Antropologija buduć nosti

Emil Heršak
e-pošta: ehersak@ffzg.hr / ehersak@gmail.com
mobitel: 098 1777-880

Uvod
Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga
proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da!
Amen. Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog – Onaj koji
jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar.
Otkrivenje (1: 7)

• Simbolički počinjemo našu tematiku odlomkom iz Otkrivenja, djela koje je negdje prije 100. n.e. napisao
kršćanin Ivan (prema klasičnoj tradiciji sv. Ivan apostol), dok se nalazio u prognanstvu na otoku Patmu,
na sjeveru skupine Dodekaneza u istočnom dijelu Egejskoga mora.
• Ivan je opisao viziju koju je imao o kraju
svijeta, ili bolje rečeno o konačnoj sudbini
čovječanstva, i nastupu Božjeg kraljevstva.
• "Otkrivenje" je više-manje doslovni prijevod
grč. imenice ἀποκάλυψις, koja je u antici
označavala čin uklanjanja skrivenosti
(κάλυψις), pogotovo razotkrivanje lica
(skidanja vela, koprene) ili drugih dijelova
tijela, koji se iz kulturnih, vjerskih ili čak
praktičnih razloga u pravilu nisu pokazivali u
javnosti.
• U tom smislu, mogli bismo govoriti i o
razgolićenju neke stvarnosti, koja postoji,
doista, ali koju mi ne možemo vidjeti.
• Stvarnost, u Ivanovom Otkrivenju, dakako
nije fizička stvarnost koju u ovo vrijeme
možemo vidjeti oko sebe, i koja se može i
fizički razotkriti ako nije odmah vidljiva, nego
je to mnogo dublja stvarnost postojanja.
• Sadašnja fizička stvarnost koju vidimo,
prema ovom kršćanskom shvaćanju, samo je
mutni odraz ili pak "zagonetka" prave
stvarnosti bitka, koja će nam se pokazati tek
kada ovaj život prestane, kao što je još i prije
Ivana istaknuo sv. Pavao: "Sada gledamo
kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u
lice!" (Kor. I 13: 12).
Hieronymus Bosch (1450–1516), "Sv. Ivan na Patmu" (1504).
• Preteče te Pavlove misli možemo naći i mnogo prije, recimo u Platonovoj alegoriji o spilji (Država, knj.
VII), i isto tako izričite ili barem implicitne vizije o budućnosti, koje se mogu uspoređivati s Ivanovim
Otkrivenjem možemo pronaći u različitim vremenima i u različitim kulturama, filozofijama i vjerskim
sustavima diljem svijeta.
• Ali ne mislimo tu o njihovim konkretnim sadržajima, koji mogu biti različiti, nego o potrebi da se nešto
odredi u odnosu na cilj prema kojemu idemo.
• Vjerske vizije o budućnosti, razumije se, snažno utječu na ljude kojih ih prihvaćaju, jer često opisuju (i
određuju) smjernice života sve o kraja egzistencije svijeta.
• Mogli bismo pretpostaviti da su znanstvene vizije drukčije – iako se razlika između znanosti i vjere
uspostavljala postupno kroz ljudsku prošlost, i čak danas kada su jedna i druga sfera dogurane do
krajnosti, bit će područja u kojima se na stanovite načine opet približuju (barem u tematikama).
• Napokon, postoje i vrlo prizemne, svakodnevne vizije o budućnosti, utemeljene na običnim
ekstrapolacijama ritma života, i koje se vrte oko pitanje "Što će biti sutra?"
• Što će biti sutra? Upravo nas to pitanje potiče na oblikovanje najprizemnije vizije o budućnosti.
• I to ključno polazište obično se može dalje razraditi: kada ćemo se uopće ustati i započeti taj sutrašnji
dan, što moramo napraviti sutra (htjeli to ili ne), što će se možda dogoditi izvan naše kontrole (u
dobrom ili lošem smislu, i možemo li se za to pripremiti), i napokon što bismo htjeli da se dogodi.

Gramatika budućnosti
• Misli u odnosu na sutrašnje događaje: dakle "kada", "što moramo", "što želimo", itd. – izravno su
odredile način kako govorimo o budućnosti, ili točnije glagolsku konjugaciju budućega vremena.
• U nekim jezicima ne postoji posebna konjugacija, nego se u sintagmu tek stavlja neka oznaka
tempiranja vremenskoga određenja, koja daje na znanje "kada" će se nešto dogoditi ("sutra",
"poslije", "onda", "iduće godine", "napokon", itd.).
• Katkad se u takvom ili sličnom sklopu prvo koristi glagol koji prenosi značenje "početi", nakon kojega
slijedi drugi glagol koji određuje radnju koja će početi (primjerice, "počinjem raditi" sutra).
• Iz takvih konstrukcija mogu se poslije oblikovati pomoćni glagoli.
• Njemački werden "postati", koji se koristi upravo kao pomoćni glagol, može se djelomično uvrstiti u tu
kategoriju, međutim "postajanje" upućuje i na osobitu inačicu "bivanja".
• S tim u vezi, možemo razmotriti razvitak u latinskom jeziku.
• Latinski je stvarao temeljni oblik budućeg vremena, futur prvi (futūrum exāctum), s pomoću umetaka
bō, bi, bu, a i ē, podrijetlom od ie. korijena *bhū- (< *bhū-ti-s), koji je jasno uočljiv i u hrv. i općem
slav. glagolu biti (< praslav. i stclav. byti).
• Ako uzmemo jedan od najčešćih primjera iz prve konjugacije, amāre "voljeti", na taj način dobivamo:
amābo, amābis, amābit, amābimus, amābitis, amābunt.
• Dakako, i sam lat. pojam futūrus nastao je od istoga korijena (*bhū- > *fū-) *, kao i hrv. apstraktum
"budućnost", koji je u drugom dijelu 19. stoljeća Bogoslav Šulek (1816–1896) označio kao istoznačnicu
za njem. Zukunft i tal. avvenire (u jednom i drugom slučaju, "to što će doći").
• I što je taj korijen, koji se odnosi izravno na našu tematiku, zapravo označavao?

*Osobitost latinskih i italskih prijelaza od ie. korijena je u tom da se ie. *bh na početku riječi pretvara u "f", dok se u sredini riječi
samo gubi aspiracija (zadržavana, primjerice, u sanskrtskom) i dobiva se "b", upravo kao u praslavenskim izvedenicama. Dakle, od
osnove *bhū- , ili točnije *bhū-ti-s nastao je italski korijen *fut-, dok se u praslavenskom razvio *bud-. Latinske (italske) čestice u
glagolskom futuru prvom, kako smo naznačili, imaju početni glas "b", jer se nalaze u sredini riječi.

2
• Prema Petru Skoku (1881–1956) izvorno značenje bilo
je "rasti", pa smo zato od iste osnove dobili i "biljku" i
"bujnost".
• Ako bismo tu semantiku dalje uopćili najvjerojatnije
bismo dobili ideju o kontinuitetu, o nastavku života, ili
o drvu života, koje raste i raste.
• U nordijskoj mitologiji, svjetsko drvo Yggdrasil živi i
raste, i ostat će i dalje živo i nakon "sumraka bogova"
(Ragnarǫk).
• Sve nas to upućuje na neko opće shvaćanje, koje seže
daleko u prošlost.
• Iako možda izgleda tako, isti korijen nije dao oblike
"buditi (se), buđenje", no ipak možemo se tu vratiti i na
razmišljanje o sutrašnjemu danu.
• I kako je bilo rečeno, kada se probudimo, vrlo često
moramo pomisliti i na to što moramo napraviti?
• Latinski je poslije, u vremenu prijelaza na pučke inačice,
polazio, čini se, od te potrebe.
• Tako je nastala formula u kojoj se budućnost označuje s
pomoću glagola habere, "imati", koji će poslije dati
većinu romanskih tvorbi za buduće vrijeme.
• Umjesto prijašnjeg amābo, pučki latinski koristit će amare
habeo, što bi prenosilo značenje"imam voljeti", u
smislu "trebam voljeti", što će se poslije sažeti u jedno i
dati tal. amerò (< amare + ho), fr. aimerai (< aimer + ai),
španj. amaré (< amar + he), i port. amarei (amar + hei). Večera na Hušnjakovom brdu (foto: EH).
• U pučkom latinskom i poslije u romanskim jezicima koji
su od njega nastali postojali su i drugi načini označavanja budućeg vremena.
• Na zapadu bila je česta konstrukcija tipa "idem to napraviti", koja je prisutna i u germanskim jezicima
(usp. fr. je vais manger i engl. I am going to eat), dok su na istoku, u rumunjskom i u aromunskim ili
"vlaškim" govorima, prevagnule tvorbe uz pomoć glagola "htjeti", rum. vrea (npr. voi iubi, "voljet ću,
ljubit ću").
• Engleski pomoćni glagol will i srodni germ. oblici (norv. i dan. vil) ulaze u tu istu kategoriju (stengl.
*willan, stgerm. *welljam, "htjeti, željeti"), pa tako svjedoče o motivu želje u određivanju budućnosti.
• Dakako, rumunjski je iz naše perspektive zacijelo zanimljiviji, jer govori o razvitku koji je utjecao i na
hrvatska štokavska narječja.
• Kada su se slavenski jezici raširili po jugoistočnoj Europi, zapravo nisu imali neki posebni način
označavanja budućeg vremena.
• Jedan razlog bila je i osobita struktura glagola, koju je svojedobno francuski slavist André Vaillant
(1890–1977) nazvao "revolucionarnom".
• Mislio je na paralelnu shemu svršenih i nesvršenih vidova.
• U starocrkvenoslavenskom, konjugacija prezenta označava sadašnje vrijeme ako je glagol nesvršen, i
buduće vrijeme ako je svršen: primjerice, stcslav. творитъ (tvoritъ) "čini", сътворитъ (sъtvoritъ) "činit
će", što se i danas zadržalo u mnogim slav. jezicima, i djelomično u hrvatskom.

3
• No slav. jezici razvili su i pomoćne konstrukcije – gotovo svuda na osnovi glagola "biti" o kojem smo
već govorili, katkad koristeći glagol начѧти (načęti), "početi", a u jugozapadnoj Europi preuzeli su istu
strukturu kao i rumunjski.
• Zapravo se tu radi o jednom od crta "balkanske jezične zajednice" (njem. Balkan sprachbund), koja
obuhvaća (više-manje) rumunjski, grčki, albanski, makedonski, bugarski i srpski.
• Hrvatski je tu na granici – kajkavska i čakavska narječja slijede širi i stariji slavenski obrazac, dok su
štokavska narječja (pa i književni jezik koji je na njima utemeljen) preuzeli balkanski model.
• Zapravo, nije riječ sasvim o balkanizmu, jer smo vidjeli da je isti model prisutan i u germanskim
jezicima – i štoviše, možemo ga naći, primjerice, i u kineskom jeziku.
• Kineski koristi priloge jiāng (将), yào (要) i slične tvorbe, koje imaju opće značenje "htjeti", za
određivanje budućeg vremena: primjerice Tā yào huí kèluódìyà (他 要 回 克罗地亚), "On će ići u
Hrvatsku" (dosl. "On hoteći ići Hrvatska").
• U svakom slučaju, budućnost određena prema "htijenju" vrlo je zanimljiva misao, i zato smo iznijeli
ove kratke crte o "gramatici budućnosti".
• Polazište je bilo, da ponovimo, prizemna svakodnevna vizija o budućnosti: što će biti sutra, što moram, što
želim, dok nas ie. korijen pojma (*bheuH-, *bhū-ti-s) upućuje, vjerojatno, na dublju i širu viziju o životu.

Antropologija i budućnost
• Antropologija je znanost koja holistički proučava čovjeka, dakle u svim mogućim izrazima njegova
postojanja: pojedinačnim i skupnim, iz perspektive njegova tijela ili njegove kulture, društva,
vjerovanja, itd., i to u prošlosti (natrag sve do prvih hominida), sadašnjosti i – dakako – budućnosti.
• Budućnost je nešto što još ne postoji, ali ima nevjerojatno jak utjecaj na razvitak čovjeka i ljudskih
zajednica.
• Kako smo pokušali implicitno naznačiti u prethodnim komentarima, čovjek se nosi s problemom
budućnosti gotovo uvijek kada razmišlja o svom životu – i bitak i budućnost, kako smo spomenuli,
također su povezani u etimološkim korijenima.
• Vizija o onomu što će se dogoditi odredit će i naše ponašanje danas, pa će zato imati utjecaj na
posljedice našega ponašanja i tako djelovati na daljnje procese koje će odrediti budućnost.
• Primjerice, kršćanski vjernici koji prihvaćaju viziju iz Ivanovog
Otkrivenja ponašat će se u skladu s načelima svoje vjere da bi
svoj bitak ostvarili na Sudnjem danu.
• Druga je stvar to da je Otkrivenje prepuno metafora, koje se
mogu protumačiti na različite načine, kao što se često radilo
(čak je bilo fanatičkih povezivanja nekih zvijeri iz Ivanovog
teksta s modernim političkim silama, Rusijom, Kinom, itd.).
• Sličan utjecaj mogu imati i znanstvene vizije o budućnosti, ako
im ljudi vjeruju.
• Jedan granični slučaj vrlo je indikativan u tom smislu – tzv.
"znanstveni socijalizam", koji je Karl Marx (1818–1883)
pokrenuo sredinom 19. stoljeća.
• Misli nalik na neke socijalističke ili komunističke ideje nastale
su već mnogo prije u povijesti, barem od antike, ali su često
proizlazile iz vjerskih načela.
Karl Marx (foto: John Mayall, 1875).

4
• Marx je pokušao ukloniti sva ta načela i dokazati ispravnost svojih viđenja na temelju znanstvene
analize razvitka društva, i pritom se poslužio i podacima od kojih bi se neki danas mogli uvrstiti u
povijest antropologije.
• Zajedno s Friedrichom Engelsom (1820–1895) proučavao je različite stvari, sve od tadašnjih shvaćanja
o prapovijesti i drevnom društvu, do zbivanja u njegovom dobu (pariške komune i slično).
• Međutim, je li Marx donio pravi zaključak o smjeru razvitka društva?
• Nakon boljševičke revolucije u Rusiji 1917. godine,
"znanstveni socijalizam" sve se više pretvorio u
nešto nalik na religiju, bez obzira na ateističku
filozofiju, a vjernici te religije imali su vrlo jak utjecaj
na događaje u 20. stoljeću.
• Ali onda se prije dvadesetak godina taj marksistički
idejni okvir gotovo sasvim slomio, pogotovo u
Europi.
• Pokazalo se da Marx nije točno predvidio
budućnost, i tu nisu mnogo pomogli ni razni
pokušaji redigiranja njegovih misli.
• Ali njegova vizija i naputci koje je dao za Vladimir Ilič Uljanov, "Lenjin" (1870–1924), za vrijeme
ostvarivanje velikih ciljeva – zato što su dugo "Listopadske revolucije".
vremena bili prihvaćeni u nekim važnim sredinama,
doveli su do posljedica i reakcija koje i danas
određuju naš svijet.
• Možemo to ovako sažeti: način kako vidimo
budućnost, odredit će naše planove danas, i ako
slijedimo te planove, ako u njih vjerujemo, to će
utjecati na daljnji razvitak, iako neće nužno dovesti
do rezultata koje smo predvidjeli.
• Zapravo, gotovo u svemu, čovjek razmišlja o
budućnosti.
• Budućnost je važna kada mislimo o svojim Lenjin u razgovoru s H.G. Wellsom 1920. u Moskvi
odlukama za sutra ili prekosutra, o svom budućem
izgledu ili zdravlju, o svom društvenom probitku, o svom potomstvu i o prijenosu svoje genetike na
iduće naraštaje, o perspektivama svoje zajednice, o opasnostima na koje bismo mogli naići, o načinu
kako ćemo biti ocijenjeni zbog svojih odluka i napokon o ostvarivanju smisla svoga života.
• Odnos prema budućnosti ključan je dio čovjekove biti, i stoga predstavlja izrazitu antropološku
problematiku.

Istraživanja i studiji u svijetu

• Ako potražimo tematiku preko Interneta naći ćemo tu i tamo članke ili osvrte u kojima se pojavljuje
izraz "antropologija budućnosti".
• Međutim, teško se može naći primjer u kojem je ova tematika obrađena iz svih antropoloških
perspektiva.
• Iako je tematika po svemu sudeći izrazito antropološka, i kako smo naglasili vrlo holistička, način kako
se zasad istraživala bio je vrlo specijaliziran.

5
• Jedna knjiga škotskog geologa Dougala Dixona (1946–), "Čovjek poslije čovjeka", doista nosi (barem)
podnaslov "antropologija budućnosti" (Man after Man: An Anthropology of the Future, 1990).
• Trebat ćemo je ukratko opisati i u ovom kolegiju – ali riječ je ponajprije o budućoj fizičkoj evoluciji
čovjeka, što je samo jedna naša podtema (no Dixon se poslije uvelike udaljio od svojih teza).
• Što se tiče studija, nakon više pretraživanja, čini se da je antropologija budućnosti zasad zastupljena
jedino u studijskom programu na Kalifornijskom sveučilištu u Berkleyju, gdje seminar o toj temi vodi
profesorica Aihwa Ong.
• Seminar na Berkeleyju fokusiran je na aspekte kulturne antropologije i etnologije (kulturne dezorijentacije
u doba nagle ekspanzije tehnologije i inovacija, učinke urbanih i klimatsko-ekoloških promjena na
kulturu i društvo, itd.).
• Postojao je još jedan zanimljiv pokušaj prije desetak godina.
• Smithsonijski institut u Washingtonu organizirao je 2002. pokretnu izložbu o tzv. "poslijekulturi" (after-
culture) u Sjevernoj Americi, također s podnaslovom "antropologija budućnosti".
• Tematika se odnosila na mogućnosti razvitka u slučaju sloma današnje sjeverno-američke kulture,
zbog globalnog zatopljenja, ili drugih kriznih pojava.
• Ilustracije za izložbu, s motivima povratka u amerindsku prošlost, priredio je Michael Green (1943 –).

Načelo brzinomjera
• Model brzinomjera odnosi se na kratkoročna i dugoročna
predviđanja budućeg razvitka.
• Kao i brzinomjer, predviđanja budućih razvojnih mogućnosti
izvode se iz trenutnih okolnosti – ako vozimo malo preko 110
km/h točno jedan sat, to će se ostvariti, tj. preći ćemo tu
udaljenost od malo preko 110 km u vremenu od jednog sata.
• Ali to je i apstrakcija – ako se bilo koja okolnost tijekom vožnje
promjeni, neće se dogoditi to što brzinomjer u jednom
Brzinomjer
trenutku previđa.

Vjerovanja, kultura i zamisli o budućnosti

Šišmiši i kozmologija
• U južnom Brazilu – u dijelovima pokrajina Mato Grosso, Paraná i São Paulo – živi narod Apapokúva,
koji govori jezikom iz tupi-gvaranijske skupine.
• Danas ih ima svega oko 500 pojedinaca.
• Nama će kao polazište za iduće teme poslužiti njihov mit o nastanku svijeta.
• U početku, kažu, svuda je bio mrak i u mraku se stvorila golema masa šišmiša koji su se međusobno
borili – zatim je nastao svijet, ali se Apapokúve boje da će se iskonski šišmiši jednoga dana vratiti.
• Ovaj je primjer osobit po svom sadržaju, ali nije sada naveden tek zbog tog sadržaja.
• Tu je bitno reći da načini kako ljudi zamišljaju nastanak svijeta, ili točnije strukture njihovih shvaćanja
kozmogonije, često sadrže i najave o budućem vremenu.
• Apapokúve su vjerovali da se daleka prošlost može ponoviti, i da to što je bilo nekada, može se opet
dogoditi.
• Je li vrijeme, dakle, ciklično?

6
• Ne nužno u ovom primjeru – jer je ponavljanje tek moguće i ne mora se ostvariti, bez obzira na to što
postoji strah od povratka u iskonsko vrijeme.
• S druge strane, znanje o tomu što je bilo nekada služi kao naputak za znanje o tomu što će se dogoditi.
• Naše planiranje budućnosti često se temelji upravo na takvim prošlim iskustvima, i ako imamo čvrsto
znanje o prijašnjim događajima ili stanjima, onda naša svijest može pokušati stvarati sliku o budućnosti.
• To radimo redovito u mnogim modernim znanostima – skupljamo informacije o događajima i o
uzrocima i posljedicama, i zatim te informacije pokušamo prenijeti na buduće događaje.
• Sličnu metodu, utemeljenu na logici razvitka, rabimo i u fikcijskim prikazima.
• Ali prije nego što pređemo na problem takvih prognoza, razmotrit ćemo nekoliko tema o sustavima
vjerovanja, koji u različitim kulturama mogu odrediti kako ljudi razmišljaju o budućnosti.

Postoji li uopće budućnost?

• Australski urođenici kažu da je svijet bio stvoren u "vremenu
sna" ili "snoviđenju" (razni nazivi u australskim jezicima:
malchera, alcheringa, mura-mura, tjukurrpa, itd., zapravo su
imena za vrhovnog boga neba koji vodi "snoviđenje", iako se
često prenose na engleski kao dreamtime, ili the dreaming).
• To vrijeme u biti je osobita struktura, koja obuhvaća i
prošlost, i sadašnjost i isto tako i budućnost.
• Priče o "vremenu sna" općenito govore o nastanku svemira,
Zemlje i živih bića (životinja, biljaka i ljudi), o oblikovanju
krajolika, i vrlo često o tome kako su preci urođenika stigli u
Australiju – primjerice, prema jednoj priči stigli su na kontinent
iz neke zemlje na sjeverozapadu, u bijegu pred vatrenim
mravima.
• U tim osvrtima se mogu naći objašnjenja za to zašto stvari i
živa bića izgledaju i/ili djeluju onako kao što je to u prirodi;
mogu se doznati podaci o mjestima gdje žive bogovi ili
duhovi, i također se dobivaju informacije o načinu kako se
ljudi trebaju ponašati prema zemlji i prema životinjama.
• Kako je jedna autorica istaknula, "Vrijeme sna je kozmička
knjižnica koja je toliko obuhvatna da može predvidjeti Australski petroglif iz NP Ku-ring-gai Chase (lovište
budućnost našega planeta" (v. Travis-Henikoff, 2009, str. 183). naroda Ku-ring-gai), blizu Sydneyja. Prikazan je
• Preci iz "vremena sna" postali su duhovi, koji i dalje žive Baiame, urođenički otac-stvoritelj i bog neba iz
"vremena sna".
svuda naokolo.
• No jesu li to preci iz davne prošlosti (recimo iz prapovijesti) – koji su se pretvorili u duhove, tek nakon
što se "vrijeme sna" dovršilo?
• Ovo je pitanje problematično.
• "Vrijeme sna" je prema australskom shvaćanju trajno vrijeme, jer kako smo rekli ono obuhvaća
prošlost, sadašnjost i budućnost, ali danas Australci imaju različita gledišta o njegovom bitku.
• Neki smatraju da se doista završilo u prošlosti, i da dalje traje tek u duhovnom obliku (sve od trenutka
kada su se preci naroda pretvorili u duhove).
• Moglo bi se pretpostaviti da je na takvo shvaćanje utjecala koncepcija o linearnosti vremenu koju su u
Australiji raširili "bijeli" (= europski) doseljenici, koji su svojom prevlašću ipak snažno utjecali na urođeničke
tradicije.

7
• S druge strane, neke skupine urođenika vjeruju da se "vrijeme sna" i dalje događa ili odvija simultano
sa sadašnjošću, i da se takva struktura nastavlja i u budućnost, jer zapravo nema linijskog pomaka.
• Snovi mogu biti načini ulaska, "kanali" ili "prozori" u taj vječiti bezvremenski svijet, i u njima, razumije
se, budućnost već postoji, kao što postoji prošlost i sadašnjost.
• Na razne načine, ne samo u fizičkom snu, australski urođenici uspostavljaju vezu s "vremenom sna":
obredi su tu važni, dodiri s petroglifima, intonacije glazbala, i sl.
• Primjerice, kao dio "obreda prolaza" (rites de passage), mladi urođenici odlaze na lutanja po divljini
(engl. jedn. walkabout), koja traju i pola godine – tijekom kojih oni slijede "tragove sna" svojih predaka,
ponavljajući riječi iz njihovih pjesama, tražeći prikaze na kamenu i obilazeći sveta mjesta u krajoliku. *
• Sve ih to povezuje s tim bezvremenim svijetom, i pruža im uvid u to što će se dogoditi.
• Moglo bi se pretpostaviti da je australsko urođeničko shvaćanje vremena kakav ostatak iz razdoblja
prije nastanka prvih civilizacija – ali to se pitanje ne može tako pojednostaviti.
• Postoji više primjera, iz raznih kultura, u kojima je budućnost nešto već određeno, i nešto što je
podjednako dio naše prošlosti.
• Prema jednoj opasci, u odnosu na vjerovanja Inka i andskih zajednica, budućnost dolazi iza nas, kao da
gledamo nizvodno tečenje rijeke: "Budućnost ne leži pred nama, nego iza naših leđa. Ona se uzdiže
oko naših nogu; hvata nas iznenada kao vjetar koji puše iza nas" (Catherine J. Allen, The Hold Life Has:
Coca and Cultural Identity in an Andean Community. Washington: Smithsonian, 1998, str. 195).
• Budućnosti se tako pojavljuje u prošlost i – možda baš u takvom obliku u kakvom je nekada i bila, a to
je razlog zašto se Apapokúve boje povratka šišmiša.
• I usput rečeno, nakon poraza od Španjolaca dio Inka se navodno povukao u grad u džungli Amazonije
(legendarni Paititi); i nastala je predaja da će se oni vratiti i opet ujediniti svoje potomke, ali samo one
koji su zadržali tradicionalnu odjeću i dalje govorili kečuanski, ne španjolski.
• Što je bilo, bit će opet – i zato je budućnost odavno poznata, ili barem određena.
• Zanimljiva je u tom smislu zadnja rečenica iz majanskog korpusa mita, Popol Vuh (u rukopisu iz 1558.
godine); ta rečenica kaže da je to djelo trebalo nadoknaditi jednu nestalu knjigu, koja je opisivala svu
prošlost i budućnost.
• Dalje na sjeveru Amerike, Navahoi su isto vjerovali u povezanost između prošlosti i budućnosti – tj. da
sve što se dogodilo može imati posljedice bilo kada u budućnosti.
• Zato bi u svojim obredima liječenja ponavljali priče o podrijetlu naroda.
• Dakako, možemo reći: u redu, budući događaji, po logici povijesnog kauzaliteta, uvijek imaju uzroke u
prijašnjem vremenima.
• No u ovom viđenju bilo kada ne podrazumijeva takvu (često "shvatljive") povijesne uzročnosti, nego
spojenost vremena.
• U ovakvim shemama, sve je stopljeno: nastanak naroda ili svijeta ili ljudi i isto sve što će se dogoditi.
• U australskom "vremenu sna" sav narod to može doznati i doživjeti – ali drugdje je takvo bezvremensko
ili vremenski stopljeno stanje osobita domena božanstava.
• U drevnom Egiptu sve događaje iz vremena, bilo kada, poznavao je bog sunca Ra, koji je poslije dao tu
sposobnost Horu, sinu Ozirisa i Izide.

*Izraz "obredi prolaznosti" odredio je francuski etnograf i folklorist (po ocu, njemačko-nizozemskog podrijetla) Arnold van Gennep
(1873–1957). Njegova knjiga Les rites des passage (1909) utjecala je na mnoge znanstvenike, pa i na američkog mitologa Josepha
Campbella (1904–1987), osobito u njegovom djelu iz 1949. godine Junak s tisuću lica (engl. The Hero with a Thousand Faces; hrv.
prijevod – Zagreb: Jesenski i Turk, 2009).

8
• U Grčkoj je isto bog sunca, Zeusov sin Apolon, znao zbivanja iz svih vremena, iako su i drugi bogovi
mogli imati takve sposobnosti.
• Zacijelo najpoznatiji primjer iz rimske mitologije (ili religije) bio
je Janus, bog vrata (usp. lat. ianua, "vrata) i vremena, koji je
prikazan s dva lica, jedno koje gleda u prošlost i jedno koje je
paralelno okrenuto prema budućnosti.
• U Indiji je bog Šiva – koji uništava i opet stvara – znao i prošlost
i budućnost.
• I u abrahamističkim tradicijama Bog poznaje sve sudbine, i
nalazi se sasvim izvan vremena.
• Jedna židovska predaja kaže da se nad Božjim prijestoljem
nalazi zavjesa, pargod, na kojoj su bile zabilježene sve prošle i
Glave rimskog boga Janusa na kovanici buduće sudbine (u kabalističkom rječniku to je "zastor duša").
( č k3 lj ć )
• Jedan drugi izvor iz židovskog misticizma kaže da je Bog u početku, preko svojih poslanika arhanđela
Raziela, Hadraniela i Rafaela pokazao Adamu svu budućnost ("Knjigu neba" ili "Knjigu Raziela").
• Dakako, i u mlađim abrahamističkim religijama, u kršćanstvu i u islamu, Bog uvijek poznaje sve što je
bilo i što će biti – i katkad prenosi neke djeliće tih informacija ljudima, ili izvorno preko vizija, ili preko
posrednika (najčešće anđela).
• Vjera i približavanje Bogu stoga može biti način da se upozna budućnost.
• No je li ta budućnost predodređena? Katkad razotkrivljiva, ali ne promjenljiva?
• U kršćanstvu je taj problem bio vrlo izražen za vrijeme protestantske reformacije, kada su neke nove
kršćanske struje zastupale mišljenje da su ljudske sudbine već unaprijed određene, neovisno o tome
što su ljudi činili u životu.
• To podsjeća pomalo na zamisao o pargod-u, koju smo
naznačili, a stanovite ideje koje više-manje podsjećaju na
takvu predodređenost možemo naći drugdje.
• I u islamu su postojale katkad zamisli koje donekle
podsjećaju na nekakvu vrstu predodređenosti (u smislu
da ako Bog nešto ne spriječi, onda je predodređeno, pa
onda je sve što se događa zapravo bilo predodređeno).
• S tim u vezi, možemo spomenuti i jednu mlađu
interpretaciju iz svahilijske islamske tradicije.
• Kaže se da je treća stvar koju je Bog stvorio bila tableta na
kojoj su bili ispisani svi njegovi planovi za vječnost – ali
Bog može promijeniti svoje planove! Dakle, Bog je izvan
vremena.
• Kao još jedan primjer, vrijedi se osvrnuti na kult Izide, koji
se na početku naše ere širio diljem Rimskoga carstva, baš
u doba kada se i kršćanstvo afirmiralo.
• U jednom od posljednjih Izidinih hramova, u gradu Saisu u
Nilskoj delti, koji je djelovao sve do oko 500 n.e. kada je
bio napokon zatvoren, stoji natpis: "Ja sam Izida, koja je Odilon Redon (= Bertrand-Jean Redon, 1840– 1916),
bila, koja jest i koja će biti, i nijedan smrtnik mi nikada nije "Izida pod velom" (simboličko umjetničko djelo,
skinuo veo". 1896) (Muzej moderne umjetnosti, New York).

9
Tehnike predviđanja budućnosti
• Jedno je pak kako se budućnost zamišlja – je li vrijeme jedinstveno, ili različito, a drugo je
svakodnevna praksa.
• Uostalom i australski urođenici su obavljali različite radnje kako bi se povezali s "vremenom sna" i
tako doznali što trebaju činiti, ili kako se trebaju ponašati u svakodnevnom životu.
• Kako smo rekli, Egipćani i Grci vjerovali su da bogovi sunca poznaju sve što će se dogoditi, ali u
svakodnevnom životu – dok fizičko sunce redovito zalazi i opet izlazi – i obični smrtnici pokušavali su
na različite načine razotkriti budućnost, da bi mogli planirati svoje postupke i ponašanja.
• To se odnosi i na kratkoročna i na dugoročna predviđanja.

Gatanje
• Gatanje se odnosi, rekli bismo, na kratkoročnija predviđanja,
iako se može rabiti i za otkrivanje osobnih sudbina.
• Danas je ova metoda svuda prisutna, bez obzira koliko ljudi u
nju vjeruju.
• U modernom svijetu, horoskopi, čitanje dlanova ili taloga u šalici
kave, vrlo često su tek oblici zabave, iako na stanovit način
golicaju ljudsku podsvijest. *
• Češki pisac Milan Kundera (1929–) spomenuo je u svojoj Knjizi
smijeha i zaborava kako je pisanje horoskopa moglo utjecati na
ponašanje komunističkih čelnika. Reklama engleske čajne tvrtke "Mazawatte" s
kraja 19. stoljeća. Sliku je nacrtao George
• Inače, kako je bilo naznačeno, jedno od poznatijih oblika gatanja Sheridan Knowles (1863–1931), i bila je
bila je taseografija, od franc. tasse "šalica", prema izgledu taloga objavljena u novinama Illustrated London
od čaja, ili kave; u Europi je gatanje od ostataka čajnoga lišća News, 30. lipnja 1894, uz popratni tekst "i
zabilježeno već u 17. stoljeću, dok će na Bliskom istoku, u pravi ljubavni čvorovi vrebaju na dnu svake
šalice čaja" (and true love-knots lurked in the
Turskoj i jugoistočnoj Europi prevagnuti "čitanje kave" (grč.
bottom of every tea-cup).
καφεμαντεία, tur. kahve falı, dosl. "kavogatanje").
• U Africi, dakako, gatanje je i danas rašireno u mnogim tradicionalnim sredinama, i vrlo se ozbiljno
shvaća i u selima i u gradovima.
• Možda je najpoznatiji oblik sustav ifa, koji je razvio narod Joruba.
• Prema mitu, ifu je ljudima dao bog Ešu, donositelj
poruka od vrhovnog božanstva Oloruna; Ešu je
zamišljen kao šaljivac (engl. trickster) i kao bog
slučajnosti i nepredvidivosti, ali je ipak za ljude
izumio ifu da bi mogli predvidjeti budućnost.
• Ifa se izvodi tako da gatatelj na tacu baca 16 kauri
školi i palminih (ili pak kolinih oraha), i tako nastane
256 mogućih obrazaca pada, koji mu otkrivaju
budućnost.
• Za vrijeme tog postupka gatatelj također rabi razne
Ifa – tanjur za gatanje (foto: Toluaye, 2008). mitske i povijesne reference, koje upotpunjuju
njegovo predviđanje.

*Čovjek koji sebe smatra razumnim i bez predrasuda, može u određenim situacijama katkad pasti pod utjecaj "znamenja"
budućnosti. Primjerice, ako se netko barem "u podsvijesti" boji letjeti u zrakoplovu, ali je inače vrlo logičan, ako mu crna mačka
pređe preko puta prije leta, to će možda na njega utjecati, premda će tvrditi da nije sklon praznovjerju.

10
 • Kauri školjke, koje se rabe u ifi, imaju osobito simboličko značenje.
• U mnogim sredinama, uglavnom u Africi i Aziji, te su školjke služile kao
novac, i prema njihovom obliku prenosile su također žensku simboliku.
• I dakako, iako su gatatelji u Africi bili često i muškog spola, znakovito je da
su žene ponegdje imale glavnu ulogu u gatanju.
• Recimo u mnogim sredinama u Kongu, smatralo se da jedino žene mogu
gatati, jer se samo one mogu ubaciti u stanje transa, koji je potreban da se
doznaje budućnosti, i samo one mogu koristiti više jezika prilikom gatanja,
od kojih su neki bili obični zemaljski jezici, a neki tzv. "nebeski jezici".
• Štoviše, u narodu Ejagham ili Ekoi u Nigeriji i Kamerunu, žene, koje su se
Jedna vrsta kauri školjke. bavile gatanjem, stvorile su i posebne družine (asocijacije).
• Obrede povezane i s čitanjem budućnosti obavile bi po noći, plešući sasvim gole, i uz isključivanje muške
prisutnosti.
• Kaže se da su te žene koristile svoje moći u borbi protiv patrijarhalno-usmjerenih kolonista i kršćanskih
ustanova, u Ustanku Anlua (1958–1959) u Kamerunu i u tzv. Ženskom ratu u Nigerije 1929. godine.
• Dakako, u drugim sredinama u Africi, gatanjem će se baviti i muškarci, ali inače ovakva ženska sklonost
prema gledanju u budućnost bila je prisutna u različitim sredinama, pa tako među grčkim i rimskim
prorokinjama, u starih Kelta, Germana, Slavena i napokon među "vješticama" u europskom
srednjovjekovlju, kojima se između ostaloga pripisivala i moć gledanja u budućnost.
• Možemo tu još dodati da je u istočnih Slavena, osobitu ulogu u gatanju imala božica poznata kao "Majka
Zemlja" (ili prirode, rus. Мать Сыра-Земля), čiji se kult u smislu proricanja budućnosti zadržao uz
rijeku Don sve do početka 20. stoljeća; doduše, do toga vremena, "Majka Zemlja" bila je u Rusiji već
povezana također s kršćanskom Bogorodicom.
• Postoji i jedan zanimljiv primjer iz Kine.
• Navodno je bezumni car Jié (桀), posljednji iz (mitske ili polumitske) dinastije Xià (夏), koji je vladao,
prema tradicionalnom datiranju između 1728. i 1675. pr. Kr., imao omiljenu ljubavnicu koja se mogla
pretvoriti u ženski zmaj i predviđati budućnost.
• Jié ju je obožavao – i hranio ju je svakim danom ljudskim tijelima.
• Dakako, njegova zla vlast i zloraba moći dovele su do sloma
dinastije, nakon čega je slijedilo razdoblje prve povijesne
dinastije Shāng (商).
• I pod Šangovcima gatanje je postao važan zadatak prije vojnih
zahvata, i u tu svrhu koristili su se oklopi kornjača i plećke
životinja.
• Gatateljski natpisi iz doba Shanga zapravo su označili i početak
kineske pismenosti.
• I ne samo to – pretpostavlja se da su šangovski gatateljski običaji
bili preteče kasnijeg sustava opisanoga u djelu Yìjīng (易經)
"Knjizi promjena", najstarijem od kineskih klasika, koja je bio Car Fuxi (crtež iz knjige: Li Ung Bing, Outline
of Chinese History. Shanghai 1914).
dovršena u doba dinastije Zhōu (周).
• No prema kineskoj predaji, podrijetlo tog običaja seže još dalje u prošlost i od šangovskih natpisa.
• Kaže se da je car Fúxī (伏羲), koji je prema trad. datiranju vladao između 2800. i 2737. pr. Kr., nakon
jedne božanske vizije, izumio osam prvih "trigrama", koji su se poslije razvili u 64 heksagrama na
kojima se temelji sustav "Knjige promjena".

11
 • Fuxi je navodno vidio kornjaču kako izlazi iz vode, na
njezinom oklopu prepoznao motiv trigrama – što
svakako sugerira i točniju svezu sa šangovskom
metodom.
• Način gatanja iz "Knjige promjene" katkad se uspoređuje
s jorupskim ifom, iako nam je takva usporedba upitna.
• Sve u svemu, u raznim kulturama diljem svijeta, u prošlosti
i sadašnjosti, gatalo se različitim školjkama, kamenčićima,
vodom, vatrom ili životinjama, dijelovima tijela životinja
Osam prvih trigrama iz Yì Jīng-a, koje je prema
predaji izumio Fuxi. i ljudi, oblacima i zvijezdama na nebu, kao i predmetima
poput zrcala, itd.
• Među poznatijim takvim primjerima iz povijesti možemo
spomenuti i posao rimskih augura, koji su čitali znakove iz leta
ptica (ex avibus).
• Ovaj je običaj bio dobro poznat od prije u Grka i drugih naroda.
• I uostalom i u slav. jezicima riječ "kob" – koja je povezana sa
sudbinom i budućnosti – u vezi je s imenom ptice, "kobac" (praslav.
*kobьcь, u prasrodstvu je i sa stnord. haukr, i isto engl. hawk, od
stgerm. *haβkaz).
• No rimski kontekst zacijelo je najbolje poznat, jer su Rimljani
razradili promatranje ptica vrlo opsežno – i to je uključivalo i
promatranje "svetih kokoši", koje su nosile sa sobom na vojnim
pohodima.
• Štoviše jedan od prvih takvih (mitskih) augurskih slučajeva
dogodio se prilikom gradnje Rima, kada se Romul i Rem nisu mogli
dogovoriti treba li se grad nalaziti na palatinskom brdu, kako je Kobac obični, lat. Accipiter nisus (slika iz
prvi brat htio, ili na aventinskom, kako je drugi htio – i onda je knjige: Johann Friedrich Naumann,
Rem (prema Titu Liviju) vidio šest lešinara, i Romul dvadeset, što Naturgeschichte der Vögel Mitteleuropas.
je potvrdilo da je on bio u pravu. Gera-Untermhaus: F.E. Köhler, 1905).

• Rimljani su – uz mnoge druge kulturne i političke tekovine – preuzeli i tehnike gatanja od svojih
susjeda, Etruščana, koji su koristili za to i crijeva i jetra žrtvovanih životinja, uglavnom ovaca i peradi.
• Gatanje jetrom (haruspicija, hepatoskopija ili
hepatomancija) imalo je preteče u Mezopotamiji.
• Francuski arheolog André Parrot (1901–1980) je
1935/1936. otkrio 32 glinenih modela ovčjih jetra u
palači drevnoga grada Mari u Siriji, koji su datirali iz
19–18. stoljeća pr. Kr.
• Uz gatanje prema žrtvovanim životinjama, u nekim
sredinama – u drevnosti u Kelta i u starih Germana –
ljudske žrtve su se također rabili.
Brončana jetra iz Piacenze (5. stoljeće pr. Kr.), na kojoj • I smatralo se da ljudska smrt dodatno pomaže u
su nacrtane upute za gatatelje. viđenju budućnosti, jer se osoba koja umire nalazi u
nekom srednjem položaju bivanja.
• Kelti su, primjerice, vjerovali da odsječena glava može, dok osoba umire, jedno vrijeme ispričati mnogo
o budućim događajima.

12
• Što se tiče čitanja budućnosti iz zvijezda, ne treba mnogo reći, jer je "astrologija" bez sumnje jedna od
najpoznatijih ovakvih primjera, koji ima potvrde već u izvorima iz najstarijih civilizacija.
• Zrcala su tu možda zanimljivija, jer nas podsjećaju i na riječi sv. Pavla o mutnom zrcalu ovoga svijeta.
• Osim toga, još od antike zrcala su bila viđena i kao vrata za duhove, dakle za prizivanje duhova, koji bi
pričali o budućnosti – ali su isto mogla značiti i "krađu dušu".
• Taj je motiv, čini se, bio daleko proširen, pa je i ime kneza podzemlja u Asteka, Tezcatlipoca, značilo
"zrcalo koje dimi".

Vizije i snovi (vizijska putovanja)

• O snovima smo već govorili u australskom kontekstu, no snovi su služili kao načini upoznavanja
budućnosti u vrlo mnogo kultura.
• U mnogim tim slučajevima ne možemo zapravo govoriti o nečemu sličnom tehnici gatanja, jer se vizije
ili snovi često pojavljuju neočekivano, i upravo se tako daje neko božansko "otkrivenje".
• Ivanovu viziju na Patmu već smo ukratko spomenuli – u Bibliji ima još više takvih primjera, osobito u
Starom zavjetu (vjerojatno je Danielov san najizrazitiji).
• Osim toga, ni znamenito Josipovo tumačenje simbolike dvaju sna u Starom zavjetu, pogotovo faraonovog
o sedam debelih i sedam mršavih krava, nije prikazano kao gatateljska nauka, jer će u tekstu Josip reći
da "Bog objavljuje faraonu što kani učiniti" (Post 41: 28).
• No katkad je u sklopu raznih kulture ipak moguće shvatiti čitanje snova kao tehniku, koja se nauči, isto
kao i prisilno izazivanje vizija i snova.
• I uostalom već su u drevnosti postojale "sanjarice", koje su sasvim određeno govorile što bi nešto
trebalo značiti.
• Egipatska "Knjiga sna", nastala za vrijeme 19. dinastije, tj. negdje u 13. stoljeću pr. Kr., daje izrazite
upute o značenju snova.
• Evo nekih primjera:
Ubiti vola. Dobro. To znači premjestiti neprijatelja sanjara iz njegove prisutnosti.
Pisati na paleti. Dobro. To znači da je status sanjara dobro uspostavljen.
Pijenje krvi. Dobro. To znači dokrajčiti neprijatelja.
Berba datulja. Dobro. To znači dobiti hranu od boga.
Vidjeti veliku mačku. Dobro. To znači veliku žetvu za sanjara.
Općiti sa svinjom. Loše. To znači izgubiti imovinu.
Razotkriti stražnjicu. Loše. To znači da će sanjar poslije postati siroče.
Penjati se na jarbol. Dobro. To znači da ga drži u visini bog.
Piti vino. Dobro. To znači živjeti u pravednosti.
Gledati lica u obliku leoparda. Dobro. To znači steći autoritet nad mještanima.
Zarobiti robinju. Dobro. To znači dobiti nešto što će dati zadovoljstvo.
• I postojali su i načini kako Egipćanin može sanjati o nečemu što želi doznati.
• Ako želi doista nešto dobro sanjati, onda je najbolje da pokuša spavati i sanjati u nekom hramu.
• Iznimno viđenje budućnosti (ili osobnu sudbine), ne tek iz običnih noćnih snova, ostvarivalo se u mnogim
uvjetno rečeno "arhaičnim" kulturama, s pomoću "vizijskih putovanja", ili potraga za vizijama (engl.
jedn. vision quest).
• Američki liječnik James Riley Walker (1849–1926), koji je živio i radio između 1896. i 1914. u rezervatu
prerijskih Indijanaca Lakota (= Lakȟóta, ogranak zap. Sijuksa), bio je prvi promatrač koji je u svojim
zapisima o vjerovanjima i običajima tih ljudi uveo izraz "traženje vizije" (engl. seeking a vision).

13
• Taj običaj prerijskih Indijanaca bio je osobit, jer se traganje za vizijama provodilo također u zrelosti,
dok su drugdje u Americi i u svijetu "vizijska putovanja" – poput australskih "lutanja"(walkabout),
obično bili "obredi prijelaza" iz djetinjstva u odraslu dob" (te razlike, u američkom kontekstu, opisala
je i Ruth Benedict, 1887–1948).
• No u svim tim primjerima, osoba na vizijskom putovanju trpjela bi razne stresove (umor, glad, itd.), i
ta jaka izloženost naporu mijenjala bi prirodno stanje tijela i uma – i potaknula vizije, ili u budnomu
stanju ili u neobičnom snu.
• Prema shvaćanjima, te vizije govorile bi o smjeru života ili možda odredile identitet i dužnosti osobe
prema zajednici u kojoj živi i prema svijetu.
• S tim u vezi, često se tvrdi da "iskustva blisko smrti" (IBS), ili "iskustva na rubu smrti" (engl. NDE, near-
death experiences) mogu dovesti do vizija o budućnosti (ili, mogli bismo reći, do "svevizija", kada se
sva vremenska razdoblja uočavaju – i prošlost i sadašnjost i budućnost); i takva stanja mogu nastati,
barem djelomično, u drugim životnim situacijama, koje su krajnje naporne ili opasne.
• Primjerice, Charles Lindbergh (1902–1974) očito je ušao u
vrlo naporno stresno stanje kada je u svibnju 1927. izveo svoj
povijesni let preko Atlantika od New Yorka do Pariza.
• Taj njegov let može se usporediti, u krajnosti – izvan okvira
narodnih običaja, s amerindskim "vizijskim putovanjima".
• I doista u jednom svom kasnijem radu, Lindbergh je napisao
da je tijekom leta (nakon 22 sata) vidio uz sebe neka čudna
bića (utvare, duhove), koja su bila nalik na ljude, ali
magličasta, "poput pare" (vapor-like) i "bez supstance".
• I sam se počeo osjećati odjednom blizak njima, između
života i smrti, i da živi u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
• Doduše, Lindbergh nije to priznao odmah – jer se valjda
osjećao neugodno u mladim danima.
• Stoga je izostavio to iskustvo iz svoje prve knjige "Mi, pilot i
avion" (We, Pilot and Plane, 1927), ali ga je napokon opisao
u knjizi "Duh St. Louisa" (Spirit of St. Louis, 1953), kada je Charles Lindbergh pred svojim zrakoplovom
već navršio pedesetak godina. * (1927. godine).

* Lindberghov opis (nakon 22 sata leta): "Ove utvare govore ljudskim glasovima – prijateljski magličasti oblici, bez supstance,
sposobni iščeznuti ili se pojaviti po volji, ući ili izaći kroz truplo letjelice, kao da tamo nije bilo stijena. Sada, mnogi su stisnuti iza
mene. Sada, samo nekoliko ostaju. Prvo jedan i onda drugi gurne se naprijed do moga ramena da bi govorio iznad buke motora, i
zatim se povuče natrag do skupine u pozadini… Bojazan se širi preko vremena i prostora, dok njihov smisao ne nestane. Nisam
svjestan pravca vremena… Sav smisao o supstanci nestaje. Nema više težine u mom tijelo... Osjećaj tijela je nestao. Postajem
neovisan o fizičkim zakonima — hrani, skloništu, životu. Gotovo sam jedan od tih maglovitih oblika iza mene, manje opipljiv od
zraka, univerzalan kao eter. Još sam vezan za život; oni uopće ne; ali u bilo kojem trenutka neka tanka nit mogla bi puknuti i ne
bi bilo razlike između nas… Duhovi nemaju čvrsta tijela, ali ostaju ljudski u vanjskom obliku – emanacije iz iskustva vjekova, stanovnici
svemira zatvorenog smrtnim ljudima. Na rubu sam života i većega kraljevstva onkraj, kao da sam uhvaćen u polju gravitacije
između dvaju planeta, na koje utječu sile koje ne mogu kontrolirati, sile preslabe da se mogu mjeriti bilo kojim sredstvom pod
mojom upravom, ali [koje] predstavljaju moći neusporedivo snažnije nego što sam ikada poznavao… Jesam li sada više čovjek ili
duh? Hoću li letjeti svojim zrakoplovom dalje do Europe i živjeti u svom tijelu kao što jesam prije, osjećajući glad, bol i hladnoću,
ili hoću li uskoro se spojiti s tim sablasnim oblicima, postati svijest u svemiru, svevideća, sveznajuća, neometana materijalističkim
okovima svijeta?... Živim u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, tu i u drugim mjestima, sve odjednom. Oko mene su stare udruge,
bivša prijateljstva, glasovi iz predačkih dalekih vremena. Vidici otvaraju se preda mnom toliko promijenjivi koliko i oni između
oblaka među kojima prolazim. Letim avionom preko Atlantika; ali također živim u godinama sada daleko udaljenim" (The Spirit
of St. Louis, New York: Scribners, 1953; str. 389–391).

14
Dva amerinska primjera
Vizije Crnoga Losa
• Kako je bilo rečeno, bilješke liječnika Jamesa Walkera o lakotskim vjerovanjima i običajima utjecale su
na oblikovanje pojma o "vizijskom putovanju (= potrazi)".
• No jedan od najpoznatijih opisa tih vizija dao je poslije toga Crni
Los (Heȟáka Sápa, 1863–1950, dosl. "Los Crni"), lakotski sveti
čovjek (lakot. wičháša wakȟáŋ, engl. medicine man) iz plemena
Oglála – i rođak Ludoga Konja (Tašúŋke Witkó, 1840–1877).
• Crni Los je kao trinaestogodišnjak sudjelovao 1876. u bitci u
Montani, uz rijeku koja se zove na lakotskom "Masna Trava" i na
engleskom "Little Bighorn", kada su Sijuksi, Šajeni i Arapahi porazili
7. pukovniju SAD-a, koju je vodio George Armstrong Custer (1839–
1876).
• Dva desetljeća poslije (1887. do 1889.) sudjelovao je u "Predstavi
Divljega Zapada" koju je pokrenuo Buffalo Bill (= William Frederick
Cody, 1846–1917), i tada je posjetio Englesku, Francusku i Italiju.
• Nakon povratka u Sjevernu Ameriku stao je na stranu svoga naroda
i sudjelovao u "Plesu duhova", koji je vlada SAD-a zabranila i zato
se našao, opet više-manje kao ratnik, u sukoba kada je američka
vojska izvršila pokolj 1890. nad Lakotima kod potoka "Ranjeno Crni Los, dok je sudjelovao u "Predstavi
Divljega zapada" (engl. Wild West Show)
koljeno" (lakot. Čhaŋkpé Ópi Wakpála, engl. Wounded Knee).
Buffalo Billa-a u Londonu (izvor: Elliott &
• Pokrstio se 1904. (uz ime Nicholas) i postao je katolički vjeroučitelj Fry, London 1887).
za svoj narod.
• Mnogo poslije, na početku 1930-ih Crnoga Losa posjetio je pjesnik i pisac John Gneisenau Neihardt
(1881–1973), koji je zatražio od njega da mu ispriča svoja sjećanja iz mladosti.
• Neihardt je objaviti to što je čuo od svetoga čovjeka (iako uz neke promjene) u knjizi "Crni Los govori"
(Black Elk Speaks, New York: William Morrow & Company 1932).
• I vizijska putovanja Crnoga Losa opisana u toj knjizi svakako su imala velik utjecaj na čitatelje –
pogotovo detalji iz njegove prve i ključne "velike vizije".
• Svoju "veliku viziju" Crni Los je doživio kada mu je bilo tek devet godina; njegovo pleme putovalo je tada
preko južne Montane prema Stjenjacima, i podiglo logor blizu pritoka u rijeku Masne Trave (Little Bighorn).
• Jedan čovjek, kojemu je Crni Los bio drag, pozvao ga je u svoj tipi da ga nahrani; i dok je dječak jeo,
čuo je glas: "Vrijeme je, sada te zovu!".
Slijedila je prva vizija:
Dva čovjeka iz oblaka, stižu naglavce kao strijele, i kažu mu da ga djedovi zovu → ta dvojica mu pokažu konja
dorata…
Dorat mu kaže: vidjet ćeš povijest svoga života → 12 vranaca, bijelaca, riđana i izabela se pojavljuju sa zapada,
sjevera, istoka i juga...
Djedovi vode vijeće... stižu djedovi sa zapada, sjevera, istoka i juga… neba i zemlje…
Prvi djed (zapada) daje Crnom Losu duhovno ime "Orlovim krilom Ispružen"... času vode i luk i strijelu – poslije se
pretvori u mršavoga konja; drugi djed (sjevera) daje mu ljekovitu biljku s kojim je Crni Los opet udebljao mršavog
konja koji je opet postao prvi djed; dok je drugi djed krenuo na sjever i postao bijela guska, treći djed (istoka) daje
mu lulu... u blizini se crveni čovjek pretvori u bizona; četvrti djed (juga) daje mu crveni štap (lakot. čháŋ) koji je živ i
morat će ga postaviti u sredinu kruga (čhaŋgléška) svoga naroda – objasnio mu je da štap/drvo označuje
prekrižje crvenog (dobrog) i crnog (lošeg) puta – i poslije se taj djed pretvori u losa; peti djed (neba)... reče Crnom

15
 Losu da će on vidjeti njegovu silu i djed postane orao kliktaš (= lakot. waŋblí glešká, engl. spotted eagle); šesti
djed (zemlje) predstavi se Crnom Losu kao njegov duh (on = ja)... i pokaže mu njegov budući izgled i upozori ga
da će njegov narod i zemlja imati poteškoće...
Dorat se okreće prema stanama svjeta i objasni mu što su mu konji donijeli (tj. ono što su djedovi donijeli: času
vode i luk i strijelu, lulu i moć za mir, sveti štap…).
Na konjima se pojavljuju jahači.... Glas kaže Crnom Losu da pođe na crnu cestu, užasnu cestu, i ubit će plavoga
čovjeka u plamenu, uništit će sušu, i čovjek će postati kornjača...
Crni Los vidi svoje ljude u tuzi, ali kada oni njega vide postanu sretni, i Glas mu kaže da im dade (cvjetajući) štap i
svetu lulu za mir... Crni Los položi štap usred kruga naroda i izraste bujno drvo...
Zatim narod složi logor i krene po crvenom putu... duhovi (pradjelovi i prabake) su iza Crnoga Losa, i pred sobom
on vidi četiri uspona, naraštaja... na drugom krugu narod se pretvori u životinje i Crni Los u orla... na trećem, te
životinje i ptice idu simo-tamo, krug raspada... ljudi postanu opet ljudi, ali gladni i mršavi... jedan sveti čovjek,
crveno obojen, pretvara se u bizona... Crni Los pjeva "narod će oživjeti"...
Dorat pripada zemlji... ali oslabi; Crni Los mu daje biljku s četiri zraka i dorat se pretvori u snažnog vranca... i iz
oblaka dovede sve konje i stane u sredini kao njihov vođa...
Prekrasne djevice stignu iz četiri strana svijeta, s darovima (času vode, bijelo krilo, lulu i krug narod)...
vranac/pastuh pjeva i djevice plešu... konji se vrate na svoja mjesta iznad četvrtoga uspona...
Glas kaže da je završio dan sreće... Crni Los stane na najviše brdo i svuda okolo vidi krug svijeta... mnoge krugove
naroda povezane u veliki krug... stižu dva čovjeka-strijele... donose mu jutarnju biljku, biljku razumijevanja... i
kažu mu da je spusti na zemlju... i biljka padne na zemlju i dobije četiri cvijeta...
Crni Los već je crveno obojen…
Opet se susretne sa šest djedova u tipiju iz oblaka, pod zašitom munjom... djedovi kriknu "Pobijedio je"... i Crni
Los opet dobije od djedova darove: času vode i luk i strijelu, bijelo krilo za čišćenje i biljku za liječenje, svetu lulu i
cvjetajući štap...
Crni Los iziđe iz tipija djedova – i tipi se pretvori u kamenu goru u sredini zemlje...
Vrativši se na zemlju, Crni Los se nađe u velikoj ravnici, no iznad njega leti orao kliktaš koji ga štiti... i vidi u daljini
sretne ljude i sebe, bolesnoga dječaka...
Digne se iz bolesti, ali roditelji ne znaju koliko je daleko pošao...
• Ova velika vizija Crnoga Losa govorila je o budućoj krizi koju će lakotski i drugi Indijanci doživjeti zbog
širenja nadmoći SAD-a.
• Vizija je bila neočekivana, jer se pojavila za vrijeme bolesti, možda blizu smrti.
• Ali simbolika životinja i ptica, osobito konja, bizona i orlova, i važnost biljaka, pogotovo drva usred
narodnoga kruga, odražavale su lakotske duhovne osjećaje, koje je Crni Los zacijelo usvojio u djetinjstvu.
• Šest djedova označavali su duhovne sile zapada, sjevera, istoka, juga, neba i zemlje, sve u krugu ili u
sferi, oko tipija iz oblaka, na kraju u obliku gore usred svijeta.
• Ipak, peti i najstariji djed, iz neba, koji je prizvao Crnoga Losa i pretvorio se u orla, bio je svemoćan; taj
je djed predstavljao Wakȟáŋ Tȟáŋka, vrhunski duh/bog, dok bi drugi bili općenito tȟuŋkášila ili
tunkašila, djed/predak, stvoritelj (Bog), vladar.
• Inače, smatra se da je Crni Los, kada je postao katolik, povezao Wakȟáŋ Tȟáŋka s kršćanskim Bogom.
• Ali šesti djed, sila zemlje, bio je za njega iskaz njegovog osobnog duha.
• Međutim, u svom razgovoru s piscem Johnom Neihardtom, Crni Los je istaknuo da dugo vremena nije
mogao protumačiti viziju koju je doživio kao dječak.
• Zbog toga, kada je navršio osamnaest godina, zaključio je da mu je sada vrijeme poći, prema običaju,
na obredno "vizijsko putovanje" da bi potvrdio i/ili shvatio viđenje koje je kao dječak doživio.
• Prema Neihardtovom tekstu, Crni Los je takva obredna "vizijska putovanja" (tj. ne slučajne vizije)
nazvao "žalovanjem" (engl. lamenting i lament).
16
• Iako Crni Los nije govorio na engleskom s Neihardtom (prijevode je obavljao njegov sin na "indijanskom
engleskom"), naziv "žalovanje" ipak je donekle odgovarao lakotskom izrazu haŋbléčheyapi, dosl. "snoplač /
snoplačenje", tj. plakanju za san/viziju (haŋblé "san, vizija/ viđenje" + čeya "plakati"), dok pak susjedni
Šajeni (iz algonkinske skupine), opisuje vizijsko putovanje kao "gladovanje / post" (-ávooné, "gladovati,
postiti", -ávooneše, "ležiti u gladovanju /postu").
• U opisu obreda, Crni Los je rekao da je trebao prvo dobiti pomoćnika, čarobnjaka, i to mu je postao
lakotski starac, po imenu Malorep (Siŋté Čónala, "Rep[ovi] malo").
• Prvo je Crni Los trebao gladovati četiri dana; Malorep je potom morao napuniti lulu i ponuditi je Šest
Silama, četveronošcima i krilima zraka koji će promatrati Crnoga Losa; idući korak bilo je čišćenje u
"kolibi za znojenje".
Fotografija "kolibe za znojenje" koju je 1910. snimio
američki etnograf Edward Sheriff Curtis (1868–1952).
Iako je tu prikazana takva koliba sahaptinskoga naroda
Niimíipu (fr. Nez Percé, dosl. "Bušenog nosa"), iz
područja zapadno od Lakote, ipak je vrlo slična i
lakotskim i drugim takvim primjerima.
Na lakotskom se "koliba za znojenje" naziva inípi,

• Nakon "čišćenja", starac je poribao Crnoga Losa svetom kaduljom, isprepletao mu kosu i odveo ga
gologa, u bizonskom ogrtaču, tek s lulom u ruci, do udaljenog mjesta u brdima, gdje je za njega posadio
"štap koji cvate" i ponudio darove iz "crvene brezine kore" duhovima iz četiri strana.
• Malorep je objasnio Crnom Losu, prije njega što ga je ostavio samim, da treba stati u sredini kod štapa,
"plakati i moliti se za razumijevanje" (nuditi i darove) i krenuti do prve strane svijeta (zapada), tugovati
malo, vratiti se do sredine, i ponoviti to kretanje tamo i natrag prema drugim stranama (sjeveru, istoku i
jugu).
I što je onda Crni Los doživio?
Ušao je u neku vrstu transa (ili zanosa, promjene svijesti, možda u hipmozi) kada je nakon gladi i inih priprema
ostao sâm na brdu i izvodio to što mu je Malorep objasnio.
Sa zapada je doletio orao kliktaš; sa sjevera jastreb, s istoka lastavica, s juga prašina koja se pretvorila u oblak
prekrasnih mnogobojnih leptira, koji su plakali.
Orao mu je rekao da su ti leptiri njegovi ljudi, koji će doživjeti poteškoće i da će im on (Crni Los) pomoći; jastreb
je najavio da će djedovi stići.
Tada je Crni Los vidio silazak s neba ista dva strjelovita čovjeka, koja su mu došla u prvoj viziji; približila su se
zemlji, prašina se podigla i iz nje su izvirile pseće glave.
Dva čovjeka iz neba, već su jahala na riđim konjima i napala pse – i leptiri su se pretvorili u lastavice; prvi nebeski
čovjek i drugi napali su pseće glave i podigli ih na svojim kopljama; Crni Los je vidio onda kako su se pseće glave
pretvorile u glave Wašíču, neindijanskih ljudi. *

*Wašíču je lakotski izraz za neindijanske Amerikance, ali nema značenje "bijeli ljudi". Štoviše, Lakote su tako nazivali i američke
crnce, koje su isto doživljavali kao strane došljake.

17
• Poruka iz ove vizije bila je jasna!
• Crni Los morao je stati na stranu svojih ljudi protiv strane (= američke) sile koje će ugroziti njihov
opstanak – to ga je potaknulo da poslije podrži "Ples duhova", koji je ipak na kraju doveo do tragičnog
pokolja 1890. kod potoka "Ranjeno koljeno" u Južnoj Dakoti, kada je vojska SAD-a ubila do 300 Lakota, i
to uglavnom žene i djecu. *
• Inače antropolog Raymond DeMallie (1946–), u knjizi pod naslovom "Šesti djed…" (The Sixth Grandfather:
Black Elk's Teachings Given to John G. Neihardt. Lincoln: University of Nebraska Press, 1984), analizirao je
podrobno Neihardtov razgovor s Crnim Losom, i utvrdio da je Neihardt mijenjao ili izostavljao neke
detalje (zapravo, može se zaključiti da neke nije razumio, i neke je vjerojatno smatrao nezgodnima).
• DeMalliejeva knjiga, osim toga, ukratko je opisala i četiri temelja načina ostvarivanja vizija u Lakota (i
drugih prerijskih Indijanaca):
1) "Plesom sunca", kada osoba može ući u komu ili trans i uočiti što će s dogoditi;
2) "Žalovanjem" (dakle, obrednim vizijskim putovanjem) u brdima;
3) Odlaskom u Crna brda i tumačenjem starih petroglifa na stijenama; i
4) Vizijom koju svi ljudi mogu doživjeti nekoliko sati prije smrti.
• Ritualni "Ples sunca" (iz stare tradicije, za razliku od "Plesa duhova" o kojem je bilo riječi) uključivao je
gladovanja i tijekom izvedbe, izvorno u prošlosti, mučenje sudionika (bušenje kože, vezivanje plesača
za štap u sredini kruga, itsl.), što je moglo dovesti do vizije.
• Znameniti lakotski sveti čovjek Sjedeći Bik
(Tȟatȟáŋka Íyotake, 1831–1890) u takvom je transu
uočio kako stižu američki vojnici (časnika Custera) na
konjima s glavama izokrenutih, najava pobjede nad
tom vojskom kod Little Bighorna (1876).
• U vezi s obrednim "žalovanjem", već smo malo prije
saželi kako je Crni Los opisao tu metodu.
• Čitanje petroglifa odnosi se na primjere u nekoliko
mjesta u Crnim brdima između Južne Dakote i
Wyominga (v. desno).
• Napokon, "velika vizija" dječaka Crnog Losa bio je Petroglifi u mjestu Craven Canyon u Crnim brdima u
iznimni događaj blizu smrti. Južnoj Dakoti (foto: Gary Chancey, Ministarstva za
poljoprivredu SAD-a, 2009).
Slatki Lijek
• Ključna – i zapravo najvažnija! – legenda Šajena o njihovom vođi i proroku po imenu Slatki Lijek (šajen.
Motsé'eóeve, engl. Sweet Medicine) isto završava predsmrtnom vizijom, iako ima i druge vizijske razine.
• Šajeni (= Tsétsêhéstâhese / Tsitsistas) susjedi su Lakota, i premda im je jezik drukčiji (algonkinski), postoje
mnoge sličnosti između kultura tih naroda.
• Predaja o životu i smrti Slatkoga Lijeka bila je redovito ispričana među Šajenima, po narodnom običaju, i
također su je zapisali razni autori.
• No u nastavku bit će sažeta tek jedna verzija koju je 1967. na magnetofonu snimio novinar i grafičar
Richard Erdoes (mađ. Richárd Erdős, 1912–2008), u šajenskom rezervatu "Hromi Jelen" (Méave'ho'éno,
engl. Lame Deer).

*
Kao posljedica te tragedije, Crni Los navodno je rekao Neihardtu da je već postao tužan starac, jer nije uspio ništa učiniti za svoj
narod. Ali kako je utvrdio istraživač Clyde Holler nakon analize izvornog steneografskog zapisa tog razgovora: Crni Los to nije rekao!
Neihardt je, prema Holleru, unio u priču vlastiti "pjesnički" dodatak.

18
 Sažetak priče o Slatkom Lijeku:
Rođenje mu je bilo iznimno; njegova majka je kao djevica čula glas u snu, koji joj je rekao da stiže "Slatki Korijen"
u obliku čovjeka, i zatim je zatrudnila i rodila dijete, koje će nazvati "Slatki Lijek".
Dijete je bilo osobito; učilo je brže od druge djece i već kao desetogodišnjak dječak je stekao odraslu mudrost i
veliku lovačku vještinu.
No kada je poslije ubio jednog bizonskog teleta, dok mu je skidao krzno, sukobio se s jednim starim poglavicom
koji je htio oteti krzno, premda je "Slatki Lijek" po običaju imao pravo zadržati krzno od svoga prvog ulova.
U borbi koja je izbila, na kraju je udario starca nožnom košću bizona; ubio ga je ili onesvijestio; neki su ljudi tada
rekli da Slatkog Lijeka treba bičevati – i drugi da ga treba ubiti.
Da bi to izbjegao, Slatki Lijek krenuo je na put po prerijama; bilo mu je i to također vizijsko putovanje.
Čuo je glas koji ga je vodio do tamne šume u zemlji mnogih gora; stigao je do Svetog brda i tu je vidio golem tipi,
i unutra su sjedili mnogi stari muškarci i žene – bili su to zapravo duhovi.
Ti duhovi su ga naučili mnoge stvari i dali mu četiri svete strelice koje su trebale služiti za obrede, i rekli mu da
mora stvoriti vijeće od četrdeset i četiri poglavica, koji bi upravljalo narodom.
Naučili su ga isto kako treba poštivati žene i dali su mu slatku travu da sebe očisti.
U međuvremenu je glad zahvatio njegov narod.
Kada se Slatki Lijek vratio u blizinu svoga sela vidio je mršavu djecu koja su crtala bizone u blatu – i odmah je
pretvorio te crteže u obilno meso i salo; rekao je djeci da pošalju dva dobra mlada lovca da ga susretnu; no ti lovci
su tri dana vidjeli samo orla kako kruži nad njima, i tek četvrti dan pronašli su Slatkoga Lijeka na brdu iznad sela.
On im je rekao da im donosi prekrasan dar od Stvoritelja, koji su duhovi sa Svetog brda poslali narodu (slatku travu).
Slatki Lijek prenio je svojim ljudima što je naučio, i tako im je pomogao da postanu pravi šajenski narod (Tsitsistas,
u priči).
Ali mnogo godina poslije, na kraju života – prije nego što je umro, zatražio je od svojih ljudi da ga opet odvedu
do Svetoga brda i da mu naprave kolibu za smrt (grob).
I kada se onda legnuo u toj kolibi, ispričao im je što će se dogoditi u budućnosti - doći će bijeli bradati ljudi sa
štapovima koji izbacuju vatru; i ubijat će životinje, uvesti rat, zlo, čudne bolesti i smrti i tražiti da se zaboravi
Stvoritelj.
Zato Šajeni moraju biti snažni, muškarci i pogotovo žene, jer će inače nestati.

Lijevo: Sveto brdo na zapadu Južne Dakote na kojem je Slatki Lijek susreo duhove (šajen. Noahȧ-vose, "brdo koje daje", ili
Náhkȯhe-vose ("Medvjeđe brdo"). Na engleskom se zove Bear Butte ("Medvjeđa stražnjica") (foto: Stefan Fussan, 1995). Desno:
pregled migracije Šajena. Predaju o Slatkom Lijeku mogla bi se datirati prema vremenu šajenskih seoba iz istočnih šumskih
područja u prerijske ravnice.

• U prethodnim osvrtima, dakle, saželi smo malo opširnije, opise vizija ili "vizijskih putovanja" u prerijskih
Indijanaca, koji su stekli osobit status u antropologiji.

19
• No jesu li upozorenja koja su Crni Los i isto Slatki Lijek dobili od duhovnih sila o budućim poteškoćama
za njihove narode, odrazi opće nelagode koje su američki urođenici osjećali zbog zapadne ekspanzije
SAD-a?
• U stanovitom smislu to zvuči logično, jer se strah Indijanaca od propasti može povezati s već
doživljenim krizama u 19. stoljeću.
• Ali ipak, te vizije zacijelo nisu bile proizvod racionalnih misli o povijesnim zgodama, i to treba naglasiti.
• Vizijski okvir u tim primjerima nije izraz linearnoga vremena, jer se sve zbiva u višestranim
dimenzijama, u "svevremenu" (u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti), i glavna sila koja pokreće takva
viđenja doživljava se kao nadnaravna.
• U amerindskom svijetu ključno je i djelovanje vrhovnoga božanstva ili sile, izvan sfere ljudskih
pojmanja.
• Osim slučajnih vizija izazvanih ozbiljnim bolestima (kao kod Crnoga Losa) ili pak neočekivanim stresom,
prerijski Indijanci, kako smo naznačili, provodili su vizijska putovanja s pomoću gladovanja, pročišćavanja,
izolacije i također katkad fizičkog mučenja.
• Ali u drugim kulturama rabila se i droga.
• Najpoznatiji su primjeri, čini se, upotrebe pejotla na jugozapadu
Sjeverne Amerike i ayahuasca / yagé (= Banisteriopsis caapi) u
Južnoj Americi.
• Arheološki nalazi sugeriraju da se isto u Europi, već za vrijeme
neolitika, koristila droga, možda za vizijska putovanja.
• Mak (izvor opijuma, raznih opijata) bio je pronađen u
nalazištima srednjoeuropske linearnotrakaste kulture (LBK,
5500–4500. pr. Kr.) i u švicarskim prijezerskim lokacijama (od
5.000 pr. Kr.).
• Međutim, apstrahirajući utjecaj raznih droga (i njihove
različite funkcije), i isto slučajne vizije tijekom osobnih kriza,
tko su bili pravi vidovnjaci?
• Mitologije i vjerovanja pripisali su tu ulogu božanstvima ili
višim Božjim silama, dok su u ovosvjetskim "društvenim
Opijumski mak (Papaver somniferum)
okvirima", tu funkciju trebali izvoditi "sveti ljudi", ili šamani.

Vidovnjaci – božanstva i šamani

• Možemo ukratko označiti i neke poznatije "vidovnjake", tj. bića ili osobe, koji su prema pojedinim
vjerovanjima (ili mitovima) imali moć vidjeti budućnosti.
• Kako smo rekli, u Egiptu i Grčkoj to su u prvom redu bili božanstva sunca, Ra i Apolon.
• U egipatskom kontekstu, tu su sposobnost stekli ili imali još i Hor (Ḥr.w, grč. Ὧρος), Tot (Ḏḥwty, grč.
Θώθ) i Anubis (Inpw, grč. Ἄνουβις), uz neka druga božanstva, i u nešto drukčijem smislu Izida.
• U Grka titan Prometej je imao tu moć, i vrlo poznat je i rimski primjer Janusa.
• Usput smo spomenuli i istočnoslavensko vjerovanje u proricateljske sposobnosti Majke Zemlje, što
ima paralelu u Grka, koji su i Geji (= Zemlji) pripisali stanovitu moć viđenja budućnosti.
• Zatim, prema Heziodu, grčke Muze gotovo su po definiciji vidjele "prošlost, sadašnjost i budućnost (τά
τ' ἐόντα τά τ' ἐσσόμενα πρότ ἐόντα).

20
• Istu su sposobnost imale i Nereide (morske nimfe), dok su Erinije (hrv. "Srde", lat. Furiae) imale zadatak
spriječiti da ljudi doznaju previše o budućnosti.
• U germanskoj tradiciji proricateljsku moć imale su norne i "velve" (stnord. vǫlva, množ. vǫlur), koje
bismo mogli usporediti sa ženskim gatateljicama u drugim kulturama.
• Budućnost su mogli vidjeti i razni anđeli i demoni, pri čemu je izvorni grčki pojam "demon" (δαίμων)
bio različit u Grka, nego poslije u kršćansko-abrahamističkoj tradiciji.
• U antičkih Grka demon je bio osobni duh i izvor nadahnuća (zamisao je vjerojatno stigla s Istoka).
• U tom smislu, Sokratov demon, prema Platonu, bio je "dobar duh".
• Poslije se razvila ideja o zaštitniku koji posreduje između duhovnog svijeta i ljudi, i donosi ljudima
snove i uvide u budućnost, što već uvelike odgovara pojmu anđela u abrahamističkom okviru.
• Treba spomenuti tu još jedno božanstvo ili sveto biće, koje na stanovit način iskače iz ovog kalupa.
• Riječ je o Odinu (stnord. Óðinn).
• Prema nordijskoj mitologiji Odin je žrtvovao svoje desno oko u
zamjenu za dopuštenje da popije vodu iz zdenca Mimir, koji teče iz
golemih korijena Yggdrasila; tako je stekao moć da vidi budućnost
– i isto se objesio na Yggdrasil, i dobio znanje o runama, koje su se
koristile za previđanje budućnosti.
• Yggdrasil, kao drvo života, simboliziralo je i budućnost (vječit rast).
• I Odin je drukčiji od drugih božanstava spomenutih, jer nije bio
besmrtan – umrijet će u posljednjem boju kada dođe kraj ovoga
svijeta, Ragnarǫk.
• Zapravo, u mnogim pogledima Odin je mnogo više nalik na vrlo
moćnog šamana, nego na božanstvo.
• I šamanima je u pravilu viđenje budućnosti bio jedan od ključnih
zadataka.
• Riječ "šaman" je tunguska, ali prema jednom tumačenju potekla je
od kineskoga naziva za budističkog redovnika (shāmén 沙門 ili
sāngmén, 桑門, 喪門), koji je bio u krajnjoj liniji izveden od Georg von Rosen (1843–1923), "Odin
lutalica" (1886).
sanskrtskog śramaṇa (श्रमण), "asket, redovnik".

Najstarija europska ilustracija

sibirskoga šamana (koristeći taj
naziv), nalazi se u radu Noord en Oost
Tartarya (Amsterdam, 1707)
nizozemskog istraživača Nicolaesa
Witsena (1641–1717), koji je 1692.
proputovao kroz Sibir. Witsen je pod
slikom napisao "šaman ili đavolji
svećenik u Tunguskoj zemlji" (= een
Schaman ofte Duyvel-priester in't
Tungoesen lant).

21
• I znakovito je da su u nekim sredinama, pogotovo u Japanu, budistički redovnici doista provodili
postupke za prognosticiranje budućnosti.
• No šamanski model, kako postoji danas u etnologiji, bio je razrađen ponajprije na osnovi obrazaca
"komunikacija s duhovnim svijetom" u naroda Sibira i susjednih područja sjeverne Euroazije.
• Poslije je bio prenijet na amerindske primjere, poglavito na "vizijska putovanja", i na "animističke"
običaje u Africi i Australiji, ali može se reći da postoje i sličnosti s raznim obredima u pretkršćanskoj
sjevernoj Europi, i također u antičkom svijetu.
• Konkretno, prorokinje u grčkim svetištima u Delfima, Dodoni i drugdje, kao i Sibile diljem antičkoga
svijeta, imale su stanovite osobine koje bismo mogli odrediti kao šamanske.
• Sibila iz Kume, primjerice, odvela je Eneju u podzemlje – nakon što je, prema Vergilijevom opisu, otkinuo
i sa sobom uzeo "zlatnu granu", i u podzemlju mu je njegov pokojni otac Anhiz razotkrio slavnu budućnost
Rima.

Lijevo: Václav Hollar (1607–1677), "Zlatna grana" (nije poznat datum rada); desno: Jan Breughel Stariji (1568–1625). Sibila iz
Kume vodi Eneju u podzemlje (1598).

Vergilijevi stihovi o "zlatnoj grani":

Crni da ugledaš Tartar, i godi l' ti trudit se odveć,
Čuj bar, što imaš prije učinit. Na sjenastom drvu
Zlatna se krije grana sa gipkimi ogranci, s lišćem,
Podzemnoj posvećenoj Junoni. Odàsvud je gajem
Sakrita, te je opkoljuje mrak i doline tamne.
Prije u dȕbine zaći zemaljskê nije moguće,
Dokle ne otkine ko zlatokosu mladicu s drva;
Krasna Prosèrpina hoće, da na dar to joj se nosi.
Eneja (VI: 135–142); prijevod: Tomo Maretić.
• Naslov glasovite studije obreda koju je napisao škotski antropolog James George Frazer (1854–1941)
polazio je od motiva "zlatne grane" (The Golden Bough. A Study in Magic and Religion, 1890) no inače
"zlatna grana" opet odražava drvo života, i simboliku budućnosti. *

* Hrvatski prijevod Dinka Telećana (Jesenski i Turk, 2002) ima drukčiji podnaslov nego u izvorniku: Podrijetlo religijskih obreda i običaja.

22
• Šamanski obrazac, dakako, nije uvijek (ili barem izričito) prisutan kada je riječ o običnim smrtnicima,
spomenutim u antičkim i drugim izvorima, koji su nenadano stekli moć viđenja budućnosti – ali ta je
tema ipak složenija.
• Zacijelo nema šamanstva u mitu o Kasandri, kćeri trojanskog kralja
Prijama.
• Apolon joj je podario vidovnjačke moći, zbog toga da bi je privolio na
spolni odnos.
• Kada ga je ona odbila u toj nakani, on joj nije oduzeo tu sposobnost,
nego, prema mitu, pljunuo je u njezina usta, i to je osiguralo da nitko
neće vjerovati njezinim proročanstvima.
• I nitko joj nije vjerovao kada je pokušala upozoriti Trojance da će
Parisovi postupci dovesti do propasti Troje (inače, danas se naziv
"kasandrin kompleks" rabi za situacije u kojima ljudi ne vjeruju
upozorenjima o opasnosti).
• Tiresije iz Tebe, drugi važan vidovnjak u grčkim mitovima (i isto jedan
od najčešće spomenutih), malo je drukčiji primjer.
• I on je dobio proricateljsku moć nehotično; bio je sin nimfe, ali
svejedno običan smrtnik, i doživio je nezgodu – bio je oslijepljen, nakon
čega su mu bogovi, kao nadoknadu, podarili vidovnjaštvo.
• Postoje razne verzije priče o osljepljenju Tiresije.
• Premda jednoj, ugledao je golu Atenu, koja ga je kaznila; prema drugoj, Evelyn De Morgan (1855–1919),
ugledavši spolno općenje zmija pretvorio se prvo u ženu i zatim nakon "Kasandra" (1898).
sedam godina opet natrag u muškarca, što ga je učinilo slavnim
stručnjakom za spolne odnose, do te mjere da su ga Zeus i Hera,
prilikom jedne njihove svađe, zapitali za savjet; Heri se nije sviđao
njegov odgovor (da od deset udjela, žene uzimaju 9 od 10 u užitku u
seksu), pa ga je oslijepila, što je Zeus ispravio proročanskim darom.
• Vjerojatno je najpoznatija zgoda u vezi s Tiresijem iz Odiseje. Na savjet
Kirke, Odisej je pošao u had da bi upitao Tiresija o svojoj sudbini.
• Priče o Tiresiji imaju neke bitne sadržaje, koji se mogu protumačiti
višeslojno.
• Prvo, ovozemaljska sljepoća može biti simbol vidovnjaštva: tko ne vidi
u ovom svijetu, vidi nešto više, kao što je Homer bio slijep pjesnik, i kao
što je sv. Pavao govorio o mutnom zrcalu u ovom svijetu.
• Drugo, dvospolnost Tiresija podsjeća na spolnu neodređenost u nekih
šamana, na "meke muškarce" u Skita o kojima je pisao Herodot (484– Johann Heinrich Füssli (1741–1825)
425 pr. Kr.), i na slične pojave katkad u euroazijskim šamanskim "Teresije pred Uliksom /Odisejem/
krugovima. u hadu" (1780-1785).
• Vidovnjaštvo se jako cijenilo u šamanskim sredinama, kao i u grčkorimskoj antici.
• Ali katkad se nije smatralo da je ljudima dobro znati što će se dogoditi.
• Stoga je u grčkom mitološkom okviru, Prometej, koji je bio prijatelj ljudi, oduzeo ljudima moć viđenja
budućnosti.
• Iako im je dao tehnologiju (vatru, metal), Prometej je zaključio da je za ljude bolje da ne vide što stoji
pred njima.

23
• U abrahamističkom okviru, razotkrivanje budućnosti ovisilo je uvijek isključivo o Božjoj volji, i proroci
su redovito došli do svojih saznanja o budućim događajima bez svjesne potrage, ili metodologije
proricanja.
• Svakako, sve što je zapisano o prorocima u židovskim, kršćanskim i muslimanskim svetim knjigama,
imalo je bitan utjecaj na shvaćanja vjernika o budućnosti, ali sve se to događalo nenadano, i često su
proroci isticali svoju skromnost i sklonost da ne vode ljude prema prikazanom cilju.
• Od starozavjetnih proroka, u ovom pogledu ističu se Isaija, Ezekiel i Daniel.
• I pogotovo je Danielov san o četiri nemani koje izlaze iz mora često bio tumačen kao pretkazivanje o
razvitku događaja na svijetu:
Noću u viđenju pogledah, kad eno: četiri vjetra nebeska uzbibaše veliko more. Četiri goleme
nemani iziđoše iz mora, svaka drukčija. Prva bijaše kao lav, a krila joj orlovska. Dok je promatrah,
krila joj se iščupaše, diže se ona sa zemlje i uspravi na noge kao čovjek, i bijaše joj dano srce
čovječje. Kad eno druga neman: gle, sasvim drukčija: kao medvjed, s jedne strane uspravljena, tri
joj rebra u raljama, među zubima. I bijaše joj rečeno: "Ustani, nažderi se mesa!" Gledah dalje, i evo:
treća neman kao leopard, na leđima joj četiri ptičja krila: imaše četiri glave, i dana joj je moć.
Zatim, u noćnim viđenjima, pogledah, kad eno: četvrta neman, strahovita, užasna, izvanredno
snažna: imaše velike gvozdene zube; ona žderaše, mrvljaše, a što preostade, gazila je nogama.
Razlikovala se od prijašnjih nemani i imaše deset rogova. Promatrah joj rogove, i gle: među njima
poraste jedan mali rog; i pred tim se rogom iščupaše tri prijašnja roga. I gle, na tome rogu oči kao
oči čovječje i usta koja govorahu velike hule (Dan 7: 2–8).
• Tumačenje Danielovog sna su kroz stoljeća bila drukčija, ali najčešće se zaključivalo da te nemani
predstavljaju babilonsko, medijsko, perzijsko i "grčko" (seleukidsko) carstvo.
Gustave Doré (1832–1883),
Danelova vizija (1866).

• U hebrejskom izdanju, Danielova knjiga ne spada u Proroke nego u Pisma (hebr. Ketubim) treći i
posljednji dio Staroga zavjeta, a nalazi se između Estere i Ezre.
• Tekst je pisan hebrejskim i aramejskim jezikom, ali uglavnom na aramejskom.
• Poglavlja 1-13 potječu iz doba makabejske pobune (167–164. pr. Kr.) koja je izbila zbog pokušaja
helenizacije; neki su se opirali nenasilno i prihvaćali mučeništvo, a neki su prihvatili oružanu pobunu.

24
• Kroz riječi Daniela (čije ime znači "Bog je moj sudac") govori se o prošlim zgodama (o babilonskom i
perzijskom dvoru u 6. stoljeću pr. Kr.), ali se tekst zapravo osvrće na suvremene događaje u vremenu
Antioha IV. (175–164. pr. Kr.).
• Među zarobljenim Judejcima, nalazi se i Daniel, odveden nakon opsade Jeruzalema u babilonsko
zatočeništvo na dvor vladara Nabukodonozora II., čime se ispunilo stotinjak godina ranije izrečeno
Izaijino proročanstvo kralju Ezekiji da će potomci judejskog kralja biti sluge kralju babilonskom
(kronologija povijesti i tekst su tu u raskoraku).
Crtež četiri nemani koji je napravio Giacomo Lauro
(1550–1605), iz djela Antiquae urbis splendor (Rim,
1612).
U ovoj verziji nemani su Asirija, Perzija, Grčka i Rim.

• Knjiga o Danielu smatra se vrhuncem starozavjetne apokaliptike.

• Dakako, vizije o budućnosti čovječanstva pojavit će se i u Novom zavjetu – neke će dati sam Krist, ali
najpotpuniji opis dat će sv. Ivan u Otkrivenju.
• S druge strane, rano kršćanstvo bilo je na oprezu prema uvježbanim vidovnjacima ili gatateljima, o
čemu najbolje svjedoči jedna zgoda sv. Pavla opisana u Djelima apostola:
Jednom nas na putu u bogomolju sretne neka ropkinja koja je imala duha vračarskoga i gatajući
donosila veliku dobit svojim gospodarima. Pošla je za Pavlom i za nama te vikala: "Ovi su ljudi sluge
Boga Svevišnjega; navješćuju vam put spasenja." To je činila mnogo dana. Pavlu to napokon dodija
pa se okrenu i reče duhu: "Zapovijedam ti u ime Isusa Krista: iziđi iz nje!" I iziđe toga časa. Kad
njezini gospodari vidješe da im nesta nade u dobit, pograbiše Pavla i Silu te ih odvukoše na trg pred
glavare (Dj 16: 16–19).

Ciklično vrijeme
• Kada je shvaćanje o vremenu ciklično, predviđanje budućnost vjerojatno je lakše, jer, bez obzira na
moguće razlike u nijansama iz epohe u epohe, budućnost se u biti vraća na prošlost, i kozmogonije se
ponavljaju.
• Drugim riječima, šišmiši opet lete.
• Od takvih shema, spomenut ćemo tri: hindusku (i budističku), astečku i nordijsku.

Hinduski (i budistički) ciklus vremena

• U hinduskom vjerovanju, jedna kalpa (skr. कल्प), tj. dugo vremensko razdoblje ili "dan u životu Brahme",
traje 4,32 milijardi godine, i Brahma (ब्र�ा) živi ukupno 311 trilijuna i 40 milijardi godina.
• Dakako, Brahma u hinduizmu nije Brahman (ब्र�न),् vječito Božanstvo koje povezuje sve u svemiru.
• I kad se vijek Brahme završi, svijet odnosno svemir suzit će se u jedinstvenu točku, nakon koje će se
roditi novi svemir.
• Tijekom svake kalpe, svijet prolazi kroz četiri epohe, svaka pod nazivom yuga (यग ु "jaram"), od kojih se
prva zove satya (सत्य "prava") ili kṛta (कृत "zlatna"), i tad su ljudi najsavršeniji, a posljednja je kaliyuga
(क�लयुग), "vrijeme/jaram mraka", kada vrline iznosi svega jednu četvrinu njihove početne vrijednosti.
• Mi se danas, prema ovoj shemi, nalazimo već u kaliyugi, kada preostale pozitivne odlike života održava
deseti avatar (od skr. avatāra अवतार, "silazak"), boga Višnua.

25
• I kada ova yuga završi, bog Šiva uništit će svijet i pokrenuti novu kalpu.
• Budističko viđenje preuzelo je mnogo iz hinduskih temelja na kojima je nastalo, i isto tako i shemu o
postupnom propadanju u budućnosti.
• No ciklusi u budizmu označeni su prema pojavljivanju pojedinih
buddha, od kojih je posljednji Siddartha Gautama (563–483. pr.
Kr.) bio 28. po redu (što odgovara indijskom shvaćanju da
trenutno živimo u 28. kaliyugi).
• Pet tisuća godina nakon posljednjeg buddhe, on će biti
zaboravljen i svijet će utonuti u bijedu.
• Zatim će se pojaviti novi buddha, imenom Maitreja (skr. मैत्रेय), koji
će izvršiti obnoviteljsku (mesijansku) ulogu.
• Štoviše, jedan kineski apokrifski tekst iz doba "srednjovjekovne"
kineske dinastije Táng (唐) kaže da će se Maitreja (na kineskom
Mílèfó, 弥勒佛) roditi kao žena.
Četiri yuge. Značenje imena su: 1) prava ili
• Na kraju, ipak, ovaj će svijet nestati – sveopćim prelaskom u zlatna epoha, 2) trojna epoha, 3) dvojna i
nirvana, ali onda će se ciklus ponoviti, nakon što jedan duša, 4) mračna epoha.
svojom žudnjom, zaželi vraćanje svijeta.

Astečki sunčani ciklusi

• Za razliku od vrlo dugih indijskih epoha, astečka su bila neobično kratka, svega 52 godine – i na kraju
svakog ciklusa, Asteci su se bojali da će svijet propasti.
• Ti su cikluse bili vezani za različita sunca, i nakon propasti svakoga slijedila bi svjetska katastrofa
• Naime, Asteci i drugi nāuanski narodi (ime nahua, od kojih dolazi njihov etnonim zapravo znači
"sunce"), vjerovali su da je današnje sunce peto po redu.
• Prvo su četiri Tezcatlipoca (izg. teskatlipoka) – sinovi dvospolnog (i uopće dvojnoga) prabožanstva
Ometeotla – stvorili zemlju, boga kiše i plodnosti Tlaloca, zatim božicu svih voda Chalchiuhtlicue, i
napokon prve ljude, koji su bili divovi.
• Crni Tezcatlipoca, vladar sjevera i bog osude, noći, prevare, itd., postao je prvo sunce; no on nije uspio
održati se u toj ulozi, ili zato što je slomio nogu ili zato što je bio preslab; iz neba ga je kamenom
toljagom izbacio Bijeli Tezcatlipoca, poznat i kao Quetzalcoatl; zavladao je mrak – i tada je Crni
Tezcatlipoca poslao jaguare da pojedu sve prve ljude.
• Bijeli Tezcatlipoca ili Quetzalcoatl, vladar istoka, milosti i
vjetra, itd., postao je drugo sunce; međutim, novi ljudi na
zemlji postali su sve više divlji i nisu poštivali bogove, pa ih je
Crni Tezcatlipoca pretvorio u majmune; Quetzalcoalt postao
je uzrujan i poslao je uragane da unište ljude-majmune.
• Tlaloc je postao treće sunce, ali ga je obuzela tuga kada mu
je Crni Tezcatlipoca ukrao ženu; prestala je kiša; kada su ga
ljudi molili da im je pošalje, u bijesu je poslao vatrenu kišu i
sažgao zemlju; bogovi su zatim stvorili nove ljude iz pepela.
• Chalchiuhtlicue bila je četvrto sunce; voljela je ljude, ali Crni
Tezcatlopoco govorio je da laže, što ju je rastužilo; plakala je
krv 52 godine i svijet i ljudi nestali su u velikom potopu;
Astečki kalendar posvećen Huitzulopopchtliju Quetzalcoatl je pošao tada u podzemlje i uzeo kosti ljudi,
(crtež, 1887). koje je umočio u svoju krv i oživio.

26
• Plavi Tezcatlipoca, poznat kao Huitzilopochtli, bog rata i juga, postao je današnje peto sunce.
• Ali Asteci su smatrali da i peto sunce može nestati, i budući da je Huitzilopochtli bio bog rata, redovito
su mu prinosili krvave žrtve.

Ragnarǫk – kraj jednoga kruga

• O tom posljednjem boju bogova u nordijskoj mitologiji već je bilo riječi.
• Opis toga završetka svijeta nalazi se u stihovima 40–58 iz Starije Edde (u rukopisu iz 12–13. stoljeća),
poznatima kao Vǫluspá, "Proročanstvo vidovnjakinje".
• U njima prorokinja, tj. velva (vǫlva) prvo kaže Odinu:
Zasićuje se krvlju životnom Fylliz fiǫrvi
osuđenih ljudi, feigra manna,
ocrvenjuje domove moći rýðr ragna siǫt
s grimiznom bojom krvi. rauðom dreyra.
Crne postaju sunčeve zrake Svǫrt verða sólskin
u ljetima koja slijede, of sumor eptir,
sva vremena opasna. veðr ǫll válynd
I dalje želiš znati? I što? Vitoð ér enn, eða hvat?
• I zatim nastavlja –
Braća će se boriti Brœðr muno beriaz
i ubijati se međusobno, ok at bǫnom verða[z]
djeca sestara muno systrungar
okalit će rodstvo. sifiom spilla.
Surovo je u svijetu, Hart er í heimi,
kurvanje rašireno hórdómr mikill
– doba sjekira, doba mača – skeggǫld, skálmǫld
– štitovi su razbijeni – – skildir ro klofnir –
doba vjetra, vučje doba – vindǫld, vargǫld–
prije nego svijet pođe naglavce. áðr verǫld steypiz.
Nijedan čovjek neće imati Mun engi maðr
milost prema dugom. ǫðrom þyrma.
• U velikom boju na kraju vremena, umrijet će bogovi, među njima Odin, Tor (Þórr), Freyr, Heimdall, i bog
ili div (jǫtunn ) Loki…
• Doći će do prirodnih katastrofa i do potapanja zemlje.
• Vuk Fenrir progutat će i sunce i samo će Yggdrasil, drvo života preživjeti taj slom.
• Ali onda će se svijet obnoviti,
Lijevo: "Yggdrasil", prema ilustraciji koju je
kako je prorekla velva, i nova će izradio danski graver Oluf Olufsen Bagge
se zemlja iz mora uzdići u (1780–1836), objavljene 1847. u engleskom
prekrasnom zelenilo – nad prijevodu Mlađe Edde.
slapom će letjeti orao i loviti ribe. Yggdrasil je bio zamišljen kao golemi jasen,
ali je ime u prasrodstvu s hrv. riječi "iva" (<
• Tada će dvoje ljudi, muškarac Líf praslav. *jьva), i također s lat. aevus, "životni
("Život") i žena Lífthrasir ("Pršteća vijek", itsl. (tumačenje Alemka Gluhaka).
životom"), koji su se spasili od I da se prisjetimo – slavenski (i općenito
propasti – držeći se za grane indoeuropski) pojam "budućnosti", ima
korijensko značenje "rasti", i to drvo vjekova
Yggdrasila i oko zdenca Mimir –
nastavlja se, dakle, kroz različite budućnosti.
ponovo naseliti svijet.

27
• Ovaj mit tumačio se na različite načine.
• Neki su u toj cikličnosti obnove vidjeli tragove indoeuropskoga nasljeđa, koje bi bilo prisutno (iako u
drukčijem simboličkim obliku) također u staroindijskim izvorima.
• Prema drugim tumačenjima, novi svijet poslije Ragnarǫk-a početak je kršćanske epohe.

Gore: Emil Doepler (1855–1922), "Svijet nakon Ragnarǫka" (1905); desno:

Lorenz Frølich (1820–1908), "Líf i Lífthrasir" (1895).

Eshatologija
• Novotvorenica "eshatologija" izvedena je od grč. ἔσχατος "zadnji", i po prvi put se pojavila kao
filozofski pojam u Europi vjerojatno u 16. ili 17. stoljeću.
• Neki izvori tvrde da je nastala u engleskom protestantsko-puritanskom okruženju negdje oko sredine
16. stoljeća, drugi da su je izumili luteranski teolozi, ili Philipp Heinrich Friedlieg (1603–1663) u svojoj
Dogmatici (1644), ili Abraham Calov(ius) (1612–1684), koji ju je koristio u naslovu svoga djela
Eschatologia sacra (1677).
• Ali bez obzira na to kada se prvi put pojavio moderni pojam, korijeni eshatološke misli ipak sežu
poprilično daleko u prošlost.
• U židovskoj i u kršćanskoj tradiciji, ključni su odlomci iz knjige proroka Daniela (o kojoj je bilo riječi), u
kojima se spominje "vrijeme svršetka" (Dan 11: 40, 12: 4).
• Hebrejski izvornik bio je ʾaḥarit ha-jamim (‫" )אחרית הימים‬svršetak dana [množ.]", tj. vrijeme kada svi
dani prestaju.
• Knjiga Daniela datira iz 2. stoljeća pr. Kr., no u Ponovljenom zakonu, koji se smatra pet stoljeća
starijim, isti izraz ima samo značenje "u posljednje vrijeme" (Pnz 4: 30), ili "u budućim vremenima"
(Pnz 31: 29), i u knjizi proroka Jeremije, koja također ulazi u starije spise, ʾaḥarit znači samo
"budućnost" (Jer 29: 11).
• I tu je zanimljivo da hebrejski oblik ima bliski akadski kognat (ina aḥriāt ūmī > ina aḥrât [ūmī]), koji isto
znači "u budućnosti", ili katkad "za [svu] budućnost".
• Prema ovim primjerima, moglo bi se reći da se opća ideja o budućnosti postupno iskristalizirala u
zamisao o kraju vremenu – i to je upravo tema eshatologije.
• Dakako, za razliku od cikličnih kozmoloških shema poput onih koje smo naznačili, eshatološka
poimanja ističu neponovljivost i linearnost ovosvjetske egzistencije, i (u pravilu) zamišljaju neki
konačan svršetak svijeta (kako ga mi poznajemo).

28
• I budući da je eshatologija okrenuta prema konačnom cilju postojanja, razumljivo je da se često
smatrala isključivo religijskim područjem razmišljanja.
• Ipak, to nije sasvim točno.
• Pogotovo u novije vrijeme i svjetovne znanosti ulaze u eshatološke tematike, i sve češće postavljaju
pitanja o konačnoj sudbini svijeta, čovječanstva i svemira.
• S druge strane, religijske eshatologije ne opisuju samo kraj svega postojećega, nego i put prema tom
kraju, ili posljednje događaje prije tog kraja, i u tom smislu nude također futurološke sadržaje.
• Za vjernike ti sadržaji mogu biti važni putokazi prema budućnosti, i bitno utjecati na njihovo
ponašanje, kao što i neka čak vrlo dugoročna znanstvena predviđanja mogu pokrenuti prikladne
pripremne akcije.
• Napokon, pregledom nekih eshatoloških poimanja dobivamo i opći antropološko-povijesni uvid u
kulturološka shvaćanja budućnosti.
• Ali općenito, osobitost većine eshatoloških modela, za razliku od cikličnih shema, je njihovo zalaganje
za konačnu pobjedu same svrhe života.

Mazdaizam (zoroastrizam)
• Čini se da se eshatologija prvo razvila u mazdaizmu, u staroj iranskoj religiji, koju je pokrenuo
Zaratuštra (avest. Zaraθuštra, grč. Ζωροάστρης).
• Točno kada i gdje je Zaratuštra živio ostaje upitno, iako je najčešći
zaključak danas da je to bilo u 11–10. stoljeću pr. Kr. (ili u 6. stoljeću
pr. Kr.), negdje u istočnom (ili zapadnom) dijelu iranske visoravni.
• I smatra se da su i "Gate" (avest. gāθå "himne"), najstariji tekstovi
iz svete knjige mazdaizma, Aveste, također nastale u to vrijeme – i
da ih je napisao sam Zaratuštra.
• Iako se u "Gatama" mogu naći tek vrlo kratke naznake eshatoloških
misli, ipak se spominje "konačan kraj", kao i "sud" koji će dobri bog
Ahura Mazda provesti nad grešnicima (usp. Ahunuvaiti Gaθa, Yas.
32, 7–8), i pobjedu istine (Ahure Mazde) nad neistinom (tj. dobra
nad zlom) (Spentamad Gaθa, Yas. 48, 1).
• Treba dodati da je Ahura Mazda (svjetlost / gospodar mudrosti,
istine i dobrote) uvijek bez takmaca u najstarijem dijelu Aveste;
slika njegovoga glavnog protivnika, zloduha nazvanog Angra
Mainyu (= "duh razaranja"), razradit će se tek u mlađim dijelovima.
• U "Gatama" se spominje i Činvad,"most podjele" (avest. činuuatō
pərətu-), preko kojega će do Ahure Mazde stići svi pravednici, ali
očito ne zli lažljivci (v. Yas. 46, 1; 46, 11; 51, 13); poslije je simbolika
Zaratuštra (crtež: Daniel Mosaddeghi,
o tom mostu bila znatno razrađena. 2014).
• Pravednici, nakon smrti, prelaze preko mosta u raj, i most je širok
zbog dobrote njihovih misli i djela, dok je za grešnike uzak kao britva – i potonji padaju s mosta u
vatru pakla; prema drugom opisu, ljude preko mosta vode njihove duše, koje se pravednicima
prikazuju kao lijepe žene, i grešnicima kao ružne (ta shema donekle odgovara arheotipovima anima i
animus Carla Junga, 1875–1961)
• Važno je reći i to da su u ahemenidskom, i poslije u helenističkom i rimskom dobu, misli i motivi koji
su potekli iz ove staroiranske tradicije najvjerojatnije utjecali na oblikovanje nekih židovskih i
kršćanskih shvaćanja o kraju vremena i o konačnom božanskom sudu (iste će se ideje poslije preuzeti i
razviti i islam).

29
• Međutim, mazdaistička vizija o kraju svijeta bit će prvi put sustavno izložena, tek u radu zapisanom u
6. stoljeća n.e., u sasanidskom dobu, i napokon u jednom djelu iz 9. stoljeća.
• Prvi je taj izvor Bahman jašt, tj. "Bahmanov spjev", napisan na srednjoperzijskom jeziku, i bolje poznat
kao Zand-i Vohûman jašt ("Tumačenje Bahmanova spjeva"), što implicira da je izvozni spis nastao prije
(i da je bio izgubljen).
• Bahman ili Vahman (sr. perz. Vohūman < avest. Vohmu mani "dobar um"), bio je polumitski kralj Irana koji
je spomenut i u Avesti, i o kojem je poslije pisao pjesnik Firdusi (935–1025) u Šahnami ("Knjizi kraljeva").
• Neki osvrti na Bahmana ukazuju na ahemenidsko vrijeme, što bi bilo znakovito, u smislu kronologije
razvitka mazdaističkih koncepcija.
Perzijsko ahemenidsko
carstvo

• Tekst počinje obraćanjem Zardušta (= Zaratuštre) bogu Ohrmazdu (= Ahuri Mazdi) s molbom da mu
dodijeli besmrtnost; Ohrmazd mu objašnjava zašto to ne može (jer tada neće biti moguće konačno
uskrsnuće, itd.), ali mu podari san (viziju) koja traje sedam dana, tijekom kojih Zardušt vidi sav razvitak
i budućnost svijeta.
• Vrlo je zanimljiv početak, u kojem prorok vidi stablo drveta, s granama od raznih metala, koje
predstavljaju vjekove čovječanstva.
• Nema dvojbe da se tu radi o drvetu života – dok je simbolika vjekova i metala isto tako važna, s obzirom
na paralele u indijskoj tradiciji, četiri yuge, i mogućnosti da je ta shema vrlo rano stigla preko Irana do
Grčke, gdje je od vremena Hezioda (8.–7. stoljeće pr. Kr.) doživjela razne grčkorimske razrade.
• Ali u "Bahmanovom spjevu" postoji proturječje – u prvom poglavlju stablo ima četiri grane: zlatnu,
srebrenu, čeličnu i mješovitu željeznu; u trećem ima sedam: zlatnu, srebrenu, mjedenu, bakrenu,
olovnu, čeličnu i mješovitu željeznu.
• Očito je došlo do stapanja različitih redakcija, i čak bi i razvitak metalurgije mogao objasniti tu
nedosljednost, ali je ključni razlog, čini se, povijesna nadopuna.
• Zlatni vijek (grana) vrijeme je vladavine Vištāspa, prijatelja Zardušta (Zaratuštre), koji je uspostavio
svjetlu religiju i tada su demoni i Ahriman (= Angra Mainyu) pohrlili natrag u mrak; zatim srebreni vijek
pokreće Ardašir, "zvan Volumen" (to bi bio Bahman) dok će čelični vijek početi vladavinom
sasanidskog šaha Hozroja I. Anuširvana (531–579).
• Zlatni, srebreni i čelični vijek opisani su podjednako i u prvom i trećem poglavlju, ali u trećem poglavlju
dodani su drugi metali i drugi vladari: nakon srebra slijede mjed, vladavina Ardašira I. i Šapura I. (prva
dva sasanidska kralja), poslije bakar, vrijeme Valaha kralja Aškana (Araksida), i olovo, vrijeme šaha
Vahrāma – i onda se popis vraća na čelik i na šaha Hozroja Anuširvana, u 6. stoljeću n.e.

30
• Dakle, može se reći da je "Zarduština vizija" budućnosti
bila dopunjena političko-povijesnim detaljima do 6.
stoljeća n.e., do vremena kada je "Bahmanov spjev" bio
redaktiran i zapisan.
• Zbog slabljenja vrijednosti metala, jasno je da povijest
nazaduje (kao i u indijskom krugu yuga), ali svaki
spomenut vladar vraća nešto pozitivno.
• No na kraju tih era, u doba "mješovitog željeza", vlast
preuzimaju zli dusi (dēvān) s razbarušenom kosom,
potomci demona bijesa Ešma (avest. nom. Aēšma) i tada će
završiti Zardoštov milenij (deset stoljeća).
• Kao i u Indiji (i donekle Grčkoj), u tom željeznom dobu
počinje propadanje ljudi.
• Opisano je više nevolja iz te epohe propadanja:
– Zli dusi će paliti i uništavati: velika zemlja svest će se na
grad i velik grad postat će selo; ta bića razbarušene
kose bit će varalice i imat će nevaljalu vjeru. Demona bijesa Ešma (= avest. Aēšma) ušao je i u
hebrejsko-izraelsku tradiciju, gdje je poznat pod
– Sunce će slabiti i skrivati se; usjevi će propadati; nestat imenom Asmodej (hebr. ʾAšmədʾāy, ‫אַ ְש ְמדּאָ י‬, grč.
će biljke, drveće i grmlje i ljudi će postati zakržljali. Ασμοδαίος).
– Ptica će se više poštivati od pobožnog Iranca; ljudi će Spomenut je u Starom zavjetu u Knjizi o Tobiji (v.
(u zemlju) pokopavati svoje mrtve; zlo će prevladati: Tob 3, 8).
grijeh, škrtost, ljutnja i pohlepa. Lijevo: ilustracija Asmodeja iz knjige "Paklenski
rječnik" (fr. Dictionnaire Infernal), koju je napisao
– Najniži robovi osvajat će iranska sela; bogatstvo i
Jacques Collin de Plancy (1793–1881). Knjiga je bila
poštovanje ići će onima strane vjere i usmjerenja; niži objavljena prvi put 1818., ali su ključne ilustracije
slojevi uzet će kćeri plemića i mudraca; svi će ljudi uglavnom iz šestoga izdanja iz 1863. godine.
slijediti lažnu pohlepu i lažnu vjeru.
– Vrući i hladni vjetrovi odnijet će usjeve; neće biti kiše nego će kišiti gadna bića; voda u rijekama i
jezerima će se smanjiti; stoka će zakržljati, dat će malo mlijeka i sala.
– Djeca će se bojati; neće se igrati i veseliti.
– Zavladat će stranci: Turci, Gorštaci, Kinezi, Sogdaci – i oni s kožnatim pojasevima, Arapi i Rimljani,
koji će doći zajedno; noć će ojačati, i godine, mjeseci i dani smanjit će se za trećinu; zemlja će se
naduti i patnja, smrt i uvredljivost bit će svuda po svijetu.
• Kada sunce pokaže tužni znak i mjesec promijeni boje, tuga, tama i turobnost bit će na Zemlji i drugi
strani neprijatelji, pod crvenom zastavom (druži "lažljivci", čini se da je riječ o kršćanima), prodrijet će
u iranska sela i poraziti prijašnje zle druge.
• Ohrmazd, u viziji tad kaže Zarduštu da će slijediti tri velike bitke – ali da se Zardušt ne treba bojati, jer
kada završi zadnji dan desetoga stoljeća njegova milenija, nijedan zao čovjek neće proći u novi milenij.
• Ta tri velika boja, dijele milenije koje će voditi tri spasitelja: Hūšēdar, Hūšēdarmāh i Sōšjant, i pobjede
će izvršiti trojica junaka: Vāhrām Vargāvandac iz kraljevskoga roda Kaja, Pēšjōtanū, besmrtni sin
Vištāspa i Keresāsp Sāmānac.
• Milenij Hūšēdara počinje nakon prvoga boja, u kojem Vāhrām uništava zlikovce u velikom boju, nakon
kojeg će ostati samo jedan muškarac na svakih tisuću žena.
• Na kraju toga doba, opet se širi zlo i demonstvo, i Ohrmazd pozove Pēšjōtanūa, koji će pomoći drugom
spasitelju, Hūšēdarmāhu da svlada zmaja po imenom Aži Dahāka, dosl. "zmaj razornik" (usp. sr. perz.
aždahā, "zmaj").

31
 • Zmaj je svladan i zatvoren u goru/brdo
Damāvand u planinskom lancu Alborz,
južno od Kaspije (najveći vrh u Iranu i
najveći vulkan u Aziji). *
• Hūšēdarmāh ima zadatak da razvija
ljude, i u njegovom mileniju ljudi
pronalaze i nove lijekove, tako da
postaju gotovo besmrtni.
• Ali Hūšēdarmāh je previše trpeljiv: zlo
opet raste, krivovjerje se trpi, i Aži
Dahāka se oslobodi iz gore.
• Tada slijedi treći i zadnji sukob: Ohrmazd
Brdo Damāvand (‫ )دﻣﺎوﻧد‬u Alborzu (5.610 m) (foto: Ninara, 2010). probudi Keresāspa, koji svojom toljagom
ubije zmaja.
• Stiže tad Sōšjant, zadnji spasitelj, koji očisti sva stvorenja, i zatim slijedi uskrsnuće i početak nove
budućnosti (ili vječnosti).
• Treba dodati da su poslije nastale i razne druge verzije "Bahmanovog spjeva", od kojih neke sadrže
detalje koji možda potječu iz izgubljenih dijelova izvornika.
• No što se tiče opisa mazdaističke eshatologije, ključno je i drugo djelo, Bundahišn, koje je bilo
zapisano vjerojatno u 9. stoljeću.
• Naslov znači dosl. "Prvo stvaranje", što potvrđuje da je riječ o kozmogoniji, ali tu će se isto opisati
frašagird (avest. frašō.kərəti, "učiniti divnim, odličnim"), što se odnosi na konačnu obnovu svijeta na
kraju vremena.
• Kraj svijeta doći će nakon tri epoha (vremena stvaranja, miješanja i razdvajanja), i tada će u velikom
boju sile dobra (jazata) pobijediti sile zla (dēvān).
• Spasitelj Sōšjant uskrsnut će mrtve, i slijedit će posljednji sud, koji će se izvršiti velikom probom:
jazate ("časni") Airjaman i Ātar ("vatra") rastopit će sve kovine u brdima, i po svijetu će se razliti
tekuća goruća rijeka, koju će pravednici osjećati tek kao toplo mlijeko, dok će grešnici izgorjeti.
• Rijeka će se onda spustiti u pakao i rastopiti Ahrimana (Angru Mainyua) i okončati svo zlo.
• I ljudi će tada postati kao anđeli, bez potrebe za hranom i pićem, bez oružja; tijela im neće više bacati
sjene i svi će govoriti jedan jezik i živjeti u jednom narodu bez granica – svi će imati isti cilj i slaviti
uzvišenost Boga.
• Nema sugestije pritom da će se ljudi opet pretopiti u iskonsku biljku (drvo života), ili da će se vratiti u
božansko biće iz kojeg su nastali.
• U Bundahišnu se nalaze i neki kasniji opisi mosta Činvada između Zemlje i raja; čuva ga jedan pas (ne
dva kao u drugim izvorima); smješten je na "vrhu pravde" (Čagād ī dāitī) u gorju Alburz (Harborz), u
središnju Zemlju, itd.
• Međutim, prema Bundahišnu, nakon Sudnjega dana Zemlja će se pretvoriti u lijepu ravnicu, bez oštrih
brda i leda, i za nas najvažnije – nestat će Činvat.
• Očito, kada će Sud biti dovršen, most neće više biti potreban!
• Inače u mlađim predajama o Sudnjem danu nastalo je jedno zanimljivo tumačenje, koje mijenja i

*Ime brda/gore bilo je protumačeno na razne načine. Jedno često tumačenje riječi bilo je "brdo mnogih lica", ali prema točnijoj
etimologiji današnje ime značilo bi "brdo snježnih vjetrova". Međutim, staroperzijski naziv bio je harburz / harborz < avest. harā
bərəzaitī, "čuvar, visoki".

32
 sudbinu grešnika – i oni će preživjeti; njihova kazna i muka trajat će samo tri dana, i onda će svaka
osoba upoznati Boga.

Abrahamističke religije
• Iz sažetka koji smo iznijeli o mazdaističkoj eshatologiji, može se zaključiti da je tumačenje koje je
pokrenuo Zaratuštra stvorilo sadržaje koji su bili prenijeti i u abrahamistički okvir.
• U svakom slučaju, znakovito je da je knjiga proroka Daniela, u kojem se po prvi put pojam budućnosti
pretvara u "svršetak vremena", nastala u razdoblju nakon što su potomci dijela izraelitskih plemena
koji će postati Židovi bili izloženi jakom ahemenidskom utjecaju.
• I kako smo već naznačili, taj su utjecaj poslije naslijedili kršćani i muslimani, i to vjerojatno uz druge
naknadno preuzete sadržaje.
• U kršćanstvu, priča o dolasku tri kralja da se poklone tek rođenom Isusu, i njihovo praćenje nove
nebeske zvijezde do mjesta rođenja, može simbolizirati taj dodir, dok je islam, nakon što se proširio u
Iranu, imao izravnije mogućnosti za usvajanje nekih sadržaja.

Židovstvo / Judaizam
• U židovstvu je, dakako, ključan element u odnosu na kraj vremena postala vjera u dolazak mesije,
Božjeg "pomazanika" (heb. ַ‫ מָ ִשׁיח‬mašíaḥ), što donekle odgovara mazdaističkim vizijama o spasitelju.
• Zanimljivo je u tom pogledu da se ahemenidski
vladar Kir Veliki (Kūruš, vl. 559–530. pr. Kr.), u knjizi
proroka Izaije (45: 1) označuje kao "pomazanik
[Jahve]".
• I uloga Kira u židovskoj povijesti bila je ključna, jer
je on ne samo oslobodio Židove od babilonskog
sužanjstva, nego je omogućio i izgradnju hrama u
Jeruzalemu.
• U židovskoj tradiciji, dakako, mesijanstvo je tijesno
vezano za oslobođenje i uspon "izabranog naroda",
i nije dakle samo religijski, nego vjersko-etničko-
politički čimbenik.
• Židovsko shvaćanje mesije nije stoga uključivalo tek
zamisao o Božjem spasitelju, nego i o vođi naroda
koji će ga uvesti u sretno razdoblje – i razumije se
da je u teškim povijesnim prilikama želja za takvim
vođom redovito rasla.
Jean Fouquet (1420–1481), Kir Veliki i Židovi – ilustracija • Međutim, u kasnijim razradama, vizija o mesiji
za Židovske starine Josipa Flavija, 1470–1475. (Nacionalna povezivat će se isto s eshatološkim modelom, koji
knjižnica Francuske, franc. rukopisi 247, fol. 230v. (knj. XI). se izvodio iz židovskog kalendara.
• Prema tom tumačenju, svijet je trebao ući u završni sretni milenij 6.000 godina nakon što ga je Bog
stvorio – i ako bismo preračunali konačnu razradu židovskoga kalendara koji je učinio Majmonid
(1135–1204), Bog je stvorio Adama i Eve točno 7. ožujka 3761. pr. Kr., pa bi taj milenij trebao početi
2239. godine!
• Tada bi se trebao pojaviti i konačni mesija.
• Kabalisti su usporedili tu shemu s danima u tjednu, pa bi taj početak sedmoga milenija, bio tisućljetni
Šabat, tisućljetno vrijeme odmora i sreće, nakon kojega bi ovaj svijet prestao postojati.

33
• Ali što bi slijedilo poslije, ostaje upitno – postoje opisi o uskrsnuću svih mrtvih, o skupljanju svih
potomaka djece Izraela, i svakako o pravdi i općem mira, itd.
• Opis koji se najčešće spominje u dolasku mesije i miru u sretnom mileniju, dolazi iz knjige proroka
Izaije (prema njegovoj viziji):
Dogodit će se na kraju dana: Gora Doma Jahvina bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad
svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: "Hajde, uziđimo na
Goru Jahvinu, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo
stazama njegovim. Jer će iz Siona Zakon doći, iz Jeruzalema riječ Jahvina." On će biti sudac
narodima, mnogim će sudit' plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove.
Neće više narod dizat' mača protiv naroda nit' se više učit' ratovanju. (Iz 2: 2-4)
On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove. Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem,
tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit'. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a
mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu k'o govedo. Nad rupom gujinom igrat će se
dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj
svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora.
(Iz 11: 5-9)
• Ovi odlomci, i drugi detalji iz Izaijine knjige bili su preuzeti u kršćanstvu.

Edward Hicks (1780–1849), "Mirno

kraljevstvo" (engl. "The Peaceable
Kingdom", 1833/1834; Muzej u
Brooklynu).
Hicks je bio američki pučki umjetnik – i
također kveker. Slika je očito i opis
idealne Amerike, s pomirenjem između
Indijanaca i "bijelih" (dakle britanskih)
doseljenika u pozadini.

Kršćanstvo
• Židovska zamisao o mesiji bila je temeljna za sam nastanak kršćanstva, koje je i nazvano prema grčkoj
riječi χριστός "pomazanik", dosl. prijevod hebr. mašíaḥ.
• I dakako, prihvaćanje Isusa iz Nazareta kao mesiju, u biti bi trebalo odrediti doba kršćanstva po sebi
kao sretni milenij.
• Ali situacija je bila složenija od toga.
• Uzevši u obzire sve poteškoće koje su postojale već u ranom kršćanstvu (i koje su očito ukazivale na to
da nije još moguće pomisliti na vuka i janjeta kako "prebivaju zajedno") kršćani su usmjerili svoje pogleda
prema drugom dolasku Isusa Krista, koji bi bio isto tako povezan s krajem svijeta.
• I predložak se mogao naći u Danielovoj knjizi.

34
• Daniel je u svom snu, nakon prizora nemani koje izlaze iz mora, ugledao Prijestolje, na kojem sjedi
Pradavni, "Sud sjede, knjige se otvoriše", i četvrta, najstrašnija, neman bude ubijena i raskomadana;
druge nemani gube vlast, i tada:
… na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu.
Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova
vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti. (Dan. 7: 13-14)
• Daniel će opisati i razne nevolje koje će zahvatiti ljude tada kada dođe "svršetak vremena".
• I kršćanstvo će prezuzeti njegovu viziju:
Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati.
Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. (Lk 21: 26-27)
• Međutim, kršćanstvo će nadograđivati polazišta iz svetih knjiga Židova, dodavati vlastita tumačenja i
preuzimati nove sadržaje i/ili simbole, pa tako i neke koje nas podsjećaju na mazdaističke. *
• Ivanovo Otkrivenje isto se ističe u povezivanju staroiranskih utjecaja.
• Razumije se, u tom su spisu jako prisutni starozavjetni motivi (silazak iz oblaka, otvaranje knjige,
možda simbolika broja sedam za pečate, trube i čaše gnjeva, imena Gog i Magog i Harmagedona, itd.)
• Isto tako, neki motivi upućuju na helenističke utjecaje (Alfa i Omega).
• Međutim patnje na početku svršetka vremena – također i četiri "jahača Apokalipse" (antikrist, rat, glad,
smrt) – razne prirodne nevolje, bitke, bacanje Zmaja/Sotonu u bezdan na tisuću godina (milenij),
zatim izlazak Sotone iz zatvora i veliki boj prije konačnog Suda – sugeriraju prožimanje s tradicijama
koje su dovele i do Bahman jašt-a.

Viktor Vasnjecov (1848–1926), Četiri jahača Apokalipse (1887). Zanimljivo je da boje konja odgovaraju, donekle, viziji strana
svijeta Amerinda iz opisa Crnoga Losa.

*U Evanđelju po Mateju (2:1-12) spomenuta su tri kralja, koja su stigli pokloniti se Isusu nakon njegovog rođenja. U izvorniku
nazvani su "magi" (grč. μάγοι), što odgovara sljedbenicima mazdaizma i potvrđuje utjecaj mazdaizam na razvitak kršćanstva

35
Opći komentar o Ivanovom Otkrivenju
• Otkrivenje zatvara Bibliju vizijom novog svijeta, "novog
neba i nove zemlje", i tijekom stoljeća tekst je bio
različito tumačen.
• Početkom 4. st. prvi je to učinio sv. Viktorin Ptujski
(250–303), biskup i mučenik, koji je otkrio da se piščeva
misao ne odvija jednolinijski, nego spiralno – u
koncentričnim krugovima; najprije nešto navijesti pa to
onda u drugoj slici razvije, u trećoj popuni, pa se onda
vrati na početak i isto pod drugim vidom nastavi.

Desno: prikaz Sudnjega dana na vanjskom krovištu

crkve u samostanu Sv. Ivana Rilskog u Bugarskoj
(foto: EH).

Sažetak sadržaja
1. Uvod Ivan opisuje spust s oblaka Isusa, Božje riječi da je Alfa i Omega (Onaj koji jest i koji bijaše i koji
dolazi, Svevladar).
2. Početak Ivan se predstavlja i opisuje kako je čuo glas iza sebe i trublje; opis 7 crkava u Maloj Aziji (Efez,
Smirna, Tijatira, Sard, Filadelfija, Laodiceja).
Ugleda Božje prijestolje i 4 bića (nalik na lava, junca, čovjeka i orla) koja slave Boga; uz desnicu
Boga je zapečaćena knjiga; Jaganjce će je otvoriti.
3. Otvaranje pečata Otvaranje prva 4 pečata oslobađa 4 jahača apokalipse (Antikrist, Rat, Glad i Smrt); nakon
na knjizi otvaranje 5. pečata vide se duše zaklanih; nakon 6. sunce pocrni, mjesec postane kao krv,
zvijezde padaju; broje se plemena Izraela i skupljaju se ljudi iz svih naroda, plemena, puka i
jezika; stižu i pravednicima u bijelim haljinama umočenih u krvi jaganjca; poslije 7. pečata
nastaje muk – zasvirat će poslije sedam trublja.
4. Sedma trublja Nakon prvih nastaju prirodne nevolje; nakon sedmog pojavi se Žena odjevena suncem s
vijencem od 12 zvijezda; Zmaj je kraj nje, i želi pojesti dijete koje će roditi – ali dijete je odnijeto
Bogu, slijedi rat na nebu, dok sv. Mihael ne protjera Zmaja na zemlju, gdje će loviti Ženu
Iz mora izlazi prva zvijer s 10 rogova i 7 glava; iz zemlje izlazi druga zvijer, koja udara ljudima
žig na čelo, i tko nema taj žig ne može kupovati ili trgovati; druga zvijer nosi broj 666.
5. Anđeli najavljuje Stiže bijeli oblak i na njemu Sin Čovječji; 7 anđela izlijevaju gnjev Božji iz 7 zlatnih časa – nakon
Čas suda izlijevanja prvih 6. časa uništava se zemlja; more i rijeke se pretvaraju u krv, prolijeva se krv
svetaca, sunce potamni, Eufrat posuši.
Iz usta Zmajevih i Zvijerinih i Lažnog proroka izlaze tri duha, kao žabe; oni će sabrati sve kraljeve
svijeta pa dovesti ih do boja na Harmagedonu.
Anđeo izlije 7. času i kaže: svršeno je. Slijedi najveći potres koji se ikada dogodio, munja,
gromovi i tuča.
6. Bludnica babilonska Opis ženske (= bludnice) koja sjedi na skrletnoj Zvijeri, punoj bogohulnih imena, sa sedam glava
i sedam rogova; 7. glava jesu 7. bregova (itsl.); propast će Babilon veliki.
7. Zatvaranje Sotone Nebo se otvori i na bijelom konju iziđe "On, zvan Vjerni i Istiniti"; skupi se Zvijer i kraljevi zemlje i
njihove vojske, ali su Zvijer i Lažni prorok uhvaćeni i bačeni u ognjeno jezero i nebeski jahač
posiječe druge mačem; anđeo siđe s neba i zgrabi Zmaja, Staru zmiju, Đavla, Sotonu i okova ga
na tisuću godina.
8. Gog i Magog Nakon tisuća godina Sotona je pušten i zavede narode četiri strana svijeta; Gog i Magog krenu
u boj, s vojskom brojnom kao morski pijesak; siđe oganj s neba i sve ih proguta; Đavao je bačen
u ognjeno i sumporno jezero gdje se nalaze Zvijer i Lažni prorok.
Sude se mrtvi, po onomu što je zapisano u knjigama; tko nije zapisan u knjizi života bačen je u
jezero ognjeno.
9. Novi Jeruzalem Nastaje novo nebo i nova zemlja – prvo nebo i prva zemlja više ne postoje, ni more, i Ivan gleda
kako s neba silazi novi Jeruzalem.

36
• Kao što je tipično za apokaliptička djela, uvelike se koristi simbolika brojeva: 3 je Božji broj; 4 je broj
svijeta (4 strane svijeta, 4 vjetra); 7 (3+4) je broj savršenstva – ali i krajnosti i potpunosti (tj. "sve", i
pozitivno i negativno); 8 (7+1) je broj daljnje dovršenosti, vječnoga blaženstva; broj 1000 označuje
neizmjernost; broj 12 je broj Izraela (izabranoga naroda) i zato broj Crkve – broj savršen.
• Ključ odgonetke znamenitog broja 666 (Okt 13: 18) je u tom da je 6 dvostruko nesavršen broj: 7-1, kao
i pola od 12; broj 666 označuje potpunu bespomoćnost "druge Zvijeri."
• Ivan inače neprekidno mijenja perspektivu: prošlošću rasvjetljuje sadašnjost, a sadašnjost je perspektiva
za budućnost.
• Glavni lik Ivanova Otkrivenja jest Jaganjac – Krist, "Alfa i Omega", "početak i svršetak."
• Temeljni zakon koji rukovodi ostvarenjem "novog neba i nove zemlje" jest borba koju vode tri velike
sile u povijesti svijeta: Žena (Crkva), Dijete (Krist), Zmaj (Antikrist).
• Treba dodati da su u ranom kršćanstvu nastala i druga eshatološka djela, od kojih mnoga ulaze u
kategoriju apokrifa, i u kojima možemo pronaći drukčije detalje, i to katkad slikovitije od onih u
Ivanom Otkrivenju.
• Jedno takvo djelo, koje je nastalo oko 380. n.e., "Proročanstvo
tiburtinske Sibile" (lat. Sibylla Tiburtina, prema gradu Tiburu,
današnjem Tivoliju u Laciju), također se smatra apokrifom,
iako je postalo vrlo popularno poslije u srednjem vijeku.
• Na početku teksta August zapita Sibilu hoće li on postati
bogom, na što mu ona odgovori da će se u Grka pojaviti
vladar, po imenu Konstant, koji će zavladati nad Rimljanima i
Grcima; vladat će 112 godina i raširiti kršćanstvo po svijetu
(također mačem); na kraju njegove vladavine Židovi će se
preobratiti, ali tada će se pojaviti Antikrist iz redova plemena
Dana, koji će varati ljude čarobnjaštvom i prizivanjem vatre iz
neba; godine će postati mjeseci i mjeseci dani; i sa sjevera će
izbiti nečisti narodi, Gog i Magog, koje je Aleksandar "kralj
Tiburtinska Sibila – freska iz 1483. godine,
koja se nalazi u crkvi Sv. Ivan Evanđelista u Indije" (= Aleksandar Makedonski) nekada zatvorio iza zida;
Tivoliju (foto: Robert Borgia, 2011). rimski vladar će ih poraziti i predati carstvo Bogu i Kristu; i
tada, kada se Rimsko carstvo okonča, razotkrit će se i
Antikrist; Ilija i Henok (koji odgovaraju dvojici svjedoka iz
Ivanovog opisa, Okt. 11: 1–13) najavit će dolazak Gospodina,
ali će ih Antikrist ubiti i nasilje će se proširiti po svuda; na
kraju će Bog, da bi zaštitio pravednike, poslati arhanđela
Mihaela da ubije Antikrista na Maslinovoj gori.
• U priči se vidi kako su naknadni događaji (iz doba
Konstantina) ušli u tumačenja, dok se kraj svijeta izjednačuje
s krajem Rimskoga carstva.
• Dakako, u tekst "Proročanstva tibertinske Sibile" ušli su i
"Zatvaranje Goga i Magoga" (prikaz oko
sadržaji iz kasnoantičkih predaja, pa je stoga Aleksandar usput
1448/1450); iz rukopisa Djela i osvajanja spomenut kao vladar koji je zatvorio Goga i Magoga iza zida.
Aleksandra Velikog Jeana Wauquelina (u. • Ta je legenda nastala po svoj prilici u 2–3. stoljeću n.e., kada
1452), zasnovanog na "Povijesti Aleksandra
su se antičke i rane kršćanske tradicije spajale, i poslije je bilo
Velikog" (Historiae Alexandri Magni) Kvinta
Kurcija Rufa (Bibliothèque nationale de dorađena u Romanu o Aleksandru, koji potječe iz stoljeća na
France, ms Fr. 9342, f. 131v.) prijelazu u srednji vijek.

37
• Imena Gog i Magog dolaze iz starozavjetne tradicije, no njihovo značenje nije bilo posve dorađeno:
Magog je spomenut u "Tablici naroda" samo kao sin Jafeta (Post 10: 2; 1 Ljet 1: 5); Gog se javlja prvo
kao osobno ime u Prvoj knjizi Ljetopisa (5: 4), zatim u knjizi proroka Ezekiela kao vladar "u zemlji
Magogu" (Ezek 38: 1).
• Ezekielov opis je ključan, jer se tu kaže da će Jahva potaknuti Goga da sa svojim konjanicima i
vojskom, s krajnjeg sjevera, navali na Izrael, kada je mir u zemlji, i to "kao oblak koji pokrije zemlju"–
govori se i o silnom potresu, rušenju planina, o borbi brata protiv brata, kugi, pljusku, kamenju s neba
i ognju i sumporu, koji će napokon uništiti Goga i njegove čete, pa će poslije ptice i zvijeri jesti meso
junaka, piti krv kneževa… jesti konja i konjanika, junaka i ratnika (v. Ezek 38: 1-20).
• Taj napad prešao je u Ivanovo Otkrivenju, ali tu su Gog i Magog dva naroda koji će krenuti u rat na
koncu vremena.
• Taj je događaj bio ključan u "Proročanstvu tiburtinske Sibile", koje je vjerojatno utjecalo i na važno
apokrifsko Otkrivenje Pseudo-Metodija iz 7. stoljeća.
• Ali Pseudo-Metodije spominje i ljudožderstvo (kanibalizam), kao i druge užase:
Jer ljudi, izišli sa sjevera, počet će jesti ljudsko meso i piti krv [ljudi] kao vodu. I svi počinju jesti
nečiste i gnusne zmije i škorpione i druge gmazove i zvijeri svakakve...
• U svakom slučaju, strahovit prizor o napadu Goga i Magoga, katkad nadopunjen, postat će važan
detalj u kršćanskim i poslije islamskim tumačenjima – uz druge ključne događaje: četiri jahača
apokalipse, prirodne katastrofe, Harmagedon, i propast Velike bludnice babilonske, koja sjedi na
Zvijeri sa sedam glava.
• Međutim, kada se kršćanstvo počelo dijeliti na segmente, isto se tako naglasak na eshatologiju (i/ili
njezino tumačenje) različito profilirao.
• Pa ipak, do početka modernog doba, glavne struje kršćanstva na Istoku i Zapadu (bizantski i rimski),
bez obzira na "veliki raskol" 1054. godine, nisu se bitno udaljile u svojim gledištima prema svršetku
vremena.
• Grčkoistočno kršćanstvo, odnosno pravoslavlje, i (zapadno) katoličanstvo svakako su prihvaćala
Ivanovo Otkrivenje, ali oprezno.
• Pravoslavlje zato i danas izbjegava čitanje odlomaka iz Otkrivanja za vrijeme misa, i tvrdi da ne
možemo znati kada će nastupiti Sudnji dan.
• Slično tome katoličanstvo je polazilo od Kristove riječi u Evanđelju po Mateju: "A o onom danu i času
nitko ne zna, pa ni anđeli, ni Sin, nego samo Otac." (Mt 23: 36), i isto od komentara sv. Pavla: "Ta i
sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći." (1 Sol 5: 2).
• Rezultat je bio da se nisu osobito tražili znakovi o nadolasku Sudnjega dana.
• Ali bilo je ipak nekih naglasaka na Sudnji dan, još u srednjem vijeku.
• Primjerice, papa Inocent III. (Lotario dei Conti di Segni, 1160/1161–1216., na vrhu katoličke crkve od.
1198), nakon četvrtoga križarskog rata i zatim pada Akre, pozvao je kršćane na idući (peti) križarski rat
(v. pismo Vinean Domini, 10. 4. 1213), povezavši proroka i utemeljitelja islama, Muhameda (570–632),
sa zvijerima iz Otkrivenja, i zaključivši da će oko 666. godina nakon uspona muslimanstva, do 1284.
doći do kraja svijeta.
• Prijelazna desetljeća iz srednjega vijeka u modernu epohu opisuju se kao vrijeme novih ideja i kulturnih
(i umjetničkih) poleta, ali su bila i vrijeme krizna.
• Nakon renesanse koja je prošla stoljeća odbacila kao vrijeme barbarstva, i pogotovo nakon otkrića
"Novoga svijeta", koje je temeljito izmijenilo orijentacijske poglede na kršćansku ekumenu, i isto
poljulalo društvene, ekonomske i političke strukture u Europe, vjerovanja su podrhala.

38
• U talijanskom – i tada u europskom važnom gradu Firenci,
1494., tek dvije godine nakon što je đenoveški istraživač
u službi hispanskih vladara Kristofor Kolumbo (1451–
1506) otkrio "Novi svijet", na vlast je došao
dominikanski redovnik Girolamo Savonarola (1456–
1498), koji je, među inim, osudio novčane papinske
oprosti (bez vrijednosti), porekao papinske nadvlasti – i
štoviše proglasio papu Aleksandra VI. (Rodriga de
Borgia, 1431–1503, vođu crkve od 1492. godine)
Antikristom!
• Savonarola je zbog toga bio obješen 1498. sa svojim
suradnicima, ali njegove ideje imale su velik utjecaj.
• Utjecale su i na slikara Sandra Botticellija (Alessandro di
Mariano Filipepi, 1445–1510), koji je danas najpoznatiji
po njegovom prikazu "Rođenja Venere" (1485).
• Međutim, Botticelli je na početku 1501. završio sliku o
prvom rođenju Isusa Krista i o Isusovom drugom
(apoliptičkom, sudnjem) dolasku, jedino njegovo djelo
na kojemu je označio svoje ime. *
• Mnogo poslije, u 19. stoljeću, engleski "prerafaelist" John Botticellijeve slike o prvom rođenju i o drugom dolasku
Ruskin (1819–1900) prozvat će tu Botticellijevu sliku Isusa Krista (dakle apoliptičkom, sudnjemu).
"Mistično rođenje" (engl. Mystical Nativity).
• Međutim, nakon rascjepa Zapadne crkve, nove
"protestantske konfesije", koje su upravo i uvele sam pojam
eshatologije, češće su ulagale napore da bi prepoznale
znakove o približavanju toj budućnosti.
• Protestantizam je i nastao u kriznom razdoblju prijelazu o
kojem smo govorili, i u pravilu prvi ključni pokretač te
podvojbe bio je Martin Luther (1483–1546).
• Luther, između ostaloga, naglasio je da je firentinski
redovnik Savonarola (koji je uvelike utjecao i na slikara
Botticellija) bio prvi čovjek koji je pokrenuo crkveno-vjersku
reformaciju.
• U tom kontekstu protestantski je pokret u mnogome vidio
sebe kao pomak prema budućnosti, tj. prema svršetku
vremena i ostvarivanju Božjega plana.
• I kao drugi dodatak tom gledištu, svoga neprijatelja,
Katoličku crkvu, nerijetko je poistovjećivao s Babilonskom
bludnicom.
Lucas Cranach Stariji (1472–1553), drvorez
Bludnice babilonska prikazana s papinskim
tijarom na glavi, u izdanju Lutherovog
prijevoda Biblije (1522).

*Na vrhu slike (v. prikaz) Botticelli je napisao, na grčkom: "Ovu sliku sam naslikao na kraju 1500. u vrijeme nereda u Italiji, ja,
Aleksandar [tj. Sandro], sredinom toga razdoblja, prema 11. [poglavlju] sv. Ivana i druge trublje iz Otkrivenja, u kojem je Sotona
bio pušten da vlada Zemljom za tri i pol godine. Na kraju će biti svezan u 12. [poglavlju], i vidjet ćemo ga, kao na ovoj slici". "Na
kraju 1500." prema tadašnjem firentinskom kalendaru odgovara današnjem početku ožujka 1501. godine.

39
• U angloameričkom području, zamisao o brzom dolasku kraja potaknula je razvitak pojma "ushit" (engl.
rapture), koji je polazio od objašnjenja sv. Pavla:
Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I
najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni
na oblacima u susret Gospodinu, u zrak (1 Sol 4: 16–17).
• Protestantizam je, doduše, poprilično složena shema, u koju je i teško uvrstiti sve novonastale konfesije
na kršćanskom Zapadu, ali se općenito može reći da su te nove konfesije stavljale veći naglasak na
biblijske tekstove – koje su i prevodile na narodne jezike, u pravilu mnogo žustrije od katolika.
• To je dovelo katkad do "demokratskih" ili doslovnih tumačenja, ili do "natezanja metafora", kako bi se
povijesni događaji uklopili u biblijski okvir.
• U svakom slučaju, protestanti su – barem relativno gledano – pozornije očekivali znakove Sudnjega
dana, što neke fundamentalističke skupine čine i danas.
• Kao vrlo očiti (krajnji) primjer, jedna je takva sekta u novijoj povijesti tvrdila da su uspostava Izraela
1948. i bitke na Bliskom istoku (tj. sedmodnevni rat 1967. i jomkipurski rat 1973.) povezane s
Harmagedonom, i da uspostava EEZ-e Rimskim dogovorom odgovara povratku Rimskog carstva i
sedmoglavoj zvijeri iz Ivanova Otkrivenja, na kojoj će jahati Velika bludnica babilonska.
• Danas bi to značilo, u prijevodu, da i širenje EU najavljuje (ili ostvaruje) kraj svijeta.
Znakovi koji najavljuju povratak Krista na Zemlju (= kraj svijeta)
• Jednu apokaliptičku viziju, s naznakama o dolasku kraja, iznio je američki evanđelist Hal Lindsey (Harold
Lee Lindsey, 1929–) u stripu There's a New World Coming (= "Dolazi Novi svijet"), Old Tappan, N.J:
Spire Christian Comics, 1973.
• Te bi naznake, prema tom izvoru, navodno bile:
– Povratak rasutih Židova u Izrael.
– Židovi ponovno osvajaju Jeruzalem.
– Uspon Rusije kao svjetske sile i neprijatelja Izraela.
– Arapska konfederacija protiv Izraela.
– Crvena Kina postaje sposobna pokrenuti vojsku od 200 milijuna vojnika.
– Povratak Rimskog carstva u obliku konfederacije deset zemalja (Zajedničko tržište).
– Obnova mračnih tajanstvenih praksi Babilona.
– Nezapamćeno korištenje droga.
– Širenje međunarodne revolucije.
– Porast ratovanja.
– Povećanje broja potresa.
– Povećavanje gladi zbog populacijske eksplozije.
– Širenje kuga.
– Povećanje zagađenja.
– Skretanje mnogih kršćanskih Crkvi od povijesnih istina kršćanstva.
– Pokret prema jednoj svjetskoj religiji.
– Tendencija prema stvaranju jedne svjetske vlade.
– Smanjenje uloge Sjedinjenih Država kao velike svjetske sile.
– Povećavanje bezakonja.
– Propadanje obiteljske jedinke.

40
Islam
• Kao i kršćanstvo, islamska eshatologija slijedi dobar dio prijašnjih abrahamističkih tradicija, kao i
vlastita tumačenja i proširenja – i isto neke mazdaističke motive.
• Inače, arapsko-islamski izraz āhireh (‫ )اﻵﺧﺮة‬za kraj svijeta, odnosno za budućnost nakon tog kraja,
sasvim odgovara hebrejskom ʾaḥarit (‫)אַ ח ֲִרית‬, koji smo spomenuli u vezi sa starozavjetnim primjerima
(u Ponovljenom zakonu i knjigama Jeremije i Daniela), i koji je imala i starije semitske preteče.
• U islamu je opisan Jevmul-din (jawm ad-dīn, ‫)ﻳﻮم اﻟﺪﻳﻦ‬, "Dan vjere" ili "Sudnji dan", i Jevmul-kijame
(jawm al-qiyāmāh, ‫)ﻳﻮم اﻟﻘ�ﺎﻣﺔ‬, "Dan proživljenja" (uskrsnuća).
• U Kur'anu taj je dan (čas) označen, na nekoliko mjesta.
• U jednom poglavlju (El-Džasije, "Oni koji kleče"), stoji:
Reci im "Allah vas proživljava, zatim vas usmrćuje, a onda će vas iskupiti na Sudnjem danu u koji
nema sumnje". Ali [to] većina svijeta ne zna." (Kur'an 45: 26)… i toga dana će grešnici biti na šteti
[gubitku] (45: 27)… I vidjet ćeš sve narode gdje sjede na koljenima. Svaki narod će se pozivati svojoj
knjizi [knjizi svojih djela]. Danas bit ćete nagrađeni za ono što ste radili (45: 28)… što se tiče onih
koji su vjerovali i radili dobra [djela] njih će njihov Gospodar uvesti u Svoju milost [raj] (45: 30).
• Ovakva shema suđenja grešnika i pravednika, odgovara drugim primjerima (iako s naglaskom na
knjige raznih naroda).
• Na početku kur'anskog poglavlja El-Kamer ("Mjesec"), nalazi se jedan osvrt, koji se isto povezivao sa
Sudnjim danom.
• Rečenica je zanimljiva:
Približio se (određeni) sat (Sudnji dan), a Mjesec će se raspuknuti. Kada oni vide neki znak
(mūdžìzu), i okrenu glave (neće razmisliti) i reknu: stalna jaka čarolija (54: 1–2).
• Ipak, rano je nastalo tumačenje da se ovaj događaj dogodio (kao Božji znak) za vrijeme Muhameda, i
da se možda radilo o pomračenju Mjeseca.
• No u Kur'anu je Muhamedu rečeno da kaže ljudima da on ne
može ubrzati kazne (dakle pokretnuti Sudnji dan), jer je to
samo Božja odluka (6: 57).
• U islamsku tradiciju o Sudnjem danu ušla je i jedna priča koja
je nastala u okviru mazdaizma.
• Na Sudnjem danu pravednici i grešnici morat će preći preko
mosta as-Sirāt (‫)اﻟ�اط‬, koji je tanak kao vlas i oštar kao britva –
pa će prvi ući tako u raj i drugi će pasti s mosta u vatre pakla.
• Taj opis uvelike odgovara mostu Činvatu iz mazdaizma, o
kojemu je bilo riječi.
• U samom Kur'anu, doduše, izraz as-sirāta ne označuje most,
nego tzv. "pravi" ili "ispravni put" (‫اﻟ�اط اﻟﻤﺴﺘﻘ�ﻢ‬, v. 2: 142; 8:
126; 7: 15).
• Ali islam je ipak usvojio tu mazdaističku simboliku nakon
nastanka Svete knjige; smatra se da ju je uveo Abu Sa'id al-
Hudri (612–693), koji je bio bliski suradnik proroka
Prikaz Muhameda koji ukazuje na podjelu
Muhameda.
Mjeseca, iz perzijske knjige o proročanstvu iz
• Osim toga, vrlo važan poslijekuranski dodatak bit će i zamisao 16. stoljeća (izvor: US Library of Congress)
o pojavi osobe pod nazivom Mahdī (‫)ﻣﻬﺪي‬, "vođeni" (tj. čovjek
koga vodi Bog).

41
• Izvorno, u prvim godinama islama, taj je naziv imao tek opće značenje, i mogao se koristiti kao časno
ime (primjerice, pjesnik H̩ assān ibn T̠ābit, u. 674, opisao je Muhameda tim imenom).
• Međutim, u idućem stoljeću, i to među ranim sunitskim muslimanima, nastat će vjerovanje da će se u
budućnosti, prije kraja svijeta, pojaviti običan čovjek, u biti nasljednik Muhameda, koji će svuda po
svijetu uspostaviti pravednost.
• Šijiti su povezivali tu osobu s 12. imamom, tj. posljednjim izravnim nasljednikom Muhameda,
poznatim pod imenom Muhamed ibn Ḥasan al-Mahdī.
• Ḥasan al-Mahdī rodio se 869. n.e., ali prema šijitskoj predaji nestao je / otišao je 941. i opet će se
pojaviti kada se svijet približi kraju.
• No kao u mazdaizmu, u islamu postoji predaja o prolazu kroz tri vremenske faze prije početka kraja
svijeta (neke možda međusobno spojene).
• I napokon, treća (ključna) faza trebala bi ići ovako:
– Ljudi počinju prelaziti u Božju vjeru u skupinama.
– Zatim će se negdje između Iraka i Irana pojaviti al-Masīḥ ad-Dadžāl (‫)اﻟﻤﺴﯿﺢ اﻟﺪﺟّﺎل‬, zadnji od trideset
varalica (nešto nalik na antikrista u kršćanstvu).
– Protiv Dadžala borit će se Mahdī (‫)ﻣﮭﺪي‬, dosl. "vođeni" i tada će se, usred borbe, s neba spustiti
Isus (= ʿĪsā, ‫ )ﻋﯿﺴﻰ‬i pomoći Mahdiju da svlada velikog varalicu.
– Mahdī će pobijediti, i vladati od 7 do 19 godina prije
Sudnjega dana; svi "ljudi knjige" postat će tad
muslimani.
– Poslije Dadžalove smrti, Isus će vladati svijetom
četrdeset godina – i bit će to doba mira i pravde; Gog i
Magog (Jādžūdž wa-Mādžūdž ‫ ) ﯾَﺄ ْ ُﺟﻮج َو َﻣﺄ ْ ُﺟﻮج‬bit će
oslobođeni, ali na Isusovoj molbi Bog će ih uništiti.
– Međutim, dolazak Mahdija i Isusa isto je i najava
Sudnjega dana (za sve ljude i džinove); nitko, osim
Boga, neće znati kada će se dogoditi, ali pojavit će se
znakovi: potresi će se širiti s istoka i zapada, jedan iz
Arapskog poluotoka (govori se i o tri velika potresa),
vatra će buktati iz Jemena; past će brda; unutrašnjost
zemlje će se slomiti i raširiti, i pojavit će se "životinja iz
zemlje" (Kur'an, 27: 82), dabbetul-erd (‫)داﺑﺔ اﻷرض‬.
– Zasvirat će truba (sur) (Kur'an 39: 68); s neba će se
spustiti dim (Kur'an 44: 10), koji će donijeti bolesti; ali
vjernici će se tek malo oboljeti i Bog će zatim poslati
hladan vjetar koji će im blago oduzeti život, dok će Pravedni car Zulkarnejn (Ḏū l-karnain, ‫ذو اﻟﻘرﻧﯾن‬, dosl.
nevjernike ostaviti da prožive Sud. "dvorožni), koji je često poistovjećen s Aleksandrom
Makedonskim, zatvara Goga i Magoga za zidom
• U ovoj shemi kraja svijeta također postoje različite inačice – (minijatura na perzijskom rukopisu iz 16. stoljeća,
i to osobito između sunitske i šijitske verzije. knjižnica Chester Beatty, Dublin).
• Međutim, ako se držimo prve, vrlo su zanimljive naznake
o Sudnjem danu, koje su razradili učenjaci hadisa (‫)ﺣﺪﯾﺚ‬, na osnovi tumačenja Muhamedovih riječi.
• Te će se naznake pokazati u nekoliko područja:
1) Ljudsko znanje:
Nestanak znanja i pojava ignorancije.
Pisat će se mnoge knjige, ali vjersko znanje bit će slabo.

42
2) Moral:
Širit će se korištenje opojnih sredstava.
Ubijanje, ubijanje, ubijanje.
Ljudi će druge tuči, repovima od volova (trgovina robljem).
Posljednji u ummi (= vjerskoj zajednici), počet će kleti prve.
Ljudi će tvrditi da slijede Kur'an, ali odbacit će hadisu i sunet.
Ljudi će vjerovati u zvijezde (= praznovjerje).
Bit će manja dobra djela.
Godine obmane, u kojima se neće vjerovati istinitom čovjeku i vjerovati će se lažljivcu. Lažno
svjedočenje bit će rašireno.
Arogancije će se povećati.
Ljudi će poštivati druge zbog straha koji mogu učiniti.
3) Spolni (rodni) odnosi i – i budućnost žena:
Preljub i blud prevladaju (i s tim u vezi nove bolesti).
Blud prevagne među vođama.
Preljub i blud vršit će se javno.
Ljudi će hodati po tržnicama, s bedrima otkrivenima.
Muškarci će početi nositi svilu.
Muškarci će spavati s drugim muškarcima i žene sa ženama.
Muškarci će početi izgledati kao žene i žene kao muškarci.
Žene će nadvladati muškarce 50:1.
Žene će se urotiti.
Čovjek će slušati svoju ženu, ne majku; bit će dobar prema prijatelju i izbjegavati oca.
Žene će biti gole, iako su odjevene i te će žene biti zavedene i druge će zavesti.
Trgovina će se toliko raširiti da će žene morati pomagati svojim muževima.
Pjevačice i glazbala postat će popularni.
Mnoge žene u plodnoj dobi neće htjeti roditi djecu.
4) Obitelj i djeca:
Djeca će biti puna bijede.
Djeca će biti nečista (iz bluda).
Nevolja ući će u svačiji dom.
Obiteljske veze će se rezati.
5) Ekonomija:
Povjerenje postaje ostvarivanje dobiti.
Dobitke će dijeliti samo bogati, bez koristi za siromahe.
Plaćanje zakāta (‫ )زﻛﺎة‬postat će teret; škrtost bit će raširena i milodari dat će se nevoljko.
U srca ljudi ući će škrtost.
Ljudi će se i dalje baviti svojom poslom, ali će biti malo ljudi u koje se može vjerovati.
Bogatstvo će se toliko povećati, da ako čovjek dobije 10.000 neće mu biti dovoljno.
Trgovina bit će toliko raširena da će žene morati pomoći svojim muževima u poslovima.
Žene će ući u radnu snagu zbog ljubavi prema ovom svijetu.
6) Priroda:
Kiša će biti kisela ili goruća.
Smog će se pojaviti nad gradovima zbog zla koji čine.
Povećat će se broj potresa.
Bit će pokušaja učiniti pustinju zelenom.
Divlje životinje moći će govoriti ljudima.

43
 7) Drugo:
Česti bit će slučajevi nagle smrti.
Ljudi će skakati između oblaka i zemlje.
Vrijeme će brzo prolaziti.
Ljudi će se početi takmičiti s drugima u izgradnji viših zgrada.
8) Islam / Povijest:
Vođe naroda bit će najgori među njima.
Pojava lažnih glasonoša (30 džalala).
Muslimani će osvojiti Konstantinopol.
Muslimani će osvojiti Indiju, prije povratka Isusa, sina Marije.
Eufrat će dati / otkriti blago.
Svjetske nacije udružit će se protiv muslimana, kada će muslimani postati brojni kao "morska
pijena".
Ljudi Iraka neće dobiti hranu niti novca zato što ih podređuju Rimljani.
Dvije velike skupine iz iste vjere borit će se uz velike gubitke.

Ahmedije (‫)اﺣﻤﺪﯾہ‬
• Riječ je o sekti nastaloj u okviru islama (iako je veći dio muslimana u
svijetu ne prihvaća kao islamsku), koju je u britanskoj Indiji 1889.
osnovao Mīrzā Ghulām Aḥmad (1835–1908).
• Za ahmedijci je Admad označavao Mahiju ili mesiju (kako je sam
tvrdio), i povezali su ga s Isusom, točnije s Isusovim duhom koji se
tobože ponovno pojavio u osobi njihove vođe.
• Sam je Admad tvrdio da je Isus na kraju života pošao u Indiju, gdje je
umro prirodnom smrću.
• U tom smislu poruka o Isusovom drugom dolasku bila bi tek alegorija o
povratku njegovoga duha.
• U ahmedijstvu se prorečena budućnost zapravo upravo ostvaruje, što
je znakovito s obzirom na promjene koje su se događale na prijelazu iz
Mīrzā Ghulām Aḥmad (1897). 19. u 20. stoljeće, kada je tzv. "prva globalizacija" (europski
imperijalizam) bila na pomolu sloma.

Točni datumi kraja svijeta (alternativne eshatologije)

• Kako je dobro poznato iz različitih osvrta, popularna je pseudoznanost
posljednjih desetljeća tvrdila da su Maje previdjele kraj svijeta 21.
prosinca 2012.
• Ali bilo je u prošlosti više prognoza o točnim datumima kraja svijeta.
• Uostalom, rekli smo da su neki kršćansko-fundamentalistički pokreti iz
SAD-a, shvaćali novi razvitak svjetske povijesti kao ostvarivanje događaja
spomenutih u Ivanovom Otkrivenju.
• S tim u vezi, William Miller (1782–1849), američki baptistički propovjednik
koji je pokrenuo pokret adventizma, zaključio je iz rečenice u Danielovoj
knjizi: "Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti
očišćeno" (Dan 8: 14), da će se drugi dolazak Krista dogoditi oko 1843.
• I to je 1832–1834. iznio u seriji članaka.
William Miller

44
• Prvi je članak objavio 15. svibnja 1832. u baptističkom listu Vermont Telegraph, i dvije godine poslije
skupio je svoje tekstove u publikaciji "Dokazi iz Svetog pisma i iz povijesti o drugom dolasku Krista,
oko godine 1843: Izloženi u nizu predavanja" (Evidence from Scripture and History of the Second
Coming of Christ, about the Year 1843: Exhibited in a Course of Lectures, 1834).
• Miller je prvo smatrao da će se Krist vratiti – i ovaj svijet dokončati (tj. u smislu posljednjega suda),
između 21. ožujka 1843. i 21. ožujka 1844., ali kada se to nije dogodilo preinačio je dan na 22. listopada
1844. (prvi je datum trebao odgovarati židovskoj Novoj godini u rabinskom, i drugi u karaitskom
kalendaru).

Millerovi obračuni kraja vremena, odnosno "Svetog okončenja" (Holy Termination) – lijevo: prvi izračun za 1843. godinu,
desno: izračun za 1844. godinu.

• Kada se predviđenje nije ostvarilo, Miller i njegovi sljedbenici zaključili su da su vjerojatno pogrješili u
svojoj analizi, ali da je kraj svijeta ipak vrlo blizu.
• Dakako, korištenje kalendara i izračuna godina prema shemama iz svetih izvora za datiranje kraja
svijeta ima dugu tradiciju.
• Francuski redovnik i ljetopisac Rodulfus Glaber (985–1047) tvrdio je da su se ljudi jako bojali kraja
svijeta u drugom dijelu 10 stoljeća, i premda je to poprilično upitno (jer kalendari nisu dotad bili
ujednjačeni i mnogi ljudi nisu vodili računa o točnim godinama), zamisao o važnosti prijelaza između
milenija (a godina 1000. bila je i "prototip") djelovala je donekle "logično".
• Poslije, već na početku modernoga doba, Nostradamus (= Michel de Nostredame, 1503–1566) nije točno
prognozirao dan kada će svijet završiti , ali je napisao da njegova predviđenja idu do 3797. godine!
• Zatim je na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće Isaac Newton (o kojem će biti još riječi), u različitim spisima
zaključio na temelju proučavanja svetih tekstova da će svijet trajati do 2060. (odnosno barem do tada).

45
• S tim u vezi, najčešće se spominje njegov rad "Primjedba o proročanstvu Daniela i Otkrivenju sv. Ivana"
(izvorno Observations upon the Prophecies of Daniel, and the Apocalypse of St. John), objavljen nakon
njegove smrti, no Newton je tu ideju iznio u više radova (iako neke nije potpisao).
• Newton je, dakle, proučavao iste biblijske izvore na koje će se poslije usredotočiti i Miller.
• I kada se predviđanja nisu ostvarivala, slijedili su ispravci, uz pomoć matematike, pretumačenja
povijesnih događaja i katkad bi se proroci pozivali na osobne vizije.
• Primjerice, na početku 20. stoljeća jednu takvu prognozu dala je Margaret W. Rowen, koja je postala
članica "Reformirane adventističke crkve" u Los Angelesu.
• Rowenova je 1916. tobože doživjela svoju prvu nebesku viziju i 1923. je proglasila da će svijet završiti
6. veljače 1925. i tada će oko 144.000 izabranih doživjeti ushit na nebo.
• Zvali su je "holivudskom prorokinjom propasti" (Hollywood prophetess of doom).
• Poslije je bila optužena za prijevaru i za pokušaj ubojstva svoga glavnog suradnika (Berta Fulmera), s
kojim se bila posvadila.
• Zatim u drugom dijelu 20. stoljeća, dan svršetka
svijeta dobio je nove datume.
• Harold Egbert Camping (1921–2013), od 1958. voditelj
evangelistički radio-stanice koju je osnovao u Kaliforniji,
zaključio je do 1970-ih, prema svojim biblijskim
analizama, da će do ushita i posljednjeg suda doći 21.
svibnja 2011. i da će svijet završiti pet mjeseci nakon
toga (21. listopada).
• Zanimljivo je koliko se taj datum podudara s prvim
apokaliptičkim teorijama u vezi s majanskim kalendarom,
točnije na osnovi "čitanja" ostataka kalendara iz
Akcija Harolda Campinga. Kamionet u New Orleansu nalazišta Tortuguero i Comalcalco na području meksičke
s reklamom za Sudnji dan (foto: Bart Everson, 2011).
savezne države Tabasco, datiranih iz 7. stoljeća n.e.
• Tvrdnje o kraju ili barem promjeni svijeta, koje se pozivaju na majanski kalendar, izlaze obično iz
kršćansko-fundamentalističkog okvira, i predstavljaju neku vrstu spoja između pseudoznanosti i
duhovnog pokreta "Novoga doba" (New Age).
• Proučavanje i tumačenje kalendara je dio znanosti, arheologije itsl., ali popularne interpretacije mogu
prerasti u pseudoznanost, i "novodobne" vizije često prelaze izvan domenu znanosti.
• Dakako, američki arheolog i antropolog Michael D. Coe (1929–), inače i stručnjak za prošlost Maja, napisao
je 1966. da postoji sugestija da su Maje smatrali da će svijet završiti na zadnjem dana 13. b'ak'tun-a, tj. na
kraju trinaestoga ciklusa od 400 godina, od dana stvorenja.
• Prema prvom izračunu taj datum trebao je biti 24.
prosinca 2011. – a od sredine 1970-ih prihvatili su ga i
"novodobni" autori.
• Godine 1983. arheolog Robert J. Sharer (1940–2012)
preračunao je datum na 21. prosinca 2012.
• Zatim je mistik José Argüelles (1939–2011) u knjizi
"Majanski čimbenik: Put dalje od tehnologije" (The Mayan
Factor: Path Beyond Technology, 1987) tvrdio da su Maje
odredili 13. kolovoza 3113. pr. Kr. kao dan početka
svemira, jer je tada svijet prešao kroz "galaktičku
sinkronizacijsku zraku" iz središta galaksije. Majanska piramida (Chichén Itzá / Chi'ch'èen Ìitsha).

46
• Nakon 5200 tuna (majanskih ciklusa od 360 dana), tj. na spomenutom kraju 13. ciklusa, ta će zraka
navodno dovesti do "potpune sinkronizacije" i "galaktičkoga zahvaćanja" pojedinaca "uključenih u
elektromagnetsku bateriju Zemlje".
• Treba reći da su takve "novodobne" ideje predstavljale taj kraj ne nužno baš kao propast, nego kao
trenutak kada će se morati promijeniti svijest ljudi.
• S druge strane, današnje informatičke mogućnosti poticale su također i širenje masovne zabrinutosti.
• Prije tog majanskog datuma tisuće internetskih stranica, uglavnom na više-manje pseudoznanstveni
način, bavile su se majanskim proročanstvom o kraju svijeta, i znanstvene ustanove, kao što je NASA,
dobivale su tisuće i tisuće pisama, katkad s upitima trebaju li ljudi ubiti sebe, svoju djecu, kućne
ljubimce, itd.
• Globalna marketinška tvrtka IPSOS iz Pariza provela je 2012. anketu u 21 zemlji na 16.000 ispitanika, koja
je pokazala da u tim zemljama neki ljudi doista vjeruju da će se svijet okončati za vrijeme njihovih života.
Podaci ankete IPSOS-a iz izviješća 1. svibnja 2012. (v. www.ipsos-na.com)
ZEMLJA % ZEMLJA % ZEMLJA %
Kina 20 Mađarska 12 Australija 9
Turska 13 Poljska 12 Italija 7
Rusija 13 Švedska 11 Južna Afrika 7
Meksiko 13 Francuska 10 Velika Britanija 7
Južna Koreja 13 Španjolska 10 Indonezija 7
SAD 12 Belgija 9 Njemačka 7
Argentina 12 Kanada 9 UKUPNO 10

• Iako su neki znanstvenici čak i podržali pretpostavke o kraju svijeta (pa tako je, primjerice, jedan
dokumentarac National Geographic-a intervjuirao neke koji su govorili o mogućem pomicanju
magnetskih polova Zemlje), ipak su mnogi istaknuli da nema osnove zaključiti da su Maje vjerovali da
će svijet završiti nakon trinaestoga b'ak'tun-a.
• Jedino što je možda rečeno na kamenom spomeniku iz nalazišta
Tortuguero jest da će se bog Bolon Jokte' spustiti na zemlju taj dan, ali
nema riječi o kraju svijeta.
• Bolon jokte inače nije dobro poznato božanstvo, i čini se da je bio slabo
poznat i Majama, jer potječe iz davnih tradicija.
• Katkad se tumači kao bog rata, sukoba i podzemlja, no prikazan je na
jednoj steli s konopcem oko vrata i vrećicom tamjana ili mirodija, što bi
ukazivalo na žrtvovanje na kraju vremenskih ciklusa.
• S tim u vezi, E. Wyllys Andrews V. (1943–), sa Sveučilišta Tulane u New
Orleansu (i ravnatelj Srednjoameričkog istraživačkog instituta, MARI),
izjavio je u vezi s tim: "Bit će još jedan ciklus. Znamo da su Maje mislili
da je ciklus postojao i prije, i to bi impliciralo da su se osjećali dobro i u
odnosu na ideju o još jednom ciklusu".
• Isto, prema Susan Milbrath, kustosici za latinskoameričku umjetnost i
arheologiju u Prirodoslovnom muzeju Floride, nije bilo nikakvih dokaza
ili znanja o tome da su Maje mislili da će svijet završiti 2012. godine.
• Sandra Noble, izvršna direktorica Zaklade za promidžbu mezoameričkih Detalj na kalendaru iz Tortuguero,
gdje je označen kraj 13. b'ak'tun-a
studija u Crystal Riveru u Floridi, isto je izrekla kritičko mišljenje o i spust Bölon Jukte'-a.
takvim tezama.

47
• Prema Nobelovoj, Maje su zamišljale 21. prosinca 2012. samo kao dan za veliku proslavu na kraju
ciklusa, i pretpostavka o kraju svijeta čista je izmišljotina, koja bi nekima samo donijela novčanu korist.
• Dakako 2011. meksički odbor za turizam odlučio je iskoristiti godinu 2012. (bez apokaliptičkih
konotacija) kao način jačanja turističke industrije, usmjerene prema privlačnosti majanskih ruševina.
• Zato je 21. prosinca 2011. u majanskom gradu Tapachula u pokrajini Chiapas turistički odbor podigao
velik digitalni sat koji je odbrojavao vrijeme do kraja trinaestoga b'ak'tun-a, i također su u tamošnjem
arheološkom nalazištu Izapa majanski svećenici počeli paliti tamjan i provoditi tradicionalne molitve.
• Gotovo je nemoguće naznačiti sve priče o točnim datumima kraja ili početka propasti svijeta koje su
se u prošlosti pojavljivale u raznim kulturama i društvenim sredinama, ali možemo se prisjećati da je i
prelazak u 21. stoljeća, prvi dan 2000. godine, bio dočekan katkad sa stanovitom nelagodnom.
• Uostalom bilo je tada govora da će na taj dan jedan kompjuterski virus slomiti sva računala na svijetu i
Internet, pa bi to isto utjecalo na budućnost.

Znanstvena eshatologija
• Na kraju možemo spomenuti isto i neke zamisli, koje su ulazile u to što bismo moglo doista nazvati
"znanstvenom eshatologijom".
• Te će ideje često biti implicitne i u idućima tematikama u ovom kolegiju.
• Prvo treba reći da postoje hipoteze da će budući razvojni tokovi dovesti čovjeka (H. sapiens) do toga
da više neće biti dominantni oblik života na Zemlji.
• S jedne strane, takvu misao zagovara filozofija "transhumanizma" (skraćeno H+), koja djeluje također
kao međunarodni intelektualni i kulturni pokret, na osnovi vjerovanja da će biti moguće promijeniti
ljudsko stanje i razviti tehnologije za uklanjanje staranja i jačanje ljudskih intelektualnih, fizičkih i
psiholoških osobina.
• S druge strane, neki znanstvenici i popularizatori njihovih ideja ističu razne presudne čimbenike koji
mogu dovesti sve do izumiranja ljudi: raspad okoliša, sveopće svjetsko zatopljenje (i ledena doba),
pandemije, demografska propast, reakcijski razvitak nove vrste ljudi (možda umjetnih, umno
naprednijih ili zaostalijih), temeljne promjene Zemlje, pomake magnetizma, udare kometa, svemirske
sudare, zračenja od Sunca (ili zvjezdanih nova), upad u crnu rupu, invazije izvanzemaljaca, itd.
• Najdalje vremenske analize često su doista eshatološke u smislu kraja postojanja.
• U odnosu na Zemlju, hipoteza da će se Sunce pretvoriti u veliki crveni div za oko 5 milijardi godina,
jedna je takva pretpostavka.
• Takva viđenja, ili hipoteze o znatno kraćoj budućnosti Zemlje (zbog
udara komete, itd.), poticala su neke znanstvenike da zagovaraju
nužnost razvijanje mogućnost za odlazak/iseljavanje u svemir.
• Jedan od takvih znanstvenika je Stephen William Hawking (1942–).
• Ali postoje i znanstvene eshatološke teorije o samom kraju svemira.
• To su, zasad, teza o stalnoj ekspanziji i "velikom zamrzavanju" (big
freeze), teza o tamnoj energiji u svemiru, koja će napokon dovesti do
"velikog razdiranja" (big rip), zamisao da će se sila teža zaokrenuti i
dovesti do "velikog sužavanja" (big crunch), i napokon dopunska
zamisao o "velikom odskakanju" (big bounce), tj. da će se nakon
sužavanja, opet ponoviti "veliki prasak" (big bang).
• Ova potonja hipoteza, općenito, nalikuje na neke religijske
eshatologije, osobito na indijske primjere.
Stephen Hawking, 1980-ih (NASA).

48
Zamisli o ulasku u budućnost
Kornjače nas vode u budućnost
Jednog dana u proljeću, u sumaglici blagoj,
Pošao sam do obale suminojske,
i dok sam gledao ribarske brodice,
kako se na moru ljuljaju nježno,
Sjetio sam se jedne priče iz davnine.
Man'jōšū (万葉集 )
• Stihovi s pomoću kojih prelazimo u ovaj dio naše tematike potječu iz japanske knjige Man'jōšū,
"Zbirke stotinu tisuća pjesama", sastavljene u drugom dijelu 8. stoljeću, kada se prijestolnica Japana
nalazila u mjestu Heidžō-kjō (平城京), tj. u današnjem gradu Nara (奈良), prema kojemu je ovo
povijesno doba i nazvano (710–795. n.e.).
• Autor je bio pjesnik Takahaši Mušimaro (高橋虫麻呂), koji je, između ostaloga, bio dužnosnik u vladi u
Nari, i živio do negdje oko 730. n.e.
• Obala suminojska (Siminoe > Sumin Yoši, 住吉) koju spominje, ime je jedne četvrti u gradu Osaki, na
jugu otoka Honšu; u razdoblju Nare tu se nalazila najveća luka u Japanu.
• I drevna priča koje se prisjetio, bila je predaja o mladom ribaru Urašimi (浦島), čije ime na japanskom
znači "morska sreća".
• Ta priča (malo drukčije) bila je zapisana također u starijim japanskim ljetopisima s početka 8. stoljeća,
i prema tim izvorima započela je nekoliko stoljeća prije.
• Nalazimo je u "Zapisu o okrugu Tango" (Tango no kuni fudoki, 丹後国風土記; završni tekst 713. n.e.) i
isto u "Kistom ispisanom ljetopisu Japana", Nihonšoki (日本書紀; prva opća verzija 720. n.e.), koji je
poznat i pod imenom Nihonǵi (日本紀).
• U prvom izvoru, priča je opsežnija:
U zemlji Tango, u okrugu Josa… postoji selo Cucugaha, gdje je živio lijep mladić Šimako ili Urašimako; u
danima cara Asakure [= Jūrjaku, 457–479. n.e.] pošao je ribariti usred mora… nije ništa ulovio, osim
petobojne kornjače; položio ju je na dno čamca i zaspao; kad se probudio ugledao je prelijepu djevojku;
tko je ona, pitao je, i rekla mu je da ga je vidjela samog na moru i stigla mu preko vjetra i oblaka – bila
je besmrtnica; mladić se uplašio, ali mu je rekla da mu želi biti supruga, "sve dok će nebo i zemlja i sunce
i mjesec postojati"; odvela ga je do zemlje vječnosti usreda mora; njezin rod proslavio je njegov doček
na gozbi, deset tisuća puta radosnije nego među smrtnim ljudima… Šimako je zaboravio svoju prošlost
i uživao, ali nakon tri godine, tuga ga je obuzela; na upit žene zašto mu se lice izmijenilo, odgovorio je:
"kako kažu stari, običan čovjek želi vidjeti svoje selo, kao što lisica na samrti želi položiti glavu na zemlju";
hodali su skupa tužno, i ona mu je dala dragocjenu kutiju; rekla je da ako ponovo želi vidjeti svoju ženu,
mora kutiju čuvati, ali nikada ne otvoriti; Šimako se vratio u svoje selo i vidio ljude i stvari koje nije
poznavao; upitao je jednog čovjeka, gdje je kuća u kojoj je Urašimako živio, i ovaj mu je rekao da je čuo
od ljudi da je netko tim imenom pošao na plavo more, ali se nikada nije vratio… bilo je to prije tri
stotine godina; nitko iz njegova roda nije bio živ; deset dana mladić je lutao po zavičaju, i zaboravivši
riječi svoje drage otvorio je kutiju – vjetar i oblaci su se uzvili u zrak, i u tuzi se okrenuo prema besmrtnoj
zemlji; plakao je dok se bijeli oblak širio; izgovarajući svoje posljednje riječi – čuo je tihi glas svoje žene
preko vjetra; pjevao je da je čeka na pragu, sve dok valovi zapljuskuju obalu Sretne zemlje.
• Britanski orijentalist Frederick Victor Dickins (1838–1915), koji je prenio jednu od prvih širih prijevoda
ove priče, smatrao je da je nastala pod kineskim utjecajem, iako je po svojoj stilistici ipak izrazito japanska
(v. Dickins, 1906).

49
• Znakovito je, kako je bilo rečeno, da se usput (iako poprilično sažeto) spominje i u Nihonšokiju, vrlo
važnom povijesnom izvoru:
[478. n.e. = rekonstrukcija] U jeseni u osmom mjesecu, jedan čovjek iz [sela] Cucukahe u okrugu
Josa, u pokrajini Tamba (丹波), Urašimako iz Mizunoje, otišao je ribariti u čamcu. Napokon je
uhvatio kornjaču, koja se odmah pretvorila u ženu. Zatim se mladi Urašima zaljubio u nju, i oženio
je. Zajedno su pošli na more i stigli do Hōrai Sana (鳳来寺山, dosl. "brdo ljepote"), gdje su vidjeli
besmrtnike.
• Mušimarina pjesma – s kojom smo počeli – isto je znatno skratila, ali i izmijenila detalje iz "Zapisa o
okrugu Tango":
Mladi Urašima iz sela Mizunoje lovi ribu sedam dana na moru – kada se iznenada pred njim pojavi
"kći morskih dubina"; porazgovaraju, zaljube se, i ona ga povede u oblast vječnosti, u dvorac gdje
živi bog mora; tu su mogli živjeti zauvijek "u prekrasnim dvoranama", bez starosti i smrti – ali
Urašima želi se nakratko vratiti u svoje selo, i reći roditeljima što se dogodilo; žena mu daje kutiju,
koju mora nositi sa sobom, ali ne smije je otvoriti; Urašima se vrati doma, ali ne nađe ni svoju kuću,
ni selo, ni plot – pomisli da su možda u kutiji; otvori kutiju i iz nje iziđe bijeli oblak; bore mu prekriju
lice i kosa mu odjednom osijedi, dah mu nestaje i mladić umre.
• Pjesnik je na kraju zaključio da je Urašima trebao ostati u svijetu besmrtnosti, i da je bio bedak što se
opće vratio u svoje selo.
• Događaji iz priče su se tijekom idućih vjekova dalje razrađivali.
• Glavni junak, koji je u starijim verzijama nazvan Urašimako (浦島子), ili skraćeno Šimako, što bi značilo
samo "mladić/dijete Urašima", do 16. stoljeća bit će poznat kao Urašima Tarō (浦島 太郎), "Urašima
velik mladić", dok će princeza-kornjača (kame hime, 亀姫) postati božica Orohime (乙姫), kći zmajskog
boga mora Rjūdžina (龍神), koji živi u velebnom dvorcu na dnu mora.
• I kutija koju će Orohime dati Urašimi nazvat će se tamatebako (玉手箱), "kutija s blagom".

Ilustracije iz 19. stoljeća – lijevo:

Utagava Kunijoši (1797–1862),
Urašima s kornjačom (1853);
desno: Jošitoši Cukioka (1839–
1892), Odlazak Urašime (1886).

• Način susreta s princezom također će se promijeniti.

• U mlađim verzijama, Urašima blizu obale ugleda djecu kako muče malu kornjaču; on joj spasi život, i
idući dan dođe po njega velika kornjača koja mu daje čarobne škrge i odvede ga u podmorski dvorac,
gdje sretne Orohime, koja mu se predstavi kao kornjačica koju je spasio – i oni žive zajedno, i promatraju
godišnja doba kako prolaze u vječnosti, što traje sve dok Urašima ne zaželi vratiti se u svoje selo.
• Kraj ostaje više-manje isti kao i u prijašnjim verzijama.

50
• Nakon povratka u selo, Urašima nikoga ne prepozna; svi su umrli; u
očaju otvori kutiju koju mu je dala Orohime i tada ga prekrije oblak
bijelog dima i ubrzo ostari 300 godina i umre. *
• Vrlo je zanimljivo koliko je dugo predaja o Urašimi zadržala svoju
popularnost.
• U Japanu su nastali i hramovi posvećeni tom junaku – koji je ponegdje
poprimio i božanske odlike.
• Već odavno su se izvodili igrokazi o sudbini Urašime; nastala su i brojna
umjetnička djela, lutkarske predstave, glazbena djela, u novije vrijeme i
jedna opera i 1918. jedan od prvih japanskih animiranih filmova.
• Danas se motivi iz priče koriste i u japanskim računalnim igrama.
• Ali zašto nam je ova priča toliko važna?
• Prema jednom zaključku, riječ je o jednom od prvih opisa pomaka u Kip Urašime u gradu Mitojo u
budućnost. okrugu Kagava na jugu otoka Honšu
(foto: Toto-tarou, 2006).
• Doduše, u povijesti se mogu naći i stariji primjeri.
• Recimo, spomenuti autor Frederick Dickins ukazao je na sličnost priče o Urašimi s kineskom bajkom o
dvojici putnika, po imenu Ruăn Zhào (阮肇) i Liú Chén (劉晨), koji su za vladavine cara Mínga (明 58–75.
n.e.) stigli do brda Tiāntái (天台) u pokrajini Zhèjiāng (浙江), gdje su ih dvije prekrasne djevojke dozvale,
nahranile sjemenjem od konoplja i povele u svoje krevete – i kada su se poslije vratili svojim kućama
prošlo je već sedam naraštaja.
• Riječ je tu o budističkom djelu Yōumínglù (幽明錄), "Zapisu o tami i svjetlu", što bi značilo "o skrivenom i
vidljivom", koje je nastalo u 5. stoljeću i govori o slučajnom prodoru putnika u rajski prostor.
* * *
• Ta budistička veza vodi nas, dakako, do Indije, ali ideja o pomaku u vremenu pojavila se u indijskim
izvorima iz starije vedske (tj. predbudističke) epohe. Prema predaji, veliki mudrac Vyāsa, čiji ime na
sanskrtu znači dosl. "sastavljač", zapisao je davno u prošlosti golemi ep Mahābhārata i isto nekoliko
vrlo važnih "drevnih spisa" (jedn. purāṇa, पुराण), uključujući i Śrīmad Bhāgavatam.
• U Śrīmad Bhāgavatam-u (IX. 3.27–36), kralj Raivata (alt. Kakudmī), vladar zemlje Kuśasthalī usred
mora, odlazi na nebo sa svojom kćeri Revatī u posjetu stvoritelju Brahmi, da bi upitao božanstva za
koga treba udati svoju kćer. Brahmā se na to jako nasmijao – i odgovorio mu da su nestali svi njegovi
mogući zetovi i sav njegov rod na zemlji, jer je za to malo nebesko vrijeme dok je kralj bio s njim, na
zemlji je prošlo 27 ciklusa od četiri yuga, pa bi bilo najbolje da Raivata pokloni svoju kćer starijem
bratu Krišne, gospodaru Baladevi (alt. Balarāma), koji je i dalje na nebu. Ta se priča ponovila, uz neke
preinake u drugim indijskim "drevnim spisima" (v. Viṣṇu Purāṇa, IV. 1; Devī Bhāgavatam, VII. 8).

Redovnik i ptica
• I u europskim, tj. kršćanskim, tradicijama možemo naći primjere u kojima kratki dodiri s božanskim
svijetom, ili s rajom, dovode do pomaka u budućnost.
• Među njima jedna od najpoznatijih je srednjovjekovna priča o redovniku i ptici, koja se raširila diljem
Europe i na Zapadu služila kao pouka barem od 13. stoljeća.
• U tom stoljeću Alfonso X. Mudri, kralj Kastilje i Léona (r. 1221, vl. 1252–1273) uključio je jednu takvu
priču u svoj zbornik, na starogalicijskom jeziku, "Pjesme o sv. Mariji" (Cántigas de Santa Maria).

* Takva verzija priče prikazana je i na oslikanom japanskom svitku, nastalom između 1590. i 1620. godine, koji se čuva u Bodleyjevoj

knjižnici (Bodlean) na Sveučilištu u Oxfordu.

51
• Točnije, u Pjesmi 103. jedan redovnik moli se sv. Mariji – i ona ga uvede u vrt, u koji je često zalazio,
ali sada tu teče izvor, čist i prekrasan; redovnik opere svoje ruke i zaželi vidjeti raj, barem nakratko, i
onda slijedi čudo:
Odmah kada završi / redovnik moltivu Tan toste que acabada / ouv’ o mong’ a oraçon,
Usliša pticu malenu / kako pjeva tako lijepo oyu hũa passarinna / cantar log’ en tan bon son,
I ostane tamo / gledajući je stalno que sse escaeceu seendo / e catando sempr’ alá.
Takav velik mu bi užitak / u toj pjesmi lijepoj Atan gran sabor avia / daquel cant’ e daquel lais,
Da dugih tri stotine ljeta / ostane tamo, ili više que grandes trezentos ano / estevo assi, ou mays,
Vjerujući da je bio / samo kratko s njome cuidando que no estevera / senon pouco, con’ está

• Nakon slušanja pjesme rajske ptice, redovnik se vrati u svoj samostan, ali opat na vratima ga ne
prepoznaje; sva subraća iz vremena kada je redovnik ušao u vrt već su davno umrla; kad su to
doznala, nova braća su se uznemirila, misleći da im je poslan zlokobni znak – ipak, ubrzo su shvatila da
je tim čudesnim događajem Bog nagradio čovjeka koji se molio sv. Mariji.

Ilustracije iz rukopisa "Pjesme o sv. Mariji" (Cántigas de Santa

Maria) kralja Alfonsa X. (Ms. T.I.1, Códice Rico. Biblioteca de
San Lorenzo el Real de El Escorial). "Pjesma 103", Redovnik
sluša pjev ptice.

• Ova je priča zacijelo zasnovana ponajprije na predaji o redovniku Virilu iz Tiermasa (sv. Virilu), koji je
bio opat u benediktinskom samostanu Sv. Spasitelja u Leyri na sjeveru Navare (= San Salvador de
Leyre), u prvom dijelu 10. stoljeća.
• Virila, ili Viril, rodio se oko 870. i jedan sačuvani dokument potvrđuje da je doista bio opat u tom
samostanu 928. godine.
• Međutim, za njega se govorilo da je sumnjao u postojanje života poslije smrti, ili da se užasavao pri
pomisli o vječnosti provedenoj u dosadi, sve dok nije jednom začuo nebesku pjesmu slavuja.
• Prema jednom izvoru, Virila je ovako opisao taj doživljaj.
U to vrijeme, mučila me je dvojba oko vječnosti, i sumnja me neprekidno opsjedala. Molio sam se
Bogu, Gospodinu našemu, da me prosvijetli o tom otajstvu i dovede svjetlo u moje srce. Jedno
proljeće poslijepodne, kao što sam obično činio, pošao sam u šetnju kroz lisnato drveće po Lejrskim
brdima. Umoran, sjeo sam da se odmorim uz izvor, i tu sam ostao opčinjen, zamišljen, slušajući
prekrasnu pjesmu slavuja. Nekoliko sati poslije vratio sam se u samostan, svoj dom. Nakon što sam
ušao kroz vrata, nijedan brat redovnik nije mi izgledao poznat. Lutao sam kroz razne prostorije,
iznenađen svim pojedinostima, i shvatio sam da se nešto neobično događa. Shvativši da me nitko
ne poznaje, otišao sam opatu, koji je zapanjen pažljivo slušao moju priču. Otišli smo u knjižnici da
pokušamo odgonetnuti zagonetku. Pregledali smo stare spise i utvrdili da "prije tri stotine godina,
sveti redovnik po imenu Virila, vladao je u samostanu i pojela ga je zvijer za vrijeme jedne od
njegovih proljetnih šetnji." Sa suzama u očima, shvatio sam da sam ja bio taj redovnik i da je Bog
na kraju uslišao moje molitve.

52
• To mu je vratilo vjeru, pa zato sve do danas njegov samostan ima grb na kojem je prikazan na lijevoj
strani slavuj i na desnoj biskupski štap.
• Dakako, neki današnji komentatori ponudili su i "ovozemaljsko" tumačenje: Virila je pošao na hodočašće
u Svetu Zemlju, i kad se vratio u svoj samostan poslije četiri godine – sav sijed, stariji i drukčiji, njegova
subraća ga nisu prepoznala, što je postao jedan od motiva u priči.
• I nije isključeno da se tako nešto možda dogodilo – međutim, ta pretpostavka nije osobito zanimljiva,
niti bitna za našu tematiku.
• Važnije je da se uz Virilu, nakon epizode s pticom, vezivalo još i dvadesetak drugih priča o čudesima,
što dodatno potvrđuje do koje je mjere taj (alegorijski) "dodir s rajom" bio viđen kao znakovit.
• Možemo dodati da u nekim verzijama priče, Virila zapravo spava tri stotine godina dok sluša pjesmu
ptice.
• Priča o redovniku i ptici poslužila je kao odličan exemplum za srednjovjekovne ljude, koji su prolazili
kroz krize u vjerovanju, pa stoga, kako je bilo naznačeno, možemo naći slične ili čak gotovo istovjetne
primjere diljem Europe.
• U jednoj se govori o redovniku Bernardu iz samostana negdje na Rajni:
Bernard je bio najumniji među svojom subraćom, ali se brinuo za stanje svoje duše i bojao se da će
mu raj biti jednoličan; molio se Boga za čudo i našao se u nepoznatom dijelu okolne šume; pošao je
do čistine i gledao kako je sunce osvjetljava iglice jelke na tlu; udisao je miris ljepote, i mala ptica
na grani iznad njega počela je pjevati – osjetio je divotu; kada se vratio u svoj samostan, nitko ga
nije prepoznao; pitao je: "Zna li tko za brata Bernarda?" – redovnici su pogledali u ljetopise, i rekli
mu da je brat Bernard živio prije tisuću godina, da je otišao u šumu i nikada se nije vratio.
(v. Lilian Gask, Folk Tales from Many Lands. New York, 1910., str. 170-174)
• Pripovijest o bratu Bernardu, osim u smještaju događaja uz Rajnu i u broju godina koje su proletjele
dok je redovnik slušao pticu – tisuću umjesto tri stotine, sasvim odgovora priči o Virili.
• Međutim, broj godina tu je usklađen sa stihom iz Psalma 90 u Starom zavjetu:
Prije nego se rodiše bregovi, prije nego postade kopno i krug zemaljski, od vijeka do vijeka, Bože, ti
jesi! Smrtnike u prah vraćaš i veliš: "Vratite se, sinovi ljudski!" Jer je tisuću godina u očima tvojim
k'o jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna (Ps 90: 2-4).
• U biblijskom okviru, tisuća često simbolizira samo velik broj, pa ne moramo tu mnogo razmisliti o
matematici.
• Ako bi gledali to matematički, jedan Božji dan prema Starom zavjetu svakako bi ispao mnogo kraći od,
recimo, jedan dan Brahme u indijskoj tradiciji (koji iznosi ukupno 1022 ljudskih godina, pa je zato prošlo
toliko mnogo vjekova za nekoliko božanskih minuta dok je kralj Raivata razgovarao s Brahmom).
• Ali broj godina u priči o bratu Bernardu ipak je bitan, jer nam sugerira da se priča dorađivala prema
biblijskim izvorima.
• Dakako, čini se da su i drugi izvori ili preteče utjecale na oblikovanje opće predaje.
• Usput smo spomenuli da jedna inačica kaže da je Virila slušao pjesmu rajske ptice dok je kraj izvora
spavao tri stotine godina.

Spavači
• I budući da najstarija osnova za tu priču nije utvrđena – bez obzira na to što je bila povezana s povijesnim
opatom Virilom, ili pak s nepoznatim bratom Bernardom – postoji mišljenje da je na nju utjecala
ranokršćanska legenda o Sedmorici spavača iz Efeza, koji su isto prospavali oko tri stoljeća.

53
 • Sedmorica spavača, prema legendi, bili
su kršćanski mladići iz efeškoga
plemstva, i isto rimski vojnici, koji su
živjeli u 3. stoljeću u doba vladavine
cara Decija (249–251); car je 250. n.e.
izdao ukaz o suzbijanju kršćanstva i
poslije jednom prilikom posjetio Efez;
mladićima je oduzeo vojna odličja – i
oni su se zatim povukli u spilju izvan
grada, gdje su se posvetili molitvi i
pripremili se za mučeništvo; kad je
Richard de Montbaston (14. stoljeće), "Decije zatvara vrata spilje", Decije drugi put stigao u Efez dao je
minijatura u djelu "Život svetaca" (Vies de saints).
zatvoriti ulaz u spilju, očekujući da će
mladići umrijeti od gladi i žeđi; no Bog
ih je uspavao i probudio za vladavine
Teodozija II. (408–450) ili alt. već za
Teodozija I. Velikog (379–393), kada je
carstvo bilo kršćansko.
• Razlog za buđenja bila je navodno jedna
kršćanska hereza koja je izbila u to
vrijeme, i koja je nijekala mogućnost
uskrsnuća tijela; kada je nakon buđenja,
jedan mladić ušao u Efez da kupi kruh s
Ruske pravoslavne ikone iz 19. stoljeća s prikazom Sedmorice spavača novcem iz doba Decija, to je na stanovit
iz Efeza (rus. Семь отроков Эфесских, Семь святых отроков)
način potvrđivalo opstojnost tijela.
• Kršćani su dolazili do spilje da vide svete mladiće, i došao je sam car, ali spavači su onda položili svoje
glave na zemlju i opet usnuli – kaže se da će spavati sve do sveopćeg uskrsnuća čovječanstva.
• Ova je priča, u nešto drukčijoj verziji, ušla i u Kur'an, u 19. poglavlje, pod imenom "Spilja" (Kehf, ‫;)اﻟﻛﮭف‬
gdje se spominju različiti brojevi spavača (neki kažu tri… četiri … pet … šest… "Sedam ih je, a osmi je
njihov pas" 19: 23), i to da su ostali u spilji "tri stotine godina i povećali su devet (godina)" (19: 25).
• Postoje više primjera o raznim spavačima koji su prospali više godina ili stoljeća i na kraju se probudili
u budućnosti – u srednjem vijeku i u ranom modernom dobu osobito su bile popularne priče o
kraljevima ili junacima koji spavaju u brdima, ili u nekim drugim zaštićenim mjestima, i koji će se
jednoga dana probuditi.
• Najpoznatije su takve predaje vezane za kralja Artura, za Fridrika I. Crvenobradog (Barbarossa, r.
1122, vl. 1155–1190), i u našem području za "kralja Matijaša" (Matiju Korvina, r. 1443, vl. 1458–1490).
• Inače u novijoj književnosti zacijelo je najpoznatiji takav lik Rip Van Winkle, glavni junak romana koji je
1819. objavio američki pisac Washington Irving (1783–1859).
• Rip Van Winkle je Amerikanac nizozemskoga podrijetla, koji na početku romana, u godinama prije
američkoga rata za neovisnost, živi u mirnom selu u njujorškim brdima Catskill; dobroćudan je i vole
ga ljudi u mjestu (često daje poklone djeci i voli pričati priče); ima ženu, kćer i sina – ali budući da ga
žena neprestano gnjavi i ističe njegovu lijenost, često odlazi sam u brda; jednoga dana dok je tako
lutao po brdima sa svojim psom Wolfom, dozvao ga je neki čovjek odjeven u nizozemskoj kolonijalnoj
odjeći; zajedno su pošli do mjesta, gdje su se drugi takvi ljudi kuglali; popio je neko piće i zaspao; kada
se probudio, vidio je da mu je puška zarđala, brada mu je postala golema i psa nije bilo nigdje; vratio
se u selo i nije nikoga prepoznao; doznao je da mu je žena umrla, da su mu djeca odrasla i skoro je

54
 upao u nevolju kada je izjavio da je vjeran podanik Đure III. – što se dogodilo? – Amerika se već
osamostalila u ratu, i ljudi koje je sreo bili su duhovi poginulih nizozemskih mornara, koji su željeli
spasiti Ripa od nemoguće žene i od teškoća rata.
• U ovom primjeru, kao i u legendi o Sedmorici spavača, prelazak u budućnost služi kao način zaštite od
nevolja sadašnjosti.
• I u oba ova primjera, politička situacija se bitno promijenila: Rimsko carstvo je već kršćansko kada su
se Sedmorica spavača probudila, i Amerika je samostalna kada se Rip Van Winkle probudio.
• U romanu Rip Van Winkle ističe se barem
još i razlika u odjeći preko vremena, iako u
odnosu na prošlost, ne budućnost, ali to je
već jedna osobitost.
• U većini ovih primjera ne postoji nikakva
velika razlika općenito u načinu života
između sadašnjosti i budućnosti, osim u
tomu da su neki predmeti nestali ili su na
drukčijim mjestima, ili da su ljudi koje su
glavni likovi poznavali već umrli.
• Urašima poslije 300 godina provedenih u
zemlji vječnosti nije našao svoju kuću kada
se vratio u svoje selo, ali nije rečeno da je
N.C. Wyeth - Ilustracije iz izdanja romana Wahingtona Irvinga Rip Van
uočio neke nove običaje, ili neke drukčije Winkle iz 1921. godine. Tu se vidi da je u romanu junak ipak ostario
vrste zgrada – sve je bilo isto kao i prije, tijekom sna u brdima, za razliku od Urašime na otoku vječnosti, itsl.
iako više nitko nije bio živ iz njegovoga
roda.
• Isto se može reći za epizode iz kineskog Youminglua i indijske Mahābhārate.
• Dok je Raivata razgovarao s Brahmom prošlo je 27 ciklusa yuga – dakle ukupno 115.830.000 godina! –
ali osim što je izumro sav rod kralja, nema spomena o nekoj promjeni općenito na svijetu, koji je
stalno prolazio kroz iste krugove.
• I još je indikativnije ako razmotrimo priče o redovniku i ptici – tu nakon 300 ili 1000 godina, redovnik
nalazi isti samostan; braća su druga, i stvari su na drugim mjestima, ali sve je zapravo (ili više-manje) u
istom obliku kako je i bilo prije.
• To je vrlo jasno, ako pogledamo još jednu ilustraciju iz rukopisa pjesmarice kralja Alfonsa.
• Redovnik se vraća kroz ista vrata koja je prije poznavao (kako bi ih inače našao), i braća u samostanu
su druga, ali su odjevena isto, i ponašaju se u biti isto kao prije tri stoljeća!
• Neka zamisao o općem svjetovnom progresu i/ili promjeni u načinu života tu ne postoji.
• Vrijeme možda dovodi do potvrđivanja vjere, ali fizički život je i dalje onakav kakav je bio.
• Međutim, jedan drukčiji fizički detalj vidimo u legendi o Urašimi, iako se ni taj ne odnosi na promjene
u ovosvjetskom životu.
• Kada Urašima otvori kutiju, iz nje iziđe bijeli dim!
• Dim je u ovom slučaju fizički simbol vremena, a ta simbolika nam može zasad poslužiti kao uvod u
iduću podtemu – fiziku putovanja u budućnost.
• Znanstvenici su jednu teoriju o tome, tzv. dilataciju vremena (koja obuhvaća i poznatu Einsteinovu
teoriju relativnosti), nazvali "učinkom Urašime" (engl. Urashima effect).

55
Terasa (La Jetée, 1962)
• Francuski film
Režija: Chris Marker
Uloge: Davos Hanich, Hélène Châtelain
Radnja:
Dječak vidi ženu na terasi zračne luke Orly i jedno ubojstvo; kad
odraste slijedi treći svjetski rat i postat će zarobljenik u podzemlju
razorenog Pariza; znanstvenici testiraju subjekte u raznim
vremenima da bi pozvali prošlosti i budućnost i spasili sadašnjost;
Čovjek je poslan u predratno vrijeme, sretne ženu iz svojih sjećanja
i ući će u romantičku vezu… istraživači žele ga poslati u daleku
budućnost… ljudi iz budućnost daju mu znanje da bi obnovio svoje
uništeno društvo…. ali kada se vrati na redu je da bude ubijen i
ljudi iz budućnosti nude mu pomoć... on se želi vratiti u prošlost,
ženi koju voli… ali na kraju shvaća da je to što ga je mučilo još od
djetinjstva bila scena njegove vlastite smrti u budućnosti.
O režiseru
• Chris Marker (= Christian François Bouche-Villeneuve, 1921–
2012), tvrdio je da se rodio u Ulan Batoru, prijestolnici
Mongolije, iako je moguće da se ipak rodio u Francuskoj (neki
izvori kaže u Bellevilleu kod Pariza, ili u Neully-sur-Seine-u).
• Studirao je filozofiju prije drugog svjetskog rata, i za vrijeme rata
priključio se francuskom pokretu otpora; poslije je radio kao novinar, prvo za novokatolički
marksistički časopis L'Esprit, i od početka 1950-ih bavio se kinematografijom i esejistikom.
• Osnovao je 1967. filmašku skupinu SLON (Société pour le lancement des œuvres nouvelles), lijeve
orijentacije, koja je 1974. usvojila novo ime I.S.K.R.A. (Images, Sons, Kinescope, Réalisations,
Audiovisuelles), navodno s aluzijom na istoimeni Lenjinov list.
• Od 1974. se ponovno posvetio najviše vlastitom radu, i od 1987. do smrti bavio se multimedijom.
• La jetée ostao je do danas najpoznatiji Markerov film, i časopis Time ga je 2010. rangirao među deset
najboljih filmova o vremenskom putanju.
• Pod nadahnućem djela La jetée, Mamoru Ošii (1951–) snimio je "Crvene
naočale" ("Akai Megane" 紅い眼鏡, 1987); poslije je Terry Gilliam (1940–)
preuzeo istu temu u "12 majmuna" ("12 Monkeys", 1995), koju su režiseri Terry
Matalas i Travis Fickett koristili za televizijsku seriju pokrenutu 2015. godine – i
prije toga je Robert Schwentke (1968–) rabio neke Markerove motive u filmu
"Žena vremenskoga putnika" ("The Time Traveler's Wife", 2009), prema
istoimenom romanu Audrey Niffenegger (1963–) iz 2003. godine.
• Američki televizijski režiser Timothy Greenberg (1970–) snimio je 2003. kratak
film "La Puppé" (= "Lutka"), blagu parodiju, ali i pohvalu Markerovom filmu.
• Film je utjecao i na neka glazbena djela, na "Danceramu" sastava "Sigue Sigue
Markerov avatar
Sputnik" (1989), na pjesmu "Jump They Say" (Skoči, kažu) iz 1993. Davida
Bowiea i na "Last Night at the Jetty" ("Sinoć na terasi") iz 2010. sastava "Panda Bear".
• Chris Marker se nije volio fotografirati, i u posljednjim godinama rabio je avatara "Guillaume-en-
Egypte", nazvan prema imenu njegovog mačka.

56
Fizika i putovanje u vremenu

Vrijeme
• Kako znamo da vrijeme nije tek ljudska izmišljotina?
• Što je to vrijeme?
• Vrijeme možemo rastumačiti kao način na koji
odjeljujemo događaje jedan od drugog.
• Čak i ako ne razmišljamo o vremenu, primjećujemo da se
stvari oko nas mijenjaju, godišnja doba se izmjenjuju, ljudi
stare.
• Činjenica da se svijet mijenja je intrinzično obilježje
fizičkog svijeta, a vrijeme je neovisno imali mi naziv za
njega ili ne.
• Za fizičare vrijeme je ono što se mjeri satom. Mijenjajući
kazaljke na satu, upravljamo vremenom prema ovoj
definiciji.
• U nastavku ćemo prvo iznijeti neke postavke o putovanju
vremenu.
• Einstein je pokazao da kretanje utječe na vrijeme, a
njegove su teorije poslije bile potvrđene pokusom u kojem
se usporedilo vrijeme u atomskom satu u avionu na mlazni
pogon s vremenom na Zemlji. Sunčana ura u Tkalčićevoj (foto: EH)

• Vrijeme na mlažnjaku prolazilo je sporije nego vrijeme na zemaljskom satu.

• Iako je, nakon slijetanja, sat iz mlažnjaka, počeo normalno otkucavati vrijeme, više nije mogao sustići
zemaljski sat, što bi značilo da je vremenski putnik već među nama, iako misli da je u budućnosti.

Kakuova interpretacija (i drugi primjeri)

• Kako je tvrdio Michio Kaku (1947–), fizičari su se oduvijek
skanjivali nad idejom putovanja kroz vrijeme držeći je, s
pravom, šarlatanskom i neozbiljnom.
• Međutim, nova saznanja o kvantnoj gravitaciji ponovo
oživljavaju ovu teoriju.
• Problem s kojim se susreću fizičari, u odnosu na putovanje
kroz vrijeme, nameće mnoštvo paradoksa.
Paradoks 1. (čovjek bez roditelja)
• Što bi se zbilo da otputujemo natrag kroz vrijeme i
ubijemo svoje roditelje prije nego što smo se rodili?
• Pitanje je: ako su nam roditelji umrli prije nego li smo se
rodili, kako smo se onda mogli roditi i prethodno ih ubiti? Michio Kaku (foto: Cristiano Sant´Anna, 2012).

Paradoks 2. (čovjek bez prošlosti)

• Recimo, mladi pronalazač uzaludno pokušava sagraditi vremenski stroj u svojoj garaži.

57
• Odjednom, stariji se čovjek pojavljuje niotkuda i odaje mladiću tajnu vremenskog stroja.
• Mladić se tada nevjerojatno obogati na burzovnom mešetarenju, konjičkim trkama i sportskim
događajima, jer je imao saznanja o budućnosti.
• Tada, kao starac, odlučuje zadnji puta vratiti se u povijest i odati tajnu putovanja kroz vrijeme svome
mladome ja.
• Pitanje: Odakle je potekla ideja o vremenskom stroju?
Paradoks 3. (paradoks o čovjeku čija je majka "Jane" ostavljena u sirotištu)
• Kad je "Jane" kročila u pubertet, zaljubila se u lutalicu koji je napušta, ali ostavlja u drugom stanju; i
tada se događa katastrofa: gotovo umire pri porodu, rađajući djevojčicu koju netko otima.
• Liječnici otkrivaju da Jane jako krvari, ali da začudo ima oba spolna organa, tako su je iz "Jane", ne bi li
je spasili, pretvorili u "Jima".
• "Jim" naravno postaje teški pijanac, sve dok ne upoznaje prijateljski nastrojenog vlasnika kafića
(zapravo prerušenog vremenskog putnika) koji povlači "Jima" natrag u prošlost.
• Tada "Jim" susreće prekrasnu mladu djevojku koja slučajno zatrudni i rađa djevojčicu. Iz osjećaja
krivnje otima novorođenče i ostavlja je u sirotištu.
• Kasnije se "Jim" pridružuje vremenskom vodu, vodi uzoran život i ima samo jedan san: da se preruši u
vlasnika kafića i sretne u prošlosti izvjesnog pijanca imenom "Jim".
• Pitanje: tko je "Janeina" majka, otac, brat, sestra, djed, majka i unuče?
• Naravno, putovanje kroz vrijeme uvijek se činilo nemogućim.
• Na kraju krajeva, Newton je vjerovao da je vrijeme poput strijele;
jednom kad je ispalimo, leti u ravnoj liniji i ne skreće.
• Jedna sekunda na zemlji je jedna sekunda na Marsu. Sat bilo gdje
u svemiru otkucava isto vrijeme.
• Einstein je to prispodobio još radikalnije; prema njemu, vrijeme je
više nalik na rijeku što vijuga oko zvijezda i galaksija, ubrzava i
usporava ovisno o masi tijela pored kojih prolazi.
• Jedna sekunda na zemlji nije jedna sekunda na Marsu, satovi
raštrkani po svemiru udaraju na posebnu sekundu na Marsu.
Albert Einstein (1879–1955), 1954. • Satovi diljem svemira otkucavaju u ritmu vlastitog bubnjara.
godine. • Prije nego li je umro, Einstein se susreo s neugodnim problemom.
• Njegov susjed na Princetonu, Kurt Gödel, jedan od, možda, najvećih
matematičkih logičara u posljednjih 500 godina, pronašao je novo
rješenje (u vezi s Einsteinovom jednadžbom), koje bi omogućilo
putovanje kroz vrijeme.
• "Vremenska rijeka" sad je dobila vrtlog u kojem se vrijeme moglo
zaviti u krug.
• Gödelovo rješenje bilo je poprilično genijalno: zamislio je svemir
prepun rotirajućeg fluida.
• Tko god bi koračao u smjeru rotacije, našao bi se ponovo na
polaznoj točki, ali u prošlosti!
• U svojim sjećanjima, Einstein je zapisao kako je ostao zaprepašten
što je njegova jednadžba vodila k rješenju koje bi omogućilo
Kurt Friedrich Gödel (1906–1978). putovanje kroz vrijeme.

58
• Ali je naposljetku zaključio: svemir se ne okreće, nego se širi (kao što se govori i u teoriji o Velikom
prasku), i zbog toga se Gödelovo rješenje može odbaciti iz "fizikalnih razloga" (naravno kada bi se
Veliki prasak okretao, onda bi putovanje kroz vrijeme bilo moguće!).
• Roy Kerr (1934–), matematičar iz Novoga Zelanda, pronašao je 1963. moguće rješenje Einsteinove
jednadžbe za rotirajuću crnu rupu, koja je imala neobična svojstva.
• Crna rupa, kao što se ranije mislilo, ne bi propala u točku, već na rotirajući prsten (neutrona).
• Prsten bi se okretao tako brzo da bi centrifugalna sila sprječavala da propadne pod silom tež[in]e.
• Najjednostavnije je zamisliti Kerrovu crvotočinu (engl. wormhole) kao zrcalo "Alise u zemlji čudesa".
Tko bi prošao kroz Kerrov prsten našao bi se na drugoj strani svemira ili u prošlosti. Poput sijamskih
blizanaca spojenih na boku, imamo dva svemira povezana zrcalom.
• Otada, čak su stotine drugih "crvotočinskih"
rješenja bila pronađena za Einsteinovu
jednadžbu.
• Ove crvotočine ne povezuju samo dva
dijela (sloja) svemira (otuda i ime) već i dva
dijela (sloja) vremena – zapravo se mogu
koristiti kao vremenski strojevi.
• U novije vrijeme pokušaji da se kvantna
teorija spoji s gravitacijskom (pa je tako
stvorena "teorija svega") daju nam uvid u
problem paradoksa.
• U kvantnoj teoriji, moguća su višestruka Crna rupa (crtež: NASA).
stanja bilo kojeg predmeta.
• Primjerice, elektron može postojati istovremeno u različitim orbitama (činjenica koja nam daje kemijske
zakone).
• Shodno tomu, slavna mačka fizičara Erwina Schrödingera (1887–1961) može istovremeno postojati u
dva moguća stanja: živo i mrtvo.
Schrödingerova mačka:
Mačka, zajedno s bočicom koja sadrži otrov i s izvorom radioaktivnosti,
stavljena je u zapečaćenu kutiju. Ako unutarnji Geigerov Brojač otkrije
radijaciju, bočica se razbija, otrov je oslobođen i ubije mačku. Kopenhaško
tumačenje kvantne mehanike podrazumijeva da nakon nekog vremena,
mačka je istovremeno i živa i umrli. Ipak, kada pogledamo u kutiju, vidimo
mačku ili živu ili mrtvu, ne i živa i mrtva.

• Vraćajući se kroz vrijeme i mijenjajući povijest, stvaramo paralelni svemir. Mijenjamo i tuđu povijest,
ako primjerice spasimo Abrahama Lincolna od atentata u kazalištu Ford, ipak je naš Lincoln i dalje mrtav.
• Vremenska se rijeka, gledajući tako, račva u dvije odvojene rijeke.
• Ali znači li to da ćemo moći uskočiti u stroj kako će to zamisliti autor H.G. Wells, pokrenuti polugu i
odjuriti stotine tisuće godina u budućnost Engleske?
• Ne baš, previše je prepreka koje treba svladati.
• Prvi je problem energije. Jednako kao što automobil treba gorivo, vremenskom je stroju potrebno
nevjerojatno mnogo energije.

59
• Za to je potrebno iskoristiti ili pogonsku snagu zvijezde ili pronaći nešto što se naziva "egzotična" tvar
(koja odlazi prema gore, a ne pada) ili pronaći izvor negativne energije (fizičari su nekoć mislili da je
negativna energija nemoguća).
• Ali malena količina je eksperimentalno dokazana u nečemu što se naziva Casimirov učinak, nazvan
prema nizozemskom fizičaru Hendriku Casimiru (1909–2000).
• Casimirov učinak se javlja između dva vrlo bliska objekta. Nije ni gravitacijska sila niti je električne
prirode. Predmeti na maloj udaljenosti počinju utjecati jedan na drugi. Ako bi se stvorilo dovoljno te
negativne energije, bilo bi moguće povećati crvotočinu.
• Iznimno ih je teško zadržati u velikim količinama, barem još nekoliko stoljeća!
• Nadalje, postoji problem stabilnosti. Kerrova crna rupa može biti nestabilna ukoliko netko kroz nju
propadne.
• Kvantni učinak može povećati i uništiti crvotočinu prije nego što se u nju zakorači.
• Nažalost naša matematika nije u stanju odgovoriti na pitanje stabilnosti jer joj je potrebna "teorija
svega" koja ujedinjuje kvantne zakone i gravitaciju.

Teorija svega – hiperprostor

• Postoje li više dimenzije?
• Iako su više dimenzije bile uglavnom predmet istraživanja mistika, šarlatana i pisaca znanstvene
fantastike, mnogi fizičari danas tvrde da više dimenzije ne samo da postoje, već da pomoću njih
možemo otkriti i tajne prirode.
• Ne postoji još dokaz, ali pomoću otkrića viših dimenzija, konačno bismo mogli ujediniti sva znanja
fizike.
• Primjer šarana u jezeru:
Šarani bezbrižno plivaju u vodi jezera ispod vodenih
ljiljana. Kako šaran doživljava svijet oko sebe? Provodi
čitav život na dnu jezera, mogao bi pomisliti da se
njegov "svemir" sastoji od vode i ljiljana. Ni ne
pomišlja da izvan jezera postoji sasvim drugačiji svijet.
Naš svijet ne može ni pojmiti. Sjedeći na rubu jezera u
svom svijetu, između nas i svijeta šarana postoji
ogromni jaz. Kada bi među šaranima postojao
"znanstvenik" koji bi naslućivao postojanje paralelnog
svemira, zasigurno bi bio ismijan. Svijet kojeg nitko
Šaran obični (Cyprinus carpio).
nije vidio izvan jezera nema znanstvenu podlogu i
samim tim nema smisla. Što bi se dogodilo primjerice
da zgrabimo šarana "znanstvenika" i izvadimo ga iz jezera? Što bi u tom trenutku pomislio šaran?
Preplašeni šaran "znanstvenik" ispričao bi zadivljujuću priču kako ga je netko podigao iz njegovog
svemira (jezera) i prinio ga bliže nekom tajanstvenom svijetu, u kojem blješti svjetlo i pojavljuju se
predmeti čudnoga oblika kakve nikada prije nije vidio. A najčudnije od svega bilo je biće koje ga je
podiglo i uopće nije nalikovalo na ribu. Zastrašujuće, ali nikakvih peraja nije imalo to biće, a
svejedno se i bez njih moglo kretati. Očito je da poznati zakoni fizike se više nisu mogli primijeniti
na ovaj šaranu novi i neobični svijet.
• Teorija o hiperprostoru je teorija o više dimenzija.
• Fizičari danas tvrde da živimo u 10-dimenzijskom prostoru.

60
• Mi doživljavamo samo četverodimenzijski svemir (duljinu, širinu, visinu i vrijeme). Ostalih šest
dimenzija nam je neosjetljivo.
• Einstein je pokušavao napisati teoriju koja bi objasnila četiri sile koje vladaju svemirom.
• Teorija svega je teško dokučiva jer ujedinjuje dvije posve oprečne teorije; teoriju relativnosti i kvantnu
teoriju.
• Teorija relativnosti je teorija o velikim stvarima: galaksijama, kvazarima, crnim rupama i Velikom
prasku.
• Kvantna teorija je teorija malih stvari: subatomskih čestica. Temeljena je na malim količinama
energije.
• Razvoj četiriju dimenzija najuočljiviji je kroz razvoj umjetnosti.
• Umjetnost srednjega vijeka izdvaja se po tome što joj namjerno nedostaje perspektive. Svi nacrtani
likovi su plošni. Budući da su svi jednaki, svijet je bio prikazivan u dvije dimenzije.
• Za vrijeme renesanse nastaje pobuna protiv takvog viđenje svijeta u kojem je Bog središte i svi likovi
poprimaju treću dimenziju, onako kako ih ljudsko oko vidi.
• Nakon toga slijedi kubizam koji se na neki način
bori protiv perspektive i pokušava vidjeti treću
dimenziju iz svih mogućih perspektiva.
• Picassovo slikarstvo jasno pokazuje odbacivanje
triju dimenzija perspektive. Primjer ženina lica
koje istovremeno gledamo iz više uglova.
• Umjesto samo jednog očišta pokazuje nam
mnoštvo perspektiva, kao da nam pokazuje biće
iz četvrte dimenzije koje može promatrati sve
perspektive istovremeno.
• Jedina teorija koja bi mogla razriješiti problem
10 dimenzija je teorija o poljima struna u kojoj Pablo Picasso (1881–1973), Djevojak u stanu crta (1935)
se tvrdi da je svemir sačinjen od sićušnih struna. (https://www.flickr.com/photos/hisgett/6222168723/).
• Na početku vremena svemir je imao deset
dimenzija, ali je bio nestabilan te se poput mjehura od sapunice podijelio na četverodimenzijski i
šesterodimenzijski "mjehur".
• Taj šesterodimenzijski svemir je kolabirao, što je dovelo do širenja četverodimenzijskog svemira što
danas poznajemo pod imenom Veliki prasak. Naš se svemir širi na osnovu šesterodimenzijskog
svemira koji je svuda oko nas, ali premali da bismo u njega kročili.
• Taj se šesteroznamenkasti svemir skupio na veličinu mnogo manju od atoma i nemoguće ga je
analizirati.
* * *
• Stephen Hawking, zanimljivo, opirao se nekoć ideji putovanja kroz vrijeme; čak je tvrdio da ima i
"empirijske" dokaze koji mu se protive.
• Kad bi postojalo putovanje kroz vrijeme, tvrdio je, tada bi nas posjećivali mnogi turisti iz budućnosti; a
kako oko sebe ne vidimo turiste iz budućnosti dolazimo do zaključka da putovanje kroz vrijeme nije
moguće.
• Ali kako su u zadnjih 5 ili više godina mnogobrojni fizičari na ovom problemu radili, Hawking je otada
promijenio mišljenje i sad vjeruje da je putovanje kroz vrijeme moguće (ali ne nužno i praktično).
• Doduše, možda samo nismo zanimljivi za te turiste iz budućnosti.

61
• Tko god je u stanju iskoristiti pogonsku snagu zvijezde, smatrao bi nas vrlo primitivnim.
• Zamislite prijatelje koji hodaju preko mravinjaka. Bi li se sagnuli i dali mravima knjige, lijekove, sitnice
ili energiju? Ili bi neki od vaših prijatelja osjetili snažan poriv da stanu na kojeg od njih?
• Ali napokon, kaže Kaku u ovom svom opisu: Ako vam jednog dana netko pokuca na vrata i tvrdi da je
on vaš budući prapraprapraunuk, nemojte ga otjerati – jer je možda u pravu.

Današnjica kao prag budućnosti

• Započeli smo ovaj dio naše tematike pričom o kornjači, koja je isključila japanskog junaka Urašime iz
vremena i poslije ga pustila da se "vrati" u budućnost.
• I nastavili smo kratkim pregledom nekih današnjih teorija o stvarnim mogućnostima putovanja u
vremenu, u čemu nam je kao oslonac poslužio ponajprije sažetak koji je pripremio Michio Kaku,
podrijetlom iz Urašimine zemlje.
• Treba reći da je Kako, za razliku od većine fizičara prihvatio mogućnosti ne samo putovanja u budućnost,
što se lako moglo izvesti iz Einsteinovih teorija – nego i u prošlost (prizor dolaska "praprapraunuka" na
vrata).
• Tu drugu mogućnost većina fizičara i srodnih znanstvenika (i
isto Hawking) nisu u pravilu prihvatili, i to ne samo jer nemamo
nikakvih naznaka o dolasku turista iz budućnosti u našu
današnjicu (pa da bi i mi išli u prošlost), nego i zato što bi to
moglo poremetiti već ostvarenu prošlost.
• S tim u vezi, postoji jedna zgodna kratka priča, "Zvuk grmljavine"
("The Sound of Thunder"), koju je 1952. napisao američki
književnik Ray Bradbury (1920–2012), zacijelo najpoznatiji kao
autor distopijskog romana Fahrenheit 451 (1953).
• Priča "Zvuk grmljavine" počinje 2055. god. – i tada, preko agencije
"Vremenski safariji" glavni junak i njegovi prijatelji odlaze u daleku
prošlost u lov na tiranosaura; agencija je našla takvo biće koja će
ubrzo umrijeti, i položila je posebnu stazu na drevno tlo; lovci nisu
smjeli napustiti staze, ali susret s živinom bio je traumatičan i junak
Ray Bradbury (foto: Alan Light, 1975) je skliznuo sa staze: i kada se vratio u agenciju nešto se promijenilo.
• Bradbury opisuje kako je glavni junak, nakon povratka, osjetio neku blagu kemijsku primjesu u zraku;
sve je bilo slično, ali i drukčije; agencija je i dalje postojala, ali su riječi na njezinom reklamnom natpisu
bile napisane drukčije; i onda je pogledao blato na svojim čizmama – i vidio u blatu mrtvog leptira.
Zgazio je leptira kada se spustio na tlo iz prošlosti.
• Fizika će možda jednoga dana utvrditi da je i sadašnjost zapravo varka, i da se sve, i prošlost i sadašnjost
i budućnost, uvijek mijenja ili se vraća, pa bi i Bradburyjev leptir napokon bio i živ i mrtav poput
Schrödingerove mačke.
• Međutim, kako smo rekli, većina fizičara koji danas prihvaćaju teorijsku mogućnost putovanja u
vremenu, zamišlja to samo u smjeru prema budućnosti – i ne samo to: većina fizičara i drugih
analitičara obično zamišlja budućnost kao gomilanje ili nastavak stečevina iz prošlosti ili iz današnjosti.
• Današnjica postaje prag za budućnost – stojeći na tom pragu, gledamo svijet oko nas i promatrajući
načine kako se kreće i miče, pokušavamo nekako odgonetnuti kamo ide, prema našim današnjim
znanjima i kriterijima.
• Ako smo poprilično zadovoljni na tom pragu, i osjećamo da nam je svakim danom život sve ljepši,
možda će nas obuhvatiti vizija o sretnoj budućnosti.

62
• S druge strane, ako nam prag puca pod nogama i preplašimo se da će se možda slomiti, prizor se
može mijenjati – i možemo pomisliti da će se stečevine prije ili poslije narušiti ili izgubiti i da ulazimo u
neko "mračno doba".
• Možda već sada vidimo pojave oko nas koje nas muče, koje predstavljaju prijetnje ili izazove za
vrijednosti koje smo prihvatili kao pozitivne.
• Dakako, brzina, smjer i opseg promjena oko našeg sadašnjeg vremenskog praga često će odrediti ne
samo naše pozitivne ili negativne vizije o budućnosti, nego uopće naše zanimanje za budućnost (tj.
koliko nas budućnost uopće zanima).
• Primjeri koje smo naveli u kojima se sadržaji budućnosti ne mijenjaju mnogo u odnosu na sadašnjost
odražavaju drukčije vremenske pragove od našega.
• U povijesti su postojala razdoblja kada su promjene bile spore, ili jedva primjetne, i u takvim
razdobljima ljudi su mislili uglavnom o tome da će s vremenom nestati samo osobe koje poznaju, kao
što će svi smrtnici s vremenom umrijeti.
• Međutim, bilo je i epoha radikalnih lomova, ili promjena koje su bitno utjecale na svjetonazore –
nasilne propasti društava ili država, velike epidemije ili prirodne nepogode, otkrića novih
prostranstava, masovna preseljenja, i na kraju tehnološke novine koje su utjecale na svakodnevicu.
• Tijekom posljednjih stoljeća europske i uopće zapadne povijesti takva su razdoblja postajala sve
češća: sredina 14. stoljeća (učinci "crne smrti"), prijelaz iz 15. u 16. stoljeće (otkriće tzv. "novoga
svijeta" i protestantska reformacija); 17. stoljeće (jaka europska kolonizacija i tehnološki napredak),
prijelaz iz 18. u 19. stoljeće (učinci američke i francuske revolucije), 19. stoljeće (temeljni znanstveni
pomaci), 20. stoljeća (slom europskih carstava, dva svjetska rata, atomsko oružje, epoha komunizma,
uspon SAD-a), prijelaz iz 20. u 21. stoljeća (informatička revolucija).
• To što je ključno u ovoj shemi, bez obzira na "užase u hodu", je da je u europskom kontekstu nastala
ideja o progresu, koja se redovito prenosila na budućnost.

Budućnost kao zapadni model

• U svojoj knjizi "Sve kulture sutrašnjice" (= All Tomorrow's
Cultures. New York, 2008.), američki antropolog Samuel Gerald
Collins (1968–) istaknuo je upravo zapadnocentričku viziju
progresa kao bitan problem u odnosu antropologa prema
budućnosti.
• Prema njegovom mišljenju, ta je vizija nastala u kasnoj renesansi
i tijekom prosvjetiteljstva, i na ovaj ili onaj način bila je prisutna
u većini antropoloških interpretacija budućnosti sve do nedavno.
• U odnosu na knjigu o putovanju u vremenu H.G. Wellsa, Collins
je zaključio da je Wells jednostavno svojim vremenskim strojem
projektirao viktorijansku sadašnjost u budućnost.
• Koliko je to točno, ostaje upitno – no svakako su zanimljivi
komentari koje je iznio o stavovima nekih znamenitih
antropologa u vezi s našom tematikom.
• Zapadno- ili europocentričnu sliku prepoznao je u modelima
Lewisa Henryja Morgana (1818–1881) i Edwarda Burnetta Tylora
(1832–1917).
• Kako znamo, Morganova shema o razvitku društva od divljaštva Naslovnica Collinsove knjige
preko barbarstva do razine civilizacije bila je vrlo utjecajna u

63
 doba stvaranja temelja moderne antropologije (i zbog marksističkih prihvata poslije je dugo ostala u
opticaju u SSSR-u i u zemljama Istočne Europe).
• Isto tako Tylorove misli o primitivnom društvu i o razvitku religije imale su bitan utjecaj.
• Ukratko, stvorila se shema u kojoj su različita nezapadna društva na stanovite načine odgovarala
stanju u kojem se Zapad nekada nalazio, pa bi budući razvitak slijedio opći put po kojem se kreće
Zapad.
• Od vodećih američkih antropologa, Collins je iz te perspektive donekle izuzeo Franza Boasa (1858–
1942) koji je bio skeptičan prema "predikativnim" mogućnostima" antropologije, sve dok
antropologija ne razvije prikladne metode za to.
• S druge strane, istaknuo je da su Ruth Benedict (1887–1948) i njezina studentica Margaret Mead (1901–
1978) smatrale da se kulture mogu preoblikovati prema vrijednostima američkoga društva, koje su za
njih označavale put u budućnost, ili višu (progresivniju) kulturnu razinu.
• Knjiga Benedictove, "Krizantema i mač" (= The
Chrysanthemum and the Sword, 1946), prema
Collinsu, zagovarala je promjenu japanskoga društva
iz gledišta američkih osvajača poslije drugoga
svjetskog rata, i potrebu da se Japan izvuče iz
prošlosti i pridruži "vremenu" Zapada, koje je ujedno
i vrijeme SAD-a.
• Kulturni inženjering u sličnom smjeru navodno je
zagovarala i Margaret Mead, ali je neke svoje
terenske nalaze rabila i za preporuke u vezi s
razvitkom američkoga društva – primjerice neki Ruth Benedict (lijevo) i Margaret Mead (desno)
zaključci iz njezine najpoznatije knjige "Sazrijevanje na Samoi" (Coming of Age in Samoa, 1928) koristila
je u davanju savjeta američkim roditeljima za odgoj njihove djece.
• Collins je zatim iznio važan – i bitno drukčiji – primjer
Symmesa Chadwicka Olivera (1928–1993), koji je bio ujedno
i antropolog i pisac znanstvene fantastike.
• Oliver je pokušavao razdvojiti te svoje dvije profesije, i stoga
je rabio dvije inačice svoga imena: jednu za antropološke
radove (s potpisom Symmes C. Oliver) i drugu za znanstveno-
fantastična djela (koja je potpisivao kao Chad Oliver).
• Pa ipak, ta područja su mu se često prožimala jer je koristio
znanstvenu fantastiku kao način osmišljavanja alternativnih
struktura moći i kulture, dok je antropološki terenski rad (u
Africi) doprinio njegovom književnom stvaralaštvu.
• Od primjera koje je Collins spomenuo, najzanimljiviji se
odnosi na Oliverov roman "Nezemaljski susjedi" (Unearthly
neighbors), prvi put objavljen 1960. i zatim, uz novi
predgovor 1984. godine.
• U romanu jedan se antropolog susreće s izvanzemaljcima,
Merdosima, koji nemaju ni oruđe, ni domove, ni odjeću, pa
odmah zaključuje da se nalaze na primitivnom stupnju
razvitka – ali poslije doznaje da imaju vrlo jake umne
sposobnosti, toliko iznad umnih sposobnosti ljudi u SAD-u
Korice prvog izdanja Oliverove knjige, koliko su SAD u svojoj tehnologiji iznad primitivnih naroda.
objavljene 1959. i ne 1960. godine

64
• Collins je u svom pregledu obradio i odnos antropologa prema pitanju o dodiru s izvanzemljcima, i
pritom istaknuo radove, rađene u suradnji s znanstvenicima povezanim s američkim svemirskim
programom, poput publikacije "Kulture izvan Zemlje: uloga antropologije u svemiru" (Cultures Beyond
the Earth: the role of Anthropology in Outer Space), objavljene 1975. godine.
• Dakako, kritike koje je iznosio imale su svrhu udaljiti razmišljanje
o budućnosti od progresističkih, tehnoloških i također
globalističkih koncepcija koje su dominirale u zapadnim
krugovima, i koje su isto, prema njemu, bile povezane s
usponom (i dominacijom) američke kulture, politike i ekonomije.
• Može se reći da je vidio i kapitalizam kao temelj za zapadna
viđenja o budućnosti.
• Jedna njegova kritika bila je usmjerena i na studente:
"Studentske budućnosti postojano uključuju niz svjetskih ratova,
ekoloških katastrofa, izuma zaraženih znanstvenog fantastikom:
ukratko smeće (= dreck) od desetljeća holivudske znanstvene
fantastike" (89).
• U nastavku, Collins navodi i jedan citat iz knjige Neuromancer
(1984) pisca Williama Gibsona (1948–), u kojem se kaže da je
današnji Tokio zapravo već Tokio budućnosti.
• Collins se s time ne slaže, i dodaje da se nalazi upravo u Seulu
"dok ovo piše", gradu prepunim tehnologije, ali tu su i stari
odnosi (radnički pokret, daljnja kolonijalna dominacija SAD-a,
podjela korejskoga poluotoka), pa niti to nije neka slika
budućnosti. Antropolozi i svemir

• I kakav je njegov konačni zaključak – iz samoga naslova Collinsove knjige postaje jasno da on smatra
da budućnost mora uključivati sve kulture, i ne samo linearni smjer zapadne kulture (ili civilizacije).
• U zadnjem odlomku u svojoj knjizi, i to opet u odnosu na Wellsov vremenski stroj Collins tvrdi da
možemo "graditi protuvremenski stroj" ne samo ako se prestanimo pomicati kroz vrijeme po
linearnim prostorima, nego i ako "urušimo sadašnjost, prošlost i budućnost u palimpsest [= pergament
ili papirus, s izbrisanim slovima] virtualnosti".
• Tu se stječe dojam o virtualnostima, možda iz vremena sna australskih urođenika.
• Nije sasvim jasno "što je pjesnik htio reći", iako će neki elementi iz njegova djela biti korisni u daljnjem
razmišljanju.
• Zgodan je njegov komentar da bismo trebali razmotriti i budućnost šamanizma, i ne samo tehnologije
(što podsjeća donekle na izložbu iz Smithsonijskog instituta o postkulturi o kojoj je bilo riječi).
• Međutim, u idućim predavanjima ipak ćemo razmotriti djela zapadnih autora, pa i Wellsa, koji su
oblikovali viđenja o budućnosti koja je Collins tako kritizirao.
• Uostalom i zapadni ili industrijski/postindustrijski svijet predmet je antropologije, premda je sklonost
klasične (anglo)američke antropologije najčešće bila da takve "razvijene" sredine, treba isključi iz
promatranja – i reklo bi se da je čak i Collins, protiv vlastite nakane, upao u tu šablonu.

65
Književni i srodni primjeri
Pojam utopije (riječ iz 16. stoljeća)

È un Principe Sacerdote tra loro, che s’appella Sole

e in lingua nostra si dice Metafisico…
Postoji Vladar-svećenik među njima, koji se zove Sunce,
i na našem jeziku kaže se Metafizik...
Tommaso Campanella (Grad Sunca, 1602 )

Uvod – od Dilmuna do Hiperboreje

• U primjerima koje smo razmotrili u prijašnjoj podtemi, naglasak je bio na pomaku u vremenu,
najčešće na putovanje u budućnost.
• Međutim, moglo se primijetiti, u pričama koje smo saželi, da se to obično zbiva u iznimnim prostorima
– u zemlji usred ili ispod mora, na čarobnom brdu ili u vrtu nalik na raj, u samom raju, u spilji ili šumi
koja je na neki način osobita.
• Štoviše, i u pregledu znanstvenih teorija o mogućnosti stvarnih fizičkih pomaka u vremenu, mogli smo
uvidjeti da se današnje hipoteze također odnose na osobite prostore – vrijeme i prostor su
isprepleteni u Einsteinovoj teoriji o relativnosti (uz dodatni čimbenik brzine promjene prostora), i
crvotočine itsl. također su prostori kroz koje bi se moglo proći u budućnost (ili možda u prošlost).
• Fizičari su nastojali te prostore znanstveno utvrditi, s pomoću logike, matematike i istraživanja, tj.
misaonih i empirijskih pokusa, dok su priče i legende – nadahnute vjerovanjima ili maštom, polazile
od metafora da bi odredile prostore iznimnosti.
• U ovoj podtemi polazit ćemo prvo od pojma utopije.
• Utopije su književne i/ili filozofske konstrukcije, koje se odnose na osobita mjesta ili zajednice, u
prostoru mašte, i u pravilu služe kao primjeri za razvitak društva (i u tom smislu, nerijetko i kao
metode društvene kritike).
• Utopije su zanimljive za nas, jer mogu ukazivati na shvaćanja o budućem razvitku, premda su tek od
17. stoljeća autori počeli smještavati utopijske vizije (pozitivne ili negativne) u budućnost.
• Ali opća zamisao o utopiji, kao mjestu u kojem ljudi žive na drukčiji i najčešće bolji način, postoji sve
od vremena prvih pisanih izvora.
• Pomislimo na sumerske tekstove o Dilmunu, prvi put spomenutom u klinopisnoj ploči s kraja 4.
tisućljeća pr. Kr., nađenoj u hramu božice Inane u Uruku.

Naziv "Dilmun" pojavio se prvi put u sažetom "ekperimentalnom" obliku sumerskoga

pisma (lijevo), koji će postati uobičajenim oblikom klinopisa na Bliskom istoku (v. Harriet
Crawford, Dilmun and its Neighbours. Cambridge University Press, 1988. str. 1–2).

• U tom prvom osvrtu nije još dodana čestica ki koja označuje mjesto, dilmunki, ali je Dilmun poslije bio
opisan kao "čista zemlja", u kojoj "gavran ne kriči… lav ne ubija… starica ne govori 'ja sam starica',
starac ne kaže 'ja sam starac'… i pjevač ne pjeva žalopojke" – postojao je tu, doduše, nekada problem
nedovoljne pitke vode, ali je bog Enki popravio to stanje.
• Bilo je pokušaja da se Dilmun poveže s pradomovinom samih Sumerana, i u tom smislu s nekom stvarnom
zemljom – najčešće s otokom Bahreinom (ar. ‫اﻟبﺤ��ﻦ‬, "dvomorje") u Perzijskom zaljevu, gdje postoje
bogati arheološki tragovi, iako najstariji datiraju tek od 2300. pr. Kr., što je prekasno u odnosu na prve
sumerske izvore.

66
• Uzevši to u obzir, neki su istraživači predložili da se Dilmun nalazio drugdje u širem prostoru od doline
rijeke Ind do obale Arapskoga poluotoka, i također postoji teza o smještaju na dnu Perzijskoga zaljeva
u doba kada je razina mora bila niža.
• Bez obzira na to je li Dilmun doista bila neka realna zemlja (što je moguće), za nas je važno da su ga
Sumerani opisali kao mjesto u kojem ljudi žive sretno, što znači da se može uzeti kao prototip neke
pozitivne utopije.
• Treba reći da se ovaj primjer isto dovodio u vezu s rajskim vrtom, starozavjetnim Edenom (‫)ﬠֵדֶ ן‬, "mjestu
sreće, užitaka", i s Elizejskim poljima (Ἠλύσιον πεδίον) ili otocima/otokom sreće odnosno blaženih (Νήσοι
των Μακάρων, Μακάρων Νῆσοι) u grčkim izvorima od vremena Homera i Hezioda (8. stoljeće pr. Kr.).
• I drevni Egipćani zamislili su takvu zemlju – ali na krajnjem Istoku, gdje se sunce diže, ili u pustinjskim
oazama, dok su je Kelti, kao i Grci, smjestili na Zapadu, gdje će prema srednjovjekovnoj priči sv. Brendan
Moreplovac (Bréanainn iz Clonferta, 484–577) otkriti zemaljski raj, i ranjeni kralj Artur bit će odveden
na otok Avalon (lat. Insula Avallonis, "otok jabuka" u djelu Galfrida iz Monmoutha iz 12. stoljeća).
• Sve će to djelovati na uokvirenje pojmova o utopiji, i isto će tako utopiju evocirati opisi Herodota
(484–425. pr. Kr.), Pindara (552–443 pr. Kr.), Hekateja iz Abdere (4-3. stoljeće pr. Kr.) i mnogih drugih
antičkih autora o Hiperborejcima (Ὑπερβόρειοι), narodu koji živi iznad sjevernoga vjetra.

Maksimilijan Anatoljevič Presnjakov (1968–), "Hiperboreja"

(2006).
Prikazana je gora Ninčurt na poluotoku Kola, iznad
Sejdojezera (rus. Сейдозеро, saam. Сейдъявврь). Na gori se
nalaze ostaci zidina, koje se katkad nazivaju (popularno)
tragovima kulture Hiperborejaca.

• Prema raznim autorima, Hiperborejci su bili lijepi, i živjeli tisuću godina, bez rada i ratovanja, u
potpunoj sreći (prema kasnijim izvorima nisu ni nosili odjeću).
• Pindar ih je opjevao u svojoj desetoj Pitijskoj odi:

Muze im nisu strane Μοῖσα δ᾽ οὐκ ἀποδαμεῖ

U životima njihovim: posvuda ples
djevojaka,
Zvon lira i krik frula sreću se kod njih.
Zlaćanim lovorom rese kose i vesele se.
Ni bolesti ni strašna starost ne pohode
Taj sveti rod; bez muka i bojeva
Žive oni izmičući se
Strogoj Nemezidi. *
τρόποις ἐπὶ σφετέροισι: παντᾷ, δὲ χοροὶ παρθένων
λυρᾶν τε βοαὶ καναχαί τ᾽ αὐλῶν δονέονται:
δάφνᾳ τε χρυσέᾳ κόμας ἀναδήσαντες εἰλαπινάζοισιν
εὐφρόνως.
νόσοι δ᾽ οὔτε γῆρας οὐλόμενον κέκραται
ἱερᾷ γενεᾷ: πόνων δὲ καὶ μαχᾶν ἄτερ
οἰκέοισι φυγόντες
ὑπέρδικον Νέμεσιν

• Ali prije toga Pindar je naglasio da "Ni lađama ni pješice hodeć' nećeš naći / Čudesan put do borilišta
Hiperborejaca" (ναυσὶ δ᾽ οὔτε πεζὸς ἰών κεν εὕροις / ἐς Ὑπερβορέων ἀγῶνα θαυματὰν ὁδόν).

* Grčki prijevod: Boris Nikšić.

67
• Razumije se, ovaj stih označuje Hiperboreju zapravo kao nestvarnu – kao zemlju iz mašte ili mitski
prostor, iako su mnogi antički autori doista smatrali da ta zemlja negdje postoji (donekle Herodot, i
svakako Hekatej iz Abdere).

Platon (Država i Atlantida)

• Ipak, unatoč ovim primjerima, ključnu ulogu u razvitku pojma utopije imao
je Platon (428—427. pr. Kr.).
• Njegovo djelo Država (Πολιτεία = lat. Res publica), koje je sastavio oko
380. pr. Kr., opisuje "idealno uređeno društvo", i to u mjestu koje je
nazvao Kalipol (Καλλιπόλις, dosl. "Lijep grad", 527c).
• U tom društvu postoje tri klase: "filozofi" (φιλόσοφοι) koji vladaju
državom, "čuvari" (φύλακες), ili ratnici, koji je brane i "proizvoditelji"
(δημιουργοί), tj. različiti radnici i obrtnici.
• Filozofi su najsposobniji za vladanje jer nemaju poroke, i umjesto o
vlastitim interesima misle samo o općem dobru, dok čuvari, uz vrlinu
hrabrosti mogu imati porok častoljublja, i proizvoditelji, uz vrlinu
umjerenosti, mogu imati porok gramzljivosti.
• U toj državi nema robova – i sva dobra, žene i djeca zajednički su svima;
rodbinstvo je stoga opće, što potiče složnost u državi; žene i muškarci Platon, rimska kopija grčke biste
s kraja 4. stoljeća pr. Kr. (Muzej
mogu se školovati za iste poslove; umjesto obitelji, država odgaja djecu, Pija i Kementa, Vatikan).
itd.
• Što se tiče muško-ženske ravnopravnosti, Platon je to povezao s odgojem:
Ovako. Vjerujemo li mi da kuje u čuvara moraju kao i mužjaci stražariti, zajednički loviti i sve drugo
raditi zajedno s njima, ili one trebaju ostati kod kuće, jer ih rađanje i njegovanje štenadi slabi, i da
se mužjaci sami trude i brinu ο stadima?
Sve mora biti zajedničko – reče on [= Sokrat] – samo što ženke koristimo kao slabije, a mužjake kao
snažnije.
A je li moguće da se neko biće koristi isto onako kao neko drugo biće, ako mu nisi dao istu hranu i
isti odgoj?
Nije moguće.
Ako, dakle, želimo žene koristiti za iste stvari za koje i muškarce, onda ih moramo istim stvarima i
poučavati, zar ne?
Tako je.
A muškarcima smo dali i glazbeni i gimnastički odgoj?
Da.
Onda i žene moraju primiti obje te vještine, a treba im dati i vještinu ratovanja, i onda ih treba
koristiti za isto za što i muškarce.
Poslije toga što si rekao, to se po sebi razumije – reče on.
Ali možda će, prema našim običajima, mnogo što u našim riječima, i kad bismo uradili to što
pričamo, izgledati smiješno.
I to u velikoj mjeri.
Što misliš da je najsmješnije u svemu tome? – zapitah. – Zar nije to što žene trebaju raditi vježbe
zajedno s muškarcima, gole, u vježbaonicama, i to ne samo mlade nego i stare, kao sada starci,
iako su već naborani i nisu više privlačni za promatranje, a ipak rado vježbaju u gimnazijama.
Zeusa mi, u ovim prilikama bi to zaista izgledalo smiješno.

68
 Kad smo već prenaglili u svojim riječima, onda se ne trebamo bojati podsmjeha duhovitih ljudi, bez
obzira na to što nam govorili protiv ovakve promjene u gimnastici i glazbenom odgoju, a osobito u
nošenju oružja i konjici.
Pravo imaš – reče on.
Nego kad smo već jednom počeli govoriti ο tome, moramo ići dalje, sve do strogosti zakona, i moramo
moliti šaljivčine da to ne rade, nego da budu ozbiljni, pa ćemo ih podsjetiti na to da nije bilo baš
tako davno kad je Helenima, kao sada najvećem djelu barbara, izgledalo i ružno i smiješno kad su
se pojavljivali goli, i da je bilo slobodno da tadašnji ljudi dosjetljivci tjeraju šalu sa svim tim, kada su
najprije Krećani, a zatim Spartanci počeli izvoditi igre goli. Nije li tako?
Tako je.
(Država, V. 451– 452)

Edgar Degas (1834–1917),

Spartanske djevojke izazivaju
dječake (1860/1861).

• Osim toga, Platon je naznačio da će ta država voditi računa također i o ljudskoj reprodukciji,
primjerice:
Tako što smo mi složno utvrdili da bi najbolji ljudi što češće morali dolaziti u dodir s najboljim ženama,
a najgori ljudi s najgorim ženama što je moguće rjeđe da bi se, ako stado želi ostati na visini, djeca
onih prvih morala odgajati dok djeca ovih drugih ne, a sve bi to moralo ostati potpuno nepoznato
svima osim vladara, ako čitavo stado čuvara treba ostati što je moguće više pošteđeno od nesloge.
(Država, V. 459d-459e)
A zatim moramo uvesti dobro smišljeno žrebanje, kako bi onaj tko je manje vrijedan kod svakog
neuspjelog svadbovanja pripisivao krivnju slučaju, a ne vladarima.
I to svakako — reče on [= Sokrat].
Mladim ljudima koji su se odlikovali u ratu ili gdjegod treba još osim ostalih nagrada i odlikovanja
dopustiti da češće opće sa ženama, kako bismo i pod tim opravdanim izgovorom dobili što više
djece od takvih
(Država, V. 460a).

• Štoviše, djeci rođenoj s manama, nije trebalo omogućiti život (Država, 460c), i to je katkad bila i praksa u
antici.

69
• Poznate su provjere zdravlja novorođenčadi u Sparti, ali je i najstariji rimski pravni tekst, zapisan u 5.
stoljeću pr. Kr. (u Platonovo vrijeme), odredio na četvrtoj ploči da: "Dijete obilježeno nakaznošću treba
brzo (odmah) ubiti…" (Zakonik dvanaest ploča / Leges duodecim tabularum, Zagreb: Latina et Graeca,
1994, str. 84–85).
• Doduše, koliko je Platon uopće vjerovao u takav sustav ostaje do danas upitno.
• Štoviše postoji i mišljenje da Sokrat (glavni govornik u Platonovoj Državi) zapravo nikad ne bi htio
živjeti u takvoj zajednici, pa da je tekst bila neka vrsta parodije.
• I nije sasvim izvjesno je li opisana zajednica trebala poslužiti kao realni model za uređenje društva, ili
kao neostvariva slika.
• Ipak, neovisno o tome, Platonov opis najčešće se smatra idealnim, i u tom smislu utopističkim.
• I još su u antici nastale kritike i alternative.
• Jedna je kritika bila djelo isto pod imenom Država Zenona iz Kitiona (336–264. pr. Kr.), koji je navodno
stavilo naglasak na ukidanje državnih ustanova (na anarhiju) i na spolnu slobodu ("zajednicu žena"), i
također smatrao da ne treba kovati novac (doduše, taj je rad poznat samo iz komentara drugih pisaca).
• Inače, Platonu dugujemo i jedan drugi utopijski primjer.
• Riječ je o Atlantidi, ili točnije Atlantovom otoku (Ἀτλαντὶς νῆσος), povijest koje je iznio u svojim
dijalozima, Kritiji i Timeju, oko 260. pr. Kr.
• U tim spisima (osobito u prvom) Platon priča kako je Atlantida bila nastanjena, kako je izgledala i zašto
je na kraju propala.
• O povijesti Atlantide doznao je (prema formulaciji) prvo Solon (640–560. pr. Kr.), za vrijeme njegove
posjete Egiptu, gdje mu je jedan egipatski svećenik u gradu Saisu ispričao tu pripovijest.
• Kada su bogovi ždrijebom podijelili sva područja Zemlje među sobom, Posejdon je dobio Atlantidu.
• Bila je velika kao Libija i Azija skupa i nalazila se u oceanu iza Heraklovih stupova; od obale do središta
otoka pružala se prostrana ravnici, i u sredini je bilo brdo, na kojem je živio autohtoni čovjek Euenor i
njegova supruga Leukipa; iz njihove veze rodila se kćer Klejta, u koju će se Posejdon zaljubiti.
• I iz te veze Klejte i Posejdona rodit će se ljudi Atlantide; među djecom
bilo je pet parova muških blizanaca, pa će se zemlja podijeliti na deset
okruga, i najstariji od tih blizanaca, Atlant, postat će prvim kraljem i
rodonačelnikom kraljevskoga roda.
• Atlantida je prerasla u golemu silu, koja je proširila svoju vladavinu sve
do Tirenije i Egipta, i trgovala s čitavim svijetom.
• Otok je bio i vrlo plodan, prepun pitomih i divljih životinja (pogotovo
slonova), i mnogih jezera, močvara i rijeka.
• Ljudi su sagradili kamene domove, palače, svetišta (od kojih je
Posejdonovo bilo najvažnije), zidine prekrivene mjedom ili kositrom,
visoke tornjeve, vrtove, luke, mostove, kanale, cisterne i vodovode, pa i
natkrivene kupke za vladare i obične ljude, posebne i za žene, konje i
goveda.
• Vladari deset okruga sastajali bi se svake pete ili pak šeste godine da
odrede zajedničke poslove i također utvrde je li tko prekršio zakon – i
ako jest, kako ga treba kazniti; najvažniji zakon bio je da ne smije izbiri
međusobni ratovi, i da svi moraju štititi kralja ako bi tko pokušavao
Posejdon (CC0 Public Domain). srušiti njegovu vlast.

70
• I na kraju sastanaka, vladari bi ostali u Posejdonovom svetištu oko kojega su šetali bikovi – i zamolili bi
boga da izabere žrtvu koju bi lovili bez oružja.
• No "prije 9.000 godina", Atena je porazila Atlantidu za vrijeme ekspanzije te države, i poslije su slijedili
potresi i poplave, i otok je utonuo u ocean.
• Prema Platonu, to se zbilo, jer su se Atlantiđani promijenili – u njima su sve više prevladavali ljudski
poroci, kako je slabila njihova božanska narav (naslijeđena od Posejdona).
• To je izričito opisano na kraju Kritije:
Tijekom mnogih pokoljenja, sve dok je u njima prevagu imala božanska narav, poštivali su zakone i bili
dobrodušno naklonjeni srodnom božanskom načelu; imali su ispravne i u svakom pogledu i uzvišene
nakane; u međusobnim odnosima i u svim iznenadnim srećama ponašali su se strpljivo i razumno;
budući da su jedino cijenili vrlinu, nisu pridavali veliku važnost bogatstvu oko sebe, i bez naprezanja su
podnosili toliki teret zlata i ostalog blaga. Uza sve to, nisu se naslađivali raskošnim životom, a ubijali su
one među sobom koji su zbog bogatstva postali slabići. Kao trezveni ljudi, oštroumno su opažali da se
sva dobra uvećavaju zajedničkom ljubavlju i marljivošću, a da težnja tim dobrima i njihovo uvažavanje
uništava dobra, a s dobrima i njih same. Zahvaljujući takvom razmišljanju i očuvanju božanske naravi,
njihova moć postala je golema… Kada je božanski udio izgubio snagu, zbog čestog miješanja s moćnim
ljudskim dijelom, pobijedila je ljudska ćud, i već tada nisu bili kadri podnositi postojeće okolnosti te su se
ponašali nedolično. Kada su uništili najuzvišenije među najvrjednijim osobinama, mudracu su izgledali
sramotno, a ljudi nesposobni da shvate što je istinski sretan život, smatrali su ih tada osobito lijepim i
blaženim, iako su bili prepuni nečasne pohlepe i snage.
• Na kraju Kritije, Platon kaže da je Zeus, "bog nad
bogovima, koji upravlja u skladu sa zakonima",
pozvao sve bogove u svoj presvijetli dom, da bi
pronašli način kako bi mogli ukoriti Atlantiđane i
vratiti ih umjerenošću.
• Međutim, tekst tu završava bez spomena odluke
bogova, iako se može zaključiti iz drugih mjesta u
Kritiji i Timeju da su potresi, poplave i potapanje
Atlantide mogli biti božja kazna.
• U svakom slučaju, Atlantida se može shvatiti kao
propala utopija; način života u njezinom idealnom
(božanskom) dobu podsjeća na neke detalje iz Plakat za francusko-belgijski film "Atlantida" (L'Atantide)
Države, s time da je i "tehnološka" uspješnost iz 1921. u režiji Jacquesa Feydera (1885–1948). Djelo
istaknuta. Manuela Orazija (1860–1934).

• Nekoliko stoljeća poslije Platona nastale su i drukčije priče, koje govore o nekim različitim svjetovima,
pa i o odlascima ljudi na Mjesec.
• O naseljivosti Mjeseca raspravljalo je i Plutarh (46–120 n.e.) u djelu O moralnoj vrlini (Ἠθικά), i poslije
je Antonije Diogen (12 stoljeće), u Nevjerojatnim zgodama s onu stranu Tule (Tὰ ύπὲρ Θoύλην ἄπιστα)
opisao odlazak putnika prema sjeveru, sve dok ne stigne do Mjeseca, koji je nalik na golemu sjajnu zemlju.
• Tu je temu zatim preuzeo i Lukijan (120–180 n.e.) u svom Istinitom pripovijedanju (Ἀληθῆ διηγήματα),
u kojem će pijavica povući njegove i njegove sudrugove na Mjesec, gdje će sresti psoglave ljude, koji
jašu na krilatim žirovima, i gdje se upravo odvija rat između kralja Mjeseca i kralja Sunca oko kolonizacije
zvijezde Danice.
• Lukijanov rad je, dakako, parodija, i ne ulazi baš u tematiku utopije, ali je ipak neka vrsta opisa
alternativnog svijeta, koja ima i teološku stranu.

71
Thomas More (roman Utopija)
• Pojmovnu riječ "utopija" napokon će u kasnoj renesansi
iskovati Thomas More (1478–1535), koji ju je rabio u
naslovu svoje knjige iz 1516. "O najboljem uređenju države
i o novom otoku Utopiji" (De optimo reipublicae statu
deque nova insula Utopia).
• U tom naslovu svoje knjige i izričito u samom tekstu, More
je ukazao na vezu s Platonovom Državom – a to da je
Utopiju zamislio kao otok, isto nas podsjeća i na Atlantidu.
• Osim toga, katkad se tvrdi da je na Morea utjecalo i djelo O
državi Božjoj (De civitate dei) sv. Augustina (= Aurelije
Augustin, 354–430. pr. Kr.), o kojem je More svojedobno
održavao i predavanja.
• U knjizi je "Utopija" toponim, dakle ime otoka na kojem
More smješta idealno društvo.
• Ali postojala je tu i igra riječi, i to prema engleskom
Hans Holbein Mlađi (1498–1543), portret izgovoru, iako je knjiga bila prevedena na engleski tek
Thomasa Morea (1527). 1551. godine.
• Kovanica je izvedena od grč. οὐ "ne" + τόπος, "mjesto", što bi značilo u biti "nigdje", ali se već tada u
engleskom prva čestica izgovarala kao i grč. εὐ- "dobro", što je impliciralo oblik Eutopija ("sretno
mjesto").
• To je More istaknuo u dodatku ispred teksta: "Nekada sam se zvala Utopija, sada sam kao Platonov
grad… zaslužujem da se zovem Eutopija" (Vtopia priscis dicta… Nunc ciuitatis aemula Platonicae…
Eutopia merito vocanda nomine).
• Međutim, u tom dodatku More prenosi tekst na utopijskom jeziku i pismu, koji je sastavio njegov
prijatelj Petar Giles (niz./flam. Pieter Gillis, 1486–1533) i u prijevodi glasi ovako:
Utop[us] knez iz neotoka me pretvorio u otok,
Jedini na čitavom svijetu bio sam bez filozofije,
Filozofski grad izrazila sam za smrtnike,
Slobodno dijelim svoje koristi, ne nevoljno prihvaćam
bolje.
• Prema ovomu, dakle, ime je od kneza Utopa, što i nije
osobito logično prema grčkoj etimologiji (poslije će se u
tekstu reći da se otok prije zvao Abraxa).
• More je napisao veći dio Utopije dok je bio na diplomatskoj
misiji u Antwerpenu 1515. godine – i tu je susreo Petra
Gilesa, koji će biti i jedan od likova u knjizi.
• Treba uzeti u obzir i činjenicu da je tek dvadesetak godina
prije (1492) Kristofor Kolumbo (1451–1506) otkrio Novi
svijet, koji će dobiti ime po drugom talijanskom moreplovcu
u službi Španjolske, istraživaču i kartografu Amerigu
Vespucciju (1451–1512).
• Na početku svoje knjige More kaže da je jednog dana dok se
u Antwerpenu vraćao kući nakon mise slučajno sreo Gilesa, Utopijski jezik i pisma iz prvog izdanja Moreove
koji je razgovarao sa strancem koji nije više bio mlad – i knjige (1516).

72
 izgledao kao mornar, ali Giles mu je rekao da nije mornar, nego putnik i filozof Raphael Hythlodaeus,
rodom Portugalac, koji je sudjelovao u tri od četiri Vespuccijevih putovanja.
• Kada se Vespucci vratio [u Španjolsku], Hythlodaeus je ostao
sa skupinom ljudi u Novoj Kastilji, i postupno se sprijateljio s
narodom te zemlje – i onda je krenuo na istraživanje ispod
ekvatora: prvo kroz goleme pustinje pod žegom sunca, gdje
je zemlja bila nenaseljena i puna divljih zvijeri, ali zatim kako
je putovao dalje na jug, klima je postala blaža, životinje
manje divlje, i na kraju je stigao do naroda i gradova, koji su
trgovali s dalekim mjestima.
• I tako je došao napokon do Utopije, gdje je živio pet godina.
• Otok je navodno širok dvije stotine milja, i oblikovan kao
polumjesec; na jednoj se strani nalazi opasna uvala, s
kamenom obalom i plićacima, a na drugoj strani ima mnogo
luka; ukupno na otoku ima 54 grada.
• Glavni grad otoka nazvan je Amaurot (Amaurotum), i tu
jednom godišnje sastaju se senatori da bi se dogovorili oko
zajedničkih poslova; grad se nalazi na padini brda i gotovo je
kvadratastog oblika; na jednoj strani teče rijeka Anyder
("bez vode") i na tri strane je opasan debelim zidom; ljudi
žive u trokatnim domovima, koje međusobno zamjenjuju na Drvorez Utopije iz prvog izdanja Moreove knjige
kraju svake desete godine. (1516).

• Na Utopiji vlada doživotni knez, kojeg smjenjuju samo ako

François van Bleyswyck (1671–1746), Opća
blagavaonica, ilustracije iz izdanja Moreove
djela iz Leydena (1715).
pokuša porobiti narod.
• Gotovo se svi ljudi bave zemljoradnjom – i svaki čovjek
razvije i neki obrt; uvijek nose isto odjeće, koje ih razlikuje
samo po spolu i bračnom stanju; vanjski ogrtači su od vune
(i u prirodnoj boji vune), no uglavnom nose lanenu odjeću.
• Žene, kada su udane, odlaze muževima, ali svi muškarci
uvijek žive u istom domu; obitelji imaju najmanje deset i
najviše šesnaest pripadnika, i ukoliko im se rodi manje ili
više djece, djeca se razmjenjuju s drugim obiteljima da bi se
postigao taj brojni okvir.
• Najstariji muškarac je glava obitelji – i starcima se iskazuje
osobito poštovanje.
• Kada ljudi izlaze iz svojih gradova, moraju nositi putovnice,
koje im izdaje knez i određuju dokad se moraju vratiti; ako
izlaze iz grada bez putovnica strogo su kažnjeni kao
bjegunci.
• Na otoku ne postoje krčme, pivnice i slična mjesta gdje se
ljudi mogu korumpirati; ljudi objeduju zajedno u općim
blagovaonicama, uvijek uz glazbu.
• Svu robu imaju u dovoljnim količinama, ali i kada imaju višak
u žitu, medu, vuni, itd. onda ga izvoze, i jednu sedminu robe
daju besplatno siromašnim narodima.

73
• Ljudi Utopije ne cijene srebro i zlato i nemaju potrebu za novcem u međusobnim odnosima, nego
koriste svoje blago samo kada to trebaju u ratovanju; čudno im je što je zlato, koje smatraju bezvrijednim,
na cijeni u drugih naroda.
• Na radu provedu šest sati na dan, dok velik dio slobodnoga vremena koriste za čitanje.
• Tema koja ih najviše zanima je ljudska sreća – oni smatraju da je duša čovjeka besmrtna, i da je Bog
stvorio sve da bi ljudi bili sretni; vrlinu određuju kao život u skladu s prirodom.
• Ne mogu shvatiti zašto ljudi mogu provesti slobodno vrijeme u lovu – i užasavaju se pri pomisli na prizor
pasa koji ubija zeca.
• Lov, kao i klanje životinja za hranu prepuštaju robovima, jer smatraju da prolijevanje krvi, čak i
životinjske, korumpira um; od svih užitaka najviše cijene te koje su povezane s umom.
• Oni imaju i robove, ali ne prave robove od ratnih zarobljenika ili od djece robova, nego je ropstvo kod
njih način kažnjavanja za zločine.
• Katkad njihovi trgovci otkupljuju od drugih naroda kažnjenike
na smrt – i katkad siromašni ljudi sami dođu na Utopiju da
bi prihvatili ropstvo (i prema njima se postupa bolje nego
prema domaćim robovima).
• Vrlo je zanimljiv opis bračnih odnosa.
• Žene se ne udaju prije 18 godina, muškarci ne prije 22 godine.
• Prije braka buduća nevjesta je prikazana gola budućem
mužu, i isto tako budući muž je prikazan gol ženi, jer
smatraju da ako u nekim zemljama ljudi koji kupuju konja
pregledavaju svaki njegov dio, da je još važnije za buduću
sreću da čovjek pregleda svoju ženu prije braka.
• Razvodi se mogu dobiti samo uz pristanak senata, i preljub
se vrlo teško kažnjava.
• Ako su preljubnici u braku, njihovi se brakovi onda razvode
i nevini prijašnji supružnici mogu sklopiti nove brakove,
dok su krivci kažnjeni ropstvom.
• Međutim, ukoliko suprug ili supruga oprosti preljubniku (-nici),
onda mora s njim ili njom raditi kao rob, sve dok ih knez ne
pomiluje, i ako se grijeh ponovi, onda je kazna smrtna.
• Ne postoje određene kazne za druge zločine, nego senat
Gledanje golih tijela prije sklapanja braka treba odlučiti kako ih rješavati, i muževi imaju osobnu vlast
(van Bleyswyck). ispravljati svoje žene, i isto roditelji mogu kažnjavati svoju
djecu.
• Što se tiče rata, ljudi Utopije mrze rat, ali se i muškarci i žene vježbaju za ratovanje.
• Svoje neprijatelje pokušavaju na razne načine potkupiti, i isto unajmljuju strane ratnike, uglavnom iz
redova žestokog i divljeg naroda Zapoleta, koji živi u šumi i na kamenju, u žezi, zimi i trudu, ne bavi se
zemljoradnjom, nego samo govedarstvom, lovom i krađom, i koji je stvoren za ratovanje.
• U Utopiji postoje različite vrste religije svuda po otoku i u svakom gradu; i ljudi štuju Sunce, Mjesec ili
neki planet, ali svi vjeruju u jedno vječito, nevidljivo, beskrajno i shvatljivo božanstvo… u jedno Vrhovno
biće, koje nazivaju imenom Mitra (Mithras).
• Oni vjeruju i da životinje imaju besmrtne duše, ali da ipak imaju mnogo manje dostojanstva od
ljudskih duša.

74
• Napokon, svatko u Utopiji ima pravo na sve.
• Svi ljudi znaju da ako se vodi računa o tome da javne zalihe budu pune, nijednoj osobi neće ništa
nedostajati, sve će se jednako podijeliti tako da nitko neće biti siromašan, ili se naći u nuždi.
• Na kraju knjige, More kaže da je Raphael Hythlodaeus izgledao iscrpljen nakon što je dovršio svoju
priču, i da su mu neke stvari koje je kazao izgledale apsurdne, ali je na kraju ipak zaželio, više nego što
bi se mogao nadati, da bi "naši gradovi" slijedili primjer Utopije (… permulta esse in Vtopiensium
republica, quae in nostris ciuitatibus optarim uerius quam sperarim).
• Inače, uz opis sretne zajednice, More nije kanio iznijeti neki program kojim bi se takva zajednica stvorila,
nego je, krijući se iza (katkad) satirične fantazije, zapravo kritizirao tadašnje englesko društvo, koje nije
podnosilo ikakvu kritiku.
• Taj njegov odnos je u biti naznačio već u
njegovom osvrtu na dvoznačnost naziva
"utopija" (dobro, krasno mjesto, ali i mjesto
kojega nema, nepostojeće).
• Dakle, Moreova utopija postaje mjesto ugodnog
življenja kojega zapravo nema, ne postoji, a
postojanje nije niti predviđeno.
• Njegova utopijska vizija konstruirana je radi
sadašnjosti i kao takva ne predstavlja zamišljaj
budućnosti.
• U osnovi, utopijski način mišljenja povezuje se
sa zapadnom kulturom i antičkim i kršćanskim
korijenima čiji su pripadnici često zamišljali
svoje oblike zlatnoga doba ili raja gdje će ljudi
biti oslobođeni patnje, boli, nepravde, Abraham Ortelius (1527–1598), Karta Utopije (1595).
neimaštine, i uživati u beskonačnoj sreći i blagostanju.
• Pa ipak, povezivanje glavnoga pripovjedača o Utopiji, Raphaela Hythlodaeusa, s istraživanjima Ameriga
Vespuccija, vrlo je znakovito – jer je Novi svijet poticao razmišljanje o alternativnim svjetovima.
• Uostalom, sam Kolumbo je malo prije svoje smrti (tek desetak godina prije nego što je More napisao
Utopiju) zaključio da se zemaljski raj zacijelo nalazi tek malo dalje od zemalja koje je otkrio.
• Vrijeme velikih otkrića bilo je osobito pogodno za lansiranje teorija o utopijskim društvima – jer bez
obzira na stvarne (kritičke) nakane autora takvih teorija, bilo je tada lako poticati maštu čitatelja uz
pomoć vizija o drukčijim svjetovima.
• I ta će se shema razmjerno brzo proširiti također izvan Zemlje.
• Nakon što je 1543. Nikola Kopernik (1473–1543) objavio svoju slavnu raspravu "O kruženju nebeskih
sfera" (De revolutionibus orbium coelestium), Giordano Bruno (= Filippo Bruno, 1548–1600) zaključit
će da je sunce zvijezda, i da svaka zvijezda u svemiru predstavlja još jedno sunce, okruženo drugim/
drukčijim svjetovima, na kojima žive umna bića (v. De l'infinito universo et mondi, 1584).
• Vidjeli smo da su zamisli o životu izvan Zemlje postojale još u antici, ali se Bruno svakako udaljio od tih
fantazija, pogotovo od Lukijanovih parodija, i na kraju je za svoje viđenje pluralnosti svjetova platio
životom (bila je to jedna od optužbi koja ga je dovela na lomaču).
• Moglo bi se reći da njegovo tumačenje, općenito uzevši, podsjeća na futuristički model "zvjezdanih
staza", koji će se pojaviti u drugom dijelu 20. stoljeća, i koji zapravo ima i utopističke dimenzije.
• Međutim, u vezi s Moreovom vrstom utopija, treba ukratko razmotriti još dva rada, koja su nastala na
početku 17. stoljeća.

75
Tommaso Campanella (Grad Sunca)
• Filozof, astronom i dominikanac, rodom iz južne Kalabrije, Tommaso Campanella (= Giovanni
Domenico Campanella, 1568–1639) objavio je 1602. na talijanskom jeziku djelo Grad Sunca (La città
del Sole), koje je dvadesetak godina poslije bilo prevedeno na latinski (Civitas solis, 1623).
• Priča je zamišljena kao razgovor između Velikog meštra
reda sv. Ivana i jednoga đenovskog mornara, koji je
oplovio svijet.
• Meštar pita mornara da mu ispriča sve što mu se
dogodilo na tom putovanju.
• Ubrzo na početku rada, Campanella opisat će odredište
ove teme: mornar kaže meštru da je nakon plovidbe oko
svijeta stigao do Taprobane (naziv za neki otok u
Indijskom oceanu, vjerojatno Cejlon), ali se zbog bijesa
stanovnika morao skloniti u šumu i zatim je preko
velikog polja stigao južno od ekvatora.
• Tu su mornara odjednom zaokružili naoružani muškarci i
žene, i odveli ga u grad Sunce.
• Slijedi opis grada – nalazi se na brdu usred visoke livade i
ima oko sebe sedam zidina, koji nose imena sedam
Francesco Cozza (1605–1682), portret Tommasa planeta; u sredini grada, na vrhu brda, nalazi se svetište,
Campanelle (oko 1630). i tu je na oltaru položena samo velika karta svijeta.
• Grad je imenovan prema Vladaru-svećeniku, koji se zove Sunce, ili "… na našem jeziku Metafizik", i taj
vladar ima tri pobočna upravitelja, Pon (= Potestà, "ovlasti, moć"), Sin (= Sapienza, "mudrost") i Mor
(= Amore, "ljubav"), koji se u skladu s njihovim imenima brinu za ratovanje, za znanost i za naraštaje,
tj. "za povezivanje muškaraca i žena na način da naprave dobru rasu".
• Ljudi u gradu Sunca navodno su stigli iz Indije, u bijegu pred tiranima.
• Sve stvari u gradu su zajedničke, premda ih službenici raspoređuju među ljudima; svi mladi se
smatraju braćom; vladarom (Suncem) može postati samo osoba koja poznaje svu povijest naroda, sve
obrede i sve znanosti; kuhinje su javne; svi mladi služe starijim od 40 godina; svi se oblače u bijelu
boju.
• Žene se povezuju s muškarcima tek kada navrše 19 godina, i muškarci imaju odnose sa ženama nakon
što imaju 21 godinu.
• Sodomija (= homoseksualnost) se kažnjava najprije tako da krivci moraju dva dana nositi cipelu
obješenu oko vrata, kao znak da su izopačili poredak; drugi put kazna je gora, i napokon bude i smrtna.
• U nastavku Campanellinov mornar priča o metodi parenja muškaraca i žena.
• Muškarci i žene zajedno provode vježbe za ratovanje, i "poput starih Grka", dok to rade i muškarci i
žene su goli (izvor je Platonova Država); za vrijeme tih vježbi obučitelji promatraju tko je među njima
"impotentan, ili ne za općenje"; svaki treći dan se kupaju – i opće, ali vodi se računa da velike i lijepe
žene opće s velikim i časnim muškarcima, dok debele žene opće s mršavim muškarcima, i obratno.
• Ovaj opis uzet je kao primjer zagovaranja eugenike, tj. nastojanje napraviti "bolju rasu"; dakako, djeca
su općenito briga grada (= države), i ne njihovih roditelja.
• Inače, neke stvari koje Campanella navodi preko svog mornara isto podsjećaju na Moreovu Utopiju:
primjerice – svuda se ističe filozofija ili znanost, novac se koristi samo za vanjsku diplomaciju; roba se
ne cijeni, dok je zemljoradnja na visokoj cijeni; vjeruje se u besmrtnost duše; postoji opće vjerovanje u
Boga, koji je "otac svega", itd.

76
• Ali postoje i razlike – ljudi u gradu Sunca ne drže robove; reklo bi se da nešto više ističu ratne tehnike;
u brdima se bave lovom (nekad nisu rado jeli meso životinja, ali sad sve jedu, iako ne vole ubijati goveda
i konje); umjereni su u vinu (mladi sve do 19 godina smije ga piti tek u velikoj nuždi, i do 50 godina moraju
ga miješati s vodom); imaju zdravstvene tehnike kojima obnavljaju živote svakih sedam godina, itd.
• Zanimljiva je i opaska da žive barem 100 godina, najviše 170, i nekada (ali rijetko) čak 200 godina.
• No nedavno jedan je talijanski komentator Antimo Cesaro objavio jednu negativnu utopiju, koju je
navodno napisao Campanella pokraj svoga života (iako je to autorstvo upitno).

Bartolomeo del Bene, "Grad istine"

(= Civitas veri, 1609). Ovaj prikaz
odgovara Campanellinom "Gradu
sunca".

Francis Bacon (Nova Atlantida)

• Posljednje važno utopijsko djelo iz ranomodernog doba na koje vrijedi skrenuti pozornost je Nova
Atlantida (= New Atlantis, lat. Nova Atlantis), koju je napisao engleski filozof, znanstvenik, političar i
književnik Francis Bacon (1561–1626).
• Rad je bio objavljen 1627. na latinskom (godinu dana poslije
autorove smrti), ali smatra se da ga je Bacon prvo napisao
na engleskom, i zatim sam preveo.
• Nažalost, Bacon nije dovršio rad, koji vrlo naglo završava.
• Uostalom to je rečeno i u naslovu engleske verzije: "Nove
Atlantide" (= New Atlantis. A Worke vnfinished).
• Na početku svog spisa, Bacon kaže da "smo plovili" od obale
Perua prema Kini i Japanu, po Južnom moru, i stigli do neke
luke [na otoku]; do njih je doplovio čamac, u kojem je bilo
osam ljudi, i jedan od njih predao im je svitak, na kojem je
na hebrejskom, grčkom, latinskom i španjolskom pisalo da
ne smiju izići na obalu, da moraju otploviti za 16 dana, ali
ako trebaju vodu, hranu ili pomoć za bolesne, to će dobiti.
• Odgovorili su čovjeku na španjolskom – rekavši mu sve što
trebaju, nakon čega ih je on upitao, isto na španjolskom
"jesu li kršćani"; kada su odgovorili da jesu, i dali izjavu da
nisu gusari, i da nisu prolili krv posljednjih 40 dana, rekao je Francis Bacon, portret nepoznatog umjetnika
da će dobiti dopuštenje boraviti na otoku. (vjerojatno oko 1618).

77
• Stanovnici otoka, koji se inače zove Bensalem, po vjeri su kršćani – i na kršćanstvo ih je obratio sv.
Bartolemej, dvadesetak godina nakon uzašašća Isusa.
• U nastavku, Bacon prenosi povijesnu pripovijest: jedan od njegovih sugovornika na otoku, kaže mu da
je prije tri tisuća godina moreplovstvo bilo mnogo razvijenije nego danas – Feničani, gotovo Tirani,
imali su golema brodovlja, Kina također i Velika Atlantida ("koju vi zovete Amerikom") imala je
mnoštvo visokih brodova; tada su i brodovi iz Bensalema plovili po Atlantiku do Sredozemlja i po
istočnim morima sve do Velike Tatarije.
• Uz Veliku Atlantidu, postojale su i države Coya (Peru) i Tyrambel (Meksiko), koje su također bile
snažna i ponosna kraljevstva, jaka u oružju, u pomorskoj trgovini i s velikim bogatstvima.
• Brodovi iz Tyrambela prelazili su preko Atlantika do Sredozemlja, i iz Coye preko Južnog mora do
Bensalema.
• Ali onda je uslijedila "božanska osveta", i u stotinu godina, Atlantika je bila sasvim uništena, ne
potresima (kako je pisao Platon), nego velikom poplavom; preživjelo je samo malo ljudi koji su se
sklonili u brda – i to su ti novi, malobrojni stanovnici Amerike, čija "neciviliziranost i neznanje"
iznenađuje Europljane.
• Zatim Baconov sugovornik kaže da je u Bensalemu prije 1.900 godina vladao kralj po imenu Salomon,
koji je dao zakone narodu, koji je imao dobro srce i smisao za to što je dobro, i ustanovio je "Red" ili
"Društvo" po imenu "Salomonov dom".
• U nastavku, opisuje zajednicu na otoku, i tu ponavlja neke motive iz Moreove (i Campanelline)
Utopije: nema trgovine zbog zlata, srebra, bisera, svile, itd.; ljudi su sretni; nema krčmi, bijednih
domova, nema prostitutki; nema ni traga "muške ljubavi"; postoje umni i odlični zakoni o brakovima;
nije dopuštena poligamija.
• Zanimljiva je da Baconov sugovornik mu kaže da je
pročitao "knjigu jednog vašeg čovjeka" o nekoj
izmišljenoj državi u kojem budući bračni parovi
mogu sebe vidjeti golima prije braka – i to se
navodno ne sviđa ljudima na Bensalemu, jer oni
imaju "civilniji način": blizu svakoga grada postoje
bazeni (nazvani bazeni Adama i Eve) u kojima
muškarci i žene mogu vidjeti jedni druge dok su goli.
• Ovo je najjasniji pokazatelj da je Bacon polazio i od
teksta Moreve Utopije.
• Međutim, u daljnjem nastavku, Baconov rad
postaje znatno drukčiji, i uvelike se usredotočnije
na znanstvena postignuća.
• Bensalem je s jedne strane opisan donekle slično
kao i Platonova Atlantida: na otoku se nalaze duboki
rovovi (rudnici), visoki tornjevi (od kojih najviši
dostiže visinu od pola milje); postoje brojni vodeni
izvori i bazeni, kojima se liječe razne bolesti,
parkovi i vrtovi sa svakakvim vrstama životinja i
ptica, itd.
• Ali Bacon dodaje detalje, koje ističu znanstveni
fokus i tehnologiju.

Ilustracija iz prvog izdanja Baconove "Nove Atlantide"

78
• Životinje i ptice se drže zbog njihove rijetkosti, ali i za seciranje i pokuse; ljudi na Bensalemu prave
nove vrste zmija, glista, itd.; u bazenima izvode pokuse na ribama.
• Imaju i goleme peći koje oponašaju toplinu sunca i nebeskih tijela; "kuće za perspektive" u kojima se
istražuje svjetlost i radijacija.
• Posjeduju i stakla kojima mogu gledati male stvari (dakle mikroskope); imaju "kuće za zvuk" u kojima
istražuju različite zvukove; imaju i kuće za parfeme i za pravljenje strojeva.
• Moguće im je oponašati let ptica i donekle letjeti; imaju brodove koji plove pod vodom.
• Također imaju "kuću za matematiku" sa svim vrstama instrumenata.
• Kako proizlazi iz teksta, sve su te djelatnosti povezane sa "Salomonovim domom".
• Za svoje obrede, Bensalemci grade velike galerije, gdje izlažu obrasce i svakakve vrste rijetkih i
odličnih izuma, kao i kipove izumitelja (imaju i kip Kolumba, jer je otkrio Zapadne Indije).
• Na kraju Bacon doznaje da ljudi na Bensalemu mogu predvidjeti prirodne pošasti, nestašice, oluje,
potrese, poplave, komete, temperature tijekom godine i različite druge stvari.
• U sažetku može se reći da Baconova "Nova Atlantida" nije samo obična utopija, nego i jedno od prvih
predviđanja tehnološke budućnosti.

Još o definiciji i tipovima

• Možemo, tu usput još spomenuti i jednu opću definiciju: "Utopiju odvaja od puke fantazije osebujna
logička veza između stvarnih pojava, uzroka, stanja, zakonitosti i njihove hipotetičke nadogradnje.
Tako utopijski projekt nije proizvoljna kombinacija iskustva i mašte, već sustavno uopćavanje danih
elemenata čovječje duhovne i društvene zbilje radi oblikovanja i postuliranja nove realnosti" (Opća
enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, 1982: 422).
• Kroz povijest su se razvile brojne utopije, od antike, vremena srednjovjekovlja pa do modernoga
doba, ali evo neke koje se često spominju:
– Feministička utopija: Charlotte Perkins Gilman (1860–1935),
Herland (= "Njezina zemlja"), utopijski roman, 1915. Opis izoliranog
društva sačinjenog samo od žena, koje se razmnožavaju
"partenogeneze". Rezultat je idealni društveni poredak, bez rata,
sukoba i dominacije.
– Ekološka utopija: Ernest Callenbach (1929–2012), Ecotopia (=
"Ekotopija"), 1975.
– Tehnološka utopija: Edward Bellamy (1850–1898), djelo Looking
backward (= "Pogled unatrag"), 1887; Kurt Vonnegut (1922–
2007), Player piano (= Mehanički pijanino, poslije objavljeno pod
alternativnim naslovom "Utopija 14"), 1952.
– Religijska utopija: već od djela sv. Augustina (= Aurelije Augustin,
354–430), De civitate Dei (= Grad Božji, 412. n.e.).
– Komunistička utopija: Ivan Antonovič Jefremov (1908–1972),
Туманность Андромеды (= "Nebula Andromede"tom), 1957. Charlotte Perkins Gilman (foto:
• Snaga utopije oduvijek se nalazila u njenom književnom obliku. Francis Benjamin Johnston, 1900).

• Pitanje utopije u 20. stoljeću ovisi o sudbini književne utopije.

• Potrebno se prisjetiti što se zbilo na prijelazu u 19. stojeće: otpočelo je revolucijom u Francuskoj i idejom
da su sposobni izgraditi valjano društvo, ne samo zamišljeno, stvarnim društvima sa stvarnim ljudima.
• U tehnološkom zanosu 19. stoljeća književna je utopija privremeno zamrla. Ali je dotad, pogotovo već
u prijašnjem 18. stoljeću, pisani oblik potaknut Moreovom Utopijom bujao diljem Europe.

79
• U 19. stoljeću utopija se iz okružja književnosti preselila u socijalnu teoriju te se oživljavala u
eksperimentalnim utopijskim zajednicama.
• Kraj 20. stoljeća obilježen je slabljenjem i nestankom dobroga dijela utopijskih teorijskih i praktičnih
tvorevina te snažnom anti-utopijskom kritikom.
• U 21. stoljeću moguća je i rehabilitacija u feminističkoj misli i ekološkoj filozofiji.

Negativna utopija
• Treba dodati da se za negativne utopije obično rabi naziv "distopija"(od
grč. δυσ "loše, abnormalno, teško" + τόπος "mjesto").
• Dakle, pojam distopije odnosi se na zamišljeno društvo koje predstavlja
antitezu utopije, represivno društvo često pod krinkom utopije.
• Riječ distopija skovao je 1868. engleski ekonomist i filozof John Stuart
Mill (1806–1873), govoreći u Donjem domu britanskoga parlamenta o
irskom pitanju; koristio je i stariji izraz "kakotopiju" (grč. κακός, "ružan,
zao, nesretan" + τόπος) (= "…distopijci ili kakotopijci").
• No u književnosti će se pojaviti tek nakon drugog svjetskog rata.
• Distopijska je književnost zabrinuta za probleme političkog i kulturnoga
konteksta koji ih proizvodi.
John Stuart Mill (1870)
• Povodi za distopijsku književnost u 20. stoljeću bili su:
– totalitarna društva (nacistička Njemačka, staljinistički Sovjetski savez)
– uništenje okoliša (utjecaj industrije)
– ubrzani razvoj tehnologije (utjecaj industrijske revolucije, televizija, kompjutori, informacijska
tehnologija koja se može upotrijebiti za nadzor ljudi)
– nuklearno naoružanje nakon II. svjetskog rata (moguće uništenje ljudskog života i kulture kakvu
poznajemo)
• Tijekom 20. stoljeća tema distopije bit će često i u književnosti i na filmu:
– Mi (J. Zamjatin, 1921; njem. film: Vojtech Jasný, 1981)
– Metropolis (F. Lang, 1927.)
– Vremenski stroj (H.G. Wells, 1895.), filmovi iz 1960., 1978. i
2002.
– Vrli novi svijet (A. Huxley, 1932.), filmovi iz 1980. i 1998.
– 1984 (G. Orwell, 1949.), filmovi iz 1954. i 1984.
– Paklena naranča (roman: A. Burgess, 1962., film: S. Kubrick,
1971.)
– Planeta majmuna (roman: Pierre Boulle, 1963; film: F. J.
Schaffner, 1968.)
– Loganov bijeg (roman: W.F. Nolan i G. Clayton Johnson
1967; film: M. Anderson, 1976.)
– Istrebljivač (= Blade runner, roman: P. K. Dick "Sanjaju li
androidi električne ovce", 1968, film: R. Scott, 1982.)
– Brazil (T. Gilliam, 1985.)
– Sluškinjina priča (M. Atwood, 1988.)
– Terminator (J. Cameron, 1984.) Robotica Marija, iz filma Fritza Langa (1890–
– Matrix (A. i L. Wachowski, 1999.) 1976) "Metropolis" (1927).

80
Preokreti i prosvjetiteljstvo (17–18. stoljeće)

Kontekst
• Nije lako odrediti točno kada su u Europi nastala prva doista moderna književna djela koja govore o
budućem svijetu, ali čini se da je to ipak bilo u 17–18. stoljeću.
• Kao opće granice za tu epohe, mogu poslužiti važni društveni i politički preokreti: na početku engleski
građanski ratovi (1642–1651) i tzv. "slavna revolucija" (1688), i na kraju američki rat za samostalnost
(1775–1783) i francuska revolucija (1789–1799), kojoj se može dodati i njezin nastavak u vidu
napoleonske ere (1799–1815).
• Između tih događaja nad Europom su vladali iznimni kraljevi ili carevi: primjerice u Francuskoj Luj XIV.
"kralj sunca" (1638., vl. 1643–1715), u Rusiji Petar I. Veliki (1672., vl. 1682–1725), u Pruskom kraljevstvu
Fridik II. Veliki (1712. vl. 1740–1786), u zemljama Habsburške monarhe Marija Terezija (1717., 1740–
1780) i u Rusiji Katarina II. Velika (1729., 1762–1796).

Dva važna europska vladara, koja su

utjecali na događaje i promjene u 17. i
18. stoljeću.
Lijevo: Luj XIV. Francuski (Charles Le
Brun, 1619–1690; portret kralja iz
1661.); desno: Petar I. Veliki (portret iz
1798. koji je izradio Godfrey Kneller,
1646–1723., kao poklon ruskomu caru
od engleskoga kralja).

• Geopolitička slika se mijenjala – isto i u hrvatskim krajevima: nakon oslobođenja Slavonije, Like i Krbave,
utvrđeno 1699. karlovačkim mirom, Pavao Ritter Vitezović (1652–1713.) objavio je svoje djelo "Oživjela
Hrvatska" (Croatia rediviva, 1700).
• Ali stotinjak godina poslije s političke karte Europe iščeznula je i jedna velika država, koja je nekada
imala važnu ulogu u europskoj povijesti: na poticaj pruskoga kralja, Prusija, Austrija i Rusija podijelile
su zemlje Poljsko-litavske unije (1772–1796).
• Međutim, to razdoblje imalo je i druge odlike.
• Razmotrimo li razvitak kolonijalizma, do sredine 18. stoljeća Španjolska, Portugal, Francuska, Nizozemska i
Velika Britanija (ili njihove kolonijalne kompanije) zadržale su vlast nad svojim prekomorskim
posjedima u više-manje sličnim razmjerima kao u prethodnim stoljećima, dok je Rusija dotad stigla
preko Sibira do Aljaske.
• Ekonomske koristi od iskorištavanja kolonija, dotad pretežito u merkantilističkom okviru, bile su osobito
naglašene u rubnim dijelovima Europe, pogotovo u Velikoj Britaniji, koja se sredinom 18. stoljeća nalazila
pred industrijskom revolucijom.
• Ali tu je postojala i dodatna komponenta – atlantska trgovina robovima, koja je krenula već od početka
16. stoljeća, ali je dosegla svoje najveće povijesne omjere u 18. stoljeću – kada su Britanci nadmašili
svoje glavne konkurente (Portugalce i Francuze) u prijevozu i prodaji robova.
• Još jedna bitna odlika ovoga doba bio je sve brži razvitak znanosti i tehnike.

81
 • Dakako, nove vizije prostora imale su tu važan utjecaj – i spomenuli
smo već kako je otkriće Amerike izmijenilo poglede Europljana na
kontinente svijeta, i kako je kopernikanski obrat potaknuo nova
shvaćanja o sunčanom sustavu i svemiru.
• Međutim, tek će teleskop koji je Galileo Galilei (1564–1642) izumio
1610. godine, ljudima otkriti kako taj sunčani sustav i svemir stvarno
izgledaju.
• U 17. stoljeću slijedio je polet u prirodnim znanostima, matematici
i fizici, koji je vjerojatno najbolje predstavljen kapitalnim dijelom
Principia mathematica, koje je 1687. objavio veliki engleski učenjak
Isaac Newton (1643–1727).
• Newtonovo djelo katkad se uzima kao simbol ili najava ulasku u
Isaac Newton, portret negdje između vrijeme kulturne povijesti Europe koje je općenito poznato kao
1715. i 1720. (nepoznatog umjetnika).
"prosvjetiteljstvo" (od fr. siècle des lumières, njem. Aufklärung).
• Točno kada je "prosvjetiteljstvo" započelo i kada je završilo ostaje upitno: neki ga datiraju između 1650. i
1750. godine, i neki ga povezuje sasvim s 18. stoljećem.
• U svakom slučaju, kratki popis imena najpoznatijih ljudi koji su živjeli i/ili djelovali u jednoj ili u drugoj
shemi datiranja može biti indikativan:
Baruch Spinoza (1632–1677), John Locke (1632–1704), Alexander Pope (1688–1744), Charles-Louis
de Secondat Montesquieu (1689–1755), Voltaire (François-Marie Arouet 1694–1778), Benjamin
Franklin (1706–1790), Mihail Lomonosov (1711–1765), David Hume (1711–1776), Jean-Jacques
Rousseau (1712–1778), Denis Diderot (1713–1784), Jean le Rond d'Alembert (1717–1883), Adam
Smith (1723-1790), Immanuel Kant (1724–1804), Edmund Burke (1729–1797), Pierre-Augustin
Caron de Beaumarchais (1732–1799), James Watt (1736–1819), Thomas Paine (1737–1809),
Cesare Beccaria (1738–1794), Thomas Jefferson (1743–1826).
• Zapravo, ovo je tek skica vremena, jer se u
popisu nalaze i filozofi, pisci i pjesnici,
pravnici, političari i ekonomisti, pa i tehničari
poput škotskoga izumitelja Jamesa Watta,
koji je 1766. osmislio prvi učinkovit parni
stroj, koji je omogućio da Velika Britanija
zakorači u industrijsku revoluciju.
• Inače naglasak na racionalnost bio je opći u
prosvjetiteljstvu, ali reklo bi se da su mislioci
u Velikoj Britaniji najčešće isticali pravila
fizike, tehnike i ekonomije, dok su u
Francuskoj prevladavali "filozofi" i ideje o
prirodnim pravima čovjeka.
Jean Huber (1721–1786), "Večera filozofa" (Un dîner de philosophes,
• Nadalje, postojala su u to vrijeme i daljnja
1772. ili 1772). Voltaire ima podignutu ruku, Diderot je treći s desna.
vjerska kolebanja.
• Građanski ratovi u Engleskoj sredinom 17. stoljeća odražavali su, u globalu, sukob između parlamenta
i kraljevske vlasti, ali isto i vrlo jako protivljenje puritanskih protestanata prema težnji kralja Karla I.
(1600., vl. 1625–1649) da anglikansku crkvu udalji od kalvinstva i približi katoličanstvu.
• Englezi su Karlu odrubili glavu 30. siječnja 1649. – i zatim u interregnumu do 1660. živjeli su pod vlasti
puritanaca i Olivera Cromwella (1599–1658, od 1653. "gospodar zaštitnik"); slijedila je obnova monarhije i

82
 sve veća trpeljivost prema katolicima za vladavine Karla II. (1630., vl. 1660–1685) i njegovog brata
katolika Jakova II. (1633–1701, vl. 1688), ali je napokon "slavna revolucija" svrgnula Jakova i dovela na
prijestolje protestanta Vilima III. Oranskog (1650., vl. 1688–1702) i njegovu ženu, Jakovljevu kćer Mariju
II. (1662–1694).
• U Engleskoj, Škotskoj i Irskoj uspostavila se tzv. "protestantska ascendencija", koja je prvo zabranila
katolicima pristup državnoj službi – i štoviše, unatoč težnjama iz vremena prosvjetiteljstva, 1730–1760-ih
godina protestantski pokret se ojačao.
• S druge strane, i katolička Europa prolazila je kroz sukobe, primjerice u odnosima prema Družbi Isusovoj,
koju je Ignacije Lojola (1491–1556.) osnovao 1540. godine u predzorju katoličke obnove (ili
protureformacije).
• Do sredine 18. stoljeća Isusovci su bili optuženi za razne makinacije, što je dovelo do njihovog izgona
iz glavnih katoličkih zemalja i do toga da je papa Klement XIV. (Giovanni Ganganelli, 1705., papa 1769–
1774) ukinuo red 1773. godine.
• Sve do ponovne papinske legalizacije nakon četrdesetak godina, Družba Isusova preživjet će službeno
jedino u Prusiji i u Ruskom carstvu.
• Inače prijašnji sukobi s Isusovcima u katoličkom svijetu u 18. stoljeću uključivali su i razilaženja s idejama
ili pozicijama prosvjetiteljstva.
• Napokon treba spomenuti još jednu razvojnu pojavu
iz istog stoljeća na koji ljudi nisu mogli utjecati – opću
klimatsku situaciju.
• U desetljećima poslije 1750. tzv. "malo ledeno
doba" dostiglo je svoj maksimum, i kako proizlazi iz
raznih podataka, europska poljoprivreda redovito je
podbacivala, što je dovodilo do gladi i pojačavalo
epidemije u nekim područjima.
• Niži slojevi stanovništva, razumije se, najviše su
trpjeli te česte nevolje, i štoviše, neki su analitičari
to čak povezivali s pritiscima koji su napokon doveli
do pojave poput francuske revolucije.
• Napokon, moramo ukratko sažeti sve te čimbenike Kralj Luj XVI. (r. 1754, vl. 1774–1793) donosi milodar seljacima
koji su djelovali na oblikovanja osobitog "povijesnog tijekom oštre zime 1788–1989. godine (litografija iz 1817.
praga" s kojega se gledalo prema budućnosti. godine, Francuska nacionalna biblioteka).

• Recimo, tijekom možda stoljeća i pol, dakle u vremenskom rasponu koji može premostiti pamćenje od
nekih djedova do nekih unuka, učeni Europljani barem bi čuli nešto o društvenim i političkim
preokretima, geopolitičkim promjenama, o ekonomskoj dobiti od kolonija i od ropstva, o različitim
znanstvenim i tehničkim dostignućima – i živjeli bi isto kroz epohu "filozofskih preispitivanja" i vjerskih
određenja, i sve to u hladnim i često gladnim godinama, kada je i sudbina puka mogla (ili morala)
utjecati na razmišljanje o ljudskoj budućnosti.

Prvo djelo o budućnosti, ili politička propaganda

• U mnogim komentarima o književnim prikazima budućnosti može se naći tvrdnja da je prvi takav rad,
pod naslovom "Aulicus, njegov san o kraljevom iznenadnom dolasku u London" (= Aulicus, his dream
of the Kings sudden comming to London) objavio 15. svibnja 1644. engleski puritanac Francis Cheynell
(1608–1665).
• Cheynell, kako znamo pogotovo iz njegovog životopisa koji je napisao leksikograf i prosvjetitelj Samuel

83
 Johnson (1709–1784), rodio se u Oxfordu; tu je bio zaređen kao anglikanski svećenik; ali u početku
nije uspio steći više zvanje u teologiji, jer je zastupao mišljenje o predestinaciji, što ga je dovodilo u
sukobe s kraljem Karlom I.
• Osim toga, Johnson je istaknuo, da je Cheynell po prirodi bio nemiran, tvrdoglav i razdražljiv (i
pretpostavlja se da je patio od duševnih smetnji).
• U svakom slučaju, Cheynell se 1641. deklarirao kao prezbiterijanac, i kad je zatim izbio prvi građanski
rat u Engleskoj postao je vojnik na strani parlamentaraca, protiv kralja, i poslije doktor teologije i
propovjednik u Oxfordu.
• Njegov rad "Aulicus" nastao je u tim ratnim okolnostima, kao kratak politički pamflet od svega 6
stranica u vremenu kada je vojska parlamenta već kontrolirala veći dio Engleske, i London.
• Cheynellov junak u snu vidi povratak kralja u London, što se tumačilo kao vizija o obnovi kraljevske moći.
• Drugim riječima, Cheynell je razotkrio budućnost.
• Karlo I., kako smo već naznačili, izgubit će glavu u daljnjem sukobu – ali njegov sin Karlo II. doista će se
poslije restauracije monarhije 1660. vratiti u London, pa bi to značilo da je Cheynell točno predvidio
budućnosti.
• Prema Johnsonu, neposredno prije restauracije Cheynellu se vratio smiren um, i ostatak života proveo
je spokojno na ladanju.
• Ali ima li ovo uopće neke veze s opisima budućnosti?
• Rekli bismo da je riječ tek o primjeru "vizionarstva" (uvjetno rečeno), koji je možda izvirao iz sumnje
autora, ili iz njegovih podsvjesnih zamisli o predestinacije, ukoliko nije bio samo pokušaj političke
propagande sa svrhom da ojača složnost i borbu parlamentaca protiv rojalističkih snaga.

Povijest budućega stoljeća

• Mnogo je zanimljivije za našu tematiku, francusko djelo iz 1659. pod nazivom "Epigon, povijest
budućeg stoljeća" (= Epigone, histoire du siècle futur).
• Dugo nije poznato tko ga je napisao.
• Zbog oznake u samom tekstu da je kralj (Luj XIV.) odobrio stanovitom
Jacquesu Guttinu da ga objavi, dugo se smatralo da je Guttin bio i
njegov autor.
• Ali ništa se nije znalo o osobi s takvim imenom.
• Napokon se utvrdilo da je autor rada zapravo bio Michel de Pure
(1620–1680), pisac firentinskoga podrijetla rođen u Lyonu, koji je
svojedobno bio na glasu kao vrstan erudit, prevoditelj i službeni
francuski historiograf (od 1653. godine).
• U predgovoru najnovijem izdanju te knjige, Lise Leibacher-Ouvrard i
Daniel Maher zaključili su nakon usporedbe "Epigona" s jednim de
Pureovim radom iz 1658. godine, "Preciozna ili tajne puta" (= La
Pretieuse ou les mystères de la ruelle), u kojem se kritizira književni
pokret u Francuskoj iz 17. stoljeća usmjeren na salone, žensku
eleganciju, ispravno ponašanje i platonsku ljubav – koji je i Molière
(Jean-Baptiste Poquelin 1622–1673) ismijao u svojoj komediji iz 1659. Pregovor knjige u kojem je spomenut
"Kaćiperke" ("Les Précieuses ridicules"). Jacques Guttin
• Nema sumnje da je de Pure u "Epigonu" iznio društvenu kritiku svoga doba, i to ne samo prema
"precioznosti" nego i prema klasičnim viteškim romanima koji su u drugom dijelu 17. stoljeća gubili
svoj smisao.

84
 • Priča je zamišljena zapravo kao distopijska, u jednom i u drugom
pogledu, i njezin nastanak u vremenu kada je prijašnji feudalni svijet
već blijedio i novi građanski se još nije dignuo na noge (kako su
tvrdili Leibacher-Ouvrard i Mahler) poprilično je indikativna.
• Međutim, de Pure je u toj kritici učinio jednu novinu.
• Utopije i distopije mogle su redovito poslužiti kao načini za
izražavanje društvene kritike, ili kao upozorenja na smjer razvitka
društva (koliko je društvo bilo daleko od utopije, ili koliko se
približavalo distopiji).
• I u pravilu, takva mjesta su se smještavala u nekom dalekom,
egzotičnom, odnosno nedohvatnom mjestu.
• Uostalom, kako smo vidjeli, Thomas More je izumio sam pojam
utopije igrajući se s engleskim izgovorom grčkih prefiksa, pa je
njegova utopija tako postala "sretna zemlja", koja se nije nalazila
nigdje (tj. nigdje na dohvatu, recimo).
Naslovnica knjige. • Za razliku od takvih shema, de Pure nije svoj svijet smjestio u nekom
dalekom ili nedohvatnom prostoru – nego upravo u budućnosti!
• U tome je bio originalan, pa je stoga jedan komentator (Ignatius F. Clarke) tvrdio da "Epigon, povijest
budućeg stoljeća" predstavlja sam početak, ili slikovito rečeno "paleolitičku eru futurističke fikcije".
• Doduše, osim u samom naslovu, u radu ne postoji mnogo riječi o vremenskom kontekstu – osim nekih
implikacija.
• Prvi dio priče kreće zapravo od kraja događaja. Odmah doznajemo da su Epigon i njegovi ljudi plovili
morem da bi vratili ključnu princezu Aresciju u njezinu zemlju; izbila je jaka oluja, ali njihov se brod
ipak nasukao već na obali Agnotije.
• Inače, u uvodu je de Pure dao popis značenja imena glavnih likova. Epigon znači "potomstvo ili
nasljednik" (postérité ou successeur), Arescija znači "savršenost" (perfection), Epigonov mentor Arikas
je "star" (ancien), Agnotija je "nepoznata zemlja" (terre inconnu), Idiza (Idise) zove se "od ljepote i
ugodne duhovitosti" (de belle & agreable humeur), itd.
• Preživjelima prvo stižu neki čudno odjeveni urođenici, i onda ih jedan starac po imenu Sinim (Synime,
što znači "pametan") odvede u velebni grad i u hram, gdje je on glavni svećenik – i gdje ispod kristalnog
svoda postoji nekakav uređaj za predvođenje; Epigon je iznenađen što čuje kako Sinim govori na
njegovom jeziku, tj. na jeziku njegove zemlje Klodovisije (Clodovisie).
• U nastavku, Epigonov mentor i vjerni služitelj Arikas ispričat će Sinimu detalje o Epigonovom životu i o
događajima na putu prema Agnotiji.
• Epigon je bio treći sin kralja Klodoveja XVIII. (= Clodovée), koji je vladao nad zemljom Klodovisijom; kada
je tamo izbila borba za vlast, koja je podijelila Epigonovu užu obitelj, nije htio sudjelovati u sukobu i
zato je krenuo u izgon, zajedno s Arikasom; prihvatio je novo ime "Epigon", da bi ostvario vlastitu
budućnost i pošao u potragu za slavom.
• Zatim u plovidbi morem, susreo je velik brod, pod vodstvom trojice kneževa. I doznao je da se ti kneževi
međusobno bore za prekrasnu Aresciju, koju su oteli iz Agnotije i držali u posebnoj sobi na brodu.
Epigon ih je pobijedio, oslobodio Aresciju, te krenuo s princezom prema njezinoj zemlji.
• Na putu prema Agnotiji, Epigon, Arescija, i svi drugi u družini, Arikas i isto djevojka Idiza, stigli su slučajno
do čudnovate zemlje, poluotoka naroda Mignjona (Mignones) ili Koketa (Coquettes).
• Prvo je do broda stiglo mnoštvo (bezbroj) malih čamaca, u kojima su bili prekrasni muškarci i žene, koji
su svi pjevali, pa je Epigon zaključio da ništa nije prije vidio tako veselo i galantno (Il n'y eut jamais de
plus gay n'y rien de plus galant).

85
• Ali situacija je ipak bila opasna.
• Njihova zemlja bila je zapravo "amazonska", jer je tu "… drugi spol imao prvo mjesto i izvršavao glavni
autoritet, to što se drugdje smatra slabošću u tim krajevima smatra se vrlinom i užitci koje filozofija i
razum svuda osuđuju za [te ljude] bili su najuvjerljiviji i prihvatljiviji motivi…"
• I onda je slijedila kriza; kraljica zemlje izabrala je Epigona za idućeg kralja, i dobio je naziv Istate
(došljak) "jer u zemlji pod vodstvom Koketa uobičajeno je postaviti došljake na prijestolje" – ali nije
imao nikakav autoritet, i štoviše, kraljica je ubrzo postala ljubomorna na Aresciju i odlučila je ubiti, ako
je se Epigon ne odrekne.
• Na kraju Epigon postaje opet junak, ali će Izida, preoblikavana u muškoga ratnika, spasiti Aresciju
• U priči postoje i mnogi motivi koje je de Pure preuzeo iz viteških romana, tj. razne morske i kopnene
borbe, otmice i prerušavanja, koji su isto izloženi kritici – no ima li nešto doista povezano s vizijom o
budućnosti?
• Tek neki detalji iz opisa Epigonovoga podrijetla upućuju možda na budući razvitak, i sugeriraju kada bi
se ta budućnost trebala dogoditi.
• Naime, Epigonova domovina Klodovisija zacijelo je oznaka za Francusku, preuzeta od imena franačkog
kralja Klodviga (466., vl. 509–511).
• Osim toga, u tekstu se spominju i preci Epigonova oca Klodoveja XVIII. od kojih bi jedan, nazvan
"Klodovej Osvajač", mogao predstavljati upravo Luja XIV. (prema tumačenjima nekih analitičara).
• I taj Klodovej Osvajač, kako se kaže u tekstu, proširio je "Francusko carstvo" (= Klodovisiju) sve od
Kaspije do afričkih pustinja, i od polarnih regija do ruba američkoga kontinenta.
• Ukratko, bez obzira na to što je Michel de Pure imao druge motive za pisanje ove knjige, ipak je
predvidio i slavnu budućnost za Francusku.

Dvadeseto stoljeće – zamišljeno u 18. stoljeću

• U prvom dijelu 18. stoljeća nastala je jedna knjiga koja je doista, za razliku od de Pureove priče,
pokušavala govoriti o budućnosti.
• Napisao ju je irski pisac Samuel Madden (1686–1765), koji
je veći dio svoga života proveo u rodnom Dublinu.
• Madden je bio svećenik Irske protestantske crkve i godine
1732. bio je jedan od osnivača Kraljevskog društva Dublina
(Royal Dublin Society), koje je imalo cilj "unaprijediti
poljoprivredu, manufakturu i druga korisna umijeća".
• Poznat je i po tomu što je na protestantskom fakultetu,
Trinity College u Dublinu, uveo sustav studentskih
stipendija, nazvanih "premijima", po kojima je zatim
dobio i nadimak ("Premium" Madden).
• Madden je 1733. objavio neobično djelo "Memoari
dvadesetoga stoljeća" (= Memoirs of the Twentieth
Century), koje je svakako pokušalo iznijeti neka gledišta o
budućem svijetu.
• Posvetio ga je prijestolonasljedniku, Fridriku (engl. Frederick
Phillip Hussey (1713–1782), portret Samuela Louis, 1707–1751), najstarijem sinu kralja Đure II. iz
Maddena (ulje na platnu)
hanoverske dinastije, i ocu Đure III. 1738., vl. 1761–1820).
• Ali rad je imao i neke druge nakane, povezane s Maddenovim osobnim problemima u politici.

86
• U predgovoru je spomenuo da je kupio sebi mjesto u Parlamentu "za poštenu cijenu, uz veliku
količinu govedine i piva za gomilu i okruglu svotu novca za vrijedne izbornike…" ali je zatim u idućim
izborima izgubio to svoje mjesto – i postao ogorčen, razočaran i očajan.
• Na kraju predgovora je napisao, da nije našao bolji način da
ocrni mjere [svojih protivnika], nego da im pokaže kako će u
budućnosti postojati uspješniji ministri od njih.
• Ta izjava – i drugi elementi u knjizi – očito su bili problematični,
i zato je Robert Walpole (1676–1745), prvi faktički premijer
u povijesti Velike Britanije, nekako zamolio Maddena da
povuče knjigu.
• Prema postojećim informacijama knjiga je već bila tiskana u
oko 1000 primjeraka, i 890 bilo je isporučeno Maddenu, koji
ih je vjerojatno eliminirao.
• Ostalo je malo primjeraka, pa je zato rad imao neznatni
utjecaj na daljnji razvitak književnih opisa budućnosti.
• Pa ipak, struktura djela poprilično je zanimljiva.
• Madden kaže da je učio razne znanosti od magije do kabale,
do kamena mudrosti i pogotovo astrologiju da bi otkrio
povoljne utjecaje Neba.
• I onda u noći 20. siječnja 1728. – dok je ležao u krevetu,
iznenada su se otvorila zaključena vrata u njegovu sobu i
zastori na prozorima su se sami razotkrili; jaka svjetlost
ispunila je sobu… i vidio je prekrasno biće, izgledom nalik na Naslovnica Maddenovog rada "Memoari
anđela. dvadesetog stoljeća".
• Dok je tiho ležao anđeo ga je podigao rukom i rekao mu da
je njegov dobri "genij", i da mu je donio nekoliko velikih svezaka pisama koje je primio, ili napisao
njegov praprapraprapraunuk, koji će biti glavni ministar na kraju 20. stoljeća.
• U prvom pismu u nastavku, kaže se da tada vlada britanski kralj Đuro VI.
• Kako znamo, u 20. stoljeću u Velikoj Britaniji doista je vladao kralj po imenu Đuro VI. (otac današnje
kraljice Elizabete II.), što se može smatrati čudnom slučajnošću.
• Međutim, ne treba nas zanimati takva slučajnost tek u imenu, nego opća rekonstrukcija budućega
svijeta koju je Madden napravio.
• Koliko tu ima točnosti? Koliko je Madden u svom razmišljanju pokušavao predvidjeti budući razvitak?
Ili, je li ovo njegovo djelo, kao i de Pureovo, postavljeno u budućnost uglavnom zbog stilistike?
• Pisma koja čine glavnu strukturu Maddenovih "Memoara dvadesetoga stoljeća" prikazana su kao dio
prepiske između britanskih veleposlanika u Carigradu, Rimu, Moskvi i Parizu i "Visokog gospodara
riznice, itd." u Londonu (Lord High Treasurer, &c., što je blisko naslovu koji je od 1721. imao prvi
premijer, Robert Walpole).
• I u tim pismima se opisuju stanje i razvitak u Turskom carstvu, Vatikanu, Rusiji i Francuskom, i položaj
Velike Britanije u 20. stoljeću.
• Tursko carstvo i dalje postoji, ali su se dogodile promjene: osmansku je dinastiju već zamijenila tatarska
dinastija; Turska je izgubila sve svoje posjede u Perziji i na sjeveru Crnog mora – u Europi se suzila do
ruba Hadrianopola i nakon što je 1876. njezina flota doživjela poraz od Velike Britanije sva je turska
trgovina pala u ruke Britanaca; u zemlji se sve više napuštao islam, Turci su počeli naveliko piti vino, i
širilo se kršćanstvo, što će od 1975/6. poticati vezir otpadnik Ibrahim, koji je uveo i niz reformi: pojačao je

87
 hrabrost vojske uz pomoć odšteta za ranjenike i naknada za udovice i djecu poginulih vojnika, konjicu je
preusmjerio od lijepih i brzih konja na snažne, zabranio je svim ljudima (izvan vojske) da nose oružje
kako bi suzbio razbojstva i ubijanje, uveo je zakon da svi Turci moraju imati neko zanimanje (da ne bi bilo
prosjaka i zgubidana), i postrožio je zakone, jer je slabljenje vjere zahtijevalo da svjetski zakoni budu jači.
• Veleposlanik u Carigradu preporučio je vladi u Londonu da daje novčanu potporu grčkim svećenicima
u Turskom carstvu (koju su oni spremni prihvatiti), jer budući da su u bijednom stanju mogli bi pasti
pod utjecaj Vatikana.
• Od glavnog ministra u Londonu, veleposlanik je zatražio i da pošalje teleskop kao poklon turskom
Velikom gospodaru – i ovaj je to učinio, uz komentar da je riječ o najsavršenijem teleskopu, kroz koji
je moguće vidjeti ne samo brda, rijeke, doline, šume, nego i prave gradove na Mjesecu; turski vladar
bio je jako impresioniran tim darom i veleposlanik mu je pričao o životu na Mjesecu, na Jupiteru, i o
tome da je svaka zvijezda ista kao naše sunce i ima planete oko sebe; i na pitanje kakvi su to ljudi na
Mjesecu, odgovorio je da su zacijelo isti kao i mi, ali i drukčiji kao što su američki Indijanci drukčiji od
Europljana.
• Veleposlanik izvješćuje svoga nadređenog u Londonu da je u Carigrad neki "rabin Soloman" iz Tunisa
donio vijest o otkriću deset plemena Izraela u Africi, koji imaju carstvo od 50 milijuna ljudi i među
kojima se pojavio Mesija koji je stvorio vojsku od 50.000 hrabrih vojnika – i nadalje da je čuo da se u
Perziji pojavio velik prorok po imenu "Mahomet Mahadi".
• Za razliku od pisama veleposlanika u Carigradu, u kojima se ističu zapravo prilike za dobre odnose
između Velike Britanije i Turske, izviješća veleposlanika iz Rima, stižu iz neprijateljske sredine.
• U jednom izviješću kaže se da je Papa potvrdio da Velika Britanija ima pravo na slobodnu luku u
Civitavecchiji (u tekstu Civita Viechia), da će joj se vratiti sve povlastice na Jadranu, i da će se uskoro
objaviti papinska bula po kojoj nijedan britanski podanik neće biti podložan postupcima Inkvizicije.
• Ali unatoč tome, Rim i/ili Vatikan obično su označeni kao neprijateljske sile.
• Isusovci su navodno preuzeli vlast u Vatikanu i ustoličili papu Pavla IX. – koji je bio iz njihovih redova;
Vatikan je zatim proširio svoju vlast gotovo po svim područjima Italije i Isusovci su stvorili za sebe
korisnu nadgradnju u bogatstvu, teritorijima i moći; veliki prihodi stizali su iz Afrike, Paragvaja i Kine; s
druge strane Isusovci su pokušavali podijeliti i ometati protestantske sile, ili ih korumpirati i izopačiti, i
isto su nastojali potkupiti jadne grane grčke i armenske crkve.
• Tvrdi se da je ukupno u Europi već bilo 170.000 isusovaca!
• Međutim, veleposlanik u Rimu naglasio je da se ambicije "Vatikanskog carstva" ipak mogu poraziti;
pritom je pohvalio mudrost ministra vlade Velike Britanije u otporu prema papinstvu, kao i njegov
"iskren žar kao Britanac i protestant", uz primjedba da ako ministar izrazi neku gorčinu u toj borbi, to
je zato što ga muči briga za opću dobrobit Europe i čast kršćanstva… jer Papa ima nakane postati
europskim carem.
• U prvom diplomatskom opisu Rusije, veleposlanik u Moskvi blizu početka svoga pisma glavnom ministru
u Londonu kaže da je dan prije [valjda iz Moskve] krenuo veliki karavan u Kinu, u kojem je bilo i 20
britanskih trgovaca kojima je car izdao iste povlastice kao i ruskim podanicima – i malo poslije je
izrazio misao da golemo i moćno Rusko carstvo, može biti opasno kao neprijatelj i korisno kao prijatelj.
• No u nastavku veleposlanik je opisao jednu novinu koja je postala vrlo popularna i uvelike se proširila
po sjevernim područjima Rusije – laponsku tehniku pravljenja sunčane svjetlosti!
• Sve je navodno počelo 1971. godine kad je neki knez Petar Kikin, koji je živio blizu Novgoroda, unajmio
dva brata Laponce kao sluge – i budući da je volio vrtlarstvo, pozvao je i vrtlara iz Moskve i dao mu
jednog Laponca za pomoćnika; ali vrtlar je prigovarao da je klima bila prehladna, na što mu je Laponac
odgovorio da ako mu plati dovest će još jednog Laponca koji će za njega stvoriti sunčevu svjetlosti.

88
• I tako se dogodilo da su Laponci na sjeveru Rusije počeli praviti po tri jutra sunčeve svjetlosti na dan,
što je omogućilo da tamo rastu breskve, nektarine, smokve, grožđe, pa i ananas – i to su postizali
zvukom bubnjeva, korištenjem mahovine i drugih biljaka i pjevanjem pjesama.
• No izviješća iz Rusije govorila su također o prodoru Isusovaca u tu zemlju, gdje su uspjeli steći naklonost
cara, patrijarha i drugih crkvenih vođa – na što je utjecao i razvitak medicine koju su Isusovci tamo
provodili, jer su preko medicinskih pokusa na kažnjenicima koje im je car odobrio uspjeli otkriti nove
lijekove i spasiti živote mnogih tisuća Rusa, i počeli su rabiti i biljke poput "izvrsnog kineskog korijena
ginsenga"; veleposlanik je pohvalio te napore i postignuća Isusovaca, ali je dodao da su to ipak činili iz
krivih nakana, "... da zarobe te koje se prave da služe, i da uspostave Vatikansko carstvo i sve njegove
praznovjernosti i zablude".

Madden je poznavao novost u Rusiji. Redoviti

karavanski prijevoz iz Kine u Rusiju počeo je
1689. i 1728. – dakle, malo prije nego što je
Madden objavio svoje memoare – Sava
Vladislavić Raguzinski (grof Raguzinski ili Ilirski,
1668–1738), hercegovački pravoslavac koji je
odrastao u Dubrovniku, osnovao je u ime Petra
Velikog važnu karavansku postaju Kjahta, na
granici Rusije i Mongolije. Raguzinski je isto bio
veleposlanik Petra Velikog u Rimu, i zagovarao je
jačanje veza između Vatikana i Rusije.
Desno: Kjahta u 18. stoljeću.

• U jednom dopisu, glavni ministar u Londonu odgovorio je veleposlaniku u Moskvi da je i kralj obratio
pozornost na informacije koje je poslao o djelovanju Isusovaca u Rusiji, i da je osobno uvjeren – prema
onom što je veleposlanik napisao – da će ruska crkva u kratko vrijeme postati provincijom Rimske stolice.
• Što se pak tiče Francuske, iz prvog dopisa (iz Carigrada) doznajemo da su Britanci već preuzeli sve luke uz
La Manche, pa i Dunkirk i Calais; veleposlanik u Parizu poslije će zaključiti da su Francuzi mnogo potrošili
na osvajanje u 17–18. stoljeću, ali da je to sve "nestalo u dimu", da "ova nacija nije stvorena za carstvo".
• Francuski narod opisan je kao bijedan; sve se u zemlji oporezuje; žene se moraju baviti prostitucijom
(premda će se spomenuti i uvođenje zakona za zaštitu žena od povreda časti i zavođenja); ali trgovina
i proizvodnja propadaju, plemstvo nosi ili koristi sve što je strano, pa je zato bio unijet visok porez;
religija propada i šire se razne mode i običaji u višim slojevima, primjerice držanje nijemih sluga, zbog
čega se često maloj djeci režu jezici, kao što u Italiji stvaraju eunuhe (vjerojatno se tu misli na praksu
stvaranja kastrata za potrebe opere).
• Mišljenje o Francuzima i Francuskoj općenito je najnegativnije.
• S druge strane, zanimljiva je primjedba koju će u jednom od posljednjih dopisa dati glavni ministar
vlade u Londonu o ljudima u britanskim kolonijama u Americi.
• Kolonije donose veliku korist, i ljudi u Americi stvaraju jače, uzvišenije i ratobornije duhove [nego u
matičnoj Britaniji]; više su pustolovni, smioni, u najgorem slučaju melankolični, ali i domišljati i
inventivni; doduše, ministar dodaje da je moguće prigovoriti protiv "plantaža", koje su nastale od
ološa, i zbog čišćenja nacije od zločinaca i lopova – ali zatim dodaje da je i Rim razvio svoju hrabrost i
vrline na temeljima koji nisu bili ništa bolji, i da je uvjeren da će nove biskupije koje su kraljevi preci i
sam kralj stvorili u Americi promijeniti ponašanje i načela u kolonijama.

89
• Između upravo sažetih pisama, Madden je u "Memoarima dvadesetoga stoljeća" uključio i drugi predgovor
prije drugog dijela knjige i treći predgovor na samom kraju, jer treći dio knjige nije bio objavljen.
• Drugi predgovor nije osobito zanimljiv, jer je samo odgovor na tobožnje prigovore od čitatelja da takvi
anđeli ili geniji ne postoje, pa zašto je onda napisao da mu je njegov genij donio pisma iz budućnosti.
• Duhovit je ipak nastavak u kojem Madden navodi sve načine gatanja koje je već naučio: antropomantiju
(prema izgledu ljudi), kiatomantiju (iz časa), enomantiju (iz vina), hiromantiju, itd. sve do kopromantije,
tj. čitanje budućnosti iz izmeta; tu se zacijelo radi o satiri.
• Treći predgovor zapravo je neka vrsta sažetka njegovih misli o povijesti i vremenu.
• Tu je istaknuo da se i ponašanje i običaji nacija mijenjaju iz vijeka u vijek: Grčka, koja je nekada bila
sjedište slobode i znanja, filozofa i patriota, postala je "gnijezdo robova i ignoranata"; dok je pak Rim,
u prošlosti slavan grad, prerastao u "majku praznovjerja, kukavštine i okrutnosti".
• Ali – "… s druge strane, Velika Britanija, nekada toliko prezrena i zanemarena u Europi pretvorila se,
pod vodstvom dobrih vladara, u sjedište trgovine i moći, znanja i slave i divljenja od svega svijeta…"
• Prije nego što komentiramo Maddenovo djelo "Memoari dvadesetoga stoljeća", vrijedi ukratko
razmotriti sadržaj još jedne "futurističke" knjige koju je ovaj autor napisao i objavio (anonimno)
trideset godina poslije.
• Riječ je o knjižici pod naslovom "Vladavina Đure VI. 1900–1925. Jedno predviđenje napisano 1763.
godine" (The Reign of George VI. 1900-1925 A Forecaste Written in the Year 1763).
• U toj knjizi sukob s Isusovcima koji je Madden naglasio u prijašnjem radu nije više važan, i glavni
neprijatelji Velike Britanije i kralja Đure VI. su Francuska i Rusija.
• Francuska, i dalje kraljevina, zauzela je još u 19. stoljeću
Austrijsku Nizozemsku i Holandiju; Rusija, pod agresivnim
carem Petrom IV., os vojila je u 20. stoljeću sve
skandinavske zemlje i Poljsku; Španjolska na početku
stoljeća i dalje ima veliko prekomorsko carstvo, u koju ulaze
i Filipini, i još je osvojila i Portugal i njegove posjede; Italija
se ujedinila – ali ne pod Vatikanom ili pod Pijemontom,
nego je to izvela Kraljevina dviju Sicilija; jedino je Venecija
zadržala samostalnost, i to kao kraljevina; Tursko carstvo se
očuvalo; očuvalo se i Njemačko carstvo, no njegovi vladari
više nisu Habsburgovci nego carevi iz kuće Brandenburga
(koji su slabi); Švicarska konfederacija isto se zadržala.
• Na početku Maddenove povijesti budućnosti, car Petar IV.
je u ekspanziji, ali ga Đuro VI. uspije odbiti; Francuska zatim
sklapa savez s Rusijom, ali car Petar tada se nađe u ratu s
turskim sultanom Bajazidom.
• Slijedi rat između Francuske i Velike Britanije: Đuro VI.
zauzme veći dio protivničke zemlje, francuski kralj Karlo X.
pogine i njegov nasljednik Filip VII. mora se povući.
• Nakon toga, sile Đure VI. kreću na Španjolsku i njezine
kolonije: jedan dio njegove mornarice otplovi prema Izdanje Maddenove knjige o vladavini Đure VI., bez
španjolskom Meksiku, i drugi dio, pod admiralom Clintona imena autora, iz 1899. godine, kojoj je predgovor
krene prema španjolskim Istočnim Indijama. napisao oxfordski vojni povjesničar Charles William
Chadwick Oman (1860–1946). Oman je napisao da
• U nastavku vojne snage Đure VI. osvojit će svu Francusku i ne zna tko je autor, ali su knjižničari iz Kalifornijskog
velik dio Španjolskoga carstva (španjolsku Ameriku i sveučilišta poslije označili ime "Madden".

90
 Filipine); Đuro dobije sva španjolska bogatstva, što će mu pomoći izgraditi novu britansku prijestolnicu
Stanley, i na kraju, će na dan 16. studenoga biti okrunjen za kralja Francuske u Reimsu.
• Što se tiče Britanske Amerike (= SAD i Kanada), Madden kaže da je u 20. stoljeću već imala 11 milijuna
stanovnika, da je Amerika dala velik doprinos manufakturi, i da Amerikanci nikada nisu izrazili želju da
odbace vlast Velike Britanije.
• I tako je započelo "augustovo doba" Velike Britanije – vijek sreće i obilja, zlatni vijek, i premda je puk u
Francuskoj bio šokiran pojavom brojnih knjiga u kojima se ismijavalo ili kritiziralo rimokatoličansko,
"razumni dio" nacije navodno je bio zadovoljan da može iznositi različite misli, kralj je naredio da se
velik broj engleskih knjiga prevede na francuski, i ljude je iznenadilo opadanje korupcije u Francuskoj.
• Dakako, Madden nije predvidio francusku revoluciju, niti američko odcjepljenje od Velike Britanije,
dakle događaje koji će uslijediti tek nekoliko desetljeća nakon što je napisao to svoje druge
predviđanje o razvitku događaja u 20. stoljeću.
• I razumije se uvelike je pogriješio u statističkoj procjeni Britanske Amerike: u SAD-u je već na kraju 19.
stoljeća živjelo 70 milijuna i u Kanadi 5 milijuna ljudi.
• Isto je tako prije pogriješio u procjeni broja Isusovaca u Europi – nikada ih nije bilo 170.000 (najveći broj
u 20. stoljeća u svemu svijetu bio je malo iznad 35.000), i također nije mogao previdjeti da će upravo
katoličke zemlje i Vatikan stanovito vrijeme zabranjivati Družbu Isusovu.
• Ali ovo drugo bilo je rezultat shvaćanja izraženih u prvoj Maddenovoj knjizi, jer su optužbe koje je u njoj
iznosio – pogotovo o bogatstvu, kontroli teritorija i moći Isusovaca – bile slične napadima protiv njih
diljem Europe, i ne samo u Irskoj ili u Velikoj Britaniji, koje su tada bile pod protestantskom
ascendencijom.
• Što, dakle, reći na kraju o Maddenovom viđenju budućnosti?
• Točnosti očito ima vrlo malo – osim da je u 20. stoljeću doista kralj po imenu Đuro VI. vladao nad
Velikom Britanijom.
• Zanimljiva je i njegova misao da velika ruska država može biti ili jak protivnik ili koristan prijatelj.
• Međutim, s druge strane, mora se reći da je Madden ipak pokušavao projicirati neke tendencije iz
svoga vremena, barem na način kako ih je vidio, i razumije se da je na njega utjecala njegova
ideologija i njegova vezanost za Veliku Britaniju koju je vidio kao svoju domovinu.
• To da će se njegova rodna Irska boriti za slobodu od Velike Britanije u 20. stoljeću, i da će pravi
povijesni kralj Đuro VI. vladati u vremenu kada se Britansko carstvo sve više raspadalo – nije mogao
previdjeti.
• Nije predvidio ni da konjice neće više biti važne u vojsci, da karavane više neće kretati na duge putove, itd.
• Ali je u poprilično nezgodnom opisu Francuske vjerojatno osjetio eksplozivnost društvenog razvitka, i
isto tako je uočio važnost razvitka novih znanja o svemiru, medicini i slično.
• Štoviše, čak i opis Laponaca koji prave sunčevu svjetlost i omogućavaju uzgoj voća i povrća u inače
nepovoljnim krajevima sugeriraju tehnologiju staklenika, iako je to u tekstu povezano sa šamanskim
tehnikama!
• Napokon: jesu li Maddenove priče smještene u budućnost samo zbog stilistike?
• Može se reći da su neki sadržaji trebali biti kritike ponajprije postojećega stanja u njegovom vremenu,
i da je prijenos tema u budućnost jačalo njegove argumente; uostalom, i sam je tvrdio da će vizija
boljih načina vladanja u budućnosti ocrniti njegove sadašnje protivnike.
• Općenito, Maddenovi opisi mogu nas danas začuditi ili nam se činiti smiješnima, jer znamo što se
doista dogodilo u 20. stoljeću, ali nam također mogu poslužiti kao potvrda već istaknute pretpostavke
da ljudi u pravilu stvaraju svoje vizije o budućnosti, "na pragu (njihove) današnjosti".

91
San o 25. stoljeću
• Jedno drugo djelo predstavlja dobar primjer rane književnosti o budućnosti, pod naslovom "Godina
2440, san ako je ikada postojao" (= L'An 2440, rêve s'il en fut jamais), napisao je 1771. Louis Sébastien
Mercier (1740–1814).
• Mercier se rodio u obitelji obrtnika – i bio je primio dobro obrazovanje.
• Bio je pristaša francuskih enciklopedista, i smatra se da je na njega velik utjecaj izvršio Jean Jacques
Rousseau.
• Drugi njegovi najvažniji radovi bili su: "Esej o dramskoj umjetnosti" (= L'Essai sur l'art dramatique,
1773); "Neologija ili rječnik" (= Néologie ou Vocabulaire, 1801); "Slike Pariza" (= Le Tableau de Paris,
1781–1788); "Novi Pariz" (= Le nouveau Paris, 1799); "Povijest Francuske" (= Histoire de France, 1802)
i "Satira protiv Racinea i Boileaua" (= Satire contre Racine et Boileau, 1808).
• U knjizi Godina 2440. udaljeni otoci sreće premještaju se u udaljenu budućnost; tako se utopija i
povijest povezuju – utopija više nije nedostižni otok, već budućnost za koju se tek treba izboriti. Od
tada znanstvena fantastika predstavlja znanost, tehniku i planiranje kao instrument umne kontrole
nad prirodom i društvom.
• Opet je uspostavljen horizont nade, očekivanja, usmjeren
k budućnosti u kojoj će biti riješeni svi čovjekovi problemi.
• Djelo Godina 2440. smjestilo je utopija u budućnost (kao
što je de Pure tamo smjestio svoju distopiju i Maddan
uspjeh Velike Britanije), i razradilo je opći obrazac za
utopijsku literaturu, ne samo zato što je radnja
smještena u budućnost koja je kronološki povezana s
našom prošlošću i sadašnjošću, nego i zato što opisuje
napredak budućnosti.
• Radnja romana započinje raspravom između
pripovjedača i Engleza koji mu ukazuje na nepravde
francuskog društva.
• Englez mu ukazuje na blještavilo spomenika Louvrea i
sve što je iznimno skupo za održavanje i postavlja pitanje
čemu to sve zapravo služi?
• Pisac nas na početku romana upoznaje s Francuskom i
Parizom, a da ne bi bio metom kritika, sve nedostatke
izgovara njegov sugovornik Englez. On opisuje Francusku
kao dijete s velikom glavom i zakržljalim tijelom (sve se
bogatstvo slilo u Pariz, a provincija ostaje u bijedi i
Naslovnica Mercierove knjige. siromaštvu). Osvrće se i na mnoštvo zakona koji ljude
čine još iskvarenijima i jadnijima.
• Kroz tekst se provlače citati Jean-Jacquesa Rousseaua koji je tvrdio da su svi veliki gradovi nalik jedan
drugome, pa tako i Pariz i London te da je mir moguće pronaći samo u prirodi.
• Englez ga potom napušta i pisac utone.
• Nakon što je pripovjedač u snu preletio 660 godina, i našao se u dalekoj budućnosti i u pravednijem
društvu. Probudivši se u 2440., grad je izgledao veći, ljepši, uredniji, ulice su bile prostrane, nitko nije
galamio, što mu je u njegovo vrijeme paralo uši.
• Vidjevši ga, građani iz 2440. su pomislili da je zakrabuljen, a kad su doznali njegovu dob, udivljeno su
mu prilazili, misleći da je otkrio eliksir besmrtnosti ili kamen mudraca.

92
• Prišao mu je učen čovjek koji će postati njegov vodič te ga nagovara da kupe novo odijelo, jer mora
biti propisno odjeven i osim toga, budući da je vlada zabranila dvoboje, ne smije nositi sa sobom mač
(u Parizu onog doba svaki je muškarac, osim sluge, nosio mač).
• Prolazeći gradom, promatra jednostavnu odjeću kakvu nose ljudi, primjećuje da nema kurtizana i
dandyja (kicoša), nema suvišnog luksuza (štoviše zabranjen je) i svi idu pješice (čak i kralj!).
• Plemićki se naslovi ne nasljeđuju već se moraju dokazati.
• Društveno je uređenje napravljeno po mjeri čovjeka.
• Vojnici ne smiju bezrazložno ozljeđivati građane.
• Na mjestu Bastilje (koju pisac naziva smiješnom građevinom i mjestom kraljeve osvete) podignut je
hram u ime milosrđa, zbog svih onih građana kojima je suđeno u tajnosti.
• Vodič objašnjava vremenskom putniku: "Mislili ste da ćete iskorijeniti zločin okrutnošću i nehumanošću,
a zapravo ste bili nesposobni napisati pravedne zakone. Lakše vam je bilo mučiti krivca ili sirotinju,
umjesto da ste našli načina da spriječite nered i bijedu. Vaše je barbarsko nasilje samo učinilo tvrdim
srca kriminalaca!"
• Promijenilo se i obrazovanje. Čemu učiti grčki i latinski, kad su
Homer, Platon i Sokrat izvrsno prevedeni? Latinski je umro
prirodnom smrću, zamijenio ga je francuski.
• Bolnice se nalaze i u predgrađima, mnoge se bolesti sprečavaju
cijepljenjem. Liječnici više nisu toliko potrebni, a umjerenost
doprinosi zdravlju više od moćnih eliksira.
• Sve su teološke knjige spremljene duboko pod zemljom.
• Svaki čovjek za sebe izučava pravo i sam se brani pred sudom, a
suci ne primaju nikakve darove. Lopove se ne kažnjava smrću
(jer oni isto tako nisu nikoga ubili). Svi zatvorenici kao kaznu
dobivaju prisilni rad, u slučaju da ne promijeni svoje navike
proganja ga se iz zemlje.
• Vremenski putnik potom ulazi u crkvu i opaža da na zidovima
nema slika, nema skulptura, alegorijskih prikaza, samo se ime
Božje na svim jezicima širilo među zidovima crkve. Svi su ukrasi
zabranjeni, Bogu je vraćen hram. Strop crkve je prekriven
staklom, a ne mramorom ili nekim drugim neprozirnim
Louis Sébastien Mercier u 41. godini života
materijalom, jer na taj način čovjek biva svjestan svih životnih (drvorez Lorieux, 1781)
mijena. Kiša se izmjenjuje sa suncem.
• U crkvi se moli jednom dnevno i ukinute su sve svečanosti. Ukoliko se poštuje čista moralnost,
oslobođena svih dogmatskih načela, iskorijenit će se ateizam, fanatizam i praznovjerje.
• Vremenski putnik primjećuje da se i odnos prema ženama promijenio (iako ne previše). Žene u miraz
donose samo moralne kvalitete i ljupkost. Pisac se u čudu pita, kako će se udati bez miraza? Tko će ih htjeti?
• Umjesto glazbe i plesa one izučavaju ekonomiju, ugađanje mužu i obrazovanje djece.
• Ne postoje više viši i niži društveni slojevi, svi su posve jednaki.
• Nakon što je obišao cijeli Pariz, putnik se nalazi u Versaillesu koji je sav u ruševinama jer se pod vlastitom
težinom urušio i susreće starca koji plače. Starac je Luj XIV. i plače zbog osjećaja krivnje. Niotkuda se
pojavljuje zmija i ugrize ga i pisac se budi.
• Mercier je i dalje zamišljao Francusku kao monarhiju, ali je njezin kralj bio odgojen kao obični građanin,
a razvijena i čvrsta hijerarhija kakva je postojala u njegovo vrijeme više ne postoji.

93
• Iznio je kritiku kralja za kojeg smatra da se ne bavi dovoljno ljudima, već samo izvanjskim sjajem palače,
domjencima i spomenicima, umjesto da se brine o uvjetima u kojima ljudi žive i o njihovu opismenjivanju.
• Iz naše perspektive Mercierova utopija čini se pomno napisana, iako nije uspio predvidjeti brze
tehnološke promjene koje će se dogoditi u industrijskoj revoluciji, a nije ni pomislio da bi Bastilja
mogla pasti za vrijeme njegova životnoga vijeka.
• Implicitna kritika postojećega režima i institucija iznesena u knjizi bila je odviše radikalna za cenzore te
je proglašena subverzivnom propagandom i promptno zabranjena.
• Iako ju je i Inkvizicija zabranila, autor je mirno živio i dalje, a zabrana nikako nije utjecala na prodaju
djela i smatra se za jedno od najuspješnijih djela 18. stoljeća.
• Prodana je u 60.000 primjeraka.
• Bila je i prvi utopijski roman objavljen u Sjevernoj Americi (George Washington i Thomas Jefferson
posjedovali su primjerke).
• Roman je kritika nasljednog prava i poslužit će kasnije Mercieru za sljedeće važno djelo "Slike Pariza"
nastalo deset godina kasnije, u kojem je opisao sve slojeve pariškog društva.
• Te njegove pariške slike smatraju se i pretečom feljtona (fr. feuilleton), novom vrstom novinarstva koji
opisuje kratke crtice iz života grada.
• Mercier se smatra pionirom urbane etnografije (sudionik-promatrač koji opisuje društvo oko sebe s
istom znatiželjom s kojom onodobni istraživači opisuju urođenike na dalekom pacifičkom otočju).

Prema suvremenosti (iz 19. u 20. stoljeće)

Devetnaesto stoljeće
• U mnogim pogledima, 19. stoljeće može se smatrati početkom suvremenosti ili dojučerašnje
suvremenosti, tj. modernog razdoblja u kojem se ili i dalje nalazimo, ili iz kojega možda tek izlazimo.
• Napoleonski ratovi na početku stoljeća proširili su ideje francuske revolucije po čitavom kontinentu, i
doveli, dakako, poslije do restauracije prijašnjih monarhija, ali ipak mnogo u društvu nije više bilo isto.
• U prvom dijelu stoljeća u Americi su se osamostalile španjolske kolonije i Brazil, a već prije toga su
SAD, nakon kupnje Louisiane od Francuske (1803), počele veliko širenje prema zapadu.
• S druge strane, na karti Europe pojavit će se nove ujedinjene ili osamostaljene zemlje: Njemačko
carstvo, Talijansko kraljevstvo, balkanske države… i zatim, potkraj stoljeća europske sile krenut će u
novo nametanje za vlast nad kolonijama u Starom svijetu (poglavito u Africi).
• Ali počevši od zadnjih desetljeća 18.
stoljeća krenula je industrijska
revolucija, koja će ubrzo označiti 19.
stoljeće.
• Škotski izumitelj James Watt (koga
smo već spomenuli) imao je u tome
presudnu ulogu, nakon što je 1776.
godine usavršio prvi parni stroj, koji
je mogao uspješno djelovati u
tvornicama – i to je bilo ključno za
ulazak u industrijsku revoluciju!
Tvornice pamuka u Manchesteru 1820. godine, tj. u vremenu kada se tehnika • Tehnologija i znanost brzo su
industrijske revolucije već potvrdila. napredovale.

94
• Već 1804. prva parna lokomotiva – i to prema preteči koju je tri godina prije izradio Richard Trevithick
(1771–1833), prošla je prugom između dva grada u Walesu.
• Inače, parobrodi su zaplovili u prethodnom desetljeću, i 1829. nastao je čak i prvi električni motor.
• No od 1830-ih krenula je intenzivna gradnja
željezničkih pruga, u Europi i Americi i u drugim
zemljama.
• I čim su se izgradile pruge – i kada je prijevoz
vlakom postao češći, zbog opasnosti od sudara
između vlakova koji su sve brže vozili, trebalo je
uskladiti vrijeme.
• Napokon – jer su gradovi (pogotovo na zapadu bili
nesklađeni, što je moglo ili jest dovelo do sudara
vlakova), u SAD-u su se 1883. uvele "vremenske
zone", i taj će se obrazac proširiti na ostatak svijeta. Vlak u SAD-u (CC0 Public Domain).
• Isto tako zračni prijevoz – u balonima – postigao je početni pravi uspjeh već na prijelazu u 19. stoljeće,
točnije 1785. kada je francuski "aeronaut" Jean-Pierre Blanchard (1753–1809) preletio preko La
Manche u balonu.
• Međutim, ozbiljniji razvitak balonskih "zračnih brodova" krenut će (postupno) tek od sredine 19.
stoljeća, i pogotovo od tada zračni prijelaz postat će i vrlo važna tema u književnosti.
• Što se tiče drugih važnih izuma, od 1820-ih godina postojale su i koristive tehnike fotografiranja.
• Zatim je engleski matematičar i filozof Charles Babbage (1791–1871) izumio 1833. prvo računalo, i
dalje ga je dorađivao do kraja života; prvi "računalni program" napisala je [Augusta] Ada Lovelace
(1815–1852), kći lorda Georgea Gordona Byrona (1788–1824), pjesnika koji je umro od groznice u
Mesoloniju dok je bio sudionik u grčkoj borbi za samostalnost.
• Godine 1837. Samuel Morse (1791–1872) izumio je prvi sustav telegrafskih signala i 18. srpnja 1866.
prvi je telegrafski signal bio poslan preko Atlantika.
• U idućem desetljeću nastali su i
prvi telefoni – tko je točno izumio
telefon nije poznato, ali ga je
1876. Alexander Graham Bell
(1847–1922) prvi patentirao u
SAD-u.
• Iduće godine – 1877. – Thomas
Alva Edison (1847–1931) izradio je
prvi "fonograf", tj. preteču
gramofona, i do 1879. je usavršio
svoju prvu primjenjivu žarulju. *
• Važnost žarulja za promjenu stila
Lijevo: Edison s "fonografom" 1878. godine (snimka iz studija Mathewa Bradyja u
života bila je golema! Washingtonu; desno: crtež Edisonove žarulje iz njegovog patenta 1880. godine.

* Edison nije prvi izumio žarulju. Prvu je 1802. stvorio britanski kemičar iz Kornvala Humphrey Davis (1778–1829), ali nije proizvodila

dovoljno svjetlosti. Tijekom idućih desetljeća slijedili su novi pokusi u Engleskoj, Škotskoj, Americi, Francuskoj i Rusiji. Aleksandr
Nikolajevič Lodigin (1847–1923) izradio je uspješniju žarulju 1874. i patentirao ju je 1876. u Rusiji. Dvije godine poslije britanski
fizičar i kemičar Joseph Wilson Swan (1828–1914) također je izumio praktičnu žarulju, i 1880. dobio je britanski patent.
Međutim, danas je ipak Edison najpoznatiji kao tvorac žarulje.

95
 • No tijekom 19. stoljeća razvijale su se i različite
tehnike pokretnih slika (fantaskopi,
kronofotografije, itsl.) i napokon je 1888. Edison
patentirao prvi kinematoskop.
• Nikola Tesla (1856–1943), koji je nakratko radio za
Edisona, demonstrirao je 1893. u St. Louisu
bežičnu radio komunikaciju – iako će dugo
vremena najveća slava za izum radija pripasti
Guglielmu Marconiju (1874–1937), koji je 1896.
stekao britanski patent za radio uređaj.
Nikola Tesla u mlađim danima, kao učitelj plivanja na plaži • Teslin najveći izum bila je izmjenična struja, koja je
Midland na otoku Staten u New Yorku (1898). pojeftinila elektrizaciju u odnosu na Edisonovu izravnu
struju, i zato je dovela do novog sukoba s Edisonom.
• U međuvremenu, 3. srpnja 1886. u Mannheimu, Karl Benz (1844–1929) patentirao je prvo vozilo s
četverotaktnim motorom i "benzinskim" gorivom.

Lijevo: patent za automobila Karla Benza iz 1886. (izvor: Benz & Co.); desno: Karl Benz i njegova supruga Bertha (1849–1944)
putuju preko 106 km u kolovozu 1888. godine (Leipziger llustrierten Zeitung, rujan 1888).

• Napredovala je i medicina – Louis Pasteur (1822–1895) proučio je temelje zaraza i izumio nova
cjepiva, sredinom stoljeća (1846) obavila se prva operacija s pomoću opće anestezije, napokon 1896.
Wilhelm Conrad Röntgen (1845–1923) objavio je prvi članak o "röntgenskim zrakama", i 1897.
njemačka farmaceutska tvrtka Bayer AG izumila je aspirin.
• Možemo dodati da je iste 1897. godine grof Ferdinand von Zeppelin (1838–1919) otkupio od
Melanije, udovice hrvatskog izumitelja Davida Schwarza (1857–1897), muževe nacrte za zračne brodove
kao i prvi Schwarzov prototip.
• Zeppelin je poslije na temelju tog prototipa izradio prve učinkovite "zepeline".
• Općenito, možemo pomisliti kako su svi ti izumi temeljito izmijenili društvo.
• U svijet u kojem su od drevnosti glavna sredstva za prijevoz bile noge, konji ili jedra, stigli su parobrodi
i lokomotive, automobili, zepelini i odmah na početku idućega stoljeća motorni zrakoplovi, o kojima su
ljudi prije samo sanjali.

96
• I kontakti su se intenzivirali – poruke su se mogle slati preko golemih udaljenosti; telefonski razgovori
povezali su ljude neovisno o prostoru; žarulje su noćne djelatnosti učinile znatno intenzivnije – i tako
utjecale na ljudski bioritam, dok će pak radio biti preteča budućih masovnih medija.
• Štoviše, likovna umjetnost se mogla osloboditi od potrebe za praktičnim realizmom, jer su fotografije i
kinematografija izmijenile način dokumentiranja života.
• Sve su te promjene bile toliko značajne i temeljite da je francuski povjesničar Jacques Le Goff (1924–)
jednom zaključio da je sve do 19. stoljeća zapravo trajao srednji vijek, i da moderno doba počinje tek
od tada (Intervista sulla storia, 1982: 81).
• Zamisao o progresu bila je svuda prisutna.

Lijevo: pročelje "Kristalne palače" u Londonu, sagrađene 1851. za "Veliku izložbu tehnološkog progresa" (crtež: H. Bibby, 1851).
Zgrada je poslije bila relocirana, i 1936. je izgorjela u požaru. Desno: u Kristalnoj palači 1871. bila je održena prva svjetska izložba
mačaka (rad: Harrison William Weir (1824–1906).

Japanska knjiga "Ja sam mačka" (= 吾輩は猫である, Wagahai wa neko de aru),

koju je 1905/1906. napisao Natsume Sōseki (= 夏目 漱石, 1867–1916), i koja se
smatra jednim od klasičnih japanskih djela, bila je satirički/duhovit prikaz
modernističkih promjena koje su se zbivale u Japanu u meidžijskom razdoblju
(1869–1912).
Japan se prije toga našao pod pritiskom zapadnih sila, osobito SAD-a, pogotovo
kada je američki komodor Mathew Calbraith Perry (1794–1858) stigao u tu
zemlju 1853. i zaprijetio Japancima da će im bombardirati luke ako ih ne otvore
za trgovinu.
Iz toga i drugih razloga car Meidži (明治, r. 1852, vl. 1867–1912) pokrenuo je
intenzivnu modernizaciju zemlje.
Za vrijeme vladavinom Meidžija ukidale su se razne tradicionalne prepreke i
zapadnjaci su bili masovno pozvani u Japan da razviju zemlju; brzo se razvila
japanska industrija, i vojska je također postala sve moćnija.
Kako ćemo vidjeti (poslije), to je omogućilo Japanu da 1905. pobijedi Rusiju, u
ratu s prvom zapadnom silom – što će u Europi izazvati strah od nove "žute
opasnosti", i pod utjecajem tadašnjih zapadnih ideja o rasnim prednostima,
Japan će krenuti u osvajanje Istočne Azije.
Knjiga "Ja sam mačka" odražava promjene između tradicija i modernizacije.

97
• No već su postojali i skeptici prema vizijama o budućnosti, primjerice Thomas Robert Malthus (1766–
1834), koji je između 1798. i 1826. objavio šest izdanja svoga glasovitog "Eseja o načelu stanovništva"
(= An Essay on the Principle of Population).
• Taj je rad najpoznatiji po tvrdnji da se čovječanstvo razmnožava u geometrijskoj progresiji, dok se
proizvodnja hrane može povećati aritmetički, što znači da je katastrofa neizbježna u budućnosti,
ukoliko se ne pronađe način zaustavljanja porasta stanovništva (Malthus je zagovarao, ponajviše,
suzdržljivost u spolnim odnosima).
• Malthus je napisao svoj rad u vremenu kada je industrijska revolucija također uvelike povećavala masu
"proletarijata", što je nedvojbeno utjecalo na njegove misli, kao i na preteče socijalističkog pokreta.
• Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće općenito su se širile ideje o ljudskoj jednakosti, dovodeći i do francuske
revolucije.
• Krilatica "sloboda, jednakost, bratstvo" (liberté, égalité, fraternité), koja je nastala za vrijeme francuske
revolucije – u 19. stoljeću uvelike će se proširiti po Europi i zemljama zapadne kulture.
• S tim u vezi pojačao se pokret za ukidanje ropstva (abolicionizma).
• Velika Britanija bila je 1833. prva (zapadna) zemlja koja je
ukinula ropstvo, i Brazil je 1888. bila posljednja (izvan
tradicionalnog okvira).
• Međutim u SAD-u je borba za ukidanje ropstva potaknula
građanski rat (1861–1865), u kojem je zemlja pretrpjela
najveći broj ratnih gubitaka u svojoj povijesti.
• Štoviše, idući pomak prema ideji o ljudskom razvitku
promijenit će također neka gledišta o ljudskoj jednakosti.
• Općenito znanost se u 19. stoljeću uvelike posvetila
temeljnim pitanjima o razvitku života i ljudskih vrsta.
• Znatan pomak u shvaćanju prošlosti života bio je rezultat
proučavanja fosila.
• Godine 1842. engleski biolog Richard Owen (1804–1892)
prvi je odredio naziv dinosauria za skupinu golemih izumrlih
gmazova, koji su dotad bili nepoznati – a tijekom 19.
William Blake (1757–1827) "Afrika i Amerika stoljeća znanost je upoznala i prve ljudske fosile.
podržavaju Europu" (1798). Slika spaja
kritiku ideologije o podređenosti nekih rasa i • Zacijelo najpoznatiji primjerak među njima, iako ne prvi koji
zagovaranje i ljudskog jedinstva, s idejom da je bio otkriven, bila je kalota lubanje koju je bila nađena
je Europa ovisna o drugim kontinentima. 1856. u dolini Neandera blizu Düsseldorfa.
• Inače, znanost o prapovijesti bitno je napredovala u 19. stoljeću; uostalom, 1833. danski je
povjesničar Christian Molbech (1783–1857) prvi put uveo i sam pojam o prapovijesti (točnije pridjev
"pretpovijesni", dan. forhistorisk).
• Poznavanje prapovijesti bilo je ključno za teorijsko određivanje smjera razvitka budućnosti.
• I ne samo to, istraživačke ekspedicije po različitim kontinentima, često povezane s kolonijalnim
pothvatima europskih imperijalnih sila, donosile su nove informacije o drukčijim ljudima, ili "rasama".
• Razvijali su se i zemljopis i etnologija – pa su tako do sredine 19. stoljeća nastale i prve "rasne karte"
svijeta.
• Tražila su se i čudna bića iz grčkih izvora – gorile (grč. γόριλλαι "dlakave žene" iz opisa Hanona Moreplovca
iz 5. stoljeća pr. Kr., i pigmejce, od πυγμαῖος, "dužina lakta" , o kojima je pisao još Homer).

98
• Do sredine 19. stoljeća Richard Owen i drugi istraživači već su temeljito opisali čimpanze i orangutane,
ali prvu gorilsku lubanju pronašao je tek 1847. u Gabonu američki liječnik i protestantski vjerovjesnik
Thomas Staughton Savage (1804–1880), koji je predložio naziv Troglodytes gorilla (prema Hanonovom
opisu).
• Zatim je francusko-američki istraživač, prirodoslovac i
antropolog Paul du Chaillu (1885–1903), za vrijeme svoje prve
ekspedicije u Gabonu (1856–1859), vidio i lovio žive gorile, i
upoznao Europljane i Amerikance s tim novim majmunom.
• Godine 1863. du Chaillu je tijekom svoje druge ekspedicije
otkrio i pigmejce.
• Istraživački podaci o fosilima, majmunima i neobičnim vrstama
ljudi, imat će velik utjecaj na teorije o razvitku čovječanstva.
• Do sredine 19. stoljeća nastali su prvi zemljovidi ljudskih rasa,
primjerice u knjizi američkog prirodoslovca Charlesa Pickeringa
(1805–1878), "Rase čovjeka i njihov zemljopisni raspored"
(Races of Man and Their Geographical Distribution, 1848).
• U tom djelu Pickering je zagovarao hipotezu o poligenezi
(višestranom podrijetlu) ljudske vrste.
• Louis Agassiz (1807–1873), švicarski paleontolog i geolog, koji
je 1840. utvrdio da je zemlja prošla kroz ledena doba u svojoj
prošlosti, također će negdje od 1850-ih prihvatiti takvu misao.
Slika gorile koju je izradio zoolog i crtač
• Treba i spomenuti da je sredinom stoljeća francuski plemić
Marie Firmin Bocourt (1819–1904), Archives
Arthur de Gobineau (1816–1882) napisao svoj "Esej o du Muséum d’Histoire Naturelle, 1858-61,
nejednakosti ljudskih rasa" (Essai sur l'inégalité des races vol. 10.
humaines, 1853/1854).
• I napokon, tri godine poslije pronalaska fosila iz Neandertala, Charles Darwin (1809–1882) objavit će
svoje glasovito djelo Podrijetlo vrsta (= On the Origin of Species, 1859).
• Kaže se da je na to bio gotovo
prisiljen, jer je njegov glavni
znanstveni takmac, Alfred
Russel Wallace (1823–1913),
najavio da će uskoro objaviti
slično djelo o prirodnoj selekciji
vrsta, tj. o evoluciji vrsta.
• Darwin je 1871. objavio svoje
drugo važno djelo Podrijetlo
čovjeka i odabir ovisan o spolu
(= The Descent of Man and
Selection in Relation to Sex).
• Nakon Darwinova rada o
podrijetlu vrsta, Gregor
Johann Mendel (1822–1884)
Charles Darwin – lijevo: karaktura tri godine nakon što je objavio svoj rad o predstavio je svoje zakone o
podrijetlu čovjeku (The London Sketch Book, 1874), desno: fotografija iz 1881. genetskom nasljedstvu
godine. (1865).

99
• I nekoliko godina poslije Darwinov bratić, Francis Galton (1822–1911), napisao je knjigu "Nasljedni
genij" (Hereditary Genius, 1869), u kojem je prvi put iznio misli koje će biti temelj moderne prakse
eugenike (iako će Galton tek 1881. iskovati engl. riječ eugenics).
• Bio je to način stvaranja budućega čovjeka, s pomoću
selektivnog parenja, koje su zagovarali, kako smo vidjeli,
odavno Platon i poslije Tommaso Campanella u svom Gradu
Sunca (pa i Platon u Državi).
• Eugenika će imati snažan utjecaj na predodžbe o razvitku
čovjeka u drugom dijelu 19. stoljeća, i u 20. stoljeću sve do
kraja drugoga svjetskog rata.
• Jedan od njezinih pobornika bit će ugledni engleski biolog
Thomas Henry Huxley (1825–1895), poznat svojedobno kao
"Darwinov buldog", koji je 1870. objavio i kartu rasa svijeta.
• Štoviše, uz Gobineauove ideje o rasnoj nejednakosti,
eugenika je katkad pomogla u opravdavanju svjetske
dominacije bijele rase.
• Na samom kraju 19. stoljeća, drukčiju vrstu opravdanja iznijet
će Rudyard Kipling (1865–1936), u pjesmi "Breme bijeloga
čovjeka" (= "The White Man's Burden", 1899).
• Ta epoha imperijalizma bila je opisana kao vrijeme "prve Francis Galton, 1886. kada je bio predsjednik
globalizacije", i bilo je to općenito doba kada su se zamisli o Antropološke sekcije Kraljevskog geografskog
društva.
progresu prenijele od tehnologije na biološke teorije i na
društveni razvitak.
• Paradoksalno, upravo jedan od jakih kritika imperijalizma, Herbert Spencer (1820–1903) zagovarao je
tada opću filozofiju o evolucijskom progresu kao temeljnoj društvenoj zakonitosti (što se poslije
nazvalo "socijalnim darvinizmom"; Spencer, a ne Darwin, izumio je frazu "preživljenje
najsposobnijih").
• Osim toga, na ideju o progresu djelovalo je i Morganovo kapitalno dijelu Drevno društvo (= Ancient
Society, 1877), koje je Friedrich Engels (1820–1895) iskoristio kao polazište za svoj rad O podrijetlu
obitelji, privatnog vlasništva i države (= Der Ursprung der Familie, des Privateigenthums und des
Staats, 1884).
• I razumije se, 19. stoljeće bilo je i vrijeme novih društvenih pokreta: Marx je razradio svoj "znanstveni
socijalizam" i 1848. objavio Komunistički manifest; razvio se i pokret za žensku ravnopravnost (žene su
dobile pravo glasa najprije tek na malim otocima: Pitcairnu 1838., otoku Man 1881., otočju Cook
1893. i iste godine napokon na Novom Zelandu).
• Isto tako 19. stoljeće bilo je doba definiranja modernih nacija, što je bilo povezano s pokretima za
samostalnost.
• Tijekom stoljeća, prirodne znanosti su se povezivale s društvenim i humanističkim, evolucija Zemlje s
evolucijom čovjeka i društva, i ujedno su nastale nove znanosti, pa tako i antropologija.
• Napokon treba spomenuti i utjecaj koje će Sigmund Freud (1856–1939) imati ne samo na disciplinu
psihoanalize, nego uopće na shvaćanja o ljudskoj spolnosti.
• Sve će to oblikovati načine kako su ljudi (na Zapadu) počeli gledati na budućnost.
• U svakom slučaju osoba koja bi živjela u to vrijeme, i koja bi imala ili potreban društveni položaj,
interes i/ili potrebnu obrazovnu razinu da uoči dinamiku zbivanja, zacijelo bi osjetila da svijet ulazi u
novu epohu, i to je djelovalo također na književne i druge pisane prikaze o budućem vremenu.
100
Novi Prometej
• Možemo u biti početi već od romana Frankenstein, ili Moderni Prometej (Frankenstein; or, The Modern
Prometheus), koji je 1818. objavila Mary Shelley (1797 –1851).
• Općenito se Frankenstein uvrštava u tzv. gotičku kategoriju književnosti, ali treba uzeti u obzir podnaslov.
• Dr. Victor Frankenstein u romanu stvara čudovište iz dijelova mrtvih ljudskih tijela, što unosi element
horora u priču, ali riječ je ipak o stvaranju novog čovjeka, a to je na neki način preteče za androide.

Lijevo na desno: 1) Richard Rothwell (1800–1868), portret Mary Shelley (1840); 2) Theodor von Holst (1810–1844), ilustracija
čudovišta iz izdanja knjige iz 1831. godine; 3) Boris Karloff (William Henry Pratt, 1887–1969) u ulozi čudovišta u filmu Jamesa
Whalea (1889–1957) "Frankenstein" (1931).

• Mary Shelley je napisala i jednu priču koja izravno govori o budućnosti, odnosno o kraju vremena,
"Posljednji čovjek" (= The Last Man, 1826), ali po svemu sudeći bila je nadahnuta istoimenim francuskim
romanom (Le Dernier Homme) Jean-Baptiste Cousin de Grainville (1746 –1805), koji je bio objavljen
1805., odmah nakon smrti autora.
• Smatra se da je Grainvilleovo djelo prvi primjer iz moderne
književnosti koji govori o kraju svijeta (i takvi će primjeri ponovno
postati česti na kraju stoljeća).
• Međutim, razlog za kraj ljudskog roda kod Grainvillea je opadanje
plodnosti (protivno Malthusovim očekivanjima), dok je
Shelleyjeva smjestila propast na kraj 21. stoljeća, kada se raširila
smrtonosna zaraza, kao i strah od "crnoga sunca".
• Još jedno djelo s početka 19. stoljeća koje možemo usput
spomenuti je "Roman o budućnosti" (Roman d'Avenir, 1834)
autora Félixa Bodina (1795–1837).
• Za nas je važno samo to što je Bodin prvi izumio naziv
"futuristička književnost".
• Zatim na početku drugoga dijela 19. stoljeća, točnije 1863. godine
ruski autor Nikolaj Gavrilovič Černiševski (1828–1889) napisao je
vrlo utjecajno djelo Što da se radi (= Что дѣлать?), u kojem se
nalaze i "Vjeročkini snovi" (tj. snovi Vjere Pavlovne) o budućnosti.
Roman Félixa Bodina, za koji se smatra da
• Ta je knjiga snažno djelovala na socijaliste, i pogotovo na Lenjina, označuje formalni početak književnosti o
koji ju je navodno pročitao čak pet puta. budućnosti.

101
• Dakako, s obzirom na sve češće tehnološke novine, u drugom dijelu 19. stoljeća (zapadna) književnost
o budućnosti počela se sve više fokusirati i na iduće moguće izume.
• Danski pisac Hans Christian Andersen (1805–1875), koji je stekao svjetsku slavu kao sastavljač odličnih
bajki ("Snježne kraljice", "Ružnog pačeta", "Male sirene", i drugih) još je 1852. napisao kratak tekst "Za
tisuću godina" (0m Årtusinde).
• Prve rečenice te pričice sažima njezin sadržaj:
Da, za tisuću godina ljudi će letjeti parnim krilima po zraku, preko oceana! Mladi žitelji Amerike,
postat će posjetitelji stare Europe. Doći će pogledati spomenike i velike gradove, koje će tada biti u
ruševinama, upravo kao što mi pravimo hodočašća da vidimo labave divote južne Azije.
• I u nastavku Andersen kaže da će mladi Amerikanci kriknuti "Idemo u Europu… u slavnu zemlju naših
predaka…" i putovat će zračnim brodom, prepunim putnika, koje će voditi elektromagnetska žica pod
oceanom.
• Sletjet će prvo u Englesku, "u zemlju Shakespearea", politike i strojeva, i onda poći tunelom ispod La
Manche u Francusku, "zemlju Karla Velikoga i Napoleona... gdje će biti radosti i prizivanja junaka,
pjesnika i znanstvenika… koji će se roditi poslije našega vremena u Parizu, središtu Europe…"; nastavit
će u Španjolsku, gdje "Lijepe tamnooke žene i dalje žive u bujnim dolinama, i najstarije pjesme pjevaju
o Cidu i Alhambri"; stići će u Italiju, "gdje je nekad ležao vječni Rim", koji je nestao, i vidjet će ruševine
Sv. Petra; iz Italije krenut će u Grčku, noćiti u Grand hotelu na Olimpu, i nastaviti put do mjesta, gdje
je postojao Bizant i "gdje legenda kaže da je stajao harem u doba Turaka"; slijedit će prelet preko
gradova uz Dunav, posjeta Njemačkoj i Sjeveru, sve do Norveške, "zemlje starih junaka i mladih
Normana"; na putu kući svratiti će na Island, gdje više nema gejzira i gdje je Hekla već ugašen vulkan.
• I na kraju, kaže Andersen, mladi će Amerikanac reći da je ovo odlična ponuda, sve to vidjeti za tjedan
dana!
• Jasno, Andersen je uvelike pogriješio prvo u kronologiji – zračni prijevoz počet će redovito za
stotinjak, ne tisuću godina, a za tisuću godina, ukoliko europska mjesta poput Rima leže u ruševinama,
možda će i američki gradovi, Washington ili New York, dotada isto tako propasti.
• I hoće li Amerikanci za tisuću godina zamisliti Europu kao zemlju svojih predaka?
• Pa ipak, čini se da ima nešto u Andersenovoj priči što doista odgovara motivima u posljednje vrijeme –
možemo pomisliti na turizam, ali Andersen je u biti označio kako će dodir s prošlošću, s podrijetlom, i
dalje biti važan u budućnosti.

Thomas Vilhelm Pedersen (1820–1859),

ilustracija Andersenove priče.

102
Jules Verne
• Jules Gabriel Verne (1828–1905) zacijelo je najpoznatiji pisac
"tehnološke futuristike" iz 19. stoljeća.
• Najpoznatija su mu djela Putovanje u središte Zemlje (= Voyage au
centre de la Terre, 1864), 20.000 milja pod morem (= Vingt mille
lieues sous les mers, 1870.) i Put oko svijeta u 80 dana (= Le Tour du
monde en quatre-vingts jours, 1873).
• Napisao je i svemirske priče: Put na Mjesec (= De la Terre à la Lune,
1865), Let oko Mjeseca (= Autour de la Lune, 1870), Putovanje na
kometi (= Hector Servadac, 1877) i druge.
• Verne je odrastao u gradu Nantesu i provodio je ljeta na obalama
rijeke Loire promatrajući brodove, koji su u mladiću budili želju za
putovanjem i istraživanjem.
• Nastala je i glasina da se vrlo mlad pokušao potajice ukrcati na brod
i čak otploviti prema Amerikama, ali je stigao samo do sljedeće luke
u kojoj ga je čekao otac.
• Jedan od Verneovih prvih romana bio je izrazito futuristički, ali
Félix Nadar (1820–1910), Jules Verne (1875).
poprilično drukčiji od svih njegovih ostalih djela.
• Još 1863. napisao je "Pariz u 20. stoljeću" (= Paris au XXe siècle) o mladiću Michelu Dufrénoyju, koji živi u
francuskoj prijestolnici 1960. godine.
• Grad je prepun staklenih nebodera, brzih vlakova, automobila, računala i s komunikacijskom mrežom koja
povezuje cijeli svijet, ali uza sva tehnološka čuda mladić nikako ne može pronaći sreću i na kraju tragično
završava (distopično).
• Svu Europu pogodi strašna zima, poljoprivreda propadne, glad se širi i industrija stane – mladić troši svoje
zadnje novce da kupi cvijeće za svoju ljubav, no doznaje da je bila izbačena iz svoga stana i ne može je više
pronaći; u očaju kruži po gradu i napokon stigne do staroga groblja i sruši se u snijeg.
• Zbog vrlo pesimističnog tona u tom romanu Verneov izdavač
Pierre-Jules Hetzel (1814–1886) mu je savjetovao da ga ne objavi
odmah, nego da pričeka 20 godina.
• Verne je rukopis odložio i knjiga je bila napokon objavljena tek
1994. godine.
• Odmah iduće godine napisao je Putovanje u središte Zemlje.
• U toj knjizi, znanstvenik pronalazi stari zapis u kojem se tvrdi da
postoji put do središta Zemlje; vođen znatiželjom i pustolovnim
duhom, sa svojim nećakom kreće na neizvjesno putovanje, niti ne
sluteći što ga na njemu očekuje.
• Prateći upute iz zapisa, dolaze na Island i u pratnji iskusnog vodiča
kreću na opasan put kroz grotlo ugaslog vulkana – i doista, nakon
niza nevolja dolaze do goleme podzemne dvorane, ali pustolovina
tu tek započinje.
• U nastavku će se spustiti 100 milja u unutrašnjost Zemlje, ući u
prekrasne spilje, pune dišivog zraka, stići do podzemnih oceana, Édouard Riou (1833–1900), ilustracija iz prvog
izdanja Putovanja u središte Zemlje (1864).

103
 susresti morske nemani, naići na goleme gljive, ostatke pretpovijesnih života, pa i na krokodile-morske pse
koji žive izvan vode i na gorile visoke preko četiri metra.
• Premda, za razliku od drugih Verneovih radova, njegov opis unutrašnjosti Zemlje gotovo ni u čemu ne
odgovara našim današnjim spoznajama, Verne je ipak sažeo neke misli iz različitih područja tadašnjih
znanosti, i pretpostavljao je da će ljudi jednom otkriti svašta u dubini Zemlje.
• Verne je nastavio sa svojim prvim "svemirskim" romanom, Put na Mjesec, u kojem je dočarao neku vrstu
raketne tehnike (ispaljivanje projektila iz velike puške), ali o sudbini ljudi poslanih na Mjesec pisat će tek
nakon pet godina, u nastavku Let oko Mjeseca.
• Smatra se da je u tim djelima predvidio neka rješenja, koja će se doista rabiti ili uzeti u obzir u svemirskim
programima (raketne projektile, prizemljenje u ocean, svemirske brodove koje pokreće svjetlost).

Lijevo na desno: 1) Henri de Montaut (1830-1890 ili 1900). Ilustracija za Put na Mjesec (1865); 2) Alphonse de Neuville (1836–
1885), "Nautilus" (1870); 3) Plakat za igrokaz "Put oko svijeta u 80 dana", izveden 7. studenoga 1874. u kazalištu Porte-Saint-
Martina u Parizu (Théâtre de la Porte-Saint-Martin).

• U romanu 20.000 milja pod morem, Verne je također uvelike previdio budućnost, u opisu podmorskih
putovanja, korištenja električne energije, i također u osvrtu na vrstu pištolja koji zadaje strujni udarac
(nalik na današnje tazere).
• Knjiga opisuje kapetana Nema (kneza Dakkara, sina indijskog radža) i njegovu podmornicu, "Nautilus", kroz
lik pripovjedača profesora Pierra Aronnaxa.
• Verne je preuzeo ime podmornice od istoimenoga podvodnog plovila, koje je 1800. testirao Robert Fulton
(1765–1815), u vremenu dok je živio u Francuskoj.
• Radnja Verneova romana započinje 1867. kada ekspedicija kreće u potragu za morskim čudovištem;
podmornica plovi morima i na tom putu prolazi i kraj Atlantide; "Nautilus" svoje putovanje završava pred
obalama Norveške gdje nestaje u vrtlogu.
• Što se tiče djela Put oko svijeta u 80 dana, može se reći da nam je danas možda zanimljivo iz drugih razloga
nego u Verneovo doba – danas možemo proći oko svijeta u gotovo 24 sati, dok je u 19. stoljeću ipak
trebalo više mjeseci, sve do godinu danu.
• Ali Verne je zapravo istaknuo nešto što je bilo u velikom napretku u njegovom vremenu: razvitak brzog
prijevoza – željeznicom i parobrodima, pa će zato glavni junak romana, Phileas Fogg, moći dobiti svoju
okladu i zaokružiti svijet u 80 dana.

104
 • Jules Vernes je možda iznio najviše predviđanja o budućnosti, u
jednoj kratkoj priči, "Dan jednog američkog novinara u godini
2990" (Le journée d'un journaliste américain en l'an 2990),
objavljenoj prvi put 1889. u engleskom prijevodu, u američkom
časopisu The Forum.
• Tekst je najvjerojatnije redigirao njegov sin, Michel Verne
(1861–1925).
• U toj pričici spominju se: "pneumatski cijevi" ispod oceana koji
prevoze putnike brzinom od 1500 km/s, "telefoti" (nešto nalik
na današnje videokonferencije), produženje prosječnoga
životnog vijeka na 68 godina, korištenje antiseptika u pripremi
hrane, oglasi na nebu, "fotobrzojavi" od žitelja Marsa, Merkura i
Venere, rješenje matematičkih jednadžbi, prostor s 24
dimenzije, teleskopi s promjerom od 3 km, proučavanje tvari iz
drugih planeta, vojne granate koje putuju 100 km, električne
iskre duge 20 milja, bakterijsko ratovanje, kontrola nataliteta u
Kini, zračni automobili koji putuju brzinom od 600 km/s,
krionika, čudesni računalni strojevi ili kalkulatori.
Jedna od ilustracija koje je Georges Roux (1850–
1929) priredio za prvu tiskanu francusku verziju • Pretpostavlja se da je Verne razrađivao te ideje možda za buduće
Verneove priče. Ispod slike nalazila se rečenica: romane, pa to da je tekst objavljen prvi put samo u prijevodu
"'Kamo gospodin ide?' pita aerokočijaš" ("Où va možda znači da nije bio spreman predstaviti ga svom glavnom
monsieur?" demanda l’aéro-coachman). čitateljstvu.
• Francusko izdanje bilo je objavljeno 1910., pet godina poslije autorove smrti.

* * *
• Sada moramo usmjeriti fokus na jednog od vrlo utjecajnih futurističkih autora, koga smo već par puta
i spomenuli.

Herbert George Wells

• H. G. Wells rodio se 1866. godine u Bromleyju, u grofoviji Kent u Engleskoj (u širem predgrađu
Londona).
• Bilo je to već gotovo tridesetak godina nakon
ustoličenja britanske kraljice Viktorije (1819., vl.
1837–1901), i u idućim desetljećima britanski
imperij bit će na vrhuncu moći kako kod kuće
tako i u brojnim prekomorskim krajevima.
• No ubrzo će imperijalna snaga Engleske početi
opadati, industrijsku će prevlast preuzeti
Sjedinjene države, Irska će pokazivati sve veću
želju za samostalnošću, a i Njemačka postaje
konkurentna.
• Radnička se klasa štrajkovima ujedinjuje i
osvještava svoj položaj; u vrijeme kada Wells
objavljuje svoja prva djela, u umjetnosti vlada
H.G. Wells oko 1890. godine (foto: Frederick Hollyera, 1838–1933).
tzv. larpurlartizam.
• Novo nadolazeće stoljeće izazivalo je osjećaj osamljenosti, beznađa i otuđenja.
105
• Wells pak, s druge strane, nije pripadao krugu umjetnika koje obuzima očaj pred novim stoljećem i
koji su najavljivali krizu suvremenosti i čovječanstva.
• Otac mu je bio sitni trgovac i odmalena je osjetio nepravde izazvane društvenim raslojavanjem; majka mu
je povremeno radila kao sluškinja na imanju i on bi potajno odlazio u knjižnicu, čitao i zavolio književnost.
• Posebice ga je zanimala znanost što nije za čuditi – budući da se to vrijeme (kako smo naznačili) obilovalo
tehnološkim novostima: električnim žaruljama, telefonima, gramofonima, počecima automobilizma.
• Nakon što je dobio stipendiju za "Normalnu znanstvenu školu"
(Normal School of Science, danas dio Imperial College-a) u
Londonu, počeo je studirati biologiju (mentor mu je bio Thomas
Huxley), ali nakon nekog vremena izgubio je interes i napustio
studij prije diplome.
• Izdržavao se poučavanjem, i počeo je pisati književne tekstove.
• Danas se Wellsa, uz Julesa Verna i Huga Gernsbacka (1884–1967),
često smatra utemeljiteljem ili čak "ocem" znanstvene fantastike.
• Najpoznatija su mu djela, njegov prvi, a neki će reći i najbolji roman
Vremenski stroj (= Time machine, 1895.); slavu je postigao i kasnijim
romanima Nevidljivi čovjek (= The Invisible Man, 1897.), koji je mnogo
puta ekraniziran i Rat svjetova (= The War of the Worlds, 1898.).
• Bio je iznimno plodan pisac, napisao je preko stotinu knjiga, od čega
pedeset romana; napisao je i "Pregled povijesti" (= An Outline of
History, 1920) i popularnu inačicu "Kratku povijest svijeta" (= A Short
Wells kao dvadesetogodišnji student History of the World, 1922); no u djelima nastalim 1920-ih i poslije,
(1886), dok je studirao biologiju pod doduše s manjim uspjehom, bavio se znanstveno-fantastičnim
mentorskom Thomasa Huxleyja. temama, i isto se usredotičio na društvene komedije.
• Jedno od zanimljivijih djela iz te kasnije faze je roman Obrisi budućnosti (= The Shape of things to come,
1933.), koji je 1936. poslužio i kao motiv za film, za koji je sam Wells napisao scenarij.
• U romanu se predviđa događanja od 1933. do 2106. godine – i tu prevladava Wellsova ideja o uspostavi
svjetske vlade kao rješenje za probleme čovječanstva.
• Tvrdio je da su to zapisi diplomata dr. Philipa Ravena i njegovih vizija budućnosti; Wells je predvidio
drugi svjetski rat sukobom kod Danziga (polj. Gdańska) između Poljske i Njemačke; u njegovim
predviđanjima rat je trajao deset godina, Francuska i Sovjetski Savez su samo djelomično sudjelovali,
a Velika Britanija je bila neutralna.
• Rat je završio potpunim iscrpljenjem i sve zemlje osjećaju posljedice ekonomske krize; gotovo sve
vlade su uništene, a kuga je odnijela veliki dio čovječanstva.
• Predvidio je potom vladavinu diktature koja promiče znanost, nameće engleski kao jezik sporazumijevanja,
iskorjenjuje religiju; stvara preduvjete za stvaranje utopijskog društva.
• Spisateljski rad završio je u pesimističnom tonu, djelom "Ljudski um na kraju svojih snaga" (= The mind
at the end of its Tether, 1945), godinu prije smrti.
• Wells je bio vrlo popularan i utjecajan, politički su mu nazori bili ljevičarski (iako je bio zagovornik prvoga
svjetskog rata).
• Živio je nekonvencionalno te je uz dva braka imao i nekoliko izvanbračnih veza.
• Odmalena je osjećao nepravdu klasnog društva i u svojim se djelima zalaže za bolji život tzv. "malog
čovjeka"; vjerovao je u znanost i tehnološki napredak te mu je bilo vrlo stalo do promicanja znanstvenih
ideja i ideja općenito, često nauštrb umjetničkog dotjerivanja djela.

106
• Roman Vremenski stroj, najprije se 1894. objavljivao u nastavcima da bi se godinu dana kasnije pojavio
kao knjiga.
• Djelo odražava Wellsova ljevičarska politička uvjerenja, njegov stav prema životu i obilju.
• Na početku, skupina prijatelja razgovara nakon večere; domaćin, naznačen samo kao "Vremenski
putnik" (Wells u knjizi ne navodi njegovo ime) objašnjava pojam četvrte dimenzije, tj. vremena.
• Vremenski putnik pokazuje prijateljima stroj za koji tvrdi da može
putovati u budućnost i prošlost (Wells je vjerojatno bio upoznat s
paradoksima putovanja kroz vrijeme te se uvijek vraćao samo do
vremenske točke iz koje je i krenuo).
• Nakon što su se gosti povukli, pripovjedač nam govori o tome kako
je Vremenski putnik otišao u daleku budućnost, u 802.703. godinu.
• Tamo se zaustavlja i susreće sićušan i nježan narod, Eloi, koji su
zasigurno daleki potomci engleske visoke klase.
• Za razliku od Wellsovog romana, u filmu iz 1960. zasnovanom na
tom djelu, koji je režirao George Pal (= György Pál Marczincsak
1908–1980), prije susreta s Eloima Vremenski putnik (sada pod
imenom "George") najprije prolazi kroz 20. stoljeće.
• Pal je u filmu uključio dva svjetska rata i nuklearni napad – što je
znakovito, jer je film bio snimljen tek dvije godine prije nego što je
kubanska raketna kriza dovela svijet vrlo blizu takvom ratu.
• Bitno drukčiji američki (televizijski) film dovršio je 1978. danski
režiser Henning Schellerup (1928–2000) – i najnoviji film Jedno od prvih izdanja Wellsove knjige
"Vremenski stroj" iz 2002., koji je režirao H.G. Wellsov praunuk (London: Heinemann, 1895). Motiv na
koricama izradio je Ben Hardy.
Simon Wells (1961–), također se poprilično udaljio od izvornika.
• U romanu, kada Vremenski putnik sretne Eloie, oni se hrane isključivo voćem, jer mesa, primjerice više
nema – oni ne rade apsolutno ništa, i posve su djetinjasti.
• Putnik odnosno narator to primjećuje već pri prvom susretu s Eloima:
U tim je lijepim i sitnim ljudima bilo naprotiv nešto što je stvaralo povjerenje – bila je to nekakva
graciozna nježnost, nekakva djetinja ležernost. A osim toga su izgledali tako krhko da sam glatko
mogao zamisliti sebe kako ih razbacujem na tucete kao čunjeve… Pokazao sam na Vremenski stroj
pa na sebe. Onda sam, ne znajući na trenutak kako da izrazim vrijeme pokazao na Sunce. Bajkovito
lijepa spodobica u kariranom purpurno-bijelom ruhu ponovila je moju gestu, pa me iznenadila
oponašanjem grmljavine. Na trenutak sam bio zapanjen, iako mi je značenje te geste bilo sasvim
jasno. Smjesta mi se u glavi stvorilo pitanje: Jesu li ta stvorenja glupava? Teško ćete i shvatiti koliko
me to pogodilo. Shvaćate, uvijek sam pretpostavljao da će ljudi iz godine osamsto dvije tisuće i
neke biti od nas nevjerojatno napredniji znanjem, umjetničkim sposobnostima, svime. A onda mi je
jedan od njih najednom postavio pitanje koje je pokazalo da je na intelektualnom nivou našega
petogodišnjeg djeteta – upitao me, zapravo, jesam li sa Sunca došao s gromovima i olujom!
• Kasnije će svojim prijateljima Vremenski putnik objasniti da je ljudski rod degradirao do te mjere upravo
zbog nedostatka poteškoća i promjena.
• U svijetu u kojem se ništa ne mijenja i postignut je sklad nema potrebe za intelektualnim naporom
koji čovjeka čini otpornim i omogućuje mu da preživi; u dalekoj budućnosti ljudi su tjelesno slabi i
intelektualno nemoćni; u ovakvom zamišljaju budućnosti zamjetan je utjecaj Darwinove (točnije
Spencerove) teze da samo najjači preživljavaju, a ujedno je to i kritika dekadentnog visokog društva.

107
• Vremenski se putnik sprijatelji s pripadnicom Eloia, Weenom, i spoznaje da postoji još jedan narod
koji živi u podzemlju, isto degeneriran, Morloci (engl. Morlocks).
• Morloci se hrane mesom Eloia, koji ih
se boje.
• Ovim je opisom Wells samo želio na
radikalan način prikazati koliko
duboke mogu biti razlike u
društvenim slojevima.
• Za razliku od raznih marksista koji su
idealizirali radničku klasu, Wells o
njima nije imao tako dobro mišljenje i
u romanu upravo su od "plavih
ovratnika" (engl. blue-collar workers)
evoluirali Morloci, radnici, a otuda i
boja njihove kože.
• Vizija ovih degeneriranih vrsta bila je
povezana s tadašnjim Wellsovim
Vremenski putnik, Eloi i Morloci, na plakatu Palovog filma (1960). viđenjima eugenike.
• Nakon što se jedva spasio od njihovih krvoločnih zubi olučio je, otići još dalje u budućnosti, gotovo do
kraja postojanja Zemlje (oko 30 milijuna godina u budućnosti):
Najednom sam opazio da se kružni obris Sunca na zapadu promijenio; da se na njegovoj krivulji
pojavila konkavnost, udubljenje. Vidio sam kako se povećava. Možda sam tako čitavu minutu zurio
u tu crninu što je puzala preko dana, i tada sam shvatio da je to početak pomrčine. Preko Sunčeve
je ploče prelazio ili Mjesec ili planet Merkur. Naravno da sam u prvi čas pomislio da je to Mjesec, ali
me mnogo toga navodi na uvjerenje da sam zapravo vidio tranzit nekog unutrašnjeg planeta koji je
prošao vrlo blizu Zemlje.
Mrak se spuštao naočigled, s istoka je zapuhao studeni vjetar u svježim zapusima, a umnožile su se
i bijele pahulje što su pljuštile s neba. S ruba je mora dolazilo mreškanje i šapat. Zanemarimo li te
beživotne zvukove, svijet je bio nijem. Nijem? Teško bi mi bilo prenijeti vam njegovu tišinu. Svi
zvukovi što ih stvara čovjek, blejanje ovaca, krikovi ptica, zujanje kukaca, sve to micanje što tvori
pozadinu našeg života – sa svim je tim bilo gotovo. A kako se tama produbljivala, lelujave su
pahulje postajale sve obilnije, plešući mi pred očima; a i studen je zraka bila baš žestoka. A onda,
jedan po jedan, brzo, jedan za drugim, bijeli su vrhunci dalekih brda nestali u tami. Povjetarac je
prerastao u zavijanje vjetra. Vidio sam kako mi se crna središnja sjena pomrčine u zamahu primiče.
U sljedećem su se trenutku vidjele još samo blijede zvijezde. Sve ostalo je bila tama bez zračka
svjetlosti. Nebo je bilo apsolutno crno. Na mene se spustila jeza te silne tame. Studen, što me je
tukla do srži kostiju, i bol što sam ga osjećao pri disanju, nadvladali su moje snage. Stresao sam se i
obuzela me smrtna mučnina. A onda se na nebu, poput crveno usijanog lûka, pokazao Sunčev rub.
Sišao sam sa stroja da se malo oporavim. Vrtjelo mi se u glavi i nisam se bio sposoban suočiti s
putom povratka. Dok sam tako stajao, zbunjen i obuzet mučninom, opet sam ugledao ono nešto
što se micalo u plićaku – sad više nije moglo biti dvojbe da je riječ o nečemu što se miče – na
pozadini crvene morske vode. Bilo je to nešto okruglo, veliko možda kao nogometna lopta, ili
možda malo veće, a iza toga su se vukli pipci; izgledalo je crno, onako na pozadini valnog mlata
krvavocrvene vode, i sad je prpošno skakutalo. A onda sam osjetio da gubim svijest. Ipak me
održao jeziv strah da bih mogao ostati ležati tako, bespomoćan u tom dalekom i strašnom
sumraku, tako da sam se uspio uspeti u sedlo.

108
• Drugi poznati Wellsov roman je Otok dr. Moreaua (= The Island of Dr. Moreau, 1886) o ludom
znanstveniku koji transplantacijama i kirurškim zahvatima stvara poluljudska i poluživotinjska bića;
roman Nevidljivi čovjek (= The Invisible Man, 1897.) isto je priča o znanstveniku koji postaje zločinac
nakon što je pronašao načina biti nevidljiv.
• U Ratu svjetova (= The War of the World, 1898.) riječ je također o
užasu, ali u priči o invaziji Marsijanaca na Zemlju; klima na Marsu
je postala sve hladnija i morali su pronaći ugodnije mjesto za
život; nakon što su gotovo uništili život na Zemlji, unište ih
zemaljske bakterije na koje nisu bili otporni.
• Roman je adaptirao i pretvorio u radijsku dramu čovjek koji je
imao prezime slično autorovom, američki glumac i režiser Orson
Welles (1915–1985), i kada ju je izveo na "dan vještica"
(Halloween) 1938. godine, uslijedila je panika.
• Wells je isto tako iskoristio već poznatu temu o spavanju do
budućnosti u romanu "Kad se spavač probudi" (= When the Sleeper
Awakes, 1898-99) o čovjeku s kraja 19. stoljeća koji zbog nesanice
uzme lijek i probudi se nakon 203 godina i tada doznaje da je
nasljednik golemog imetka kojim se izgradilo veliko svesvjetsko
političko i ekonomsko carstvo.
• Isto tako u poznate teme ulazi i Wellsov roman "Prvi ljudi na
mjesecu" (= The First Men in the Moon, 1901), o dvojici Engleza, Naslovnica priče Rata svjetova iz izdanja
poslovnog čovjeka i znanstvenika, koji u kuglastom svemirskom "Amazing Stories" (New York), kolovoz
1927. Crtež: Frank Rudolph Paul (1884–
brodu stignu na Mjesec, gdje će otkriti civilizaciju bića nalik na 1963).
kukce ("Selenita").
• Wells je 1905. napisao i fikcijsko djelo "Moderna utopija" (= A Modern Utopia), u kojem je, primjerice,
zagovarao stvaranje svjetske države, koja bi počivala na kompromisima interesa; zalagao se za plaćanje
u zlatu, za žensku ravnopravnost, pa i za životinjska prava (prestanak konzumiranja mesa).
• U "Modernoj utopiji" Wells izražava želju za društvom u kojem vladaju humani i dobro obrazovani
ljudi, i ovdje, kao i na više mjesta bio je vrlo kritičan prema privilegijama i nasljednom faktoru u
kapitalističkom društvu; u njegovoj utopiji ljudi dobivaju moć zbog inteligencije i obrazovanja.
• Tada je Wells bio član fabijanskog društva (engl. "Fabian Society"), britanske reformističko-socijalističke
organizacije, osnovane 1883/84. i nazvane prema rimskom vojskovođi iz 3. stoljeća pr. Kr. Kvintu
Fabiju Maksimu (s nadimkom Cunctator, "Oklijevalo"), koji je taktikom iščekivanja i odugovlačenja
nastojao iscrpiti Hanibala.
• Fabijansko društvo tvorili su poglavito intelektualci, pisci i
znanstvenici – i svoja su politička motrišta izlagali u nizu
posebnih publikacija (Fabian Tracts); zastupali su teoriju o
mirnom, evolutivnom preobražaju kapitalističkog društva u
socijalističko, putem postupnih reformi.
• Tijekom 1900–06. fabijanci su ušli kao autonomna organizacija
u sastav britanske Laburističke stranke, i znatno su utjecali na
njezino kasnije političko djelovanje.
• Zbog svojih radova o politici, tehnologiji i budućnosti, Wells je
bio pozvan da se priključi ovom društvu, čije su vođe i
S lijeva na desno: Beatrice Webb, Sidney Webb i
utemeljitelji bili George Bernard Shaw (1856–1950), Sidney Bernard Shaw (28. lipnja 1930., fotograf nije
Webb (1859–1947) i Beatrice Webb (1858–1943). poznat).

109
• Wells se pridružio, ali je odmah pokušao mijenjati društvo – od malenog društva u kojem su intelektualci
raspravljali o socijalističkim reformama, želio je stvoriti veliku grupu, koja bi pritiscima izvojevala promjene.
• Vodstvo se opiralo toj ideji i Wells je htio preuzeti kontrolu nad organizacijom, što mu je i pošlo za rukom
(ali je svejedno imao premalu podršku članova da bi sproveo svoj naum).
• Udruženje je napustio 1908. godine, ali je i dalje gorljivo zagovarao socijalizam.
• Rekli smo u uvodnom komentarima o antropologiji budućnosti da se 1920. sastao s Lenjinom u Moskvi.
• Posjetio je Sovjetski savez također 1934. i sastao se u Moskvi sa Staljinom.
• Govorio je, između ostaloga, i o potrebi za stvaranjem svjetske države.
• Staljin je bio skeptičan prema toj ideji i nije prihvaćao
Wellsov stav da je američki predsjednik (F.D. Roosevelt)
također na izvjestan način imao socijalističke ideje.
• Taj razgovor nije bio uspješan, ali je Wells bio uvelike
oduševljen SSSR-om.
• Ipak, za razliku od Staljina, Wells nije smatrao da nad
svjetskom državom treba vladati partija, nego znanstvenici –
i ta ga je misao držala do kraja života.
• Isto tako je izričito osuđivao ratničke gospodare (war-lords),
poput Hitlera, što se moglo uočiti i u filmu "Obrisi budućnosti"
Staljin, sredinom 1930-ih godina. za koji je, kako smo rekli, napisao scenarij 1936. godine.
• Međutim, postojala je i problematičnost u Wellsovoj viziji o razumnosti.
• George Orwell (= Eric Arthur Blair 1903–1950) pokušao je to objasniti 1941. u eseju "Wells, Hitler i
svjetska država":
Rani boljševici možda su bili anđeli, ili demoni, kako ih tko želi smatrati, ali u svakom slučaju nisu
bili razumni ljudi. Oni nisu uvodili Wellsovsku Utopiju nego Vladavinu svetaca, koja je kao i engleska
Vladavina svetaca, bila vojno despotstvo oživljena sudovima protiv vještica. Ista zabluda opet se
pojavila u izvrnutom obliku u Wellsovom odnosu prema nacistima. Hitler predstavlja sve ratne
gospodare i vračare zamotane u jedno. Dakle, tvrdi Wells, on je apsurdnost, duh prošlosti, stvorenje
osuđeno da nestaje gotovo odmah. Ali nažalost, poistovjećivanje zdravoga razuma i znanosti
zapravo ne stoji. Zrakoplov, koji je bio iščekivan kao civilizatorski utjecaj, ali koji se u praksi rijetko
koristio osim za bacanje bombi, simbol je te činjenice. Moderna Njemačka daleko je znanstvenija
od Engleske, i daleko više barbarska. Mnogo toga što je Wells zamislio i za što je radio fizički postoji
tamo u nacističkoj Njemačkoj. Poredak, planiranje, državno poticanje znanosti, čelik, beton,
zrakoplovi, svi su tamo, ali svi su u službi ideja prikladnih za kameno doba. Znanost se bori na strani
praznovjerja. Ali to je za Wells očito nemoguće prihvatiti.
"Wells, Hitler and the World State" (Horizont, London, kolovoz 1941)
• Orwell je, dakako, naglasio Wellsov golem utjecaj na mlade ljude na početku 20. stoljeća ("Umovi svih
nas, i dakle fizički svijet, bio bi zamjetno drukčiji ako Wells ne bi nikada postojao"), i da je do 1914. bio
"pravi prorok" i da su fizički detalji njegove vizije svijeta bili ispunjeni u iznenađujućem omjeru.
• Ali za Orwella "Wells ima prerazuman um da bi shvatio moderni svijet".
• Pa ipak, u jednoj stvari Wells je potkraj života bitno promijenio svoju poziciju.
• Kako smo naznačili, njegov opis Eloia i Morloka iz Vremenskog stroja potjecao je također od njegovih
ideja o eugenici (obje te ljudske vrste bile su degenirane).
• I upravo s tim u vezi, američki ekonomist Irving Fisher (1867–1947) rekao je 1912. u govoru pred Udrugom
za eugenička istraživanja (SAD-a) da će nordijska rasa [bez eugeničkih mjera] propasti i postati hranom za
još više generirane životinje.

110
• Poput mnogih mislilaca svoga doba, Wells je vjerovao da se mogu poduzeti koraci za poboljšavanje
ljudskoga roda.
• Nadalje, kao bivši student Thomasa Huxleyja podržavao je "etičku evoluciju", koja je imala više
socijalni, nego rasni naglasak.
• Pa ipak, katkad je dao i neke rasističke komentare (možda u satiričkom smislu); tako je u "Modernoj
Utopiji" napisao da: "Postoji samo jedna razumna i logična stvar koja se može učiniti s doista inferiornom
rasom, i to je da se uništi".
• Inače Wells nije podržavao "pozitivnu eugeniku" (birano parenje), ali je do pred kraj života smatrao da
u znanstveno uređenom društvu stanovitu korisnu ulogu može imati "negativna eugenika" (sprječavanje
razmnožavanje urođenih invalida i kriminalnih tipova, i eutanazija deformirane novorođenčadi).
• No potkraj života, pod utjecajem događaja iz nacističke Njemačke, Wells je odbacio eugeniku – u jednom
članku iz serije "Prava čovjeka" objavljene u The Times-u 1939. (čak prije Orwellova eseja), napisao je
da "… nijedan čovjek ne smije biti podvrgnut bilo kojoj vrsti unakaženja ili sterilizacije, osim ako ne daje
svjestan pristanak…" (v. The Rights of Man or what are we fighting for, Penguin, 1940).
• Napokon Wells je 1944. u svojoj "Tezi o kvaliteti iluzije…" izričito osudio Francisa Galtona, napisavši da
je imao "umnu sklonost fašista i bio sve za führere i ducee" (A Thesis on the Quality of Illusion in the
Continuity of the Individual Life in the Higher Metazoa, with Particular Reference to the Species Homo
Sapiens. London: Scientia, 1944, str. 183).
• U posljednjim godinama, Wells je načelo razvitka bolje vrste čovjeka u budućnosti, sve više
prebacivao s eugenike na obrazovanje.
• Šest godina nakon Wellsove smrti, Bertrand Russell (1872–1970) osvrnuo se na znanost, eugeniku, i
na ljude budućnosti, te iznio neke misli koje podsjećaju na podjelu ljudske vrste, koju je u Vremenskom
stroju označio Wells:
Znanstvena društva još su u djetinjstvu… Bilo je za očekivati da će napretci u fiziologiji i psihologiji
dati vladama mnogo više kontrole nad pojedinačnim mentalitetom nego što imaju danas čak u
totalitarnim zemljama. Fichte je ustvrdio da obrazovanje mora težiti prema uništavanju slobodne
volje, tako da učenici, nakon što napuste škole, ne bi mogli, sav ostali život, misliti ili djelovati drukčije
nego što su njihovi učitelji htjeli…
Prehrana, injekcije i naredbe će se spojiti, od vrlo rane dobi, kako bi se stvorila vrsta karaktera i vrsta
vjerovanja koje vlasti smatraju poželjnima, i bilo kakva ozbiljna kritika vlasti postat će psihološki
nemoguća…
Postupno, selektivnim parenjem, urođene razlike između vladara i vladanih će se povećati sve dok
ne postanu gotovo različite vrste. Pobuna plebejaca bit će toliko zamisliva kao i organizirani
ustanak ovaca protiv prakse jedenja ovčetine.
"Učinak znanosti na društvo" (The Impact of Science on Society, 1953, 49–51).

Wells je volio i crtati – ovu skicu, koju je nazvao "Čovjeka u

godini milijun" (= "The Man of the Year Million", dakle, čovjeka
budućnosti) napravio je još 1893. godine.

111
Neke razlike između Julesa Vernea i H.G. Wellsa
• I Verne i Wells bili su plodni pisci i obojicu se često nazivaju "očevima znanstvene fantastike".
• Dakako, Verne je bio 38 godina stariji od Wellsa i vjerojatno je da ga je Wells čitao kao dijete.
• Od svemirskih romana Verne je napisao Put na Mjesec (i nastavke toga dijela) i Wells je objavio knjigu
Prvi ljudi na Mjesecu; obojica su pisala o letjelicama prije nego li je let bio moguć.
• Međutim, uz mnoge podudarnosti i sličnosti ova se dvojica autora u mnogočemu razlikuju.
• Wells je primjerice koristio neimenovanog pripovjedača koji govori, i tu je metodu koristio u svojim
najpoznatijim romanima, Vremenski stroj i Rat svjetova; Verne pak pripovijeda kroz prizmu promatrača.
• Dok kod Wellsa stječemo dojam da nam se izravno obraća, Vernov nas pripovjedač provodi kroz nizove
događaja.
• Većina Wellsovih romana smještena je u Englesku (ili se iz nje putuje), dok Verne ne piše o Francuskoj
(radnje njegovih djela smještene su na Island, na Antarktici, u Afriku i drugdje).
• Još važnije, njihova gledanja na znanost i tehnologiju jako se razlikuju – Verne je skloniji tehnološkim
detaljima od Wellsa.
• U svim romanima Verne redovito koristi tehnologiju kako bi se protagonisti spasili iz bezizlaznih
situacija (u Putovanju u središte Zemlje i Putu na Mjesec znanstvenici su ujedno i glavni likovi romana).
• S druge strane, Wells na tehnologiju ne gleda uvijek tako blagonaklono.
• U njegovim knjigama mnoštvo je ludih znanstvenika koji vrše pokuse na ljudima i životinjama – niti u
jednom Wellsovom romanu tehnologija se ne koristi za opće dobro (iako je vjerovao u razumnosti
znanosti).
• Oba autora imaju svoje viđenje znanstvene fantastike: Verne se više služi znanošću nego fantastikom,
dok je Wells više koristio fantastiku, manje znanost.
• U Verneovim su djelima potanko opisani dijelovi strojeva (recimo tehnički detalji podmornice u
20.000 milja pod morem).
• Najveća razlika u njihovim opisima je u primjeru putovanja u svemir.
• Verne u Putu na Mjesec posvećuje pažnju tehničkim pojedinostima, gravitacijskoj snazi, mehanizmima
ispaljivanja, dok Wells u Prvim ljudima na Mjesecu zamišlja tvar koja poništava učinak gravitacije i
omogućuje putovanje kroz svemir, ali nam ne daje nikakve detalje od čega se ta tvar sastoji, i kako djeluje.
• Iako se obojica smatraju očevima znanstvene fantastike, a Wellsa je Oscar Wilde (1854–1900) čak
nazvao "engleskim Verneom" – razlika među njima je više nego što bi se u prvi mah i pomislilo.
• Sam Verne je tvrdio da Wellsova djela nemaju nikakvog znanstvenog utemeljenja ("Ja se služim
fizičkim zakonima. On izmišlja" rekao je).
• Iako je sam Wells jednom prigodom izjavio da je "još mnogo toga na svijetu neotkriveno", njegova je
namjera bila odgonetnuti čovjekovo mjesto u svemiru i u budućnosti, a tehnologija mu je poslužila
kao sredstvo pomoću kojeg to istražuje.
• Njegovo izmišljavnje vremenskog stroja nije mu poslužilo da bi dokazao kako čovjek može izumiti
takav stroj, nego da bi sam sebi priskrbio uređaj koji će mu poslužiti kao sredstvo za istraživanje
budućnosti, tj. onoga što će uslijediti.
• U svojim djelima u kojima govori o biološkim i fizičkim znanostima, u romanu Otok dr. Moreaua ili u kratkoj
priči "Hrana bogova" (= Food of the Gods, 1904), u kojoj razmatra mogućnost poticanja rasta usjeva pomoću
kemikalija, njegova primarna zabrinutost ide u pravcu zlorabe znanosti u sebične svrhe.
• Verne se koristio onodobnim dostignućima znanosti, dok je Wells želio naglasiti vrijednosti koje bi
znanost mogla donijeti čovjeku u obliku spoznaja i svrhu obrazovanja.

112
• Dobar dio Verneovih predviđanja se ostvario, put u svemir, put pod morem, pa tako i dio ideja iz rada
"Godina 2990".
• Za Wellsov zamišljaj putovanja kroz vrijeme još nemamo pokrića u stvarnosti.
• Iako je u romanu Kad se spavač probudi predvidio kako će se avioni koristiti kao vojno oružje, u kasnijim
romanima predvidio je premoć kemijskog naoružanja (i zapravo je u scenariju za film "Obrisi budućnosti" iz
1936. dao pilotima osobito ulogu u mirotvorstvu).
• U priči "Oslobođeni svijet" (= The world set free, 1914) Wells je predvidio otkriće nuklearnog
naoružavanja i precizno je pogodio godinu u kojoj se to i dogodilo.
• Doduše, imao je prednost nad Verneom zato što je bio tek u tridesetim godinama kada se
radioaktivnost otkrila, dok je Verne tada bio starac.
• Prvu nuklearnu fisiju, bombardiranjem urana neutronima, izveo je 1934. talijanski fizičar Enrico Fermi
(1901–1954) i opisao u radu "Radioaktivnost dobivena bombardiranjem neutronima" (Radioattività
provocata da bombardamento di neutroni).
• Fermi je za to otkriće 1938. primio Nobelovu nagradu, i u
Chicagu je 1942. pod njegovim vodstvom bio izgrađen prvi
nuklearni reaktor.
• Wells je, dakle, mogao predvidjeti i oslobađanje atomske
energije koja bi se rabila i u industrijske svrhe, i za razvoj
atomske bombe i za svjetski rat.
• Međutim, u njegovim djelima rat bi otpočeo 1956. – iako su
u povijesti do tada već dva japanska grada (= Hirošima i
Nagasaki) bila razorena atomskom bombom.
• Protagonisti iz Wellsovih djela, posebice Moreau i Griffin
(iz Nevidljivog čovjeka), predstavljaju općenitu ljudsku
težnju za prevlašću – i u povijesti ćemo pronaći mnoštvo
primjera.
• Njihove eksperimente, koje je Wells opisivao, svoju su
potvrdu doživjeli u brojnim koncentracijskim logorima u
20. stoljeću.
• U nekim romanima i likovima (primjerice Ostrog u romanu Oblak nakom bacanja bombe na grad Nagasaki,
9. kolovoza 1945. (foto: Charles Levy iz zračnoga
Kad se spavač probudi) Wells je predvidio dolazak na bombardera B-29, Nacionalna arhiva SAD-a).
scenu europskih fašističkih vođa.
• Napokon, Wellsovi romani, za razliku od Verneovih, puni su arhetipskih predodžbi.
• Primjerice u Vremenskom stroju jasna podjela na božanski i demonski imaginarij simbolizira sudar
svjesnog i prijetećeg nesvjesnog, čije će tumačenje dati Freud i kasnije Jung svojim analizama.
• I lik dr. Moreaua je primjer manifestacije "super ega" kojeg će na kraju progutati mračne i primitivne
sile koje je on pokušao kontrolirati i suspregnuti.
• Napokon, Wells je živio u vremenu koje je bilo politički i društveno intenzivnije i u mnogim pogledima
znatno teže od doba Julesa Vernea – Verne se rodio ne tako davno nakon kraja Napoleonove epohe, i
umro je prije velikih kriza i prevrata u 20. stoljeću (desetak godina prije prvoga svjetskog rata i ruske
revolucije, i znatno prije uspona fašizma-nacizma i drugoga svjetskog rata).
• Zato je Verne mogao ostati na razini tehnoloških vizija 19. stoljeća, dok se Wells morao suočiti s
ozbiljnim društvenim lomovima u svijetu koji je poznavao.

113
Paolo Mantegazza
• Verne i Wells bili su, dakako, književnici nadahnuti znanstvenim temama, koji su pisali o budućnosti,
ali mogu se naći i primjeri profesionalnih znanstvenika koji su svoje zamisli o budućem (ili možda
prošlom) razvitku čovječanstva također pokušali iznijeti u romanima.
• Jedan od prvih takvih bio je Paolo Mantegazza, rođen 1831. u Monzi vrlo blizu Milana, još dok se
Lombardija nalazila u sastavu Habsburške monarhije.
• Obitelj Mantegazza imala je staro plemićko podrijetlo, i
također kroz povijest dala je mnoge razne umjetnike,
političare i znanstvenike.
• Paolov otac, Giovan Battista Mantegazza (u. 1867) bio je sin
gradonačelnika Monze (isto s imenom Paolo), no poznatija
je bila majka Laura, rođ. Solera (1813–1873).
• Laura Solera Mantegazza zapamćena je kao jedna od velikih
talijanskih patriotkinja iz vremena ujedinjenja Italije; nakon
ustanka od "Pet dana" 18–22. rujna 1848. kad je Milano po
prvi put bio oslobođen od habsburške vlasti, čini se da je
počela održavati kontakte s Giusseppeom Mazzinijem (1805–
1872); kad su Habsburgovci 6. kolovoza 1846. opet uspostavili
vlast nad Lombardijom, povukla se s Paolom u pijemontsko
mjestašce Cannero uz jezero Maggiore, u obiteljski ljetnikovac
kamo je već premjestila svoju mlađu djecu; blizu Cannera
Paolo Mantegazza (1831–1910), Popular
Science Monthly (sv. 43, 1893). doći će do jake bitke između talijanskih ustanika i habsburških
vojnika – i Laura će poslije predložiti talijanskom vođi Giuseppeu
Garibaldiju (1807–1882) da ranjenike smjesti u njezinoj vili.
• To je dovelo do prijateljstva s Garibaldijem sav život; Laura Mantegazza skupljat će i sredstva za
Garibaldijev slavni pohod na Siciliju 1860. – i njezin mlađi sin Emilio borit će se 1866. u redovima
Garibaldijeve vojske u tzv. "trećem ratu za neovisnost" .
• S druge strane, Laura Mantegazza još je 1850. u Milanu
pokrenula prvo sklonište za dojenčad i malu djecu u Italiji
(iduće godine još jedno), i nakon što se konačno uspostavila
talijanska vlast, osnovala je 17. veljače 1862. zajedno s
prijateljicom Isemijom Sormani Castelli (1811–1903) prvo
žensko udruženje u zemlji, tj. Opću udrugu za zajedničku
pomoć (Associazione Generale di Mutuo Soccorso), koja je
imala cilj pomoći i obrazovati milanske radnice.
• Međutim, bez obzira na to svoje zalaganje za dobrobit i
obrazovanje žena, Laurin opći odnos prema muško-ženskim
odnosima ostao je u osnovi patrijarhalan.
• To da je imao tako osobitu i jaku majku zacijelo je utjecalo na
kasnije misli Paola Mantegazze, i također će biti važno vrijeme
kada je odrastao, tj. razdoblje kada se počela stvarati moderna
talijanska država i kada se zbog tehnoloških novina sav svijet
sve više povezivao.
• Kao šesnaestogodišnjak gledao je ustanak u Milanu – i neki Giovanni Mentessi (1857–1931), portret
izvori kažu da je čak sudjelovao u njemu. Laure Solera Mantegazza (pastel na platnu,
1912. na temelju prijašnjeg crteža).

114
• Studirao je medicinu najprije u Pisi i Milanu, i zatim na Sveučilištu u Paviji gdje je 1854. stekao liječničku
diplomu.
• Odmah poslije, s habsburškom putovnicom, proputovao je Francusku, Njemačku i Englesku i nastavio
putovanje do Južne Amerike.
• Radio je kao liječnik u Argentini, Paragvaju i Boliviji, i u argentinskom mjestu Saba upoznat će 1856. i
oženiti svoju prvu suprugu Jacobinu Tejadu Montemajor (isto u Argentini će se iduće godine roditi
njegov prvi sin).
• Svakako najvažnije Mantegazzin rad dok je bio u Južnoj Americi bili su pokusi koje je izvodio na sebi s
kokom i drugim biljnim tvarima koji djeluju možda slično.
• Kada se vratio u Italiju 1858. objavio je u milanskom medicinskom časopisu rad "O higijenskim i
ljekovitim vrlinama koke i općenito o hrani za živce" ("Sulle virtù igieniche e medicinali della coca e
sugli alimenti nervosi in generale", Annali universali di medicina, 4, XXI. 1859, str. 449–551).
• Taj je rad imao golem utjecaj i citirat će ga mnogo poslije i mladi Sigmund Freud, u svom djelu iz 1884.
u kojem je i on zagovarao korisnost koke.
• Mantegazzin opis svoga iskustva kada je isprobao najveću dozu koke koje je ikada uzeo, vrlo je zoran:
Neke prizore koje sam pokušao opisati u prvom trenutku delirija bile su pune poezije i oplakao sam
jadne smrtnike osuđene da žive u ovoj dolini suza, dok sam odnesen na krilima dva lista koke
krenuo letjeti kroz prostore 77.438 svjetova, jedan sjajniji od drugoga.
Sat poslije, već sam bio dovoljno miran da napišem ove riječi sigurnom rukom: "Bog je
nepravedan, jer je čovjeka napravio nesposobnoga da može živjeti uvijek cocheando [tj. žvakajući
koku]. Radije ću imati život od 10 godina s kokom nego jedan od 100000… (i tu je slijedio red s
nulama) stoljeća bez koke" (ibid., 493).
• U spomenutom članku podijelio je hranu u tri skupine: hranu za obnavljanje tkiva ili "oblikovnu hranu"
(alimenti plastici), hranu za metabolizam, koja daje kalorije i omogućuje disanje (alimenti respiratorij),
i hranu za moždano-živčani sustav, dosl. "hranu za živce" (alimenti nervosi).
• Tu treću skupinu podijelio je na alkoholnu hranu (fermentati i destilati), alkaloidnu hranu (kavovine i
narkotici) i aromatsku hramu (slabi aromati i iritantni).
• Zanimljivo je dodati da je Mantegazzin članak iste godine kada ga je autor objavio pročitao mladi
Korzikanac iz ljekarske obitelji Angelo François Mariani (1838–1914), koji se upravo preselio u Pariz – i
koji će izumiti osobitu mješavinu koke i vina, koju će plasirati kao vin Mariani ("vino Mariani").
• Taj će napitak piti umjetnici, političari, pape, i isto tako H.G. Wells, dok će u SAD-u potaknuti povijesni
izum Coca-Cole.
Vin Mariani, dva detalja iz Mariannijeve serije, "Suvremeni
likovi" (Figures Comtemporaines), na prijelazu iz 19. u 20.
stoljeće. Lijevo: češki secesijski slikar Alfons Mucha (1860–
1939), i desno H.G. Wells.
"Marijanijevo vino" hvalili su pape Lav XIII. (r. Vincenzo Pecci
1810., papinstvo 1878–1903) i Pio X. (Giuseppe Sarto, r. 1835,
papinstvo 1903–1914), pisci Alexander Dumas (1802–1870) i
Émile Zola (1840–1902), plesačica Sarah Bernhard (1844–
1923), i mnoge druge osobe – i neke koje smo spomenuli:
Thomas A. Edison, Jules Verne, H.G. Wells (desno na slici) i
Albert Robida (o kojem će još biti riječ).
Coca-Colu će prema ovom modelu pokrenuti američki
izumitelj pića, John Stith Pemberton (1831–1888). Pokušao
je napraviti "Francusko vino", ali kada je uslijedila zabrana
protiv alkohola u gradu Atlanti, dodao je "kiselu vodu".

115
• Mantegazza postat će glasovit kao prvi istraživač utjecaja narkotika na ljude; poslije je i zagovarao neke
narkotike (dakako, uz komentare i o zlorabi).
• No u prije navedenom citatu u kojem je opisao svoj "delirij" nakon uzimanja velike doze koke vidi se i
neka naznaka futurističkih razmišljanja, tj. "letjeti kroz prostore 77.438 svjetova".
• Uz ulogu narkotika, Mantegazzine glavne teme postat će ljudske fiziološke osobine i emocije (koje je
sveo na četiri: užitak, bol, mržnja – i najjaču, ljubav), muško-ženski odnosi, i fiziološke, emotivne,
spolne i druge raznolike među "rasama" svijeta.
• Mantegazza je pokušavao te pojave objasniti evolucijski; dopisivao se s Darwinom i smatrao da
darvinizam može pomoći u oslobađanju Italije od tadašnjih "katoličkih ograničenosti".
• Jedno od svojih najpopularnijih djela, "Fiziologiju užitka" (= La
fisiologia del piacere), Mantegazza je počeo pisati još kao
student između 1852. i 1854. – ali je rad bio objavljen tek
1880. i to nakon što je autor već postignuo druge pomake.
• Knjigu "Slike ljudske prirode. Proslave i opijanosti" (= Quadri
della natura umana. Feste ed ebbrezze), objavio je 1871.
godine – i danas neki kritičari misle da mu je to bilo vrhunsko
djelo.
• Njegov "Atlas izražavanja boli" (= Atlante della espressione del
dolore) izišao je iz tiska 1876. – i u njemu je koristio fotografije
da bi prikazao načine kako ljudi iz raznih "rasa" izražavaju
osjećaje boli.
• Fotografije su mu postale važno sredstvo kojim je pokušavao
dokazati svoje teze.
• Mantegazza je više djela napisao o muško-ženskim odnosima, i
Izdanje "Fiziologije užitka iz 1915. godine. to polazeći ili od fizioloških ili od neurološko-emocijskih postavki.
• U tu kategoriju možemo uvrstiti njegove knjige "Fiziologiju ljubavi" (= Fisiologia dell'amore, 1873),
"Ljudska ljubav" (= Gli amori degli uomini, 1885., čiji je naslov bio preveden na engleski kao "Spolni
odnosi čovječanstva", Sexual relations of Mankind, što nije baš točno), i napokon "Fiziologiju žene" (= La
Fisiologia della donna, 1893); na hrvatskom je bio objavljen tek jedan Mantegazzin tekst, i to članak
od tridesetak stranica "Stupnjevi muškaračke snage i spolne slaboće", u zagrebačkom Zabavnom dnevniku
1928. godine.
• Mantegazza je isto tako napisao knjige o svojim putovanjima po svijetu: prvo mu je takvo djelo bilo
"Rijeka La Plata i Tenerife" (= Rio de la Plata e Tenerife, 1867), zatim "Put u Laponiju" (= Viaggio in
Laponnia, 1881) u suautorsku sa Stephanom Sommierom (1848–1922), biologom i Talijanom francuskoga
podrijetla, s kojim je putovao sve do Sibira, i zadnje mu je ključno takvo djelo bila India (1888).
• Dakako, ponovio je neka svoja prijašnja putovanja, primjerice 1861. i 1863. opet je posjetio Južnu
Ameriku.
* * *
• Inače, nakon prvoga povratka u Italiju iz Amerike, Mantegazza je postao kirurg u Milanu i poslije profesor
patologije u Paviji.
• U politici je između 1865. i 1876. bio zastupnik Monze u talijanskom parlamentu, i poslije je stekao
položaj senatora u talijanskoj vladi.
• No za nas je najvažnije nešto drugo: nakon prvih poslova, Mantegazza je 1869. bio pozvan da pokrene
katedru za antropologiju i etnografiju u Firenci, pa je tako postao prvi profesor antropologije u Italiji.

116
• Nakon što se istaknuo kao liječnik i stručnjak za fiziologiju i neurologiju, otvorio je vrata ranoj talijanskoj
antropologiji – i osnovao u Firenci 1869. također prvi muzej za prirodoslovlje u Italiji, s odjelom za
antropologiju i etnografiju (Museo di storia naturale di Firenze, Sezione di antropologia ed etnologia),
i pokrenuo časopis "Arhiv za antropologiju i etnologiju" (Archivio per l'antropologia e l'etnologia).
• Osim toga, Mantegazza je sav život, do svoje smrti 1910. u San Terenzu blizu grada La Spezia, isticao
umjetnost i osobito književnost.
• Prvi njegov vlastiti roman, objavljen 1876., zvao se "Jedan dan u Madeiri" (= Un giorno a Madera) i
govorio je o braku između bolesnih ljudi; 1893.– nakon što je navršio 60 godina izišla je njegova
"Pohvala starosti" (= Elogio della vecchiaia), više-manje pjesničko djelo, i kad je već imao 66 godina
objavio je za našu temu bitno djelo, "Godina 3000" (= L'anno 3000).
• Knjiga je izišla nakon što je Wells objavio svoj znamenit Vremenski stroj i također poslije nekih drugih
zanimljivih priča ili slika o budućnosti, nastalih na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće (i o kojima će biti još riječ).
• Ali u odnosu na mnogo druga djela iz tog razdoblja, Godina 3000 poprilično jasno prenosi znanstvene
misli koje su u to vrijeme bile važne, i odražava Mantegazzine stavove o utemeljenosti tih ideja.

Godina 3000
• Mantegazza je roman posvetio svojoj drugoj supruzi, firentinskoj
grofici Mariji Fantoni, koju je nazvao "… božanskom zrakom sunca
koja osvjetljava i grije posljednji sumrak moje večeri".
• I glavni junaci u priči nazivaju se upravo Paolo i Maria.
• Radnja može se ukratko sažeti:
‒ Paolo i Marija kreću na put iz Rima, glavnog grada Sjedinjenih
Država Europe (Stati Uniti d'Europa) u Andropol, prijestolnicu
Planetarnih Sjedinjenih Država (Stati Uniti Planetari).
‒ Pet godina već su živjeli u "braku ljubavi" i sada trebaju posjetiti
biološki senat u Andropolu, gdje će vrhovno Povjerenstvo za
znanosti (Concesso delle scienze) odlučiti smiju li "prenijeti život
na druge ljude", tj. imaju li pravo rađati djecu i u tu svrhu sklopiti
"rasplodni brak" (matrimonio fecondo, što bi dosl. značilo "plodni
brak").
• Čini se, dakle, da će roman govoriti o "eugeničkom" parenju – i
donekle i hoće, ali putovanje Paola i Marije u Andropol tek je povod Prvo izdanje knjige: "Godine 3000".
za razne priče o budućnosti:
– Andropol se nalazi u podnožju Himalaja, u nekadašnjoj pokrajini Dardžiling, no prije odlaska iz
Europe u Aziju, Paolo želi Mariju odvesti do velikog Nekropola u Speciji (Necropoli di Spezia), gdje
su Talijani 3000. sabrali sve uspomene iz prošlosti; tamo odlaze u "aerotaku", letjelici koju pokreće
struja brzinom od 150 km na sat; poslije nastavljaju put do piramida u Egiptu, koji se nalaze uz rub
mora, jer su ljudi uspjeli preinačiti pustinju u more – i tu na morskom žalu uz piramida Paolo i
Maria uživat će u ribljoj gozbi.
– Ukrcavaju se zatim na poštanski brod Cosmos, koji putuje iz Londona u Indiju, kako bi isto posjetili
Cejlon, poznat kao Otok pokusa (Isola degli esperimenti), jer se tamo nalaze razne vrste društvenih
uređenja; slijedi posjeta otoku Dinamo (u bivšem Andamanskom otočju), i napokon Paolo i Maria
stižu u Andropol.
– Opisana je arhitektura Andropola, tržnice i jelo, sustav pravde i kažnjavanje zločinaca, struktura
vlasti, četiri sekcije Vladine palače (posvećene Zemlji, Zdravlju, Školovanju i Industriji i trgovine, uz
ured za financije); Paolo i Maria navraćaju u andropolsku gimnaziju i u Igeju (Institut za zdravlje),

117
 gdje će vidjeti kako se liječi tuberkuloza – ali i kako se pravi selekcija novorođenčadi; posjetiti će i
"grad mrtvih Andropola"; opisivat će se isto i razna kazališta u Andropolu, te posjeta Paola i Marije
glavnom muzeju Andropola i "Božjem gradu" (području hramova i crkvi).
– Potkraj priče Marija se žali Paolu da on ima tajnu koju joj je obećao iznijeti, ali još nije; Paolo joj
kaže da će je uskoro doznati; tajna je da je Paolo dobio prvu nagradu Andropolske akademije
(najviše znanstvene ustanove na svijetu) za izum "psihoskopa", sprave koja čita misli i može otkriti
laži; nakon dodjele nagrade za taj izum, Paolo i Maria dobit će dozvolu za sklapanje "rasplodnog
braka" i na kraju se vjenčaju u "Božjem gradu".

Detalji:
• Što se tiče tehničkih detalja, što reći o "aerotaku", kojim se Paolo i Maria prevoze u La Speciju, ili o
brodu Cosmos, koji će ih iz Egipta prevoziti u Cejlon.
– "Aerotak" pokreće struja, ima dva ugodna mjesta u kabini, osvijetljenu upravljačku ploču (sličnu
današnjim primjerima) i malu kantinu u kojoj se nalaze tri eliksira za "poticanje cerebralnih
središta" prema mislima, pokretu i ljubavi.
– Brod Cosmos kreće se po moru koristeći vodik dobiven iz morske vode kao energent, i od morske
vode dobiva i pitku vodu za putnike; i to da će se pitka voda redovito dobivati iz mora objašnjava
zašto je Mantegazza vrlo pozitivno govorio o širenju mora preko pijeska do egipatskih piramida.
• Što se tiče naslova romana, na početku prvog poglavlja kaže se da je Godina 3000 jedna od nekoliko
knjiga koje je Paolo ponio sa sobom na putu kako bi zabavljao Mariju prevodeći joj tu "bizarnu
fantaziju", koju je "prije deset stoljeća" napisao neki talijanski liječnik; Maria pita Paola je li ta knjiga
razlog zašto je od svih mrtvih jezika naučio baš talijanski; svi europski jezici već su izumrli i sad u
svjetskoj državi ljudi govore "kozmički jezik"; Paolo odgovara da to nije razlog, nego da je naučio
talijanski jer je "ljubljena i najstarija kći grčkoga i latinskoga"
… govoreći talijanski, misli se o Sokratu i Fidiji, Aristotelu i Apeleju, Cezaru i Tacitu, Augustu i Horaciji,
Michelangelu i Galileu, Leonardu i Rafaelu… nijedan drugi jezik nema tako plemenitu i veliku
genealogiju… i zatim je Rim bio jednoglasno izabran kao prijestolje Sjedinjenih Država Europe…
• Mantegazza će više puta u romanu pohvaliti talijansku kulturu.
• Povijest ujedinjenja Europe i poslije svijeta počeo je, prema opisu, nakon velikoga rata u Europi početkom
20. stoljeća, s golemim gubitcima; zbog užasa u tom ratu Europu se počela bojati sama sebe – i rat je
tako "ubio ratovanje" i doveo do toga da bude položen "prvi kamen Sjedinjenih Država Europe".
• Međutim, poslije je "pijetet žaljenja, ne razum, doveo Europu do socijalizma…"; kralj Italije sišao je s
prijestolja da bi se pokrenuo pokus socijalizma, koji će trajati četiri generacije, odnosno jedno stoljeće…
• Ali bio je to "krivi put", jer su pojedinci i sloboda bili potisnuti "uznemirujućom i nadmoćnom
tiranijom umjetnog ustrojstva" – a da bi se štitio i branio "anonimni kolektivizam" [vlasti su] gušile i
gasile "klice individualne inicijative i svete borbe prvenstva"; oslabilo je i nasljeđe i obitelj je postala
tek "mehanička tvornica djece i sterilnih i žalosnih dosada".
• Napokon je skupina sociologa i biologa zakopala socijalizam i osnovala Sjedinjene Države Svijeta (tj.
Planetarne Sjedinjene Države), "pod vlašću najboljih".
• Dakako, Mantegazza je tu dodao i primjedbu da je svijet u toj godini budućnosti bio tek na pola puta
prema tom željenom cilju, jer "Umijeće biranja najboljih nije još otkrivena…"
• U ovim uvodnim osvrtima, koji će se u tekstu poslije nadopuniti i utočniti, govori se ipak o nekim
velikim uspjesima: primjerice, na svijetu više nema ni nameta ni carina kao u doba "barbarstva",
zdravstvo je znatno napredovalo – i svi ljudi na svijetu žive u prosjeku 60 godina (što će se poslije u
tekstu korigirati).

118
• Posjeta Paola i Marije Cejlonu, "Otoku pokusa", poslužila je Mantegazzi zapravo kao okvir za uspoređivanje
različitih političkih i društvenih sustava i filozofija, i to dovedenih do njihovih krajnjih razmjera.
• Stigavši na Cejlon, Paolo i Maria najprije će posjetiti "Zemlju jednakosti" (= Paese dell'Eguaglianza), gdje
svi ljudi izgledaju gotovo potpuno jednako; svi nose istu odjeću napravljenu od vrlo bijele svile; žene se ne
mogu razlikovati od muškaraca, jer režu svoju kosu – i samo im glas odaje spol; isto tako, teško je razlikovati
starce od mladih ljudi, jer boje svoju kosu u crno… i osim toga, čini se, da svi imaju istu fizionomiju!
• U zemlji jednakosti ljudi nemaju imena,
nego su označeni brojevima; ukupno
ima 10.000 stanovnika, i svaki čovjek
poglavar je za jedan dan; na različitosti
se gleda s užasom, no (strani) gosti se
prihvaćaju u svakoj kući.
• Paolo i Maria traže smještaj u jednoj
kući, gdje ih prima osoba koju
prepoznaju kao ženu, zamolit će da im
daje nešto jesti ("dva jaja i malo
kruha"), jer su stigli gladni s puta, ali
ona kaže da to ne može, jer je vrijeme
doručka prošlo i treba čekati vrijeme
objeda; svi u "Zemlji jednakosti"
moraju jesti istu hranu i to uvijek u isto Jedan od crteža njemačkog biologa, evolucionista i filozofa Ernsta Haeckela
vrijeme; srećom, Paolo i Marija imaju (1834–1919) o pejsažu Cejlona uz rijeku Kelani iz 1882. godine, dok je
Haeckel boravio na Cejlonu (izvor: Haeckel, Wanderbilder, Gera-Untermhaus,
umjetnu hranu sa sobom i također 1905). Moguće je da su ovakve lijepe slike utjecale i na Mantegazzu.
"hranu za živce", pa mogu izdržati glad.
• Inače u "Zemlji jednakosti" celibat je zabranjen, ali svaka obitelj smije imati (u pravilu) samo troje
djece; svaki muškarac mora oploditi svoju ženu na dan prvoga svibnja.
• Paolo i Maria kreću dalje i stižu u "Tiranopol", čije se vladar naziva Nikola III. i nosi naslov "car", prema
modelu ruskih vladara; Tiranopol vrvi vojnicima, iako nema vanjske neprijatelje; vojnici imaju policijsku
ulogu, i svaka riječ protiv cara kažnjava se zatvorom, dok se pokušaji pobune ili bijega (tj. emigracije) u
druge zemlje kažnjavaju smrću; Nikola je apsolutni vladar i poglavar ovdašnje religije; narod je već
prihvatio svoje ropstvo kao i "najapsurdnije i tiranske zakone", iako najumniji ljudi očekuju Mesiju,
koji će ubiti tiranina i svrgnuti aristokraciju.
• Treća posjećena zemlja na Otoku pokusa je "Turacija" (Turazia), nazvana prema talijanskom socijalistu
iz 19. stoljeća Turatiju (= Filippo Turati 1857–1932); Mantegazza nije bio vrlo kritičan prema toj zemlji,
ali će njegov junak Paolo ipak reći: "Velika masa socijalističkog naroda sastavljena je od ignoranata i
ljudi slaba karaktera, koji su tu došli, nadajući se da će tu naći panaceju za svoje boli".
• "Logopol", četvrta zemlja u koju Paolo i Maria ulaze je "kopija drevne Engleske, kad je bila samostalna
država pod vlašću parlamenta"; razlika je u tome da kralj nije više određen nasljedno, nego ga svakih
pet godina bira vlada i on može samo potpisivati dekrete i nema ovlasti pomilovanja; no u ovoj državi
postoje iste vrste intrige i korupcije među izabranim zastupcima koje su postojale nekada.
• Općenito, što se tiče Otoka pokusa, autor kaže da je dovoljno da stotinjak ljudi pomisli na bilo kakvu
utopiju, ili na obnovu nekog iščezlog poretka, i mogu na Cejlonu uvijek pronaći netaknuti prostor za
osnutak nove Republike ili Teokracije; za "političare" iz Planetarnih Sjedinjenih Država, svi su ti pokusi
na ovom otoku ili zabavni ili poučni.
• Na otoku postoje nekoliko zemalja koje Paolo i Maria nisu stigli posjetiti: Poligam (poludespotska država
u kojoj svaki muškarac ima više žena), Poliandra (gdje žene imaju više muževa); Kenobija (iz koje su

119
 isključene žene, i muškarci žive u stalnom asketizmu), Monahija (mali grad pun redovnica, koje slijede
kult Sapfe), Peruvija (komunistička država, koja oponaša drevni socijalistički režim Carstva Inka).
• Ljubavni par zatim nastavlja put i zaustavlja se na otoku Dinamo, na području bivše Andamanske skupine
(gdje je nekada živjela "pigmejska i divlja rasa"); taj je otok jedan od četiri središta za proizvodnju i
usmjeravanje svjetske energije; drugi takvi otoci su Malta, otok Fernando de Noronha (uz obalu
Brazila) i jedan od Kurilskih otoka.
• Otok je čist, nema više odvratnog
tvorničkoga smrada, i drveće je
uvijek zeleno.
• Glavni inženjer vodit će Paola i
Mariju kroz izložbu o "evoluciji
mehanike", i s tim u vezi
Mantegazza sažet će razvitak
mehanike: prvo su ljudi rabili
životinjsku silu (volovi su vukli
plugove, kola konji, magarci,
mule, i svoje su mišiće ljudima
dali i slonovi, devi i psi u zaprezi);
slijedilo je korištenje sila prirode
(vodeni i vjetreni mlinovi,
jedrilice), i u 19. stoljeću ljudi su
Andamanski otoci (foto: Venkatesh K, 2006).
počeli rabiti silu pare i struje.
• Poslije se dogodio idući pomak: engleski znanstvenik "Macstrong", dok je jedne večeri šetao uz rijeku
Ticino kraj Pavije, ugledao je krijesnicu; "Taj mali kukac je za tog velikoga čovjeka bio isto kao i svjetiljka
katedrale u Pisi za Galilea i jabuka koja je pala sa stabla za Newtona"… i Macstrong će u svom laboratoriju
izumiti način da se prirodnom sintezom proizvodi energija.
• Inženjer je Paolu i Mariji zatim objasnio kako s otoka Dinama može osvijetliti sav lanac Himalaja, i stigla
je tada i poruka od Kineza, koji su zatražili da njihovu iduću noć osvijetli, jer će sutra imati proslavu u
čast Konfucija.
• Nakon toga, Paolo i Maria stići će konačno u Andropol; taj grad osnovao je godine 2500. engleski
državljanin "Cosmete", opisan također kao najveći zakonodavac na svijetu, nakon skupa u Londonu
2490. na kojemu je bila donijeta ključna odluka o osnivanju Sjedinjenih Država Svijeta.
• Kako je bilo rečeno, Andropol je smješten u Dardžilingu, jer se zaključilo da je taj kraj najljepši i
najzdraviji na svijetu, iako su Europljani zagovarali izbor Rima kao svjetske prijestolnice, Amerikanci
Quito (u Ekvadoru), Australci su htjeli da bude na Novom Zelandu i Afrikanci na njihovoj Istočnoj
visoravni.
• Mantegazzin opis Andropola izraz je različitih njegovih viđenja budućnosti.
• Grad ima više desetaka milijuna stanovnika; arhitektura slijedi raznovrsne stilove (gotičku, pompejsku, itd.),
no zgrade se ne zidaju ciglama, nego nekom plastičnom materijom koja može izgledati kao mramor ili čak
kao srebro ili zlato; posvuda se nalaze fontane i kipovi velikih ljudi (od vremena antičke Grčke nadalje).
• Paolo i Maria posjetit će tržnice cvijeća i voća; ponuđene vrste mnogo su bogatije nego ikada u prošlosti
(s tim u vezi kaže se da postoji tu i voćka pata, koja je prije rasla samo u djevičanskim šumama Argentine
i o kojoj je "neki Mantegazza" u 19. stoljeću pisao da uopće nije poznata u Europi).
• Dok Paolo i Marija razgledavaju tržnicu, jedan će dječak ukrasti naranču… i zatim autor objašnjava pravni
sustav u Andropolu.

120
• Nema više policije, nego se sedam ljudi odmah skupe oko mogućeg prijestupnika i donesu odluku; ako
se utvrdi krivnja, osoba se šalje u popravni dom, gdje ostaje kraće vrijeme na obuci i poslije mora neko
vrijeme nositi trakicu na reveru odijela kako bi upozorio ljude na svoj prijestup: žute boje ako je riječ
tek o krađi ili crvene boje ako je počinio ozbiljni zločin (ubojstvo ili drugo silno nasilje); ukoliko krivac
ponavlja zločin, morat će nositi dvije trake (no su takvi slučajevi navodno rijetki, i događaju se samo
ako su procjene sklonosti mozgova /novorođenčadi/ prema zločinima bile pogrešne).
• Ovaj opis u vezi s ponovljenim zločinima već najavljuje "eugeničko" mišljenje koje je Mantegazza
prihvaćao, iako ne sasvim bez emotivnih dvojbi.
• Kada će Paolo i Maria ući u Palaču svjetske vlade u Andropol razgledat će sadržaje četiri sobe
posvećene poljoprivredi (tj. zemlji), zdravstvu, obrazovanju i industriji zajedno trgovinom (spomenut
će i ured za financija).
• Zanimljiv je slikovit opis svjetske vlade, koje autor daje u početku:
I kao što u našem tijelu svaki organ, svaka stanica ima vlastit samostalni život i samo se održava
povezano u velikoj federaciji i u velikom jedinstvu organizma putem živčanoga sustava i sustema
krvi; tako na našem planetu svaka Općina živi za sebe, ali putem telegrafskih žica koje predstavljaju
živce komunicira s Andropolom, koji je u jednom tek mozak i srce golemog planetarnog organizma.
Između Općina i središta žive mnogi manji centri koji su Regije, koji predstavljaju ganglije…
• Mantegazza je tu koristio fiziološku usporedbu kako bi naglasio decentraliranost svjetske države, i
općenito je zagovarao razvitak prema sve jačoj decentralizaciji (i razvitku pojedinačnosti), što je bilo u
oprečju prema ideji o jedinstvenoj, sažetoj i socijalističkoj svjetskoj državi, koju su zagovarali autori
poput H.G. Wellsa.
• U ovom poglavlju govorit će se o dvojbama
u vezi s krčenjem ili pak održavanjem
prašuma u Amazoniji i Africi; reći će se i da
su mnoge zemlje na svijetu prihvatile
"maltuzijansko pravilo" i zaustavile
prevelik natalitet, ali neke to nisu i u njima
se pojavljuju nove epidemije; ipak, životni
vijek ljudi općenito se produžio (tu će se
reći, za razliku od prijašnjeg komentara, da
je prosječni životni vijek na svijetu 72
godine i u zdravijim regijama čak 85); oko
30% svjetskog stanovništva navodno već
umire prirodnom smrću (tj. od starosti), i
postoji nada da će jednoga dana svi ljudi
tako umirati (ta je misao nekoliko puta Jedan prikaz Dardžilinga, Tigrovo brdo (foto: Shizhao, 2006).
ponovljena u knjizi).
• U opisu obrazovnog sustava, Mantegazza je istaknuo "… raspravu oko toga dotle trebaju žene pratiti
muškarce u višim studijama"; može se tu pomisliti o utjecaju oprečnih misli u Italiji u njegovo vrijeme,
tim više što je njegova majka poticala obrazovanje žena (Mantegazza je tu bio skeptičan i smatrao da
čak i najumnije i najbolje žene uvijek misle o čovjeku kao muškarcu, i traže prije svega maksimalnu
darežljivost i pravo da budu majke).
• Nadalje, obrazovni sustav u godini 3000. više ne nameće religiju; no sve obitelji mogu same odlučivati
kakve religije žele slijediti.
• Paolo i Maria posjetit će i gimnaziju u Andropol, koja ima zasebna muška i ženska odjeljenja, i fizičke
aktivnosti (pa i masaže s pomoću struje) su dio obrazovanja, zajedno s učenjem različitih predmeta.

121
• Školski sustav se općenito dijeli na primarne (osnovne) škole, srednje i škole za visoke studije.
• Pismo koje učenici uče u primarnim školama drukčije je od abecede koja se učila u školama sve do 21.
stoljeća, u kojoj se zasebni znakovi rabili za samoglasnike i suglasnike; novo pismo je stenografsko i
brzo, i izostavlja samoglasnike ili ih bilježi jednostavnim znakovima.
• U srednjoj školi uči se književnost na kozmičkom jeziku; filozofija je "djelomično" izopćena iz nastave i
zamijenila su je psihologija i antropologija, i osobitu važnost imaju prirodne znanosti, matematika,
mehanika i kemija.
• Viši studiji nisu obvezni.
• Paolo i Maria poslije će navratiti u tzv. Igeju, tj. Institut za zdravstvo u Andropolu, i tu će vidjeti kako
liječnici s pomoću nove vrste röntgenskog aparata (koji je u 25. stoljeću izumio talijanski liječnik
Micali) mogu pregledavati sve dijelove tijela.
• Tijelo postaje prozirno kao staklo i zdravlje svih organa može se ocijeniti.
• Jedan liječnik tim novoröntgenskim aparatom pregledava mladića i ustvrđuje da boluje od tuberkuloze;
poslije mu daje naputak da mora poći u zdravstvenu stanicu Darley 2000 m. na Everestu i liječiti se
mliječnom i mesnom dijetom; kada mladić pita liječnika zar ne treba uzimati neki lijek, slijedi odgovor
da su ljekarne (pilule, napitci, itd.) stvar prošlosti i da se danas sve bolesti liječe kombinacijom klime i
prehrane s racionalnom primjenom topline, svjetla i struje (ljekarnici su, navodno mnogo stoljeća bili
magi i liječili bolesti s eksorcizmima).
• Zacijelo je Mantegazza to napisao zbog svojih sukoba s ljekarnama i ljekarnicima u njegovo doba, i to
vjerojatno oko pitanja narkotika.
• Svakako najtužnija epizoda u knjizi događa se kada Paola i Maria uđu u prostoriju Igeje gdje liječnici
pregledavaju novorođenčad i donose odluke jesu li sposobna za život; prvo pregledano dijete posve je
normalno, druga dva imaju manje mane, pa se majkama preporučuju kako da te mane uklone (dijeta,
odgoj); no četvrto je dijete nesposobno za život prema odluci liječnika, i prijedlog je da se "uguši" – majka
na to pristaje i dijete bude položeno u crnu pećnicu i brzo ubijeno udarom topline od 2000 stupnjeva;
peto dijeto je isto ocjenjeno kao nesposobno za život, ali njegova majka ne dopušta da se dijete ubije.
• Nakon ove vrlo neugodne scene, koja će duboko uznemiriti Mariju, par odlazi u nekropol kraj
Andropola, tj. u "Grad Mrtvih".
• Mantegazza je tu opisao razne načine sahranjivanja mrtvih u budućnosti.
• Većina umrlih tijela se rastapaju u dušičnoj kiselini – i rođaci dobivaju preostale kapi tekućine u kristalnim
bočicama; vrše se i kremacije i balzamiranja (uz razne načine polaganja ili sahranjivanja pepela i
tijela); međutim, najčudnije je običaj siderofilija – iz tijela se vadi sva količina željeza, kojom se prave
medaljoni na kojima piše ime i domovina poginule osobe i datum smrti; taj je postup navodno bio
popularan u 27. i 28. stoljeća, ali onda je 2858. jedan kemičar učinio prijevaru, i umjesto da provodi skup i
složen postupak vađenja željeza iz tijela, u medaljone je ubacivao željezo iz jeftinih čavala.
• U Andropolu postoje i mnoštvo različitih kazališta, zapravo kino dvorane ili mjesta gdje ljudi mogu
gledati razne predstave: klasične, moderne, glazbene, svjetlosne, instruktivne, botaničke, kazalište
kukaca, pomorske, čudesne, mirisne, atletske, itd.; Paolo i Marija posjetit će kazalište "Panoptikom" i
gledati predstavu "Ciklus kozmičkih užitaka od Homera do godine 3000"; predstava počinje prikazom
golih i dlakavih spiljskih ljudi koji na vatri peču meso; gledatelji imaju "beretke" na glavi, s dodatcima,
kojima mogu pojačati doživljaje – i u ovoj prvoj sceni osjetiti miris mesa koje se peče.
• Paolo i Maria otići će isto u Andropolski muzej, koji ima nekoliko odjela: geološki i botanički, biološki,
antropološki i sekciju posvećenu ljudskim ostvarenjima.
• Eksponati biljaka, životinja i ljudi izloženi su evolucijski (kraj svih primjeri stoje i fosili njihovih predaka,
i također su izloženi paraziti pojedinih vrsta).

122
• U antropološkom dijelu prikazane su ljudske rase, no kaže se da nekih (ili većinu) tih rasa više nema: u
Africi navodno nema više crnaca, jer su svi mulati, i isto tako su Kinezi već postali mješavina "Arijaca,
Semita, Malezijaca i Mongola".
• Međutim, najzanimljiviji komentar o muzeju odnosi se na dio u kojem se nalaze moguće
rekonstrukcije ljudi s drugih planeta; teleskopi su se razvili do te mjere da je moguće vidjeti terene tih
planeta, i premda nije još moguće vidjeti i njihove stanovnike – znanstvenici su pokušali zamisliti
njihove izglede.
• Gledajući te rekonstrukcije, Paolo prasne u smijeh, i kaže Mariji:
Mi ne možemo zamisliti ništa osim antropomorfnih oblika i kao što su antički utemeljitelji teogonija
znali stvoriti samo njihove Bogove odjenute u ljudskoj koži, tako ovi bizarni stvaratelji nadljudi ne
mogu izići iz ljudskoga svijeta i svijeta životinja.
• Ljudi s Venere oblikovani su kao anđeli s krilima, kao što su ih rekonstruirale različite religije; razlika je
samo u tome što imaju i treće oko na glavi da bi gledali natraške i urinarni i spolni organi su im podijeljeni,
"jer je taj prirodni spoj uvijek bio stidan za ljude".
• U pretposljednjem poglavlju Paolo i Maria ulaze u "Grad Božji"; i to prvo u Hram Nade; Maria je
prihvatila religiju Božice Nade, koja je zamijenila vjerovanje ili pak negiranje postojanja Boga i života
poslije smrti s načelom nade.
• Slijedi posjeta Crkvi evangelista.
• Katolička crkva raspala se u 25. stoljeću, prema opisu, zbog "simonije i ignorancije papa", ali kršćani su
se održali i poslije povezali u jedinstvenu evangelističku crkvu, koja je najjača u sjevernoj Europi, ali ima
i manjih središta u Sjevernoj Americi, Tibetu i Sibiru.
• Paolo gleda kipove i oltare Isusa i Djevice Marije u Crkve evangelista te zaključuje da ako bi se trebao
prikloniti nekoj religiji, postao bi evangelist, tj. kršćanin, jer ti oltari dovode visoko, do razine gdje razum
šuti, temeljni nagoni nestaju, i diše se čist zrak i upija se fantastična svjetlost, koji nisu dio ovoga svijeta.
• Paolo i Maria posjetit će i Hram deista, ali taj ih neće impresionirati.
• Pokraj romana Akademija Andropola dodjeljuje nagrade za najuspješnije izume ostvarene te godine.
• Engleski inženjer John Newton dobiva treću nagradu za golemo svrdlo koje može prodrijeti do
središta Zemlje; astronom Carlo Copernic dobiva drugu nagradu za teleskop kroz koji se mogu vidjeti
stanovnici drugih planeta – i napokon Paolo, sad s prezimenom "Fortunato", dobiva prvu nagradu za
izum "psihoskopa", kojim je moguće čitati ljudske misle.
• Traži se od Paola da pokaže kako psihoskop radi.
• Prvo ga usmjeri na desetogodišnjaka u dvorani, i kaže da je dječak tužan, jer ništa ne razumije i hoće
ići kući igrati nogomet s braćom; onda usmjeri psihoskop općenito na publiku i kaže da tu postoji
mržnja – i želja za osvetom; mnoštvo ljudi burno iziđe iz dvorane.
• Poslije tajnik Akademije objašnjava da je psihoskop osvojio prvu nagradu, jer će prognati laž sa svijeta;
moralnost je još daleko iza progresa i psihoskop obećava da će se ostvariti stoljetni san o harmoniji;
svi preostali ljudi u dvorani, bez straha da će ih sprava otkriti – jer nemaju zle misli u glavi, ustaju i
plješću.
• Na kraju priče Paolo i Maria – u Hramu Nade – dobivaju dozvolu od zdravstvenog suda u Andropolu
da smiju sklopiti "rasplodni braku" – i slijedi vjenčanje.

Svakodnevica i slike budućnosti – Albert Robida

• Iako je kao dijete bio kratkovidan, mnogo je crtao i roditelji su mu, nakon što su prepoznali njegov
talent, dopustili da se iz Compiègnea preseli u Pariz, u dobi od devetnaest godina.

123
• U Parizu je započeo karijeru karikaturiste u mnogobrojnim časopisima, kao što su La Chronique illustrée i
Le Polichinelle.
• Robida je putovao Europom kao slobodni novinar – dopisnik i bilježio je slovima i crtežom Francusko-
pruski sukob 1870. i sukobe za vrijeme Pariške komune.
• Tijekom života najpoznatiji je bio po svojim ilustracijama za
raskošna izdanja Françoisa Rabelaisa, Charlesa Perraulta,
Honoré de Balzaca, Miguela de Cervantesa, Williama
Shakespearea i mnoge druge.
• Ilustrirao je i knjige o francuskoj urbanoj arhitekturi i povijesti.
• Kad se sve zbroji, tijekom života je napravio oko 60.000
crteža i ilustrirao više od 200 knjiga.
• Iako je nakon prvoga svjetskog rata Robida pao u zaborav,
zahvaljujući futurističkoj trilogiji zanimanje za njega je
ponovo naraslo i danas je nezaobilazan u svim pregledima
povijesti i korijenima futurističkog romana.
• Važna njegova trilogija uključuje tri djela: "Dvadeseto stoljeće"
(= Le vingtième siècle, 1883), "Rat u dvadesetom stoljeću" (=
La guerre au vingtième siècle, 1887) i "Dvadeseto stoljeće.
A. Brauer, portret/drvorez Alberta Robide
Električni život" (= Le vingtième siècle. La vie électrique, 1890).
(Joseph Uzanne, Figures contemporaines
tirées de l'Album Mariani , sv. I, Pariz: Ernest • Naglasak na elektriku u tom trećem djelu, podsjeća na Julesa
Flammarion, 1894). Vernea.
• Dakako, usporedba s Julesom Vernom nameće se sama od sebe, ali
Robida, za razliku od Vernea sve tehnološke inovacije uključuje u
svakodnevni život i niti ih ne opisuje kao kreacije ludih znanstvenika.
• Značajan je zbog svojih, poprilično preciznih, zamišljaja budućeg
društva, položaja žena, razvoja turizma i slično.
• U romanu "Rat u dvadesetom stoljeću", primjerice opisuje moderno
ratovanje u kojem se koriste otrovni plinovi i navođeni projektili.
• U Robidinim radovima, jedinstvenim za ono doba, futurističke,
tehnološke inovacije dio su životnoga stila pa se tako u operu odlazi
u "letećem automobilu", na izlet se putuje "željeznicom na mlazni
pogon", kuće bogatih krase "fotografske slike".
• Robida koristi ove tehnološke novotarije da bi naglasio hirovito
ljudsko ponašanje.
• Iako je važan za razvoj futurističkog romana, Robidin način
pripovijedanja "pogledajmo sami sebe, očima Drugoga" navodi nas
da ga usporedimo s njegovim književnim prethodnicima, društvenim Robidina knjiga "Dvadeseto stoljeće".
satiričarima, Voltaireom i Montesquieom.
• Ali kada je Robida uvidio kako razorno tehnologija i znanost može djelovati u prvome svjetskome ratu,
njegov se odnos prema napretku uvelike promijenio.
• U posljednjim godinama života razvio je zazor prema tehnologiji.
• "Dvadeseto stoljeće. Električni život" opisuje život u Francuskoj 1955. godine.
• Pratimo život znanstvenika Philoxa Lorrisa, a veliki je naglasak stavljen na činjenicu da je tehnologija
promijenila svakodnevni život Francuza.

124
• Zaplet priče događa se za vrijeme električne oluje uslijed koje dolazi do prekida napona struje i tom se
zgodom upoznaju Georges Lorris i Estelle Lacombe putem "telefonoskopa".

Lijevo na desno: 1) prva slika u romanu "Električnost. Velika robinja"; 2) Philox Lorris; 2) električna oluja; 3) Georges Lorris kao
običan poručnik u kemijskom topovništvu.
• Georges je pripadnik francuske vojske zadužen za kemijski inženjering i jedini sin Philoxa Lorrisa, dok
je Estelle pripadnica srednjeg staleža.
• Radnja priče se nastavlja ovako:
‒ Georges i Estelle se odluče vjenčati,
ali se njihovom naumu protivi njegov
otac koji sina jedinca želi oženiti
pripadnicom visokoga društva.
‒ Georges ne kani odustati od prvotne
ideje i zajedno sa svojom
odabranicom odluči poći na
putovanje prije vjenčanja, a njegov
otac zaduži kolegu Sulfatina da
rastavi mladi par. Rađanje Sulfatina (lijevo) i Sulfatin kao zdravstveni inženjer (desno).
‒ Umjesto obilaska tvornica i laboratorija, kako je to zamislio otac, misleći da će to mladom paru
predstavljati napor, Georges odvodi svoju družicu i kolegu Sulfatina u mirno selo, čiji se stanovnici
opiru modernoj tehnologiji i žive tradicionalnim životom 19. stoljeća.
‒ Na put s njima kreće i Sulfatinov štićenik koji pati od iscrpljenosti tijela, uslijed napornog
mentalnog rada tijekom života (rekli bismo danas da pati od posljedica stresa).
‒ Sulfatin se ne želi uplesti u odnos između Georgesa i Estelle i postaje jasno da mu je želja da
znanstvenik Lorris razbaštini svoga sina, što će se dogoditi ukoliko oženi Estelle.
‒ Tada bi on bio jedini nasljednik velikog znanstvenika.
‒ Kada mu taj plan nije uspio, Philox Lorris šalje svoga sina na vojne vježbe, ali to u njemu samo jača
želju da oženi Estelle.
‒ Za to vrijeme Philox Lorris radi na biološkom oružju i na cjepivu koje ima za namjenu ojačati
ljudsko zdravlje.
‒ Kako bi predstavio svoja nova dostignuća priređuje proslavu u svojoj kući. Na proslavi je Georges
bio zadužen da pusti snimke najvećih pjevača toga vremena, ali otkrivaju da je zvuk vrlo loš, svi
zvuče kao da su prehlađeni.
‒ Otkriva se da je za to kriv Sulfatin koji je ostavio snimke na hladnoći.
‒ Čini se da će video koncert morati biti prekinut, ali zabavu spašava Estelle koja je imala primjerke
snimki na koje nije utjecao hladan zrak i društvo nastavlja uživati u glazbi.

125
 ‒ Nakon koncerta znanstvenik Lorris odlučio je predstaviti svoja cjepiva, ali je Sulfatin pomiješao
biološko oružje s cjepivom i ono se umjesto cjepiva proširilo sobom s gostima.
‒ Nastaje panika i mnogi su otrovani.
‒ Nasreću, cjepivo nije smrtonosno, a Lorrisova se kuća pretvara u bolnicu.
‒ Novine izvještavaju da su gosti postali mučenici znanosti.
‒ Philox Lorris primjenjuje cjepivo na sebi i u potpunosti se oporavlja u dva dana, što potom čini i sa
svima ostalima.
‒ Brzo ozdravljenje svih oboljelih poslužilo mu je kao reklama i uskoro cjepivo postaje lijek protiv
svih bolesti – i zatim roman završava s bezbrojem vjenčanja.
• Ono zbog čega je Robida važan stoji u činjenici da je vjerojatno prvi znanstveno-fantastični ilustrator i
uz tekst nam daje i potpunu vizualnu informaciju pomoću koje nam proširuje pogled na svijet koji opisuje.

Lijevo: Izlazak iz opere 2000. godine / "La sortie de l'opéra en l'an 2000" (litografija, 1902); desno: promatranje plesa doma
preko telefonoskopa.

• Robidine knjige su svojedobno bile vrlo popularne, ali su ih ipak zasjenili Verneovi romani.
• Verneovi romani bili su pravi znanstveno-fantastični izražaji, i tadašnja znanstvena dostignuća služila
su Verneu da potkrijepi svoje zamisli, ali je s druge strane malo mario za njihov utjecaj na društvo (osim
u svom prvom djelu Pariz u 20. stoljeću).
• Za razliku od Vernea, Robidino predviđanje sredine 20. stoljeća, zamišljeno iz 1882. potpuno ignorira
fiziku – i sve se odvija tek čudesnim djelovanjem električne energije.
• Robidu je više zanimalo kako društvo koristi tehnologiju, i ono što ga razlikuje od Vernea je satira i
humor s kojima pristupa opisu društva.
• Robida je ipak bolje predvidio našu realnost, nego što je to mogao učiniti Verne, vjerojatno jer je
uspio dobro procijeniti prirodni razvoj ljudskog društva.
• Istaknuo je neke nove izume koji su se razvijali u vrijeme kada je pisao svoj rad (1890), primjerice
"fonograf", ili uređaj pomoću kojeg ljudi na velikoj udaljenosti mogu razgovarati (dakle telefon), pa i
podmornicu (kojoj je Verne posvetio pozornost, i koja je bila poznata od početka stoljeća).
• No dodao je i druge izume: podzemnu željeznicu (iako u njegovom romanu ona vozi iznad grada),
"telefonoskop", uređaj ovalnog oblika s ekranom pomoću kojeg se može prenositi vizualna informacija (i
ima svojstva televizora, videorekordera i kamere), pa i helikopter i razne letjelice.

126
• Govorio je i o društvenim fenomenima:
‒ Predvidio je emancipaciju žena i stvaranje ženskih, političkih
stranaka.
‒ Smatrao je da je biološko oružje humana alternativa
tradicionalnom vođenju ratova (ideja da ono ubija slabe i
bolesne, a privremeno onesposobljava zdrave graniči s
fašizmom).
‒ Naglasio je važnost znanstvenog obrazovanja.
‒ Govorio je o iscrpljenosti uzrokovanom mentalnim radom (o
"stresu", koji će u biologiji tek 1926. definirati Hans Selye).
‒ Osvrnuo se također na štetne posljedice znanosti (u romanu:
električna oluja kao posljedica neispravnog rukovanja u Ženska stranka u parlamentu.
električnoj stanici i istjecanje biološkog oružja na zabavi).
• Robida je oslikao i pojave zagađenja, kao i klimatsku kontrolu i pretvaranja Sahare u agrarno područje.

Lijevo: zagađenost; desno: kontroliranje seuona i pretvaranje Sahare u poljoprivredno područje.

• Pisao je o budućem napadu Kine na Europu 1941., koju je navodno odbio general po imenu Zagovicz!

Lijevo: kineski napad na Europu; desno: kontinenti kao splavi, u krizi.

127
• Kontinente je prikazao kao "splavi Meduze", koje tone, prepune gladnih ljudi spremnih da se međusobno
pojedu, u analogiju na slavnu sliku o brodolomcima Théodorea Géricaulta (1791–1824) iz 1818/19. godine.
• Međutim, jedna od utješnijih scena iz budućnosti bila je njegova slika o odmoru ispod dolmena – daleka
prošlost tako služi kao utočište za budućnost.
Odmor pod dolmenom

• U desetljeću nakon te idilične prapovijesne slike pod dolmenima, Robida je 1908. izradio 520 ilustracija
za seriju pod naslovom "Paklenski rat" (= La guerre infernale), koju je napisao novinar Pierre Giffard
(1853–1922).
• Serija je bila za mlade čitatelje; imala je 30 knjižica, svaka od 32 stranice, i smatra se da je na njezinu temu
utjecao rusko-japanski rat (1904–1905), prvi primjer u novijoj povijesti da je jedna izvaneuropska zemlja
porazila vodeću europske sile.
• "Paklenski rat", prema autoru, započet će 1937. godine – prvo između Njemačke na jednoj strani i
Velike Britanije, Francuske i zatim SAD na drugoj; ali će odjednom slijediti velik obrat, kada će Japan
krenuti u rat.
• U toj drugoj fazi rata koji su prvi pokrenuli Nijemci, Japanci i Kinezi osvajaju velik dio Europe i SAD-a, i
zato se Britanci, Nijemci, Rusi i Amerikanci moraju ujediniti da bi spriječili azijsko osvajanje.
• Protiv azijsko-kineskih metoda mučenja, zapadne sile rabe tehnologiju, ali i to će vrlo užasno povećavati
broj mrtvih; Zapad stvara "Bijeli zid" prema Istoku, i rat se pretvara u sukob između bijele i žute rase.

Znanstveno ubilaštvo (lijevo) i

"Bijeli zid" (desno).

• Od podnaslova knjižica iz serije možemo spomenuti, primjerice, "Planet u požaru" (= La planète en feu),
"Vojske zraka" (= Les armées de l'air), "Opsadu Londona" (= Le siège de Londres), "Krv samuraja" (= Les sang

128
 des samouraïs), "Znanstveno ubilaštvo" (= La tuerie scientifique), "Bijeli zid" (= La muraille blanche), "Sudar
dvije rase" (= Le choc des deux races), "Kineze u Moskvi" (= Les chinois à Moscou) i "Kraj noćne more"
(= La fin d'un cauchemar).
• Nekoliko godina poslije objavljivanja ovoga dijela izbio je prvi svjetski rat; Robida je tada doživio obiteljsku
muku – njegova trojica sinova stradala su u ratu; jedan je ostao bez noge, drugi je poginuo u boju i
treći je jedva preživio nakon napada od otrovnoga plina u rovovima.
• To je sve očito imalo jak utjecaj na Robidu, koji je u svojim posljednjim radovima na drukčiji način ocijenio
život: u svom djelu "Inženjer von Satanas" (= Ingénieur von Satanas, 1919) osudio je rat, i poslije toga,
godine 1922. opisao je – i oslikao svoju idilu u radu "Ljetnikovac u zraku" (= Un Chalet dans les airs).
• Na kraju života Robida se posvetio povijesnim i arhitektonskim motivima, od kojih je zacijelo najpoznatiji
njegov prikaz srednjovjekovnoga grada Carcasssonnea.

Druge vizije na prijelazu iz 19.u 20. stoljeću

• U međuvremenu, dok je Robida izrađivao svoje slike o budućnosti, u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji
pojavile su se druge ilustracije budućnosti.

Jean-Marc Côté
• Po narudžbi jedne duhanske tvrtke ("Armand Gervais et cie", Lyon), Jean-Marc Côté i njegovi suradnici
izradili su od 1899. do 1910. seriju katkad vrlo duhovitih "kartica za cigarete", prikazujući Francusku u
2000. godini.

Lijevo: zračni taksiji; desno: ženska se uređuje.

Teme slične kao i kod Robide –prijenos zvuka i slike, odlazak iz kazališta (ili dolazak).

129
Tehnologije: poljoprivreda (strojevi za berbu pšenice i za proizvodnju pilića), građevina – i pokretni hotel

Sport – pod vodom, u zraku i na vodi.

Vatrogasci i carinska policija u zraku.

130
 Kolonizacija i obrazovanje u školi.

Hildebrandova tvornica
• Vjerojatno pod utjecajem francuskoga primjera, u siječnju 1900. njemačka tvrtka za čokoladu Hildebrand i
sinovi (= Hildebrands Deutsche Schokolade) angažirala je umjetnike da naslikaju prizore iz Njemačke
također u 2000. godini.

Carska Moskva u budućnosti.

• Napokon, u Rusiji je 1914. godine nastala serija slika Moskve u 23. stoljeću.
• Slike su bile dio promidžbe tvrtke za
čokoladne slatkiše "Ejnem" (= Эйнемъ),
koju je u moskovskom Arbatu 1851.
osnovao njemački poduzetnik Theodor
Ferdinand von Einem (1826–1876).
• Dakle, i u Rusiji, kao u Njemačkoj,
čokolada je najavljivala budućnost.
• Nažalost, autorstvo slika nije poznato.

Gužva u Moskvi u 23. stoljeću (automobili, visinski vlakovi i letjelice).

131
Vrli novi svijet (20. stoljeće)
Sklon sam misliti da će znanstvene diktature budućnosti…
biti bliže novovrlosvjetskom obrasca, nego obrascu iz 1984.
Aldous Huxley, Berkeley 1962.

• Jules Verne, Albert Robida, pa i autori slika koje smo prikazali i H.G. Wells preživjeli su prijelaz u novo
stoljeće, i svaki je od njih mogao biti svjedokom novih promjena.
• Dvije godine do svoje smrti, dok još nije navršio 75 godina života, Verne je mogao doznati o letu
motornoga zrakoplova braće Wright – i možemo pretpostaviti kako je doživio taj doživljaj.
• Međutim, već od početka 20. stoljeća zračni brodovi, dirižabli ili "cepelini", letjeti su svuda: već 1910.
jedan je pokušao preći Atlantski ocean, i zatim, zajedno sa zrakoplovima, te velike letjelice su se
korišteni u prvom svjetskom ratu.
• Robida je to predvidio – i osim toga, u prvom svjetskom ratu, kako je bilo rečeno, njegov treći sin
jedva je preživio kemijski napad (od otrovnoga plina), o čemu je Robida mnogo godina prije pisao.
• Raspao se stari poredak u Europi, i pojavile su se nove zemlje: uskrsnula Poljska, Austrija i Mađarska
(bivše jezgre Austro-Ugarske), Čehoslovačka, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), Finska, baltičke
države i prva marksističko-socijalistička zemlja na svijetu, Sovjetski Savez (SSSR).
• Inače, i Wells je u prvim desetljećima 20 stoljeća doživljavao razne ideje (recimo) osjećajne – kao
socijalist, radovao se SSSR-u, ali je morao odrediti svoju poziciju prema drugom skretanju povijesti,
usponu fašizma u Italiji i nacizma u Njemačkoj, što je dovelo do drugoga svjetskog rata.
• Kako je George Orwell napisao, Wells je bio "prerazuman" da bi shvatio taj moderni svijet – umro je
malo poslije drugoga svjetskog rata, previdjevši ipak neke pojave koje će obilježavati 20. stoljeće:
mogućnost nuklearnog rata, prije svega.
* * *
• Za sve odrasle ljude danas, 20. stoljeće bilo je stoljeće našega rođenja – ali što se zapravo dogodilo u
tom stoljeću, što možda određuje naše misli o budućnosti?
• Velik dio ključnih tehnoloških izuma iz 19. stoljeća bio je unaprijeđen: brz prijevoz (brodovi, lokomotive,
automobili, zračni prijevoz), bilježenje slika (fotografije do kinematografije), električna energija,
komunikacije (telefon, brzojav, radio, itd.).
• Kakvi su novi važni izumi nastali u 20. stoljeću?
• Televizija se razvila od kraja 1920-ih, i utjecaj će joj biti golem.
• U istom desetljeću nastali su i prvi koristivi strojevi koji su
zamjenjivali ljudski rad, i dobili ime "roboti" (prvi je bio
Westinghouseov jednostavni robot "Mr. Televox", sagrađen 1927.
godine, koji je tek prenosio telefonske signale).
• Dakako, ime "robot" prvi se put rabio 1920. u igrokazu Karela
Čapeka (1890–1938), R.U.R. Rossumovi univerzální roboti, i
potječe od riječi u srodstvu s hrv. pojmom "rob" (naziv je
predložio autorov brat, umjetnik Jozef Čapek, 1887–1945).
• Čapek je inače poznavao H.G. Wellsa, s kojim se dopisivao, i kao i
Wells polazio je ponajprije od maštovitosti .
• Ali njegovi roboti nisu bili tek mehanički strojevi, nego barem
Scena iz prve izvedbe Čapekovog djela
djelomično biološke imitacije ljudi, sastavljene od kemijske tvari R.U.R. koju je priredilo Narodno kazalište
nalik na protoplazmu. (Národní divadlo) u Pragu 1921. godine.

132
• U igrokazu, tu je tvar 1932. na jednom tropskom otoku otkrio morski biolog "stari Rossum" (Čapek je
možda izveo to ime od korijena koji postoji i u hrv. riječi "razum"), koji je iz nje počeo stvarati
životinje; poslije je Rossumov nećak, "mladi Rossum", osnovao veliku poslovnu tvrtku, koja će do
1950-60-ih masovno proizvoditi robote – i oni će postati temelj svjetske ekonomije; ali slijedit će
pobuna robota i uspostava robotske vlasti nad svijetom; svi će ljudi stradati, osim strojara Alquista,
koji će napokon shvatiti da roboti predstavljaju ljude budućnosti.
• Ova Čapekova priča ne odražava u biti današnji pojam o robotima, nego reklo bi se da polazi od motiva,
prisutnih u romanu Mary Shelley Frankenstein, pa isto tako u Wellsovom Otoku dr. Moreaua.
• Na Čapeka je vjerojatno utjecao i židovski mit o Golemu (‫גולם‬, možda od hebr. gelem, ‫גלם‬, "neobrađen" ),
čovjekolikom biću iz nežive tvari, tim više jer je jedna verzija priče povezana s praškim rabinom Jehudom
ben Becalelom (1520–1609), koji je navodno stvorio Golema da bi zaštitio židovski geto od napada.
• Još važnije, na osnovi te predaje, 1914. austrijski pisac Gustav Meyrink (1868–1932) napisao je roman
"Golem" (= Der Golem), prema kojemu je njemački režiser Paul Wegener (1874–1948) snimio tri nijema
filma; pa tako i njemačku kinematografsku klasiku, "Golem, kako je došao na svijet" (Der Golem, wie
er in die Welt kam), i to upravo 1920. kada je Čapek napisao svoje djelo.
• Ali osim ove vrste inspiracije, u Čapekovom djelu o stvaranju nove vrste možemo prepoznati i utjecaj
eugeničkih zamisli, vrlo snažno prisutnih u Europi i Americi u vremenu kada ga je napisao.
• Uz tehnološki napredak pokušavalo se prekrojiti i ljudsko tijelo, preko selektivnih parenja roditelja, ili
uz primjenu negativne eugenike – sterilizacije, eutanazije, itd.
• Kako smo spomenuli, eugenika je dovela do vrlo mučnih posljedica do sredine 20. stoljeća – ali
možemo ukazati na dvije stvari koje su postale vrlo važne u 20. stoljeću.
• Općenito je porastao interes za ljudskim tijelom i njegovom biologijom.
• Njemački pokret "kulture golotinje" (Nacktkultur) razvio se na početku stoljeća.

Desno: Carl Heinrich Stratz (1858–1924), ilustracija "Tjelesne higijene žena"

(= Die Körperpflege der Frau, 1907).
Motiv je i u ovom prikazu prirodnost, zdravlje (ili nezdravlja u drugom profilu),
koja je polazila djelomično od ideja povezanih s eugeničkim stavovima iz prvih
desetljeća 20. stoljeća.
Primjerice, jedan od utemeljitelja njemačke "kulture golotinje", Richard
Ungewitter (1868–1958) izričito je tvrdio da je za zdrav izbor nužna golotinja, jer
odjeća muti selekcijske procese.
To čak podsjeća na Moreov opis iz Utopije, u kojem je naveo da budući bračni
partneri prvo sebe gledaju golima prije braka

• Možemo pomisliti na to kakav se krupan pomak dogodio tijekom 20. stoljeća od viktorijanskih i srodnih
europskih viđenja koji su svojedobno krpicama krili čak i noge namještaja i prvi put u povijesti definirali
pojam pornografije, i načine sve slobodnijeg odijevanja u 20. stoljeću (ali, o tome ćemo poslije govoriti).
• Ali da ponovimo – usmjerenost na tijelo i na evoluciju čovjeka, sve se više razvila u 20. stoljeću, s
jedne strane potaknuta od eugeničkih načela o napretku, koji su završila u užasu, ali s druge strane,
ovo stoljeće našega rođenja je doista izrazito po naglom pomaku jedne temeljne odrednice – medicine.

133
• Dakako, postoji poslovica da liječnici, osobe koje se bave medicinom (zdravljem ljudi), čine jednu od
dviju najstarijih profesija na svijetu – i kako znamo i druga se isto tako može povezati s tijelom i
biološkim odrednicama čovjeka.
• U 20. stoljeću medicina je gotovo nevjerojatno u odnosu na prošle epohe ljudske povijesti brzo
napredovala.
• Već 1901. – na početku epohe, austrijski je liječnik Karl Landsteiner (1868–1943) utvrdio da ljudi imaju
različite krve skupine (što je osiguralo uspješne tranzfuzije); škotski biolog Alexander Fleming (1881–
1955) otkrio je 1928. učinak penicilina; tijekom stoljeća pronašle su se nove anestetičke metode, što
je omogućilo da se operacije provedu sporije i točnije; postizao se sve sigurniji uspjeh u presađivanju
organa, izrađivale su se bolje proteze; od 1960-ih raširila se oralna kontracepcija; na samom kraju (za
svrhe liječenja) krenulo se u istraživanje matičnih stanica.

Škotskom biologu Alexanderu Flemingu (desno) obično se pripisuje

otkriće penicilina – i za to mu je 1945. također bila dodijeljena Nobelova
nagrada. No danas znamo da je taj antibiotik na osnovi gljiva prvi otkrio
1896. tada mladi francuski student medicine Ernest Duchesne (1874–
1912). Ipak, redovito korištenje penicilina kao lijeka protiv raznih
infekcija raširilo se tek nakon Flemingovog nalaza, i pogotovo nakon što
je dobio Nobelovu nagradu.
Razvitak raznih antibiotika tijekom 20. stoljeća u znatnoj je mjeri
uklonio opasnosti od prijašnjih opasnih bolesti, primjerice od upale
pluća, tuberkuloze i sifilisa, koje su se uvelike raširile tijekom 19.
stoljeća zbog čestih dodira ili veza sa zaraženim ljudima u sve gušće
naseljenim gradskim četvrtima, u tvornicama, školama, općim
trgovinama, itd.

• Sve u svemu, od svih dostignuća u 20. stoljeću napredak medicine bio je ključan.
• Prosječni ljudski vijek u svemu svijetu produljio se od tek 31 godina na početku 20. stoljeća već do 67
na kraju (prema procjeni Svjetske banke), što je gotovo dostiglo predviđanja koje je Jules Verne iznio
u "Danu jednog novinara u godini 2990".
• U razvijenijim zemljama svijeta, razumije se, taj je prosjek u naše vrijeme ili iznad 75 godina (primjerice u
SAD-u i u našoj Hrvatskoj), ili iznad 80 godina (u Japanu, Njemačkoj, itd.), iako postoje katkad znatne
razlike između žena i muškaraca.
• Statistike su različite, ali zanimljivo je da se u Europi, prema najnovijim podacima Svjetske zdravstvene
organizacije iz 2014., danas najduže živi u najmanjim zemljama kontinenta, u Monaku, Andori i San Marinu
(u prosjeku preko 82 godina), dok se najkraće živi u najvećim zemljama, u Ukrajini i u Rusiji (tek oko
70 godina).
• Uzevši to u obzir, možemo pomisliti je li ima smisla za ljudski napredak vjerovati u ideju o golemim
državama svijeta, o svesvjetskim vladama, itd., o čemu su sanjali autori poput Wellsa.
• Ali duži životni vijek također je bitan i za razvitak znanja – što smo duže na ovom svijetu, to možemo
skupiti više podataka i prenijeti ih na iduće naraštaje.
• Hrvatski znanstvenik Miroslav Radman (1944–) prije par godina zorno je objasnio zašto će biti kritično
u budućnosti imati "umnih stogodišnjaka" – to je tako, jer u naše vrijeme informacije se udvostručuju
svakih pet godina, pa ili moramo živjeti duže da podatke svladamo, ili moramo stvar prepustiti
strojevima, i u potonjem slučaju propast ćemo kao vrsta. *

*V. intervju Nenada Jarića Dauenhauera s Miroslavom Radmanom, 11. 12. 2010. (http://www.tportal.hr/scitech/znanost/100846/
Moramo-produziti-zivot-ako-zelimo-opstati.html).

134
• I čak bez medicine, možda zbog misli, ljudi danas fizički stare sporije nego prije.
• Pa ipak, izvan okvira znanosti i vizije o napretku medicine, postoje danas primjeri o smanjenju prosječnih
životnih vjekova iz drugih razloga.
• Najočitiji takav slučaj dogodio se u Rusiji nakon raspada SSSR-a, kada je prosjek očekivanja života pao
vrlo naglo na 65 godina ili manje (ispod 58 za muškarce), zbog ozbiljnje unutrašnje ekonomske i
društvene krize – i tek se oporavio nakon početka 21. stoljeća.

Lijevo: očekivano trajanje života u

Rusiji od 1950. do 2010. godine. *
Izvor skice: LokiiT prema podacima
iz Rosstata (http://www.gks.ru/).

• Osim toga, u nekim zemljama EU (u Italiji, i isto u Hrvatskoj odmah nakon ulaska u EU) došlo je također
do smanjenja očekivanja života, ali tek za koju godinu (i tu je razlog možda ekonomska kriza, koja je
zahvatila mnoge zemlje u Europi, osim Njemačke).
• S druge strane, 20. stoljeće vidjelo je razvitak atomske fizike, o kojem je bilo riječ, što je dovelo do
nuklearnih oružja.
• Atomske bombe koje su uništile Hirošimu i Nagasaki 6. odnosno 9. kolovoza 1945., ubivši preko
250.000 ljudi, označile su bitnu prekretnicu u ratovanju, i uvele svijet u razdoblje nuklearne opasnosti.
• Dakako, politika i ideologija isto se bitno mijenjala – 20. stoljeća vidjelo je uspon fašizma i komunizma,
kao i razvitak kapitalizma i proširenje demokratskih načela, ženskih prava, itd.
• Autori s kraja 19. stoljeća, poput Robide, predvidjeli su društveni uspon žena – u to vrijeme žene su u
vrlo malom broju zemalja imale, recimo, bitno pravo glasa (najprije 1838. na otoku Pitcairn koji je
imao šačicu stanovnika, i prvi put u većoj sredini na Novom Zelandu 1893. godine, zatim u Australiji
1906. – i u Europi po prvi put 1907. u Finskoj kneževini u Ruskom carstvu).
• Od početka 20. stoljeća do kraja prvog desetljeća 21. stoljeća žene su stekle pravo glasa u svim zemljama
svijeta, osim u Saudijskoj Arabiji, gdje su dobile pravo na glasovanje u lokalnim izborima tek 2015. godine).

* Što se tiče pada nakon raspada SSSR-a (pogotovo u odnosu na muški rod), s jedne strane to se odnosi na psihologiju gubitka
osjećaja velike sile, ali su ipak i drugi čimbenici bili ključni. Osim jake ekonomske krize, mediji su se bitno promijenili – dok su u
doba SSSR-a loše vijesti iz domovine bile cenzurirane, odjednom su ruski građani mogli svaki dan na vijestima slušati o krađi,
ubojstvima, katastrofama, itd. Socijalna prava su isto nestala, s nastankom divljeg svestranog kapitalizma. I stvarala se slika o
podmuklim oligarhima. Zločini su se doista proširili, zbog prestanka stroge policijske kontrole, što je s jedne strane označavalo
put prema demokraciji, ali je generiralo i strahove i depresiju. Rusi nisu bili naviknuti na kriminalnost, za razliku od Amerikanaca
koji su je vidjeli svakako kao lošu pojavu, ali su nerijetko zagovarali i pravo na oružje i stoga su je lakše prihvaćali. Ideali koji su
ljudima davali nadu u život, ili prijašnji socijalistički ili klasični kršćanski ideali, itd., ušli su u ozbiljnu krizu.

135
• Tijekom 20. stoljeća ne samo u zakonskim pravimo, nego i u zanimanjima, žene su se gotovo poistovjetile s
muškarcima, što je bio bitan pomak.

Francuska tvrtka A. Bergertet iz Nancyja tiskala je 1902. ove razglednice koje prikazuju žene iz budućnosti. Naglasak je, dakako,
na preuzimanje dosadašnjih isključivo muških zanimanja.

• Štoviše, neki tipični ženski poslovi bitno su se pojednostavili u 20. stoljeću.

• Električni rubljoperi i peći, premda su bili izumljeni u 19. stoljeću (u doba velikih inovacija), proširili su
se po domaćinstvima tek tijekom 1930-ih, najviše u SAD-u, kada se cijena struje (kako je Tesla želio)
napokon znatno spustila.
• I tada su nastale i neke čudnovatne sprave – usmjerene upravo na žene!
• Primjerice, jedna je francuska tvrtka 1937. izmislila posebnu spravu za redovito pranje ženskih grudi.

Reklama za "massosein" (od massage, "masaža" + sein

"dojka, grud"), sprave za pranje i jačanje ženskih grudi,
tvrtke Adams & cie iz Lyona iz 1937. godine.
Liječnik na reklama kaže: DA možete ojačati VAŠA PRSA i
zadržati ih čvrstima, čak poslije trudnoće.
Vrlo sličnih ili gotovo istovjetnih primjera bila je više, sve
do početka 1950-ih godina, i premda su zacijelo postojala
neka lječnička mišljenja u korist takvih proizvoda, danas
nam ovakve sprave izgledaju poprilično čudne.
Tvrtke su očito znale da specifična ženska potražnja
može znatno utjecati na tržišne uspjehe. Dakako, sve
veća ekonomska važnost žena, bez obzira na ovakve
neobične novine, bila je pozitivan pomak.

• Nadalje, u raznim pogledima, poslije će drugi svjetski rat, sa svim svojim strahotama, u mnogim zemljama
označiti bitnu prekretnicu.
• Umjesto imperijalizma iz 19. stoljeća, koji se održao i u prvom dijelu 20. stoljeća, nakon drugoga svjetskog
rata, svijet je živio u bipolarnom sukobu, izraženom u ideologiji, između kapitalizma i zapadnih načela
demokracije s jedne strane, i komunizma (uglavnom marksističkog tipa) s druge, što je bilo i blisko
povezano s ekonomskim kretanjima.
• No s druge strane, 20. stoljeće bilo je i vrijeme snažne afirmacije popularne kulture, i to ovisno o
mogućnostima.

136
• Nakon što je 1908. Henry Ford (1863–1947)
proizveo i plasirao na tržištu svoj prvi Model-
T, automobili su postali dostupni velikom
broju ljudi, što je njihove živote znatno
promijenilo – i druga strana medalje bila je
uvođenje metode pokretnih traka u
industrijama, što je poticalo masovnu
proizvodnju, velika tržišta i prijenos
dostignuća tehnologija na mnoštva.
• Sve dostupnije obrazovanje i informiranje
preko raznih medija, kao i oglašavanje,
utjecalo je na stvaranje masovnih kultura.
• Osim u ekonomiji, to je potaknulo temeljite
promjene, i to ne samo u društvenom i
političkom shemama, nego i u svakodnevici i Henry Ford ispred Modela-T 1919. godine.
općem stilu životu, u seksualnosti i spolno-
rodovskim i obiteljskim odnosima, u umjetnosti, u popularnoj glazbi, itd.
• Tek su se promjene intenzivirale gotovo geometrijskom brzinom, nakon prvoga i još više nakon
drugoga svjetskog rata – i nove medije, pogotovo televizija, su ih snažno poticale.
• I to je bilo vrlo važno također za ekonomiju, za stvaranje tržišta, kao i za političke programe – pa su
zbog toga tijekom 20. stoljeća ljudi sve više podlegli medijskim i reklamnim utjecajima.
• I tako će inventivnost – koja je oblikovala taj novi svijet, ujedno dovesti do novih načina manipuliranja
ljudima, do pojave "standardizacije individualnosti", pa čak i u pokretima usmjerenim protiv
"uvriježenih" ustanova, koji su postali vrlo vidni u zapadnim zemljama od 1960-ih nadalje.
• U 20. stoljeću ljudi su i sve više putovali po svijetu – parobrodske linije postale su redovite, željeznice
su spajale velika prostranstva, gradile su se moderne ceste za osobna motorna vozila, i prvo cepelini i
poslije toga sve više motornih zrakoplova prevozili su putnike preko tisuće i tisuće kilometara.
• Inače, više-manje do sredine stoljeća, gotovo sva su područja na Zemlji već bila poznata, sjeverni i
južni pol, duboke džungle, daleki otoci, visoke planine, itd.

Do vrha brda Everesta (= nepal.

Sagarmāthā, tibet. Čomolungma),
najviše točke na Zemlji (8.840 m nad
morem) stigli su 29. svibnja 1953.
Edmund Hillary (1919–2008),
novozelandski planinar, i nepalski
Šerpa Tenzing Norgaj (1914–1986).
Lijevo: slika Everesta (foto: Drukair,
bhutanska zrakoplovna tvrtka, 1967).

• Napokon, prema vizijama Vernea, Wellsa i drugih, ljudi su krenuli u svemir.

137
• Dana 12. travnja 1961. sovjetski (ruski) pilot Jurij Aleksejevič Gagarin (1934–1968) postao je prvim
čovjekom u svemiru, i zatim 16. lipnja 1963. Valentina Vladimirovna Tereškova (1937–), bit će prva
žena koja je poletjela u svemir.
• I tek nekoliko godina poslije, točnije 21.
srpnja 1969. američki astronaut Neil
Armstrong (1930–2012) zakoračio je na
Mjesec; slijedio ga je drugi član njegove
ekipe iz svemirske letjelice Apolo 11, "Buzz"
Aldrin (= Edwin Eugene Aldrin, 1930–).
• Hladni rat između SAD-a i SSSR-a poticao je
utrku u svemir, i mnoge druge pojave koje
su obilježile razdoblje od kraja drugoga
svjetskog rata do sloma komunizma u
Sovjetskom Savezu i u istočnoj Europi.
• U posljednjem desetljeća stoljeća, iz okvira
američkih vojnih programa izrastao je
Internet, koji danas bitno mijenja naše Armstrong je snimio Aldrina (na slici) kako hoda po Mjesecu, i ovo je
mogućnosti u svijetu. jedno od najpoznatijih fotografija čovjeka na Mjesecu (NASA, 1969).

• Isto tako, pojavila se mobilna telefonija – koja je prvi put prodrla u našu zemlju za vrijeme
domovinskog rata, u kojem je Hrvatska stekla punu nezavisnost.
• Od kraja 20. stoljeća ljudi žive sve više u tzv. virtualnom svijetu, sve više u nekom odnosu prema
najnovijim rješenjima iz svijeta računala, dok u se u stvarnom svijetu – uz pomoć novih računalnih
tehnika, stvaraju i roboti vrlo nalik na ljude.

Filippo Tomasso Marinetti i futuristički pokret u Italiji

• Svakako je u kontekstu antropologije budućnosti važno barem naznačiti pokret futurizma, koji se
razvio na početku 20. stoljeća.
• Kako je istaknuo profesor književnosti John (Giovanni) Picchione sa Sveučilišta York u Torontu, u naslovu
svoga predavanja na Filozofskom fakultetu, u svibnju 2011., talijanski futurizam izražavao je i estetsku
i antropološku revoluciju, u smislu da je pokušavao redefinirati čovjeka.
• Glavni začetnik talijanskog futurizma bio je pjesnik, pisac i urednik Filippo Tommaso Marinetti (1876–
1944), koji se rodio u Aleksandriji, u Egiptu.
• Marinetti je bio usko vezan za pariški
kulturni krug svoga doba i njegova je
književna aktivnost bila usmjerena na
stvaranje novog oblika kulture.
• Upravo je u pariškom listu Le Figaro 20.
veljače 1909. prvi put iznio svoj znameniti
"Futuristički manifest", na francuskom jeziku
(= Manifeste du futurisme), čija je objava
označila službeni početak samoga
kulturnoga pokreta.
• U tekstu je predložio radikalno odbacivanje
prošlosti; u mnogim je slučajevima izazivao i
skandale promičući svoje ideje. Filippo Tommaso Marinetti, 1909. godine s futurističkim spisima,
nakon što je u listu Le Figaro objavio "Manifest futurizma".

138
 Manifest futurizma
1. Hoćemo pjevati o ljubavi prema opasnosti, energiji i užurbanosti.
2. Osnovni elementi naše poetike bit će hrabrost, drskost i pobuna.
3. Književnost je do sada veličala zamišljenu nepokretnost, ekstazu i drijemež. Mi hoćemo slaviti
agresiju, grozničavu nesanicu, usiljeni marš, rizični skok, pljesak i udar pesnice.
4. Objavljujemo da su divote svijeta obogaćene novom ljepotom: ljepotom brzine. Trkaći automobil
s poklopcem motora ukrašenim velikim cijevima nalik na zmije s eksplozivnim dahom... urlajuće
motorno vozilo koje kao da se pokreće vatrom iz mitraljeza ljepše je od Nike sa Samotrake.
5. Hoćemo pjevati čovjeku za upravljačem, idealnoj osovini cijele zemlje, dok ona juri svojom orbitom.
6. Pjesnik mora ispuniti sebe toplinom, raskošju i genijalnošću da bi pojačao žar primordijalnih elemenata.
7. Ljepota postoji samo u borbi. Nema remek-djela čiji karakter nije agresivan. Poezija mora
predstavljati nasilni obračun s nepoznatim silama, primoravajući ih da se podčine čovjeku.
8. Nalazimo se na krajnjem rtu vjekova! Kakva je danas korist od gledanja u prošlost kada moramo
otvoriti tajanstvene kapke nemogućeg? Vrijeme i Prostor umrli su jučer. Već sada živimo u
apsolutnom, jer već smo stvorili vječnu, sveprisutnu brzinu.
9. Hoćemo slaviti rat – jedini lijek za svijet – militarizam, patriotizam, destruktivne činove anarhista,
divne smrtonosne ideje i prezir prema ženama.
10. Hoćemo uništiti muzeje i knjižnice, suprotstaviti se moralu, feminizmu i svakom oportunizmu i
utilitarističkom kukavstvu.
11. Pjevat ćemo o širokim masama zanesenim radom, zadovoljstvom i pobunom; o raznobojnom i
polifonom valu revolucija u modernim gradovima; o noćnim vibracijama skladišta oružja i
radionicama obasjanima snažnim električnim mjesecima; o proždrljivim željezničkim stanicama
koje gutaju pernate zmije; o tvornicama koje su za oblake zakačene nitima dima koji ispuštaju; o
mostovima koji su se, poput gimnastičara, pružili preko korita osunčanih rijeka; o avanturistički
nastrojenim parnjačama koje njuškaju horizont; o lokomotivama velikih grudi koje, poput
golemih čeličnih konja s visokim dimnjacima umjesto uzda, pućkaju po šinama i o klizećem letu
aviona čiji propeleri zvuče kao lepetanje barjaka i pljesak entuzijastične publike.
• Marinetti je dodao da je ovaj manifest razornog i zapaljivog nasilja sastavljamo u Italiji i time danas
osnivamo Futurizam, jer hoćemo spasiti Italiju od gangrene profesora, arheologa, turističkih vodiča i
antikvara (1911: 7).
• Pokret je od samoga početka bio politički aktivan i branio je individualističku i antidemokratsku
ideologiju, a moguću realizaciju takve ideologije vidi u fašističkoj politici.
• Ipak, književnost futurizma – i drugi kulturni utjecaji – dali su nove poticaje i zamahe.
• U "Tehničkom manifestu" futurističke književnosti iz 1912., kritike su okrenute prema tradicionalnim i
uostaljenim vrijednostima, prema prevladavajućoj poetici za koju se smatralo da je odveć sentimentalna
i nostalgična.
• Za Marinettija novi je temelj književnosti tehnologija i napredak, gradovi i brzina.
• Manje su poznata, ali podjednako važna još dva manifesta koja je on sam uredio ili na njima surađivao –
"Plesni manifest" i "Politički manifest".
• Zanimljivo je da se Marinetti usmjerio i na kulinarsko umijeće pa je tako nastalo djelo "Futuristička
kuhinja" koje je objavio u talijanskom časopisu Gazzetta del Popolo 1930. u kojem je bio jednako
radikalan kao i u ostalim manifestima.
• Budući da je, kako on tvrdi, "čovjek ono što jede i pije", između ostaloga, zalaže se za prestanak
konzumiranja tjestenine, jer ona navodno uzrokuje pesimizam i nedostatak strasti, a to nije u skladu s
revolucionarnim futurističkim načelima.

139
• Osim toga, htio je uvesti prestanak korištenja noža i vilice, a tehnologija mu je poslužila da primjerice
hrana dobije miris ozona ili da se ultraljubičastim lampama aktiviraju vitamini.
• Futuristi su voljeli provocirati i sablažnjavati javnost
izmišljanjem neobičnih kulinarskih kombinacija, poput
mortadela s lješnjacima ili ananas sa srdelama.
• Marinetti je isto želio da Talijani prestanu rabiti strane
riječi pa je za riječ "bar", koju Talijani rabe za "kafić"
predložio quisibeve, što doslovno znači "ovdje se pije", ili
za sendvič je predlagao traidue ("između dva").
• Jedno od mogućih tumačenja Marinettijeve radikalizacije
prehrane bila je i želja da pripremi Talijane za rat, jer je
jednom izjavio kako "špageti nisu hrana za borce".
• Poznat je i Marinettijev koncept da je "rat samo
higijena svijeta".
• Iako je na početku bio oduševljen pojavom Benita
Antonio Sant'Elia (1888–1916), arhitekt-futurist; Mussolinija i smatrao je da je on "pun futurističkih
crtež "Novi grad" (= "La citta' nuova", 1914). ideja", ubrzo je promijenio svoje mišljenje.
• Prepoznao je Mussolinijevu želju za vlašću i njegov napoleonski karakter.
• Unatoč dvojbenim političkim stajalištima, Marinettijev književni utjecaj na buduće generacije spisatelja
bio je golem; s tim u vezi, u talijanskoj književnosti treba svakako spomenuti utjecaj na Alda Palazzeschija
(= Aldo Pietro Vicenzo Giurlani, 1885–1974) i Luigija Pirandella (1867–1936).
• Futurističke su ideje doprle i do Rusije u kojoj se u to vrijeme već javljaju umjetnici poput Vladimira
Majakovskoga (1893–1936) i Vasilija Kamenskog (1884–1961).
• Sam Marinetti je održao nekoliko predavanja 1914. u Moskvi i Petrogradu, ali je bio ponešto razočaran
razvojem futurističkih pravaca u Rusiji – dok su futuristi u Rusiji njega smatraju odveć buržujskim.

Primjeri talijanske i ruske futurističke likovne umjetnosti s naglaskom na pokrete – lijevo: Giacomo Balla (1871–1958), Dinamizam
psa na uzdi (1912); desno: Natalija Gončarova (1881–1962), "Biciklist" (1913).

• Američki pjesnik Ezra Pound (1885–1972) opisao je njegov utjecaj ovako: "Marinetti je dao golem
poticaj europskoj književnosti. Književni pokret koji smo u Londonu započeli, Joyce, Eliot i ja, ne bi
postojao bez futurizma."
• Marinetti je umro 1944. u mjestu Bellagio uz jezero Como.

140
Jevgenij Ivanovič Zamjatin
• Zamjatin se rodio 1884. u Lebedjanu, južno od Moskve, sin oca
svećenika i majke glazbenice.
• Studirao je pomorsko inženjerstvo na Politehničkom institutu
u Petrogradu, ali je za vrijeme studija zbog svoje podrške
boljševicima bio 1905. uhićen i prognan iz grada (živio je prvo
protuzakonito u Petrogradu i zatim u Finskoj).
• Uspio je ipak diplomirati 1908., ali je 1911. slijedio novi izgon (i
poslije dvije godine pomilovanje).
• Godine 1916. dobio je zadatak nadgledavati gradnju
ledolomaca u Engleskoj, u brodogradilištu Newcastle-upon-
Tyne; nakon povratka u domovinu – zbog izgleda (brke, kape,
odijela od tvida), neko je vrijeme dobivao nadimak "Englez".
• Zamjatin se vratio u Rusiji neposredno prije listopadske
revolucije, prema kojoj je najprije bio sklon, ali nakon te Zamjatin u mlađim danima (1905).
pobjede boljševika počeo je kritizirati ograničenje slobode, i
pojave koje je povezao s primitivizmom.
• Svoja književna djela ("Pokrajinsko", Уездное, 1912., i zatim
druge priče) počeo je objavljivati prije revolucije, a poslije je
pisao članke za sovjetske časopise.
• Najvažniji svoj rad, futuristički roman Mi (rus. Мы) dovršio je
1920. (ili 1921.), i u međuvremenu ga je nova vlast dva puta
uhapsila (1919. i 1921. godine).
• Često se smatra da je Zamjatin usmjerio kritiku u tom svom
djelu na perspektive razvitka nove sovjetske države, ali shema
nije tako jednostavna.
• Neke teme koje su prisutne u romanu nastale su na osnovi
autorovih iskustava iz Engleske, i treba također uzeti u obzira
da je Zamjatin prevodio na ruski radove H.G. Wellsa, koga je
cijenio, ali s čijem se filozofijom o budućnosti nije slagao.
• Zamjatin nije prihvaćao Wellsovu utopističku viziju o
svesvjetskoj (socijalističkoj) državi, niti zamisao o prevlasti Jurij Pavlovič Annenkov (1889–1974), portret
znanosti i razuma nad ljudskim osjećajima. Zamjatina (1921).

• Tijekom 1920-ih sovjetski je režim postojano napadao Zamjatina, koji je napokon 1931. u pismu Staljinu
zatražio dozvolu da napusti Sovjetski Savez, uz primjedbu da "Prava književnost može postojati jedino
kada je stvaraju ne marljivi i pouzdani službenici, nego luđaci, pustinjaci, sanjari, pobunjenici i skeptici…"
• Na nagovor Maksima Gorkoga (1868–1936) Staljin je dopustio odlazak Zamjatina, koji se iduće godine
(1932) sa suprugom preselio u Parizu, gdje je umro 1937., i to u vremenu kada je već jako htio vratiti
se u domovinu.
• Roman Mi bio je objavljen u Sovjetskom savezu tek 1988. u doba "glasnosti", no kružio je među čitateljima
u rukopisima od vremena kad ga je Zamjatin dovršio.
• Knjiga je bila službeno zabranjena u Sovjetskom Savezu 1923. (nakon što je Staljin već postao čelnik
KP-a), ali francuski prijevod (Nous Autres, "Mi drugi") pojavio se gotovo odmah nakon što je Zamjatin
dovršio djelo, i 1924. bio je objavljen prvi engleski prijevod.

141
Radnja
• Priča je smještena u 26. stoljeću n.e., u "Jedinoj Državi" (rus. Единое Государство), koja je nastala
nakon što se završio "Veliki dvostoljetni rat".
• Vladar ili glavni upravitelj države naziva se "Dobrotvorom" (Благодетель).
• Prostor države okružen je tzv. "zelenim zidom"; gotovo sve zgrade unutar zida su staklene, pa svi vide
što drugi rade.
• Ljudi su "numere" (нумера, "brojevi") i svi nose iste plavkaste "junife" (odore).
• Glavni junak D-503 (= Д-503) matematičar i inženjer, radi na izgradnji svemirskoga broda "Integral",
koji ima cilj prenijeti znanje i isto prednosti "Jedine države" drugim bićima u svemiru.
• Zato D-503 svakodnevno piše zapise o životu u Državi (ali i o svojim doživljajima).
• Na početku D-503 ima djevojku/ženu po imenu 0-90, koju zove "Mila O"; ona je 10 cm niža i 10 cm
šira od uobičajenih materinskih razmjera, pa zato i nalikuje na slovo O.
• D-503 je registriran na ljubičastom kartonu za općenje s O-90, i kada u dnevnom rasporedu dođe sat
općenja, tada i samo tada zastori u domu se spuste i moguće je obaviti intimni posao.
• Međutim, D-503 upoznat će i
žensku I-330, "tanku, oštru,
elastično gipku kao bič", koja će
ga bitno pogoditi u razmišljanjima
(slovo I, koje je bilo isto u ruskoj I u svim današnjim ruskim verzijama Zamjatinogvog romana, za ime "I-330" koristi se
ćirilici u starom pravopisu kao i stari predrevolucijski ćirilični pravopis.
danas u latinici, tanka je crta i odraz tih motiva).
• I-330 potaknut će D-503 da čini stvari koje Država ne dopušta: da puši cigarete, pije alkohol, itd., i
pozvat će ga da posjeti "Drevnu kuću", jedinu zgradu u Državi koja nije izgrađena od stakla, i tu će
vidjeti kip Buddhe i sliku Puškina.
• D-503 je uznemiren, ali I-330 ima vezu s liječnikom, koji će osigurati otpust D-503-a od posla i drevnoga
rasporeda.
• D-503 počinje sanjati, ali "snovi – [su] ozbiljna psihička bolest"; i štoviše, potom će ga zahvatiti još
veća bolest, u njemu će se pojaviti "duša"!
• Postupno, I-330 razotkriva D-503 da je članica pokreta MEFI, koji se nalazi izvan "zelenoga zida" – čiji
su ljudi odjeveni u krznima i imaju cilj razbiti Zid oko Jedinstvene Države i povezati je opet s vanjskim
(divljim) svijetom; "Integral" im u tome može pomoći.
• U međuvremenu, O-90 traži od D-503 da joj začne dijete, i on to učini, ali O zatim ne želi predati dijete
na odgoj državi, i uspije, uz pomoć I-330, prebaciti djeteta preko Zelenoga zida.
• Potkraj priče D-503 poleti svemirskim brodom "Integral" i ugleda daleke vidike; ali nakon povratka
doznat će, od susjeda, da je svemir konačan (tj. da ima i kraj).
• To će ojačati njegove sumnje; sastat će se i s Dobrotvorom, "sokratovski ćelavim čovjekom", i poslije
će mu I-330 reći da O već živi iza Zida s njegovim djetetom.
• Slijedi preobrazba: D-530 bit će povrgnut "Velikoj operaciji", koja će mu ukloniti bolest, tj. dušu (njegov
susjed i drugi koji sumnjaju bit će isto uhićeni i operirani).
• Poslije će se zapitati: "Zar sam ja D-503 napisao ovih 220?", i ispričat će Dobrotvoru sve što zna o
"neprijateljima sreće".
• Priče završava kada je I-330 uhvaćena, dovedena "ispod Zvona" i povrgnuta plinu; to se ponavlja tri
puta, ali ona ne izdaje protivnike Jedinstvene Države, i na kraju je odvedena do "Stroja Dobrotvora" – i
ubijena.
142
Pojedinosti
• Neke rečenice ili komentare iz zapisa D-503 vrijedi istaknuti.
• Već na samom početku teksta, on kaže zašto se izgrađuje "Integral"… potrebno je nepoznatim bićima
na drugim planetima prenijeti "jaram razuma"… jer, "Ako oni ne shvate da im donosimo matematički
nepogrešivu sreću – naša je dužnost prisiliti ih da budu sretni."
• Dakako, ime "Integral" označuje i svrhu poduhvata, dakle "integrirati" svemir, sve prema razumno-
matematičkom modelu, koji sređuje divljinu i osobitost.
• Tu se već može nazrijeti što je Zamjatin zamislio kao distopiju – znanstveno fiksni i potpuno određen svijet.
• Kao što smo vidjeli, takvu su viziju zagovarali autori poputa Wellsa, koji su izričito zamislili buduću
prevlast "razuma", koji je Zamjatin smatrao "jarmom".
• Slijedit će opis Jedine Države, koja je nastala upravo na takvom temelju, i koja se može opisati kao
krajnje ujednačena (tj. rus. Единое Государство, ima i smisao "sjedinjena", ili "jedinstvena" država).
• Dakako, Jedina Država je zatvoren, nepokretni svijet, i kako D-503 smatra povijest je uvijek bila prijelaz
od nomadskih oblika na postojane: "Ako su se ljudi muvali po Zemlji s kraja na kraj, tada je tako bilo
samo u pretpovijesno doba, kada su postojale nacije, ratovi, trgovine, otkrića raznih Amerika".
• Nema, dakle, više različitih naroda (nacija), pokreta, sukoba i otkrića.
• Osim toga, sve je u Jedinoj Državi uređeno, i točno tempirano.
• Sav vremenski raspored određuje "Tablica" (Скрижаль): vrijeme buđenja, jela, vrijeme kada ljudi
moraju ići na obvezne šetnje, kada moraju poći spavati, itd.
• I svi brojevi u Državi, dok su bila djeca u školi, čitali su "najveći spomenik drevne literature, koji je do
nas došlo", djelo "Željeznički vozni red".
• Taj osvrt zvuči možda danas komičan, ali imao je osnovu.
• Smatra se da je Zamjatin razvio tu temu o
rasporedima prema svom iskustvu iz Engleske, dok je
tamo boravio i radio kao pomoćnik u brodogradnji.
• Englezi su, navodno, bili opterećeni vremenom i
dnevnim rasporedima.
• Za osobne potrebe, svima je dopušteno samo dva sata
dnevno: 16–17:00h i 21–22:00h, i u tada se može vidjeti
kako se u staklenim sobama spuštaju zavjese, jer u tim
intervalima brojevi obavljaju spolno općenje.
• D-503 smatra nevjerojatnim da su u prošlosti ljudi
živjeli u vremenski slobodnom, tj. "divljem" stanju, da
su živjeli bez "Tablice" i – prema povjesničarima, svjetlo Sat za raspored na kolodvoru Waterloo u Londonu (foto:
Oxyman, 2007).
je svu noć gorjelo uz ulice, po kojima se hodalo i vozilo.
• S tim u vezi, D-503 će poslije dodati da je "Taylor" [= američki inženjer Frederick Winslow Taylor, 1856–
1915, koji je htio usavršiti industrijsku proizvodnju] bio najgenijalniji od svih "drevnih", ali ipak nije uspio
proširiti svoj raspored rada na ukupno 24 sati!
• Što se tiče načela humanosti, države su u prošlosti tobože donosile zakona protiv ubojstava pojedinaca,
ali nisu spriječavale ubojstva milijuna "napola"!
• Za D-503 bio je isto tako velik apsurd da je spolni život nekada bio sasvim izvan kontrole, i štoviše,
"smiješno" je da su ljudi poznavali vrtlarstvo, peradarstvo, ribogojstvo, ali nisu stigli do iduće točke na
logičkoj ljestvici, "djecogojstva" (rus. детовоство), do državnog odgoja, točnije uzgoja djece, i stoga
nisu uveli materinske i očinske norme kao u Jedinoj Državi.
143
• Jedina Država, nakon Dvjestogodišnjega rata, svladala je prvo Glad, i zatim je uspjela nadvladati "drugoga
gospodara svjeta", tj. Ljubav, i 300 godina poslije bio je donijet povijesni Lex sexualis, prema kojemu
"svaka numera [= broj] ima pravo – kao seksualni produkt – na bilo koju drugu numeru".
• Međutim, D-503 kaže da je već "bolestan" (dok zapisuje svoje misli), jer nakon što ga je [neplanirana
ljubav] I-330 odvela u "Drevnu kuću", gdje je vidio kip Buddhe, počeo je sanjati; i premda se "vidjeti san"
smatralo normalnim "u drevnih", sve je u njih bila "užasan vrtuljak", jer su sni "ozbiljna psihička bolest".
• Slijedi primjedba o slobodi i prijestupima (nezakonu): "Jedini način da se čovjeka izbavi od zločina, jest
da ga se izbavi od slobode".
• D-503 opisuje i kako je Dobrotvor uklanjao otpadnike svojim Strojem: zločinac se polako penje po
stubištu, čineći posljednje korake u životu, i zatim, "licem prema nebu", spusti se i legne na posljednji
ležaj; Dobrotvor kreće oko Stroja, sve su oči uperene u njegovu golemu ruku, i onda povuće polugu;
tijelo zločinca se rastvara i od njega ostaje samo "kemijski čista voda".
• I sve je to – kako piše u zapisima D-503 – dobro, povratak u raj: "Dobrotvor, Stroj, Kocka, Plinsko
Zvono, Čuvari… veličanstveno, prekrasno, elegantno, uzvišeno, kristalno – čisto ".
• Zatim glavni junak priče zapisat će: "Naši bogovi – ovdje su, u Uredu, u kuhinji, u radionici, u zahodu;
bogovi su postali kao mi: dakle – mi smo postali – kao bogovi".
• Dakako, po svemu sudeći Zamjatin je u ovoj rečenici aludirao na Wellsovu fikciju o svesvjetskoj državi,
"Modernoj Utopiji" (1905) o kojoj je već bilo riječ, i koju je Wells poslije doradio u drugom romanu "Ljudi
poput bogova" (Men Like Gods, 1923).
• D-503 – unatoč svojim riječima pohvale savršenoj Državi – ipak pati; u njemu se oblikovala duša!
Svakako bitan pomak.
• Ipak, zapisat će: "Čovjek je prestao biti divlja
životinja tek onda kada smo mi tim Zidom izolirali
svoj svijet strojeva, savršeni svijet – od
nerazumnoga svijeta drveća, ptica, životinja."
• Život unutar Zida je sređen; ubrzo će nastupiti i
"Dan jednoglasja"; sve je u ritmu, i ljudi se drže
"Tablice", i nije bilo poremećaja u posljednjih 119
godina, iako se prije (tj. prije tih godina) to zbilo
(prema ljetopisima), zbog neočekivanog udara
meteorita s neba.
• Tijekom obveznih šetnji ljudi hodaju skladno poput
asirskih ratnika prikazanih na spomenicima, no D-
503 biti će svjedokom dva slučaja smetnje: jedan se Divlja životinjica iza zida (foto: EH, 2008).
mladić odvoji iz reda i stražar ga udari "električnim bičem"; jedna ženska krikne da joj je dosta i utekne,
kao kada je prije 119 godina udario meteorit!
• U nastavku D-503 piše da su u drevnom svijet, to shvaćali "… kršćani, stvarni naši (iako vrlo nesavršeni)
prethodnici: smirenost je vrlina, i gordost je grijeh, i da smo 'MI' – od Boga, i 'Ja' – od đavla".
• Ipak, D-503 već osjeća sebe i svoju individualnost, i razmišlja: Zar nije jasno da je osobna svijest – samo
bolest? No možda on više nije fagocit koji uništava mikrobe [u društvu], nego mikrob; i bit će da je
bolestan; on ima dušu – on je mikrob…
• Idući dan održat će se godišnji izbor Dobrotvora (= Dan jednoglasja, op.); D-503 se čudi da su u "drevnih
ljudi" izbori bili neizvjesni… jer je besmisleno graditi državu na sasvim nepoznatim slučajnostima; ali
novi su izbori simbolički i potvrđuju – prema riječima "Evanđelja" – da smo "jedina" Crkva; jedina Država
ne zna za slučaj da bi jedan glas narušio to "veličanstveno jedinstvo"…

144
• I onda će se to i dogoditi: tisuće ruka dižu se za potvrđivanje Dobrotvora, osim I-330 koja će podići
ruku protiv izbora… napast će je, razderati njezinu junifu, bit će krvava s razgolićenim grudima…
• Kad je I-330 odvela D-503 ljudima izvan Zelenoga zida, prepoznao je među njima prvo neke u
sivomodrim unifama, ali je onda ugledao sve druge, u crnim, riđim, zlatnim, tamnosmeđim i pjegavo
bijelim krznama… bez odjeće, pokriveni krznom kakvo se može vidjeti na punjenom konju u
Prapovijesnom muzeju; "ženke" su imale lica poput "naših žena", bez dlaka – i isto krupne grudi bez
dlaka, ali muškarcima je samo jedan dio lica bio bez dlaka "kao našim precima".
• D-503 bio je u šoku, jer " nitko od nas još od Dvjestogodišnjeg rata nije bio iza Zida…"
• Dan prije probnog leta "Integrala" I-330 objašnjava D-503 da će pokret MEFI oteti svemirski brod, jer
će to brzo i bezbolno osigurati pobjedu pokreta.
• Zapanjen, D-503 joj kaže da je to nezamislivo… zna li ona da bi to bila revolucija, što je besmisleno; I-
330 potvrđuje da doista jest revolucija, i pita ga zašto je to besmisleno; D-503 odgovara: "… jer
revolucija ne može biti… naša revolucija bila je posljednje. I više ne može biti nikakvih revolucija. To je
poznato svakomu…"
• Prije odlaska na let u "Integralu", D-503 vidi skupinu od pedesetak ljudi u koloni, ali neće mu izgledati
kao pravi ljudi – svi hodaju u redu kao "čovjekoliki traktori", i nad njima vijori natpis "Mi smo prvi! Mi
smo već operirani! Svi za nama!"
• Nakon povratka s leta, D-503 ulazi u daljnju krizu; zamislio je svemir bez kraja i to mu se činilo dok je
letio, ali mu poslije ćelavi susjed kaže da je izračunao da svemir nije beskonačan, i onda ga D-503 zapita,
uznemireno – no što će onda biti dalje kada se svemir završi!
• Kraj priče već smo ukratko označili u sažetku: D-503 bit će operiran, duša će mu biti uklonjena, i izdat
će I-330, koja će biti ubijena u Stroju Dobrotvora.
* * *
• George Orwell pročitao je Zamjatinovo djelo na francuskom, i poslije je rekao da je njegov ključni
roman, 1984., bio nadahnut Zamjatinovim radom.
• Prema Orwellu, Aldous Huxley je isto utemeljio svoje veliko djelo Vrli novi svijet na Zamjatinovom
radu, ali Huxley je u pismu 1962. rekao da nije poznavao roman Mi prije nego što je napisao svoje
djelo; s druge strane, Kurt Vonnegut izjavit će da je i on "ukrao" temu za svoj roman Mehanički pijanino
od Zamjatina.
• Aleksandar Flaker (1924–2010), u pogovoru hrvatskom prijevodu Zamjatinovoga romana, pogodio je,
zacijelo, Huxleyjevu "vezu" s romanom Mi.
• I za razliku od Orwella, on nije optužio Huxleyja za kopiranje djela.
• Naime, prema Flakeru:
Srodnost romana Aldousa Huxleya Vrli novi svijet (Brave New World, 1932), objavljena prije dolaska
Hitlera na vlast, ali već u godinama "velikog prijeloma" i Staljinove diktature u SSSRu, uočljiva je,
doduše, ali je nećemo pripisati čitanju Zamjatinova romana. Tumačimo je radije srodnim
intertekstualnim odnosima s engleskim naslijeđem. Prijetnja "vrlog novog svijeta" sukladna je ipak
prijetnji Zamjatinove distopije. I Huxley tom svijetu u kojemu nitko ne razmišlja više o slobodi, oponira
svijet "divljaka" u rezervatu, ali je njegov model budućnosti manje pregnantan od ruskoga, sofisticiraniji
je… (Jevgenij Zamjatin, Mi. "Pogovor – Zamjatinova distopija", Zagreb: Breza, 2003, str. 164). *
• Kako ćemo poslije (opet) označiti, Zamjatin je reagirao na viziju budućnosti, koju je zagovarao H.G.
Wells, i koja je u to doba imala podršku od mnogih znanstveno-usmjerenih englesko-britanskih krugova.

*Preporučujemo da se pročita hrvatski prijevod Zamjatinovog romana koji je ostvarila Rafaela Božić-Šejić (1967–) i 2003. objavila
zagrebačka nakladnička kuća "Breza".

145
• I istu su viziju tada podržavali "državni" intelektualci u novonastalom Sovjetskom Savezu (drugo je stvar,
što se taj model nije ostvario poslije u SSSR-u, ali ipak ne treba zaboraviti da su i Marx i Lenjin u svojim
koncepcijama polazili od zapadnih, lijevo-umjerenih filozofija).

Aldous Huxley
• Aldous Leonard Huxley rodio se 26. srpnja 1894. u gradu Godalmingu, jugoistočno od Londona.
• Članovi njegove obitelji pripadali su britanskoj vladajućoj klasi.
• Njegov je djed bio Thomas Huxley, biolog koji je zagovarao Darwinovu teoriju evolucije (i koji je bio,
kako je bilo rečeno, i profesor H.G. Wellsa).
• Aldous je imao više braće i sestara – od kojih će najpoznatiji biti biolog i genetičar Julian Huxley (1887–
1975), prvi ravnatelj UNESCO-a, i fiziolog i biofizičar Andrew Huxley (1917–2012), dobitnik Nobelove
nagrade za medicinu (fiziologiju) 1963. godine.
• Dok je Huxley pohađao srednju školu u Etonu (Eton College) dobio je keratiris (bolest očiju), i gotovo
je tri godina bio gotovo slijep.
• Slab vid mu je otežao rad u laboratoriju, pa se zato – za
razliku od većine muških članova obitelji Huxley, posvetio
književnosti, i ne prirodnim znanostima (dakako, majčina
strana njegove obitelji dala je mnogo romanopisaca i
pjesnika).
• Također zbog slabosti vida nije bio primljen u britansku
vojsku za vrijeme prvoga svjetskog rata.
• Kada mu se vid popravio, diplomirao je književnost na
Oxfordu, i neko je vrijeme predavao francuski jezik na
Etonu, gdje mu je tada jedan od učenika bio Eric Blair
(budući George Orwell).
• Huxley je sa suprugom Marijom Nys (Belgijankom), i
mladim sinom Matthewom proputovao svijet – i od
1921. je živio duže vrijeme u Italiji, gdje je i nastala
ideja za njegov vjerojatno najvažniji roman, Vrli novi
svijet (= Brave New World).
• Italija je još bila zemlja futurizma – ali uskoro je fašistička
vlada Benita Mussolinija (1883–1945) počela predvoditi
Huxley 1927. godine. autoritarnu vlast, koja se borila protiv kontrole rađanja,
kako bi se stvorilo što više ljudi sposobnih za rat.
• Huxley je naglasio u jednom intervju iz 1960. da se preselio u Francusku, nakon što su fašisti učinili
život u Italiji neugodnim.
• Za pisanje romana Vrli novi svijet, Huxleyju je trebao samo četiri mjeseca i objavio ga je 1932. – dakle
u razdoblju nakon prvog svjetskog rata (1914–1918), potkraj velike depresije (1929–1933.), i prije
dolaska Hitlera i Staljina na vlast.
• U djelu se problematizira ideološka zabrinutost nad individualnim slobodama i autoritarnošću države.
• Prije izbijanja drugoga svjetskog rata, Huxley se preselio u SAD, i živio je u Los Anglesu od 1937. sve do
svoje smrti.
• Treba spomenuti da je 1950-ih, u SAD-u, Huxley došao u doticaj s halucinogenim drogama (LSD), koje su
mu bile poticaj da napiše djela Vrata percepcije (= The Doors of Perception, 1954) i Raj i pakao (= Heaven
and Hell, 1956).

146
• Tijekom života desetak je puta uzeo drogu, a motiv je bio "pobjeći od sebe", što je dosta zanimljivo,
jer se ove vrste droga nazivaju i introspektivnima, što bi bilo potpuno suprotno od bijega.
• Posljednji važan Huxleyjev roman, Otok (= Island, 1962) bio je objavljen u godini prije autorove smrti;
u tom djelu opisuje se pozitivna utopija, i sam naslov "otok" odražava tipične književne primjere
smještanja utopija u otočnim sredinama.
Vrli novi svijet
• Ovoj knjizi treba posvetiti osobitu pozornost.
• Da ponovimo, roman je bio objavljen 1932. – i uz Zamjatinov Mi (1920/21), i isto Tminu u podne
(1940) Arthura Koestlera (1905–1985) i Orwellov 1984, smatra se jednim od najvažnijih futurističkih
djela 20. stoljeća.
• Kada se danas spomene ovaj naslov, asocijacije koje izaziva, odnose se na strepnje vezane za ljudsku
osobnu slobodu.
• Radnja u romanu odvija se u 632 FE
("Fordove ere"), tj. baš toliko godina
nakon rođenja Henryja Forda (što bi
značilo da se priča događa na kraju 25.
stoljeća, točnije 2495. n.e.).
• O važnosti Forda ne samo za
automobilsku industriju, nego općenito za
masovnu proizvodnju (pokretne trake,
itd.), već je bilo riječi.
• Inspiracija da za vrhovno božanstvo
izabere upravo jednoga od ključnih
tvoraca moderne američke industrije bila
mu je Fordova knjižica "Moj život i rad" Fordizam. Ispod ove slike, povezane s intervuom s Fordom, stoji tekst:
(= My Life and Work, 1922), koju je čitao "Montažna traka uspoređena je s 'modernim plesom'", što je zacijelo
utjecalo na Huxleyja (Literary Digest, 7. siječnja 1928, str. 46).
na putu prema SAD-u.
• Nakon što se Huxley svojedobno iskrcao iz broda u San Franciscu, činilo mu se da svijet već živi po
Fordovim načelima.
• U Svjetskoj državi u Huxleyjevom romana, ne samo da se Ford slavi kao božanstvo, nego je stabilnost
postignuta i biološkim inženjeringom.
• Građani su od djetinjstva, hipnopedijom (= učenjem u snu), naučeni na pasivnu poslušnost, bezumni
konzumerizam, korištenje droga i promiskuitet.
• Misao vodilja Svjetske države je "Zajednica, istovjetnost, stabilnost".
• Svijet se u romanu dijeli na "civilizirane" stanovnike, kojima upravljaju nadzornici i stvaraju ih te na
"necivilizirano" stanovništvo – odnosno "divljake", koji žive u rezervatima.
• Divljaci žive više-manje na način kako mi danas živimo.
• Užas totalitarističkog režima postat će vrlo jasan kada će divljak John iz rezervata, tj. "John Savage",
biti doveden London.
• Strepnja o razvoju svijeta u romanu odražava Huxlejev strah prema širenju "američkog načina života",
za koji je smatrao da promiče vrijednosti koje će u konačnici dokinuti slobodan izbor svakog pojedinca.
• S druge strane, Huxleyja se smatralo i za velikog kritika H.G. Wellsa, koji je često ismijavao Wellsova
djela zbog pretjeranog optimizma i utopističkim prikazima budućnosti, koju nastanjuju "vrli" građani
(primjerice u djelu "Ljudi poput bogova", Men like gods, 1923).

147
• No to što je Huxleyju jedno vrijeme bilo zajedničko s Wellsom, bila je skeptičnost u odnosu na
parlamentarnu demokraciju kao i uvjerenost da se društvo mora preustrojiti u oblik hijerarhijske
ljestvice umnih sposobnosti kojom upravlja kasta stručnjaka.
• Nakana da parodira Wellsa, u romanu Vrli novi svijet, pretvorila se u izraz njegove istinske zabrinutosti
onodobnim zbivanjima.
• Pisanju romana prethodio je slom burze na Wall Streetu 1929.
godine.
• I kriza koja je uslijedila imala je globalni učinak, a posebice na one
dijelove svijeta, koji su ovisili o sirovinskoj industriji.
• Na Huxleyjev pesimizam u znatnoj je mjeri utjecala neučinkovitost i
nespremnost britanskog parlamenta da nađe rješenje za izlazak iz
krize i pomogne područjima masovne nezaposlenosti.
• Prije nego li je objavio Vrli novi svijet, Huxley je govorio o mogućoj
primjeni eugenike kao instrumentu političke kontrole i izrazio
spremnost prihvaćanja eugeničkih mjera kako bi se spriječilo
zastranjivanje zapadnjačkih društava.
• Zanimanje za eugeniku, koju su u razdoblju između dva velika rata
zastupali mnogi intelektualci, u Huxleyja prvi se put pojavljuje u
eseju "Proper Studies" (1927). *
• Iako je bio svjestan devijacija koje se mogu iz nje izvesti, držao je
da je "bilo koji oblik reda bolji od kaosa."
Korice džepnog izdanja Vrlog novog
• Eugenike, kao mogućeg rješenja, odrekao se nakon drugog svjetskog svijeta iz 1952. godine.
rata, nakon Hitlerovog "konačnog rješenja."
• Kao i Wells, koji u svom Vremenskom stroju nije fokusiran toliko na opis daleke budućnosti, koliko na
strepnju nad beznađem i otuđenjem, koje je obuhvatilo duh vremena na prijelazu stoljeća, Huxley u
Vrlom novom svijetu izražava strah od političke nesposobnosti i tromosti, ekonomske krize i društvenih
nemira.
• S tim u vezi, na roman možemo gledati ne samo kao na satiru američkoga života, nego i kao na projekciju
opasnosti koje prijete od totalitarizma koji je svojstven za korporacijsku državu.
• Za Vrli novi svijet važno je istaknuti tri termina: utopiju, totalitarizam i sustav kasti.
• Inspiraciju za sustav kasti Huxley je pronašao u hinduizmu, s time da treba dodati da su društvene uloge
kasta bile ukinute u Indiji tek nakon samostalnosti poslije drugoga svjetskog rata.

Kaste iz Huxleyjevog romana, označene grčkim slovima,

imaju različite visine i nose odjeću različitih boja: alfa
(siva), beta (crveno-ljubičasta, engl. mulberry), gama
(zelena), delta (žuto-smeđa, engl. khaki), epsilon (crna).
Niže kaste se kloniraju u velikim brojevima.

* Taj je rad na hrvatski, pod naslovom "Ugodnost", preveo Vinko Krišković (1862–1952), u zborniku Maslina i drugi eseji (Zagreb:

Tipografija, d.d., 1939).

148
• U romanu, pet je glavnih kasti nazvanih prema slovima iz grčkoga pisma (od alfe do epsilona); pripadnici
se razlikuju vanjskim izgledom (tijelom i odjećom), kao i inteligencijom – i rezultat takvoga društva je
postizanje stabilnosti i sreće.
• Svjetska država podijeljena je na deset području; postoji samo 10.000 prezimena za ljude; nije dozvoljeno
zaljubiti se, ili imati djecu, ali svatko je sretan što pripada vlastitoj kasti i svi rade za svakoga.
• Glavni su likovi u romanu:
‒ Tomas /Tomakin
Upravitelj tvornice za proizvodnju djece, koja su odmalena podvrgnuta hipnopediji i neopavlovljevom učinku pomoću kojih
postaju vječno sretna bića s dodijeljenom ulogom u društvu.
‒ Bernard Marx
Neuobičajeno nizak pripadnik kaste alfe, zbog alkohola u surogatu krvi (nesreća pri njegovom stvaranju); neprilagođen, ne
uživa u zajedničkim sportskim aktivnostima, promiskuitetu i zajedničkim druženjima; ne uživa niti u drogi soma i zaljubljen
je u djevojku Leninu.
‒ Lenina Crowne
Mlada, lijepa i seksualno slobodna pripadnica kaste beta; koristi somu da bi potisnula neželjene osjećaje; zaljubit će se u
Johna Divljaka, koji bi joj želio uzvratiti osjećaje, ali ga odbija njezina istaknuta seksualnost.
‒ Linda
Majka Johna Divljaka koju je Upravitelj Tomakin napustio u rezervatu, nakon što je greškom ostala u drugome stanju;
nakon povratka u civilizirani svijet, završava u Bolnici za umiranje Park Lane; njezina smrt, od pretjeranog uzimanja some,
potiče Johna da se pobuni protiv te opasne i otrovne droge.
‒ John Divljak (= John Savage)
Nezakoniti sin Upravitelja Tomakina i Linde; rođen i odgojen u Rezervatu ("Malpais") nakon što je Lindu napustio njezin
ljubavnik; John će biti neprilagođen i u rezervatu, u kojem se divlji urođenici i dalje običavaju ženiti, osnivati obitelji i
prakticirati vjeru, a neprilagođen će biti kad dođe i u civilizirani novi svijet, totalitarnu zemlju blagostanja, utemeljenu na
principima stabilnosti i sreće; divljak je jedino u životu pročitao Sabrana djela Williama Shakespearea i neprestance ih
navodi; njegov lik je moralan i naivan; nakon majčine smrti, sve se iluzije o utopijskom društvu razbijaju; tehnološka čuda i
bezdušni konzumerizam ne mogu zamijeniti osobne slobode, dostojanstvo i čestitost; nakon što ne uspije povesti pobunu
među nižim kastama o prestanku uzimanja some povlači se u osamu, ali ne uspijeva izmaći proganjanju te na kraju i sam
poklekne pred drogom i ne mogavši izdržati teret osjećaja krivnje, vješa se.
‒ Mustafa Mond
On upravlja jednim od ukupno deset područja Svjetske države; brani načela Vrlog novog svijeta "Zajednica, jednakost, stabilnost";
iako i dalje posjeduje zabranjene knjige, smatra da umjetnost, književnost i znanstvenu slobodu treba žrtvovati u ime
osiguravanja društvene sreće; isto tako brani genetski sustav kasti i nedostatak osobnih sloboda što je cijena koja se mora
platiti za postizanje stabilnosti.

• Radnja u romanu počinje tako da Bernard Marx s Leninom Crowne odlaze na put u Novi Meksiku, gdje
će susresti Divljaka i njegovu majku.
• Pobjedonosno Bernard se vraća u Svjetsku državu zajedno s Divljakom, ali njegov je trijumf kratkoga
vijeka jer biva izgnan zbog svog nekonformističkog ponašanja.
• Nakana je Bernarda bila raskrinkati nedjelo Tomasa/Tomakina, Upravitelja tvornice koja proizvodi
djecu – koja su odmalena podvrgnuta hipnopediji i (spomenutom) neopavlovljevom učinku, da bi
postala sretna bića s fiksnim ulogama u društvu.
• Naime, upravo je upraviteljev položaj bio poljuljan nakon što se otkrilo da je on zapravo Divljakov otac
koji ga je začeo na putu u Novi Meksiko.
• Huxley u romanu upozorava na opasnost od korištenja tehnologije u svrhu kontrole društva i
uspostavljanja nadzora pomoću novih i moćnih tehnologija.
149
• Nadzor se vrši strogom kontrolom reprodukcije tehnološkom i medicinskom intervencijom,
uspostavljanjem složenih mehanizama zabave koji služe za opuštanje, ali potiču i potrošnju.
• Koriste se opojne droge, "some" (Huxley je preuzeo to ime iz sanskrtskih izvora, koji govore o tomu da
je bog Indra davao "somu" svojim ratnim sljedbenicima).
• Inače, u romanu je sve prenaglašeno i djeluje bizarno.
• Svjetska država je ekstremna, ali razvijena inačica ekonomskih vrijednosti našega društva u kojem se
sreća pojedinca označava kao sposobnost zadovoljavanja potreba, a uspjeh društva se mjeri
ekonomskim rastom i prosperitetom.
• Sam naslov za knjigu, Huxley je preuzeo iz
Shakespeareove Oluje, u kojem Miranda, mlada
djevojka koja je živjela osamljena na otoku i
poznavala samo svoga oca i duha Ariela, po
prvi put vidi druge ljude i kaže: O vrlo novi
svijet / koji ima takve ljude u sebi (engl. O
brave new world / That has such people in't! ).
• Postoje poveznice između Shakespearove Oluje
i Huxleyjeva Vrlog novog svijeta.
• Naime, neki smatraju da je Oluja alegorija
imperijalizma, a slijedom toga svjetska država
koristi neki oblik britanskog imperijalizma i
John William Waterhouse (1849–1917), "Miranda" (1916). pokušava "civilizirati divljake".
• U romanu se naslućuje da je engleski jezik svjetski dominantan, a jezici poput poljskog, njemačkog i
francuskog se spominju kao "mrtvi jezici".

Vrli novi svijet ponovno posjećen

• Huxley je napisao nastavak svom djelu, pod naslovom "Vrli novi svijet ponovno posjećen" (= Brave
New World Revisited) tridesetak godina nakon izvornika (1958), i u njemu je razmotrio je li se svijet
primakao prema viziji budućnosti koju je imao 30-ih godina 20. stoljeća.
• U tom nefikcionalnom djelu zaključio je da svijet postaje brže nalik onom iz Vrlog novog svijeta nego
što je on to izvorno mislio.
• Pokušao je analizirati koji bi mogli biti uzroci tomu, možda prenapučenost stanovništva, kao i sva
sredstva kojima bi se ljudi mogli kontrolirati.
• Ranije je spomenuto da ga je zanimalo djelovanje droga i podsvjesnih sugestija.

George Orwell
• George Orwell, koga smo već par puta spomenuli, nedvojbeno je bio jedan od najvažnijih književnika
u 20. stoljeću, koji je pokušao opisati budućnost, ili točnije distopijsku budućnost.
• Njegovo temeljno djelo u toj tematici, roman 1984. (engl. Nineteen Eighty-Four) u angloameričkom
svijetu, pogotovo u SAD-u, smatra se udarnim.
• No sam Orwell doživio je razne nevolje u svom životu – i u biti uvijek se nekako nalazio na "međištu".
• Rodio se pod imenom Eric Arthur Blair 25. lipnja 1903. u Motīhāriju na sjeveru Bengala, u Britanskoj
Indiji, blizu granice Nepala, gdje mu je otac radio u Odjel za opijate britanske Imperijalne građanske
službe; majka mu je bila (po njezinom ocu) francuskoga podrijetla, i odrasla je u Burmi.
• Već 1904. majka je povela Erica i njegove dvije sestre u Englesku, gdje je odrastao bez čestih dodira s
ocem.

150
• U Engleskoj je u djetinjstvu upoznao i buduću pjesnicu Jacinthu Buddicom (1901–1994), u koju se u
adolesceniji silno zaljubio – i mladi je par pročitao i radosno prokomentirao Wellsovu knjigu Moderna
utopija, do te mjere da je Eric rekao da bi htio jednoga dana napisati takvu knjigu.

Jacintha Buddicom u mladosti (lijevo), kojoj je Eric Blair

napisao ovu pjesmu:
Naši su umovi u braku, ali smo premladi,
Jer bračna veza, prema običaju ovoga doba, je
Tek kada roditeljski domovi zatvore se u kaveze
I samo se pjesme o zaradi večerom opjevaju.
U prošla vremena, dok su šume srednjovjekovlja zelenile,
Ljepotice bile bi zaručene, i zaruka bila bi kratka.
Sjeti se Romea u ljubavi i tuzi –
Te prožete ljubavnike – Juliji je bilo četrnaest.
U prošla vremena, spiljski čovjek uz novonađenu vatru
Odmarao bi se uz svoje družice uz miris dima.
Uz naše ognište ostat ćemo spokojni
Pedeset godina odsada zadržati vjernost, što srce želi.
I sjetit ćemo se, kada nam kosa bude bijela,
Te tmurne dane, otkrivene u sjajnoj svjetlosti.

• Mnogo se toga promijenilo u idućim godinama.

• Kad je Blair postao đak u Etonu (sred. školi u Windsoru), francuski nastavnik mu je nakratko bio Aldous
Huxley, o čemu je bilo već riječ.
• Mogli bismo reći da je tako ušao u tu vezu engleskih futurista u to vrijeme, jer su eto, i svi Huxleyjevi,
Wells i Blair (poslije Orwell) bili nekako povezani.
• No iz obiteljskih novčanih razloga, Blair na kraju nije završio studij.
• Pošao je 1922. na istok da bi postao policajac u Burmi, i tu će ga događaji, okrenuli protiv imperijalizma,
i britanskoga i općenito.
• Napokon, kad je postao sve više sklon pisanju, Blair je 1933., počeo
rabiti autorsko ime George Orwell, navodno od nazivu rijeke iz
pokrajine Ipswicka u Engleskoj.
• Pročitao je Zamjatinov rad vjerojatno negdje 1920-ih godina, ali je
tijekom idućih godina pokazivao sve veću sklonost prema
socijalizmu.
• Napokon je krenuo 1936. da sudjeluje na strani "Internacionale" u
španjolskom građanskom ratu, ali tu će se naći u suprotivnosti s
komunističkim sudionicima.
• Orwell se zapravo našao u "sendviču".
• Britanske i druge zapadne ustanove sm89atrale su ga
socijalističkim, komunističkim pobornikom sve do kraja njegovog
George Orwell (1933). života, ali s druge strane britanski Ured za vanjske poslove tajno je
financirao njegovo važno djelo Životinjska farma iz 1945., koje je
predstavljalo izrazitu kritiku boljevičke revolucije.
• Koliko je Orwell, odnosno Blair, shvaćao sva ta zbivanja u svijetu, ostaje do danas upitno – iako se čini
da nije nikada bio svjestan da su ga razne zapadne službe iskorištavale, bez obzira na sve njegove misli.
• No znakovito je da je Orwell u moderni okvir uveo pojam "hladni rat", u članku "Ti i atomska bomba
("You and the Atom Bomb", Tribune, 19. 10. 1945); inače, taj je izraz navodno prvi izumio španjolski
srednjovjekovni pisac don Juan Manuel (1282–1348), u opisu sukoba između kršćanstva i islama.

151
1984
• Orwell je 1949. napisao svoj roman 1984. – dakle u vremenu kada se "hladni rat" zapravo pokrenuo.
• Bio je već tada vrlo bolestan od tuberkuloze, i umro je nedugo poslije, 21. siječnja 1950., tek u 46.
godini života.
• Kako smo prije naglasili, Orwell je vrlo otvoreno pripisao
inspiraciju, pa i sadržaj svoga romana 1984. utjecaju djela Mi
ruskoga književnika Jevgenija Zamjatina.
• Ali koliko je njegov rad doista bio u skladu s djelom Zamjatina?
• Svakako, preuzeo je lik "Dobrotvora", koga je pretvorio u
"Velikog Brata"
• I odnos između slobode i ropstva, koji je naznačio, sasvim je
preuzet od Zamjatina.
• "Ljubav" je također u njegovom romanu problem budućnosti:
veza između Orwellovog glavnoga junaka Winstona Smitha i
njegove ljubavnice Julije, može se usporediti s odnosom
između D-503 i I-330 u Zamjatinovom djelu.
• Nadzor vlasti nad ljudima kod Zamjatina se ostvaruje kroz
staklene zidove, i kod Orwella preko telezaslona (telescreens).
• I kao što će se u Zamatinovoj knjizi D-503 napokon vratiti u
vezu s "Dobrotvorcem", tako će i Orwellov lik Winston Smith
osjećati na kraju samo ljubav prema "Velikom Bratu".
• Ali kod Orwella "Veliki Brat" je apstrakcija, i zapravo tek simbol
Korice četvrtog džepnog izdanja romana
vrha vodeće partije.
1984 (N Y k Si b k 1951)
• Orwellova vizija o "Velikom Bratu" svakako ima osnovu, u odnosu na staljinizam.
• Nikita Hruščov (1894–1971) kad je pokrenuo osudu staljinizma, sveo je tu pojavu na "kult osobe" za
vrijeme Staljinove vlasti.
• Staljin je bio takav kakav je bio, s nizom osobnih crta i pogotovo državnih pristupa koje bismo danas
osudili, ali kao što su neki analitičari poslije komentirali, da ga partija nije općenito podržavala, ne bi
imao takve mogućnosti.
• Drugim riječima, Staljin je bio "Veliki Brat", zato što je bio odličenje partije.
• Orwell, koji je bio, i kao socijalist, protiv Staljina, dakle je pogodio smisao, tj. da sam Staljin nije bio
osoba koja je sve te negativne poteze sredila, nego da se to dogodila zato što je bio simbol partije,
koja je to učinila.
• U Sovjetskom Savezu, Hruščov je u govoru 24/25. veljače 1956. sve greške i zločine svalio na Staljinu,
iako se i sam, prema svojim postupcima (u mnogo čemu), mogao smatrati krivcem ili barem sukrivcem.
• Kritika staljinizma bila je, u djelima hrv. marksističkog filozofa Predraga Vranickoga (1922–2002) i u
drugim vizijama komunizma, ili isto eurokomunizma, krajnje udarna u zadnjim desetljećima 20. stoljeća.
• Dakako, Staljina se ne može opravdati; milijuni njegovih građana propali su zbog njegove politike, ali
to je bila opća politika, dok je "Veliki Brat" bio simbol.
• Postoji još jedna bitna razlika: Orwellov je roman kritika socijalističkoga svijeta, "engleskog socijalizma"
(INGSOC), koji će imati staljinističke crte, dok Zamjatinov roman nije usmjeren izravno protiv socijalizma,
ili staljinizma.
• Kako smo rekli, Zamjatinov rad nastao je prije uspona staljinizma – i premda je bio ubrzo zabranjen u
SSSR-u, smjer kritike bio je drukčije.

152
• Kritika u romanu Mi, u osnovi se odnosi na znanstveni racionalizam (na tehniku i "matematiku", uvjetno
rečeno, nadasve), na nametanje istovjetnosti svih ljudi i svih životnih rasporeda i na uništenje osobnih
"duša", što je osjećao kao težnju na Zapadu dok je radio kao stručnjak za brodogradnju u Engleskoj i
koju je zacijelo prepoznao također u Wellsovim radovima.
• Zamjatin je, doduše, zatražio za vrijeme staljinizma dozvolu za emigraciju, i pošao je na Zapad, ali je
potkraj života htio se vratiti u domovinu.
• Naprotiv, kritika u Orwellovom romanu, uglavnom se temeljila na autorovom razočarenju i strahu, u
odnosu na tadašnji razvitak socijalizma (i komunizma).
• I zato je jasno zašto je Orwellov rad dobio također snažnu podršku od državnih i promidžbenih instanci
na Zapadu za vrijeme hladnoga rata.
• Sam Orwell zacijelo nije sve to tako shvaćao, i kao što je bio slučaj u odnosu na njegov roman Životinjska
farma, sasvim sigurno nije sam znao (i zacijelo mu ne bi drago) da je zapadna (prvo britanska) tajna služba
podržavala njegov rad.
• Vidio je distopiju na obzorju, i uočio je vrlo mnogo stvari koje će do nje dovesti, ali moglo bi se reći iz
današnje perspektike da mu je taj vizijski okvir bio ograničen (pogotovo u odnosu na Huxleyjev).

Neke razlike između gledišta Aldousa Huxleyja i Georgea Orwella

• Huxleyjevo viđenje budućnosti bilo je katkad uspoređeno s romanom 1984. koji smo upravo naznačili,
njegovog nekadašnjeg mladog učenika Erica Blaira, tj. Georgea Orwellsa.
• Orwell se u svom romanu 1984. bojao da će postojati Odbor za cenzuru koji će zabranjivati knjige, nadzirati
sadržaj (recimo danas i na Internetu), pa do zabranjenih i nepoćudnih knjiga ljudi neće moći doći.
• Huxley se, s druge strane, u romanu Vrli novi svijet, bojao da neće biti potrebno zabranjivati knjige, jer
ih više nitko neće čitati.
• Ljude će zanimati posve plitka i bezumna zabava (primjerice "Survivor" na jednoj od komercijalnih
televizija, program u kojem ljudi ne pokazuju različite vještine kojima su ovladali, već pokazuju koliko
se mogu poniziti, pa tako u jednoj od igara pobjednik ima pravo dvaput zagristi u "hamburger" i popiti
dva gutljaja vode, ali jasno je da su svi izgladnjeli).
• Dakako, kada je Huxley napisao svoj roman, televizija se još nije rasprostranili po svijetu, jer se tek počela
razvijati, ali od sredine 20. stoljeća njezin će učinak na društvo biti mnogo jači od radijskih emisija i od
kinematografije.*
• I općenito popularni TV programi postat će prikazi u kojima obični ljudi iznose svoju intimu, ostvaruju
različite vrste odnosa i koji se bave samo oblikom odnosa, bez ikakvoga dubljeg sadržaja.
• Možemo sada usporediti razlike između Huxleyjeve i Orwelleve vizije:
‒ Orwell se bojao da će postojati sustav koji će nam uskraćivati pravo na informacije; Huxley se
naprotiv bojao da ćemo biti obasuti s toliko mnogo informacija što će na kraju rezultirati
pasivnošću, apatijom i samoljubljem.
‒ Orwell se bojao da nam se neće prenijeti istina; Huxley se bojao da će istina postati nebitna (danas
smo svakodnevno preplavljeni mnogim istinama koje nam na kraju dana ništa ne znače).
‒ Orwell se bojao da ćemo postati zarobljenička kultura; Huxley se bojao da ćemo postati kultura u
kojoj caruju trivijalnosti, zadovoljstva koja dobivamo putem interaktivnih video – igara.
‒ Kod Orwella ljudi se kontroliraju nanošenjem boli; Kod Huxleyja se ljudi kontroliraju ugodom i
zadovoljstvom.
‒ Orwell se bojao da će nas uništiti sve ono čega se bojimo; Huxley se bojao da će nas uništiti sve
ono što volimo.

*Danas, možda zbog razvitka Interneta, televizija nema više tako jak utjecaj kao prije nekoliko desetljeća, kada je također snažno
djelovala na djecu. No medijski načini kontrole i dalje se razvijaju.

153
• Sam Huxley će u radu "Vrli novi svijet ponovo posjećenom" pisati o tome i osvrnuti se na Orwellov
tekst:
Društvo opisano u 1984 je društvo koje se u potpunosti kontrolira kažnjavanjem ili strahom od
kažnjavanja. U mome zamišljenom svijetu pripovijesti kazne nisu česte i uglavnom su blage. Gotovo
savršenu kontrolu vlada postiže sistematskim nametanjem poželjnoga ponašanja, mnogim načinima
gotovo pa nenasilne manipulacije, kako fizičkog tako i psihološkog karaktera te genetskom
standardizacijom. Dojenčad u bocama i centralizirana kontrola reprodukcije možda nisu nemogući;
ali je posve jasno da ćemo još dugo ostati vrsta koja rađa svoje mlade nasumice. Genetska se
standardizacija iz praktičnih svrha može isključiti. Društva će se i dalje kontrolirati po porođaju –
kažnjavanjem, kao i u prošlosti i sve učinkovitijim metodama nagrađivanja i znanstvene manipulacije.

Hrvatske vizije o budućnosti

Draga hrvatska čitateljice, koja ćeš živjeti u gradu Zagrebu poslije
500 godina, tebi da reknem danas rieč. Nadam se svakako da nas
donde ne će biti izjeli koje kakvi mili prijatelji kojih, hvala bogu,
imamo, ko na krunici zrnja, nadam se, da će Zagrepkinje i onda
hrvatski čitati, pače više nego sada. Ti ćeš živjeti u svjetskom
gradu Zagrebu, šetati po gradskom korzu kraj obale savske, ti ćeš
gledati kako dolaze dvokatni parobrodi iz crnog mora do Zagreba,
ti ćeš u velikom kazalištu na Ciglani gledati prvu junakinju
mostarskog ili slušati prvog tenora sarajevskog kazališta, koji su
došli u Zagreb "gostovati". Ti ćeš biti ubće velegradska gospodjica.
Nu radoznala bit ćeš sigurno, ko godj i sadanje djevojke, jer se ta
ženska vlastitost nikad ne mienja. Zato će ti se možda nametnuti
pitanje: Kakve bijahu Zagrepkinje prije 500 godina?
August Šenoa (1838–1881).
A.Š., Vienac, 1877

Milan Šufflay
• Milan Šufflay rodio se 9. studenoga 1879. u Lepoglavi; u Zagrebu je završio gimnaziju i studij povijesti
na Filozofskom fakultetu, a povijest će mu ostati kao glavna preokupacija znanstvenog rada, poglavito
balkanologija i albanologija; ubraja se također i među prve hrvatske sociologe. Po političkim je
nazorima bio blizak Hrvatskoj stranci prava ("frankovcima").
• Najvažnija Šufflayeva djela jesu: Srbi i Arbanasi, Konstantin Balšić (povijesni roman), Na Pacifiku g. 2255.
i Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike.
• Šufflay, sav život praćen policijom, živio je dva usporedna života: htio je sebi i široj javnosti, ne samo
policiji, ostaviti predodžbu da, iako je 1921. bio osuđen kao hrvatski nacionalist, nije opasan jer živi
kao bonvivan, pomalo lijeno i ležerno, između dvije žene; svakodnevno je odlazio u stan, prijateljice i
suradnice Betike Lucić, gdje je mogao u miru pisati.
• Učenje o različitim rasama, ne samo narodima, bilo je vrlo utjecajno među europskim i američkim
znanstvenicima nakon 1918., nakon Velikog rata, koji je bio golem šok za "bijelu rasu", kako je često
Šufflay isticao u svojim člancima o uzrocima Velikog rata u Obzoru, u kojem je objavljivao i članke i
prikazivao radove europskih, mahom anglosaksonskih znanstvenika i intelektualaca; radove koji
razmatraju sukobe između različitih "rasa".
• Teorije o rasnim razlikama među narodima, o utjecaju plastike tla na ponašanja naroda, o ljudima kao
izdancima tla, bile su raširene na Zapadu, pa to pogotovo na anglosaksonskom Zapadu.

154
• Te teorije nisu nastale iz mržnje prema drukčijoj rasi, tvrdio je Šufflay, niti iz želje za postojanjem
rasnih razlika među narodima, nego iz potrebe da se objasne uzroci Velikog rata, u kojemu su
međusobno ratovali upravo narodi Zapada, dakle narodi koji pripadaju istim kulturnim krugovima,
istim civilizacijskim dosezima, te da se, dakle, ustanovljavanjem pravih uzroka Velikoga rata spriječe
budući ratovi, ili da se pak barem mogu predvidjeti.
• Šufflay smatra da su u narodima, a pogotovo u narodima
europskih velegorja, još snažni plemenski predindoeuropski
pranagoni, tj. nagoni tala na kojima narodi žive, nagoni olakog
posizanja za palicom i praćkom, a onda je svakako bolje da su
narodima za međusobne obračune pri ruci palica i praćka, nego
topovi, otrovni plinovi, avioni i rakete. Ističe da povijesni razvoj
uvjetuju "poglavito krv i zemlja", odnosno "životni elan pa klima i
plastika tla".
• Iz navedenoga je jasno da je Šufflay bio izrazito kontroverzna
ličnost, a recepcija je njegovog umjetničkog i publicističkog rada
otežana zbog neobičnog rječnika i osebujnoga stila i danas su
njegova djela teško shvatljiva i moglo bi se reći da čitalačka
publika još za njih nije spremna, kao što nije bila spremna i u
vremenu nastanka, jer je on zapravo posve promašio duh
Milan Šufflay vremena u kojem je stvarao i njegovi su radovi promašili obzor
očekivanja tadašnje publike.
• Šufflay je tragično stradao 19. veljače 1931. kada su ga brutalno pretukli policijski agenti, i to sigurno
po nalogu velikosrpskog režima, odnosno organizacije "Mlada Jugoslavija" (baš u vrijeme kad je
zagovarao suradnju sa Srbima u okviru šire državne zajednice).
• To ubojstvo izazvalo je burnu reakciju u međunarodnoj znanstvenoj zajednici.
• Zacijelo najpoznatiji bio je apel koji su Albert Einstein i Heinrich Mann (1871–1950) u travnju te godine
uputili Ligi naroda, u kojem su tražili da "Međunarodna liga za ljudska prava poduzme sve da se ovoj
beskrajnoj nasilnoj vladavini stane na kraj" (mislilo se na tadašnju diktatorsku vladu kralja Aleksandra).
• Deset godina poslije, nakon uspostave NDH, zato što je bio ubijen u takvoj situaciji, Šufflay je bio
proglašen "borcem za vječnu Hrvatsku".
• Šufflay je, između ostaloga, bio poznat po vidovnjaštvu, kao i po izjavama koje su predviđale budućnost.
• Ideje o budućnosti ljudskoga roda, od kojih su se neke dijelom i obistinile u većoj su mjeri napisane u
njegovom romanu Na Pacifiku 2255.
• Na Pacifiku god. 2255. – metagenetički roman u četiri knjige izlazio je u podlisku zagrebačkog
dnevnika Obzor od 23. travnja do 1. kolovoza 1924.
• U 75 nastavaka, roman je izlazio pod pseudonimom Eamon O´Leigh, izvorno je bio napisan na njemačkom
i kasnije preveden na hrvatski jezik; u cjelovitom izdanju objavit će ga tek 1998. izdavačka kuća
"Prosvjeta" (uređenom prema njemačkom izvorniku, vidi lijevo).
• Ovo Šufflayevo djelo smatra se prvim hrvatskim znanstveno- fantastičnim romanom, iako bi se po nekim
ocjenama trebalo zvati "etnofikcijom", a tipološki bi se moglo svrstali između tog žanra i utopije.
• Sa žanrom znanstvene fantastike povezuje ga interes za prirodoznanstvene činjenice i metode o
spekulaciji o mogućim događajima u budućnosti.
• U priči su prisutne također i tehnološke teme, tj. moguća negativna posljedica industrijsko- tehnološkog
razvoja za budućnost Zemlje.

155
• Na bogatu tradiciju utopijske misli, odnosno utopije kao literarnog žanra, u kojem slijedi Platonov i
Moreov tip utopije i misli o društvu, naslanja se opisom društvenog, političkog, religioznog i pravnoga
života budućnosti.
• Ponegdje anticipira rješenja koja su u negativnim utopijama predložili Huxley u Vrlom novom svijetu, i
Orwell u 1984, ali za razliku od spomenute dvojice, koji o budućnosti čovječanstva pišu na način da se
o njoj odlučuje u njihovoj domovini, Šufflay Hrvatsku ni ne spominje.
• U svojoj futurološkoj viziji Šufflay nabraja mnoge autore iz čega su jasno razvidni utjecaji i poticaji za
nastanak djela: spominje Wellsa, Vernea, Doylea, Mumforda, Hertzlera, Butlera, Wallacea, Konfucija,
Rousseaua, Schopenhauera, Bergsona, Maxwella, Clasiusa, Fechnera, Kelvina, Einsteina, Russella,
Freuda, Flammariona, Edisona, Williama Jamesa i Gandhija.
• Budući da se bavio okultizmom i ezoterijom presudan je utjecaj imala i Kabala.
• Šufflayev se roman može povezati i s misaonim krugom Nikolaja Aleksandroviča Berdjajeva (1874–
1948), autora djela Novo srednjovjekovlje (1924), budući da obojica, nezavisno jedan od drugoga,
razmišljaju o prekretnici jedne epohe, izlazu iz svjetske krize i početku čitavog, novoga razdoblja,
"novog srednjovjekovlja", u kojem će doći do totalnoga sloma doktrina, institucija i materijalizma, i
koje će u svojoj biti opet postati religiozno.
• Osim dotičnosti s Berdjajevim radom, u Šufflayjevom djelu primjetan je i utjecaj ideja koje je zastupao
Oswald Sprengler (1880–1936) i iznio u svom utjecajnom djelu Propast Zapada (Der Untergang des
Abendlandes, 1918–1922).
• Sprengler je predvidio novi poredak nakon demokracije i razlikovao je povijesni razvitak osam glavnih
civilizacija: 1. babilonsku, 2. egipatsku, 3. kinesku, 4. indijsku, 5. meksičku (u biti mezoamerička), 6.
klasičnu, 7. arapsku, 8. zapadnu ili "europsko – američka".
• Šufflay u romanu projicira događaje u 23. stoljeće i konstruira moguću stvarnost, viziju nove zajednice
i kulture koja će nastati na Pacifiku nakon konačnog raspada zapadne civilizacije.
• Jaz od tri stotine godina između pisanja romana i vremena zbivanja radnje autor premošćuje
napomenama kojima objašnjava što se u međuvremenu dogodilo.
• Brojni događaji koji su se zbili nakon piščeve smrti potvrđuju ispravnost njegovih profetskih prognoza.
• Šufflay je predvidio:
– Izbijanje Drugog svjetskog rata s preciznim rasporedom snaga
– Poraz Japana "od udruženih Engleza i Amerikanaca" (događaje je smjestio u 1941./1942.)
– Porast temperature na Zemlji za 3°C, zbog potrošnje ugljena i pojačanog djelovanja vulkana (Sibir,
Aljaska, Mandžurija će postati plodne zemlje s ugodnom klimom) … južni Sibir i sjeverna Mandžurija
pretvorene su u njivu koja daje obilnu žetvu. Posvuda tude uspijeva i "soja", taj čudesni grah iz
kojega se može praviti bezbroj korisnih stvari, počev od variva do makarona, od firnisa do finog
ulja, do sira i margarina, od štamparske tinte do glicerina, od linoleja do sapuna, od sijena do
dječjega brašna… Arktik je postao oporavilište za arijsku rasu…
– Uspon feminizma
– Porast uporabe droge i raznih stimulansa kao sredstva za socijalizaciju (u romanu se koristi
asclepias acida, čiji sok daje napitak zvan "soma", mlijeko besmrtnosti)
– Slobodnu ljubav
– Prijelaz na vegetarijanstvo i korištenje soje
– Vitaminske terapije
– Bioinženjering

156
• O onome što se još nije dogodilo, barem ne u potpunosti, Šufflay je u romanu presumirao da treba
istaknuti:
1. Rast napetosti među spolovima, 5. Svladavanje bolesti,
2. Propast patrijarhata, 6. Skraćivanje trudnoće,
3. Obitelji bez oca, 7. Eutanaziju,
4. Pokret mašinoklasta, 8. Ideju Svjetske države
• O odnosima među spolovima i o spolnosti reći će:
Tendenca prema trećem spolu već je posve jasno vidljiva. Homoseksualnost, inverzni tip osobito
muškarački, seksualne brave, poremećenje spolnoga ravnotežja i psihička impotenca uslijed
napetosti između mozga i hrptenice, uslijed profinjenja metastrukture živaca, u stalnom su
porastu… sve je veća napetost između spolova, sve izrazitija postaju sekundarna spolna obilježja.
• Raspored političkih događaja:
1941–1942. Rat na Pacifiku
1992. Nezavisnost Indije
1996. Veliki socijalni potresi
2015. Dokinuto englesko prijestolje
2054. Federacija Rusije i Indije
2056 –2063. Građanski rat u Americi za uništenje strojeva
2063. Slom imperijalne snage Amerike i Engleske
2176. Federacija svih država engleskog jezika
• Na Pacifiku god. 2255. sastoji se od jasno razdvojenih slojeva: 1. literarne fikcije, 2. znanstveno-
fantastične i utopijske misli (izražene kompliciranim metajezikom i vokabularom posuđenim iz
znanosti i orijentalne filozofije).

Šufflay je u svojim skicama za korice

svoje knjige (lijevo), koristio istaknuo
istočnjački motiv jina i janga (= kin.
yīnyáng, 陰陽).

• No radnja romana vrlo je banalna i u opreci je sa snažnim imaginativnim vizijama; sama fabula
zapravo služi samo autorovim mentalnim konstrukcijama.
• Glavni likovi romana (Cold, Kunialov, Heat, Vikra, Maja, Satja Marble) čine posvećenu državnu i
intelektualnu elitu; njima je povjereno vodstvo u novoj zajednici i redom su sveučilišni profesori.

157
• Sporazumijevaju se učenjačkim jezikom "mum" (Šufflay pojašnjava podrijetlo, tvrdeći da je riječ nastala
konstrukcijom ili od ruskog "Mošč učenih mozgov", ili engleskoga "mankinds united minds" ili latinskog
"mentalis unificatio mundis"); kabalisti su vidjeli simboliku izraženu rimskim brojkama MVM (1995.)
• Feng-šui smatra se vrhunskom znanošću, koja u sebi ujedinjuje mnoga znanja od medicine do
astronomije:
U naše je doba starokitajski mantički feng-šui bila znanost harmoničnog milieu-a koja je bazirala
poglavito na novo pronađenim zakonima morfe i ućućenja [riječ "ućućenje" je Šufflayev prijevod
empatije].
• O životu svakodnevice malo piše, bez obzira na evolucijske studije, nove spoznaje, znanstvene
rezultate i genetičke mutacije, ljudski će problemi i za tri stoljeća biti identični našima.
• Kao i svaka utopija i ova se temelji na usporednosti fakticiteta i fikcionaliteta, i ako uzmemo definiciju
utopije prema Northropu Fryeu (1912–1991), koji kaže da je ona "spekulativni mit s ciljem da obuhvati
ili omogući sagledavanje nečijih ideja o društvu, a da pritom ne bude teorija koja objedinjuje društvene
činjenice", u Šufflayevom ćemo djelu pronaći konstrukciju imaginarnog društva u kojem on spaja
moguće s racionalnim, znanstvenu intuiciju s literarnom fantazijom.
• On sam djelo naziva "historički roman budućnosti"; i njegova vremenska utopija zapravo logički slijedi
svijet zamislivog reda. Kaže:
Nema više nacija, za nas ne postoji ni rasa, postoji samo čovječanstvo koje treba ujediniti – ujediniti
oko Pacifika, jer to je sve.
• Pripadnici elitnog Budarha bave se jogom, hipnozom i autosugestijom, služe se mudrostima Konfucija,
Upanišada i Kabale.
• Pokretač Šufflayevog razmišljanja o budućnosti su sumnje u postojeći svijet i društveni poredak.
• Kada govori o napretku, Šufflay isključivo govori o promjenama u sferi duha, o "poboljšanom" čovjeku.
• O tehničkom napretku nema ni govora, jer tehnološki napredak nije ni ljudski napredak; upozorava na
posljedice nekontroliranog industrijskog i tehnološkog progresa.
...Umah nakon svjetskog rata javili su se i na Zapadu novi Rousseaui, ali vapaj njihov "za
povratkom k polju" iščezao je u golemoj buci univerzalne fabrike.
• Nema izbora, stranaka, slobode znanosti.
• Sva fundamentalna otkrića nikada se ne objavljuju, nego samo ostaju u posjedu Budarha.
• Šufflay predviđa i kraj slobode javne riječi i tiska.
Već odavna i posvuda ukinuta je "slobodna i nezavisna štampa", dokinuti su "organi javnog
mišljenja" i kako se sve nazivalo "bijelo novinstvo" 20. i 21. stoljeća, koje je tek svoj
najkorumpiraniji dio zvalo "žutim". Nakon što je izazvalo bezbroj širokih ludila i dugačkih katastrofa,
to je novinstvo napokon spoznato kao najantisocijalnija institucija, koja sprečava svako usklađenje
čovječanstva, jer halabukom i huškanjem bez svakoga ritma prekida mirni rad i zdravi san gomila.
• O Kitaju [= Kini] kao novom središtu piše:
... Kitaj je u četvrto doba spoznat kao zemlja sklada između ljudske kulture i ljudske nature kao
nacija jajeta, koja nikada nije mozgom sašla s tračnice klice.
• Nastavlja o rasama:
Od bijele rase najbliža i najsličnija kitajskoj bila je slavenska. Poput Kitajaca ona je gutala svoje
osvajače bili oni Germani, Avari ili Bugari.
• Ideja o nastanku djela objašnjena je na samome kraju, u epilogu pod naslovom San budilac.

158
• Tu će Šufflay napisati kako je sadržaj romana razvio za vrijeme boravka u bolnici i zatvoru.
• Nakana Šufflayja bila je "prodrmati podsvijest čitaoca" te je umjesto znanstvenog djela napisao roman.
Tako je namjesto znanstvenog djela, namjesto namjeravanog etotehničkog romana bačen na papir
jedan jedini san, faktički san tempiran na god. 2255., realniji od fikcije jave, viši od autopije mozga.
Taj san daje autor sa svim potankostima, kojih se je mogao sjetiti u budnom stanju. I za neke
navode, koji su se obistinili na planetu tek poslije njegova sna tvrdi on, da se nijesu nipošto potkrali
iz poznije jave u pripovijedanje ranijeg sna.

Časopis Sirius (1976–1989)

• Sirius (u izdanju Vjesnika) izlazio je u Zagrebu od 1976. do 1989. godine. Prvi urednik bio je Borivoj
Jurković (1928–2006) i drugi Hrvoje Prćić (1954–), današnji urednik hrv. izdanja časopisa National
Geographic.
• U rujnu 2011. (jedan semestar prije nego što je naš kolegij o antropologiji budućnosti krenuo na FF-u),
u Zagrebu (u izdanju "Hangar 7") izišao je prvi broj novoga časopisa Sirius B, koji je preuzeo logotip i
tradiciju svoga prethodnika; urednik je Davorin Horak.

Filmovi
• Iz pregleda znanstveno-fantastičkih ili futurističkih filmova iz 20. i 21. stoljeća, mogli bismo naznačiti
nekoliko općih tema.
• Znakovito je da su futuristički filmovi vrlo često isticali odlazak ljudi u svemir.
• Opisi prvih svemirskih putovanja, točnije prvih odlazaka ljudi na Mjesec, Mars ili na Veneru, bili su u
tom smislu uobičajeni sve do stvarnoga slijetanja čovjeka na Mjesec 1969. godine.
• Prvi takav film bilo je djelo režisera Georges Méliès (1861–1938), "Put na Mjesec" (Le Voyage dans la
Lune) iz 1902. godine.

Film "Put na Mjesec" imao je mnogo duhovitih motiva, zbog kojih je i danas popularan (ali izvan okvira
znanstvene fantastike).

Svemirska putovanja / prva istraživanja

Le Voyage dans la lune (fr., 1902)
Trip to Mars (amer., 1910)
The First Men in the Moon (brit. 1919)
Frau im Mond (njem., 1929)
Космический рейс (sovjet., 1935)
Destination Moon (amer., 1950)
Rocketship X-M (amer., 1950)
Flight to Mars (amer., 1951)
Abbott and Costello Go to Mars (amer., 1953)
Cat-Women of the Moon (amer., 1953)
The Lost Planet (amer., 1953)
Project Moonbase (amer., 1953)
Планета Бурь (sovjet., 1962)
First Men in the Moon (brit., 1964)
Robinson Crusoe on Mars (amer., 1964)
Voyage to the Prehistoric Planet (amer., 1965; kopija sovjet. filma)
2001: A Space Odyssey (amer., 1968)
Voyage to the Planet of Prehistoric Women (amer., 1968)
Тайна третьей планеты (sovjet., 1981)
Первые на луне (rus., 2004)

159
• Od prvih filmova o svemirskom putovanju, rusko-sovjetski "Kozmički let" (Космический рейс), iz 1935.
godine, režisera Vasilija Nikolajevića Žuravljova (1904–1987) godine, bio je, čini se, tehnički najnapredniji
u vremenu kada je nastao.

U filmu "Kozmički let", u svemirskom brodu pod imenom "Josif Staljin" (sic!) , na Mjesec stižu stariji
akademik, djevojka i jedan dječak, koji se prije puta sakrio na svemirskom brodu.
• Općenito, jedan dio tih filmova uključuje i dodir s izvanzemaljskim bićima, ali treba reći da ta tema
nije uvijek povezana s futurističkom tematikom znanstvene fantastike.

Izvanzemaljski kontakt
Le Voyage dans la lune (fr., 1902) 2001: A Space Odyssey (amer., 1968)
Trip to Mars (amer., 1910) Close Encounters of the Third Kind (amer., 1977)
Rocketship X-M (amer., 1950) The Alien Factor (amer., 1978)
The Day the Earth Stood Still (amer., 1951) Gosti iz Galaksije (hrv., 1981)
Flight to Mars (amer., 1951) E.T. the Extra-Terrestrial (amer., 1982)
The Man from Planet X (amer., 1951) Creature (amer., 1985)
Abbott and Costello Go to Mars (amer., 1953) Enemy Mine (amer., 1985)
This Island Earth (amer., 1955) Alien Nation (amer., 1988)
Teenagers from Outer Space (amer., 1959) The Abyss (amer., 1989)
Moon Pilot (amer., 1962) Peacemaker (amer., 1990)
First Men in the Moon (brit., 1964) Species (amer., 1995)
Robinson Crusoe on Mars (amer., 1964) Avatar (amer., 2009)

• Važan film "Bliski susreti treće vrste" (Close

Encounters of the Third Kind, 1977) Stevena
Spielberga (1946–), primjerice, nema
futurističku osnovu, i niti to nema, recimo,
hrvatsko-češka znanstveno-fanatastična
komedija Gosti iz galaksije (1981) Dušana
Vukotića (1927–1998).
• Ipak, katkad dodiri s izvanzemaljskim bićima
upućuju i na neki mogući razvitak u budućnosti;
tako filmovi "Raketni brod X-M (Rocketship X-M)
Kurta Neumanna (1908–1958) i pogotovo "Dan
kada je Zemlja stala" (The Day the Earth Stood
Still, 1951) Roberta Wisea (1914–2005) prenose
"Dan kada je zemlja stala" – humanoid iz svemira Klaatu i njegov
upozorenje protiv agresivne uporabe robot izlaze iz letećeg tanjura.
nuklearnog oružja.
• Od kraja 1960-ih temom veza s izvanzemaljskim vrstama bavili su se i antropolozi.

160
• Tako je u spomenutom djelu "Kulture izvan Zemlje: uloga antropologije u svemiru" (Cultures Beyond
the Earth: the role of Anthropology in Outer Space, 1970), Ashley Montagu (= Israel Ehrenberg, 1905–
1999), izjavio da se već danas moramo spremiti za takve susrete.
• Filmovi o napadima iz svemira, isto tako ne ulaze uvijek u futuristički okvir; ali katkad ti su napadi
imali metaforijsko značenje za buduće sukobe na Zemlje.

Napadi iz svemira
Flying Disc Man from Mars (1950) Invasion of the Body Snatchers (1978)
The Day the Earth Stood Still (1951) Alien (1979)
The Thing (1951) Contamination (1980)
Radar Men from the Moon (1952) Flash Gordon (1980)
Invaders from Mars (1953) Wojna światów - następne stulecie (1981)
Phantom from Space (1953) Enemy Mine (1985)
The War of the Worlds (1953) Predator (1987)
Devil Girl from Mars (1954) The Dark Side of the Moon (1990)
Target Earth (1954) Body Snatchers (1993)
The Beast with a Million Eyes (1955) Evolution (2001)
Invasion of the Body Snatchers (1956) G.O.R.A. (2004)
The Day Mars Invaded Earth (1963) Alien Abduction (2005)
The Andromeda Strain (1971) War of the Worlds (2005) – dva filma iste godine

• Vjerojatno je najjasniji takav primjer, "Stvar" (The Thing, 1951) režisera Christiana Nybyja, i u produkciji
Howarda Hawks (1896–1977), koji je imao svrhu upozoriti Amerikance na moguće sovjetske napade iz
zraka za vrijeme hladnoga rata.
• Svemirske avanture uglavnom ulaze u shemu futurizma, no tu je zacijelo jedan od ključnih poticaja
bila je znamenita serija "Zvjezdane staze" (Star Trek), prema zamisli Genea Roddenberryja (1921–1991),
koja je krenula sredinom 1960-ih.

Svemirske avanture
Flash Gordon, serija od 1936-ih (amer.) Flash Gordon (brit., 1980)
Buck Rogers (amer., 1939) Forbidden World (brit., 1982)
Captain Video: Master of the Stratosphere, serija (amer., 1951) Dune (amer., 1984)
Lost Planet Airmen (amer., 1951) Creature (amer., 1985)
Commando Cody: Sky Marshal of the Universe, serija (amer., 1953–1955) Enemy Mine (amer., 1985)
Barbarella (fr., tal., 1968) Jūichinin Iru ("Bilo ih je 11", jap., 1986)
Star Wars, serija (amer., 1977) Spaceballs (amer., 1987)
The Black Hole (amer., 1979) Stargate (amer., fr. 1994)
Star Trek: The Motion Picture (amer., 1979) Prometheus (brit., amer., 2012)

Alternativni svemirski svjetovi

Forbidden Planet (amer., 1956) Planet of Dinosaurs (amer., 1978)
Alphaville (fr., 1965) Chronopolis (fr., polj., 1982 )
Women of the Prehistoric Planet (amer., 1966) Кин-дза-дза! (sovjet., 1986)
Planet of the Apes (amer., 1968) Planet of the Apes (amer., 2001)
Солярис (sovjet., 1968) Solaris (amer., 2002)
Солярис (sovjet., 1972) Avatar (amer., 2009)
La Planète Sauvage (fr., čehoslov. 1973)

• Donekle se mogu u tu kategoriju uvrstiti i filmovi o alternativnim svjetovima u svemiru.

• Dakako, jedna od ključnih futurističkih tematika odnosi se na distopijska ili post-apokaliptička društva
u budućnosti.

161
Distopije
Metropolis (njem., 1927) Brave New World (amer., 1980)
Nineteen Eighty-Four (brit., 1954) Wir (njem., 1981)
Nineteen Eighty-Four (brit., 1956) Chronopolis (fr., polj., 1982)
The Time Machine (amer., 1960) Sekmisja (polj., 1984)
Fahrenheit 451 (brit., amer., fr. 1965) Nineteen Eighty-Four (brit., 1984)
A Clockwork Orange (brit., amer., 1971) Brazil (brit., 1985)
Z.P.G. (brit., 1972) Demolition Man (amer., 1993)
Soylent Green (amer., 1973) Brave New World (amer., 1998)
Nosutoradamusu no daiyogen (jap., 1974) Minority Report (amer., 2002)
Zardoz (ir., 1974) Children of Men (brit., amer., 2006)
Izbavitelj (hrv., 1976) V for Vendetta (amer., njem., 2006)
Logan's Run (amer., 1976) Brave New World (amer., 2011)
The Time Machine (amer., 1978 The Hunger Games (amer., 2012)

• Njemački film Metropolis iz 1927. Fritza Langa (= Friedrich

Christian Anton Lang, 1890–1976), prema scenariju koji je
napisala režiserova tadašnja supruga Thea von Harbou (1888–
1954), predstavlja u tom smislu preteču distopijskih filmova.
• Kao i prijašnji sovjetski film "Zraka smrti" (Луч смерти, 1925)
Ljeva Kulešova (1899–1981), Langov film je izniman u tome što
ističe klasne odnose, između podređenih radnika i upravitelja
svijeta
• No Metropolis prikazuje i arhitekturu budućih gradova,
tehnološke promjene, i tematiku robotistike.
• Distopijska tematika također je uključila tri filmske vezije
Huxleyjevog Vrlog novog svijeta i također tri ekranizacije
Orwellovog 1984.
• Osim toga, češki režiser Vojtěch Jasný (1925–) snimio je 1981. i
njemački film "Wir", na osnovi Zamjatinovog romana Mi.
• Post-apokaliptični filmovi postali su sve češće od 1950-ih, i to zbog
opasnosti od nuklearnog rata između SAD-a i SSSR-a, koja je po
svoj prilici postigla vrhunac u doba kubanske raketne krize; jedan
od bitnih motiva iz tih filmova odnosi se na nazadovanje
civilizacije (katkad do kamenoga doba).
Lijevo: plakat za film Metropolis (1927). Prikazana je robotica "Marija", ispred
grada budućnosti. Langov supruga, koja je sastavila scenarij za film glumila je u
filmu pravu Mariju – i također roboticu.

Post-apokalipsa (poslije atomskoga rat / utjecaj nuklearne radijacije

Five (amer., 1951) Planet of the Apes (amer., 1968)
When Worlds Collide (amer., 1951) Crimes of the Future (kanad., 1970)
Captive Women (amer., 1952) Mad Max (austral., 1979)
Them! (amer., 1954) Warlords of the 21st Century (amer., novozel. 1982)
Day the World Ended (amer., 1955) I nuovi barbari (tal., 1983)
Forbidden Planet (amer., 1956) Il mondo di Yor (tal., tur., 1983)
Teenage Cave Man (amer., 1958) Kaze no Tani no Naushika (jap., 1984)
Last Woman on Earth (amer., 1960) America 3000 (amer., 1986)
Panic in Year Zero! (amer., 1962) Planet of the Apes (amer., 2001)
Konec srpna v Hotelu Ozon (češ., 1967) The Hunger Games (amer., 2012)

162
• Srodna tema je "kraj svijeta" – premda nije bila osobito popularna u američkoj kinematografiji, jer ide
protiv filozofije o "sretnom završetku".
• U hrvatskoj kinematografiji, primjer je film Rat iz 1960. Veljka Bulajića (1928–).

Kraj svijeta
The Last Man on Earth (amer., 1924) The Day Time Ended (amer., 1979)
La fin du monde (fr., 1931) Bis ans Ende der Welt (njem., fr., amer., 1991)
Crash of the Moons (amer., 1954) – svijet tu nije zemlja Lost in Space (amer., 1998)
Rat (hrv., 1960)

• Neke znanstveno-fantastički filmovi mogu se općenito odrediti kao opisi budućeg svijeta, i donekle se
u taj okvir mogu uvrstiti i filmovi o "izgubljenim svjetovima", prema to nije uvijek futuristička tematika
(često, više je riječ tek o fantastici, i ne o modelima budućnosti).
Budući svijet (općenito)
Metropolis (njem., 1927) Vendetta dal futuro (tal., 1986)
Things to Come (brit., 1936) Renaissance (fr., 2006)
1. April 2000 (aus., 1952) The Show Must Go On (hrv., 2010)
La decima vittima (tal., 1965) In Time (amer., 2011)

Jedna scena iz talijansko-francuskog filma "Deseta žrtva" (La

decima vittima), kojeg je režio Elio Petri (1929–1982).
Prema tematici, u skoroj budućnosti društvo će nastojati izbjeći
velike ratove, dopuštajući nasilnici da se kao zabava bave Velikim
međusobnim lovom. I osoba koja prožive deset lova, moći će poći
u bogatu mirovinu.
Ulogu glavne lovkinje u filmu odigrala je Ursula Andress (1936–),i
glavne žrtve Marcello Mastroianni (1924–1996). Danas se ovaj film
možda ne bi činio osobito futurističkim, međutim u doba kada je
nastao bilo je drukčije.

Izgubljeni svjetovi
The Phantom Empire (amer., 1935) Atlantis, the Lost Continent (amer., 1961)
Undersea Kingdom, serijal od 1936. (amer.) Warlords of Atlantis (brit., 1978)
Lost Continent (amer., 1951) L'isola degli uomini pesce (tal., 1979)
Untamed Women (amer., 1952) The Lost World (amer., 1992)

• Među naglascima na bitne odrednice budućnosti, mogli bismo zasad izdvojiti tri: prvo tehnologiju,
koja je bila istaknuta već u Metropolisu, i imala je popularnu inačicu u crtanoj seriji (i filmu) o Jetsonima;
zatim razvitak računala ili umjetne inteligencije (u filmovima već iz 1960-ih nadalje), i treće, stvaranje
umjetnih ljudi, robota i raznih preinaka DNK.
Tehnologija (općenito)
Луч смерти (sovjet., 1925) Brazil (brit., 1985) – retrotehnologija
Аэроград (sovjet., 1935) Jetsons: The Movie (amer., 1990)
Blade Runner (amer., 1982) The Core (amer., 2003)

Računala
Alphaville (fr., 1966) Matrix (amer., 1999)
2001: A Space Odyssey (amer., 1968) Mr. India (ind., 1987)
Demon Seed (amer., 1977)

163
• Stvaranje umjetnih ljudi je tematika koja je u modernom dobu načela Mary Shelley svojim romanom
Frankensteinom – i doista prvi iz klasičnih ekranizacija romana Shelleyjeve bio je film iz 1931. u režiji
Jamesa Whalea (1889–1957), s "Borisom Karloffom" (= William Pratt, 1887–1969) u glavnoj ulozi.
• No postupno se sve veća pozornost usmjerila na robote – Langov Metropolis, kako je bilo rečeno,
predstavlja tu prekretnicu; u novije vrijeme sve se veći naglasak stavljao na DNK inženjering.

Umjetni ljudi, roboti, klonovi, inženjering DNK

L'uomo meccanico (tal., 1921) Gattaca (amer., 1987)
Metropolis (njem., 1927) Vendetta dal futuro (tal., 1986)
Frankenstein (amer., 1931) Cherry 2000 (amer., 1987)
Robot Monster (amer., 1953) RoboCop (amer., 1987)
Gog (amer., 1954) Cyborg Cop (amer., 1993)
Target Earth (amer., 1954) Frankenstein (amer., jap., 1994)
Tobor the Great (amer., 1954) Species (amer., 1995)
Frankenstein 1970 (brit., 1958) A.I. Artificial Intelligence (amer., 2001)
The Creation of the Humanoids (amer., 1962) Robot Stories (amer., 2003)
Westworld (amer., 1973) The Island (amer., 2005)
Futureworld (amer., 1976) Splice (kanad., fr., 2009)
Android (amer., 1982) Enthiran (ind., 2010)
Blade Runner / hrv. Istrebljivač (amer., 1982) Womb (njem., fr., mađ., 2010)
The Terminator (amer., 1984) In Time (amer., 2011)

• U vezi s tim, nastao je i niz filmova koji govore o antropologiji "vrsta".

Antropologija vrsta (ljudske i druge)
The Neanderthal Man (amer., 1953)
The Time Machine (amer., 1960)
The Creation of the Humanoids (amer., 1962)
2001: A Space Odyssey (amer., 1968)
Planet of the Apes (amer., 1968)
Z.P.G. (brit., 1972)
Zardoz (ir., 1974)
Altered States (amer., 1980)
Enemy Mine (amer., 1985)
Planet of the Apes (amer., 2001)
The Island (amer., 2005)
Avatar (amer., 2009)
Rise of the Planet of the Apes (amer., 2011)
Prometheus (brit., amer., 2012)

• Vrlo važan film "2001: Odiseja u svemiru", koji je režirao Stanley Kubrick (1928–1999), prema scenariju
koji je sastavio s Arthureom C. Clarkeom (2017–2008), temeljio se na idejama o ljudskoj evoluciju.
• Neke pretpostavke (pogotovo o "majmunu ubojici") bile su problematične, ali je ovaj film općenito
ipak potaknuo rana razmišljavanja o budućnosti – i zbog svoje vrhunske izrade bitno je utjecao na
buduću kvalitete znanstveno-futurističkih filmova.

Georges Yatridès (1930–), umjetnički prikaz

monolita iz filma "2001: Odiseja u svemiru" (2013).

164
• Posebna tema (katkad i u komičnom sklopu) odnosi se na žensko-muške odnose u budućnosti; premda
je tematika o spolnim odnosima općenito često prisutna u futurističkom sklopu – misli se tu na filmove u
kojima postoje bitne promjene u pogledu tih odnosa (sukob između spolova, neplodnost ili gubitak
jednog spola, prestanak prirodne reprodukcije, itsl.).

Žensko-muški odnosi u budućnosti

The Last Man on Earth (amer., 1924) Crimes of the Future (kanad., 1970)
Cat-Women of the Moon (amer., 1953) Z.P.G. (brit., 1972)
Devil Girl from Mars (brit., 1954) Brave New World (amer., 1980)
Mars Needs Women (amer., 1967) America 3000 (amer., 1986)
Konec srpna v Hotelu Ozon (češ., 1967) Seksmisja (polj., 1984)
Barbarella (fr., tal., 1968) Brave New World (amer., 1998)
Voyage to the Planet of Prehistoric Women (amer., 1968) Children of Men (brit., amer., 2006)

• Napokon, sve je više bilo i filmova o vremenskom putovanju.

Vremenska putovanja
The Time Machine (amer., 1960) The Terminator (amer., 1984)
La jetée (fr., 1962) Seksmisja (polj., 1984)
The Time Travellers (amer., 1964) Back to the Future (amer., 1985)
Planet of the Apes (amer., 1968) Planet of the Apes (amer., 1968)
The Sleeper (amer., 1973) 12 Monkeys (amer., 1995)
Time After Time (amer., 1979) The Time Machine (amer., 2002)
Time Bandits (brit., 1981) A Sound of Thunder (brit., amer., njem., češ., 2005)

• Utjecaj Julesa Vernea i H.G. Wellsa na futurističke filmove bio je vrlo velik.

Djela Julesa Vernea

Le Voyage dans la lune (fr., 1902) Der Herr der Welt (njem., 1934)
20.000 lieues sous les mers (fr., 1907) Mysterious Island , serijal (amer., 1951)
20,000 Leagues Under the Sea (amer., 1916) 20,000 Leagues Under the Sea (amer., 1954)
The Mysterious Island (amer., 1929) Les Maîtres du temps (fr., 1982)

Djela H.G. Wellsa

Le Voyage dans la lune (fr., 1902) Food of the Gods (amer., 1976)
The First Men in the Moon (brit., 1919) The Island of Dr. Moreau (amer., 1977)
Island of Lost Souls (amer., 1932) The Time Machine (amer., 1978)
The Invisible Man (amer., 1933) Time After Time (amer., 1979)
Things to Come (brit., 1936) Wojna światów - następne stulecie (polj., 1981)
The War of the Worlds (amer., 1953) The Island of Dr. Moreau (amer., 1996)
The Amazing Transparent Man (amer., 1960) The Time Machine (amer., 2002)
The Time Machine (amer., 1960) H. G. Wells' The War of the Worlds (amer., 2005)
First Men in the Moon (brit., 1964) War of the Worlds (amer., 2005)

• Popisi filmova koje su prikazani i dalje će se dopunjavati i dorađivati. *

* Nismo u popisima iznijeli kritičke komentare o kvaliteti ili popularnosti filma, jer nam je svrha bila samo naznačiti prisutne teme.
Dakako, neki su filmovi iz popisa dobili vrlo loše ocjene, dok su neki postali klasike. U popise nisu uključeni filmove iz žanra "futurističke
pornografije", primjerice "Nude on the Moon" (1962), "Cinderella 2000" (1977), ili komedije s glavnim junakom "Flesh Gordona"
(1974 i 1989). Takvi filmovi imaju drukčije motive.

165
Izgled čovjeka i društva u budućnosti
Moda – odjeća i tijelo
• Možda se na prvi pogled čini neobičnim započeti tematiku budućega izgleda ljudi podtemom "moda",
ali to je ipak dosta indikativno polazište.
• Moda je kulturno određena kategorija, ali je katkad povezana (često nesvjesno) s mislima o razvitku,
dakle o pomaku prema budućnosti, i za razliku od dugotrajnih bioloških promjena naše vrste – modu
je razmjerno lako "prekrojiti".
• Kada je uopće nastala moda?
• Koliko se može zaključiti iz antropoloških (ili etnoloških) podataka, gotovo nema društva u kojem ne
postoje barem neka opća pravila o tome kako se ljudi trebaju odijevati, ili kako trebaju ukrašavati
svoja tijela.
• Čak u društvima u kojima ljudi žive praktički goli, nerijetko u tzv. "primitivnim" ili drevnim zajednicama,
tijelo se ukrašava na razne načine (pa i mutilacijom), i nose se oznake povezane sa spolnim, statusnim,
rodovskim ili drugim razlikama.
• I moda se mijenja – i biti "pomodan" u općem smislu znači biti "moderan", što će reći živjeti u skladu s
najnovijim trendovima.
• Isto tako i tradicionalni oblici odjeće i/ili nakita ("narodne nošnje" iz etnografije), iako se mogu činiti
postojanim, otpornim na promjene, odražavaju nekadašnju "pomodnost" (primjerice, poznato je da u
nas neke slavonske narodne nošnje zadržavaju modne stilove iz renesanse).
• Nešto novo, brzo može poprimiti "pomodno" značenje.
• Ali u zapadnim kulturama – barem od sredine 19. stoljeća – futuristička dinamika počela je sve više
utjecati na način kako su se ljudi odijevali.
• Međutim, točno odrediti granicu kada se to počelo događati nije lako, tj. odrediti kako se to odnosi
prema modnim težnjama u 18. stoljeću, u 17. i 16. stoljeću, u srednjovjekovlju, u antici ili općenito u
drevnosti?
• U prošlosti, kako je bilo rečeno, moda je odražavala različite identitete, pa su tako u 16–17. stoljeću,
primjerice, Poljaci isticali svoju slobodnu "sarmatsku" modu, da bi se razlikovali od zapadnoeuropskih
"čarapara" (pludracy).

"Zlatna sloboda" i apsolutizam: poljski plemić i

pisac Stanisław Antoni Szczuka (1652/1654–
1710) u "sarmatskoj odjeći" (lijevo), i francuski
"kralj Sunca" Luj XIV. (r. 1638, vl. 1643–17 15)
u "čarapama" (desno).
Hrvatska i ugarska muška (plemićka) moda u
to povijesno vrijeme bila je općenito slična
poljskoj, dok je pak austrijska pratila
zapadnoeuropsku.

166
• Te ranije faze možemo zasada apstrahirati, i preći na pojavu koja se po svoj prilici počela razvijati
najkasnije od sredine 19. stoljeća, ubrzavši se poslije sve više, od vremena prijelaza iz 19. u 20.
stoljeće.
• Prisjetimo se Robidinih prikaza budućnosti, u kojima su ljudi odjeveni više-manje kao na kraju 19.
stoljeća, bez obzira na to što su živjeli u budućnosti.
• Robida je 1880-ih nacrtao i jednu sliku, koja je u tom pogledu sasvim izričita, pod naslovom "Večernje
mode 1952. [godine]".
• Dakako, francuski je umjetnik poprilično točno
previdio stil na samom početku 20. stoljeća
(što je ipak bilo znakovito), ali ne mnogo dalje
od toga.
• Vidjeli smo i prikaze žene budućnosti tvrtke A.
Bergerteta iz Nancyja (1902), i ne treba mnogo
mašte da se zaključi da se te žene oblače
sasvim kao muškarci.
• Bio je to odraz postupnih pomaka prema
ženskoj ravnopravnosti, ali i neka vrsta najave
tendencije prema "uniseksu", koja je postajala
sve jača u 20. stoljeću.
• Simbolički, u modernoj zapadnoj kulturi, ta je
promjena počela na samom kraju 19. stoljeća, Robida, "Večernje mode 1952. " (= Modes de soirée en 1952).
kada su žene počele nositi hlače.
• Zanimljiva je to kao kulturološka pojava.
• Biološki hlače su katkad loše za ljude, i to više za muškarce
nego za žene, ali i za jedne i za druge, zbog njihov utjecaj na
pregrijavanje ili nedovoljno vjetrovanje spolnih organa.
• Kako znamo, škotski su muškarci tradicionalno nosili suknje,
kiltove, upravo zbog hlađenja spolnih organa, i nisu ispod nosili
drugih porivala (gaće ili slično); no jednoga dana kada je
kraljica Viktorija izvršila inspekciju škotskih vojnika na vrlo
vjetrovitom danu… vjetra je zapuhao, i otada se na suknji nosi
posebne ukrasne pribadače (engl. kilt pins).
• Ipak, hlače su bile nužne iz druge vrste zaštitnih razloga za
nomadske stočare (jahače), i za ljude u vrlo hladnim krajevima
(Eskima, itd.).
• Orijentalne dimije (ar. ‫ﺳ ِْﺮ َوال‬, tur. şalvar, dosl. "skitske hlače")
imale su drukčiju funkciju, nešto slično problemu koji je možda
natjerao škotske vojnike da "zihericama" zatvore svoje suknje;
naime, dimije su osiguravale veću pokrivenost tijela.
• S druge strane, za Rimljane su hlače uvijek bile znak barbarstva…
za razliku od rimskih toga i tipičnih oblika odjeće.
• U svakom slučaju, već poslije prvoga svjetskog rata moda se
Amazonka u hlačama – grčka vaza oko počela temeljito mijenjati, i to brže nego što se prije ikada
470. pr. Kr. (Britanski muzej; foto: Marie- dogodilo.
Lan Nguyen (2007).

167

Glasovit američki plakat "Ružica zakovičarka" (Rosie
the Riveter), iz vremena drugoga svjetskog rata (1942).
Djelo je izradio J. Howard Miller (1918–2004).
• Na način kako su se ljudi tada odijevali ili kako
su općenito uređivali svoja tijela (kosa, nakit, i
druge detalje) već su znatno utjecali vodeći
dizajneri, ali još više reklama, filmovi i
televizija, "slavne" osobe, itsl.
• Primjerice, članovi tada mladog engleskog
pop-sastava "the Beetles", tijekom svoje prve
posjete SAD-u 1964. tobože nisu imali
vremena poći na šišanje, pa je to potaknulo
novo-staru mušku modu sve duže kose
(bitno različitu nego u doba "čarapara"), koja
je isto utjecala na smanjivanje razlika između
spolova.
• Tijekom tzv. ludih 20-ih, osobito u Americi (ali i
drugdje), žene su se dalje oslobađale u odjeći.
• I zatim tijekom 1930-ih i pogotovo 1940-ih, za
vrijeme angažmana žena u ratnim tvornicama,
postalo je uobičajeno da se žene odijevaju sve više
slično kao i muškarci.
• Nakon drugoga svjetskog rata, kada su se muškarci
vratili s bojišta u svoje domove i u tvornice, bilo je
pokušaja da se žene preusmjere natrag u njihove
"tradicionalne" uloge, ali društvena struktura (što se
tiče spolnih uloga) već se bila uvelike promijenila.
• I s tim u vezi, tendencija prema manjoj razlici u
žensko-muškoj odjeći, odrazila je pomake u društvu.
• Do 1950-ih godina, moda je već bila drukčija nego
što je Robida mogao zamisliti na kraju 19. stoljeća.
• No formalna modna bila je jedno – jer se zapravo
nastavila tendencija prema "uniseksu", tj. smanjenju
seksualnog dimorfizma u odjeći.
• Tijekom 1960-ih masovna kultura, ponajprije u
Sjevernoj Americi i Europi, sve je više postizala
visoke domete.
"The Beetles" nakon dolaska u SAD 1964. godine.

• Žene su nosile sve kraću kosu, muškarci sve dužu – jedni i drugi nosili su hlače, i dizajneri su čak isticali
da je "ženstveno" krasiti se kao muškarac, i obratno.
• I prema kraju 1960-ih godina razvio se i drugi pomak, koji Robida u 19. stoljeću zacijelo ne bi mogao
predvidjeti.
• Riječ je, dakako, o hipijskoj pojavi, koja je s jedne strane izražavala nove smjernice iz popularne kulture i
"pop-umjetnosti" (u filmovima, književnosti, itd.), ali je s druge je strane bila idejno usmjerena protiv
dotad prevladavajuće životne filozofije.
• Zbog te paradoksalne dvojnosti – konformizma prema popularnoj kulturi (i tržišnim reklamama) te ujedno
otpora prema uvriježenim društvenim normama, teško je govoriti o nekom "hipijskom pokretu".
• Doduše, motiv otpor imao je i realni politički poticaj – prije svega krizu u američkom društvu od sredine
1960-ih zbog vijetnamskoga rata i borbe za ljudskih prava, ali će napokon postati i način konformizma.

168
• Hipijska moda izgledala je prvo "inovativno-pobunjenička" – isticanje jakih boja, cvijeća, ogrlica, pojaseve
oko glave, široke košulje ili haljine u indijanskom stilu, traperice, ali s vremenom neki su sadržaji postali
standardni, pa su i prevagnuli u zapadnim zemljama (pogotovo traperice i majice).
• Među inim, hipijska pojava sa svojim idejnim usmjerenjem na "prirodnost" – i bez obzira na druge svoje
misli (o miru, itd.) – isticala je tjelesnost, tj. prirodnu golotinju, što je bilo u skladu s tendencijom u
zapadnim kulturama već barem od 1920-ih godina (sjetit ćemo se njemačke "kulture golotinje").
• Još potkraj 1960-ih ta golotinje bila je izrazit dio "seksualne revolucije", ali je imala u početku i opću svrhu
šokirati, ili uznemirivati i potkopati uvriježene društvene norme – na prosvjedima, koncertima, i slično.
• Kao primjer možemo navesti i slavnu "golu scenu" na kraju mjuzikla Kosa (= Hair) autora Jamesa Rada
(1932–) i Geromea Ragnija (1935–1991), prema glazbi Galta MacDermota (1928–), koja je bila prvi put
izvedena 1967. u New Yorku (i 1968. u Londonu).
• Koncert u Woodstocku 1969. godine isto je tako
bio obilježen golotinjom.
• Tijekom 1970-ih i 1980-ih godina, stvari su se
smirile – nije se više često događalo da bi se
mladi ljudi skidali do gola na koncertima ili u
prosvjedima, ali isto tako golotinja je postala sve
manje i manje šokantna, i načelo skrivanja tijela
nije više bila toliko ključna.
• Barem u zapadnim kulturama, društvo se
naviknula na golotinju: cenzura filmova,
fotografija i umjetničkih djela, kao i nekadašnji
(viktorijanski) kriteriji pornografije bitno su
oslabili; odjeća koja je jasno iskazivala ženske ili
muške odlike tijela (grudi, mišiće, itd.) nije se više Gola "hipijka", kasnija slika (foto: Damsel, 2011; Internet izvor:
http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Hippie_girl.jpg).
smatrala skandaloznom, i u mnogim zemljama
nudizam na plažama postao je legalan, i stanovit stupanj golotinje trpio se čak i na plažama koje nisu
bile određene kao nudističke.
• Ukratko, ako razmotrimo opći trend u "modi" (itd.) u 20. stoljeću, uočit ćemo ne samo smanjenje
uloge odjeće u nadopunjavanju spolnoga diformizma, nego isto tako i postupno razotkrivanje tijela.
• Ali napokon, negdje od sredine 1980-ih godina, dotadašnja grupna moda počela je gubiti važnost koja
je imala u prijašnjim desetljećima 20. stoljeća.
• Nema dvojbe da su i dalje postojali i stilovi i dizajneri – ali sve se više polazilo od individualnog izbora,
umjesto od popularnih kriterija.
• U tzv. globalizacijskom okviru, odjeća je postala sve više jednostavna, sve manje formalna i poprilično
ujednačena (majice i traperice su definitivno prevagnule).
• S druge strane, na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e godine, ili od sredine 1990-ih sve se veći naglasak
stavljao na izravno uređenje / ukrašavanje tijela.
• Više-manje, od sredine 1990-ih, tijelo i kosa počeli su se preoblikovati neovisno o odjeću – i općenito
rečeno, protiv naslijeđenih bioloških odrednica.
• U prvoj fazi, kosa se počela bojati svakakvim bojama, pa tako i zelenim i ljubičastim i drugim za ljude
neobičnim bojama (u europskim razmjerima, taj je trend po svoj prilici bio najrašireniji u Velikoj
Britaniji).
• Slijedilo je proširenje običaja tetovaže, poslije i bojanja tijela i bušenja različitih dijelova tijela za nošenje
nakita, engl. body piercing.
169
• Tetovaže, dakako, imaju dugu tradiciju, i nama najbliži povijesni primjeri bile su nekada tradicionalne
kršćanske tetovaže hrvatskih / katoličkih žena u BiH, koje su – barem prema predaji – imale i zaštitnu ulogu.
• Bušenje dijelova tijela za dodavanje nakita isto ima
tradiciju u Europi, Americi i drugdje, ali sve donedavno
riječ je bila pretežito o bušenju uši, uglavnom ženskih.
• U nekim sredinama majke (ili roditelji) često su bušili i
uši malih djevojčica.
• Muško bušenje uši isto se događalo, ali donedavno,
uglavnom se odnosilo na muškarce iz neobičnih
skupina – no osim povijesnih gusara, muškarci su
obično bušili sam jedno uho; u tom smislu poznati su
primjeri umjetnika i raznovrsnih "nekonformista" koji
su redovito bušili lijevo uho (dok su homoseksualci,
čini se, od 1970-ih do kraja 1980-ih bušili desno uho
kao znak spolne orijentacije).
• Početkom 1990-ih i neki hrvatski vojnici u domovinskom
ratu bušili su uši.
• Ta se tjelesna moda uvelike proširila, i danas se buše
različiti dijelovi tijela: obrve, nosovi, usne, bradavice
(što je bilo poznato još u rimskom dobu), koža oko
Tetovirana Hrvatica iz Hercegovine (19. stoljeće) pupka, jezik i dijelovi genitalije.
• Gotovo se ne može pronaći razdoblje u povijesti (barem) zapadne kulture da je bušenje tijela dostiglo
takve razine kao 1990-ih i 2000-ih godina.
• Doduše, došlo je i do pomaka; medicina i zaštitni
mehanizmi pomažu da brušenje tijela ne bude
opasno, i isto tetovaža nije prešla u skarifikaciju, i
ima zamjenu u privremenim tetovažama i u
"oslikavanju tijeka".
• Deformiranje tijela općenito je vrlo stari ljudski
običaj, zacijelo s korijenima još iz paleolitika, ali
hoće li ikada naša vrsta u modernom razdoblju,
prihvatiti oblike muške i ženske deformacije koje
su postojale u drugim kulturama i drukčijim
kulturno-povijesnim kontekstima.
• Oslikavanje tijela postat će, po svoj prilici, vrlo
popularni ukras idućih desetljeća (i to ne nužno
svega tijela nego samo nekih dijelova), ali se ne
čini vjerojatnim da će skarifikacija i druge slične
deformacije imati prođu, barem što se tiče
zapadnih i srodnih kultura.
• Ipak, za razliku od vizije koje su postojale prije
stotinjak godina, danas čovjek mijenja svoje tijela.
• Prva operacije prsa, sa silikonskim umetcima, bila
Oslikana žensko tijelo, prema radu Vincenta van Gogha (1853–
je obavljena 1962. u Houstonu, u Teksasu, na tada 1890), "Zvjedana noć" (1889) (foto: Dnystwn, 2008).
mladoj ženi Timmie Jean Linsey (1932–), koja je
već rodila šestoro djece i imala smetnje sa grudima.

170
• Gospođa Lindsey je zatim imala vrlo loše (bolne) posljedice od te operacije, no bila je pokusna kunica,
i poslije su operacije za povećanje ili smanjenja grudi postali uobičajene, iz zdravstvenih, estetskih ili
drugih razloga.
• Medicina je, kako je rečeno, znatno napredovala tijekom 20. stoljeća – i izmjene fizičkoga izgleda, ne
samo grudi, nego i raznih drugih dijelova tijela: nosova, zubi, čeljusti, kose (osobito u muškaraca), ruke i
noge, čak i genitalije, postale su sve češće.
• Izgled čovjeka se mogao mijenjati.

Hoće li zapadne kulturne ikada prihvatiti ovakve vrste tradicionalne deformacije (i ukrašavanje) ljudskoga tijela. Zasad to se
ne čini vjerojatnim, ali ništa nije još isključeno.

• To je bilo dobrim dijelom odraz zamisli o psihološkom zdravstvu, jer je polazište bilo da ispravka
izgleda/defekata može ukloniti komplekse osobe u društvu, ali je ubrzo sve postalo i dio mode.
• Što se tiče muške alopecije (ćelavosti), najjače izražene u europoidnim skupina, prijašnji genetski razvitak
(preko spolnog odabira) išao je, čini se, u smjeru da tu pojavu odredi kao pozitivnu društvenu oznaku
(spoj neotenije i zrelosti), iako je moda poslije odlučila da nije lijepa.
• U SAD-u, transplantacije korijena kose u muškaraca su sve više toliko česte kao i operacije grudi u
žena, ako ne i više.
• Bitno je uzeti u obzir, da to nije nužno nešto problematično, u smislu bioloških odrednica – rijetka ili
gusta kosa u muškaraca, kao i male, velike ili viseće grudi u žena, nisu povezane (u pravilu) s biološkim
ili društvenim defektima.
• Moda je, dakle, određivala kako će čovjek izgledati, i to je nešto što prevoditelji budućnosti nisu analizirali.
• Hipoteze o budućem izgledu ljudi nisu uzimali u obzir, ako se taj društveni učinak neće razvijati prema
logičnim zamislima koje su pretpostavili – i to je opet nešto vrlo znakovito.
• I kako su prijašnji futuristi zamisli da će ljudi izgledati u budućnosti, odnosno kako su razmišljali o
budućoj "modi"?
• Film "Stvari koji će doći" na osnovi romana H.G. Wellsa "Obrisi budućnosti", koji smo spomenuli, prikazao
je ljude u odjeći, nalik na antičke toge, koja ulazi u kategoriju tzv. "rimske budućnosti".
• Ljudi su odjeveni na futuristički način, ali koji podsjeća na rimske toge, plašteve, itsl., uz neke napredne
nadopune i dodatke koje sugeriraju aerodinamičnost.

171
• Kako će ljudi izgledati u budućnosti, točnije kakvu će modu razvijati, ostaje uvijek upitno, ali možemo
na Intenetu pronaći razne ilustracije (v. primjerice, Future Look, http://indulgy.com/).

Fizičko-biološki izgled
• Napokon prelazimo na drugu temu, koju je pregled "mode" posredno naznačio, u smislu kreacije
izgleda budućnosti.
• Za antropologe (i vjerojatno općenito) svakako je zanimljivo postaviti pitanje kako će se ljudska vrsta
razvijati fizičko-biološki u budućnosti, tj. na osnovi razvitka genetike.
• Hoće li naši potomci u budućnost, zbog nastavka evolucije, izmijeniti svoju temeljnu fizičku osnovu – kao
što su naši preci, u davnoj prapovijesti, tj. razne vrste australopiteka i zatim predstavnici roda Homo,
razvili nov biološki oblik, u skladu s prijašnjim evolucijskim procesima.
• To pitanje ne može dobiti jasan odgovor, ali se čini važnim, iz gledišta antropoloških teorija povezanih
s teorijskim rekonstrukcijom evolucije.
• Teorije koje ili naznačuje ili izričito iznose vizije o biološkoj budućnosti ljudskoga roda u pravilu imaju
ulogu "brzinomjera", koju smo naznačili na početku ovoga kolegija.
• Brzinomjer je mjerilo ili sprava, kako je bilo istaknuto, koja nam govori da ukoliko i dalje nastavimo
svoj put po istoj brzini i u istim uvjetima, proći ćemo određeni broj kilometara u jednom satu.
• Ali to je ipak vrlo velika apstrakcija kada je riječ o razvitku ljudske vrste – jer je vremenski hod do
nastanka naše vrste sve dosada bio mnogo dulji od svih drugih pomaka koji su odredili naš fizički
oblik.
• Što je bilo važnije u posljednje vrijeme – biologija ili kultura? I jesmo li već stigli do razine na kojoj će
daljnji tok određivati kultura, više nego biologija, pa ćemo napokon i mijenjati svoje tijelo, kao tek
zbog sklonosti koje su bile naznačene u osvrtu na "modu".
• Pa ipak, znanstvene zamisli prisutne i u popularnoj kulturi sve negdje do sredine 20. stoljeća, zamislile
su budući biološki razvitak ljudske vrste kao daljnji nastanak prijašnjeg smjera evolucije, od majmunolikih
predaka hominida do pračovjeka i suvremenog čovjeka i zatim do vrste koja će dovesti "sapientizaciju"
do još viših razina.
• Ukratko, čovjek budućnosti trebao bi imati sve veći
mozak i umni potencijal – što bi moglo biti povezano s
nastankom novih cerebralnih moći (eventualno s
dodatkom nekih telepatskih komunikacijskih
sposobnosti i kakvih sila telekineze), dok bi ostali
dijelovi i funkcije njegovog i dalje životinjskoga tijela
možda oslabili ili atrofirali.
• Albert Robida, o kojem smo poprilično već rekli, bio je
jedan od prvih koji je takvu viziju oslikao (ne računajući
na Wellsovu karikaturu čovjeka iz godine 1.000.000).
• Naime, u vremenu dok su se evolucijske teorije još
razvijale, Robida je nacrtao taj svoj budući lik čovjeka,
kao ilustraciju za svoj roman "Električni život" (1892) o
kojemu je bilo riječ.
• Premda je Robidin lik bio komičan – s golemom tobože
futurističkom glavom (ali opisan kao član nekog odjela
Čovjek budućnosti kako ga je 1892. u duhovitom tonu
zamislio Albert Robida. s konca 19. stoljeća), u biti je taj model izražavao misli
mnogih tadašnjih evolucionista.

172
• Majmuni kao i Duboisov pitekantrop, pronađen iste godine kada je Robida objavio svoj crtež, imali su
manje glave i mozgove od suvremenih ljudi, tako da se moglo pretpostaviti da će se taj trend nastaviti.
• U prvom dijelu 20. stoljeća, nova fosilna otkrića – raznih vrsta australopiteka kao i pekinškoga
pračovjeka – dalje su potkrijepila teoriju da će se ljudi razvijati prema sve većoj masi mozga, i dakle
sve većim lubanjama.
• Neandertalac je bio problematičan, jer je imao obujam lubanje u prosjeku veći od naše vrste ljudi, ali ipak
tadašnje rekonstrukcije njegovog "primitivnoga" izgleda kao i razmjerno jak nagib čela u neandertalaca,
dovodili su do zaključka da će se ljudska glava, odnosno mozak, nadasve povećavati u frontalnom dijelu.
• S druge strane, u 20. stoljeća sve su se više razvijali i teorije o mogućem izgledu inteligentnih bića u
svemiru.
• Premda je bilo logično zamisliti da bi inteligentni život na nekom drugom planetu mogao izgledati bitno
drukčiji od inteligentnoga života na Zemlji, i da bi bio možda za nas čak neprepoznatljiv – ni znanstvenici
nisu mogli isključiti mogućnost da bi se na sličnom planetu život razvijao više-manje analogno kao na
zemlji.
• Možda bi se na nekom takvom planetu razvila bića
nalik na umne člankonošce ili kukce, ili na
dinosauroide – hipotetsku vrstu o kojoj je spekulirao
kanadski geolog i paleontolog Dale Russell (1937–),
uzevši u obzir hipotetski scenarij da prije 65 milijuna
godina, na kraju geološke epohe krede, kometa nije
udarila u Zemlju i prema pretpostavci ubila dinosaure.
• Međutim, sav viši život na Zemlji slijedio je više-manje
isti obrazac usredotočenja živčanih i orijentacijskih
funkcija na prednjem kraju tijelu (tj. u glavi), što se
najviše postiglo u općoj biološkoj arhitekturi primata, i
napokon u ljudskoj vrsti.
• Dakako, za takvu evolucija nije nužno da vrsta razvija i
način rađanja ili hranjanja mladunčadi sličan onomu
koji su razvili primati i drugi sisavci, ali indikativno je i
to da Russellov dinosauroid ima zapravo antropomorfni
oblik, ali dručije reprodukcijske uloge (tj. gmazovske).
• Dakle, logično je da bi se na kakvom drugom planetu
sličnom Zemlji (no ne nužno na svakom takvom
planetu) mogla razviti vrsta inteligentnoga života Kip dinosauroida u Dinosaurskom muzeju u Dorchesteru u
donekle slična čovjeku (iako su antropolozi poput Engleskoj (foto: Jim Linwood, 2009).
Mantegazze bile skeptični prema tome).
• I zatim, kada su se počele pojavljivati sve češće hipoteze o mogućnim posjetima inih umnih bića iz
svemira našoj Zemlji – bez obzira na to jesu li to bile oprezne sugestije maloga broja znanstvenika ili
pseudoznanstvene maštarije laika – na fizički izgled takvih eventualno antropomorfnih posjetitelja
primjenjivala se već postojeća shema o budućem razvitku ljudske vrste.
• Uostalom, da bi proputovali svemirske udaljenosti i stigli do nas ta su bića morala biti znatno
razvijenija i pametnija od nas.
• I zato su izvanzemaljci stali nalikovati donekle na Robidin crtež s kraja 19. stoljeća, s rukama, prstima,
nogama i tijelima poput ljudi, s uspravnim stasom kao Homo sapiens, ali s golemim glavama, izbočenim
moždanim režnjama – ali i tu i tamo s nekim egzotičnim razlikama, poput velikih oči sa zmijolikim
zjenicama, ili zelene ili sive boje kože.
173
• Takvo su viđenje vanzemaljaca uvelike raširili i holivudski filmovi iz 1950-ih i ranih 1960-ih, primjerice u
komediji "Napad ljudi iz letećih tanjura" (Invasion of the Saucer-Men, 1957) režisera Edwarda L. Cahna
(1899–1963), i horor iz serije Zone sumraka, pod naslovom "Poslužiti čovjeka" (= To Serve Man, 1962,
u režiji Richarda L[elandag. Barea, 1913–2015).
• U to vrijeme, u SAD-u se počeo širiti i kult NLO-a i vanzemaljskih otmica ljudi, čiji su glavni akteri, tzv.
"sivi" tuđinci (engl. Greys) nalikovali na postojeću shemu.

Lijevo – prikaz "sivoga" tuđinca (LeCire, 2015).

Nije posve jasno kada se lik "sivog" tuđinca ili izvanzemaljca raširio u popularnoj kulturi SAD-a.
Prema jednom poprilično uvjerljivom mišljenju (u okviru informacije), dogodilo se to nakon navodne
izvanzemaljske otmice bračnoga para Betty (1919–2004) i Barneyja (1922–1969) Hilla u rujnu 1961.
godine, ali također postoje i tumačenja da je ideja o takvim bićima potekla iz znanstveno-fantastičke
književnosti.
Vjerovanje u postojanje "sivih" izvanzemaljaca najraširenija je u angloameričkim zemljama, u dijelu
zapadne Europe i u Brazilu.
Mali "sivi" bili su prikazani i u filmu iz 1977. godine "Bliski susreti treće vrste" (= Close Encounters of
the Third Kind), režisera Stevena Spielberga.
Za nas je najzanimljivija podudarnost između izgleda tih izvanzemaljaca i pretpostavkama o budućem
razvitku ljudskoga roda.

• Godine 1963. u sklopu američke serije "Vanjske granice" (The Outer Limits) emitirao se televizijski film
režisera Jamesa Goldstonea (1931–1999), "Šesti prst" (= The Sixth Finger), koji je vratio temu na evoluciju
čovjeka.
• U tom filmu jedan znanstveni odmetnik u Walesu prvo svojim pokusima nastoji otkriti kako povećati
inteligenciju majmuna – za tu svrhu izumi metodu i stroj kojim može ubrzati hod evolucije, a zatim nađe
jednog rudara, koji dobrovoljno pristaje da sudjeluje u njegovom pokusu, ovaj put na čovjeku.
• Učinkom evolucijskog stroja rudar postaje čovjek budućnosti
s golemim mozgom i glavom i novim mogućnostima
telepatije i telekineze.
• U početku, ispitanik želi koristiti svoje nove umne
mogućnosti kao sredstva za osvetu protiv ljudi koji su mu
činili zlo dok je bio jadan rudar, ali poslije se uzdiže nad tim
niskim strastima – i štoviše, preuzima daljnju vlast nad
pokusom, težeći sve više prema čovjeku budućnosti.
• U zadnjim kadrovima filma, on traži od svoje drage djevojke
da potegne ručku na stroju do kraja – jer, navodno, jedino
Snimak iz filma "Šesti prst", kada čovjek stiže do njoj vjeruje – ali ga ona ne posluša i povuče ručku prema
veće biološke razine natrag, da bi ga vratila u njegovo nekadašnje postojanje.
• Bez obzira na tehničke nedostatke filmografije ranih 1960-ih, to kratko djelo dobro sažima misli o daljnjoj
ljudskoj evoluciji iz vremena kada je nastao.
• Predložak je bio pripovijest "Čudan Ivan" (= Odd John) britanskoga znanstveno-fantastičkoga pisca
Olafa Stapledona (1886–1850), koji je snažno utjecao također na takve autore kao što je bio Arthur C.
Clarke (1917–2008).
• Ovakva fizička vizija nastavila se tijekom 1960-ih, i to ne samo u angloameričkom okružju.
• Godine 1969. – upravo kada su ljudi stigli na mjesec – poljski je antropolog Andrzej Wierciński (1930–
2003) objavio u ruskom etnografskom časopisu Вокруг света ("Okolo svijeta", časopis s tradicijom
od 160 godina), rekonstrukciju velike glave čovjeka iz budućnosti koja ponavljala iste pretpostavke.

174
• I ta koncepcija evolucije nastavit će se, uz rijetke iznimke – kako na Zapadu tako i na Istoku
"eurosvjetskih" područja – i to zapravo sve do nedavnih dana.
• Dakako, u današnjim ruskim izvorima možemo naići na rekonstrukcije čovjeka iz budućnosti koje
govore jedno te isto, i isto tako u američkoj i zapadnoeuropskoj znanosti možemo naići na prikaze (i
katkad karikature) o budućem izgledu ljudi.

Evolucija prema izvanzemaljcu (nepoznati autor ilustracije, v. Sternen-News 05/2013, ožujak 2013).

• Ali razmišljanja ili teorije o daljnjoj evoluciji ljudi nisu bili uvijek isti, i moglo bi se reći da je jednu od
prvih drukčijih ekstrapolacija učinio na kraju 19. stoljeća upravo H.G. Wells, u romanu Vremenski stroj,
o kojem smo već podosta rekli.
• Kako smo već naznačili, Wells je polazio od klasne podjele, tipične za njegovo vrijeme – i njegov je
zaključak bio da će se ljudski rod napokon (do 802.701. godine) podijeliti na dvije biološke vrste, i
dakle, da ponovimo: na malene i djetinjaste Eloie, općenito bez altruističkih osjećaja, i na podzemni
narod Morloka, koji drži Eloie kao stoku, i hrani se njihovim mesom.
• Nije baš jasno je li Wells doista vjerovao u mogućnost takve biološke evolucije; prije bi se reklo da je
opis služio više kao društvena metafora, iako nema nikakve sumnje da je Wells vrlo često razmišljao o
budućnosti čovječanstva.
• Trebalo je proći nekoliko godina, prije nego što se teorije opet preoblikovale.
• Ali već od kraja 1960-ih zbog novih pomaka u genetskim istraživanjima – i to prvo zahvaljujući radu
Alana Wilsona (1934–1991) i Vincenta ("Vinka") Saricha (1934–2012), koji su pokrenuli genetska
istraživanja o evoluciji čovjeka – i zatim (približno) od početka 1980-ih kada je tehnologija doživjela
nagli skok, zbog "informatičke revolucije", vizije o daljnjoj (biološkoj) budućnosti ljudi počele su se
temelji na mogućnosti genetskoga inženjeringa i kibernetike.
• Tada se počelo ozbiljnije misliti da će sva ta nova znanja utjecati na oblikovanje budućih ljudi, i takvo
se gledište uvelike zadržalo do danas.
• Dakako, zamisao o izrađivanju nove bolje ljudske vrste postojala je još od prije, i imala je preteče u
nekadašnjim eugeničkim teorijama – premda su se nove ideje "politički" (nakon drugoga svjetskoga
rata) udaljile od bivših eugeničkih zamisli, oslonile su se sve više na genetski inženjering i zamjene
loših, bolesnih ili istrošenih dijelova ljudskoga tijela.
• Riječ je u nekoj vrsti "transhumanizma", prema nazivu koji je prvi put u modernu znanost uveo 1957.
brat Aldousa Huxleyja, Julian.

175
• Međutim, pojam transhumanizam poprimilo je s vremenom i različita značenja, i nije uvijek isključivo
vezan za biologiju – iako je cilj svakako stvaranje neke vrste, koja bi bila razvijenija (fizički, umno, duševno)
od današnjih ljudi.

Nekadašnja slika
transhumanizma:
Lucas Cranach Stariji
(1472–1553),
"Fontana/vodoskok
mladosti" (1546).

• Kako smo vidjeli, već su važni pomaci u medicini tijekom 20. stoljeća pomogli da se znatno promijeni
opća ljudska egzistencija – u svakom slučaju, sve duži ljudski životni vijek imao je povratne učinke i na
kvalitetu čovjekova življenja.
• S druge strane, u posljednjem desetljeću mladi znanstvenik Oliver Scott Curry, iz Instituta za kognitivne i
evolucijske antropologije Sveučilišta u Oxfordu, vratio se hipotezi koja je imala neke sličnosti s Wellsovom
vizijom (Bravo Evolution Report, listopad 2006).
• Prema Curryju, ljudski rod mogao bi dostići svoj fizički vrhunac (uz sve biološke i ine inovacije) do
3000. godine n.e., kada će ljudi imati prosječnu visinu od 6–7. stopa (oko 2 m i više), i živjeti obično
oko 120 godina.
• Osim toga, Curry je mislio da će se povećati spolne odrednice, pa će žene imati znatno veće grudi,
izdašniju kosu i mekšu kožu, dok će muškarci imati uglastije (prema njemu, muževnije) glave, dublje
glasove i isto duže penise (što su britanske novine naglasile).
• Nadalje, prema Curryju (iako u tom zaključku nije osamljen), boja kože sveukupne svjetske populacije
do tada će se ujednačiti, zbog miješanja raznih rasnih skupina.
• Ali, prema Curryjevom teorijskoj shemu, poslije toga vrhunca u razvitku ljudi, zbog sve veće ovisnosti o
tehnologiji slijedit će mnogo tisućljeća fizičkoga nazadovanja, što će napokon – od 100.000. n.e. –
dovesti do toga da će se ljudski rod podijeliti na dvije vrste: na zdravu, pametnu i stvaralački sposobnu
"genetsku elitu" i na podređenu većinsku vrstu malih, ružnih i priglupih stvorenja. *
• Postoje, dakako, i drukčije hipoteze – recimo jednu koju je nedavno iznio Stephen C. Stearns (1946–),
profesor ekologije i evolucijske biologije na Sveučilišta Yale – i koja se odnosi uglavnom na budući
razvitak žena.

* Za ilustraciju Curryjeve vizije evolucije, v. Tea Kvarantan, "Interview: Oliver Curry", Globus, br. 830, 3. 11. 2006, str. 48.

176
• Prema Sternsovom zaključku, koji se temelji na analizi liječničkih zapisa od 1948. do danas za oko 14.000
stanovnika u gradu Framingham u Massachusettsu, nakon deset naraštaja, ili točnije do godine 2409.
n.e., žene će u prosjeku biti 2 cm niže nego danas i jedan kg teže; rodit će svoje prvo dijete pet mjeseci
ranije i ući u menopauza 10 mjeseci kasnije.
• Dakako, može se pretpostaviti da će živjeti i duže, ali ovakva prognoza ne govori, čini se, o nekim
bitnim promjenama u odnosu na današnjicu.
• U međuvremenu škotski je geolog Dougal Dixon (1947–) u
knjizi "Čovjek poslije čovjeka. Antropologija budućnosti"
(= Man after Man. An Anthropology of the Future. New
York: St. Martin's Press, 1990) iznio znatno složeniju viziju o
budućnosti ljudskoga roda, koja je uključila mnogo više
račvanja, i to zato što je Dixon, kao geolog, uključio u svoj
prognozi i razmišljanja o daljnjem razvitku same Zemlje. *
• Dixon je uzeo u obzir mogućnosti genetskoga inženjeringa, i
smatrao je da će za 200 godina nastati vrsta ljudi, sposobna
živjeti pod vodom, sa škrgama umjesto pluća, tj. akvamorfi
kako ih je nazvao, i također bića koja će imati vanjski kostur
i moći živjeti u zrakopraznom prostoru svemira – vakumorfi.
• Ali ipak će ljudska civilizacija, prema njemu, za 200. do 300.
godina propasti, premda će dio čovječanstva dotad uspjeti
naći novo stanište u svemiru.
• Ključni čimbenik u toj propasti bio bi magnetski obrat na
Zemlji – i poslije toga bi se od akvamorfa razvila nova vrsta
akvatika, dok bi na kopnu, jedan dio ljudi postao krajnje
ovisni o visokoj tehnologiji da bi opstali i pretvorio bi se u Korice Dixonove knjige "Čovjek poslije čovjeka.
"hajteke" (od engl. high-tech ili, prema Dixonu, u Homo Antropolopija budućnosti".
sapiens machinadiumentum).
• Dixon je nastavio svoju priču o daljnjem toku.
• Za 500 godina razni izdanci ljudskog roda nadomjestili bi prijašnju faunu u dijelovima svijeta: na tundri
neki tip čovjeka nalik na legendarnog jetija (umjesto mošusnog goveda i sjevernog jelena), na stepama
vrsta nalik na "trola", koja bi zauzela nišu gazela, vodenih bivola, itd., u tropskim džunglama potomci ljudi
nalik na orangutane, i u listopadnim šuma vrsta ljudskih potomaka slična nekadašnjim australopitecima.
• Za 1.000 godina Dixon je smatrao da će "hajteci" moći biološki prilagođavati izgled i broj udova svoje
mladunčadi prema modi, što će dovesti do pojave "tika", ali ipak za 2.000 godina posljednji najnapredniji
ljudi napustit će zemlju i poći na drugi planet.
• Dixonova daljnja shema prepuna je maštovitosti.
• Za 5.000 godina nastat će "ljudi pamćenja", potomci nekadašnjih australopitekoida iz listopadnih
šuma, koji će moći naslijediti misli svojih predaka, i isto tako "selitelji", potomci trolova stepe, i
"tropski žitelji drveća", potomci prijašnje vrste nalik na orangutana.
• Za 10.000 godina nastupit će novo ledeno doba, i stanovnici tundre pretvorit će se u bića s gušćim
krznom i manjom inteligencijom, koja će nositi "lovce" iz listopadnih krajeva, u kojem će nastati i
"hibernatori" i "žitelji špilja".

*Zanimljive ilustracije u knjizi izradio je umjetnik Philip Hood. Knjiga je također dostupna na ruskoj stranici Interneta, na izvornom
engleskom (v. http://www.sivatherium.narod.ru/library/Dixon_3/01_en.htm).

177
• Za 50.000 godina, mala bića sa šiljastim ušima naselit će uglavnom vulkanske otoke, i "tragači za
vodom", goblinasta bića nastala isto od žitelja listopadnih šuma, kretat će stalno u potragu za vodom,
dok će na stepi, od prijašnjih selitelja, nastati nova vrsta s naglaskom na društveni život.
• Za 500.000 godina, od tih društvenih stepnjaka nastat će čudovišni "društvenjaci", i od potomaka
"ljudi pamćenja" novi rod "ljudi čamaca".
• Zatim, za 1.000.000 godina, akvatici će izići na zemlju (ponavljajući nekadašnji opći hod evolucije), i
ljudi na tundri postat će sve agresivniji.
• Dixonova daljnja razrada uključuje doista veliku raznolikost ljudske evolucije.
• I na kraju, poslije 5.000.000 godina, kada bi se prema njemu trebali vratiti potomci ljudi koji su pošli u
svemir, s pomoću genetskog inženjeringa neke zatečene vrste pretvorili bi se u tegleće životinje, neke
druge u životinje za hranu ili u male radnike, itd.
• No Dixon je, čini se, zamislio da bi jedna vrsta akvatika, koja je ostala u dubini mora, opet naselila kopno,
i nakon odlaska potomaka ljudi iz svemira.
• Dixonova vizija očito se čini bizarnom – i njezin vrlo dalek vremenski raspon kaže nam da je
brzomjerski okvir tu poprilično problematična.
• Svašta se još može dogoditi tijekom idućih 10.000 godina, a kamoli do 5 milijuna godina u budućnosti,
kada bi se potomci prvih ljudi koji su pošli u svemir (prema Dixonu) mogli vratiti na Zemlju.
• Naša Zemlja je stara svega 4,6 milijardi godina – i za 5 milijardi godina (tisuću puta više od 5 milijuna), kao
što su pretpostavili znanstveni apokaliptičari, sunce bi se trebalo već pretvoriti u crvenu divovsku zvijezdu,
i trebat ćemo se davno prije toga, kako tvrdi Hawking, preseliti u neki drugi svemira.

* * *
• Inače, zanimljivo je da Dixon nije toliko polazio od klasične argumentacije o sve većoj glavi ljudi u
budućnosti.
• I tu možemo dodati da je i Michio Kaku odbio takvu mogućnost, tvrdeći da je evolucija čovjeka zapravo
već gotova (v. https://www.youtube.com/watch?v=UkuCtIko798).
• Štoviše, prosječni obujam ljudskih lubanja danas je par stotinu cm2 manji nego što je bilo u gornjem
paleolitiku.
• Ali to možda i nije toliko znakovito, jer je omjer mozga prema tijelu najvažniji, i nijedna današnja
ljudska populacija (bez obzira na ubrzani rast u 20. stoljeću) nije još postigla visinu i veličinu tijela
gornjopaleolitskih ljudi.
• I bit će da su tu važni i mnogi drugi čimbenici.

Jezik, društvo i virtualni svijet

• Na kraju možemo naznačiti i nekoliko općih tema za razvitak u budućnosti.
• Prvo, hoće li čovječanstvo ikada govoriti samo na jednom jeziku; hoće li se ikada ostvariti opisi Wellsa
i Huxleyja o prevlasti engleskog (što je za Wellsa bio utopijski pomak, ali za Huxleyja distopijski), ili pak
Mantegazzine misli o "kozmičkom jeziku".
• Teško je danas utvrditi budući razvitak komunikacije, međutim treba naglasiti da prihvaćanje općih
jezika nije nikada bilo nešto bez vrlo jakih idejnih naboja, koje nisu imali mnogo veze s načelima
komunikacije.
• Jezik ima više dimenzija od obliče komunikacije, kao što i spolni odnosi u ljudskoj vrsti (i vjerojatno u
drugih vrsta također) nisu samo povezani s reprodukcijom.
• Engleski je u tom smislu odličan primjer, jer se znatno razlikuju po svojoj strukturi od prijašnjih općih
jezika (iz kategorije lingua franca).

178
• Naime, engleski ima golem rječnik, krajnje složenu frazeologiju koja se mijenja iz dana u dan, osobitu
fonetiku i neujednačen pravopis, što sve objektivno otežava učenje (procjene vremena za učenja
engleskog su vrlo velike, do 10–12 godina).

Usporedba samoglasničkih struktura hrvatskoga i engleskog jezika (u engleskom primjeru prema britanskoj normativi RP
("Received pronunciation" = "prihvaćeni izgovor"), iako postoje i druga pravila. Iz ove sheme vidi se da je engleski znatno
složeniji od hrvatskoga po fonetici – i pravopis i frazeologija su također vrlo složeni.

• Nadalje, zbog svoje sintakse, fonetskih i drugih osobina, engleski nije prikladan kao posrednik ili "most"
u prijevodima između različitih jezika. *
• Osim toga, kako smo naznačili, jezici nisu samo elementi komunikacije, nego imaju druge dimenzije (i
možda mnogo više) odražavaju identitete, varijacije u mislima i osjećaje.
• Stoga je za očekivati da neće u doglednoj budućnosti, i vjerojatno nikada dok je ljudsko društvo donekle
slično današnjem, neki opći jezik prevladati.
• Problemi koji će biti ključni u prognoziranju budućnosti iz antropološke pozicije, bit će po svoj prilici
povezani ponajprije s odnosima moći u budućnosti, s dostupom do prirodnih resursa, i isto s odnosima
unutra društva.
• Primjerice, možemo li u budućnosti očekivati neku bitnu promjenu u obiteljskim odnosima?
• Uzevši u obzir znatan porast nestabilnosti brakova, barem u zapadnim zemljama, kao i sve drukčije
određivanje spolnih odnosa – i odnosa prema djeci, postoji mogućnost da smo barem u tom pogledu
na putu prema Huxleyjevom Vrlom novom svijetu.
• Demografski učinak mogao bi biti vrlo problematičan tijekom idućih desetljeća, što ne znači da neće
doći do nekih promjena.
• S druge strane, kada su promjene prebrze – i eventualno ne u skladu s tipičnim težnjama ljudske vrste
ili ljudskih zajednica, može doći do naglih reakcija, pa i do nasilja.
• To je danas ozbiljan problem, koji se treba redovito razmotriti kada razmišljamo o pojavi poznatoj kao
globalizacija.
• Inače, nismo dosada dotaknuli buduće perspektive "virtualnoga svijeta", koji je nastao kao posljedica
razvitka računala i Interneta.
• S jedne strane, internetski kontakti i virtualni svijet otvaraju vrlo velik broj novih mogućnosti za zaradu,
razonodu, i za oblikovanje identiteta – ali to je vrlo široka tema, koju ćemo morati obraditi u suradnji s
vanjskim kolegama.

*Iako su neki autori u 19. i 20. stoljeću pomislili da je engleski, zbog gubitka padeža (osim saksonskoga genitiva), jednostavniji jezik,
Edward Sapir (1884–1939), utemeljitelj lingvističke antropologije, nije tu tezu prihvatio – i opisao je engleski ovako: "… iza površnog
dojma o jednostavnosti, krije se savršen osinjak bizarnih i proizvodnjih primjena…" (v. "The Function of an International Auxiliary
Language", u zborniku Sapirovih eseja, Mandelbaum, 1986: 53, 55).

179
• Na kraju – polazeći od poznate karikature Petera Steinera o psima pred kompjuterom, s komentarom
"Na Internetu nitko ne zna da si pas" (v. The New Yorker, sv. 69, br. 20, 5. lipnja 1993, str. 61) – možemo
postavimo pitanje:
Hoće li ljudi u budućnosti sve više živjeti, zarađivati i izgrađivati svoje identitete u virtualnom svijetu, i
što bi to moglo značiti za cjelovito shvaćanje ljudskog bića?
• I jasno, na Internetu moguće je također biti i mačak!

Desno: Đuro Mačak, kao uvijek (kada može smetati) sjedi

pred kompjuterom, vjerojatno jer hoće sebe predstavljati u
internetskom svijetu (foto: EH).

Izbor literatura*
Bastin, Georges L. i Paul F. Bandia (ur.). Charting the Future of Translation History. Ottawa: University of
Ottawa Press, 2006.
Bellamy. Edward. U godini 2000 osvrt na god. 1887. Zagreb: Hrvatska biblioteka, 1903.
Bijlefeld, Willem A. "Eschatology: Some Muslim and Christian Data", Islam and Christian–Muslim
Relations, sv. 15, br. 1., siječanj 2004, str. 35–54).
Bloom, Harold. Aldous Huxley. New York: Infobase Publishing, 2010.
Bodin, Félix. Roman d'Avenir. Paris: Lecoint et Pougin, 1834.
Bostrom, Nick, "A History of Transhumanist Thought", Journal of Evolution and Technology, sv. 14, br. 1,
travanj 2005.
Brady, Andrea i Emily Butterworth (ur.). The Uses of the Future in Early Modern Europe. New York:
Routledge, 2010.
Bruno, Giordano. De l'infinito, universo e mondi. Firenze: Sasoni, 1985.
Буровский, Андрей. Человек будущего. Какими мы станем. Москва: Ексмо, 2010.
Callenbach, Ernest. Ecotopia. New York, Bantam Books, 1975.
Campanella, Tommaso. Grad Sunca. Zagreb: Zora, 1995.
Cesaro. Antimo. Tommaso Campanella. La repubblica di Bananab. Una critica secentesca all'Italia del
duemila. Guida, 2011.
Chad, Oliver. Unearthly Neighbors. New York, Ballantine Books, 1960
Collins. John J. The Apocalyptic Imagination. An Introduction to Jewish Apocalyptic Literature. Grand
Rapids: Wm. B. Eerdmans Publishing Co., 1998.

* Popis uključuje i znanstvene (katkad i popularne) analize, i isto ključna književna djela koja odražavaju tematiku kolegiju. Radovi na

stranim jezicima, koji imaju hrvatske prijevode, navedni su prema hrvatskim izdanjima. U popis nisu uključena djela korištena samo
za ilustracije – ti su izvori označeni u samom tekstu.

180
Collins, Samuel Gerald. All Tomorrow's Cultures. New York: Berghahn Books, 2008.
Curran, Brendon. A Terrible Beauty is Born. Clones, Genes and the Future of Mankind. London: Taylor &
Francis, 2003.
Curry, Oliver. "The Bravo Evolution Report", X. 2006. (http://www.kingkraal.com/bravo.pdf).
Čale, Morana, Oko kiklopa, ArtTresor, 2005.
Čapek, Karel. R.U.R. Zagreb: Vjesnik, 1920.
Černiševski, Nikolaj Čavrilovič. Što da se radi? Zagreb: Kultura, 1947.
Diamond, Jared. Slom – Kako se društva odlučuju za propast ili uspjeh. Zagreb: Algoritam, 2008.
Dickins, Frederick Victor. Primitive & Mediaeval Japanese Texts. Oxford: Clarendon Press, 1906.
Dixon, Dougal. After Man: A Zoology of the Future. St. Martin's Griffin, 1981.
Dixon, Dougal. Man after Man. An Anthropology of the Future. New York: St. Martin's Press, 1990.
Dougal Dixon, "The Shape of Things to Come", Nature, 416, 127 (14.03.2002).
Duncan, Richard C. "The Olduvai Theory Energy, Population, and Industrial Civilization", The Social
Contract, zima 2005-2006, str. 1–12. (predavači će nastojati pripremiti sažetak na hrvatskom)
Ekström, Peter. "The Future of Fine Arts. The past, present, and future trends in fine arts", Independent
World Report, Malmö, br. 6, 2011.
Flaker, Aleksandar i Dubravka Ugrešić (ur.). Pojmovnik ruske avangarde, sv. 1-9, Zagreb: GHZ, 1984.
Gilman, Charlotte Perkins. Herland. New York, Pantheon Books, 1979 (i na projektu Gutenburgu).
Graddol, David. "The Future of Language", Science, sv. 303, 2004.
Graddol, David. The Future of English. A Guide to Forecasting the Popularity of the English Language in the
21st Century. London: British Council, 1997.
Le Goff, Jacques. Intervista sulla storia. Roma-Bari: Laterza, 1982.
de Grainville, Jean-Baptiste Cousin. Le Dernier Homme. Paris: Deterville, 1805.
Greco, Thomas H. The End of Money and the Future of Civilisation. Chelsea Green Publishing, 2009.
Hawking, Stephen W. Budućnost svemira i drugi eseji. Zagreb: Izvori, 1997.
Heršak, Emil. "Jezične strategije i društvo", Revija za sociologiju, 32 (2001), 3–4, str.175-196
Hosein, Imran N. An Islamic View of Gog and Magog in the Modern World. [Vlastito izdanje], 2009.
Huxley, Aldous Leonard. Vrli novi svijet. Zagreb: Izvori, 1998.
Huxley, Aldous. Brave New World Revisited. New York: Harper & Row, 1958.
Huxley, Aldous. Majmun i bit. Zagreb: August Cesarec, 1986.
Huxley, Aldous. Otok. Zagreb, August Cesarec, 1980.
James, Edward i Farah Mendlesohn (ur.). The Cambridge Companion to Science Fiction. Cambridge:
Cambridge University Press 2003
Jameson, Frederic. Archaeologies of the Future. The Desire Called Utopia and Other Science Fictions. London:
Verso, 2005.
[Jefremov] Ефремов, Иван Антонович. Туманность Андромеды. Москва: Молодая гвардия, 1957.
Kaku, Michio. Fizika budućnosti. Kako će znanost oblikovati ljudsku sudbinu i naše svakodnevne živote do
2100. godine. Zagreb: MATE, 2011.
Kolker, Robert (ur.). Stanley Kubrick's 2001: A Space Odyssey. Oxford University Press, 2006.
Krauss, Lawrence. Beyond Star Trek: From Alien Invasions to the End of Time. New York: Harper-Perennial,
1998.

181
Krauss, Lawrence. The Physics of Star Trek. New York: HarperPerennial, 1997.
Kvarantan, Tea. "Interview: Oliver Curry", Globus, br. 830, 3. 11. 2006, str. 48–52.
Leibacher-Ouvrard, Lise i Daniel Maher (ur.). Épigone, histoire du siècle futur (1659). Sainte-Foy: Presses
de l'Université Laval, 2005.
Lewis, James R. UFOs and Popular Culture. An Encylopedia of Contempory Mythology. Santa Barbara: ABC-
Clio, 2000.
Madden, Samuel. Memoirs of the Twentieth Century , 1733. (dostupno na "Google books")
Madden, Samuel. The Reign of George VI. 1900-1925. A Forecaste Written in the Year 1763. Rivington,
1899.
Mantegazza, Paolo. L'Anno 3000. Milano: Fratelli Teves, 1897; elektronsko: www.liberliber.it (2002)
Marinetti, Filippo et al. I manifesti del futurismo. Firenze: Lacerba, 1911.
Marinković, Ranko, Kiklop. Zagreb, Mladost, 1985.
Maruyama, Magoroh i Arthur Harkins (ur.). Cultures Beyond the Earth: the role of Anthropology in Outer
Space. New York: Vintage Books, 1975.
Mercier, Louis Sébastien, L'An 2440, rêve s'il en fut jamais. Montrouge: Burozoique, 2010.
Mlinsky, Marvin. Emotion Machine. Commonsense Thinking, Artificial Intelligence, and the Future of the
Human Mind. New York: Simon & Schuster, 2006.
More, Thomas. Utopia / Utopija [lat. izvornik i hrv. prijevod]. Zagreb: Globus, 2003.
Morgan, Rose. M. The Genetics Revolution. History, Fears and Future of a Life-Altering Science. Westport,
Conn.: Greenwood Press, 2006.
Никитин. В.С. Технология будущего. Москва: Техносфера, 2010.
Nye, Joseph S. Nye Jr. Budućnost moći. Zagreb: MATE, 2012 (u tisku).
Orwell, George. 1984. Zagreb: Alfa, 2010.
"Otkrivenje" sv. Ivana, Biblija: Kršćanska sadašnjost, 2011.
Переслетин, Серей. Новые карты будущего. Москва: Terra fantastica, 2009.
Picchione, John. "Pokret talijanskog futurizma: estetska i antropološka revolucija". Forum (u tisku).
Platon. Država. Zagreb: Naklada Jurčić, 2009.
Poole, Kevin R. "In Search of Paradise: Time and Eternity in Alfonso X’s Cantiga 103", eHunanista, sv. 9. 2007.
[de Pure, Michel / Jacques Guttin]. Épigone, histoire du siècle futur, 1659 (Gallica, BnF).
Robida, Albert. Le Vingtième Siècle. La vie électrique, Paris, 1890. (projektu Gutenberg).
Rose, Mark (ur.). Science Fiction. A Collection of Critical Essays. Spectrum/Prentice-Hall, 1976
"Русская фантастическая проза XIX — начала XX века" [Antologija], Мир приключений. Москва:
Правда/Пресса, 1991.
Russell, Bertrand. The Impact of Science on Society. New York: Simon and Schuster, 1953.
Sagan, Carl. Koliko sunaca, toliko svjetova Razmišljanja o životu i smrti na prijelomu tisućljeća. Izvori, 1990.
Sagan, Dorion. Notes from the Holocene: a Brief History of the Future. Chelsea Green Pub., 2007
Sapir, Edward i David G. Mandelbaum (ur.) Language and Personality. Selected Essays. Berkeley: University
of California Press, 1986.
Shelley, Mary Wollstonecraft. Frankenstein ili Moderni Prometej. Zagreb : Konzor, 2003. [postoje i drugi
hrvatski prijevodi: Zlatar: Partenon, 2000; Koprivnica: Šareni dućan, 2001; Zagreb: Konzor, 2003]
Shelley, Mary Wollstonecraft. The Last Man. London: Henry Colburn, 1826.

182
Seed, David. A Companion to Science Fiction. Oxford: Blackwell, 2005.
Seidensticker, Bob. Future Hype. The Myths of Technology Change. San Francisco: Berrett-Koehler, 2006.
Соколов, Владимир Николаевич. Оружие будущего. Москва: АСТ, 1998.
Sykes, Bryan. damovo prokletstvo: budućnost bez muškaraca: znanost o našoj genetičkoj sudbini. Zagreb:
Algoritam, 2006.
Šah, Ivan. Novovjeki izumi. Zagreb: Matica hrvatska, 1882.
Šufflay, Milan. Na Pacifiku god. 2255. Metagenetički roman u četiri knjige. Zagreb: Prosvjeta, 1998.
Taubes, Jacob. Zapadna eshatologija. Zagreb: Antibarbarus, 2009.
Teilhard de Chardin, Pierre. Budućnost čovjeka.Split: Crkva u svijetu, 1970.
Toffler, Alvin. Šok budućnosti. Rijeka: Otokar Keršovani, 1970.
Travis-Henikoff, Carole A. Dinner with a cannibal. Santa Monica: Santa Monica Press, 2009.
Verne, Jules. Pariz u XX. stoljeću. Zagreb/Sarajevo: Zoro, 2011.
Verne, Jules [i Michel Verne]. "La Journée d'un journaliste américain en 2889", Hier et demain, Paris:
Hetzel, 1910. [prva engl. izdanje, "In the Year 2889", The Forum, veljača 1889].
Vonnegut, Kurt. Mehanički pijanino. Zagreb:August Cesarec, 1985.
Ward, Peter i Donald Brownlee. Život i smrt planete Zemlje. Zagreb: Izvori, 2008.
Ward, Peter. "The Future of Man – How Will Evolution Change Humans?", Scientific American, 17. prosinca,
2008.
Ward, Peter. Future Evolution. Henry Holt & Co, 2001.
Wells, Herbert George. A Modern Utopia. Hutchinson, 1905. (projekt Gutenberg)
Wells, Herbert George. The Shape of Things to Come. Hutchinson, 1933. (projekt Gutenberg)
Wells, Herbert George. Vremenski stroj. Zagreb: Stvarnost, 1969.
Welsch, Wolfgang, Wolf J. Singer i Andre Wunder. Interdisciplinary Anthropology: Continuing Evolution of
Man. London: Springer, 2011.
Zamjatin, Jevgenij. Mi. Zagreb: Breza, 2003.

Sve slike, fotografije i grafike u tekstu su u javnom vlasništvu (zbog isteka autorskih prava, izjava njihovih
autora, ili ulaze u zakonske kriterije o "poštenoj uporabi" (engl. "fair use", za korice knjiga ili filmskih slika) u
edukativne svrhe, ili su ilustracije ili snimke E.H. I potonji primjeri mogu se također prenijeti i koristiti, ali u
dogovoru s autorom.

Prvo izdanje: Emil Heršak i Maja Adžija, 1. veljače 2013.

Zadnji ispravak (EH): 20. veljače 2019.

183