SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET

Studij Politologije

CIONIZAM
Seminarski rad

Mentor: Student:

Doc. dr. sc. Gordana Iličić Mateja Vidović

Mostar, ožujak 2019. godina

SADRŽAJ

UVOD.................................................................................................................... 3
1. ŠTO JE CIONIZAM? ..................................................................................... 4
1.1. Korijeni cionizma ..................................................................................... 4
1.2. Theodor Herzl ........................................................................................... 5
2. CIONIZAM I SVJETSKA POLITIKA .......................................................... 8
2.1. Uspostavljanje židovske države .................................................................. 9
2.2. Cionizam i terorizam ................................................................................. 12
3. ZAKLJUČAK ............................................................................................... 16
LITERATURA .................................................................................................... 17

2
UVOD
Cionizam je naziv za židovski svjetski pokret s ciljem stvaranja neovisne države
židovskoga naroda u Palestini. Danas je riječ o pojmu koji dijelom ima i negativne konotacije,
te se povezuje s fašizmom i nacizmom, a u ovom radu će se istražiti porijeklo cionizma, razvoj
ideje cionizma kroz povijest, uz analizu relevantnih povijesnih i društvenih događaja vezanih
uz cionistički pokret.

Najvažniji događaj za cionistički pokret svakako je proglašenje države Izrael, a od

uspostavljanja države, potezi Cionista se uglavnom odnose na čuvanje prava na njihovu državu,
ali njihovi potezi nisu samo regionalni i lokalni, jer je poznato kako je Izrael država koja je u
okruženju te oko koje postoje velike političke i društvene tenzije, te je za Izrael bitno da ima
jaku diplomaciju i utjecaj u svijetu, kako bi se osigurali moćni saveznici na globalnoj razini
koji će biti jamac očuvanja države.

Također, analizirati će se i društveno-političko uređenje, kao i ratovi u kojima je Izrael

sudjelovao od osnutka države, kao i zašto danas cionizam danas ima negativne konotacije u
velikom dijelu svijeta, ali i među određenim Židovima.

Analizirati će se i rad Svjetskog cionističkog kongresa, koji djeluje od 1897. kada je u

Baselu održan Prvi svjetski cionistički kongres na kojem su izaslanici koje je sazvao austrijski
novinar Theodor Herzl zahtijevali osnivanje židovske države u Palestini.

3
 1. ŠTO JE CIONIZAM?

Prije nego što se posvetimo pregledu ideje cionizma kroz povijest, potrebno je razjasniti
ključne pojmove. Prvi pojam koji je potrebno definirati jeste sam pojam cionizma. Kako se
navodi u Proleksis Enciklopediji, cionizam je židovski svjetski pokret s ciljem nacionalnoga
preporoda i stvaranja neovisne države židovskoga naroda u Palestini (nazvan po brdu Cionu
/Sionu/ kraj Jeruzalema). Utemeljio ga je Theodor Herzl. Prvi cionistički kongres održan je
1897. u Baselu; na njegov poticaj prvi židovski doseljenici stigli su u Palestinu 1908, a 1948.
Sveopće cionističko vijeće proglasilo je neovisnu državu Izrael; nakon toga cionističke
organizacije u svijetu orijentiraju se na pružanje pomoći Izraelu.1

Hrvatska Enciklopedija koju izdaje Leksikografski zavod Miroslava Krleže navodi kako je
cionizam nazvan po brdu Cionu (Sion) u Jeruzalemu (danas Har Cion), nekadašnjoj lokaciji
jebusejskoga grada koji je zaposjeo kralj David; te da u metonimijskom smislu Cion označava
cijelo kraljevstvo Izraelovo.2

1.1. Korijeni cionizma

U Hrvatskoj enciklopediji se navodi kako su korijeni cionizma u višestoljetnoj povezanosti

Židova i judaizma u dijaspori s povijesnom Palestinom i Jeruzalemom.

Jošu u XVI. i XVII. st. pojavili su se mnogobrojni tzv. Mesije, koji su nastojali nagovoriti
Židove da se vrate u Palestinu. Nasuprot tomu, pokret haskala (židovsko prosvjetiteljstvo) s
kraja XVIII. st. poticao je Židove da se integriraju u zapadnu kulturu i društvo. Istočnoeuropski
Židovi teško su se integrirali u rusko društvo carističkoga razdoblja; potaknuti pogromima,
promicali su ideju naseljavanja Palestine, bavljenja poljoprivredom i obrtima.3

Kako se navodi u Hrvatskoj encikoopediji, do preokreta je došlo zahvaljujući ponajprije

austrougarskom publicistu Theodoru Herzlu, koji je integraciju držao poželjnom, ali zbog
antisemitizma nemogućom.

1
Cionizam, Proleksis Enciklopedija, Dostupno na http://proleksis.lzmk.hr/15433/ (25.03.2019.) 1.)
2
Cionizam, Hrvatska Enciklopedija, Dostupno na: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=11906
(25.03.2019)
3
Cionizam, Hrvatska Enciklopedija, Dostupno na: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=11906
(25.03.2019)

4
 Upravo za Herzla se danas veže pojam cionizam, te je on definitivno jedan od najpoznatijih
cionista i lice koje odmah asocira na ovaj pokret. Naime, iako su se slične ideje u javnom
diskursu, posebice među Židovima vodile i ranije, tek na Herzlovu inicijativu cionizam ulazi u
politički diskurs Europe kao jasno definiran politički pokret.

Naime, sam termin se koristio i za oslobađajući pokret, koji u najširem smislu predstavlja
borbu Židova za samostalnost i suverenost židovske domovine, a ta borba trajala je puno prije
Herzla koji pokreće Prvi cionistički kongres.

Taj kongres se danas uzima kao datum početka cionizma. Također, mnogo se stvari
promijenilo od Prvog cionističkog kongresa održanog 1897. u Baselu, pa tako danas cionizam
nema jedinstvenu ideologiju, nego više njih sadržane u svojim pod-idelogijama poput:
Generalnog Cionizma, Religioznog Cionizma, Radničkog Cionizma, Revizionističkog
Cionizma, Zelenog Cionizma itd.

Ipak, može se reći kako je glavna ideja cionizma ostala ista, a to je zalaganje za Eretz Izrael
kao domovinu svih Židova vodeći se religioznim vjerovanjima koji geografski prostor na kojem
se treba nalaziti židovska država označavaju svetim, jer je to pradomovina Židova.

1.2. Theodor Herzl

Potrebno je pobliže se posvetiti liku i djelu Theodora Herzla, koji je službeni začetnik
cionizma.

Kako se navodi u Enciklopediji Britannici4, Theodor Herzl (rođen 2. svibnja 1860., u

Budimpešti, u današnjoj Mađarskoj, na teritoriju tadašnjeg austrijskog carstva - umro 3. srpnja
1904., u Edlachu, na teritoriju današnje Austrije).

Njegov pamflet Židovska država (1896) predložio je da je židovsko pitanje političko pitanje
koje treba riješiti svjetsko vijeće naroda. Organizirao je svjetski kongres cionista koji se susreo
u Baselu, u Švicarskoj, u kolovozu 1897. i postao prvi predsjednik Svjetske cionističke
organizacije koju je utemeljio kongres. Iako je Herzl umro više od 40 godina prije osnivanja

4
Enciklopedija Britannica, Theodor Herzl, Dostupno na: https://www.britannica.com/biography/Theodor-Herzl
(25.03.2019.)

5
Države Izrael, bio je neumoran organizator, propagandist i diplomat koji je imao mnogo veze s
cionizmom u politički pokret svjetskog značaja.5

U počecima, središte iz kojeg je djelovao cionizam bilo je u Beču, gdje je Herzl objavljivao
tjednik Die Welt. Prije 1914. samo je manji dio Židova pristao uz cionizam, no širila se
propaganda novinama i knjigama, koja je dala poticaj „židovskoj renesansi“ – moderni
hebrejski jezik razvio se uglavnom u to doba.

Inače, djelo “Židovska država”, po kojoj je sada Herzl najpoznatiji, izašla je u nakladi od
3000 primjeraka i označila začetak ideje modernog Izraela, države u kojoj će se riješiti problem
rasutosti Židova diljem svijeta. Herzlova želja bilo je osnivanje države u kojoj bi njemački bio
službeni jezik i koja bi mogla prihvatiti i tolerirati ljude drugih vjera. Suživot Arapa i Židova,
među kojima je oduvijek dolazilo do konflikata, Herzl je smatrao mogućim. Za židovsku
državu, koja je prema Herzlovim zamislima i nadama trebala biti uspostavljena mirnim putem,
ne bi li i drugim državama svijeta poslužila kao primjer tolerancije i nenasilja, Herzl je
predvidio tri moguća područja: Argentinu, Ugandu i Palestinu. Herzl se nadao da će njegova
ideja naići na velik interes, posebice u istočnoeuropskim zemljama, gdje je život Židova bio
osobito težak i nesiguran. U građanskim židovskim krugovima, ali i među ortodoksnim
Židovima, koji su smatrali da jedino Mesija može odvesti Židove u Jeruzalem, Herzl i njegov
utopijski koncept isprva nisu naišli na preveliko odobravanje, a to će se promijeniti tek nakon
bolnih iskustava dvaju svjetskih ratova i tragedije Holokausta.6

Bilo je i nesuglasica i unutar cionističkog pokreta.Pojavile su se dvije struje: tzv. praktični

cionisti, uglavnom iz Rusije, koji su tražili da se odmah počne s naseljavanjem, te tzv. politički
cionisti, koji su držali da naseljavanje treba pripremiti. Kada je Osmansko Carstvo odbilo
cionističke zahtjeve, oni se okreću Velikoj Britaniji.

Ona im je 1903. ponudila zemljište u Ugandi, što su odbili.

Zanimljivo je kako je tada Herzl lobirao za to da se prihvati plan useljenja Židova u Ugandu.
Na tadašnjem kongresu Theodore Herzl je predložio da se prihvati plan da se židovska država
napravi u Ugandi.

5
Enciklopedija Britannica, Theodor Herzl, Dostupno na: https://www.britannica.com/biography/Theodor-Herzl
(25.03.2019.)
6
PERIĆ BORIS, Židovi u l. svjetskom ratu, Dostupno na: https://hrvatski-vojnik.hr/zidovi-u-l-svjetskom-ratu/
(26.03.2019.)

6
 "Ponuda se sastoji u autonomnoj kolonizaciji Istočne Afrike tj. sa židovskom
administracijom i lokalnom vladom, na čelu sa visokim židovskim funkcionerima, koji će,
naravno, biti podređeni engleskoj vrhovnoj kontroli. Istina, Uganda nije Cion, i to ne može
nikada biti. To je samo zamjena koja poprima nacionalni i politički karakter. Mi još ne možemo
dati znak našem narodu da krene u Palestinu i to nećemo učiniti. Afrički prijedlog je samo
mjera, čiji je cilj da se ublaži tragična situacija i da se spase od uništenja razbacana stabla
židovskog naroda„ rekao je između ostalog Herzl.7

Ovaj prijedlog je međutim, prema brojnim izvorima, umalo doveo do raskola među
cionistima, a na Kongresu je odbijen.

No 1908. osnovan je u Jaffi Palestinski odbor za naseljavanje, 1909. osnovan je Tel Aviv.
Do 1914. u Palestinu se naselilo oko 90 000 Židova, navodi se u Hrvatskoj enciklopediji
Hrvatskog leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.8 Bilo je to razdoblje kada je cionizam bio
bez službene podrške država, te je opstajao i širio se zahvaljujući lobiranjima uglednih članova,
a to će se promijeniti 1917. kada je donesena Balfourova deklaracija kojom je britanska vlada
obećala potporu u stvaranju židovskoga nacionalnog doma u Palestini. Prema mnogim
izvorima, Balfour se zainteresirao za cionizam upravo u doba kada je Britanija nudila Židovima
da se nastane u Ugandi, što je prijedlog koji je na ranijem kongresu odbijen.

Deklaracija koju je kasnije potpisao i koja nosi njegovo ime, prvi je dokument kojom se
jedna velika sila obvezala pomoći cionističkom pokretu, a kako se navodi u Hrvatskoj
enciklopediji, ova Deklaracija je bila uključena u mandat nad Palestinom koji je Liga naroda
povjerila Velikoj Britaniji (1922).

7
The Congress addresses of Theodor Herzl", Archive.org Dostupno na:
https://archive.org/stream/congressaddresse00herziala/congressaddresse00herziala_djvu.txt (26.03.2019)
8
Cionizam, Hrvatska Enciklopedija, Dostupno na: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=11906
(25.03.2019)

7
 2. CIONIZAM I SVJETSKA POLITIKA

Migracije Židova na prostor današnjeg Izraela bilježe se još od kraja 19. stoljeća, a najviše
izbjeglica je ispočetka dolazilo iz Rusije, uslijed masivnih progona i bježeći od Pogroma. Oni
su uglavnom osnovali veliki broj poljoprivrednih naselja potpomognuti Židovima iz Zapadne
Europe, a ovo naseljavanje kasnije je nastavljeno uz potporu Svjetske cionističke organizacije.
Pod vodstvom Herzla, cionisti su pokušali voditi pregovore sa vladarom Palestine,
Osmanlijskim Carstvom, no ovi pregovori su propali i politička potpora je bila potrebna.
Cionistička organizacija je u međuvremenu pomagala izgradnju manjih židovskih naselja u
Palestini i radila na jačanje svijesti Židova o potrebi stvaranje zajedničke domovine.
Organizacija je i radila na širenju njenog utjecaja u cijelom svijetu.

Tek 1917. cionizam je kroz Balfourovu deklaraciju dobio potporu kao pokret, zahvaljujući
kojom se britanska vlada trebala angažirati na u stvaranju židovskoga nacionalnog doma u
Palestini.

Budući da je Liga naroda mandat nad Palestinom povjerila Velikoj Britaniji (1922), ovaj
dokument je bio od presudne važnosti za razvoj cionizma u globalno prepoznat pokret.

Uz Hertzla, Arthur James Balfour je još jedno važno ime koje se veže za razvoj cionizma.
Balfour je bio nekadašnji britanski premijer, a krajem 1916. godine je postao ministar vanjskih
poslova Velike Britanije. U Deklaraciji koja sada nosi njegovo ime Balfour je obećao Palestinu
Židovima. To obećanje dano 2. studenog 1917. godine, u ime britanske vlade je u vidu pisma
poslano čelniku židovske zajednice u Velikoj Britaniji Walteru Rothschildu.9

U pismu je napisano:

"Vlada Njegovog veličanstva s naklonošću gleda na osnivanje nacionalnog doma za

židovski narod u Palestini te će u najboljem duhu pokušati ostvariti zadani cilj, iz kojeg se jasno
može shvatili da se ne smije ništa učiniti što može ugroziti građanska i vjerska prava postojećih
nežidovskih zajednica u Palestini, ili prava i politički status koji uživaju Židovi u bilo kojoj
drugoj zemlji."

9
BAROUD RAMZI, Kako su cionisti prisvojili Palestinu i preimenovali je u Izrael, Al Jazeera Balkans, Dostupno
na: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kako-su-cionisti-prisvojili-palestinu-i-preimenovali-je-u-izrael
(25.03.2019.)

8
 On je pismo završio s porukom: "Bio bi vam zahvalan kada biste prenijeli ovu deklaraciju
Cionističkoj federaciji."

Zanimljivo je kako u vrijeme kada je donesena Balfourova Deklaracija, Velika Britanija

nije čak ni kontrolirala Palestinu, koja je još bila dio Otomanskog carstva. Međutim, u to
vrijeme britanski imperij pravio je geopolitičke planove, koji su se ticali ne samo Palestine,
nego i okolnog arapskog teritorija.

Zanimljivo je kako je godinu dana prije Balfourove deklaracije, predstavljen je još jedan
dokument, iako tajno. Njega su podržavali još jedan vodeći britanski diplomat, Mark Sykes, te,
u ime Francuske, Francois Georges-Picot. Prema tom dokumentu, dogovoreno je da nakon što
Otomanci budu u potpunosti poraženi, njihove teritorije, uključujući Palestinu, budu podijeljene
između potencijalnih pobjedničkih strana. Tako se Velika Britanija s jedne strane s Francuskom
dogovarala s francuskom oko podjele zona utjecaja na Bliskom Istoku, a s druge strane su
cionističkom pokretu obećavali potporu za stvaranje doma za Židove u današnjoj Palestini.
Naseljavanje Židova je bilo dijelom potpomognuto od strane Velike Britanije, a uslijed
naseljavanja Židova na području Palestine dolazi do međusobnih netrpeljivosti na području
današnjeg Izraela.

Kako se navodi u Hrvatskoj enciklopediji, domaći Arapi protivili su se naseljavanju Židova

i otkupu zemlje, pa je 1929. i 1936–39. došlo do žestokih nemira s mnogobrojnim žrtvama.
Britanci su neuspješno nastojali pomiriti arapske i cionističke zahtjeve: npr. ograničavali su
Židovima naseljavanje čak i u doba kada im je to zbog progona u Europi bila jedina nada za
spas.

Kako se navodi, židovske migracije u Palestinu i raširena kupovina zemlje od tadašnjih

feudalnih zemljoposjednika dovodi do manjka slobodnog prostora i čestih nemira, najčešće
pokrenutih od samih zemljoposjednika.

2.1. Uspostavljanje židovske države

U pobunama 1920, 1921 i 1929. godine došlo je i do velikih pogubljenja Židova. Iako su
njihove imigracije Britanci uveliko podržavali, ograničenja su se morala uvesti zbog reakcija
arapskog stanovništva, kako bi se održalo stanje mira.Dok je cionistički pokret kontinuirano
radio na naseljavanju Židova u Palestinu, odnosno u današnji Izrael, tek dolaskom nacista na
vlast u Njemačkoj 1933. pojačava se židovsko doseljavanje u Palestinu. Židovskih povratnika
iz dijaspore, koji su se posvetili otkupu zemlje od arapskih posjednika novcem prikupljanim u

9
židovskim zajednicama diljem svijeta, isušivanju močvara i navodnjavanju pustinje, ali
istodobno i osnivanju temeljnih kulturnih ustanova, 1920. je već bilo oko 160.000, 1933. oko
250.000, a taj broj se zbog priljeva bjegunaca pred nacizmom do 1939. udvostručio. Broj
islamskog stanovništva bio je tada sličan.10

Većina židovskog useljavanja u Palestinu bila je ilegalna, s obzirom da britanske vlasti čak
ni u okolnostima smrtne prijetnje za europske Židove nakon 1933., te osobito nakon 1939., nisu
povećale vrlo nisku kvotu za useljenje. U međuvremenu je židovska zajednica u svijetu
prikupljala novac, te je od dotadašnjih vlasnika otkupljeno 96.000 hektara zemlje.

Zbog naseljavanja Židova, Arapi izazivaju nerede u Jeruzalemu i Jaffi. Arapi se opiru
naseljavanju Židova, što s vremenom kulminira u pobuni 1936.

Dok je Velika Britanija kroz Balfourovu Deklaraciju dala zamah cionističkoj politici, ovaj
pokret će dodatno ojačati nakon Drugog svjetskog rata, kada potporu Izraelu daje i Amerika.
Tada je britanska potpora i izostala, jer je nakon 2. svjetskog rata i holokausta, ogromni val
Židova bez svoje države, najveći dio preživjelih iz holokausta krenuo migrirati prema Palestini
uglavnom u manjim brodovima. Britanci su ih skretali prema Cipru gdje su bili izgrađeni
izbjeglički kampovi ili ih vraćali u Njemačku u dio pod kontrolom saveznika. Ovo je rezultiralo
masivnom židovskom podrškom cionizmu i uskraćivanju ekonomske pomoći SAD-a Velikoj
Britaniji a zatim napadima cionista na Britance u Palestini. Kako je Britansko carstvo došlo
pred bankrot, ovo pitanje su morali proslijediti novoformiranim Ujedinjenim nacijama.

Najprije je plan Ujedinjenih naroda o podjeli Palestine u dvije države, jednu arapsku i jednu
židovsku, usvojen 29. studenoga 1947., a on je doveo do stvaranja Izraela, dok neovisna
palestinska država još nije zaživjela.

Kako se navodi u Hrvatskoj enciklopediji, nakon što je Velika Britanija mandat nad
Palestinom predala UN-u (2. IV. 1947) i vojno se povukla iz Palestine, jer nisu mogli umiriti
tenzije između Židova i Arapa, pitanje židovske države je postajao sve veći.

Prijedlog posebnog komiteta UN-a za Palestinu (UNSCOP) o njezinoj podjeli na židovsku

i palestinsku državu te Jeruzalem pod međunarodnim skrbništvom prihvatila je Opća skupština
UN-a (29. XI. 1947), ali nisu i arapske države.

10
Bet Izrael, Kratka povijest židovskog naroda, Dostupno na: http://www.bet-israel.com/povijest/kratka-povijest-
zidovskog-naroda/ (26.03.2019.)

10
 Deklaracija nezavisnosti države Izrael proglašena je 14. svibnja 1948. Proglasio ju je
David Ben-Gurion, izvršni čelnik Svjetske cionističke organizacije.

Deklaracija je svečano proglašena u jednom muzeju u Tel-Avivu, pri čemu je na zidu

dvorane visio veliki portret osnivača cionizma Theodora Herzla. Deklaraciju je potpisalo 37
cionista, među njima i kasnija premijerka Golda Meir, te židovski komunist Meir Vilner.

Zanimljivo je da su Sjedinjene Američke Države priznale Izrael samo 11 minuta nakon

stupanja na snagu Deklaracije nezavisnosti.

S priznanjima su uslijedili Iran (Muhamed Reza-šah Pahlavi), Gvatemala, Island,

Nikaragva, Rumunjska, Urugvaj, pa zatim SSSR, Poljska, Čehoslovačka i Jugoslavija. Kod
sastavljanja Deklaracije nezavisnosti cionisti su morali odlučiti koje će ime dobiti nova
država. Predložena su imena Cion, Judeja, Herzlija (po Herzlu), Ciona, Ivrija itd., no na kraju
je prihvaćen prijedlog Davida Ben-Guriona da se uzme ime Izrael, koje se spominje kao
Obećana zemlja u Starom Zavjetu.11

Već sljedećeg dana nakon proglašenja nezavisnosti okolne arapske države izvršile su
invaziju na teritorij Izraela.

Bio je to početak arapsko-izraelskog sukoba, geopolitičkog sukobljavanja oko

stvaranja i opstanka Izraela koje uključuje pet ratova (1948–82) i neprekidnu palestinsku
borbu za državnost.U prvom sukobu, Izrael se održao kao država, ali je došlo do velikih
etničkih pomjeranja stanovništva.

Naime, u prvom arapsko-izraelskom rat, koji je trajao 1948–49 od arapskog napada na

novoproglašenu državu Izrael, do primirja Izrael se održao na oko 78% teritorija bivše
Palestine (20 699 km²), a ostatak je zauzeo Egipat (pojas Gaze) te Transjordanija (istočni
Jeruzalem i Zapadna obala).

Preko 700 000 Palestinaca je izbjeglo, najviše u Gazu, na Zapadnu obalu i u Libanon,
a oko 580 000 Židova izbjeglo je iz arapskih država u Izrael poslije 1948.

Uslijed turbulentnih okolnosti, cionistički pokret kojem je cilj bio stvoriti Židovsku
državu, nije prestao postojati nakon što je taj cilj ostvaren. Naime, budući da je Izrael bio u
okruženju zemalja s većinom muslimanskog stanovništva, iako se uspio održati u ratu, nakon

11
Narod.hr, 14. svibnja 1948. – proglašena Deklaracija nezavisnosti države Izrael, Dostupno na
https://narod.hr/kultura/14-svibnja-1948-proglasena-deklaracija-nezavisnosti-drzave-izrael (25.03.2019.)

11
primirja 1949. Izrael je neprestano bio izložen gerilskim akcijama i terorističkim napadima
različitih palestinskih skupina, čija su uporišta bila u susjednim arapskim državama.Cionizam
koji je nastao kao državotvorni pokret, sada se našao u novom izazovu, bilo je potrebno
očuvati državu, te se cionizam kao pokret okrenuo u smjeru očuvanja novouspostavljene
države. Posljedice nastanka židovske države na području dotadašnje Palestine su bile
globalnih razmjera. Naime, polarizacija se nije samo zaustavila na području Bliskog Istoka,
već je prerasla u globalne okvire, s tim da se među Arapima stvorio animozitet prema
Sjedinjenim Američkim Državama koje su bile jedan od najvećih saveznika Izraela još prije
uspostavljanja države, a naravno i kasnije.

2.2. Cionizam i terorizam

Upravo događaji na Bliskom Istoku u velikoj mjeri su utjecali na globalne procese, pa

i razvoj terorizma usmjerenog protiv SAD-a, koji je u velikoj mjeri obilježio politiku 21.
stoljeća. Naime, Izrael koji je u geopolitičkim okvirima nakon holokausta imao status žrtve
ispočetka je imao simpatije velikih sila, no kako je vrijeme odmicalo, a nije riješeno
palestinsko pitanje, sve više su u prvi plan dolazile muke i patnje stanovnika Gaze, koji su se
borili za svoju arapsku državu.

Nerješavanje palestinskog pitanja imalo je u velikoj mjeri utjecaj na stvaranje

animoziteta između zapadne kulture i arapskog svijeta.

To najbolje ilustrira tekst fetve objavljene 23. veljače 1998. u arapskim novinama Al
Quds Al Arabi o pokretanju džihada protiv križara i Židova. Tekst je tim novinama, koje se
izdaju u Londonu, poslan faksom, a potpisnici su bili Osama bin Laden i još četiri osobe iz
islamskog svijeta.U tekstu je upotrijebljen znatan broj citata iz Kurana, a Amerikanci i Židovi
optuženi su za okupaciju arapskih zemalja.Sukladno tome, u tekstu se tvrdilo da je džihad
osobna obaveza svakog muslimana u takvim uvjetima napada na islamske zemlje.U tekstu fetve
navodilo se da je “ubijati Amerikance i njihove saveznike, civilne i vojne, individualna obaveza
svakog muslimana koji je za to sposoban, u svakoj državi u kojoj je to moguće, sve dok se
džamija Al Aksa (u Jeruzalemu) i Sveta džamija (u Meki) ne oslobode iz njihovog stiska“.12

12
Brotnjo.info / Fetva Osame bin Ladena o pokretanju džihada protiv križara i Židova, Dostupno na:
http://www.brotnjo.info/2019/02/23/fetva-osame-bin-ladena-o-pokretanju-dzihada-protiv-krizara-i-zidova/
(26.03.2019.)

12
 Iz ovoga je vidljivo kako je terorizam koji je usmjeren protiv SAD-a nastao upravo zbog
stvaranja židovske države na području Palestine, te zbog nerješavanja Palestinskog pitanja.

Također, zanimljivo je i kako se kroz povijest mijenjao religijski karakter cionizma.

„Cionizam je sprva bio sasvim sekularan pokret, a većina njegovih ranih lidera bili su
ljudi koji nisu važili za naročito religiozne niti su držali da vjera ima značajno mjesto u
cionističkom projektu. S druge strane, većina religiji odanih Židova, osobito židovski vjerski
prvaci, protivili su se ideji nasilnog povratka Židova u Palestinu, držeći da bi takav čin bio
suprotstavljen Božijoj volji. Za ortodoskne Židove, progonstvo židovskog naroda iz obećane
zemlje i njihova rasijanost diljem svijeta u konačnici su predstavljali Božiju volju, pa, sve do
dolaska Mesije odnosno izbavitelja djece Izraelove, Židovi nemaju prava organizirano i
masovno se vraćati na te prostore, naročite ne koristeći se pritom nasiljem. Međutim, potkraj
19. stoljeća, dio ortodoksnog svećenstva počinje pružati vjersku potporu cionizmu i zagovarati
masovni povratak Židova u Palestinu. Ova skupina, kasnije poznata kao vjerski cionisti, s
vremenom će stjecati sve veći utjecaj i moć unutar cionističkog režima. S gledišta vjerskog
cionizma, ideja stvaranja židovske države u Palestini, makar i posredstvom sekularista, ima
sveti karakter i stoga ju je nužno podržati. Prema njima, stvaranje židovske države na prostoru
Eretz Yisraela, te doseljavanje Židova u to područje, stvara pretpostavke za dolazak obećanog
Izbavitelja židovskog naroda. Prvih godina po osnivanju Izraela, vjerski cionisti uložili su
mnogo truda da bi izborili što veće povlastice kod sekularnog cionističkog rezima, posebno kad
je riječ o mogućnosti upliva u društvena pitanja. Tako su, naprimjer, propisi židovskog
vjerozakona prihvaćeni za kriterij vrednovanja privatnog života, subota je od strane države
proglašena neradnim danom, a ortodoksni judaizam prihvaćen je kao službena religija u
Izraelu.13

S protekom vremena, cionizam koji je u doba svog nastanka i u doba ideološke borbe
za državu, pomalo dobiva negativne konotacije. Naime, Židovi sada imaju svoju državu, ali
zbog nemogućnosti dogovora s Palestincima, te zbog brojnih vojnih sukoba, Izrael se danas
percipira u nekim krugovima kao šovinistička država.

Naime, mlada generacija političkih lidera vjerskog cionizma otvoreno zagovara stav
kako bi pristanak na bilo kakvu palestinsku državu značio izdaju Židova, a nemogućnost

13
Psjournal.com, Vjerski cionizam i njegova funkcija u vanjskoj politici Izraela, Dostupno na:
http://pisjournal.com/index.php/arhiva/item/7-vjerski-cionizam-i-njegova-funkcija-u-vanjskoj-politici-izraela
(26.09.2019.)

13
iznalaženja zajedničkog rješenja dovodi do tenzija koje se itekako reflektiraju na globalnoj
razini. Izrael nastoji održati svoja savezništva s zemljama Zapadnog svijeta, posebice sa
Sjedinjenim Američkim državama, dok se s druge strane današnji cionizam sve više smatra
šovinizmom jer iz židovske države isključuje Palestince, budući da se radi o državi na koju,
kako se smatra, Židovi imaju povijesno pravo. Također, cionizam danas podupire militarističku
orijentaciju Izraela, što je dobro sredstvo u očuvanju državotvornosti za zemlju koja se nalazi
okružena neprijateljski nastrojenim državama. Dok s strane cionista militarizacija ima smisla u
neprijateljskom okruženju, s druge strane legitimni su i zahtjevi Palestinaca za svojom državom.
Naime, i Izrael je nastao iz legitimne težnje naroda za samoodređenjem i stvaranjem svoje
države, no budući da židovska država Izrael nije uspjela ostvariti mirnu koegzistenciju s
arapskim stanovništvom, cionizam je pokret koji je kroz stvaranje židovske države doveo do
tenzije koje traju desetljećima, te je zasigurno jedan od pokreta koji su obilježili 20. i 21.
stoljeće. Naime, upravo zbog stvaranja Izraela, došlo je do razvoja islamskog terorizma, koji je
ponajprije usmjeren na Židove, ali i na zapadne zemlje koje podržavaju Izrael. S obzirom da je
Osama bin Laden sam naveo kako mu je motivacija za terorističke napade na Ameriku bila
američka podrška cionistima, jasno je kako je cionizam jedan od pokreta koji je promijenio
svijet. Naime, na globalnoj političkoj sceni došlo je do polarizacije između zapadne i istočne
kulture, a taj sukob je posebno produbljen terorističkim napadima 11. rujna 2001. godine kada
je izveden niz koordiniranih napada protiv Sjedinjenih Američkih Država, a što je dovelo do
brojnih vojnih intervencija SAD-a u arapskim zemljama. Mišljenja o cionizmu i danas su
podijeljena, i dok on za Židove ima posebnu važnost jer im je omogućio stvaranje nacionalne
države, u arapskom svijetu to je pokret koji ima negativne konotacije i koji se veže s
izgnanstvom velikog broja Arapa s područja Palestine, te uvođenjem svojevrsnog apartheida na
području Palestine.

Kritičara cionizma ima i među Židovima, pa je tako Moshé Machover, profesor

matematike, dugogodišnji politički aktivist te marksista i osnivač izraelske socijalističke
organizacije Matzpen, poručio kako je cionizam zapravo pokret kolonizacije.

„Cionizam je ono što je bio oduvijek, prije više od 100 godina: u esenciji, riječ je o
židovskom političkom projektu kolonizacije Palestine i pretvaranju iste u naciju-državu s
nadmoćnom židovskom većinom. Izrael je i proizvod ovog projekta i instrument za njegov
daljnji nastavak, jer projekt još uvijek nije završen: kolonizacija Palestine u punom je zamahu.
A Izrael se suočava s onime što cionisti nazivaju „demografskom opasnošću“: postoji

14
„previše“ palestinskih Arapa u Palestini i nedovoljno Židova da osiguraju nadmoćnu većinu“,
izjavio je Machover. 14

14
Slobodni Filozofski, Cionizam i Izrael danas, Dostupno na http://slobodnifilozofski.com/2016/04/cionizam-
izrael-danas.html (26.03.2019.)

15
 3. ZAKLJUČAK

Cionizam koji je u doba svog nastanka bio organiziran kao pokret kojem je cilj bio
uspostaviti židovsku državu, danas ima drugu zadaću budući da je cilj uspostavljanja države
ispunjen. Danas je zadaća cionizma održavanje države, koja je okružena zemljama s većinom
arapskim stanovništvom, koje imaju neprijateljski odnos prema Izraelu. Iako je osnivač
cionizma Theodore Hertzl vjerovao kako će biti moguće stvoriti židovsku državu u Palestini,
te kako će Židovi i Palestinci moći živjeti u miru, nije došlo do suživota, već je naseljavanje
Židova u Izrael i osnivanje države, dovelo do velikih tenzija između Židova i Arapa, a
posljedično i do tenzija između arapskog svijeta u cjelini u odnosu na državu Izrael i njene
saveznike. Upravo zbog svoje potpore Izraelu, Sjedinjene Američke Države postale su
omražene u arapskom svijetu, a budući da SAD na globalnoj razini ima percepciju zemlje lidera
zapadnog svijeta i kulture, došlo je i do polarizacije svijeta na zemlje zapadnog kulturnog kruga
i arapske zemlje. Upravo terorizam koji je jedan od najvećih problema današnjice nastao je kao
odgovor terorističkih skupina na osnivanje države Izrael, a terorizam je znatno doprinio
produbljavanju jaza između Zapada i Istoka.

16
LITERATURA

BAROUD RAMZI, Kako su cionisti prisvojili Palestinu i preimenovali je u Izrael, Al

Jazeera Balkans, Dostupno na: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kako-su-cionisti-
prisvojili-palestinu-i-preimenovali-je-u-izrael
Bet Izrael, Kratka povijest židovskog naroda, Dostupno na: http://www.bet-
israel.com/povijest/kratka-povijest-zidovskog-naroda/
Brotnjo.info / Fetva Osame bin Ladena o pokretanju džihada protiv križara i Židova,
Dostupno na: http://www.brotnjo.info/2019/02/23/fetva-osame-bin-ladena-o-
pokretanju-dzihada-protiv-krizara-i-zidova/
Cionizam, Hrvatska Enciklopedija, Dostupno na:
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=11906
Cionizam, Proleksis Enciklopedija, Dostupno na http://proleksis.lzmk.hr/15433/
Enciklopedija Britannica, Theodor Herzl, Dostupno na:
https://www.britannica.com/biography/Theodor-Herzl
Narod.hr, 14. svibnja 1948. – proglašena Deklaracija nezavisnosti države Izrael,
Dostupno na https://narod.hr/kultura/14-svibnja-1948-proglasena-deklaracija-
nezavisnosti-drzave-izrael
PERIĆ BORIS, Židovi u l. svjetskom ratu, Dostupno na: https://hrvatski-
vojnik.hr/zidovi-u-l-svjetskom-ratu/
Psjournal.com, Vjerski cionizam i njegova funkcija u vanjskoj politici Izraela,
Dostupno na: http://pisjournal.com/index.php/arhiva/item/7-vjerski-cionizam-i-
njegova-funkcija-u-vanjskoj-politici-izraela
Slobodni Filozofski, Cionizam i Izrael danas, Dostupno na
http://slobodnifilozofski.com/2016/04/cionizam-izrael-danas.html
The Congress addresses of Theodor Herzl", Archive.org Dostupno na:
https://archive.org/stream/congressaddresse00herziala/congressaddresse00herziala_djv
u.txt

17