djeda Vujadina

Jutro je. Kroz prozor sobe, koja je privremeno naše utočiš-

te, još jedan tipično engleski dan prodire kroz trepavice. Laga-
no i ne bez boli. Mirisi i zvukovi tuđine. Bljeskaju ozarenja, ali i
gorke podsjetnice. Posvuda šumovi grada i krovišta imperije.
U blagosti jutra ona stara trema: kuda? kako?
One spavaju. Volim ih gledati dok spavaju. Uspoređujem
im lica i odabirem što na našoj kćeri pripada meni, a što njoj.
Nalazim da Nina nalikuje i na mog sina Danila kad je bio tog
uzrasta. Pažljivo joj zagledam dlan i uspoređujem ga sa svojim.
Linija života joj je duža, a sklonost umjetnosti je duboko usje-
čena u njezin maleni dlan.Ta naša mala Mrvica, kako je od milja
zovemo, ima već dvije godine i pet mjeseci. I voli spavati s na-
ma. Točnije - između nas!
Ona je kao rijeka kojoj smo mi obale.
Ispod prozora, s Lenkine strane sobe, postavljen je dječji
krevetić. U njemu mirno spava naša druga kćer Vanesa Vanja,
koja nas noćima uporno budi.
Soba je velika i prostrana i nekako ležerno nemarna. Vodi
se kao gostinska soba u stanu i prije nas je ovdje stanovao je-
dan ruski pisac sa svojim starim roditeljima.
Na zidovima visi nekoliko starih ostakljenih fotografija obi-
telji Redgrejve. Lijepa Vanesina majka Rejčel i tako karizmatični
otac sir Majkl Redgrejv. Na jednoj slici otac sjedi u invalidskim
kolicima (bio je već tada, kažu, veoma bolestan), a Vanesa kleči
pored njega. Igrali su scenu iz Kralja Lira za dokumentarni film
o sir Redgrejvu.
Obitelj Redgrejve je jedna od najvećih glumačkih dinasti-
ja u Engleskoj. Vanesa rado priča o ocu, majci i njihovom glu-
281
 mačkom životu. Vanesin djed po ocu imao je umjetničko ime
Fortunato Sikamor, što bi u slobodnom prijevodu značilo kao
„bolestan od Ijubavi". Imao je svoj maleni Cabare teatar i sam
pisao i izdavao neke vesele komade. Njegova kćer7Vanesina ba-
ka, zvala se Dejzi i kažu da je bila jako lijepa. I ona je bila glumi-
ca. Udala se za nešto starijeg od sebe engleskoga glumca Roja
Redgrejva. Taj Roj je bio, čini se, beskrajno zanimljiv tip. Lijep i
uvijek okružen lijepim damama.Tek m nogo kasnije otkrit će se
da je već tada živio u bigamijskom odnosu, te je već, prije ne-
go je upoznao lijepu Dejzi, imao jedan neraskinuti brak i jedno
dijete. No, njegovo srce, čini se, pripadalo je lijepoj i mladoj glu-
mici Dejzi, s kojom je dobio sina Majkla Redgrejva.
Početak stoljeća u Engleskoj, bez obzira na šekspirijansku
tradiciju, nije sijao ruže na puteve teatra. Roj je zato odlučio da
iskoristi neku povoljnu ponudu i otputuje u Australiju, odakle
je obećao svojoj dragoj„gearly", kako ju je od milja zvao, da će
je odmah pozvati čim se malo materijalno sredi i pronađe si-
gurne uvjete za nju i njihova sina.
No, izgleda, nije sve pošlo u karijeri kako je očekivao, te su
pisma koja su stizala bivala ispunjena uglavnom kuknjavama o
teškoj situaciji u Obećanoj zemlji Australiji. Prošle su tako i dvije
godine, a pisma iz Australije bivala su sve rjeđa. Lijepa i odluč-
na Dejzi, kojaje očitoduboko voljela Roja pustolova, odlučilaje
jednoga dana spakirati kofere, i sa svojim malim dvogodišnjim
sinom Majklom sjesti na jedan od onih velikih prekookeanskih
brodova, te se uputiti za Australiju.
Plovidba upravo tim slučajno izabranim brodom, a ne ne-
kim drugim, odlučit će kasnije i njezinu sudbinu. Kao u nekom
dobrom starom filmu, na brodu je srela jednog mladog čovjeka
iz Londona koji je putovao na Cejlon. Do Cejlona im je trebalo
mjesec dana plovidbe i imali su dovoljno vremena da se upo-
znaju i otkriju neke naklonosti koje su ih upućivale jedno pre-
ma drugome. Na Cejlonu je mladić napustio brod i, činilo se,
zauvijek otišao iz njezina života.
Dejzi je produžila još mjesec dana prema Australiji, tj. pre-
ma svome voljenome Roju, koji nije ni slutio da mu dolazi. Stigla
je napokon u Melburn i nije joj bilo u to vrijeme teško pronaći
engleskog glumca Roja Redgrejva, kojega su, čini se, dobro po-
znavale gradske kavane i ulice, a i nije bilo mnogo kazališta u to
vrijeme u Australiji.

282
 Valja nešto reći kako su kazališta tog vremena, u toj dale-
koj zemlji, izgledala. Na pozornicama je, u umjetničkom smi-
slu, vladao pravi realizam. Osim što se nije zapravo ubijalo, sve
ostalo je bilo do kraja realistično. Na primjer, postojao je čuveni
prizor u kojem je Roj bivao uhvaćen i zatvoren u drvenu kolibu.
Zatimje koliba bilazapravo zapaljena,a naš heroj Roj moraoje
na konju u pogodnom trenutku izletjeti iz goruće kolibe.
I nakon jedne od tih čuvenih predstava, baš na samome
kraju, kad su se glumci klanjali malobrojnoj publici (jer valja
pretpostaviti da su hrvatski, talijanski i makedonski doseljenici,
koji su uz Engleze činili tadašnju većinu australijskog stanovniš-
tva, neizmjerno više bili zainteresirani za pravljenje vina nego
za teatar), odjednom je na pozornicu istrčao dvogodišnji Majkl
i potrčao svom ocu u zagrljaj.
Roj je spazio Dejzi, koja je stajala sa strane, zatim zagrlio
sina i visoko ga podigao u zrak, objavivši publici da je to njegov
jedinac i da je upravo doplovio brodom iz Londona. Bio je to i
prvi veliki aplauz budućeg velikog i jednog od najvećih engle-
skih glumaca.
Sreća Roja i Dejzi nije dugo trajala. lako se i ona uključila u
glumačku trupu, teško im je bilo živjeti od teatra u toj, ipak još
uvijek divljoj zemlji. A i Roj se nakon nekoliko mjeseci bračne
idile ponovo vratio svojim starim navikama. Volio je društvo, ka-
vane, pjesmu i lijepe žene oko sebe. Noći su obično završavali
bračnim svađama, kojih je bivalo sve više. Dejzi je željela da se
vrate u Englesku. Vlasnik tog čudnog putujućeg teatra, u kome
su se, dakle, davali komadi s jahanjem konja i paljenjem koli-
ba, pravim životinjama i pucanjem, ponudio im je - ili da dobiju
nešto novaca za igranje predstava, ili da uzmu plaćenu kartu za
London.
Odlučili su da Dejzi uzme brodsku kartu za London, a da
Roj još malo ostane, jer je baš dobio jednu od uloga u prvome
filmu koji se trebao snimati u Australiji. Obećao je da će se od-
mah poslije snimanja vratiti u Englesku.
Vanesin otac, koji je tada imao već tri godine, pričao je
poslije da se sjeća dobro te scene, kad je veliki brod odlazio, a
uplakana majka ga držala na palubi, dok je nesretni Roj teatral-
no trčao duž velikoga pristanišnog mola, bacajući crvene ruže
za brodom koji je odlazio i ostao, popevši se na svjetionik, ma-

283
šući svome sinu i svojoj voljenoj Dejzi, sve dok brod nije uma-
kao njegovu vidokrugu.
Brod je, ploveći natrag prema Engleskoj, ponovo stao na
Cejlonu i, kao u nekom filmu, na brod se ponovo ukrcao onaj
misteriozni mladić iz Londona, za koga se otkrilo da je bio dosta
imućni vlasnik plantaža čaja na Cejlonu. Čitava priča je podsje-
ćala na Klodelovu Razdiobu podneva. Romantična idila se na-
stavila i u Londonu prerasla u pravu Ijubavnu priču, odnosno
vezu. Preselila se ubrzo u njegovu veliku kuću u središtu Lon-
dona i tu započela svoj novi život.
Roj je, kažu, nakon nekoliko godina ipak snimio svoj prvi
film u Australiji, a ubrzo nakon toga i umro. Dejzi se tek tada
udala za vlasnika plantaža čaja s Cejlona i rodila mu kćer Pegi.
Majkl je odrastao i školovao se u najboljim engleskim koledži-
ma i postao jedan od najvećih engleskih glumaca.

I moj djed Vujadin je putovao u to vrijeme brodom u dale-

ke svjetove. Njegov cilj je bio Amerika u koju se zaputio sa svo-
jim bratom Đurđem. Kopali su rudu u nekom rudniku u blizini
LasVegasa. Nakon pargodina kopanja, uspioje zakopati i brata
koga je, kažu, neki Turčin ubio nožem nakon svađe oko kaza-
na, gdje se dijelio ručak. Iza toga se vratio brodom, na kome su
ga, tvrdio je, pokrali. Možda je, pomislim ponekad, djedov brod
pristajao baš u englesku luku u koju je Dejzi sa svojim sinom
upravo uplovljavala!
Zamišljam svoga djeda Vujadina, kako se zagleda u lijepu
Dejzi i dugo okreće za njom, gledajući je kako ulazi u taksi, dok
ga gomila njegovih sunarodnjaka gura prema izlazu, glasno vi-
čući i mašući iznad glava svojim koferima, torbama i emigrant-
skim papirima.
Zamišljam i njegov povratak kući, preko Francuske i Švi-
carske u svoju domovinu Austro-ugarsku, tj. u jednu od dale-
kih njenih provincija, u malenu Hrvatsku ijošdalju i neznatniju
hrvatsku pokrajinu Liku, gdje su ga čekale divlje planine i siro-
mašna zemlja.

284
8.
Chisvvick high road
O londonskim jutrima, šetnjama, našim Ijudima u tuđini,
nogometnom dresu koji je kao zastava i Ristićevoj odluci

Iz hodnika se čuju tihi šumovi.To se Vanesa šunja u svome

vlastitom stanu da ne probudi goste. Ona ustaje u šest ujutro i
počinje raditi. Piše pisma nepoznatim i poznatim Ijudima u svi-
jetu. Oštri svakoga dana svoju neslomljivu prirodu, kojom se
bori protiv poroka našega vremena.
Već godinama, prkoseći na tim svojim barikadama, ona
postaje na neki način Majka Tereza u svijetu umjetnosti. Ništa
za nju nije teško kad treba pomoći bilo kojoj nesretnoj i ranje-
noj duši u svijetu.
Ustajem pažljivo da ne probudim svoje tri djevojčice. Sku-
ham Vanesi kavu, na naš način, i odlazim u jutarnju kupovinu. U
malenom dućanu, točno preko puta Vanesine kuće, simpatični
Indijac već unaprijed zna što svakog jutra kupujem.
Kruh i mlijeko, jogurt, novine... čekaju me u njegovim uslu-
žnim rukama.
Ulica Chiswick high rood je puna malih i lijepih restorana.
Vanesa posebno voli jedan tajlandski restoran. Kad god imamo
nešto slaviti, odlazimo u taj maleni restoran.
Dvaput dnevno izlazim sa svojim djevojčicama u šetnju. I
uvijek sretnem nekoga od noših. Čudno je to, na koji se način mi
raspoznajemo u stranome svijetu! Gotovo da, kao životinje, na-
njušimo jedni druge, po nekom samo noma svojstvenom i pre-
poznatljivom mirisu. A možda tuđina koja odjekuje u svakome
od nas čini naše pokrete posebnima, i nemilosrdno odaje naše
porijeklo. Susretnem tako naše Ijude posvuda. Na ulici, u auto-
busima, u podzemnim željeznicama. Neki mi se javljaju, a neki
i šute. Ili imaju nešto protiv mene ili ih je naprosto stid i sebe i

285
mene, što se, eto, nalazimo u toj tako delikatnoj, da ne kažemo
neprijatnoj situaciji.
Uostalom, što bi oni pitali mene, i što bih ja to mogao reći
njima, i što bih ja pitao njih i što bi to oni mogli reći meni?!?

Naši Ijudi, naša posla

Sretnem tako, baš na pješačkom prijelazu, jednu ženu če-

trdesetih godina. Bolje reći, pogledi nam se sretnu i ostanu dvi-
je-tri sekunde prikovani, a zatim odlutaju svaki na svoju stranu
ulice. Ona, ipak, vrati pogled i progovori prva.„Eeee.." reče. Bilo
je možda i jedno„h", ali se nekako izgubilo u žamoru londonske
svakodnevice. Bio je to onaj naš neumrli znak raspoznavanja,
koji je u isto vrijeme i oblik razumijevanja ove naše nove stvar-
nosti u kojoj smo se našli.
- Eee... - rekoh i ja, doduše malo kraće.
- Jeste li i vi odozdo? - upita ona.
Ja bih joj najradije rekao da sam obično odozgo, ali nije
vrijeme za šale toga stila, a osim toga, počeo sam se polako na-
vikavati da se približavam pedesetoj, i da ta vrsta oštrog hu-
mora, kojim sam se znao nekada braniti od napasnica, više nije
primjerena mojim godinama.
- Pa da... da... - odgovaram nekako neodređeno i ne previ-
še zainteresirano za razgovor.
- A odkuda ste? - mjerkajući me živahnijim pogledom upi-
ta.
Ako joj kažem da sam iz Zagreba, hoće li je to povrijediti ili
obradovati?
Uostalom, ne razgovara mi se toga jutra naročito, pa da
skratim muku, rekoh:
- Jaz sem iz Slovenije.
Ona me upitno, sva u čudu, gleda. Ne izgledaju njoj baš
tako Slovenci.
- Slovenec sem - ponovih da je razuvjerim.
- Aaaaaaa... - otegnuto će ona, dajući mi otvoreno do zna-
nja da su mi akcije potpuno pale. Slovenec? Vraga! Zagledavši
se u semafor, čije je crveno svjetlo neuobičajeno dugo trajalo,
kao da je namjerno odugovlačilo ne bi li se ovi zemljaci do sita
ispovjedili jedno drugome i utvrdili tko su, što su i tako to...

286
 Ušuti ona. Šutio sam i ja.
Šutjela je i Nina.
Vanja je spavala u kolicima.
Onda me ponovo pogledala, i kao da se nečega prisjetila,
razvukla je usta u široki osmijeh.
- Joj, šta vi meni ličite na Radeta Šerbedžiju.
- Ma nemojte?
- Pljunuti ste Rade...
Eh, draga moja, mislim si ja, toliko sam pljunuti Rade, da
više nema na meni mjesta gdje me nisu pljunuli.
- Ma... da niste vi stvarno Rade? - upitala me je.
Odgovaram joj zagonetno, kao Oliver Mlakar iz onih čuve-
nih kvizemisija.
- Možda jesam, a možda i nisam....
Najednom se moja sugovornica uozbiljila. Nekako me na-
ročito pogledala, zatim pogledala djecu. A onda joj je lice dobi-
lo neku posebnu čvrstinu i zategnutost.
- Pa to ste vi, Rade! To ste vi... stas... glas. Vi ste! Ponavljala
je u sebi, za sebe, ne vjerujući svojim očima, a zatim je počela
sočno psovati.
- Majku im njihovu, da im majku, što su nam oni lopovi
napravili, da jedan Rade Šerbedžija čuva tuđu djecu po Lon-
donu...
- Ne, ne, gospođo, to su moja djeca - vikao sam i ja sada,
no ona je samo odmahnula rukom, te konačno dočekavši ze-
leno svjetlo, otišla niz ulicu, sve vrteći glavom i mašući srdito
rukama u nevjerici.
„Naši Ijudi i običaji" - rekao bi Krleža -„nikad vas nitko ne-
će opisati. Blago nama koji smo vam pjesnici"

Vanesa je, vidjevši videosnimku naše predstave Oslobođe-

nje Skoplja iz Australije, odlučila da napravimo englesku verzi-
ju u našem teatru u Londonu. Probali smo u poznatom engle-
skom teatru„Riverside Studo". Naime, ta sezona našeg„Moving
Theatre-a" bila je posvećena pedesetgodišnjici pobjede nad
fašizmom i naš repertoar je bio uglavnom posvećen tom do-
gađaju.
Lenka je režirala Palikuću Maksa Friša i Vodopad Vidosava
Stevanovića, za koju je dobila sjajne kritike, a predstava je bila

287
proglašena i najboljom predstavom mjeseca u anketi kritičara
u Londonskom Time Outu.
Bio sam posebno sretan da je moja Lenka, nakon četiri go-
dine rađanja i dojenja, ponovo strasno u teatru, kojem svom
dušom pripada.

Znao sam da je Oslobođenje Skopja sjajna predstava, s ko-

jom smo uostalom požnjeli toliko uspjeha u svijetu, ali sve ne-
kako mislim da je i neka potpuno apstraktna i neopisiva energi-
ja Roja i Dejzi i njihova Ijubavna priča bila neka tajna veza izme-
đu Vanese i naše australske teatarske avanture.
Na njezino insistiranje pozvali smo i Ljubišu Ristića da re-
žira predstavu.
Došao je i Dušan Jovanović iz Ljubljane i maskota zagre-
bačkog Oslobođenja Skopja, Ciganin Beli, koji je na svojim šta-
kama izvodio bravure i bio uistinu zaštitni znak te naše pred-
stave.
Nisam vjerovao da ću moći ponoviti sve ono što smo mo-
ja Inge i ja činili u našim scenama i ušao sam u projekt sa do-
sta zebnje. No, Vanesa je uistinu prava čarobnica. Svojom po-
sebnom karizmom uspjela je opčiniti cijelu predstavu, pa iako
negdje u dubini duše ništa nije moglo zamijeniti naše gornjo-
gradsko zagrebačko lapidarijsko dvorište u kome se Oslobo-
đenje Skopja potpuno stopilo s prostorom i dotaknulo gotovo
filmske dimenzije toga kazališnog događaja.Ta naša engleska
avantura je bila uistinu uspješna.
Vezano za tu predstavu, ne mogu ne spomenuti i jedan ne-
mio događaj koji se zbio tokom naših proba.
Jednoga jutra Ljubiša Ristić nam je rekao da ga zovu iz Be-
ograda da postane predsjednik novoosnovane političke partije
JUL, što bi trebalo predstavljati„Jugoslovensku udruženu Levi-
cu".Tojeznačiloda se namjerava udružiti s Mirjanom Marković,
koja je tih dana u Beogradu upravo promovirala svoju monstru-
oznu ideju.
Nisu pomogla silna Dušanova, Lenkina i moja uvjeravanja
da je to, bar što se njega tiče, u neku ruku samoubilački potez,
i da se ne mogu braniti prave socijalističke i Ijevičarske ideje s
takvim Ijudima, koji su sve te jugoslavenske i socijalističke ideje
uspjeli potpuno devastirati i uništiti.

288
 Na kraju je, po onoj njegovoj glasovitoj„ako se i u šta razu-
mem..." učinio što je naumio. Otišao je svojim putem koji ga je
odveo u njegov nespokoj.
U nama je ostao samo neizmjerni bol za izgubljenim prija-
teljem i velikim kazališnim redateljem.

Naša kuća!

Tog proljeća uspjeli smo, uz nešto ušteđenog i nešto po-

zajmljenog novca od mojih starih zagrebačkih prijatelja Gorana
i Renate Štrok, položiti ulog za kredit, kojim smo kupili stan u
Londonu.
Bila je to jedna prava rupa, kako se to kaže, u Shepard Bus-
hu, koju je trebalo potpuno renovirati. Lenka je napravila ur-
banistički plan, a ja sam pronašao neke naše dečke, koje mi je
preporučio Marinko iz Leskovca. Svi su se oni okupljali u„EI Me-
trou" španjolskom restoranu, u kome je Marinko najprije bio
menadžer, a kasnije postao i vlasnik.
Među njima bio je i Branko Bursać iz moje Krajine, s kojim
sam se ubrzo sprijateljio. Gradili smo dakle naš stan, igrali pred-
stave Oslobođenja Skoplja, pekli odojke i janjetinu u„EI Metrou"
nedjeljom do podne kad restoran za Engleze ne radi, i ponekad
igrali nogomet na Hamersmitu.
lako sam se približavao pedesetoj, nogomet još nisam pre-
stajao igrati.
Igrao sam jednom tjedno i tenis s Renatom i Goranom. Od-
lazio bih popodne u njihovu lijepu kuću u Vejbridžu, gdje sam
jedne večeri sreo i Pogorelića, kojem zbog njegove zaigranosti
notama opraštam hladnoću kojom me je pozdravio.
Ubrzo je moj tim počeo igrati i na nekim lokalnim malono-
gometnim turnirima. Bile su to uglavnom ekipe sastavljene od
naših Ijudi.
Turnir se igrao na igralištu jednoga parka u llingstonu.
Igralište je bilo ograđeno žicom, i samo su igrači mogli ući unu-
tra. Ostale ekipe su sjedile oko žice i promatrale utakmicu. Naša
ekipa je igrala protivjedne hrvatske ekipe, u kojoj su uglavnom
bili Dalmoši. Među njima je bio i jedan mladić, Stipe sa Silbe,
čije sam roditelje dobro poznavao i koji me je još uvijek zvao
barba Rade.

289
 Jedan od tih Dalmoša imao je i bijeli dres s hrvatskom ša-
hovnicom.
- Skini to sa sebe - rekao mu je jedan Bosanac, zapravo bo-
sanski Srbin, koji je te nedjelje slučajno igrao za naš tim.
- Zašto... - usprotivio se Stipe. - Ovo je„Hajdukov" dres...
- Znam ja što je„Hajdukov" dres, a što je šahovnica - od-
brusio je Bosanac. - Uostalom, ni mi ne nosimo Dva orla...
Uspjeli smo smiriti situaciju. Mladić je gunđajući skinuo
dres i utakmica je počela.
Od samoga početka, u inače sasvim fer i mirnoj utakmici,
njih dvojica su počeli startati oštro jedan na drugoga. Nakon jed-
noga duela, Bosanac je udario Dalmoša, ovaj mu vratio, a istoga
časa u teren ograđen žicom uletjeli su mnogi igrači posmatrači i
počeli bjesomučno tući Dalmatince kojih je bilo mnogo manje.
Pokušavao sam zaustaviti napadače, ali me jedan od njih grubo
odgurnuo i odbrusio mi nešto opako. Ipak smo mi iz naše ekipe
uspjeli smiriti napadače i pomoći Dalmošima da napuste teren
ograđen žicom, koji je toga trena, uz tragove nečije krvi na beto-
nu, neodoljivo podsjećao na žicom ograđene logore.
Pokupio sam se iz toga krvavoga prizora i zauvijek prestao
igrati nogomet na sličnim turnirima.
Navečer me je nazvao siroti Stipe i počeo mi se ispričavati,
što su bili tako glupi te se pojavili u bijelim majicama s hrvat-
skim grbom. Ali, kaže Stipe, mi smo prestali šahovnicu doživlja-
vati kao simbol bilo kakvog nacionalizma, već smo se na nju
navikli kao na naš službeni grb i zastavu. I još mi je kroz suze i
smijeh rekao kako je najviše batina dobio njihov igrač s brojem
9, koji je zapravo Crnogorac i koji je prije par mjeseci popio ba-
tine u sličnim okolnostima usred Splita.
Ne sjećam se više što sam rekao Stipi. Znam samo kako mi
je on govorio da ja ne trebam da se ispričavam, jer njegova eki-
pa je vidjela koliko mi je bilo žao zbog svega što se dogodilo i
kako sam ih branio.
Dođavola i nogomet!
Neću ga više ni igrati. Niti odavde iz Londona navijati za
bilo koga tamo.
Ni za plave, ni za bijele, ni za zelene, ni za crvene, ni za cr-
no-bijele!!!

290
9 .
Requiem
O smrti (kao takvoj), nesreći Roberta Pastorelija, jednom
danu s profesorom Kostom Spaićem, Kostinu komunizmu i
jaguaru, brzini kazališnog mišljenja, posljednjem letu i spa-
sonosnoj rečenici

Došlo neko prokleto vrijeme kada se umire više no ikad.

Ili su došle godine kada mnogi Ijudi što su mi bili dragi i bliski
zauvijek odlaze. Nekako brzo i brzopleto, nemilosrdno i neu-
morno razmahala se ta opaka kosa. Uzima one od kojih smo na-
stali, uzima one s kojima smo temeljito radili, i polako ta britka
studen opominje. Nekako, odjednom sve počinje bivati odviše
jednostavno, tako da ni smrti nisu više tako strašne, kakve su
nam se u mladosti činile.„Sublimacija je... da... taman kristalčič
i za trenutak nema ga više", zapisao je Ivan Raos u nekom svom
tekstu.
A kotrljaju se ti tamni kristalčići svakodnevno.
Čas ovdje, čas ondje.
Pokušavam se prisjetiti posljednjih scena s nekim svojim
bliskim prijateljima. Zadnjih rastanaka kojih nismo bili svjesni.
Zagrljaja, stiskanja ruku i posljednjih riječi.
Eto, preminuo je, dok ovo pišem, u Holivud Hilsu američki
glumac Robert Pastoreli. Imao je 49 godina! Dobro sam ga po-
znavao. Snimali smo zajedno South Pacific u Australiji. Nisam ga
viđao često, ali kad god bismo se vidjeli, dobro smo se zabavlja-
li. Bio je vedar i zanimljiv čovjek. I, čini mi se, ne odviše sretan.
Ali, mora se priznati, štitio se vedrinom. Zavodljivo i nepristu-
pačno, istodobno.
Neizvjesnost američkog filmskog života već ga je zarana
ranila i usmjerila prema svim mogućim opasnostima Holivuda.
Pričao mi je kako mu se žena Čaremon Jonović ubila prije par
godina. Pucala je u sebe iz pištolja pred njim i malodobnom
kćerkom. Otad se sam brinuo za svoju djevojčicu. Brižno i očin-
ski. Baš smo u prošlu subotu proslavljali njezin rođendan. Bio

291
je nježan i pažljiv otac kao i uvijek. Dogovorili smo se da ćemo
se sljedećeg vikenda vidjeti kod nas u Santa Moniki. No, on je u
ponedjeljak umro.
U kupatilu su našli špricu i ostatke heroina...
Overdose!

Profesor!

S profesorom Kostom Spaićem ispio sam posljednji fran-

cuski konjak„Kurvoazje" u Gradskoj kavani u Zagrebu. Bilo je
proljeće '91. Kosta je sjedio za svojim čuvenim stolom, gdje je
već mjesecima dostojanstveno sahranjivao poraz svojih socija-
lističkih ideja i svjetonazora i teško se mirio s novom stvarnošću
što ga je okruživala. Govorili smo o politici i sjećali se dobrih
starih dana. Govorili smo o Hrvatskom slavuju, mojoj posljed-
njoj režiji u Zagrebu i DK Gaveli, kojoj je on, zajedno s Gavelom,
bio alfa i omega. Pitao sam ga, između ostalog, znajući za nje-
govu strast, leti li još uvijek.
- Ne leti mu se više - rekao mi je. - Nebo mu više nije plavo
i slobodno. Neke druge ptice su na nebu. I seobe...
Bio je Profesor.
Ne samo u pedagoškom smislu, iako je zagrebačka kazališ-
na Akademija pod njegovim ravnanjem bila uistinu umjetnička
institucija. Bio je profesor kazališta, kao što su velemajstori pro-
fesori šaha; recimo. Kosta Spaić je bio velemajstor kazališta. Sad
sam već dovoljno star i iskusan da mogu uspoređivati stvari,
pojave i odnose, koje sam u životu upoznao, obuhvatio ili do-
dirnuo, i mogu sa sigurnošću reći da je Profesor bio jedna od
najsvjetlijih pojava koje sam sreo. Diplomirani student roma-
nistike Filozofskog fakulteta, sa studijem violine na Glazbenoj
akademiji, zagrebački gospodin, sklon poeziji, zvuku, režirao je
briljantne dramske i operne predstave, od Lorkine Krvave svad-
be, Verdijeve Travijate, pa do antologijske predstave Joneskovih
Stotica. Tu je O'Nilov I ledar dođe, a Šekspirova Mjera za mjeru
šezdesetih jedno je od najboljih poslijeratnih ostvarenja. Ta-
mo gdje je Gavela stao s Dubrovačkim Ijetnim igrama, Kosta je
ne samo nastavio nego je cijelim igrama, u drami i glazbenim
događanjima, dao poseban ukus i mjeru. Prvi je, koliko znam,
doveo u Zagreb fon Horvatove Priče iz bečke šume, Nestrojeve

292
 komedije, a suradnja s Marinkovićem okrunjena je Kiklopom s
kojim smo, kao tada najznačajnijom predstavom, s uspjehom
gostovali u Beču, Moskvi, Lenjingradu i drugim gradovima.
Uz pedagoški rad, usmjeravajući generacije glumaca, pi~
sao je eseje, prevodio s njemačkog, francuskog i talijanskog.
Bio je kompletan čovjek.
Otmjen u duhu i ponašanju.
Na drugima je, vjerujem, pisati o njegovoj specifičnoj i vje-
rodostojnoj estetici, o njegovoj umjetničkoj karizmi i njegovom
neponovljivu talentu. Opisao bih samo jedan i jedini dan koji sam
proveo s njim i koji mi se duboko usjekao u sjećanje. Za mnoge je
predstavljao nedodirljiv autoritet i mnogi vjerojatno i nisu uspjeli
doći bliže njegovoj dobro čuvanoj intimi. Čuvao je svoju privatnost
za sebe i samo rijetki su uspijevali prodrijeti tamo gdje je Profesor
najviše volio bivati sam sa sobom. Bila su to pomno odabrana, ali
i neobična mjesta.To je jedan od razloga što nije bio često viđen
po kazališnim bifeima, ni po gradskim okupljalištima umjetnika.
Imao je svoje oaze. Volio je, uvjerio sam se, svoje samoće i tišine.
Bila je jedna nedjelja, ne sjećam se je li to bila 1976. godina,
ili 1977. Svejedno, tu negdje je. Znam da me je pozvao da dođem
u njegov stan u Palmotićevu, u deset sati izjutra. Skuhao je kavu i
pokazao mi je svoje modele malih jedrilica koje je sastavljao. Za-
tim smo krenuli njegovim jaguarom na sportski aerodrom u Luč-
ko. Nismo pričali o kazalištu, i čini mi se da Profesor nije ni volio
puno govoriti o kazalištu kad je izvan njega. Više su ga zanimale
neke druge stvari. Politika, recimo. Ili neke društvene teme. I film.
Vozio je, dakle, svoj jaguar prilično brzo, ali veoma sigurno.
Taj njegov glasoviti jaguar mnogima je bio trn u oku i mnogi
su ogovarali njegovo komunističko opredjeljenje, ističući uvi-
jek taj jaguar kao nešto što je nespojivo s njegovim svjetonazo-
rom. A meni se uvijek činilo da je upravo to bit socijalističkog i
komunističkog društva. Svatko neka ima prema potrebama, ali
i zaslugama. Uostalom, taj sporni jaguar bio je jedina njegova
imovina. A tako mu je dobro pristajao! Savršeno!
U svemu ostalom Profesor je bio veoma skroman. Njegova
strast bilaje brzina. Brzina i oštrina bilesu prepoznatljive osobi-
ne njegova karaktera. I u kazalištu je njegova misao uvijek bila
zapanjujuće brza, oštra, čista, jednostavna i točna. Sjećam se,
dok sam probao PerGinta s rumunjskim redateljem llieom Po-
peskuom koji je iznenada završio u bolnici zbog neke viroze, ka-

293
 ko i na koji način je Profesor nekoliko dana držao pokuse da bi
se očuvao kontinuitet. Nazirala se dobra predstava i svi smo se
nekako posebno zalagali. Meni su išle prilično dobro sve scene,
ali me mučila jedna od najljepših scena tog komada. Profesor je
pustio kući sve glumce osim mene i Ete Bertolaci koja je igrala
majku. Stavio je svoju stolicu na rub pozornice.To je uvijekčinio
kada je režirao. Volio je biti zajedno s nama na pozornici.Tekse
nakon brojnih pokusa povlačio u gledalište kada je dovršavao
predstavu. Bio je to njegov kreativni ritual.
Prošli smo, dakle, jedanput scenu i činilo se da je sve tu,
a opet, nekako nešto nije bilo u redu. Nije štimalo. Imali smo
pravu emociju. Eta je bila nevjerojatno točna i božanstvena, ali
nešto je nedostajalo u mojoj akciji. Profesor je gledao, pripa-
lio cigaretu i nakon nekoliko trenutaka rekao:„Mali, nemaš vre-
mena. Majka će svaki trenutak izdahnuti, a ti joj moraš ispričati
svoju priču. Bio si u planini kad si čuo da ti je majka na samrti.
Uzjahao si najbržeg soba i pojurio majci. Utrčao si u malu kuću,
oznojen i bez daha. I počeo si joj pričati svoju priču. Ali nemaš
vremena za sve. Ona će ti svakog časa otići."
Počeli smo scenu iznova. Bože, kako je odjednom sve posta-
lo točno. Imali smo pravu emociju! Čistu! I Eta i ja smo se gotovo
srušili u suzama. Zbog brzine kojom sam govorio, gotovo sam
gubio dah, i zastajao točno tamo gdje je trebalo. Bio je to jedan
od onih trenutaka koje nikada neću zaboraviti. Glumački dosto-
janstven, svečan, svečaniji no ikad u mome životu. Peer Gynt je
držao majku koja je izdahnula. Nježno ju je Ijuljao u rukama i tiho,
tiho plakao. Zatim je zavladala tišina.„Da, mali.To je to", rekao je
Profesor. Pogledao sam Profesora. Ugasio je cigaretu. Izvadio je
rupčić i obrisao oči. Zatim, uzeo je svoju crnu torbu i tiho izišao.
Ima zaista m nogo lekcija koje sam upamtio od Profesora,
ali ova mi je ostala najdraža. Biti brz, točan i precizan u umjet-
nosti, to je ne samo glumački, nego i ključ pameti u umjetnič-
kom činu.
Gledao sam ga tog nedjeljnog jutra na sportskom aerodro-
mu, odozdo sa zemlje, i zamišljao njegov oblik sreće u jedrilici, i
kako uživa u brzini letenja, ali i tišini visine. U jednom času učinio
mi se, iz cijelog našeg poznanstva, kao ptica, kao posebna ptica. U
tom času bio je sokol. Sokol kojeg sam, naravno, beskrajno volio.
Tu i tamo danas poletimo zajedno... brzo... i točno... i čisto...

294
10 .
Iste daske
O otapanju nelagode, Lucijina pozornici, zavisti, tajnoj vezi
Paora i Šibadžije i jednoj praštajućoj suzi

Šovagovića sam posljednji put vidio u predvorju Gave-

le, točnije u Pavinom bifeu, jednom od rijetkih javnih mjesta
u koja bih navratio kada bih devedesetih dolazio u Zagreb. Bi-
la je godina '93. i Lucija me još nije puštala da se sam šetam
gradom. Sjedio sam, dakle, za stolom, s mojom kćeri i njezinim
prijateljima, mladim glumcima s Akademije, i s veseljem sam
primjećivao kako moj zasamljeni stol u Zagrebu biva svaki put
sve napučeniji.
Otapala se nelagoda i ponovno su počeli neki topliji i ve-
driji pogledi plesti nove prostirke poznanstva. Bilo je, čini mi se,
oko tri sata poslije podne, i Lucija se nervirala što će propustiti
scenski govor kod Lonze, jer se, reče mi, ona i Lonza super razu-
miju, i on je nekako posebno voli. Željela je to posebno naglasi-
ti, tako da to dobro čujem, jer je znala za sve nesporazume koje
sam ja svojedobno imao s njezinim profesorom.„Mi se razumi-
jemo po svim glasovnim dužinama", vrckavo je govorila kao da
je uživala u tome misleći da me malo pecka i nervira. A meni
je, u stvari, bilo drago što je to tako, i zbog nje, i zbog Lonze, a i
zbog sebe. Davno sam ja tu vrstu sitnih, taštinom posredovanih
nesporazuma sa svojim kolegama bacio u vreću zaborava u ko-
ju se bacaju neuspjelo ispisane stranice života i promašaji.
Postoje sjajno ispisani eseji o zavisti. Ako nije pozitivna,
ako ne potiče na kreaciju, ako u njoj nema bar malo Ijubavi, za-
vist je bolest. Užasna bolest. Neke Ijude rastoči. Od njihove ma-
le i bistre rječice, zavist napravi opaki plićak. Močvaru.Tu zavist
osjetio sam u pogledima drugih. Onako... izbliza. Kad bih nekad
govorio s divljenjem o nekom glumcu, piscu i uopće uspješ-

295
 nom umjetniku, govorio sam sretan što takav postoji. Oni koji
su zavidjeli meni, nisu mi čak ni to vjerovali. Uz nekoliko sreća
što su me pratile, zahvalan sam sudbini što me je lišila izjedaju-
će zavisti.Ta vrlina, čini mi se, pretpostavka je moje slobode. Ali,
ne samo moje. Slobode uopće. One unutrašnje koja omogući
čovjeku kakav-takav spokoj u nespokojnu svijetu.
Tako sam, eto, tih godina, gledao moju Luciju prvi put na
pozornici. Bila je to, čini mi se, njezina diplomska predstava Tu-
ristički vodič, a partner joj je bio Ivica Vidović. Predstavu je po-
stavio Bobo Jelčić, mlad redatelj, i već od mizanscena se vidjelo,
od studiozno korištena svjetla, da je na pragu svog rukopisa,
kojeg je, kako sam čuo i ponešto vidio, uspio izboriti u ne baš
izdašnim kazališnim estetikama i pojavama prostora kojim je
okružen. Jelčić je iz neke samo njemu znane Hercegovine. Neki
endem. Kao A. B. Šimić. Bio je kao student asistent na Akademiji
dok smo Vujčić i ja radili Usputza Damask. Tu uspješnu Bobinu
ispitnu predstavu s Akademije pustili su u Gaveli, na velikoj po-
zornici, za publiku, i postala je dio repertoara.
Dakle, Lucia je igrala na istim daskama na kojima sam i ja
uspio ostaviti poneke kristalčiće otkovanih emocija. Ne vjeru-
jem da je to slučajno tako: ona na pozornici, ona na tim daska-
ma koje su Gavela, Kosta i drugi velikani čvrsto ukucali u kaza-
lišno nebo.
Ona na pozornici!
Ona!
Ušao sam u mraku u dvoranu da ne bi svojim prisustvom
poremetio ravnotežu te večeri i narušio napetu ravnotežu ka-
zališne iluzije. Kao gledatelj, otac, eto i stariji glumac, u stoli-
ci, sa zebnjom sam čekao što ću to vidjeti i hoću li biti sretan
ili nesretan zbog onog što ću uskoro vidjeti. Znam da roditelji
nisu dovoljno objektivni kad gledaju nastupe svoje djece, bez
obzira na to kojeg je dosega i važnosti taj nastup, ali znao sam i
sebe, svoju prokletu iskrenost koja ne zna skriti nelagodu. Ako
ne bude dobro, ne bih to mogao utajiti od Lucijina pronicljiva
oka. Osjetila bi ona to na poljupcu, stisku ruke...
U mraku sam pažljivo pratio Lucijine pokrete, boju glasa,
ritam govora, dužinu pauza, način kako se nježno naslanjala na
svoga partnera i kako je inteligentno osluškivala disanje publi-
ke.

296
 U mraku sam tiho cvilio od sreće kao neko sretno seosko
pseto, pokušavajući zadržati suze koje su same od sebe razdra-
gano tekle niz moje lice, šapćući samome sebi, da me nitko ne
čuje:
- Mala je glumica...

Paor, tajna slavonska veza

Dakle, sjedio sam toga, vjerojatno proljetnoga dana sa

svojom Lucom i njezinim prijateljima. Ne mogu sa sigurnošću
tvrditi da nije možda bila jesen ili zima, toliko su mi se tih go-
dina izmiješala sva godišnja doba, sudarajući se u meni svojim
mijenama, plimama i osekama, da mi je ponekad zaista teško
posložiti sve događaje što su prohujali kroz moje kosti i žile,
ostavljajući počesto pustoš i beznađe za sobom.
Onda se odjednom pojavio On. Bez šešira, ali sa štapom
kojim se pomagao pri hodu. Izgledao je kao mudrac. Iz bajke,
ali i iz nekog svijeta koji se opasno Ijulja. Pojavio se neočeki-
vano, nekako kao u dramskom raspletu Vučjaka, kad dođe na
prag svoje kuće iz svijeta izgubljenih, i nakon svih putova, ras-
križja, nesebično prašta.
Ugledao me je odmah sa vrata i krenuo prema mome sto-
lu. Pružio mi je ruku. Zagrlili smo se i poljubili. Sjedajući, upitao
me je znadem li tko je napisao scenarij za Brezu. ,,Ne znam, Pa-
ore, ti si igrao u tom filmu." Ja sam jedini zvao Šovagovića tim
imenom i znao sam da je volio to čuti. I on je mene znao zvati
Šibadžija.To je bila neka slavonska veza između nas, kojom smo
se mi Šokci ponekad djetinjarili među sobom, ali zavjera ili od-
brana pred glumcima-Dalmošima, koji su nas ponekad gnjavili
svojim perfekcionizmom i svojim zanosnim ali kompliciranim
tercama.„Znam ja da sam igrao u tome filmu, ali se ne mogu
sjetiti tko je napisao scenarij" govorio je Šovo.
Naručili smo rakiju. S nekim drugim prijateljima znao sam
piti viski ili vino, ali s njim, Ficijem i Baj-Matom uvijek i jedino
rakiju.
Dok smo vodili svoj potpuno suludi, apsurdni, joneskov-
ski dijalog, promatrao sam mu lice. Dugo se nismo vidjeli. Rat i
bolest ostavili su dubokog traga na tome nekad tako snažno-
me čovjeku. Znao sam kako je duboko proživljavao tragediju

297
 koja je prošla kroz našu zemlju, Ijude, slavonske oranice. Znao
sam da je gotovo sišao s uma, gušen emocijama koje su mu
raspinjale grudi, rasprskavale mozak. I rečenice koje je onomad
o meni, u nekom novinskom intervjuu, bijesno, ne štedeći me
nimalo, izrekao, bile su tako daleko od nas dvojice. Znao sam
da je to iz njega govorio iskreni bijes i pravedna srdžba, koja
nije mogla razumjeti moju muku, pred silinom nesreće koju je
on gledao oko sebe i činjenicom da ja nisam tu negdje, blizu,
pored, s njim.
Bio je pomalo, priznajem, smiješan dok je popravljao svoj
aparat za slušanje, koji mu je stalno ispadao iz uha i dok se sa
smiješkom ispričavao zbog toga, govoreći da se on nikada nije
razumijevao u tehniku. Drvo je poznavao u dušu, ali tehnika mu
je bila špansko selo.
Proveli smo tako oko pola sata, uglavnom i dalje pričajući
jedan drugome sve same nevažne stvari i ja sam se odjednom
osjetio tako sigurno i zaštićeno.
Upravo ta njegova sasvim iskrena i topla zainteresiranost
za nekesitnice kojesu nam nekadavezaleživoteblažilajeotvo-
rene rane koje su još uvijek, nevidljive, zjapile našim umornim
tijelima i dušama. Onda sam ja, pogledavši na sat, rekao da ću
morati uskoro poći na kolodvor da uhvatim vlakza Ljubljanu.
- Ostani večeras u Zagrebu. Ići ćemo negdje na večeru -
rekao je.
- Ne mogu. Moram u osam biti u Ljubljani. Imam neki in-
tervju za televiziju - rekao sam.
- Nemoj davati intervjue. Ne valja brbljati - rekao je.
Šutjeli smo.
- I ja sam mnogo brbljao. I o tebi - rekao je nakon nekog
vremena i gledao negdje u neku tamo daljinu koja je probijala
zid.
Ispio sam zadnji gutljaj rakije iz svoje čaše.
- Sve je u redu, Paore - rekao sam i pružio mu ruku.
Pogledao me je onim svojim pogledom kojim me je opi-
jao sve one godine koje smo zajedno proveli na pozornicama ili
pred filmskim kamerama i čvrsto mi stegnuo ruku.
- Je l' sve u redu? - pitao je kao da se želi uvjeriti.
- Sve je u redu - rekao sam posve iskreno.
Zatim je u njegovu oku zaiskrila suza. Prava, pravcata su-
za. Neka suza olakšanja. Samilosti. Priznanja. Cijelo jedno more

298
stalo je u tu suzu. I naše poznanstvo bilo je u suzi i u tom oku,
koje je bilo tako škrto u pokazivanju emocija. U tome mudrom,
pametnom oku čiju sam oštrinu svih naših godina tako vjerno
slijedio.
Nisam, naravno, tada znao da će to biti naš posljednji su-
sret. A bio je, nažalost.
Zadnji čin samo naše drame.
Zapravo, njezin epilog.

299
11 .
Blagost
O gorčini, posjetima Beli i Krleži, savjesti, Vranesiču,
posljednjim Krležinim danima i naslijeđenom šeširu

Ima u meni natopljene gorčine, koja se svih ovih godina

skupljala duboka i opora, i koju sam gazio u svojoj utrobi, kao
što sam golim djetinjim nogama, u vlažnom podrumu naše vin-
kovačke kuće, pod nejakim svjetlom žarulje koja se njihala iz-
nad moje djetinje glave i rasipala škrto, žuto svjetlo oko kojeg
su se skupljale vinske mušice i zalijetale u zasanjane i vlažne
zjene, gazio svježi kupus u drvenim kacama, dok se ne istjera
onaj slani, gorki i kiseli rasol.
Gorčine koju sam ustrajno gasio i slagao u sebi kao nukle-
arni otpad, bojeći se izbaciti je iz sebe da ne zarazim okolinu, a
koja bi ponekad, u trenucima slabosti, poželjela da se uzjoguni
i otme mojoj kontroli, te onako gorka i opaka poželi da se sveti,
da sudi i presuđuje licima iz moga svjetokruga.
Ima takvih Ijudskih trenutaka.
Ima i ima...
Ako se ne dođe do mira, kad se sve uskovitla, zaklopim oči,
zbrajam i oduzimam poznata lica, i igram se križaljke uspome-
na.
Pod brojem sedam okomito, glistu pretvaram u šarenog
leptira i pravdam Ijudskom prirodom i njenom nesavršenoš-
ću nečije stranputice i ponore.„lstina je uvijek negdje drugdje,
nikad nije ista i uvijek je pomalo i tuđa...", otpisao mi je, jedne
davne godine, u nekoj toploj prijateljskoj prepisci Vjeran Zupa,
i vratio se u svoju dolinu Mirne.
- Ima li uopće kakve koristi od izgovorenih istina? - pitao
je Krleža u njegovom i mome Obračunu s njima, i odmah od-
govarao:„Nema, jer za istinom kao takvom, već su vjekovima
raspisane tjeralice!"
300
 O, kako mi je svih ovih„desetak krvavih godina" nedosta-
jala ona toplina njegove sobe, u kojoj me je primao u neka je-
senja, kišna predvečerja, u koju sam donosio miris šume izTuš-
kanca na svome vlažnome kaputu!
Uvijekutim dolascima provijavala mijejedna njegova mi-
sao, koju je, svojim opusom, provjeravao iz dana u dan, iz strani-
ce u stranicu.„Boriti se perom spada među najveća junaštva.To
nije osvajanje pozicija na juriš, to je čitav niz nevidljivih, samo-
zatajnih heroizama, koji se nadovezuju u trajnom i postojanom
naponu volje. To znači svesti sebe i svoje lične stvari i interese
na ništicu.To znači biti istraživač nepoznatih krajeva u pustinja-
ma duha, gdje čovjeka ne vrebaju samo lavovi nego i Ijudi."
Da, ponavljao sam, u trajnom i postojanom naponu volje!
Sjedio je za svojim pisaćim stolom, pušio cigaretu, pio fran-
cuski konjak i pričao.„Eto, moj mladi prijatelju", govorio je gle-
dajući kroz veliki stakleni prozor prema Gornjem gradu,„u onih
tamo pedeset metara gornjogradske ulice, može stati sva zna-
čajnija povijest Hrvata..."
Na moj upitni pogled, osmijeh, ne čekajući, počinjao je
svoja predavanja, spominjući događaje i ličnosti u širokim po-
tezima, ali sa zapanjujućim osvrtom na pojedinosti. Govorio je
baš onako kako je pisao. Slušajući ga, činilo mi se da listam en-
ciklopediju. I bio je sa svojim osebujnim znanjem pravi enciklo-
pedist.
O mnogim stvarima o kojima je govorio nisam imao pojma.
Više-manje vješto sam skrivao svoje neznanje, šeretski pribje-
gavajući temama i nekim bombastičnim vijestima iz zagrebač-
kog teatarskog života, znajući da će ga to odmah zaintrigirati.
Često sam se pitao što on to baš meni priča, kad ja nemam
u ruci pero da bilježim njegove umne rečenice i nisam ama ni
po čemu ni približno pripravan sugovornikza takve razgovore.
Kao da je naslućivao moje misli, u tom času mojih dvojbi
dobacio bi mi:
- Uostalom, ti o tome nemaš pojma, jer uopće ništa ne či-
taš, i što ja to tebi govorim, dođavola!
Ja bih samo ponizno kimnuo glavom.
- Možda da jednoga dana napraviš Leona - blago bi i ne-
kako pokroviteljski rekao nakon pomalo neugodna zatišja.
- Leona?

301
 - Vrijeme je, dođavola, da neko odigra i tog Leona kako
spada!
-V i mislite... ?
- Mislim, mislim...
Leona?Ja?
Zaista se obistinilo, i vrijeme će donijeti svoje. U Večeko-
voj režiji Gospode Glembojevih igrao sam tu ulogu. Ona je zbilja
nekako arhetipska uloga za hrvatsku sredinu. U njoj se može
odmah prepoznati onodobnog intelektualca, njegove bolesti
tih neprozračenih salona i obiteljskih intriga, sjena, odškrinu-
tih prozora. Leona sam, kako neki rekoše, odigrao zaista dobro,
u neku ruku sabrao u njega sve one intetektualce što sam ih
igrao po kazatištu i filmu, i priznajem da je taj Leon tik velikog
intetektualnog intenziteta, ali je i taj njegov intenzitet ujedno i
njegova intetektualna nemoć, usamljenost, marginaliziranost i
neshvaćenost. I zato mu preostaje jedino ironija i neuroze, koje
uvijek prsnu na privatnom životu i seksualnosti.
Trebalo je, naime, štošta iskusiti i proći da se dođe do te
Krležine, a i osobne ironije, i unutrašnjeg glasa kojim bi progo-
vorio kao Leone. (Ni u snu nisam slutio da će baš Leone biti moj
posljednji kazališni lik kojeg sam igrao u Gaveli i Zagrebu, te da
ću se s njim i Krležom iz Hrvotskog slovujo oprostiti od zagre-
bačkih kazališnih dasaka. Krug se, tada, zatvorio.)
U tom času pojavila se Bela. Donijela je kavu i pridružila
nam se nakratko. Bila je toliko lijepa i otmjena, nekako poseb-
no, skoro majčinski obzirna. Iskreno, bez šmire. Hodala je s ne-
kim mirnim, u njoj provjerenim dostojanstvom. Gotovo ništa
nije imala od one narcisoidnosti i pretjerane razmaženosti, tako
svojstvene glumicama. U glumice, da se razumijemo, ubrajam i
sebe, da mi se neke kolegice ne uvrijede.
Bela je dolazila često i na moje premijere. Bila je od sa-
mog početka, čini se, iskreni navijač. Odnekud me je, svojom
postojanošću, elegancijom, svojim kritičkim okom, podržavala
u glumačkom odrastanju. To je, priznajem, za mene bilo jako
značajno. Uopće, u to vrijeme, Krleža i Bela bili su umjetnički
par, u našim okvirima skoro kao ikone. On kao bard, živi klasik,
duhovni mentor, a ona, kao neka igračka vjetrova, ili, bolje reći:
ruža vjetrova. Uvijek sam ih uspoređivao sa Sartrom i Simon de
Bovoar. Bilo je i drugih parova, recimo, Stroci i E. Gerner, pa Kaš-
telan i Nada Subotić, i još nekih drugih, ali njih dvoje, smješteni

302
 u tu samotnu kuću kraljice Jelene, u šumi, djelovali su mi kao
odrasli vilenjaci.
Vjerojatno, ne mogu staviti ruku u vatru, mora da je odgo-
vor na toliko beskrajno neopravdane pažnje i nježnosti kojom
me je Krleža obasipao ležao i u Belinim raportima sa zagrebač-
kih kazališnih stratišta. Jedno i drugo, naime, uživali su u sve-
mu onome što se događalo „tamo dolje" u kazalištima. Bdje-
li su nad repertoarom, ali su se zanimali i za ne baš uzvišene
estetske koncepcije i stavove, dakle, za dežurne tračeve i slične
kazališnezgode.
Brzo bi nas Bela, nakon toplih riječi, ostavljala same, jer je
znala da se Krleža u njezinoj blizini pretvarao u zaljubljenog i
razmaženog dječaka-ljubavnika. Bila je dirljiva njena mudra
ženska intuicija; ostavila nas je ponovno same, da u tišini tople,
jesenje sobe slijedimo poeziju našeg poznanstva.
Govorio mi je o Supilu, Križaniču, Josipu Brozu i Goranu Ko-
vačiću, Apisu i Karađorđevićima, Mustafi Golubiću i Kominterni,
Đilasu, Zogoviću i Koči Popoviću.„Sve su to, mali moj, romani.
Nenapisani romani. Supilo i Križanić, pa to su drame ovih naših
vremena i prostora." Nešto sam, nekog vraga ipak čitao, znao, a
ponešto sam bogme i čuo, pa je malo falilo da ga pitam zašto
nije završio roman o Supilu, ili o Križaniću. Tko će, ako ne on,
pomislio sam. Ipak, možda je bolje ne dirati u osinjak, zaključio
sam.

Govorio mi je jedne večeri i o doktoru Vranešiću, dolijeva-

jući konjak u čašu više no što je za tu večer bilo predviđeno (a
uvijekje na Gvozdu postojala mjera). U muci koju mi je opisivao
nakon smaknuća doktora Vranešića, gdje se osjećao posramlje-
no i izdano, jer ništa nije mogao učiniti da mu spasi život, kao
što ga je ovaj, kad je trebalo, spasio njemu, čekao je da dođu i
po njega neki oficiri i odvedu ga u zatvor ili na stratište.
Bilo je to doba: ili - ili!
Jedno jutro pokucali su na njegova vrata. Dva visoka ofi-
cira u uniformama JNA. Zamolili su ga (zapravo - naredili) da
pođe s njima u Beograd, i da uzme sa sobom samo najnužnije
stvari. Pokušao ih je pitati kuda idu i zašto, ali nije dobio nika-
kav odgovor. Posjeli su ga na stražnje sjedište džipa i krenuli
cestom.

303
 Još je nekoliko puta, govorio mi je Krleža tu večer, pokušao
zapodjenuti razgovor, ali nikakva odgovora nije dobio na svoja
pitanja.„Noć, mali. Opaka noć. Pomrčina. I njihova lica..."
Ledeni muk i tišina tokom čitavoga puta.Tek bi se tu i tamo
zalomila neka, uglavnom službena rečenica.
U Beograd su stigli predvečer i posvuda se osjećala pra-
znična i pobjednička atmosfera. Vojnički kamioni i motorpriko-
lice su šarali gradom, a iz zvučnika su se razlijegale partizanske
i ruske pjesme.

Odveli su ga izravno u Bijeli dvor, gdje su bile smještene

kancelarije visokih političkih komesara i komandanata.
Vodili su ga dugačkim hodnicima i napokon ušli u jednu
od velikih soba. Rekli su mu da sjedne na jednu od stolica i da
pričeka. Pokucali su na druga vrata koja su vodila u susjednu
sobu i ušli unutra. Vrata za sobom nisu zatvorili i jasno se čulo
njihovo raportiranje.
- Druže komandante, doveli smo Krležu - rekli su.
Zatim je zavladala nekoliko trenutaka tišina, a onda je je-
dan od njih glasno upitao:
- Što da radimo s njim?
Tišina.
- Da ga strijeljamo ili vješamo?
- Kroz moju su glavu - govorio mi je Krleža okrećući čašu s
konjakom i poigravajući se s tekućinom - zazujale violine, kao
kad završavaju fortisimo stavci Betovenove simfonije. Nisam vi-
še, mali moj, razabirao što su sve govorili. Ona dvojica su izašla
iz sobe i hladno me pogledavši rekli su mi da se ne mičem i da
i dalje čekam. Zatvorili su vrata sobe i ja sam tako sjedio slje-
dećih pola sata, koji su se činili dugački kao sve četiri godine
tog suludoga krvoprolića i zločinačkih orgija, među podivljalim
zvijerima, od kojih sam jedva spasio živu glavu. Nakon svega
čekam, dakle, konačnu neku osvetu pobjednika, s kojima sam
i prije njihovih vojnih operacija i ofenziva, na krilu Ijevice, bio
na suprotnim stranama, i koji me, eto, u to beogradsko pred-
večerje, očekuju, da konačno sredimo naše stare i nove račune,
i postavimo stvari na svoje mjesto, kako bi oni to rekli u svom
komesarsko-naredničkom žargonu.
Sjedio sam u toj bivšoj kraljevskoj čekaonici, koja je vrlo
brzo poprimila onaj karakteristični udbaški miris mješavine bi-

304
jelog luka i oznojenih čarapa, koji se uvlačio u bidermajersko
pokučstvo i nesnošljivo ispunjao čitavu sobu.
Napokon su se vrata otvorila i jedan od onih oficira me je
pozvao da uđem unutra. Za velikim stolom sjedili su komesari
i komandanti, raskopčanih gornjih uniformi i odloženih kaputa
sa generalskim epoletama.
Soba je bila ispunjena gustim dimom, a na stolu je stajala
boca rakije i bezbroj čaša. Prepoznao sam samoĐilasa i Ranko-
vića. Ustali su od stola, raširili ruke, čvrsto me zagrlivši i smijući
se rekli:
- Gdje si, druže Krleža? Četiri godine smo te čekali!
Rekli su to nekako nadmoćno, otprilike kao kad se neko-
mu govori - došla maca na vratanca - ili tako nekako. Osjećao
sam se uvrijeđeno i poniženo. Čitavu onu priču o strijeljanju i
vješanju odglumili su ne bi li me dobro zastrašili. Prihvatio sam
njihovu drugarsku lakrdiju, tada, kao i svih sljedećih godina. Iz-
među nas je stvar definitivno pukla još 38. i ništa nije moglo
bitnije pomiriti naše stavove.
Kad sam nekoliko godina kasnije upitao Đilasa, koji je bio
jedan od rijetkih s kojim se tu i tamo moglo pristojno razgova-
rati, što bi se dogodilo da sam kojim slučajem došao u partiza-
ne '41. godine, rekao mi je:
- Da si došao prvih mjeseci'41, streljali bi te, a da si došao
malo kasnije, bio bi jedan od naših najvećih heroja.
Odlazio sam tako kod Krleže često. Najčešće na njegov po-
ziv. Čini se da sam mu na neki način bio uistinu drag, i izgleda
da je pratio moj glumački uspon.
- Kakav ste to vi neki važan čovjek - rekla mi je jednom Be-
la. Na moj upitan pogled, nastavila je.
- Danas su Tito i Krleža pričali o vama i Bombaškom proce-
su skoro sat vremena.
Kad je bio naročito raspoložen, pričao mi je neke dogo-
dovštine iz mladosti i ponekad mi znao reći, završavajući neku
od svojih dugih rečenica solilokvija:
-T i si moj sin...
Danas mi se, iz ove perspektive, čini jasnije što je time za-
pravo htio reći. Nisam mu, naravno, mogao sinom biti po knji-
ževnom talentu, pameti, intelektualnom značaju. Ali možda po
vrsti hrabrosti i odabiru samotnjaštva među ratom zatrovanim

305
i podivljalim zvijerima - da! To su dobra, pouzdana srodstva, i
obično se međusobno naslute. Zato smo se tako često družili.
Vjerojatno sam mu bio dobar saveznik u onim panikama
u suton o kojima je govorio, koje dođu same od sebe i odjed-
nom, bez razloga. I te panike uslijede, kako je zapisao, stoga što
živimo zapravo sa kanibalima. I život među takvima nije i ne
može biti dječja igra.„Među Ijudožderima čovjek može svakog
trenutka da bude skuhan u kotlu za dobru večeru bližnjima", za-
pisao je. I živio s tim osjećajem. Do svog posljednjeg daha...

Onda je preminula Bela....

Krleža je kao Baš Čelik izgubio svoju magičnu snagu. Kao
da je nestao razlog njegova bivanja na ovoj planeti. Svakim da-
nom je kopnio i venuo. Ništa više nije moglo izmamiti osmijeh
na njegovu tužnome licu.
Sjedili smo još samo jedanput u onoj istoj sobi, u kojoj su
bijele ruže tužno visjele iz kristalnih vaza. Soba je mirisala na
smrt i vrijeme je sporo i lijeno protjecalo. Priče s njegovih usa-
na su usahle i tu i tamo smo progovarali neke obične rečenice.
Ništa više, čini se, za njega nije imalo smisla ni važnosti. Njego-
va duša, vidio sam, bila je spremna za let. Kao da mu se žurilo
poći za Belom.
Onda je odjednom rekao:
- Mali, ja ću ubrzo umrijeti.
Ne dočekavši da bilo što kažem, rekao je:
- Što hoćeš da ti ostavim?
Što bi meni trebalo od svega toga čime je okružen, a što je,
zapravo, već na neki način muzej? Ništa. U jednom času, šaleći
se pomalo, a pomalo i ozbiljno, rekao sam:
- Hoću vaš šešir.
Pogledao me iznenađeno.
- Što će ti, dođavola, taj iznošeni stari borsalino?
- Pa... kad umrete - rekao sam - da vas ponekad prošetam
Trgom Republike.
Zašutioje.
Šutio sam i ja.
Ušutjela je i soba.
Bila je to životna dramska pauza.
Čulo se samo pucketanje leda u čaši vode koju je primicao
ustima. Otpio je dugi gutljaj i nekoliko trenutaka me je tako od-

306
sutno gledao, kao da vidi kako njegov šešir hoda ulicama Za-
greba bez njega.
Rastali smo se bez riječi. Klimali smo glavom, mahali ruka-
ma, pomičući prste...

Nakon nekoliko mjeseci odveli su ga u bolnicu iz koje više

nije izlazio. Enes Čengić me je par puta zvao da ga zajedno po-
sjetimo.
Nisam mogao.
Jednostavno nisam mogao!
Kao da su se postavila neka strašna i teška vrata između te
bolesničke sobe i mene.
Umro je na Badnju večer'82. godine. Otišao sam kod Pere
Močiboba u Potepuh. Tu smo čitavu noć, dokje snijeg lagano
padao, pored Petrice Kerempuha, govorili Bolade, otvarali boce
vina i smrtno se napili.
Nakon par mjeseci, nazvao me doktor Krešimir Vranešić,
koji je bio nasljednik Krležine privatne imovine, i koji je tih dana
rješavao testamentom ostavljene i darovane Krležine stvari.
- Možete ti doći kod mene večeras? - pitao me.
- Naravno...
Našli smo se u njegovu stanu. Ponudio me pićem, a onda
izvadio kopiju Krležina testamenta, u kojem je, među raznim
oporučnim željama, na kraju stajala Krležinim rukopisom ispi-
sana rečenica:
-... Radi Šerbedžiji moj sivi borsalino.
Vranešić mi je uručio šešir kojeg sam ponizno, drhtavim ru-
kama primio. U tom času bio je to čudan i neopisiv osjećaj. Šešir
kojeg sam imao u rukama bio je štit, gromobran, malo nebo, ali
i neki trofej jednog uzvišenog i rijetkog poznanstva.
Ukratko: relikvija.
Primljeni šešir iz ruku doktora Vranešića odnio sam kući.
Uzeo sam čekić i veliki čavao i zakucao ga u središnji zid stana.
Već slijedeće nedjelje odvažio sam se i stavio sam ga na glavu,
kao što sam i obećao Krleži, te, s nekim nepojmljivim pijetetom
i zahvalnošću, prošetaoTrgom Republike!!!
Golubovi su me čudno gledali.
I prolaznici.
Pozdravljao sam ih podižući šešir kao što je to činio Krleža.
Neki su mi i odzdravili...

307
 Tko je u tom času mogao pomisliti da će jednoga dana
Vanesa Redgrejv igrati Prospera u Šekspirovoj Oluju u mojim
čizmama koje sam nabavio na nekom buvljaku u Ukrajini i na-
slijeđenom Krležinom šeširu kojeg mu je Tito poklonio. Igrom
sudbine, Krležin borsalino posljednjih desetak godina nisam
šetao Trgom bana Jelačića, ali je zato vidio mnoge osunčane
svjetske trgove i posjetio ponajbolje svjetske barove i pabove.
Ipak, kad sam na premijeri u Šekspirovu Globeu ugledao Vanesu
s Krležinim šeširom na glavi7nisam izdržao da ne pustim suzu.
Radosnu suzu, jer Fric je bio tu.
Uz Šekspira.
I njegov borsalino bio je na plemenitoj glavi.
Moja žena režirala je tu predstavu.
Krug se zatvorio.

308
12.
Uspavane duše našeg kazališta
0 jednojpjesmi s posvetom, Jovanu Ličini, glumačkoj
napuštenosti i zapuštenosti, Budiščaku koji budi
1 kad je zaspao

Koncem jula, dok sam igrao Lira na Brijunima, Miljenko

Jergović poslao mi je pjesmu s posvetom. Pjesma govori o za-
grebačkom glumcu Jovanu Ličini. Ne sjećam se kad me je neka
pjesma toliko potresla. Jezovito iskrena, ubitačno provokativ-
na, tužna, ali i nekako opasna, i još k tome tako pametno na-
pisana.
Zaštoju je Miljenko baš meni posvetio?
Možda zato što sam bio jedan od tako malobrojnih sudio-
nika posljednjeg ispraćaja Jovana Ličine na mirogojskom gro-
blju, i što sam, izvan najskromnijeg protokola, održao jedan
emotivan i smušen govor, ili, što sam jednom davno bio Melki-
or kojem se godinama ispovijedala duša Velikog Maestra, koga
je tako nenadmašno igrao Jovan Ličina!?
Bit će da je zbog ovoga drugoga...
Ispisao je Jovan Ličina najljepše stranice hrvatskog kaza-
lišta i televizije. Završio je kako se i završava u toj apsurdnoj
umjetnosti.
Sam.
Sam i napušten, i od nekih novih suvremenika zabora-
vljen.
Zaborav je, čini se, nešto što ide s našom kazališnom
umjetnošću. Sjećanja blijede. Ostaju stare slike koje, ako nisu iz
komedije, mogu biti i smiješne.
No, veliki glumci ostaju na neki drugi način vječni u svjedo-
cima koji su ih gledali. Pamte do kraja svojih života njihov glas i
njihove božanske uzlete, trenutke nadahnuća. Oni, naime, pre-
nose priču mlađima od sebe i tako ti naši veliki glumački prvaci
žive i dalje u nama i s nama. Gavela, Stroci, Zoran Radmilović,
309
 Stojković, Krnjaić, Bahunek, Spaić, Rogoz, Zidarić, Ficko, Krča,
Božena Kraljeva, Bela Krleža, Irena Kolesar... i mnogi drugi koji
su nas nepovratno ostavili, ali koji su svojim životima imali do-
voljno vremena da nam ostave sve te božanske trenutke njiho-
ve umjetnosti.
Imamo jedno, zaista, ozvjezdano glumačko nebo pod ze-
mljom. Kaštelan bi rekao: mrtvi žive u nama, mladi i nasmija-
ni...
Pjevaju, govore...
Veliki glumci ostaju na neki poseban način vječni.
Kao tetovaža na koži.
Na koži naše duše.
- Mali, buš veliki glumac ak buš zdrav - rekao je jednom
Gavela nekom glumcu. Tu njegovu glasovitu rečenicu mnogi
glumci prepričavaju iz generacije u generaciju, i nekako se pre-
nosi s koljena na koljeno.
Što reći o glumcu Mladenu Budiščaku - Budilici, koji nas
je prerano i tako neočekivano napustio? Vijest o smrti sve nas
je pogodila kad smo je doznali usred pokusa predstave Mara-
Sad.
Imao je sve. Čak i mnogo, m nogo više no što se zna o nje-
mu, a usudim se reći, imao je m nogo više nego što je i on sam
znao o sebi. Za mene je bio jedan od najblistavijih talenata ko-
jega sam gledao. Pametan, lucidan, duhovit i tako nekako pr-
okleto glumački brz, da je ponekad njegova glumačka brzina
bila neuhvatljiva za pojedine lijene i uspavane našega teatra.
Budilica je imaosamojednujedinu manu: nije bio po regu-
lama naše ipak male i konzervativne sredine. Nije bio dovoljno
„zdrav". Mislim si nešto kako bi to, recimo, Džek Nikolson preži-
vio i proživio u ovim našim prostorima, gdje su godinama vla-
dali, a nažalost vladaju i dalje, ponekad tako kruti i nemilosrdni
zakoni morala, polumorala, kojim se ponižavao osjećaj slobo-
de.
Budilica je bio naš Džek Nikolson. Mi, njegova generacija,
duboko smo to osjećali i znali tko je zaista on. Nas koje je sreća
poslužila (u koje ubrajam i sebe) i koji smo odigrali u našim ka-
rijerama i neke uloge koje su bile za njega napisane, učili smo
godinama od tog našeg Budilice neke vještine koje nam je on
na pozornici i van pozornice tako nesebično dijelio.
Budio nas je, zapravo.

310
 Eto, mlad je sagorio. Bio je blistavi talent koji se nije mogao
pomiriti s vremenom u kojemu je živio, ne zbog toga što on to
nije htio, nego zato što je njegov talent bio jači i od njega samo-
ga, osobito od njegova tijela, koje ga je na kraju izdalo.
Bio je beskrajno nježan i dobar čovjek. A dobrota se pre-
poznaje i na pozornici. I mnogi su je njegovi fanovi prepoznali.
Njegova blagost nije naučena. Ona je bila urođena.
Što više starim, sve više pokušavam slijediti misao svoga
starog profesora Vladimira Filipovića koji meje upozoravao na
važnost blagosti u životu, ali i umjetnosti. Biti blag. Razumije-
vati Ijude sa svim njihovim problemima i brigama. Znati razu-
mjeti. Moći oprostiti. Sni su nam, napokon, što Ujević reče, sami
iz zajedničkog vrela i hrana nam je duše iz naše opće zdjele. I
to je jednostavno tako. Iz blagosti čovjek ima poriv da pokuša
suprotnosti izmiriti, svoje i tuđe nemirne snove, i tako graditi,
ne svijet, nego jedan novi dan. Još jedan dan koji će proći kroz
nas i u kojemu možemo učiniti neko dobro djelo. Ne mora biti
veliko. Neka bude malo, ali dobro!
Dovoljno je ponekad i samo poželjeti da nešto dobro uči-
nimo, pa da pokrenemo pozitivnu energiju koja jedino može
spasiti ovaj tako opasno posrnuli svijet.
Dobri duh Mladena Budiščaka znao je to činiti. Bio je vječ-
no mlad i zdrav.
I takav ostao, unatoč smrti.

311
13 .
Svjedoknijemog praštanja
O slijetanju u Dubrovnik, Jagodinu cvijeću, Hansovu
pokopu, mangupu i kornjači, oprostu i razumijevanju i
jasminovu drvu na Hansovu grobu

Sletio sam u Dubrovnik u pet popodne.

I nije taj dan nalikovao nimalo ni na jedan od onih dana
kojih sam dolazio u Grad.
Da, Grad.
Vrti se u glavi. Kao kamen u zidine mene i Grada. U našu7
samo našu utvrdu.
Grad i ja smo se bosonogo i goloruko u virtuoznim tišina-
ma utvrđivali.
Već i sam razlog dolaska bio je neugodan. Smrt prijatelja.
U stvari, Hans Vutke je bio muž moje prijateljice Jagode Buić, pa
tek onda moj prijatelj. Bio je komad čovjeka taj7/good looking"
Nijemac. Kada sam ga upoznao 1980. u Vašingtonu, preciznije
u Votergejtu, koji je tih godina bio čuven po Niksonovoj aferi,
a gdje je gospodin Vutke stanovao u jednom otmjenom apa-
rtmanu, u kome je primio mene i moga sina Danila i dočekao
nas sa bocom prvoklasnog francuskog šampanjca, već je trčao
svoj treći krug života, strasno ga i nemilice trošeći i ne popuš-
tajući mu ni trena. Mi smo u to vrijeme u Vašingtonu igrali našu
slavnu predstavu Oslobođenje Skopja i Hans Vutkeje odgledao
sve tri predstave. Bio je očaran našim teatrom, a naročito mo-
jim devetogodišnjim sinom Danilom, koji je igrao jednu ulogu
u toj drami i koji ga je svojom posebnošću osvojio. Mora da ga
je posebno dirnula i priča o mladom Nijemcu koji je zalutao u
rat na Balkanu, kao što je i on bio silom odveden, kao sedam-
naestogodišnjak, u surovu zimu ispred staljingradskih ledenih
polja, čijim je smrtonosnim košavama za dlaku izbjegao i spa-
sioživu glavu.

312
 Sjedili smo tog popodneva u Votergejtu, moj sin Danilo,
ja, Hans i njegov 17-ogodišnji sin i pili francuski šampanjac Ve-
uve Cliequot Ponsardin-Brut. Hans je Danilu dao i mali prigodni
poklon, švicarski nožić crvenih korica i malu kartu na kojoj je
pisalo: Ovaj nož može se upotrijebiti za sve i protiv svega, samo
ne protiv prijateija i protiv oca. I kasnije smo se sretali, već ka-
ko je moja Jagoda dolazila, odlazila i prolazila kroz naše živote,
zaustavljajući se i kao svjedokinja i kao duhovna sestra na po-
nekom raskrižju, pružajući svoju nesebičnu ruku kao pouzdana
pletilja sudbine.

No kad je ovaj naš rat počeo upravljati našim sudbinama

i raseljavati n$s po stranim gradovima, državama i kontinenti-
ma, Hans Vutke je postao iskreni i pravi prijatelj. Redovno nas
je posjećivao kad god bi dolazio u London, gdje smo tih godina
izgradili svoju obiteljsku luku. Bio je toliko pažljiv i brižan prema
nama, a naročito prema našim djevojčicama koje je duboko i
iskreno, skoro očinski zavolio. Voljeli smo i mi njega iz dubine sr-
ca i pažljivo, kao skauti, slušali njegove savjete. Učio nas je„pra-
vilima ponašanja" u stranom svijetu. Pomagao racionalno razu-
mijevati sve probleme kojima smo bili okruženi i uvijek, gotovo
neopaženo, bivao tamo gdje i kad nam je bilo najpotrebnije.

Iznenadna teška bolest pokosila ga je baš u Londonu, po-

slije jednog od Jagodinih rođendana koji smo počeli tradicio-
nalno proslavljati u našem stanu, a za koji bismo se uvijek po-
brinuli da pozovemo pravi orkestar, u kojem se, na svoj način a
Hansu privlačan, isticao jedan mađarski violinista, koji je pod-
jednako virtuozno svirao klasiku i ciganske pjesme.
Smrt dragih srodnika i prijatelja ostavlja duboku brazdu u
nama i svijet, nekako, postaje manji. Nebeski horizonti niži, bez
obzira na to s koje geografske širine promatrali zalaske sunca.
Smrt pravog prijatelja slabi naš imunološki sistem i čini nas ra-
njivima mjesecima, ponekad godinama. Praznine su ponekad
nenadomjestive. Ali nakon nekog vremena, smrti prijatelja
očvršćuju našu koru i bivamo jači umnoženim iskustvima. Kao
da se dijelovi njihovih duša raspu poput dragocjenog, blago-
tvornog i plemenitog praha po otvorenim laticama započetog
i nikad završenog prijateljstva.

313
 Sletio sam, dakle, u Dubrovnik u pet popodne noseći u ko-
feru dva mala gipsana jedrenjaka, koje su moje djevojčice mo-
delirale i namijenile jednog Jagodi, da ga čuva u svojoj Kolorini,
a drugog da spustimo sa Hansom u njegovu grobnicu, s dječ-
jom nadom da će upravo tim brodom jednoga dana negdje do-
ploviti, možda natrag na tople obale južnoga Jadrana.
Na dubrovačkom aerodromu čekao me Jagodin prijatelj
taksist s Pila, čuveni Joško. Dok sam se vozio uskom strmom
cestom prema Starome gradu, to jest prema hotelu„Excelsior"
i napola sabrano odgovarao na Joškova pitanja, pogled mi je
neprestano tražio magični Lokrum, koji se čas gubio a čas po-
javljivao iza bezbrojnih zavoja. Otvorio sam do kraja prozor ne
brinući za vjetar koji je oštro šibao lice, ne bih li što više onih ta-
ko posebnih konavoskih mirisa udahnuo. U daljini su se svijetlili
krovovi Staroga grada, skupljajući to mrzlo sunce koje se odbi-
jalo o tamnoplavo tintano dubrovačko južno more i presijavalo
na stare krovove obrasle mahovinom i vinovom lozom.

U sjećanje mi je dolazio moj prvi ulazak u Dubrovnik, u Ije-

to '66. godine. Uspinjao sam se iz gradske luke na Pločama, a
zatim spuštao starom drvenom žičarom prema Pilama. Crveni i
roza cvjetovi raskošnih bogunvilija naginjali su se sa strana uli-
ce i ulazili svojim granama u kupe da nas dotaknu. Opojni mirisi
različitog cvijeća miješali su se s mirisom lavande dok su me
uvodili u rajske vrtove čije zamamne čarolije moje ličko-slavon-
sko biće nikad do tada nije spoznalo.
Stanovao sam kod prijatelja s klase Nike Kovača, čija je
majka imala stan točno iznad Gundulićeve pjace, gdje je preko
dana bila tržnica, a navečer se tu igrao čuveni Dundo Maroje
u režiji Koste Spaića, iako bi se točnije moglo reći da sam u toj
našoj maloj sobi, koju sam dijelio sa svojim prijateljem, bora-
vio samo par sati jutra, od devet do jedan, kad bih se, čvrsto
pokriven plahtom preko glave, pokušavao skriti suncu koje je
nesmiljeno prodiralo kroz lijepo izvezene i iščipkane bijele ko-
navoske zavjese.

Dubrovačke noći bile su putovi kroz čudesne labirinte ka-

kvi se samo sreću u snovima. Bile su čarolije koje su nas uspa-
vljivale na toplim i vlažnim stijenama Porporele i Danca, dok
smo grlili neka nježna, bakrenasta, suncem obojena tijela, koja

314
su se uz nas čeznutljivo i odano privijala, bez obaveze, zakletve
ili obećanja i u zanosu divljih zagrljaja, šaptala imena malih i
velikih gradova kojima smo te noći prolazili.
Te godine statirao sam sa svojim kolegama s kazališne
Akademije.Tu su biti i studenti iz Beograda, Ljubljane i Skopja.
Dolazili su i mladi glumci iz Sarajeva iTitograda, iako tamo tada
nije bilo glumačkih škola. Među mnogima iz moje generacije,
posebno sam zapazio Petra Božovića i neka obostrana nježnost
razvila se među nama, koju smo, unatoč mnogim događajima
što su nas rastavljali i priječili se među nama, uspjeli zadržati do
današnjih dana.
Stajali sm otu na dubrovačkim pozornicama, noseći koplja,
štitove i mačeve i tako maskirani, nijemih lica gledali i slušali
LjubuTadića, Peru Kvrgića, Izeta Hajdarhodžića, Fabijana Šova-
govića, Tonka Lonzu i druge prvake, imitirajući njihove pokre-
te i intonacije i spremajući svoje tajne urote kojima ćemo ih,
jednoga dana, s više ili manje nježnosti, pokušavati glumačkim
umijećem svrgnuti s njihovih prijestolja.

Ali noći smo, dirajući izravno strast i istinu u svome mlade-

načkom biću, više dijelili sa glumcima - boemima! Bili su nam
nekako bliži. U to vrijeme i bolji pedagozi. A i prijestolje njiho-
vo, bogme, bilo je nekako privlačnije. Uvijek okruženo damama
i paževima i čudacima koji su imali svoja mala kraljevstva. Fahro
Konjhodžić držao je, sjećam se, gotovo privatnu školu (moglo
bi se reći Akademiju) za velikim stolom kavane„Sulic" na Pila-
ma, gdje smojeli roštilj u tri sata ujutro i dozore slušali njegove
vratolomne, duhovite i nepresušne priče.
Daleko, davno to bje! Vozim se, gledam. Osjećam pod ta-
banima toplinu minulih dana...
„Evo nas, stigli smo, gospar Rade. Excelsior", prekinuo je
Joško iznenadnim glasom sadašnjosti moje sjetne misli.
Hotel ,,Excelsior" je sada u vlasništvu mojih prijatelja Go-
rana i Renate Štrok, sa kojima se Lenka i ja intenzivno družimo
svih ovih naših „izbjegličkih godina" u Londonu.Tad su bili na
Sejšelskim otocima, ali sam u sobi našao njihovo pismo i bocu
Dingačo. Dobri Goran, godinama se nervira zbog mog povre-
meno oštrog jezika kojim ne štedim nikoga i zbog kojeg, kako
kaže, štetim sebi i svojima, a pri tom uživa kad me posjedne u
svoj trkaći auto, zastrašujući me i vozeći preko dvjesta na sat,

315
prkoseći brzinama i ne odustajući od svoje divlje prirode. I on
mi govori o brzini, odnosno pažljivosti...
Zagrlio sam Jagodu, popio s njom čašu vina i pustio je nje-
noj najsamotnijoj dubrovačkoj, korotno vojnovićevskoj noći, ko-
ju će probdjeti, prelistavajući stara Hansova pisma i fotografije.
Bilo je već, ili tek, jedanaest uvečer. Otvorio sam prozor i svje-
ži februarski zrak donosio je miris ulovljenih liganja sa Silbe. Da li
da siđem do grada čija su me škrta svjetla mamila i dozivala i ne-
kako mi naročito namigivala? Kao da je grad govorio:„Ne boj se,
nemam nikog, osim mačaka koje noćas divljaju mojim ulicama."

Šetajući stopama neminula zanosa...

Navukao sam crni barberi, koji mi je Lenkina majka nakon

Lazarove smrti poklonila i kojega sam naročito volio nositi, na-
bio na glavu svoj crni šešir i izišao iz hotela. Grad me upozora-
vajućim šapatom nije prevario. Uistinu su samo mačke vriskale
i jurile se pustim ulicama.
Prolazio sam pored starih zidina i neka neobična drhtavica
me obuzela. Je li to od februarskog vjetra koji je opasno zavijao,
izvodeći različite muzičke tonove, dok se lomio među kameni-
tim ulicama i zatim zavlačio u svilenu postavu moga kaputa,
cvileći tužnu melodiju klape„Maestral",„... a galebi šute i pam-
te... uuu... čežnja za obalom duga..." ili je ta drhtavica dolazila
od zebnje da ne sretnem u ovoj posebnoj noći nijedno lice koje
bih prepoznao, nijedno lice koje bi me prepoznalo...
Koračao sam strmom ulicom prema Stradunu, neprestano
brojeći kamene kocke pod nogama, koje su se poigravale mojim
nesigurnim koracima. Na čas sam zastao prolazeći ispred skalina
ispod Revelina, gdje je godinama Ibrica Jusić svojim treperavim
glasom opijao slušatelje ponoćne muzike.Trepnuvši nekoliko pu-
ta očima, kao da sam nekoliko puta okinuo (kliknuo) kamerom i za
čas su se preda mnom stvorili moji likovi. U nekoliko kadrova, na-
slonjeni jedni na druge, zaštićeni mrakom dubrovačke noći, sjedili
su tu na stepenicama i čuvali svoju mladost. Lijepi i dobri moji dru-
gari. Poneki su, potajno stišćući ruke, skrivali zabranjene Ijubavi.
Uzdahnuo sam duboko na tu pomisao, podigao okovrat-
nik svoga mantila i krenuo nizbrdo prema Stradunu. Sad sam
se već osmjelio, kotrljajući se ovom pustom ulicom, te sam ne-

316
koliko puta krišom pomilovao stare zidine i šapnuo im neki od
stihova koji su još uvijekodjekivali mojim grudima.
Gotovo da sam provirio kroz velika stara vrata ispod zvoni-
ka i silno se obradovao kad sam ugledao potpuno prazan Stra-
dun, koji me je načas oslijepio svojim blještavim žutim svjetlom
što se odbijalo od bijelog kamena i čitavu tu široku, veliku ulicu
pretvaralo u neku magičnu avionsku pistu, s koje bih sada naj-
radije poletio i vinuo se tamo negdje u daleku prošlost.
Pošao sam lijevo prema gradskoj kavani i opet nekoliko
puta žmirnuo očima, okidajući svojim nevidljivim fotoapara-
tom nove kadrove.Tu su opet sjedili oni i ispijali svoja pića. Sa-
da sam već jasno čuo glasove i prepoznavao ih. Promukli glas
Božene Frajt i kristalni, glasni smijeh Jasne Malec, pa Fani Mu-
hoberac, pa Joško Juvančić pa... doktor Miše Rapaić.... pa...
Glasni udarci zvona koji su odjeknuli tu sa zvonika, točno
iznad moje zasanjane glave, prekinuli su moj film i gotovo da
sam im bio zahvalan.
-Točno u ponoć - pomislio sam.
Krenuo sam prema Gundulićevoj pjaci. Prazni drveni stolo-
vi, tamo gdje su nekada odjekivali aplauzi razdragane publike,
točno u ponoć, kad bi se završavao Dundo Maroje. Škljocnuo
sam još par puta očima kadrirajući u tom nostalgičnom plane-
tariju slike koje su ponovno preda mnom oživjele. Bokčilo Miše
Martinovića pod balkonom sinjore Laure. Čujem onaj malo pro-
mukli glas Milke Podrug, kojeg smo tako voljeli. S desne strane
pjace, malena trgovina u kojoj su se samo prodavale i otvarale
kamenice. Ivica Vidović, Jupa, Kapor i ja. Naručujemo normalnu
porciju od dvjesta kamenica.
I bijelo vino.
Jedan probuđeni golub, sneno prolijeće preko praznog tr-
ga i odnosi moje neuokvirene slike... utvare... prh... tep... lep...
Lep... prh...

Ta lira...

Skrenuo sam u malu ulicu prema „Taliru" Marka Breškovi-

ća. Spazio sam svjetlo u kafeu. Za trenutak sam se kolebao, a
zatim ipak krenuo prema osvijetljenom kafiću. Odjednom su se
vrata otvorila i jedan čovjek je izlazio. Zaključavao je vrata. Bio

317
sam oko tridesetak metara daleko kad me je opazio. Zastao sam.
Stao je i on zaustavljen u pokretu zaključavanja vrata. S obližnje
ulične svjetiljke padalo je pravo filmsko svjetlo na ulicu, u kojem
smo samo nas dvojica stajali i gledali jedan prema drugome.
Onda se on okrenuo natrag prema vratima i počeo ih ot-
ključavati, jer u onom zaustavljenom pokretu, kad me je ugle-
dao, nije ni izvadio ključ. Otvorio je vrata, ostavio ih širom otvo-
rena, upalio je svjetlo i nestao u dubini kafea. Pošao sam prema
kafeu, ušao unutra. On je već bio za šankom. Usput je upalio još
jedno svjetlo. Bez razmišljanja posegnuo je rukom za Džek Da-
nijelsom na najgornjoj polici. Zatim se okrenuo. Nije me još po-
gledao. Dohvatio je dvije čaše, rutiniranim pokretom šankera.
Natočio je u njih naš omiljeni viski. Kao i uvijek, bez leda, narav-
no. Polako je gurnuo čašu prema meni, podigao svoju, a zatim
me pogledao u oči. Nasmiješio se.„Zdravo, Serbos", rekao je.
„Zdravo, Marko", rekao sam.

Eyes Wide Shut

Budan sam, ali oči ne otvaram. Puštam sunčeve zrake da

mi padaju na lice i iza zatvorenih prozora. Osjećam im toplinu...
Baš neki dobar, pristojan i uglađen sunčan dan došao je Hansa
ispratiti. Sunčan dan, to je ono što mi fali u Londonu. Zapravo
mnogo toga mi fali u Londonu, ali sunce ponajviše.
Ja koji sam obožavao zagrebačke kiše, ne volim London-
sku maglu i kišu. No, više od svega, ne volim englesko klasno
društvo. Ne bih ga volio ni da sam član povlaštene visoke klase.
Ne volim socijalne razlike među Ijudima i čini me nesretnim gle-
dati siromahe, kako promrzli hodaju ispred blještavih i bogatih
izloga. Bijeda je, zaista, nepristojna. Još uvijek želim vjerovati u
društvo u kojem Ijudi žive jednaki i ravnopravni, pa makar to bi-
la samo utopija. Još uvijekželim vjerovati, pa bio i posljednji.
Ali vjerovati - u što?
Vjerovati u komunizam, koji se u međunarodnim raz-
mjerima, uglavnom, kako svojedobno reče Krleža, pretvorio u
„jezivo banalnu skulpturu" od koje je samo ovaj naš, posebni,
neodrasli, jogunasti, problematični, počesto nepravedni, ali
ipak, na kraju krajeva, Ijudski jugo-socijalizam ostao, kako-tako,
podnošljiv oblik življenja u kojem smo mogli razvijati svoje slo-

318
 bode, bez obzira na faulove kojima smo počesto bivali izloženi
braneći svoje posebnosti pred grubostima„boksera života"?
Vjerovati u jugoslavenstvo koje se samo izdalo i koje je svoj
razlog okupljanja južnoslavenskih naroda u odbrani pred silinom
germanskih, romanskih, anglosaksonskih i azijatskih i drugih
vječnih pretenzija, da od ovih naroda učine sebi poslušne poda-
nike i Ijude, uglavnom, drugog reda, krvavo rastavljajući ono što
su neki davni zanesenjaci snovito gradili? Vjerovati u jugoslaven-
stvo koje je Jugoslavenska narodna armija, u čiju smo se snagu
uzdali, pjevajući ode njezinoj hrabrosti i čojstvu, i čije smo uboji-
te topove i tenkove obasipali šarenim cvijećem na Dane mlado-
sti i Dane armije, koji su ovih nesretnih, podivljalih godina, prešli
preko vlastite zakletve, vlastitog naroda, meljući crvege petokra-
ke i jugoslavenske zastave u blato mljevenog nedužnog Ijudsko-
ga mesa, ostavljajući iza sebe pustoš, ali i zakletvama ujedinjene
stradalnike, da više nikada u južnoslavensko zajedništvo ne po-
vjeruju, i da prokunu sve one godine koje su ovdje zbrajali?
Vjerovati, nakon svega, i, napokon - u što?
Vjerovati u umjetnost koja je gorjela u meni, možda baš
najviše na ovim ovdje obalama i među ovim starim dubrovač-
kim zidinama, koje je izvjesni šofer Vučurević, olako obećanom
brzinom, pokušao pretvoriti u„bolje, Ijepše i starije"?
Vjerovati u teatar koji mi se svih ovih godina zavlačio pod
kožu, trujući me svojom opojnošću, ali bez obzira na svu naklo-
nost i raskošne darove kojim me je obasipao, ostavljao duboke
tragove umora, zbog načina kojima smo se morali boriti za na-
še maštovite iluzije, i u kojem su sve moje uloge, nekad brižljivo
i savjesno građene, zajedno s generacijskim Hamletom koji se
ovdje godinama prenemagao kraIjevski ustoličen na lovrjenač-
kom prijestolju, izgorjele u plamenu ovog Jugo požara, i od ko-
jih nije ostalo ništa na zgarištima naših sjećanja?
Vjerovati u svijet koji tako mahnito i pobješnjelo, nošen
vrtoglavim akceleracijama negativnih energija, srlja u svoje
definitivno uništenje, otvarajući ratna polja na svim meridija-
nima i paralelama, i trujući svoje stanovnike, što se kao ribe na
suhom bespomoćno koprcaju, uzaludno napinjući kisikom is-
pražnjena pluća, ponire definitivno ka svome velikom svemir-
skom prsnuću, iza kojega će ostati samo užarena lopta, da još
nekoliko milijuna godina svjedoči, pred nekim novim, mladim,
dobrim zvijezdama o paklenom završetku naše civilizacije?

319
 Zašto uopće razmišljam o tome, sada, dok mi sunce tako
nježno i toplo miluje čelo i dok slušam valove kako udaraju o
stijene terase hotela„Excelsior" u kojem sneno maštam o nekim
davnim, prošlim, nježnim, i, čini mi se, sretnim vremenima?

Širom otvoriti oči

Otvorio sam oči. Suviše naglo i mlaz oštrog sunca zaslije-

pio mi jezjenice.
- Petrunjela, golemo ti vince bješe u gospođe...
Otvorio sam i prozor.
Svježi zrak je uletio u toplu sobu, usput prevrćući nekoliko
papira na kojima sam prošle noći bezuspješno pokušavao ispi-
sati neke stihove...
Dolje, iskosa desno, Dubrovnik kao slika sa starih razgled-
nica. Odavde ne mogu jasno vidjeti prodaje li se još svježa riba
na Portporeli.

Posljednja Hansova luka

Otuširao sam se, obukao, popio s Jagodom jutarnju trava-

ricu koju nam je Drago donio sa Pelješca, popio iza toga piće i s
bivšim direktorom„Excelsiora", gosparom Rafom Rodinom i još
nekim Dubrovčanima čija sam imena zaboravio, ali čiji su Likovi
ostali zauvijek ukovani u moje pamćenje, te ih nijedna bura ne
može otpuhati iz sjećanja.
Bioje tu i PređoVušović, Jagodin i Hansov,a ponekad i moj
„posinak". Sad je izgledao kao tužni Pjero, koji je plakao za svo-
jim izgubljenim gospodarom ili ocem.
Hansa smo sahranili na najljepšem groblju na svijetu. Po-
kraj samostana Svete Marije na Dancama, koji je podignut 1400
i neke. U malom dvorištu popločanom plemenitim starim ka-
menjem gotovo da nema zemlje. Samo kamene grobnice, jed-
nostavno i škrto napravljene, te se čitavo groblje doimlje kao
nekakav stari muzej klesanog bijelog kamenja. Idealno mjesto
da se baš ovdje sahranjuju pomorski kapetani, jer iz kamenog
dvorišta uvijek se vidi crta mora koja dozivlje svoje usnule mor-
nare.

320
 Jagoda je nosila crni veo preko lica iz vjerojatno samo nji-
ma razumljivih znakova i buket jednostavnog modrog i bijelog
cvijeća u rukama.
Modro i bijelo cvijeće je bilo i oko ćuvenog Božidareviće-
vog triptiha, koji je baš prije tri dana sa svoje svjetske turneje
stigao natrag na zid maloga samostana Svete Marije.
Na grobu jegovorio Luko Paljetako moru, kakoje već i pri-
ličilo kad se sahranjuje pustolov. Zatim sam ja govorio Ujeviće-
vo Pobratimstvo lica u svemiru, kako već priliči kad se sahranjuje
duhovni srodnik i prijatelj. Na kraju je Jagoda spustila jedan bu-
ket modroga cvijeća u otvore kamenih ploča koje su se zauvijek
zaklopile oko Hansovog drvenog kovčega. Ja sam ispustio iz
ruke gipsani brodić koji se nekako naročito spretno otkotrljao u
mrakove kamenih ploča, čekajući tamo, kao na betonskim do-
kovima velikih morskih luka, svoj novi red plovidbe.
Ne zna se kako je u tome kamenom dvorištu, između nad-
grobnih spomenika, baš na Hansovom grobu izniklo veliko ja-
sminovo drvo. Možda su ga vrijedne opatice Svete Marije sva-
kodnevno zalijevale kao vjetrom zalutalu grančicu, a možda je
jasmin iznikao sam od sebe iz tvrdoga kamena, svemu usprkos!

Odlazak...

Umjesto sunca, probudio me je telefon.„Dobro jutro, go-

sparu. Devet je uri" nekako posebno lijeno se oglasila sinjorina
s recepcije, a taj tako karakterističan, poseban i otmjeni dijalekt
izmamio je u meni sjetni smiješak i par dubokih uzdaha..
Eh... Dubrovnik.
U stvari, hotel„Excelsior" nije bio moj tip hotela. Odsjedao
sam godinama u hotelujmperial" na Pilama.To je bio stari au-
strougarski hotel, koji nije imao ništa od onog pomodnog gla-
mura s kojim su se šepirili„Excelsior",„Argentina" i„Libertas".
Sobe s visokim stropovima, saloni s bidermajer namješ-
tajem i velika restoran-terasa davali su tome hotelu neko po-
sebno gospodstvo, koje nije bilo primjereno dalmatinskim tu-
rističkim objektima. Svojim izgledom i stilom, a naročito profe-
sionalno uvježbanom poslugom i konobarima koji su se trudili
da udovolje svim željama probranih gostiju, više je odgovarao
zagrebačkom, nego mediteranskom podneblju.

321
 Boraveći tamo svakoga Ijeta, otkad su moji prijatelji Saša i
Željka Tvrdeić vratili stan svoga oca koji je iznenada preminuo,
a u kojem smo mi preko Ijeta stanovali, postao sam, na neki na-
čin, zaštitni znak toga staroga hotela.

Najomiljeniji, pa najomraženiji

Bile su to godine moje uistinu velike popularnosti, zbog

TV serija U registraturi i Nikola Testa, ploče Ne dajse Ines, ali po-
nešto i zbog Hamleta kojega sam na Lovrijencu igrao svakoga
Ijeta, i koji je dobio dosta pohvala i od kritike i od publike. Po-
pularnost u Hrvatskoj tih godina se mjerila Studijevim„Zlatnim
vijencima", kojih sam ja naredao sedam zaredom. Dobio sam
i osmi, ali onda su ukinuli nagradu, negdje osamdesetih. lako
sam bio prekomjerno nagrađivan u bivšoj Jugoslaviji, rukovo-
dio sam se Krležinim savjetom da su nagrade dobro došle, ali
da ih treba zaboravljati što je brže moguće. Uglavnom su sve
svršavale u nekom starom koferu i postajale vlasništvo Danila
i Lucije. Ipak, izdvajam dvije, koje sam naročito zavolio i često
spominjao. Prva je veliki pehar kojega sam dobio u Tuzli igraju-
ći mali nogomet za veterane„Slobode" protiv beogradske„Cr-
vene zvezde" za koju su igrali sve sami jugoslavenski bivši re-
prezentativci: Stojanović, Aćimović, Karasi, Lazarević, Petković i
drugi, a za„Slobodu": Mešković, Šećerbegović, Mulahasanović,
Šerbedžija i drugi. Dao sam tri gola i bio igrač utakmice.
U glasanju katoličke mladeži koje je bilo objavljeno u Gla-
su Koncila, osamdeset i neke, na prvom mjestu bio je Papa, na
drugom Majka Tereza, a na trećem ja. Smijali smo se tada moji
prijatelji i ja toj nježnoj malograđanskoj križaljci. Ali, te domaće
društvene igre, koje se nisu mnogo razlikovale od božićnih sar-
mi ili bunceka sa zeljem, ipak su nešto govorile o društvenom
statusu i o duhovnoj klimi u Hrvatskoj tih godina.
M nogo godina kasnije, 1992, pijući svoju jutarnju kavu u
našem malom iznajmljenom stanu na Fužinama i prelistavajući
gomile hrvatskih novina koje su bile moja jedina veza sa svi-
jetom kojem sam nekada pripadao, naišao sam i na anketu o
najmrskijim osobama u Hrvatskoj.
Bio sam među prvih deset, odmah iza Stipe Šuvara!

322
 Dobro jutro? Gosparu?

Dok sam jučer prolazio taksijem preko Pila, gotovo krišom

sam pogledao prema starome hotelu. Kroz gusto granje bez-
brojnog drveća nazirale su se izgorjele fasadejmperijala", a u
velikoj bašti stajali su razbacani i od kiše zahrđali željezni sto-
lovi.
Tako, pokisla i opustošena, nekad raskošna bašta s poseb-
nim drvećem i bogatim i različitim cvijećem gotovo je podsje-
ćata na sive oficirske boje vinkovačkog Doma JNA, u koji smo
Kasim i ja redovito odlazili na kuglanje ili u bilijar salu, gdje smo
satima igrali karambol.

Ponovo je zazvonio telefon.„Dobro jutro, gosparu", opet se

oglasila sinjorina s recepcije, čiji me ugodan alt podsjetio na
glas drage prijateljice Pere Martinović. Što li sad ona radi i gdje
li je? Bi li me zagrlila da se vidimo, kao što me uvijek grlila kad
bismo se sreli, ili bi nekim ozbiljnim licem, kojega ne bih prepo-
znao, upitala„kako si" i pružila mi ruku na pozdrav?
Prijatelji...
Gotovo sam ih sve ove godine izbjegavao sretati, da se ne
raspadne slika i iluzija u kojoj smo zajedno živjeli. A mnoge ni-
sam nazivao niti im se javljao da ih svojim prisustvom ne pro-
kazujem ili dovodim u iskušenje. Znam da sam mnoge i povrije-
dio baš zato što im se nisam javio. Ali što da radim s tim svojim
rasutim teretom?
Nosim ga na leđima i s njim ustajem i liježem u svoju po-
stelju od snova. Ponekad ga bijesno bacim sa sebe i onda par
dana ili sati letim, lagan kao perce kroz ovaj moj život, a zatim
se opet jutrom budim s olovnim nogama i svojim utvarama ko-
je me, čini se, nikad neće napustiti.
- Petrunjela, golemo ti vince bješe u gospođe...

Popio sam alkaselcer, moje omiljeno jutarnje piće, da pro-

vjerenim kemijskim procesom izravnam svoje mamurno tijelo.
Zatim sam iz unutrašnjosti svoga šešira izvadio zgužvanu cedu-
Ijicu s telefonskim brojem jednoga davnoga poznanika koji drži
poznati riblji restoran„Nautilius" na Pilama i koji me je pozvao
na piće. Uvijek tako, kad navečer pijem više no obično, telefon-
ske brojeve, imena i adrese stavljam u postavu svoga šešira.

323
To me je naučio stari Dragec s citrom s kojim sam se tako rado
špancirao starogradskim zagrebačkim ulicama i čije sam jedin-
stvene šlagere još uvijek pjevušio na koncertima.
Iskrao sam se iz hotela oko 11 ujutro i krenuo onom istom
strmom ulicom prema starome gradu. Mora da je bio neki pra-
znik u Hrvatskoj, kad je neuobičajeno m nogo Ijudi za to doba
godine i to doba dana šetalo ulicama. Po svojoj provjerenoj
metodi, natukao sam šešir dublje na oči i pogleda čvrsto pri-
kovanog uz vrhove cipela, u koje sam zurio da ne bih slučajno
sreo nekog poznanika, brojao sam stare kamene pločnike i go-
vorio svoje Samoće.

U cipele kad uđem svakoga jutra

mislim
sutra će biti bolje
još ima jedno polje
koje treba prijeći
pa vezem noge u crne uze
a one puze betonom grada
mjere tišine
slute daljine

Prošao sam pored Labirinta i Ibrićinih skala i došao do vrata

od Portporele. Preda mnom je odjednom puknuo prepun Stra-
dun s kojega su preglasni zvuci uličnog žamora parali uši do ne-
podnošljivosti. Po blještavo osunčanoj pisti hodale su gomile
nepoznatih i poznatih Ijudi, među kojima su se kretala gotovo
sva moja lica koja sam znao u Dubrovniku: Kosta, Izet, Fani, Di-
no, Niko, Miše, Vlaho, Djelo, Dulac, Bobi, Pinki, Pero...
Beskrajna kolona mojih dobrih i lijepih drugova.
Skrenuo sam, kao i prve noći, lijevo prema gradskoj kavani
i, doslovce se skrivajući od pogleda, zavukao u male ulice, pa-
ralelne sa Stradunom. Izišao sam kod velike česme kraj vrata od
Pila i prije no što sam izišao sa Straduna, bacio sam skriveno po-
gled na zid od crkve Svetoga Vlaha, na kojem je još uvijek stajao
izbočeni i izlizani kamen, na kojega smo svi skakali, pokušava-
jući se, tako prilijepljeni, zadržati na zidu par sekundi. Vinko Vi-
skić je bio u toj disciplini prvak, kao uostalom i mnogim drugim
sportskim aktivnostima na pozornici. Ja i danasosjećam bolove

324
u koljenima od skokova s četiri metra visine kojima sam ga po-
kušavao slijediti u Violićevom Crkvenom prikazanju.
„Nautilius" se nalazi na malome parku na Pilama odakle se
pruža jedinstven pogled na Lovrijenac. Stao sam na trenutak,
zagledan uTvrđavu.

- Zdravo, Kornjačo - rekao sam.

- Zdravo, mangupe - reče.

Franin rov

Mate (tako se zvao moj poznanik, vlasnik toga lijepog i na-

dasve luksuznog restorana) me je čekao na vratima. Prošli smo
pored mlade i lijepe Dubrovčanke i načinom kako se smiješila
i rekla dobro jutro, znao sam da je to bila ona što me je prepo-
znala po glasu. Zatim smo ušli u Matinu kancelariju.
Tamo je sjedio jedan čovjek leđima okrenut.
U trenutku dok smo ulazili, baš je gasio cigaretu. Zatim se
okrenuo. Pogledi su nam se ukrstili. Frane iz„lmperijala"! Bio je
tada gotovo dječak, koga je cijela moja familija obožavala. I on
je nas volio. Duboko i iskreno. Nosio je Danila i Luciju po cijele
dane po hotelu, odlazio s njima na Sulicevo kupalište, jednom
riječju, bio kao dio obitelji.
On je bio taj koji je određivao što će se kojega dana jesti za
ručak i u hladovini velikih stabala u dvorištu„lmperijala" uspa-
vljivao moju Luciju na rukama.
- Ovo je Frane, moj menadžer - rekao je Mate.
Gledao je nekoliko trenutaka u pod ispred sebe. Vidjelo se
da razmišlja što da učini. Ja sam stajao na sredini sobe i čekao.
Mate je u tišini počeo premještati neke papire na stolu. Zatim
je ustao sa stolice, stao ispred mene, pogledao me u oči pogle-
dom s one strane obale, pružio mi ruku i tiho, bez riječi, izišao
iz sobe.
Srce mi je snažno udaralo od siline uzbuđenja i neke nesa-
vladive muke koja je prošla kroz moje tijelo.
- Mora ga se razumjeti. Sina mu od sedamnaest godina ra-
nila granata tijekom granatiranja. Od tada ne može ni čuti riječ
koja počinje sa S.Ti si prvi Srbin kome je pružio ruku.

325
 Još mi je nešto govorio Mate što nisam ni slušao ni razu-
mio. Samo mi je pred očima lebdjelo Franino dječačko lice i
onaj njegov tako nježni i topli osmijeh.
Može li se razumjeti?
Može li se oprostiti?
Sjeli smo poslije na terasu i namjerno sam okrenuo leđa
Lovrijencu, kao da je on svemu kriv. Popio sam nekoliko trava-
rica, odgovarao na radoznala pitanja svoga poznanika kakav je
Tom Kruz privatno i jesam li sreo Roberta de Nira tamo u Holi-
vudu, a zatim krenuo natrag prema hotelu.
Ipak nisam izdržao. Čim sam izišao iz restorana, samo me
je moje tijelo, gotovo ne slušajući razum, skrenulo donjim stu-
bama prema Sulicu, prošlo pored restorana„Orhan" i ispred Pi-
culine kuće, gdje smo neke davne godine Ružica Sokić i ja igrali
Ljubovnike u Jupinoj režiji i uputio se zatim stepenicama prema
staroj Kornjači.
Postojala su dva puta kojima se uspinjalo na Lovrijenac.
Jedan je bio uz samo more, s nešto manje stuba, ali mnogo
strmiji, a drugi je prolazio kroz borovu šumicu iznad Sulicevog
kupališta. Ja sam uvijek išao tim putem, ne zato što je bio blaži
uspon, već zato što bih na pola puta zastao, došao do ivice str-
me klisure iznad Kolorine i mahnuo rukom mojoj Jagodi koja je
uvijek u tome času sjedila na terasi svoje kamene kuće i u znak
pozdrava podigla čašu crnoga vina i viknula mi odozdo:
- Pazi što radiš večeras, gleda te publika.
Kamena kuća je ovoga puta bila u žalosti i škure su bile
zatvorene, a na terasi je kao crna zastava bila raširena Jagodina
crno-crvena tapiserija.
Ipak sam joj mahnuo rukom i pošao dalje. Brojao sam u
sebi stepenice, kao svaki put kad bih se uspinjao: 175,176,177,
178...Tu sam. Pred vratima ispred kojih je na velikom kamenom
pragu bilo uklesano moje ime. Nije to noću kradom isklesala
dlijetom neka od mojih obožavateljica, iako su i takve priče kru-
žile u to doba gradom, nego je to neki klesar Rade (bit će neki
od mojih Krajišnika, koji su bili poznati zidari) isklesao svoje ime
početkom pedesetih, kad je Lovrijenac bio restauriran.

326
 Ponovni susret s„Kornjačom"

Teška vrata su se poznatom škripom otvorila i ušao sam u

onaj polumrak koji me je gotovo usisao u svoju vlažnu i hladnu
utrobu. Zapucketao sam tri puta prstima desne ruke, okrenuo
se dva puta oko sebe i dlanom lijeve ruke nježno prešao preko
glatkog kamena.
- Gdje si, mangupe - reče.
- Evo me, Kornjačo - rekao sam.
Nisam potrčao na scenu, kao što sam to učinio prije 33 go-
dine, kada sam kao student prvi puta zaigrao nekog glasnika u
DonŽuanu kojega je režirao Kosta Spaić i kad me je Mate Bako-
vić dočekao na tim istim vratima, viknuvši mi da požurim, jer
upravo je dolazila moja scena na red. Ja sam pretrčao zadnje
stepenice, čuo sam svoju repliku, Baković me je gurnuo pre-
ma pozornici, prošao sam kroz neke mračne hodnike, a zatim
zaslijepljen svjetlom, jer već su to bile generalne probe, svom
snagom udario čelom u jedan od velikih stubova Lovrijenca i
skljokao se na pod.
Bio je to moj prvi susret s Kornjačom od kojega mi je
ogromna čvoruga na čelu stajala gotovo cijelo to moje prvo
dubrovačko čarobno Ijeto.
Ušao sam ovoga puta, kao prekaljeni ratnik koji se tu na
tom opasnom ratištu godinama kalio. Znao sam već sve Kornja-
čine trikove i ničim me više nije mogla iznenaditi.
Ušao sam na scenu kroz sredinu, kako je dolazila glumač-
ka trupa u Hamletu. Pošao sam pravo prema gledalištu i sjeo u
sredinu. Tako prazan i pust, izgledao je Ijepše nego ikad. Klik-
nuo sam nekoliko puta očima i moja kamera je odslikala neko-
liko scena iz naše predstave. Ratko Buljan, naslonjen na lance,
Sanda Langerholc, lijepa u svome dugom crveno-crnom plaš-
tu, Zidarić s krunom na glavi, šesnaestogodišnja Sonja-Ofelija s
kosom koja joj je dopirala gotovo do koljena.
Vjetar je svirao leteći kamenim hodnicima i čule su se neke
molske intonacije, praćene zvukom neke prazne limenke koka-
kole, koja je podcrtavala prazninu prostora koji je odjekivao u
mojim grudima.
I moje riječi su letjele prema meni iz svih pukotina starih
zidina.
Riječi...

327
 ... riječi...
... riječi...

Popeo sam se na prvu terasu, naslonio na zid, podigao de-

snu ruku i njome polako i odsutno počeo prelaziti preko one
iste kamene kocke, tobože Ijušteći s nje mrvice kamene praši-
ne, pogleda uperenog i prikovanog tamo negdje u ništa, baš
iznad gledališta, a usne su same od sebe tiho šaputale: Biti ili
ne biti, to je pitanje?/ je li časnije podnositi u duši udarce i streli-
ce hirovite sudbine/iT uzeti oružje protiv mora jada i oduprijeti se
skončati ih?/umrijeti, usnuti, ništa više...
Govoreći taj čuveni monolog, sjećam se kako sam se tru-
dio da rečenicu„Biti ili ne biti" izgovorim kao pitanje, pa zatim
intonirajući stihove koje slijede, pokušam gledatelju dočarati
da ovaj Hamlet ne misli u tradiciji našega jezika i značenja fraze
„sada mi je biti ili ne biti", što nije daleko od Brešanovog„prije-
voda" u kojem Joco izgovara čuvenu Šekspirovu misao kao„ili
jesam ili ti ga nisam/ niti znadem ko sam niti di sam... ?", već da
ovaj naš Hamlet izgovara tu egzistencijalnu misao kao„posto-
jati ili NE postojati", slijedeći Sartra i njegov Bitak ili ništavilo i
odgovarajući izravno gospodinu Janu Kotu na njegovo pitanje
„koju knjigu ovaj Hamlet čita?"

328
14 .
Letjeti iznad
O letu ponad Atlantika i pogledu prema ruševinama,
utvarama, Vanjinu rođendanu, dobrodošlici mome imenu
koje se vraški teško izgovara

... U nemirne misli dolijeće mi Arsenova pjesma i jedan ose-

bujan stih:
-T k o jebe prizor....
Tko jebe pjesmu, Arsene... kad ovako iskosa... odozgo pre-
ma dolje... pogled leti prema Sarajevu...
Više me nije ni strah od letenja... kad znam... da ovoga ča-
sa... negdje dolje... umire čovjek... kojem smo nekada zajedno
pjevali pjesme...

Ponovno iznad Atlantika. Kao u neka dobra, dobra stara

vremena. Ovoga puta u avionu Virdžin Atlantika, u prvoj klasi.
Karta, koju ja ne plaćam, iznosi više od trenutačnog sveukup-
nog moga imetka. Sjedalo se jednostavnim potezanjem ručice
pretvara u pravi udobni krevet. No ja ne spavam u krevetu, jer
Virdžin Atlantik, između prve i biznis klase ima pravi pravca-
ti šank, s tri visoke stolice. Ne skidam šešir i odmah zauzimam
svoje mjesto, načinom koji je šarmirao sve stjuardese u avio-
nu.„Ako se u nešto razumem, razumem se u osvajanje šanka"
prozviždi mi kroz glavu neka toplina iz mladosti. „Kad budeš
negdje iznad okeana, sjeti se Mile svojih jarana..." pjevali smo
Enes Čengić, Boris Miholjević i ja na ispraćajno-oproštajnoj ve-
čeri našem Mili Rupčiću koji se odlučio seliti u Ameriku svojoj
Lindi Lejn, učiteljici engleskog jezika, u koju se smrtno zaljubio
i napisaojoj i pjesmu Linda Lejn kojuje Džoni Štulićotpjevao na
jednom od svojih albuma. Linda ga i dalje uči i on se, kao što je
i obećao, neće vratiti dok ne bude mogao kao rođeni Amerika-
nac pročitati Njujork tajms, bez ijedne nepoznate riječi.

329
 Ovako, u visinama i iznad velike vode7 Ijudi i događaji po-
primaju nestvarne dimenzije. Ili su tako sitni, mali i udaljeni, ili
se umnožavaju do nestvarno velikih oblika i tu, uz prozor avio-
na, lete s nama, dok im kose vijore, a usne nešto glasno pokuša-
vaju doviknuti, što se, dakako, ne čuje od siline zvuka motora.
Kuda to letiš, kao da pitaju poznata lica, kojima ne vidim
kraja i koja me prate iza aviona, stapajući se s onim užarenim
mlazovima dima, sve do neba iznad moje zemlje, koje se još
uvijek crni od baruta i spaljenih sela i gradova.
Kuda to letim dođavola, u decembru '94. godine, ja, ratni
profiter i dvostruki i trostruki izdajnik, dok zemlja u kojoj sam
rođen i živio i radio krvari i puca po svim šavovima, viču mi uz
prozore aviona moje utvare, opasno tresući velikim boingom,
dok kapetan upozorava putnike da zbog nemirnog leta i turbu-
lencije vežu svoje sigurnosne pojaseve.

Naručujem još jedan dupli Džek Danijels, skrešem ga na

eks, i otkačim dugu povorku mojih lica koja se kao u crtanom
filmu u sekundi izgube u dalekom plavetnilu iznad Atlantskog
oceana.
Cin-cin... blaga zvonjava iz zvučnika, i crvena svjetla se po-
gase u avionu.
Ponovo miran i siguran let.
Kuda to letim?
Letim u Los Angeles na promociju Before theRain, filma ko-
ji je te '94. godine pobijedio na Venecijanskom filmskom festi-
valu. Film je dobio i distribuciju u Americi, a„Gramarsi pictures"
koji je američki distributer filma, odlučio je da Milčo Mančevski,
režiser filma, i ja budemo glavni promotori filma za Ameriku.

Vanji za rođendan

Moja Vanja se rodila 4. septembra, negdje oko tri ujutro.

Lenka i ja smo igrali karte u bolnici„Queen Sharlote", u blizini
Vanesine kuće, gdje smo u to vrijeme stanovali.
Bacila je u jednom trenu karte na stol i rekla:
- Idemo roditi ovu malu Vanju!
Ponovno je bila kraljica. Sigurna i bez imalo slabosti. Po-
novno sam gledao taj čudesni film prirode koja me opijala svo-

330
jom jednostavnošću.Vanja kao da nije plakala.Više je to naliko-
valo na neko protestno pjevanje. U svakom slučaju, tog jutra je
bila vjesnik neizmjerive naše sreće.
Nakon poroda, pošto sam poljubio Lenku i predao joj u ru-
ke našu drugu kćer, otišao sam u stan, popio s Vanesom čašu
jutarnjeg šampanjca i odletio za Veneciju. Toga dana smo pobi-
jedili na festivalu. Stajao sam na pozornici kao pobjednik pored
Milča Mančevskog, koji je držao našega Zlatnoga lava, i Ala Pa-
ćina, koji je te godine dobio nagradu Venecijanskog festivala za
životno djelo. I ja sam, za ulogu, dobio nagradu filmske kritike.
Hrvatske novine su objavile ime filma i pobjednika, ali ime
i sliku glavnog glumca nisu objavili.
Film bez slike nije film.

Slijetanje, dobrodošlica

Sa šanka sam na kraju morao otići do svoje udobne i ras-

košne stolice-kreveta da se pripremim za slijetanje.
Dočekali su me neki mladić i djevojka, držeći na velikom
papiru ispisano moje ime i prezime, koje nisu nikako uspijevali
izgovoriti. Ispred aerodroma, čekala me je prava velika crna li-
muzina, kakvu sam gledao samo u filmovima i dokumentarci-
ma o dodjeli„Oskara".
Sjeo sam sam u dugačku i veliku kabinu presvučenu cr-
nom sjajnom kožom. U kabinu bi stalo, kako sam na brzinu izra-
čunao, najmanje osam Ijudi, ali protokol je nalagao da se vozim
sam. Da sam imao ovako što, pomislih, koliko bi nas bilo na Ke-
lebiji u onim raspusnim subotičkim kapegeteovskim danima?
Ispred mene upaljen TV s izravnim prijenosom NBA lige, na-
dohvat ruke crni telefon, a sa strane pravi mali bar, koji je poluo-
tvoren nudio različite viskije, votku, džin, koka-kolu i mnogo leda.
Natočio sam viski, pogledao kroz zatamnjena stakla mo-
je luksuzne limuzine pored koje su promicali ogromni džambo
plakati s poznatim filmskim licima i otvorio pismo koje je staja-
lo na malenom stolu uz bocu crnog kalifornijskoga vina.
Uz napisani raspored moga boravka u Los Anđelesu, staja-
la je na kraju i rečenica:
-W ellcom eto Hoollywood, Rade.

331
15 .
Sandens
O tome kako je Dobrivoje Tanasijević, nogometaš, postao
Dan Tana Indijanac, Jadranskom moru na zidu restorana s
jednim otokom (Silbom), otoku kao sudbini, Gregoru
Nikolasu i baletnim papučama za Ninu

U LA-u sam pronašao svoj restoran. Zove se„Dan Tana" po

vlasniku, koji je zapravo naš čovjek i koga sam davno prije upo-
znao negdje u Beogradu ili Njujorku. Dolazio sam svaku večer
u restoran koji mi se svidio zbog neke posebne dobre energije.
Kad pronađem dobar restoran, nikako ga ne mijenjam.
DanTana je inače DobrivojeTanasijević, koji je nekad dav-
no bio odličan nogometaš i prvotimac„Crvene zvezde". Nakon
jednog od prvih gostovanja crveno-belih u Londonu, počet-
kom pedesetih, nestao je negdje u skrivenim ulicama sjever-
noga Londona.
Bio je to u to doba prekršaj za koji se sa sigurnošću završa-
valo u Padinskoj Skeli ili na Golom otoku. U to naše socijalistič-
ko doba nogometaši nisu sve do dvadeset i osme godine mogli
igrati u inozemstvu. Neki su, doduše, emigrirali, ali ne bi imali
papire i nisu mogli igrati u velikim klubovima.Tako se i Dobri-
voje, zapravo kao emigrant, neko vrijeme skrivao, a onda počeo
igrati nogomet za neki drugoligaški engleski tim. Na jednoj od
prvih utakmica, uletio mu je, kaže, neki Turčin u noge i pukla je
njegova ubojita desnica na tri mjesta.
To je ujedno bio i kraj njegove sportske karijere, ali i poče-
tak jedne neviđene avanture.
Otišao je prvo za Kanadu, a nakon par mjeseci za Los An-
đeles.Tu je prošao, kao što to biva u Americi, razne oblike preži-
vljavanja: od šofera do konobara, a onda se nekako zatekao na
nekom filmu kao statist sa zadatkom.
Inteligentan, kao što već jest, ubrzo je dobio malu ulogu u
nekom vesternu. Igrao je nekog Indijanca. Na snimanju se spri-
jateljio s producentima i glumcima, koji su odmah zavoljeli nje-

332
govu široku slavensku dušu, te je snimio još nekoliko filmova.
Tada su mu i dali filmsko ime Dan Tana.
Dobri i brižni Dobrivoje, čim je skupio nešto malo novaca,
podigao je kredite i kupio neku brvnaru na Santa Monica bule-
varu. Uredio je i opremio brvnaru krajnje jednostavno i pretvo-
rio je u restoran s crveno-bijelim kockastim stolnjacima, koje je
zadržao sve do danas.
Prvog oktobra '64. (kad je bilo svečano otvorenje) restoran
je bio krcat filmskim radnicima koji su došli podržati simpatič-
nog Jugoslavena-lndijanca. I tako punih četrdeset godina. Sva-
ke večeri čeka se za slobodan stol u tom karizmatičnom resto-
ranu, koji se službeno vodi kao talijanski restoran, ali u kojem
božanski kuhaju Mato i Neno talijanska jela na dalmatinski na-
čin, a na zidovima vise posteri igrača„Crvenezvezde", košarkaša
„Jugoplastike" i Dan Tane na konjima, s kaubojskim šeširima.

More na zidu

Kroz restoran su prošle gotovo sve filmske zvijezde, od

Klinta Istvuda, do Madone i DžonaTravolte...
U mome programu stajao je i put u Sandens, na veoma va-
žan i prestižan filmski festival, gdje se prikazivao Before the Rain.
Festival je osnovao Robert Retford, koji i živi u tom malenom
gradiću zatrpanom snijegom u zimskim mjesecima.
Odmah sam pronašao jedan uistinu dobar talijanski resto-
ran i nisam se iz njega micao. Jednoga dana, dok sam sjedio
sam za stolom za vrijeme ručka, jedan mladi kineski slikar za-
vršavao je svoju veliku sliku na zidu. Budući je restoran bio tali-
janski, gazda je želio imati Jadransko more preko čitavoga zida.
Bila je to neka dosta moderna slikarska tvorevina sa žutim bo-
jama kopna i tirkizno plavim morem, bezjednog jedinog otoka.
Valjda je gazda restorana, budući je bio Talijan, mislio da ako
nema otoka uz talijansku obalu, da ih nema ni uz Hrvatsku. Što
bi mislio kad bi ga provozali nekim brzim brodom kroz Labirint
jadranskih otoka i svjetionika koji su se rasuli kao kameni i pješ-
čani dragulji na našoj strani Jadrana!?
Slikar je upravo završio zadnji potez kistom i spremao svo-
je kistove, boje i Ijestve, kad sam mu ja rekao:

333
 -T u negdje, u tom vašem moru, imao sam svoj otok, svoju
kuću.
Mladi Kinez me je pogledao svojim tužnim očima. Mora da
je i u meni bilo dosta tuge.
- Pokažite mi gdje...
Popeo sam se na Ijestve i pokazao mu (jer je dosta preci-
zno naslikao Jadransko more i obalu) gdje stoji Silba.
Raspakirao je svoje spremljene boje, izvadio svoje kistove
i na plavoj površini Jadranskog mora, nakon što sam mu poku-
šao objasniti kako otok izgleda, naslikao jedan jedini otok. Bio
je neproporcionalno velik za svoje stvarne oblike, ili mi se, zbog
moje samoće, a i samoće tog otoka, takvim učinio.
Tamo negdje, u tom plavetnilu, moji prijatelji Damir Gale-
tović i Tonči Žuvanić love ribu i možda čekaju na dan kad ću
im se pridružiti i u maloj plavoj barci zaploviti ponovo s njima
između Silbe i Premude!
Gazda restorana bio je neki neprirodno, zapravo prirodno
dobro uhranjeni Amertalijanskoga porijekla.
Tu i tamo smo izmijenili par riječi na obostrano lošem tali-
janskom i cijenioje, izgleda, moj znalački odabir vina.
Od Italije mu je ostala još samo neka urođena romantič-
nost i patetika slična patetici naših Roma.
- Kako se zove taj vaš otok? - pitao je.
- Silba - rekoh, nakon što mi kroz glavu prođoše stihovi:

Bila je godina'68.
i kažu da su te godine
lipe opet procvale crvenim cvatom
Stajao sam na palubi„Karadžića"
Iza sebe sam ostavljao Dubrovnik, Petrovog Hamleta
i drugove moje što su svoj Lipanj snivali
Bila je godina'68.
Vrijeme Ijubavi
Kad sam joj prilazio
drhtala je pred mojim zastavama
što sam joj ih u srcu nosio
Crvene svoje kose puštala vjetrima da ih mrse
i vješto se u njih skrivala
U pasu se čudno uvijala
Kako se zoveš?

334
 Silba, šapnula je.
Te noći sam kunjke iz njedara joj ispijao
Te noći sam kroz otvoren prozor
uzalud mjesec tražio
osluškujuć radosnu pjesmu svićarice
Te noći sam joj plamen bedra obljubio
te noći sam se u Silbu zaljubio
Ovo je godina'68.
Vrijeme trajanja
Parobrod more para
Blijede sjećanja
Tit Andronik me boli u žilama
još malo i predat ću se
dugim obalama
da me čuvaju...

- 1takoje veliktaj otok? - upita on jer sam valjda razmahi-

vao rukama dok sam govorio svoju staru pjesmu.
- Još je i veći - rekoh. - Ponekad se odvoji od kopna i za-
plovi niz Jadransko i Sredozemno more, pa kroz Gibraltar, preko
Atlantika otplovi sa mnom do Amerike. Ponekad i dalje...
- Plovi li i čitava Jugoslavija s tobom - smijao se Talijan,
očito poznajući neke činjenice o mojoj raspadnutoj i raskoma-
danoj zemlji, instinktivno osjećajući neku dramu u mome glasu
kojim sam mu pričao nadrealističku priču o plovidbi otoka.
- Moje zemlje više nema.Tamo gdje je jednom bila, ostale
su ruševine, s nekoliko preživjelih oaza. Ali, ja sve svoje čuvam
na mome plovećem otoku.Tamo su moji prijatelji, moji filmovi
i kazališne predstave, moje ploče i knjige poezije, dijelovi na-
mještaja iz mojih bivših stanova razbacani na pješčanim pla-
žama Pernastice i Carpusine, razbijena Titova slika, koju je Bata
Životinja skinuo iz Narodne skupštine i zgazio nogama, i sve što
je preživjelo u mome sjećanju iz bivšega života. Capito?
Sve moje zaista plovi sa mnom na tom mome otoku, da-
lekim morima i oceanima. Danas sam ovdje u snijegom zavije-
nom Sandensu, a sutra već u nekoj sunčanoj luci Novog Zelan-
da ili Australije.
Otoci su moja sudbina! I ovaj najnoviji ploveći Uliks-otok,
koji ispituje moje umnožene godine umjetnosti i koji me, za-
jedno s mojim najbližim prijateljima, skriva od neugodnih i

335
 nesklonih nam vremena, gdje su strijelci i prosci, ratnim ras-
poredima, poredani po mračnim dijelovima velikih gradova, iz
kojih se prelijeva žuta razarajuća kiselina, prijeteći da nas sve
sagori svojom gastritičnom mrzovoljom, zove me ponovo da u
suhu, crvenu, istarsku zemlju, zabijamo svoje uznosite zastave
Šekspira, Vaisa, Euripida ili Beketa, uz božanski zvuk violina Mo-
starske sinfonijete i njenog i našeg muzičkog i Ijudskog dobrog
čudovišta Najdžela Ozborna, i da, odolijevajući burama i oluj-
nim nevjerama, čuvamo tišinu i mir naših umjetničkih tajansta-
va, umnažajući svake godine neke dobre energije koje se plode
zavidnim umjetničkim dometima našega teatra.
- Bellisimo signiore Yugoslavo. Lui e un poeta! Una altra
bikiere di vino rosso?
- Grazie tanto signiore Americano. Ma... lo non sono un
poeta. lo sono... lijevo krilo„Slobode" iz Podsuseda.
Za susjednim stolom glasno se nasmijao našoj konverzaciji
jedan mladi čovjek.
- Gregor Nikolas - predstavio se. Rekao je da je režiser iz
Novog Zelanda, da sprema svoj novi film o tamošnjim Hrvati-
ma, da mu se jako sviđa Before the Rain i da bi želio da igram
glavnu mušku ulogu u njegovom filmu.
Narednih dana smo se družili i pričali o scenariju filma Bro-
ken English, kojega smo kasnije, te iste godine, i snimili. Šetajući
se glavnom ulicom snježnoga filmskog grada, on je kupio svo-
me četverogodišnjem sinu Viti knjigu i cipele, a ja svojoj trogo-
dišnjoj Nini tirkiznoplavi triko i baletne papučice.

336
16.
Rijeka zvana Kjubrik
O jednoj partiji šaha sa Stenlijem Kjubrikom, panici na setu,
potraziza drukčijim od drukčijeg, Tomu Kruzu, neuručenim
pjesmama i nepovratno zatvorenim očima

- Znadete li tko je bio Pirc? - pitao me je, dok mi je pružao

ruku da se upoznamo.
- Mislite na slovenskog šahovskog velemajstora?
- Da, upravo na njega.
- Pircova odbrana jedna od najboljih varijanti - rekoh.
- Počnite - reče.
Ne misli valjda ozbiljno da igramo šah naslijepo! Zadnji put
sam tako igrao s Marijom Bertokom dok me je učio toj vještini.
- Počnite vi - rekoh. - Pirc je bio crni.
-E4.
- S-F6.
Glasno se nasmijao.
- Skoro ste pogodili.
Činilo se da je bio zadovoljan načinom našeg susreta.

Dakle, Stenli Kjubrik igra šah. Kasnije sam doznao da je bio

velika nada američkoga šaha.To će se dopasti onima koji misle
da za režiju treba imati„klikera".
Još me je pitao nekoliko stvari: Jesam li oženjen, imam li
djece, što mislim o ratu u Jugoslaviji...
- U braku sam po drugi put. Imam sve skupa petoro djece i
bojim se da nemamo dovoljno vremena da vam govorim o ratu
u mojoj zemlji.
- Duga priča? - upita.
- Beskrajna - rekoh.
Nasmijao se, nekako tiho, gotovo bezglasno. Taj osmijeh
davao je čitavom licu nekakav ciničan izraz.
- Sad story - rekao je
337
 - Sad story - rekao sam.
Zatim meje nekoliko trenutaka bez riječi promatrao, zadr-
žavajući i dalje onaj cinični smiješak na licu.
Nisam se dao zbuniti. Hoću da kažem, dobro sam podno-
sio to njegovo testiranje. Ponašao sam se kao prekaljeni borac
Uostalom, ja i dolazim iz rata. Svi pokreti pod kontrolom. Cool!
- Kako je bilo s Valom Kilmerom?
- Dobar glumac - rekoh.
- Jesi li ga pojeo?
- I'm vegetarian...
Nasmijao se, ali ovaj put glasno.
Još me je nešto pitao, čega se sad više ne sjećam, a onda je
u sobu ušaoTom Kruz,
Nasmijan, otvoren, srdačan...
Dok se pozdravljamo, govori mi kako su on i Nikol uživali u
mojoj glumi gledajući Beforethe Rain. Ne prestaje dijeliti kom-
plimente filmu, glumcima i režiseru.
Neugodno mi je u tom času bilo reći kako se i on meni svi-
đa, ali, zato je tu brzi Stenli!
- Sviđa li se i vama Tom?
Prije nego uspijevam bilo što reći,Tom se grohotom smije.
Stenli se i dalje zagonetno osmjehuje.

Prva proba

Sjedimo u Kjubrikovom apartmanu u Pinevvood studiju.To

je najveći filmski studio u Londonu. Ja sam tu već na neki način
domaći, jer sam ovdje snimao Sveca više od dva mjeseca.
Imam četiri scene u filmu i trebao sam po planu snimati
dva tjedna.
Snimao sam dva mjeseca.
Prolazimo kroz tekst. Zatim još jednom.
Pa još jednom.
Mijenja rečenice, prepravlja...
Predlažem i ja poneku.
Kao da se malo iznenadi, razmišlja, pa onda prihvaća.
Zatim pauza.
Za petnaest minuta dobivam novu varijantu prve scene.

338
 Učim tekst napamet. Zove me asistent. Kjubrik traži probu.
Ponovo čitamo.
Ponovo mijenja.
Pa ponovo pauza.
Novi prijepisi teksta.
Pa proba.
Pa opet mijenja...
I tako čitavi dan!
PromatramToma.
Doima se kao profesionalni sportaš. Ništa mu nije teško i ni
traga razmaženosti i površnosti filmskih zvijezda. Kad progovo-
rimo par privatnih rečenica, ne prestaje pričati o Nikol Kidman.
Uza sve to mijenjanje i prepravljanje teksta, ne osjeća se
nikakva grčevitost. Kjubrikto čini kao da ima beskrajno puno
vremena.
Bolje reći, kao da je vrijeme u njemu nekako stalo.
Uvijek je spreman da usred posla promijeni temu.
- Vi pišete pjesme - upitao me je tako jednom iznenada.
- Da... ponekad...
- Aočem u?
- Neznam - rekoh.
- Ne znate o čemu pišete? - i pri tom opasno nabere obr-
ve. Mogao sam reći kako mislim da pjesme nisu drame... ni film-
ski scenariji... i kako se pjesme pišu iz sebe... veoma često same
od sebe... ali rekao sam samo kratko i odrješito...
- Neznam!
- Imate li neku prevedenu na engleski?
- Nekoliko - rekoh i naravno da sam lagao, jer imam pre-
vedenu cijelu zbirku, ali se užasavam pomisli da mu donesem
svoje pjesme da ih čita.
- Hoćete li mi pokazati neku? - navaljivao je on.
- Ne - kratko odgovorih.
Tom se grohotom smije. Stenli se osmjehuje.
U Toma je, vidi se, redateljski zaljubljen. Djeluju kao otac i
sin.
Ili kao stariji i mnogo mlađi brat.
Tako nekako.

339
 Početak snimanja

Tjedan dana sam na snimanju, ali nismo snimili niti jedno-

ga kadra.
Probamo prvu scenu. To jest, prvi kadar prve scene. Tom
zvoni u dva sata u noći na vrata, ja ustajem i nakon kratkog raz-
govora preko interfona, otvaram mu vrata i uvodim ga u dućan.
Pri tom izgovorimo desetak rečenica i to je sve.
Jednostavno da ne može biti jednostavnije.
Tekst znam kao vodu napamet, jer me je Kjubrikov glavni
asistent LeoneVitali, koji je nekad glumio jednu od glavnih ulo-
ga u njegovom filmu i koji se toliko otrovao kjubrikizmom da je
napustio glumačku profesiju i posvetio se praćenju umjetnosti
i života Stenlija Kjubrika, satima ispitivao, jer je želio biti siguran
da se tekst savršeno zna napamet.
Dolazimo na scenu u kostimima i našminkani.
Prvo iznenađenje: u studiju smo samo nas trojica.
lonako mala ekipa (svega 15-ak Ijudi, uključujući tehničare,
šminkere, garderobere, asistente), netragom je nestala.
Naime, nitko ne smije biti u studiju kad Stenli postavlja
scenu. Samo on i glumci. Probamo mizanscen, sasvim opušte-
no i bez imalo grča. Zatim, kad se činilo da smo usvojili nekakav
plan, Stenli zove asistente, pa onda i ostale.
Prolazimo scenu pred svima, a onda smoTom i ja slobodni
dok oni nastavljaju raditi sa„stantmenima" koji nas zamjenju-
ju-
Sve se odvija polako i opušteno, kao u kakvom naučnom
laboratoriju.
Ponovo nas zovu.
Provjerava na našim licima svjetlo. Ja sam opušten i sigu-
ran.Tekst znam. Akcija mi je jasna. Počinjemo snimati probe za
video kamere.
Snimamo nekoliko puta.
Stenli je najednom postao nervozan. Dolazi do mene i go-
vori mi pred svima:
-T o nije dobro!
- Što ne valja - pitam.
- Ne znam, ali ne valja.
- Što da radim?
- Ne znam, probajte nekako drukčije...

340
 Probam malo drukčije.
-T o nije dobro - ponovo mi govori.
- Š t o tonijedobro?
-Vrti glavom.
- Što želite da učinim?
- Ne znam - reče.
- Ne znate?
- Probajte drukčije...
Probam opet, malo drukčije... a zapravo ne znam što ho-
će...
Sad je već postao Ijut.
Odbrusio je nešto asistentu režije, zatim se okrenuo prema
meni i rekao mi, gledajući me u oči, bez smiješka:
-T o je grozno što radite!
Osjećao sam da gubim tlo pod nogama. Postajao sam ner-
vozan... izgubljen.Tom mi je skrivećki, iza njegovih leđa, davao
znakove da se držim i da izdržim.
To me je još više kočilo.
Probamo ponovno i opet ne valja.
- Pauza, pola sata - viknuo je.
Zove mene i Toma u svoj office. Stavlja video kasetu s jed-
nom od mojih scena koju sam snimio na audiciji za tu ulogu i na
osnovu koje sam i angažiran.
Tom prvi put gleda. Scena je dobra. Tom se smije. Smije se
i Stenli.
- Sjajan tip - govori za mene gledajući u TV, zatim se okre-
će prema meni u sobi i pita me: - Poznajete li vi ovoga tipa?
- Mislim da ga znam - rekoh.
- Pa možete li vi pokušati tako kao on... ?
I gleda me ponovo u oči s onim njegovim opasnim smiješ-
kom...
- Pokušat ću - kažem, savladavajući bijes.
Snimamo ponovo. Čini se kao da opet nije sasvim zadovo-
Ijan. Više me i ne gleda. Kontrolira svjetla. Gleda kroz kameru.
Razgovara sTomom.
Ja od bijesa i nemoći ne znam što ću. Najradije bih se iz
ovih stopa pokupio, pa neka je hiljadu puta Kjubrik.
Ali baš tada, kao da zna što mi se sve mota po glavi, daje
znak za snimanje s pravom kamerom.
Snimamo tri puta.

341
 - Gotovo. Snimljeno je - kaže trljajući zadovoljno ruke.
Prolazi poredToma i namigne mu. Mene i ne gleda.
Sutradan smo nastavili snimati tu scenu. Kao da se ništa
nije dogodilo. Probamo opet čitavi dan. Navečer snimamo par
kadrova. Kjubrik je još uvijek namršten.
Što se događa?
Igra li on to nekakvu igru sa mnom, ili je naprosto takav? Ili
možda želi da me izbaci iz moje tako dobro kontrolirane sigur-
nosti? Ako to želi, onda je potpuno uspio. Zaboravio sam sve
što sam znao. Ili možda želi problem prebaciti na mene, aToma
osloboditi... ?
Bio sam blijed u licu i kamera je to registrirala. Da. On me
želi da budem drukčiji. Želi me, shvaćam, onakvim kakvim se
nisam znao. Želi da promijenim svoju pravu prirodu u kojoj se
osjećam sigurno i zaštićeno. Ili bar da pokušam!!!
OK!H
Počinjem igrati igru. S Kjubrikom, s njima, sa samim so-
bom.
Igram se slatkosti neprirodnih i graničnih situacija. I uspije-
va mi. Zavarao sam sebe. Zavarao sam i sve oko sebe.
Sve, osim Kjubrika. On je tako brz. Sve je razumio i sve je
shvatio i, čini se, napokon bio zadovoljan i smiren.
Sjetih se Ronaida di Lenga:„Oni igraju igru, oni se igraju,
kao da se igraju igre..."
Kako da se dovedem do stanja koje sugerira pravo ludilo?
Valja se približiti toj granici koliko je moguće bliže.
Onoj, naime, opasnoj crti.
Koja razdvaja bistrinu i pomutnju, ali koja i stapa.
Kjubrik se ponovno nasmiješio. Svidjelo mu se to što sam
odabrao.
I snimali smo tako puna dva mjeseca.
Poneki jedan te isti kadar i 36 puta! Ništa mi nije bilo teško,
ni strano. Osjećao sam se dobro u tom laboratoriju filma. Sve
je bilo tako tiho. Sve je bilo tako svečano. I sve je imalo njegov
pečat posebnosti.
Sjajan je taj osjećaj umjetničke zaštićenosti, kad čovjek nije
na nekom brisanom i neizvjesnom prostoru, nego je, zapravo, u
nekoj postojanoj tvrđavi jednog uma.
Tom Kruz je njegov vojnik, kao što sam i ja nekada bio voj-
nikŽivojina Pavlovića.

342
 I zaista ima neke duboke sličnosti između Kjubrika i Pavlo-
vića. Neke intelektualne uzvišenosti i životne oporosti.
PitamToma kako izdržava ova duga snimanja?
- Skočio sam u rijeku koja se zove Stenli Kjubrik. I plivam.
I ja sam bio dio te velike rijeke. Rijeke zvane Stanly Kjubrik!
Snažne. Nepredvidljive. Brze i opasne. S bezbroj smrtonosnih
virova, a opet tako beskrajno bistre i čiste.
Kao taj njegov svijetli um, što je u jednoj noći prestao otku-
cavati, opipavati i misliti život.
Tko zna što je toga časa sanjao?
Zadnjeg dana snimanja, kad sam bio već potpuno siguran
da sam završio svoju ulogu, i kad sam se sa njim srdačno po-
zdravio, ostavio sam kod njegove sekretarice tri svoje na engle-
ski prevedene pjesme.
Bila je to pogreška.
Kad god sam se poslije planirao javiti Kjubriku u Londonu,
odlagao sam to za neki dan kad ćemo se vidjeti na nekoj od
projekcija našega filma.
Bojao sam se što će mi reći o pjesmama.
I poslije sam čitavo vrijeme proklinjao sebe što sam mu ih
uopće dao.
Bilo bi bolje da sam odigrao s njim još koju partiju šaha.

343
17 .
Dvostruki izdajnik
0 jeci jednog razgovora i pitanjima čiji sam i što sam,
jednoj ponudi u vrijeme rata, jeziku glumca, rubovima
vedrine i jednoj ohrabrujućoj isprici

,,Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarista. Za Srbe

frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist,
za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike
anti-krist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane
poslije rata sam bio kriv da je do svega ovoga došlo, za partij-
ce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam
antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik."
M. Krleža, 1973.

Vratio sam se doma. Dom? Ipak, kućalTo je 622,21 st Street,

Santa Monika. Oporavljam se od„džet-lega", igram tenis i sabi-
rem dojmove s moje posljednje turneje iz dvanaestog mjeseca
po dobroj staroj Evropi, uključujući i moj širi i uži Balkan.
Snimio sam ovih posljednjih mjeseci neki američki film u
Uzbekistanu, odradio nekoliko koncerata s novim rok bendom
Livija Morosina, dočekao Božić u Barbarigi i za tu priliku spravio
sam bakalar a la bjanco, proslavio Novu godinu u Beogradu,
sreo se s prijateljima u Zagrebu, bio sredinom prvog mjeseca
na filmskom festivalu Alpe-Adria u Trstu, gdje su prikazivali če-
tiri filma u kojima igram glavne uloge i Danilov dokumentarni
film o mome povratku, ni sam ne znam otkuda.Tiskali su moju
knjigu pjesama Prijateljga kaže ne poznaje na talijanskom jeziku
1 organizatori su učinili sve da se osjećam super.

Zbrajaju se uspjesi i sabiru rezultati. Uspio sam i pjevati s

Kemom u Kranjskoj Gori, grlio moju Luciju i Danila kao kad su
bili djeca, zatim sjeo na avion i preko Njujorka doletio kući u
Los Anđeles.
Na i-mejlu dočekali su me rezultati i„rezultati" moje turneje.
Pišu mi prijatelji iz Beograda o odjecima moga intervjua na
hrvatskojTV sa Željkom Ogresta. Kažu, pišu neki ogorčeni Ijudi
o tome kako„nisam više Jugoslaven, nego Hrvat", tj. kako sam

344
 se, valjda zbog promjene vlasti u Hrvatskoj,„prestrojio" i slične
gluposti.
Čudno je to kako se u novinama ustrajno zlonamjerno pre-
krajaju nečije misii i izjave. Često sam bio žrtva takvih, monstru-
oznih montaža kojima su me pokušali„demontirati" gotovo u
svim krajevima bivše Jugoslavije. Za Srbe sam '89. godine bio
„unuk djeda Vujadina" račanovac, reformist omraženog Ante
Markovića, kasnije simpatizer Sarajeva i Muslimana, zatim sum-
njivi tip sa jugoslavenskog smetlišta (u literarnim višetomnim
proljevima Mirjane Marković), ali gotovo uvijek - izrod i izdaj-
nik. Za Hrvate sam bio sve to, ali i još nešto više što ni oni, ko-
ji se na taj način bave mojim postojanjem, sami sebi ne znaju
objasniti. Sad razumijem, da se opet vratim na Krležu, njegovu
nelagodu, i njegov stav, kad su ga napadali i slijeva i zdesna, i
Hrvati i Srbi. Dakle, opet sam na tapetu u Beogradu.
Želio sam napisati pismo u novine, ali mi se više ne pišu de-
manti. Neka pišu što ih volja. Neka vjeruju što hoće. Uostalom,
onome tko te ne voli nikada nećeš moći ništa objasniti i on će i
dalje vjerovati u ono što je unaprijed prisvojio kao istinu.
Dakle, smeta neke dušobrižnike i dežurne komentatore
Ijudi i pojava na ovim našim prostorima moj odgovor na pita-
nje Željke Ogreste kojije to mojjezik kojim govorim. Rekao sam:
„Hrvatski." Kao što sam oduvijek govorio i kako ću zauvijek go-
voriti. S hrvatskim sam rođen, na hrvatskom sam igrao u teatri-
ma i filmovima. Bio sam i ostao hrvatski glumac, sviđalo se to
nekome ili ne.
I u ona bivša vremena iz onih naših bivših života, moji be-
ogradski prijatelji su me doživljavali kao hrvatskog glumca. I
kada bih igrao u teatru ili filmu na ekavskom teško mi je bilo
postizati uvjerljivost poput, recimo, Dragana Nikolića ili nekih
dragih i zaista velikih srpskih glumaca, koji osjećaju puls, one
tajanstvene niti materinjeg jezika i ostavljaju uvjerljiv, nepono-
vljiv trag kad izgovaraju riječ. U glumi je to tako, ali i u pisanju.
Filozof Sioran, kao apatrid, u Dvije vrste drustva, pismu dalekom
prijatelju potužio se:„Nema nijedne francuske riječi čija mi ubla-
žena profinjenost ne bi izazivala vrtoglavicu: u njima više nema
traga zemlje, krvi, duše. Stroga sintaksa mrtvačke dostojanstve-
nosti razvrstava ih i određuje im mjesto s kojega ih ni sam Bog
ne bi bio kadar istisnuti. Koliko popijenih kava, popušenih ci-
gareta i prelistanih rječnika da bismo napisali tek jednu done-

345
 kle ispravnu rečenicu na tom neovladivu jeziku, po mom ukusu
odveć otmjenu i uglađenu."
Može se jezik osjećati, poštovati, ali grijeh je govoriti a ne
osjećati. Naravno, u umjetnosti. A ja sam tako osjećao, i ovo go-
vorim iz poštovanja. Jezik je za glumca klasičnog kova užasno
važan. To je način njegova trajnog odrastanja, ali i poniranja.
Jezikom se smiruje neizmirljivo, čini mi se. I ne samo da sam, za
prijatelje iz Beograda, bio hrvatski glumac. Ja sam za njih bio
pravi krležijanac, što je u jugoslavenskom teatru, bar u ono do-
ba, imalo posebnu težinu i dimenziju.
Rekao sam Ogresti nešto, ne želeći nikoga podsjećati na
njegovu savjest, niti se opravdavati za ono što jesam i što osje-
ćam, onako usput, i o tome kako me je jedan uvaženi i važni
prijatelj 1992. u Zagrebu nagovarao (valjda iskreno zabrinut
za moju egzistenciju, jer tada bijah podstanar u Ljubljani), da
mogu, ako hoću, a on će se založiti i na najvišem nivou srediti,
postati intendant Srpskog narodnog pozorišta usred Zagreba.
Zahvalio sam mu se na brizi i povjerenju, i odgovorio mu da tu
ima samo jedan mali problem.„Koji?" upitao je.„Ja sam, da te
podsjetim, hrvatski glumac."
Bio je zatečen odgovorom, ali, vjerojatno i suludom ide-
jom koju je tog trena izgovorio. Je li to značilo da sam ja na-
kon toliko godina igranja glavnih uloga u hrvatskim teatrima
trebao postati prvak manjinskog i gotovo getoiziranog teatra
usred Zagreba?
Znam da danas stvari izgledaju drugačije i da će vjerojat-
no jednoga dana, posve normalno, bez nekih suvišnih pitanja i
potpitanja, postojati u Hrvatskoj takvi teatri, knjižnice,folklorna
društva i slične institucije koji će imati za zadatakda očuvaju je-
zik i običaje jednog dosta velikog manjinskog naroda u Hrvat-
skoj. Ali ja ni tada, kao ni danas, nisam osoba za tu priču. Narav-
no, i dalje ću živjeti svoj hrvatsko-srpski, slovensko-bošnjački, ili
što on već može biti taj život vođen riječima NikoleTesle i biti
ponosan na svoje srpsko porijeklo i svoju hrvatsku domovinu.
U jednom razgovoru, čini mi se za Vjesnik, rekao sam 2000:
Bio sam sasvim zadovoljan životom u mome Zagrebu. I nikad
nisam sanjao o nekakvom Holivudu ili internacionalnom uspje-
hu.
Oduvijek mi je bilo jasno da je uvijek i jedino važna sušti-
na, a ona je ista u Zagrebu, Londonu ili Vinkovcima. Čitav svijet

346
možeš pronaći u svojoj ulici, ako to želiš, a ponekad ti ni čitav
globus nije dovoljan da shvatiš bitno.
I što se tiče moga povratka u materinji jezik i uopće po-
vratka u domaći teatar, mogu reći da se ja ne želim, ili bolje re-
čeno - ne mogu vratiti tamo odakle nikad nisam ni otišao! Moje
postojanje samo je jedna kap na ovoj planeti. I ja sam samo
njezin dio. Ponekad glumim na hrvatskom, ponekad na engle-
skom, ponekad na slovenskom ili talijanskom. Putujem jezikom
i pronalazim nove rubove vedrine, preskačem prepone, igram
scene koje sam već jednom davno odigrao, zanosim se pergin-
tovskim izmišljotinama da bih pronašao neki smisao u razbije-
nom vremenu i prostoru, i vrtim se kao i svi, u ovom začaranom
životnom krugu. Ponekad sretan, ponekad nesretan. Ponekad
nepoželjan, a ponekad dobrodošao.
Već prema prilikama, dakako!
Naravno, uvijek će biti onih za mene i protiv mene. Ali, uvi-
jek je tako bilo.Teatar je takav pakleni stroj da se između mnoš-
tva obožavatelja uvijek nađe netko tko bi te najradije katapul-
tirao na Mjesec, ili na neku udaljeniju i još manje romantičnu
zvijezdu.Takav je, naime, naš život u umjetnosti.
Uvijek na oštrici mača.
Gdje se ravnodušje pojavi, Hamleta igraju osrednji glumci,
a publika se dosađuje i napušta predstavu prije kraja. Na strani
sam onih koji žele u umjetnosti provocirati.To me je učila lite-
ratura koju sam čitao, Ijudi s kojima sam se družio i život kojeg
sam živio i živim. Pripadao sam, naime, onima koji su više voljeli
reći što im nije po volji, pa makar ih to skupo stajalo.
Danas sam dovoljno star da imam pravo biti umoran od
tog dvostrukog života koji sam sve ove godine živio. Konačno
želim biti ono što jesam. Hoću biti, kako kaže Šekspir u Borhe-
sovom eseju - JA.

Isprika

Neki dan, doprle su do mene vijesti iz Zagreba, kako mi se

povjesničarka umjetnosti Vesna Kusin, koja je ratnih devedese-
tih bila urednica jednih od glavnih hrvatskih novina, u svom
nastupnom govoru, kao nova ravnateljica muzeja u Klovićevim
dvorima, javno ispričala zbog negativnog pisanja i iznošenja

347
neprovjerenih činjenica, za koje je kasnije ustanovila da su bile
lažne i neistinite.
Taj njezin intelektualni i pažnje vrijedan moralni i hrabar
čin, bez surrmje, doprinosi stvaranju nove i tolerantnije hrvat-
ske stvarnosti, i obećava neko spokojnije i bolje vrijeme.
Ja ga doživljavam kao neizmjernu radost. Gotovo dječjim
srcem, želim sačuvati taj novinski list i uokviriti ga. Želim ga dr-
žati kao dokaz svoje nevinosti pred okrutnim vremenima i opa-
kim jezicima, i kao najvrjedniji zapis o meni, želim ga imati na
istaknutu mjestu, uz već poznati napis iz beogradskog„Sporta",
u kojem sam, između takvih asova kao što su bili Petković, Ka-
rasi, Aćimović, Šećerbegović i drugi reprezentativci, proglašen
igračem utakmice u Tuzli '84. godine.

348
18.
Jedan od nedavnih razgovora
0 glasu, Vanesi, teškoćama s Lirovim ludilom,
Uliks-plovidbi, kazalištu kao opasnoj hridi
1 kolektivnom činu

Treba li teatar biti„ogledalo prirode"?

Da, ali ne samo to!
Treba li teatar biti angažiran?
Da, ali ne samoto.
Teatar je, naime, sve to, i još nešto više.
Nešto, naime, što dolazi samo od sebe.
Nešto što se nameće iz ukusa vremena, ali i protiv tog ukusa.
Naloge vremena, naime, treba poštovati.
Dobarteatarje dobra poezija.
Dobarteatar je dobra filozofija.
Dobar teatar je dobra glazba, dobro slikarstvo, ali su i do-
bre novine dobar teatar. Feral Tribune je, recimo, dobar teatar.
Želim reći: sve je danas teatar. Krvoločnost života kojoj
smo svakodnevno svjedoci, i ovih naših deset krvavih godina,
ponekad mi se čine kao teatar apsurda.
Dojučerašnja volja, postala je nevolja.
Kad život zaboli do kosti, tijelo se prepušta nekoj čudnoj
obamrlosti i duhovnoj anesteziji, poslije čega sve počne naliko-
vati nekom performanceu. Krikovi i jauci, umnoženi na jednom
malom prostoru, kao što je ovaj naš ispaćeni komadić Evro-Bal-
kana, poprimaju značenje kora iz antičke tragedije.
Na ovim našim prostorima više ništa nije samo umjetnost.
Pa ni onda kad se neka ili nečija umjetnost zatvara u eks-
kluzivno ništa.
To je vjerojatno zato što je oko umjetnosti toliko teatralno
i živopisno da joj se često oduzima smisao.
Nismo li bili svjedoci mnogih političara s vrha kao vrhun-
skih lakrdijaša i pjesnika kao najspretnijih revolveraša? Nismo li

349
 bili svjedoci psihijatara s dokazanim dijagnozama šizofrenije i
glumaca kao„dvostrukih izdajnika"?
Ovo zadnje se, naravno, najviše odnosi na mene.
I sve bi, zapravo, bilo smiješno i zanimljivo, da ovim prosto-
rima nije prošao teatar užasa. Mi preživjeli, ili kao sudionici, ili
kao svjedoci te stravične predstave, nikad više nećemo biti što
smo bili.
Dvaput u jednom životu ostarjeli, umrijet ćemo nedostojni
mladosti koju smo živjeli.
Dogodilo nam se (bar meni!) ono što se dogodilo Liru. Mi-
slili smo da znamo život kojeg živimo, Ijude koje volimo, napo-
kon i sebe same, a zapravo nismo ništa od toga upoznali.
Sebe, ponajprije!
Moja sugovornica, ugledna kazališna kritičarka, veli, dok
razgovarasmo, da je fascinirana nijansama i mijenama moga
glasa i, kad je razgovor objavljen, zapisala je da je moj glas„ne-
zakopano, začarano oruđe uigrane transformacije". Zanimljivo
je da su mnogi kritičari pisali baš o tome, o glasu kojeg sam jed-
nim dijelom naslijedio, ali u većem dijelu brižno, kroz glumački
posao odnjegovao, i na neki način oplemenio. Moj glas je, to
mogu zaista reći, moje djelo. Ugodio sam ga prema poeziji pje-
snika koje sam čitao i koje volim, ali i u svakodnevnom osluš-
kivanju melodičnosti narječja i jezika kojima sam bio i kojima
jesam okružen. Sposobnost Ijudi da govore, začuđujuća je. To
je božanski dar kad govorimo o Ijubavi i Ijepoti, ali je i kazna
bogova kad govorimo o mržnji i nasilju. Glas je značajan dio
moga umijeća, i često, dok igram u stranim filmovima, podosta
sam zakinut za nijanse do kojih mi je strašno stalo. Istina je da
je glumac prepoznatljiv po boji glasa, po načinu na koji njegov
glas odjekuje. Smiješno je, ali ponad svega - tragično, kad se
posuđuju glasovi u sinkronizaciji filmova, kad, recimo, vidimo
Marlona Branda kako na njemačkom ili ruskom govori.Tu prije-
ti jedna velika opasnost u filmskoj industriji, i čini mi se, koliko
god su glumci postali zvijezde, unosni nositelji filmova, negdje
im iz te industrije đavo prijeti u oduzimanju njihove osobnosti.
A jedna od osobnosti je - glas. Boja glasa. Način interpretacije,
intonacija i jeka.
Radeći Oslobođenje Skopja s Vanesom Redgrejv, moj eros
prema teatru nije se posve probudio. Siguran sam da je to bilo
zbog jezika, kojeg, inače, pristojno govorim. Igrati na svom ma-

350
terinjem jeziku - ima smisla, i čovjek se zaista kazalištem može
baviti isključivo i samo na svom jeziku. Na filmu je drukčije.Ta-
mo možeš dobro odigrati, ako ništa drugo, to onda stranca, i
možeš biti uvjerljiv. Danas praktički svi živimo taj globalizirani
engleski jezik, od kojeg ponajprije zaziru Englezi, i u kojem je
neka mjera iskvarenosti savršeno normalna. U teatru glumcu
jezik mora biti u krvotoku. Jezik, naime, mora biti proživljen.To
je, razumljivo, teško kad se jezik nauči ili trajno uči.

Lira sam, dakle, igrao po prijekom nalogu duha vremena,

kako jednom reče Petar Brečić. Dovoljno sam star i imam pravo
na umor od duplog života kojeg sam svih ovih deset krvavih
godina živio. Igrajući Lira u Uliksu bio sam ono što jesam. Kad
bolje pogledam, cijeli moj glumački kazališni vijek traje izme-
đu Hamleta i Lira, bez obzira na druge meni značajne i drage
uloge. Nije bilo lagano prodrijeti u nijanse tog lika, tim više što
sam, pripremajući se za predstavu (a i danas dok je igram) stal-
no u nekom osluškivanju glasova Pola Skofilda, Lorensea Olivi-
jea, Fabijana Šovagovića i LjubeTadića.
Kad smo počeli raditi naš Uliks teotar, počeli smo s Lirom,
dakle, s jednom od vjerojatno najtežih uloga koja je u teatru za
glumca moguća. Za razliku od Lira, Hamlet je, recimo, zaštićen
akcijom, Ričard III je zaštićen i akcijom i maskom fizičkog hen-
dikepa, a Lir je izravno izložen od glave do pete, i duša mu se
otvori kroz ludilo, srce pukne zbog Ijubavi i podosta taštine, i
to je sve vani, nezaštićeno. Sjećam se što mi je profesor Kosta
Spaić govorio kad me je tjerao da još kao relativno mlad čovjek
i glumac igram Lira u mojim četrdesetim godinama. S mnogo
muke i nelagode sam ga odbio, nekako uspio otkloniti tu po-
nudu, ali profesor Spaić je bio u jednom u pravu - u pomisli da
Lira igra mlađi glumac no što se očekuje, jer je igrati Lira fizički
teško, i to iziskuje ne samo glumačku zrelost, nego i izdržljivost
i mnogo fizičke snage.Tek sada, kad sam zaista odigrao Lira u
ove tri godine na tvrđavi Minor, shvatio sam što je doista pro-
fesor Spaić govorio. Mislim da je Lir najteža uloga, jer on vrlo
brzo nakon početka komada, opet za razliku od Hamleta (kojeg
sam igrao na Lovrijencu) zaista poludi. On jednostavno skrene.
On iz koraka u korak, iz riječi u riječ, počne tonuti sve dublje i
dublje u neku mahnitost, neko bunilo, i neko poetsko, neagre-
sivno ludilo. I na kraju umre, a to, kao da je sve vrijeme, dok

351
traje predstava, na neki način i priželjkivao, pomalo ucjenjujući
sve oko sebe, pa i gledatelje, da će umrijeti. Ako glumac iskre-
no i potpuno predano u sebi prati taj proces, a ja jesam glumac
uživljavanja i emocije, onda Lirove emocije zastrašujuće troše
i iscrpljuju glumca više od ijednog fizičkog rada. I u psihologi-
ji je poznato da emocije, ako nisu valjano raspoređene, mogu
narušiti Ijudski organizam i mogu nas doslovce dotući, kao da
je riječ o fizičkim udarcima, što ponajbolje znaju mučitelji po
zatvorima koji kažnjavaju psihološkim torturama, jer fizički na-
nesena bol je ponekad mačji kašalj u odnosu na ono štipanje u
srce i kidanje duše. Ako se, dakle, uđe duboko u Lira, za očekiva-
ti je da se susretne strašan problem, i za očekivati je da će glum-
ca tresti divlja groznica. A u predstavi koju smo radili na Malom
Brijunu, redateljica, moja žena, dala mi je glumački zadatak da
Lira igram na četiri (!!!) lokacije, dakle, da u četiri prostora (koji
su na različitim nadmorskim visinama) skačem i mahnitam kao
nekoć kad sam skakao igrajući Hamleta po dubrovačkim zidi-
nama. Ali, moja je žena i redateljica htjela da budem što luđi da
bih bio što vjerodostojniji Lirovu ludilu, jer moja žena i redate-
Ijica zna kako ja znam ponekad biti mahnit i znala je kad bih ja
glumio da nisam dovoljno lud. I zato je meni Lir bio najteži, ali,
na neki način i najslađi. I tek sam u trećoj Uliks sezoni treniranja
i igranja tog Šekspirova Lira smjestio u sebe i zaista ga uzduž i
poprijeko tvrđave Minor glumački i Ijudski branio.
Sa sugovornicom razgovaram, nakon gostovanja predsta-
ve Mara-Sod našeg Uliks teatra, u bivšemjnterkontinentalu", u
hotelu„Opera", i nekako mi se čini da je tranzicija uzela nešto od
one otmjenosti ovom hotelu.
Ona me pita koji je to moj intimni razlog da se u ovo vrije-
me bavim kazalištem. Najintimniji moj razlog, upitala je. I od-
govaram kratko: Lenka Udovički. Moja žena, koja je i kazališni
redatelj, a koja toliko strasno voli teatar, da se zbog nje i ja malo
bavim teatrom. Ona me pita da nema, dakle, Lenke Udovički,
da li bih se bavio teatrom. Velim da ne bih. Čudno me gleda
i kaže:„Shvaćate li koliko to zvuči... sumorno, pa i demoralizi-
rajuće kada dolazi iz usta jednog od naših najvećih glumaca?"
Shvaćam, naravnoda shvaćam.Velim joj da sam ja u sebi deve-
desetih, a možda i ranije, teatar prekrižio.
Pokušavao sam, doduše, raditi teatar u Londonu, a radio
sam i predstavu u Mančesteru, u Royal Exchange Theatre (Smo-

352
 ke) Rona Vuda, jednog od nagrađivanijih pisaca. 1ne mogu reći
da nisam uživao. Dapače.Tu sam upoznao i jednog genijalnog
glumca koji mi je bio partner. Rhys Ifans kasnije se proslavio u
filmu Notting Hili. Radio sam i dvije predstave s Vanesom Red-
grejv (Brechtin Exile i OslobođenjeSkopja).Te je predstave radila
grupa glumaca i umjetnika s kojima sam bio u nekom duhov-
nom srodstvu. Neki bi ih mogli nazvati Ijevičarima, jer je riječ o
Ijudima koji imaju jak osjećaj za socijalnu pravdu i spremni su
se za nju angažirati. Oslobođenje Skopja smo radili i igrali čitavu
jednu sezonu, i na taj način obilježili pedesetgodišnjicu pobje-
de nad fašizmom. Neki su protumačili da sam teatar izvan gra-
nica bivše Jugoslavije nastavio raditi i kaojedan oblik društve-
nog aktivizma.To me je, naravno, pitala i moja sugovornica.
Da nije bilo Vanese Redgrejv, našeg poznanstva i prija-
teljstva, sigurno ne bih radio takve projekte. Vanesa je, kao što
sam napisao, povodom njezina koncerta„Song about love" na
Brijunima, u našem Prosperovu vrtu, a koji je održan za Ijetni
kamp za djecu s posebnim potrebama, ono što je bila Majka
Tereza! To nije patetika. Tako zaista mislim. Blagost. Vjera. Mir.
Cjelov. Utočište. I k svemu tome nesalomljivo srce. Upornost.
Borba. Akcija. Sve je to Vanesa. Njezine predivne oči „Vanesa
boje" uvijek sjaje tim suznim sjajem u kojima se sve svjetiljke
tuge prelijevaju u najljepše duge. Za Sarajevo, za Vukovar, za
Kosovo, za Čečeniju, za Palestinu, za djecu, za starce, za izbje-
glice i prognanike, za bolesne i gladne, a protiv rata, protiv sile,
protiv mraka, protiv zla! Sad znam i zašto je jedna od najvećih
umjetnica svijeta. Zato što najveća umjetnost dolazi iz čiste du-
še. A duša„sestre Vanese" je čista kao koraljno more, kao izvor
Soče, kao unutrašnjost školjke iz kornatskih dubina. Rođena je
na kraju januara 1937. u Londonu pod krovom legendarne ka-
zališne obitelji. Otac ser Majkla Redgrejva bio je meštar glume.
I majka Rejčel Kempson bila je izuzetna glumica.
Oni su joj usadili snove, ali i odgovornost za vrijeme.
Taj Vanesin koncert uzeli smo kao dan (2.8.2001) kad smo
službeno otvorili kazalište Uliks, i Vanesa je bila njegova kuma.
Krsna, vjenčana, duhovna... Najdžel Ozborn je svirao klavir, Mo-
starska sinfonijeta (Radmila Pešut, Franka Palovski, Adan Burke
i Belma Alić) sjajno su se uklopili svojim violinama, violama i
violončelom, kao i Jure Ivanušić, s kojim sam napravio brojne
koncerte i recitale u vrijeme rata po Sloveniji. S Vanesom sam

353
 radio neke humanitame projekte, za Sarajevo, na primjer, kad je
biio bombardirano. Napravili smo dosta koncerata po Evropi i u
Americi u korist stvaranja svijesti o tome da je to grad kojemu
treba hitno pomoći, kao i svijest o potrebi zaustavljanja rata.
Sugovornica me pita, procjenjujući moju društvenu anga-
žiranost, što bi između svih opcija mogao biti, jesam li pacifist,
što naravno jesam, i to uvjereni pacifist, i da je pacifizam moja
politićka stranka, između svih mogućih političkih stranaka koje
su kao kukolj rođene i izrođene posebice na ovim prostorima
bivše Jugoslavije. Rekoh joj da je sve nevažno, pa čak i umjet-
nost, u odnosu na činjenicu da u času dok razgovaramo negdje
netko strada zbog nasilja.
Igrajući Marata zbilja sam uživao i u meni se probudilo ono
što se obično naziva Ijubav prema teatru, iako sam ja bliže da
to nazovem progovaranjem kazališnih nagona koji su brižljivo,
kroz rad, hranjeni i njegovani. Ipak, teatar je nekako umro u me-
ni, ako govorim iskreno, jer više, jednostavno, ne razmišljam is-
ključivo kroz kazalište, ne opterećujem se time što ću sljedeće
raditi, ne mislim o novim ulogama, ne treba mi dokazivanje, i
sve mi se čini da sam ja vidio svoje cjelovito lice od onih unu-
trašnjih glasova, pa sam, na neki način i zadovoljan tim licem.
Postoje još neke uloge koje bih, u izvjesnim okolnostima, htio
odigrati, kreirati, dodati tom svom glumačkom licu, ali ako ih
i ne odigram, neću biti ni tužan, ni nesretan, ni nezadovoljan.
Ne planiram svoj život oko pozornice. No, ni to nije posljednja
riječ.
Nikad, naravno, ne reci - nikad.
Uvijek sam bio dio kolektiva. I kad sam režirao svoje pred-
stave, uvijek sam slušao suradnike. I kao glumac, dosađivao sam
svojim idejama i takvim autoritetima kakav je recimo Boško Vi-
olić. Pridružujem se onima koji misle da je teatar kolektivni čin,
a sama proba je za mene vrhunac kazališnog događaja. To je
ono vrijeme kad mi glumci doista jesmo, tj. ono vrijeme koje ui-
stinu živimo. Ostalo žive uloge, karakteri, s više ili manje vješti-
ne. Predstava je samo potvrda onoga što smo kroz probe živjeli
i proživjeli, igrajući nekoga drugoga, a najčešće sami sebe.
Glumac uvijek, na neki način, igra samoga sebe, bez ob-
zira na ulogu, kao što pisac, ma kako to vješto skrivao, pišući
o drugima, zapravo, piše o sebi. Kad uđem u neki projekt, kao
glumac, oko sebe širim samo pozitivnu energiju. Otvoren sam

354
 suradnji sa svim glumcima i s redateljima. Spreman sam na sve.
Mi smo, kad radimo, na nekoj hridi. I držimo se. Tu se rađaju i
Ijubavi.Tu se rađaju i nesporazumi, ali češće Ijubavi nego ne-
sporazumi. Zato mislim da nema tog glumca s kojim ne bih mo-
gao u poslu osjetiti interakciju iti određenu povezanost. Čovjek
treba poći od toga da baš daje sve, and that's it!
Evo, priznajem, ove godine konačno prepoznajem da je
sjeme Uliks teatra, koje smo uz nemate napore zasijali, konač-
no proklijalo. Veseli me što Ijudi prepoznaju naš teatar kao te-
atar koji im ima što reći. Vidim da su napokon prestale, ili bar
su se smanjile, političke stigmatizacije i apriorne osude našeg
projekta, a takvih je podosta bilo, i to od Ijudi koji nisu vidjeli
niti jednu našu predstavu. To da se naš teatar razvija, na neki
način me i obvezuje, ali i raduje. Mnogi su shvatili, pa i moja
sugovornica, da je pozicioniranje teatra na Brijunima nekakva
izdaja kazališta, izdaja revolucionarnosti, jer sami Brijuni, zbog
povijesne konotacije, ukazuju na jedan elitizam. Meni koji, una-
toč svemu, i dalje vjerujem u revoluciju i pravdu, smeta ta fama
o nekakvom elitizmu, jer naš teatar, koji je teatar Ijeta i prostor
kojeg smo otkrili kao kazališni prostor, nimalo nije udoban za
rad, ali je izuzetno izazovan.
Želio bih da Uliks uistinu postane internacionalni projekt,
kao što u podnaslovu teatra i stoji: međunarodni kazališni pro-
jekt. On je to od samog početka i bio, ali to je još daleko od ono-
ga što se želi i što će se, vjerujem, jednoga dana dogoditi. Želja
nam je dobiti strane umjetnike, artists in residence, i da pokre-
nemo radionice s mladim glumcima i drugim umjetnicima, da
radimo projekt na engleskom jeziku, s internacionalnom glu-
mačkom postavom, i da s tim projektom plovimo, gostujemo
po svijetu i imamo svoju kazališnu odiseju.
Meni su najvažniji Ijudi. Jako se vežem uz Ijude i mislim
da mi je to važno u umjetnosti, i to ne u bito kojoj umjetno-
sti, nego u teatru. Važno mi je, kao glumcu i čovjeku, s Ijudima
uspostaviti povjerenje, prijateljstvo, blagost, međusobno poš-
tovanje i razumijevanje. To je silno važno i uvijek mi je bilo na
prvom mjestu.
Tako živjeti, zar nije umjetnost?

355
19 .
Crvena udovica
Obombardiranim riječnim ribama, svjetskom policajcu i
malim narodima, Voji Staniću, njegovoj barci i
raspolovljenom ciplu, jeci golootočkih krikova na pučini,
ribarenju ,,pod sviću", gnjurcu na ostima, dvorima od
zatočeništva Jovanke Broz gdje su Titanik i Prohujalo s
vihorom moguće ime izgubljene zemlje.

U Beogradu je teško nabaviti svježu morsku ribu. Ali zato

smuđa, soma i kečige ima u izobilju. Doduše, govori se da je na-
kon američkog bombardiranja riba iz Save i Dunava obogaćena
uranom i daje radioaktivna.To ne sprječava Srbeda i daljejedu
riječnu ribu, jer radije će srpski narod umrijeti od raka, nego pri-
stati da im Ameri kvare stare dobre navike. I apetit.
Uostalom Ameri su tim sumanutim bombardiranjem uči-
nili dosta štete, ne samo materijalne, koju će teško biti popravi-
ti, već u srpskom, već godinama ozbiljno uzdrmanom narodu.
Dežurni svjetski policajđ preuzeli su na sebe sređivanje svije-
ta prema svojoj poslovnoj i interesnoj mjeri. Kad se malo bolje
promisli, gotovo da i nema mnogo razlika između njemačkog
nacizma uoči Drugog svjetskoga rata i američkih oružanih in-
tervencija u svijetu, koje se provode u ime stvaranja demokra-
cije u totalitarnim režimima. Iza svega toga, svima je znano,
stoje kao i uvijek, interesi velikih sila, koje ne prestaju sa svojim
kolonijaiističkim osvajanjima i porobljavanjima malih naroda.
Globalizacija uzima svoj danak. Mali narodi, mali jezici, vje-
rojatno će biti izbrisani, kao što su mnoge životinjske vrste iz-
brisane. Sila i moć nemilosrdno zatiru lijepo lice Zemlje.
Imperija započinje i uzvraća udarac.
Malim narodima ostala je jedina mogućnost kompromi-
snog utapanja u tu imperijalnu maticu.
Lagano, svakodnevno potapanje.
Neslavno i nečasno.
Ono što je poražavajuće i zastrašujuće jest da u svim tim
velikim i malim ratovima ginu nedužni Ijudi i djeca, i da otrovne
i krepane ribe plutaju rijekama.
356
 Ribljeoko

No'97. godine, riba je zdrava i krepka u savskom i dunav-

skom koritu a Milošević je još uvijek na vlasti.
Između stalnih posjeta majci u bolnici, Lenka i ja uspijeva-
mo sudjelovati na protestnim mitinzima koje organiziraju stu-
denti i pokret„Otpor".
Decembar se kotrlja beogradskim kaldrmama i neka suha
zima steže se oko grada.
Otišao sam s Andrejom u prilično dobar riblji restoran na
kraju Francuske ulice, gdje se mogla kupiti svježa riba koju su
svakodnevno donosili sa Crnogorskog primorja.
Između tovljenih brancina i orada uspio sam pronaći svje-
žeg zubaca, koji je bio poprilično velik. Oko tri kilograma. Koji
dekagram više. Ili manje. Usput sam Andreju (koji sve zna) po-
kazivao kako po škrgama i oku prepoznati svježu ribu.
Zubaca sam spremao u kuhinji Lenkine majke, koja ni-
je bila najsretnija kada bih ja ulazio u njezinu kuhinju, jer bih
obično, praveći svoje specijalitete, napravio pravi rusvaj među
njezinim šerpama i loncima, a po stolovima su ostajali tragovi
maslinova ulja, crvenog i bijeloga luka i petrusina, koji Lenkina
majka zove po engleski parsiy.
Ribu sam odlučio spremiti na lešo uz malo krompira i ka-
pule. Na kraju obično dodajem samo kap dobrog maslinova
ulja i one vode u kojoj se riba kuhala.
- Kad imaš svježu ribu, ne treba joj m nogo dodavati, kao ni
mladoj i lijepoj ženi. Valja samo paziti da je ne prekuhaš - učila
me moja prijateljica Mirjana Galetović sa Silbe.
Galetovići su uz Žuvaniće bili moji bliski prijatelji i izravna
veza sa Jadranskim morem u koga sam se beskrajno zaljubio.
Damir Galetović i ja smo, njegovom drvenom malom barkom,
znali loviti i po trideset kila ribe dnevno. Uglavnom arbuna, ali
našlo bi se u našoj korpi škarpina, kanjača, baraja, šaraga, pica
i orada...
Jednom smo ulovili i zubaca od tri i pol kila na udicu, što je
prava rijetkost, jer zubatac se obično lovi na panulu. Najbolji je
mamac koža od ranja, odnosno morskog pauka. Ja sam izvukao
zubaca, a on je samo podmetnuo opraru, premda, na fotografiji
koja visi u našoj američkoj kuhinji, on trijumfalno drži velikog
zubaca, a ja znatno manju škarpinu.

357
 Nije uzalud bio jedan od najboljih advokata u Zagrebu.
- Morat ću prepoloviti ovoga zubaca, jer nemam dovolj-
no velik lonac - rekao sam Lenki, koja je u dnevnoj sobi čitala
novine.
Lenka voli čitati novine i tada se potpuno isključi. Morao
bi tu biti car Hajle-Selasije osobno da ona svrne pogled s no-
vina. U tome je podsjećala na Ljubišu Ristića, koji nam je tako
čitajući širom otvorene novine dosta proba održao i predstava
izrežirao.
- Morat ću prepoloviti ovoga zubaca, čujes li? - ponovio
sam.
- Pazi samo za kojom ćeš polovicom zaroniti - dobacila je
ne skidajući pogled sa svojih novina.
Nasmijao sam se, jer me je sjetila na jednu nevjerojatnu
zgodu i priču našeg prijatelja Voje Stanića iz Herceg-Novoga.

Vojo Stanić

Vojo je jedan od najpoznatijih jugoslavenskih slikara. Do-

sljedan onome što stavlja na bjelinu platna. Ustrajan i uokviren
u pučinu svoga bića.
Jdrag je prijatelj.
Kad god bismo se zatekli u Crnoj Gori, odlazili smo do Herceg-
Novog i posjećivali ga. Bilo je zabavno slušati njegove priče, ali je
to bila ujedno i prilika vidjeti iznova njegove božanstvene slike,
koje je on Ijubomorno čuvao i teška srca prodavao.
- Neki dan me je posjetio jedan prijatelj iz Slavonije - počeo
je priču zadnji put kad smo se sreli. - Poveo sam ga na svoju barku.
Inače, obično sjedim ispred prozora u potkrovlju kuće odakle se
vidi more i moja plava drvena barka. Uglavnom nju i slikam. Ona je
na mojim slikama uvijek u različitim bojama i malo drukčija. Onda
oko nje dodajem Ijude, stvari, životinje, biljke... Taj svijet se vidi s
moga prozora...
I zaista, ako se čovjek malo odmakne od stvarnosti, sve se to
vidi.
- Moj prijatelj Žabar, kako ga volim zvati, jer se, iz svoje sla-
vonske perspektive, razumije samo u kulen i kobasice, zaželio je
da se provozamo barkom po zaljevu. Pristao sam. Napravili smo
đir sutradan popodne. Bilo je vraški vruće i sparno, tako da sam

358
 se odlučio okupati. Da ispadnem pravi morski vuk, odlučio sam
uzeti peraje, masku i podvodnu pušku, koju uvijek držim na barci,
premda je nikad prije nisam upotrijebio. Zaronio sam s puškom
odmah ispod barke. Bila je dubina od nekih metar i pol, možda
dva. Odjednom sam spazio prilično velikog cipola kako pase travu.
Zaronio sam prema njemu, okrenuo se i obojica smo se preplaši-
li. Onako kroz masku, izgledao je kao neka ogromna grabljivica.
Ja sam odapeo moju pušku iz koje još nikada nije pucano. I sam
sam se iznenadio kad sam vidio rezultat tog pucnja. Valjda sam
slučajno pogodio jadnog cipola. Presjeklo ga je na pola. U tih ne-
koliko preostalih trenutaka, dok nisam sasvim izgubio dah, razmiš-
Ijao sam za kojim dijelom krenuti i odlučio se za rep, jer više volim
jesti komad ribe od repa. Ubrzo sam izronio i pobjedonosno bacio
u barku, ispred moga prijatelja Žabara pušku i komad ribe. Žabar
je bio impresioniran. Još smo se malo provozali i vratili kući. On se
nije kupao, jer veli da se boji morskih pasa. Koliko ja znam, samo
je troje Ijudi u Herceg-Novome pojedeno od tih nemani u zadnjih
trideset godina i sve troje su bili strani državljani. Doduše i moj
prijatelj Žabar je sada strani državljanin te mu je možda i bolje ne
ulaziti duboko u more i držati se plićaka. Uvečer smo sjedili u mo-
joj kući i moja žena je napravila tjesteninu. Žabar me je zavitlavao
oko one moje polovice ribe, tako da sam odlučio sutra zorom otići
na ono isto mjesto i pronaći onaj dio sa glavom.
Rano sam se digao i pošao na more. Uspio sam pronaći
ono mjesto od jučer i zaronio sam u dubinu. U prilično pra-
znom dnu, ugledao sam mog prepolovljenog cipla kako pase
travu. On jadan vjerojatno žvaće travu od jučer, jer pošto nema
drugog dijela tijela i crijeva, to ona trava koju pojede, izlazi iz
njega i ponovo pada na morsko dno. Ali cipal je glup i on i ne
zna da nema pola tijela. Dokaz da je riba glupa jest da riba ne-
ma mozga. Jer da ima, onda bi u restoranskim jelovnicima pisa-
lo: Pohani mozak od cipla.
Prišao sam onoj polovici s glavom, uhvatio ga i odnio u
barku. Poslije sam ga dodao onome repu i stavio navečer na
gradele. Žabar je rekao da slađe ribe u životu nije jeo - završio
je svoju priču Vojo Stanić i do kraja večeri smo još pričali o Arse-
nu, ratu i o Dubrovniku.
Pričao sam i ja njemu jednu od svojih„morskih priča", koja
nije bila ni bezazlena ni Ijupka kao njegova štorija sa raspolo-
vljenim cipolom. Jedne davne noći, ribario sam sa svojim prija-

359
teljem ispod sjeverne strane Raba u blizini Gologa otoka. On je
imao kuću na Stinici u blizini pilane i žičare, koju je, kako neki
kažu, Ranković dao sagraditi i kojom su se dovozili veliki drveni
trupci s Velebita, a odatle odvozili za Italiju.
Bila je bonaca. More kao ulje. Naša barka je tiho klizila uz
strme stijene otoka Raba, koje su u škrtom odsjevu svjetla sviće
izgledale zastrašujuće. Ja sam bio na veslima, a on, kao zaista
dobar strijelac, s ostima.
Šutjeli smo. Tek poneka kap bi štropnula u toj sablasnoj,
ali zavodljivoj tišini. Svaki zaveslaj, svaki titraj pojačava ribarsku
napetost. Kad se lovi riba„pod sviću", govori se malo ili nikako.
Izvještio sam se veslati tako da vesla ne vadim iz vode. Na-
ša barka je nečujno klizila po mirnom moru.Tako me je učio (i
naučio) moj drugar Pele s Premude.
Odjednom smo opazili velikoga gnjurca, kako kao neki
ogromni orao viri iz onih oštrih rabskih stijena.To je ona ptica
što roni i pliva i hrani se sitnom ribom. Ribari je ne love i ne je-
du.
- Con tutta forzza! - prošaptao je zapovjednički moj pri-
jatelj.
Zaveslao sam jače u pravcu stijene iz koje je virio gnjurac.
Plivkao je i ne sluteći što mu se sprema. Kao da nas je radoznalo
gledao, možda pozdravljao. Ne znam. Moj prijatelj je podigao
dugačke, velike drvene osti na rame i kao neki srednjovjekovni
vitez hitnuo prema gnjurcu. Pogodio je. Gnjurac je ležao u mo-
ru naboden na osti.Ta užasna slika, koja se upravo tu odigrala,
izazvala je nelagodu. Skinuo je šutke gnjurca s ostiju i bez riječi
ga bacio u korpu s ribama.
Šutjeli smo.
Veslao sam dalje. On je ostima svako malo probadao bla-
gu površinu mora. Pogled mi je stalno išao prema gnjurcu. Pro-
klinjao sam samoga sebe što sam pristao zaveslati prema toj
stijeni i tako, i ne htijući, uzeo udjela u tom neopravdanom i
nerazumljivom činu.
Odjednom u nestvarnoj tišini, gnjurac je zacvilio nekim,
gotovo dječjim glasom.
Šutjeli smo.
Nakon nekog vremena uzeo ga je iz korpe i bacio u more.
- Ajde! Bježi - rekao je.

360
 Gnjurac je onako ranjen i ošamućen zaronio točno ispod
sviće. Instinktom vrsnoga strijelca, ponovo ga je probio osti-
ma.
- Ne! - oteo mi se iz grudi tihi krik i odbio se jekom od viso-
kih stijena Gologa otoka.
Skinuo je gnjurca, uz dosta muke, s okrvavljenih ostiju i ba-
cio ga u more.
Tko zna što je te noći moj prijatelj u sebi ubijao!?
Neki neopisivi strah se uvukao u mene i protresao mi hlad-
noćom cijelo tijelo.
Okrenuo sam se prema Golom otoku, koji se u mraku je-
dva nazirao i učinilo mi se da iz toga mračnog ponora, preko
mirnog (inače opasnog) mora, dopiru do mene neki potmuli
Ijudski uzdasi, glasovi, jauci...
Tamo, na Golom otoku, Ijudi su se golim rukama ubijali.

Dvori od zatočeništva

Baš kad sam presjekao zubaca na pola, zazvonio je telefon.

Neki muški glas traži mene. Predstavlja se kao čovjek iz obez-
bjeđenja Jovanke Broz i prenosi mi njezine pozdrave. Kaže, go-
spođa Jovanka Broz (pazi bogati, više nije drugarica, zlobno
sam primjetio, ali nisam rekao naglas) naročito bi voljela ako
bih ja našao slobodnog vremena, da dođem do nje, to jest do
kuće u kojoj ona već dvadesetak godina živi.
Prihvatio sam poziv.
Sutra u pet poslije podne, kao kod Lorke!
Andrej me odveo do kuće,jerznali smo gdje se nalazi kuća
u kojoj je živjela Jovanka Broz. Već smo jednom davno '8S. ili
'S6. poslije neke noćne pijanke, Andrej, Sonja, Baby Dol i ja ku-
cali na vrata ove iste kuće i neki su nas policajci u civilu zamolili
da produžimo dalje, što smo i učinili, čudeći se poslije što nas
nisu uhapsili.
Kuća je odmah preko puta Bijelog dvora, u kome su neka-
da stolovali politički moćnici. I Tito je tu imao svoju rezidenciju
neko vrijeme. Navodno je i prvu svoju ženu Davorjanku u dvo-
rištu sahranio. I Milošević je tu ponekad odsjedao u kraljevskim
salonima i iz njih vodio svoje teške i tamne bitke.

361
 Kuća je izvana izgledala otmjeno, iako se moglo zapaziti
da je fasada više nego stara i da je kuća u dosta jadnom stanju.
Ispred vrata su me dočekala dva policajca u civilu zadužena za
bezbjednost,rgospođe Jovanke".
Prošli smo kroz ulazni hodnik i kroz veliki dnevni boravak,
koji se nije grijao, a rijetki namještaj, razbacan u tome hladnom
prostoru izgledao je neugledno i otužno. Zidovi su očigledno
bili davno krečeni i na stropu je probijala vlaga.
Na ulazu u manji dnevni boravak stajala je drugarica, od-
nosno sada „gospođa Jovanka", obučena u dugačku crnu ha-
Ijinu s velikim dekolteom i raskošnim zlatnim nakitom. Bila je
upravo onakva kakve je se sjećamo. Frizura je bila podignuta u
onu njezinu čuvenu punđu, ista kao sa svih njezinih slika, dok
je kao prva dama sijala sa naslovnica jugoslovenskih novina i
časopisa. I jarko crveni ruž, s tamnim porubima oko usana, koje
su se razvlačile u onaj njen tako poznati široki osmijeh kojim je
dočekivala strane državnike i druge važne uzvanike. Samo su
duboki tamni podočnjaci govorili da je neko teško i samotno
vrijeme prohujalo kroz tu ženu.
- Dobro došli, Rade...
Glas joj je zvučao milo i toplo i nije nimalo podsjećao na
onaj visoko intonirani poklič, prilikom puštanja velikog trajekt-
nog broda u riječkom škveru,„Krstim te Berge-lstra", iz nekog
davnog TV-dnevnika, poslije koga se čitava Jugoslavija, iživlja-
vala omiljenim citatom.
Sjeli smo za lijepu i raskošnu garnituru za sjedenje. Udob-
no sam se zavalio u veliki barokni crveni naslonjač, i da nije bilo
ipak malo prohladno u tome starinskome salonu, jer kako reče
drugarica Jovanka,„u ovoj kući sve propada već dvadeset go-
dina i ni poštenoga grijanja nema" sigurno bih zaspao u velikoj
stolici i u blizini te velike žene, čija me je prisutnost odmarala i
sjetno uspavljivala u neku bivšu toplinu zemlje koju sam tako
volio, a koje više nema.
- Sami ste u Beogradu?
- Ne. Sa ženom i djecom.
- Imate divne djevojčice.
Pogledao sam je upitno. Otkud zna za djevojčice?
- Vidjela sam ih u novinama. Slatke su i lijepe.
Pogledao sam taj golemi i zapušteni prostor u kojemu sa-
muje u nekoj neizrečenoj kazni. Sve je nekako tužno i bolno.

362
 U kući nema smijeha. Nema djetinjeg smijeha. Kuća bez djece
nosi u sebi prazninu, ma kako biia namještena, grijana i osvije-
tljena.
- Drago mi je što ste uspjeli u svijetu filma - rekla je.
Osmijehnuo sam se i odmahnuo rukom, nazdravio i otklo-
nio razgovor o uspjehu. Mjere uspjeha su često relativne. Ni-
sam se želio upuštati u razgovor o meni. Želio sam slušati njezi-
ne riječi. Uvijek me je tajnovitost privlačila, a Jovanka je na neki
način živa tajna.
-V i ste to zaslužili.
-Š to ?
- Uspjeh. Znam da vam nije lako.Tuđina...
Vjerojatno je primijetila moju nelagodu i onda mi rekla da
su ona i Tito voljeli moje drame, filmove i serije. Naročito ona.
Tito je, kaže smijući se, ipak više gledao Batu Živojinovića, zbog
partizanskih filmova...
Ponudila me je sendvičima. U škrtom izboru pića, odbarao
sam„Čivas regal", omiljeniTitov viski.
Na ormarima i stolovima, stajale su Titove i njezine slike,
manje poznate, ali vjerojatno one koje su njoj nešto posebno
značile i koje je držala podalje od nekoć znatiželjne javnosti.
- E moj Rade, tko bi rekao da će nam se dogoditi sve ovo
što se dogodilo i što se još uvijek događa - počela je svoj soli-
lokvij nekadašnja prva dama nekadašnje Jugoslavije. - Sve ono
što jeTito gradio i svi mi zajedno s njim prohujalo je s vihorom.
- Titanik - dodao sam i u isto vrijeme smo se slatko nasmi-
jali ovoj našoj holivudskoj usporedbi.
- Jeste li vi ovdje u zatvoru? - pitao sam.
Sjetno se nasmiješila, a onda usne skupila u neki gorki grč.
Zatresla je glavom, a duge zlatne naušnice su tiho zazvečale.
- Nisam službeno. Nikada, naime, nisam suđena. lako mi
je već dvadeset godina ograničeno kretanje. Ovdje u ovoj kući,
nekada je živjelo sa mnom dvadeset i više policajaca, bolje reći
KOS-ovaca, a sada su tu još samo ova dvojica. Ponekad dobijem
dopuštenje da posjetim sestru i onda me odvezu u njezin stan i
vrate natrag u ovu kuću. Uglavnom gledam televiziju i filmove.
I čitam...
Nakon trećeg viskija koga sam u dahu popio, gospodskom
manirom mi je predložila da si natačem sam. Obuzela me nela-
goda, slušajući njene ispovijesti i žao mi je bilo te žene obučene

363
 u kostim nekadašnje prve dame Jugoslavije, koja je tu preda
mnom iskreno igrala svoju ulogu, ne bez muke, ali sa mnogo
dostojanstva.
Pričala mi je o njenom životu sTitom i kako ga je beskrajno
m nogo voljela. I o zavjeri protiv njega i nje i tko je sve u to bio
umiješan. I kako su ih razdvojili. I kako je pred kraj svog života
Tito postao pijun u rukama moćnih policijsko-političkih snaga,
koje su uostalom najveći krivci za raspad i propast Jugoslavije.
Spominjala je Ijude imenom i prezimenom i govorila najoštri-
jim riječima protiv njih.
- Oni sve ovo snimaju što govorite, znadete li to? - upitao
sam je.
- Naravno da znam. Zato im sve to i govorim.
Zašutjela je.
Šutiosam i ja.
Na oknima su počele bljeskati prve kapi kiše. Sasvim ne-
primjereno trenutku, do mene je dopirao klepet ovčarskih zvo-
na i slike naše zajedničke Like u Krbavskom polju od Korenice
prema Udbini. Ona je porijeklom iz Pećana, a ja iz Bunića. Moji
rođaci s majčine strane godinama su govorili da su naše famili-
je u kumstvu, što je moj realni i istinoljubivi otac Danilo uvijek
nijekao, govoreći da je Jovankina familija Budisavljević bila u
kumstvu sa našim prvim susjedima i kumovima Vunjacima.
Dakle, bili smo kumovi od kumova, ja i moja gospođa, od-
nosno udovica Jovanka, koja je ovako osamljena i tužna sjedi-
la u svojoj zatočeničkoj vili koja prokišnjava, nasuprot Bijelom
dvoru i svom onom raskošu i moći kojem je nekad pripadala.
- Jeste li za nešto slatko - pitala je ponovo onim svojim
posebnim osmijehom.
- Ne, hvala - rekao sam i dotočio još malo viskija.
- A i kasno je. Ne želim vas više zadržavati...
Glasno se nasmijala.
- Dragi moj,ja ponekad, ovako osamljena, gledam sate ka-
ko prolaze kroz ovu sobu. Živim sa svojim uspomenama i sje-
ćanjima.
I spokojno, čekam kraj, znajući da sam jednom živjela pravi
život u jednoj'sretnoj zemlji i uzjednog velikog čovjeka. Žao mi
je samo što je ovaj narod tako nepravedno propatio. Izdali su
nas„mangupi u vlastitim redovima"...
Oprostili smo se i obećao sam da ću joj se ponovo javiti.

364
 Ispratila me je do vrata salona, gdje su me čekala ona dva
njezina čuvara.
Sišli smo niz stepenice, prošli kroz željeznu kapiju. Okre-
nuo sam se. Još je stajala na pragu dvora od zatočeništva u du-
gačkoj, svečanoj crnoj haljini. Mahnuo sam joj. Mahnula mi je.
Između nas kišne kapi.
Dežurni iz obezbjeđenja me je dopratio do Andrejevog au-
ta. Sklapajući kišobran, reče mi:
- Gledao sam onaj američki film. Svaka čast, majstore...
Ne znam na koji film je mislio. Nije ni važno. Pogledao sam
prema vratima.
Još je stajala tamo i smješila se. Dostojanstvena u svojoj
osamljenosti i napuštenosti. Nekoć prva, sad zadnja dama. Za-
točenica stare kuće preko puta Bijeloga dvora.
Načas me podsjetila na Vojnovićevu tužnu Jelu.
„Othodu gospari."
Što je sve ta žena proživjela uzTita? Koje sve tajne žive u
njoj, a koje vjerojatno nikada nitko neće doznati.
Mahnuo sam joj još jedanput.
Mahnula mi je.
Ostao je njezin široki osmijeh.
Prohujalo sa vihoroml
Da.
Prohujalo...

365
20.
Pismo, post skriptum
Tamo i amo je isti put.
Van i unutra tijesan kut.
H. Ibzen, PeerGynt

Dragi Borislavef
Isprintao sam rukopis. Ne vidjesmo se od početka kad ot-
počeh zapisivati. Ali zato smo se - čuli!
Kažeš, gotovo.
Ako tako kažeš, dobro.
Uostalom, ti si iz bdijenja nad ovim našim poznanstvom i
kum ovoj neobičnoj knjizi, i zahvaljujem ti na upornosti i putoka-
zima kojima si me vodio. Još je nisam od početka do kraja teme-
Ijito pročitao. Iz stranice u stranicu kao da skačem sam po sebi.
Počnem čitati, a onda, odmjerim rukopis i ponosno važem u ruci,
te pokazujem prijateljima koji mi dolaze ovih dana u posjete.
Dajem im rukopis u ruke da ga opipaju i pridodaju svo-
ju dobru energiju. Sjećam se kako je Danijel Dragojević svoje
nove knjige, još tople od štamparskih strojeva, kao poštar raz-
nosio na adrese svojih prijatelja, pješačeći ulicama Zagreba do
duboko u noć, gdje sam i ja bio jedna od njegovih adresa.
Kažeš, dakle, gotovo!
I dodaješ, za sada!
Da, ima toliko toga što smo prošli, a to nije ovdje zapisano.

Lica. Stvari i događaji. **

' Borislav Vujčić, kum, bliski prijatelj i saradnik Radeta Šerbedžije, koji ga sma-
tra„režiserom čitavog projekta autobiografije" priređivač je hrvatskog izdanja ove
knjige. Rođen 1957. Piše prozu, poeziju i drame za koje je dobio nagrade„M arul"
(HNK Split) i„Marin Držič" (Ministarstvo kulture Republike Hrvatske). Suosnivač te-
atra Uliks. Živi i radi u Zagrebu.
M n o g a lica, usponi i padovi, ovdje nisu, kao ni u prilogu/;Sarajevskih sveski"
zapisana, jer smo, potaknuti Viskovićevom uredničkom paticom, i za„Sveske" i za
knjigu, bili neprestano u utrci s vremenom. Međutim , u ova četiri mjeseca inteziv-
ne korespondencije sa Borislavom, čini se, rođena je zamisao da se i moje iskustvo
ukoriči. Nakon ove Prve knjige, ili u dopunjenu izdanju, ili u Drugoj knjizi, pozaba-
vit ću se Ijudima koji su nezaobilazni dio m oga svijeta, ali i onim a koji su taj svijet
osporavali i zagorčavali.

366
 Možda ćemo jednom nešto i dodavati, kad si me već lite-
rarno probudio.
Jučer navečer sam se počeo spremati za put. Lenka je ima-
la dugi sastanak sa Vanesom u hotelu „Chateau Marmont" na
Sanset bulevaru, o ovogodišnjem njihovu projektu o Golom
otoku. Milica se za to vrijeme kupala u bazenu i jela jagode sa
šlagom. Mihajlo je odveo Ninu i Vanesinu unuku Dejzi na ame-
ričku premijeru novoga Harija Potera, u jedno od onih sjajnih
kina na Beverli Hilsu, a Vanja je ostala sa mnom u kući, žalosna
i uplakana što i ona nije pozvana na kino-predstavu, i uzalud
smo je uvjeravali da je novi Hari Poterjos više zastrašujući nego
onaj prvi, poslije koga su i ona i Milica noćima spavale u našem
krevetu, znojile se i prevrtale u snu, bježeći pred strašnim ne-
manima.

Prekinuo sam pakiranje i posvetio se svojoj Vanjuški da joj

kako-tako ublažim bol, govoreći da je Mihajlo obećao da će je
za njezin rođendan voditi u kino, zajedno s njenom najboljom
prijateljicom. Odveo sam je naTreću ulicu u Santa Moniki, gdje
je pješačka zona i gdje Los Angeles pomalo liči na grad. Obišli
smo par dućana, kupili par poklona, a onda otišli na večeru kod
Saše i Lija.
Saša (Aleksandra Turjak) je prijateljica iz Zagreba, lijepa i
talentirana glumica, a Li je njezin dečko, ili bolje reći čovjek s
kojim živi, jer njegove lijepe sijede kose svjedoče o jednom bo-
gatom filmskom životu. Li je poznati režiser s Novoga Zelanda.
Režirao je posljednju filmsku verziju Bonda, i mnoge velike fil-
move.
Sanja je donijela od Adema (Banjalučanina), koji je jedini
veći nostalgičar od mene (da ne spominjemo kakav na kraju
knjige!), burek od'sira i pravu pitu krompiraču. Sanja je moja
Zagrepčanka, koju nisam prepoznao u Holivudu, a radili smo
nekad film u Hrvatskoj. Ovdje je uspješna kostimografkinja.
Ostavio sam Vanju kod Saše, jer će je Lenka kasnije poku-
piti i otišao kući da nastavim pakirati. Mladen mi je donio de-
mo-snimku našega novog CD-a Arsenove poezije i pjesama.
CD smo snimali s čudesnim gitarama Miroslava Tadića, muzič-
kog druga Vlatka Stefanovskog, u njegovom studiju na„Layola
Marymount University". Mladen Miličević je iz Sarajeva i ovdje
je profesor.

367
 Onda je došao moj drugar Dejan Karaklajić, s kojim često
utapam njegove samoće, prelistavajući prisjećanjima Ijude i fil-
move koje smo nekada zajedno radili i s kojim planiram slijede-
će godine skockati film Oslobođenje Skopjo kojeg želim režirati.
Odgovaram na još nekoliko svježih i-mejlova, Goranu Mar-
koviću, Rupertu Vejnrajtu, tebi i Eduardu Čehovinu... Presluša-
vam poruke. Zvao Filip Nojs, želi mi sretan put i kaže možda će
doći vidjeti Liro na Brijunima (konačno, on je kumovao projek-
tu).
Zvala Lidija iz Londona. Lidija je Lenkina najmlađa sestra,
koja zadnjih godina povremeno živi s nama. Neobično i razdra-
gano stvorenje. Uvijek u pokretu. Veselo nemirna. Razumije se
u mnoge stvari. Kompjutere, jezike, pravo, nekretnine, ali joj ni-
je strana i poezija. Najviše u dobra vina, konje, Španjolsku i Anu
Miljanić.

Skot Heris, moj agent, koji je postao i blizak prijatelj, javlja

da nismo dobili ulogu u King Kongu, a bili smo tako blizu. Ne-
ma veze, navikao sam se već na takvu vrstu poraza otkad više
nisam glavni glumac u eks-Jugoslaviji. Snimat ću, znači, glav-
nu ulogu u jednom manjem umjetničkom filmu u Irskoj, kojeg
vjerojatno neće prikazivati u Hrvatskoj, i malu ulogu u novome
Betmenu, kojeg će svi vidjeti u Hrvatskoj.
Evo dolazi i Lenka s djevojčicama koje cvrkuću i svađaju se
koja će do mene spavati, jer kad nekud putujem, onda se sve tri
uvuku k meni u krevet. Isprobali smo sve metode smještanja, a
na kraju, pobjednička kombinacija je: ja u sredini, Nina i Vanja
sa strane, Lenka nedohvatno na drugoj strani kreveta, a Milica
meni na prsima, baš onako kako sam ja mome ocu na prsima
spavao, uronjen u onu zaštitničku toplinu njegova velikoga ti-
jela i majčinih vrućih slavonskih gunjeva. Probudio sam se rano
ujutro, pažljivo sam pokrio plahtom moja tri mala bića i moju
lijepu ženu i nevoljko se izvukao iz moga raja.
Američka pretjerivanja imaju ponekad i svoju dobru stra-
nu. Na primjer, taj golemi bračni krevet, u kome ima mjesta za
nas petoro, iako vjerujem da se u Americi grade takvi veliki kre-
veti da se bude što dalje jedni od drugih. Moja Lenka i ja smo i
dalje čvrsto zagrljeni i stisnuti unatoč njenoj prehladi.
U vrtu me je već čekao moj novi drugar Vladan Elaković s
kojim gotovo svakoga dana vodim teniske bitke, a koji me po-

368
nekad i slika svojom profesionalnom kamerom, dok mi njego-
va žena Biljana nemilosrdno brusi zube i skida naslage duhana
koje su se godinama stopile s caklinom koja se opasno počela
trošiti.
Odlazimo na teniske terene na samoj obali okeana, gdje
ponekad igram srijedom i subotom nogomet s nekim mladim
Talijanima. Još uvijek dajem ponajviše golova. Igram s Vlada-
nom neriješeno. Baš dobro da jedan drugog ne sanjamo ova tri
mjeseca što se nećemo vidjeti.
Vraćam se kući.
Doručkujem s djevojčicama koje se nevoljko mire da me
neće vidjeti dvadeset dana. Lenka je tužna i zabrinuta. Između
strogih naredbi kojima me podsjeća što sve moram učiniti, jer
toliko toga zaboravim, pomiluje me koji put po kosi i tu i tamo
poljubi.
Vladan me vozi na aerodrom.
Stižem u Njujork oko devet navečer. Kiša. Neopisiva gužva
na cesti. Večeram s Igorom Nolom i njegovom ženom Make-
donkom u restoranu„Luksemburg" na 70. ulici, između Amster-
dam avenije i Vest Enda.Tu, među prijateljima, neka makedon-
ska blagost, baš onakva kakvu sam znao osjetiti dok bih sjedio
u restoranu„Čamo" u Skopju, gdje se savršeno podudaraju rit-
movi glazbe s mirisima specijaliteta i obzirnim gestama Ijudi.
Spavam kod Ani i Nenada. Ani je Lenkina starija sestra koja
se mota ovdje po kuhinji dok ja na njihovom kompjuteru zavr-
šavam ovo pismo (jer kažeš, Borislave, da je gotovo i da je kraj-
nje vrijeme za predaju rukopisa), prije nego poletim iz Njujorka
za Beograd.
- Koliko ste već dugo u Njujorku? - pitam Ani.
- Od '80. Otkad je Tito umro.
Nasmijah se ovoj njenoj vremeplovnoj križaljci.
Nazvao sam Andreja i Gorana Bubnja da me čekaju na ae-
rodromu u ponedjeljak u devet ujutro po njihovom vremenu.
Dovest će i Lenkinu sestru Kori s familijom da se vidimo i ru-
čamo zajedno u restoranu moga Krajišnika Savića, gdje se jede
najbolja janjetina u Beogradu. Kori više nije guverner Narodne
banke. Smijenjena je dolaskom novih vlasti u Srbiji, koje ne pre-
poznaju i, čini se, da ih nije ni briga za kvalitetne i pametne Ijude
koji mogu pomoći toj zemlji da brže iziđe iz paklenog mraka u
kojeg su je gurnuli njeni sanjači„olako obećanih brzina"

369
 Otići ću nakratko i da vidim svoga staroga oca. I baš je ne-
kako dobro što se žurim i nemam mnogo vremena, jer me sva-
ka sekunda provedena sa njim boli dok gledam njegovo staro
tijelo, pametno lice kako se okreće kao ranjeni lav u kavezu svo-
ga maloga stana na periferiji Beograda, i gleda odsutno kroz
kišom zastrte prozore u svoje daljine. Zatim će me Andrej ili Go-
ran, kao toliko puta do sada, odvesti do granice između Šida i
Vinkovaca.Tamo su me svih ovih godina, na prijelazima čekali
hladni i neljubazni pogledi carinika i pogranične milicije s obje
strane.
U posljednje vrijeme, kao da se otopila neljubaznost s nji-
hovih lica ili su došli u službu neki drugi koji me opet radosno
pozdravljaju, namiguju i samo što ne zaigraju šah sa mnom,
kao nekada na mojoj Kelebiji.
Uzet ću svoje kofere i poći pješice od jedne do druge carin-
ske rampe. Na Hrvatskoj strani će me čekati Damjan ili Ivica ili
već neko drugi koga će Duško poslati po mene.
U tih dvjesto metara ničije zemlje, postajem opet nekako
posebno svoj. Stat ću na pola puta u Djuti fri šopu i kupiti ciga-
rete za Luciju i Borislava, Danilu nove žice za gitaru, cigare za
Dejana, viski za Ljuštinu i pivo za sebe. Onda ću, kao i uvijek kad
prelazim tim putem, sjesti na jedan poveći kamen, tobože da se
odmorim, ako policija pita, a zapravo, da na miru, gledajući na
jednu i drugu stranu, ispijem svoje pivo na mojoj ničijojzemlji.

Njujork; 6. 6.2004.

370
 SADRŽAJ

Umjesto predgovora, p ism o ...... ......................... 7

GODINE DJETINJSTVA, DJEČAŠTVA

I RANIJADI MLADOSTI

1. Slunjčica, Slunj...............................................11
2.Vinkovci, ravnica............................................ 18
3. Školski dani, osn ovn a ...........................23
4. Gimnazijski dani, Ljubav.................................. 27
5. Na zadatku...................................................32
6. Vinkovački dani mladosti................................. 35

II
GODINE ZAGREBAČKE,
STUDIJA USPONA I PUTOVANJA

1. Sveučilištarac................................................45
2. Dani podstanarstva i sanjarstva......................... 49
3. Doček Nove u Zagrebu....................................55
4. Prve uloge, ženidba........................................58
5. Kod R o đ e .................................................... 68
6. Vlak-voz...................................................... 72
7. Obračun......................................................74
8. Sedamdeset p rva .......................................... 78
9. Akter, dobrovoljni azil..................................... 86
10. Hajka i hajke............................................... 89
11. Kazališni bifei - svratišta i stratišta.................... 96
12.Vodostaj posvađanih obala............................105
13.KPG T ................................................. 111
14. Američka turneja KPGT-a......................... 118
15. Subotica...................................................122
16. Iskustvo pedagoga......................................126
17. Jedan davni razgovor.................................. 134
18. Slavuj, odlazak............................................147

III
GODINE KRVAVE, NJIH DESETAK

1. Nečiste savjesti, nečiste krvi.............................157

2. Sarajevo.....................................................162
3. Autobusna karta - im e ................................... 171
4. Beograd................................................... :174
5. Majka Hrabrost............................................ 178
6. Koraci mimo tračnica.....................................183
7. Zajedno roditi............................................. 189
8. Ljubljana....................................................193
9. Slovenski dani među Slavenim a....................... 198
10. Gravitacija iluzije.........................................201
11. Pozdravi Mariju.......................................... 212
12. Ajda........................................................216
13. Posjet rodnom zavičaju................................ 221
14. Dezerter...................................................236
15. Odlasci u Zagreb i iz Zagreba.........................242

IV
TEŠKIM GODINAMA USPRKOS

1. Wake up w orld............................................ 249

2.Tuga za j u g .................................................254
3. Zvijezda tjera mjeseca............................. 260
4. Agonija..................................................... 266
5. Koncert za vlastiti korijen................................271
6. Sofija, urnebesna tragedija............................. 275
7. Stanovnik O toka.......................................... 281
8. Chisvvick high road....................................... 285

372
9. Requiem ...................................................291
10. Iste daske................................................. 286
11. Blagost..................................................... 300
12. Uspavane duše našeg kazališta...................... 309
13. Svjedok nijemog praštanja............................312
14. Letjeti iznad.............................................. 329
15. Sandens................................................... 332
16. Rijeka zvana Kjubrik........................ ........... 337
17. Dvostruki izdajnik.......................................344
18. Jedan od nedavnih razgovora........................349
19. Crvena udovica......................................... 356
20. Pismo, post skriptum ................................... 366

373
BIBLIOTEKA POSEBNA IZDANJA

Rade Šerbedžija
DO POSLJEDNJEG DAHA

Izdavačka kuća NOVA KNJIGA

Ludviga Kube bb, Podgorica
e-mail: info@novaknjiga. com
www. novaknjiga. com
telefon: +382 20 655 388
Direktor i urednik
Predrag Uljarević

Lektura i korektura
Marija Zeković
Sonja Popović

Slog i prelom
Radoslav Uljarević

Korice
Irena Milačić

Štampa
Artprint, Novi Sad

Tiraž
1000
CIP - K a T a /io rn 3aL4i/ija y n y 6n n K a i4njn
U e H T p a /iH a H a p o flH a 6 n 6/inoTeKa M p H e Tope,
MeTMhbe

ISBN 978-86-7470-376-2
COBISS.CG-ID 22061584
Kako je to odjednom čudno i strano.
Sjedam za kom pjuter i počinjem pisati
prijatelju u m oju tuđinu. Pišem tam o
gdje mi je postalo tuđe. Riječi polako
izlaze iz m ene i čine se trom e i pospane,
kao da nem aju što reći ili objasniti. A i
nem a se, zapravo, više n išta reći ni ob-
jasn iti. Prijatelji to ionako razum iju, a
bitange više ne uzim am za ozbiljno, je r
ih, kad mi se pojave, odagnam od sebe
k ’o dosadne m uhe sa revera m oga
crnoga kaputa. Dragi Igor M andić uvijek
mi je govorio kako treb a pisati, p isati i
pisati, je r riječi dolaze do ljudi. N ađu
svoj put. Odjek. Ipak; trebam li p isati o
svem u tome što sam proživio ovih
trinaest godina? Ima li sm isla, i zašto,
n apokon? J a sam se već odavno pomirio
sa svojom sudbinom . Znam da sam , na
neki način, gubitnik i da se vrijem e koje
sm o svi sk u p a proživjeli ovih trinaest
godina nije odviše nježno ponijelo prem a
ljudim a poput m ene, ali znam i to da
sam izabrao p u t koji su mi nalagali moj
m oral i m oja savjest.

RADE ŠERBED žIJA

 Vratija s e R ade (kao onaj ,,Šime“ iz d alm atinske, ali i
šire poznate klap sk e pjesme), a d i j e bija? Rade
Šerbedžija nije bio u zatvoru (kao Sime), već ga
naprosto ovdje nije bilo posljednjih p etn aestak
godina! „Ovdje?“ Da, na ex & post YU prostorim a,
kojim a je ovaj glum ac & pjesnik & izvođač & šarm er
do tad a iscrtavao svoje putanje, od rodnoga ličkoga
seoceta, preko V in kovaca, do Zagreba, Sarajeva,
Beograda, Ljubljane, te Holivuda i - Briona. A zašto
ga nije bilo? Da bi to djelomice objasnio, Rade se
Šerbedžija dao privoljeti n a ispisivanje ovih „autobio-
grafskih zap isa i refleksija“. Prijatelji (& urednici)
uspjeli su ga nagovoriti da napokon kaže sve ono što
treba o njem u znati, kad već ionako m nogi sve to
bolje znaju. Majstor anegdote, u ovoj je knjizi Rade
u spio sažeti one najintrigantnije, je r za ista je vijugava
p u tan ja od ličkog dječarca, do teatarskoga m aga
u stoličenoga na Brionim a, od boem skog glum ačkog
početnika, do ,,glum čine“ koji je očarao svoja najm an-
je - tri idola (Krležu, Tita, Ž. Pavlovića). Ova je knjiga,
m eđutim , tek privremena autobiografija (Rade još
piše!), jer onu definitivnu ocrtava tek vječnost.

IGOR MANDIĆ

fotografija: Vladan Elaković