1.

U V O D U M E T R O L O G I J U

Čovjek se u svakodnevnom životu susreće sa mjerenjima, bilo da se radi o mjerenju dužine,

vremena, težine, itd. Pomoću mjerenja lakše se upoznaje okolina oko sebe, odnosno mjerenja
daju kvantitativne karakteristike životne sredine upućujući nas na prirodne zakonitosti.
Mjerenja imaju značajnu ulogu u razvoju društva uopće, a posebno u razvoju nauke i tehnike.
U elektrotehnici električna mjerenja zauzimaju veoma važno mjesto i pomažu da se pravilno
shvate zakonitosti elektriciteta i njegove primjene.
Osnov razvoja prirodnih nauka su iskustva stečena promatranjem. Upravo su promatranja
pokazala da se određene fizičke pojave uvijek pojavljuju na isti način ako su izazvane istim
pobudama i pod istim uvjetima. Međutim, čovjek sve pojave promatra subjektivno, jer ih
ustvari različito doživljava. Prirodne nauke ne mogu se temeljiti na subjektivnom ljudskom
osjećanju, već na objektivnom iskustvu. Ovo objektivno iskustvo stiče se samo mjerenjima
koje je u osnovi kvantificiranje određene fizičke pojave koja se promatra.
Međusobni odnos nauke i tehnologije, sa jedne strane, i metrologije sa druge strane, je veoma
složen ukoliko se želi precizno definirati, ali i jednostavan, ako se prihvati činjenica da su oni
praktično neodvojivi. Napredak nauke i tehnologije je usko vezan sa napretkom metrologije i
obrnuto. Uloga nauke je da otkriva prirodne zakonitosti i načine njihovog djelovanja, a
tehnologije da primjeni otkrića nauke radi zadovoljenja ljudskih potreba. Metrologija kao
nauka i mjerna tehnika kao grana tehnike služi ne samo nauci, već i svim granama tehnike.
Smatra se da je početak mjerenja u razvoju ljudske civilizacije nastao kada je nastao i početak
razmjene dobara. Mjerenja su se u tom dobu svodila uglavnom na određivanje količine
razmjenjenih dobara. Analizirajući početke mjerenja može se zaključiti da su ona na
određenom stepenu tehnološkog razvoja čovječanstva nastala iz jedne faze jednostavnijeg,
primitivnijeg subjektivnog načina opažanja čovjeka i potrebe da se prirodne pojave
kvantitativno opišu. Tako Platon u 10. knjizi svog djela o državi navodi i slijedeće misli
filozofa Sokrata: „Neki nam se predmeti čine većim kada ih promatramo izbliza nego kada ih
gledamo izdaleka. Izloženi smo mnogim zabludama naših čula, čemu najuspješnije
doskačemo mjerenjem, brojanjem i vaganjem. Na taj način pobjeđujemo vladavinu čula nad
nama. Ne ravnamo se više prema utisku o veličini već ih računamo mjerimo i vagamo.“
Matematika, fizika, mehanika spadaju u red egzaktnih nauka zahvaljujući tome što se
mjerenjem dobija mogućnost ustanovljavanja tačnih kvantitativnih odnosa izražavajući, na taj
način, objektivne zakonitosti prirode. U anglosaksonskoj literaturi preovladava mišljenje da je
do kvalitativne promjene na relaciji promatranje – mjerenje došlo u 17. vijeku kada je
francuski filozof Francis Bacon rekao da se “bez mogućnosti ostvarenja kvantitativnih
mjerenja nauka neće razvijati”.
Engleski naučnik ser William Thomson (Lord Kelvin) značaj mjerenja izrazio je na jedinstven
način:
“ … ja često kažem da kada možete izmjeriti ono o čemu govorite i izraziti to brojevima,
tada vi znate nešto o tome; ali kada to ne možete izraziti brojevima vaše znanje je oskudno i
nezadovoljavajuće…”
Lord Kelvin
Može se reći da je nagli razvoj metrologije povezan sa razvojem industrije kada se pojavila i
potreba za razmjenom dobara, sirovina i gotovih proizvoda. Nekada je vladala zbrka sa
mjernim jedinicama, jer je svaka pojedina zemlja imala svoje mjerne jedinice.

1
To šarenilo mjernih jedinica svoju radikalnu promjenu doživjelo je nakon francuske
buržoaske revolucije kada je revolucionarna vlast dala zadatak francuskoj akademiji nauka da
napravi sistem mjernih jedinica za sva vremena i za sve ljude ("a tous les temps, a tous les
peuples"). Rezultat rada akademije nauka je stvaranje metričkog sistema jedinica i kasnije
formiranje Međunarodnog ureda za utege i mjere (Bureau international des poids et
mesures – BIPM) 1875. godine u Parizu.
Radi ilustracije može se navesti nekoliko podataka koji ukazuju na značaj i intenzitet
mjerenja:
 čovjek u svakodnevnom životu učini prosječno 50 mjerenja u jednom danu,
 polovina vremena utrošenog na projekt „SpaceShutl“ je utrošen na mjerenja,
 danas se kao indeks tehnološkog standarda jedne zemlje uzima broj mjerenja po danu,
 novac koji se u razvijenim državama troši na metrologiju iznosi 4 - 6 % GDP-a.
Klasična mjerna tehnika zasnivala se u prvom redu na mjerenju i obradi analognih veličina.
Električne veličine su se mjerile vrlo često posredno preko neelektričnih veličina (sile,
ugaonog pomjeraja, mase), da bi se danas došlo u obrnutu situaciju da se neelektrične veličine
najčešće mjere pomoću električnih instrumenata. Razvoj tehnologije integrisanih elektronskih
krugova doveo je do dugogodišnje dominacije analognih elektronskih instrumenata. Analogni
nelinearni krugovi su složeni i relativno skupi, pa su sve do pojave mikroprocesora mjerni
postupci koji su obuhvatali složeniju matematičku obradu korišteni u srazmjerno malom broju
slučajeva.
Mikroelektronika kao i razvoj digitalne tehnike doveli su do korištenja računarske tehnika
koja je postala sastavni dio mjernog sistema. Pored dobrih mjernih svojstava, posebno
značajna karakteristika digitalnih mjernih uređaja je i mogućnost memorisanja rezultata
mjerenja, kao i programiranje. Automatizirani mjerni sistemi postali su praktično složeni
mjerno informacioni sistemi. Usavršavanje proizvodnih tehnologija postavilo je stroge
zahtjeve u pogledu tačnosti i funkcionalnosti mjernih uređaja. Ovladavanje mjernom
tehnikom zahtjeva, ne samo poznavanje fizikalnih zakonitosti koje određuju principe
mjerenja, već podrazumjeva i poznavanje niza specifičnih oblasti kao što su teorija
informacija, telekomunikacijske i računarske tehnike i dr.
Tehnološki progres na polju mjerenja u nekoliko zadnjih desetljeća bio je izuzetno buran.
Tome su, između ostalog, doprinjeli zahtjevi savremene nauke i tehnike, uvođenje kontrole
kvalitete u proizvodnji temeljene na mjerenjima kao glavni doprinos povećanju kvaliteta
proizvoda, te primjena računara u procesu mjerenja.
Bez ikakve sumnje, slijedeće dekade donijeće još veću ekspanziju, praćenu novim
generacijama složenih programabilnih mjernih instrumenata, uz još veću složenost mjernih
metoda. Pri tome, doći će do daljnjeg povezivanja i međusobnog preplitanja metrologije,
standardizacije i kvalitete. Multidisciplinarnost mjerne tehnike podrazumjeva i dobro obučene
inženjere metrologe jer bavljenje naukom o mjerenju predstavlja sve složeniji zadatak, ali i
veći izazov. Stoga je opravdano očekivati povećane zahtjeve za dobro obučenim inženjerima
metrolozima, za rad na projektovanju, razvoju i izradi mjernih sredstava, izradi i realizaciji
mjernih metoda, kontrole kvalitete i primjene mjerne tehnike u svim vidovima modernog
društva.
1.1. Osnovni zadaci mjerenja i podjela metrologije
Definicija mjerenja se može dati kao:

2
 Mjerenje je skup eksperimentalnih postupaka koji imaju za cilj određivanje prave
vrijednosti jedne fizikalne veličine sa određenom tačnošću u određenim uvjetima.
Nešto starija definicija mjerenja govorila je da je mjerenje proces poređenja vrijednosti
nepoznate fizikalne veličine sa veličinom koja je uzeta kao jedinica mjere. Nauka o jedinstvu
mjera i tačnosti mjerenja zove se metrologija (metron – mjera, logos – nauka). Nauka o
mjerenjima je logična posljedica razvoja prirodnih nauka i tehničkih disciplina.
Danas se, pod nazivom metrologija podrazumijeva nauka koja se bavi metodama mjerenja
fizikalnih veličina, razvojem i izradom mjernih sredstava, obradom i analizom mjernih
rezultata, realizacijom i održavanjem etalona fizičkih veličina, itd.
Osnovni zadaci metrologije su:
 definiranje međunarodno prihvaćenih mjernih jedinica,
 realizacija mjernih jedinica naučnim metodama,
 uspostavljanje lanca sljedivosti uz dokumentovanu tačnost mjerenja,
 razvoj mjernih sredstava i mjernih metoda u skladu sa potrebama razvijenog društva.
Metrologija se dijeli na slijedeće oblasti:
 teorijska (naučna, fundamentalna) metrologija
 primjenjena (industrijska) metrologija
 zakonska (legalna) metrologija
Teoretska (naučna ili fundamentalna) metrologija bavi se razvojem naučnih osnova u
oblasti mjerenja. Ovaj dio metrologije bavi se i definiranjem mjernih jedinica fizikalnih
veličina, razvojem novih mjernih metoda fizikalnih veličina, kao i razvojem naučnih podloga
za realizaciju novih etalona zasnovanih na novim dostignućima nauke. Ona uključuje i
mjerenja najveće tačnosti i preciznosti koja se najčešće obavljaju u vrhunskim metrološkim
laboratorijama pa se smatra najvišim nivoom metrologije. Ova grana metrologije se, prema
BIPM-u, dijeli na devet oblasti i to: masa, elektricitet, dužina, vrijeme i frekvencija,
termometrija, jonizirano zračenje i radioaktivnost, fotometrija, akustika i količina tvari.
Primjenjena (industrijska) metrologija omogućava da se industrijski, poljoprivredni,
farmaceutski i drugi proizvodi izrađuju u skladu sa međunarodnim standardima. Ona se bavi
razvojem mjernih uređaja i mjernih metoda za mjerenja u širem smislu. Isto tako obuhvata i
upravljanje mjernim procesima i mjerilima u industriji kako bi se osiguralo da oni budu u
skladu sa zahtjevima za njihovu predviđenu upotrebu. Razvoj tehnologije neraskidivo je
povezan sa mjerenjem. Ova grana metrologije neraskidivo je povezana sa standardizacijom
koja u stvari počinje i završava sa metrologijom. Prožimanje ove dvije oblasti nadovezuje se
na još jednu oblast koja je logična posljedica njihove razvijenosti, a to je kvalitet i kotrola
proizvoda. Važnost ove grane metrologije posljedica je globalizacije trgovine i potrebe za
uklanjanjem tehničkih prepreka trgovini.
Zakonska (legalna) metrologija je oblast metrologije koju svaka država zbog opšteg
društvenog značaja regulira svojim zakonima i propisima, u skladu sa međunarodnim
propisima i preporukama. Ova grana metrologije bavi se pitanjima koja se odnose na
utvrđivanje tehničkih zahtjeva i administrativnih postupaka koji imaju za cilj da osiguraju
odgovarajuću tačnost mjerenja.
Svaka zemlja, pa i naša, ustanovljava posebne službe koje rade na predlaganju i sprovođenju
zakonskih odredbi kako bi se osiguralo mjerno jedinstvo u zemlji. Ova grana metrologije

3
osigurava povećanje kvalitete roba i usluga te zaštitu potrošača, a osnovni zadatak joj je da
osigura građanima ispravne mjerne rezultate u službenim i trgovačkim uvjetima, zaštiti na
radu i sigurnosti.
U okviru jedne države zakonom se uređuje sistem mjernih jedinica i mjerila, ostvarivanje,
čuvanje i pregled etalona, ispitivanje tipa mjerila, pregled mjerila i nadzor nad provođenjem
odredaba zakona kako bi se osigurala njegova jedinstvena primjena u državi.
Danas se moderna metrologija definira kao nauka o mjerenjima, metodama mjerenja i
sredstvima za osiguranje jedinstva mjerenja i određene potrebne tačnosti. Jedinstvo mjerenja
je neophodno da bi se omogućilo upoređivanje rezultata mjerenja provedenih na različitim
mjestima u različito vrijeme, uz korištenje različitih mjernih metoda i sredstava mjerenja.
Tačnost mjerenja karakterizira bliskost rezultata mjerenja i stvarne vrijednosti mjerene
veličine.
1.2. Fizikalne veličine i njihovo mjerenje
Svako mjerenje u osnovi predstavlja kvantificiranje određene promatrane pojave, to jest
određivanje njene brojne vrijednosti. Da bi se odredila brojna vrijednost potrebno je prvo u
datoj pojavi uočiti neko karakteristično svojstvo koje se načelno može kvantificirati. To
svojstvo se naziva fizikalna veličina. Pod fizikalnom veličinom podrazumjeva se mjerno
svojstvo fizikalnih objekata procesa i stanja.
Fizikalna veličina je osobina objekata, pojava ili stanja koje može
da se razlikuje kvalitativno i da se odredi kvantitativno
Fizikalna veličina može da se odnosi na veličinu u općem smislu riječi (dužina, masa,
vrijeme, električna struja, itd.) ili na određenu veličinu (dužina nekog kabela, električna struja
nekog aparata, itd.).
Osnovna fizikalna veličina je veličina koja je dogovorom usvojena kao neovisna od bilo
koje druge veličine (npr. dužina, vrijeme masa, električna struja, itd.).
Izvedena fizikalna veličina je veličina definirana kao funkcija osnovnih fizikalnih veličina
(npr. površina i zapremina su u funkcionalnoj ovisnosti od osnovne veličine dužine).
Ovdje treba napomenuti da su sve veličine unutar jednog sistema veličina, bilo da su osnovne
ili izvedene, potpuno ravnopravne tako da objektivno, osnovne veličine nisu ništa vrijednije
od izvedenih veličina.
Teoretski gledano atribut „osnovna“ može se dodijeliti bilo kojoj veličini, ali se on praktično
dodjeljuje veličinama čije mjerne jedinice mogu biti materijalizovane sa najvećom tačnošću.
Ukoliko je m ukupan broj veličina u nekom sistemu a n broj međusobno neovisnih relacija u
tom sistemu onda je potreban broj osnovnih veličina jednak:
(1.1)
Na primjer, u geometriji postoje tri veličine (dužina, površina i zapremina) i dvije relacije
koje povezuju te veličine pa je potrebna jedna osnovna veličina. Dogovorno je izabrana
dužina kao osnovna veličina. U kinematici se dodaje još jedna osnovna veličina a to je
vrijeme što omogućuje formiranje i dvije izvedene veličine (brzina i ubrzanje). U dinamici se
uvodi i treća osnovna veličina – masa, a u elektrotehnici i četvrta – električna struja.
Svaka veličina ima dvije karakteristike i to kvalitativnu (dužina, masa, itd.) i kvantitativnu (2
m, 5 kg, itd.). Kada se kao rezultat mjerenja dužine dobije vrijednost 8 m, skraćenica m u
rezultatu označava metar koji predstavlja mjernu jedinicu dužine.

4
 Mjerna jedinica je određena veličina usvojena dogovorom koja se koristi za
kvantitativno izražavanje veličina iste dimenzije.
Oznaka mjerne jedinice je dogovoreni simbol kojim se označava mjerna jedinica.
Vrijednost mjerene veličine M je veličina izražena brojnom vrijednošću i odgovarajućom
mjernom jedinicom.

(1.2)

Kako bi se rezultati mjerenja iste fizikalne veličine mogli upoređivati, prikladno je da se

uvijek koristi ista mjerna jedinica. Jedinicama se daju posebna imena i označavaju se
posebnim oznakama (simbolima). Simboli za mjerne jedinice pišu se velikim i malim
uspravnim slovima.
1.3. Nacionalne i međunarodne metrološke institucije
1.3.1. Međunarodne metrološke institucije
Osnovu međunarodnih institucija nadležnih u oblasti
metrologije i danas sačinjavaju strukture i organi Metarske
konvencije koja je održana u Parizu 20. 05. 1875. godine
gdje je 17 država (12 europskih i 5 vaneuropskih)
potpisalo ugovor nazvan „Konvencija o metru”. Do tada
se taj, kako se i danas zove, metarski sistem primjenjivao
samo u Francuskoj. Broj država sa današnjeg aspekta se
čini mali, ali treba znati da se npr. u to vrijeme jedna
zemlja potpisnica konvencije, Austrougarska sastojala od
današnje Austrije, Mađarske, Češke, Slovačke, Slovenije,
Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U čast održavanja prve
konferencije 20. 05. se u svijetu obilježava kao svjetski
dan metrologije (eng. World metrology day). Za ovu
konvenciju napravljen je novi etalon metra od 90 %
platine i 10 % iridijuma koji je nazvan „internacionalni
etalon dužine”, kao i etalon mase od istog materijala. Slika 1.1
Potpisnice su odlučile da osnuju i finansiraju stalni naučni institut: Međunarodni biro za
tegove i mjere (eng. The International Bureau of Weights and Measures, fra. Bureau
international des poids et mesures – BIPM) u kojem će čuvati međunarodne etalone.
BIPM obavlja metrološke naučno istraživačke
radove. Smješten je u Sevres-u kod Pariza.
BIPM zauzima površinu od 4,35 hektara i uživa
privilegije i imunitet u Francuskoj (laboratorije sa
međunarodnim etalonima, uredi, konferencijske
sale, observatorij, itd.)
BIPM danas ima godišnji budžet oko 10 miliona
eura, a zadatak mu je da:
- realizira i čuva međunarodne etalone, Slika 1.2. Sjedište BIPM-a u Parizu
- realizira poređenja nacionalnih etalona sa međunarodnim etalonima,
- obavlja istraživanja i utvrđuje rezultate koji se odnose na osnovne fizičke konstante

5
Predstavnici vlada država članica BIPM-a sastaju se svake četvrte godine na Generalnoj
konferenciji za tegove i mjere (eng. The General Conference on Weights and Measures,
fra. Conférence Générale des Poids et Mesures- CGPM) koja raspravlja i razmatra
aktivnosti koje obavljaju nacionalni metrološki instituti i BIPM.
Na CGPM-u se donose preporuke o novim fundamentalnim metrološkim odrednicama kao i o
svim drugim važnim temama od interesa za BIPM. Konvencija o metru prihvatilo je 60
država članica do 2019. godine i 42 države koje su pridružene članice CGPM sa pravom da
pošalju promatrača na CGPM. Bosna i Hercegovina je od 24. 05. 2011. godine pridružena
članica CGPM. Nakog pristupanja Institut za mjeriteljstvo BiH potpisao je sporazum o
međusobnom priznavanju sa BIPM-om i CIPM-om (eng. International Committee for
Weights and Maesures, fra. Comité international des poids et mesures). Potpisivanjem ovih
sporazuma Bosna i Hercegovina je postala dio međunarodne zajednice od 90 zemalja koja
jedna drugoj uzajamno priznaju etalone koje održavaju državni instituti za metrologiju,
odnosno priznaju certifikate koje ti instituti izdaju.
CGPM ima zadatak da:
 utvrđuje osnovne smjernice za rad međunarodnog komiteta za tegove i mjere,
 priprema i donosi odluke neophodne za usavršavanje međunarodnog sistema jedinica i
etalona mjera.
CGPM bira 18 predstavnika za CIPM koji se sastaje svake godine. BIPM djeluje pod
nadzorom CIPM-a, koji taj posao obavlja u ime CGPM-a. CIPM sarađuje sa drugim
međunarodnim metrološkim organizacijama i ima 10 konsultativnih komiteta. Predsjednik
svakog konsultativnog komiteta je obično član CIPM. Drugi članovi konsultativnih komiteta
su predstavnici nacionalnih metroloških instituta (NMI) i drugi stručnjaci iz oblasti
metrologije.
CIPM je ovlašten da obavlja sve izvršne poslove između dvije generalne konferencije.
Sastaje se najmanje jednom godišnje sa zadatkom da:
 upravlja i nadgleda radom Međunarodnog biroa za tegove i mjere (BIPM),
 uspostavlja saradnju između nacionalnih metroloških institucija,
 priprema prijedloge preporuka koje će usvajati generalna konferencija.
CIPM predlaže dokumente za usvajanje CGPM-u, koji iste usvaja i svoje dokumente naziva
rezolucijama. Države članice smatraju te rezolucije i preporuke obaveznim.
Konsultativni komiteti (Consultative Committee – CC) su sastavljeni od predstavnika većih
nacionalnih institucija i zadatak im je da rješavaju specijalističke probleme u okviru pojedinih
oblasti. Ukupno ima 10 konsultativnih komiteta i to:
1. Konsultativni komitet za elektricitet i magnetizam (CC for Electricity and Magnetism –
CCEM) koji je uspostavljen 1927. godine (do 1997. godine radio pod imenom
Konsultativni komitet za elektricitet (CCE)).
2. Konsultativni komitet za fotometriju i radiometriju (CC for Photometry and Radiometry –
CCPR), koji je uspostavljen 1933. godine (do 1971. godine radio pod imenom
Konsultativni komitet za fotometriju (CCP)).
3. Konsultativni komitet za termometriju (CC for Thermometry – CCT), koji je uspostavljen
1937. godine.
4. Konsultativni komitet za dužinu (CC for Length – CCL), koji je uspostavljen 1952. godine
(do 1997. godine radio pod imenom Konsultativni komitet za definiciju metra (CCDM)).

6
5. Konsultativni komitet za vrijeme i frekvenciju (CC for Time and Frequency – CCTF), koji
je uspostavljen 1956. godine (do 1997. godine radio pod imenom Konsultativni komitet za
definiciju sekunde – CCDS).
6. Konsultativni komitet za jonizirajuće zračenje (CC for Ionizing Radiation – CCRI), koji je
uspostavljen 1958. godine (do 1997. godine radio pod imenom Konsultativni komitet za
standarde jonizirajućeg zračenja (CCEMRI)).
7. Konsultativni komitet za jedinice (CC for Units – CCU), koji je uspostavljen 1954. godine
(do 1964. godine radio pod imenom Komisija za sistem jedinica - CSI).
8. Konsultativni komitet za masu i srodne veličine (CC for Mass and Related Quantities –
CCM), koji je uspostavljen 1980. godine
9. Konsultativni komitet za količinu materije (CC for Amount of Substance), koji je
uspostavljen 1993. godine
10. Konsultativni komitet za akustiku, ultrazvuk i vibracije (CC for Acoustics, Ultrasound and
Vibration – CCAUV), koji je uspostavljen 1999. godine
Tabela 1.1. Organizacija Konvencije o metru
KONVENCIJA O METRU
Međunarodna konvencija uspostavljena je 20. 05. 1875. godine, sa ukupno
56 država članica i 37 pridruženih država u 2012. godini

CGPM – GENERALNA KONFERENCIJA ZA TEGOVE I MJERE

Komitet sa predstavnicima zemalja članica Konvencije o metru. Prva
konferencija je održana 1889. godine. Sjednice se održavaju svake četvrte
godine. CGPM odobrava i vrši unapređenje SI sistema u skladu sa
rezultatima fundamentalnih metroloških istraživanja.

CIPM – MEĐUNARODNI KOMITET ZA TEGOVE I MJERE CEN

Komitet sa 18 predstavnika koje bira CGPM. Nadzire rad BIPM i daje
predsjednike konsultativnih komiteta. Sarađuje sa ostalim međunarodnim IEC
metrološkim organizacijama.
ISO

BIPM KONSULTATIVNI KOMITETI

MEĐUNARODNI BIRO ZA CCAUV CC za akustiku, ultrazvuk i vibracije
TEGOVE I MJERE CCEM CC za elektricitet i magnetizam
CCL CC za dužinu
Međunarodno istraživanje fizičkih CCM CC za masu i srodne veličine
jedinica i etalona. Kordinacija među-
CCPR CC za fotometriju i radiometriju
laboratorijskih poređenja
nacionalnih metroloških instituta i CCQM CC za količinu materije
verificiranih laboratorija. CCRI CC za jonizirajuća zračenja
CCT CC za termometriju
CCTF CC za vrijeme i frekvenciju
CCU CC za mjerne jedinice

7
CIPM sklapa sporazume sa nacionalnim metrološkim institutima (NMI) o međusobnom
priznavanju (Mutual Recognition Arrangement – MRA). Samo jedan nacionalni metrološki
institut u državi članici može da potpiše CIPM MRA sporazum, a drugi instituti, koji čuvaju
priznate nacionalne etalone u toj državi, mogu da učestvuju u sporazumu preko tog NMI
potpisnika.
Učešće NMI u CPIM MRA omogućava nacionalnim akreditacijskim tijelima da se uvjere u
međunarodnu kredibilnost i međunarodnu prepoznatljivost mjerenja akreditiranih ispitnih i
kalibracionih laboratorija, obezbjeđujući da ove laboratorije mogu demonstrirati kompetentnu
sljedivost svojih mjerenja.
Međunarodna organizacija za zakonsku metrologiju (OIML)
(fra. Organisation Internationale de Métrologie Légale) osnovana je
1955. godine u Parizu sa ciljem da u međunarodnim relacijama
obavlja one poslove koji ne obuhvataju zadatke naučne metrologije
u okviru Međunarodne organizacije za tegove i mjere, a odnose se
na nacionalna zakonodavstva. Slika 1.3. Znak OIML-a
OIML je ugovorna organizacija između vlada 61 država članica, koje učestvuju u tehničkim
aktivnostima i 61 dopisne države članice koje se pridružuju OIML-u kao promatrači. Bosna i
Hercegovina je pridruženi član ove organizacije od 1997. godine. OIML je od svog osnivanja
stvorila svjetsku tehničku strukturu koja obezbjeđuje članicama metrološke smjernice za
izradu nacionalnih i regionalnih zahtjeva koji se odnose na proizvodnju i upotrebu mjerila
namijenjenih za primjenu u zakonskoj metrologiji. OIML izdaje međunarodne preporuke koje
članicama pružaju međunarodno usaglašenu osnovu za uspostavljanje nacionalnih
zakonodavstava za razne kategorije mjerila. Osnovni zadaci OIML-a su:
 osiguranje jedinstva i ispravnosti mjerenja u međunarodnim okvirima,
 unifikacija metroloških pojmova, i
 unifikacija mjernih metoda, metoda kalibracije i tehničkih karakteristika.
Tijela OIML-a su:
 Međunarodna konferencija za zakonsku metrologiju;
 Međunarodni komitet za zakonsku metrologiju (CIML);
 Međunarodni biro za zakonsku metrologiju (BIML);
 Tehnički komiteti i podkomiteti (TC/SC).
Tehnički rad OIML-a odvija se u sedamdesetak tehničkih komiteta i podkomiteta sastavljenih
od stručnjaka iz država članica. Sistem certifikata OIML-a, koji je uveden 1991. godine.
proizvođačima daje mogućnost dobijanja OIML certifikata i izvještaja o ispitivanju kao dokaz
da dati tip mjerila odgovara zahtjevima relevantnih međunarodnih preporuka. Certifikate
izdaju države članice OIML-a koje imaju uspostavljen jedan ili više nadležnih organa
odgovornih za procesuiranje zahtjeva proizvođača koji žele da se certificira njihov tip mjerila.
Ovi certifikati su predmet dobrovoljnog prihvatanja od strane nacionalnih metroloških službi.

8
1.3.2. Europske metrološke institucije
Europska saradnja u oblasti etalona (EUROMET) je
osnovana u Madridu 1987. godine potpisivanjem
Memoranduma o razumijevanju (MoU – Memorandum of
Understanding) od strane država članica. EUROMET, kao
regionalna organizacija okuplja nacionalne metrološke
institute (NMI) država Europske unije, EFTA-a (engl.
European Free Trade Association) i država kandidata.
Članica EUROMET-a je i Europska komisija. Zadaci
EUROMETA su bili razvoj nacionalnih mjernih standarda i
metoda, te razvijanje suradnje na području metrologije s Slika 1.4. Znak EUROMET-a
ciljem razvijanja konkurentnosti europske privrede te zaštite
ljudi i okoline.
Za članstvo u EUROMET-u trebalo je zadovoljiti vrlo visoke kriterije, koji su između
ostaloga uključivali dokumentirani sistem upravljanja kvalitetom i međunarodnu akreditaciju
metroloških laboratorija. EUROMET je koordinirao europsku metrologiju skoro 20 godina.
Novi izazovi pred europskom metrologijom, kao što su povećanje nivoa integracije i
koordinacije metrološkog razvoja i istraživanja, nametnuli su potrebu da se uspostavi pravno
lice za koordinaciju europske metrologije.
U januaru 2007. godine osnovan je EURAMET – Europsko
udruženje nacionalnih metroloških instituta kao
registrovano udruženje javnih tijela prema njemačkom
zakonu. EURAMET je 1. jula 2007. godine zamijenio
EUROMET kao regionalnu metrološku organizaciju.
Slika 1.5. Znak EUROMET-a
Uloga EURAMET-a je da kordinira nacionalnu saradnju, razvija i širi mjernu infrastrukturu u
Europi u skladu sa međunarodnim propisima. Svojim radom podržava zemlje članice u
ispunjavanju njihovih nacionalnih zahtjeva, kao i usklađenost nacionalnih zahtjeva sa
europskim standardima. Osnovni cilj EURAMET-a je da se uspostavi zajednički metrološki
okvir kako za Europu, tako i između Europe i ostalih regionalnih metroloških organizacija.
Poseban akcenat je stavljen na ujednačenost usluga mjerenja i ispitivanja koja se odnose na
kvalitet života, zaštitu životne sredine i trgovinu. EURAMET je odgovoran i za izradu i
provođenje Europskog metrološkog istraživačkog programa (EMRP) sa kojim je uradio više
od 100 istraživačkih projekata do sada.
U 2018. godine EURAMET je imao 38 država članica i 78 nacionalnih metroloških instituta
(NMI) kao pridružene članove.
Institut za metrologiju BiH postao je punopravni član EURAMET-a 2009. godine.
Europska kooperacija za akreditaciju (EA) je neprofitna organizacija osnovana novembra
1997. godine i registrirana kao udruženje u Holandiji u junu 2000. godine. EA je europska
mreža nacionalno priznatih akreditacionih tijela u Europi. EA je kao regionalna organizacija
član Međunarodne saradnje na akreditaciji laboratorija (ILAC – International laboratory
Accreditation Cooperation) i Međunarodnog foruma za akreditaciju (IAF – International
Accreditation Forum).
Akreditacija je zvanična potvrda o kompetenciji organizacije da pruži zadatu uslugu
ocjenjivanja usaglašenosti ispitivanjem ili certificiranjem. Akreditacija je priznavanje
tehničke osposobljenosti sistema kvaliteta i nepristrasnosti laboratorije od treće strane.
Akreditacija je dobrovoljna, ali brojni Europski i nacionalni organi uprave osiguravaju

9
kvalitet laboratorija za etaloniranje i ispitivanje u okviru njihovih oblasti osposobljenosti
zahtjevom za akreditacijom od strane akreditacionog tijela. U 2008. godini EA je imala 35
akreditacionih tijela punopravnih članova, a organizacije iz 27 europskih država su bili
potpisnici EA MLA. EA i EURAMET su potpisali bilateralni memorandum o razumijevanju
(MoU) koji ima za cilj da podrži stalnu saradnju između ove dvije organizacije.
EUROLAB je europska federacija nacionalnih udruženja metroloških, ispitnih i analitičkih
laboratorija, koja obuhvata oko 2000 europskih laboratorija. EUROLAB je dobrovoljna
kooperacija koja predstavlja i promovira organizacije laboratorija u tehničkom i političkom
smislu putem koordiniranih akcija, koje su u vezi sa europskom metrologijom, europskom
standardizacijom i međunarodnim odnosima.
1.3.3. Važnije nacionalne metrološke institucije u svijetu
PTB (Physikalisch-Technische Bundesanstalt) – Savezni fizičko tehnički zavod Njemačke
osnovan 1887. godine u Berlinu. Poslije drugog svjetskog rata prebačen u Braunšvajg. Danas
PTB ima preko 1600 zaposlenih lica visoke stručnosti i godišnji budžet od cca 200 miliona
Eura. Postojanje jednog ovakvog instituta doprinjelo je premoći njemačke industrije u svijetu.
NPL (National Physical Laboratory) – Nacionalna fizikalna laboratorija Velike Britanije
osnovana je 1900. godine u Londonu i jedna je od najstarijih laboratorija za standardizaciju u
svijetu.
NIST (National Institute of Standards and Technology) – Nacionalni institut za standarde i
tehnologiju u Wašingtonu koji se do 1988. godine nazivao NBS – Nacionalni biro za
standarde USA, a osnovan je 1901. godine u Wašingtonu sa preko 3000 zaposlenih i
godišnjim budžetom od cca 250 miliona dolara.
D.I.Mendeleyev Institute for Metrology (VNIIM) u St. Petersburgu u Rusiji kao vodeću
rusku organizaciju u oblasti metrologije i glavni centar nacionalnih mjernih standarda u
Rusiji.
Potrebno je još spomenuti i nacionalni institut za metrologiju – NIM u Republici Kini,
Nacionalni laboratorij za etalone u Sidneju CSIRO – Austalija, Nacionalni istraživački
laboratorij NRC u Otavi – Kanada, itd.
1.4. Metrologija u Bosni i Hercegovini
Europske mjerne jedinice i metrološki sistem u naše krajeve uvodi Austro-Ugarska koja je
odlukom Berlinskog kongresa dobila pravo da aneksira BiH i njome upravlja (1878. – 1918.
godine), a bila je jedna od država koja je potpisala Metarsku konvenciju i ratificirala je u
Budimpešti 1875. godine.
Početkom 20. vijeka u Bosni i Hercegovini dolazi do usvajanja i proglašavanja prvih
metroloških zakona i odredbi. Tako je 1911. godine usvojen Zakon o mjerama za BiH po
kome se u javnom prometu moraju upotrebljavati mjere koje je ovjerio Baždarski ured i da
se "ovjerovljenje" sastoji u pregledu mjera da li odgovaraju propisima i označavanju
zvaničnim žigom, kako pri prvom tako i ponovnom “ovjerovljenju". Kantari i ostale stare
mjere (oke, aršini, drami) prema zakonu morali su da se povuku iz javnog prometa, a
prekršitelji su se trebali kazniti prema zakonu.

10
 Slika 1.6. Žig baždarskog ureda Sarajevo za vrijeme Austro Ugarske monarhije
Raspadom Austro – Ugarske monarhije i ujedinjenjem južnoslovenskih oblasti u Kraljevinu
Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. godine) nova država podržava postojeće “Baždarske urede” i
nastoji ujednačiti mjere, mjerila i postupke ovjeravanja raznim uputama i naredbama.
Postepeno, nova država izdaje metrološke uredbe i rješenja, te radi na objedinjavanju
metrološkog sistema uvođenjem Zakona o mjerama i Zakona o središnjoj upravi za mjere i
dragocjene metale. Ured za mjere u Sarajevu radi pod nazivom „Glavni ured za mjere i
punciranje“ Sarajevo, kao upravni ured za Mostar, Banja Luku i Tuzlu.

Slika 1.7. Žig Ureda za kontrolu mjera i dragocjenih metala Sarajevo

Početkom Drugog svjetskog rata raspala se država, pa i metrološka služba. Stvaranjem tzv.
Nezavisne države Hrvatske (NDH) kontrole mjera sa teritorije BiH su stavljene u nadležnost
Ministarstva za obrt, veleobrt i trgovinu u Zagrebu, pod kojim je stajao i Pododsjek za mjere
koji je ustrojio Nadzorništvo za mjere i plemenite kovine, te pregledničarstvo.
Završetkom rata 1945. godine u Beogradu je osnovana Uprava za mjere i dragocjene metale
sa sjedištem u Beogradu čiji je zadatak bio da ponovo uspostavi zakonska metrologija. Na
području BiH djeluje Kontrola mjera (KM) Sarajevo, a tada postoje i "Referati” Banja Luka i
Tuzla koji djeluju podređeni KM Sarajevo.
Zakon o mjernim jedinicama i mjerilima donesen je 1961. godine (“Sl. list FNRJ”, 45/61).
Novi Zakon o mjerilima i mjernim jedinicama (“Sl. List SFRJ”,13/76) kojima se propisuje da
se u javnom saobraćaju mogu upotrebljavati mjerne jedinice Međunarodnog sistema mjernih
jedinica (SI) donijet je 1974. godine. Dakle, Kontrola mjera u Sarajevu djeluje u kontinuitetu
od njenog osnivanja još od Austro-Ugarskog perioda mijenjajući režime, države i nazive
(Ured, Glavni ured, Kontrola mjera, itd.), ali uz kontinuirano djelovanje, kao centralna
ustanova u BiH za oblast zakonske i industrijske metrologije.
Tokom ratne 1992. godine Odlukom Predsjedništva BiH osnovan je Zavod za standardizaciju,
mjeriteljstvo i patente – ZSMP (“Sl. list RBiH”,br. 18/92), koji je organizaciono pripadao
Ministarstvu energetike, rudarstva i industrije. Zakonom o upravi i upravnim organizacijama
(“Sl. list BiH”, br.17/96) Zavod dobija pravni status Zavoda za standardizaciju, mjeriteljstvo i
patente BiH, unutar kojeg postoje sektori:
 Sektor za standardizaciju,
 Sektor za mjeriteljstvo,

11
  Sektor za akreditaciju i certificiranje,
 Sektor za patente,
 Informaciono dokumentaciona služba (INDOK).
Zavod za standardizaciju, mjeriteljstvo i patente izdaje Glasnik SMP u kojem objavljuje
informacije iz oblasti standardizacije, mjeriteljstva, akreditacije i certifikacije, raspisuju se
pozivi za učlanjenje u tehničke komitete i tijela, a ima i poseban prilog u kojem se daju
službene objave proglašenih BAS standarda i mjeriteljskih propisa.

Slika 1.8. Službeno glasilo Zavod za standardizaciju, mjeriteljstvo i patente BiH

U novembru 2000. godine donesena je odluka o budućoj organizaciji standardizacije,
mjeriteljstva, akreditacije i intelektualnog vlasništva u BiH od strane tadašnjeg Visokog
predstavnika za BiH.
Osnovan je Institut za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo koji je
predstavljao najvišu metrološku instituciju u BIH. U isključivoj je nadležnosti Instituta bilo
ostvarenje i čuvanje svih domaćih primarnih etalona. Institut je bio jedini ovlašten da predlaže
zakonske propise iz oblasti metrologije.
Institut nema ni približno onu ulogu koju imaju slične institucije u svijetu, prije svega zbog
nerazumjevanja nadležnih organa države. Bosanskohercegovačka metrologija nije na onom
nivou koji je potreban jednoj modernoj državi. Metrološki sistem u Bosni i Hercegovini se
može smatrati kao nepotpuno razvijen, neharmoniziran i neuravnotežen sistem, U našoj
zemlji ne postoje kompletan sistem državnh etalona (do 2012. godine nije izdata nijedna
odluka o odobravanju nacionalnog etalona), pa se samim tim ne može govoriti o sljedivosti
mjerenja.
Isto tako nije još uvijek u potpunosti uspostavljen nacionalni metrološki sistem, kao ni
distribuirani sistem metrologije na nižim nivoima.
Danas je ova oblast u Bosni i Hercegovini podjeljena na tri sektora i to:
 Institut za mjeriteljstvo BiH koji predstavlja državni metrološki institut u BiH, direktno
odgovoran Vijeću ministara BiH. Institut (IMBIH) ostvaruje etalonsku bazu u BiH,
osigurava sljedivost državnih etalona prema međunarodnim etalonima, propisuje
metrološke zahtjeve, uspostavlja distribuirani metrološki sistem i bavi se naučno-
istraživačkim radom u metrologiji. Sjedište Instituta je u Sarajevu. Entitetske institucije
za mjeriteljstvo su Zavod za mjeriteljstvo Federacije BiH i Zavod za metrologiju i
standardizaciju Republike Srpske.
 Institut za standardizaciju BiH koji je samostalna državna upravna organizacija za
poslove u području standardizacije. U okviru Instituta su organizirani BAS tehnički
komiteti. Institut predlaže strategiju standardizacije u BiH, priprema i publikuje
bosanskohercegovačke BAS standarde, zastupa i predstavlja Bosnu i Hercegovinu u
međunarodnim, europskim i drugim organizacijama za standardizaciju. Sjedište instituta
je u Istočnom Sarajevu.

12
  Institut za intelektualno vlasništvo koji djeluje kao samostalna državna upravna
organizacija, odgovorna je Vijeću ministara BiH. Institut je smješten u Mostaru, a ima
ispostave u Banja Luci i Sarajevu.

1.5. Etaloni i sljedivost mjerenja

Na osnovi definicija osnovnih i izvedenih mjernih jedinica Međunardnog sistema jedinica,
koje utvrđuje Generalna konferencija za utege i mjere, realiziraju se etaloni koji predstavljaju
materijalizovanu mjernu jedinicu.
Prva karakteristika etalona je, da čuva ili reprodukuje jedinicu date mjerne veličine, dok je
druga karakteristika, da ima sposobnost prenošenja te jedinice na etalone niže klase tačnosti
ili mjerna stredstva.
ETALON je materijalizovana mjera, mjerni instrument ili mjerni sistem namjenjen da
definira, ostvaruje, čuva ili reprodukuje jednu mjernu jedinicu, odnosno, jednu ili više
poznatih vrijednosti jedne mjerne veličine, sa sposobnošću njihovog prenošenja na
druga mjerna sredstva putem poređenja.
MEĐUNARODNI ETALON je etalon priznat međunarodnim sporazumom da na
međunarodnom nivou predstavlja definiciju mjerne jedinice i služi kao osnova za pripisivanje
vrijednosti određene veličine drugim etalonima. Na primjer, do 2019. godine međunarodni
etalon jedinice mase je bio teg od 1 kg (International Prototype of the Kilogram – IPK) koji je
napravljen od legure platine i iridijuma i koji se čuvao u Parisu.
NACIONALNI (PRIMARNI) ETALON je etalon koji ima najviša metrološka svojstva
unutar metrološkog sistema jedne države ili služi za kalibraciju sekundarnih etalona u toj
državi. Pojam primarnog etalona važi kako za osnovne jedinice tako i za izvedene mjerne
jedinice. Primarni etalon čuva se u nacionalnom metrološkom institutu ili ovlaštenoj državnoj
laboratoriji. Primarni etalon jedne države se poredi sa nacionalnim etalonima drugih država
ukoliko su oni boljih performansi ili sa samom definicijom mjerne jedinice.
SEKUNDARNI (REFERENTNI) ETALON je etalon čija je vrijednost utvrđena
poređenjem sa primarnim etalonom i služi za kalibraciju radnih etalona. U jednoj državi može
biti više sekundarnih etalona. Sekundarni etaloni se u principu čuvaju u akreditovanim
kalibracionim laboratorijama.
RADNI ETALON je etalon čija je vrijednost utvrđena poređenjem sa sekundarnim etalonom
i služi za kalibraciju mjernih sredstava. Ovi etaloni se čuvaju na univerzitetima, u većim
industrijskim subjektima (npr. Elektroprivreda), itd. Pomoću radnih etalona ovjeravaju se
mjerni instrumenti koje koriste krajnji korisnici.
U svakoj državi je uspostavljen hijerarhijski niz etalona koji osigurava, da se svako mjerno
sredstvo sa kojim se obavljaju određena mjerenja, može porediti sa nacionalnim (primarnim)
etalonom. Time se osigurava jedinstvo mjerenja u zemlji, a preko međunarodnih komparacija
nacionalnih etalona i jedinstvo mjerenja u cijelom svijetu. U idealnom slučaju, hijerarhijski
niz etalona ima piramidalnu strukturu sa primarnim (nacionalnim), sekundarnim, radnim
etalonima i radnim mjernim sredstvima kao na slici 1.9.

13
 Slika 1.9. Hijerarhijski niz etalona
Očigledno je da se mjerna nesigurnost ovih etalona povećava spuštajući se kalibracionim
lancem, počev od nacionalne metrološke institucije do bilo koje metrološke laboratorije
drugog ili trećeg nivoa. Na svakom nivou, sveukupna mjerna nesigurnost etalona uključuje
sve sistematske i slučajne greške samog etalona, kao i sveukupnu mjernu nesigurnost etalona
prvog višeg nivoa, sa kojim je promatrani etalon kalibrisan, i na taj način povezan u lancu.
Razlika sveukupne mjerne nesigurnosti etalona između dva nivoa kalibracije, ovisi od
različitih veličina, ali se uobičajeno kreće u granicama 3 do 5 puta. U vezi sa navedenim,
danas se vrlo često u metrologiji sreće pojam metrološka uređenost ili sljedljivost (eng.
traceability) mjerenja.
Njena definicija je:
SLJEDIVOST je svojstvo rezultata mjerenja ili vrijednosti etalona koje ga povezuje sa
odgovarajućim međunarodnim etalonima koji imaju poznate mjerne nesigurnosti,
posredstvom neprekidnog lanca poredjenja
Upravo hijerarhijski niz etalona pokazuje metrološku uređenost jednog metrološkog sistema
(zemlje, tvornice) od svakog pojedinog radnog mjernog sredstva do zajedničkog vrha,
polazeći odozdo i obrnuto.
Zajednički vrh osigurava tačku, od koje lanac kalibracije vodi do zadnjeg korisnika lanca
gledano odozgo. Shodno tome, primarni etalon koji se nalazi na zajedničkom vrhu predstavlja
osnovu za osiguranje jedinstva mjerenja.
1.5.1. Kalibracija etalona i mjernih sredstava
Hijerarhijski niz etalona i metrološka uređenost etalona i mjernih sredstava, mogu se ostvariti
samo, ako se uspostavi određeni metrološki kontakt između etalona višeg i nižeg reda,
odnosno radnih etalona i radnih mjernih sredstava, kojim se prenosi odgovarajuća mjerna

14
jedinica. Ovaj metrološki kontakt naziva se kalibracija (etaloniranje ili baždarenje) i definira
se kao:
KALIBRACIJA je mjerni proces kojim se provjerava da li su metrološke karakteristike
nekog etalona ili mjernog sredstva unutar tolerancija koju je propisao proizvođač.
Kalibracija uključuje i tehnički postupak podešavanja kojim se greška mjerenja etalona ili
mjernog sistema, svodi na najmanju mjeru. Za metrološki korektno izvođenje kalibracije
nekog etalona ili mjernog sredstva potrebno je imati:
 etalon višeg nivoa,
 propisanu metodu kalibracije,
 potrebne uvjete kalibracije.
Pri izboru etalona višeg nivoa vodi se računa da njegova najveća dopuštena greška bude
najmanje 3 puta manja od iste greške etalona ili mjernog sredstva koji se kalibrira. Kalibracija
mjerila se obavlja u akreditiranim laboratorijima, a valjanost kalibracije je vremenski
ograničena. Kalibriranim mjerilima se izdaje certifikat i označavaju se naljepnicom.
1.6. Standardizacija i ocjenjivanje usklađenosti
Svakodnevni život se temelji na standardima. Kad god dvije ili više osoba žele ili trebaju da
surađuju moraju se dogovoriti o određenim pravilima suradnje. Najbolji osnov za takvu
suradnju predstavljaju standardi. Većina stvari oko nas definirana je standardima, a da mi toga
nismo ni svjesni. Stvari koje su usklađene i dobro funkcioniraju uzimamo zdravo za gotovo, a
da nismo svjesni da su oni regulirani standardima. Da li smo se nekad zapitali zašto baš
crveno svjetlo na semaforu znači obavezno zaustavljanje, ili kako to da svoj mobilni aparat
možemo koristiti svugdje u svijetu.
Standardi utječu praktično na sve proizvode koji se upotrebljavaju, način komunikacije,
načine rada itd. Kao aktivnost, standardizacija je stara hiljadama godina. Još u antičko doba
ljudi su pokušavali da uspostave neke kriterije za pravljenje određenih predmeta ili izvršenje
nekog posla. Vremenom se standardizacija sve više razvijala i širila. U 19. i 20. stoljeću došlo
je do ogromnog napretka u proizvodnji od pojedinačne ručne do masovne proizvodnje u
tvornicama. Ova tzv. industrijska revolucija uzrokovala je nagli razvoj standardizacije.
Počeci osnivanja udruženja za standardizaciju vezani su za područje elektrotehnike pa je i
prva međunarodna organizacija koja je osnovana 1906. godine upravo Međunarodna
elektrotehnička komisija – IEC. Tek dvadeset godina kasnije (1926. godine) osnovan je
Međunarodni savez za standardizaciju (ISA) kao predhodnica današnje Međunarodne
organizacije za standardizaciju (ISO). Na početku 21. stoljeća globalizacija trgovine i mnoga
druga pitanja (sigurnost, zdravlje, okoliš) stvaraju sve veću potrebu za međunarodnim
standardima. Industrijski razvoj treba pratiti svoju trostruku bilancu (ekonomsku, ekološku i
socijalnu) kako bi se osigurao održivi razvoj planete.
Međunarodni standardi sve više pomažu u ostvarivanju tog cilja. Standardizacija se danas
definira kao djelatnost uspostavljanja pravila za opću i višekratnu upotrebu, koja se odnosi na
postojeće ili moguće probleme, radi postizanja optimalnog stepena uređenosti u određenoj
oblasti. Osnovna karakteristika suvremene standardizacije je dobrovoljnost u primjeni
standarda. Standardizacijske aktivnosti se prvenstveno sastoje od pripreme, oblikovanja i
izdavanja standarda, te omogućavanja primjene istih.
Standard je isprava za opću i višekratnu upotrebu, donesena konsenzusom i odobrena od
priznate ustanove koja sadrži pravila, upute ili obilježja djelatnosti ili njihovih rezultata i
koja garantuje najveći stepen uređenosti u određenim okolnostima.

15
Opći ciljevi standardizacije su:
 osiguranje prikladnosti nekog proizvoda, procesa ili usluge da u određenim uvjetima služi
svojoj namjeni,
 ograničavanje raznolikosti izborom optimalnog broja tipova ili veličina,
 osiguravanje kompatibilnosti i zamjenjivosti različitih proizvoda,
 sigurnost, zaštita zdravlja, zaštita okoline, itd.
Principi na kojim se bazira suvremena standardizacija su:
 konsenzus: osnovni princip standardizacije je konsenzus. Konsenzus znači opću
usklađenost o bilo kom značajnom pitanju, postignuta tako da se uzmu u obzir stavovi
svih zainteresiranih strana, a koja podrazumjeva usklađivanje svih suprostavljenih
stavova. Ovo ni u kom slučaju ne podrazumijeva jednoglasnost u donošenju standarda;
 uključivanje svih zainteresiranih strana: demokratski postupak pripreme standarda
pretpostavlja uključivanje svih zainteresiranih strana, koje imaju pravo učešća i daju svoj
doprinos izradi standarda kako bi ga dobrovoljno primijenili, kao što su organi državne
uprave, privredna društva, organizacije potrošača i druga pravna i fizička lica;
 javnost rada (transparentnost): postupak pripreme standarda mora biti dostupan
javnosti od početka i u svim fazama. O početku pripreme nekog standarda, o tijelu koje
ga priprema, o dokumentu koji služi kao osnova za njegovu pripremu i o fazama
pripreme (javna rasprava o nacrtu standarda, objavljivanje standarda) javnost mora biti
obaviještena na odgovarajući način;
 stanje tehnike: standardi nastaju i razvijaju se u ovisnosti od stepena razvoja tehnike u
datom vremenu utemeljen na provjerenim naučnim, tehničkim i iskustvenim saznanjima;
 koherentnost: zbirka standarda mora biti koherentna, standardi ne smiju biti konfliktni
(donošenjem novog standarda za dati predmet, stari se standard povlači).
Najčešći oblici standardizacije su:
 unifikacija koja podrazumijeva korištenje jednoobraznih elemenata u jednoj ili više
različitih konstrukcija čime se postiže smanjenje broja različitih elemenata, a samim tim
pojeftinjuje izrada, uprošćava eksploatacija i održavanje proizvoda,
 tipizacija kao savršeniji oblik standardizacije predstavlja zadovoljenje zahtjeva tržišta sa
standardnim djelovima kod kojih se mijenja ograničen skup veličina,
 specifikacija koja se provodi sa ciljem da se definiraju materijali, poluprpizvodi i
proizvodi na takav način da se jednoznačno utvrdi njihov identite.
Nivo standardizacije odnosi se na geografsko, političko ili ekonomsko područje, tako da se
standardizacija može podijeliti na:
 međunarodnu standardizaciju, u kojoj mogu učestvovati odgovarajuća tijela iz svih
država članica,
 regionalnu standardizaciju, u kojoj mogu učestvovati odgovarajuća tijela zemalja samo
jednog geografskog, političkog ili ekonomskog područja svijeta,
 europsku standardizaciju, u kojoj učestvuju odgovarajuća tijela europskih država,
 državnu/nacionalnu standardizaciju, na nivou određene zemlje,
 entitetsku ili pokrajinsku standardizaciju, na nivou dijela neke zemlje,
 lokalnu standardizaciju, na nivou nekog udruženja ili preduzeća, te u pojedinim
tvornicama, radionicama i uredima.

16
Bosanskohercegovačke standarde (BAS) izrađuju Tehnički okomiteti (TC) Instituta za
standardizaciju BiH postupkom u šest faza:
Faza 1: Prijedlog za izradu novog standarda, to jest analiza da je određeni standard potreban
ili da je potrebno prihvatiti određeni europski/međunarodni standard.
Faza 2: Prijedlog za izradu standarda dostavlja se Institutu za standardizaciju, kada se obično
osniva radna grupa za njegovu izradu u okviru odgovarajućeg TC. Prikupljaju se potrebne
informacije i predlažu moguća rješenja.
Faza 3: Izrada nacrta standarda od strane TC-a, koji se distribuira nadležnim tijelima radi
komentiranja i odobravanja istog. Nastoji se da se odluka o utvrđivanju nacrta standarda
donese konsenzusom.
Faza 4: Javna rasprava i davanje primjedbi u određenom roku. Ako pristignu primjedbe
tehničke prirode, nacrt stnandarda se vraća TC-u koji ga je izradio na daljnje razmatranje i
prerađeni dokument će se ponovno dati na javnu raspravu.
Faza 5: Odobravanje standarda, ako tokom javne rasprave nisu pristigle nikakve primjedbe
na nacrt standarda ili pristignu samo primjedbe uredničke prirode. Konačni tekst standarda
mora odobriti TC koji ga je izradio.
Faza 6: Objava standarda, kad je konačni tekst već usvojen od strane TC-a i u kojeg se smiju
unositi samo manje uredničke izmjene, ako i gdje je to potrebno. Konačni tekst se mora
odobriti za objavu kao BAS standard.
Naprijed navedeni postupak u Institutu za standardizaciju Prijedlog za izradu
BiH se provodi isključivo u slučaju kada ne postoji
odgovarajući međunarodni ili europski standard za dati
predmet standardizacije. Kada postoje odgovarajući Priprema
europski standardi Institut putem TC-a uglavnom preuzima
te standarde u izvornom ili nešto izmjenjenom obliku. Ovi
standardi se mogu prihvatiti kao BAS standardi po tzv. Izrada nacrta
"skraćenom postupku".
Kod skraćenog postupka moguće je ispustiti određene faze.
Takav dokument daje se izravno na odobravanje kao nacrt Javna rasprava
BAS standarda na javnu raspravu (4. faza), bez prolaženja
kroz prethodne faze. Nakon izvjesnog vremena (npr. svakih
DA
pet godina) Institut za standardizaciju putem TC-a
Primjedbe
preispituje BAS standarde koje su izradili. Većinom glasova
članova TC-a donosi se odluka hoće li dati BAS standard
biti potvrđen, prerađen ili povučen. NE

Odobravanje standarda
Radi lakšeg nalaženja standarda, kao i stvaranja
odgovarajućih baza podataka uvedeno je međunarodno
klasificiranje standarda. Cilj međunarodnog klasificiranja
Objavljivanje standarda
standarda (ICS) je da olakša razmjenu podataka i
informacija na području standardizacije, kao i da olakša
pravljenje kataloga standarda. Prvo izdanje ICS klasifikacije Korisnici
objavljeno je 1992. godine od strane ISO, a trenutno je
važeće sedmo izdanje iz 2015.godine. Slika 1.10. Shema
izrade standarda
Međunarodna klasifikacija standarda sastoji se od 3 nivoa brojnih oznaka kao npr.
XX.YYY.ZZ. gdje je:

17
 1. X – nivo I dvije cifre za područje standardizacije kojih ukupno ima 40.
2. Y – nivo II tri cifre za grupe u okviru istog područja, a ukupno u svim područjima ima
cca 400 grupa.
3. Z – nivo III dvije cifre za podgrupe u okviru iste grupe, a ukupno u svim područjima ima
preko 900 podgrupa standarda.
Na primjer, standardi iz područja elektrotehnike imaju oznaku 29., područje elektronike 31.,
informacione tehnologije 35., telekomunikacije 33. U okviru područja elektrotehnike ima cca
20 grupa. Tako na primjer, svi standardi koji se odnose na svjetiljke i srodnu opremu, su u
grupi 29.140. Unutar ove grupe ima više podrupa pa tako na prmijer, podrupa 29.140.40. je
podgrupa rasvjetnih tijela, a podgrupa 29.140.30. su fluorescentne svjetiljke.
1.6.1. Međunarodne organizacije za standardizaciju
Međunarodne organizacije su ustanovljene od strane međunarodne zajednice u cilju razvijanja
međunarodnih standarda. Tri najveće i najutjecajnije organizacije u ovoj oblasti su:
 Međunarodna organizacija za standardizaciju ISO (eng. International Organization
for Standardization), koja je osnovana 1946. godine od strane predstavnika 25 zemalja.
 Međunarodna elektrotehnička komisija IEC (eng. International Electrotechnical
Commission), koja je osnovana 1906. godine.
 Međunarodna telekomunikacijska unija ITU (eng. International Telecommunication
Union), koja je osnovana 1865. godine.

Slika 1.11. Simboli međunarodnih organizacija za standardizaciju

Ove tri organizacije (ISO, IEC i ITU), čije je sjedište u Ženevi, zajedno čine udruženje
“Svjetska standardizacijska saradnja WSC” (eng. World Standards Cooperation), koja je
osnovana u 2001. godini, kako bi se ojačali i unaprijedili međunarodni standardizacijski
sistemi pojedinih članica.
ISO je neovisna nevladina organizacija koju čine nacionalna tijela za standardizaciju (eng.
National Standards Bodies, NSBs), i to po jedan član iz svake od 163 države članice.
Osnovana je 14.10.1946. godine sa ciljem da se olakša međunarodna koordinacija i
unifikacija industrijskih standarda. Od 1970. godine se taj dan (14. oktobar) obilježava kao
svjetski dan standardizacije. Do 2015. godine ISO je objavio preko 20.000 standarda.
Standardi se donose putem tehničkih komiteta (TC) kojih u ISO ima više od 200. Centralni
sekretarijat organizacije smješten je u Ženevi (Švajcarska) i iz njega se kordinira rad
cjelokupnog ISO sistema. Institut za standardizaciju BiH punopravni je član ove organizacije.
Organizaciona struktura ISO prikazana je na slici 1.13.

18
 GENERALNA SKUPŠTINA
- uprava
- delegati:
- tijela članova
- dopisnih članova
Komiteti za razvoj politike: - članova pretplatnika
 za ocjenjivanje usaglašenosti (CASCO)
 za potrošače (COPOLCO)
 za zemlje u razvoju (DEVCO)

Stalni komiteti Vijeća:

TEHNIČKI
 za finansije VIJEĆE
UPRAVNI KOMITET
 za strategiju

Ad hoc Komitet za referentne

savjetodavne grupe CENTRALNI materijale
SEKRETARIJAT (REMCO)

TEHNIČKE
SAVJETODAVNE
GRUPE

TEHNIČKI
KOMITETI

Slika 1.12. Organizacijska struktura ISO

Generalna skupština ISO, kao najviši organ sastaje se jednom godišnje i čine je delegati
država članica. Generalna skupština formira Savjet ISO-a koji se sastaje dva puta godišnje i
obavlja poslove Skupštine između dva zasjedanja, a čine ga predsjednik, njegov zamjenik i 18
izabranih članova. Da bi se olakšao posao Savjetu imenuje se i Tehnički upravni odbor koji
ima predsjednika i 9 članova koje imenuje Savjet. Tehnički odbor odgovoran je Savjetu za
upravljanje tehničkim poslovima.
Tehnički komiteti osnivaju se na inicijativu jedne ili više članica nekog stalnog komiteta.
Savjet ISO-a donosi odluku o osnivanju tehničkog komiteta po utvrđenoj proceduri i daje
smjernice za rad. Odluke tehničkih komiteta donose se većinom glasova članova koji
učestvuju u radu. Svoj rad obavlja i kroz podkomitete i radne grupe.
Pored međunarodnih standarda (IS) koji daju pravila i smjernice za određene djelatnosti, ISO
izdaje i druge publikacije kao što su:
 Tehničke specifikacije (TS) koje se izrađuje za predmete koji su još uvijek u tehničkom
razvoju ili za koje je jasno da će se ubuduće postići sporazum oko međunarodnog
standarda, ali ne tako brzo.
 Tehničke izvještaje (TR) koji sadrže informaciju dobijene npr. istraživanjem i nemaju
unaprijed utvrđen vijek trajanja
 Javno dostupne specifikacije (PAS) koje se objavljuju kao odgovor na hitnu tržišnu
potrebu, a predstavljaju konsenzus stručnjaka u radnoj grupi. Kao i tehničke specifikacije,
objavljuju se sa ciljem da se koriste odmah, a također i da daju povratne informacije radi
njihovog kasnijeg pretvaranja u standarde. Imaju vijek trajanja od šest godina, a tada se
moraju ili pretvoriti u standard ili povući iz upotrebe.
IEC, kao jedna od najstarijih organizacija za standardizaciju, ustanovljen je na sličan način,
tj. od nacionalnih odbora, koji imaju po jednog predstavnika po državi. U nekim slučajevima,
nacionalni odbor određene države u IEC je ujedno i zastupnik u ISO. Treba znati da su ove

19
obje organizacije (ISO i IEC) nevladine neprofitne međunarodne organizacije, koje nisu
ustanovljene niti jednim međunarodnim ugovorom. Njihovi članovi mogu biti nevladine
organizacije ili vladine agencije, određene od strane ISO I IEC.
VIJEĆE IEC
- nacionalni odbori članice

KOLEGIJ VIJEĆA
Savjetodavni IZVRŠNI ODBOR
komiteti GLAVNI URED
(uprava IEC)

ODBOR ZA ODBOR ZA MARKETINŠKU ODBOR ZA OCJENJIVANJE

STANDARDIZACIJU STRATEGIJU USKLAĐENOSTI

Tehnički savjetodavni
Posebne radne grupe IECEE
komiteti

Tehnički komiteti IECEx

Odbor za industrijski
IECQ
sektor

Slika 1.13. Organizacijska struktura IEC

Standardi se donose putem tehničkih komitetea (TC). Sjedište IEC-a je u Ženevi (Švajcarska).
U IEC-u Bosnu i Hercegovinu predstavlja BAKE (Bosanskohercegovački komitet za
elektrotehniku) kao nacionalni IEC komitet (pridruženi član).
Osnovni cilj IEC je djelatnost na unapređenju međunarodne saradnje u svim pitanjima
standardizacije iz oblasti elektrotehnike. IEC se finansira od članarina, izdavaštva i drugih
izvora koje odobri Savjet IEC-a. Organizacija rada IEC-a je slična organizaciji rada ISO.
Proces izrade standarda isti je kao u ostalim tjelima za standardizaciju. Ključnu ulogu u
pripremi standarda imaju Tehnički komiteti (TC). IEC trenutno ima preko 200 tehničkih
komiteta i podkomiteta.
ITU (International Telecommunication Union) je najstarija specijalistička agencija
Ujedinjenih Naroda u kojoj su vlade primarne članice. Ustanovljena je još 1865. kao
Međunarodna telegrafska unija (International Telegraph Union). Osim vlada, također, i druge
organizacije (npr. Nevladine organizacije ili privatne kompanije), mogu imati status direktnog
članstva. ITU je vodeća svjetska agencija za pitanja informacijskih i komunikacijskih
tehnologija koja kordinira globano korištenje radiospektra. Sjedište ITU-a je u Ženevi
(Švajcarska), a obavlja poslove:
 alokacija i registracija spektra frekvencija,
 kordinacija nacionalnih planova spektra frekvencija,
 međunarodna standardizacija u oblasti telekomunikacija i
 saradnja u razvoju telekomunikacija i razmjeni informacija.

20
 KONFERENCIJA
OPUNOMOĆENIKA

ITU VIJEĆE

ITU-T ITU-R ITU-D

GENERALNI TSB
SEKRETERIJAT Svjetska radiokomunikacijska
Svjetska skupština o konferencija Svjetska konferencija o razvoju
standardizaciji u telekomunikacijama Radiokomunikacijska skupština telekomunikacija

Slika 1.14. Organizacijska struktura ITU

ITU-R kordinira radio komunikacije, upravlja radio frekventnim spektrom kao i bežičnim
komunikacijama.
ITU-D radi na tehničkoj pomoći i razvoju telekomunikacijskih mreža i servisa u zemljama u
razvoju.
ITU-T radi poslove iz oblasti standardizacije u telekomunikacijama i u svom sastavu ima
Biro za standardizaciju u telekomunikacijama (Telecommunication Standardzation Bureau –
TSB) ITU-T radi u 13 radnih grupa.
Osim ovih, postoji veliki broj drugih neovisnih međunarodnih organizacija vezanih za
standardizaciju, kao što su IEEE (eng. Institute of Electric and Electronic Engineers), IETF
(eng. Internet Engineering Task Force), W3C (eng. World Wide Web Consortium) koje
razvijaju i objavljuju standarde za različite međunarodne upotrebe. U mnogim slučajevima
ove međunarodne organizacije nisu osnovane na principu jednog člana po državi, nego je
članstvo u ovim organizacijama otvoreno svima zainteresiranima, koji se žele priključiti i
sudjelovati u organizaciji prema postojećim pravilima – bilo kao organizacija, ili u svojstvu
pojedinačnog tehničkog stručnjaka.

1.6.2. Europske organizacije za standardizaciju

Od europskih organizacija u oblasti standardizacije potrebno je navesti, kao najvažnije
sljedeće tri organizacije:
 Europski komitet za standardizaciju, CEN (eng. European Committee for
Standardization – www.cen.eu), koji je osnovan 1961. godine, sa sjedištem u Briselu
(Belgija), kao neprofitna organizacija za planiranje, kreiranje i donošenje europskih
standarda u svim oblastima privredne aktivnosti, izuzev u elektrotehnici i
telekomunikacijama. Članovi CEN su tijela za standardizaciju zemalja članica EU i EFTA
članica. Strukturu CEN čine generalna skupština, administrativni odbor, tehnički odbor,
tehnički komiteti i radne grupe. Institut za standardizaciju BiH pridruženi je član ove
organizacije.
 Europski komitet za elektrotehničku standardizaciju, CENELEC, (eng. European
Committee for Electrotechnical Standardization – www.cenelec.eu), koji je osnovan
1973. godine, sa sjedištem u Briselu (Belgija), kao neprofitna organizacija za planiranje,
kreiranje i donošenje europskih standarda u oblasti elektrotehnike, elektronike i sa njima
povezanih tehnologija. Institut za standardizaciju BiH pridruženi je član ove organizacije.
 Europski institut za telekomunikacijske standarde ETSI (eng. European
Telecommunications Standards Institute – www.etsi.eu), koji je osnovan 1988. godine sa

21
 sjedištem u Sophia Antipolis (Francuska), kao neprofitna organizacija za planiranje,
kreiranje i donošenje europskih standarda u oblasti informacijskih i komunikacijskih
tehnologija. Institut za standardizaciju BiH punopravni je član ove organizacije.

Slika 1.15. Simboli europskih organizacija za standardizaciju

Europski standardi (EN) su standardi usvojeni od strane CEN/CENELEC, koji nose sa sobom
obavezu primjene kao istovjetni nacionalni standardi. Zasnivaju se na konsenzusu, što
podrazumijeva zaštitu ekonomskih i društvenih interesa zemalja članica EU i izdaju se na tri
zvanična jezika engleskom, njemačkom i francuskom. Isto tako, oni zahtijevaju da se povuku
sporni nacionalni standardi. Harmonizacija standarda je spriječavanje ili uklanjanje razlika u
tehničkom sadržaju nacionalnih standarda koji imaju isto područje. Harmonizirani standardi
su standardi koji osiguravaju zamjenjivost proizvoda, procesa i usluga ili obostrano
razumijevanje rezultata ispitivanja ili informacija datih u skladu sa tim standardom. Ima
oznaku HD (Harmonized document) i moraju se bavezno primijeniti na nacionalnom nivou,
objavljivanjem njegovog naziva i broja HD te se moraju povući svi neusklađeni nacionalni
standardi.
Između CEN i ISO i CENELEC i IEC postoji podudarnost u pogledu predmeta
standardizacije, iako je razlika u nivou standardizacije (regionalni i međunarodni standardi).
Osnovni ciljevi i zadaci Cen i CENELEC su:
 usklađivanje nacionalnih standarda europskih zemalja i donošenje zajedničkih standarda i
srodnih dokumenata,
 primjena europskih standarda (EN) i harmoniziranih standarda (HD) kao nacionalnih
standarda zemalja članica,
 dodjela znaka usaglašenosti sa CEN i CENELEC standardima,
 unapređenje međunarodne standardizacije.

Neke od važnijih nacionalnih organizacija za standardizaciju su:

 Njemački institut za standardizaciju DIN (njem. Deutsches Institut für Nörmung).
 Britanski institut za norme BSI (eng. British Standards Institution).
 Američki nacionalni institut za standarde i tehnologiju NIST (eng. National Institute
of Standards and Technology).

Slika 1.16. Simboli nacionalnih organizacija za standardizaciju

1.6.3. Standardizacija u Bosni i Hercegovini
Početak standardizacije na ovim prostorima datira još iz vremena kada je Bosna i
Hercegovina bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Prema podacima Međunarodne
organizacije za standardizaciju od 1929. godine kada je osnovano udruženje inženjera i

22
tehničara Kraljevine Jugoslavije postojao je institucionalni okvir nacionalne standardizacije u
Kraljevini Jugoslaviji, ali nije imao značajnijih rezultata u svom radu. Uredba o
standardizaciji kojom se formira Savezna komisija za standardizaciju u FNRJ donijeta je
1946. godine. Od 1962. godine poslove standardizacije obavlja Jugoslovenski zavod za
standardizaciju koji izdaje JUS standarde.
Nakon osamostaljena Bosne i Hercegovine 1992. godine osnovan je Zavod za standardizaciju,
mjeriteljstvo i patente – ZSMP (“Sl. list RBiH”,br. 18/92), koji je organizacijski pripadao
Ministarstvu energetike, rudarstva i industrije RBiH. Zavod je u svom sastavu imao poseban
Sektor za standardizaciju. U 2001. godini donesen je Zakon o standardizaciji BiH (“Službeni
glasnik BiH” broj 19/01) kojim su utvrđeni ciljevi i principi bosanskohercegovačke
standardizacije i definiran okvir organizacije standardizacije, mjeriteljstva, akreditacije i
intelektualnog vlasništva u BiH. Osnovan je Institut za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno
vlasništvo koji je predstavljao najvišu instituciju u BIH u ovoj oblasti.
Iz navedenog Instituta 2004. godine izdvaja se kao samostalna državna upravna organizacija
Institut za standardizaciju BiH (Zakon o osnivanju Instituta za standardizaciju BiH –
“Službeni glasnik BiH” broj 44/04) koji preuzima sve poslove iz područja standardizacije i
ocjenjivanja usklađenosti koji su utvrđeni u Zakonu o osnivanju Instituta za standarde,
mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH. Organizacijska shema Instituta za standardizaciju
BiH prikazana je na slici 1.18.
Institut predlaže strategiju standardizacije u BiH, priprema i publikuje bosanskohercegovačke
standard (BAS), zastupa i predstavlja BiH u međunarodnim, europskim i drugim
organizacijama za standardizaciju, te obavlja poslove koji proizilaze iz međunarodnih
sporazuma i članstva u tim oranizacijama. Sudjeluje u pripremanju tehničkih propisa, razvija i
uspostavlja informacijski sistem o standardima BiH, organizira i provodi specijalističko
obrazovanje kadrova u području standardizacije. Bavi se i izdavačkom djelatnošću iz područja
standardizacije. Za svoj rad direktno je odgovoran Vijeću ministara BiH.
Institut je punopravni član Međunarodne organizacije za standardizaciju ISO od 1997. god. i
Europskog instituta za standardizaciju u oblasti telekomunikacija ETSI od 1997. godine i
pridruženi član Međunarodne komisije za elektrotehniku IEC od 1997. god., Europskog
komiteta za standardizaciju u oblasti elektrotehnike CENELEC od 1999. god. i Europskog
komiteta za standardizaciju CEN od 2008. god.

23
 VIJEĆE MINISTARA BiH

BAS

URED DIREKTORA I
ZAMJENIKA DIREKTORA

SAVJET ZA STANDARDIZACIJU POMOĆNIK DIREKTORA POMOĆNIK DIREKTORA

ZA KVALITET ZA OCJENJIVANJE

EX KOMISIJA Odjeljenje za standardizaciju iz Sektor za informaciono

područja rada ISO/CEN Sektor za standarde dokumentacione poslove

Pomoćnik direktora Pomoćnik direktora Pomoćnik direktora

TEHNIČKI KOMITETI
Odjeljenje za standardizaciju iz
područja rada ISO/CEN
VANJSKI STRUČNI SARADNICI
Odjeljenje za standardizaciju iz
područja rada ISO/CEN
Odjeljenje za informacionu
podršku EC i WTO info centar
Odjeljenje za publicistiku i
informaciono dokumentacione
poslove

VANJSKA TIJELA INSTITUTA Odjeljenje za ocjenjivanje

VANJSKI STRUČNI SARADNICI usklađenosti

Slika 1.17. Organizacijska shema Instituta za standardizaciju BiH

U oblasti elektrotehnike standardizacijom u BiH bavi se i Bosanskohercegovački komitet za
elektrotehniku – BAKE koji je kao nacionalni komitet IEC-a pridruženi član Međunarodne
komisije za elektrotehniku IEC od 1997. godine. BAKE i Institut za standardizaciju BiH su
2010. godine potpisali sporazum o međusobnoj saradnji.
1.7. Sistemi mjernih jedinica
Sistem mjernih jedinica je skup mjernih jedinica ustanovljen za dati sistem fizikalnih veličina
i predstavlja skup osnovnih jedinica i izvedenih jedinica. Mjerna jedinica je skalarna veličina
definirana i usvojena dogovorom sa kojom može da se poredi bilo koja druga veličina iste
vrste, da bi se odnos te dvije veličine izrazio kao broj.
Tokom cijele historije postojala je želja da ljudi, radi što boljeg međusobnog razumjevanja,
razmjenjuju podatke o materijalnom svijetu. To su mogli raditi samo ako su te podatke
izražavali na svima podjednako razumljiv način i pomoću definiranih mjernih jedinica. Još su
u starom Egiptu smrtnom kaznom kažnjavani oni koji su bili zaduženi za čuvanje i kontrolu
mjernih sredstava ukoliko nisu izvršavali svoja zaduženja. U to vrijeme svakog punog
mjeseca umjeravale su se jedinice za dužinu. Napravi li se osvrt na istoriju građevinarstva, od
prvih piramida pa sve do najvećih nebodera, lako će se uvidjeti značaj mjerenja dužine.
Vjerovatno to i daje odgovor na pitanje zbog čega se čitava nauka o mjerenjima naziva baš po
metru, a ne po nekoj drugoj jedinici. U grobnicama starog Egipta pronađene su mjere koje su
temeljene na prirodnim veličinama.
Prvi poznati etalon za dužinu postojao je oko 300.
godina prije nove ere i zvao se egipatski kraljevski
Kubit, a dobijen je na osnovu dužine Faraonove
podlaktice. Neke od najstarijih civilizacija (Babilon,
Sumer) imale su jako složene i zakonima propisane Slika 1.18. Egipatski kraljevski Kubit
mjerne jedinice.
Europski mjerni sistem u srednjem vijeku, sve do usvajanja metarskog sistema temeljio se na
grčkim i rimskim mjernim sistemima koji su za jedinice imali najčešće antropološke mjerne
jedinice (prst, palac, šaka, lakat, pedalj, itd.).

24
Za zapreminu su se koristile šuplje mjere koje su istovremeno
ispunjene vodom korištene i za mjerenje težine. Zato su se u to
vrjeme mjerne jedinice zvale „mjere i utezi“ (eng. pounds and
weight). Slika 1.19. Definicija inča
Ove su se jedinice sve do kraja 18. stoljeća mijenjale od mjesta do mjesta, od vremena do
vremena. Svaka država, ponekad i svaki grad, imali su svoje mjerne jedinice, koje su se
mijenjale sa promjenom vladara. Kao primjer može se navesti jedinica dužine yard koja je
određena kao udaljenost između nosa i palca ispružene lijeve ruke engleskog kralja Henrija I,
a inč (eng. inch) je određen kao ukupna dužina tri zrna ječma (slika 1.19.) koja je iz ječmenog
klasa izvadio nasumice kralj Edward II.
Problem usvajanja jedinstvenog Sistema jedinica rješavan je veoma dugo. Prvi korak ka
današnjem sistemu mjera napravljen je još 22. juna 1799. godine kada je u Francuskoj uveden
decimalni metrički sistem. Tada su dvije šipke od platine, koje su predstavljale standarde za
metar i za kilogram, izložene u Arhivu Republike u Parizu. Primjer Francuske slijedile su i
neke druge zemlje uvodeći metarski sistem (Belgija i Holandija 1816. godine, Grčka 1820.
godine, Španija 1849. godine, Italija 1861. godine, itd.). Na potrebu za daljim razvojem i
uvođenjem jedinstvenog sistema jedinica ukazivali su mnogi veliki naučnici. Gaus (Karl
Friedrich Gauss 1777-1855) je još 1832. godine predložio upotrebu metričkog sistema
zajedno sa jedinicom sekunda, kao koherentnog sistema jedinica u prirodnim naukama.
Na Međunarodnoj konferenciji o metru održanoj u Parizu 1875. godine 18 zemalja je
potpisalo Metarsku konvenciju i rezoluciju o uvođenju metričkog sistema jedinica. Postojeći
sistem jedinica dok nije dobio današnji oblik prošao je kroz više faza razvoja. To je bio CGS,
MKS, MKSA, Tehnički sistem, a danas je to SI sistem jedinica. Kroz historiju su se koristile
različite jedinice za pojedine fizičke veličine.
Godine 1860. Makswel (J. C. Maxwell, 1831-1879) je predložio uvođenje sistema jedinica sa
osnovnim i izvedenim jedinicama. Nakon toga, 1874. godine, Britanska Asocijacija za Razvoj
Nauke (British Association for the Advancement of Science, BAAS) uvela je CGS (centimetre,
gram, second) sistem jedinica. Postojali su posebni podsistemi za elektricitet i za magnetizam
(CGSe i CGSm). Ovaj sistem imao je vrlo značajnu ulogu u razvoju nauke, naročito fizike.
Međutim, CGS sistem je bio nepodesan za upotrebu u elektrotehničkim naukama pa su 1880.
godine uvedene još dvije jedinice ohm [Ω], za električnu otpornost i volt [V] za
elektromotornu silu.
Kao posljedica Metarske konvencije, održane 20. 05. 1875. godine već je 1889. godine
uveden MKS (metre, kilogram, second) sistem jedinica. Giorgijev sistem mjernih jedinica
predložen je 1901. godine od stane talijanskog fizičara Giovannia Giorgia kao ''apsolutni'' sistem
mjernih jedinica za područje elektromegnetizma. Pokazao je da se na osnovi jedinica MKS sistema
može graditi koherentan sistem mehaničkih i elektromagnetskih jedinica ako se trima osnovnim
jedinicama doda i jedna elektromagnetska mjerna jedinica. Odabrana je jedinica ohm () za električnu
otpornost. Međunarodna elektrotehnička komisija (IEC) usvojila je ovaj prijedlog, s tim što je za četvrtu
jedinicu predložila amper (A) kao jedinicu električne struje. Taj tzv. MKSA sistem (metar, kilogram,
sekunda, amper) je prihvaćen od strane zemalja uključenih u Konvenciju o metru 1946.
godine.
1.7.1. Međunarodni sistem jedinica – SI
Na svom 9. zasjedanju CGPM je 1948. godine donio sljedeće zaključke:
 da se prouči mogućnost uspostavljanja potpunog skupa pravila za mjerne jedinice,
 da se u tu svrhu službenim upitom istraži mišljenje koje prevladava u naučnim, tehničkim
i obrazovnim krugovima u svim zemljama, i

25
  da se izrade preporuke za uspostavu praktičnog sistema mjernih jedinica koji bi bio
prihvatljiv za sve zemlje potpisnice Konvencije o metru.
Nakon šest godina rada (1954. godine) MKSA sistem je proširen i uključene su mjerne
jedinice termodinamičke temperature Kelvin i jačine svjetlosti Kandela. Sistem je tada
promijenio ime u Međunarodni sistem jedinica, SI, (Systeme International d'Unites). Sistem
SI je zvanično uspostavljen 1960. godine na 11. generalnoj konferenciji za utege i mjere
CGPM. Na 14. generalnoj konferenciji za tegove i mjere iz 1971. godine SI sistem je ponovo
proširen dodavanjem mola kao osnovne jedinice za količinu supstance.
Osnovne osobine ovog sistema su:
 univerzalnost – primjenljiv je u svim oblastima nauke i tehnike,
 unifikacija jedinica – npr za pritisak paskal umjesto mm Hg, atmosfera, bar, itd),
 koherentnost (povezanost) sistema – koeficijenti proporcionalnosti u fizikalnim
jednačinama definirani pomoću izvedenih jedinica su jednaki jedinici,
 jasno razgraničenje između jedinice mase kg i jedinice sile N,
 udobnija primjena.
SI sistem se sastoji od sedam osnovnih jedinica, koje zajedno sa izvedenim jedinicama čine
koherentan sistem jedinica. Kao dopunske, neke druge jedinice van sistema SI prihvaćene su
za upotrebu zajedno sa jedinicama SI.
Osnovne jedinice
Tabela 1.2. Osnovne jedinice SI
Veličina Ime Oznaka
dužina metar m
masa kilogram kg
vrijeme sekunda s
električna struja amper A
termodinamička temperatura kelvin K
količina materije (supstance) mol mol
jačina svjetlosti kandela cd
Definicija i realizacija svake osnovne jedinice SI sistema je modificirana kako su metrološka
istraživanja otkrivala nove mogućnosti postizanja preciznijih definicija i realizacija jedinica.
Korištene su različite vrste definicija za osnovne jedinice:
 specifična svojstva artefakata poput mase međunarodnog prototipa (IPK) za jedinicu
kilogram;
 specifično fizičko stanje kao što je trojna tačka vode za jedinicu kelvin;
 idealizirani eksperimentalni postupci kao u slučaju ampera i kandele; ili
 prirodne konstante kao što su brzina svjetlosti za jedinicu sekundu i period zračenja
atoma cezija 133 za jedinicu metar, avogadrov broj za jedinicu mol (iako u definiciji nije
eksplicitno naznačena prirodna konstanta).

26
 fcs

c s MIPK

m kg

A mol
m0
m(12C)

K cd

TTPW Kcd

Slika 1.20. Definicije osnovnih jedinica do 20.05.2019.

Dva su prelomna događaja u novijoj metrologiji koja vrijedi posebno naglasiti. Oba su vezana
za odluke koje je donio Međunarodni ured za utege i mjere BIPM, osnovan još davne 1875.
godine. Prvom odlukom na 11. zasjedanju održanom 1960. godine uspostavljen je
međunarodni sistem jedinica (SI sistem). Narednih šest desetljeća održano je još 15
zasjedanja i na svakoj su donošene neke dopune i korekcije SI sistema u skladu sa razvojem
metrologije i nauke uopće. Drugom prelomnom odlukom uvedena je vrlo radikalna promjena
definicija osnovnih jedinica, na 26. zasjedanju BIPM-a u Parizu 16.11.2018. godine. Ta
odluka na snagu je stupila 20. 05. 2019. godine.
Sedam osnovnih mjernih jedinica koje su imale svoje definicije, prvobitno temeljene na
etalonima, sada imaju nove definicije temeljene na fiksnim vrijednostima sedam prirodnih
konstanti (Tabela 1.3.).
Tabela 1.3 Vrijednosti sedam prirodnih konstanti
Osnovna Konstanta Simbol Vrijednost Jedinica
mjerna
jedinica
kg Planckova konstanta h Js
A Elementarni naboj e C
K Boltzmannova konstanta k J K-1
mol Avogadrova konstanta NA mol-1
Frekvencija prijelaza hiperfinih
S fCs Hz
razina osnovnog stanja atoma 133Cs
cd Svjetlosna učinkovitost Kcd lm W-1
m Brzina svjetlosti u vakuumu c m s-1

27
Veličine herc (Hz), džul (J), kulon (C), lumen (lm) i vat (W) su povezane sa jedinicama
sekunda (s), metar (m), kilogram (kg), amper (A), kelvin (K), mol (mol) i kandela (cd) na
sljedeći način:
, , , , i
Novim definicijama se skup osnovnih mjernih jedica definira na potpuno koherentan
način Sistem mjernih jedinica koji se zasniva isključivo na prirodnim konstantama ukida
potrebu za etalonima. Ne treba nam više štap odabrane dužine, uteg odabrane mase i slično.
Time je sistem postao univerzalan i svima dostupan.
Treba reći da definiranje mjernih jedinica pomoću prirodnih konstanti nije novost. Promjene u
tom smjeru počele su se događati gotovo od samih početaka SI sistema. Već je 1967. godine
uvedena definicija sekunde preko prirodnih konstanti.
Zadnjom promjenom međunarodnog sistema mjernih jedinica ukinut je zadnji etalon,
pramjera kilograma. Nakon 130 godina definicija kilograma odlazi u prošlost. No, to što
pramjera kilograma odlazi u muzej, nije najvažnije. Ključna je promjena ta što je cijeli sistem
mjernih jedinica sada utemeljen na sedam fiksnih vrijednosti prirodnih konstanti.
Pridjev fiksni znači da su poznate sve, baš sve, decimalne vrijednosti tih konstanti. Ali nisu
poznate zato što su izmjerene beskrajno precizno (tako nešto po definiciji nije moguće), nego
zato što se postigao međunarodni naučni dogovor o njihovim iznosima.

fcs

c s h

m kg

A mol
e
NA

K cd

kB Kcd

Slika 1. 21. Definiranje osnovnih mjernih jedinica od 20.05.2019.

Usvojeni princip je praktično realizacija Maksvelove ideje (J.C.Maxwell,1859-1879),
stare skoro 150 godina, da se definicija osnovne mjerne jedinice fizičke veličine zasniva
na fiksiranoj vrijednosti neke, sa velikom tačnošću izmjerene, fizičke konstante.
Govoreći u Liverpulu 1870. godine, na sastanku Britansko društva za napredak nauke,
Maksvel je kazao: “Ako želimo dobiti standarde za dužinu, vrijeme i masu koji će biti
apsolutno nepromjenjivi, moramo znati da ih moramo tražiti ne u dimenzijama, kretanju
ili masi naše planete, nego u talasnoj dužini, periodu oscilacija i apsolutnoj masi
neuništivih i nepromjenjivih i perfektno sličnih molekula”.

28
Upotreba konstante za definiranje jedinice razdvaja definiciju jedinice od njene realizacije. To
nudi mogućnost da se s razvojem tehnologija u budućnosti mogu razvijati potpuno različite ili
nove i superiorne praktične realizacije jedinice, bez potrebe za promjenom njene definicije.
Definicije osnovnih jedinica SI sistema
Sekunda (oznaka s) se definira preko fiksne numeričke vrijednosti frekvencije cezija ΔfCs,
neperturbovanog hiperfinog nivoa osnovnog stanja atoma Cezija koje iznosi 9 192 631 770,
kada se izražava u Hz, što je jednako s-1 (definicija usvojena na 26. zasjedanju CGPM 2018.
godine, a vrijedi od 20.05.2019.godine). Vrijednost ovog iznosa daje definiciju jedinice
sekunda prema relaciji:

(1.3)

Sekunda je ranije bila definirana kao trajanje od 9 192 631 770 perioda zračenja koje odgovara
prelazu između dva hiperfina nivoa osnovnog stanja atoma cezija 133 (usvojeno na 13.
zasjedanju CGPM 1968. godine). Kao što se vidi kod definicije sekunde se sa tehničkog
stanovišta praktično ništa nije promjenilo. Mikrotalasno zračenje cezija i dalje se koristi za
definiciju sa istom definiranom frekvencijom. Promjene u jezičkom smislu su izvršene kako
bi se sve osnovne jedinice definirale na jednak način.
Metar (oznaka m) se definira preko fiksne numeričke vrijednosti brzine svjetlosti u vakuumu
koja iznosi c = 299 792 458, kada je izražena u jedinici ms-1, pri čemu se sekunda definira
preko frekvencije cezijuma ΔfCs (definicija usvojena na 26. zasjedanju CGPM 2018. godine, a
vrijedi od 20.05.2019.godine). Recipročna vrijednost ovog iznosa daje definiciju jedinice
metar:

(1.4)

što je jednako:

(1.5)

Metar je ranije bio definiran kao dužina puta koju u vakuumu napravi svjetlost u vremenu od
1/299 792 458 s (definicija usvojena na 17. zasjedanju CGPM 1983. godine). Kao što se vidi
kod definicije metra se praktično ništa nije promjenilo, osim u jezičkom smislu. Fizički
koncept je ostao isti. Razlog zašto se koristi brzina svjetlosti je taj što je svjetlost najbrža
pojava koja je poznata u univerzumu i uvijek je iste vrijednosti u vakumu.
Kilogram (oznaka kg) se definira kao fiksna numerička vrijednost Planckove konstante h =
6,626 070 15×10–34, kada se izražava u jedinici Js, koja je jednaka kgm2s–1, pri čemu su metar
i sekunda definirani preko fizičkih konstanti c i ΔfCs (definicija usvojena na 26. zasjedanju
CGPM 2018. godine, a vrijedi od 20.05.2019.godine).

(1.6)

što je jednako

(1.7)

odnosno

29
 (1.8)

Vrijednost odabrana za Planckovu konstantu je takva da je u vrijeme usvajanja nove definicije

jedinice kilogram njena vrijednost bila jednaka masi međunarodnog prototipa sa relativnom
standardnom nesigurnošću od 1∙10–8.
Amper (oznaka A) se definira se kao fiksna numerička vrijednost elementarnog
naelektrisanja e koja iznosi 1.602 176 634 × 10-19 kada je izražena u jedinici kulon (C), što je
jednako As, pri čemu se sekunda definira preko fizičke konstante ΔfCs.

(1.9)

što je jednako:

(1.10)

odnosno
(1.11)
Kao što se vidi, promjena definicije u odnosu na predhodnu je drastična i zasnovana je na
činjenici da struju čini protok naelektrisanja. Amper je jačina električne struje koja odgovara
protoku od 1/1,602 176 634∙10−19 elementarnih naelektrisanja u sekundi.
Prethodna definicija ampera (usvojena na 9. zasjedanju CGPM 1948. godine) temeljila se na
sili između dva vodiča beskonačne dužine, zanemarivog presjeka, koja su na međusobnom
rastojanju od 1 m i imala je definiranu fiksnu vrijednost magnetne permeabilnosti vakuma μ0
= 4π∙10−7 Hm−1 = 4π∙10−7 NA−2, gdje H i N označavaju koherentne izvedene jedinice henri i
njutn, respektivno. Vrijednost magnetne permeabilnosti vakuma µ0 mora se odrediti
eksperimentalno. U vrijeme prihvaćanja sadašnje definicije ampera, µ0 je bio određen sa
relativnom standardnom nesigurnošću od 2,3∙10–10.
Kelvin (oznaka K) se definira uzimajući fiksnu numeričku vrijednost Boltzmanove konsante
k koja je jednaka 1,380 649∙10−23 kada je izražena u jedinici JK−1, što je jednako kg m2 s−2
K−1, gdje su kilogram, metar i sekunda definirani pomoću prirodnih konstanti h, c i ΔfCs .

(1.12)

što je jednako:

(1.13)

odnosno

(1.14)

Posljedica ove definicije je da se temperatura mjeri preko energije molekularnog kretanja.

Kelvin je jednak promjeni termodinamičke temperature koja rezultira promjenom toplinske
energije kT za 1,380 649∙10–23 J. Stepen Celzijusa je ostao vezan za Kelvin na isti način na
koji je bio i do sada.
(1.15)

30
Predhodna definicija Kelvina (usvojen na 10. zasjedanju CGPM 1954. godine) bila je vezana
za termodinamičku temperaturu trojne tačke vode (TTPW – Temperature of the Triple Point
of Water) koja je iznosila 273,16 K.
Zbog činjenice da je sadašnja definicija Kelvina vezana za fiksnu vrijednost Boltzmanove
konstante k, umjesto TTPW, ista se sada mora odrediti eksperimentalno. U vrijeme usvajanja
nove definicije TTPW je bio jednak 273,16 K s relativnom standardnom nesigurnošću od
3,7∙10–7 na osnovu mjerenja k izvršenih prije redefiniranja mjerne jedinice.
Kelvin i stepen Celzijusa su takođe jedinice međunarodne temperaturne skale iz 1990. godine
(ITS–90) koju je CIPM usvojio 1989. godine u Preporuci 5 (CI-1989, PV, 57, 115).
Mol (oznaka mol) se definira uzimajući fiksnu numeričku vrijednost Avogadrove konstante
NA koja iznosi 6,022 140 76∙1023. NA kada je izražena u jedinici mol–1 naziva se Avogadrov
broj. Količina materije sistema, čija je oznaka n, je mjera broja određebih elementarnih
entiteta. Elementarni entitet može biti atom, molekula, jon, electron ili bilo koja druga čestica
ili određena grupa čestica. Jedan mol sadrži tačno 6,022 140 76∙1023 elementarnih entiteta.

(1.16)

Predhodna definicija mola (usvojena na 14. zasjedanju CGPM 1971. godine) bila je vezana za
broj elementarnih entiteta koliko ih ima u 0,012 kg ugljikovog atoma izotopa 12C. Iako na prvi
pogled ove dvije definicije izgledaju veoma različito, one suštinski nisu tako različite. Od
20.05.2019. godine, konstanta je osnova svih definicija. U slučaju količine materije i njene
jedinice – mola, to je Avogadrova konstanta. Ipak, iako ova konstanta nije eksplicitno
spomenuta u formulaciji koja je važila do 19. 05. 2019. godine, ona je već usko povezana sa
trenutnom definicijom, pošto Avogadrova konstanta odgovara broju čestica sadržanih u 0,012
kg ugljikovog atoma izotopa 12C.
Vrijednost odabrana za NA je takva da je u vrijeme usvajanja sadašnje definicije mola, bila
jednaka broju elementarnih entiteta koliko ih ima u 0,012 kg 12C, sa relativnom standardnom
nesigurnošću od 4,5∙10−10.
Kandela (oznaka Cd) se definira uzimajući fiksnu numeričku vrijednost svjetlosne
efikasnosti monohromatskog zračenja frekvencije 540 THz Kcd koja iznosi 683 kada je
izražena u jedinicama lmW−1, koja je jednaka cd sr W−1 ili cd sr kg−1m−2s3, gdje su kilogram,
metar i sekunda definirani pomoću prirodnih konstanti h, c i ΔfCs .

(1.17)

što je jednako:

(1.18)

odnosno
(1.19)
Kandela je postala posebno značajna u protekloj deceniji, kada smo svjedočili brzim
inovacijama u oblasti energetski efikasnog osvjetljenja i potrebe za pouzdanijim načinima
upoređivanja sjajnosti sa različitim izvorima svjetlosti, kao i za zadovoljenjem potreba
potrošača. Kod nove definicije kandele nema suštinske promjene jer je i stara definicija već
bila definisana preko dvije osnovne konstante i glasila je: kandela je jačina svjetlosti, u
određenom smjeru, izvora koji odašilje monohromatsko zračenje frekvencije 540 THz i čija je

31
energetska jačina u tom smjeru 1/683 vata po steradijanu (usvojena na 16. zasjedanju CGPM
1979. godine).

Izvedene jedinice
Do izvedenih jedinica se dolazi polazeći od osnovnih jedinica primjenom fizikalnih zakona i
matematičkih operacija koji povezuju osnovne veličine. Mnoge izvedene jedinice dobile su
poseban naziv i oznaku i mogu se primjenjivati za izražavanje drugih izvedenih jedinica.
Općenito, vrijednost bilo koje izvedene jedinice X može da se uvijek predstaviti u obliku
proizvoda osnovnih jedinica
(1.20)
gdje su dimenzioni eksponenti a, b, c, d, e, f i g cijeli brojevi (pozitivni, negativni ili nula).
Koherentne izvedene jedinice proizvodi su potencija osnovnih jedinica sa brojnim faktorom
jednakim jedinici. Važno je naglasiti da svaka fizikalna veličina ima samo jednu koherentnu
SI jedinicu, iako se ova jedinica može izraziti u različitim oblicima pomoću nekih posebnih
imena i simbola.
Izvedene jedinice se mogu podjeliti na slijedeće grupe:
 izvedene jedinice izražene pomoću osnovnih jedinica (Tabela 1.3.),
 izvedene jedinice izražene pomoću osnovnih jedinica i jedinica sa posebnim nazivom
(Tabela 1.4).
 izvedene jedinice koje imaju poseban naziv (Tabela 1.5.),
Tabela 1.3. Izvedene jedinice SI izražene pomoću osnovnih jedinica SI sistema
Izvedena veličina Izvedena jedinica Oznaka
površina kvadratni metar m2
zapremina kubni metar m3
brzina metar u sekundi m s-1
ubrzanje metar u sekundi na kvadrat m s-2
gustoća (zapreminska masa) kilogram po kubnom metru kg m-3
jačina magnetnog polja amper po metru A m-1
gustoća električne struje amper po kvadratnom metru A m-2
količina supstance, koncentracija mol po kubnom metru mol m-3
sjaj (luminacija) kandela po kvadratnom metru cd m-2

Tabela 1.4. Izvedene jedinice SI izražene pomoću osnovnih jedinica i jedinica sa

posebnim nazivom
U osnovnim SI
Izvedena veličina Naziv jedinice Oznaka
jedinicama
ugaona brzina radijan u sekundi rad.s-1 m m s =s-1
-1 -1

ugaono ubrzanje radijan u sekundi na kvadrat rad.s-2 m m-1s-2 =s-2

moment sile njutn metar N.m m2 kg s-2
jačina električnog polja volt po metru V.m-1 m kg s-3 A-1
permeabilnost henri po metru H.m-1 m-3 kg-1s4 A2

32
permitivnost farad po metru F.m-1 m kg s-2 A-2
površinska gustoća naboja kulon po kvadratnom metru C.m-2 m-2 s A

Tabela 1.5. Izvedene jedinice SI sa posebnim nazivima i simbolima

Naziv Oznaka U SI U osnovnim SI
Izvedena veličina
jedinice jedinice jedinicama jedinicama
ugao u ravni radijan rad m . m-1 = 1
prostorni ugao steradijan sr m2 . m-2 = 1
frekvencija herc Hz s-1
sila njutn N m kg s-2
pritisak, naprezanje paskal Pa N/m2 m-1 kg s-2
energija, rad džul J N.m m2 kg s-2
snaga wat W J/s m2 kg s-3
električni naboj kulon C s A
električni napon volt V W/A m2 kg s-3 A-1
električni kapacitet farad F C/V m2 kg-1 s4 A2
električni otpor om Ω V/A m2 kg s-3 A-2
električna vodljivost simens S A/V m2 kg-1 s3 A2
magnetni fluks veber Wb V.s m2 kg s-2 A-1
magnetna indukcija tesla T Wb/m2 kg s-2 A-1
induktivnost henri H Wb/A m2 kg s-2 A-2
U praksi se, za određene fizikalne veličine, često daje prednost korištenju određenih naziva
izvedenih jedinica kako bi se pokazala razlika između različitih veličina koje imaju istu
dimenziju. Npr., moment sile (tj. zakretni moment) se definira kao proizvod vektora sile i
vektora položaja. Jedinica koja se u praksi koristi u SI sistemu je Nm. Iako zakretni moment
ima istu dimenziju kao i energija (SI jedinica J =Nm), džul se nikada ne koristi za izražavanje
zakretnog momenta.
Jedinice izvan SI sistema
Međunarodni sistem jedinica (SI) je sistem jedinica koji je prihvatio CGPM i koji osigurava
međunarodno dogovorenu referenciju pomoću koje se danas definiraju sve druge jedinice.
Preporučuje se za upotrebu u nauci, tehnici i trgovini. Osnovne SI jedinice i koherentne
izvedene SI jedinice, uključujući jedinice sa posebnim nazivima, imaju važnu prednost jer
čine koherentan skup, što ima za posljedicu da se ne zahtijeva pretvaranje jedinica kad se
umjesto veličina u veličinske jednačine uvrštavaju posebne vrijednosti. Konačno, ako svi
upotrebljavaju taj sistem, on pojednostavljuje učenje. Ipak se priznaje da se neke jedinice
izvan SI-a još uvijek pojavljuju u nauci i tehnici, a neke će se vjerovatno i dalje još dugo
upotrebljavati.
Neke jedinice izvan SI-a imaju historijsko značenje u osnovnoj literaturi. Druge jedinice
izvan SI-a, kao npr. jedinice vremena i ugla, tako su duboko ukorijenjene u povijest i kulturu
tako da će se i dalje upotrebljavati i u doglednoj budućnosti.
Iz tih razloga korisno je dati popis nekih važnijih jedinica izvan SI sistema kako je učinjeno u
nastavku. Međutim, kad se upotrebljavaju te jedinice, treba uvijek imati na umu da se time
gube osnovne prednost SI sistema.

33
 Tabela 1.6. Jedinice van SI Sistema koje su dozvoljene za upotrebu
VRIJEDNOST U SI
VELIČINA JEDINICA OZNAKA
JEDINICAMA
vrijeme minut min 1 min = 60 s
sat h 1 h = 60 min = 3600 s
dan d 1 d = 24 h
prostorni ugao stepen ° 1° = (π/180) rad
minut ' 1' = 1°/60 = (π/10800) rad
sekund '' 1'' = 1'/60 = (π/648000) rad
površina hektar ha 1 ha = 104 m2
zapremina litar l,L 1 l = 1 dm3 = 10-3 m3
masa tona t 1 t = 103 kg
1 eV = 1,602 176 634∙10–19
energija elektronvolt eV
J
pritisak bar bar 1 bar = 105 Pa
Postoji mnogo više jedinica izvan SI-a koje imaju povijesno značenje ili se još uvijek
upotrebljavaju, ali samo u specijaliziranim područjima (npr. barel nafte) ili u posebnim
zemljama (npr. palac, stopa, jard). CIPM ne vidi nikakav razlog da se te jedinice i dalje
upotrebljavaju u savremenom naučnom i tehničkom radu. Međutim, zbog njihove važnosti
potrebno je dati mogućnost da se pronađu podaci o odnosu između tih jedinica i
odgovarajućih SI jedinica. CIPM je tako sastavio popis faktora pretvaranja takvih jedinica u
SI jedinice i učinio ga dostupnim na internet stranici BIPM-a.
Prefiksi mjernih jedinica
Postoje dvije skupine prefiksa mjernih jedinica i to:
 umnošci ili prefiksi višekratnici,
 dijelovi mjerne jedinice ili prefiksi nižekratnici.
Umnožak mjerne jedinice je veća mjerna jedinica koja se formira iz osnovne jedinice ili
izvedene jedinice prema dogovoru o razmjeri. Sa izuzetkom da (deka), h (hekto) i k (kilo) svi
znakovi za umnoške pišu se velikim slovom.
Tabela 1.7. Prefiksi mjernih jedinica
Faktor Ime prefiksa Simbol Faktor Ime prefiksa Simbol
101 deka da 10-1 deci d
102 hekto h 10-2 centi c
103 kilo k 10-3 mili m
106 mega M 10-6 mikro μ
109 giga G 10-9 nano n
1012 tera T 10-12 piko p

34
 1015 peta P 10-15 femto f
1018 eksa E 10-18 ato a
1021 zeta Z 10-21 zepto z
1024 jota Y 10-24 jokto y
Dio mjerne jedinice je manja mjerna jedinica koja se formira iz osnovne jedinice ili izvedene
jedinice prema dogovoru o razmjeri. Svi znakovi za djelove mjerne jedinice pišu se malim
slovima. Oznake prefiksa pišu se uspravno, zajedno sa oznakom jedinice, bez razmaka.
Uvijek se koristi samo jedan prefiks za jednu jedinicu. Svi nazivi prefiksa pišu se malim
slovima, osim na početku rečenice. Nazivi prefiksa su neodvojivi dijelovi naziva jedinica
kojima su pridruženi (npr. miliamper, megaom jedna su riječ). Prefiksi mjernih jedinica ne
mogu stajati sami niti se pridružiti broju 1.
Među osnovnim jedinicama SI sistema jedino jedinica mase kg sadrži prefiks iz povijesnih
razloga. Nazivi i znakovi za prefikse kod jedinice mase tvore se dodavanjem naziva prefiksa
nazivu gram (npr. mg, a ne mKg).
Prefiksi za binarne jedinice
Naziv binarne jedinice bit dolazi od engleskih riječi binary digit. Osam puta veća jedinica
naziva se bajt (byte). Tako je bajt = 23 bita = 8 bita. Naziv jedinice bajt (znak: B) nastao je u
ranim šezdestim godinama prošlog stoljeća. U septembru 1996. godine CIPM je prihvatio
Preporuku (Recommendation U1) Binary multiples of units used in information technology.
Tabela 1.8. Binarni prefiksi za binarne informatičke jedinice
Vrijednost binarnog predmetka Naziv Znak
210 = 1,024 . 103 kibi Ki
20 . 6
2 = 1,048576 10 mebi Mi
30 . 9
2 = 1,073741824 10 gibi Gi
40 . 12
2 = 1,099511627776 10 tebi Ti
50 . 15
2 = 1,125899906842624 10 pebi Pi
60 . 18
2 = 1,152921504606846976 10 eksbi Ei

Tabela 1.9. Binarne jedinice izvedene od jedinica bit i bajt

Ime Simbol Vrijednost
Formativna jedinica bit ( simbol: bit )
kibibit Kibit 210 bit = 1024 bit
mebibit Mibit 220 bit = 1024 Kibit
gibibit Gibit 230 bit = 1024 Mibit
tebibit Tibit 240 bit = 1024 Gibit
pebibit Pibit 250 bit = 1024 Tibit
eksbibit Eibit 260 bit = 1024 Pibit
Formativna jedinica bajt ( simbol: B )
kibibajt KiB 210 B = 1024 B
mebibajt MiB 220 B = 1024 KiB

35
gibibajt GiB 230 B = 1024 MiB
tebibajt TiB 240 B = 1024 GiB
pebibajt PiB 250 B = 1024 TiB
eksbibajt EiB 260 B = 1024 PiB

Međunarodna elektrotehnička komisija – IEC je 1999. godine objavila međunarodnu normu o

nazivima i znakovima binarnih jedinica: Amandment 2(1999) to IEC Standard 60027-2:
Letter symbols to be used in electrical technology, Part 2: Telecommunications and
electronics.
Vrijednost, naziv i znak binarne jedinice tvore se pomoću jednačine:
(1.21)
Ovdje, međutim, slovo D označava vrijednost binarne jedinice J, odnosno njezin naziv, a
množilac N određen je pomoću binarne definicije: N = 2r. Eksponent r ima samo pozitivne
vrijednosti. Binarni množilac N uvijek je veći od broja 1, tj. on je isključivo višekratnik. Za
sada su dovoljne vrijednosti binarnoga eksponenta: r = 10, 20, 30, 40, 50, 60
Pisanje imena i simbola jedinica i izražavanje vrijednosti veličina
Opća pravila za pisanje imena jedinica i brojeva prvo je predložila CGPM rezoluciom 7 na 9.
zasjedanju 1948. godine). Ta pravila su nakon toga razradili ISO, IEC i druge međunarodne
organizacije. Danas postoji opći konsenzus o tome kako koristiti imena i simbole jedinica,
uključujući i imena prefiksa te simbola veličina, te kako izražavati vrijednosti veličina.
Skladnost tih pravila i dogovora pomažu čitljivosti naučnih i tehničkih članaka.
Simboli jedinica pišu se uspravno bez obzira na tip slova koja se koriste u ostatku teksta.
Općenito se simboli jedinica pišu malim slovima, ali ako su izvedeni iz vlastitog imena ili se
nalaze na početku rečenice pišu se velikim početnim slovom. Simboli jedinica ostaju
nepromijenjeni u množini i ne mjenjaju se po padežima. Iza simbola jedinice se nikada ne
stavlja tačka, izuzev ako je kraj rečenice. U novi red se ne smije prenijeti samo oznaka mjerne
jedinice. Nazivi mjernih jedinica podliježu pravilima lingvistike, tj imaju jedninu i množinu i
padežnu promjenu
Jedinice kombinirane množenjem nekoliko jedinica moraju se pisati sa tačkom između
(oznakom množenja) ili sa razmakom. (npr. N·m ili N m). Jedinice kombinirane razlikom
jedne jedinice sa drugom moraju se pisati sa kosom crtom ili sa negativnim eksponentima.
(npr. m/s ili m s-1). Kombinirane jedinice mogu sadržavati samo jednu kosu crtu. Dozvoljena
je upotreba zagrada ili negativnih eksponenata za složene kombinovane jedinice (npr. m
kg/(s3 A) ili m kg s-3 A-1 , ali ne i mkg/s3/A niti mkg/s3A).
Simboli jedinica i imena jedinica ne smiju biti pomiješani. Nije dozvoljeno koristiti kratice za
simbole ili nazive jedinica (npr. sec. umjesto s ili sekunda).
Vrijednost veličine piše se kao umnožak broja i jedinice, a broj kojim se množi jedinica
brojna je vrijednost veličine izračena tom jedinicom. Između broja i jedinice uvijek se ostavlja
jedan prostorni razmak (npr. 5 kg, a ne 5kg). Pri izražavanju vrijednosti veličine može se
postupati u skladu sa uobičajenim algebarskim pravilima (npr. može se pisati jednačina T =
293 K, ali i jednačina T/K = 293). Ovaj drugi način je prikladan za prikazivanje podataka u
tabelama ili na grafikonima. Znak koji se upotrebljava za odvajanje cjelobrojnoga od
desetičnoga dijela broja naziva se desetični znak. Na osnovu odluke 22. CGPM-a (2003.,
Zaključak 10.) "desetični znak mora biti tačka ili zarez". Odabrani desetini znak treba biti

36
onaj koji je uobičajen u dotičnom kontekstu. Ako se broj nalazi između +1 i –1, desetičnom
znaku tada uvijek prethodi nula (npr. –0,234 A, a ne –,234 A).
Na osnovu odluke 9. CGPM-a (1948., Zaključak 7.) i odluke 22. CGPM-a (2003., Zaključak
10.), kako bi se olakšalo čitanje, znamenke višeznamenkastih brojeva mogu se malim
razmakom rastavljati u skupine od po tri. Između tih se skupina u prazni prostor ne smiju
umetati ni tačke ni zarezi (npr. 15 739,012 53 kg). Međutim, kad ispred ili iza desetičnog
znaka postoje samo četiri znamenke uobičajeno je da se za odvajanje jedne znamenke ne
upotrebljava razmak (npr. 1739,012 kg).
Matematičke operacije se mogu primjenjivati samo na simbole jedinica (kg/m3), a ne i na
njihova imena (kilogram/kubni metar). Pri pisanju, mora biti nedvosmisleno jasno na koju se
brojnu vrijednost odnosi simbol jedinice i koja se matematička operacija primjenjuje na
vrijednost fizičke veličine (npr. 35 cm x 48 cm, a ne 35 x 48 cm ; 100 g ± 2 g, a ne 100 ± 2 g).

Nekoliko poznatih izreka o mjerenju

 Pan metron ariston (Sve ima svoju mjeru) starogrčka poslovica;
 ΜΕΤΡΩ ΧΡΩ (Koristi mjeru) starogrčka poslovica (ovaj natpis stoji na logu BIPM-a)
 Omnia in numero et mensura (Sve je u broju i mjeri) latinska poslovica;
 Triput mjeri jednom sjeci (narodna poslovica);
 Teško onima koji pri mjerenju zakidaju, koji punu mjeru izimaju kada od drugih kupuju, a
kada drugima mjere na litar ili na kantar zakidaju (Kuran, Sura Al- Mutaffifin);
 Kakvom mjerom mjerite, takvom će se i vama mjeriti (Jevanđelje po mateju VII.2).
 Nauka počinje tamo gde počinju merenja (D.I. Mendeljejev)

37