Professional Documents
Culture Documents
Bihor I Korita
Bihor I Korita
Bihor I Korita
Budim (mađ. Buda; njem. Ofen; slovački: Budín; tur. Budin) zapadni je dio današnje Budimpešte, smješten na desnoj obali Dunava.
Prema predaji, grad je dobio ime po svome osnivačuBudi (ili Bledi), no vjerojatnije je ime izvedeno iz mjesnog naziva za vodu.
Budim obuhvaća oko trećine površine Budimpešte i većim je dijelom pokriven šumom i brežuljkast. Među najpoznatije spomenike
spada Budimski dvorac i utvrda.
Sadržaj
Povijest
Demografska povijest
Kultura
Vidi još
Izvori
Povijest
Budim je bio glavni grad Ugarske od 1361., pa sve dok nije pao pod
vlast Osmanskog Carstva 1541.. Novi glavni grad Ugarske tada je
postao Požun (1536.) u današnjoj Slovačkoj. 1686. grad ponovno
osvaja Habsburška Monarhija, a budući da je bio opustošen, ondje se
naseljavaju brojni Nijemci. 1703. postaje slobodan kraljevski grad, a
1784. ponovno i glavni grad Kraljevstva. 1873. sjedinjen je s
gradovima Peštom i Obudom u jedinstveni grad Budimpeštu.
Kultura
U okolici Budima se nalazi nekoliko hrvatskih sela. Kulturološki, taj je kraj, posebice tamošnji franjevci su pridonijeli hrvatskoj
kulturi i kulturi države Mađarske po pitanju doprinosa u književnosti na hrvatskom jeziku. U književnoj teoriji je poznat i pojam
budimskog kruga franjevačkih pisaca.[1].
Hrvatski humanisti i hrvatski latinisti iz sjeverne Hrvatske su djelovali najviše na dvoru kralja Matije Korvina u Budimu, koji je onda
bio središte humanističke djelatnosti i koji je imao jednu od najvećih biblioteka u renesansi, Bibliothecu Corvinianu. Među te
hrvatske humaniste spada Korvinov dvorjanin, hrvatski i mađarski humanist Janus Pannonius. Akademiju, skriptorij i knjižnicu u
Budimu je osnovao hrvatski humanist i mađarski primasIvan Vitez od Sredne.
U razdoblju nakon Tridentskog sabora franjevačka provincijaBosna Srebrena je imala svoje učilište u Budimu.
U Budimu su djelovali Luka Čilić, Jeronim Lipovčić [2], Mihovil Radnić, Grgur Čevapović, Marijan Šunjić, Lovro Bračuljević,
Stjepan Vilov, Fabijan Peštalić, Emerik Pavić, Marijan Jaić i drugi. Studenti u Budimu su bili Andrija Barukčić i Toma Babić. Iz
Budima su rodom Lovro Bračuljević (ml. i stariji), Tadija Bošnjaković, Jeronim Jakočević, Josip Jakošić, Bartol Jurković, Nikola
Kesić, Emerik Pavić, Antun Perecki, Stjepan Vilov.[3]
Prvi zlatari u ovom gradu su bili iz redovabošnjačkih Hrvata koji su ondje došli u 18. stoljeću.
Hrvati su u Budimu tiskali svoja djela. 1795. je Marijan Lanosović ondje objavio 3. izdanje svoje gramatike Neue Einleitung zur
Slavonischen Sprache, a 1801. je ondje objavljen rječnik Joakima Stullija Lexicon latino-italico-illyricum. Kratka osnova horvatzko-
slavenskoga pravopisanja Ljudevita Gaja je tiskana u Budimu 1830., a 1831. je objavljen postumni prijevod Novog zavjeta Petra
Katančića.
Zvjezdarnicu na brdu Gellertu je osnovaoIvan Paskvić, a u njoj su djelovali astronomiMirko Daniel Bogdanić, Franjo Bruna i drugi.
Vidi još
Budimpešta
Pešta
Povijest Mađarske
Izvori
1. Klasje naših ravni br. 9-10/2006. (http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf/AllWebDocs/klasje2006910)Ante Sekulić:
Hoškov budimski krug hrvatskih franjevačkih pisaca
2. Ante Sekulić: Ulomci iz somborske povijesti do kraja XVIII. stoljeća, Zbornik Kačić, 1981., str
. 180-181.
3. Ante Sekulić: Objelodanjeni prinosi proučavanju filozofske baštine s rubnoga narodnog područja Podunavlja
(http://w
ww.ifzg.hr/prilozi/61-62/17%20Sekulic.PDF), Prilozi 61-()2 (2005), str. 205-241
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Budim&oldid=3941708"
Ova je stranica posljednji put uređivana dana 12. ožujka 2013. u 08:31.