Geneza štrajka hrvatskih učitelja (detalji u mozaiku)

Piše: Snježana Mostarkić

Oduzmi čovjeku sve, ali nemoj mu oduzimati njegovo dostojanstvo.

I. Uvod: Koja je prva stavka obrazovne reforme?

Čulo se ovih dana iz usta mnogih, i profesionalno upućenih, i profesionalno

neupućenih, da je obrazovni sustav desetljećima zanemarivan. Ono što čini samu
srž obrazovnoga sustava, to su ljudi. Učenici i učitelji. Kakav će taj sustav biti i
kako će funkcionirati, ponajprije ovisi o učitelju; učitelj kreira put kojim će se ići,
stvara viziju i koncepciju; nije jedini kreator, ali je glavni. O njegovoj spremnosti,
obrazovanosti, komunikacijskim vrednotama koje posjeduje, odnosima koje
njeguje i učvršćuje, o njegovim intelektualnim i kreativnim moćima i znanjima
ovisi ozračje koje će prevladati ili ne, ako za to ima dovoljno kvalitetne uvjete i
okolnosti. Jer ako nema, ni onaj naizgled najjači, taj tempo i zahtjevnost ne može
izdržati a da se to negativno ne odrazi ili na njegov rad, ili na njegovo zdravlje; ili
na oboje. Ima tomu već dosta kad sam prvi put čula tvrdnju da je adrenalin osobe
koja radi u učionici jednak onom vozača Formule 1. Ni vozač Formule 1 ne
obavlja sve sam; ne mijenja gume, niti natače benzin; i njemu trebaju kvalitetni
uvjeti i okolnosti; odnosno dobar tim i podrška. Isto je i s učiteljima.

Ne poznajem nijednu učiteljicu i učitelja koji, ako cijeni i sebe i svoj posao, nije
priželjkivao pravu i svrhovitu reformu. Zato je ono što se događalo proteklih
mjeseci, odnosno sad već i godinu, pa i više, potpuno rastočilo ionako načeto
strpljivo i šutljivo učiteljsko tkivo – nedorečenosti, kašnjenja, upute u posljednji
trenutak, zahtjevi preko svake mjere i, još gore, bez ikakva smisla. Besmisao je
vukao svoje repove ne samo iz dana u dan, nego i iz noći u noć, jer je upravo noć
bilo doba kada su učitelji najviše radili na virtualnoj obrazovnoj platformi u
svrhu svoje ,,edukacije''. Riječ edukacija, uz sintagmu lažna diploma, bile su u
protekloj godini najzastupljenije riječi u javnom diskursu kada se govorilo o
profesorima i učiteljima, a dolazile su ponajprije iz usta resorne ministrice i
njezinih suradnika. Iz tjedna u tjedan i iz mjeseca u mjesec u hrvatskim su
eterom odzvanjale riječi: ,,Mi educiramo'', ,,upravo educiramo'', ,,učitelje treba
educirati'', ,,u virtualnim učionicama educira se'', ,,naši mentori educiraju učitelje
i nastavnike''… uz to su objavljivane brojke o 32, 36 pa i 38 tisuća učitelja i
nastavnika u postupku edukacije. Koja je poruka tim neprestanim ponavljanjem
o edukaciji, potrebnoj u toj mjeri i tom opsegu, zapravo poslana javnosti? Što je
javnost mogla zaključiti iz ovakvih novinskih i medijskih naslova (donosim samo
neke od oko 24.000 rezultata u 0,33 sekunde, koliko dobijete kada u tražilicu
upišete ime i prezime ministrice i riječ ,,edukacija''): ,,Divjak najavila edukaciju
za kurikularnu'', ,,U sljedeća dva mjeseca tisuću edukacija uživo'', ,,Divjak
sudjelovala na edukaciji za učitelje'', ,,Mentori se na Sljemenu pripremaju za
održavanje posljednjih edukacija'', ,,Divjak educira učitelje kako umjesto učenja
napamet krenuti prema ishodu učenja''. U tom nizu o edukacijama našao se i ovaj
naslov: ,,Divjak: Za kurikularnu reformu spremno je sve što je nužno''. Datum: 20.
kolovoza 2019. Dvadesetog kolovoza bilo je dakle spremno sve što je nužno.

----

Čitajući prije više od deset godina u stručnom časopisu članak o provedbi

reforme u zemlji zapadnijoj od naše, uočila sam da je na prvome mjestu bila
istaknuta jedna jedina stavka – ne tableti, ne ocjenjivanje, ne digitalni udžbenici,
ni vanjsko vrednovanje, ne metode, igrifikacija, ni interaktivna igra, ne
pljeskanje, ni pjevanje, ni stvaranje igrokaza ,,umjesto učenja životopisa
napamet", što je također ustvrdila ministrica u jednoj poznatoj televizijskoj
emisiji; istaknuto je prvo i u tome prvom dijelu jedino – plaće učitelja i svih koji
su reformom obuhvaćeni. Izrijekom je naglašeno da se bez povećanja plaća u
reformu ne smije ni ulaziti. Nakon toga se govorilo koliko su povećali plaće te da
su uskoro zaključili da bi bilo potrebno i više ako postoji istinska želja da reforma
uistinu uspije. Zapamtila sam to tako zorno iz razloga što je bila riječ o stručnom
časopisu i očekivati je bilo da će se govoriti o pedagogiji, metodici, eventualno
organizacijskim dijelovima; i istina, govorilo se i o tome, ali prije svega toga,
govorilo se o financijama, i to ne o financijama vezanima uz metodičke
priručnike, metodičke preporuke, nagrađivanja izvrsnih, opremanje škola,
digitalizaciju i tablete; ni riječi o tome; nego o financijama vezanima uz plaće i
njihovo povećanje. Za ulazak u ovu reformu, za koju 20. kolovoza ministrica
izjavljuje da je ,,spremno sve što je nužno'', povećanje plaća uopće nije bilo
predviđeno. Naime, ono nije predviđeno proračunom za 2019. godinu, dakle
prije godinu, kada se taj proračun donosio, ništa vezano uz to nije spomenuto, ili
ako jest, nije doprlo do javnosti . A proračun za 2019. sabor je usvojio 3. prosinca
prošle godine i to je bilo krajnje vrijeme da se o tome i govori i na to utječe, ako je
bilo imalo ozbiljne namjere da se reforma dogodi. Međutim, prije godinu, ne
samo da se o tome ne govori, nego nema ni interesa u tome smjeru jer sva je
pozornost usmjerena na škole u eksperimentu, ali ni o njima se zapravo ne
govori, više šapće, a traži se i strpljenje i povjerenje, te zatomljivanje bilo kakve
kritičke misli, da se, kako su pojedinci izrijekom zatražili, taj mogući govor i
razgovor ne bi odrazio na njihov uspjeh, da ih dežurni kritičari ne bi omeli; stoga
se i u neslužbenim situacijama razgovor najprije zaustavlja na neko vrijeme, a
uskoro ćemo vidjeti i trajno; ustalilo se da je škola za život neko krhko i osobito
biće kojemu treba pružiti svu potrebnu njegu da se razvije, ali se o tom razvitku
ništa ne smije pitati, a zapravo ni znati. Naime, gdje ste u posljednjih mjesec, dva
ili pet vidjeli javno izvješće ili javni prikaz o radu jedne takve škole; o razlikama u
njezinu radu s obzirom na prethodnu nastavu; ali ne površan prikaz
općenovinarskoga stila, ili pak nekolikominutni, u pravilu propagandni prilog za
kakav obrazovni ili regionalni televizijski program; ne nekoliko fotografija i
simpatičan kratak tekst na FB stranici nadležne ministrice; nego jednu što je
moguće potpuniju i sveobuhvatniju analizu rada takve škole i mjerljive rezultate
usporedive sa školom koja ne radi po novom programu? Takve su analize
potpuno izostale, kao i prikazi rada. Sve je svedeno na površni, prigodničarski
PR.

Učitelji na početku nove školske godine ne brinu osobito o plaćama; jedna od

tema koja ih muči prije samoga početka nastavne godine o kojoj kreću dugi
razgovori s brojnim replikama jest – kako upisati nastavni sat, što se po novom
upisuje. (!) Možete li takvo što uopće zamisliti? Ljudi koji imaju dvadeset, trideset
ili i četrdeset godina staža u učionici, nisu sigurni kakvu će bilješku napisati u
dnevnik rada. O početnicima da i ne govorimo. I sad, moglo bi se pomisliti da u
tim školama uistinu rade nesposobni ljudi; međutim, da su i najnesposobniji, zar
i takvi ne bi mogli nakon te velike, u ministričinim medijskim istupima toliko
isticane i hvaljene edukacije ipak znati napisati jednu najobičniju – bilješku? Ili je
ipak nešto drugo u pitanju vezano uz tu ,,veliku, nikad viđenu reformu'' i njezinu
superopsežnu, sveobuhvatnu i iznimno kvalitetnu edukaciju, da učitelj više ne
zna napisati: Dobriša Cesarić, Voćka poslije kiše – interpretacija…; ili što se već
piše…

II. Je li Loomen obvezan? & Zašto odgovor ima više od tri riječi?

A) Je li Loomen obvezan?

Kako je školska godina 2018./2019. odmicala, tako se akumulirala i bujala

zasićenost i premorenost učitelja i redovnim poslom, i dodatnim edukacijama na
edukativnoj platformi, na kojoj su gubili očnji vid pred vlastitim računalnim
zaslonima, trošeći elektirčnu energiju u svome domu i u svoje zapravo slobodno
vrijeme, a pritom nikako ne dobijajući odgovore na mnoga najbanalnija pitanja,
pa tako i na ovo: Je li Loomen obvezan?

– Kolegice, u čemu je problem? – Želim znati: Je li Loomen obvezan? – Na to

jednostavno pitanje od ukupno četiri riječi, s tim da ova maljušna riječca jedva da
je riječ, uglavnom na to izrazito kratko i jednostavno pitanje, nije se do dana
današnjega dobio jednoznačan odgovor. Odgovor koji su premoreni, prezasićeni,
u nekim situacijama pomalo i očajni učitelji dobivali, bilo je ovo: ,,Kolegice,
edukacija na Loomenu nije obvezna, ali vaša je obveza da se stručno
usavršavate…"; ili, ,,nije obvezan, ali kako ćete predavati u prvim, petim,
sedmim… razredima?''; ili, ,,nije obvezan, ali vi ćete biti odgovorni ako nešto ne
znate''. Da skratimo, odgovor je glasio: Loomen nije obvezan, ALI!

Ako bi se tko požalio na opterećenost edukacijom, koja se, prema svjedočenju

učiteljica i učitelja, u pravilu događa noću i vikendom, a usto, osim na vrijeme
koje im oduzima, i na njezin besmisao i nesvrhovitost, uplela bi se koja brižna i
suosjećajna duša i mudro prozborila: Prestanite se žaliti; ako vam se ne rješava,
nemojte, nije obvezan!!

Pitate li danas, 4. prosinca 2019. godine, dvoje, troje ili recimo pet profesora isto
to pitanje, je li edukacija na virtualnoj obrazovnoj platformi obvezna, sasvim je
izvjesno da ćete kao odgovor dobiti raspravu od nekoliko sati, s tendencijom da
se pretvori u svađu; možete dobiti i to da se svi razbježe i ostave vas samog s
upitnicima koji veselo lepršaju na sve strane; veselo, jer u Školi za život sve mora
biti veselo, i lepršavo.

Ipak, da ne ostane tako jednostavno, ima još: ovoga ljeta, dakle netom prije
ulaska u veliku reformu, počela se javljati teza da je Loomen – ipak obvezan. Na
završnim predreformskim skupovima prezentirane su power-point prezentacije
u kojima je jedna sličica bila namijenjena i obveznosti Loomena; željelo se
naglasiti da svi moraju proći tu ,,novu školu'' učiteljskoga zvanja, međutim, kako
se nije smjelo, pa stoga ni moglo izgovoriti tu jednostavnu, nikad do sada
izgovorenu rečenicu (pazite, imate veliku čast, ovo je prvi put ikad): Loomen je
obvezan!, znači, kako se to nije smjelo, ni moglo izgovoriti, učiteljima je svaki put
predstavljena sličica koja od svih u toj prezentaciji ima najviše teksta, odnosno,
najviše je preblaga riječ… koja ima toliko teksta da jedva stane u zadani okvir,
tako da je tô napisano gotovo nečitljivo, bez ikakva poštivanja proreda i drugih
osnovnih pravila primjerenosti i elementarne pristojnosti prema čitatelju
kojemu je namijenjen; tekst natrpan do neizdržljivosti, a pitanje tako kratko i
jednostavno. Je li Loomen obvezan? Uostalom, što možete, bez obzira na to
poznajete li materiju ili ne, zamisliti kao odgovor? Koji su zamislivi odgovori kad
netko zapita je li nešto obavezno?

B) Zašto odgovor ima više od tri riječi?

Na tom dugo iščekivanom, ključnom, trideset i osmom po redu slajdu u

prezentaciji naslovljenoj ,,Sve što ste htjeli znati o Školi za život, a niste se (do
sad) usudili pitati'' (uistinu se tako zove službena prezentacija ministarstva
obrazovanja) nalazi se, kao i na svima prethodnima, jedno pitanje i jedan
odgovor.

Prije negoli predstavimo taj ključni, trideset i osmi, da onako usput spomenemo
koji drugi… recimo, drugi. Usporedbe radi.

Na drugom po redu slajdu je također pitanje i odgovor.

Pitanje glasi: Koja je uloga učenika u poučavanju?

(Jednostavno? Nije to neko veleumno pitanje – uloga učenika u poučavanju… pa

to znaju i vrapci na grani…)

Stoga je i odgovor jednako jednostavan:

• Aktivnost i istraživanje.

• Cilj: samostalnost, kreativnost i spremnost na cjeloživotno učenje.

Sve jasno. Nije li? (Da, ima ironije; da znate da je ima, u slučaju da vam nije baš
sve potpuno jasno.)

Ali maknimo se od drugoga slajda prema trideset i osmom; drugi je ovdje citiran
samo stoga da vidite da u toj prezentaciji ima kratkih pitanja, koja možda nisu
potpuno jednostavna, ali autori su ipak znali (ili ,,znali'') napisati izrazito
odgovor. Bez obzira na kompleksnost pitanja. Nekako su ju zaobišli. I ,,sve
skratili''.

Ali na trideset i osmom slajdu (pazite, trideset i osmom, kad je – vjerujem da

možete zamisliti – pozornost sudionika već prilično oslabjela) dolazi pitanje svih
pitanja. Ondje piše:

Je li Loomen ob(a)vezan?

A odgovor glasi (citira se bez intervencija u tekst, pravopisno i rječnički

autentično, prema prezentaciji Ministarstva znanosti i obrazovanja):

• Zakon o odgoju i obrazovanju u poglavlju XII. Stručno osposobljavanje,

usavršavanje, napredovanje i izdavanje licencija, u stavku (1) jasno navodi 
obavezu trajnog stručnog usavršavanja svih učitelja, nastavnika, stručnih
suradnika i ravnatelja kroz programe koje je odobrilo Ministarstvo. Te u stavku (7)
Način i postupak stručnog osposobljavanja i usavršavanja učitelja, nastavnika,
stručnih suradnika i ravnatelja propisuje ministar.

• Kako se u slučaju edukacije Škola za život radi o edukaciji koju organizira i

provodi Ministarstvo  znanosti i obrazovanja jasna je poveznica sa Zakonom o
odgoju i obrazovanju te obaveza svakog učitelja, nastavnika, stručnog suradnika i
ravnatelja za sudjelovanje u trajnom stručnom usavršavanju.

Eto, to je napisano. Kao odgovor na pitanje je li ta edukativna platforma obvezna

za učitelje i trebaju li joj pristupiti i ondje rješavati zadatke.

I dalje sve jasno?

Na pitanje koja je uloga učenika u poučavanju, odgovor od deset riječi, a na

pitanje je li Loomen obavezan, tek koja riječ više. Jednostavno i jasno, i jedno i
drugo. (da, ima ironije)

A sad vas molim, budite ljubazni, pa vi odgovorite na pitanje: Je li Loomen

obvezan? … … … … … … … Ako ne znate, vratite se na gornji tekst, pročitajte još
jednom. … … … Jeste odgovorili? Hvala. – I još samo nešto, ako je odgovor da,
citirajte dio teksta, precizan dio teksta u kojem to piše. … Eto, sad znate. Je ili
nije? Je. Nije. ??
A zašto Loomen ZAPRAVO nije bio obvezan, iako bi po svakoj logici morao
biti? Ili, da prvo ipak odgovorimo, zašto bi uopće morao biti obvezan… Ni na to
pitanje ne može se jednostavno odgovoriti, ali, onako, najjednostavnije moguće:
morao bi biti obavezan zato što od te velike i bučno najavljene reforme zapravo
ničega drugoga i nema… ničega, baš ničega, osim eto tê, prethodno već
spomenute – ,,edukacije učitelja i nastavnika'', i to tako velike i tako opsežne
edukacije da su iz nje isključeni svi fakulteti, sve visokoobrazovne ustanove, i sve
agencije koje skrbe o stručnoj pomoći i stručnom usavršavanju učitelja, odnosno
barem do pojave Škole za život, jesu skrbile. Iz te edukacije isključeni su svi i sva
(na samom kraju eksperimentalnoga dijela, dakle negdje u lipnju o. g. objavljeno
je da su savjetnici iz Agencije za odgoj i obrazovanje ponovo uključeni, i da su i
oni počeli raditi u virtualnim učionicama na Loomenu, pazite (!!), ne kao
stručnjaci i predavači, nego kao oni koji se ondje također obrazuju za veliku
reformu); isključeni su dakle svi i sva, osim mentorskih timova koje je iznjedrila
Škola za život. Uz te timove znalo se postavljati pitanje o ključu po kojem su
njihovi članovi birani i o stručnosti, ali to za sada preskačemo. Osim pitanja o
mentorskim timovima, postavljalo se još jedno iznimno zanimljivo pitanje: Znači
li to da za rad u školi diploma fakulteta više nije dostatna? Kad sadašnji
brucoš diplomira i dobije svoju diplomu, nakon toga najprije mora pristupiti
Loomenu kako bi prošao cjelokupnu edukaciju i dobio virtualne značke (koje se
nakon svake odrađene teme dobivaju i spremaju u virtualni album) da bi bio
kvalificiran za rad u školi? – Naravno da na to pitanje ni u primisli nije bilo
odgovora, a i kako bi ga i bilo, kad ga nije bilo ni na ono mnogo banalnije,
maloprije postavljeno.

Znači, s obzirom na to da reformska Škola za život ne nudi ni jednu jedinu

promjenu u sustavu osim ,,promjenâ'' koje su izravno vezane uz osobu učitelja
odnosno profesora, osim promjenâ koje podrazumijevaju da je taj učitelj,
profesor, nastavnik sudjelovao na edukacijskoj virtualnoj platformi i ondje
čitajući tekstove i odgovarajući na pitanja stekao znanja i vještine koje su
potrebne za rad u reformiranoj školi, a s obzirom na to da se ta znanja i vještine,
u takvu opsegu i valjda, s tim u vezi, i nekakve osobite, iznimne kvalitete, nigdje
drugdje ne mogu ni vidjeti, ni steći, tada bi bilo normalno zaključiti da je Loomen
– obvezan. Ali to nikada, baš nikada nije tim riječima – izgovoreno. Nego je
izgovoreno – vidjeli ste i sami kako.

A zašto nije izgovoreno?

Nekoliko je razloga. Jednostavni su.

1.) Broj sati koji je predviđen za edukacije na Loomenu uvelike premašuje

broj sati koji je predviđen za godišnje stručno usavršavanje.
Taj ,,premašaj'' ako je obvezan, trebao bi biti i dodatno plaćen. A nije.
2.) Pristup toj virtualnoj platformi podrazumijeva da imate osobno računalo,
da imate pristup internetu, da imate električnu energiju i prostor za
obavljanje toga posla. Uvjeti da se svi učitelji educiraju isključivo na
radnom mjestu ne postoje te su učitelji redovito radili sa svojih računala,
u svome prostoru, sa svojim internetom i električnom energijom. Pritom
nitko ne pita imaju li uopće svi učitelji u Hrvatskoj sve potrebno; jer se
podrazumijeva da imaju, jer je sramotno reći da netko nema, a još čudnije
i zazornije reći da netko – ne želi, da mu životni stil ide u nekom drugom
smjeru… uglavnom – sve se to – podrazumijeva. Ali nigdje nije propisano,
osigurano, omogućeno. I zato je toliko nemoguće izgovoriti rečenicu:
Loomen je obvezan. Zato umjesto tri riječi treba napisati – 100 riječi.
Možda nećete vjerovati, ali upravo je toliko riječi u odgovoru na
pitanje o obveznosti Loomena – ni manje ni više nego stotinu.
Najprije mi je brojku prikazalo računalo, a zatim sam izbrojila i – pješke.
Jer tko vjeruje računalu… osim škole. Za život.

Zaključno.

Koliko je ključnih pojmova spomenuto u ovom ograničenom prikazu reforme i

njezinih zahtjeva? Edukacija, lažne diplome, Loomen. To je sve. A koliko pojmova
je objašnjeno? Gotovo nijedan potpuno, a dva djelomično. Edukacija i Loomen. A
koliko je riječi potrošeno? Previše.

Vjerujem da je na upravo danom primjeru vidljivo koliko je jasan odgovor na

samo jedno jedino pitanje i to ono potpuno organizacijske, primijenjene naravi:
je li obvezna edukacija na toj jednoj, i jedinoj, platformi… Odgovorili su u sto
riječi. Da bi se objasnilo što su odgovorili bilo je potrebno još barem petsto, a
moguće i tisuću.

Znači, velika reforma frontalno je uvedena u sve škole; sve što od nje postoji
svedeno je na edukaciju učitelja i nastavnika; ta se edukacija svojim najvećim,
najopsežnijim i valjda najkvalitetnijim dijelom događa na virtualnoj platformi, ali
pitanje je li ta edukacija u tom obliku obvezna, nema odgovora, nego je na
odgovor trebalo potrošiti riječî i riječî, a nakon svega potrošenoga (u svakom
smislu; i riječi, i novca, i vremena, i zdravlja, i života) – i dalje nemate nikakav
suvisao odgovor.

Ne znam je li vam se pri čitanju i u jednom trenutku zavrtjelo u glavi, ali ako jest,
zamislite koliko je tih vrtoglavica kada se krene na neka ipak ponešto zahtjevnija
pitanja od toga je li nešto obvezno ili nije; kada se krene na sam sadržaj te
virtualne edukacije u koju ovdje nismo ni zagrebli; jer smo ostali na pitanju mora
li joj učitelj pristupiti ili ne… Možete li zamisliti, s obzirom na upravo opisano,
pod kakvim su pritiskom proveli učitelji prošlu školsku godinu? Zatim su cijelo
ljeto forsirani i upućivani na istu tu edukaciju, a istodobno je ministarstvo slalo u
javne rasprave ključne pravilnike, primjerice pravilnik o vrednovanju
(ocjenjivanju) učenika (potpunim naslovom: Pravilnik o načinima, postupcima i
elementima vrednovanja učenika u osnovnoj i srednjoj školi). Zamjenica ministrice
usred ljeta je na svom FB profilu otvorila najprije zatvorenu raspravu (eto,
oksimoronski – otvoriti zatvorenu raspravu; ali nije samo to oksimoronski,
sveukupna Škola za život premrežena je spajanjem nespojivoga), a zatim ju je,
zbog negodovanja pojedinaca što ju i drugi ne mogu vidjeti, stavila na opciju
javno tako da se može čitati, ali ne i komentirati, nakon nekog vremena postavila
ju je tako da se u javnom obliku može i čitati i komentirati, a zatim, kad nije znala
odgovoriti na neka pitanja koja je zapravo sama svojim pisanjem potaknula,
ponovo je zatvorila raspravu koja je bila u punom jeku te ju sa sobom odnijela u
dubinu svoga FB zida, daleko od očiju javnosti, ali i od svih onih koji nisu njezini
FB prijatelji, a ipak su se okuražili nešto napisati. To je princip djelovanja
zamjenice ministrice, izrazito odane informacijsko-komunikacijskim
tehnologijama, ali ponešto smanjena osjećaja za prostor, vrijeme i svrhu te
tehnologije i društvenih mreža, odnosno, skraćeno, gospođa gotovo redovito
miješa službu i družbu. Službene zakone odnosno pravilnike komentira na
privatnom zidu: tajno, javno, pa opet tajno. I ne vidi ništa neobično u tome.

Možete li zamisliti koliko je teško pripremiti se u takvim okolnostima; kada se

stvari rade i u posljednji tren, i krajnje neprofesionalno; kada se ne zna
odgovoriti na pitanje što se upisuje kao nastavna jedinica; ili se zna, ali ne pouči
se druge da i oni nedvosmisleno znaju, usprkos razmetanju neviđenim brojevima
sudionika u edukaciji… kada se ne zna treba li nešto raditi ili ne, a odgovor, ako
se pitanje i uspije postaviti i ako se ima komu postaviti, glasi ,,ne, ali!"; kada se
govori ovako, ovako, tako, a onda, u istom retku – možete kako hoćete … i da ne
nabrajamo dalje, nismo se dotaknuli ni tisućine svega onoga što je bilo na
dnevnom, a često i na noćnom redu.

S takvim košmarom ulazi se u ovu školsku godinu. Mnogi godišnjega nisu vidjeli,
a ako su ga i vidjeli, nisu ga osjetili – pripremali su se na Loomenu. Ušlo se u novu
godinu s kašnjenjima svih vrsta, iako je počela tjedan kasnije negoli je to bilo
uobičajeno prethodnih godina; kasnili su udžbenici (posebna tema), kasnili su
tableti (posebna tema), kasnila prijenosna računala (posebna tema), a kad smo
već kod tema, međupredmetne teme trebalo je uključiti u sve planove i
programe, i reformske, i nereformske, takvu je uputu zamjenica ministrice
odslala koji dan prije početka ne školske godine, nego nastavne. A ministrica pak
jednu od druge ne razlikuje još ni danas. Jer, tako svejedno, o jeziku u tom
ministarstvu ne haje se osobito (posebna tema).

Tako se pripremalo, tako se ušlo, a sada su učitelji tu gdje jesu. U jednoj jako jako
neobičnoj situaciji, moglo bi se reći izvanrednoj, narušenoj, rastrganoj; u nekim
trenutcima ushićenoj i ponosnoj (prosvjed na trgu, pjevanje u zbornicama,
objavljivanje fotografija na društvenim mrežama), a zatim mučnoj (hoće li taj
štrajk ikad završiti? da nam barem nametnu radnu obvezu… moji učenici
čekaju…). Do trenutka: Gotovo je! – I novog pitanja: A što je zapravo gotovo?