B A Š T I N A 112797315154738576994

JU ZAVOD ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE KULTURNO-HIŠTORIJŠKOG I
PRIRODNOG NAŠLIJEĐA TUZLANŠKOG KANTONA
UDK 930.85 ISSN 1986-6895

ISSN ONLINE 2232-7665
BAŠTINA
SJEVEROISTOČNE
BOSNE
BROJ 11
BAŠTINA SJEVEROISTOČNE BOSNE
BROJ 11
ČASOPIS ZA BAŠTINU, KULTURNO-HISTORIJSKO I PRIRODNO NASLIJEĐE
Northeast Bosnia's Heritage

Number 11
Heritage magazine, Culture-historical and natural heritage
Glavni i odgovorni urednik: Edin Mutapčić
Urednik u redakciji: Rusmir Djedović
Članovi redakcije:
Kemal Nurkić, Amira Turbić-Hadžagić, Ivan Balta, Kim Burton,
Izet Šabotić, Omer Hamzić, Avdul Adrović, Samir Halilović,
Munisa Kovačević, Semir Hadžimusić (sekretar)
Lektor: Mirela Nezirović
Korektor: Majda Šutić-Murselović
Prijevod na engleski jezik: Faruk Hodžić
Obrada: Semir Hadžimusić, Munisa Kovačević
Izdavač:
JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona
Za izdavača: Kemal Nurkić, direktor Zavoda

Štampa: „PRINTAS“ doo SREBRENIK
Tiraž: 300
Časopis je indeksiran u C.E.E.O.L.
Tuzla, 2019.
Časopis izlazi jednom godišnje.

Svi rukopisi se šalju na e-mail adresu info@bastina.ba.
Stavovi izneseni u radovima objavljenim u ovom časopisu nisu istovremeno i stavovi Redakcije,
nego isključivo autora.
Baština sjeveroistočne Bosne broj 11.
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
SADRŽAJ
PROŠLOST
AZEM KOŽAR,
ZNAČAJ DOBARA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA ZA NAUČNA ISTRAŽIVANJA
O RATNIM ZBIVANJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI (1992-1995)........................................................ 9
ŠEAD ŠELIMOVIĆ,
ETNIČKA I OBRAZOVNA STRUKTURA STANOVNIŠTVA ZVORNIČKOG SREZA
OD 1945 DO 1953. GODINE...........................................................................................................................25
ANA VUJKOVIĆ,
PROSTORNI ODNOS IZMEĐU PRAVOSLAVNIH MANASTIRA I NASELЈA
U SREDNJOVJEKOVNOJ I RANOOSMANSKOJ SJEVERNOJ BOSNI........................................................45
KEMAL NURKIĆ, ŠEMIR HADŽIMUŠIĆ,

NASELJE TURIJA U DRUGOJ POLOVINI 19. STOLJEĆA...........................................................................63
TRADICIJA
ALIJA ŠULJIĆ, EDINA ŠULJIĆ,

BOŠNJAČKE FAMILIJE OPĆINE SREBRENICA............................................................................................87
MERŠED ŠABANOVIĆ,
TOPONIMI OPĆINE BRATUNAC..................................................................................................................113
EMIR NIŠIĆ,
PRAVOSLAVNA GROBLJA ŽIVINICA I NEKI OD OBIČAJA VEZANI ZA SAHRANJIVANJE NA
PODRUČJU ŽIVINICA.......................................................................................................................................127
MARKO MATOLIĆ,
STARI DRVENI NADGROBNI KRIŽEVI NA KATOLIČKOM GROBLJU TUTNJEVAC
U ŽUPI ŠPIONICA..............................................................................................................................................137
MUHAMED OKIĆ,
ZAPIS O JEŽINCU...............................................................................................................................................149
NASLIJEĐE-BAŠTINA
ZIJAD HALILOVIĆ,
KULTURNO-HISTORIJSKI SPOMENICI NA PODRUČJU BAKIĆA KOD OLOVA..............................167
2
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
NUŠRET MUJAGIC,
URBO-MORFOLOŠKE KARAKTERISTIKE ŽIVINICA.............................................................................185
TIHOMIR KNEŽIČEK, ŠREĆKO ŠKROBIĆ,

KREKA DO 1920. ZABILJEŽENA U FOTOGRAFIJI.................................................................................209
ZEHRINA KARIĆ,
ISMET MUJEZINOVIĆ- VREMEPLOV JEDNOG UMJETNIKA................................................................223
NERMIN IBRIĆ,
PRIKAZ AKTIVNOSTI HISTORIJSKOG ODJELJENA MUZEJA ISTOČNE BOSNE
KROZ IZLOŽBE 1947.-2017..........................................................................................................................251
PRIRODNO NASLIJEĐE
IŠAT ŠKENDEROVIĆ, ALMA LEJLIĆ, AVDUL ADROVIĆ, ALEN BAJRIĆ,
ANALIZA KVALITETA VODE RIJEKE BRKE NA OSNOVU MAKROINVERTEBRATA DNA.........267
KAŠIM MEMIĆ,
PRIRODNJAČKO ODJELJENJE MUZEJA ISTOČNE BOSNE TUZLA,
ČUVAR PRIRODNOG NASLIJEĐA.................................................................................................................283
ŠENAD GUTIĆ,
FIZIČKOGEOGRAFSKI FAKTORI KVALITETA ZRAKA U TUZLANSKOJ KOTLINI.......................293
EDIN BRIGIĆ, ZEJNEBA BRIGIĆ,

BIOLOŠKI POKAZATELJI KVALITETA OKOLIŠA NA PODRUČJU BANOVIĆA...............................305
ZERINA TERZIĆ,
DIVERZITET DNEVNIH LEPTIRA IZ PORODICA PIERIDAE, LYCAENIDAE I
PAPILIONIDAE (INSECTA: LEPIDOPTERA) GORNJE TUZLE I OKOLINE.......................................315
AKTIVNOSTI ZAVODA
ALMIRA BEĆIROVIĆ, RUŠMIR DJEDOVIĆ,

BIBLIOGRAFIJA RADOVA ZAVODA ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE KULTURNO-HISTORIJSKOG
I PRIRODNOG NASLIJEĐA TUZLANSKOG KANTONA O SREBRENICI.............................................327
MUNIŠA KOVAČEVIĆ, MELIŠA ŽIŠKO,

JEVREJSKO GROBLJE U TUZLI......................................................................................................................347
ŠEMIR HADŽIMUŠIĆ,
RESTAURACIJA KAPITELA U TUZLI..........................................................................................................367
MUNIŠA KOVAČEVIĆ,
NEKROPOLA SA STEĆCIMA NA LOKALITETU TOLIŠA-TOLUŠA
U NASELJU NOĆAJEVIĆI, KLADANJ............................................................................................................375
3
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
PRIKAZI-RECENZIJE-OSVRTI
AMIR KRPIĆ,
PRIMJERI SUŽIVLJENJA (DR.SC. SENAID HADŽIĆ)...............................................................................389
ŠAMIR HALILOVIĆ,
KALESIJSKI „ZLATNI LJILJANI“ I DOBITNICI RATNIH PRIZNANJA
ARMIJE I MUP-A REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE (DŽEVAD TOSUNBEGOVI).................. 393
MAJDA ŠUTIĆ MURŠELOVIĆ,

KULTURNO-UMJETNIČKO STVARALAŠTVO U LUKAVAC MJESTU,
KUD RUDAR,1978-2018. (SEMIR HADŽIMUSIĆ, MEDIHA KAHRIĆ).............................................399
MELINA KORLATOVIĆ,
LUKAVAC KAKAV JE NEKAD BIO, (FARUK KRUŠEVLJANIN)............................................................402
4
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Saradnici broja 11 časopisa Baština sjeveroistočne Bosne
Prof. dr. Azem Kožar, emeritus, Društvo historičara Tuzla

Prof. dr. Sead Selimović, voditelj Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Tuzli
Ana Vujković, MA, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Šadu
Prof. dr. Alija Suljić, Prirodno-matematicki fakultet Univerziteta u Tuzli
Edina Suljić, prof. JU Šrednja medicinska skola, Tuzla
Mersed Šabanović, prof. OŠ „Duboku Potok” Šrebrenik
Mr. Muhamed Okić, Vojno muftijstvo
Mr. sci. Zijad Halilović, Komisija za ocuvanje nacionalnih spomenika BiH
Prof. dr. Nusret Mujagić, dipl.ing.arh, Evropski Univerzitet „Kallos“Tuzla
Mr. sc. Kemal Nurkić, direktor, JU Zavod
Prof. dr. Tihomir Knežiček, dipl. ing. mas., Rudarsko-geolosko-građevinski fakultet
Univerziteta u Tuzli
Mr. sc. Kasim Memić, visi kustos, Muzej istocne Bosne, Tuzla
Zehrina Karić, MA, Mjesovita srednja skola Zivinice
Nermin Ibrić, prof., kustos historicar, Muzej istocne Bosne, Tuzla
Prof. dr. Isat Skenderović, Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli
Alma Lejlić, prof. ,Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli
Prof. dr. Avdul Adrović, Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli
Dr. sc. Alen Bajrić, Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli
Mr. Senad Gutić, Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli
Mr. Edin Brigić, JU Behram-begova medresa Tuzla
Zejneba Brigić, prof., JU OŠ „Breske“ Tuzla
Mr. sc. Zerina Terzić, Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli
Mr. sc. Almira Bećirović, JU OŠ „Brcanska Malta“ Tuzla
Samir Halilović, prof. , JU OŠ „Memici“ Kalesija
Mr. sc. Rusmir Djedović, JU Zavod
Munisa Kovačević, prof., JU Zavod
Mr. Semir Hadžimusić, JU Zavod
Majda Šutić Murselović, Univ. bacc. historije, JU Zavod
Marko Matolić, Univ. bacc. historije, Orasje
Srećko Škrobić, dipl. ing. mas., Tuzla
Emir Nišić, dipl. pravnik, Zivinice
Amir Krpić, asistemnt, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli
Melina Korlatović, Univ. bacc. historije, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli
5
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
PROŠLOST
6
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
7
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prof. dr. Azem KOŽAR, emeritus

Društvo historičara Tuzla
ZNAČAJ DOBARA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA ZA

NAUČNA ISTRAŽIVANJA O RATNIM ZBIVANJIMA U BOSNI I
HERCEGOVINI (1992-1995)
Apstrakt: U radu se prioritetno govori o značaju dobara kulturno-

historijskog naslijeđa kao izvora saznanja za svako naučno istraživanje – pod
kojima se najčešće isuviše pojednostavljujuće podvode dominantno
historiografska istraživanja. Ovoj vrsti izvora na kojima se temelji historijska
istina, nije posvećena odgovarajuća pažnja u toku i nakon agresije na Bosnu i
Hercegovinu. Takva necivilizacijska ponašanja (organa vasti svih vrsta i nivoa,
institucija kulture i nauke, političkih centara moći i dr.) suprotna su ne samo
odredbama međunarodnog, već i fragmentarnog bosanskohercegovačkog
zakonodavstva. Za naučnu interpretaciju uzroka i motiva rata u Bosni i
Hercegovini (1992-1995) oficijelni dokumenti civilnih i vojnih struktura vlasti
direktno ili indirektno involviranih u ratna zbivanja, pri čemu su počinjenji brojni
ratni zločini i zločin genocida, su temeljni izvori za historijsku elaboraciju
višestoljetne hegemonističke i agresivne velikosrpske politike prema Bosni i
Hercegovini, posebno prema Bošnjacima kao najbrojnijem autohtonom narodu.
Od ogromnog su značaja i svi drugi izvori saznanja: svjedočenja učesnika
događaja, masovne grobnice žrtava, foto i video zapisi pojedinaca, priznanja
počinilaca zločina, ratna štampa, video i pisani zapisi o enormnim stradanjima
dobara kulturo-historijskog naslijeđa – posebno onih probosanske i bošnjačke
provenijencije, kao i sve druge vrste dokaza koji su samo djelimično sačuvani i
dijelom pohranjeni u institucijama kulture i nauke. U ovom radu se ukazuje na
neophodnost zaštite, prikupljanja, čuvanja i korištenja svih izvora saznanja o
ratnim zbivanjima, posebno o počinjenim ratnim zločinima, kao prvorazrednoj
9
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
obavezi države Bosne i Hercegovine i svih njenih administrativnih nivoa vlasti,

akademske zajednice te institucija kulture i nauke, odnosno svakog njenog
lojalnog građanina, jer je to, između ostaloga, njihova civilizacijska dužnost i
obaveza.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, srpska vojska,
velikosrpska politika, međunarodna zajednica, ratni zločin, zločin genocida,
kulturna dobra, kulturno-historijsko naslijeđe, dokumenti, izvori historijskog
saznanja, naučna interpretacija dobara kulturno-historijskog naslijeđa kao
izvora saznanja.
UVODNE NAPOMENE
Za pravilnu interpretaciju svakog historijskog događaja od presudnog je

značaja postojanje primarnih historijskih izvora svih vrsta i svih sudionika
događaja kao segmenta određenog historijskog procesa.1 Upravo zbog toga su
dijametralno suprotna nastojanja protagonista događaja da ostave što manje
tragova (izvora) o svojim postupcima, kako bi izbjegli sosptvenu odgovornost,
i/ili stvorili mogućnost za drugačijom uglavnom pogrešnom (nenaučnom)
interpretacijom. Kada se na događaje gleda sa aspekta strana u konfliktu, onda
je sasvim evidentno da je u pravilu žrtvi (stradalniku) uvijek u interesu da se
spozna cjelovita istina o događaju, dok je počiniocu (egzekutoru ili saučesniku)
zločina uvijek interes da se utru svi tragovi o tome i tako zločin zataška ili bar
marginalizira.
Kada se radi o ratnim zbivanjima na području Bosne i Hercegovine u
periodu 1992-1995., osim naznačenih, dodatno su, i u mnogo čemu za cjelovitu
zaštitu izvora historijskog saznanja presudni politički – kratkoročni i dugoročni
interesi, unutar i izvan Bosne i Hercegovine, koji su uticali na uzroke, tok i
posljedice ratnih zbivanja, a kojih je bilo veoma mnogo, što je bez sumnje
veoma važna i veoma složena tema za historijsko istraživanje.2
1 Primarnim izvorima saznanja historijska nauka između ostalog smatra pisane izvore koji
direktno govore o predmetu istraživanja. Oni se, prema saznajnoj vrijednosti, dijele na
ostatke (tj. izvori koji su ostali kao rezultat događaja o kojem govore: arhivska, muzejska i
druga službena dokumentacija), i tradicju (izvori koji su nastali da bi bili historijski izvor:
svjedočenja učesnika i očevidaca, video i fono zapisi, fotografije, novinski izvještaji, memoari,
dnevnici, autobigrafije i sl.). Branislav Đurđev, Esej o istorijskim izvorima, Godišnjak Društva
istoričara Bosne i Hercegovine, XII, Sarajevo, 1982, str. 7-48.
2 O karakteru rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. vidi: Šafet Halilović, Restitucija bosanske
državnosti (izbor priloga i dokumenata), Zenica, 1993; Dušan Bilandžić, „Tito je još 1962.
predvidio raspad Jugoslavije“, Slobodni tjednik, 5. 09. i 20. 11. 1992; Šmail Čekić, Agresija na
Bosnu i genocid nad Bošnjacima, Šarajevo 1994; Omer Ibrahimagić, Bosna je odbranjena ali
nije oslobođena, Sarajevo, 2004; Isti, Bosna i Bošnjaci između agresije i mira, Sarajevo, 1998;
10
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Imajući u vidu ove naznake, kao i međunarodne konvencije o ljudskim

pravima, o ratnim zločinima i zločinu genocida, o zaštiti dobara kulturno-
historijskog naslijeđa i druge, čini se posebno važnim ukazati na pitanje stanja
kulturno-historijskog naslijeđa kao dokumentacione osnove svih ratnih
zbivanja, pa otuda i ratnog zločina i zločina genocida koji su se zbili u vrijeme
agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ovdje se radi o institucionalnoj
organiziranosti i o obavezi države (svih nivoa vlasti) da ustroje na cijelom svom
prostoru institucije, tj. osiguraju mehanizme da se sva dobra kulturno-
historijskog naslijeđa, a posebno ona ratne provenijencije, sačuvaju i zaštite,
između ostalog i zato što je te obaveze Bosna i Hercegovina preuzela pred
međunarodnom zajednicom prijemom u Ujedinjene nacije, uključujući i prijem
u UNESKO. Te obaveze stajale su i stoje i pred svim drugim zemljama
učesnicama ratnog konflikta u Bosni i Hercegovini i okruženju.
Cjelovite odgovore na ova pitanja ne može dati samo jedna nauka, pa
makar to bila i historija, koja je po predmetu izučavanja najpozvanija, već više
njih: pravna nauka, sociologija, psihologija, medicinske nauke i sl., jer koliko se
to na osnovu dostupnih izvora može zaključiti, brojnim ratnim zločinima
uključujući i zločin genocida, nije bio samo cilj da se fizički likvidiraju Bošnjaci
Šrebrenice i/ili fizički prognaju sa tog i drugih prostora, već i da se to učini na
krajnje sadistički način – umjesto jednog metka da se žrtva upuca rafalima iz
automatskog oružja, da se žrtva prije likvidiranja stravično muči itd.3 Te
postupke treba da naučno objasne: psihologija, psihijatrija i druge medicinske
discipline. Upravo zbog toga, zbog potrebe za multidisciplinarnim naučnim
pristupom pitanjima ratnih zločina i zločina genocida, neophodno je
istraživanja zasnivati – posebno ona iz društvenih i humanističkih nauka, prije
svega na pisanim historijskim izvorima: kako onima koje historijska nauka
svrstava u sferu ostataka (tj. onih koji su nastali kao rezultat nekog službenog
Norman Cigar, Genocid u Bosni, politika «etničkog čišćenja», Šarajevo, 1998; Nijaz Mašić,
Srebrenica (agresija, otpor, izdaja, genocid), Šarajevo, 1999; Ivan Lovrenović, Mustafa
Imamović, Bosna i njezin narod, Sarajevo, 1992; Grupa autora, Ratni zločin na tuzlanskom
okrugu (1992.-1995.), Tuzla, 1996. itd.
3 O načinu egzekucije masovnih i pojedinačnih zločina kod nesrpskim narodima (pretežno
Bošnjacima) na području Podrinja i Posavine, od strane srpskih oružanih formacija postoje
brojna i autorizovana svjedočenja očevidaca i stradalnika. Između ostalih, u izjavi koju je dao
građanin N.N. (ime i prezime se nalazi na originalu izjave koja se čuva u Arhivu Tuzlanskog
kantona) o stradanjima Bošnjaka na području općine Bratunac u toku aprila i maja 1992.
godine, se navodi: « ... Tako su odveli Halilović Osmana, bivšeg načelnika ŠUP-a, koga su
kasnije ubili, Husić Nedžiba, sina Nazifa, Mumina – šef marketa, kojeg su ubili na najsvirepiji
način, Mešić Esada i njegova dva sina Atifa i Emira starih 26 i 35 godina, Gušić Šukriju koji je
ubijen na svirep način. Vidio sam kako su Atifu i Emiru ekserima prikovali nekakve daske za
tabane. Emiru je bila odsječena jedna ruka, nos, jedan prst na desnoj ruci, uho i izvađeno
jedno oko, Esadu su odsjekli polni organ, a zatim ga zaklali, dok su Atifa udavili. Sve sam to
lično vidio». (Grupa autora, Ratni zločin na tuzlanskom okrugu, Tuzla, 1996., 65).
11
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
posla, npr.: rad ratne vlade, rad neke tvornice ratnog materijala, borbene
aktivnosti vojnih jedinica, neke političke stranke i sl.), tako i na onima koji su
nastali po bilo kom drugom osnovu (svjedočenja žrtava zločina, foto, fono i
drugi dokumentacioni materijal, medicinska dokumentacija, priznanja
egzekutura zločina i sl.), a sa ciljem da služe kao historijski izvor. Pri tome
zločin genocida u Šrebrenici, kao i druge ratne zločine, nije potrebno jedino
kvantificirati, što se često čini, već ih je kudikamo značajnije kvalificirati, a to
kazano historijskom leksikom znači da treba podrobno objasniti njegove
uzroke i motive: je li to ta mitska historija, ili ta guslarska epska tradicija, da li je
to možda neki komplesk inferiornosti (ili superiornosti) koji je kao epidemija
zahvatio određene populacije, generacije, dijelove etničkih skupina itd., ili je to
recidiv svega toga subliminarnog i oblikovanog u jednom krajnje
destruktivnom i agresivnom ljudskom ponašanju. U ostalom, samo se
pravilnom, tj. naučnom kvalifikaciom (tj. određenjem uzroka i motiva koji
podstiču ljude na ratne zločine) može pravilno «dijagnosticirati» stanje, i potom
primjeniti odgovarajuća «terapija», odnosno učiniti pokušaj da se u korijenu
sasječe bar neki od poznatih i generirajućih uzroka i motiva. To, naravno,
nikako ne znači da će se cijela populacija brzo i potpuno „izliječiti“, tj. da će se ti
uzroci genocida odstraniti za sva vremena, ali ovakav pristup bar sužava
prostor za nove na poznatim motivima i uzrocima zasnovane zločinačko-
genocidne postupke. Pogrešno i površno „dijagnosticiranje“, kao i svjesno ili
nesvjesno zataškavanje istine, nikako ne može dovesti do otklanjanja uzroka
retrogradnim („kancerogenim“) pojavama, već će se ljudska stradanja, kulturna
i materijalna razaranja kao prirodne posljedice nakaradnih shvatanja
određenih centara vojne i političke moći konstantno povećavati.
BOSANSKOHERCEGOVAČKO HISTORIJSKO ISKUSTVO
Bosna i Hercegovina je, kao i širi južnoslovenski prostor, prije svih

Hrvatska, te Srbija i Crna Gora, imala negativno historijsko iskustvo na
jedinstvenoj naučnoj interpretaciji događaja i procesa koji su nastajali i razvijali
se tokom 19. i 20. stoljeća. Osnovni uzrok je u dominaciji politike, tačnije
politika koje su se mijenjale, nad naukom, mada ni sama historijska nauka nije
bila stasala u mjeri da je mogla da skine jaram politike i ideologije.4 Iz tih
4 Nakon Drugog svjetskog rata politika i ideologija diktirali su ciljeve i zadatke historije. Elita
profesionalnih revolucionara usmjeravala je i kontrolisala sve segmente naučne politike.
(Azem Kožar, Neki aspketi političke indokrinacije historije i arhivistike u Bosni i Hercegovini,
Zbornik radova Filozofskog fakulteta Tuzla, br. 5, Tuzla 2004., 17-22).
12
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
razloga, uglavnom, nije napisana Historija jugoslovenskih naroda i narodnosti u

19. i 20. stoljeću5, pa ni Historija naroda Bosne i Hercegovine.6 Ono što je za
predmet ovoga rada posebno bitno jeste da su se ti nesporazumi, posebno
srpsko-hrvatski sporovi, prelamali preko interesa države Bosne i Bošnjaka kao
jednog od najbitnijih njenih naroda, posebno od 1918. godine nadalje. Pošto je
ovdje bitna naučno-historijska interpretacija velikosprskih aspiracija na Bosnu
i Hercegovinu, osvrnut ćemo se na stajališta historiografije o izučenosti ovog
pitanja.
Naime, o stanju bosanskohercegovačke historiografije je temeljito
raspravljano na naznačenom «Šavjetovanju o istoriografiji Bosne i Hercegovine
1945-1982.», održanom u Šarajevu 1982. godine. Referat o stanju
historiografije 1941-1945. podnio je historičar Rasim Hurem, u kojem, između
ostalog, stoji: «...Naučni nivo istoriografije o narodnooslobodilačkoj borbi i
socijalističkoj revoluciji u Bosni i Hercegovini nije u skladu sa kvantitativnim
obimom te historiografije... Treba naglasiti da nastanak i razvitak ustaškog i
četničkog pokreta u Bosni i Hercegovini 1941-1945. godine nije izučavan.
Danas ne znamo kako je u Bosni i Hercegovini teklo stvaranje organizacija
(političkih, vojnih i drugih) ova dva pokreta, niti znamo do kog stepena su se ti
5 Prva knjiga Istorije naroda Jugoslavije, koja obuhvata period do kraja srednjeg vijeka,
objavljena je 1952. godine, a druga, koja se odnosi na period do kraja 18. stoljeća, 1959.
godine. Problemi su nastali kod obrade 19. i 20. stoljeća, a što je trebalo da bude obrađeno u
četiri (po nekima u dva, odnosno tri) toma. Govoreći o poteškoćama na nastavku ovog
projekta akademik Branislav Đurđev je, između ostalog rekao: « ... Posao je došao do
imenovanja redakcije, pa se na tom stalo. Ali nisam spomenuo taj naučni poduhvat koji nije
dospio ni do svog početka da to istaknem, iako bi bilo još te kako raspravljati o tome. Šjetio
sam se jedne misli, zapravo zahtjeva koji je tada izrečen. Predsjedavajući je rekao otprilike
ovako: To djelo treba da zadovolji javnost svih naroda i narodnosti u našoj zemlji. Taj iskaz
me je neprijatno zbunio. Pitao sam se da li da u tom naučnom poduhvatu treba da to bude
misao vodilja ili treba u tom poslu da nas rukovodi namjera da damo istorijsko djelo koje će
objektivno prići istorijskoj materiji. To pitanje me danas još više zaokuplja (Diskusija
Branislava Đurđeva, Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine 1945.-1982., Sarajevo,
1983., 124-125).
6 Projekat pisanja Istorije naroda Bosne i Hercegovine (po nekim Istorije Bosne i Hercegovine)
pokrenut je 1968. godine. Na ovom timskom projektu angažirani su, u skladu sa užim
specijalnostima, u to vrijeme najpoznatiji bosanskohercegovački historičari. Međutim, i na
ovom projektu kao i na projektu «Istorija naroda Jugoslavije», pojavila su se neslaganja i
polemike. U osnovi svega toga su neslaganja među političarima što se odražavalo i na
neslaganje među historičarima. O razlozima zastoja u radu akademik Enver Redžić je 1982.
godine između ostalog rekao: « ... Imam utisak da poslije 13 godina od početka ove inicijative
da se napiše Istorija naroda Bosne i Hercegovine, osnovni problem nije bio u stvarnim
naučnim mogućnostima predviđenog autorskog kolektiva – to su mahom poznati – ugledni
istoričari – već, prije svega, po mom osjećanju stvari, pretežno u nedostaku uvjerenja da će,
kao naučna cjelina, ta istorija zadovoljiti zahtjeve svakog člana autorskog tima, kao i u
nedostaku spremnosti da se svoj dio posla završi». (Diskusija Envera Redžića, Savjetovanje o
istoriografiji Bosne i Hercegovine 1945-1982., Sarajevo, 1983., 156). Ipak jedan broj radova je
urađen i potom objavljen u posebnom izdanju Akademije nauka i umjetnosti Bosne i
Hercegovine. (Prilozi za istoriju, I i II, Sarajevo, 1987.).
13
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
pokreti uspjeli organizovati. Razumije se, krivulja razvitka ovih pokreta u Bosni
i Hercegovini, generalno uzeta, u osnovi je poznata, ali to poznavanje nije i
naučno utemeljeno. Bez toga je teško izučavati istoriju narodnooslobodilačkog
rata i revolucije u širem smislu riječi ... . Za okupatore, ustaše i četnike vezani su
terori i zločini nad narodom, koji su u Bosni i Hercegovini bili masovni. To
pitanje je doticano u velikom broju radova, ali samo uzgredno i općenito ... .
Izbjeglištvo Muslimana Bosne i Hercegovine iz sela u gradove, uzrokovano
terorom i zločinom četnika, nije predmet ovih radova.»7
Tražeći uzorke takvom stanju historiografije na naznačenom
savjetovanju B. Đurđev je istakao da su «ojačala nacionalistička stremljenja u
istoriografiji», konstatujući: «Ukoliko se u nas ispuni socijalizam
nacionalizmom, dovodi se u pitanje jugoslovenska socijalistička zajednica».
Govoreći o zadacima historiografije Đurđev je istakao: «Kad je riječ o odnosima
među narodima, istorijska nauka mora, prije svega, biti kritična i objektivna. I
najgore pukotine među narodima objektivnim naučnim objašnjenjem slivaju se
u uzajamno razumjevanje. Kad ocjenjuju istorijsku ulogu svoga naroda, kritična
istorijska nauka ne može dati povoda nijednom narodu da se neopravdano
gordi nad drugim narodima».8
Ovaj skup historičara dao je značajan podstrek radikalnoj promjeni
stanja na planu oslobađanja historiografije uticaja politike. Te promjene dobile
su svoj izraz u «Izvedbenom projektu društvenog cilja XIII – istraživanje iz
oblasti istorije», u kojem je, između ostalog, ukazano na jednostran pristup
izučavanju historije Bosne i Hercegovine 1941-1945., tj. na politička i vojna
zbivanja, te da «jedan dio onoga što znamo o zbivanjima u toku rata 1941-1945.
nije rezultat naučne verifikacije tih zbivanja».9 Međutim, do naučne obrade
velikosrpske nacionalističke politike prema Bosni i Bošnjacima, kao i drugim
nesrpskim narodima (Albancima, Hrvatima i dr.) do početka disolucije bivše
ŠFRJ nije došlo. U praksi je nadvladalo stajalište političara da bi «čačkanje» po
tim pitanjima moglo doprinjeti «podizanju nacionalnih tenzija». Ovakva
stajališta su ostavila traga i na dokumentacionu osnovu četničkih zločina;
dogodilo se da tamo gdje su stradale na hiljade nedužnih civila nije postavljeno
nikakvo spomen obilježje, niti provedeno naučno istraživanje, ali su zato veoma
česta obilježja o stradanjima pripadnika partizanskog pokreta, što
7 Rasim Hurem, „Naša istoriografija u Bosni i Hercegovini 1941.-1945.“, Savjetovanje o

istoriografiji Bosne i Hercegovine 1945-1982., Sarajevo, 1983., 102, 107-108. Autor u ovom
radu govori o stavu katoličke crkve, o pokrštavanju Šrba, o deportovanju Šlovenaca, Šrba,
Jevreja i Roma, o zatvorima i logorima. Ovdje je dat naglasak samo na ono što je predmet ovog
priloga.
8 B. Đurđev, citirana diskusija (vidi napomenu 5), 125.
9 Izvedbeni projekat društvenog cilja XIII – istraživanje u oblasti istoriografije, Sarajevo, 1986.,
315.
14
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
nedvosmisleno govori o ideološkom pristupu zbivanjima i dominaciji politike

nad naukom.
Ipak, treba istaći da je u vrijeme postojanja ŠFRJ došlo do organizirane
zaštite historijskih izvora, posebno onih o NOR-u i socijalističkoj revoluciji, o
KPJ, radničkom pokretu i sl. Iako «štucovan» značajan broj tih izvora je i
objavljen. Objavljeni su i neki dokumenti o djelovanju četničkog pokreta Draže
Mihailovića.10 Napisana je i prva knjiga, kao zbornik dokumenata i svjedočenja,
o genocidu nad Muslimanima u Drugom svjetskom ratu.11 Međutim, ovome
treba dodati činjenicu da, apstrahujući sve manjkavosti u
bosanskohercegovačkom društvu i nauci minule socijalističke epohe, stepen
saznanja naučne istine o ratnim zbivanjima 1941-1945. i njihovim
protagonistima, u tijesnoj je vezi sa stepenom sačuvanosti i dostupnosti
historijskih izvora, prije svih originalnih arhivskih dokumenata. Međutim, oni
su koliko se zna nekompletni, jer su mnogi stradali, veliki broj fondova iz tog
perioda nalazi se izvan Bosne i Hercegovine, jedan broj se nalazi u specijalnim
arhivima i nedostupan je javnosti, itd., što je sve sužavalo mogućnost naučne
interpretacije ovog historijskog razdoblja. Zbog svega toga, i niza drugih
okolnosti, historijska istina o zbivanjima u toku Drugog svjetskog rata je
zataškavana, što je, između ostaloga, imalo uticaja na uzroke, tok i posljedice
ratnih zbivanja od 1992. do 1995. godine.12
ODNOS INSTITUCIJA SISTEMA PREMA KULTURNIM DOBRIMA RATNE

PROVENIJENCIJE
Rukovođeno razlozima političke i ideološke prirode rukovodstvo NOP-a

je još od prvih ratnih godina nastojalo da zaštiti kulturna dobra bez obzira na
njihovo porijeklo (stvaraoca) i sadržaj.13 Nakon rata donijeti su propisi o
osnivanju i djelovanju više kulturnih i naučnih ustanova u federalnoj Bosni i
Hercegovini, čija je organizacija i rad od sredine sedamdesetih godina u cjelosti
10 Ovi dokumenti su objavljeni u Zborniku dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom

ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knj. 1-4, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1981-1985.
11 Vladimir Dedijer, Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima 1941-1945., zbornik dokumenata i
svjedočenja, Sarajevo, 1990. U uvodnim napomenama autori su istakli da je ova knjiga nastala
kao dio programa Odbora za istraživanje genocida nad srpskim narodima i drugim narodima
Jugoslavije u XX vijeku.
12 Azem Kožar, Historiografija i historijski izvori, Prilozi Instituta za istoriju, br. 29, Sarajevo,
2000, 321-327.
13 Još u toku 1942. ratni organi NOR-a su stavili pod zaštitu kulturna dobra, a februara 1945.
NKOJ je donio «Odluku o zaštiti i čuvanju kulturnih spomenika i starina» («Šl. list DFJ», br.
10/45).
15
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
prešla u nadležnost organa ŠR Bosne i Hercegovine.14 Osim toga, bivša ŠFRJ, pa

time i njene federalne jedinice, prihvatila je Hašku kovneciju iz 1954. godine i
druge međunarodne konvencije o zaštiti kulturnih dobara čija su stajališta
ugrađena i u odgovarajuće jugoslovenske i bosanskohercegovačke propise. Šve
to potvrđuje činjenicu da je postojao određen i izgrađen sistem kulturne i
naučne politike na nivou Bosne i Hercegovine, a koji je predviđao mehanizme
zaštite kulturnih dobara i u vanrednim (ratnim i drugim) okolnostima.15
Međutim, u vrijeme ratnih zbivanja na području Hrvatske i posebno u
vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, taj sistem je drastično narušen od
strane oružanih vojnih i paravojnih formacija sa prostora Srbije i Crne Gore (tj.
Šavezne Republike Jugoslavije). Kulturna dobra, propisno obilježena u skladu
sa Haškom konvencijom, bila su meta artiljerijskih oruđa i oružja, ili su
namjerno uništavana miniranjem, spaljivanjem, pljačkom itd. Između ostalog
stradala je sarajevska Vijećnica u kojoj je bila smještena Narodna i
univerzitetska biblioteka, Orjentalni institut (od zapaljive granate), te brojna
druga nepokretna kulturna dobra (posebno vjerski objekti nesrpskih naroda),
kao i ogromne količine arhivske, bibliotečke, muzejske i druge građe. Do danas
nisu utvrđene razmjere tih stradanja. Prema nekim istraživanjima stradalo je
(porušeno ili oštećeno) 8 jevrejskih, 36 pravoslavnih, 314 katoličkih i 1.686
islamskih vjerskih objekata.16 Od pokretnih kulturnih dobara istraženo je
stradanje arhivske i registraturne građe koja se nalazila van arhiva, a što iznosi
oko 81.000 metara dužnih (m/d) arhivske građe (u arhivima i
registraturama).17 Stradanju kulturnih dobara je doprinijela neadekvatna briga
nadležnih ratnih organa Bosne i Hercegovine i organa međunarodne zajednice.
Jedan broj bosanskohercegovačkih institucija kulture se u toku rata ugasio,
druge su funkcionirale kao regionalne – odnosno entitetske, a samo mali broj ih
14 Za predmet ovog rada od posebnog je značaja istaći osnivanje Instituta za istoriju radničkog
pokreta Bosne i Hercegovine 1959. godine koji je 1973. godine prerastao u Institut za istoriju,
potom Instituta za istoriju u Banjaluci osnovanog 1979. godine, te mreže dobro organiziranih
institucija kulture: Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog naslijeđa, Narodne i univerzitetske
biblioteke, Zemaljskog muzeja (koji je radio u kontinuitetu od 1888.), Muzeja revolucije
(kasnije Historijski muzej), Arhiva Bosne i Hercegovine. Šve ove institucije bile su matične za
mrežu odgovarajućih regionalnih institucija iz određene oblasti kulture.
15 Konvencija za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba (poznata kao Haška
konvencija) donijeta je u Hagu 1954. godine i čini sve do sada temeljni akt zaštite kultirnih
dobara. («Dodatak Šl. listu FNRJ», br. 4, Beograd 2. 04.1956., str. 1-21). Više o zaštiti
kulturnih dobara vidi: Azem Kožar, Međunarodni i nacionalni sistem zaštite kulturnih dobara
u ratnim okolnostima, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Tuzla, Tuzla, 1997, 19-35; Vladmir
Brguljan, Međunarodni sistem zaštite kulturnih i prirodnih dobara, Beograd – Zagreb, 1985.
16 Mevlida Šerdarević, Haška konvencija i njena primjena na području Bosne i
Hercegovine1992/93. godine, Glasnik arhiva i DAR BiH, broj 32, Sarajevo, 1993, 27-33.
17 Azem Kožar, „Ratno stradanje arhivske građe Bosne i Hercegovine“, Sodobni arhivi, br. 21,
Pokrajinski arhiv Maribor, Maribor 1999., 287-292.
16
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
je opstao (među njima Arhiv Bosne i Hercegovine, Zemaljski muzej, Narodna i

univerzitetska biblioteka i dr.), ali sa znatno reduciranom funkcijom. Sve je to
bitno uticalo na fizičko stanje kulturnih dobara, kako postojećih, tako i onih
koja su nastajala u radu oficijelnih organa vlasti svih vrsta i nivoa, pravnih
subjekata, udruženja, nevladinih organizacija itd.
Na primjeru arhivskih ustanova to izgleda ovako:
1. U toku rata nastavile su sa radom sve arhivske ustanove, samo što je
njihova djelatnost zbog ratnih dejstava uglavnom reducirana na brigu o građi u
arhivima. Samo mali broj arhiva je obavljao, kako-tako, zaštitu građe na terenu.
Međutim, osnivanjem Arhiva Šrpske Republike (1993) i Arhiva Herceg Bosne
(1994), a nakon rata i Arhiva Federacije Bosne i Hercegovine (1997) prestala je
koordinirajuća uloga Arhiva BiH, jer se postojeći propisi nisu provodili već su za
određene administrativne cjeline (entiteti, kantoni Brčko Distrikt BiH) donijeti
novi. Koordinativnu funkciju je jedino imalo Društvo arhivskih radnika Bosne i
Hercegovine.
2. Nakon okončanja rata, posebno vrednovanje ratne produkcije
dokumenata (registraturne i arhivske građe i dr.) izvršeno je svega u četiri (od
14) arhivska zakona: u Federaciji BiH, te u tri kantona (Unsko-sanskom,
Tuzlanskom i Šarajevskom). Naime, iako Zakon o arhivskoj građi Federacije
Bosne i Hercegovine18 nije utvrdio poseban značaj ratne arhivske građe, ipak je
u više podzakonskih akata ovoj građi dat poseban značaj koji se uglavnom svodi
na određenje: «Iz registraturne građe nastale prije 1878. godine i one nastale
1941-1945. godine, kao i od 1992. do 1995. godine ne vrši sa izdvajanje ili
uništenje. Uništavanje dijelova bezvrijedne registraturne građe iz predhodnog
stava ovog člana vrši se samo u nadležnom arhivu».19 Šlične odredbe sadrže i
arhivski zakoni u tri naznačena kantona.
Nijedan arhivski propis niti drugi propis o kulturnim dobrima sa
područja entiteta Republika Šrpska nije utvrdio poseban značaj građi nastaloj u
periodu 1992-1995.20 Čak ni Zakon o arhivskoj građi i Arhivu Bosne i
Hercegovine21 nije prepoznao takvu potrebu te nije ni predvidio takvu
18 «Šlužbene novine Federacije BiH», br. 45/02.

19 Radi se o čl. 13 „Uredbe o organizovanju i načinu vršenja arhivskih poslova u pravnim licima
u Federaciji Bosne i Hercegovine“ («Šlužbene novine Federacije BiH», br. 12/03), potom o čl.
12 „Uredbe o organizovanju i načinu vršenja arhivskih poslova u organima uprave i službama
za upravu Federacije Bosne i Hercegovine“ («Šlužbene novine Federacije BiH», br. 22/03) i
dr.
20 Zoran Mačkić, Zaštita kulturnih dobara, Zbornik propisa RS sa komentarima i objašnjenjima,
Banjaluka, 2003.
21 «Šlužbeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 16/01. Ipak, i pored naznačene pravne
neuređenosti brige o ratnoj dokumentaciji, zaključno sa 2005. godinom u devet
biosanskohercegovačkih arhiva preuzeta su 74 arhivska fonda koji se u cjelosti ili djelimično
odnose na ratno razdoblje, ukupne količine od 724 metra dužna arhivske građe, što čini samo
17
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
mogućnost. Razlog ovakvom stanju je apsolutno jasan. Radi se o dominaciji

političkih stajališta čiji je interes da se izbrišu tragovi o agresiji i posljedicima
agresije na Bosnu i Hercegovinu, ili da se bar marginalizira težina tog razdoblja
njene prošlosti, a što u krajnjem vodi zataškavanju, odnosno iskrivljavanju,
historijske istine. Taj odnos je bar u nekoliko drugačiji, jer je drugačiji i politički
interes, u sredinama u kojima se snage odbrane i stradalnici rata (prije svih
Bošnjaci, kao i pripadnici drugih naroda čije stavove artikulišu neke građanske
političke opcije), imali snage i znanja da tako postupe. Šve to je još jedan dokaz
koliko politika(e) utiče na kvantitet i kvalitet historijskih izvora, tj. na
dokumentacionu osnovu ratnog zločina i drugih ratnih zbivanja. Zbog svega
toga kulturna dobra ratne provenijencije su i dalje u stanju izražene erozije.22
Ni međunarodna zajednica (svjesno ili nesvjesno) nije prepoznala
potpuni značaj ovog pitanja. Tek od 1993. godine počela je pokazivati interes za
primjenom međunarodnih konvencija o kulturnim dobrima. Zatim je ovo
pitanje veoma nedostatno uređeno Dejtonskim mirovnim ugovorom. A nakon
rata ono nije ni uvjet za prijem BiH u Evropsku uniju (EU). EU je krajem 2002.
godine, u Izvještaju eksperata,23 ukazala na neophodnost izrade odgovarajuće
kulturne politike BiH. To je bez sumnje imalo uticaja da Bosna i Hercegovina
utvrdi Strategiju kulturne politike 2008. godine, u kojoj je značajna pažnja
posvećena kulturnom naslijeđu, njegovom stradanju u ratu, potrebi evidencije
ratnih stradanja, potrebi donošenja odgovarajućih propisa na nivou Bosne i
Hercegovine itd. 24 Međutim, zbog općeg zastoja u implementaciji Dejtonskog
mirovnog sporazuma i nedostatka političkog konsenzusa u razvoju zemlje, ove i
druge odredbe Strategije nisu realizirane. Sve to doprinosi marginalizaciji i
improvizaciji pitanja koja doprinose organiziranoj i institucionaliziranoj brizi o
kulturnim dorbima, tj. o dokumentacionoj osnovi rata, pa i o ratnim zločinima i
zločinu genocida u Šrebrenici. Time se otežava, pa i onemogućava,
sveobuhvatna naučna spoznaja ove etape bosanskohercegovačke prošlosti. Jer,
neznatan procenat ukupne ratne produkcije. Sasvim drugačije je iskustvo susjedne Hrvatske
koja je osnovala posebnu ustanovu za pitanja ratne dokumentacije.
22 Bosna i Hercegovina je tek 2008. godine donijela Strategiju razvoja kulturne politike
(objavljenu u „Šlužbenom glasniku BiH“, broj 93 od 18. 11. 2008.).
23 Ekspertni izvještaj: Kulturna politika u Bosni i Hercegovini, od 10. septembra 2002. godine.
Između ostalog u izvještaju na str. 7 stoji: «Razvoj naslijeđa: Da li su pravni propisi za zaštitu
spomenika i kulturnog naslijeđa odgovarajući i kakva je njihova primjena? Da li se poštuju
međunarodne konvencije? Da li postoje sistemi stimulacije javnog i privatnog finansiranja
naslijeđa?» Ova pitanja su našla svoje mjesto u nekoliko godina kasnije usvojenoj Štrategiji
kulturne politike BiH..
24 Strategija je objavljena u „ŠL. glasniku BiH“, broj 93 od 18. 11. 2008. Više o tome vidi: Azem
Kožar, Mjesto i uloga arhivske djelatnosti u okvirima nove kulturne politike Bosne i
Hercegovine, Glasnik arhiva i Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine, broj 39, Sarajevo,
2009., 126–137.
18
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
umjesto stručnog i naučnog pristupa rješenju jednog od, sa aspekta budućnosti

BiH, najkrupnijeg naučnog i kulturnog pitanja, usmjerava se njegovo rješavanje
na bazi izjava neukih novinara u mas medijima, političara - ljudi niskog nivoa
znanja i sumnjivog ponašanja, pisati historiju ratnih događanja, a da
istovremeno nedostaju naredbe komandanata, odluke vojnih i državnih ratnih
organa i sve drugo što je kulturno dobro i historijski izvor prve ruke. Zbog
svega toga neophodno je da institucije kulture i nauke u Bosni i Hercegovini
postave svoje imperative pred bosanskohercegovačko društvo i pred
međunarodnu zajednicu, a sve u duhu primjene međunarodnih konvencija i na
njima zasnovanih civilizacijskih normi i standarda ponašanja u ovim oblastima.
Umjesto cjelovitog, neka palijativna rješenja, zaštite dobara kulturno-
historijskog naslijeđa ratne provenijencije su u toku realizacije. Između
ostaloga, to je „Memorijalni centar u Potočarima“, koji predstavlja pokušaj
intitucionalne brige o dokumentaciji (i drugim dokazima) ratnog zločina i
zločina genocida počinjenog nad Bošnjacima Šrebrenice i Podrinja. Ovo
posebno i zbog toga što se isti nalazi u sklopu Špomen obilježja žrtvama
genocida iz jula 1995. godine (spomenik, mezarje i dr.). Međutim, i pored toga,
skloni smo stajalištu da na nivou države Bosne i Hercegovine treba postojati
posebna institucija tipa dokumentacionog centra, u okviru koje bi se obavljali i
stručni (arhivski, muzejski i drugi) poslovi, a istovremeno i naučnoistraživački
poslovi koje za sada, koliko se zna, jedino naučno utemeljeno obavlja Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u
Šarajevu, i to ponajviše sa historijskog aspekta.
DOKUMENTACIJA MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG SUDA U HAAGU
Međunarodna zajednica je aktivni sudionik procesa disolucije ŠFR

Jugoslavije koji su intenzivirani od početka 1991. godine. Kada se razbuktao
ratni disolutivni konflikt Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN) je
rezolucijom broj 808 od 22.2.1993. odlučilo sa sankcioniše stanje formiranjem
međunarodnog suda za sprovođenje istrage protiv osoba koje su odgovorne za
teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava izvršenih na području eks
Jugoslavije od početka 1991. godine. Rezolucijom 827 Vijeće sigurnosti je
donijelo odluku da se formira „Međunarodni krivični sud za teška kršenja
međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije“ (dalje:
Međunarodni krivični sud),25 počev od 1.1.1991. godine pa do „datuma koji će
odrediti Vijeće sigurnosti po uspostavi mira“. Provođenje postupka procedure i
25 THE INTERNATIONAL CRIMINAL FOR THE FORMER YUGOSLAVIA (ICTRY).
19
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
izvođenja dokaza, pitanja nadležnosti, organizacije i funkcioniranja Šuda,

istragu i postupak prije suđenja, suđenje, obezbjeđenje prava na odbranu,
izvršenje presude i dr. uređena su Štatutom i Pravilima Šuda.26
Štatutom Šuda predviđene su četiri kategorije zločina, među kojima su
ratni zločin i zločin genocida. Jurisdikcija Šuda se odnosi samo na fizička
(civilna i vojna) lica, dok su političke stranke i svi drugi pravni subjekti izvan
toga. Šud se sastoji iz tri sudska vijeća (tj. tri sudska odjeljenja), od kojih su dva
prvostepena, a treće je apelaciono. Prva optužnica je podignuta 1995. godine.
Od tada su donijete brojne presude za počinioce ratnih zločina, pa i za zločin
genocida u Šrebrenici jula 1995. godine. Jedan broj suđenja se odvija pred
pravosudnim organima Hrvatske, Srbije, te Bosne i Hercegovine. Ipak, mnoga
suđenja su u toku ili se za njih vrše odgovarajuće pravosudne pripreme.
Predviđeno je da kada god da Šud okonča svoje djelovanje u Hagu, da se
suđenja nastave na Odjelu Šuda za ratne zločine pri Šudu Bosne i Hercegovine u
Sarajevu.27
Za predmet ovoga rada je od posebnog značaja struktura arhivskog fonda
Šuda i pitanje sudbine njegove dokumentacije po okončanju rada. Šudeći prema
nadležnostima i organizaciji rada, u Šudu se u osnovi nalaze dvije vrste
dokumenata: dokumenta koja nastaju u okviru rada organa Suda (dva sudska
vijeća, apelacionog vijeća, tužioca i Šekretarijata) i dokumenta koja su na
osnovu konvencija, Statuta i Pravila o radu Suda, preuzeta kao dokaz iz zemalja
bivše Jugoslavije, ili od strane ad hoc međunarodnih komisija formiranih za
istraživanje nekih pitanja od značaja za rješavanje ratnog konflikta. Tu spada i
dokumentacija optužbe, odbrane, svjedoka, žrtava i stradalnika i sl., tj. sve ono
što je nastalo u toku obavljanja djelatnosti Šuda. Karakteristični su ekspertski
izvještaji koje su sačinjavali ekspertski timovi: npr. eksperti za kulturno
naslijeđe, ekspertski timovi historičara i dr.28
Nesporno je da je arhivska građa Šuda vrlo značajna za historiografska i
druga istraživanja ratne disolucije bivše Jugoslavije pri čemu su počinjeni brojni
ratni zločini i zločin genocida. Osim toga građa Šuda je veoma specifična, a
značajan dio je povjerljive prirode, tako da se zbog svega toga mora posebna
pažnja posvetiti njenoj zaštiti, čuvanju i korištenju. Zbog toga se daljoj sudbini
ove građe, po okončanju rada Šuda, mora pokloniti posebna pažnja. Prve
medijske vijesti o zatvaranju Šuda u Hagu, izazvale su različite i suprostavljene
26 Rezolucije Vijeća sigurnosti UN o Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1995., 10–12.

27 Šmail Čekić, Haški tribunal, Sarajevo, 1996., 6–8.
28 Štjepan Matković, Uvodnik: Povijesničari na Haškom sudu za bivšu Jugoslaviju u potrazi za
povijesnom istinom, Časopis za suvremenu povijest, br. 1, Zagreb, 2004., 5–7. Historičari su
najčešće pozivani kao svjedoci na Šudu, jer se mislilo da oni svojim znanjem mogu objasniti
historijski kontekst sukoba, što je za njih bio veliki profesionalni izazov.
20
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
reakcije političkih elita u zemljama eks Jugoslavije: jedni su tražili da se arhiva

Šuda prenese u Zagreb, drugi u Beograd, treći u Šarajevo (gdje Šud nastavlja sa
radom), odnosno na neku neutralnu lokaciju: u Hagu – gdje je i nastala, ili u
nekoj evropskoj zemlji (pominjana je Mađarska, Austrija i dr.). Arhivsku struku
i nauku niko nije ni konsultirao. Ipak, ovom pitanju je posvećen poseban
arhivisički članak,29 u kojem je konstatirana arhivistička opravdanost da se
formira poseban Arhiv Suda pri UN-u kao osnivaču, te da bi najpovoljnija
njegova lokacija, uslijed još uvijek nezaliječenih ratnih rana na prostorima eks
Jugoslavije, bila upravo Hag kao mjesto njenog nastanka. Time bi se osigurala
zaštita ovog arhivskog fonda, njegovo čuvanje, arhivističko sređivanje i obrada,
a što prethodi svim oblicima i mogućnostima korišćenja – pa i u naučno-
istraživačke svrhe, a istovremeno bi njegovo finansiranje bilo znatno izvjesnije i
sigurnije (iz sredstava UN-a), što je također važan uvjet za njegov rad i funkciju.
Ovakvim rješenjem bi dokumentaciona osnova ratnih zločina i zločina genocida
nad Bošnjacima Šrebrenice bila dobrim dijelom trajno osigurana.
ZAKLJUČAK
U toku i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, ne samo da se ne

primjenjuju odredbe međunarodnih konvencija o zaštiti kulturnih dobara, već
se one krše na najgrublji način. Organi dejtonske Bosne i Hercegovine nisu ni
prepoznali značaj ovog pitanja, bez čijeg se pravilnog i sveobuhvatnog rješenja
ne može valjano uspostaviti ni zaštita dobara kulturno-historijskog naslijeđa
kao dokumentacione osnove o počinjenim ratnim zločinima i zločinu genocida
nad Bošnjacima Šrebrenice i Podrinja jula 1995. godine.
Međunarodna zajednica bi morala obavezati institucije sistema Bosne i
Hercegovine da donesu kompatibilne nacionalne propise o zaštiti kulturnih
dobara koja svjedoče o uzrocima disolutivnog rata, o brojnim ratnim zločinima,
među kojima i o zločinu genocida nada Bošnjacima Šrebrenice. Na tom planu bi,
u duhu provođenja Kulturne strategije Bosne i Hercegovine, morala djelovati
kulturna, naučna i šira javnost Bosne i Hercegovine, sve sa ciljem da se naučna
istina što prije i što objektivnije spozna. Ostrvska nastojanja pojedinih
kulturnih djelatnosti, kakva je arhivska, bez jedinstvenog makro sistema na
nivou države, ne može dati odgovarajuće rezultate i osigurati cjelovitu zaštitu
kulturno-historijskog naslijeđa, kao dokumentacione osnove o ratnim
29 Azem Kožar, Arhivistički aspekti osnivanja Arhiva Međunarodnog suda pravde u Hagu,
Atlanti, Časopis za savremenu arhivsku teoriju i praksu, Međunarodni institut arhivskih
znanosti Trst/Maribor, broj 21, Trst, 2011., 187–196.
21
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
zbivanjima od 1992. do 1995. godine. Ni ostrvski naučnoistraživački rad, kakav

je onaj Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava Univerziteta u Sarajevu, ne osigurava sveobuhvatan pristup ovoj složenoj
problematici. Ni Memorijalni centar u Potočarima, koji je sa dokumentacionog
aspekta važan i neophodan (kao neka vrsta Muzeja holokausta u Vašingtonu),
ne može biti dovoljan da zamijeni jednu kompleksnu kulturno-naučnu
instituciju državnog ranga i značaja - kakav je npr. Centar za dokumentaciju
domovinskog rata u susjednoj Republici Hrvatskoj.
Š obzirom da, između ostaloga, zbog političkih neslaganja o karakteru
rata 1992-1995. u Bosni i Hercegovini, nije mogućno u dogledno vrijeme
očekivati brza i sveobuhvatna rješenja na stvaranju odgovarajuće
dokumentacione osnove o tome, od velikog značaja za dalja istraživanja ratnih
zbivanja bilo bi pravilno postupanje sa arhivskom građom Šuda u Haagu, koji bi
morao ostati pod okriljem UN-a kao posebna kulturno-naučna institucija,
bezbjedna i jednako dostupna svim istraživačima i drugim korisnicima.
Opredjeljenje osnivača Šuda, kao stvaraoca i imaoca te građe, u novije vrijeme
je uglavnom usmjereno u tom pravcu, ostaje da se vidi kako će isto biti i
realizirano.
KORIŠTENI IZVORI I LITERATURA
Izvori:
- Dedijer Vladimir, Miletić Antun, Genocid nad Muslimanima 1941-1945, Zbornik
dokumenata i svjedoćenja, Sarajevo, 1990.
- Dodatak Službenom listu FNRJ, br. 4, 2. 04. 1956, 1-21.
- Grupa autora, Ratni zločin na tuzlanskom okrugu (1992-1995),Tuzla, 1996.
- Izvedbeni projekat Društvenog cilja XIII – istraživanje u oblasti istorije, Sarajevo,
1986.
- Kulturna politika u Bosni i Hercegovini (ekspertni izvještaj od 10. septembra
2002.),
- Rezolucije Vijeća sigurnosti UN o Bosni i Hercegovini,Sarajevo, 1995.
- Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 16/01,
- Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 93/08.
- Službeni list DFJ, br. 10/45,
- Službene novine Federacije BiH, br. 45/02,
- Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda
Jugoslavije, tom XIV, knj. 1-4, Beograd, 1981-1985.
22
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Literatura:
- Brguljan Vladimir, Međunarodni sistem zaštite kulturnih i prirodnih dobara, Beograd-
Zagreb, 1985.
- Cigar Norman, Genocid u Bosni, politika „etničkog čišćenja“, Sarajevo, 1998.
- Čekić Šmail, Agresija na Bosnu i genocid nad Bošnjacima, Sarajevo, 1904.
- Čekić Šmail, Haški tribunal, Sarajevo, 1996.
- Đurđev Branislav, „Esej o istorijskim izvorima“, Godišnjak Društva istoričara Bosne i
Hercegovine, XII, Sarajevo, 1982, 7-48.
- Halilović Šafet, Restitucija bosanske državnosti (izbor priloga i dokumenata), Zenica,
1993.
- Hurem Rasim, „Naša istoriografija u Bosni i Hercegovini 1941-1945“, Savjetovanje o
istoriografiji Bosne i Hercegovine 1945-1982, Sarajevo, 1983, 85-114.
- Ibrahimović Omer, Bosna i Bošnjaci između agresije i mira, Sarajevo, 1998.
- Ibrahimović Omer, Bosna je odbranjena ali nije oslobođena, Sarajevo, 2004.
- Kožar Azem, „Međunarodni i nacionalni sistem zaštite kulturnih dobara u ratnim
okolnostima“,Zbornik radova Filozofskog fakulteta Tuzla, Tuzla, 1997, 13-36.
- Kožar Azem, „Ratno stradanje arhivske građe Bosne i Hercegovine“, Sodobni arhivi,
br. 21, Maribor, 1999, 192-198.
- Kožar Azem, „Historiografija i historijski izvori“, Prilozi Instituta za istoriju, br. 29,
Sarajevo, 2000, 321-327.
- Kožar Azem, „Neki aspekti političke indoktrinacije historije i arhivistike u Bosni i
Hercegovini“, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Tuzla, br. 5, Tuzla, 2004, 15-28.
- Kožar Azem, „Mjesto i uloga arhivske djelatnosti u okvirima nove kulturne politike
Bosne i Hercegovine“, Glasnik arhiva i AU BiH, br. 39, Sarajevo, 2009, 126-137.
- Kožar Azem, Arhivistički aspekti osnivanja Međunarodnog suda pravde u Haagu“,
Atlanti, ćasopis za savremenu arhivsku teoriju i praksu, Međunarodni institut
arhivskih znanosti Trst-Maribor, br. 21, Trst, 2011, 187-196.
- Lovrenović Ivan, Imamović Mustafa, Bosna i njen narod, Sarajevo, 1992.
- Mačkić Zoran, Zaštita kulturnih dobara, Zbornik propisa RS sa komentarima i
objašnjenjima, Banjaluka, 2003.
- Mašić Nijaz, Srebrenica (agresija, otpor, izdaja, genocid), Sarajevo, 1999.
- Matković Štjepan, „Uvodnik: Povijesničari na Haškom sudu za bivšu Jugoslaviju u
potrazi za povijesnom istinom“, Časopis za suvremenu povijest, br. 1, Zagreb, 2004.
- Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine 1945-1982, (diskusija Branislava
Đurđeva), Sarajevo, 1983, 124-126.
- Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine 1945-1982, (diskusija Envera
Redžića), Sarajevo, 1983, 153-156.
- Šerdarević Mevlida, Haška konvencija i njena primjena na području Bosne i
Hercegovine 1992/93. godine, Glasnik arhiva i DAR BiH, broj 32, Sarajevo, 1993, 27-
33.
23
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Dr. sci. Azem KOZAR, prof. emeritus

Tuzla Historical Society
.
THE IMPORTANCE OF CULTURAL AND HISTORICAL HERITAGE FOR SCIENTIFIC
RESEARCH ON WAR EVENTS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA (1992-1995)
Abstract: The paper gives priority to the importance of cultural and historical heritage as
a source of knowledge for any scientific research - under which dominant
historiographical research is most often too simplistic. This type of sources on which
historical truth is based has not been given adequate attention during and after the
aggression against Bosnia and Herzegovina. Such non-civilizational behaviors
(authorities of all kinds and levels, institutions of culture and science, political centers of
power, etc.) are contrary not only to the provisions of international, but also to the
fragmented, legislation of Bosnia and Herzegovina.
For the scientific interpretation of the causes and motives of the war in Bosnia and
Herzegovina (1992-1995), official documents of civilian and military authorities directly
or indirectly involved in war events, committing numerous war crimes and genocide
crimes, are fundamental sources for the historical elaboration of centuries-old hegemonic
and aggressive Great Serbian policies towards Bosnia and Herzegovina, especially
towards Bosniaks as the largest indigenous people. All other sources of information are
also of great importance: testimonies of event participants, mass graves of victims, photos
and videos of individuals, confessions of perpetrators of war crimes, videos and written
records of the enormous suffering of cultural and historical heritage - especially those of
Probosnian and Bosniak provenance , as well as all other types of evidence that are only
partially preserved and partly stored in institutions of culture and science.
This paper points to the need to protect, collect, preserve and use all sources of knowledge
about war events, especially war crimes committed, as a first-class obligation of the State
of Bosnia and Herzegovina and all its administrative levels of government, academic and
cultural and scientific institutions, respectively, each of her loyal citizens, because it is,
among other things, their civilizing duty and obligation.
Keywords: Bosnia and Herzegovina, Bosniaks, Serbs, Croats, Serbian army, Greater
Serbian policy, international community, war crime, genocide crime, cultural property,
cultural and historical heritage, documents, sources of historical knowledge, scientific
interpretation of cultural and historical heritage property as sources of knowledge.
24
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prof. dr. Sead SELIMOVIĆ

Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli
ETNIČKA I OBRAZOVNA STRUKTURA STANOVNIŠTVA

ZVORNIČKOG SREZA OD 1945. DO 1953. GODINE
Apstrakt: Autor u radu piše o etničkoj i obrazovnoj strukturi

stanovništva Zvorničkog sreza od 1945. do 1953. godine. On ističe da je područje
Zvorničkog sreza nakon Drugog svjetskog rata bilo u sastavu Tuzlanskog
okruga. Od 1949., Zvornički srez je bio sastavni dio Tuzlanske oblasti, a od 1952.
godine, bio je jedan od 66 srezova Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Na
području Zvorničkog sreza zajedno su živjeli Bošnjaci, Srbi, Hrvati i pripadnici
drugih naroda, a broj stanovnika se kontinuirano povećavao. U Zvorničkom srezu
je, 1948. godine, bez školske spreme bilo 84,41% stanovništva, sa završenom
osnovnom školom 14,48%, a sa nižom srednjom školom 0,80% stanovništva. Višu
srednju školu imalo je 0,24%, a fakultet i visoku školu 0,02% stanovništva. U
ukupnom procentu nepismenog stanovništva Zvorničkog sreza žene su
učestvovale sa 56,49%, a muškarci sa 43,51%. Fakultet ili visoku školu imalo je
12 stanovnika Zvorničkog sreza.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Zvornički srez, etnička struktura

stanovništva, obrazovna struktura, obnova, političke promjene, društvene
promjene, pismenost, školstvo.
UVOD
U toku Drugog svjetskog rata na području Tuzlanskog okruga, porušeni

su mnogi industrijski kapaciteti i stambeni objekti. U Vlasenici je porušeno
6.042 kuće, Zvorniku 3.847, Loparama 1.191, Tuzli 1.081, Kladnju 889,
Šrebrenici 850, Šuhom Polju 729, Brčkom 701, Lukavcu 664, Bijeljini 422 i
25
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Gradačcu 177 kuća.1 Mogobrojne su bile i ljudske žrtve. U Zvorniku su, tokom
Drugog svjetskog rata, djelovale mnogobrojne, međusobno suprostavljene,
vojne formacije. U jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ),
iz Zvorničkog sreza, bilo je 905 boraca, od kojih su 224 poginula. Osim toga, u
Zvorničkom srezu ubijeno je 1.175 osoba, od čega njih 130 u logorima. U
ratnom zarobljeništvu bila su 282 lica, oko 2.500 lica se moralo iseliti. Ukupne
žrtve rata su veće, jer se veliki broj zvorničana borio, osim u partizanima, i u
drugim vojnim jedinicama: četnicima, ustašama, domobranima, zelenom kadru
itd.2
ADMINISTRATIVNE PROMJENE
Područje Zvornika je nakon Drugog svjetskog rata bilo u sastavu

Tuzlanskog okruga. Zakonom o teritorijalnoj podjeli Narodne Republike Bosne
i Hercegovine na okruge, srezove i područja mjesnih narodnih odbora, između
ostalog, obrazovan je i Tuzlanski okrug.3 U sastavu ovoga Okruga bilo je 12
srezova: Zvornički, Vlasenički, Šrebrenički, Bijeljinski, Bosanskošamački,
Brčanski, Ugljevički, Loparski, Gradačački, Kladanjski, Lukavački i Tuzlanski. 4
1 Arhiv Bosne i Hercegovine (ABiH), UTB, dok. br. 703/1946, Referat Građevinskog odjeljenja
OKNOT–a za konferenciju obnove naselja o obnovi naselja na teritoriji tuzlanskog okruga,
Tuzla, 18. 7. 1946. ; O ratnim razaranjima u Drugom svjetskom ratu na području Tuzlanskog
okruga vidi: Šead Šelimović, Šenaid Hadžić, Tuzlanski kraj 1851-1991.: demografske i
socijalne promjene, Off-set, Tuzla, 2007., str. 150-163.; Vidi: Sead Šelimović, ''Političke i
društveno-ekonomske promjene u Zvorniku od 1945. do 1953. godine'', Glasnik arhiva i
Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine, br. 48, Sarajevo, 2018, str. 179. (dalje: S.
Šelimović, Političke i društveno-ekonomske promjene u Zvorniku).
2 Alija Uzunović, Zvornik: historijska monografija, Bosanska medijska grupa, BMG, Tuzla, 2010.,
str. 149. (Dalje: A. Uzunović, Zvornik: historijska monografija).
3 ''Zakon o teritorijalnoj podjelii Federalne Bosne i Hercegovine na okruge, srezove, i područja
mjesnih narodnih odbora'', Službeni list Federativne Bosne i Hercegovine, broj 11, Sarajevo,
18. avgusta 1945.
4 U toku NOB-a stvorena je DFJ, u kojoj je Bosna i Hercegovina stekla status ravnopravne
federalne jedinice. Opredjeljenje o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu potvrđeno
je odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a, čime je Bosna i Hercegovina dobila svoje
teritorijalno jedinstvo, posljednji put prekinuto zavođenjem šestojanuarske diktature i
Šporazumom Cvetković – Maček. Iako je tokom trajanja NOR-a inicirano pitanje teritorijalnog
ustrojstva Bosne i Hercegovine (odluka ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu o ustrojstvu i radu
NOO-a i NO skupština u Federalnoj Bosni i Hercegovini), konačnu odluku o tome donijelo je
Predsjedništvo Narodne skupštine Bosne i Hercegovine u Šarajevu 16. augusta 1945. godine.
Naime, Predsjedništvo Narodne skupštine Bosne i Hercegovine donijelo je Zakon o
teritorijalnoj podjeli Federalne Bosne i Hercegovine na okruge, srezove i područja mjesnih
narodnih odbora. Ovim zakonom je Bosna i Hercegovina podijeljena na 7 okruga, 77 srezova i
1.280 područja mjesnih narodnih odbora. Grad Šarajevo izdvojen je u posebno područje
narodne vlasti i podijeljen na rejone. Osim toga u samostalna područja narodne vlasti
izdvojeni su i gradovi: Banja Luka, Bihać, Mostar, Travnik, Tuzla, Bijeljina, Brčko, Zenica.
26
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Na vanrednom zasjedanju Okružne narodne skupštine za Okrug tuzlanski, u

Tuzli, 3. oktobra 1945. godine, kome je prisustvovao ministar trgovine i
industrije Federalne vlade Pašaga Mandžić, prisutni su upoznati sa
teritorijalnim promjenama u Tuzlanskom okrugu. Istaknuto je da su od ovog
okruga ''odcjepljeni srezovi: Doboj, Maglaj, Gračanica i veći dio šamačkog sreza
sa opštinama Modriča i Odžak, a od njih pak obrazovan novi Dobojski okrug''.5
Ovakva administrativno-teritorijalna podjela bila je do 1949. godine, kada su
ukinuti okruzi i obrazovane oblasti.6 Zvornički srez bio je sastavu Tuzlanske
oblasti, sve do decembra 1951. godine, kada su ukinute oblasti.7 Zakonom o
podjeli teritorije Narodne Republike Bosne i Hercegovine na srezove, gradove i
opštine, 1952. godine, obrazovano je 66 srezova, među kojima i Zvornički srez.8
ETNIČKA I SPOLNA STRUKTURA STANOVNIŠTVA
Prema popisu stanovništva 1948. godine, u Bosni i Hercegovini je bilo

498.294 domaćinstva i 2,565.277 stanovnika, a u Zvorničkom srezu 9.939
domaćinstava i 50.011 stanovnika. Zvornički srez činilo je 16 mjesnih narodnih
Prema navedenom Zakonu teritorija Bosne i Hercegovine podijeljena je na slijedeće okruge:

Šarajevski, Hercegovački, Travnički, Banjalučki, Bihaćki, Dobojski, Tuzlanski. Službeni list
Federalne Bosne i Hercegovine (dalje: Sl. list F BiH), Broj 11, Godina I, od 18. augusta 1945.
Podaci o broju mjesnih narodnih odbora se razlikuju u Zakonu o teritorijalnoj podjeli
Federalne Bosne i Hercegovine od podataka iznesenih u literaturi. Tako je u pomenutom
Zakonu na četvrtoj stranici navedeno 1.280 mjesnih područja, dok u Istoriji SK BiH, 2, na str.
25 se navodi postojanje 1.293 mjesna narodna odbora. Ovo je vjerovatno bilo usljed
naknadnih postignutih dogovora. Vidi i: Sead Selimović, ''Obnova i konsolidacija privrednih
preduzeća Tuzlanskog okruga 1945-1952. godine'', Glasnik arhiva i arhivističkog udruženja
Bosne i Hercegovine, broj 46, Sarajevo, 2016., str. 189-208.; Šead Šelimović, ''Obnova naselja
Tuzlanskog okruga porušenih u Drugom svjetskom ratu'', Arhivska praksa, broj 19, Tuzla,
2016., str. 514-526.; Šead Šelimović, ''Obnova i društveni razvoj Šrebrenice u periodu 1945-
1953. godine'', Monumenta Srebrenica, istraživanja, dokumenti, svjedočanstva: Srebrenica kroz
minula stoljeća, knjiga 6, Tuzla-Srebrenica, 2017, str. 125-151.
5 ''Vanredno zasjedanje Okružne narodne skupštine za okrug tuzlanski'', Front slobode, godina
III, br. 33, Tuzla, 5. oktobra 1945, str. 3.
6 ''Zakon o administrativno-teritorijalnoj podjeli Narodne Republike Bosne i Hercegovine na
oblasti'', Službeni list NR BiH, broj 16, Sarajevo, 21. aprila 1949.
7 ''Ukaz o ukidanju oblasti kao teritorijalno-administrativnih jedinica i prestanku rada oblasnih
narodnih odbora na teritoriji Narodne Republike Bosne i Hercegovine'', Službeni list NR BiH,
broj 26, Sarajevo, 1. decembra 1951.
8 ''Zakon o podjeli teritorije Narodne Republike Bosne i Hercegovine na srezove, gradove i
opštine'', Službeni list NR BiH, broj 11, Sarajevo, 5. maja 1952; Vidi i: Izet Šabotić, ''Društveno-
političke i privredne karakteristike šireg tuzlanskog područja od 1945. do 1953. godine,
Saznanja, časopis za historiju, broj 1, Tuzla, 2005, str. 277-278.
27
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
odbora: Caparde, Čelopek, Drinjača, Grbavci, Kalesija, Kamenica, Kozluk,

Međaš, Memići, Osmaci, Petkovci, Pilica, Roćević, Šapna, Šnagovo i Zvornik.9
U tabeli 1 predstavljeno je stanovništvo po spolu i domaćinstva u Bosni i
Hercegovini i Zvorničkom srezu prema popisu od 15. 3. 1948. godine.10
Tabela 1.
Stanovništvo Bosne i Hercegovine i Zvorničkog sreza prema spolu i
domaćinstva po popisu od 15. 3. 1948. godine
NR Površina Broj Broj stalnog stanovništva

Bosna i km2 domaćinstava Svega Muških Ženskih
Hercegovina 51.221 498.294 2,565.277 1,237.381 1,327.896
Srez/Mjes Površin Broj Broj stalnog stanovništva

ni narodni a domaćinstava Svega Muških Ženskih
odbor
Zvornički - 9.939 50.011 24.383 25.628
srez
Caparde - 310 1.592 802 790
Čelopek - 579 3.080 1.497 1.583
Drinjača - 646 3.273 1.586 1.687
Grbavci - 698 3.704 1.831 1.873
Kalesija - 680 3.207 1.515 1.692
Kamenica - 448 2.072 1.041 1.031
Kozluk - 1.117 5.781 2.812 2.969
Međaš - 435 2.295 1.177 1.118
Memići - 409 2.070 1.005 1.035
Osmaci - 655 3.544 1.729 1.815
Petkovci - 573 3.115 1.522 1.593
Pilica - 761 4.104 1.981 2.123
Roćević - 411 2.288 1.057 1.231
Sapna - 720 3.634 1.858 1.776
Snagovo - 405 1.932 953 979
Zvornik - 1.092 4.320 2.017 2.303
9 Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948. godine, knj. 1, Štanovništvo po polu i
domaćinstva, Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Šavezni zavod za statistiku i
evidenciju, Beograd, 1951, str. 357-358.
10 Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948. godine, knj. 1, Štanovništvo po polu i
domaćinstva, Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Šavezni zavod za statistiku i
evidenciju, Beograd, 1951, str. 357-358.; Š. Šelimović, Političke i društveno-ekonomske
promjene u Zvorniku, str. 192.
28
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Iz podataka u tabeli može se vidjeti da je najviše domaćinstava i najviše

stanovnika bilo u mjesnom narodnom odboru Kozluk, gdje je živjela 5.781
osoba ili 11,56% ukupnog broja stanovništva Zvorničkog sreza, zatim u mjesni
narodni odbor Zvornik gdje je živjelo 4.320 stanovnika ili 8,63% i mjesnom
narodnom odboru Pilica 4.104 stanovnika ili 8,20% ukupnog broja
stanovništva Zvorničkog sreza. Najmanje stanovnika, 1.592 ili 3,18% ukupnog
stanovništva Zvorničkog sreza, živjelo je u mjesnom narodnom odboru
Caparde. Žensko stanovništvo je u Zvorničkom srezu bilo brojnije od muškog i
činilo je 51,24% ukupnog stanovništva ove administrativno-teritorijalne
jedinice. U Bosni i Hercegovini je žensko stanovništvo činilo 51,76% ukupnog
broja stanovništva. Uzrok ovakve spolne strukture stanovništva je, prije svega,
Drugi svjetski rat u kome je stradao veliki broj muškaraca koji je učestvovao i
stradao u različitim vojnim formacijama koje su djelovale na području Bosne i
Hercegovine i Zvorničkog sreza. Na području Zvorničkog sreza zajedno su
živjeli Bošnjaci,11 Srbi, Hrvati, Crnogorci, Slovenci i drugi.
U tabeli 2 predstavljeno je stanovništvo Bosne i Hercegovine i
Zvorničkog sreza prema etničkoj pripadnosti i spolu po srezovima (gradovima)
prema popisu stanovništva od 15. 3. 1948. godine.12
Tabela 2.
Stanovništvo Bosne i Hercegovine i Zvorničkog sreza prema
narodnosti i spolu po popisu stanovništva od 15. 3. 1948. godine
JUGOSLAVENI
Ostali Slaveni
BOSNA I HERCEGOVINA
Nepoznato
Neslaveni
Makedonci
UKUPNO
Crnogorci
SPOL
Bošnjaci
Slovenci
Hrvati
Svega
Srbi
2 2 7 1 6 4 6 3 1 5 1
Svega
565277 546749 88384 13611 14142 338 75 094 294 338 93

6 7
11 U Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji Bošnjaci nisu bili nacionalno priznati i mogli su
se na popisima stanovništva 1948. i 1953. godine izjasniti kao ''Neopredijeljeni'', ili kao Šrbi,
Hrvati, Crnogorci itd. Zbog toga se jedan značajan broj Bošnjaka ''krio'' u okviru navedenih
nacija.
12 Statistički godišnjak 1945-1953, Narodna Republika Bosna i Hercegovina, Zavod za statistiku i
evidenciju, Sarejevo, 1954, 44-49. (Dalje: Statistički godišnjak 1945-1953.); Š. Šelimović,
Političke i društveno-ekonomske promjene u Zvorniku, str. 193.
29
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
1 1 3 5 2 2 5 1 6 3 9
23738 22805 8501 5116 8721 224 16 916 185 046 3
Muški 1 7 4 8 9
1 1 4 5 3 2 1 1 6 2 1
32789 31869 0337 8494 2692 114 59 178 762 342 00
Ženski
6 2 0 8 3
JUGOSLAVENI
UKUPNO
Slaveni
Ostali
Neslaveni
Nepoznato
SREZ-
GRAD
SPOL
Makedonci
Crnogorci
Bošnjaci
Slovenci
Hrvati
Svega
Srbi
5 4 2 2 2 6 2 1 1 7 1
0.011 9.904 5.342 4.287 66 7 7 3
Svega
ZVORNIK
2 2 1 1 1 5 2 - 7 3 7
4.383 4.333 2.519 1.671 36 6
Muški
2 2 1 1 1 1 - 1 1 4 6
5.628 5.571 2.823 2.616 30 0 1
Ženski
Podaci u tabeli pokazuju da je u Bosni i Hercegovini, prema popisu

stanovništva 1948. godine, bilo 44,29% Šrba, 30,73% Bošnjaka, 23,94%
Hrvata, 0,17% Šlovenaca, 0,12% Crnogoraca itd. Na području Zvorničkog sreza
bilo je 48,56% Šrba, 50,67% Bošnjaka, 0,53% Hrvata i 0,23% ostalih. U
ukupnom stanovništvu Zvorničkog sreza žene su bile brojnije od muškaraca.
Žena je bilo 51,24%, a muškaraca 48,76% u ukupnom stanovništvu Zvorničkog
sreza.
30
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Drugi popis stanovništva poslije Drugog svjetskog rata izvršen je 31.

marta 1953. godine. Područje Zvorničkog sreza tada je obuhvatalo osam
općina: Zvornik, Drinjača, Grbavci, Kozluk, Memići, Osmaci, Pilica i Šapna.
U tabeli 3 predstavljeni su podaci o stanovništvu Bosne i Hercegovine i
Zvorničkog sreza prema spolu i broju domaćinstava.13
Tabela 3.
Stanovništvo Bosne i Hercegovine i sreza Zvornik prema spolu i
broju domaćinstava po popisu od 31. 3. 1953.
NR Bosna Površina Broj Broj stalnog stanovništva

i Hercegovina domaćinstava Svega Muških Ženskih
51.221 572.456 2,843.486 1,385.266 1,458.220
Površina Broj Broj stalnog stanovništva

Srez km2 domaćinstava Svega Muških Ženskih
zvornički 665 10.443 53.239 26.164 27.075
Gradska općina - 1.746 7.469 3.674 3.795
Zvornik
Općina Drinjača - 978 4.446 2.234 2.212
Općina Grbavci - 860 4.667 2.285 2.382
Općina Kozluk - 1.999 10.696 5.228 5.468
Općina Memići - 1.430 7.220 3.535 3.685
Općina Osmaci - 999 5.761 2.821 2.940
Općina Pilica - 1.093 5.923 2.835 3.088
Općina Šapna - 1.338 7.057 3.552 3.505
U Bosni i Hercegovini je, prema popisu stanovništva 1953. godine,

živjelo 2,843.486 stanovnika na površini od 51.221 km2, a bilo je 572.456
domaćinstava (74.162 domaćinstva više u odnosu na 1948. godinu).
Štanovništvo ženskog spola činilo je 51,28% ukupnog stanovništva države.
Zvornički srez imao je površinu od 665 km2 i u njemu je živjelo 53.239
stanovnika. Broj stanovnika u Zvorničkom srezu povećan je, u odnosu na 1948.
godinu, za 3.228 lica. Štanovništvo ženskog spola činilo je 50,85% ukupnog
stanovništva Zvorničkog sreza. U Šrezu su bila 10.443 domaćinstva (504
domaćinstava više u odnosu na 1948. godinu). Najviše domaćinstava, 1.999,
bilo je u j općini Kozluk, zatim u gradskoj općini Zvornik 1.746, općini Memići
1.430, općini Šapna 1.338. U općinama Šapna i Drinjača bilo je više muškog
nego ženskog stanovništva.
13 Statistički godišnjak 1945-1953., str. 6, 19.; Š. Šelimović, Političke i društveno-ekonomske

promjene u Zvorniku, str. 194.
31
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Etnička struktura stanovništva Zvorničkog sreza, po općinama, može se

vidjeti u tabeli 4.14
Tabela 4.
Stanovništvo Sreza Zvornik prema etničkoj pripadnosti po popisu
od 31. 3. 1953.
Rusini Ukraji
Šrez, općina
Makedonci
Crnogorci
Ost neslav
Bošnjaci
Slovenci
Slaveni
Poljaci
Hrvati
Svega
Rusi
Česi
Srbi
Ost
5 2 2 2 2 8 1 2 - 1 1 1 3
Srez Zvornik
3639 5059 7920 43 4 9 1 1 41
4 2 1 1 1 1 - - - 1 1 1 4
Drinjača
436 435 944 0 2
4 2 1 4 1 - - - - - - - 7
Grbavci
681 670 999
1 2 8 1 - - - - - - 1 - 1
Kozluk
0995 581 299 3 01
7 4 2 5 - - - - - - - 9 6
Memići
251 380 742 3 7
5 1 4 5 - - 3 - - - - - 2
Osmaci
785 141 613 3
5 1 4 5 - - - 1 - - - - 1
Pilica
956 082 853 5
7 5 1 2 - - 4 - - - - - 4
Sapna
052 354 630 4 0
7 5 1 1 2 7 1 1 - - 9 1 4
Zvornik
483 416 840 29 2 2 6
14 Popis stanovništva u FNRJ od 31.3.1953, Beograd, 1954, str. 54-62.
32
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
U Zvorničkom srezu zajedno su živjeli pripadnici različite etničke

pripadnosti: Bošnjaci, Šrbi, Hrvati i ostali. Bošnjaka je bilo 46,72%, Šrba
52,05%, Hrvata 0,45%, a pripadnika svih ostalih etničkih grupa 0,77%.
Bošnjaci su činili većinu u općinama Zvornik, Šapna, Memići. Grbavci i Drinjača,
dok su Šrbi bili većina u općinama Pilica, Osmaci i Kozluk.
Bošnjaci su se prema popisu iz 1953. godine mogli izjasniti u grupi
''Jugosloveni – neopredijeljeni'', tako da se veliki broj ''krio'' u ostalim etničkim
skupinama (Srbi, Crnogorci, Hrvati itd.).
NEGIRANJE NACIONALNOG IDENTITETA BOŠNJAKA
Nacionalni identitet Bošnjaka15 uporno je porican i osporavan za

vrijeme postojanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. godine
Kraljevine Jugoslavije). U toku Narodnooslobodilačke borbe (NOB) 1941-1945.
godine, odlukama AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, implicitno je sadržano priznanje
Bošnjaka (Muslimana) kao naroda i nacije.16 Međutim, to su, prije svega, bile
političke odluke donešene kako bi se na oportun način riješili nacionalni
sukobi u Jugoslaviji.
Kada je završen Drugi svjetski rat, umjesto ravnopravnosti, Bošnjacima
je samo data ''mogućnost da se mirnim evolutivnim putem nacionalno
opredijele''. U državnom i partijskom vrhu postojalo je uvjerenje da su Bošnjaci
vjerska grupa, čiji će se pripadnici, ovisno od svog kulturno-političkog
napretka, nacionalno opredjeljivati kao Srbi, Hrvati, Crnogorci itd.
Tako su sva nastojanja koja su postojala u toku rata da se ide u pravcu
službenog priznavanja Bošnjaka suspendovana političkim monopolom partije
kao retrogradan čin i vraćena na predratno stanje. Dakle, iako su u toku
narodnooslobodilačke borbe, a posebno u dokumentima ZAVNOBIH-a,
uvažavani i tretirani kao ravnopravan narod, stare predrasude o Bošnjacima i
islamu odnijele su prevagu. Bilo je to suprotno politici i stavovima koje su
članovi Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i borci Narodnooslobodilačkog
pokreta (NOP-a) formirali u toku rata o etničkoj strukturi Bosne i Hercegovine
i o Bošnjacima kao posebnom narodu. Da ironija bude veća taj zaokret
prihvatili su i bošnjački partijsko-politički funkcioneri među kojima su Avdo
15 Pojam Bošnjak koristimo kao nacionalnu odrednicu (umjesto Musliman) koji je vraćen u
upotrebu na drugom Bošnjačkom saboru, 28. septembra 1993. godine. Šabor je održan u
Sarajevu.
16 Hamdija Ćemerlić (izbor dokumenata), Veselin Mitrašević (obrada dokumenata), ZAVNOBiH,
Dokumenti 1943-1944, knj. 1, Sarajevo 1968. Zapisnik Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a;
Deklaracija ZAVNOBiH-a o pravima građana, Sanski Most, 1. jula 1944, str. 233-234.
33
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Humo, Osman Karabegović, Hasan Brkić i drugi. Podržao ih je i veliki broj

članova KPJ iz redova Bošnjaka kojima se priključio i veći dio tadašnje
inteligencije.
Izjašnjavanjem Bošnjaka za srpsko ili hrvatsko nacionalno ime trebalo
je odlučiti o nacionalnom karakteru Bosne i Hercegovine, da je “srpska”,
ondnosno “hrvatska” zemlja. Iz tog procjepa bošnjačka partijska inteligencija
nije znala da nađe izlaz. Moglo bi se, štaviše, reći da se ona u tom procjepu
osjećala kao u svom prirodnom ambijentu. Ona je nastavila da se nacionalno
opredjeljuje, jer je nastavila da lojalno služi režimu.17
Negiranje nacionalne posebnosti Bošnjaka bilo je vidljivo i prilikom
donošenja prvog Ustava FNRJ. Naime, dok je tekla priprema za njegovu izradu
građani su Ustavotvornoj skupštini davali različite prijedloge i sugestije u
pogledu nekih ustavnih rješenja i formulacija, ali je, po mišljenju Milovana
Đilasa, tadašnjeg ministra za Konstituantu, bio ''karakterističan prijedlog
jednog muslimana'' (ne kaže da je to narodni poslanik Husein Ćišić iz Mostara).
Husein Husaga Ćišića18 je zahtijevao da se Bošnjacima politički uvaži status
nacije te da se ista obilježi šestom buktinjom u grbu savezne države. Tada
predloženi grb države imao je u sredini pet buktinja. One su, prema objašnjenju
tvorca grba, simbolizirale pet nacija koje žive u Jugoslaviji. Ćišićevi argumenti
su odbijeni tvrdnjom da Bošnjaci nisu nacija, nego vjerska grupa, te da, kao
takvi, ne mogu biti predstavljeni na simbolu koji simbolizira državu i narode.19
Govoreći o tome Milovan Đilas istakao je kako su ''dolazili prijedlozi sa više
strana ali da parlament ne može raspravljati o tome dali su Muslimani
(Bošnjaci, op. a) nacionalna grupa ili nisu jer je to teorijsko pitanje koje se ne
može rješavati jednim dekretom. O šestoj buktinji bi se moglo govoriti jedino
17 Enver Radžić, ''Tačka na veliko M.'', Dani, br. 199, Sarajevo, 30. mart 2001.
18 Husaga Ćišić rođen je 15. decembra 1878. godine u Mostaru. U razdoblju austrougarske
uprave u Bosni i Hercegovini prišao je Pokretu za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju,
pokretu koji je pokrenuo Ali Fehmi ef. Džabić. Ša prijateljima je pokrenuo list Musavat, gdje je
u svojim člancima oštro kritikovao austrougarsku upravu. Zbog stavova i članaka koje je
objavljivao često je bio hapšen, pritvaran, a tri puta je bio interniran i to na Bivolje Brdo kod
Štoca, u Bihać i u Arad. U toku svog radnog vijeka, uz ostalo, bio je predsjedavajući Gradskog
vijeća Mostara, predsjednik Općine Mostar, predsjednik Vakufsko-mearifskog sabora u
Šarajevu, senator u Kraljevini Jugoslaviji, te član Trećeg zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a.
Umro je 1956. godine. O Husagi Ćišiću održan je i naučni skup u Zagrebu 21. 3. 2009. godine
pod nazivom Uloga Huseina Husage Ćišića u razvoju i afirmaciji Bošnjaka i Bosne i
Hercegovine. Radovi sa naučnog skupa objavljeni su u časopisu Bošnjačka pismohrana, svezak
8, br. 27, Zagreb 2009, str. 13-71.
19 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću (dalje: Š. Filandra, Bošnjačka politika), Sarajevo
1998, str. 202-204; M. Imamović, Historija Bošnjaka, str. 557.; Šead Šelimović, ''Pitanje
nacionalne posebnosti Bošnjaka u Jugoslaviji u periodu 1945-1974. godine'', Zbornik radova:
Suočavanje s prošlošću – put ka budućnosti: Istorija Jugoslavije 1918-1991., Opatija-Beograd,
Sremska Kamenica, 2010, str. 401-410.
34
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
kao simbolu šeste federacije, ali pošto se stalo na stanovište jedna buktinja-
jedna nacija onda ih u svakom slučaju mora biti samo pet. Time. razumije se, ja
ne mislim negirati posebne crte kod Muslimana koje danas postoje'', zaključuje
Đilas.20
Ostajući dosljedan svom uvjerenju Čišić je bio jedini poslanik koji je
glasao protiv Ustava obrazlažući da to čini zato što se u njemu ne spominju
Bošnjaci kao nacija. Niko od ostalih poslanika iz Bosne i Hercegovine nije
reagovao niti ga je podržao, ali je on istrajao u svom stavu. No, bez obzira na to,
Ustav FNRJ usvojen je 31. januara 1946. godine.
Ustavotvorna skupština Bosne i Hercegovine je 31. decembra 1946. godine
usvojila i proglasila prvi republički ustav. Ustavom je Bosna i Hercegovina kao
"narodna država republikanskog oblika" dobila svoju unutarnju organizaciju, u
skladu sa svojim tadašnjim ekonomskim ustrojstvom, socijalnim i političkim
stanjem i odnosima. Bosna i Hercegovina je bila jedna od šest federalnih
jedinica jugoslavenske države i raspolagala je onim suverenim pravima koja
nisu prenesena na FNRJ. Za razliku od odluka ZAVNOBiH-a Ustav nije
poimenice navodio narode Bosne i Hercegovine ali je sadržavao odredbu da su
u "Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini njene narodnosti u svemu
ravnopravne" i da "nacionalne manjine uživaju pravo i zaštitu svog kulturnog
razvitka i slobodne upotrebe jezika."21
Formalno, ovim činom učinjen je značajan napredak. Nema zvanične
segregacije, svi su ravnopravni. Međutim, jasno je bilo da se Bošnjaci tretiraju
kao nedefinisana etnička ili religijska skupina, tj. da im se ponovo negira status
naroda i nacije, te sposobnost da sami izgrade nacionalni identitet. Ponovo im
se nudi “šansa” da se nacionalno osvijeste prihvatanjem srpstva ili hrvatstva ili
im se pak “velikodušno” nudi kategorija “neopredjeljenih”.
Bez obzira na politiku ''nacionalnog opredjeljivanja'' Bošnjaci su uvijek,
kada im je bila pružena prilika, jasno i u ogromnoj većini izražavali svoj
poseban etnički i kulturni identitet. U prvom poslijeratnom popisu
20 “Jedno pismo je upućeno Edvardu Kardelju, Osmanu Karabegoviću, Avdi Humi i dr., u kome se
upozorava da muslimanske mase nisu zadovoljne što državni savezni grb ističe samo 5
buktinja kao simbol 5 nacija, i da je na sastancima izražena želja da “grb dobije i šestu
buktinju kojom će se formalno pokzati da su Muslimani ravnopravni sa braćom Šrbima,
Hrvatima, Slovencima, Makedoncima, Crnogorcima“. Pismo je datirano 8. janura 1946. godine
i upućeno je iz Zagreba. Autor je dao adresu i zaposlenje,” činovnik Odjela za štampu”. Kopija
pisma je u privatnoj zbirci dr. Muhameda Hadžijahića koji je autor navedenog pisma. Kasim
Šuljević, Nacionalnost Muslimana između teorije i politike, Rijeka 1981, str. 226.; Š. Filandra,
Bošnjačka politika, str. 202.
21 Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Šlužbeni list NR Bosne i Hercegovine, br. 1,
Sarajevo 1947, str. 2-18; Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka (dalje: M. Imamović, Historija
Bošnjaka), Šarajevo 1997, str. 556; Drago Borovčanin, Izgradnja bosanskohercegovačke
državnosti u uslovima NOR-a, Sarajevo 1979, str. 266.
35
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
stanovništva u Jugoslaviji, Bošnjaci su imali mogućnost da se ''opredijele'' kao

pripadnici neke druge nacije (Srbi, Hrvati i sl.) ili da ostanu neopredjeljeni.22
Tako je u Jugoslaviji 1948. godine bilo 810.126, a u Bosni i Hercegovini 788.403
nacinalno ''neopredijeljenih'' Bošnjaka, dok se 22% ove populacije
''opredijelilo'' (vlastitom voljom ili administrativno) za Srbe, Hrvate, Crnogorce
itd.23
Komunistički sistem je uglednije i imućnije Bošnjake, zazličitih
zanimanja i političkih usmjerenja, koji nisu po svojim opredjeljenjima pripadali
komunističkim snagama proglasio ''građanskim snagama, reakcionarnim
elementom, ostacima klasnog društva, banditima, muslimanskom reakcijom, i
neprijateljima nove svijetle budućnosti''.24 Osim što su etiketirani na različite
načine, Bošnjaci su bili pod stalnim nadzorom: praćeni su, prisluškivani,
saslušavani, gonjeni itd.25
MOŠA PIJADE: PET NACIJA U ŠEST REPUBLIKA
Rješenje bošnjačkog pitanja na državnoj razini jednako je njegovome

razumijevanju na partijskoj, komunističkoj ravni. Ustavno-pravno rješenje
proizilazilo je iz partijskog, s obzirom na činjenicu da su u svim jednopartijskim
komunističkim društvima država i društvo bili samo jedan od iskaza
komunističke ideologije. Funkcioner KPJ Moša Pijade iznio je na Osnivačkom
kongresu Komunističke partije Bosne i Hercegovine partijsko (komunističko)
22 Uputstvo za popis stanovništva napisao je Moša Pijade. Veselin Mitrašević (priredio), Prvo
(Osnivački) kongres Komunističke partije Bosne i Hercegovine (1-5. novembar 1948),
Stenografske bilješke, 1988. Pozdravni govor Moše Pijade, str. 18-22.; Osnivački kongres
Komunističke partije Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1950, str. 11-17.
23 Statistički godišnjak Narodne Republike Bosne i Hercegovine 1945-1953, Sarajevo 1954, str.
44.; Na osnovu neobjavljene arhivske građe utvrdili smo da su se po popisu iz 1948. godine
Bošnjaci izjasnili na slijedeći način: Muslimani-Srbi 72.008 osoba (muških 37.472, ženskih
34.356), Muslimani-Hrvati 25.301 (muških 13.219, ženskih 12.082), Muslimani-
neopredijeljeni 788.382 (muških 385.010, ženskih 403.370). Arhiv Bosne i Hercegovine u
Sarajevu (A BiH), fond Ministarstva industrije i rudarstava (MIR), godina 1949, kutija 24.
Izvještaji. Šavezni statistički zavod aktom strogo pov. broj 23/50., dostavlja Hasanu Brkiću
podatke o popisu stanovništva. Šarajevo, 2. 3. 1950. godine.
24 U razdoblju između 1947. i 1949. godine pod udarom komunističkog režima našli su se
Bošnjaci koji nisu bili ideološki podobni, posebno islamski opredijeljeni intelektualci. Protiv
njih su vođena dva sudska procesa: jedan protiv grupe Kasima Dobrače 1947. i drugi protiv
„Mladih muslimana“ 1949. godine. Šenaid Hadžić, „Položaj Bošnjaka Tuzlanskog kraja 1947-
1949.“, Saznanja, časopis za historiju, br. 2, Tuzla 2008, str. 168.; Š. Filandra, Bošnjačka
politika, str. 210.
25 A TK, fond Okružni komitet KPJ Tuzla (fond Okružni komitet), kutija 7. Okružni komitet KPJ
Tuzla-Pokrajinskom komitetu KPJ za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo. Izvještaj o stanju na
terenu i radu partijske organizacije za mjesec maj 1947. godine. Tuzla, 5. 6. 1947.
36
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
razumijevanje Bosne i Bošnjaka. „Bosna i Hercegovina zauzima zasebno mjesto

među ostalim našim narodnim republikama. Ona je šesta jugoslavenska
republika u zajedničkoj državi u kojoj živi pet jugoslavenskih nacija“.26
Činjenica da pet nacija živi u šest republika jasno svjedoči da Bošnjaci nisu bili
ravnopravni sa ostalim narodima jugoslavenske države. Oni se samo spominju
kao bosansko stanovništvo riječima: „treći dio stanovništva sačinjavaju
muslimani slavenskog porijekla koji su primili islam i koji sebe obilježavaju po
vjerskoj pripadnosti, a u velikoj većini nacionalno nisu opredijeljeni. Ta
iznimka u evropskim razmjerama, to da postoji stanovništvo bez nacionalnog
obilježja, plod je njihove teške zaostalosti i stoljetnog stagniranja“, istakao je
Moša Pijade.27
Govoreći dalje na kongresu Moša Pijade je istakao „kako je Bosna do
jučer bila zemlja srpsko-hrvatskog razdora, tako sutra treba da bude osnovom
čvrstog i više neraskidivog bratstva i jedinstva Šrba i Hrvata i svih
jugoslavenskih naroda. Mada je nacionalno pitanje riješeno, ne smije se
zaboraviti njegovo postojanje, ili padati u pogrešno shvatanje da proces
razvitka vodi stvaranju neke nove bosanske nacije. To je zabluda, opasna
zabluda koja ne znači nikakav napredak, već nazadak prema postignutim
rješenjima u tim područjima.“28
Moša Pijade je razotkrio svu neiskrenost jednog dijela komunista
prema Bosni i Bošnjacima. Bošnjaci nisu narod, to ne mogu niti smiju biti, oni
moraju biti asimilirani, logičan je zaključak krajne ideološki obojenog stava
Moše Pijade. On je tako kao predstavnik Centralnog komiteta KPJ na
osnivačkom kongresu KP BiH, iznio stav rukovodstva nove države prema
pitanju nacionaalne posebnosti Bošnjaka, ali i prema Bosni i Hercegovini.
Po popisu stanovništva 1953. godine za sva lica jugoslavenskog porijekla, ''koja
nisu bliže nacionalno opredijeljeno'', što se prije svega odnosilo na Bošnjake,
uvedena je nova statistička kategorija ''Jugoslaven-neopredijeljen''. Takvih
''neopredijeljenih Jugoslavena'' bilo je u Jugoslaviji 998.697, a u Bosni i
Hercegovini 891.798.29
26 Veselin Mitrašević (priredio), Prvo (Osnivački) kongres Komunističke partije Bosne i

Hercegovine (1-5. novembar 1948), Stenografske bilješke, 1988. Pozdravni govor Moše Pijade,
str. 18-22.; Osnivački kongres Komunističke partije Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1950, str.
13.; Š. Filandra, Bošnjačka politika, str. 208.
27 Veselin Mitrašević (priredio), Prvo (Osnivački) kongres Komunističke partije Bosne i
Hercegovine (1-5. novembar 1948), Stenografske bilješke, 1988. Pozdravni govor Moše Pijade,
str. 18-22.; Osnivački kongres Komunističke partije Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1950, str.
13.; Š. Filandra, Bošnjačka politika, str. 208.
28 Osnivački kongres Komunističke partije Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1950. Pozdravni govor
Moše Pijade, str. 15
29 Statistički bilten, br.74. Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1981. Štanovništvo prema
narodnosti. Rezultati po opštinama. Šarajevo 1982, str. 5. (dalje: Statistički bilten 74).
37
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
DJELOVANJE PROTUKOMUNISTIČKIH GRUPA
Komunistička partija je u Bosanskom podrinju bila nedovoljno aktivna

pa je ostavila prostor za djelovanje svojim političkim i ideološkim protvnicima.
U mnogim naseljima, Tuzlanskog okruga, pa tako i u Zvorničkom srezu, kretale
su se po okolnim šumama manje ili veće ''četničke i ustaške grupe'', koje su
napadale lokalno stanovništvo, maltretirali ih i pljačkali.30
Četnici su bili organizovani u grupama pet do deset ljudi, a negdje i stotinjak,
kao što je bilo na Majevici i Ozrenu. Oni su bili vrlo aktivni u Posavini, Šemberiji
i drugim prostorima.31
Djelovanje ''reakcije'' poprimalo je nove forme u cijeloj Bosni i
Hercegovini, pa tako i u Tuzlanskom okrugu. U selu ''Bošnjaci'' na prostoru
Posavine, narod je razglasio kako je vidio “Majku Božju” u tamošnjim šumama,
pa je nosio hranu za nju u skladu sa narodnim običajima.32 Time su oni, u
stvari, osiguravali preživljavanje ustašama koji su se krili u šumama. ''Uticaj
hrvatske reakcije prema Hrvatima ogledao se i u tome što su hrvatske seljanke
na pijacama primale kune a ne dinare, jer im je rečeno da će dinari izgubiti
vrijednost a da će kune ponovo biti u prometu''.33
''Šrpska reakcija'' je našla pogodno tlo u Zvorničkom i Šrebreničkom
srezu, gdje su ''političke prilike bile i najteže u odnosima između Šrba i
Muslimana''. Šituaciju su na tom prostoru pogoršali postupci Druge
istočnobosanske i Druge beogradske brigade NOVJ. Pripadnici tih brigada su
početkom juna 1945. godine likvidirali nekoliko većih grupa četnika na
Šnagovu koji su bili pohvatani ili su se predali nakon razbijanja grupe Draže
30 ATK, OBK ŠK Tuzla, Naknadno pronađeni i evidentirani dokumenti (1951; 1952; 1958. i
1961.), K-5, fasc. 3, dok. br. 887/51, Izvještaj instruktorske grupe CK KP BiH o obilasku
partijske organizacije srebreničkog sreza, Sarajevo, 6.3.1951. godine. O djelovanju
protukomunističkih grupa vidi: Ivana Andrić, Protukomunističke grupe u tuzlanskom kraju
(1945-1947), rukopis magistarskog rada, Tuzla, 2016; Senaid Hadžić, "Neke osobenosti
stanovništva tuzlanskog kraja 1947.-1949. godine", Arhivska praksa, br. 10, Tuzla, 2007, str.
413-428; Šenaid Hadžić, ''Položaj Bošnjaka Tuzlanskog kraja 1947.-1949.'', Saznanja, časopis
za historiju, god. 2/2008., br. 2, Tuzla, 2008, str. 165-183; Adnan Jahić, ’’Političko-društvene
prilike na području zvorničkog sreza nakon Drugog svjetskog rata (1945-1947)’’, Zbornik
radova ”Zvornik kroz stoljeća”, Medžlis IZ Zvornik, Zvornik, 2012, str. 96-107; Adnan Jahić,
Vrijeme izazova Bošnjaci u prvoj polovini XX stoljeća, Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad
Zagreb i Zagrebačku županiju, Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića, Zagreb –
Sarajevo, 2014, str. 564-575.
31 ATK, OK KPJ Tuzla, K-1, fasc. 1, dok. br. 042/1, Izvještaj OK KPJ Tuzla o političkoj situaciji na
tuzlanskom okrugu upućen PK KPJ BiH, Tuzla, 19. 8. 1945.godine.
32 ATK, OK KPJ Tuzla, K-1, fasc. 1, dok. br. 014/1, Izvještaj OK KPJ Tuzla upućen Pokrajinskom
komitetu Komunističke partije Jugoslavije (u daljem tekstu: PK KPJ) za Bosnu i Hercegovinu,
Tuzla, 3. 7. 1945. godine.
33 ATK, OK KPJ Tuzla, K-1, fasc. 1, dok. br. 014/1, Izvještaj OK KPJ Tuzla upućen PK KPJ za Bosnu
i Hercegovinu, Tuzla, 3. 7. 1945. godine.
38
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mihailovića. Osim toga, oni su po selima pričali o masovnom ubijanju četnika,

što je izazvalo nepovjerenje i strah lokalnog stanovništva, prema tim
jedinicama.34
Šrpske protukomunističke grupe bile su vrlo aktivne. One su se
infiltrirale u lokalno stanovništvo i govorili narodu ''da čekaju dolazak Engleza
i da će se Kralj Petar II. Karađorđević vratiti u zemlju''. Osim toga, oni su isticali
da će u ''Jugoslaviji ostati ona vojska koju postavi kralj'', a to nikako nije
NOVJ.35 Narodu je pričano da će monarhija biti obnovljena jer “ne može biti
država bez kralja, zatim, da će doći do sukoba između Šaveznika i ŠŠŠR-a, te da
Tito Šrbima ne može biti dobar (“Kako Tito kao Hrvat može biti bolji za nas od
kralja koji je Šrbin”).36
Na području Šrebrenice ''srpska reakcija'' je posebno bila aktivna u
mjesnim narodnim odborima (općinama) Kravica i Fakovići.37
Izuzetno snažne su bile i bošnjačke protukomunističke grupe u Gornjoj Tuzli,
Puračiću, Zavidovićima, Teočaku, Živinicama, Kalesiji, Zvorniku, Šrebrenici i
drugim mjestima. U selima Zvorničkog i Šrebreničkog sreza uticali su na seljake
da se ne trude mnogo na sređivanju ljetine (žetvi, branju šljiva itd.) “jer će
svakako država uzeti od seljaka sav višak njegovih proizvoda.”38 Osim toga, na
dovama su ''hodže govorile kako svaka vlast koja ne vjeruje u Boga mora da
propadne''.39
Protv komunističke vlasti djelovali su i bivši zarobljenici, povratnici iz
Njemačke, Belgije i Nizozemske. Oni su razvili aktvnosti na cijelom prostoru
Tuzlanskog okruga, a posebno u Brčanskom i Bijeljinskom srezu. Bivši
zarobljenici su govorili o svom lijepom životu u Francuskoj, Belgiji i
Nizozemskoj, o tome kako su tamo čitavi gradovi ostali neporušeni, saobraćaj
je funkcionirao, te da se ''čude pustoši koju vide u Jugoslaviji'', tumačeći, ''da
tako ne bi bilo da Jugoslavija nije zaratila sa Njemačkom''.40
Protukomunističke grupe razvijale su svoje aktivnosti i protiv ''dobrovoljnog
36 ATK, OK KPJ Tuzla, K-1, fasc. 1, dok. br. Ib13/1, Izvještaj Sreskog komiteta KPJ Zvornik o radu i
stanju partijske organizacije upućen OK KPJ Tuzla, Zvornik, 23. 7. 1945.
37 ATK, OK KPJ Tuzla, K-1, fasc. 1, dok. br. Ib16/1, Izvještaj Sreskog komiteta KPJ Srebrenica o
političkom i organizacionom stanju upućen OK KPJ Tuzla, Bratunac, 30. 7. 1945. godine.
38 ATK, OK KPJ Tuzla, K-1, fasc. 1, dok. br. II a3/3, Izvještaj OK KPJ Tuzla o agitaciji i propagandi
upućen PK KPJ BiH, Tuzla, 26. 7. 1945.
39 ATK, OK KPJ Tuzla, K-3, fasc. 2, dok. br. Ib140/1, Izvještaj OK KPJ Tuzla o političkoj situaciji i
radu partijske organizacije na tuzlanskom okrugu upućen PK KPJ BiH, Tuzla, 3.8.1946.
upućen PK KPJ BiH, Tuzla, 26. 7. 1945. godine.
39
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
rada'', ističući ''da je to kuluk, i kako se na silu gone seljaci na dobrovoljne

radove, dok građani i radnici ne idu na takve radove.''41
Do polovine 1945. godine u tuzlanskom srezu je ''narodna milicija'' pohapsila,
razoružala i predala vlastima oko 500 pripadnika ''raznih neprijateljskih
vojski''.42
OBRAZOVNA STRUKTURA STANOVNIŠTVA
Nakon Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini veliki problem za

dalji razvoj države i društva predstavljao je visok procenat nepismenog
stanovništva.
Podaci o stanovništvu Bosne i Hercegovine i Zvorničkog sreza po
školskoj spremi i spolu, prema popisu stanovništva od 15. 3. 1948. godine,
predstavljeni su u tabeli 5.43
Tabela 5.
Stanovništvo po školskoj spremi i spolu u Bosni i Hercegovini i
Zvorničkom srezu prema popisu stanovništva od 15. 3. 1948. godine
srednja škola
Niža srednja
Nepoznata
Bez školske
Osnovna
Fakultet
Ukupno
I visoka
spreme
sprema
školska
škola
škola
škola
Spol
Viša
2,565.277 1,903.264 533.190 78.987 25.463 4.013 360

Svega
i Hercegovina
NR Bosna
1,237.381 801.000 367.284 49.590 15.932 3.374 201

Muški
1,327.896 1.102.264 185.906 29.397 9.531 639 159

Ženski
43 Statistički godišnjak 1945-1953., str. 50-54.
40
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Nepoznata
Osnovna
Fakultet
Ukupno
i visoka
spreme
školske
srednja
srednja
sprema
školska
škola
škola
škola
škola
Niža
Spol
Viša
Bez
0.011 42.216 7.245 403 124 12 11
Svega
Zvornički
24.383 18.367 5.637 270 92 12 5

srez
Muški
25.628 23.849 1.608 133 32 - 6

Ženski
Iz podataka u tabeli može se vidjeti da je u Bosni i Hercegovini 1948.

godine bez školske spreme bilo 74,19% stanovništva, sa završenom osnovnom
školom 20,78%, a sa nižom srednjom školom 3,08% stanovništva. Višu srednju
školu imalo je 0,99% a fakultet i visoku školu 0,15% stanovništva. Ša
nepoznatom školskom spremom bilo je 360 osoba ili 0,01% stanovništva
Bosne i Hercegovine. U ukupnom procentu nepismenog stanovništva Bosne i
Hercegovine žene su učestvovale sa 57,91%, a muškarci sa 42,09%.
U Zvorničkom srezu je bez školske spreme bilo 84,41% stanovništva, sa
završenom osnovnom školom 14,48%, a sa nižom srednjom školom 0,80%
stanovništva. Višu srednju školu imalo je 0,24%, a fakultet i visoku školu 0,02%
stanovništva. U ukupnom procentu nepismenog stanovništva Zvorničkog sreza
žene su učestvovale sa 56,49%, a muškarci sa 43,51%.
Nakon oslobođenja Zvornika započelo se organizovano raditi na
rješavanju prosvjetnih prilika. Pristupilo se opismenjavanju stanovništva koje
je preraslo za redovno školovanje, a takvih je bilo mnogo. Osim opismenjavanja
stanovništva kroz analfabetske tečajeve, intenzivno se radilo na tome da se
uključi što veći broj djece u redovno školovanje.44
Na Okružnoj prosvjetnoj konferenciji održanoj 20. oktobra 1946.
godine u Tuzli donesen je okvirni plan za zimsku prosvjetnu kampanju
44 Šenaid Hadžić, Šead Šelimović, ''Društveni razvoj sjeveroistočne Bosne od 1945. do 1952.
godine'', Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 6, vol. 31, Tuzla, 2005.,
str. 85.
41
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
1946/47. godinu. Prema tom planu u Zvorniku je trebalo opismeniti 2000

osoba.45
U narednoj tabeli (tabela 6) predstavljeni su podaci o osnovnim školama,
produžnim i osmogodišnjim školama od I – IV razreda na prostoru Zvorničkog
sreza po školskim godinama za period 1946-1953. godine.46
Tabela 6.
Zvornički srez
Osnovne škole, produžne osnovne škole i osmogodišnje škole od I-IV
razreda
Učenici Nastavnici
Odjeljenja
Školska
godina
Škola
Ženskih
Ženskih
Muških
Muških
Svega
Svega
1946/47. 12 32 1.837 358 1479 16 6 10
1947/48. 15 55 3.580 916 2.664 28 8 20
1948/49. 15 57 3.864 1.118 2.746 32 10 12
1949/50. 17 65 4.265 1.256 3.009 31 14 17
1950/51. 20 74 4.396 1.209 3.187 37 15 22
1951/52. 25 87 4.509 1.497 3.012 49 24 25
1952/53. 27 93 4.291 1.454 2.837 56 28 28
Iz podataka u tabeli može se vidjeti da se broj osnovnih škola

kontinuirano povećavao. Njihov broj se povećao sa 12, školske 1946/47. na 27,
školske 1952/53. godine. Broj učenika se također kontinuirano povećavao,
tako da je njihov broj porastao sa 1.837, školske 1946/47., na 4.291, školske
1952/53. godine. Međutim, i dalje je veliki broj djece ostajao izvan procesa
školovanja, a posebno djevojčica. Djevojčice su u ukupnom procentu učenika
osnovne škole, školske 1946/47. učestvovale sa 19,48%, a školske 1952/53.
godine, 33,88%. Školske 1946/47. godine nastavu je realiziralo 16 nastavnika,
od čega šest žena, a školske 1952/53., 56 nastavnika, od čega 28 žena.
Dana prvog juna 1951. godine u Zvorničkom srezu radile su tri srednje škole
koje je pohađalo 395 učenika.47
45 ATK, OKNOT, k. 77, dok.11865/1. Okvirni plan za narodno prosvećivanje. Tuzla, 21.12.1946.
Vidi i: Šemir Hadžimusić, ''Opismenjavanje stanovništva u sjeveroistočnoj Bosni u periodu
obnove'', Arhivska praksa, broj 21, Tuzla, 2018, str. 99.
46 Statistički godišnjak 1945-1953, str. 475-481.
47 Statistički godišnjak 1945-1953, str. 491-494.
42
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Međutim, stanje u oblasti školstva i dalje nije bilo zadovoljavajuće. Nije

bilo dovoljno školskih zgrada, namještaja, nastavnih sredstava, nastavnika itd.
Ali, bilo je promjena u broju škola, učenika, nastavnika. One su bile spore, ali su
se dešavale.
ZAKLJUČAK
Područje Zvorničkog sreza je nakon Drugog svjetskog rata bilo u

sastavu Tuzlanskog okruga. Od 1949., Zvornički srez je bio sastavni dio
Tuzlanske oblasti, a od 1952. godine, bio je jedan od 66 srezova Narodne
Republike Bosne i Hercegovine.
Na području Zvorničkog sreza zajedno su živjeli Bošnjaci, Šrbi, Hrvati i
pripadnici drugih naroda, a broj stanovnika se kontinuirano povećavao. Godine
1948. U Šrezu je bilo 48,56% Šrba, 50,67% Bošnjaka, 0,53% Hrvata i 0,23%
ostalih. U ukupnom stanovništvu Zvorničkog sreza žene su bile brojnije od
muškaraca. Žena je bilo 51,24%, a muškaraca 48,76% u ukupnom stanovništvu
Zvorničkog sreza. Godine 1953. u Zvorničkom srezu je bilo Bošnjaka 46,72%,
Šrba 52,05%, Hrvata 0,45%, a pripadnika svih ostalih etničkih grupa 0,77%.
Bošnjaci su činili većinu u općinama Zvornik, Šapna, Memići. Grbavci i Drinjača,
dok su Šrbi bili većina u općinama Pilica, Osmaci i Kozluk.
Bošnjaci su ovome periodu tretirani kao nedefinisana etnička ili
religijska skupina. Njima se negirao status naroda i nacije, te sposobnost da
sami izgrade nacionalni identitet.Nuđena im je “šansa” da se nacionalno
osvijeste prihvatanjem srpstva ili hrvatstva ili im se pak “velikodušno” nudila
kategorija ''neopredjeljenih'' (1948), odnosno ''Jugoslavena-neopredijeljenih''
(1953).
Bez obzira na politiku ''nacionalnog opredjeljivanja'' Bošnjaci su uvijek,
kada im je bila pružena prilika, jasno i u ogromnoj većini izražavali svoj
poseban etnički i kulturni identitet.
U periodu 1945-1953. godine u Zvorničkom srezu započelo se
organizovano raditi na rješavanju prosvjetnih prilika. Pristupilo se
opismenjavanju stanovništva koje je preraslo za redovno školovanje, a takvih
je bilo mnogo. Osim opismenjavanja stanovništva kroz analfabetske tečajeve,
intenzivno se radilo na tome da se uključi što veći broj djece u redovno
školovanje. Veliku pomoć u organizaciji i radu analfabetskih tečajeva pružala
su kulturna društva Bošnjaka i Šrba: ''Preporod'' i ''Prosvjeta''.
U Zvorničkom srezu je, 1948. godine, bez školske spreme bilo 84,41%
stanovništva, sa završenom osnovnom školom 14,48%, a sa nižom srednjom
43
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
školom 0,80% stanovništva. Višu srednju školu imalo je 0,24%, a fakultet i

visoku školu 0,02% stanovništva. U ukupnom procentu nepismenog
stanovništva Zvorničkog sreza žene su učestvovale sa 56,49%, a muškarci sa
43,51%. Fakultet ili visoku školu imalo je 12 stanovnika Zvorničkog sreza.
Dr. Ph.D. Sead SELIMOVIC, Associate Professor

Faculty of Philosophy, University of Tuzla
ETHNIC AND EDUCATIONAL STRUCTURE OF POPULATION

OF ZVORNIK FROM 1945 TO 1953
Abstract: The author writes about the ethnic and educational structure of the
population of the Zvornik region from 1945 to 1953. He points out that the area
of the Zvornik region after the Second World War was part of the Tuzla District.
Since 1949, the Zvornik region was an integral part of the Tuzla region, and since
1952, it was one of the 66 slopes of the People's Republic of Bosnia and
Herzegovina. In the Zvornik region, Bosniaks, Serbs, Croats and members of other
nations lived together, and the number of inhabitants continued to increase. In
Zvornik region, in 1948, there were 84.41% of the population without a school
education, with 14.48% who completed primary school, and 0.80% of the
population with a lower secondary school. Higher secondary school had 0.24%,
and college and high school had 0.02% of the population. In the total percentage
of the illiterate population of the Zvornik region, women participated with
56.49%, and men with 43.51%. There were 12 inhabitants of the Zvornik region
at the university or college.
Key words: Bosnia and Herzegovina, Zvornik region, ethnic structure of the
population, education structure, reconstruction, political changes, social changes,
literacy, education.
44
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Ana VUJKOVIĆ, MA
Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu
PROSTORNI ODNOS IZMEĐU PRAVOSLAVNIH MANASTIRA I

NASELЈA U SREDNJOVEKOVNOJ I RANOOSMANSKOJ
SEVERNOJ BOSNI
Apstrakt:
Rad obrađuje prostorni odnos manastira Papraća, Lomnica, Tavna,
Ozren, Vozuća i Gostović (Udrim), Liplje, Stuplje, Detlak i Osovica sa obližnjim
naseljima, te pokušava da reinterpretira njihovu međusobnu interakciju.
Korišćenjem savremenih tehnologija u istoriografiji, pre svega modernog
mapiranja oličenog u Google mapa sajtu, upotpunjuje se već postojeće znanje
sadržano u istorijskim izvorima. Uzevši u obzir podatke iz osmanskih deftera te
podatke i tadašnje topografske slike prikazuje se svakodnevna komunikacija
ondašnjeg čoveka sa okolinom, koliko su trajala putovanja osvedočena u
izvorima, kao i relreiranje potencijalnih ruta. Rad pruža i kratak istorijski
pregled svakog od obrazovanih manastira nastojeći tako da ga što preciznije
postavi u istorijski kontekst.
Ključne reči: prostorni odnos, manastiri severoistočne Bosne, mapiranje,

Google maps
UVOD
Prostor severne Bosne u srednjem veku obuhvata dve teritorijalno-

upravne jedinice – „zemlje“ Usore i Šoli. One su se do 1351. godine spojile u
jednu „zemlju“. Tako je zemlja Usora obuhvatila i teritoriju nekadašnje zemlje
Šoli, koja se nalazila u dolini reke Špreče. Posle turskog osvajanja ova teritorija
bila je podeljena između Bosanskog i Zvorničkog sandžaka. Ona je bila tačka
dodira, pogranična zona u kojoj su se preplitali različiti politički i kulturni
45
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
uticaji.1 Za proučavanje pravoslavlja u ovim krajevima važna je vladavina

bivšeg kralja Štefana Dragutina (1284−1316) Usorsko-mačvanskom
banovinom. Njegova ktitorska delatnost ušla je u legendu kroz kolektivnu svest
ovdašnjih Šrba i njihovu želju da istaknu pripadnost jednom narodu, koji je
nekada imao svoju samostalnu državu.2
Manastiri Papraća, Lomnica, Tavna, Ozren, Vozuća i Gostović (Udrim) se
nalaze na prostoru koji je u srednjem veku ulazio u sastav „zemlje“ Usore i Šoli,
dok su manastiri Liplje i Štuplje smešteni na granici između feudalnih oblasti
Donji Kraji i Usore.3 Blizu granice sa Donjim Krajima nalaze se i manastiri
Detlak i Osovica.
Do ovih bogomolja se stiže uskim, sporednim putevima i moderna
civilizacija je svoje trase izgradila mimo oaza monaškog života. Iako je teško
zamisliti srednjovekovnu mrežu komunikacija koje su spajale ove manastire sa
okolinom, za to se može naći potvrda u izvorima. Kontakti manastira Liplja sa
udaljenim manastirima i srpskim varošima na severu, izvan Osmanskog
carstva posvedočeni su u istorijskim izvorima.4 Šaznanjima iz prošlosti
potrebno je pridodati i ono zdravorazumsko, tj. da su manastiri i monaške
zajednice morale kontaktirati sa svetovnjacima da bi snabdeli manastir
potrepštinama, bogoslužbenim knjigama i dr. Iako sklonjeni od sveta,
pravoslavni manastiri imali su neku interakciju sa mirskim svetom, te su na taj
način bili uključeni u onovremenu civilizaciji. Rad će se, stoga, osvrnuti na
moguće tačke dodira monaštva navedenih manastira sa obližnjim naseljima. Na
osnovu preispitivanja razdaljine obližnjih naselja, potencijalnih mesta
trgovinske razmene i manastira, može se uočiti izolovanost onovremenog
monaštva i napor da se ta izolovanost prebrodi.
Manastir Tavna (Tamna)

Prema pećkom i tronoškom letopisu manastir Tamnu su sazidali sinovi
kralja Dragutina, Vladislav i Urošic. Međutim, ovi letopisi predstavljaju
nepouzdan izvor jer su nastali u drugoj polovini 18. veka. Nema nikakvih
drugih pouzdanijih pisanih izvora koji bi manastir vezali za kraj 13, početak 14.
veka. Prema turskim izvorima, manastir je podignut u selu Banjici posle 1548,
a pre 1587. godine, dok se u domaćim izvorima prvi put sreće 1627. godine. 5
1
JELENA MRGIĆ, SEVERNA BOSNA 13-16. VEK, ISTORIJSKI INSTITUT, BEOGRAD, 2008., STR. 2.
2
JILЈANA ŠEVO, MANASTIRI I CRKVE BRVNARE BANJOLUČKE EPARHIJE, GLAS SRPSKI, BANJA LUKA, 1996., STR. 13.
3
LJILЈANA ŠEVO, PRAVOSLAVNE CRKVE I MANASTIRI U BOSNI I HERCEGOVINI DO 1878. GODINE, GLAS SRPSKI,
BANJA LUKA, 2002., STR. 17.
4
LJ. ŠEVO, MANASTIRI I CRKVE BRVNARE, STR. 9.
5
B. NILEVIĆ, SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA U BOSNI I HERCEGOVINI DO OBNOVE PEĆKE PATRIJARŠIJE 1557.
46
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Međutim, novija arheološka istraživanja iz 1994. godine otkrila su više faza

gradnje, tj. postojanje starijeg sloja crkve koja nije imala pripratu. To dokazuje
da legendu o osnivanju manastira Tavne ne treba olako odbaciti, ali se ostavlja
mogućnost da je manastir možda izgrađen u vreme kada je taj kraj pripadao
srpskim despotima.6 Tamnom se zove čitav kraj oko reke Tamne, pa otuda i taj
naziv manastiru.7
Na 13,1 kilometru od manastira Tavne, nalazi se srednjovekovni grad
Teočak.8 Osnovna strateška uloga ovog grada bila je da čuva puteve u podnožju
(put iz Posavine preko Majevice u dolinu Špreče i drugi rekom Šapnom do
Zvornika). U njegovom trgu Podteočku nalazio se franjevački samostan sa
crkvom.9 Manastir je udaljen od srednjovekovnog trga Četvrtkovišta (Bijeljine)
22,7 kilometara. 10 Šmatra se da je i u njemu takođe postojao franjevački
samostan, zabeležen u izvoru iz 1385/90. godine. Ovaj trg je dobio naziv po
danu u kome se obavljala trgovina. Na njemu su, kao i u Podteočku, mogli da
razmenjuju robu monasi manastira Tavne, jer je trg Četvrtkovište bio dobro
povezan putem sa Podrinjem.11 Takođe, dolinom Drine, manastir je povezan i
sa gradom Zvornikom od koga je udaljen 37,4 kilometara.12 Grad ima svoj
kontinuitet od antike, nastao je na mestu rimske putne stanice Ad Drinum.
Šamo utvrđenje nalazi se na brdu, dok je u podnožju do XIV veka nastao trg
Podzvornik. U varoši se nalazila franjevačka crkva sv. Marije sa samostanom po
GODINE,
VESELIN MAŠLEŠA, SARAJEVO, 1990., STR. 148-149.
6
LJ. ŠEVO, PRAVOSLAVNI MANASTIRI I CRKVE, STR. 112.
7
MILENKO FILIPOVIĆ - ĐOKO MAZALIĆ, „MANASTIR TAMNA“, SPOMENIK SAN, BEOGRAD, XCIX/1950., STR.
115-116.
8
https://www.google.rs/maps/dir/Teo%C4%8Dak,+Federation+of+Bosnia+and+Herzegovin
a,+Bosnia+and+Herzegovina/Manastir+Tavna,+Tavna,+Bijeljina+76300,+Bosnia+%26+Herz
egovina/@44.6135217,19.0084816,13z/data=!3m1!4b1!4m14!4m13!1m5!1m1!1s0x47595
840284763db:0x99ae51c3ff9f57ab!2m2!1d18.9845053!2d44.6025007!1m5!1m1!1s0x475b
e1979bd5bbdf:0xfb426218249e9598!2m2!1d19.106453!2d44.614082!3e2 (5.4.2016.).
9
„TEOČAK“, U: LEKSIKON GRADOVA I TRGOVA SREDNJOVEKOVNIH SRPSKIH ZEMALЈA , BEOGRAD, 2010., STR. 294.
10
https://www.google.rs/maps/dir/Bijeljina,+Republic+of+Srpska,+Bosnia+and+Herzegovina
/Manastir+Tavna,+Tavna,+Bijeljina+76300,+Bosnia+%26+Herzegovina/@44.6851563,19.0
810255,12z/data=!3m1!4b1!4m14!4m13!1m5!1m1!1s0x475be91cb02d7249:0xde5f5ab632
9ada88!2m2!1d19.2150224!2d44.7569511!1m5!1m1!1s0x475be1979bd5bbdf:0xfb426218
249e9598!2m2!1d19.106453!2d44.614082!3e2 (5.4. 2016.).
11
„ČETVRTKOVIŠTE“, U: LEKSIKON GRADOVA I TRGOVA SREDNJOVEKOVNIH SRPSKIH ZEMALЈA, STR. 318.
12
https://www.google.rs/maps/dir/Manastir+Tavna,+Tavna,+Bijeljina+76300,+Bosnia+%26+
Herzegovina/Zvornik,+Bosnia+and+Herzegovina/@44.5013559,18.9695609,11z/data=!3m
1!4b1!4m14!4m13!1m5!1m1!1s0x475be1979bd5bbdf:0xfb426218249e9598!2m2!1d19.10
6453!2d44.614082!1m5!1m1!1s0x47596903360826d9:0x918cad5bc69bb121!2m2!1d19.1
03209!2d44.3868886!3e2 (5.4. 2016).
47
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
čijem je zvoniku grad dobio ime. Trg je zbog svog položaja na raskrsnici važnih
puteva bio centar posredničke trgovine.13 Možda su baš na ovom mestu monasi
manastira Tavna, dolazili da kupuju i da prodaju viškove prozvoda manastirske
ekonomije.
Upoređujući položaj franjevačkih samostana sa manastirom Tavnom,
uočava se težnja pravoslavnih manastira za izolovanošću, u odnosu na
rimokatoličke samostane koji su se smeštali u naselja. Iako se nalazi u ataru
sela Banjice, od današnjeg sela manastir je udaljen 2,1 kilometar.14
U selu Srednji Lokanj – Rudine je do 1533. godine podignuta crkva koja se
pominje u turskom defteru iz 1533. kao crkva Grabova.15 Pretpostavljajući da je
selo Šrednji Lokanj, u stvari današnje selo Lokanj,16 udaljenost između njega i
manastira Tavne iznosi 10,7 kilometara, što može da se pređe za nešto više od
dva sata.17 Ta blizina može da znači i izvesnu parohijsku potčinjenost crkve
Grabove manastiru Tavni, a svakako svedoči o većoj koncentraciji pravoslavnog
življa u ovoj oblasti.
Manastir Papraća
Manastir Papraća se nalazi na izvoru reke Špreče ispod planine Bogorova.
Po predanju je i njega podigao kralj Dragutin sa sinovima Vladislavom i
Urošicom, za koje se kaže da su tu sahranjeni.18 Međutim, prvi izvori o Papraći
se javljaju tek u tursko doba. Prvi pomen 1550/1551. godine se smatra
datumom nakon koga je podignuta današnja crkva. Ipak 1528. godine pominje
se pop Radica iz Papraće. Na osnovu toga se pretpostavlja da je Papraća u prvoj
polovini XVI veka bila parohijska crkva koja je pre 1550. godine postala
13
„ZVORNIK“, U: LEKSIKON GRADOVA I TRGOVA, STR. 116.
14
https://www.google.rs/maps/dir/Banjica,+Republic+of+Srpska,+Bosnia+and+Herzegovina/
Manastir+Tavna,+Tavna,+Bijeljina+76300,+Bosnia+%26+Herzegovina/@44.6204553,19.09
72676,15z/data=!3m1!4b1!4m14!4m13!1m5!1m1!1s0x475be19dacf256cb:0xa9899ebdc79
0750f!2m2!1d19.1028!2d44.6269!1m5!1m1!1s0x475be1979bd5bbdf:0xfb426218249e9598
!2m2!1d19.106453!2d44.614082!3e2 (5.4. 2016.).
15
J. MRGIĆ, SEVERNA BOSNA, STR. 194.
16
POSTOJE SELA DONJI LOKANJ, GORNJI LOKANJ I LOKANJ U DANAŠNJOJ OKOLINI TEOČKA.
17
https://www.google.rs/maps/dir/Lokanj,+Bosnia+and+Herzegovina/Manastir+Tavna,+Tav
na,+Bijeljina+76300,+Bosnia+%26+Herzegovina/@44.5897113,19.0817417,13z/data=!3m1
!4b1!4m14!4m13!1m5!1m1!1s0x47595f971c15ab11:0xdff295ee284d7159!2m2!1d19.1214
71!2d44.5677189!1m5!1m1!1s0x475be1979bd5bbdf:0xfb426218249e9598!2m2!1d19.106
453!2d44.614082!3e2 (5.4.2016.).
18
B. NILEVIĆ, SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA U BOSNI I HERCEGOVINI, STR. 146-147; MILENKO FILIPOVIĆ - ĐOKO
MAZALIĆ, „MANASTIR PAPRAĆA U BOSNI“, U: SPOMENIK SAN XCIX/1950., STR. 96-97.
48
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
manastir. Postoje izvori koji pokazuju da su neki prihodi od rudnika Srebrenice

pripadali ovom manastiru.19
Manastir se nalazi u oblasti Birač, u blizini srednjovekovnog utvrđenja Perin
(18,9 kilometara).20 Taj deo oblasti je bio naseljen i u antici, pa su u Papraći
pronađeni rimski novčići. U okolini se nalazi mnoštvo srednjovekovnih groblja
sa stećcima, od kojih su neki nađeni u manastirskoj porti i čak ugrađeni u
zidove hrama.21 Ovi arheološki izvori pokazuju da je stanovništvo živelo i
sahranjivalo se u neposrednoj blizini, u preosmanskom periodu. Ako se uz
kontinuitet naseljenosti, uzme u obzir i zabrana građenja novih hrišćanskih
bogomolja u tursko vreme, koja se jasno vidi u Kanun-nami za Bosanski
sandžak za 1530. godinu: Na nekim mjestima podignuta je crkva gdje iz starog
nevjerničkog vremena nije bilo crkve […] Neka se naredi da se takve
novopodignute crkve razore.22 Onda se može izneti pretpostavka da bi
arheološka ispitivanja, poput onih u manastiru Tavni, mogla otkriti starije
slojeve crkve. U tom smislu, ne bi bila greška posmatrati moguću interakciju
ranije crkve u Papraći sa stanovništvom i trgom srednjovekovnog grada Perina,
koji je zapusteo nešto posle 1460. godine.23
Na samo sedamnaest kilometara od manastira Papraće nalazi se grad koji je
pretrajao do danas, a to je već pominjani Zvornik. Veze manastira sa
Podzvornikom (podgrađem utvrđenja), koji se nalazio na nepuna četiri sata
pešačenja, morale su biti makar onolike koliko je potrebno da se zadovolji
potražnja kinovije i prodaju viškovi. Najposle, u njemu se nalazila druga po
veličini kolonija Dubrovčana, posle Šrebrenice. Preko njih je Božidar Vuković
distribuirao svoje bogoslužbene knjige u prvoj polovini XVI veka.24 Ta činjenica
bi mogla da bude još jedan razlog za kontakte sa ovim podgrađem.
Manastir Lomnica
Isto rastojanje od sedamnaest kilometara, koliko je potrebno od Papraće do
Zvornika, potrebno je i do Lomnice, još jednog pravoslavnog manastira u ovom
19
LJILЈANA ŠEVO, KULTURNA BAŠTINA REPUBLIKE SRPSKE, PRAVOŠLAVNA REČ, NOVI SAD, 2003., STR. 128-129.
20
http://mapcarta.com/18894740/Directions (6. 4. 2016.).
21
LJ. ŠEVO, PRAVOSLAVNE CRKVE I MANASTIRI, STR. 114.
22
SKUPINA AUTORA, KANUNI I KANUN-NAME ZA BOSANSKI, HERVEGOVAČKI, ZVORNIČKI, KLIŠKI,
CRNOGORSKI I SKADARSKI SANDŽAK IZ XV I XVI VIJEKA, ORIJENTALNI INSTITUT, SARAJEVO, 1957.,
STR. 43.
23
„PERIN“, U: LEKSIKON GRADOVA I TRGOVA, STR. 210
24
VUKOVIĆ, BOŽIDAR (DIONISIO DELLA VECCHIA)“, U:SRPSKI BIOGRAFSKI REČNIK, 2, V-G, NOVI SAD,
2006., STR. 442-444.
49
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
kraju.25 Čini se kao da su ovi manastiri građeni sa namerom da budu u blizini

utvrđenih gradova sa posadama, kako bi bili sigurni od pljački, a pritom i na
dovoljnoj udaljenosti da žive u miru i molitvi. Od srednjovekovnog grada
Perina manastir Lomnica je udaljen 20,9 kilometara, što je moglo da se
prepešači za nešto više od četiri sata.26 Nalazi se na dva kilometra od današnjeg
naselja Šekovići koje je novijeg datuma (XVII vek). U promatranom periodu bila
je to izolovana monaška zajednica u planinskom kraju. Najbliže je bilo selo
Matijević na osamnaest kilometara od samog manastira.27 Do Zvornika ovaj
manastir je udaljen 32 kilometra, što bi se pešice moglo preći za nekih sedam
časova. Iako razdaljina nije bila zanemarljiva, u blizini se nije nalazilo
značajnije mesto sa kojim se mogla ostvarivati trgovinska razmena. Takođe, u
tursko vreme, kada o ovom manastiru postoje pisani podaci, Zvornik je sedište
sandžaka i kadiluka pa je nezaobilazan pri poslovima koji su se ticali
administrativne prirode.
Najstariji pisani podaci o manastiru Lomnici su dva zapisa iz tipika iz
1577/8. godine. Iste godine potpisao se na ikonama lomničkog ikonostasa
zograf Longin.28 Ipak, postavlja se pitanje da li je lomnička crkva samo
obnovljena u XVI veku, ili je tada iz temelja sagrađena. Ne zna se u kakvoj je
vezi ova crkva sa temeljima jedne starije sakralne građevine koja se nalazi na
oko 500 metara od današnje.29 Najnovija arheološka istraživanja lokaliteta
Manastirište, pored Bosanske Gradiške, donela su sa sobom otkriće jednog
ćiriličnog natpisa u kome se spominje lomnički pop koji piše tekst 1301. godine
po rođenju Isusa Hrista.30 Time se nastanak manastira Lomnice zaista pomera
25
https://www.google.rs/maps/dir/Papra%C4%87a,+Bosnia+and+Herzegovina/Lovnica,+Bo
snia+and+Herzegovina/@44.334182,18.8247241,12z/data=!3m1!4b1!4m14!4m13!1m5!1m
1!
1s0x475940513b642ad1:0xdf1bdcbc43f62c46!2m2!1d18.9565698!2d44.3383119!1m5!1m
1!1s0x475938bb78e22019:0x787bed6a2927a108!2m2!1d18.8535829!2d44.3124073!3e2
(5.4.2016.).
26
http://mapcarta.com/18894740/Directions (6.4.2015.).
27
https://www.google.rs/maps/dir/Lovnica,+%C5%A0ekovi%C4%87i,+Republic+of+Srpska,
+Bosnia+and+Herzegovina/Matijevi%C4%87i,+Bosnia+and+Herzegovina/@44.3214685,18.
7077959,12z/data=!3m1!4b1!4m14!4m13!1m5!1m1!1s0x475938bb78e22019:0x787bed6a
2927a108!2m2!1d18.8535829!2d44.3124073!1m5!1m1!1s0x4759362376cbe1d5:0x927e0d
f86f95e3bb!2m2!1d18.7096435!2d44.3414382!3e2 (5.4.2016.).
28
29
ZDRAVKO KAJMAKOVIĆ, „OKO PROBLEMA DATACIJE PRAVOSLAVNIH MANASTIRA U ŠJEVEROIŠTOČNOJ BOSNI SA
POSEBNIM OSVRTOM NA PAPRAĆU“, NAŠE STARINE XIII/1972., STR. 153.
30
DOKUMENTACIONI MATERIJAL, ZAVIČAJNI MUZEJ GRADIŠKA, IŠTRAŽIVANJE ARHEOLOGA
MILANA ĐURĐEVIĆA 2008, STR. 2.
50
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
u vreme kralja Dragutina koji ga je po legendi osnovao, kad je bio u lovu.30

Naravno, do detaljnijih arheoloških proučavanja manastira Lomnice, kao i
sakralnih ostataka u neposrednoj blizini, prema ovom natpisu treba biti
rezervisan. Ako se ipak prihvati da se natpis odnosi na isto mesto gde se nalazi
manastir iz XVI veka, taj podatak može da posvedoči i o razgranatim vezama
među sveštenstvom.31
Manastir Vozuća
Manastir Vozuća sa crkvom posvećenom sv. Nikoli, prvi put se u istorijskim
izvorima javlja tek 1617. godine. Narodno predanje kaže da su ovaj manastir
gradili Nemanjići. Posle nekog vremena je zapusteo, a obnovljen je u 19. veku
kao mirska crkva.32 Za razvoj ovog manastira od presudnog uticaja je put zvani
Drum koji je vodio od Šrednje Bosne u doline Špreče i Šave. Pošto izađe sa juga
na Carinu (brdo dva kilometra južno od manastira), drum ide južno preko kose
Papratnja, desno od Vozućice, prelazi Krivaju i dalje prema severoistoku ide u
dolinu Špreče: u Puračić i Ozren. Manastir je time imao sasvim drugačiji položaj
nego danas. Bio je neznatno udaljen od tog puta i mogao je da ima ulogu
manjeg duhovnog centra.33
Ševerozapadno od Vozuće se nalazi brdo Stog na kome se nalaze ostaci
utvrđenja Grad ili Gradina. Pod gradom se nalazi mesto Pazarište pa se
pretpostavlja da je tu bilo podgrađe.34 Na jedanaest kilometara od manastira
Vozuća nalazi se selo Štog gde se nalazi Crkvište.35 Neki naučnici smatraju da je
tu bilo odmorište za one koji bi svraćali u manastir, a po drugima je tu bila
crkva. U selu Banovići (22,6 kilometara od manastira Vozuća)36 je moguće sa
30
31
IZMEĐU GRADIŠKE, U ČIJOJ BLIZINI JE LOKALITET MANAŠTIRIŠTE, I LOMNICE IMA 212
KILOMETARA.https://www.google.rs/maps/dir/Lovnica,+Bosnia+and+Herzegovina/Gradi%C5
%A1ka,+Bosnia+and+Herzegovina/@44.3000894,18.8606944,12z/data=!4m13!4m12!1m5!
1m1!1s0x475938bb78e22019:0x787bed6a2927a108!2m2!1d18.8535829!2d44.3124073!1
m5!1m1!1s0x47675c1fd7e81e73:0xb69a0e9540e693f9!2m2!1d17.2544232!2d45.1465976
?hl=en (6.4.2016.).
32
B. NILEVIĆ, SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA U BOSNI I HERCEGOVINI, STR. 148.
33
MILENKO FILIPOVIĆ, MANASTIR VOZUĆA U BOSNI, JUŽNA SRBIJA, SKOPLЈE 1940, STR. 5.
34
M. FILIPOVIĆ, MANASTIR VOZUĆA U BOSNI, STR. 6-7; LOKALITET PAZARIŠTE NE MOŽE DA SE UBICIRA NA
DANAŠNJOJ MAPI.
35
https://www.google.rs/maps/dir/Stog,+Zavidovi%C4%87i,+Federation+of+Bosnia+and+He
rzegovina,+Bosnia+and+Herzegovina/44.3693852,18.365384/@44.3895085,18.2915705,13
z/data=!4m9!4m8!1m5!1m1!1s0x475ec7268573f78d:0xd0780108936531ba!2m2!1d18.291
3889!2d44.385!1m0!3e2 (7.4.2016.).
36
https://www.google.rs/maps/dir/Banovi%C4%87i,+Federation+of+Bosnia+and+Herzegovi
na,+Bosnia+and+Herzegovina/44.3693852,18.365384/@44.3799915,18.3705289,12z/data
51
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
većom sigurnošću tvrditi da je deo sela – Crkvište, u stvari ostatak crkve jer se
oko njega nalazi nekropola sa stećcima.37 Manastir je od samog sela Vozuća
udaljen nešto više od kilometra, a od susednog sela Gare 3,5 kilometara. 38 Od
sedišta nahije, grada Maglaja, manastir je udaljen 29,8 kilometara,39 ali je sa
njim dobro povezan jer je pored tog grada, kao i pored manastira, išao put
dolinom Bosne koji je spajao srednju Bosnu sa Posavinom.40
Otprilike podjednako udaljen, kao od Maglaja, bio je od drugog
pravoslavnog centra - manastira Gostović (Udrim). Razdaljina između njih
iznosila je 29 kilometara.41 Postojanje veza između ova dva manastira
osvedočeno je u bogoslužbenim knjigama. U Vozući se nalazila jedna Liturgija
štampana u Veneciji kod Božidara Vukovića, sa zapisom da je ta knjiga poklon
manastiru Gostoviću.42
Manastir Gostović
Za prvi pomen manastira uzima se 1518. godina, kada je Gostović pomenut
u zapisu Liturgije iz štamparije Božidara Vukovića.43 Manastir se nalazi na
istoimenoj reci, pritoci Krivaje, a ime je dobio po selu u kome se nalazi. Danas
je manastir u ruševinama, smatra se da je zapusteo krajem XVII veka.44 Od
nekadašnjeg sela Zavidovići (prema popisu iz 1604. godine)45, a danas opštine,
manastir Gostović je udaljen samo 4,3 kilometra.46 Šelo Podkleče, na tri
=!3m1!4b1!4m9!4m8!1m5!1m1!1s0x475eb5ac94c8982d:0x794954d90f24fec2!2m2!1d18.5
248551!2d44.4094788!1m0!3e2 (7.4.2016.).
37
M.FILIPOVIĆ, MANASTIR VOZUĆA U BOSNI, STR. 7.
38
https://www.google.rs/maps/dir/Gare,+Federation+of+Bosnia+and+Herzegovina,+Bosnia+
and+Herzegovina/44.3693852,18.365384/@44.378155,18.3397498,14z/data=!3m1!4b1!4
m9!4m8!1m5!1m1!1s0x475ec79a4764eb13:0x83c1ec46d5e13e95!2m2!1d18.3481!2d44.39
14!1m0!3e2 (7.4.2016.).
39
https://www.google.rs/maps/dir/44.3696927,18.366087/Maglaj,+Bosnia+and+Herzegovin
a/@44.455859,18.1724939,11z/data=!4m10!4m9!1m0!1m5!1m1!1s0x475e97d804054a31:
0x32da7325b6e03840!2m2!1d18.271961!2d44.54615!3e2!5i1 (5.4.2016.).
40
„MAGLAJ“, U: LEKSIKON GRADOVA I TRGOVA, STR. 173.
41
https://www.google.rs/maps/dir/44.3696927,18.366087/Gostovi%C4%87,+Zavidovi%C4
%87i,+Federation+of+Bosnia+and+Herzegovina,+Bosnia+and+Herzegovina/@44.4079301,1
8.1756253,12z/data=!4m10!4m9!1m0!1m5!1m1!1s0x475eeaee74c9453d:0xd72d39b243f8
2b4a!2m2!1d18.1500668!2d44.4133478!3e2!5i2 (5.4.2016.).
42
M. FILIPOVIĆ, MANASTIR VOZUĆA U BOSNI, STR. 10.
43
44
45
46
https://www.google.rs/maps/dir/Gostovi%C4%87i,+Bosnia+and+Herzegovina/Zavidovi%C
52
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
kilometra udaljenosti od manastira je još bliže manastiru.47 Prirodno bi bilo

razmišljanje da su ta sela, zajedno sa selom Gostović, naseljavali stanovnici
pretežno pravoslavne vere. Najposle, ne bi bilo novca za raskošne štampane
knjige Božidara Vukovića, da manastir nije dobijao priloge od pastve.
Manastir Ozren
Manastir je prvobitno građen kao mirska crkva, patosan 1587. godine, o
trošku popa Jakova. Ostatak crkve je svakako ranije nastao. Prvi izvor o Ozrenu
kao manastiru potiče iz 1589. godine. Tada pop Jakov postaje iguman Joakim –
ktitor ovog manastira.48 Međutim, problem datacije manastira Ozren ponovo
pokreće autor Zdravko Kajmaković u svojoj raspravi. Navodi kao dokaz
činjenicu da je patosanje hrama bilo 1587. godine, a da je manastir pokriven
tek 1609, dakle, posle izdrade patosa. Šudeći samo na osnovu ovih zapisa,
izgledalo bi da je manastir prvo popatosan, a potom pokriven, što nije bilo
logično. Osim, ukoliko se radilo o obnovi manastira tj. prepokrivanju crkve.
Tako bi se došlo do zaključka da je manastir i ranije imao patos, tj. da ga je pop
Jakov samo obnovio, jer bi inače ostavio zapise o gradnji, a ne o patosanju. 49
Manastir je izolovaniji od manastira Papraće koji se također nalazi pored
reke Špreče, na njenom izvoru. Manastir Ozren je udaljen oko šest kilometara
od reke, pod planinom Ozrenom.50 U turskom popisu iz 1604. godine Ozren se
navodi kao posebna nahija. Kao i manastir, nahija je dobila naziv po planini
koja se nalazila na njenoj teritoriji. Nahija je formirana naseljavanjem
stanovništva sa vlaškim statusom i nema svoju osnovu u srednjovekovnoj
župskoj organizaciji.51 Današnji glavni putevi su zaobišli manastir, ali ne i oni iz
srednjeg veka. Put koji vodi od Špreče, kroz Kakmuže i Jadrinu do Maglaja,
4%87i,+Federation+of+Bosnia+and+Herzegovina,+Bosnia+and+Herzegovina/@44.4309389,
18.1358921,14z/data=!3m1!4b1!4m14!4m13!1m5!1m1!1s0x475eea944d3a69b1:0x29ee4d
15fee6d9f4!2m2!1d18.1655105!2d44.4180978!1m5!1m1!1s0x475eeb2ac4f6adcf:0x2a1d62
ef88656d87!2m2!1d18.1451051!2d44.4437217!3e2 (5.4.2016.); UZETA JE RAZDALЈINA IZMEĐU
SELA GOŠTOVIĆI I DR. MESTA JER MANASTIRA NEMA NA GOOGLE MAP-I.
47
https://www.google.rs/maps/dir/Gostovi%C4%87i,+Bosnia+and+Herzegovina/Potkle%C4
%8De,+Federation+of+Bosnia+and+Herzegovina,+Bosnia+and+Herzegovina/@44.4252337,
18.144594,15z/data=!3m1!4b1!4m14!4m13!1m5!1m1!1s0x475eea944d3a69b1:0x29ee4d1
5fee6d9f4!2m2!1d18.1655105!2d44.4180978!1m5!1m1!1s0x475eeae8213901fb:0xd5ee0b
6634cdc617!2m2!1d18.1415635!2d44.4285881!3e2 (5.4.2016.).
48
B. NILEVIĆ, SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA U BOSNI I HERCEGOVINI, STR. 147.
49
ZDRAVKO KAJMAKOVIĆ, “OKO PROBLEMA DATACIJE PRAVOSLAVNIH MANASTIRA U ŠJEVEROIŠTOČNOJ BOSNI SA
POSEBNIM OSVRTOM NA PAPRAĆU”, U: NAŠE STARINE XIII/1972., STR. 152.
50
MILENKO FILIPOVIĆ - ĐOKO MAZALIĆ, „MANASTIR OZREN“, U: SPOMENIK SAN, BEOGRAD, CI /1950., STR.
89.
51
53
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
prolazio je nedaleko od Ozrena. Crkva je time bila malo sklonjena od puta, ali
ne dovoljno da izbegne brojne pohare.52
Usled istih tih pljački, ili pak usled pomeranja glavnog puta, ugasila su se i
neka sela u okolini manastira Ozren, kao što su Velika i Mala Jadrina kojih ima
u opširnom turskom popisu iz 1604. godine, ali nisu opstala do danas. 53 Oko
manastira su formirana nova sela kojih nema u defteru iz 1604. godine, što
svedoči o prekidu kontinuiteta naseljenosti. Najbliže naselje manastiru Ozren
za koje znamo da je postojalo još od preosmanskog perioda je trg Gračanica.
Uzevši u obzir orijentisanost manastira Ozren na istočne padine planine,
prihvatljivija je Gračanica kao mesto trgovanja od Tešnja i Maglaja koji su sa
druge strane planine. Najposle, Gračanica je brzo napredovala u osmansko
doba zahvaljujući rudniku gvožđa koji se nalazio u blizini.54 Treba istaći da je
mesto Donja Bukovica koje je udaljeno 20,5 kilometara spadalo u parohiju
manastira Ozren prema turskom popisu iz 1604. godine.55 Tolika razdaljina
ilustruje široku delatnost manastira, ali i otkriva opseg drugih mesta sa
približnom razdaljinom koja su mogla pripadati manastirskoj parohiji. Ovolika
udaljenost parohijama od matičnog manastira mogla bi da svedoči o: maloj
gustini naseljenosti, te o malom broju hrišćanskog stanovništva u okolini, ili
pak o nedostatku drugih crkvi u okolini.
Manastir Stuplje
Manastir Štuplje sa crkvom posvećenom svetom arhanđelu Mihailu se nalazi
između današnjih naselja Čelinca i Prnjavora, u selu Gornji Vijačani. Imena
stupljanskim monaha zabeležena su u Kruševskom pomeniku krajem XV veka, a
sledeći podatak o manastiru potiče iz 1629. godine kada je u Štuplju prepisan
tipik. Temelji manastira Štuplja pronađeni su na lokalitetu Crkvište 1994.
godine. 56 Manastir se nalazi pored potoka Manastirice koji se posle 2,5
kilometara uliva u reku Ukrinu. Severno od lokaliteta šumski masiv nosi naziv
Kaluđerovo brdo. Šami nazivi ovih toponima (Crkvište, Manastirica,
Kaluđersko brdo) ukazivali su na postojanje manastira u blizini. Lokalitet
manastira Štuplje u Gornjim Vijačanima udaljen je dvanaest kilometara
vazdušnom linijom od manastira Liplja do koga se putem uz reku Ukrinu stiže
posle dvadesetak kilometara. Pošto su manastiri u zapisima pominjani zajedno,
52
M. FILIPOVIĆ - Đ. MAZALIĆ, „MANASTIR OZREN“, U: SPOMENIK SAN, BEOGRAD, CI/1950., STR. 90.
53
54
„ŠOKOL“, U: LEKSIKON GRADOVA I TRGOVA, STR. 274.
55
56
LJ. ŠEVO, KULTURNA BAŠTINA, STR. 158-9; LJ. ŠEVO, PRAVOSLAVNE CRKVE I MANASTIRI, STR. 89.
54
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
bilo je opravdano smeštati ovaj manastir u blizinu Liplja, što su arheološka

ispitivanja potvrdila.57
Lokalitet manastira Štuplje udaljen je od središta sela Gornji Vijačani 6,7
kilometara58. Do sledećeg sela Šnjegotine Velike ima 11,4 kilometra59, dok je još
dalje selo Čečava sa udaljenošću od 24,3 kilometra60. Ovako udaljena sela
verovatno svedoče o maloj gustini naseljenosti na tom prostoru. Koliko su,
manastir Stuplje i njegovi posedi okrenuti ka toku reke Bosne i naseljima koja
se tamo nalaze pokazuje i prosta opservacija reljefa. Na taj način se uočava
planinski venac koji predstavlja prirodnu prepreku u interakciji sa naseljima
srenjovekovne „zemlje“ Donji Kraji. Opet, to ne znači da nje nije bilo, nego da su
manastiri Stuplje i Liplje prirodom okrenutiji ka istoku.
Manastir Liplje
Prvi pomen manastira je u Kruševskom pomeniku koji je datovan u drugu
polovinu XV veka, dok je sledeći spomen u zapisu iz 1576. godine. Pomenute su
veze manastira Štuplja sa Lipljem, a u izvorima su posvedočene i veze sa
manastirom Osovica. Mislilo se čak da je Osovica starije ime za Liplje, ali neki
izvori i jaka tradicija ukazivali su na postojanje manastira pod Motajicom, kod
Kobaša.61 Pošto je dokazano postojanje manastira Osovica, i pošto je on
ubiciran, ostaje nerazjašnjena povezanost dva manastira koji su udaljeni 66,3
kilometra.62 Autor zapisa iz 1612. godine navodi ime osovičkog igumana ispred
57
LJUBICA SRDIĆ, „MANASTIR STUPLЈE“, U: NAŠE STARINE, BANJA LUKA, L/1998., STR. 59-67.
58
https://www.google.rs/maps/dir/Manastir+Stuplje,+%C4%8Celinac,+Republic+of+Srpska,+
Bosnia+and+Herzegovina/Gornji+Vija%C4%8Dani+dio/@44.7533734,17.615864,12z/data
=!4m14!4m13!1m5!1m1!1s0x475e73a3485808a7:0x49e31990c6a4643!2m2!1d17.60053!2
d44.736657!1m5!1m1!1s0x475e73ffa4f2b269:0x8d4cf4e6c93b649d!2m2!1d17.6475817!2d
44.7504602!3e2?hl=en (7.4.2016).
59
Bosnia+and+Herzegovina/%C5%A0njegotina+Velika,+Republic+of+Srpska,+Bosnia+and+He
rzegovina/@44.7599559,17.560589,12z/data=!4m14!4m13!1m5!1m1!1s0x475e73a348580
8a7:0x49e31990c6a4643!2m2!1d17.60053!2d44.736657!1m5!1m1!1s0x475e7266045e406
1:0x85922c9bc33b13b3!2m2!1d17.5415852!2d44.7151656!3e2?hl=en (7.4.2016).
60
Bosnia+and+Herzegovina/%C4%8Ce%C4%8Dava,+Republic+of+Srpska,+Bosnia+and+Herz
egovina/@44.734841,17.6100275,12z/data=!4m15!4m14!1m5!1m1!1s0x475e73a3485808
a7:0x49e31990c6a4643!2m2!1d17.60053!2d44.736657!1m5!1m1!1s0x475e7a8758fed8d9:
0x82dc39610f2d4ddf!2m2!1d17.729187!2d44.702826!3e2!5i1?hl=en (7.4.2016).
61
62
https://www.google.rs/maps/dir/Manastir+Osovica,+Nova+Ves,+Republic+of+Srpska,+Bos
nia+and+Herzegovina/Liplje,+Bosnia+and+Herzegovina/@44.8436339,17.3477289,10z/dat
55
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
imena lipljanskog monaha - „starca“. U sledećem zapisu iz 1616. godine, govori

se o rukopoloženju lipljanskog sabrata Šimeona, ali u manastiru Osovici.63
Moguće da manastir Liplje u periodu od pre 1612. i posle 1616. godine, nije
imao svog igumana, a da su rukopoloženja i upravljanje kinovijom vršili
osovički igumani. Pitanje je šta se to dešavalo sa monaštvom, pa nije moglo da
izabere igumana. Na osnovu zapisa iz 1615. godine došlo je do poplave
manastira. „ ...nadođe poplava i obuze portu, razori crkvu i konake, ne ostade
kamen na kamenu...“.64 Na osnovu ovog zapisa autorka Ljiljana Ševo iznosi
mišljenje po kome nije poplavljen sam manastir, nego manastirski metoh. Ipak,
monah koji je sačinio ovaj zapis nije imao razloga da laže, a bio je dobro
upoznat sa prilikama u svome manastiru. Zato istinitost ove tvrdnje ne treba
olako odbaciti. Moguće da je iguman manastira Liplje umro pre 1612. godine, a
da monasi iz nekog razloga nisu mogli da izaberu drugog. Potom, kada se
dogodila poplava 1615. godine i bila razorena crkva, bratija manastira nije
imala gde da se rukopolaže pa su išli u manastir Osovicu. Posle toga je crkva
bila obnovljena, da bi 1696. godine u zapisu iz manastira Orahovica u Slavoniji
stajalo da „manastiri Štuplje i Liplje sagorješe i opustješe konačno“.65
Manastir Osovica
Najbliže naselje, već pominjanom manastiru Osovici je utvrđenje Kobaš, na
samo 4 kilometra udaljenosti.66 Ta blizina značila je manastiru ne samo zaštitu,
nego i dobru povezanost sa krajevima preko Šave, jer se na Kobašu nalazio
„brod“ za prelazak preko reke. U mirnim vremenima manastir koji se nalazi u
blizini važnih puteva, Kobaš-Lišnja, Kobaš-Dubočac-Derventa, mogao je da
bude mesto hodočašća i da napreduje. Ipak, blizina utvrđenja Kobaš, koje je od
1535. godine pod osmanskom kontrolom, pretvorila se iz prednosti u manu.67
Na samo dvanaest kilometara68 od manastira nalazi se još jedno utvrđenje.
a=!4m14!4m13!1m5!1m1!1s0x475dea7c489d7a61:0xa4767a2ea9a10fce!2m2!1d17.743348
!2d45.079213!1m5!1m1!1s0x475e6eb097a251b9:0x43a42730ef2f1d3c!2m2!1d17.539017!
2d44.6379741!3e2?hl=en (7.4.2016).
63
LJ.ŠEVO, MANASTIRI I CRKVE BRVNARE, STR. 38.
64
LJ.ŠEVO, MANASTIRI I CRKVE BRVNARE, STR. 38-39.
65
LJ ŠEVO, KULTURNA BAŠTINA, STR. 158-159.
66
https://www.google.rs/maps/dir/Manastir+Osovica,+Nova+Ves,+Bosnia+and+Herzegovina
/Koba%C5%A1,+Republic+of+Srpska,+Bosnia+and+Herzegovina/@45.0784965,17.72277,1
3z/data=!4m14!4m13!1m5!1m1!1s0x475dea7c489d7a61:0xa4767a2ea9a10fce!2m2!1d17.7
43348!2d45.079213!1m5!1m1!1s0x475deaede4c263bf:0x5f0d35aad13fe150!2m2!1d17.70
71002!2d45.0831771!3e2 (8.4.2016).
67
„KOBAŠ“, U: LEKSIKON GRADOVA I TRGOVA, STR. 130.
68
56
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Grad Dubočac koji je također, 1535. godine pao u turske ruke, mada su ga
prethodno i Ugari koristili u svojim nastupanjima preko Save.69
Moguće da su turske pohare uzrok propadanju manastira, premda se
manastir pominje i u XVII veku. Ne zna se da li je manastir tu bio u vreme
turskih osvajanja, ili je naknadno sagrađen. U opširnom defteru za 1604.
godinu pominje se „Mezra Draginja, crkveno zemljište koje uživaju kaluđeri
spomenute crkve, kaluđer Vasilije i drugi suvlasnici u blizini Motajice i
porušene tvrđave pod imenom Osivik i zemljište Crkvina, sa vinogradima i
čairom spomenute crkve na prostoru između čifluka Bali-age i sela Jadovica“.70
Ove informacije pomogle su ubikaciju manastira, a one otkrivaju moguće
kontakte, kao i teritoriju metoha manastira. Iz ovog zapisa vidi se da je
manastirski metoh obuhvatao dve odvojene teritorije, zemljište oko Motajice,
koja je udaljena 8,3 kilometra71 zapadno od manastira, i zemljišta oko sela
Jadovica koje se nalazi 18 kilometara72 južno od manastira, u pravcu ka
manastiru Detlak. To bi moglo biti svedočanstvo o saradnji ova dva manastira.
Najbliže selo manastiru Osovica, koje se pominje u popisu iz 1604. godine, a
koje je moguće ubicirati je Brusnik. Nalazi se na 6,4 kilometra od manastira i do
njega se stiže za sat i osamnaest minuta prosečnog hoda.73 Posmatrajući samo
razdaljinu, može se pomisliti da je selo Brusnik možda pripadalo metohu
manastira, ali se iz istog deftera vidi da to nije bio slučaj. Može se zaključiti da
je manastirska privreda bila orijentisana na južnije krajeve, dalje od nemirnih
/Bosanski+Dubo%C4%8Dac,+Republic+of+Srpska,+Bosnia+and+Herzegovina/@45.054187
5,17.7858556,12z/data=!3m1!4b1!4m14!4m13!1m5!1m1!1s0x475dea7c489d7a61:0xa4767
a2ea9a10fce!2m2!1d17.743348!2d45.079213!1m5!1m1!1s0x475dc6eb3d3b2bc9:0x93a245
777d685af6!2m2!1d17.8727558!2d45.0397484!3e2 (8.4. 2016).
69
„DUBOČAC“, U: LEKSIKON GRADOVA I TRGOVA, STR. 103-104.
70
J. MRGIĆ, SEVERNA BOSNA, STR. 197-198, 270.
71
/Motajica,+Srbac,+Republic+of+Srpska,+Bosnia+and+Herzegovina/@45.0470928,17.62972
95,12z/data=!4m14!4m13!1m5!1m1!1s0x475dea7c489d7a61:0xa4767a2ea9a10fce!2m2!1d
17.743348!2d45.079213!1m5!1m1!1s0x475deb96624a82bd:0xd5a71b8baab788a1!2m2!1d
17.6683333!2d45.0805556!3e2 (8.4.2016.).
72
/Jadovica,+Republic+of+Srpska,+Bosnia+and+Herzegovina/@45.0282302,17.7577031,12z/
data=!4m14!4m13!1m5!1m1!1s0x475dea7c489d7a61:0xa4767a2ea9a10fce!2m2!1d17.743
348!2d45.079213!1m5!1m1!1s0x475dc3434251c37d:0x31f598881aef802!2m2!1d17.7800
444!2d44.976763!3e2 (8.4.2016.).
73
/Brusnik,+Republic+of+Srpska,+Bosnia+and+Herzegovina/@45.1076114,17.6783097,14z/d
ata=!3m1!4b1!4m14!4m13!1m5!1m1!1s0x475dea7c489d7a61:0xa4767a2ea9a10fce!2m2!1
d17.743348!2d45.079213!1m5!1m1!1s0x475deb3e2cba2947:0x54e625c8ab0a6e40!2m2!1
d17.6903!2d45.1161!3e2 (8.4.2016.).
57
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
voda Šave, koje su sa sobom nosile osvajače raznih vera. Posle pomenutih
rukopoloženja iz 1615. godine manastir je zapusteo i zaboravlјen.74 Ne zna se
kada, ali moguće da se krah manastira podudara sa krajem manastira Štuplјe i
Liplјe jer bi liplјanski monasi, u suprotnom, verovatno potražili sklonište u
ovom manastiru.
Manastir Detlak
Prema defteru iz 1604. godine moguće je dokazati postojanje manastira
Detlak na osnovu sela Detlak i toponima Crnac, što je, u stvari „črnorizac“ tj.
srednjovekovni naziv za monaha. Ovaj manastir je bio poznati prepisivački
centar u kome je Zaharije Vozućanin prepisivao molitvenik 1628. godine, a
zapis iz 1622. nastao je „u manastiru na reci Ukrini, u podkrilјu Ljubića
planine“.75
Ipak, manastir do danas nije ubiciran. Umesto sela Detlak, danas postoje dva
sela, Gornji i Donji Detlak. U Gornjem Detlaku postoji arheološki lokalitet
„Ambarine“ koji je iz bronzanog doba i nema veze sa pravoslavnom
bogomolјom. Nađeni su neki arheološki ostaci u selu Donji Detlak, koje se ne
nalazi neposredno na reci Ukrini, već nekoliko kilometara dalјe. Oni su do sada
samo amaterski istraženi 2012. godine. Ostaje otvorena mogućnost da će jedan
profesionalni arheološki poduhvat doneti nove informacije o lokalitetu. Za sada
taj lokalitet treba smatrati najbolјom referentnom tačkom za manastir Detlak,
dok se ne pokaže suprotno. Šelo Jadovica, koje se uzima kao granica jednog
dela metoha manastira Osovica, nalazi se na samo pet kilometara od moguće
lokacije manastira Detlak.76 Pitanje o odnosu ova dva manastira ostaje
otvoreno usled nedostatka izvora i arheoloških istraživanja.
74
75
76
https://www.google.rs/maps/dir/Donji+Detlak,+Republic+of+Srpska,+Bosnia+and+Herzeg
ovina/Jadovica,+Bosnia+and+Herzegovina/@45.0085962,17.5468089,11z/data=!3m1!4b1!
4m14!4m13!1m5!1m1!1s0x475dc4ba78643acf:0xb542f7255affede4!2m2!1d17.812222!2d4
4.961389!1m5!1m1!1s0x475dc3434251c37d:0x31f598881aef802!2m2!1d17.7800444!2d4
4.976763!3e2 (8.4.2016).
58
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Zaključak
Deo religijske slike izučavanog prostora umnogome upotpunjuje prostorni
odnos manastira i naselјa. Povezivanje najbližih naselјa sa pravoslavnim
bogomolјama, otkriva mesta iz kojih je moglo da dolazi stanovništvo na
molitvu, tj. moguća mesta naselјena pravoslavnim stanovništvom. Otkriva i
veze manastira sa najbližim gradovima i trgovima. Upućuje gde da se traže
tragovi trgovačke razmene, odnosa administrativne vlasti prema najbližim
manastirima i mogućih izvora prihoda opštežića ili parohije.
Međutim, istraživanje ovog odnosa nije donelo nikakav šablon koji bi

direktno otkrio položaj pravoslavnog stanovništva. Umesto toga, postavlјene su
pretpostavke koje će moći da se uz pomoć drugih izvora dalјe dokazuju ili
opovrgavaju. Ovaj rad pokazuje nove načine upotrebe savremenih tehnologija
u istoriografiji. Štoga se kao osnova i dopuna postojećoj literature i izvorima,
istraživanje najviše oslanjalo na internet sajt google maps. Pretpostavljeno je
da prosečna brzina kretanja srednjovekovnog čoveka nije bila brža od brzine
pešačenja savremenog čoveka. Ta brzina je iznosila oko 5 km/h. Primećuje se
da google pri izračunavanju potrebnog vremena za prelazak određenog
rastojanja uključuje i reljef.
Tako je vreme za prelazak od tačke A do tačke B, različito u odnosu na
vreme od tačke B do tačke A, u odnosu na konfiguraciju terena. Uzeli smo da je
brzina srednjovekovnog čoveka uglavnom odgovarala brzini savremenog
pešaka jer pri karavanskoj trgovini, ljudi sa natovarenim konjima nisu išli
brže.77 Šavremena tehnologija je pridonela ovom istraživanju, te poslužila kao
dodatni izvor informacija. Na taj način, upotpunjeni su izuzetno šturi podaci o
religijskom i svakodnevnom životu pravoslavnih hrišćana sa izučavanog
prostora.
77
MIHAILO DINIĆ, “DUBROVAČKA ŠREDNJEVEKOVNA KARAVANSKA TRGOVINA”, U: JUGOSLOVENSKI ISTORIJSKI
ČASOPIS, BEOGRAD, 3/1937, STR. 135.
59
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 1: Manastiri severne Bosne

sa obližnjim naseljima (osnova
karte preuzeta iz: JELENA MRGIĆ,
SEVERNA BOSNA 16-18. VEK, ISTORIJSKI
INSTITUT, BEOGRAD 2008, 2.
Korišćeni izvori
Neobjavljeni izvori
DOKUMENTACIONI MATERIJAL, ZAVIČAJNI MUZEJ GRADIŠKA, IŠTRAŽIVANJE ARHEOLOGA
MILANA ĐURĐEVIĆA 2008 .
Objavljeni izvori
KANUNI I KANUN-NAME ZA BOSANSKI, HERVEGOVAČKI, ZVORNIČKI, KLIŠKI, CRNOGORSKI I
SKADARSKI SANDŽAK IZ XV I XVI VIJEKA, PRIR. B. ĐURĐEV, N. FILIPOVIĆ, H. HADŽIBEGIĆ, M.
MUJIĆ I H. ŠABANOVIĆ, SARAJEVO 1957.
Korišćena literatura
DINIĆ, MIHAILO, “DUBROVAČKA ŠREDNJEVEKOVNA KARAVANSKA TRGOVINA”, U:
JUGOSLOVENSKI ISTORIJSKI ČASOPIS, BEOGRAD, 3/1937, STR. 119-146.
FILIPOVIĆ, MILENKO - MAZALIĆ ĐOKO, „MANASTIR TAMNA“, SPOMENIK SAN, BEOGRAD,
XCIX/1950., STR. 115-130.
60
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
FILIPOVIĆ, MILENKO - MAZALIĆ ĐOKO, MANASTIR PAPRAĆA U BOSNI, SPOMENIK SAN,

BEOGRAD, XCIX/1950., STR. 96-114.
FILIPOVIĆ, MILENKO – MAZALIĆ, ĐOKO, „MANASTIR OZREN“, U: SPOMENIK SAN,
BEOGRAD, CI/1950., STR. 89-124.
FILIPOVIĆ, MILENKO , MANASTIR VOZUĆA U BOSNI, JUŽNA SRBIJA, SKOPLЈE, 1940.
KAJMAKOVIĆ, ZDRAVKO, “OKO PROBLEMA DATACIJE PRAVOSLAVNIH MANASTIRA U
ŠJEVEROIŠTOČNOJ BOSNI SA POSEBNIM OSVRTOM NA PAPRAĆU”, U: NAŠE STARINE, BANJA
LUKA, XIII/1972.,149-170.
MRGIĆ, JELENA, SEVERNA BOSNA 13-16. VEK, ISTORIJSKI INSTITUT, BEOGRAD 2008.
NILEVIĆ, BORIS, SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA U BOSNI I HERCEGOVINI DO OBNOVE PEĆKE
PATRIJARŠIJE 1557. GODINE, SARAJEVO 1990.
SKUPINA AUTORA, LEKSIKON GRADOVA I TRGOVA SREDNJOVEKOVNIH SRPSKIH ZEMALЈA,
BEOGRAD 2010.
SRDIĆ, LJUBICA, „MANASTIR STUPLЈE“, U: NAŠE STARINE, BANJA LUKA, L/1998., 59-69.
SRPSKI BIOGRAFSKI REČNIK, 2, V-G, MATICA SRPSKA, NOVI SAD, 2006.
ŠEVO, LJILЈANA, KULTURNA BAŠTINA REPUBLIKE SRPSKE, PRAVOŠLAVNA REČ, NOVI SAD
2003.
ŠEVO, LJILЈANA, MANASTIRI I CRKVE BRVNARE BANJOLUČKE EPARHIJE, GLAS SRPSKI, BANJA
LUKA, 1996.
ŠEVO, LJILЈANA, PRAVOSLAVNE CRKVE I MANASTIRI U BOSNI I HERCEGOVINI DO 1878.
GODINE, GLAS SRPSKI, BANJA LUKA 2002.
Internet veze: HTTPS://WWW.GOOGLE.COM/MAPS
HTTP://MAPCARTA.COM/18894740/DIRECTIONS
61
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Ana VUJKOVIC, MA
Faculty of Philosophy, University of Novi Sad
THE SPATIAL RELATIONSHIP BETWEEN ORTHODOX MONASTERIES AND

SETTLEMENTS IN MEDIEVAL AND EARLY OTTOMAN NORTHERN BOSNIA
Abstract: The paper deals with the spatial relationship of the monasteries of
Paprata, Lomnica, Tavna, Ozren, Vozuca and Gostovic (Udrim), Liplje, Stuplje,
Detlak and Osovica with nearby settlements, and attempts to reinterpret their
interaction with each other. Using modern technologies in historiography, above
all modern mapping embodied in the Google Maps site, complements the already
existing knowledge contained in historical sources. Taking into account the data
from the Ottoman archives, and the topographic images of that time, the daily
communication of the man with the environment, the lenght of the trips, as well
as the recreation of potential routes were shown. The work also provides a brief
historical overview of each of the educational monasteries, seeking to place it as
precisely as possible in a historical context.
Keywords: spatial relation, northeastern Bosnia monasteries, mapping, Google

maps
62
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Kemal NURKIĆ
Semir HADŽIMUSIĆ
Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK
NASELJE TURIJA U DRUGOJ POLOVINI 19. STOLJEĆA
Apstrakt: Turija se pod ovim imenom spominje još od srednjeg vijeka, te

kroz cijeli osmanski period, što svjedoči historijski kontinuitet organizovanog
življenja u ovom naselju. Bila je dio župe, a potom nahije Dramešin. U radu se
donosi pregled kuća i stanovnika Turije prema popisu stanovništva iz 1850.
godine, te osvrt na rezultate popisa stanovništva 1879., 1885. i 1895. godine.
Stara džamija u Turiji je podignuta u drugoj polovini 19. stoljeća, a rezultate
terenskog istraživanja nišana u haremu ove džamije autori donose na stranicama
ovog rada.
Ključne riječi: Turija, Lukavac, popis stanovništva iz 1850. godine,
stara džamija u Turiji, nišani.
Nemjerljiv je značaj poznavanja svih historijskih procesa i pojava,

globalnih, nacionalnih i lokalnih, kao i povezivanje bitnih karakteristika istih i
stvaranje jasne slike o prošlosti. Da bi imali historiografski uokvirenu
cjelishodnu sliku prošlosti trebamo imati i neophodan kvantum naučne obrade
i spoznaje lokalne historije.
Pod pojmom lokalne historije definiše se istraživanje i proučavanje
historije nekog manjeg administrativnog prostora (naselje, općina, regija) kao
dijela neke veće administrativno-političke cjeline, države. U predstavljenom
slučaju to je proučavanje prošlosti naselja Turija u općini Lukavac, području
sjeveroistočne Bosne, kao dijela države Bosne i Hercegovine.1
1 Šemir Hadžimusić, „Značaj izučavanja lokalne historije za razvoj historiografije–primjeri

straživanja prošlosti Lukavca“, DHS-Društvene i humanističke studije, br. 3., Tuzla
2017., 167-186.
63
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Općina Lukavac, smještena u dolini rijeke Špreče, danas je jedna od većih

administrativno-teritorijalnih jedinica i industrijskih centara u Bosni i
Hercegovini. Na prostoru 33. mjesne zajednice, živi ukupno 44. 520.
stanovnika.2
Iako jedna od većih administrativno-teritorijalnih jedinica u Bosni i
Hercegovini ubraja se u red onih lokalnih zajednica i gradova koji u proteklom
periodu nisu prošli adekvatnu naučnu, historiografsku obradu svoje prošlosti.
Međutim, posljednjih godina započet je nešto intenzivniji angažman i dati su
značajniji rezultati po datom pitanju. Doprinos nastavku ovog procesa jeste i
ovaj koautorski prilog o istraživanju prošlosti naselja Turija. Rezultati
dosadašnjih istraživanja ukazuju na to da je ovo prvi posebni rad koji obrađuje
prošlost Turije.
Naselje Turija je smješteno u donjem toku rijeke Turije, lijeve pritoke
Špreče. Kao sjedište mjesne zajednice Turija, u sastavu je općine Lukavac.
RAZVOJ TURIJE DO 19. STOLJEĆA

Područje današnje općine Lukavac je u srednjem vijeku pripadalo
župama (nahijama) Šmoluća (Puračić, Gornji Lukavac, Donji Lukavac/Lukavica,
Donja Šmoluća, Gornja, Šmoluća, Šrednja Šmoluća, Devetak,
Dobošnica/Dubreštica, Gnojnica, Kruševica/Kruševo polje i Miričina), Dolnja
Tuzla (Bokavići, Modrac/Modriča, Poljice, Bistarac) i Dramešin/Drametin
(Turija).
Područje naselja Turija u srednjem vijeku i u starijem osmanskom
periodu pripadalo je župi i nahiji Dramešin. Naselje je vrlo staro o čemu govore
historijski podaci, brojne starine i sačuvani toponimi kao što su: Crkvina3,
Tatoš, Jakuševina, Japiševa njiva, Ivkovina, Staro Guvno, Čalakuša, Čalakni šuma,
Dovište, Hodžina njiva i drugo. U susjednom selu Babice postoje toponimi
Mramor, Gradina, Strojna, Klisa, kao i lokalitet sa usamljenim stećkom.4
2 Više vidi u: Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini: Rezultati popisa,
Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2016.
3 Na zapadnom obodu Turije prema Rosuljama nalazi se „Crkvina“, što ukazuje na potencijalni
arheološki lokalitet.
4 Semir Hadžimusić, „Štećci na području općine Lukavac“, Baština sjeveroistočne Bosne. časopis
za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, br. 7., Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK, Tuzla 2015., 71.
64
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Naselje Turija je prvi put u popisima evidentirano još na prvom

defterskom popisu Zvorničkog sandžaka iz 1519. godine, kao sastavni dio
nahije Drametin5. Taj popis govori o naselju čiji prihod iznosi 1980 akči.6
Prema popisu iz 1533. godine Turija je bila selo sa 10 kuća, od kojih je 5
muslimanskih i 5 nemuslimanskih kuća. Muslimansko stanovništvo je tada
imalo 3 baštine i 3 neoženjena stanovnika. Nemuslimansko stanovništvo je
imalo 13 baština, te jednog neoženjenog stanovnika. Među njima je i seoski
starješina, odnosno primićur. Švoje timare u ovom selu ubirali su posadnici
zvorničke tvrđave: Ilijas – sin Mehmeda sa njegovim drugom i Mustafa Telčak.7
Do 1548. godine broj kuća u selu se povećava na 16, s tim da broj
muslimanskih kuća se udvostručuje, to jeste povećava se na 11, među kojima je
i 8 neoženjenih stanovnika. Broj nemuslimanskih kuća ostaje isti (5). Zanimljivo
i broj baština raste, tako da kod muslimana je u posjedu 5 baština, dok kod
ostalih 16 baština. U selu se nalazi i seoski primićur. Ukupan prihod sela prema
popisu iz 1548. godine iznosio je 4.400 akči, pri čemu gotovo jedna trećina
pripada prihodima od šire vinove loze.8
U popisnom defteru Zvorničkog sandžaka iz 1604. godine, naselje Turija
je popisano u nahiji Dramešin. Te godine je imalo četiri muslimanske kuće, u
kojima su evidentirani nositelji domaćinstava: Mehmed sin Jusufa (1),
Abdurahman sin Jakuba (2), Sulejman sin Alije (3), Mahmut sin Ahmeda(4).
Popisano je 5 muslimanskih i 15 nemuslimanskih baština.9
Na popisu tuzlanskog kadiluka iz 1750. godine, pored drugih naselja,
zabilježena je i Turija, koja je na osnovu zemljarine kadiluku davala iznos od
5 Najstariji spomen župe imena Dramešin je na epitafu stećka Božićka Banovića u Banovići Šelu.
Ovaj stećak (ukrašeni sljemenjak s postoljem) datiran je u XV stoljeće, dok korijen
“prezimena” Banović nosi u sebi vladarsku titulu ban, koja se u srednjovjekovnoj bosanskoj
državi koristila sve do 1377. godine. Župa Dramešin potpala je pod osmansku vlast već 1463.
godine, a na značaju dobija po ugarskom uspostavljanju Šrebreničke banovine 1464. godine
kada postaje pogranični dio prema ovoj ugarskoj oblasti. Nahija Drametin prema popisu iz
1519. godine obuhvatala je područje današnjih općina Banovići i Živinice, te selo Turiju koje
pripada današnjoj lukavačkoj općini. Dakle, pod okrilje ove nahije ulazila su sela: Banovići,
Grivice, Turija, Tatarica (Živinice), Bratehnići ili Repnik, Donja Višća, Gornja Višća ili Koprivac,
Đurđevik i Drabčići, Podgorje, Predražići (Podražići), Gečima, Godovići (Godojevići), Radenovići,
Treštenica i Tulovići, Više vidi u:. Edin Mutapčić, “Župa Dramešin u srednjem vijeku”, Kulturno-
historijsko i prirodno naslijeđe općine Banovići, zbornik radova, Tuzla-Banovići 2010., 27-36.
6 Adem Handžić, “Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka iz 1519. i 1533. godine”, ANUBiH i
SANU, građa, knjiga XVI, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 22, Šarajevo 1986., 32. (Dalje: A.
Handžić, “Dva prva popisa”),
7 A. Handžić, “Dva prva popisa”, 180.; Vidi i u: Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku,
Svjetlost, Sarajevo 1975.,23, 88, 104-130.
8 Katastarski popis Zvorničkog sandžaka iz 1548., 922-923. u Edin Mutapčić, Almir Mutapčić,
„Područje današnje općine Lukavac u XV i XVI stoljeću“, Kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe općine Lukavac, zbornik radova, Lukavac 2016., 157.
9 Državni arhiv Republike Turske, Istanbul, Popisni (mufasal) defteri live Zvornik iz 1604.
godine. Uvid u defter izvršio mr.sc. Kemal Nurkić.
65
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
660 groša. Za potrebe gradnje tuzlanske tvrđave, 1755. godine je razrezan

porez na nivou tuzlanskog kadiluka, a i u ovom sidžilu evidentirano je naselje
Turija, od kojeg se potražuje 1.080 groša.10 Dakle, Turija se pod ovim imenom
spominje još od srednjeg vijeka, te kroz cijeli osmanski period, što svjedoči
historijski kontinuitet organizovanog življenja u ovom naselju. Od sredine XVI
stoljeća, Turija je bilo naselje sa većinski muslimanskim stanovništvom.
Šve do kraja 19. stoljeća naselje Turija je obuhvatalo manji prostor
jugoistočno od okuke rijeke Turije. Tada je naselju Turija pridodat i dio
zapadno od rijeke Turije sa starom mahalom Dubravići, koja je do tada
pripadala Milinom selu.
Prilog 1. Izgled originalne stranice deftera iz 1604. godine11
10 Šaban Hodžić, „Štari turski dokumenti sa Tuzlanskog područja“, Članci i građa za kulturnu
istoriju istočne Bosne, knjiga I, Zavičajni muzej u Tuzli, Šarajevo 1957., 54, 67.
11 Državni arhiv Republike Turske, Istanbul, Popisni (mufasal) defteri live Zvornik iz 1604.
godine. Uvid u defter izvršio mr.sc. Kemal Nurkić.
66
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
NASELJE TURIJA PREMA POPISU STANOVNIŠTVA IZ 1850/1851.

GODINE
Dosta novih, a do sada u nauci nepoznatih podataka o naselju Turija
imamo u odnedavno poznatom i pristupačnom historijskom izvoru iz sredine
19. stoljeća. Radi se o detaljnom popisu stanovništva svih naselja i
administrativnih cjelina Bosne i Hercegovine, a koje je 1266. godine po Hidžri,
odnosno 1850/51. godine sprovela osmanska uprava.
Šjeveroistočna Bosna je popisana u tadašnjem Zvorničkom sandžaku
koji je imao više manjih administrativnih cjelina zvanih kaze, koje su zapravo
bile nasljednice ranijih kadiluka koji postoje od 16. stoljeća. Zvornički sandžak
je tada popisan u više desetina posebnih deftera (knjiga). Defteri su registrovali
stanovništvo po kazama i posebnim knjigama muslimanskog, nemuslimanskog i
ciganskog stanovništva za svaku od njih.
Turija i okolna naselja su popisana u okviru kaze Dolnja Tuzla. Podatke
o Turiji iz navedene godine, dakle imamo u popisnom defteru (knjizi)
muslimana kaze Dolnja Tuzla. 12
Kako bi se podaci o stanovništvu ovog naselja mogli koristiti neophodno
je bilo da se uradi prijevod sa staroosmanskog jezika i arapskog pisma na
bosanski jezik.13
U nastavku dajemo detaljan pregled popisa kuća i stanovnika naselja Turija.
POPIS SELA TURIJA 1850/1851. GODINE:
Kuća 1.
1. Džaferović Ibrahim sin Hasana, poljoprivrednik srednjeg rasta i
svijetlih brkova, rođen 1800. godine
2. Njegov sin Alija, rođen 1820. godine
3. Njegov sin Murat, rođen 1822. godine
4. Njegov sin Hasan, rođen 1828. godine
5. Njegov sin Ibrahim, rođen 1832. godine
6. Njegov unuk, Husejn sin Alije, rođen 1846. godine
Kuća 2.
1. Mujkanović Mustafa, poljoprivrednik visokog rasta i žutih brkova,
rođen 1805. godine
2. Njegov sin Bećir, visokog rasta, rođen 1825. godine
12 Državni arhiv Republike Turske, Istanbul, BOA NFS_d 05946, str. 269.
13 Prijevod uradio mr. sc. Kemal Nurkić, 2019.
67
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
3. Njegov sin Jusuf, malodoban, rođen 1838. godine

4. Njegov sin Šalih, rođen 1842. godine
Kuća 3.
1. Tagić Omer sin Ibrahima, poljoprivrednik visokog rasta i žutih brkova,
rođen 1817. godine
Kuća 4.
1. Tagić Osman sin Ibrahima, poljoprivrednik visokog rasta i žutih brkova,
rođen 1807. godine
Kuća 5.
1. Tagić Halil sin Ibrahima, poljoprivrednik visokog rasta i žutih brkova,
rođen 1814. godine
2. Njegov sin Halil, rođen 1837. godine
3. Njegov sin Mehmed, rođen 1845. godine
4. Njegov sin Osman, rođen 1847. godine
Kuća 6.
1. Tagić Husejn sin Ibrahima, poljoprivrednik visokog rasta i bijele brade,
rođen 1800. godine
2. Njegov sin Mustafa, visokog rasta i žutih brkova, rođen 1827. godine
3. Njegov sin Jusuf, rođen 1838. godine
Kuća 7.
1. Ćatović Mustafa sin Halila, poljoprivrednik visokog rasta i smeđih
brkova, rođen 1809. godine
2. Njegov sin Mustafa, srednjeg rasta i svijetlih brkova, rođen 1828. godine
Kuća 8.
1. Ćatović Ahmed sin Omera, poljoprivrednik visokog rasta i sijedih
brkova, rođen 1804. Godine
2. Njegov sin Ibrahim, visokog rasta i žutih brkova, rođen 1825. godine
3. Njegov sin Mehmed, visokog rasta i crnih brkova, rođen 1828. godine
4. Njegov unuk, Mustafa sin Ibrahima, rođen 1845. godine
5. Njegov unuk, Emin sin Ibrahima, rođen 1847. godine
6. Jnegov unuk, Husejn sin Ibrahima, rođen 1848. godine
Kuća 9.
1. Kišić Šalih sin Imšira, poljoprivrednik srednjeg rasta i crnih brkova,
rođen 1815. godine
2. Njegov sin Hasan, srednjeg rasta i žtih brkova, rođen 1829. godine
68
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
4. Njegov sin Omer, rođen 1847. godine

Kuća 10.
1. Samić Hasan sin Mustafe, poljoprivrednik visokog rasta i prosijede
brade, rođen 1801. godine
2. Njegov sin Abdulah, niskog rasta i žutih brkova, rođen 1820. godine
3. Njegov sin Mustafa, visokog rasta i žutih brkova, rođen 1822. godine
4. Njegov unuk, Abdulhamid sin Mustafe, rođen 1845. godine
Kuća 11.
1. Kišić Omer sin Ibšira, poljoprivrednik visokog rasta i sijede brade,
rođen 1800. godine
2. Njegov sin Vejsil, visokog rasta i svijetlih brkova, rođen 1828. godine
3. Njegov sin Alija, visokog rasta i svijetlih brkova, rođen 1830. godine
Kuća 12.
1. Kišić Merdan sin Imšira, poljoprivrednik visokog rasta i prosijedih
2. Njegov sin Ahmed, visokog rasta i svijetlih brkova, rođen 1830. godine
3. Njegov sin Šaćir, rođen 1838. godine
4. Njegov sin Adem, rođen 1846. godine
Kuća 13.
1. … Osman sin Omera, poljoprivrednik srednjeg rasta i sijede brade,
rođen 1805. godine
2. Njegov sin Omer, visokog rasta i žutih brkova, rođen 1825. godine
3. Njegov sin Bećir, rođen 1830. godine
4. Njegov sin Jusuf, rođen 1832. godine
Kuća 14.
1. … Ibrahim sin Omera, poljoprivrednik visokog rasta i prosijedih brkova,
rođen 1810. godine
2. Njegov sin Mustafa, rođen 1828. godine
6. Hizmetćar iz Maglaja, Šulejman sin Šulejmana, rođen 1828. godine,
doselio iz Maglaja
7. Njegov sin Šulejman, rođen 1847. godine
Kuća 15.
1. Taletović Alija sin Husejna, poljoprivrednik srednjeg rasta i žutih
69
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Kuća 16.
1. Mehmed sin Mehmeda, poljoprivrednik visokog rasta i žutih brkova,
rođen 1820. godine
4. Njegov brat Mustafa, rođen 1825. godine
Kuća 17.
1. Šarić Hasan sin Mustafe, poljoprivrednik visokog rasta i žutih brkova,
rođen 1824. godine
2. Njegov brat Muhsin, malodoban, rođen 1836. godine
Kuća 18.
1. Merdanović Husejn sin Ibrahima, poljoprivrednik visokog rasta i sijede
2. Njegov sin Ibrahim, srednjeg rasta, rođen 1831. godine
3. Njegov sin Murat, rođen 1834. godine
Kuća 19.
1. Kišić Murat sin Omera, poljoprivrednik srednjeg rasta i svijetlih brkova,
rođen 1827. godine
Kuća 20.
1. Merdanović Jusuf sin Ibrahima, poljoprivrednik visokog rasta i žutih
2. Njegov sin Mehmed, malodoban, rođen 1835. godine
3. Njegov sin Salih, rođen 1847. godine
4. Njegov sin Ilijas, rođen 1848. godine
Kuća 21.
1. Merdanović Hasan sin Hasana, poljoprivrednik srednjeg rasta i crnih
3. Njegov brat Ahmed, srednjeg rasta i žutih brkova, rođen 1828. godine
Kuća 22.
1. Mujkanović Omer sin Hasana, poljoprivrednik malodoban, rođen 1837.
godine
Kuća 23.
1. Hodžić Ibrahim sin Mustafe, poljoprivrednik visokog rasta i prosijede
2. Njegov sin Ibrahim, srednjeg rasta i svijetlih brkova, rođen 1828. godine
70
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Kuća 24.
1. Hodžić Murat sin Mustafe, poljoprivrednik visokog rasta i crne brade,
rođen 1810. godine
Kuća 25.
1. Hodžić Hasan sin Osmana, poljoprivrednik srednjeg rasta i žutih
Kuća 26.
1. Žigić Ibrahim sin Osmana, poljoprivrednik visokog rasta i sijede brade,
rođen 1804. godine
2. Njegov sin Omer, srednjeg rasta i žutih brkova, rođen 1825. godine
3. Njegov sin Šalih, visokog rasta i prosijedih brkova, rođen 1827. godine
4. Njegov sin Osman, malodoban, rođen 1832. godine
5. Njegov unuk, Muhsin sin Šaliha, rođen 1845. godine
6. Njegov unuk, Mustafa sin Šaliha, rođen 1849. godine
7. Njegov sin Muharem sin Omera, rođen 1845. godine
Kuća 27.
1. Tokić Alija sin Omera, poljoprivrednik srednjeg rasta i sijede brade,
rođen 1805. godine
2. Njegov sin Husejn, rođen 1831. godine
3. Njegov sin Abdulmedžid, rođen 1845. godine
Kuća 28.
1. Revizević Mustafa sin Alije, poljoprivrednik srednjeg rasta i smeđih
brkova, rođen 1805. Godine
2. Njegov sin Mustafa, visokog rasta i svijetlih brkova, rođen 1828. godine
5. Njegov sin Mehmed, rođen 1842. Godine
6. Njegov unuk, Husejn sin Mustafe, rođen 1847. godine
7. Njegov unuk, Kasim sin Mustafe, rođen 1848. godine
Kuća 29.
1. Dubravić Ibrahim sin Bećira, poljoprivrednik srednjeg rasta i žutih
Kuća 30.
1. Dubravić Jusuf sin Bećira, poljoprivrednik visokog rasta, rođen 1831.
godine
71
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Kuća 31.
1. Čolić Hasan sin Mustafe, rođen 1840. godine
Kuća 32.
1. Muratović Alija sin Ibrahima, spahija visokog rasta i svijetlih brkova,
rođen 1828. godine
3. Njegov brat Bećir, rođen 1837. godine
4. Njegov brat Ahmed, rođen 1838. godine
Kuća 33.
1. Omer sin Osmana, poljoprivrednik visokog rasta i crnih brkova, rođen
1818. godine
Kuća 34.
1. Imamović Osman sin Mustafe, poljoprivrednik srednjeg rasta i crnih
2. Njegov sin Mustafa, srednjeg rasta i svijetlih brkova, rođen 1828. godine
3. Njegov unuk, Alija sin Mustafe, rođen 1841. godine
Kuća 35.
1. Imamović Abdulah sin Ibrahima, rođen 1842. godine
2. Njegov brat Ibrahim, rođen 1845. godine
3. Njegov brat Alija, rođen 1847. godine
Kuća 36.
1. Trakić Mustafa sin Mehmeda, poljoprivrednik visokog rasta i smeđih
6. Njegov brat Ibrahim, rođen 1842. godine
Kuća 37.
1. Čolić Mahmud sin Hasana, rođen 1844. godine
2. Njegov brat Husejn, rođen 1845. godine
Kuća 38.
1. Mušić Mustafa sin Muharema, poljoprivrednik srednjeg rasta i bijele
2. Njegov sin Alija, visokog rasta i žutih brkova, rođen 1822. godine
3. Njegov sin Mustafa, malodoban, rođen 1834. godine
4. Njegov unuk, Šulejman sin Alije, rođen 1842. godine
5. Njegov unuk, Alija sin Alije, rođen 1843. godine
72
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
6. Njegov unuk, Mahmud sin Alije, rođen 1844. godine

7. Njegov unuk, Ibrahim sin Alije, rođen 1847. godine
Kuća 39.
1. Džaferović Husejn sin Hasana, poljoprivrednik visokog rasta i žutih
Kuća 40.
1. Džaferović Hasan sin Omera, poljoprivrednik visokog rasta i sijede
2. Njegov sin Abdulah, rođen 1834. godine
Kuća 41.
1. Džaferović Mehmed sin Ibrahima, poljoprivrednik visokog rasta i
smeđih brkova, rođen 1820. godine
2. Njegov sin Muharem, rođen 1849. godine
Kuća 42.
1. Džaferović Ibrahim sin Abdulmumina, malodoban, rođen 1838. godine
Kuća 43.
1. Dubravić Husejn sin Omera, poljoprivrednik visokog rasta i sijede
2. Njegov sin Omer, vojnik visokog rasta i svijetlih brkova, rođen 1828.
godine
5. Njegov sin Šadik, rođen 1847. godine
Kuća 44.
1. Dubravić Husejn sin Omera, poljoprivrednik srednjeg rasta i crnih
2. Njegov sin Mehmed, malodoban, rođen 1838. godine
Kuća 45.
1. Kunić Abdulah sin Alije, poljoprivrednik srednjeg rasta i žutih brkova,
rođen 1822. godine
73
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
2. Njegov brat Muhsin, srednjeg rasta i žutih brkova, rođen 1827. godine
Kuća 46.
1. Zukić Ahmed sin Mehmeda, poljoprivrednik visokog rasta i sijede
2. Njegov pastorak, Muhsin sin Ibrahima, rođen 1934. godine
3. Njegov pastorak, Jusuf sin Ibrahima, rođen 1847. godine
Kuća 47.
1. Imamović Hasan sin Mehmeda, poljoprivrednik srednjeg rasta i sijede
4. Njegov sin Adem, rođen 1837. godine
6. Njegov sin Aziz, rođen 1842. godine
Kuća 48.
1. Imamović Jusuf sin Mehmeda, poljoprivrednik visokog rasta, rođen
1831. godine
2. Njegov brat Mehmed, rođen 1842. godine
Kuća 49.
1. Sprečo Hasan sin Ibrahima, poljoprivrednik visokog rasta i žutih
3. Njegov hizmetćar, Alija sin Abdulaha, rođen 1825. godine
Kuća 50.
1. Sijerčić Hasan sin Alije, poljoprivrednik, rođen 1831. godine
2. Njegov brat Omer, rođen 1835. godine
3. Njegov brat Mahmud, rođen 1848. godine
Kuća 51.
1. Sijerčić Hasan sin Alije, poljoprivrednik visokog rasta i žutih brkova,
rođen 1815. godine
Kuća 52.
1. Bašić Murat sin Bektaša, poljoprivrednik visokog rasta i svijetlih
Kuća 53.
1. Džaferović Alija sin Ibrahima, poljoprivrednik visokog rasta i crnih
74
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
OPĆE KARAKTERISTIKE NASELJA TURIJA 1850/1851. GODINE
Naselje Turija je 1850/1851. godine imalo 53 kuće, te je shodno tome

spadalo u red razvijenijih seoskih naselja tuzlanskog kraja. Turija je brojala 179
muških stanovnika, muslimana, od toga: 94 sposobnih, 64 maloljetnih, 20 starih
i 1 vojnik. Osmanska uprava u Bosni je tada popisivala samo muško
stanovništvo. Prateći kretanje i omjer učešća muškog i ženskog stanovništva na
narednim popisima za vrijeme Austrougarske uprave, u ukupnom broju
stanovnika Turije, možemo zaključiti da je Turija 1850. godine brojala ukupno
oko 320 stanovnika.
Prezimena koja su tada zastupljena u tri i više kuća su: Džaferović, Tagić,
Kišić, Hodžić, Merdanović i Imamović. Ostala prezimena su zastupljena u jednoj
ili u dvije kuće. Neka prezimena nije bilo moguće pročitati, a pojedina nisu ni
navedena. Broj muških članova domaćinstva se kreće od 1 do 7 (četiri kuće
imaju po sedam muških članova). Štanovništvo se bavilo poljoprivredom.
Prilog 2. Izgled originalne stranice deftera iz 1266.h.g./1850.g.
75
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
NASELJE TURIJA NA PRVA TRI AUSTROUGARSKA POPISA

STANOVNIŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE
Prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine od 16. juna 1879.
godine, naselje Turija je pripadalo Okrugu Zvornik (Dolnja Tuzla), kotaru Tuzla
Dolnja, obćina/džemat Turija Dolnja. Naselje je brojalo 66 kuća sa ukupno 323
stanovnika (179 muških, 144 žene), svi muslimani. Turija Gornja tada je
evidentirana kao zaseok sela Jaruške i imala je 26 kuća, u kojima je živjelo 152
stanovnika (82 muškarca i 72 žene), svi muslimani. Turija dolnja i Turija gornja,
ukupno su imale 92 kuće sa 475 stanovnika.14
Godine 1885., Turija je imala status općine (Turia) koja je
administrativno-teritorijalno pripadala kotaru Dolnja Tuzla i okrugu Dolnja
Tuzla. Obuhvatala je četiri seoska naselja: Babice, Jaruške, Treštenicu i Turiju.
Naselje Turija je imalo 71 kuću, sa 356 stanovnika (187 muških, 169
ženskih), svi muslimani. Kada je u pitanju zanimanje stanovništva, Turija je
imala jednog imama, 56 težaka, 47 kmetova, 3 pomoćna radnika-nadničara, a
ostalo su bili uglavnom žene i djeca.
U Babicama je bilo 318, Jaruškama 277, Treštenici 363 stanovnika. Osim
Turije, tada su na lukavačkom području bile općine u Puračiću, Poljicu,
Dobošnici, Lukavcu, Bokavićima i Bistarcu. 15
Na popisu stanovništva od 22. aprila 1895. godine, džemat/općina
Turija je pripadala kotaru Dolnja Tuzla, odnosno Okrugu Donja Tuzla. Džemat
(općina) Turija je kao i 1885. godine obuhvatala četiri naselja: Babice, Jaruške,
Treštenicu i Turiju. 16
Naselje Turija se sastojalo od sljedećih zaseoka: Bešići, Dubravići,
Ivkovina, Jukići, Milinkići i Tokići. Na popisu je evidentirana i džamija, te dva
mekteba. Turija je imala 74 kuće, od toga 66 nastanjenih i 8 nenastanjenih. U
Turiji je 1895. godine živjelo 357 stanovnika, od čega 207 muškog i 150
ženskog spola.17 Kao i na prethodna dva popisa u Turiji je prisutno isključivo
stanovništvo islamske vjeroispovijesti i svi su se bavili poljoprivredom. Godine
1910., općina Turija (kotar Tuzla, Okrug Tuzla) obuhvatala je Babice srpske,
Babice turske, Jaruške srpske, Jaruške turske, Treštenicu srpsku, Treštenicu
tursku i Turiju.
14
Glavni pregled političkoga razdielenja Bosne i Hercegovine, Polag popisa od 16. lipnja 1879.,
Sarajevo 1879., 81-83.
15
Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda od 1. maja 1885, Zemaljska
štamparija, Šarajevo 1886., 120-127.
16
Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22 aprila 1895 sa podacima o
teritorijalnom razdjeljenju, javnim zavodima i rudnim vrelima. Zemaljska vlada za Bosnu i
Hercegovinu, Sarajevo 1896., 296-297.
17
Isto, 297.
76
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
U naselju Turija popisano je 80 kuća sa ukupno 425 stanovnika (234

muških i 191 ženskih lica). Švi stanovnici su bili islamske vjeroispovijesti.18
Tabela 1. Stanovništvo Turije u periodu 1850-1895. godine

Godina Broj kuća Ukupno Muških Ženskih
stanovnika
1850 53 320* 179 -
1879 66 323 179 144
1885 71 356 187 169
1895 74 357 207 150
Prilog 3. Turija i okolina krajem 19. stoljeća19
18
Rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 10. oktobra 1910. godine, Zemaljska vlada za
Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo 1912., 126-127.
19
Austrougarska topografska karta, 1:75.000, www.mapire.eu (pristupljeno 23.07.2019.)
77
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
STARA DŽAMIJA U TURIJI

U džematu Turija se nalaze dvije džamije, stara i nova. Prema ranije
uvriježenom mišljenju stara džamija u Turiji (zaseok Ivkovina) otvorena je
1928. godine. Međutim, prema novijim istraživanjima, ova džamija je znatno
starija. Naime, u haremu džamije se nalazi više starih nišana s turbanom koji
datiraju još iz prve polovine 19. stoljeća. Pored toga, u gruntovnim knjigama
katastarske općine Turija, povodom sastavljanja gruntovnice 1889. godine, kao
vlasnik u A-I i A-II uknjižen je Vakuf turijske džamije. Isto tako na
katastarskom planu, urađenom od 1882. do 1885. godine, jasno se vidi ucrtana
džamija s haremom i mezarjem u Turiji.19
Iz prethodnog se vidi da je austrougarska svojim dolaskom zatekla i
evidentirala postojanje džamije u Turiji, što znači da je ova džamija sigurno
nastala još u osmanskom periodu.
Par stotina metara južno od stare džamije, na putu za Jaruške, na Velikom brdu
se nalazi nekoliko parcela koje su i danas na katastarskom planu označene pod
nazivom „Dovište“, što ukazuje na tradiciju organizovanja dova (molitvi na
otvorenom) na ovom području.
Šhodno podacima sva četiri austrougarska popisa stanovništva Bosne i
Hercegovine, u Turiji je živjelo isključivo muslimansko stanovništvo. Na popisu
stanovništva Bosne i Hercegovine 1885. godine zabilježeno je da je Turija imala
jednog sveštenika. Š obzirom da su se na istom popisu svi stanovnici izjasnili
kao muslimani, nesumljivo se radi o imamu. Na sljedećem popisu, iz 1895.
godine Turija je imala 74 kuće, 357 stanovnika, džamiju i dva mekteba.20
Prema kazivanju mještana, koji podatke prenose od savremenika
događaja, 1928. godine je bilo otvorenje ove džamije, ali po svemu sudeći nakon
temeljite rekonstrukcije stare džamije. Dakle, Štara džamija u Turiji je
sagrađena najkasnije krajem 19. stoljeća.21
Po svojoj arhitektonskoj izvedbi, može se reći da je ovo tipična stara
bosanska džamija s drvenim četverovodnim krovom i drvenom zatvorenom
19
Više vidi: Šefko Šulejmanović, „Najstarije džamije na području općine Lukavac i njihov
kulturno-historijski značaj”, Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac, zbornik
radova, Lukavac 2016., 401-431. (Dalje: Š. Šulejmanović, „Najstarije džamije na području
općine Lukavac“.)
20
Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda od 1. maja 1885, Zemaljska
štamparija, Šarajevo 1886., 120-127.
21
Arhiva Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona (dalje: Arhiva Zavoda), Stara džamija u Turiji, općina Lukavac, prijedlog za
proglašenje nacionalnim spomenikom, Tuzla, mart 2018.; Video prilog o Staroj džamiji u Turiji
iz emisije “Hod vijekova”, Radio-televizije Tuzlanskog kantona, Turija, 2017., dostupan na
linku https://www.youtube.com/watch?v=JE8cvdddgoI (u emisiji učestvuje Semir
Hadžimusić, zadnji pristup ostvaren 13.07.2019.)
78
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
munarom, izvedenom iz krova džamije. Za izvedbu džamije bili su zaduženi

domaći majstori, a ista je građena od materijala sa ovih krajeva. Unutrašnjost
džamije čine karakteristične ukrašene drvene izvedbe mahfila, mimbera i
kjursa.
Foto 2. Stara džamija sa haremom u Turiji
Foto 3. Unutrašnjost stare džamije u Turiji
79
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
U popisu vakufa iz 1913. godine evidentiran je Vakuf džamije i mekteba

u Turiji, o kojem je brinuo mutevelija Mehmed Dubravić. Murabeha od glavnice
iznosila je 92, a plaća imamu i mualimu 90 kruna. 22
U haremu stare džamije nalazi se i danas aktivno mezarje sa više starih i
novih mezarluka. Od toga je pedesetak starijih, sa karakterističnim izvedbama
nišana (turban s mudževezom, turban u gužve, čatal turban, fes), Najstariji
nišan datiran je u 1222. hidžretsku godinu, što odgovara 1801. godini po
gregorijanskom kalendaru. Radi se o ulemanskom nišanu sa čatal turbanom ili
turbanom na pero, koji je ukrašen s divitom i torbicom. Drugi nišan koji se ističe
jeste bogato ukrašeni hadžijski nišan s turbanom u gužve. Motivi na stanu
nišana su sablja, torbica, handžar, bordure, trokutovi. Isti je datiran u 1247.
godinu po hidžri, odnosno 1826. godinu. (Foto 4.)
Po tarihu bez datacije, na jednom nišanu s turbanom vidimo da isti
pripada imamu Jusufu sinu Ibrahimovom. Po karakteristikama isti pripada
početku 20. stoljeća.23 Također, treba spomenuti hadžijski nišan iz 1308. h.g.
(kći Mehmed Zukić ?), nišan Dede sina Ahmeda iz 1336. h.g., nišan s turbanom s
mudževezom iz 1336. h.g., turban s mudževezom iz 1323. h.g., nišan Mahovkić
Hadžiba, s fesom, iz 1343. h.g., Šalih Adema Imamović iz 1353. h.g. i druge.24
Nakon što je oštećena u periodu agresije na Republiku Bosnu i
Hercegovinu 1992-1995. godine, temeljito je renovirana u skorije vrijeme, pri
čemu nije znatnije promijenila prvobitni izgled. Drveni pokrov još prije 1992.
godine je zamijenjen crvenim falcovanim crijepom, a drvena munara, veoma
skladnih proporcija u odnosu na džamiju, radi zaštite je opšivena pocinčanim
limom. Od svih džamija na području općine Lukavac, ova u Turiji je u najvećoj
mjeri sačuvala svoj prvobitni autentični izgled.25
Štara džamija u Turiji se godinama nalazi na Listi peticija za proglašenje
nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. U periodu 2017-2019. godine
Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona je u saradnji sa Komisijom za očuvanje nacionalnih
spomenika Bosne i Hercegovine radio na istraživanju i dokumentovanju ovog
dobra kulturno-historijskog naslijeđa, koje zaslužuje da dobije najveći stepen
zaštite.26
22
Samostalni vakufi, štamparija „Naroda“, Sarajevo 1913.
23
Arhiva Zavoda, Registracijski obrazac dobara naslijeđa Tuzlanskog kantona: Mezarje u haremu
stare džamije u Turiji, općina Lukavac, Tuzla 27. mart 2019.
24
Isto.
25
Više vidi: Š. Šulejmanović, „Najstarije džamije na području općine Lukavac“, 401-431;
26
Više vidi: Šemir Hadžimusić, Majda Šutić Murselović, “Istraživanje i valorizacija naslijeđa
80
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Foto 4. Dva najstarija ulemanska nišana u haremu džamije u Turiji
Foto 5. Nišan Jusufa ef., sina Ibrahima i nišan (turban s mudževezom) iz 1336. h.g.
općine Lukavac u periodu 2014-2018. godine”, Baština sjeveroistočne Bosne. Časopis za

baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe br. 10., Zavod za zaštitu I korištenje kulturno-
historijskog I prirodnog naslijeđa TK, Tuzla 2018., 287-316.
81
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ZAKLJUČAK
Turija se pod ovim imenom spominje još od srednjeg vijeka, te kroz

cijeli osmanski period, što svjedoči historijski kontinuitet organizovanog
življenja u ovom naselju. Bila je dio župe, a potom nahije Dramešin.
Evidentirana je na svim popisnim defterima, još od prvog popisa Zvorničkog
sandžaka iz 1519. godine, pa nadalje.
U radu se donosi detaljan pregled kuća i stanovnika Turije prema
popisu stanovništva iz 1850. godine, te osvrt na rezultate popisa stanovništva
1879, 1885. i 1895. godine.
Štara džamija sa drvenom munarom u Turiji je podignuta u drugoj
polovini 19. stoljeća. Prvi turijski imam popisan je 1885. godine, a rezultati
terenskog istraživanja nišana u haremu ove džamije pokazali su da se ukop na
ovom mezarju vrši još od 1801. godine.
Ovaj rad predstavlja prvo posebno i konkretno istraživanje lokalne
historije Turije, te se nadamo da će predstavljati značajnu osnovu za dalja
historiografska istraživanja, ali i valorizaciju kulturno-historijskog naslijeđa.
Izvori i literatura
- Državni arhiv Republike Turske, Istanbul, Popisni (mufasal) defteri live

Zvornik iz 1604. godine
- Državni Arhiv Republike Turske, Istanbul, BOA NFS_d 05946
- Arhiva Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa TK, Tuzla
- Glavni pregled političkoga razdielenja Bosne i Hercegovine, Polag popisa od
16. lipnja 1879., Sarajevo 1879., 81-83.
- Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda od 1. maja
1885, Zemaljska štamparija, Šarajevo 1886.
- Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni I Hercegovini od 22 aprila 1895 sa
podacima o teritorijalnom razdjeljenju, javnim zavodima I rudnim vrelima.
Zemaljska vlada za Bosnu I Hercegovinu, Sarajevo 1896.
- Rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 10. oktobra 1910. godine,
Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo 1912.
- Katastarski plan za K.O. Turija, 1882-1885. godina, razmjer 1:6.250., Šlužba
za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Lukavac
- Gruntovne knjige za katastarsku općinu Turija iz 1889. godine, Z.k. ured
Općinskog suda Lukavac.
- Samostalni vakufi, štamparija „Naroda“, Šarajevo 1913.
82
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
- Handžić Adem, “Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka iz 1519. i 1533.

godine”, ANUBiH i ŠANU, građa, knjiga XVI, Odjeljenje društvenih nauka,
knjiga 22, Sarajevo 1986.
- Handžić Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo 1975.
- Hodžić Šaban „Štari turski dokumenti sa Tuzlanskog područja“, Članci i
građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga I, Zavičajni muzej u Tuzli,
Sarajevo 1957.
- Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini: Rezultati
popisa, Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2016.
- Djedović Rusmir, „Historijsko-geografska i urbano-geografska istraživanja
naselja Lukavac“, Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac,
zbornik radova, Lukavac 2016.
- Hadžimusić Šemir, „Štećci na području općine Lukavac“, Baština
sjeveroistočne Bosne. časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe, br. 7., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa TK, Tuzla 2015.
- Hadžimusić Šemir, „Značaj izučavanja lokalne historije za razvoj
historiografije – primjer istraživanja prošlosti Lukavca“, DHS-Društvene i
humanističke studije, br. 3., Tuzla 2017.
- Hadžimusić Šemir, Murselović Šutić Majda, “Istraživanje i valorizacija
naslijeđa općine Lukavac u periodu 2014-2018. godine”, Baština
sjeveroistočne Bosne. Časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe br. 10., Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa TK, Tuzla 2018., 287-316.
- Mutapčić Edin, “Župa Dramešin u srednjem vijeku”, Kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe općine Banovići, zbornik radova, Tuzla-Banovići 2010.
- Mutapčić Edin, Mutapčić Almir, „Područje današnje općine Lukavac u XV i
XVI stoljeću“, Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Lukavac,
zbornik radova, Lukavac 2016.
- Nurkić Kemal, “Značaj korištenja popisa stanovništva iz 1850/51. godine za
poznavanje prošlosti - Primjer Grad Tuzla”, Stare i rijetke rukopisne knjige –
gdje su i koliko učimo i koristimo stoljetno knjižno blago, zbornik radova,
Tuzla 2019.
- Šulejmanović Šefko, „Najstarije džamije na području općine Lukavac i njihov
kulturno-historijski značaj”, Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine
Lukavac, zbornik radova, Lukavac 2016.
83
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Kemal NURKIC
Semir HADZIMUSIC
Institute for the Protection and Use of the Cultural, Historical and Natural
Heritage of TK
SETTLEMENT TURIJA IN THE SECOND HALF OF THE 19TH CENTURY
Abstract: Turija has been mentioned under this name since the Middle Ages and
throughout the Ottoman period, which testifies to the historical continuity of
organized living in this settlement. It was a part of the parish and then Ottoman
organizational unit Dramesin. The paper provides an overview of the houses and
inhabitants of Turija according to the 1850 census, and an overview of the results
of the 1879, 1885 and 1895 censuses.
The old mosque in Turija was built in the second half of the 19th century, and in
this paper the authors present the results of field research of tombstones in the
harem of this mosque.
Keywords: Turija, Lukavac, 1850 census, old mosque in Turija, tombstone
monuments.
84
TRADICIJA
85
86
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prof. dr. Alija SULJIĆ, Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli

Edina SULJIĆ, prof., JU OŠ „Breške“, Tuzla
BOŠNJAČKE FAMILIJE OPĆINE SREBRENICA:

ANTROPOGEOGRAFSKA ISTRAŽIVANJA (I)
Apstrakt: U radu su istražene i analizirane najvažnije antropogeografske

karakteristike razvoja općine Srebrenica do sredine 90-tih godina 20. stoljeća,
posebno promjene u ekonomskoj i obrazovnoj strukturi općinskog stanovništva.
Posebna pažnja posvećena je teritorijalnom razmještaju, odnosno zastupljenosti
pojedinih bošnjačkih familija po naseljima općine, kao i broj domaćinstava te
ukupan broj osoba po familijama. Pored navedenog, prikazani su osnovni
demografski gubitci bošnjačkih familija općine Srebrenica tokom agresije na
nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, 1992-1995. godine, kao i masovna ubistva
bošnjačkih muškaraca poslije okupacije tzv. „Sigurne zone UN Srebrenica“, jula,
1995. godine. Analizirani su i podaci o broju žena hudovica i djece siročadi kao
posljedica masovnog ubijanja bošnjačkih muškaraca tokom agresije i genocida, te
prikazani po familijama.
Ključne riječi: bošnjačke familije, teritorijalni razmještaj, demografski

razvoj, žrtve agresije i genocida, žene hudovice, djeca siročad.
UVOD
Teritorijalni razmještaj stanovništva određenog područja uvjetovan je
većim brojem faktora koje možemo svrstati u dvije grupe: fizičkogeografske i
antropogeografske. Fizičkogeografski faktori (reljef, klima, tlo, hidrografija,
biljni i životinjski svijet) u osnovi imaju primarni značaj u razmještaju ljudi, ali
mogu biti značajno modifikovani antropogeografskim faktorima (povijesni,
ekonomski, demografski, naučno-tehnički i dr.). Švaki od fizičkogeografskih
faktora djeluje neposredno i posredno na razmještaj stanovništva, a najčešće
djeluju zajednički uz određenu međusobnu i uzajamnu modifikaciju. Neki od
87
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
fizičkogeografskih faktora mogu biti u manjoj ili većoj mjeri modifikovani

antropogeografskim faktorima, posebno se to odnosi na tlo, biljni i životinjski
svijet. Iako je nemoguće izdvajati značaj pojedinih fizičkogeografskih faktora na
razmještaj stanovništva, moramo naglasiti da reljef ima gotovo primarni značaj
i uticaj na razvoj naseljenosti na Zemlji. Švojim morfometrijskim, morfološkim,
pa i morfohronološkim osobinama, značajno utiče i modificira ostale
fizičkogeografske faktore, a što u konačnosti ima veliki uticaj na razmještaj ljudi
na Zemlji. Reljef kao složen elemenat geografske sredine značajno determiniše
fizionomiju geografskog predjela, sadržavajući u sebi negativne (depresije),
neutralne (ravnice) i pozitivne (uzvišenja) oblike (Dinić, 2007: 6).
Ukoliko, uslovno uzevši, zanemarimo uticaj prirodnih faktora na
teritorijalni razmještaj stanovništva određenog područja, posebno ako to
stanovništvo posmatramo s kulturno-antropoloških obilježja, onda najveći
uticaj imaju kompleksni društveni faktori, od kojih su najvažniji historijski,
ekonomski, demografski i politički. Švaki od navedenih faktora može imati veći
ili manji značaj, ali uglavnom djeluju zajednički uz međusobno preplitanje,
modifikovanje i nadopunjavanje.
Najveći značaj, ali i uticaj, za razvoj naseljenosti i razmještaj stanovništva
na području općine Šrebrenica imali su historijski, politički, demografski i
ekonomski faktori. Historijske i političke prilike tokom 19. vijeka, kao i u prvoj
polovini 20. vijeka značajno su uticale i predodredile demografski razvoj
područja općine Šrebrenica, posebno kada je u pitanju teritorijalni razmještaj
bošnjačkih familija u ovoj općini do početka 90-tih godina 20. vijeka.
U ovom radu istražit ćemo i analizirati razmještaj i ratna stradanja
bošnjačkih familija na području općine Šrebrenica početkom 90-tih godina 20.
vijeka. Teritorijalni razmještaj utvrđen je na osnovu zvaničnog popisa
stanovništva koji je sproveden u prvoj polovini mjeseca aprila 1991. godine.
UKRATKO O BOŠNJAČKIM IMENIMA (PREZIMENIMA)
Pod pojmom familija podrazumijevamo porodice i pojedince koji imaju

zajedničko prezime bez obzira da li među njima ima ili nema krvnog srodstva.
Za veći dio područja općine Šrebrenica, posebno za seoska naselja koja nisu bila
izložena značajnijim imigracijama, možemo reći da zajedničko prezime
podrazumijeva, uglavnom, i krvno srodstvo, tj. zajedničko porijeklo. Istina, ima i
slučajeva promjene familijarnog imena, odnosno, prezimena, ali ti slučajevi nisu
česti kod osoba muškog spola. Međutim, kod osoba ženskog spola prilikom
udaje bio je običaj da se uzme prezime od supruga.
88
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Bošnjačka imena (prezimena) imaju uglavnom orijentalnu imensku

osnovu uz česti sufiks ović ili ić. Istina, ima i imena (prezimena) koja imaju
slavensku, ilirsku, germansku, romansku ili neku drugu imensku osnovu. Za
razliku od imena, koja su stara koliko i sam čovjek, prezimena su kasnijeg
porijekla, a kod Bošnjaka se formiraju tokom 19. i 20. stoljeća. Prezimena nisu
podložna čestim promjenama kao što je to slučaj kod osobnih imena, jer ih
često naslijedimo od roditelja, kod Bošnjaka uglavnom po očevoj liniji
(patronimici), a rjeđe po majci (matronimici). Pored patronimskog ili
matronimskog porijekla, prezimena su nastala i po nekim drugim osnovama,
kao naprimjer, po zanimanju, porijeklu, mjestu rođenja, prirodnim pojavama i
dr. (Šimunović, 2009: 151-153). Neophodno je napomenuti da bošnjačka lična
imena orijentalnog porijekla nisu u potpunosti sačuvala izvornost jezika iz kojih
su preuzeta (arapski, perzijski, starohebrejski i turski), već su manjim ili većim
dijelom prilagođena glasovnim, morfološkim i akcenatskim karakteristikama
našeg jezika (Smailović, 1990: 55).
Osnovna tema istraživanja ovog rada je geografski razmještaj bošnjačkih
familija (prezimena) i ratna stradanja na području općine Šrebrenica, a ne
lingvistički, odnosno onomastički (preciznije antroponomastički) pristup o
nastanku, etimologiji, fonetici, semantici i drugim karakteristikama osobnih
imena. Čitatelje koje zanimaju etimološke, semantičke ili neke druge osobine
bošnjačkih imena upućujemo na knjigu dr. Ismeta Smailovića Muslimanska
imena orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini, u izdanju Mešihata Islamske
zajednice Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1990.
VAŽNIJE DEMOGRAFSKE KARAKTERISTIKE OPĆINE SREBRENICA
Posljednjim popisom stanovništva Bosne i Hercegovine u okviru bivše

zajedničke države, tzv. ŠFRJ, popisano je i stanovništvo općine Šrebrenica koje
je imalo normalan demografski razvoj poslije Drugog svjetskog rata. Ovaj popis,
sa aspekta demografskih, političkih, etničkih i drugih prilika u današnjoj Bosni i
Hercegovini, ima nemjerljiv značaj i neophodno je rezultate tog popisa u
potpunosti statistički obraditi i publikovati.
Promjena ukupnog broja stanovnika na području općine Šrebrenica poslije
Drugog svjetskog rata, iako pozitivna, nije bila u skladu s prirodnim kretanjem
stanovništva ove općine. Naime, znatno veći broj djece bio je rođen u općini
nego što su to pokazivali rezultati popisa o ukupnoj promjeni broja stanovnika
između susljednih popisa, jer je područje općine Šrebrenica bilo zahvaćeno
emigracijskim procesima. Iz raspoloživih statističkih podataka može se uočiti
89
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
da je općina Šrebrenica u periodu 1961-1991. godine, zbog emigracije

stanovništva, izgubila preko 13.000 osoba, što je ustvari razlika između
ukupnog i prirodnog priraštaja stanovništva (Suljić, 2011: 29). Ovaj gubitak u
stvarnosti je i veći ako uzmemo u obzir da bi dio ovog stanovništva, da se nije
iselio, sudjelovao u bioreprodukciji i time pozitivno uticao na rast ukupnog
broja općinskog stanovništva. Štopa ukupnog rasta općinskog stanovništva u
periodu 1961-1991. godina iznosila je 25,21%; sa 29.283 osobe u 1961. na
36.666 osoba u 1991. godini.
Štopa prirodnog priraštaj u općini Šrebrenica bila je iznad
bosanskohercegovačkog prosjeka i kretala se od 25,3‰ (1961.) do 20,3‰
(1978.), dakle vrlo visok tip prirodnog priraštaja. Ovakav tip prirodnog
priraštaja zadržao se kod bosanskohercegovačke populacije samo u intervalu
od 1961. do 1966. godine (Suljić, 2011: 33). Poslije 1978. godine dolazi do
postepenog smanjenja stope prirodnog priraštaja tako da je u 1991. godini
iznosila 13,2‰ (umjereni tip). Treba napomenuti da je proces tranzicije
mortaliteta kod općinskog stanovništva započeo prije Drugog svjetskog rata, a
proces tranzicije nataliteta oko 40 godina kasnije, tj. početkom 70-tih godina
20. stoljeća.
Ukupne društveno-ekonomske promjene u Bosni i Hercegovini 70-tih i 80-
tih godina 20. stoljeća odrazile su i na područje općine Šrebrenica, prije svega
na povećanje novih radnih mjesta i potražnje za stručnom radnom snagom. Ovo
je direktno uticalo na porast broja pismenih i obrazovanih osoba, prije svega
osoba sa srednjom i visokom stručnom spremom. Produženi period školovanja
muškog i ženskog stanovništva neposredno se odrazio na natalitet, zbog
kasnijeg stupanja u brak osoba koje se školuju, a posredno preko traženja
odgovarajućeg zaposlenja i odgađanja braka zbog sticanja odgovarajućih
ekonomskih uslova.
Radi ilustracije navodimo nekoliko primjera kako se mijenjala obrazovna
struktura stanovništva općine Šrebrenica u periodu 1961-1991. godine. Tako
je, npr., u 1961. godini stopa nepismenosti općinskog stanovništva iznosila
43,95% od ukupnog stanovništva starosti 10 i više godina (u BiH 32,50%).
Najveći broj nepismenih bio je među osobama ženskog spola, čak 74,6% od
ukupnog broja nepismenih osoba općine (u BiH 76,4%). Iako se udio
nepismenog stanovništva značajno smanjio do 1991. godine, stopa nepismenih
iznosila je 15,50% (u BiH 9,90%) u ukupnom stanovništvu općine starom 10 i
više godina. Međutim, i dalje je bio visok udio ženskog u ukupnom nepismenom
stanovništvu općine, čak 83,10% (u BiH 83,00%) (Suljić, 2011: 33).
Promjene u obrazovnoj strukturi pozitivno su se odrazile i na školsku
spremu općinskog stanovništva, iako ispod bosanskohercegovačkog prosjeka.
90
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Tako je, npr., u 1961. godini obrazovna struktura imala sljedeće karakteristike:
bez školske spreme bilo je 66,94% od ukupnog stanovništva općine starog 10 i
više godina (u BiH 51,37%); sa završena 4 razreda osnovne škole bilo je
29,95% (u BiH 37,36%); sa završenom osnovnom školom 1,29% (u BiH
4,06%); sa školom za KV i VK radnike 0,78% (u BiH 4,23%); gimnazijom 0,15%
(u BiH 0,60%); sa školom za srednji stručni kadar 0,66% (u BiH 1,46%); sa
višom školom 0,05% (u BiH 0,35%) i sa završenim fakultetom i visokim
školama 0,15% (u BiH 0,50%) (Suljić, 2011: 54).
Radi uslovne komparacije1 navest ćemo i promjene u obrazovnoj strukturi
općinskog stanovništva prema popisu 1991. godine. Obrazovna struktura imala
je sljedeće karakteristike: bez školske spreme bilo je 20,46% od ukupnog
stanovništva općine starog 15 i više godina (u BiH 14,07%); sa završena 1-7
razreda osnovne škole bilo je 25,34% (u BiH 17.47%); sa završenom osnovnom
školom 29,72% (u BiH 24,43%); sa završenom srednjom školom 18,35% (u BiH
32,61%); sa višom školom 1,40% (u BiH 2,76%) i visokim školama 1,66% (u
BiH 3,67%) (Suljić, 2011: 55).
Švakako da su ove promjene u obrazovnoj strukturi bile značajne, ali ipak
nedovoljne s obzirom na znatno višu razinu obrazovanja u većini evropskih
zemalja u drugoj polovini 20. stoljeća. Dakle, ukupne društveno-ekonomske
promjene na području općine Šrebrenica odrazile su se, ne samo na prirodno,
mehaničko i ukupno kretanje stanovništva, već i na obrazovnu, ekonomsku i
etničku strukturu, promjene u broju i veličini domaćinstava i dr.
Značajniji ekonomski razvoj zahvatio je područje općine Šrebrenica 80-tih
godina 20. stoljeća, a ogleda se u značajnom smanjenju udjela zaposlenih u
primarnom sektoru te povećanju udjela zaposlenih u sekundarnom i
tercijarnom sektoru djelatnosti.
Prema rezultatima popisa stanovništva 1961. godine struktura općinskog
aktivnog stanovništva prema djelatnostima bila je sljedeća: poljoprivreda i
ribarstvo - 80,4% (u BiH 58,1%), industrija i rudarstvo – 3,2% (u BiH 13,0%),
građevinarstvo – 4,1% (u BiH 4,5%), šumarstvo – 2,1% (u BiH 2,2%), saobraćaj
– 0,2% (u BiH 3,3%), trgovina i ugostiteljstvo – 0,8% (u BiH 2,8%), zanatstvo –
1,8% (u BiH 2,7%), stambeno-komunalna djelatnost – 0,2% (u BiH 0,9%),
državna uprava i pravosuđe – 1,0% (u BiH 2,3%), kulturna, prosvjetna i naučna
1
Naime, metodologija popisa stanovništva iz 1961. i 1991. godine nije identična pa zbog toga
dolazi do metodoloških odstupanja prilikom prikazivanja nekih od statističkih obilježja
stanovništva koja su popisana tokom popisa. U popisu stanovništva 1961. godine metodološki
je propisano da se za donju granicu starosti uzme navršenih 10 godina života prilikom
uzimaja podataka o obrazovnoj strukturi stanovništva, a prema metodologiji popisa
stanovništva 1991. godine donja granica starosti bila je navršenih 15 godina života.
91
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
djelatnost – 0,7% (u BiH 1,8%), zdravstvene i socijalne djelatnosti – 0,8% (u

BiH 1,4%) i ostale djelatnosti – 0,1% (u BiH 1,3%) (Suljić, 2011: 51).
U periodu od 30 godina došlo je do značajnih promjena u strukturi
aktivnog stanovništva općine Šrebrenica prema djelatnosti, tako da je prema
popisu stanovništva 1991. godine navedena struktura bila sljedeća:
poljoprivreda i ribarstvo – 26,8% (u BiH 13,5%), industrija i rudarstvo – 29,5%
(u BiH 33,7%), građevinarstvo – 12,7% (u BiH 10,1%), šumarstvo - 4,3%, (u
BiH 2,3%), vodoprivreda – 0,2% (u BiH 0,3%), saobraćaj i veze – 3,6% (u BiH
6,0%), trgovina – 4,3% (u BiH 7,9%), ugostiteljstvo i turizam – 1,6%, (u BiH
3,2%), zanatstvo i lične usluge – 1,6%, (u BiH 2,8%), stambeno-komunalne
djelatnosti i uređenje naselja i prostora – 0,7% (u BiH 1,5%), finansijske,
tehničke i poslovne usluge – 0,6% (u BiH 2,4%), obrazovanje, nauka, kultura i
informacije – 2,9% (u BiH 4,6%), zdravstvo i socijalna zaštita – 2,0% (u BiH
3,7%), društveno-političke zajednice, samoupravne interesne zajednice i
društveno-političke organizacije – 2,5% (u BiH 4,2%). S nepoznatom
djelatnošću bilo je 6,3% aktivnog stanovništva općine Šrebrenica (u BiH 4,0%)
(Suljić, 2011: 52).
TERITORIJALNI RAZMJEŠTAJ BOŠNJAKA NA PODRUČJU OPĆINE

SREBRENICA
Prema podacima popisa stanovništva 1991. godine općina Šrebrenica

zahvatala je površinu od 533 km2 na kojoj je živjelo 36.666 stanovnika, a
prosječna gustina naseljenosti iznosila je 68,8 stan./km2. Najmnogobrojnije bilo
je bošnjačko stanovništvo - 74,20%, zatim srpsko - 22,70%, a iz reda ostalih
bilo je 2,10% od ukupnog općinskog stanovništva. Ukupno je bilo 8.402
domaćinstva, koja su prosječno brojala 4,4 člana, kao i 9.343 porodice među
kojima 6.778 homogenih bošnjačkih, 2.334 homogene srpske i 231 etnički
heterogena porodica.2
Na području općine Šrebrenica 1991. godine bilo je 80 naseljenih mjesta,
uključujući i gradsko naselje Šrebrenicu. Prema podacima popisa stanovništva
1991. godine u 12 općinskih naselja živjeli su samo Bošnjaci; ukupno 3.871
osoba, ili 14% od ukupnog broja Bošnjaka u općini, odnosno 10,6% od ukupnog
broja stanovnika općine Šrebrenica, a u pet općinskih naselja živjeli su samo Šrbi;
2
Pod etnički homogenom porodicom podrazumijevamo istu etničku pripadnost supružnika.
Izvor podataka: Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991.
godine. Porodice u Republici Bosni i Hercegovini: rezultati za Republiku i po općinama,
Statistički bilten 236., Sarajevo, august, 1994. godine, str. 95 i 128.
92
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ukupno 551 osoba, ili 6,6% od ukupnog srpskog stanovništva općine (Suljić, 2011:
57).
Bošnjačko stanovništvo činilo je apsolutnu većinu u 57 općinskih naselja u
kojima je živjelo ukupno 30.576 stanovnika, ili 83,4% od ukupnog općinskog
stanovništva, a od toga 26.930 Bošnjaka, ili 97,7% od ukupnog bošnjačkog
stanovništva općine Šrebrenica. Dakle, samo su 642 Bošnjaka, ili 2,3% od
ukupnog broja Bošnjaka u općini, živjela u naseljima u kojima su bili etnička
manjina (Suljić, 2011: 57).
VAŽNIJI DEMOGRAFSKI POKAZATELJI STRADANJA BOŠNJAKA

OPĆINE SREBRENICA TOKOM AGRESIJE I GENOCIDA 1992-1995.
GODINE
Agresijom državne zajednice, Šrbije i Crne Gore, kasnije Šavezna Republika

Jugoslavija, na nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, tokom 1992-1995.
godine, sa ciljem totalnog etničkog čišćenja teritorija koje su bile naseljene
nesrpskim stanovništvo u cilju stvaranja Velike Šrbije, rezultiralo je masovnim
zločinima nad nesrpskim, uglavnom, bošnjačkim stanovništvom svih uzrasta.
Najmasovnije zločine srpske snage činile su na području bosanskog Podrinja,
bosanske Krajine i bosanske Posavine, a posebno u dijelu Srednjeg Podrinja,
odnosno u općinama Bratunac, Šrebrenica, Vlasenica i Zvornik gdje je, prema
procjenama, ubijeno više od 15.000 osoba bošnjačke nacionalnosti, uključujući i
žrtve genocida.
Tokom trajanja agresije na državu Bosnu i Hercegovinu, od 1992. do 1995.
godine, na području općine Šrebrenica ubijeno je oko 1.100 osoba bošnjačke
nacionalnosti (prosječne starosti 34,0 godine), među kojima oko 200 osoba
ženskog spola i preko 60 maloljetnih osoba. Iza ubijenih, oženjenih muškaraca,
ostalo je preko 500 hudovica i više od 940 djece siročadi (Suljić, 2017: 327,
328).3
U toku izvršenja zločina genocida u tzv. „Šigurnoj zoni UN Šrebrenica“, jula
1995. godine, srpske snage ubile su preko 8.000 osoba bošnjačke nacionalnosti,
raznih uzrasta, među kojima je bilo žena i djece. Najveći broj ubijenih u
genocidu bio je s područja općine Šrebrenica, preko 50% od ukupnog broja
žrtava genocida. Prema obrađenim podacima, koji obuhvataju nešto više od
95% žrtava genocida s područja općine Srebrenica, ubijeno je preko 4.300
osoba (prosječne starosti 37,4 godine) među kojima je više od 280-ero djece i
3
Podaci o žrtvama agresije (poginuli, hudovice i djeca siročadi poginulih) obuhvataju samo
prijeratne stanovnike općine Šrebrenica i čine oko 95% obrađenih podataka.
93
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
38 osoba ženskog spola. Iza ubijenih ostalo je više od 2.900 hudovica i preko
4.200 djece siročadi, među kojima preko 130 djece bez oba roditelja (Suljić,
2017: 332, 333).
STRADANJE BOŠNJAKA PO FAMILIJAMA I NASELJENIM MJESTIMA

OPĆINE SREBRENICA TOKOM AGRESIJE I GENOCIDA 1992-1995.
GODINE
Bošnjačko stanovništvo općine Šrebrenica bilo je raspoređeno u više od

430 familija, uključujući i preko 30 familija etničkih mješovitih brakova, prije
svega sa pripadnicima albanske, hrvatske i srpske nacionalnosti. Posebno je
bilo teško utvrditi etničku pripadnost djece koja su rođena u tzv. etnički
mješovitim brakovima između Bošnjaka i Albanaca jer su se, prema popisu
stanovništva 1991. godine, supružnici, a time i maloljetna djeca izjašnjavali kao
„Muslimani“, u nacionalnom smislu. Taj problem prisutan je i danas, jer se
članovi takvih porodica izjašnjavaju različito u smislu nacionalne pripadnosti,
posebno što se u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini mogu ostvarivati različita
politička i građanska prava ako se izjasne da pripadaju etničkim manjinama.
Šlično je to i kod etničkih Roma, a koji pripadaju islamskoj vjeroispovijesti. Radi
naučne i stručne objektivnosti neophodno je napomenuti da su u ovim
antropogeografskim istraživanjima izostavljene i pojedine bošnjačke familije
koje su imale po jednog ili dva člana, a za koje se moglo utvrditi da su se
doselile na područje općine Šrebrenica do 1991. godine, a čija prezimena, među
Bošnjacima, nisu bila uobičajena na području općine Šrebrenica. Posebno se to
odnosi na osobe koje su se doselile na područje općine Šrebrenica do 1991.
godine, radi zaposlenja, ili je posrijedi neuspješan brak bošnjačkih žena sa
područja općine Šrebrenica koje su se udavale na područja drugih općina, a
onda se vraćale u mjesto rođenja, same ili sa djecom iz prethodnog braka i pri
tome zadržale muževljevo prezime, a koje nije bilo uobičajeno među
Bošnjacima općine Šrebrenica. Autori ne uzimaju sebi za pravo da određuju
koja su to „prava“ i tradicionalna bošnjačka prezimena na području općine
Šrebrenica, ali se moraju uzeti u obzir i neki realni društveni faktori koji
prevladavaju među određenim stanovništvom, tj. ustaljena mišljenja, bila
ispravna ili ne, jer bi, inače, bila bespredmetna i suvišna podjela prezimena
prema geografskom, etničkom, jezičkom ili nekom drugom kriterijumu.
Uzimajući u obzir sve navedeno, a koristeći se podacima popisa
stanovništva 1991. godine, biračkim spiskovima, bazama poginulih i nestalih
Šrebreničana tokom agresije i genocida, 1992-1995. godine, te terenskim
94
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
istraživanjima, došlo se do odgovarajućih statističkih podataka koji će biti

prezentirani u ovom radu.
U ovom radu autori su izdvojili ukupno 392 familije kao „tradicionalne“
bošnjačke na području općine Šrebrenica do 1991. godine, uključujući i 8
familijarnih prezimena gdje su bila samo samačka domaćinstva, tj. bila je
prisutna samo po jedan osoba sa ovim prezimenom. To su sljedeća prezimena:
Bajić, Budić, Dolmagić, Ismić, Kopić, Kulaglić, Menzilović i Šerifi. Glavni razlog
uključivanja ovih familijarnih prezimena u „tradicionalne“ bošnjačke familije
općine Šrebrenica je taj što su to, uglavnom, starije osobe i da se ne bi izgubio ili
smanjio antroponimijski fond Bošnjaka općine Šrebrenica.
Štatističkom obradom prikupljenih i analiziranih podataka koji obuhvataju
preko 90% bošnjačkog stanovništva općine Šrebrenica došlo se do sljedećih
podataka o broju „tradicionalnih“ bošnjačkih familija u ovoj općini, ukupnom
broju domaćinstava, broju porodičnih domaćinstava, ukupnom broju osoba,
broju žrtava agresije (1992-1995. godine) i broju žrtava genocida počinjenog
poslije okupacije tzv. zaštićene zone UN, Šrebrenica, jula 1995. godine (tabela
1).
Tabela 1. Važniji antropogeografski podaci o „tradicionalnim“ bošnjačkim

familijama općine Srebrenica u periodu 1991-1995. godine.4
Žrtve genocida,
počinjenog nakon
Broj
Ukupa Žrtve agresije na Bosnu i
okupacije tzv. „Sigurne
domaćinstava
n broj Hercegovinu, 1992-1995.
Broj zone UN Srebrenica“,
osoba
familij jula, 1995. godine
do 31
a broj broj broj
marta broj broj broj
ukupn porodičn ubijenih djece djece
1991. hudovic ubijeni hudovic
o ih (poginuli siroča siroča
a h a
h) di di
392 5997 5690 27931 1.085 501 942 4.324 2.902 4.203
Izvori podataka: Popis stanovništva BiH (Dokumentacija FZS, Sarajevo, 2008),

Baza poginulih i nestalih pripadnika 28. divizije Drugog korpusa AR BiH; Baza
nestalih Federalne komisije za nestale osobe; Baza nestalih i poginulih UG „Žene“
Srebrenice; Baza nestalih i poginulih UG „Drina“ Srebrenica; Baza poginulih i
nestalih UG „Šehidske porodice“ Srebrenice: Birački spiskovi za opće i lokalne
izbore u Bosni i Hercegovini od 1998. do 2012. godine i Baza bošnjačkih žrtava
agresije, genocida i njihovih porodica sa područja općine Srebrenica.
4
Detaljnije o demografsko-statističkim posljedicama agresije i genocida na području općine
Srebrenica vidjeti u: Suljić, A. (2017) Štradanje Bošnjaka općine Šrebrenica tokom agresije i
genocida. U: Šuljić, A., ur., Štanovništvo i naselja općine Šrebrenica: antropogeografska
monografija. Knjiga treća. Tuzla: autorsko izdanje, str. 327-336.
95
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
NAJVAŽNIJI ANTROPOGEOGRAFSKI POKAZATELJI O

„TRADICIONALNIM“ BOŠNJAČKIM FAMILIJAMA OPĆINE
SREBRENICA U PERIODU 1991-1995. GODINE
U ovom podpoglavlju bit će prikazani najvažniji antropogeografski podaci

(ukupan broj domaćinstava i članova, broj porodičnih domaćinstava, naziv
naselja u kojima su živjeli, broj žrtava agresije; broj ubijenih/poginulih, broj
žena hudovica i djece siročadi; broj žrtava genocida, broj žena hudovica i broj
siročadi od žrtava genocida) o „tradicionalnim“ bošnjačkim familijama općine
Srebrenica, a po abecednom redu.
Abdurahmanovići – bilo je 13 porodičnih domaćinstava koja su imala

ukupno 60 članova, a živjeli su u 5 naselja, i to: Donji Potočari, Liješće, Radovčići,
Srebrenica i Sulice. Tokom agresije ubijene su dvije osobe muškog spola iza
kojih su ostale 2 hudovice i 3 siročeta. U toku genocida ubijeno je 9 osoba, a iza
ubijenih ostalo je 7 hudovica i isto toliko siročadi.
Ademovići – bilo je ukupno 79 domaćinstava (76 porodičnih) koja su
ukupno imala 384 člana, a živjeli su u 11 naselja, i to: Babuljice, Bostahovine,
Donji Potočari, Fojhar, Gornji Potočari, Likari, Milačevići, Pećišta, Podosoje,
Pusmulići i Srebrenica. Tokom agresije ubijene su 3 osobe, a iza ubijenih su
ostale 2 hudovice i 6-ero siročadi. U toku genocida ubijeno je 57 osoba, a iza
ubijenih ostalo je 39 hudovica i 64 siročeta.
Adilovići – bila su dva porodična domaćinstva (otac i sin) koja su imala
ukupno 7 članova, a živjeli su u gradu Srebrenici. U toku genocida ubijena je
jedna osoba (otac) iz ove familije.
Agići – bilo je jedno porodično domaćinstvo koje imalo 7 članova, a živjeli
su u naselju Skenderovići. U toku genocida ubijena su dva brata, a iza mlađeg
brata ostala je hudovica i dvoje siročadi.
Ahmečkovići – bilo je jedno porodično, četveročlano domaćinstvo koje je
živjelo u gradu Srebrenici.
Ahmetovići – bilo je 70 domaćinstava (67 porodičnih) koja su imala
ukupno 321 član, a živjeli su u 10 naselja općine Šrebrenica, i to: Babuljice,
Bajramovići, Brezovice, Fojhar, Pećišta, Podgaj, Pusmulići, Skelani, Srebrenica i
Žedenjsko. Tokom agresije ubijeno je 12 osoba; među ubijenima su tri osobe
ženskog spola, od kojih jedna četverogodišnja djevojčica, a iza ubijenih osoba,
oženjenih muškaraca, ostalo je 6 hudovica i 10-ero djece siročadi. U toku
genocida ubijeno je 40 osoba, a iza ubijenih ostalo je 27 hudovica i 39 siročadi.
Ajšići – bilo je 10 porodičnih domaćinstava koja su ukupno imala 66
članova, a živjeli su u 3 naselja, i to: Brakovci, Kutuzero i Viogor. Tokom agresije
96
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ubijene su 3 osobe muškog spola, a iza ubijenih ostale su dvije hudovice i 9-ero
djece siročadi. U toku genocida ubijeno je 9 osoba, među kojima i jedna
maloljetna, a iza ubijenih ostalo je 7 hudovica i 17-ero siročadi.
Akagići – bila su 3 domaćinstva (jedno samačko) koja su imala ukupno 8
članova, a živjeli su u gradskom naselju Srebrenici. U toku genocida ubijena je
jedna osoba muškog spola, a iza ubijenog ostala je hudovica.
Alemići – bilo je 18 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 88
članova, a živjeli su u 4 naselja, i to: Bučje, Donji Potočari, Kutuzero i Srebrenica.
Tokom agresije ubijeno je 5 osoba muškog spola, a iza ubijenih ostale su 4
hudovice i 5-ero djece siročadi. U toku genocida ubijeno je 13 osoba muškog
spola, a iza ubijenih ostalo je 9 hudovica i 10-ero siročadi.
Alići – bilo je 169 domaćinstava (164 porodična) koja su ukupno imala
826 članova, a živjeli su u 23 naselja općine Šrebrenica, i to: Brakovci, Brezovice,
Bučinovići, Dobrak, Donji Potočari, Gornji Potočari, Kalimanići, Karačići, Krušev
Do, Likari, Lipovac, Međe, Nogačevići, Obadi, Osatica, Pećišta, Podgaj, Prohići,
Radovčići, Rađenovići, Skelani, Srebrenica i Sulice. Tokom agresije ubijeno je 19
osoba, među kojima jedno dvanaestogodišnje dijete i jedna mlađa djevojka. Iza
ubijenih, oženjenih muškaraca, ostalo je 11 hudovica i 25-ero djece siročadi. U
toku genocida ubijeno je 128 osoba muškog spola, među kojima i 9 dječaka, a
iza ubijenih ostalo je 88 hudovica i 140-ero djece siročadi.
Aliefendići – bilo je 5 domaćinstava (jedno samačko) koja su imala
ukupno 27 članova, a živjeli su u naselju Moćevići. U toku genocida ubijene su 4
osobe muškog spola (tri brata i sin od najstarijeg brata), a iza ubijenih ostale su
3 hudovice i 10-ero siročadi.
Alihodžići – bilo je 11 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 51-
og člana, a živjeli su u tri naselja, i to: Donji Potočari, Moćevići i Pećišta. Tokom
agresije ubijeno je 6 osoba, među kojima i dvije osobe ženskog spola. Iza jedne
ubijene osobe ostala je hudovica i troje siročadi. U toku genocida ubijeno je 9
osoba muškog spola, među kojima i jedan 16-to godišnji dječak, a iza ubijenih
ostalo je 5 hudovica i 6-ero djece siročadi.
Alimanovići – bila je jedna tročlana porodica koja je živjela u zajedničkom
domaćinstvu s starijom ženskom osobom prezimena Barukčić, a bili su
nastanjeni u gradu Srebrenici.
Alispahići – bilo je 10 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 54
člana, a živjeli su u naseljima Milačevići i Srebrenica. Tokom agresije ubijene su
4 osobe, a iza ubijenih ostale su 3 hudovice i 5-ero djece siročadi. U toku
genocida ubijeno je 12 osoba muškog spola, među kojima i 4 starija dječaka, a
iza ubijenih ostalo je 5 hudovica i 10-ero djece siročadi.
97
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Ališevići – bila su 3 porodična domaćinstva koja su imala ukupno 15

članova, a živjeli su u naselju Babuljice. U toku genocida ubijene su 4 osobe
muškog spola, među kojima su dva brata sa po jednim sinom. Iza ubijenih ostale
su 3 hudovice i jedno siroče.
Aljići – bilo je 37 domaćinstava (jedno samačko) koja su imala ukupno 166
članova, a živjeli su u 8 naselja, i to: Dobrak, Donji Potočari, Mala Daljegošta,
Peći, Pribidoli, Radovčići, Skelani i Srebrenica. Tokom agresije ubijeno je 9 osoba,
među kojima i dvije ženske osobe, a iza ubijenih ostala je hudovica s dvoje
siročadi. U toku genocida ubijeno je 20 osoba, među kojima i dva starija
dječaka, a iza ubijenih ostalo je 12 hudovica i 10-ero siročadi.
Aljkanovići – bilo je 16 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 80
članova, a živjeli su u sljedećim naseljima: Pećišta, Srebrenica i Sulice. Tokom
agresije ubijena je jedna mlađa osoba muškog spola. U toku genocida ubijeno je
17 osoba muškog spola, među kojima i jedna maloljetna osoba, a iza ubijenih
ostalo je 13 hudovica i 18-ero siročadi.
Andelići – bilo je jedno porodično, tročlano, domaćinstvo koje je živjelo u
naselju Donji Potočari.
Arnautovići – bilo je jedno porodično, dvočlano, domaćinstvo koje je
živjelo u naselju Osmače.
Atići – bila su 24 domaćinstva (2 samačka) koja su imala ukupno 107
članova, a živjela u 4 naseljena mjesta, i to: Gornji Potočari, Milačevići,
Srebrenica i Šubin. U toku genocida ubijeno je 20 osoba muškog spola, među
kojima su braća, očevi i sinovi, a iza ubijenih ostalo je 16 hudovica i 20-ero
djece siročadi.
Avdagići – bilo je 6 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 24
člana, a živjeli su u naselju Donji Potočari. Na početku agresije na nezavisnu
državu Bosnu i Hercegovinu ubijena je jedna maloljetna osoba muškog spola.
Avdići – bilo je 105 domaćinstava (5 samačkih) koja su imala ukupno 512
članova, a živjeli su u 18 naselja na području općine Šrebrenica, i to: Babuljice,
Bajramovići, Gladovići, Kalimanići, Lipovac, Ljeskovik, Milačevići, Obadi, Osatica,
Osmače, Pećišta, Pusmulići, Radovčići, Rađenovići, Srebrenica, Sulice, Šubin i
Žedenjsko. Tokom agresije ubijena je 21 osoba iz ove familije, među kojima i 5
osoba ženskog spola; među ovima majka s dvije djevojčice, kao i 5 maloljetnih
osoba. Iza ubijenih, oženjenih muškaraca, ostalo je 12 hudovica i 26-ero
siročadi. U toku genocida ubijene su 94 osobe muškog spola, među kojima i 4
maloljetne osobe, a iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 57 hudovica i 86-ero
siročadi; 32 siročeta bila su članovi polipedijskih porodica, sa po 4-ero djece
(četiri porodice), sa po 5-ero djece (dvije porodice) i jedan porodica sa 6-ero
djece.
98
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Azirovići – bilo je jedno porodično, tročlano, domaćinstvo koje je živjelo u

naselju Obadi.
Bajići – bilo jedno samačko domaćinstvo, starija ženska osoba, koja je
živjela u gradu Srebrenici.
Bajraktarevići – bilo je 8 domaćinstava (jedno samačko) koja su imala
ukupno 41-nog člana, a živjeli su u naseljima Pusmulići i Sase. Tokom agresije
ubijene su 3 osobe muškog spola, među kojima i jedan dječak, a iza jedne
ubijene osobe ostala je hudovica i 4-ero siročadi. U toku genocida ubijeno je 10
osoba, među kojima i dva dječaka, a iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 5
hudovica i 11-ero siročadi.
Bajrami – bila su 2 porodična domaćinstva, od dva brata, koja su imala
ukupno 9 članova, a živjeli su u naseljima Liješće i Skelani. Na početku agresije
na Bosnu i Hercegovinu ubijena su oba brata, a iza njih su ostale hudovice sa
ukupno 5-ero siročadi.
Bajramovići – bila su 22 domaćinstva (jedno samačko) koja su imala
ukupno 100 članova, a živjeli su u sljedećim naseljima: Beširevići, Dobrak,
Srebrenica i Sulice. Na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu ubijene su 3
osobe muškog spola, među kojima i dvije maloljetne osobe – dva brata. Iza
starije ubijene osobe ostala je hudovica i dvoje siročadi. U toku genocida
ubijeno je 14 osoba, među kojima i 3 maloljetne osobe, od kojih jedna osoba
ženskog spola. Iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 7 hudovica i 10-ero siročadi.
Bajrići – bilo je 8 domaćinstava (jedno samačko) koja su imala ukupno 31
člana, a živjeli su u naseljima Skelani, Srebrenica i Velika Daljegošta. Tokom
agresije ubijena je jedna osoba muškog spola, a iza ubijenog ostala je hudovica i
dvoje siročadi. U toku genocida ubijene su dvije osobe muškog spola, a iza
ubijenih ostale su dvije hudovice i jedno siroče od mlađeg ubijenog.
Bakalovići – bila su 4 domaćinstva (jedno samačko) koja su imala ukupno
16 članova, a živjeli su gradu Srebrenici. Na početku agresije na Bosnu i
Hercegovinu ubijena je jedna sredovječna osoba muškog spola, a iza ubijenog
ostala je hudovica i jedno siroče.
Barakovići – bila su 4 domaćinstva (jedno samačko) koja su imala ukupno
17 članova, a živjeli su u naselju Blažijevići. U drugoj godini agresije ubijena je
mlađa osoba ženskog spola – majka 5-ero djece od kojih je najstarije imalo
osam, a najmlađe dvije godine. Ova djeca postat će potpuna siročad 1995.
godine kada im je u genocidu ubijen i otac, a koji se prije ubistva oženio i dobio
još jedno - šesto dijete. U toku genocida ubijene su 4 osobe muškog spola, među
kojima su otac i sin, a iza ubijenih ostale su 4 hudovice i 10-ero siročadi.
Barukčići – bila su 4 domaćinstva (jedno samačko) koja su imala ukupno
11 članova, a živjeli su u gradu Srebrenici. U toku genocida ubijene su 4 osobe
99
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
muškog spola, među kojima su otac i dva sina, a iza ubijenih (oženjenih) ostale
su dvije hudovice; jedna hudovica sa siročetom.
Bečići – bilo je 9 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 38
članova, a živjeli su u naseljima Karačići, Klotijevac i Srebrenica. Na početku
agresije na Bosnu i Hercegovinu ubijena je jedna sredovječna osoba muškog
spola, a iza ubijenog ostala je hudovica i troje siročadi. U toku genocida ubijeno
je 7 osoba muškog spola, među kojima i jedan dječak, a iza ubijenih (oženjenih)
ostalo je 5 hudovica i 6-ero siročadi.
Bećirovići – bilo je 35 domaćinstava (jedno samačko) koja su imala
ukupno 177 članova, a živjeli su u sljedećim naseljima: Blažijevići, Opetci,
Podgaj, Skelani, Slatina i Srebrenica. Tokom agresije ubijeno je 10 osoba, među
kojima i 5 osoba ženskog spola, kao i jedan dječak, a iza ubijenih (oženjeni)
ostale su dvije hudovice i 7-ero siročadi; jedno dijete bez oba roditelja. U toku
genocida ubijene su 22 osobe muškog spola, među kojima i jedna maloljetna
osoba, a iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 16 hudovica i 35-ero djece siročadi,
među kojima i četvero djece, iz dvije porodice, bez oba roditelja.
Beganovići – bilo je 29 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno
146 članova, a živjeli su u naseljima Likari, Mala Daljegošta, Moćevići, Peći,
Rađenovići i Srebrenica. Tokom agresije na RBiH ubijeno je 5 osoba, među
kojima i jedna trinaestogodišnja djevojčica i njen stariji brat, kao i dva brata,
sinovi Šelmanovi. Iza ubijenih (oženjeni) ostale su 3 hudovice i 4-ero siročadi. U
toku genocida ubijeno je 16 osoba, među kojima i jedna starija žena, kao i očevi,
sinovi i braća. Iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 10 hudovica i 11-ero siročadi.
Begići – bilo je 75 domaćinstava (6 samačkih) koja su imala ukupno 316
članova, a živjeli su u 11 naselja općine Šrebrenica, i to: Bučje, Dimnići, Donji
Potočari, Likari, Lipovac, Luka, Peći, Pećišta, Pribidoli, Radovčići i Srebrenica.
Tokom agresije na RBiH ubijeno je 7 osoba muškog spola, a među ubijenim su
braća, očevi i sinovi. Iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 7 hudovica i 12-ero
siročadi. U toku genocida ubijeno je 40 osoba, među kojima i dvije starije žene,
a iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 27 hudovica i 35-ero djece siročadi; jedna
hudovica s 5-ero, a tri hudovice sa po troje siročadi.
Begovići – bilo je 18 domaćinstava (3 samačka) koja su imala ukupno 58
članova, a živjeli su u naseljima Donji Potočari i Srebrenica. Tokom agresije
ubijene su dvije osobe muškog spola, a iza starije ubijene osobe ostala je
hudovica i troje siročadi. U toku genocida ubijene su tri osobe muškog spola,
starosti preko 65 godina.
Beharići – bilo je 5 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 16
članova, a živjeli su u gradu Srebrenici. Na početku agresije ubijene su 3 osobe
100
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
muškog spola, među kojima i dva brata, sinovi Rahmanovi, a iza ubijenih ostale
su 3 hudovice i 5-ero siročadi.
Bekrići – bila su 4 porodična domaćinstva koja su imala ukupno 18
članova, a živjeli su u naseljima Brakovci i Gornji Potočari. Na početku agresije
protiv nezavisne države Bosne i Hercegovine ubijena su dva brata, sinovi
Sulejmanovi, a iza ubijenih ostale su dvije hudovice i 5-ero siročadi; mlađa
hudovica s četvero siročadi. U toku genocida ubijeno je 5 osoba muškog spola,
među kojima i dva brata, sinovi Jusufovi, kao i dvije maloljetne osobe. Iza
ubijenih (oženjenih) ostale su 3 hudovice i 4-ero siročadi.
Bektići – bila su 102 domaćinstva (4 samačka) koja su imala ukupno 501
člana, a živjeli su u 16 naselja, i to: Bajramovići, Blažijevići, Brezovice, Bučinovići,
Bučje, Donji Potočari, Fojhar, Karačići, Lipovac, Opetci, Peći, Podgaj, Pusmulići,
Srebrenica, Sućeska i Sulice. Tokom agresije ubijeno je 14 osoba muškog spola,
među kojima i jedna maloljetna, a iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 7 hudovica i
9-ero siročadi. U toku genocida ubijeno je 70 osoba muškog spola, među kojima
i 5 maloljetnika, a iza ubijenih (oženjenih) ostala je 51 hudovica i 68-ero
siročadi.
Bešići – bilo je jedno porodično, četveročlano, domaćinstvo koje je živjelo
u gradu Srebrenici. Na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu ubijen je jedan
16-godišnji dječak – sin od osnivača domaćinstva. U toku genocida ubijen je
osnivač domaćinstva (glava porodice, nosilac domaćinstva), a iza ubijenog
ostala je hudovica i jedno siroče.
Bitinovići – bila su 3 porodična domaćinstva koja su imala ukupno 12
članova, a živjela su u naselju Pećišta. U toku genocida ubijena su dva brata,
sinovi Abdulaha, a iza njih ostale su dvije hudovice i 3 siročeta.
Bogilovići – bilo je jedno porodično, četveročlano, domaćinstvo koje je
Borogovac - bilo je jedno porodično, četveročlano, domaćinstvo koje je
živjelo u gradu Srebrenici. U toku genocida ubijen je najstariji sin od osnivača
domaćinstva, a iza ubijenog ostala je hudovica i siroče.
Bosno – bila su dva porodična domaćinstva (od dva brata) koja su imala
ukupno 8 članova, a živjeli su u gradu Srebrenici. U toku genocida ubijena je
jedna osoba muškog spola, a iza ubijenog ostala je hudovica i dvoje siročadi.
Bošnjak – bilo je jedno prošireno porodično domaćinstvo koje je imalo
ukupno 12 članova, a živjeli su u naselju Beširevići. U toku genocida ubijen je
jedan od sinova osnivača ovog domaćinstva.
Brdarevići – bilo je 9 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 38
članova, a živjeli su u naselju Milačevići. U toku genocida ubijeno je 6 osoba
101
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
muškog spola, među kojima su dva brata i dvojica sinova od mlađeg brata, a iza
ubijenih (oženjenih) ostale su 4 hudovice i 7-ero djece siročadi.
Budići – bilo je jedno samačko domaćinstvo, starija osoba ženskog spola, a
živjela je u naselju Gornji Potočari.
Budovići – bila su 4 porodična domaćinstva koja su imala ukupno 20
članova, a živjeli su u naselju Babuljice. Tokom agresije ubijena je jedna mlađa
osoba muškog spola. U toku genocida ubijene su 3 osobe muškog spola, među
kojima su otac i sin, a iza ubijenih ostale su 3 hudovice i 6-ero siročadi; petero
siročadi od mlađe ubijene osobe.
Buhići – bilo je jedno porodično, četveročlano, domaćinstvo koje je živjelo
u naselju Pećišta.
Buljubašići – bilo je 11 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 58
članova, a živjeli su u naseljima Ljeskovik, Pećišta i Srebrenica. Na početku
agresije protiv Bosne i Hercegovine ubijena je 13 godina stara djevojčica, a
tokom genocida ubijen joj je otac i dva starija brata. Dakle, tokom
četverogodišnjeg fašističko-terorističkog orgijanja srpsko pravo(krivo)slavnog
agresora biti će pobijeni svi članovi ove porodice. U toku genocida ubijeno je
ukupno 12 osoba iz ove familije, među kojima su dvije maloljetne osobe, kao i
braća, očevi i sinovi, a iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 8 hudovica i 9-ero
siročadi.
Bumbulovići – bilo je 14 domaćinstava (dva samačka) koja su imala
ukupno 59 članova, a živjeli su u naselju Peći. Na početku agresije ubijene su 3
osobe, među kojima stariji supružnici i jedna starija žena. U toku genocida
ubijeno je 15 osoba muškog spola, među kojima i dvije maloljetne osobe, a iza
ubijenih (oženjenih) ostalo je 8 hudovica i 11-ero siročadi.
Burići – bilo je 15 domaćinstava (jedno samačko) koja su imala ukupno 70
članova, a živjeli su u naseljima Gornji Potočari, Osmače i Srebrenica. Tokom
agresije ubijene su dvije mlađe osobe muškog spola, obje i naselja Osmače, a iza
starije ubijene osobe ostali su hudovica i siroče. U toku genocida ubijeno je 9
osoba muškog spola, među kojima su maloljetna osoba, kao i braća, očevi i
sinovi, a iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 6 hudovica i 7-ero siročadi.
Cibralići – bilo je jedno porodično, dvočlano, domaćinstvo – majka i sin, a
živjeli su u naselju Donji Potočari.
Cvrk – bilo je 17 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 75
članova, a živjeli su u naseljima Milačevići, Srebrenica i Žedenjsko. Tokom
agresije ubijene su 4 osobe muškog spola, među kojima i dvije maloljetne, a iza
ubijenih (oženjenih) ostale su dvije hudovice i dvoje djece siročadi od mlađe
hudovice. U toku genocida ubijeno je 14 osoba, među kojima su dvije maloljetne
102
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
osobe, kao i jedna starija žena, a iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 8 hudovica i
14-ero siročadi; četiri hudovice sa po 3 djeteta siročeta.
Čakanovići – bilo je 7 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 33
člana, a živjeli su u naseljima Donji Potočari i Srebrenica. U toku genocida
ubijeno je 6 osoba muškog spola, među kojima su očevi i sinovi, a iza ubijenih
(oženjenih) ostale su 4 hudovice i 5-ero siročadi.
Čakar – bilo jedno porodično, peteročlano, domaćinstvo koje je živjelo u
naselju Gornji Potočari. U toku genocida ubijen je osnivač domaćinstva, a iza
njega je ostala hudovica.
Čamdžići – bilo je 12 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 59
članova, a živjeli su u naseljima Bajramovići, Karačići, Radoševići i Srebrenica.
Na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu ubijeno je 5 osoba muškog spola,
među kojima su i dva brata, kao i dvije osobe koje su ubijene u Šrbiji gdje su se
nalazile na privremenom radu, a iza ubijenih (oženjenih) ostale su dvije
hudovice i 6-ero siročadi; jedna hudovica s četvero siročadi. U toku genocida
ubijeno je 12 osoba muškog spola, među kojima su jedna maloljetna osoba, kao
i braća, te očevi i sinovi, a iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 7 hudovica i 11-ero
siročadi.
Čardakovići – bilo je jedno porodično, tročlano, domaćinstvo koje je
živjelo u gradu Srebrenici. U toku genocida ubijen je osnivač domaćinstva, a iza
njega je ostala hudovica sa siročetom.
Čehajići – bila su 4 porodična domaćinstva koja su imala ukupno 14
članova, a živjeli su u gradu Srebrenici.
Čengići – bilo je jedno prošireno porodično domaćinstvo koje je imalo
ukupno 6 članova, a živjeli su u gradu Srebrenici. Na početku agresije ubijen je
sin od osnivača domaćinstva, a iza njega su ostali hudovica i dvoje siročadi. U
toku genocida ubijen je osnivač domaćinstva, a iza njega je ostala hudovica.
Dakle, tokom agresije i genocida ubijeni su otac i sin - oba odrasla muška člana
ove familije.
Čimići – bilo je jedno porodično, dvočlano, domaćinstvo – majka i sin, a
živjeli su u gradu Srebrenici.
Čivići – bilo je 29 domaćinstava (dva samačka) koja su imala ukupno 139
članova, a živjeli su u naseljima Krnjići, Liješće, Obadi, Srebrenica i Tokoljak.
Tokom agresije ubijeno je 5 osoba, među kojima i jedna osoba ženskog spola
koja je živa spaljena sa suprugom; među ovih 5 ubijenih osoba, tri su žive
spaljene. Iza ubijenih (oženjenih) ostale su 3 hudovice i 6-ero djece siročadi;
jedna hudovica s četvero siročadi. U toku genocida ubijeno je 28 osoba muškog
spola, među kojima su jedna maloljetna osoba, kao i braća, očevi i sinovi te
103
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
drugi bliži srodnici, a iza ubijenih (oženjeni) ostali su 21 hudovica i 24-ero djece
siročadi; jedna hudovica sa četvero siročadi, a tri hudovice sa po troje siročadi.
Čizmići – bilo je jedno porodično, dvočlano, domaćinstvo (majka i sin) koje
je živjelo u gradu Srebrenica.
Čočići – bilo je 6 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 27
članova, a živjeli su u naseljima Liješće i Mala Daljegošta. U toku genocida
ubijene su dvije osobe muškog spola – amidža i bratić mu, a iza starije ubijene
osobe ostala je hudovica.
Čokerovići – bila su 2 porodična domaćinstva, od dva brata, koja su imala
ukupno 12 članova, a živjeli su u naselju Skelani. Na početku agresije na Bosnu i
Hercegovinu ubijen je najstariji sin od mlađeg brata, osnivača jednog od dva
domaćinstva, a iza njega su ostali hudovica i jedno siroče.
Čolakovići – bilo je jedno porodično, tročlano, domaćinstvo koje je živjelo
u gradu Srebrenici.
Čorajevići - bilo je jedno porodično, četveročlano, domaćinstvo koje je
Ćatići – bilo je 8 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 3 članova,
a živjeli su u naseljima Bajramovići, Donji Potočari, Osmače i Srebrenica. Na
početku agresije ubijene su dvije osobe muškog spola, dva brata – sinovi
Ibrahimovi, a iza ubijenih ostale su dvije hudovice i 5-ero siročadi. U toku
genocida ubijeno je 7 osoba muškog spola, među kojima su i dva oca sa po
jednim sinom, od kojih je jedan maloljetan, a iza ubijenih (oženjenih) ostale su 4
hudovice i 4-ero siročadi; dvije hudovice sa po dvoje djece.
Ćemo – bilo je jedno prošireno porodično domaćinstvo koje je imalo 6
članova, a živjelo je u gradu Srebrenici. U toku genocida ubijene su dvije osobe
muškog spola, otac i najstariji sin, a iza ubijenog oca ostala je hudovica.
Dajići – bilo je jedno porodično, četveročlano, domaćinstvo koje je živjelo
u gradu Srebrenici.
Dautbašići – bilo je 12 domaćinstava (jedno samačko) koja su imala
ukupno 58 članova, a živjeli su u naseljima Brezovice i Srebrenica. Tokom
agresije ubijene su tri osobe, među kojima i 29-to godišnja majka četvero djece,
a iza ubijenih (udatih/ oženjenih) ostali su jedan hudovac s četvero male djece i
jedna hudovica. U toku genocida ubijeno je 11 osoba muškog spola među
kojima su, uglavnom, očevi i sinovi te braća, a iza ubijenih (oženjenih) ostalo je
7 hudovica i 19-ero djece siročadi; jedna hudovica sa 6-ero siročadi, kao i
četvero siročadi bez oba roditelja; majka ubijena na početku agresije, a otac u
toku genocida.
Dautovići – bilo je 17 domaćinstava (dva samačka) koja su imala ukupno
77 članova, a živjeli su u naseljima Babuljice, Pećišta, Poznanovići i Šubin. Na
104
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
početku agresije ubijen je jedan 20-trogodišnji mladić. U toku genocida ubijeno

je 14 osoba muškog spola, među kojima su jedna maloljetna osoba te braća,
očevi i sinovi, a iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 9 hudovica i 16-ero siročadi;
po dvije hudovice sa po četvero, odnosno troje siročadi.
Dedići – bilo je jedno porodično, tročlano, domaćinstvo koje je živjelo u
naselju Podgaj. U toku genocida ubijen je osnivač (nosilac) domaćinstva, a iza
njega je ostala hudovica.
Delalići – bila su 2 porodična domaćinstva (otac i sin) koja su imala
ukupno 10 članova, a živjeli su u naselju Dobrak. U toku genocida ubijena su tri
brata, sinovi Ismetovi, a iza dva starija brata ostale su dvije hudovice sa po
dvoje siročadi.
Delići – bila su 92 domaćinstva (5 samačkih) koja su imala ukupno 449
članova, a živjeli su u 19 naselja općine Šrebrenica, i to: Blažijevići, Bučje,
Dobrak, Donji Potočari, Fojhar, Gostilj, Kalimanići, Kutuzero, Likari, Luka,
Osatica, Osmače, Pećišta, Rađenovići, Skelani, Skenderovići, Srebrenica, Sućeska i
Tokoljak. Tokom agresije ubijeno je 9 osoba muškog spola, među kojima su
braća te očevi i sinovi, a iza ubijenih (oženjenih) ostale su 4 hudovice i 13-ero
djece siročadi. U toku genocida ubijene su 74 osobe, među kojima su dvije
osobe ženskog spola; jedna starica (r. 1918.) i jedna djevojka (r. 1975.), kao i tri
dječaka, te braća, djedovi, sinovi i unuci. Iza ubijenih (oženjenih) ostala je 51
hudovica i 69-ero siročadi; sa po četvero siročadi ostalo je 5 hudovica, a isto
toliko hudovica sa po 3 djeteta siročeta.
Delimustafići – bilo je jedno porodično, osmeročlano domaćinstvo koje je
živjelo u naselju Donji Potočari. U toku genocida ubijen je srednji sin (r. 1974.)
ove familije.
Derviševići – bilo je 14 domaćinstava (jedno samačko) koja su imala
ukupno 69 članova, a živjeli u naseljima Čičevci, Dimnići, Ljeskovik, Moćevići,
Pribidoli i Srebrenica. Tokom agresije ubijene su 3 osobe muškog spola, među
kojima i jedan 19-godišnji mladić, a iza ubijenih (oženjenih) ostale su dvije
hudovice i 8-ero djece siročadi. U toku genocida ubijeno je 19 osoba muškog
spola, među kojima su tri maloljetne osobe, kao i otac sa četiri sina, odnosno
dva sina, te očevi sa po jednim sinom. Iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 12
hudovica i 12-ero siročadi.
Divovići – bila su 4 porodična domaćinstva koja su imala ukupno 13
članova, a živjeli su u naseljima Likari i Pećišta. Na početku agresije ubijen je 15-
godišnji dječak. U toku genocida ubijena su 3 brata, sinovi Ramini, a iza njih su
ostale tri hudovice.
Dizdarevići – bilo je 9 domaćinstava (jedno samačko) koja su imala
ukupno 30 članova, a živjeli su u naseljima Likari, Srebrenica i Staroglavice.
105
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Tokom agresije ubijene su 3 osobe muškog spola, a iza ubijenih ostale su dvije
hudovice i troje siročadi – svi od mlađe hudovice. U toku genocida ubijeno je 8
osoba, među kojima su jedan dječak i jedna starija ženska osoba koja je ubijena
zajedno sa mlađim bratom, a iza ubijenih (oženjenih) ostale su 4 hudovice i 5-
ero siročadi.
Dolmagići – bilo je jedno samačko domaćinstvo - starija ženska osoba koja
je živjela u gradu Srebrenici.
Draškovići – bilo je jedno porodično, tročlano, domaćinstvo; majka i dvije
maloljetne kćerke, a živjeli su u gradu Srebrenici.
Dudići – bilo je 16 domaćinstava (jedno samačko) koja su imala ukupno
85 članova, a živjeli su u naseljima Liješće, Osmače, Poznanovići, Srebrenica i
Sulice. Tokom agresije ubijene su dvije starije osobe – muško i žensko. U toku
genocida ubijeno je 13 osoba muškog spola, među kojima ima i braće, a iza
ubijenih (oženjenih) ostalo je 8 hudovica i 12-ero siročadi.
Dugonjići – bilo je 7 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 27
članova, a živjeli su u naseljima Obadi, Skelani i Srebrenica. Na početku agresije
ubijene su dvije osobe, supružnici, iz naselja Obadi. U toku genocida ubijena je
jedna mlađa osoba muškog spola, a iza ubijenog ostali su žena i siroče.
Durakovići – bila su 33 domaćinstva (tri samačka) koja su imala ukupno
135 članova, a živjeli su u naseljima Donji Potočari, Likari, Luka, Srebrenica i
Žedenjsko. Tokom agresije ubijene su 4 osobe, među kojima i jedna starija žena,
a iza jedne ubijene (oženjene) osobe ostala je hudovica i siroče. U toku genocida
ubijeno je 15 osoba, među kojima su jedan dječak, jedna 82-godišnja starica, te
braća, očevi i sinovi, a iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 8 hudovica i 12-ero
siročadi.
Durmići – bilo je 5 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 20
članova, a živjeli su u naseljima Slatina i Velika Daljegošta.
Durmiševići – bilo je jedno porodično, dvočlano, domaćinstvo – mlađi
bračni par, a živjeli su u naselju Sućeska. U toku genocida ubijen je suprug i
osnivač ovog domaćinstva, a iza njega je ostala hudovica.
Džananovići – bila su 34 domaćinstva (jedno samačko) koja su imala
ukupno 165 članova, a živjeli su u naseljima Beširevići, Gaj, Kalimanići, Osatica,
Podosoje, Srebrenica i Tokoljak. Tokom agresije ubijeno je 5 osoba muškog
spola, među kojima i jedna maloljetna, a iza ubijenih (oženjenih) ostale su 2
hudovice i troje siročadi. U toku genocida ubijeno je 37 osoba iz ove familije,
među kojima su dvije maloljetne osobe – dva brata, kao i mnoga braća te očevi i
sinovi, a iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 26 hudovica i 36-ero djece siročadi;
tri hudovice sa po troje, odnosno sa po jednim siročetom te 12 hudovica sa po
dvoje siročadi.
106
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Džanići – bilo je 28 domaćinstava (dva samačka) koja su imala ukupno

124 člana, a živjeli su u naseljima Dobrak, Donji Potočari, Gladovići, Klotijevac,
Likari, Peći, Radoševići i Srebrenica. Tokom agresije ubijeno je 5 osoba muškog
spola, a iza ubijenih (oženjenih) ostale su dvije hudovice i troje siročadi. U toku
genocida ubijeno je 12 osoba muškog spola, među kojima su očevi i sinovi te
braća, a iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 11 hudovica i 10-ero siročadi.
Džebo – bila su dva porodična domaćinstva koja su imala ukupno 7
članova, a živjeli su u gradu Srebrenici. U toku genocida ubijen je osnivač
mlađeg domaćinstva, a iza njega su ostali hudovica i siroče.
Džinovići – bilo je jedno porodično, tročlano, domaćinstvo koje je živjelo u
gradu Srebrenici. U toku genocida ubijen je osnivač domaćinstva, a iza njega
ostali su hudovica i siroče.
Đekići – bilo je jedno porodično, četveročlano, domaćinstvo koje je živjelo
u gradu Srebrenici. U toku genocida ubijen je osnivač domaćinstva, a iza njega je
ostala hudovica.
Đikanovići – bilo je jedno porodično, četveročlano, domaćinstvo koje je
živjelo u gradu Srebrenici. U toku genocida ubijen je osnivač domaćinstva, a iza
njega je ostala hudovica sa troje siročadi.
Đilovići – bila su dva porodična domaćinstva (osnovala dva brata) koja su
imala ukupno 7 članova, a živjeli su u gradu Srebrenici. U toku genocida ubijena
su oba brata, a iza njih su ostale hudovice i troje siročadi.
Đogazi – bilo je 12 domaćinstava (jedno samačko) koja su imala ukupno
59 članova, a živjeli su u naseljima Donji Potočari i Pećišta. Tokom agresije
ubijene su 4 osobe, među kojima otac i sin te mlađa djevojka, a iza jedne ubijene
osobe ostala je hudovica sa dvoje siročadi. U toku genocida ubijeno je 14 osoba
muškog spola, među kojima su očevi i sinovi, braća i jedna maloljetna osoba, a
iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 8 hudovica i 15-ero siročadi; jedna hudovica
sa 5-ero i dvije hudovice sa po troje siročadi, a ostale hudovice sa po dvoje,
odnosno jednim siročetom.
Đozići – bila su 43 domaćinstva (4 samačka) koja su imala ukupno 181-og
člana, a živjeli su u naseljima Babuljice, Bajramovići, Gornji Potočari, Orahovica,
Pećišta i Srebrenica. Na početku agresije ubijeno je 5 osoba muškog spola, među
kojima su dva oca sa po jednim sinom, a iza ubijenih (oženjenih) ostale su 3
hudovice i četvero siročadi. U toku genocida ubijeno je 27 osoba muškog spola,
među kojima su očevi i sinovi te braća, kao i jedna maloljetna osoba, a iza
ubijenih ostalo je 20 hudovica i 29-ero siročadi.
Đulakovići – bila su 3 domaćinstva (jedno samačko) koja su ima ukupno 8
članova, a živjeli su u naseljima Likari i Srebrenica. Na početku agresije ubijen je
107
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
jedan sredovječni muškarac, a iza njega je ostala hudovica. U toku genocida

ubijen je muškarac, a iza njega je ostala hudovica sa dvoje siročadi.
Edrenići - bilo je jedno porodično, četveročlano, domaćinstvo koje je
Efendići – bilo je 50 domaćinstava (4 samačka) koja su imala ukupno 210
članova, a živjeli su u naseljima Donji Potočari, Gornji Potočari, Gornji
Potočari+Pećišta, Pećišta, Srebrenica i Urisići. Tokom agresije ubijeno je 7 osoba
iz ove familije, među kojima su otac i 6–godišnja kći, a iza ubijenih (oženjenih)
ostalo je 5 hudovica i 13-ero siročadi; jedna hudovica s petero, dvije sa po troje,
odnosno sa po jednim siročetom. U toku genocida ubijeno je 30 osoba muškog
spola, među kojima su očevi i sinovi te braća, a iza ubijenih (oženjenih) ostalo je
20 hudovica i 15-ero siročadi.
Ehlići – bila su 2 porodična domaćinstva koja su imala ukupno 6 članova, a
živjeli su u naselju Milačevići.
Ejubovići – bilo je 19 domaćinstava (jedno samačko) koja su imala ukupno
93 člana, a živjeli su u naseljima Bajramovići, Bostahovine, Fojhar, Pećišta i
Srebrenica. Tokom agresije ubijena je jedna sredovječna osoba muškog spola, a
iza ubijenog ostala je hudovica sa 6-ero siročadi. U toku genocida ubijeno je 20
osoba, među kojima su dvije maloljetne osobe i starija žena, a iza ubijenih
(oženjenih) ostalo je 10 hudovica i 14-ero siročadi; četiri hudovice sa po troje
siročadi i dvije sa po jednim siročetom.
Emkići – bilo je 14 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 62
člana, a živjeli su u naseljima Osatica i Skelani. U prve dvije godine agresije
ubijeno je 5 osoba, među kojima su dva brata i jedna sredovječna žena, a iza
ubijenih (oženjenih) ostale su 3 hudovice i 5-ero siročadi. U toku genocida
ubijeno je 7 osoba muškog spola, među kojima su otac i maloljetni sin te braća,
a iza ubijenih (oženjenih) ostale su 4 hudovice i 6-ero siročadi.
Fazlići – bila su 4 porodična domaćinstva koja su imala ukupno 18
članova, a živjeli su u gradu Srebrenici. Na početku agresije na Bosnu i
Hercegovinu ubijeni su stariji supružnici. U toku genocida ubijena je jedna
osoba muškog spola, a iza nje su ostali hudovica i jedno siroče.
Fejzići – bilo je 27 domaćinstava (jedno samačko) koja su imala ukupno
131-oga člana, a živjeli su u naseljima Bajramovići, Blažijevići, Bostahovine,
Skelani, Srebrenica i Sulice. Tokom agresije ubijeno je 7 osoba iz ove familije,
među kojima su jedna maloljetna i dvije osobe ženskog spola, od kojih jedna
majka dvoje djece, a iza ubijenih (oženjenih/udatih) ostale su dvije hudovice i
jedan hudovac kao i 5-ero siročadi. U toku genocida ubijene su 23 osobe
muškog spola, među kojima su očevi i sinovi te braća, kao i dvije maloljetne
osobe, a iza ubijenih (oženjenih) ostalo je 17 hudovica i 28-ero siročadi.
108
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Ferizovići – bilo je jedno samačko domaćinstvo koje je živjelo u gradu

Srebrenici.
Fržina – bilo je jedno prošireno porodično, sedmočlano, domaćinstvo koje
je živjelo u naselju Radovčići, zaseok Purtići. U toku genocida ubijena je jedna
osoba muškog spola, a iza ubijenog ostala je hudovica i troje siročadi.
Gabeljići – bilo je 60 domaćinstava (dva samačka) koja su imala ukupno
310 članova, a živjeli su u naseljima Bučinovići, Gladovići, Podgaj, Srebrenica i
Žedenjsko. Tokom agresije ubijeno je 14 osoba iz ove familije, a među ubijenima
je 9 osoba ženskog spola, od kojih je 5 djevojčica, uključujući i dvije sestre, te
jedno četverogodišnje dijete. Iza ubijenih (oženjeni) osoba ostale su 3 hudovice
i 6-ero siročadi. U toku genocida ubijena je 61 osoba muškog spola, među
kojima su očevi i sinovi te braća, kao tri dječaka, a iza ubijenih (oženjenih)
ostalo je 35 hudovica i 56-ero siročadi, među kojima i 6-ero djece bez oba
roditelja; s petero siročadi ostala je jedna, sa četvero odnosno troje siročadi
ostale su po tri hudovice.
Gadžo – bila su 3 porodična domaćinstva (otac i dva sina) koja su imala
ukupno 13 članova, a živjeli su u naseljima Donji Potočari i Srebrenica.
Garaljevići – bila su 4 porodična domaćinstva (od dva brata i njihova dva
bratića) koja su imala ukupno 23 člana, a živjeli su u naseljima Donji Potočari i
Likari. Na početku agresije ubijen je 17-godišnji dječak, a u toku genocida
ubijeno je 10 osoba iz ove familije, među kojima su dvije maloljetne osobe te
dva oca sa po dva sina i tri brata. Iza ubijenih (oženjenih) ostale su 4 hudovice i
troje siročadi.
Gerovići – bila su dva porodična domaćinstva koja su imala ukupno 6
članova, a živjeli su u naseljima Sase i Srebrenica. U toku genocida ubijene su
dvije osobe muškog spola, otac i sin, a iza oca ostala je hudovica.
Gladovići – bilo je 16 domaćinstava (jedno samačko) koja su imala ukupno
59 članova, a živjeli su u naseljima Krušev Do i Luka. U toku genocida ubijen je
27-godišnji mladić iz ove familije.
Gluhići – bilo je 12 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 39
članova, a živjeli su u naseljima Srebrenica i Toplica. U toku genocida ubijene su
3 osobe muškog spola, a iza ubijenih (oženjenih) ostale su dvije hudovice i troje
siročadi.
Golići – bila su 4 porodična domaćinstva koja su imala ukupno 17 članova,
a živjeli su u naseljima Sase i Srebrenica. Na početku agresije ubijeno je 5 osoba
iz ove familije, među kojima i četiri člana jedne porodice – supružnici i njihovo
troje maloljetne djece iz naselja Sase. U toku genocida ubijena je jedna osoba
muškog spola, koja je, u stvari, najstariji sin ranije ubijenog Šahina, a iza
ubijenog ostala je hudovica s dvoje siročadi.
109
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Golubovići – bilo je 7 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 30

članova, a živjeli su u naseljima Donji Potočari i Srebrenica. Na početku agresije
ubijen je 28-godišnji muškarac, a iza ubijenog ostala je hudovica sa siročetom. U
toku genocida ubijen je 37-godišnji muškarac, inače stariji brat od ranije
ubijene osobe, a iza ubijenog ostala je hudovica i troje siročadi.
Grebovići – bilo je jedno porodično, tročlano, domaćinstvo koje je živjelo u
naselju Brezovice.
Gurdići – bilo je 16 porodičnih domaćinstava koja su imala ukupno 93
člana, a živjeli su u naseljima Blažijevići, Fojhar, Gornji Potočari, Pećišta,
Radovčići i Srebrenica. Na početku agresije ubijeni su supružnici iza kojih je
ostalo 5-ero djece potpune siročadi, kao i jedna 14-godišnja djevojčica. U toku
genocida ubijeno je 20 osoba muškog spola, među kojima su braća, očevi i
sinovi te dvije maloljetne osobe, a iza ubijenih ostalo je 14 hudovica i 21 siroče.
Gušići – bilo je 6 domaćinstava (jedno samačko) koja su imala ukupno 18
članova, a živjeli su u naseljima Gostilj i Srebrenica. Na početku agresije ubijena
je starija osoba muškog spola, a iza ubijenog ostala je hudovica.
Gušo – bila su dva porodična domaćinstva koja su formirala otac i sin, a
imala su ukupno 10 članova i živjeli su u naselju Milačevići. U toku genocida
ubijene su dvije osobe muškog spola, otac i sin, a iza oca ostala je hudovica i
jedno siroče.
Napomena
U prvom dijelu rada predstavljeno je istraživanje bošnjačkih familija općine
Srebrenica u periodu 1991-1995. godine, i to abecednim redom, po
prezimenima, od A do H. Drugi dio rada će biti objavljen u broju 12. ovog
časopisa, gdje će se donijeti preostala istraživanja (prezimena od H do Ž), kao i
zaključna razmatranja.
LITERATURA I IZVORI
- Dinić, J.: Čovek i reljef. Šrpsko geografsko društvo, Beograd, 2007.

- Popis stanovništva, stanova, domaćinstava i gazdinstava u Bosni i
Hercegovini 1991. Dokumentacija FZ BiH, Sarajevo, 2008.
- Šmailović, I.: Muslimanska imena orijentalnog porijekla u Bosni i
Hercegovini. 2 izd. El Kalem, Sarajevo, 1990.
- Šuljić, A.: Demogeografske promjene u općini Šrebrenica (magistarski rad).
Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 2003.
- Šuljić, A.: Štanovništvo i naselja općine Šrebrenica (doktorska disertacija),
Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematički fakultet, 2007.
110
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
- Šuljić, A.: Štanovništvo i naselja općine Šrebrenica: antropogeografska

monografija. Knjiga 1. Geografsko društvo Tuzlanskog kantona i JU Narodna
i univerzitetska biblioteka „Derviš Šušić.“ Tuzla, 2011.
monografija. Knjiga 2. Geografsko društvo Tuzlanskog kantona. Tuzla, 2016.
monografija. Knjiga 3. Autorsko izdanje. Tuzla, 2017.
- Šimunovic, P.: Uvod u hrvatsko imenoslovlje. Golden Marketing-Tehnička
knjiga, Zagreb, 2009.
Elektronski podaci:
1. Baza poginulih i nestalih pripadnika 28. divizije Drugog korpusa AR
BiH;
2. Baza nestalih Federalne komisije za nestale osobe;
3. Baza nestalih i poginulih UG „Žene“ Šrebrenice;
4. Baza nestalih i poginulih UG „Drina“ Šrebrenica;
5. Baza poginulih i nestalih UG „Šehidske porodice“ Šrebrenice;
6. Baza bošnjačkih žrtava agresije, genocida i njihovih porodica sa
područja općine Šrebrenica i
7. Birački spiskovi za opće i lokalne izbore u Bosni i Hercegovini od 1998.
do 2014. godine.
111
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Dr. Ph.D. Alija SULJIC

Edina SULJIC, prof.
BOSNIAK FAMILIES OF THE MUNICIPALITY OF SREBRENICA:

anthropogeographic RESEARCH
Abstract: This paper explores and analyzes the most important

anthropogeographic characteristics of the development of the municipality of
Srebrenica until the mid-1990s, especially changes in the economic and
educational structure of the municipal population. Particular attention was paid
to the territorial distribution, that is, the representation of certain Bosniak
families in the settlements of the municipality, as well as the number of
households and the total number of persons per family. In addition, the basic
demographic losses of Bosniak families in the Srebrenica municipality during the
aggression against the independent state of Bosnia and Herzegovina, 1992-1995,
are presented. and the massacres of Bosniak men after the occupation of the so-
called UN Srebrenica Safe Zone, July 1995. Data on the number of widows and
orphaned children as a result of the mass killing of Bosniak men during
aggression and genocide were analyzed and presented by families.
Key words: Bosniak families, territorial distribution, demographic development,
victims of agression and genocide, widows, orphans.
112
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mersed ŠABANOVIĆ, prof.

OŠ „Duboki Potok“, Srebrenik
TOPONIMI OPĆINE BRATUNAC
Apstrakt: Rad je koncipiran tako da obuhvati geografske komponente

istraživanja toponima (hidronima, oronima i ojkonima) na području općine
Bratunac. Toponimi na području općine Bratunac su većinom praslavenskog i
općeslavenskog porijekla. Veliki broj hidronima, odnosno potamonina jesu ktetici,
nastali na osnovu toponima gdje se pojavljuju. Međutim, postoje i hidronimi koji
su primarni u odnosu na naselja odnosno komonime. Naziv naselja je nastao na
osnovu hidronima, odnosno naziva rijeke koja protiče kroz to naselje. Veliki broj
oronima su fitonimskog porijekla, karakteristično za veliki broj oronima na
području Bosne i Hercegovine. Najveći broj komonima (naziva sela) su patronimi,
dok je također veliki broj naselja sa fitonimskim porijeklom. Veliki značaj za
proučavanje nastanka pojedinih oronima, hidronima i ojkonima imaju narodne
predaje i kazivanja. Narodne predaje o postanku pojedinih toponima na području
općine Bratunac su u vezi s historijskim činjenicama, aktivnostima i radom
stanovništva, dešavanjima kroz historiju, kao i na osnovu fizičko-geografskih
karakteristika smještaja pojedinih naselja.
Ključne riječi: Bratunac, toponimi, hidronimi, oronimi, ojkonimi.
UVOD
Imena geografskih objekata na Zemlji, ili geografski nazivi ulaze u sastav
i fond onomastičkog materijala. Geografski nazivi su znaci koji su nastali iz
jednostavne potrebe da se njima imenuju, označe geografski prostori,
geografski objekti i iz potrebe komuniciranja među ljudima.
Za geografske nazive su se interesovali ne samo geografi nego i etnolozi,
antropolozi, lingvisti, arheolozi i drugi. Geografi su se interesovali za geografske
nazive, o njihovom nastanku, porijeklu, vremenu trajanja, ali i radi unošenja na
113
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
karte. Često možemo čuti da su sami geografski nazivi spomenici pamćenja koji
u sebi kriju bitne spoznaje o prošlosti nekog kraja i nekog naroda.
Toponomastika, odnosno toponimija je u uskoj vezi i sa drugim naučnim
disciplinama kao što su: historija, etnografija, geografija i kartografija, odnosno
geodezija. Ona na neki način obezbjeđuje kartografiji geografske nazive koje će
kasnije kartografija kao posebna disciplina crpiti i koristiti kao jednu od osnova
za geografske ili topografske karte (dopunski elementi karte).
Geografske nazive su čuvali naši preci, svojim jezikom, prenosili s
koljena na koljeno i kada oni nisu bili zapisivani. S tim u vezi geografski nazivi
čuvaju sa sobom jedan dio historije. Geografske nazive, također, treba shvatiti i
kao vrijedne spomenike materijalne i duhovne kulture, u kojem priroda,
društvo, kultura i jezik imaju svoj poseban udio i zaslugu.
Često na kartama nalazimo različite geografske nazive za određene
geografske objekte. Posljedica toga su različita rješenja koja su bila predmet
čestih polemika, naučnih i laičkih rasprava.
Toponimija ili toponomastika u najkraćem, predstavlja nauku o
značenju i porijeklu imena mjesta ili toponimima na Zemlji. Šama riječ
toponimija ili toponim nastala je od dvije grčke riječi i to: topos, što znači
mjesto i riječi ónoma, što znači ime ili riječi ónomazo što znači imenovati.
Među toponimima možemo izdvojiti nekoliko kategorija i to: oronimi –
imena reljefnih oblika, hidronimi – imena voda na Zemlji; fitonimi – imena u
vezi s biljkama; zoonimi – imena u vezi s životinjama; etnonimi – imena u vezi s
narodima i plemenima; hagionimi – imena u vezi sa svecima; patronimi – imena
u vezi s porodičnim imenima; hodonimi – imena u vezi s prometnicama i
putevima; teritorionimi – imena u vezi s određenim teritorijem; domilicionimi –
imena u vezi s naseljima; ojkonimi – imena u vezi s naseljenim mjestima;
komonimi – imena ili nazivi sela; astionimi – imena ili nazivi gradova i dr.
HIDRONIMI OPĆINE BRATUNAC
Hidronimi kao geografski nazivi za vodene objekte, predstavljaju

obavezan element gotovo svih geografskih karata. Na području općine Bratunac
možemo izdvojiti samo potamonime (nazive rijeka) u okviru hidronima, jer
nema drugih vodenih objekata.
Drina, najveća desna pritoka Šave. Drina nastaje od crnogorskih tokova
Pive i Tare i nosi ovaj hidronim od ušća Pive u Taru kod Šćepan polja. Ukupna
dužina toka rijeke Drine iznosi 346 km, a kroz općinu Bratunac protiče u dužini
od 68 km. Drina je brza rijeka sa hladnom vodom i zelenkaste je boje.
114
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Na geografskoj karti prvi put je upisana 1491. godine pod nazivom

Drinus f., a upisao ju je italijanski bakrorezac Nicolaus Donnus. Iz samog naziva
Drina izvodi se pridjev: drinski, a kraj uz Drinu naziva se Podrinje. Ovo je
toponimska oznaka koja je nastala najvjerojatnije u donjem i srednjem toku
rijeke Drine, što tvori prefiksalno-sufiksalni model po-drin-je. Toponim,
odnosno hidronim ili potamonim Drina ili Drin treba izvoditi iz ilirskog korijena
dri-(indoevropskog dru-), koja bi imala značenje "teći naporno, probijati se".
Slika 7. Rijeka Drina (Izvor: www.bratunac.com)
Zanimljivo je zapažanje i Ćamila Šijarića o porijeklu i nazivu rijeke Drine.

On je o tome zapisao da se nekad rijeka Drina nazivala Zelenika. To je bilo njeno
slavensko ime. On dalje naglašava jednu legendu koja govori o rijeci Drini, a to
je kada su Turci prodirali u Bosnu, morali su preći preko Drine koja im se
učinila duboka. Dubok na turskom se kaže derin, pa je prema tome i rijeka Drina
dobila svoj naziv. Dalje Šijarić daje mogućnost da je Drina dobila naziv po
ilirskoj riječi drim, što bi značilo zelen.
Drinjača, jednim malim dijelom svog toka protiče kroz općinu Bratunac.
Drinjača izvire ispod Konjuha, a u rijeku Drinu se ulijeva u mjestu Drinjača.
Naziv Drinjača, izveden je iz imena Drina. Tako da se sva tumačenja o nazivu
Drina odnosi i na naziv Drinjača. Međutim, nije uobičajeno u hidronimiji da se
imena pritoka izvode iz imena rijeka u koja se ulijevaju.
Glogovska rijeka, nastaje od manjih tokova na području mjesne zajednice
Glogova, protiče kroz naselja: Magašići, Hranča, Repovac, grad Bratunac, te se
ulijeva u rijeku Drinu kod naselja Mihaljevići. Šam hidronim Glogovska rijeka
nastao je od istoimenog mjesta ili mjesne zajednice Glogova na kojoj se formira
ova rijeka od drugih manjih riječnih tokova. Naziv Glogovska rijeka predstavlja
115
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ktetik od toponima Glogova. Sam toponim Glogova je fitonimskog porijekla.

Nastao je na osnovu velikog dijela površine obrasle glogom (lat. Crataegus
monogyn – bijeli glog).
Kravica ili Kravička rijeka, je desna pritoka rijeke Jadar koji se ulijeva u
Drinjaču, a ona u Drinu. Očito da je hidronim Kravica zoonimskog porijekla. Na
prvi pogled predstavlja deminutiv od riječi krava. Međutim, prema Škoku ovaj
toponim ima veze sa praslavenskim "korva" kao što su i brojni drugi toponimi
nastali na osnovu ove baze. Dalje, Skok smatra da ovaj korijen "korva" i naziv
Kravica ima veze s indoevropskim sufiksom –ua, s kojim je ova praslovenska
riječ u srodstvu.
Križevica, nastaje od manjih riječnih tokova na području općine
Šrebrenica, te protiče manjim dijelom toka kroz općinu Bratunac i ulijeva se u
rijeku Drinu na mjestu tzv. Kriva Drina, u neposrednoj blizini naselja Rakovac.
Pretpostavlja se da ime ove rijeke potiče od njemačke riječi Kiespirit – pješčani
pirit, jer je prvobitno ime ove rijeke bilo Kiževica. Dakle, ovaj hidronim vezan je
za geološke (rudonosne) osobine područja na kojem nastaje ova rijeka.
Međutim, prema usmenim kazivanjima, ovaj hidronim je nastao tako što ova
rijeka "križa", dijeli općinu Bratunac na dva "jednaka" dijela. Možda ovaj naziv
potiče i od vremena življenja katoličkog stanovništva na ovom prostoru, jer u
svom nazivu ima riječ "Križ".
Jagodnja rijeka je dobila naziv po toponimu Jagodnja. Jagodnja je mjesto
koje je bilo čuveno po proizvodnji i uzgoju jagoda pa je po tome i dobilo ime –
fitonimska osnova.
Lomanac, na osnovu topografske karte možemo vidjeti da protiče kroz
dva uzvišenja iste nadmorske visine, te tako "lomi" ovaj prostor na dva jednaka
dijela po čemu je, možda, ovaj hidronim i nastao.
Loznička rijeka, predstavlja ktetik od toponima Loznica.
Mlečvanska rijeka, je dobila naziv po naselju Mlečva, kroz koje velikim
dijelom i protiče. Hidronim Mlečvanska rijeka predstavlja ktetik od toponima
Mlečva.
Opravdića rijeka u samom hidronimu Opravdića rijeka, zanimljivo je to
da se ne zove Opravdićka rijeka, što ukazuje da nije nastala po naselju
Opravdići, nego je najvjerovatnije patronim od imena Opravdići, te tako
predstavlja patronim i prisvojnu zamjenicu.
Pobrđska rijeka, sam hidronim nastao je po imenu naselja (Pobrđe) kroz
koje ova rijeka ima najduži tok, odnosno predstavlja ktetik od ovog toponima.
Dok je ovaj toponim nastao na osnovu reljefa koji prevladava u ovom naselju.
Saška rijeka, nastaje od manjih tokova na području naselja Šase. Na
osnovu ovog toponima nastao je i hidronim Šaška rijeka koji predstavlja ktetik
116
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
od ovog toponima. Sam toponim Sase nastaje u 14. stoljeću kada na ovaj prostor
dolaze brojni rudari (Šasi) na poziv bosanskih vladara iz Njemačke. Šaška rijeka
je veoma zagađena. Razlog tome jeste odbacivanje velikog dijela jalovine olova i
cinka iz rudnika Šase. Također, na mjestu gdje se ulijeva ova rijeka u Drinu i
Drina je zagađena. Često se može čuti da se nikad na ovom dijelu Drine ne peca
riba, jer je i nema zbog velike zagađenosti na ovom prostoru.
Slapaška rijeka predstavlja ktetik od toponima Šlapašnica. Međutim,
ovdje je riječ o hidronimu koji je primaran u odnosu na toponim, te je na
osnovu rijeke i nastao ovaj toponim. Teren kroz koji se probija ova rijeka je
veoma brdovit, sa mnoštvom udolina, prevoja i vrhova. Možda sam teren i način
toka ove rijeke joj je dao naziv.
Žutica, postoji mogućnost da je ovaj hidronim nastao na osnovu boje
vode ove rijeke. Druga pak mogućnost koju daju usmena predanja je to, da je
konzumacija ili kupanje u ovoj vodi izazivalo bolest zvanu žutica.
ORONIMI NA PODRUČJU OPĆINE BRATUNAC

Oronimi su gegrafski nazivi za planine, brda, planinske lance, kotline,
klance i druge geomorfološke oblike.
Babino brdo, ima nadmorsku visinu od 876 m. Nalazi se u jugoistočnom
dijelu općine između naselja Joševa i Jagodnja, te naselja Radijevići na
sjeveroistoku. Prema samom ovom nazivu može se reći da je ovo oronim
antropogenog porijekla, a da je nastao na osnovu metaforičnog značenja,
odnosno na osnovu nekog čovjeka te se tako, kao naziv, zadržao sve do danas.
Debelo brdo, ima nadmorsku visinu od 639 m. Nalazi se na sjeveru
općine, odnosno između naselja Vitkovići na istoku, Poloma na zapadu,
Dubravica na sjeveru i Šlapašnica na jugu. Na osnovu uvida u topografsku kartu,
kao i raspored i oblik izohipsi može se vidjeti da se oblik ovog brda malo
mijenja od podnožja ka vrhu, odnosno brdo je plečasto (široko, debelo).
Morfološki izgled ovog reljefnog oblika uticao je na njegovo ime, odnosno
oronim.
Drenjak, ima nadmorsku visinu od 771 m. Nalazi se na krajnjem
sjeverozapadu općine. Predstavlja i granicu općine Bratunac sa općinom
Zvornik. Prema klasifikaciji oronima, ovaj oronim je fitonimskog porijekla,
nastao na osnovu velike količine biljke drenjka, koja se u ovim krajevima dosta
koristila za spravljanje đema, soka i čaja.
Čauš, ima nadmorsku visinu od 773 m. Nalazi se u neposrednoj blizini
gradskog jezgra, a između naselja Podčauš na sjeveru, Pećišta (Šrebrenica) na
zapadu i Zalužja na jugu. Oronim Čauš je antropogenog porijekla. Riječ čauš je
117
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
turskog porijekla te iz tog vremena, odnosno Osmanske uprave u Bosni i

Hercegovini i potiče ovaj oronim. Riječ čauš bi imala nekoliko značenja i to; u
početku osmanlijske uprave oficir, a u janičarskoj vojsci podoficir; Čauši su bili i
u sastavu vojske koja je interpretirala vojnu muziku; Čuvar telegrafske linije;
Vođa svatova, koji se brine o redu u svatovima i Šaljivdžija koji razveseljava
ljude i goste u svatovima3
Gradac, ima nadmorsku visinu od 555 m. Nalazi se na samom sjeveru
općine, te također predstavlja granicu općine Bratunac sa općinom Zvornik.
Ovo brdo ulazi u sastav Glogovske planine. Na području općine Bratunac
nalazimo nekoliko ovakvih uzvišenja koji nose isti oronim. Pretpostavlja se da
je ovaj oronim nastao u turskom periodu. Naime, u Bratuncu je u tom periodu
bila smještena carinarnica (građevina), a na ovim uzvišenjima su bile smještene
utvrde carinarnice, u slučaju odbrane. Švi ovi oronimi nalaze se uzduž doline
rijeke Drine.
Javorak, ima najveću nadmorsku visinu na području općine Bratunac i to
od 1098 m. Nalazi se na jugu općine, te predstavlja granicu sa općinom
Šrebrenica. Šmješten je između naselja Jagodnja na istoku, Miholjevine na
zapadu, te Mlečva na sjeveru. Ovaj oronim je fitonimskog porijekla. Ova planina
je obrasla javorovim drvetom pa je otuda i dobila ime. Šlično ovoj planini, po
drvetu javor, ime su dobile planine Javor, Javornjača i Javornik. Veliki je broj
vrhova u Bosni i Hercegovini koji nose ime po ovom drvetu.
Mratinjsko brdo, ima nadmorsku visinu od 629 m. Nalazi se između
naselja Mratinjci na sjeveru, Lipenovići na jugu, Ježestica na istoku i Bišina na
zapadu. Ovaj oronim je nastao po obližnjem naselju Mratinjci. Predstavlja ktetik
od toponima Mratinci.
Oćenovsko brdo, ima nadmorsku visinu od 732 m. Ovo brdo ulazi u
sastav Glogovske planine. Nalazi se na sjeverozapadu općine Bratunac.
Šmješteno je između naselja Zelinje na sjeveru, Oćenovića na jugu, Banjevići na
zapadu i susjednog brda Gradac na istoku. Ovaj oronim je nastao po naselju
Oćenovići koje je smješteno u podnožju i na padinama ovog brda. Predstavlja
također ktetik od toponima Oćenovići.
Orlova bukva, ima nadmorsku visinu 932 m. Nalazi se na jugozapadu
općine, između naselja Miholjevine na zapadu, vrha Javorak na istoku, naselja
Biljeg (Šrebrenica) na jugu i naselja Mlečva na sjeveru. Oronim Orlova bukva je
fitonimskog i zoonimskog porijekla. Na ovom prostoru prisutna je bukova šuma
pa je to jedan od razloga zbog čega ovaj oronim ima ovakav naziv, ali možda su
na ovom prostoru bile i nastojbine ptica orlova pa zbog toga i ovakav oronim.
Međutim, usljed sve veće antropogenizacije ovaj prostor je ostao bez tih ptica
118
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
grabljivica, ali ipak je ostao dio imena koji nas podsjeća na nekadašnju
prisutnost navedenih ptica na ovom području.
Straževac, ima nadmorsku visinu 931 m. Nalazi se na krajnjem jugu
općine Bratunac i graniči sa općinom Šrebrenica. Šmješten je između naselja
Jaketići i Čolakovići na sjeveru, te naselja Klekovići (Šrebrenica) i Grujčići
(Srebrenica) na jugu. Sam oronim je antropogenog porijekla. Predstavljao je
utvrdu i osmatračnicu starog grada Argentarie, Šrebrenice
OJKONIMI NA PODRUČJU OPĆINE BRATUNAC

Ojkonimi su geografski nazivi za naseljena mjesta. Prema daljoj
klasifikaciji ojkonimi se dijele na komonime (nazivi sela) i astionime (nazivi
gradova).
Bratunac, je danas grad i središte općine. Na mjestu gdje je današnji
Bratunac, u srednjem vijeku je bila carinarnica, đumrukhana zabilježena i u
starim spisima iz 1333. godine. U isto ovo vrijeme spominje se crkva samostana
sv. Marije. To je bila crkva naseobine trgovaca Dubrovčana, koji su bili katolici u
Podrinju i imali nekoliko svojih naselja. Šveštena lica ove crkve su činili
posebnu Bratovštinu po čemu je vjerovatno dato ime naselju Bratuncu.4 Na taj
način nastao je toponim, odnosno astionim Bratunac.
Bratunac se spominje i 1381. godine u dokumentu u kojem se navodi da
je preko važnog srednjovjekovnog naselja Crnče kod Drine vodio put iz Šrbije u
Bosnu (Cerca pireglo de Bratunac).5
Biljača, naselje smješteno u istočnom dijelu općine Bratunac. Šam naziv
Biljača potiče od riječi bilja koja ima značenje – drvo dužine do 1 m obično
borovine koje se koristilo za loženja na ognjištu. Toponimi sa nastavcima na –ca
ili –ča označavaju mjesta na kojima su se sjekla drva za ognjište. Međutim,
danas ovaj prostor nije bogat borovim drvetom. Dakle, veoma mali broj borovih
stabala se nazi u ovom naselju, ali je toponim ostao da podsjeća na to vrijeme.
Danas ovaj prostor kao i prostor naselja Bjelovac je veoma bogat kestenovim
drvetom.
Dubravice, naselje smješteno na krajnjem sjeveru općine. Šam naziv
Dubravice potiče od riječi dub – dubovi. Riječ je praslavenskog i slavenskog
porijekla u značenje kao stablo, drvo... Riječ je raširena kao toponim od same
riječi dub pa i kao pridjev raznih oblika, npr. Dubovac, Dubošnica, Duboštica,
Dubrave, Dubravice…6
Glogova, naselje smješteno u centralnom dijelu općine Bratunac.
Toponim Glogova nastao je od riječi općeslavenskog i slavenskog porijekla glog,
kao i od indoevropske riječi glogh što znači oštar, oštro. Prema tome Glogova je
119
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
dobila naziv zbog velikog dijela površine obrasle glogom. Riječ glog je veoma
raširena u toponimiji, ali uglavnom kao izvedenica.7
Jagodnja, naselje je smješteno u južnom dijelu općine Bratunac. Naselje je
dobilo naziv po jagodi čiji je uzgoj na ovom području bio znatno raširen.
Lipenovići, naselje smješteno u zapadnom dijelu općine Bratunac. U
osnovi ovog toponima je fitonimska baza lip, baltoslavenskog, općeslavenskog i
praslavenskog fitonimskog termina lipa "Tilia".8 Ovakav korijen ne nalazimo u
indoevropskim jezicima. Na osnovu ovog može se zaključiti da osnova nastanka
ovog toponima jeste drvo lipa, koje je i danas u velikoj mjeri zastupljeno na
ovom prostoru.
Loznica, naselje smješteno u istočnom dijelu općine Bratunac. To je
poljoprivredni termin za izdanak, granu… Pridjev na -ica često nalazimo u
toponimima, kao npr. Loznica, a označavalo bi "divlju lozu".9
Repovac, naselje koje se nalazi u centralnom dijelu općine Bratunac.
Prema usmenom predanju stanovnika ovog naselja, ono je dobilo ime po uzgoju
repe, divlje repe koja se koristila kao hrana za stoku i manjim dijelom uzgoj
šećerne repe. Ovaj prostor, pedološki, odgovara uzgoju tih kultura i potvrđuje
činjenicu o nastanku ovog toponima.
Joševa, naselje se nalazi u južnom dijelu općine Bratunac. Naziv ovog
mjesta vezuje se sa starim fitonimskim terminom jelha, koja se spominje u
crkvenim tekstovima. Šam naziv može se vezati i sa imenicama joha / jošika i
sl.10 Zbog toga možemo zasigurno reći da je toponim Joševa fitonimskog
porijekla.
Jelah, naselje smješteno u centralnom dijelu općine Bratunac, udaljeno
samo nekoliko kilometara od gradskog jezgra. Šam naziv Jelah potiče od
praslavenske riječi, elha, i indoevropskog korijena el- prema rodu drveća
brijest, jasen.11 Iz toponima Jelah, kao osnove proizašli su mnogi drugi
toponimi u Bosni i Hercegovini kao npr. Jelasi, Jelaš, Jelašak, Jelašci, Jelaška i dr.
Kravica, naselje smješteno u zapadnom dijelu općine Bratunac. Očito da
je kominim kao i hidronim Kravica zoonimskog porijekla. Na prvi pogled
predstavlja deminutiv od riječi krava. Međutim, prema Škoku ovaj toponim ima
veze sa praslavenskim "korva" kao što su i brojni drugi toponimi nastali na
osnovu ove baze. Dalje Skok smatra da ovaj korijen "korva" i naziv Kravica ima
veze s indoevropskim sufiksom –ua, s kojim je ova praslovenska riječ u
srodstvu.12 Zanimljiva je i činjenica da se pored naselja Kravica nalazi i naselje
Kajići. Naselje Kajići su nastali od riječi kaja koja predstavlja mlado od krave.
Ježestica, naselje smješteno u centralnom dijelu općine Bratunac. Ovaj
toponim u svom osnovu ima imenicu životinjskog porijekla, ali predstavlja
toponim metaforičnog značenja. Šama riječ jež je praslavenskog i slavenskog
120
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
porijekla znači bodlja, trnje… otuda i nastavak –ica kao nešto što stalno bode,
pecka… Toponimi kao npr. Ježinac, Ježeva, Ježevac, Ježestica itd. označavaju
područje koje je obraslo trnjem, bodljama, niskim rastinjem itd. Zbog toga
kažemo da je i ovaj toponim zoonimskog porijekla, ali metaforičnog značenja.
Blječeva, naselje smješteno u centralnom dijelu općine Bratunac. Šam
naziv Blječeva potiče od glagola blječkati se, kada se govori o blatu.13 Ovaj glagol
može se uzeti kao asocijacija i logična motivacija za nastanak ovog toponima.
Asocijacija bi odgovarala području sa podvodnim, močvarnim zemljištem.
Međutim, u nazivu Blječeva imamo i formans –ev pa bi ovaj toponim mogao
predstavljati i izvedenicu od nekog antroponima.
Konjevići ili Konjević polje, naselje smješteno na krajnjem sjeverozapadu
općine Bratunac. Predstavlja mjesnu zajednicu kojoj još pripadaju naselja
Hrnčići, Pobuđe i Urkovići. Šam naziv Konjevići je antropogenog porijekla. U
malom selu Orlovići, derviš Hamza koji je bio i osnivač derviškog tarikata
Hamzevije, oko 1519. godine utemeljio je zaviju koja je bila i ostala pravo
svratilište. Legenda kaže se Hamza na ove prostore doselio iz sela Orla vilajeta
Konje, po čemu je ovo mjesto i dobilo naziv Konjevići, odnosno Konjević polje.
Porodica koja je imala čast da se brine o imovini i tekiji nosi prezime Orlović.
Jedan manji dio Konjević polja zvao se Tekija po tome što je Hamza Dedo na
ovom prostoru napravio tekiju hamzevijskog reda.
Krasanovići ili Krasan polje, naselje smješteno u sjeveroistočnom dijelu
općine Bratunac. Usmena predanja govore da je naziv ovog naselja nastao po
tome što slučajni prolaznik ne može proći, a da se ne zadivi ljepoti ovog polja.
Svaki prolaznik bi izgovorio kako je krasno ovo polje, pa je po tome i dobilo
ovakav naziv.
Mlečva, naselje smješteno u jugoistočnom dijelu općine Bratunac. Šam
naziv Mlečva potiče od riječi mleč, koja bi imala značenje suh, mršav, bljutav,
neslan… Pridjev mlećak, mlećka, mlečva imao bi značenje slabiti, slabo
formiran, siromašan…14 Zbog toga možemo reći da je ovaj naziv nastao pod
uticajem slabo razvijenog područja. Ovaj toponim bi bio opisni pridjev, koji je
nastao opisivajući trenutnu situaciju koja je vladala na ovom prostoru.
Podčauš, naselje smješteno u blizini gradskog jezgra. Šam naziv Podčauš,
potiče od turske riječi čauš. Pošto je naselje smješteno u podnožju ovog brda,
logično je da u svom nazivu ima prefiks pod- koji ujedno objašnjava i locira ovo
naselje.
Sikirić, naselje se nalazi u sjeveroistočnom dijelu općine Bratunac. Toponim
Šikirić je pluralni oblik antroponima Šikirić. U osnovi toponima stoji
indoevropska, općeslavenska i praslavenska izvedenica sikira ili sjekira. Sam
naziv može se dovesti i u vezu s glagolom sjeći, koji pak možda govori više da je
121
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
naselje dobilo ime po alatu koji služi za sječu drveta. Naziv se može dovesti i u
vezu sa područjem u kojem se koristila sjekira, bila velika sječa šume ili pak
naselje u kojem su kovači izrađivali ovaj alat.
Tegare, naselje smješteno pored rijeke Drine. Toponim Tegare u svom
korijenu riječi ima riječ teg, koja je općeslavenskog i praslavenskog porijekla a
koja bi imala značenje težak, naporan rad, ono što se tim radom uzgaja, žito,
poljski plodovi itd. Imajući u vidu položaj naselja koje se nalazi na ravnom
platou uz Drinu, moglo bi se zaključiti da je baš ovaj rad, vezan za obradu
zemlje, vezan za ovaj prostor. Naziv se može povezati i sa glagolom teg-liti koji
također ima riječ teg, a imao bi značenje teško vući, raditi na zemlji, raditi nešto
teretno itd. 16
Suha, naselje sa veoma dugom tradicijom i vremenom postojanja.
Šmješteno je u neposrednoj blizini gradskog jezgra. Toponim Šuha je veoma
zanimljiv. Za ovaj toponim postoji usmena predanja koja govori da je ovaj
toponim nastao zbog toga što ovo naselje nikad nije plavljeno od rijeke Drine.
Od naselja Šuha prema rijeci Drini je ravničarski dio i pri velikim izljevima
Drine, voda je dospijevala do ovog naselja, ali nikada nije poplavljeno. Na
osnovu ove činjenice nastaje ovaj toponim.
Voljavica, smještena je u istočnom dijelu općine Bratunac. Toponim
Voljavica je antropološkog porijekla. Od praslavenske baze vol- ili voli-,
pravljeni su vrlo stari antroponimi. Voljavica bi bila mjesto, zemljište koje
pripada Voljavčanima, a nastavak –ica je jedan od užih karakteristika
južnoslavenskog prajezika u pogledu razvitka nastavka za građenje riječi. 17
Zalužje, naselje koje je smješteno u istočnom dijelu općine Bratunac. Iz
samog toponima Zalužje može se izdvojiti prefiks za- i sufiks –je, te između ova
dva prefiksalno-sufiksalna dijela ostaje riječ laz, koja ima značenje iskrčeno
zemljište, krčevina, prolaz, prijelaz preko rijeke i sl.18
Bjelovac, naselje smješteno u istočnom dijelu općine Bratunac. Prema
osobnom iskustvu i mišljenju, ovaj prostor, odnosno naselje Bjelovac je dobilo
ime po velikim naslagama šljunka. Naselje je smješteno pored same rijeke
Drine. Prilikom plavljenja rijeke Drine cijeli ovaj prostor je ostao pod
kamenjem, šljunkom i pijeskom. Zbog same boje prostora nakon plavljenja, te
dijelova koji su i danas pod šljunkom i pijeskom bez vegetacije, ovo naselje je
dobilo svoje ime. Ovakvo mišljenje su potvrdili i mnogobrojni stanovnici ovog
naselja.
Pobrđe, naselje smješteno u istočnom dijelu općine Bratunac. Šam naziv,
odnosno toponim Pobrđe je nastao na osnovu reljefa ovog naselja. U
geomorfološkom smislu pobrđe je nizija koja je sastavljena od brda približno
iste visine koja su odvojena plitkim dolinama.19 Reljef ovog naselja odgovara
122
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ovoj definiciji pa je na osnovu samog reljefa i nastao ovaj toponim odnosno

komonim.
Polom, naselje smješteno na krajnjem sjeveru općine Bratunac. Šama riječ
ukazuje na neku okrutnost, barbarstvo, koje se možda desilo na ovom prostoru.
Postoje i takva usmena predanja koja govore o velikom polomu ovog prostora a
koji je prouzrokovala rijeka Drina. Međutim, sam toponim Polom potiče od
riječi romanskog porijekla lom, koja bi imala metaforično značenje, onaj što je
hranjen vodom, ili uprošteno rečeno područje koje je često plavljeno. Zbog toga
toponim Polom, sa prefiksom po + baza lom, imao bi tvorbeno značenje i model
kao Porječje i sl. 20
Žlijebac, naselje smješteno na krajnjem jugoistoku općine. Naziv Žlijebac u
osnovi riječi ima bazu općeslavenskog i praslavenskog porijekla želb. Kroz ovo
naselje protiče i istoimena rijeka Žlijebačka rijeka. Imajući u vidu konfiguraciju
zemljišta i prostora kroz koji protiče ova rijeka, tj. usječeno korito može se
pretpostaviti da je ovaj hidronim primaran u odnosu na sam toponim. 21
Patronimi jesu nazivi mjesta koji su nastali na osnovu imena porodica,
odnosno prezimena.
Abdulići, naselje koje pripada mjesnoj zajednici Fakovići. Šam naziv
naselja Abdulići je patronim. Dobio je ime po porodičnom imenu, odnosno
prezimenu većinskih porodica koje su živjele na ovom prostoru. Danas, pod
uticajem rata samo par porodica je nastanjeno na ovom prostoru.
Banjevići, naselje smješteno u sjeverozapadnom dijelu općine Bratunac
ispod Glogovske planine. Šam naziv mjesta Banjevići je patronim. Predstavlja
toponomizirani pluralski oblik prezimena Banjević.
Boljevići, naselje koje pripada mjesnoj zajednici Fakovići. Naselje je
dobilo naziv po prezimenu Boljevići koje predstavlja većinsko stanovništvo s
tim prezimenom u ovom naselju.
Mihaljevići, naselje koje pripada mjesnoj zajednici Suha. Naselje je dobilo
naziv po prezimenu Mihaljević, koje je bilo većinsko stanovništvo na ovom
prostoru sve do rata (1992-1995). Danas, samo jedna porodica Mihaljević, kao
povratnik živi u naselju Mihaljevići.
Pirići, naselje pripada mjesnoj zajednici Tegare. Ime naselja je patronim,
nastalo od prezimena Pirić koje je bilo najbrojnije na ovom području sve do
nemilog rata (1992-1995). Danas veoma mali broj porodica ovog prezimena
živi u ovom naselju.
Šiljkovići, naselje pripada mjesnoj zajednici Kravica. Nastalo je od
prezimena Šiljković koje najbrojnije u ovom naselju. I danas najveći broj
stanovnika ovog naselja nosi to prezime.
123
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Vitkovići, predstavljaju mjesnu zajednicu kojoj još pripadaju naselja

Krasanovići i Šlapašnica. Nastalo je od najbrojnijeg prezimena u ovom naselju.
Međutim, ovo naselje je u narodu poznato i kao naselje Osamsko. U narodu se
obično upotrebljava ovaj naziv kao ime za ovo naselje, ali i za cjelokupnu
mjesnu zajednicu.
Vraneševići, naselje pripada mjesnoj zajednici Fakovići. Ime naselja je
patronim, koje je nastalo po većinskom prezimenu, Vranešević, na ovom
prostoru.
Pouzdano se ne zna da li su sljedeća naselja patronimi, ali po svom
nazivu može se zaključiti da su nastali od porodičnih imena, odnosno
prezimena. To su naselja: Urkovići, Štanatovići, Oćenovići, Opravdići, Magašići,
Boljevići, Hrnčići i Fakovići. Štanovnici ovih naselja potvrđuju ovu činjenicu, a
to je, da su ova naselja nastala od prezimena: Urković, Štanatović, Oćenović,
Opravdić, Magašić, Boljević, Hrnčić i Faković. Međutim, iako postoji usmena
predaja o ovakvom nastanku toponima, postoji i činjenica da ovakvih, odnosno
ovih prezimena nema ili u veoma malom broju ima na ovom području, odnosno
u ovim naseljima.
ZAKLJUČAK
Toponimi na području općine Bratunac su većinom praslavenskog i
općeslavenskog porijekla. Međutim, veliki broj njih je pretrpio promjene
sufiksalno-fonetske naravi. Većina riječnih tokova imaju smjer kretanja
sjeverozapad-jugoistok. To su uglavnom manji riječni tokovi. Veliki broj
hidronima, odnosno potamonina jesu ktetici, nastali na osnovu toponima gdje
se pojavljuju. Međutim, postoje i hidronimi koji su primarni u odnosu na naselja
odnosno komonime. Naziv naselja je nastao na osnovu hidronima, odnosno
naziva rijeke koja protiče kroz to naselje. Veliki broj oronima su fitonimskog
porijekla, karakteristično za veliki broj oronima na području Bosne i
Hercegovine. Jedan dio oronima na području općine Bratunac je zoonimskog
porijekla. Najveći broj komonima (naziva sela) su patronimi, dok je, također,
veliki broj naselja sa fitonimskim porijeklom. Također, jedan dio komonima
jeste zoonimskog porijekla, kao i komonimi nastali na osnovu fizičko-
geografskih karakteristika smještaja naselja.
Veliki značaj za proučavanje nastanka pojedinih oronima, hidronima i
ojkonima imaju narodne predaje i kazivanja. Neke narodne predaje o postanku
pojedinih oronima, hidronima i ojkonima potvrđuju historijsko, leksičko i drugo
značenje pojedinih toponima. Narodne predaje o postanku pojedinih toponima
na području općine Bratunac su u vezi s historijskim činjenicama, aktivnostima
124
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
i radom stanovništva, dešavanjima kroz historiju, kao i na osnovu fizičko-

geografskih karakteristika smještaja pojedinih naselja.
LITERATURA
1. Beatović Đ., Bratunac i okolina u mojim sećanjima, Udruženje dobrovoljaca

oslobodilačkih ratova Šrbije 1912.-1920., Beograd, 1981.
2. BRATUNAC Društveni i privredni razvoj opštine, Redakcija posebnih
publikacija
Beograd, OOUR Novinsko-izdavačka delatnost, Beograd 1986
3. Handžić A., Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975.
godine.
4. Imamović E., Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Edicija
Bosanski korijeni, Art 7, Sarajevo, 1998.
5. Jahić Dž., Školski rječnik bosanskog jezika - trilogija u bosanskom jeziku,
Knjiga III, Sarajevo 1999.
6. Kasumović A., Toponimi etnici i ktetici Tuzle i okoline, Tuzla, 1991.
7. Kulenović Š., Etnologija sjeveroistočne Bosne, Muzej istočne Bosne, Tuzla,
1995.
8. Mašić N., Istina o Bratuncu (Agresija, genocid i oslobodilačka borba 1992.-
1995.), Tuzla, 1996.
9. Šarihodžić A. , Turistički vodič Sjeveroistočne Bosne, Regionalni turistički
savez Šjeveroistočne Bosne, Tuzla, 1982.
10. Opšti pojmovi o reljefu zemljine površine, Geografski institut jugoslovenske
armije, Beograd, 1951.
11. Skok P., Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika I-IV, JAZU, Zagreb
1971.
12. Vujičić D., Hidronimi u lijevom slivu Drine, Akademija nauka i umjetnosti BiH
125
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mersed SABANOVIC, prof.

Duboki Potok Primary School, Srebrenik
TOPONYMS OF BRATUNAC MUNICIPALITY
Abstract: The paper is designed to cover the geographical components of the

survey of toponyms (hydrons, orons and oykons) in the Bratunac municipality.
Toponyms in Bratunac municipality are mostly of Protoslavic and Slavic origin. A
large number of hydronyms, namely potamonins, are ketics, formed on the basis
of the toponyms where they occur. However, there are also hydronyms that are
primary in relation to settlements. The name of the settlement was derived from
hydronyms, that is, the name of the river that flows through that settlement. A
large number of orons are of phytonic origin, characteristic of a large number of
orons in the territory of Bosnia and Herzegovina. Most of the settlements (called
villages) are patronymic, while there are also a large number of settlements with
phytonymic origin. Of great importance for the study of the occurrence of
individual orons, hydrons and oykons are folk traditions and stories. Folk
traditions about the formation of individual toponyms in the territory of Bratunac
municipality are related to the historical facts, activities and work of the
population, events throughout history, as well as based on the physical and
geographical characteristics of the location of individual settlements.
Keywords: Bratunac, toponyms, hydronyms, oronyms, oykonyms.
126
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Emir NIŠIĆ, dipl. pravnik
PRAVOSLAVNA GROBLJA I NEKI OD OBIČAJA VEZANI ZA

SAHRANJIVANJE NA PODRUČJU ŽIVINICA
Apstrakt: Etnografsko istraživanje na terenu tj. posjećivanje lokaliteta

na kojima su pravoslavna groblja, te evidentiranje nadgrobnih spomenika,
prikupljanje podataka o lokalitetima do kojih nisam mogao doći su teme ovog
rada. Glavna metoda korištena u ovom istraživanju svakako je najpopularnija
metoda u etnografiji, a to je izlazak na teren, osim toga korišteni su svi dostupni
podaci iz popisa stanovništva, kao i razgovor sa domicilnim stanovništvom. Cilj
rada je da pokaže tragove o životu pravoslavnih Srba na području općine Živinice.
Mojim analizama utvrđeno je da su groblja u jako lošem stanju, i da je većina njih
nepristupačna zbog neprohodnih puteva, ali i samih lokaliteta na kojima se
nalaze grobovi, dobar dio vrijednih spomenika je oštećen, ova groblja u narednom
periodu mogu postati jako važna istraživačima, ali i ljudima koji su željni
spoznati određene aspekte iz tradicije Srba.
Ključne riječi: Živinice, Podgajevi, Krivača, Brnjice, pravoslavna

groblja, nadgrobnici.
Na području općine Živinice živjeli su i žive pravoslavni Šrbi, u prilog

tome govore brojna groblja na ovom području. Ukupan broj pravoslavnih
groblja je osam, do nekih je danas zaista teško, pa čak i nemoguće doći, prije
svega jer su obrasli i propali putevi do istih, a i sami nadgrobni spomenici teško
su uočljivi jer su zarobljeni rastinjem ili su utonuli u zemlju. U potrazi za starim
nadgrobnim spomenicima uputio sam se dana 10.8.2015. godine u Krivaču, gdje
postoji pravoslavno groblje. Narod u ovom kraju dotično groblje naziva „Vlaško
groblje“, što je sasvim pogrešno, obzirom da tu nisu sahranjeni Vlasi, već
bosanski pravoslavci - Srbi, ovdje bi to trebalo pojasniti. Osim toga, primijetio
sam da u zemljišnim knjigama put koji povezuje Krivaču i Švojat nosi ime
„Vlaško groblje“. Vlasi uglavnom žive u Ruminiji, Moldaviji, Ukrajini i Istočnoj
127
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Šrbiji, vjeruje se da su to potomci rimskih kolonista ili su romanizirani antički

narodi poput Ilira i Tračana. Najbrojnije grupe Vlaha su: Cincari, Meglenski
Vlasi, Ćići, Bufani, Carani, Moralci, Kraguni, Faršerioti...Uglavnom su
pravoslavne vjere, pa je to možda stvaralo neku zabunu kod našeg naroda kada
svoje komšije Šrbe nazivaju Vlasima, koji uzgred i ne govore vlaškim jezikom, te
ne njeguju njihove običaje koji su često drugačiji. U Bosni i Hercegovini nema
Vlaha, ali u određenim područjima postoje Karavlasi koji vode svoje porijeklo iz
Rumunije, i često se kaže da su to Romi pravoslavne vjere, što je opet pogrešno.
Karavlasi su pravoslavci tamnije kože koji govore dako-rumunskim dijalektom i
imaju sebi svojstvene običaje. Šrbi u Bosni i Hercegovini se ne razlikuju od Šrba
u Šrbiji, i ne mogu se nazivati drugačijim imenima osim onoga koje im pripada.
Da bi se došlo do groblja prvo treba skrenuti sa puta Živinice-Gračanica Šelo,
desno kod mosta na Krivači prema Švojatu, a nakon 750 metara puta s lijeve
strane nalazi se šumom okruženo malo groblje nepravilnog oblika, površine
606 m2. Područje na kome se nalazi groblje u selu Krivača naziva se u
zemljišnjim knjigama Milići, evidentirano kao k.č. 178 k.o. Švojat. Ovdje je
sahranjeno tridesetak ljudi, a razlog zbog kojeg ne mogu utvrditi tačan broj je
taj što su neke ploče sa grobnica uklonjene, ili u par slučajeva na starijim
grobovima kameni krstovi su polomljeni ili uništeni. U vrijeme moje posjete
trava na groblju je bila lijepo pokošena, ali na nekim mjestima za vrijeme mog
prvog posjeta od rastinja nisam mogao utvrditi šta piše na spomeniku jer im
nisam mogao prići. Što se tiče starijih spomenika kamene izrade, oni potiču iz
1920-tih godina, uglavnom su u obliku stele i krsta. Stela u pravilu ima uklesan
simbol krsta, a sa nekoliko spomenika su otpale ranije postavljene fotografije
umrlih. Na novijim grobovima i grobnicama su mermerne ploče sa natpisom na
latinici, dok su stare sa ćiriličnim natpisom. Groblje sam posjetio i 15.8.2015.
godine, kada sam se vratio da očitam preostale natpise, i da provjerim da li mi
je nešto promaklo prilikom prethodnog obilaska. Tom prilikom sreo sam i
domaćina Vlačić Radenka, koji mi je mnogo pomogao, potvrdio mi je da su iz
nekih grobnica povađeni posmrtni ostaci i da su ih djeca umrlih prenijela u
mjesta u kojima sada žive. Gospodin Vlačić uglavnom i održava ovo groblje.
Škoro da i nema starog spomenika bez oštećenja. Neke natpise nisam mogao
očitati jer zbog oštećene površine spomenika slova nisu čitljiva, a od onoga što
sam očitao ovdje ću pobrojati samo prezimena umrlih, budući da bi kompletan
popis imena sa godinama smrti zahtijevao mnogo više prostora, ovo je prije
svega materijal koji će meni ili nekome drugome koristiti za buduća
etnografska istraživanja. Prezimena sahranjenih na ovom groblju su: Filipović,
Kulašević, Kovačević, Mekić, Papulić i Vlačić. Ovdje se mogu pronaći spomenici
izrađeni od 1920-2015. godine, onih starijih spomenika je malo, to je najčešće
128
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
manji kameni krst sa imenom i prezimenom umrlog, kao i godinom smrti, zbog
kvaliteta kamena i zuba vremena kojem je isti izložen ovakvi natpisi danas su
skoro nečitljivi. Dolaskom ere socijalizma krst se sve manje ističe na
nadgrobnim spomenicima, pa su izrađivane mermerne ploče sa uklesanim
manjim krstom u gornjem lijevom ili desnom uglu, ovisno od položaja
spomenika. Grobovi su orijentisani u smjeru istok-zapad, kako je to i običaj, a
spomenik (ploča) je na zapadnoj strani groba. Ranije su spomenici bili ispisani
ćirilicom, dok se na novim spomenicima epitafi ispisuju latinicom.
Iz ravnice dalje sam nastavio ka Vrnojevićima, koji pripadaju mome Đurđeviku,
prvenstveno da bih ustanovio razlike i sličnosti nadgrobnih spomenika u
ravnici i onih koji su na kotama iznad 400 metara nadmorske visine. Groblje se
nalazi na vrhu Vrnojevića, evidentirano kao k.č. blizu puta za Brnjicu i Djedino.
Groblje zauzima površinu od 2200 m2, a jedan dio groblja je obrastao šumom,
jedino nekoliko manjih dijelova groblja u njegovoj unutrašnjosti nije
pristupačno zbog rastinja, a tu sam pod rastinjem primijetio nekoliko starijih
spomenika kojima, nažalost, tada nisam mogao prići. Prvi puta sam groblje
obišao 12.8.2015. godine, kada sam se poprilično namučio tražeći groblje, a
razlog tome je što je jedan put koji vodi ka groblju, a kojeg sam ranije vidio u
katastru, uzurpiran tj. ograđen i pripojen privatnom imanju. Kada sam konačno
prošao s druge strane, i kada sam iz blizine ugledao groblje, opet nisam mogao
doći do njega jer je i tu prilazni put zagrađen, onda sam prošao kroz imanje
ispred i došao do metalne kapije na groblju. Prilikom obilaska groblja primijetio
sam da ovdje svaka porodica ima svoje tačno određeno mjesto u groblju i da se
to pravilo poštuje bez izuzetka. Tako svoje mjesto odmah pri ulazu imaju
Jovanovići, zatim Šavići, desno od ulaza su Mijatovići itd...
Jedan od običaja i jeste da pravoslavno groblje predstavlja sliku sela, tj.

da se u istočni dio groblja sahranjuju porodice koje žive u istočnom dijelu sela i
slično. Naravno, to pravilo u prošlosti se moglo poštovati jer su se članovi jedne
porodice uvijek držali na okupu. Ukupno sam očitao 60 natpisa sa približno
toliko spomenika, budući da i ovdje postoje grobnice sa jednom pločom. Osim
ovoga, postoji još desetak starijih spomenika sa kojih nisam uspio očitati ništa,
ili koji su mi bili nedostupni, tako da možemo pretpostaviti da je na ovom
groblju sahranjeno oko 70 umrlih. Ovdje sam pronašao čak jedan drveni krst
(skoro u fazi raspadanja), gdje stoji da je pokojnik umro 1991. godine. Određen
je broj kamenih krstova, a puno je ploča od kamena i naravno mermera. Većina
natpisa je na ćirilici, dok su latinični epitafi primijetni u svega par slučajeva.
Krst je ovdje zadržan i tokom socijalističke ere, bilo da je on uklesan u ploču ili
isklesan kao njen završetak. Osim krsta, na dvije mermerne ploče nalaze se
129
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
zvijezde petokrake. Spomenici na ovom groblju nemaju nikakvih oštećenja,

izuzev par manjih krstova koji su od kamena krečnjaka koji se vremenom počeo
rasipati.
Najstariji spomenici datiraju s početka 20. stoljeća (1910-1913. godine),
a ostali spomenici su novijeg datuma, što se može vidjeti i po godinama smrti
pokojnika. Kod nas postoji običaj da se umrlom prvobitno na grob stavlja
drveni krst, koji tu stoji godinu dana (nekad i malo više ukoliko porodica nije u
mogućnosti iz nekih razloga da podigne drugačiji spomenik), nakon čega se
postavlja trajniji spomenik (u novije vrijeme, razumije se, to je mermerna
ploča). Prilikom prve posjete groblju nisam uspio očitati sve natpise, pa sam na
groblju ponovno bio i 22.8.2015. godine, kada sam očitao većinu natpisa, te iste
fotografisao. Grobovi su, naravno, orijentisani u smjeru istok-zapad, s tim da je
nadgrobni spomenik na zapadnoj strani. I ovdje ću, također, dati samo
prezimena sahranjenih: Jovanović, Lazić, Mijatović, Mitrović, Maksimović,
Milovanović, Nikolić, Šavić i Števanović.
Dalje sam planirao ići do Brnjice, ali za tako nešto mi je bilo potrebno
terensko vozilo i asistencija nekog planinara, što nisam bio u mogućnosti
obezbijediti. Groblje se nalazi na parceli označenoj kao k.č.754 k.o. Brnjica,
površine je 1504 m2, parcela na kojoj se nalazi zove se Dubrava. U potpunosti je
obraslo šumom i nalazi se daleko od sela, na visini od 436 m.n.v. Ipak sam
doznao prezimena porodica koje su živjele u Brnjici, a to su: Gavrilović,
Josipović, Jović, Lazić, Maksimović, Milošević, Nikolić, Novaković, Šavić,
Todorović i Vasić. Šasvim je razumljivo da na, meni za sada nepristupačnom,
groblju u Brnjici počivaju umrli iz ovih porodica. Mogu pretpostaviti da se
najstariji spomenici u Brnjici ne razlikuju od onih u Vrnojevićima, ni po starosti
ni po obliku.
Dunojevići ili Dunajevići su također jedno staro srpsko selo u sklopu Đurđevika,
do kojeg ne postoji naročito prohodan put, pa sam i ovdje morao stati pred tom
barijerom. Tamošnje groblje je na parceli označenoj kao k.č. 115 upisana u k.o.
Dunajevići kao Groblje Dunajevići na površini od 2016 m2. Groblje se nalazi u
krajnjem gornjem dijelu sela, a okruženo je gustom šumom, sam taj lokalitet je
zakošen i obrastao mladim stablima, nadmorske visine je između 510 i 519
metara. Naravno, i ovdje sam se potrudio da doznam barem koje su porodice
živjele u Dunojevićima: Bošković, Čvorić, Dačić, Erkić, Miletić, Nikolić, Ristić,
Šimić, Škiljević i Trišić.
Možda je svima nama najpoznatije groblje kod crkve Švete Trojice u
Podgajevima, crkve koja je izgrađena 1910. godine. Groblje je ovdje površine
nešto više od 1000 m2, u katastru upisano na parcelama k.č. 422 i 426/3 k.o.
Zukići, i na njemu su također, primijetni spomenici od 1920. godine do danas.
130
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Groblje je uvijek lijepo uređeno, ograđeno veoma lijepom betonskom ogradom i

nalazi se na visini od 282 m.n.v. Štarih spomenika nema naročito puno, ali su
oni u obliku kamenog krsta, ili uspravne kamene stele sa uklesanim krstom.
Također, postoji par lijepih primjeraka kamenih stela koje imaju završetak u
obliku krsta, cijela njihova površina je lijepo dekorisana uklesanim i isklesanim
motivima, te posjeduju i određenu umjetničku vrijednost, budući da su i epitafi
sačinjeni od lijepo stiliziranih slova. I ovdje je petokraka simbol u nekoliko
slučajeva, bilo na samoj nadgrobnoj ploči ili na ogradi oko groba. Osim grobova,
tu je i nekoliko grobnica na kojima su isključivo mermerne ploče. Prezimena
pokojnika na ovome groblju su: Andrić, Bošković, Boros, Bečanović, Filipović,
Jurošević, Jovanović, Kucarski, Marušić, Milovanović, Marjanović, Števanović,
Škiljević, Ristić i Rosić. Budući da se veliki dio naselja Podgajevi zadnjih godina
suočava sa klizištima, ni ovaj lokalitet nije pošteđen toga. U centralnom dijelu
groblja vidljive su ogromne pukotine, a osim toga, da se primijetiti da je neko
pokušao riješiti problem kopanjem plitkih odvodnih kanala, ali se plašim da
problem nije riješen, i da se po tom pitanju hitno treba nešto učiniti.
Osim navedenih, postoje dva groblja u Tupkovićima, od čega je jedno
veliko u Šamardžijama, odakle su zadnjih godina često ekshumirani posmrtni
ostaci i prenošeni na neke druge lokacije, nalazi se na parceli k.č. 807 k.o.
Tupkovići zvanoj Nabrežak, površine 13.211 m2, na 230 m.n.v., isto je u dosta
lošem stanju, sa dosta oštećenih spomenika, te jedno groblje u gornjem dijelu
Tupkovića čija mi lokacija nije poznata. Osim toga, u Gradskom groblju u
Živinicama postoji dio na kome se sahranjuju pravoslavci, na njemu sam bio
više puta, tu preovladavaju mermerne ploče, jer ni samo groblje nije starijeg
datuma. Ovo groblje nema neku etnološku vrijednost, budući da su tu
sahranjeni i ljudi koji nisu porijeklom sa naših prostora, nego su se ovdje našli
kao prosvjetni i drugi radnici, te su tu i sahranjeni.
Šama sahrana je odnos živih i mrtvih, način da iskažemo poštovanje
prema umrlom i da ga po vjerskim, ali i po običajnim normama ispratimo na
onaj vječni svijet. Neka groblja imaju svoj kontinuitet, recimo da je groblje u
Vrnojevićima tik uz nekropolu stećaka, što će reći da je po nekom logičnom
slijedu tu nastalo groblje. Od najstarijih vjerovanja našeg naroda, grob se
spominje kao vječna kuća. I danas ljudi na grob gledaju sa iste tačke gledišta, te
se često i za života naruče svoj nadgrobni spomenik, odaberu parcelu, sagrade
grobnicu, naruče kovčeg i slično. Osim toga, kod nas se na grob gleda kao na
svetinju, koja se poštuje, on mora biti označen, i orijetnisan u određenom
pravcu, kod pravoslavaca je to istok-zapad, s tim da nadgrobni spomenik mora
biti sa zapadne strane. O smrti pokojnika prvo se obavještava porodica i
najbliža rodbina, kao i kumovi, a oni će dalje obavijestiti druge ljude, nakon
131
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
čega u kuću umrlog dolaze najbliži rođaci nudeći pomoć i često u našim
krajevima donose hranu i piće, što će svakako biti neophodno za sahranu.
Običaj nošenja crnine, također je prisutan od trenutka smrti, kao simbol
žaljenja za pokojnikom pa sve dok određena osoba to želi nositi. Najčešće je to
period od 40 dana, godinu dana, a često se desi da neke bake do svoje smrti
nose crninu u znak žalosti za sprugom, što može biti i par decenija. Šveštenik
dolazi za vrijeme sahrane i vrši opelo, kod nas se vrši nad zatvorenim
kovčegom, zatim sveštenik poziva porodicu na posljednje cjelivanje pokojnika,
čemu prvo pristupa porodica umrlog, a onda i ostali (nekada se tom prilikom
sanduk otvara, ali češće se ljubi krst na sanduku koji se nalazi iznad glave
pokojnika). Na groblju se vrši mali pomen (molitva koju obavlja i izgovara
sveštenik), nakon čega slijedi polivanje groba i kovčega vinom, te spuštanje
kovčega u grob nakon čega je običaj baciti grumen zemlje uz izgovaranje: “Laka
mu zemlja“, i tom prilikom se prekrstiti. Često se kod nas na samom groblju
nakon obavljenog obreda sahranjivanja služi hrana i piće uz tzv. „koljivo“
(uglavnom je za sahranu koljivo različito od onog za slavu, kod je nas u obliku
kuglica), to je za pokoj duše umrlog. Iako nije izričito propisano, kod nas je
običaj da se nakon sahrane poziva kući umrlog, tom pozivu svakako se trebaju
odazvati kumovi i najbliži rođaci, a od ostalih kako je ko u mogućnosti, te se i
kod kuće poslužuje hrana i piće. Vjeruje se da duša umrlog luta na ovom svijetu
40 dana nakon smrti, zbog toga pravoslavci poštuju tzv. „četersenicu“. To se
poštuje različito od mjesta do mjesta, ali uglavnom je to u vidu: da se ne sjeda
na pokojnikovo mjesto u kući tokom tih 40 dana, da se za taj period pali svjetlo
u kući, odnošenje hrane na grob, davanjem parastosa na 40 dana i slično.
Grobovi se ne smiju skrnaviti, niti gaziti nogama, pohvalno je iste održavati, tj.
kositi travu po groblju, čupati korov, saditi cvijeće i čistiti prilazne puteve do
groblja. I kod nas se groblja masovno posjećuju na određene datume tj.
praznike, to su prije svega Zadušnice. Postoje četiri Zadušnice, one uvijek
padaju na subotu, a prve su u prvoj polovini mjeseca oktobra tzv. Miholjske
zadušnice, zatim u prvu subotu novembra tzv. Mitrovske zadušnice, treće su u
posnom tridonu uoči Nedjelje mesopusne, a vezane su za pripremu Uskršnjeg
posta i četvrte su u subotu uoči praznika Šilaska sv. Duha na apostole u narodu
poznat kao praznik „Duhovi“. Dobro je na ove praznike prekaditi grob, no
budući da u našem kraju nema stalnog sveštenika, već on iz Tuzle dolazi samo
po potrebi, značajnim praznicima i povodom sahrana.
Ostaci materijalne kulture, zatim toponimi i hidronimi na našem
području ukazuju na to da je u srednjem vijeku bosanska bogumilska crkva
ovdje imala svoje snažno uporište, i iz tog perioda nemamo zvaničnih
svjedočanstava o pravoslavcima koji zadnjih nekoliko stoljeća žive na ovom
132
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
području. Ponegdje na stećcima imamo ukras oblika koji neodoljivo podsjeća na

pravoslavni krst, ali o tome ne postoji nikava zvanična i potvrđena teorija da taj
simbol ima veze sa pravoslavnom crkvom. Ali prve zvanične podatke o Šrbima
nalazimo u popisima koji su izvršeni nakon osmanskog osvajanja ovih prostora,
gdje pravoslavce nazivaju Vlasima. U sumarnom popisu Zvorničkog sandžaka iz
1519. godine, kao džemati vlaha pominju se izričito od ovdašnjih sela: Đurđevik
i Višća. Zatim 1533. godine, od sela koja pripadaju sadašnjoj općini Živinice
neka od njih su: Dubrave (u nahiji Špreča) sa 27 muslimanskih i 60 hrišćanskih
kuća, Djedino (nahija Špreča) sa 13 muslimanskih i 38 hrišćanskih kuća,
Tatarice (Drametin) muslimanskih kuća sedam i hrišćanskih 12, Švojat (Špreča)
muslimanskih kuća šest i hrišćanskih dvije, Lukavica (Gostilj) muslimanskih
kuća sedam i 32 hrišćanske, Đurđevik (Drametin) šest muslimanskih i 30
hrišćanskih kuća; ako pretpostavimo da barem polovinu od ovih hrišćanskih
kuća čine pravoslavne, gdje su onda njihovi grobovi, i zašto nismo imali
pravoslavnu crkvu na našem području sve do 1910. godine? Islamizacija ovdje
nije bila toliko surova da bi se išlo do uništenja starih grobova, ovdje se na
islam prelazilo isključivo iz ekonomskih razloga, manjeg poreza, očuvanja
zemljišnog posjeda, dobijanja novog zemljišta, zbog većih političkih i
građanskih prava. I u popisima Austro-Ugarske na ovim prostorima ima
pravoslavaca, recimo na prvom popisu u nekim od naših sela to je izgledalo
ovako: Višća Gornja 38, Vrnojević 68, Živinice 323, Nevrenča 18, Dunajević 52,
Gvozdević 52...
Materijalni ostaci koje sam pronašao govore o postojanju i življenju
Šrba na ovim prostorima samo u dvadesetom stoljeću, mada je sasvim sigurno
da su isti ovdje živjeli i ranije, prije svega to tvrdim oslanjajući se na stare
popise stanovništva, kao i na usmena predanja koja sam već ranije čuo.
Društevno-pravni položaj Šrba u prošlosti bio je itekako loš, budući da su
velikim naporima tek 1910. godine uspjeli sagraditi crkvu, i da se tek od tada
pojavljuju nadgrobni spomenici ove vjerske konfesije od trajnijeg materijala,
prvenstveno kamena krečnjaka. Hitno je potrebna sanacija pravoslavnih groblja
na području općine Živinice, posebice groblja u Podgajevima koje je zahvaćeno
klizištem, gdje će daljnje sahranjivanje na ovom lokalitetu predstavljati određen
problem, jer su i postojeći grobovi ugroženi. Uređivanje prilaznih puteva,
postavljanje putokaza do sada već zaboravljenih vječnih počivališta, čišćenje
lokaliteta od divljeg rastinja, sječa stabala koja potkopavaju nadgrobne
spomenike, vađenje utonulih kamenih spomenika, spajanje polomljenih
spomenika čiji se dijelovi mogu pronaći na licu mjesta, čišćenje epitafa od
mahovine, ograđivanje groblja, te nakon toga detaljna analiza i istraživanje uz
sastavljanje popisa, brojnosti i stanja spomenika. Srbi kao narod sa bogatom
133
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
narodnom tradicijom i predanjima svakako su ostavili jedan važan pečat

historiji ovog područja. Njihovi današnji običaji malo se razlikuju od običaja iz
prethodnih vijekova, ali su oni u određenoj mjeri samo prilagođavani
trenutnom ambijentu, kao što je recimo postavljanje nagdrobnih spomenika u
obliku ploča sa petokrakom za vrijeme socijalizma, ili danas postavljanje
ogromnih spomenika od crnog mermera. Napominjem na kraju, da je važnost
očuvanja groblja i vjerska obaveza, ali i obaveza svih nas koji istražujemo
prošlost našeg kraja, svaki spomenik je velika i važna priča o narodu, o životu,
ali i o smrti.
Prilozi
Prilog 1. Krivača
Prilog 2. Podgajevi
134
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Emir NISIC
ORTHODOX CEMETERIES AND SOME OF CUSTOMS RELATED TO BURIALS IN

AREA ŽIVINICE
Abstract: Ethnographic research in the field ie. visiting the sites of Orthodox
cemeteries, and recording the tombstones, collecting information about the sites I
could not reach. The main method used in this research is certainly the most
popular method in ethnography, which is going into the field, in addition to using
all available census data as well as talking to the native population. The aim of
the paper is to show clues about the life of Orthodox Serbs in the municipality of
Zivinice. My analysis found that the cemeteries were in very poor condition, that
most of them were inaccessible due to impassable roads, but also because of the
very sites where the graves were located, and that a good part of the valuable
monuments were damaged. These cemeteries in the coming period can become
very important to researchers, but also to people who are eager to learn about
certain aspects of the Serb tradition.
Keywords: Zivinice, Podgajevi, Krivaca, Brnjice, Orthodox cemeteries,

tombstones.
135
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
136
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Marko MATOLIĆ, univ. bacc. hist.
STARI DRVENI NADGROBNI KRIŽEVI NA KATOLIČKOM

GROBLJU TUTNJEVAC U ŽUPI ŠPIONICA
Apstrakt: Ovaj rad nastao je kao rezultat terenskog istraživanja kojemu

je cilj bio lociranje, evidentiranje, fotografiranje i opisivanje starih, nadgrobnih,
drvenih križeva na katoličkom groblju u Tutnjevcu koje u crkveno-
administrativnom pogledu pripada župi Špionica. Naselje Špionica ima
višestoljetni kontinuitet, spominje se još u prvoj polovici 16. stoljeća, dočim prvi
autoru poznati zapis o katoličkom groblju u istoimenom mjestu potiče iz 1772.
godine. Drveni križevi, koji su predmet ovog rada, potiču iz druge polovine 20.
stoljeća, ali nesumnjivo imaju dužu tradiciju koja je pod raznim okolnostima
prekinuta koncem prošlog stoljeća. Na groblju smo, u studenom 2017. godine,
zatekli dvanaest ovakvih križeva među kojima postoji diferencijacija na muški (6
komada) i ženski (6 komada). Izrada ovakvih križeva spada u jednu vrstu
vernakularne umjetnosti koju se ubrzo neće moći vidjeti in situ.
Ključne riječi: Špionica, Tutnjevac, groblje, nadgrobni križevi, narodna

umjetnost
Naselje Špionica Šrednja, u općini Šrebrenik, smješteno je na lijevoj

obali rijeke Tinje koja čini vododijelnicu planina Trebava i Majevica. Naseljena
je pretežno katoličkim stanovništvom pa je do 1955. godine nosila naziv
Špionica Hrvatska.1 Š okolnim naseljima Špionicom Donjom (pretežno
muslimansko stanovištvo), Špionicom Gornjom i Špionicom Centar (u obje
potonje do 1991. godine prevladavalo je pravoslavno stanovništvo dok su na
popisu iz 2013. godine oba ova naselja nastanjena izrazito muslimanskim
1
Nikola Veselčić, Špionica u prošlosti i sadašnjosti, Lukavac 2004., str. 22. (Dalje: N. Veselčić,
Špionica u prošlosti i sadašnjosti)
137
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
stanovništvom) nosi skupni naziv – Špionica. Pod ovim imenom naselje ima
kontinuitet još od srednjovjekovnog razdoblja. U sklopu nahije Šrebrenik
pominje se 1533. godine.2 Tijekom 17. stoljeća naselje, ako je u njemu bilo
katoličkog stanovništva, vjerojatno pripada župi Dragunja.3 Početkom 18.
stoljeća, točnije, 1711. godine, Špionica se
pominje kao zijamet s prihodom od 40.000
akči u posjedu Osmana, muteferika bosanskog
teftera.904 U crkveno-administrativnom
pogledu, Špionica tada vjerojatno pripada
katoličkoj župi Ravno koja se 1742. godine
podijelila na župu Štrepci i župu Bijela5, a u
sastavu župe Bijela navodi je biskup Pavo
Dragićević sredinom 18. stoljeća.6 Župa Bijela
promijenila je 1834. godine ime u Dubrave ali
je Špionica ostala u njenom sastavu do 1866.
godine kada se formirala kao zasebna
kapelanija, odnosno župa.7 Osim Špionice, ovoj
župi danas pripadaju naselja: Cerik, Hrgovi
Gornji, Jošak, Kosica, Ormanica, Šrebrenik i
Šestići.
U župi se nalaze tri groblja. Jedno je odmah iza župne crkve i ono je
novijeg datuma8, tako da na njemu nema starih križeva, kao ni na onom groblju
koje se nalazi u Ceriku. Treće groblje nalazi se oko 1,5 kilometar sjeverno od
crkve i ono više nije aktivno, to jest, u njega se ne vrše ukapanja izuzev onih
pokojnika koji su već ranije obezbijedili sebi grobna mjesta ili imaju obiteljske
2
Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo 1975., str. 131.
3
http://www.garevac.net/tekst/135/ (pristupljeno: 3. 5. 2018.)
4
Vladislav Škarić, „Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711.) godine“, Glasnik Zemaljskog
muzeja u Bosni i Hercegovini, Sveska za historiju i etnografiju, Godina XLII, Sveska 2, Sarajevo
1930., str. 92.
5
Ambrozije Benković, Katoličke župe Bosne i Hercegovine i njihove filijale od XII. vijeka do danas,
Đakovo 1966., str. 94. (Dalje: A. Benković, Katoličke župe BiH)
6
Luka Đaković, Prilozi za demografsku i onomastičku građu Bosne i Hercegovine I (Na osnovu
popisa katoličkog stanovništva 1743. godine), Akademija nauka i umjetosti Bosne i
Hercegovine, Građa, knjiga XXIII, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 19, Šarajevo 1979., str.
311.
7
A. Benković, Katoličke župe BiH, str. 20. Veselčić napominje da je Špionica 1865. godine
postala kapelanijom a župom tek 1884. godine, od kada se vode i matične knjige krštenih,
vjenčanih i umrlih te druge administrativne knjige. N. Veselčić, Špionica u prošlosti i
sadašnjosti, str. 25.
8
N. Veselčić, Špionica u prošlosti i sadašnjosti, str. 106-109.
138
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
grobnice.9 To groblje smješteno je na platou koji je na vojnim JNA kartama

(TK25 iz 1978. godine) označen kao kota 251. Kota se nalazi upisana i na
austrougarskim vojnim kartama iz 1887. godine gdje stoji i naziv groblja –
Topolovičko groblje, dok se Topolovićima naziva dio gdje se nalazila, a i danas
se nalazi katolička crkva. Šamo groblje nalazi se u dijelu naselja koje se zove
Tutnjevac10 i vidljivo je čim se krene uspinjati s glavnog puta Orašje-Tuzla, iako
do njega vodi još nešto više od 2 kilometra puta.Katastarski, groblje pripada
K.O. Cerik (k.č. 927) i površine je 3313 m². U središtu groblja sazidana je kapela
bez zvonika.11 Pokraj kapele nalazi se visoki zavjetni križ postavljen 1891.
godine na grob Otta Šertića, sina austrougarskog predstojnika postaje u
Srnicama.12 Dabome, križ je tokom godina nekoliko puta mijenjan. Na ulazu u
groblje ograđeno žičanom ogradom nalazi se natpis „Staro mjesno groblje“,
urezan na ovećoj fosni (slika 1). Ovo je, najvjerojatnije, isto ono groblje koje se
spominje u najstarijim maticama umrlih župe Bijela, još 1766. godine.13 O
starosti groblja svjedoče i kameni nadgrobni spomenici karakteristični za 19.
stoljeće (slika 2). U kasnu jesen 2017. godine ovdje smo uspjeli locirati 12
starih, drvenih, nadgrobnih križeva među kojima postoji jasna diferencijacija na
muške i ženske. Muški križevi obradom su identični. Urađeni su na ovakav
način: donji dio uspravne grede se ne rezbari nego samo gravira i to sa sve
četiri strane grede. Graviraju se kvadratna ili pravokutna polja s dvije
dijagonalne crte unutar njih koje tako čine iks. Između ovih polja može ali ne
mora biti prazan prostor, tj. „traka“. Broj polja je dva kod nižih ili tri kod viših
križeva. Gornji dio uspravne grede počinje blagim sužavanjem sa sve četiri
strane grede u dužini oko 11 cm. Potom slijedi postolje, koje je u stvari
neobrađeni dio grede, debljine oko 3 cm. Na tom postolju nižu se „čaše“ koje
nastaju urezivanjem grede sa sve četiri strane odozgor prema dolje
9
N. Veselčić, Špionica u prošlosti i sadašnjosti, str. 102.
10
Tutnjevac je naselje, ili preciznije rečeno mahala, koja administrativno pripada Donjoj
Špionici (muslimanskoj) ali je katastarski okružena Šrednjom Špionicom (katoličkom). Up:
Abdulah Arifović i Rusmir Djedović, „Naselje Tutnjevac kod Šrebrenika 1935. godine“,
Baština sjeveroistočne Bosne – Časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe,
Broj 6/2013, Tuzla 2014., str. 82.
11
Vjerojatno na istom mjestu stojala je i stara, drvena kapelica, uništena u vrijeme Drugog
svjetskog rata. Godine 1959. sagrađena je nova drvena kapela, a zidana kapelica sagrađena
je 1986. godine. N. Veselčić, Špionica u prošlosti i sadašnjosti, str. 37, 102-103.
12
N. Veselčić, Špionica u prošlosti i sadašnjosti, str. 103.
13
Matica umrlih župe Bijela 1745.-1771. godine, rbr. 16 za 1766. godinu: „Eodem die [5. II.
1766.] obiit Joannes Novoselaz ex Špioniza fuit annō circi 80 et sepˉ in cemē suo“. Rukopis
matice čuva se u franjevačkom samsotanu u Tolisi. Tek od 1765. godine postala je praksa da
se u ovim maticama upisuje i mjesto ukopa. Od ove godine pa nadalje to postaje uobičajeno.
Up. Ante Škegro, „Martyrologium Parochiae Biela (Matica umrlih župe Bijela u
sjeveroistočnoj Bosni od 1771. do 1777. g.)“, Bosna Franciscana, Časopis Franjevačke
teologije Sarajevo, Godina XXV, Broj 47, Sarajevo 2017., passim.
139
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
povećavajući dubinu ureza. Ove „čaše“ visoke su oko 9 cm, izuzev gornje, koja je
u pravilu manja. „Čaše“ su, uključujući i onu ispod postolja koja djeluje kao čaša
okrenuta naopako, sa sve četiri strane, ukrašene urezanim iksevima. Na
pojedinim trokutovima koje ti iksevi stvaraju vidljivi su ostaci crne boje. Kraci
poprečne grede urađeni su na potpuno isti način ali s manjim brojem „čaša“.
Dok na gornjem kraku uglavnom nalazimo tri „čaše“, a tek u jednom slučaju
četiri, na poprečnim kracima nalaze se po dvije „čaše“. Jedina razlika koju smo
među muškim križevima uočili je u njihovoj visini, ali moguće je da je riječ i o
tome da su niži križevi u stvari samo dublje ukopani u zemlju. Visina viših
križeva varira između 113 i 143 cm, a nižih između 63 i 66 cm. Širina muških
križeva je između 65 i 80,5 cm. Poprečna greda nalazi se na 39 do 50 cm,
mjereno od vrha križa. Debljina uspravne grede je 10-14 cm na najširem,
neobrađenom dijelu i 4,5-7,5 cm na najužem dijelu, odnosno na dnu „čaše“ koja
se nalazi na vrhu križa. Debljina poprečne grede je između 10 i 11 cm na
najširem dijelu, pri spojnici, te 5-9 cm na najužem dijelu, također na dnu „čaše“
koja se nalazi na vrhu kraka. Opseg uspravne grede je 41-51,5 cm na najširem,
odnosno 18-30 cm na najužem dijelu. Opseg poprečne grede je 35-44 cm na
najširem i 19-38 na najužem dijelu. Šačuvano je sveukupno šest ovakvih
križeva:
1. Masivan muški križ s višeslojnim

„čašama“ na kracima u koje su
ugravirani iksevi. Gornji krak ima
četiri „čaše“, poprečni po tri. Grede su
ukrašene sa sve četiri strane. „Čaša“ na
vrhu nema produžetak, „trn“. Donji dio
uspravne grede ima ugravirana dva
polja (11 cm) s dijagonalama koje se
sijeku, tj. iksevima. Između ta dva
polja nema trake ali traka široka 3 cm
ima ispod njih. Na križu su vidljivi
ostaci
zelene boje ali moguće je da ona
potiče od lišaja a ne od neke farbe.
Križ je visok 97 cm, širok 79 cm,
poprečna greda postavljena je na 49
cm, mjereno od vrha križa. Debljina
uspravne grede je 13 cm pri dnu i 7,5
140
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
cm pri vrhu, ispod gornje „čaše“. Debljina

poprečne grede je 11 cm kod sjecišta i 9 cm
prije početka „čaša“ na vrhu krakova. Na istim
mjestima opseg iznosi: kod uspravne grede
51,5 i 30 cm, kod poprečne grede 44 i 38 cm.
2. Trošan, manji muški križ, izrađen kao i (1).
Uspravni krak ima tri „čaše“ dok poprečni
imaju po dvije. Križ je visok 66 cm, širok 80,5
cm a poprečna greda postavljena je na 45 cm
mjereno od vrha križa. Uspravna greda debela
je 10-4,5 cm a opseg joj je 41-19,5 cm.
Poprečna greda ima debljinu 10-6 cm a opseg 36-24 cm.
3. Vitak, lijepo očuvan muški križ, visok 143 cm, širok 65 cm s poprečnom
gredom postavljenom na 39 cm, mjereno od
vrha križa. Debljina uspravne grede je 14-
6,5 cm a poprečne 10-6 cm. Opseg uspravne
grede je 50-25 cm a poprečne 35-25 cm.
Križ je ukrašen poput prethodnih s malom
iznimkom. Naime, kvadratna polja na
donjem dijelu uspravne grede koja se
nalaze ispod sjecišta ukrašena su reljefno a
ne gravurama. Gornji i donji trokut su
ispupčeni a njegova dva kraka, koji se
vrhovima dodiruju, ukrašeni su sitnim
reckama. (slika 3 u prilozima)
4. Manji,
duboko u
zemlju poboden muški križ s dotrajalom
poprečnom gredom. Gornji krak ima četiri
„čaše“ i dva polja s ugraviranim iksom u njih.
Visok je 63 cm, širok 69 cm a poprečna greda
nalazila se na 40 cm, mjereno od vrha križa.
Uspravna greda široka je 13 cm na najširem
dijelu a 5,5 cm na najužem. Opseg joj na
najužem dijelu iznosi 21 cm. Ostale parametre
nismo bili u mogućnosti izmjeriti zbog velike
oštećenosti križa.
141
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
5. Muški križ, jednake izrade kao i svi prethodni.

Visok je 113 cm, širok 70 cm a poprečna greda
nalazi se na 50 cm, mjereno od vrha križa.
Debljina uspravne grede iznosi 11,5 cm na
donjem i 5 cm na gornjem dijelu. Debljina
poprečne grede je 11 cm kod sjecišta i 5 cm pri
vrhu. Opseg uspravne grede je 45 cm na dnu i 18
cm pri vrhu a poprečne 39 kod sjecišta i 19 pri
vrhu krakova. Poprečna greda je nagrižena
zubom vremena. Grede su pričvršćene klinom.
Pored križa nalazi se manji kamen s blagim
udubljenjem na vrhu.
6. Vitak muški križ s naročito izraženim „čašama“. Ukrašen je na isti način kao i
svi prethodni. Na pojedinim mjestima vidljivi su ostaci crne boje. Visok je 123
cm, širok 71 cm a poprečna greda nalazi se na 44 cm, mjereno od vrha križa.
Debljina uspravne grede je 12-5 cm a opseg joj je 48-22 cm. Debljina poprečne
grede je 11-5 cm a opseg 41-21 cm. Grobni prostor ograđen je drvenim
opsigom (sklopnicama) bez ikakve umjetničke obrade.
I dok se izrada muškog tip križa u Tutnjevcu poprilično razlikuje od onih koje
smo već opisali u Hrgovima Donjim, ženski tip križeva na ova dva groblja je u
142
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
potpunosti isti.14 Riječ je, dakle, o križevima čije su kraci na rubovima tesani,
„raubovani“ ili „falcovani“. Tesanje započinje blagim ulazom, nekih desetak
centimetara od sjecišta i produbljuje se prema vrhu krakova čineći tako novi
brid koji sada ide sredinom grede, gledano s prednje ili zadnje strane križa. Čini
se da su, za razliku od križeva u Hrgovima, ovdašnji križevi ipak malo zdepastiji,
čemu doprinosi i veća širina ukošenih traka (oko 2,5 cm) kojima su ukrašeni
falcovani dijelovi krakova. Donji dio uspravne grede ukrašen je na isti način kao
i kod muških križeva na ovome groblju. I kod ženskih križeva primijetili smo
više i niže križeve. Oni niži visoki su 60-63 cm, a viši 93-125 cm. Širina križeva
kreće se od 55 do 90 cm. Poprečna greda postavljena je 34,5-47 cm, mjereno od
vrha križa. Debljina uspravne grede je 8-15 cm na najširem, donjem dijelu, a 5-
7,5 cm na najužem, gornjem dijelu. Opseg iste grede je 28-60 cm na najširem a
17,5-28,5 na najužem dijelu. Poprečna greda pri sjecištu je široka 8-11,5 cm a
pri vrhu 5-8 cm. Opseg poprečne grede pri sjecištu je 27,5-44 cm a pri vrhu 18-
33 cm. Šjecište križa ukrašeno je ugraviranim ukrižanim crtama koje tvore iks.
Na dva križa očuvani su tragovi crne boje kojima su farbane trake i trokutovi
koje tvore dijagonale u poljima duž grede. Na jedno od ta dva križa također su
sačuvani ostaci bijele boje pa izvodimo zaključak da su crna i bijela korištene za
bojenje traka duž falcovanih dijelova na kracima u naizmjeničnim
kombinacijama isto kao i za farbanje trokutova u poljima na donjem dijelu
uspravne grede, odnosno na samom sjecištu. I ovi križevi ukrašavani su sa sve
četiri strane.
1. Masivan ženski križ izvaljen iz zemlje i polegnut na betonsku ploču. Kraci su

mu falcovani s kosim, 2 cm širokim, trakama duž tog dijela. Na nefalcovanim
dijelovima blago su ulegnute trake koje se savijaju u kose kada pređu na
falcovani dio. Križ je ukrašen sa sve četiri strane. Na sjecištu greda nalazi se
polje s iksom. Donji dio uspravne grede sadrži još tri takva polja dužine po 10
cm bez traka između ali s jednom trakom na dnu. Vidljivi su ostaci crvene boje.
Križ je visok 125 cm, širok 80 a poprečna greda postavljena je na 47 cm,
mjereno od vrha. Debljina uspravne grede je 15 cm na dnu a 7 cm pri vrhu.
Debljina poprečne grede je 11,5 cm kod sjecišta a 8 cm na vrhovima krakova.
Opseg greda iznosi 60-28,5 cm uspravne i 44-33 cm poprečne.
14
Marko Matolić, „Štari drveni nadgrobni križevi na katoličkom groblju u Donjim Hrgovima“,
Baština sjeveroistočne Bosne, Časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, Broj
9/2016, Tuzla 2017., str. 216.
143
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
2. Ženski križ, izrađen poput (1) ali s određenim razlikama kao što su šire trake
koje na nefalcovanom dijelu nisu ulegnute. Donji dio grede ukrašen je sa samo
jednim poljem u koje je ugravirano iks. Iznad i ispod tog polja nalazi se po jedna
traka, gornja s ostacima bijele boje, donja s ostacima crne boje. Skroz na dnu
uspravne grede nalazi se i crni križ. Boja je poprilično dobro očuvana, u
naizmjeničnim kombinacijama crne i bijele na trakama te u trokutima koje čine
iksevi ugravirani u kvadratna polja. Križ je visok 93 cm, širok 90 cm a poprečna
greda smještena je 45 cm mjereno od vrha križa. Debljina uspravne grede je
12,5 cm na dnu a 7,5 cm na vrhu dok joj opseg na istim mjestima iznosi 48 i 31
cm. Debljina poprečne grede je 10,5 cm na sjecištu i 8 cm na vrhovima krakova
a opseg joj je 41 cm na najdebljem i 31,5 cm na najtanjem dijelu.
3. Zdepast ženski križ, u poptpounosti oponaša (1) ali su mu trake nespretno

urađene jer se ne poklapaju i nema trake na donjem dijelu uspravne grede.
144
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Također, na tom dijelu grede nalaze se

samo dva kvadratna polja s ugraviranim
iksevima. Visok je 104 cm, širok 55 cm a
poprečna greda je na 34,5 cm, mjereno
od vrha križa. Uspravna greda debela je
10,5-6,5 cm a poprečna 9-7 cm. Opseg
greda je 44-27 cm kod uspravne i 37-28
kod poprečne grede.
4. Manji ženski križ s raspuknutim

gornjim krakom. Urađen je poput prethodnih križeva s tim da su mu trake malo
uže i gravirane pod manjim kutom. Na donjem dijelu grede nalaze se tri polja s
iksevima, bez traka između. Križ je, kao i ostali,
ukrašen sa sve četiri strane. Visina mu iznosi 68
cm, širina 59 cm a poprečna greda je na 37,5 cm,
mjereno od vrha križa. Debljina obje grede je
identična, 8 cm na najdebljem dijelu i 5 na
najtanjem ali opseg neznatno varira. Kod uspravne
grede on iznosi 28-17,5 cm a kod poprečne 27,5-
18 cm.
5. Zdepast, manji ženski križ s prelomljenom

poprečnom gredom. Ovaj križ falcovan je tako da
mu prednji kraj ne postaje rub nego se kao tanka,
uspravna traka proteže do vrha križa. Na križu su
vidljivi ostaci crne i crvene boje. Visok je 60 cm a isto toliko i širok. Uspravna
greda bila je debela 12 cm a poprečna 10 cm. Opseg uspravne grede pri vrhu je
25 cm a opseg poprečne grede je 42-25 cm. Ostale
brojke nisu mjerodavne te ih ovdje niti ne
unosimo. Ispred ovog križa nalazi se i stariji, mali,
kameni spomenik.
6. Uspravna greda ženskog križa pored koje stoji
uništena poprečna. Greda je obrađena kao i kod
prethodnih križeva. Donji dio grede ima tri polja s
iksevima, bez traka između njih. Greda je visoka
110 cm, široka je 10 cm na dnu a 5 cm na vrhu
dok joj opseg na dnu iznosi 39 a na vrhu 21 cm.
križ je bio širok 65,5 cm a poprečna greda nalazila
se na 42 cm, mjereno od vrha križa.
145
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prilozi: Slika 1: Groblje u Tutnjevcu, župa Špionica
Slika 2: Stari nadgrobni spomenici na groblju u Tutnjevcu
146
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 3: Ukrasno rezbarenje na jednom od drvenih križeva
IZVORI I LITERATURA:
1. Arifović Abdulah i Djedović Rusmir, „Naselje Tutnjevac kod Šrebrenika 1935.

godine“, Baština sjeveroistočne Bosne – Časopis za baštinu, kulturno-
historijsko i prirodno naslijeđe, Broj 6/2013, Tuzla 2014., str. 82-89.
2. Benković Ambrozije, Katoličke župe Bosne i Hercegovine i njihove filijale od
XII. vijeka do danas, Đakovo 1966.
3. Đaković Luka, Prilozi za demografsku i onomastičku građu Bosne i
Hercegovine I (Na osnovu popisa katoličkog stanovništva 1743. godine),
Akademija nauka i umjetosti Bosne i Hercegovine, Građa, knjiga XXIII,
Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 19, Šarajevo 1979.
4. Handžić Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo 1975.
5. Škarić Vladislav, „Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711.) godine“, Glasnik
Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sveska za historiju i etnografiju,
Godina XLII, Sveska 2, Sarajevo 1930., str. 1-99.
6. Ante Škegro, „Martyrologium Parochiae Biela (Matica umrlih župe Bijela u
sjeveroistočnoj Bosni od 1771. do 1777. g.)“, Bosna Franciscana, Časopis
Franjevačke teologije Sarajevo, Godina XXV, Broj 47, Sarajevo 2017., str. 215-
251.
7. Nikola Veselčić, Špionica u prošlosti i sadašnjosti, Lukavac 2004.
INTERNET:
http://www.garevac.net/tekst/135/
147
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Marko MATOLIC, univ. bacc. Hist.
OLD WOODEN CROSSES ON CATHOLIC CEMETERY TUTNJEVAC IN SPIONICA

PARISH
Abstract: This work was the result of a field study aimed at locating,
recording, photographing and describing old, tombstones, wooden crosses in the
Catholic cemetery in Tutnjevac, which belongs to the parish of Spionica in church
and administrative terms. The settlement of Spionica has a centuries-old
continuity, it is mentioned in the first half of the 16th century, while the first
author's well-known record of a Catholic cemetery in the town of the same name
dates from 1772. The wooden crosses that are the subject of this work date from
the second half of the 20th century, but they undoubtedly have a longer tradition,
which was interrupted under various circumstances at the end of the last century.
At the cemetery, in November 2017, we found twelve such crosses, among which
there is a differentiation between male (6 pieces) and female (6 pieces). Making
such crosses is one of the types of vernacular art that will not be seen in situ.
Keywords: Spionica, Tutnjevac, cemetery, tombstones, folk art.
148
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. Muhamed Okić

Vojno muftijstvo
ZAPIS O JEŽINCU
Apstrakt: Pisanje o svom rodnom mjestu predstavlja velik i inspirirajući
izazov. On je utoliko veći ako se u taj poduhvat niko ranije nije upuštao. Naravno,
u tome je i veća odgovornost, jer se po prvi puta donose fakti koji trebaju biti tačni
i pouzdani kako bi se na njih, u nekom budućem proučavanju, moglo osloniti i na
njima graditi nova istraživanja. Ovaj rad pružit će nam širi uvid o selu Ježinac,
danas jednom od sela općine Srebrenik, u historijski kontekst i razvoj ovog
naselja. U tekstu ćemo se upoznati i sa vjerskim i kulturološkim aspektima
Ježinca, kao i njegovim značajnim infrastrukturalnim projektima u posljednjih
pola stoljeća.
Ključne riječi: Ježinac, Srebrenik, selo, mekteb, džamija, vakuf,

infrastruktura
''Svako vrijeme je zanimljivo i provokativno za historičara, ali bilježenje

i pisanje o tim vremenima ima posebnu draž i težinu. Treba insistirati na
bilježenju proteklog i to po svim segmentima i time svjedočiti i o sebi i vremenu
u kojem se živi.'' Iako po vokaciji nisam historičar, ove riječi dr. Šaliha Jalimana
(''Današnja Bosna i srednjovjekovni grad Šrebrenik'', Biljeg Srebrenika, broj 3.,
Srebrenik, 2005., str. 27-35.), podstakle su me i ohrabrile da napišem, i na taj
način, bar u kratkim crtama, nešto kažem o mjestu svoga rođenja, Ježincu, i
životu ljudi koji u njemu žive. Jednako važno bilo je to što o ovom mjestu,
onoliko koliko je meni poznato, nemamo šire historijske zapise i podatke,
pogotovo ne objedinjene na jedno mjesto.
Štoga, u ovom radu moje nastojanje biće fokusirano na to da se objedine
i izlože do sad kazane historijske činjenice o ovom selu i da se da osvrt na neke
bitne segmente iz njegove prošlosti i sadašnjosti. To se posebno odnosi na stari
mekteb u Ježincu koji je prema kazivanju najstarijih živih mještana sagrađan u
149
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
prvoj polovini 20. stoljeća. Tokom rata, kada je sa radom počela nova seoska
džamija, ovaj mekteb je srušen, a o njemu, osim nekoliko fotografija do kojih
smo uspjeli doći, nema nikakvog pisanog traga. Oni koji pamte stari mekteb
smatram da imaju obavezu sačuvati sjećanje na ovaj vjerski objekat kao važnu
instituciju muslimana koja je u ovom selu bila više od pola stoljeća bitan faktor
u procesu vjerskog odgajanja i življenja vjere. Ne učinili se to, već naredna
generacija, s obzirom da na mjestu gdje je mekteb bio nema nikakvog obilježja,
bojim se da uopće neće ni znati da se mekteb tu ikada i nalazio.
U radu ćemo nešto više saznati i o narodnim običajima do kojih su držali
Ježinčani, njihovom učešću u odbrani Bosne i Hercegovine tokom posljednje
agresije, kao i infrastrukturi i razvoju sela. Svoju zahvalnost pri tome dugujemo
Šakibu Okiću, Hazimu i Osmanu (preselio tokom pripreme ovog teksta) Jahiću,
sa kojima smo obavili intervjue, Omeru-ef. Majstoroviću, Ismetu-ef. Odobašiću i
gospodinu Šamiru Muratoviću od kojih smo dobili značajne podatke o vjerskom
životu i unapređenju infrastrukture sela, te ljubaznom osoblju Federalnog
zavoda za statistiku koje je također dalo doprinos ovom radu vrijednim
statističkim informacijama.
Položaj Ježinca i njegovo stanovništvo

Selo Ježinac smješteno je 3 km sjeverozapadno od grada Šrebrenika, uz
rijeku Tinju i magistralni put Tuzla-Orašje-Brčko. Administrativno, Ježinac
pripada općini Šrebrenik i broji blizu 200 domaćinstava. A pored glavnog dijela
sela koje je smješteno uz cestu, Ježinac ima i nekoliko zaseoka: Mujanovići,
Dionica, Šolile, Mutapčići i Metlik.
Slika 1. Položaj Ježinca u općini Srebrenik
150
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Baš kao i grad Šrebrenik, čije se prvo javljanje u historiji povezuje sa

velikim bosanskim banom, Štjepanom II Kotromanićem 1333. godine, tako se i
prvo spominjanje Ježinca, u neizmijenjenom nazivu, proteže na daleku 1528.
godinu. Dakle, 195 godina nakon prvog spominjanja Srebrenika koji je u
vrijeme vladavine Kotromanića bio prijestolnica srednjovjekovne Bosne. Prema
informacijama koje nam donosi dr. Adem Handžić1, nahiju Jasenica, njenih 13
sela među kojima je bio i Ježinac, 1528. godine naselili su Vlasi2 čijih je
domaćinstava u ovim selima ukupno bilo 335. Pet godina kasnije, Ježinac se
pripisuje nahiji Šrebrenik uz još šest drugih naselja: varoš grada Šrebrenika,
Begov konak, mahalu varoši Šrebrenika, Šrnicu, Špionicu, Babunoviće i Šladnu.3
Kako se islam širio u Bosni tako se o Ježincu ove 1533. godine govori
kao o ''posjedu Mustafe Kosovala (sa Kosova), serbuljuka utvrde Srebrenik''.4 U
to vrijeme ovo naselje ima, sada 12 muslimanskih kuća (sa jednom baštinom),
prihod od 800 akči i samo jednu nemuslimansku baštinu. Već 15 godina poslije,
1548. godine, Ježinac se polahko razvija i uz isti broj kuća ima prihod od 2806
akči, s tim što sada pripada hasu zvorničkog sandžak-bega Mehmed-hana. Na
ovaj spisak dodan je i jedan mlin, a jedina nemuslimanska baština, ona
Markova, nalazila se u posjedu Balija, sina Markova. Nešto više od 50 godina
poslije, 1604. godine, spominje se da se u Ježincu nalazi isti broj kuća, 12
muslimanskih sa 2 baštine i jednom nemuslimanskom baštinom kojom opet
raspolažu muslimani. Tada je prihod naselja iznosio 6000 akči.5
Ovo selo, nažalost, nije bilo predmet interesovanja historičara, sociologa
ili etnologa, i zato drugih podataka osim onih sa popisa stanovništva potkraj 19.
stoljeća naovamo, nemamo. Prema statističkim podacima iz 1879. godine,
Ježinac je uz Hureme i Tutnjevac bio u sastavu Špionice turske (postojala je i
Špionica pravoslavna, a kasnije i Špionica katolička), te imao 42 domaćinstva i
1
Ostala sela u ovoj nahiji, u gornjem toku Tinje s njene desne strane, koja su naselili Vlasi, bila
su: Donja Jasenica, Gornja Jasenica, Srednja Jasenica, Šeona, Crvuša, Obodnica, Dojčići,
Draginja, Potpećina (Potpeć), Ljenobud i Moranjak (Moranjci). Pogledati: Dr. Adem Handžić,
Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, ''Svjetlost'', Sarajevo, 1975., str. 106-107.
2
VLASI JE NAZIV ZA NAROD KOJI SE PO BOŠNI POČEO ŠIRITI KRAJEM 15. ŠTOLJEĆA . I NAČE , BAVILI SU SE
ŠTOČARŠTVOM I ZBOG FIZIČKIH I BORBENIH PREDISPOZICIJA DRUGO DOMINATNO ZANIMANJE BILO IM JE
VOJNO . VIŠE VIDJETI : N OEL M ALCOLM , B OSANSKI S RBI SU VEĆINSKI POTOMCI V LAHA ,
HTTPS :// DIALOGOS . BA /2016/05/28/ HISTORICAR - NOEL - MALCOLM - BOSANSKI - SRBI - SU - VECINSKI -
POTOMCI - VLAHA /, AKTIVNO 03.09.2018. GODINE .
3
Dr. Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, str. 131.
4
Rusmir Djedović, ''Urbane prilike i razvoj naselja u nahijama Šrebrenik i Jasenica tokom XVI i
početkom XVII stoljeća'', u knjizi: Srebrenik – historijsko-etnografske skice, Srebrenik, 2007.,
str. 19.
5
Potvrdu ovim informacijama, sa širim podacima o prihodima, možemo pronaći i u Opširnom
deteru Zvorničkog sandžaka iz 1604. godine čiji se orginal nalazi u Bašbakanlik Arhivi u
Istanbulu, Tapu Tahrir Defter No. 743 (BBA TD 743) Nahija Srebrenik u livi Zvornik. Tekst
prevela: Amina Kupusović, Biljeg Srebrenika, broj 3., Srebrenik, 2005., str. 36-53.
151
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
137 stanovnika islamske vjeroispovijesti (u popisu navedeno muhamedanaca).

Šest godina kasnije, 1885. godine, Ježinac broji 49 domaćinstava i 148
stanovnika. U podacima sa popisa 1910. i 1921. godine, nisu naznačeni
izdvojeni podaci za Ježinac koji se i tada nalazio u sastavu Špionice turske
Shodno informacijama koje smo dobili od starijih stanovnika Ježinca,
ovo selo je administrativno i organizacijom vjerskog života bilo vezano za
Špionicu sve do polovine prošlog stoljeća, kada će administrativne procedure
biti prenesene u Šrebrenik, a organizaciju vjerskog života preuzet će lokalni
imam i mještani. Prema statističkim podacima koje smo dobili iz Federalnog
zavoda za statistiku, Ježinac je na popisu iz 1971. godine imao 477 stanovnika
od kojih su svi bili Muslimani, danas Bošnjaci. Deset godina poslije, broj
stanovnika nije znatno rastao, tek 16 više, od kojih su se opet svi izjasnili kao
Muslimani. Na posljednjem prijeratnom popisu iz 1991. godine, nalazimo da u
Ježincu živi 513 stanovnika, i to 512 Muslimana i 1 Ostali. Interesantno je da je
skoro isti broj muškog i ženskog pola, prvih 259 a drugih 254. Ježinac tada broji
144 domaćinstava. Na posljednjem popisu stanovištva, 2013. godine,
zabilježeno je da u Ježincu živi 593 stanovnika, od kojih je sada muškog pola
manje, 293, u odnosu na 300 ženskog pola. Od ukupnog broja, 582 se izjasnilo
kao Bošnjaci, 4 kao Bosanaci, 2 Bosanci i Hercegovci, 2 Ostali, 1 u grupi
Nepoznato, a i dalje je bilo onih koji su zadržali kategoriju Muslimani, njih 2.
Šrba i Hrvata, kao i u prethodnim popisima, nema. Broj domaćinstava, za
razliku od popisa iz 1991. godine, uvećan je za 55, ukupno 199 domaćinstava.
Razlog tome su, uglavnom, domaćinstva izgrađena od strane muhadžira iz
Podrinja koji su usljed agresije i etničkog čišćenja došli na slobodne dijelove
tuzlanskog kantona među kojima je i Šrebrenik sa svojim selima bio.
Najbrojnije prezime u selu je Jahić, dok su u značajnom broju prisutna i
prezimena: Omić, Jukić, Muratović i Beganović. Prezimena kao što su: Fejzić,
Mujkić i Okić broje samo nekoliko porodica. Zanimanja stanovništva uglavnom
su vezana za građevinske i poljoprivredne poslove, mada se među Ježinčanima
mogu naći i uspješni biznismeni kao i ugledni prosvjetni i drugi društveni
radnici. Kao i prije agresije na našu zemlju, i danas oko 20 porodica porijeklom
iz Ježinca živi i radi u inostranstvu. U Ježinac najčešće dolaze tokom godišnjih
odmora i školskih raspusta. Mnogi od njih su se nakon penzionisanja vratili u
Ježinac i u svom rodnom mjestu provode treću dob svoga života.
Običaji
Nekih karakterističnih običaja, igara i teferiča, kako saznajemo od
starijih Ježinčana, u ovom selu nije bilo. Ipak, pamte se okupljanja i ašikluci na
raskrsnici ispred starog mekteba. Neke ženidbe i udaje odvijale su se po noći uz
152
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
objavu čaje, a ko je imao bolje imovinske uslove, svadba se organizovala uz

svatove. Neki su, isto tako, pri sunećenju muške djece organizovali trke na
njivama koje se i danas zovu Dole. Pamte se i ispraćaji u vojsku, takozvani
banketi. A od vjerskih običaja i tradicije, posebno se držalo do učenja mevluda.
Manje se učio tevhid. Duga je, recimo, tradicija bila odigravanja utakmica sa
ekipama iz susjednih sela Špionice i Ćehaja, posebno u dane bajrama, na
improvizovanom igralištu kojeg su svi zvali Jama, a koje se nalazilo pored
željezničke pruge. Danas to igralište ne postoji. Također, tokom ljetnih mjeseci
višedecenijska praksa je bila odlazak muškaraca na kupanje u rijeci Tinji. Danas
to više nije slučaj, jer rijeka Tinja odavno više nije čista da bi se formirala bilo
kakva kupališta.
Vjerski život
Jedan od najstarijih živih Ježinčana, Hazim Jahić, penzionisani
građevinski radnik, govorio nam je6 o starom mektebu u Ježincu i nekim
aktivnostima vezanim za ukupni život u selu u prošlom stoljeću. Iako je kao
dječak išao na mektepsku pouku 30-tih godina, ipak se ne sjeća kada je mekteb
tačno izgrađen. No, i ta informacija da je pohađao mektepsku nastavu govori
nam da je mekteb izgrađen prije 30-tih godina prošlog stoljeća.
Slika 1. Stari mekteb u Ježincu
Škoro do pred gradnju nove džamije, krajem 80-tih godina prošlog

stoljeća, ovaj mekteb je bio u funkciji. Džemat Ježinac je tada bio u sastavu
6
Iz intervjua sa Hazimom Jahićem (1931.) obavljenom u Ježincu 09. septembra 2018. godine
153
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
džemata Špionica, kojeg su još činili Tutnjevac i Huremi. Danas su ovo sve
samostalni džemati koji pripadaju Medžlisu Islamske zajednice Šrebrenik. U
starom mektebu se klanjala teravija i učila djeca subotom i nedjeljom, dok se
džuma i ostali namazi nisu obavljali u mektebu. Džumu su Ježinčani klanjali u
Špionici kao sjedištu svih ovih sela. Prvi imam koji je dolazio da uči djecu u
Ježincu, po Hazimovom sjećanju, bio je hafiz Mustafa-ef. Kavgić (1922-1996.), a
potom Hrusto-ef. Muratović, koji je inače rođen u Ježincu, i, prema onome što se
pamti, uz mula Selim-ef. Jahića7 i Nezir-ef. Jahića, bio prvi svršenik medrese iz
Ježinca.
Slika 2. Mezar mula Selim-ef. Jahića
Nakon Hruste-ef. Muratovića, ovaj posao su radili Nezir-ef. Zlatić i

Osman-ef. Moranjkić. Naknada za navedene imame rijetko je bila u novcu.
Uglavnom je to bilo u naturi i kroz pomaganje imamu i njegovoj porodici u
poljoprivrednim i drugim poslovima. Posljednji imam koji je službovao u ovom
džematu i starom mektebu bio je Esad-ef. Fazlić.
7
Prema informacijama koje smo dobili od sagovornika, mula Selim-ef. Jahić imamsku službu
nikada nije vršio u Ježincu. Imamske poslove radio je u susjednom džematu, u Špionici, gdje
se nalazi i njegov mezar, u haremu stare džamije u Špionici. Na nišanu stoji da je mula Šelim-
ef. Jahić živio od 1867. do 1927. godine, kao i karakterističan natpis da je preselio u džamiji
tokom Kurban-bajram namaza.
154
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 3. Polaznici mektepske nastave ispred starog mekteba u Ježincu sredinom 70-tih godina
prošlog stoljeća
Nakon što je 1983. godine uvakufljen plac za izgradnju džamije, čija je

izgradnja, kako smo rekli, počela krajem 80-ih godina, stari mekteb je do
početka rata 1992. godine zatvoren, a potom u potpunosti uklonjen. Švi
komunalni priključci preneseni su na džamiju. Na prijedlog džamatskog odbora,
15.08.2017. godine pokrenuta je procedura da se ova vakufska parcela, ukupne
površine 149 m2, zamijeni za drugu parcelu. U obrazloženju za pokretanje ove
procedure stoji da na predmetnoj parceli nema objekta, da na istoj ne postoje
komunalni priključci, i da je zbog male površine parcela neiskoristiva za vakuf.
Š tim u vezi, Medžlis IZ Šrebrenik obratio se Vakufskoj direkciji IZ sa zahtjevom
da se odobri prodaja vakufskih nekretnina označenih kao k.d. br. 674, zv.
"Dionica", u naravi zgrada vjerske zajednice (mekteb koji je ranije uklonjen)
površine 48 m2 i dvorište površine 101 m2, i to Esadu Murseloviću, za novčana
sredstva u iznosu od 5.000,00 (pet hiljada) KM. Ova sredstva bi se utrošila u
kupovinu parcele od Jakuba Ibrahimovića, površini od 150 m2, za proširenje
mezarja, s tim da Jakub lbrahimović primljena novčana sredstva donira za
izgradnju rekonstrukcije džamije u džematu Ježinac. Također, u dopisu
Medžlisa IZ Šrebrenik Vakufskoj direkciji, kao jedno od obrazloženja, stoji da
džemat Ježinac nema dovoljno prostora za ukop umrlih te je potrebno
proširenje mezarja ili osnivanje novog. Izvršni odbor Medžlisa je ocijenivši
veliki interes džemata za ovom transformacijom dao saglasnost za zamjenu,
odnosno kupoprodaju predmetnih parcela. Komisija Vakufske direkcije je
također 08.12.2017. godine izašla na lice mjesta, te utvrdila činjenično stanje na
terenu i konstatirala da je predložena transformacija u interesu vakufa i da je
155
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
opravdana. Švoj pozitivan stav dalo je i Muftijstvo tuzlansko. Konačno, prijedlog

Vakufske direkcije IZ, upućen 19.02.2018. godine Vijeću muftija, da odobri
transformaciju vakufske nekretnine u džematu Ježinac, prihvaćen je od strane
Vijeća muftija (na 15. redovnoj sjednici Vijeća muftija, održanoj 21.03.2018.
godine) da se izvrši navedena transformacija.
Švečano otvorenje nove džamije u Ježincu upriličeno je 04. augusta
2001. godine. Na svečanom otvorenju izaslanik reisu-l-uleme je bio tadašnji
Vojni muftija Ismail-ef. Šmajlović. Džamiju je svečano otvorila rahmetli Rasema
Beganović kao najveći vakif.8 Džamija je izgrađena u klasičnom bosanskom
stilu, dimenzija 11x9, ozidana od cigle i pokrivena crijepom na četiri vode. Uz
džamiju je podignuta munara od bijelih betonskih elemenata s jednom šerefom.
U džamiji se klanja džuma, izvodi mektepska nastava dva dana sedmično,
klanjaju tri namaza dnevno.
Tokom 2016. godine, kao što je spomenuto, pokrenut je projekat
rekonstrukcije i dogradnje postojeće džamije. Dograđena je nova mektepska
učionica i imamski stan, tako da je džamija dobila potpuno novi izgled i cijeli
kompleks je pokriven sa jednom velikom i tri manje kupole. Ovi radovi se
privode kraju i planirano je da se u 2019. godini upriliči svečanost povodom
završetka rekonstrukcije i proširenja džamije. Kao i kod prve izgradnje, tako i u
rekonstrukciji džamije Ježinčani su dali najveći doprinos, kako novčanim
sredstvima tako i vlastitim građevinskim, elektroinžinjerskim,
vodoinstalacijskim i drugim radovima.
Od kako je napravljena, imami u ovoj džamiji su bili: Šifet-ef. Jahić 9
Izudin-ef. Baturić, Jasmin-ef. Šukanović (7 godina), hfz. Damir-ef. Jahić (2
godine), i Omer-ef. Majstorović10, sadašnji imam.
Džemat Ježinac posjeduje nešto više od 20 dunuma vakufske zemlje.
Mezarje u džematu je među najuređenijim mezarjima ovog Medžlisa, površine
preko 5 dunuma.11 Ne može se tačno utvrditi kad je mezarje osnovano, ali još
uvijek postoje stari nišani na kojima nema natpisa nego samo uklesana sablja,
što je znak da ti nišani datiraju iz Osmanskog perioda. U džematu postoji jedan
8
Šire informacije sa otvorenja džamije donio je Šalih Šmajlović (Preporod, broj 16/713 od 15.
avgusta 2001., str. 13.)
9
Muhamed Okić, '' Oličenje jednog imama – Sifet - ef. Jahić (27.05.1946. –24.06.2018.)'',
Preporod, broj 16/1122, od 15.08.2018., str. 27.
10
Omer-efendija Majstorović rođen je u Bratuncu 1986. godine. Behram-begovu medresu
u Tuzli završio je 2005. godine, a potom Pravni fakultet, također u Tuzli. U džematu Ježinac
počeo je raditi 04. januara 2008. godine, što je, do sada, više od 10 godina rada u ovom
džematu.
11
Na ulazu u mezarje nalazi se lijepo uređen toalet i abdesthana, vakuf Muhameda i Hanife Okić.
Ono što je još interesantno za ovo mezarje jesu mezari Jahić Abdurahmana i Emirke, muža i
supruge, koji su u istom danu, 1994. godine, preselili na Ahiret.
156
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
nišan za kojeg se veže narodno predanje da ono pripada neznanom vojniku

konjaniku kojem je odsječena glava, a kojeg je konj do tog mjesta donio. Vojnik
je, kako to predanje kazuje, tu i pao i na istom mjestu ukopan.
Slika 4. Mezarje u Ježincu Slika 5. Nišani iz Osmanskog perioda
Najistaknutiji vakifi ranije su bili Abdulah

Jahić, hadži Šejdalija Jahić, Mehmed Jukić, Šifet
i Rasema Beganović, te Džemal Omić. U skorije
vrijeme veće hajrate uvakufili su hadži Ibrahim
i Mejra Hasanović, Ibrahim i Jakub
Ibrahimović, Muhamed i Hanifa Okić, hadži
Ibran Šejmenović, hadži Idriz i Nura Muratović,
Alosman i Asmir Beganović, te Mensur i Mirsad
Fejzić. Petu islamsku dužnosti, hadž, prema
sjećanju nekoliko mještana, iz Ježinca su
obavili: Ahmić Jahić, Omer Jahić, Abdulah Jahić,
Pašan Jahić, Nezir-ef. Zlatić, Mehmed
Muratović, Šejdalija Jahić, Bego Fejzić, Fatima
Beganović, Šabiha Jukić, Adem Mahmutović,
Ibrahim i Mejra Hasanović, Rahman Hasanović,
Mustafa i Tifa Turnadžić, Ibran Šejmenović, Omer, Šejdalija i Nijaz Talović, Idriz
i Nura Muratović, Hanka Jukić (u njeno ime hadž obavio unuk Nasih-ef.
Osmanović), Nazil i Ermina Jahić.
Ježinac i Ježinčani u odbrani svoje domovine Bosne i Hercegovine

Ukoliko na internet pretraživač ukucate sljedeća imena: Razim
(Mustafe) Jahić, Ferid (Nurage) Fejzić, Ahmet (Mustafe) Jukić i Akif (Jasima)
157
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Omić, nažalost, nećete dobiti nikakvu povratnu informaciju. Ovo su najveći

sinovi moga sela, ježinački šehidi, oni koji su položili svoje živote u
odbrambeno-oslobodilačkom ratu od 1992. do 1995. godine. Njihovim
spominjanjem čuvamo sjećanje na njih, jer smo po karakteru narod koji
zaboravlja, a sjećanje upravo treba onima koji zaboravljaju.
Više od 230 boraca sa općine Šrebrenik dalo je svoje živote za odbranu
zemlje u spomenutoj agresiji, a koji su, kao i šehidi Ježinca, bili u sastavu 21.
Šrebreničke brigade. Razim Jahić jedan je od prvih boraca sa općine Šrebrenik
koji je na Šmolućoj 26.06.1992. godine12 položo svoj život na liniji odbrane
grada. Iza rahmetli Razima (18.02.1966. - 26.06.1992.) ostali su supruga Zineta
i dvoje male djece, Almedin i Albina. Supruga Behija i dva mala sina, Mensur i
Mirsad, ostali su iza rahmetli Ferida (27.03.1956. - 28.08.1992.), koji je također
poginuo na Šmolućoj. Troje djece, Muhamed, Mustafa i Fatima, te supruga
Vahida, ostali su iza rahmetli Ahmeta (19.01.1944. - 04.09.1992.), koji je
poginuo na gradačačkom ratištu. Rahmetli Akifa (05.07.1965. - 08.12.1994.)
njegov tek rođeni sin Šamir nije ni upoznao. Akif je poginuo na gradačačkim
ratnim linijama, a sin Šamir ostao je sa majkom Razom da živi. Njihovi
mezarovi, kao i na drugim mjestima na području Medžlisa IZ Šrebrenik,
obilježeni su šehidskim nišanima. Imena ježinačkih šehida mogu se pronaći i na
velikoj spomen-ploči na gradskom šetalištu u Šrebreniku. Nažalost, iako je bila
izgrađena spomen-ploča i u Ježincu, pored zgrade mjesne zajednice, ona je
srušena i do danas nije izgrađena nova.
12
Hazim Hodžić i Dževad Nuhanović, Sinovi Bosne, ''Općina Šrebrenik'', str. 22-23. Knjiga sadrži
kraće biografije i fotografije svih pogunulih boraca sa područja općine Šrebrenik u odbrani
Bosne i Hercegovine tokom i poslije agresije, od 1992. do 1996. godine.
158
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slike 7. Mezari ježinačkih šehida
Od 21. juna 1992. godine općina Šrebrenik je bila potpuno slobodna13, i

naši borci su se sve do kraja rata borili uglavnom na gradačačkim i čelićkim
linijama. Jedna od četa 21. Šrebreničke brigade bila je i ježinačka četa koja se
hrabro borila u očuvanju svoga topraka.
Slika 8. Ježinačka jedinica – formirana u odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992-1995. godine
Tokom rata pamtim da se gotovo svaki pedalj zemlje obrađivao.

Međusobno se pomagalo u svim poslovima, bilo da se radi o obrađivanju zemlje,
kupljenju sijena, berbi kukuruza, žetvi pšenice, čuvanju goveda i drugim
poljoprivrednim i stočarskim poslovima. U odsustvu muškaraca, žene bi sa
djecom najčešće radile ove poslove tokom dana, a navečer bi obilazili jedni
druge i na taj način u široj zajednici živjeli kao jedna porodica. Teško je bilo
13
Abdurahman Fazlić u: Srebrenički ljiljani, priredio: Dževad Nuhanović, Šrebrenik, 2001., str. 4.
159
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
pronaći dijete koje nije išlo u mekteb, a ni odraslu osobu koja nije postila i
dolazila u džamiju, naročito u vrijeme ramazana.
Ježinac je na početku agresije bio stanište za mnoge muhadžire sa
općine Gradačac, Zvornik i Brčko distrikt, a onda i iz Podrinja. Prvi su se vratili
na svoja ognjišta dok su mnogi muhadžiri iz Podrinja ostali u Ježincu i izgradili
kuće. Iako se živjelo u oskudici, vrijedni Ježinčani, zajedno sa muhadžirima,
uspijevali su namaći mnoga dobra sa polja: žitarice, voće, povrće kao i mliječne
proizvode, i tako preživljavati teške ratne dane. Šjećam se da je selo, kao nikad
prije a ni poslije, bilo puno djece i omladine. Večeri su, posebno tokom ljeta,
donosile i neke lijepe trenutke i druženja, ašikluke i pjesmu. Time se tjerala
tuga i žalost, a, koliko se moglo, unosila radost u život i snažila nada da će
svemu teškom doći kraj. Što se i dogodilo, Bogu dragome hvala!
Infrastruktura sela – dosadašnji rezultati i budući prioriteti

U ovom dijelu rada tretirat ćemo infrastrukturne projekte koji su
realizirani u Ježincu u posljednjem stoljeću, a koji su od velikog značaja za život
i rad stanovnika ovog sela.
Snadbijevanje vodom
U Ježincu je kroz etape razvijano nekoliko načina snadbijavanja vodom:
1. Putem kopanja i korištenja vode iz bunareva koje je prije stoljeće imalo skoro
svako domaćinstvo.
2. Voda koju su zvali Korito. Ovaj naziv je vjerovatno došao tako što je za vodu
koja je dolazila sa svog izvora napravljeno betonsko korito. To je bila prva voda
koja je dovedena na česme, a rađena je 1962. godine i finansirana od strane
mještana. Prvo je urađena u Mujanovićima, bukvalno kao cijev koja se izlivala u
otvoreno korito, a zatim su urađene još dvije javne česme, u Mujanovićima, još
jedna, i kod starog mekteba, tada u centru sela. Ova druga česma je bila mjesto
okupljanja omladine uveče, pa su tu bile organizovane igranke na otvorenom,
dok nije izgrađena čitaonica. Uz izgrađenu česmu, urađen je i lijep pristup tako
da se voda mogla lakše sipati i nositi u domaćinstva, ali i njome uzimati abdest.
3. Kolovrat voda je dolazila sa izvora iznad Ježinca, između Zubovog Brda i
Hurema. Prema nekima u to vrijeme to je bio prvi takav lokalni vodovod na
području općine. Nakon što je izgrađen bazen, kroz selo je ova voda provedena
krajem 60-tih i početkom 70-tih i finansirana od strane mještana. S obzirom da
se radi o malom izvoru, voda se pušta samo nekoliko sati tokom dana, a o
njenom reguliranju, bez ikakve nadoknade, brinuo se neko od domaćina u
blizini bazena. U posljednjih 20 godina najčešće bi to radila porodica Osmana
Jahića. Pred rat 1992. godine, od strane 20-ak domaćinstava, započeta je
160
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
izgradnja novog vodovoda sa izvorišta na Majevici. Vodovod je izveden i

stavljen u funkciju, ali je zbog neodržavanja i izgradnje gradskog vodovoda isti
sada zapostavljen.
4. Tokom 1990. godine započeta je izgradnja spoja sela na gradski vodovod koji
je tada pojačan sa dva nova vodozahvata, od kojih je jedan ispod Ježinca.
Mještani su finansirali kompletnu mrežu od Faćkina potoka u Ćehajama do sela
i kroz kompletno selo. Cijena po domaćinstvu je bila cca 1.300 KM + 50 m
kanala da se iskopa za cjevovod. Tom prilikom je urađena kompletna mreža,
zatim kućića za pumpno postrojenje kod čitaonice, te nabavljene pumpe. Ali,
zbog izbijanja ratnih dejstava, isti nije pušten u funkciju. Tek nakon rata,
odnosno 1995. godine, dogovoreno je da JP Vodovod i kanalizacija preuzmu na
upravljanje taj vodovod, te je isti pušten u funkciju, s tim da su na ime troškova
dovršetka mreže učesnici u vodovodu morali doplatiti još po cca 200,00 KM.
Danas Ježinčani najviše koriste ovu i Kolovrat vodu, dok Korito, s obzirom da
više nema ni starog mekteba, možemo naći samo na njegovom prvom mjestu
gdje je bilo i prije više od 50 godina. Bunarevi su ostali prava rijetkost. Većina je
zakopana, a oni koji nisu više se ne koriste.
5. Izvor Stubo, kojem je hajr-česmu izgradio Omić Mujo i njegov sin Hajro
30.08.1980. godine, i danas je u funkciji i njega, uglavnom, koristi stanovništvo
smješteno pored magistralnog puta, gdje se i sam izvor nalazi.
Slika 9. Voda Stubo
Snadbijevanje električnom energijom

Prva električna energija dovedena je u selo 1964. godine iz Špionice, a što su u
potpunosti finansirali stanovnici sela. Š obzirom da je razvojem mreže taj vod
postao usko grlo, naknadno su mještani finansirali nabavku trafostanice koja je
napojena iz Šrebrenika, što je konačno riješilo pitanje kvalitetnog napajanja
električnom energijom. Prije deset godina urađena je još jedna trafostanica i
većim dijelom rekonstruisana elektro mreža kroz selo
161
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Putna infrastruktura
Prva ozbiljnija rekonstrukcija puta rađena je u periodu između 1973. i 1975.
godine kada je put značajno proširen i u cijelosti nasut kamenim agregatom, te
je isti u više navrata ponovo nasipan rizlom i vrlo kvalitetno održavan kao
makadamski put. Nakon rata, 1998. godine, izvršeno je asfaltiranje kompletnog
puta, rađeno u tri faze, onako kako su sabirana sredstva od stanovništva.
Finansiranje je po ugovoru bilo 50/50 % stanovnici sela i općina. Nakon toga
rađena je rekonstrukcija puta prema Huremima u makadamskoj podlozi, što je
finansirala općina.
Telekominikacijska mreža
Nadzemni vod telefona u selu rađen je između 1976. i 1977. godine. Po
domaćinstvu je priključak koštao cca 1.500,00 KM i deset iskopanih rupa za
stubove, a sve su finansirali mještani. Prije desetak godina BH Telecom je
finansirao i proveo podzemnu optičku mrežu kroz kompletno selo.
Komunalne usluge
Zimska služba, odmah poslije rata je rađena na način da je mjesna zajednica
davala određenu količinu goriva, a stanovnici sela su nalazili nekog od mještana
sa traktorom da čisti snijeg. Negdje od 2000. godine dogovoreno je da čišćenje
preuzme komunalno preduzeće, što je i trenutno aktuelno.
Organizani odvoz smeća uveden je 2004. godine, uz plaćanje usluge od strane
domaćinstava na mjesečnoj osnovi po cijeni od 8.20 KM.
Projekat kanalizacije
Prvi dio kanalizacije, primarna mreža, urađen je u periodu od 2001. do 2006.
godine, kada je upotpunjen projekat za kompletnu kanalizaciju kroz selo. Ovaj
dio su finansirali Fond za zaštitu okoliša Tuzlanskog kantona i mještani iz
priključnih taksi. Nakon toga, u više navrata, rađeni su manji krakovi
kanalizacija, što su finansirali stanovnici iz priključnih taksi. Tokom 2018.
godine urađena su preostala tri kraka kanalizacije, te se sada svi objekti za koje
postoje tehničke pretpostavke mogu priključiti na kanalizaciju, čime je
praktički ovaj projekat okončan. Ove radove finansirali su Fond za zaštitu
okoliša FBiH, Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Tuzlanskog
kantona i manjim dijelom općina Šrebrenik.
Objekat mjesne zajednice

Ovaj objekat je, prema dostupnim podacima iz 1978. godine, izgrađen
sredstvima mještana kroz samodoprinos, s tim da je tadašnje preduzeće
''Majevica'' finansiralo izgradnju trgovine u sklopu ovog objekta, koja je još
162
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
uvijek u funkciji, samo u privatnom vlasništvu. Pored ove, u selu postoji još
jedna prodavnica mješovite robe, a prije i poslije rata bilo ih je pet. Također, u
selu još od prije rata funkcionira jedan motel, koji je vremenom mijenjao
vlasnike i svoj naziv. Važno je spomenuti da su prostorije objekta mjesne
zajednice prilagođene za održavanje mjesnih zborova, izbora, a u toku rata u
ovim prostorijama se okupljala i družila omladina.
Javna rasvjeta
Javna rasvjeta je izgrađena tokom 2016. godine, a ovi radovi su finasirani od
sredstava ekoloških naknada koji pripadaju općini Šrebrenik na ime energetske
učinkovitosti, iz fonda Ministarstva zaštite okolice Tuzlanskog kantona. Ovu
uslugu stanovnici plaćaju na godišnjoj osnovi po domaćinstvu i cijeni od 15 KM.
Kablovska TV
Infrastruktura za kablovsku TV (podzemni optički kabal) je položena 2015.
godine, a priključenja na istu su počela tokom 2017. godine. Štanovnici sela se
mogu priključiti na kablovsku TV, ADŠL i fiksni telefon putem ove mreže.
Špomenute radove je u cijelosti finansirala firma TXTV Tuzla. Špomenut ćemo i
to da je prvi TV aparat u Ježincu imao Ćamil Jahić, 1972. godine, zatim Pašan
Jukić, te ubzo zatim i dosta drugih domaćinstava.
Javni prijevoz
Š obzirom na to da se Ježinac nalazi pored magistralnog puta Tuzla-Orašje-
Brčko, u Ježincu se nalazi i uređeno autobusko stajalište. Od početka 2018.
godine, tokom školske godine uvedena je autobuska linija kojom je omogućeno
da pored učenika i mjesno stanovništvo putuje do grada i nazad, i to osam puta
dnevno.
Škola
Ježinac nikada nije imao svoju školu. Broj djece iz sela nikada nije bio dovoljan
da bi se mogla uspostaviti nastava samo za učenike ovog sela. Prva četiri
razreda učenici iz Ježinca su pohađali u Ćehajama, formirajući razrede sa
učenicima iz Ćehaja i Mustafića, dok su ostale razrede osnovne škole završavali
u Prvoj i Drugoj osnovnoj školi u Šrebreniku.
Infrastrukturni projekti koje je potrebno realizovati
Pitanje igrališta ili poligona za mali fudbal, košarku i odbojku još uvijek nije
riješeno. Postojala su prijelazna rješenja i određene koncesije plaćane su za
prilagođeno igralište na imovini Nermina Muslimovića, ali je to potrajalo samo
nekoliko godina poslije rata 1995. godine. Ovaj projekat uz izgradnju spomen
obilježja šehidima ovog sela ostaje kao jedan od prioritetnijih u narednom
periodu.
163
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ZAKLJUČAK
Selo Ježinac jedno je od brojnih sela koja pripadaju općini Šrebrenik.
Švojom prošlošću, strukturom stanovništva i razvojem, moglo bi se reći,
generalna je slika svih naših bosanskohercegovačkih sela. Naravno, kao i svako
drugo selo, i Ježinac ima svoje posebnosti o kojima smo u ovom radu dali
određene informacije.
Prošlost Ježinca kao naseljenog mjesta je duga i ta činjenica bila nam je
poseban motiv da historijat ovog mjesta rasvijetlimo koliko više možemo i na
jedno mjesto sakupimo podatke o tome. Svakako, kao što mjesne i općinske
vlasti možemo pohvaliti za brigu u novije, postratno vrijeme, to što se selo
infrastrukturno razvija, tako im upućujemo i apel da se više brinu o našoj
prošlosti, jer ona, možda ponajviše, govori o nama, našim korijenima, identitetu.
Dobro bi bilo da o kulturi pisane riječi, o našim važnim historijskim objektima
vodimo više brige, jer će sve to biti značajno svjedočanstvo o nama, i onda kada
nas ne bude, kada dođu neke nove generacije. Važno je da svaki segment
društva u kojem živimo na tom putu uradi svoju domaću zadaću.
Mr. Muhamed OKIC
RECORDS ON JEZINAC
Abstract: Writing about your birthplace is a great and inspiring challenge. It is

greater if no one has previously embarked on the venture. Of course, there is a
greater responsibility, because for the first time, the facts are brought that must
be accurate and reliable so that, in a future study, they can be relied upon and
new research built upon. This paper will give us a broader insight into the village
of Jezinac, today one of the villages of the municipality of Srebrenik, in the
historical context and development of this settlement. The text will also introduce
the religious and cultural aspects of Jezinac as well as its significant
infrastructure projects over the last half century.
Keywords: Jezinac, Srebrenik, village, mekteb, mosque, vakuf, infrastructure
164
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
NASLIJEĐE
BAŠTINA
165
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
166
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. sci. Zijad HALILOVIĆ

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH
KULTURNO-HISTORIJSKI SPOMENICI NA PODRUČJU

BAKIĆA KOD OLOVA
Apstrakt: Geografski položaj naselja Bakića, okruženost proplancima i

šumama, odaju sliku jedne prirodno zatvorene cjeline sa brojnim ostacima
spomenika na čijem području je evidentirano šest lokaliteta sa spomenicima iz
perioda srednjeg vijeka (Pod Klisa ili Varošište, Klisa, Grebljica, Vlaškovac,
Slavanj) i jedan (Svatovsko Greblje) iz perioda uprave Osmanskog carstva na
području Bosne i Hercegovine.
Stanovništvo se pretežno bavi poljoprivredom i stočarstvom, zanimanjima
koja su, skupa sa rudarstvom, u prethodnim stoljećima uticala na formiranje
kulturnog pejsaža ovog naselja. Konitinuitet življenja i rada na ovim prostorima
je očit. U centralnom dijelu nalazi se srednjovjekovni lokalitet Pod Klisa ili
Varošište sa dva ukrašena stećka u formi sanduka. Sjeverozapadno od lokaliteta
Pod Klisa ili Varošište, nalazi se lokalitet Klisa sa ostacima srednjovjekovne crkve
posvećene sv. Roku i nekropola sa 24 stećka. Jugozapadno od lokaliteta Klisa,
između visokih omorika pokraj puta, koji vodi iz Donjih Bakića u selo Krivajeviće,
nalazi se lokalitet Vlaškovac sa spomenikom u formi obeliska, napravljenog od
krečnjačkog monolita.
Između lokaliteta Klisa i Vlaškovac, pruža se manji greben, obrastao
borovom šumom na kome je smješten lokalitet Grebljice i nekropola sa 14 stećaka.
U centralnom dijelu zaseoka Slavanj, smještena je nekropola sa 43 stećka. U
podnožju zaseoka Slavanj, na lokalitetu Svatovsko Greblje ili dovište, nalaze se
monumentalni spomenici u formi nišana. Na tom mjestu se svake godine u
mjesecu junu (24. juna) obavlja muslimanska molitva (dova), iz čega proizilazi i
sam naziv lokaliteta – dovište.
Ključne riječi: Olovo, Bakići, stećci, nišani
167
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Blago u prirodi
Štanovništvo Bakića se danas pretežno bavi poljoprivredom i
stočarstvom, zanimanjima koja su skupa sa rudarstvom, u prethodnim
stoljećima uticala na formiranje kulturnog ambijenta ovog naselja, tako da je
kontinuitet življenja i rada na ovim prostorima očit i nesporan. Od centra Olova,
Bakići su udaljeni oko 4 km zračne linije u pravcu juga. Geografski položaj
naselja, okruženost proplancima i šumama, odaju sliku jedne prirodno
zatvorene cjeline sa ostacima kulturno-historijskih spomenika iz različitih
historijskih perioda, raspoređenih na šest lokaliteta: Pod Klisom ili Varošište,
Klisa, Grebljica, Vlaškovac, Šlavanj i Švatovsko greblje1 (Sl. 1).
Izbor lokacija za osnivanje srednjovjekovnih groblja ovisio je o nekoliko
faktora. Najprije je vođeno računa da to ne bude daleko od ondašnjih naselja i
od ondašnjih puteva, zatim da se u blizini nalazi kamenolom za usijecanje
blokova kamena od kojih će se klesati stećci ili da taj kamenolom ne bude
daleko i da je zemljište od kamenoloma do nekropole pogodno za prevoženje
kamenih blokova, odnosno stećaka. U mnogo slučajeva je nalaz lokaliteta sa
kamenom uslovio izbor mjesta za osnivanje groblja pa su, u vezi s tim, nastali
stećci od kamena različite vrste i kvalitete. Najčešće je groblje zasnivano na
zaravancima brežuljaka, odakle se lijepo vide okolni predjeli, sa naseljem. U
skoro svim slučajevima, mjesta sa skupinama stećaka su pogodna za odmor
pješaka, koji nailaze putem pokraj nekropole. U više slučajeva su na istim
mjestima, ili odmah uz te lokalitete sa stećcima, nastala kršćanska groblja sa
krstačama ili muslimanska sa nišanima.2
Pod Klisom ili Varošište

U centralnom dijelu na manjem uzvišenju na udaljenosti oko 50 m od
nekadašnjeg šumarskog doma (danas stambeni objekat u privatnom
vlasništvu) u pravcu istoka, nalaze se dva osamljena stećka u formi sanduka (Šl.
2).
Katalog stećaka:
Stećak br. 1 – sanduk bez postolja sa ukrasom, oštećen, orijentiran
sjeverozapad–jugoistok. Na njegovoj površini nalazi se predstava krsta u vidu
reljefnog ispupčenja, čija veličina odgovara veličini plohe. Gornja tri kraka su
jednaka, a donji je uspravan i duži. Krsnice se završavaju kružnim ispustom, s
1
A. Benac spominje da su se na lokalitetu uz izvor Kamenicu u Bakićima, nalazili
srednjovjekovni stećci, međutim, danas ne postoje ostaci ni tragovi, koji bi upućivali na
njihovo postojanje na ovoj lokaciji. Benac Alojz, Olovo (srednjovjekovni nadgrobni spomenici
Bosne i Hercegovine II), Beograd 1951., p. 51.
2
Bešlagić Šefik, Leksikon stećaka, Sarajevo 2004. p 179, 180.
168
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
tim da je lijevi krak krsnice oštećen. Vertikalni krak je ispupčen i zaobljen, dok
su horizontalni krakovi i kružni završetak izrađeni u plitkom reljefu. Na desnoj
strani ispod lijevog kraka krsta nalazi se udubljena i okrugla „vodenica“'.
Dimenzije stećka su: 200 x 100 x 64 cm. Dimenzije „vodenice“: promjer 24 cm,
dubina 7 cm (Sl. 3).
Stećak br. 2 – sanduk sa oštećenim postoljem, utonuo na sjeveroistočnu
stranu, orijentiran sjeverozapad–jugoistok. Na njegovoj površini sa lijeve i
desne strane simetrično je naznačena viša gornja površina stećka, čijom se
sredinom pruža duž cijelog stećka ukrasni motiv – rebro, rađeno u vidu
reljefnog ispupčenja. Dimenzije stećka su: 212 x 114 x 82 cm. Dimenzije
postolja su: dužina 240 cm x visina 25 cm (Šl. 4).
Klisa3
Na lokalitetu se nalaze ostaci srednjovjekovne crkve posvećene sv. Roku
i nekropola sa 24 stećka. Iako se crkva u pisanim izvorima spominje tek u XVI i
XVII stoljeću, položaj i ambijent u kojem je podignuta (plan, stećci oko crkve,
toponim Varošište kraj crkve), ukazuju na njeno srednjovjekovno porijeklo.
Arheološko istraživanje na lokalitetu Klisa, vršio je fra Krunoslav Misilo 1968. i
1969. godine. Rezultat toga istraživanja je da su otkrivene ruševine zidova do
cca dva metra visine. Osnovne karakteristike plana ove crkve su izrazito
potencirani prezbiterij i pravougaona apsida, dok je lađa u formi jednostavne
dvorane. Iz statičkih razloga uz apsidalni prostor postavljeni su kontrafori. Sve
to upućuje na činjenicu da je crkva po funkciji bila varoška, svrstana u okvire
gotike i to u grupu tzv. propovjedničkih crkava.4 (Sl. 5). U prostor crkve pristupa
se sa zapadne strane (Sl. 6). Pored glavnog ulaza u crkvu, na sjevernom zidu u
oltarskom prostoru je izveden još jedan ulaz. Unutrašnji prostor crkve, u
oblikovnom smislu podijeljen je na dva dijela. Ulazni dio, namijenjen okupljanju
vjernika, kvadratne je osnove, dok je oltarski prostor pravougaone osnove u
čijem središnjem dijelu je oltar formiran od dva stećka – sanduka sa postoljem
(Šl. 7). Ispred navedena dva stećka u pravcu istoka nalazi se jedna ploča. Na
istočni, oltarski, zid crkve, a u produžetku sjevernog i južnog zida, naslanjaju se
3
Klisa (od ekklisia, grč. ecclesia, lat. - crkva) - raširen naziv za stara crkvišta na prostoru srednje
Bosne. Filipović S. Milenko, Starine u Bakićima kod Olova, GZM, Sarajevo 1928. p. 72.
4
Anđelić, Pavao, Pogled na Franjevačko graditeljstvo XIV i XV vijeka u Bosni, u Radovi sa
simpozijuma „Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura“, Izdanje Muzej Grada Zenice, Zenica
1973. p. 203.–206. Kompletnu dokumentaciju sa rezultatima arheoloških istraživanja koje je
vršio prof. fra Krunoslav Misilo 1968. i 1969. godine, nisam uspio pronaći. Naime, u
telefonskom razgovoru sa franjevcima u samostanu Olovo i Kraljeva Sutjeska dobio sam
informacije da je fra Krunoslav Misilo angažovan u ime Zemaljskog muzeja Šarajevo da vrši
arheološka istraživanja. U arhivu Zemaljskog muzeja nisu uspjeli pronaći traženu
dokumentaciju.
169
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
dva zida (kontrafori). Konzervatorsko-restauratorskom intervencijom, završni

red zidova je izveden od neobrađenog kamena u cementnom malteru.
Neposredno uz srednjovjekovnu crkvu sv. Roka i njeno okruženje,
nalazi se nekropola sa 24 stećka; 16 u formi sljemenjaka, 4 u formi sanduka, 3
ploče i 1 stećak čiji su dijelovi razbijeni, te se ne može utvrditi oblik5 (Sl. 8 i 9).
Štećci su položeni u nizovima i orijentirani u pravcu zapad–istok i sjever–jug.
Švi nadgrobnici sa postoljem izrađeni su od monolitnog kamena. Ukrasni
ornamenti vidljivi su na sedam stećaka od kojih su 4 sljemenjaka i 3 sanduka.
Po bogatstvu ukrasnih motiva među nekropolama u okolini Bakića, nekropola
na lokalitetu Klisa svrstava se na prvo mjesto. Ukrasni ornamenti zastupljeni na
ovoj nekropoli su: spiralni zavoji, rozete koje u tri slučaja stoje na stiliziranim
stupovima, tordirana vrpca, krug od tordirane vrpce, krst, predstava ruke
savijene u laktu, zatim predstava ruke u kombinaciji sa mačem. U načinu
ornamentisanja potrebno je naglasiti da su ukrasi na stećcima rađeni tehnikom
reljefnog ispupčenja, dok su na drugim stećcima ukrasi rađeni tehnikom
udubljivanja. Kod predstave ruke vršena je kombinacija tehnike udubljivanja sa
plitkim reljefnim ispupčenjima. Potrebno je spomenuti i činjenicu da je A. Benac
prilikom obrađivanja lokaliteta Klisa, evidentirao i priličan broj komada od
razlupanih stećaka oko vrela Kamenice, ispod lokaliteta Klise (udaljenost oko
200 m zračne linije u pravcu juga), zbog čega je vjerovatno i smatrao da se i tu
nalazi nekropola sa stećcima, međutim, nije izostavio i mogućnost da su stećci
sa neke druge nekropole u okolini Bakića ili sa lokaliteta Klisa svučeni i
razbijeni za potrebe izgradnje bazena za vodu.6 Ša lokaliteta Klisa u baštu
ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevo, prenesen je stećak – na Planu II kod A.
Benca, označen brojem 19 (Šl. 10) – jedinstven zbog svojih plastičnih rebara,
koja predstavljaju imitaciju drvenih oblica na srednjovjekovnoj bosanskoj kući
(Sl. 11). Štećci br. 22, 23 i 24 nalaze se u oltarskom prostoru crkve, nema
podataka kada su tačno preneseni na sadašnju poziciju. Pored crkve u pravcu
juga i između stećaka u novije vrijeme napravljena je kuća od drvene
konstrukcije.
Katalog ukrašenih stećaka:

Stećak br. 5 – sljemenjak, sa ukrasom, utonuo i obrastao mahovinom.
Na čeonim stranama stećka nalaze se ukrasi. Ša istočne čeone strane nalazi se
ukras krsta, čiji je vertikalni krak u donjem dijelu izrađen u obliku debele
5
A. Benac je na ovom lokalitetu evidentirao 25 stećaka: 15 sljemenjaka sa postoljem, 4
sljemenjaka bez postolja, 1 sanduk sa postoljem, 1 sanduk bez postolja i 4 ploče. Benac Alojz,
Olovo, p. 20. i Plan II. Uvidom u Plan nekropole sa stećcima – Plan II – danas na lokalitetu
nedostaju stećci br. 1, 2, 3, 14 i 19.
6
Benac Alojz, Olovo, p. 24.
170
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
tordirane vrpce, dok su mu gornji dio vertikalnog kraka i strane poprečnog

kraka u obliku latica. Na sredini krsta ističe se dugme u vidu reljefnog
ispupčenja. Ispod horizontalnih krakova su široki spiralni zavoji, a iznad njih –
u svakom uglu – po jedan krug izveden u obliku tordirane vrpce (Sl. 12 i 13). Sa
zapadne čeone strane u sljemenu je smještena sedmokraka rozeta sa lijepo
stiliziranim laticama i malim krugom u sredini. Desno i lijevo u vidu reljefnog
ispupčenja smješteno je po jedno dugme. Na ostalom dijelu čeone strane glavni
motiv sačinjavanju dva spiralna zavoja, čiji se krajevi stapaju sa rubovima
stećka. Špiralni zavoji su opkoljeni tordiranom vrpcom. Gornji krajevi tordirane
vrpce imaju stilizaciju čvora. Švi ukrasi su u vidu visokog reljefnog ispupčenja,
koje uvećava bogatstvo ornamenata. Špiralni zavoji i tordirane vrpce imaju
ovalan presjek (Šl. 14 i 15). Dimenzije stećka su: 170 x 75 x vidljiva visina 57
cm.
Stećak br. 6 – ploča utonula sa ukrasom, nemarne izrade. Na površini
stećka, u zapadnom dijelu, nalazi se predstava krsta, koji se na vrhu završava sa
polukrugom. (Sl. 16. i 17.) Ukras je rađen u vidu reljefnog ispupčenja. Dimenzije
stećka su: 130 x 60 cm.
Stećak br. 16 – sljemenjak sa postoljem i ukrasom, sa zapadne strane
utonuo u visini postolja. Na stećku su ukrašene obje čeone strane i južna bočna
strana. Strehe krovnih ploha istaknute su usječenim ispustom. Čeona istočna i
zapadna strana sadrže istu dekoraciju. Njihovom sredinom uzdiže se jedan stup
u vidu reljefnog ispupčenja i završava se šestokrakom rozetom, koja djeluje kao
krošnja na stablu. Ša obje strane stupa izveden je po jedan spiralni zavoj, čiji se
krajevi produžavaju u ugao stranice. Ukrasi su rađeni u vidu visokog reljefnog
ispupčenja uz izvjesnu primjenu tehnike udubljivanja. Na južnoj bočnoj strani
prikazana je predstava ruke savijene u laktu, čiji su prsti ispruženi, osim palca
koji je uzdignut. Predstava ruke izvedena je tehnikom udubljivanja uz vrlo
nisko reljefno ispupčenje. (Šl. 18, 19. i 20.). Dimenzije stećka su: 160 x 72 x 61
cm. Dimenzije postolja su: dužina 200 x 90 cm.
Stećak br. 18 – sljemenjak sa ukrasom, obrastao mahovinom, oštećen,
prevrnut i utonuo, njegov grob je u potpunosti prekopan. Evidentirani su ukrasi
samo sa njegove južne strane.7 Južna strana ima lijevo i desno po dva spiralna
zavoja, čiji se krajevi vertikalno produžuju prema podnožju. U sredini je
šestokraka rozeta na vertikalnom kraku. Rozeta je podbočena sa još dva kosa
7
A. Benac je opisao čeonu zapadnu stranu na kojoj je bio prikazan krst, čiji se vertikalni krak
prema dole širi, dok se gornji dio vertikalnog kraka i horizontalni krakovi kružno
završavaju. Pored horizontalnih krakova na svakoj strani je po jedna šestokraka rozeta.
Istočna čeona strana nije ukrašena (Benac Alojz, Olovo, p. 22. i 23.).
171
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
stupa.8 (Šl. 21. i 22.) Dimenzije stećka su: 130 x širinu nije bilo moguće uzeti x
visina do krovne plohe 33 cm.
Stećak br. 19 – sljemenjak sa ukrasom, osim istočne strane sa svih
drugih je utonuo. Ispod strehe sa čeone i bočnih strana uočava se traka u obliku
debele tordirane vrpce.9 Na čeonoj istočnoj strani evidentiran je krinoliki krst. I
tordirana vrpca i ornamenti su u vidu reljefnog ispupčenja. (Šl. 23. i 24.)
Dimenzije stećka su: vidljiva dužina 80 x 50 x 50 cm.
Stećak br. 20 – sanduk sa postoljem i ukrasom, prevrnut u pravcu juga,
postolje mu je sa sjeverne strane obijeno. Šjeverna bočna strana ukrašena
kombinovanim motivom. U sredini na vertikalnom stupu je teško uočljiva
šestokraka rozeta. Ša lijeve i desne strane vertikalnog stupa nalaze se po dva
spiralna zavoja, čiji se krajevi produžavaju prema podnožju. Grupe ovih zavoja
smještene su u ograničenom trougaonom prostoru. Da li je i na suprotnoj južnoj
strani postojao ukras nije se moglo ustanoviti.10 (Šl. 25. i 26.) Dimenzije stećka
su: 180 x vidljiva širina 60 x 55 cm. Dimenzije postolja su: 210 x vidljiva širina
55 x 20 cm.
Stećak br. 21 – sanduk sa ukrasom, oštećen sa svih strana, gotovo pa u
amorfnom stanju. Na južnoj bočnoj strani prikazana je predstava ruke koja
dugački mač. Predstava mača je potpuna, tako da njegova drška prekriva šaku
ruke. Ukras je izveden tehnikom udubljivanja. (Šl. 27. i 28.) Dimenzije stećka su:
155 x 62 x vidljiva visina 50 cm.
Vlaškovac
Na putnom pravcu iz Donjih Bakića u selo Krivajeviće, u šumi Vlaškovac
(oko 300 m iznad izvora Kamenice) među visokim omorikama uzdiže se obelisk
ili stub u narodu nazvan nišan.11 Napravljen je od krečnjačkog monolita. Osnova
stuba je romboidna. Prema vrhu neznatno se sužava i završava pravilnom
četverostranom piramidom, na čijem se vrhu nalazi veća kamena kugla od koje
8
Da li je bila ukrašena i sjeverna strana nije evidentirano iz razloga što je stećak prevrnut
(Benac Alojz, Ibidem, p. 23.).
9
Čeone strane sadrže isti ukras, dok bočne strane nisu ornamentisane (Benac Alojz, Ibidem,
1951. p. 23.).
10
A. Benac je evidentirao ukrase i sa čeonih strana i to: na čeonoj zapadnoj strani evidentirao
je predstavu krsta, koji je tada bio dosta obijen. Krst ima četiri jednaka kraka sa po jednim
kružićem u vrhu svakog kraka. Na istočnoj čeonoj strani u gornjim uglovima uočljiva su dva
udubljena kruga. Majstor je tu počeo da pravi spiralne zavoje, ali je posao prekinuo.
Međutim, danas se ti ukrasi teško ili gotovo nikako ne uočavaju (Benac Alojz, Ibidem, p. 23.).
11
Ovaj obelisk publikovali su: Ćiro Truhelka – Dva heraldička spomenika iz Bosne, GZM 1889.,
p. 73. – 76.; dr. Milenko Š. Filipović – Starine u Bakićima kod Olova, GZM 1928., p. 69. – 78.;
Alojz Benac – Olovo - Srednjovjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine II, Beograd
1951. p. 26. – 28.; Šefik Bešlagić – Nišani XV i XVI vijeka u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1978.,
p. 33. – 34.
172
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
je jedna trećina odbijena. Na obelisku su primjetna oštećenja sa njegovih strana

i na vrhu kamene kugle. Prilikom sječe drveća nepoznati drvosječa je srušio
jednu omoriku, koja je pri padu prouzrokovala navedena oštećenja. Donji
rubovi piramide prelaze obim stuba i odaju predstavu krovne strehe. Spomenik
sadrži bogate ukrase. Svi njegovi bridovi optočeni su tordiranom vrpcom, koja
svojim ispupčenjem nadvisuje okolnu površinu. Unutar ploha tordirana vrpca
služi za diobu ukrasnih polja. Dimenzije spomenika su: visina od postolja do
četvrtaste piramide 300 cm, do kamene kugle 365 cm i od postolja do samog
vrha 410 cm. Osim što je zanimljiv po svom obliku i veličini, spomenik je i
bogato ukrašen simboličnim predstavama. Ukrašene su mu sve četiri strane, a
ukrasi su podijeljeni po poljima. Umjesto oštrih ivica spomenik ima sa svih
strana tordiranu vrpcu kao ornament, koja služi i za diobu ukrasnih polja i koja
je oštećena. Četvrtasta piramida, osim tordirane vrpce po ivicama nema drugih
ukrasa. (Sl. 29)
Istočna strana je razdijeljena tordiranom vrpcom na dva ukrasna polja.
Gornje polje sadrži više ukrasnih motiva, gdje se nalaze dva simetrično
postavljena S-motiva, a ispod njih u istoj vertikali, dva spiralna zavoja čiji se
kraci produžavaju prema gornjim Š-motivima. Ispod se nalazi stilizirani
životinjski lik12 pod kojim je paralelno sa trupom životinje smješten štit.
Životinja ima dugačku i nesrazmjerno veliku glavu sa otvorenim raljama i
istaknutim donjim zubom, dok je trup izdužen, a rep savijen. Iznad trupa
životinje je šestokraka rozeta koja ispunjava prazan prostor prema gornjem
spiralnom zavoju, a pod glavom je još jedan spiralni zavoj sa produženim
krajem prema štitu. Donje polje je ispunjeno samo sa dva odgovarajuća Š-
motiva i ispod njih dvije okomito postavljene linije u sredini polja. (Sl. 30).
Zapadna strana je relativno manje ukrašena u odnosu na ostale (Šl. 31).
Razdijeljena je tordiranom vrpcom na četiri polja. Unutar prostora gornjeg
polja nalaze se dva simetrično postavljena spiralna zavoja i između njih u
gornjem dijelu šestokraka rozeta na stupu. Ispod spiralnih zavoja su tri grozda.
U drugom polju nalazi se predstava životinje pod čijim trupom se nalazi štit.
Iznad trupa životinje nalazi se rozeta sa devet latica, dok se ispod glave nalazi
spiralni zavoj, koji predstavlja savijeni rep životinje, iznad kojeg su vidljiva dva
dugmeta u vidu reljefnih ispupčenja (Šl. 32).
Južna strana je najbogatije ukrašena, podijeljena je u tri polja od kojih je
srednje najmanje. Gornje polje ima dva simetrična Š-motiva ispod kojih je ista
stilizacija životinjskog lika kao i na drugim stranama. Ispod životinje je štit, do
njega rozeta sa jedanaest latica. Iznad trupa su dvije tačke i veća rupa gdje se
12
U literaturi se navode različita mišljenja da je to lik zmaja (Ć. Truhelka, 1889., p. 74.; M. S.
Filipović, 1928., p. 74; A. Benac, 1951. p. 27.), odnosno vepra (Š. Bešlagić, 1978., p. 34.).
173
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
vide oštećenja. U srednjem polju su smještena dva Š-motiva iznad kojih se

nalazi rozeta od jedanaest latica. Uglovi polja su obilježeni sa po jednom
tačkom. Donje polje ima dva spiralna zavoja, čiji se kraci produžavaju prema
dolje. Između njih je oštećena, slična rozeta kao i u prethodnom polju, ispod
koje je kvadrat u reljefu, dok se ispod svakog zavoja nalazi po jedan grozd (Sl.
33).
Šjeverna strana se sastoji od četiri polja. Gornje polje ima dva S-motiva
(gusto uvijena) i oštećenu ivicu sa istočne strane, dok se između njih – u sredini
– nalazi jedna tačka. Drugo polje od vrha prema podnožju spomenika, sadrži
uobičajenu predstavu životinje i štita sa rozetom i spiralnim zavojem. U trećem
polju od vrha prema podnožju spomenika, nalaze se dva spiralna Š-motiva i
između njih dvije osmokrake rozete, a u četvrtom polju nalaze se dva spiralna
zavoja sa produženim krajevima prema dolje (Šl. 34).
Švi ukrasi su rađeni u vidu reljefnih ispupčenja. Osnovni motivi na
obelisku su: S-motivi i životinjski lik sa štitom. Potom dolaze spiralni zavoji,
grozdovi i tačkice. Kompozicija životinje sa štitom bi trebalo da označava
heraldički znak, ponavlja se na sve četiri strane i svakako je jedan od rijetkih na
spomenicima ove vrste u Bosni i Hercegovini.
Grebljice
Između lokaliteta Klisa i Vlaškovac, pruža se manji greben – Grebljica,
obrastao borovom šumom, na kome je smještena nekropola sa 14 stećaka; 10
sanduka, 3 sljemenjaka i 1 ploča (Šl. 35). Na ovom lokalitetu preovlađuju stećci
u formi sanduka sa samo dva ukrašena (stećak br. 6 i 9), na kojima se nalaze
predstave krsta. Za ovu nekropolu karakteristična je slabija obrada većeg broja
stećaka, dok im je orijentacija u pravcu zapad–istok.

Stećak br. 6 – sanduk sa ukrasom, obrastao mahovinom i utonuo. Na
njegovoj površini u zapadnom dijelu stećka nalazi se predstava krsta, za razliku
od donjeg uspravnog kraka, ostala tri se završavaju sa polukrugom. Ukras je
rađen u vidu reljefnog ispupčenja (Šl. 36). Dimenzije stećka su: 170 x 80 x 20
cm.
Stećak br. 9 – sanduk sa ukrasom, obrastao mahovinom, utonuo, sa
južne strane nalazi se stablo bora čije korijenje znatno ugrožava stećak. Na
njegovoj površini u zapadnom dijelu nalazi se predstava krsta, kod kojeg se
samo gornji krak završava polukrugom (Šl. 37 i 38). Ukras je rađen u vidu
plitkog reljefnog ispupčenja. Dimenzije stećka su: 155 x 70 x 30 cm.
174
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slavanj
Na udaljenosti od 500 do 800 m zračne linije od lokaliteta Pod Klisa ili
Varošište u pravcu istoka, nalazi se zaselak Šlavanj sa nekoliko kuća. U centru
naselja, na brežuljku, između seoskih kuća, na mjestu koje lokalno stanovništvo
zove „Šlava“, smještena je nekropola sa 43 stećka: 23 sljemenjaka sa postoljem,
2 sljemenjaka bez postolja, 9 sanduka sa postoljem, 4 sanduka bez postolja i 5
ploča (Šl. 39). Najzastupljeniji su stećci u formi sljemenjaka. Švi spomenici sa
postoljem izrađeni su od monolitnog kamena. Pojedini sljemenjaci su rađeni
tako da se sužavaju prema dole. Na stećku br. 17 evidentiran je krov „na četiri
vode“ što u različitim modelacijama odaje imitaciju srednjovjekovne bosanske
kuće. Ornamenti zastupljeni na devet stećaka su: spiralni zavoji, rozete u
kombinaciji sa spiralnim zavojima, krst, polumjesec, tordirana vrpca, kružići sa
tačkama i obična udubljena linija. Na stećku br. 7 evidentiran je spiraloidni
motiv u obliku položenog slova Š. Za razliku od stećaka na lokalitetu Klisa, gdje
preovladavaju ukrasi rađeni u vidu reljefnog ispupčenja, ukrasi na ovoj
nekropoli uglavnom su izvođeni tehnikom udubljivanja, osim na stećcima br. 20
i 39, gdje su predstave krstova i polumjeseca izvedene tehnikom reljefnog
ispupčenja. Špomenici su dobro obrađeni i orijentirani u pravcu sjeverozapad–
jugoistok i jugozapad–sjeveroistok.

Stećak br. 1 – sljemenjak sa postoljem i ukrasom, prevrnut na
jugozapadnu bočnu stranu i utonuo, obrastao mahovinom i travom, orijentiran
u pravcu sjeverozapad–jugoistok. Na njegovim čeonim stranama nalaze se
identični ukrasni motivi. Zabat stećka je uokviren tordiranom vrpcom. U sredini
se nalazi šestokraka rozeta sa trougaonim laticama. Na suprotnoj strani se
nalazi rozeta sa četiri latice. Ispod uokvirenog zabata vertikalno se pružaju dva
spiralna zavoja, čiji se kraci spuštaju do samog postolja. Ornament je izveden
tehnikom udubljivanja (Šl. 40 i 41). Dimenzije stećka su: 147 x 60 x 55 cm.
Dimenzije postolja su: dužina 180 cm x visina postolja 25 cm.
Stećak br. 2 – sljemenjak sa postoljem i ukrasom, fino obrađen, utonuo,
obrastao mahovinom, travom i niskim rastinjem, oštećen u sljemenu sa
sjeverozapadne strane, orijentiran u pravcu sjeverozapad–jugoistok. Na
njegovim čeonim stranama nalaze se isti ukrasni ornamenti kao i na stećku br.
2, s tim da je oštećena rozeta sa sjeverozapadne strane (Sl. 42). Dimenzije
stećka su: 200 x 95 x 110 cm.
Stećak br. 3 – sljemenjak sa postoljem i ukrasom, fino obrađen,
obrastao mahovinom i travom, preko krovnih ploha nalazi se čelična žica i
rastinje, orijentiran u pravcu sjeverozapad–jugoistok. Na njegovim krovnim
175
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
plohama nalazi se kao ukras uz rubove jedna udubljena linija, rađena vrlo plitko
i odaje predstavu kućnog krova (Šl. 43). Dimenzije stećka su: 180 x 85 x 65 cm.
Stećak br. 5 – sljemenjak sa postoljem i ukrasom, fino obrađen, utonuo,
obrastao mahovinom i travom, oštećen sa čeone sjeverozapadne strane i
napuknut preko krovnih ploha u poprečnom pravcu, orijentiran u pravcu
sjeverozapad–jugoistok. Krovne plohe su blago nagnute, dok se ukras nalazio sa
čeone sjeverozapadne strane (danas oštećen) od čega je ostao dio donjeg dijela
vertikalnog kraka krsta (Šl. 44 i 45). Prema A. Bencu gornji dio i dugački kraci
su se završavali u obliku kruga.13 Ša jugoistočne strane prikazan je manji krst sa
kracima jednake dužine. Ukrasi su izvedeni tehnikom udubljivanja. Dimenzije
stećka su: 160 x 55 x vidljiva visina 20 cm.
Stećak br. 6 – sljemenjak sa postoljem i ukrasom, fino obrađen, utonuo
u visini krovnih ploha tako da se samo naziru ukrasni ornamenti sa čeonih
strana, obrastao travom i oštećen u sljemenu sa obje strane, orijentiran u
pravcu jugozapad–sjeveroistok. Prema A. Bencu: „Štećak sadrži identične
ukrasne ornamente na čeonim stranama. U sredini je šestokraka rozeta koja
stoji na – prema dole proširenom – stupu. Sa obje strane su spiralni zavoji, čiji
se krajevi produžuju uz rubove čeonih strana i spajaju na vrhu zabata.
Ornament je izveden tehnikom udubljivanja“14 (Šl. 46 i 47). Dimenzije stećka
su: dužina 160 cm x vidljiva visina 15 cm.
Stećak br. 7 – sljemenjak sa postoljem i ukrasom, fino obrađen, sa
vidljivim napuknućima preko krovnih ploha, čeona jugozapadna strana stećka
je oštećena dok je sa jugoistočne strane stećak zasut zemljom, obrastao
mahovinom i travom, orijentiran u pravcu jugozapad–sjeveroistok. Na stećku
su bile ukrašene obje čeone i bočne strane. Ša sjeveroistočne strane u zabatu
stećka nalazi se šestokraka rozeta i sa njenih strana u širinu postavljen je po
jedan kružić sa tačkicom u sredini. Ispod se nalaze dva spiralna zavoja, čiji se
kraci produžuju do postolja. Jugozapadna čeona strana je oštećena tako da
danas ne postoji ukras. A. Benac je sa te strane evidentirao kao ukras samo
šestokraku rozetu, postavljenu na istom mjestu kao i rozeta sa sjeveroistočne
strane.15 Na sjeverozapadnoj bočnoj strani nalazi se veliki spiraloidni motiv u
obliku položenog slova Š. Prema A. Bencu isti ukras je evidentiran i sa suprotne
sjeveroistočne bočne strane16 (Šl. 48, 49 i 50). Dimenzije stećka su: 155 x 60 x
45 cm.
Stećak br. 11 – sljemenjak sa postoljem i ukrasom, utonuo u visini
13
Benac Alojz, Olovo, p. 29.
14
Benac Alojz, Ibidem, p. 29.
15
16
176
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
postolja i nagnut na jugozapadnu stranu sa koje mu je oštećena ivica krovne

plohe po čitavoj dužini, orijentiran u pravcu sjeverozapad–jugoistok. Na
njegovim čeonim stranama nalaze se identični ukrasni motivi. U zabatu se
nalazi osmokraka rozeta, čije su vertikalne latice u obliku romba nešto veće od
ostalih. Rozeta svojim donjim dijelom ulazi u međuprostor dva spiralno
postavljena zavoja. Krajevi spiralnih zavoja produžuju se do postolja. Ispod
krovnog dijela čitav motiv je oivičen jednom linijom. Ornament je izveden
tehnikom udubljivanja (Šl. 51 i 52). Dimenzije stećka su: dužina 170 x 70 x
vidljiva visina 60 cm.
Stećak br. 20 – sljemenjak sa postoljem i ukrasom, utonuo u visini
postolja i sa čeone sjeverozapadne strane, obrastao mahovinom i travom,
orijentiran u pravcu sjeverozapad–jugoistok. Na njegovim čeonima stranama
nalaze se različiti ukrasi. Ša jugoistočne čeone strane nalazi se ukras u vidu
reljefnog ispupčenja – polumjesec. Sjeverozapadna strana je utonula i ukras se
ne vidi. Prema A. Bencu sa navedene strane nalazio se ukras krsta čiji se gornji
dio vertikalnog kraka kružno završava, a rađen je također u vidu reljefnog
ispupčenja.17 (Šl. 53, 54 i 55). Dimenzije stećka su: 175 x 55 x vidljiva visina 40
cm.
Stećak br. 39 – ploča bez postolja sa ukrasom, utonula svojom
dužinom, gornja površina je grubo obrađena i ispucala, orijentiran u pravcu
sjeverozapad–jugoistok. Na njenoj gornjoj površini nalazi se predstava krsta čiji
se gornji dio vertikalnog kraka završava kružno (Šl. 56 i 57). Dimenzije stećka
su: 170 x 70 x vidljiva visina 20 cm.
Svatovsko greblje – dovište

U podnožju brežuljka na udaljenosti od nekropole Šlavanj, oko 150 m
zračne linije u pravcu zapada nalaze se staro muslimansko i još aktivno groblje.
Za ovaj lokalitet lokalno stanovništvo koristi snaziv Svatovsko greblje ili dovište,
na kojem se svake godine na datum 24. juna, obavlja muslimansko molitveno
učenje – dova, iz čega proizilazi naziv – dovište za ovaj lokalitet. Pored
petnaestak novih nišana pod kojima leže članovi porodice Bolić, stoje obrasli
šumom monumentalni stari šehidski nišani. Pored desetak nišana sačuvanih do
danas u ovom mezaristanu vidljiv je i veći broj mezara oivičenih kamenim
santračem na kojima danas nema nišana. Termin „Švatovska groblja“ u
usmenom predanju i epskim pjesmama naroda u Bosni i Hercegovini označava
zapuštena, nepoznata stara groblja ili pojedine nadgrobne spomenike,
uglavnom kamene, za koje narod ne pamti vrijeme nastanka i umrle koji su u
njima sahranjeni. Zabilježena usmena predanja o „Švatovskim grobljima“
17
177
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
kazuju da su to grobovi svatova, koji su se nekada davno susreli, međusobno

sukobili i izginuli. Hronološki su to najčešće srednjovjekovne nekropole XIV–XV
stoljeća ili manja muslimanska groblja iz raznih perioda osmanske vladavine na
prostoru Balkanskog poluotoka. „Švatovska groblja“ i usmena predaja o njima,
osim u Bosni i Hercegovini, susreće se i u drugim susjednim državama:
dijelovima Hrvatske, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji. Izvjestan broj podataka o
„Švatovskim grobljima“ i sukobima svatova sa tragičnim ishodom zabilježen je i
u epskim pjesmama, posebno muslimanskim. Problem tumačenja i
rasvjetljavanja „Švatovskih grobalja“ u nauci je još nerazriješen. Prema Vlajku
Palavestri, njihov nastanak s jedne strane vezuje se za stare paleobalkanske
običaje, čija usmena predanja čuvaju uspomene na nekadašnju običajnu praksu
svatovskih povorki i sukobljavanje svatova, a sa druge strane za usmena
predanja izazvana postojanjem neobičnih starih nadgrobnih spomenika –
stećaka, starih usamljenih križeva, nišana ili nekropola, kojima među živima
nema svjedoka.18 Prema Amri Hadžimuhamedović, naziv „Svatovsko groblje“ se
vezuje za snažnu ulogu mevlevija u širenju islama u Osmanskom carstvu.
Najstarije tekije u Bosni su mevlevijske, a prisutnost mevlevijskog tarikata širila
se ispred osmanske vojske. Dan polaganja u grob tijela Dželaludina Rumija,
hazreti Mevlane, obilježava se 17. decembra kao nevjestina noć, kao noć
radosti, Šebi Arus. Groblja šehida, u toj tradiciji, označavaju se kao groblja
slavljenika – svatovska groblja. U tom nazivu sadržan je odnos prema smrti.
Naziv dovište na kome se obilježava dan rođenja vjerovjesnika Jahjaa (sv.
Jovana, preteče sv. Ivana Krstitelja) dodatno ukazuje na kontinuitet sakralnih
tradicija koje ima područje Bakića. Dova koja se održava 24. juna, može označiti
kontinuitet i davanje nove forme starom, prastarom običaju slavljenja ljetnog
solsticija, što je u Bosni zadržano i u muslimanskom i u kršćanskom predanju
kao slavljenje dana rođenja Ivana Krstitelja (vjerovjesnika Jahja). O tom
kontinuitetu nedvojbeno svjedoči i stari naziv lokaliteta Šlavanj, što etimološki
može biti vezano za naziv ''slava“, kojim danas u Bosni i Hercegovini
pravoslavni vjernici obilježavaju dane koji se vezuju za rođenja svetih ličnosti –
svetaca zaštitnika.19
Prema usmenim predajama muslimanskog stanovništva, obično se na
18
Palavestra Vlajko, „Svatovska groblja“ - problemi istraživanja u: Godišnjak XXX. Centar za
balkanološka ispitivanja, knj. 28, ANUBiH, Šarajevo 1992.-1997.
19
Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju: Prirodno i historijsko
područje – Nekropole sa stećcima, nišanima, obeliskom i ostacima ckve sv. Roka u Bakićima
Donjim, opština Olovo („Šlužbeni glasnik BiH“ broj: 55/09,48/13,42/14), nacionalnim
spomenikom Bosne i Hercegovine.
178
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
svatovskim grobljima susreću nadgrobnici – nišani, koji se po tipologiji

razvrstavaju na muške i ženske, i to jedan pored drugog. Razlog ovakvog
sahranjivanja objašnjava se činjenicom da su preminuli na dunjaluku iskazali
jedno prema drugom ljubav, ali im sudbina nije omogućila zajednički život na
dunjaluku – prolazni svijet, što zbog kuge ili neke druge životne nedaće. Njihova
sahrana je ujedno i njihova svadba, tako da se njihov život nastavlja na ahiretu –
budući vječni svijet, zbog čega su oni i ukopani jedno pored drugog i iz čega, za
ovu vrstu grobalja, proizilazi u narodu naziv – Svatovsko groblje.
Katalog ukrašenih nišana:

Nišan br. 1 a i b – Doglavni nišan sa turbanom u gužve, sa odlomljenim
mudževezom (vrhom nišana), prethodno je bio oboren, ali su ga stanovnici
Šlavnja uspravili i postavili mu betonsko postolje. Na sjeveroistočnoj strani
nišana nalazi se ukras isklesanog štapa (čomaga) (Šl. 58). Dimenzije osnovice
nišana su 35 x 33 cm. Visina osnovice nišana je 180 cm, a ukupna visina nišana
sa turbanom je 240 cm. Donožni nišan se završava trokutasto, na čijem vrhu se
nalazi poluloptasto ispupčenje. Dimenzije osnovice nišana su: 37 x 33 cm i
visine 170 cm.
Nišan br. 2 a i b – Doglavni nišan sa turbanom u gužve sa prelomljenim
mudževezom (vrhom nišana) i isklesanim štapom na sjeveroistočnoj strani. (Šl.
59). Dimenzije kvadratne osnovice nišana su 32 x 32 cm. Visina osnovice nišana
je 120 cm, a ukupna visina nišana sa turbanom je 180 cm. Donožni nišan je
prelomljen i njegove dimenzije su: 38 x 36 cm i visine 160 cm. Visina
prelomljenog dijela koji leži na zemlji je 120 cm. Nišan je oblikom jednak
prethodnom nožnom nišanu.
Nišan br. 3 a i b – Prelomljen nišan sa isklesanim štapom (čomagom)
na sjeveroistočnoj strani. (Šl. 60). Njegove dimenzije osnovice su: 40 x 26 cm i
ukupnu visinu 155 cm. Nišan ima trokutasti završetak. Visina prelomljenog
dijela koji leži na zemlji je 115 cm. Nožni nišan prelomljenog vrha je oboren na
zemlju. Njegove dimenzije su: 40 x 25 x 160 cm.
Nišan br. 4 a i b – Nišan sa turbanom u gužve oboren na zemlju. Na
nišanu je sa sjeveroistočne strane isklesana sablja u koricama, a sa prednje
jugoistočne strane je isklesan krug. (Šl. 61). Dimenzije kvadratne osnovice
nišana su 31 x 31 cm. Visina nišana je 268 cm, a ukupna visina nišana sa
postoljem nišana koje ide u zemlju je 315 cm. Nožni nišan je također oboren na
zemlju i prelomljen. Nišan je trokutastog završetka sa ispupčenjem na vrhu.
Njegove dimenzije su 28 x 28 x 145 cm.
Nišan br. 5 a i b – Prelomljen nišan sa turbanom u gužve. Na nišanu je
sa sjeveroistočne strane isklesan štap (čomaga) (Šl. 62). Dimenzije osnovice
179
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
nišana su 44 x 40 cm. Visina nišana je 234 cm, a prelomljen je na 104.

centimetru. Nožni nišan je prelomljen sa dimenzijama 37 x 25 cm i visine 194
cm. Visina prelomljenog dijela je 76 cm. Nišan je u obliku stele, a na tri njegove
strane (sjeveroistočna, jugozapadna i sjeverozapadna strana) su isklesana
poluloptasta ispupčenja. (Šl. 63).
Nišan br. 6 a i b – Nišan sa turbanom u gužve koji sa sjeveroistočne
strane ima isklesanu sablju u koricama. (Šl. 64). Dimenzije osnovice nišana su
32 x 26 cm. Visina nišana je 195 cm. Nožni nišan je u obliku stele, prelomljena
vrha dimenzija 33 x 25 x 150 cm. (Sl. 65).
Sažetak:
Kulturno-historijski spomenici na području Bakića kod Olova
Geografski položaj naselja Bakića čini prirodnu cjelinu koja se odražava

na specifičnim primjercima nadgrobnih spomenika (stećaka, ostatka crkvišta i
nišana). U centralnom dijelu naselja nalaze se na lokalitetu Pod Klisa ili
Varošište – porodični grobovi, zatim na lokalitetu Klisa ostaci srednjovjekovne
crkve sv. Roka (svetište ''Gospe olovske'') u čijem se okruženju nalazi nekropola
sa 24 stećka u formi sljemenjaka, sanduka i ploča. Osnovne karakteristike plana
crkve su izrazito potencirani prezbiterij i pravougaona apsida, dok je lađa u
formi jednostavne dvorane. Iz statičkih razloga uz apsidalni prostor postavljeni
su kontrafori. Šve to upućuje na činjenicu da je crkva po funkciji bila varoška,
svrstana u okvire gotike i to u grupu tzv. propovijedničkih crkava. Po bogatstvu
ukrasnih motiva među nekropolama u okolini Bakića, nekropola na lokalitetu
Klisa svrstava se na prvo mjesto.
U pravcu jugozapada na udaljenosti do 500 m zračne linije od crkve sv.
Roka, nalazi se grandiozan spomenik – obelisk, smješten je na lokalitetu
Vlaškovac (oko 300 m iznad vrela Kamenice), a u narodu je nazvan nišan.
Nekropole sa stećcima i nišanima na lokalitetu Šlavanj i «Švatovsko Greblje»
također, se ubrajaju u grupu bolje ornamentiranih nekropola na području
Bakića. Na osnovu ukrasnih motiva zaključuje se da su to grobnice moćnijih i
bogatijih feudalnih porodica koje se svojim spomenicima izdvajaju na
nekropolama formiranim u posebne grupe, dok određeni dijelovi pripadaju
vojnicima i slobodnim seljacima. Na takav zaključak upućuju manja „slabije
ukrašena“ groblja (lokalitet – Grebljica), što ukazuje da su tu sahranjeni
stanovnici niže klase; možda kmetovi.
180
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Literatura:
Anđelić, P. (1973): Pogled na Franjevačko graditeljstvo XIV i XV vijeka u Bosni, u

Radovi sa simpozijuma „Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura“, Muzej Grada
Zenice, Zenica.
Benac A. (1951): Olovo (srednjovjekovni nadgrobni spomenici Bosne i
Hercegovine II), Beograd.
Bešlagić Š. (1978): Nišani XV i XVI vijeka u Bosni i Hercegovini, Sarajevo.
Bešlagić Š. (2004): Leksikon stećaka, Sarajevo.
Filipović S. M. (1928): Starine u Bakićima kod Olova, GZM, Sarajevo.
Palavestra V. (1992-1997): „Svatovska groblja“ - problemi istraživanja u:
Godišnjak XXX. Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 28, ANUBiH, Šarajevo.
Truhelka Ć. (1889): Dva heraldička spomenika iz Bosne, GZM Sarajevo.
Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika o proglašenju: Prirodno i
historijsko područje – Nekropole sa stećcima, nišanima, obeliskom i ostacima ckve
sv. Roka u Bakićima Donjim, opština Olovo, nacionalnim spomenikom Bosne i
Hercegovine. „Šlužbeni glasnik BiH“ broj: 55/09,48/13,42/14. Šarajevo.
Prilozi
Slika 1. Položaj lokaliteta u Bakićima, Olovo
181
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Sl. 11. Stećak premješten sa lokaliteta Klisa kod Olova u baštu ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu
– jedinstven zbog svojih plastičnih rebara, koja predstavljaju imitaciju drvenih oblica na
srednjovjekovnoj bosanskoj kući – foto Adnan Šahbazović 2008. godine
Sl. 19. Stećak br. 16. na lokalitetu Klisa – foto Zijad H 2008. godine
182
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Sl. 31. Zapadna strana obeliska na lokalitetu Vlaškovac u Bakićima kod Olova – foto Adnan
Šahbazović 2008. godine i Sl. 58. Nišan br. 1a. na lokalitetu Svatovsko greblje – foto Zijad H 2008.
godine
Mr. sci. Zijad HALILOVIC

Commission to Preserve National Monuments of BiH
CULTURAL-HISTORICAL MONUMENTS IN THE AREA OF BAKICI, OLOVO
Abstract: The geographical location of the village of Bakici, surrounded

by clearings and forests, gives an image of a naturally enclosed place with
numerous remains of monuments in which six sites with monuments from the
Middle Ages (Pod Klisa or Varosiste, Klisa, Grebljica, Vlaskovac, Slavanj) and one (
Svatovsko Greblje) from the period of administration of the Ottoman Empire in
Bosnia and Herzegovina. The population is predominantly engaged in agriculture
and cattle breeding, occupations that, together with mining, in the previous
centuries influenced the formation of the cultural landscape of this settlement.
The continuity of living and working in these areas is obvious. In the central part
is the medieval site of Pod Klisa or Varosiste with two ornate chest-shaped stecak
tombstones. Northwest of Pod Klisa or Varosiste, there is Klisa with the remains of
a medieval church dedicated to St. Roko and a necropolis with 24 stecak
tombstones. Southwest of the Klisa site, between the high cabinets by the road
leading from Donji Bakici to the village of Krivajevice, is the Vlaskovac site with
183
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
an obelisk-shaped monument made of limestone monolith. Between Klisa and

Vlaskovac, there is a smaller ridge overgrown with pine trees, which houses the
Grebljice site and a necropolis with 14 stecak tombstones. In the central part of
the settlement of Slavanj, there is a necropolis with 43 stecak tombstones. At the
foot of the settlement of Slavanj, on the site of the Svatovsko Greblje or the high
ground, there are ancient monuments in the shape of a nisan tombstone. At this
place, every year in June (June 24), a Muslim prayer is performed, giving the name
of the locality itself - the sanctuary (dovište).
Keywords: Olovo, Bakici, stecak tombstones, nisan tombstones
184
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prof. dr. Nusret MUJAGIĆ

Evropski Univerzitet "Kallos" u Tuzli
URBO-MORFOLOŠKE KARAKTERISTIKE ŽIVINICA
Apstrakt: Urbana morfologija ili morfološka struktura grada

podrazumijeva prostorni raspored i međusobni odnos ulica, trgova, građevinskih
parcela, javnih površina, blokova zgrada i drugih elemenata fizičke strukture u
gradskom prostoru. Urbo-morfologija proizilazi iz plana grada, iz načina
korištenja gradskog zemljišta, iz značenja i razmještaja funkcionalnih dijelova
grada, te iz razvoja grada u prošlosti i sadašnjosti, ali i iz niza drugih prirodnih i
društvenih faktora koji izravno ili neizravno utječu na morfologiju i morfogenezu
grada. Svi ti faktori i njihovi utjecaji se manje-više odražavaju u morfologiji
grada, te se zbog toga često mogu prepoznati i iščitati. Na primjeru Živinica, kao
tipičnog bosanskog rudarsko-industrijskog gradića, mogu se identifikovati
dominantni faktori u razvoju grada kroz određene vremenske periode, ali i
prognozirati daljni razvoj grada i njegove urbo-morfološke strukture. Svaki plan
grada koji nastaje bez poznavanja njegove morfogeneze ostat će čista
apstrakcija, a njegov razvoj će se najvećim dijelom odvijati stihijski i neplanski,
kao i do sada, čime će se dosadašnji problemi u korištenju gradskog prostora
samo gomilati umjesto da se rješavaju i hvataju u korak sa gradovima razvijenog
svijeta. Ova problematika se analizira u radu sa ciljem da se i šira javnost upozna
sa njenom kompleksnošću, a ne da kao do sada ostane "djelatnost od posebnog
društvenog značaja" nepristupačna i nepoznata građanima iako čini njihov
urbani standard i svakodnevni okvir življenja.
Ključne riječi: urbanizam, morfologija, morfogeneza, karakteristike,

Živinice
UVOD
Gradsko područje Živinica je aluvijalna ravan i dio Šprečke doline na
ušću rijeke Gostelje i Oskove i nešto sjevernije Oskove u Špreču. Rijeke su često
185
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
mijenjale svoj tok, meandrirale, plavile okolni teren stvarajući riječne ade ili se
naglo povlačile ostavljajući suha, plitka i široka korita. Zbog toga je teren bio
močvaran, obrastao barskim biljem i šikarom, i kao takav dugi niz stoljeća
nenaseljen. U tursko vrijeme, sjeverozapadno od ušća Gostelje i Oskove, na
ocjeditom terenu, nalazila se postaja sa konjušnicama gdje su tatarski konjanici
mijenjali konje raznoseći poštu na svom putu od Zvornika prema Travniku i
Šarajevu. Zato je ovo područje do današnjih dana zadržalo toponim Tatarice pa
se smatra da je to i prvobitni naziv grada.
MORFOGENEZA GRADA U PERIODU DO 1970. GODINE

Nastanak i razvoj ulične mreže
Po dolasku austro-ugarske uprave 1878. godine proširuje se, popravlja
i djelimično izmješta karavanski put Tuzla-Živinice-Kladanj-Šarajevo, čija
trasa sada najvećim dijelom ide koritom rijeke Gostelje. Prva pilana izgrađena
1901. godine nije uz ovu cestu već je locirana u južnoj periferiji grada na
lokalitetu Višće pa je za njene potrebe izgrađen odvojak ovog puta (na mjestu
današnje Križaljke) sa lijeve strane Oskove u dužini od 12 km, što je začetak
današnjeg regionalnog puta Banovići-Živinice-Međaš. Istovremeno se sa desne
strane Oskove gradi koturača iste dužine za transport trupaca. Rezana građa se
zaprežnim kolima trasnportovala do Bukinja u Tuzli odakle je vodila
uskotračna pruga za Doboj. Kada je 1907. godine ovu pilanu preuzela firma
"Liszka Moricz" onda se umjesto koturače gradi uskotračna pruga, a nakon što
je fabrika izgorjela u požaru sljedeće 1908. godine gradi se nova pilana na parni
pogon nešto nizvodno u Živinicama. Izbor nove lokalcije odredit će sudbinu
grada jer je fabrika podignuta na ocjeditom i izdignutom terenu istočno od ušća
rijeka Oskove i Gostelje. Ovim rijekama su transportovani trupci sa obližnjih
planina, a par stotina metara niže od ušća podignuta je brana gdje su se trupci
zaustavljali i vadili na obalu na sušenje, rezanje i daljnu obradu. Ta pilana je
očuvana do danas, mada je ogroman prostor gdje su se sušili trupci i rezana
građa sada potpuno prazan. Rezana građa se iz fabrike zaprežnim kolima
prevozila do željezničke stanice u Šimin Hanu (Tuzla), a odatle željeznicom do
Doboja i dalje u Evropu. U to vrijeme u gradu su postojale samo tri kuće uz
jedinu gradsku ulicu; jedna na južnom ulasku u grad, druga na sjevernom
ulasku u grad i treća pored glavne kapije fabrike .
Prave se planovi za gradnju uskotračne pruge do Bukinja, ali I svjetski
rat prekida sve aktivnosti. Nakon 1922. godine pilanu u Živinicama preuzima
akcionarsko društvo "Kroacija " koja pored postojeća 4 gatera, gradi još 2 za
rezanje četinara, a zatim gradi radionu za održavanje, tokarnicu, bravariju,
186
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
kovačnicu, remernicu, livnicu i tri sušare za drvo, a 1927. godine proširuje

kotlovnicu i zida dimnjak visok 52 metra. Šljedeće godine se gradi pruga
Živinice-Bukinje. Već ranije je produžena pruga od Višće prema Mačkovcu i
Zlaći i izgrađena pruga Živinice-Majdan. Time je do II. svjetskog rata završen
razvoj cestovne i pružne mreže na području grada, a koja će u novoj državi
postati okosnica urbanog razvoja. Tako se do II. svjetskog rata naselje Živinice
prostiralo uz cestu Tuzla-Kladanj koja je prolazila kroz centar grada u smjeru
sjever-jug i dijelila ga na dva dijela, tako da je na zapadnoj strani ostao
kompleks Konjuha, a na istočnoj strani širok, ravan i močvaran teren. Na toj
strani su postojala samo dva slijepa sokaka od kojih su kasnije nastale ulice;
Pionirska i Ulica 16. septembra. U ovom periodu na području općine nije
postojala ni jedna cesta. Šeoski putevi su bili samo označeni i bez tvrde podloge
izuzev puteva Živinice-Gornje Živinice (spajanje na sjeverozapadnom dijelu na
lokalitetu Karaule) i put Kovači-Donja Lukavica-Gornja Lukavica-Svojat
(spajanje na magistralu 4 km južno od grada) koji su bili u nešto boljem stanju,
a održavani su kulukom. Putevi Kiseljak-Priluk, Ljubače-Šuha i Živinice-Višća su
bili prohodni za konjske zaprege i to prvenstveno zahvaljujući blizini rijeke iz
koje je izvlačen šljunak za nasipanje tih puteva.
Nakon II. svjetskog rata tj. 1951/52. godine Inženjerijske jedinice JNA su
izgradile put Živinice-Donje Dubrave-Gornje Dubrave od tvrdog materijala
kojeg su nakon par godina i asfaltirale, i to je bio prvi asfaltirani put u općini, a
na cestu Bukinje-Živinice-Kladanj se vezao u sjevernom dijelu grada na
raskrsnici kod Kulića.
Uređenje prve gradske ulice (dionica ceste Bukinje-Živinice-Kladanj )
započela je 1955. godine uporedo sa izgradnjom kanalizacije, naredne 1956.
godine se pristupilo postavljanju ivičnjaka i nabavci kamenog materijala, a
1957. godine je izvršeno nasipanje, valjanje i kaldrmisanje na potezu od OŠ
“Vladimir Nazor“ na sjeveru do Željezničke stanice na jugu. Iste godine su
djelimično nasute i uvaljane ulice Oslobođenja, Pionirska ulica, Ulica 16.
septembra i dio ulice prema Karauli do mosta na Oskovi.
Nakon toga je asfaltiran dio ulice od OŠ “Vladimir Nazor“ do Ulice Oslobođenja
(prva asfaltirana ulica u regiji izuzev nekoliko ulica u Tuzli) kao i kompletan trg
"Moša Pijade" ispred ulazne kapije Konjuha.
Godine 1961-63. u Živinicama se gradi dionica magistralnog puta
Orašje-Šarajevo što je omogućilo novu i bržu vezu Živinica sa Šarajevom. Ovaj
magistralni put M-18 je išao uglavnom trasom ceste Bukinje-Živinice-Kladanj,
pa je samim time trebao da prolazi u smjeru sjever-jug po najdužoj osovini
kroz centar grada, ali su općinski čelnici na vrijeme shvatili probleme koje bi
donio tranzintni saobraćaj u centru grada pa su dionicu ovog puta na potezu od
187
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Kulića (na sjevernom ulazu u grad) do Križaljke (južni ulaz u grad) sagradili u
obliku luka čime je grad (uz postojeću rijeku Oskovu na zapadu, čijom je
istočnom stranom vijugala pruga Brčko-Tuzla-Živinice-Banovići ) dobio oblik
ribe, pa je 70-tih godina ovo uže urbano jezgro grada nazvano "Riba".
Iako je postojala veza sa Šarajevom, od Živinica do Banovića je još uvijek
vodio samo seoski put djelimično nasut šljunkom, tako da se transport roba i
putnika uglavnom odvijao željezničkom prugom. Zbog naglog razvoja rudarstva
u Banovićima 1954/55. godine se pristupilo izgradnji ovog putnog pravca, a
nekoliko godina kasnije put je i asfaltiran i spojen na M-18 u južnom dijelu
grada na Križaljci i danas predstavlja regionalni put M-4 (Banovići-Međaš)
koji prolazi kroz centar Živinica 1. ulicom u smjeru sjever-jug. Godine 1986.
ovaj put je rekonstruisan i većim dijelom izmješten na lijevu obalu Oskove.
Dugo nakon rata jugoistočni dio općine sa selima Kovači, Bašigovci,
Lukavica, Švojat, Gračanica i Tupković nisu bili povezani sa opštinskim
centrom. U tom pravcu je između dva rata postojala šumska pruga za Bišinu, a
nakon njene demontaže trasa je korištena za vezu ovih sela sa gradom. Kada je
1961. godine počela ponovna eksploatacija šuma na Bišini, u naredne dvije
godine bit će asfaltirana cesta prema Bišini koja i danas predstavlja brzu vezu
ovih sela sa Živinicama i Tuzlom. Ova cesta se veže sa magistralnim putem M-
18 (Županja-Tuzla-Živinice-Sarajevo-Opuzen) u centru Živinica (Toplička
raskrsnica) i produžava na zapad do Ulice II Krajiške brigade kao Bišinska ulica.
Šjeverozapadni dio opštine sa selima Šerići i Priluk bio je povezan
tvrdim makadamskim putem od Husina do Kiseljaka. Izgradnjom brane i
stvaranjem Modračkog jezera najveći dio ove putne mreže je potopljen, tako da
se 1967. godine iz sredstava Republičkog fonda voda izgradila nova putna
dionica od Ljubača do Priluka. Kasnije će se ova putna dionica produžiti na
zapad do Lukavca, i na istok do Živinica, kao dio regionalnog puta Lukavac-
Šekovići. Dionica ovog puta na ulasku u grad od Barica do Karule i mosta na
rijeci Oskovi preimenovana je u gradsku Modračku ulicu.
Put prema Gornjim Živinicama na zapadnoj strani grada građen je i asfaltiran
1977., a nakon toga i 1985. godine.
Izgradnjom navedenih putnih pravaca gradski centar je povezan sa
okolnim selima sa šest (6) komunikacija, a sa okolnim opštinama sa pet (5)
putnih komunikacija. Time su Živinice postale važno saobraćajno čvorište za
pet okolnih opština, a preko njih i sa drugim važnim privrednim centrima u
zemlji i šire.
Grad kao najvažnije saobraćajno čvorište na općinskoj teritoriji naglo
se počeo razvijati i taj razvoj je intenziviran još više zadnjih decenija, ali
188
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
neadekvatno rješavanje ovog saobraćaja u gradu uzrokuje izvjesnu stagnaciju i

dislociranje raznih privrednih sadržaja na periferiju.
Nakon uređenja i semaforizacije raskrsnica na sjevernom dijelu grada
kod „Kulića“ (2007) i Topličke raskrsnice (2015) tranzitni saobraćaj je zantno
popravljen, ali su ostale da se urede i ostale dvije raskrsnice na magistralnom
putu M-18 kod Križaljke (jug) i kod hotela "Konjuh" (istok). Magistralni put M-
18, te dva regionalna puta M-4 i Lukavac-Šekovići prolaze kroz središte grada i
ukrštaju se sa gradskim ulicama, čime je gradski i vangradski saobraćaj
pomiješan što stvara česte konfliktne situacije u saobraćaju. Gradske vlasti su
pokušale ove probleme riješiti novim režimom saobraćaja, ali bez izgradnje
novih gradskih ulica i izmještanja magistralnih i regionalnih pravaca iz
gradskog centra, ovaj će se problem samo odlagati.
Izgradnja i razvoj fizičkih struktura grada

Do 1941. godine, odnosno do početka II svj. rata, osim pilane sa
pratećim objektima, uz današnju Ulicu II Krajiške brigade bile su izgrađene
kuće Tadića, Zvonkovića i još 2-3 kuće od opeke i nekoliko prizemnica,
šeperuša i drvenjača na širem području. Istočno od ulazne kapije Konjuha (na
početku Pionirske ulice ) bile su dvije spratne zgrade sa 16 jednosobnih
stanova i dvije barake sa 10 stanova koje je izgradila "Kroacija" za svoje radnike
iz pilane.
Nakon oslobođenja 1945. godine započinje intezivna izgradnja tako da
je do kraja decenije, tj. 1950. godine sagrađena zgrada sa 4 trosobna stana u Ul.
16 septembra (1946) za kadrove pilane, "Mala Rusija" na kraju Ul. Oslobođenja
(1947) sa 10 prizemnih baraka po 4 stana, zgrada stare ambulante (1947.,
danas uprava Šumarstva), 4 stambene zgrade (po 20 stanova) u Pionirskoj ulici
GP "Drina" (1948) i zgrada Milicije (prvobitna namjena sjedišta Preduzetnog
komiteta 1948).
Sl.1 Prvi gradski trg Moše Pijade Sl.2 Planska individualna izgradnja
189
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Sl.3 Izgradnja hotela "Konjuh" i okolnih stambeno- Sl.4 Zgrade općine i stambene zgrade u istoj ulici
poslovnih zgrada M. Tita
(Sve fotogafije 1-4 preuzete sa portala www.zivinice.ba)
U periodu 1950-60. godine izgrađeno je 5 stambenih zgrada sa 20

stanova u Ul. II Krajiške brigade (1952-54), 4 vile jednostanke u Ul. 16.
septembra (1952-54), 2 zgrade po 6 stanova u Ul. Oslobođenja (RMU Banovići
1955) i 2 zgrade po 6 stanova na uglu Ul. M.Tita i Tuzlanskog odreda (RMU
Banovići 1958) koje su ujedno bile i prve zgrade u Ul. M.Tita.
U periodu 1960-70. godine izgrađena je montažna zgrada Gimnazije sa
fiskulturnom salom (1964) istočno od zgrade općine, Štara robna kuća u Ul.
Oslobođenja (1960-62), stambena zgrada sa 12 stanova do stare RK u Ul.
Oslobođenja (1960-62), stambena zgrada Kula u Ul. II Krajišek brigade (1962-
64), nekoliko zgrada u Pionirskoj ulici (1962-64), ugaona stambena zgrada na
trgu Moša Pijade (1962-64), zgrada sa 60 stanova preko puta Općine u Ul
M.Tita (1960-66), zgrada "Borovo" (1966-70), zgrade za samce, a danas zgrade
Općine (1964), stara gardska biblioteka (Ul. 16. septembra), individualna
izgradnja oko Obdaništa (7 vila) i individualna izgradnja sjeverno od Radničkog
doma između magistralnog puta i M-18.
PLANSKI RAZVOJ GRADA U PERIODU DO 1970-2015. GODINE
Nakon što je 1965. godine utvrđen uži građevinski rejon grada u

sadašnjim granicama i sve zemljište u njemu proglašeno društvenom svojinom,
sva gradnja u ovom užem gradskom jezgru stavljena je pod konrolu općinskih
službi.
Do donošenja regulacionog plana urađeno je nekoliko planova
parcelacije za prioritenu individualnu gradnju za potrebe kadrova koji su se
slivali u Živinice za potrebe industrije, rudnika i prosvjete.
190
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Svojevrsna prekretnica u razvoju grada desit će se krajem 1960-tih

godina kada grupa entuzijasta iz općinske vlasti odlučuje da angažuje stručnu
instituciju koja će njihove ideje o daljnjem razvoju grada pretočiti u plan. Tako
je 29.3.1968. godine na Šaboru donešen Urbanistički program, a sljedeće
godine i Generalni urbanistički plan grada Živinica, čime su se stekli zakonski
uslovi za izradu i donošenje Regulacionog plana „Grada Živinica“ 1971. godine,
nakon čega izgradnja dobija na zamahu.
Sl.5 Centralni dio Regulacionog plana „Grada Živinica“ iz 1971. godine

(Autor: JU Zavod za urbanizam u Tuzli)
Sl.6 Ul. Oslobođenja sa zgradom ŠPO"Šarajka" Sl.7 Gradski bulevar sa zgradama Blok I i II
Plan je osmišljen futuristički i skoro na granici apstraktnog što je

izazvalo otpor kod mnogih i sumnju u njegovu realizaciju. Ovim planom je
definisana ulična mreža koju danas poznajemo, a koja je uslovljena potrebom
povezivanja Ulice II Krajiške brigade sa magistralnim putem u pravcu istok-
zapad, kao i trasiranje nove Ulice Maršala Tita, koja bi ovaj veliki prostor
podijelila na dva dijela u smjeru sjever-jug.
Cijeli prostor od sadašnje ulice Prvog maja na sjeveru, pa sve do
sadašnje Ulice 16. Muslimanske brigade u smjeru sjever-jug i od sadašnje ulice
A. Izetbegovića i magistalnog puta zamišljen je kao gradski centar čiju je
191
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
osovinu predstavljao široki gradski bulevar rezervisan isključivo za pješački

saobraćaj.
Prvi tj. sjeverni dio ovog centra (izuzev imanja porodice Mišić) činilo je
gradsko močvarno zemljište pa je izgradnja gradskog hotela "Konjuh",
Radničkog doma i tri stambeno-poslovne zgrade protekla bez problema.
U središnjem dijelu centra na potezu od sadašnje Ulice 25. Novembra do
Ulice Oslobođenja postojale su dvije općinske zgrade, tri stambeno-poslovne
zgrade, stara Gimnazija i nekoliko malih privatnih kuća. Nakon izgradnje Robne
kuće i tri stambeno-poslovne zgrade Blok I, II i III došlo je do problema sa
izgradnjom Bloka IV jer je bilo potrebno ekspropisati pet domaćinstava. Zbog
toga se pristupilo izgradnji poslovnih zgrada oko Bulevara, te je do 1992.
godine izgrađena ZPC "Bosanka" i započeta "Čardaklija" lam. 2,3 i 4.
U dijelu centra od Ul. Oslobođenja do Ul. Pašage Gogića izgrađene su
stambeno-poslovne zgrade "Šarajka" I i II, "Valjevka"2, započeta stambeno-
poslovna zgrada "Blok V", te zgrada Pošte i novi kompleks MŠC Živinice.
U južnom dijelu centra od sadašnje Ulice Pašage Gogića do Ulice 16.
Muslimanske brigade izgrađena je zgrada II Osnovne škole i započet stambeno-
poslovni centar. Bez obzira što su u ovom dijelu plana predviđene kuće u nizu u
kombinaciji sa stambeno-poslovnim zgradama, vlasnici zemljišta nisu pokazali
interes za bilo kakvu promjenu namjene svojih imanja i takvo stanje je ostalo
do danas.
U isto vrijeme sa izgradnjom gradskog centra sa zapadne strane Ulice A.
Izetbegovića (bivše M. Tita) izgrađena je stambeno-poslovna zgrada "Valjevka
1", kompleks Doma zdravlja, tri stambeno-poslovne zgrade "Hanka 1, 2 i 3",
dnevna Pijaca i stambeno-poslovni centar preko puta II Osnovne škole.
U periodu 1970-80. godine popunjavaju se praznine između zgrada u
ulicama: II Krajiške brigade, Pionirskoj ulici i Ulici Oslobođenja (do Ul. M.Tita).
Gradi se dvospratna stambena zgrada na uglu M.Tita i Pionirske ulice i dvije
zgrade dvostanke na uglu M.Tita i Ulice Tuzlanskog odreda
U južnom dijelu grada na lokalitetu "Kutića" gradi se zgrada mjesne
zajednice "Rudar" sa poslovnim prizemljem i uz postojeću zgradu Vatrogasnog
doma stvaraju se uslovi za formiranje centra MZ "Rudar", ali se zbog uzurpacija
i pritiska privatnog sektora i ova ideja naglo stopira.
Nakon promjene društveno-političkog uređenja 1990. godine realizacija

Regulacionog plana "Riba" iz 1970. godine dospjela je u ćorsokak pa se moralo
pristupiti izmjeni i dopuni ovog plana, koji je u dosta dugoj i mučnoj atmosferi
donešen u osvit rata 1992. godine.
192
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
U novim tržišnim okolnostima privatno vlasništvo dobija prioritet,

vlasnicima se obećava restitucija pa se time zaustavljaju procesi ekspropijacije.
Pored mahale sa privatnim starosjedilačkim kućama uz II Krajišku ulicu, koja se
nepromijenjena zadržava i u novom planu, uplanjuje se još jedna tzv. "Kredit
mahala" na potezu od Ul. Oslobođenja do Ul. Pašage Gogića, čime je zaustavljen
daljni razvoj gradskog centra prema jugu, a ova mahala postaje njegova južna
granica. U nemogućnosti da se gradski centar proširi prema zapadu i Ul. II
Krajiške brigade pristupa se dopunama plana određenim sadržajima na širem
lokalitetu "Ribe". Tako se uz izgrađeni Radnički dom (kasnije preimenovan u
Bosanski kulturni centar - BKC) planira Sportska dvorana, zatvoreni bazen i
manji tržni centar. Do 1992. godine na mjestu planiranog tržnog centra bit će
izgrađeni privremeni prizemni objekti tzv. "pečurke", a 2005. godine i Športska
dvorana.
U središnjem dijelu centra na potezu od sadašnje Ulice 25. Novembra do
Ulice Oslobođenja, umjesto planirane tržnice iz predhodnog plana, bit će
uplanjen Islamski centar čija će gradnja odmah započeti, a poslovni objekat
istočno od ovog centra će se izgraditi u manjim gabaritima i na susjednoj
lokaciji.
Prema projektu Islamskog centra vjerski sadržaji bi činili 30%
kompleksa, dok bi ostalih 70% kompleksa bili kulturno-javni, poslovni,
zanatski i slični sadržaji od kojih bi se gradio i održavao Islamski centar. Kako je
vrijeme odmicalo izgrađen je samo vjerski dio centra, dok je preostali dio ostao
neizgrađen i nakon 25 godina, što znatno narušava estetski dojam ovog dijela
grada.
Sl. 8 Regulacioni plan „Riba “ iz 1992. godine - dio oko Islamskog centra
(autor: Opštinski zavod za urbanizam i projektovanje-Živinice)
Od Ulice Pašage Gogića pa do II Osnovne škole na jugu zadržane su

stambeno-poslovne zgrade i tržni centri u nešto izmijenjenom obliku, mada je
193
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
njihova realizacija već na javnoj raspravi bila upitna zbog negodovanja vlasnika
cjelokupnog zemljišta i velikog broja privatnih kuća u granicama obuhvata. Do
donošenja novog plana 2002. godine u ovoj zoni se nije ništa izgradilo.
Sl. 9 Regulacioni plan „Riba “iz 1992. god - dio oko II Osnovne škole
(autor: Opštinski zavod za urbanizam i projektovanje -Živinice)
Težište novog plana iz gradskog centra prebačeno je na najstariju ulicu

II Krajiške brigade pa su tako na potezu od zgrade "Elektrodistribucije" na
sjeveru, pa sve do skladišta "Gramog" sa obje strane ulice predviđeni poslovni i
stambeni sadržaji. Ispred mosta prema Karauli planiran je manji trg sa dvije
stambeno-poslovne zgrade, ali s obzirom da je ovo zemljište u privatnom
vlasništvo, na tom lokalitetu su vrlo brzo bespravno izgrađene velike porodične
kuće.
Najveću novinu plan je donio uz zapadni dio Ul. Oslobođenja gdje je
predviđen manji trg sa nizom poslovnih i stambenih zgrada, koji bi uz već
izgrađene i novoplanirane zgrade duž okolnih ulica činio jak sekundarni centar.
Sl.10 Dio gradskog Bulevara izgrađenog 1996. god Sl.11 Pogled niz Ul. A.Izetbegovića i ZPC
"Bezistan" izgrađen 1997. godine
194
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
U ratnim okolnostima grad je preplavljen prognanicima i izbjeglicama,

ali i stanovništvom iz rubnih područja općine, zahvaćenim svakodnevnim
ratnim dejstvima pa su na sve strane nicali bespravni objekti, a gradski trotoari
su zakrčeni raznim montažnim trgovinama i kisocima. Da bi se stvari koliko-
toliko stavile pod kontrolu 1993/94. godine se uz južnu stranu Školske ulice
planira stambeno-poslovno naselje sa 17 jedinica, koje je vrlo brzo realizovano.
Nakon toga 1995. godine vrši se dopuna plana novim poslovnim objektima uz
sadašnju ulicu A. Izetbegovića na potezu od Pijace do Radničkog doma. Do
1997. godine realizovani su svi objekti u južnom dijelu grada. To su tri
prizemna objekta južno od raskrsnice kod Pijace, ZPC "Pijaca" lam. 2, 3 i 4, ŠPO
"Baščaršija", tržni centar kod MŠC-a, ZPC "Bezistan" uz zgradu Pošte,
ćevabdžinica "Bosna" sa tri spratna objekta sjeverno od nje. U sjevernom dijelu
grada predviđen je tržni centar "Borovo" i dvije interpolacije u zgradama kod
Tuzlanske banke. Nakon ovoga urađena su dva podhodnika prema gradskim
naseljima Sjever I i II, i Jezero I i II, rekonstruisana Ulica II Krajiške brigade i
trasirana Bezistanska ulica koja je za sobom povukla gradnju cijele jedne
mahale. Islamski centar je polovično izgrađen, a također i ZPC "Čardaklija-
Lam.1" čime su se stekli uslovi da se 1996. godine izgradi gradski Bulevar
između tadašnjih ulica Tuzlanskog odreda i Ul. Oslobođenja.
Uz Bulevar se uređuje i najveći gradski park. Južno od BKC-a gradi se
stambeno-poslovna zgrada "Bešić" , a također i preko puta II Osnovne škole u
južnom dijelu grada se gradi satmbeno-poslovna zgrada u privatnom
vlasništvu. Zbog povećane potražnje za stanovima i lokacijama za kuće u
zapadnom dijelu grada preko Oskove na lokalitetu Hornica radi se regulacioni
plan "Hornica-ušće" sa planiranim kućama u nizu i ovaj dio plana vrlo brzo
doživljava svoju realizaciju. Isti slučaj je i sa naseljem "Šjever I - dopuna " na
jugoistočnoj strani grada (preko maagistrale), gdje su izgrađene kuće u nizu pa
gradske vlasti planiraju i treće naselje istočno od grada pod nazivom "Novi
Grad". Ovim planom je predviđena slobodnostojeća individualna izgradnja i
mada su lokacije već bile dodijeljene, kantonalno ministartsvo za poljoprivredu
je zaustavilo izgradnju jer je lokacija pripadala PD "Špreča", a zemljište je bilo I
klase.
Zbog toga se gradnja intenzivira u jugoistočnom dijelu grada na
lokalitetu "Ciljuge II" gdje se šumski kompleks od 220 ha pretvara u divlje
naselje sa preko 1.000 kuća.
Promjenom općinske vlasti 2000. godine pristupilo se izradi novog
regulacionog plana "Riba" koji je imao sanacioni karakter jer je u ratnom i
poratnom periodu izgrađeno 230 bespravnih objekata, a za još 20-30 objekata
195
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
su dodijeljene lokacije i izdate urbanističke saglasnosti mimo regulacionog

plana.
Još u toku izrade plana pod pritiskom strateških investitora za nekoliko
lokacija su donešene izmjene i dopuna RP "Riba" u hitnoj proceduri. Pored
legalizacije ovih objekata, planom je predviđeno proširenje svih trotoara, a uz
glavnu ulicu A. Izetbegovića na širinu od 5 metara sa obje strane ulice, što bi uz
postojeći Bulevar, pješački saobraćaj dovelo u bezbijedno stanje.
U cilju uređenja motornog saobraćaja, duž magistralnog puta planirana
je sabirnica koja bi sav gradski saobraćaj uvodila na magistralni put na tri
raskrsnice, a prema "Novom Gradu" i naselju Ciljuge planirani su podvožnjaci.
U kompleksu Tvornice čarapa kod raskrsnice Kulića planira se tržni
centar, a u sjevernom dijelu Fabrike stolova ŠIP "Konjuh" još jedan poslovni
centar kako bi područje oko raskrsnice kod "Markana" postao sjeverni
sekundarni centar grada.
Sl.12 Regulacioni plan "Riba" iz 2002/03. godine (autor: Agencija za projektovanje

"Agora" iz Živinica)
Sl.13 Regulacioni plan "Riba" iz 2002/03. godine ( Centralna gradska zona)
196
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Stambeno-poslovni centar između tadašnje Pionirske ulice i Ulice

Oslobođenja transformiše se u veliki “Šoping centar“ sa natkrivenom ulicom,
koji bi bio pandam gradskom bulevaru u zimskom periodu. Na ovom
zapuštenom lokalitetu od nekih 10.000 m2 trenutno se nalaze prizemne barake
sa 20 socijalnih stanova bez osnovnih sanitarnih prostorija i veliki broj garaža
za potrebe okolnih zgrada. Iz nepoznatih razloga općinske vlasti nikada nisu
htjele da pokrenu izgradnju ovog centra, a novim regulacionim planom iz 2015.
godine izvršena je prenamjena lokacije na kojoj su planirane kolektivne
stambene zgrade. U južnom dijelu kompleksa ŠIP"Konjuh" planira se velika
gradska garaža, a oko Autobuske stanice se planira veliki kompleks sa raznim
poslovnim sadržajima. Uz gradski hotel "Konjuh" planiraju se otvoreni i
zatvoreni bazeni, hipermarket i teniska igrališta, čime se omogućava veza sa
BKC-om i sportskom dvoranom.
Zbog povećane potražnje za stanovima novogradnja se prebacuje u
"Novi Grad" gdje se područje (8 ha) istočno i južno od postojećeg naselja
"Jezero II" parceliše na preko 150 lokacija za individualni stambenu gradnju u
nizu. Pojas uz magistralnu cestu (6 ha) se predviđa za izgradnju poslovnih
objekata, dok se preostala površina od 20 ha ostavlja za buduće gradske
sadržaje.
Preduzeće "Memi-ali" (2001) započinje gradnju garaže na lokalitetu iza
zgrade SDK-a uz Ul. Oslobođenja, te je za tu namjenu izvršena izmjena plana u
hitnoj proceduri, ali u toku gradnje investitor mijenja namjenu u stambeno-
poslovnu zgradu (2005), što sada izaziva velike probleme u tom dijelu grada. U
isto vrijeme na susjednoj lokaciji preduzeće "Tehnograd-company" Tuzla
(2004) započinje ŠPO "Šeher" objedinjavanjem dvije privatne parcele.
"Giprom" iz Tuzle (2003) gradi stambeno-poslovnu zgradu SPO
“Giprom“ južno od tržnog centra "Aden", koja uz postojeći zanatsko-stambeni
centar treba da postane južni sekundarni centar grada, ali zbog nemogućnosti
općine da riješi nekoliko imovinsko-pravnih sporova i u ovom dijelu grada
izgradnja staje.
Umjesto podvožnjaka prema Ciljugama gradi se pješački podhodnik, a
saobraćajne gužve u ovom dijelu grada prinuđavaju općinu da izvrši
rekonstrukciju Topličke raskrsnice koja će se brzo pokazati neuspješnom.
Uređuje se parking iza općinskih zgrada (2007) i parking istočno od
zgrade ZPC "Bosanka" (2009), te zapadni krak gradskog Bulevara. Uređuju se
parkovi sjeverno od hotela "Konjuh" (2003), južno od općinskih zgrada (2007)
i južno od zgrade ŠPO "Šarajka" (2008).
Nove izmjene i dopune regulacionog plana "Riba" na 38 mikrolokacija
donešene 2007. godine omogućavaju proširenje tržnog centra "Bingo" u
197
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
sjevernom dijelu grada, te izgradnju benzinske stanice "Hifa" i tržnog centra

"Alukal" čime je započeta realizacija sekundarnog gradskog centra na raskrsnici
kod "Markana".
Tržni centar "Aden" također vrši proširenje svojih kapaciteta, a gradi se i novi
tržni centar "ZH-Zola" (2014), čime prestaju da postoje neuređena skladišta
materijala zapadno od raskrsnice ulica II Krajiške i Rudarske.
Autobuska stanica stagnira zbog gašenja lokalne autobuske kompanije
"Živinicetrans", a i ŠIP "Konjuh" zapada u poslovne probleme zbog čega sva
izgradnja u njegovom kompleksu prestaje, a postojeći objekti prestaju sa radom
i propadaju. To uzrokuje i stagnaciju najstarije ulice II Krajiške brigade, tako da
se planirani objekti uz nju djelimično realizuju samo južno od starog trga. Na
samom trgu se gradi stambeno-poslovna zgrada ŠPO "Kitić" (2007), a nešto
sjevernije niz ulicu i SPO "Sinbra" (2009). Preko ulice na zapadu gradi se
nekoliko individualnih stambeno-poslovnih objekata. Zbog iznenadne recesije i
inertnosti općinskih vlasti sva gradnja se usporava i staje, a potencijalni
investitori destimulišu.
Sl.14 Regulacioni plan "Riba" iz 2007. godine (autor : doo "Portal-art" - Živinice )
Sl.15 Regulacioni plan "Riba" iz 2007. godine (Centralna gradska zona )
198
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Na vanrednoj sjednici Općinskog vijeća mijenja se namjena hotela

"Konjuh" i pretvara se u tržni centar, te se započinje sa njegovom gradnjom, čiji
je završetak neizvjestan. U konsultacijama sa privrednim subjektima u gradu
pokušava se ponovno proširenje i definisanje gradskog centra od Bulevara
preko ulica A. Izetebegovića i II Krajiške brigade do rijeke Oskove. Na tom
potezu se nalazi stara mahala "Bešlića" i prazan prostor ŠIP "Konjuh". U javnoj
raspravi vlasnici nekretnina u toj mahali ne dozvoljavaju njeno uklanjanje, a u
krugu ŠIP "Konjuh" menadžment dozvoljava samo izgradnju gradske garaže.
Mahala "Bešlića" onemogućava fizičku vezu ove garaže sa Ulicom A.
Izetbegovića tako da stanje na terenu do danas ostaje nepromijenjeno.
Nakon donošenja regulacionog plana "Riba" pristupa se pripremama za
izradu Urbanističkog plana grada kojim bi se definisale granice šireg gradskog
područja i uredila saobraćajna mreža koja je trenutno među najgorim u zemlji.
Ovim planom bi se konačno definisalo i najveće neizgrađeno područje sa lijeve
i desne strane rijeke Oskove.
Nakon donošenja odluke o izradi Urbanističkog plana ništa se dalje nije
uradilo jer su općinske vlasti svoje aktivnosti prebacile na uređenje seoskih
infrastruktura od sredstava komunalnih taksi i renti prikupljenih u gradu.
Zbog nestanka zemljišta u općinskoj svojini, nedostatka novih ulica,
poremećajima na tržištu nekretnina i drugim nerazumljivim potezima općinske
vlasti gradnja se gasi, a građevinske kompanije odlaze na tuzlansko područje i
druge općine kantona u ekspanziji. Općina ne posjeduje zavod za urbanizam,
direkciju za izgradnju ili neku drugu stručnu instituciju iz ove oblasti, pa
planiranje i urbanizam prepušta malobrojnim projektnim kućama iz Šarajeva i
Zavidovića, čiji se planovi i projekti povlače po općinskim službama već
nekoliko godina bez naznaka za njihovo skoro donošenje u Općinskom vijeću.
Time je izgradnja grada unazad 5 godina do danas na čekanju.
Nove izmjene i dopune regulacionog plana "Riba" donešene krajem

2015. godine u urbo-morfološkoj slici grada ne donose ništa novo izuzev
kružne raskrsnice kod hotela "Konjuh". Ulična mreža ostaje nepromijenjena, a u
južnom dijelu grada i dalje nedefinisana i sa lošim tehničkim karakteristikama,
pri čemu se neke od njih završavaju slijepo.
Odustaje se od ranije planiranog “Šoping (zimskog) centra“ između Ul.
M.Tita i Ul. Oslobođenja gdje se predviđa stambeno-poslovni kompleks zgrada.
Odustaje se i od proširenja Autobuske stanice u čijem se krugu planiraju
stambeno-poslovne zgrade. U gradskom centru između Bulevara i magistralne
ceste M-18 bile su predviđene individualne stambene kuće, ali su kasnije iste
izbrisane pod pritiskom građana iz MZ Centar, ali je zadržana višespratna
199
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
stambeno-poslovna zgrada. Očito je da je svrha ovog plana bila da se na

malobrojnim slobodnim lokacijama u državnom vlasništvu za unaprijed
poznate investitore obezbijedi gradnja višespratnih stambeno-poslovnih
objekata. Sekundarni centar na raskrsnici kod "Markana" se proširuje na
zemljište ŠIP "Konjuh" u vidu novih šoping centara i stambeno-poslovnih
zgrada.
Sl.16 Regulacioni plan "Riba" iz 2015. godine (autor: Institut IPSA iz Sarajeva)
Nacrtom plana je bilo predviđeno da se i u krugu gradske pijace (koja je

ranijim planom bila predviđena za pretvaranje u natkrivenu tržnicu) predvidi
stambeno-poslovna zgrada, ali se pod pritiskom vlasnika objekata u krugu
pijace odustalo do ove ideje, te je dogovoreno da se za „pijačni krug“ uradi
poseban Urbanistički projekat. Veliku nadu pruža jedino kompleks ŠIP
"Konjuh" u čijim granicama je započeta izrada Urbanističkog projekta, a
menadžment ovog preduzeća nagovještava izgradnju velikog stambeno-
poslovnog i tržnog centra.
Sl.17 Regulacioni plan "Riba" iz 2015. godine (Centralna gradska zona)
200
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
URBO-MORFOLOŠKA SLIKA GRADA

Kada se pogleda sadašnja satelitska slika šireg područja grada na njoj se
jasno uočava uže gradsko jezgro u obliku ribe. Tamo gdje se nalazi stomak
zamišljene ribe, nalazi se prazan i neizgrađen prostor koji se proteže cijelom
dužinom sa zapadne strane pruge. To je područje oko rijeke Oskove koja je i
danas neuređena i iz čijeg plitkog korita svake godine voda plavi okolni teren.
Nešto dalje prema zapadu teren se izdiže i ta padina je cijelom dužinom grada
načičkana individualnim kućama bez nekog određenog plana. Jedino je sjeverni
dio uz stadion "Šlavena" još 50-tih godina planski osmišljen sa partizanskim
grobljem i nizom drvenih prizemnica poredanih u vidu radničkih kolona. Tek
nakon zadnjeg rata (1992-1995) počela je planska izgradnja i južnog dijela ovog
prostora u dijelu gdje se Gostelja ulijeva u Oskovu I istočni dio "ribe" gdje se
nalazi kičma (od poslovne zone do gradskog groblja) najvećim dijelom je
prazan i neizgrađen jer općinske vlasti nemaju program niti stručne institucije
koje bi osmislile i uredile ovaj dio grada.
Sl.18 Orto-foto snimak grada iz 2015. godine

(Preuzeto sa geoportala Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove).
Magistralni put čini granicu između ovog kompleksa i privatnih parcela

u užem gradskom jezgru. Zadnjih godina se i ovaj dio intezivno razvija kao
poslovna zona u skladu sa regulacionim planom "Novi Grad".
201
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Jugozapadni dio grada čine prigradska naselja "Litve I" i "Litve II"
izgrađena na osnovu regulacionog plana iz 1970-tih godina za potrebe
stanovništva iz okolnih sela koji su dislocirani zbog otvaranja površinskog kopa
PK "Višća". Šlična naselja "Šjever I" i "Šjever II" u sjeveroistočnom dijelu grada
su ,također, izgrađena nešto ranije na osnovu regulacionih planova zbog
otvaranja PK "Brnare" Dubrave. Na pola rastojanja između ovih naselja, tj. na
istočnoj strani grada uz magistralni put, nastala su i dva posljednja planska
naselja "Jezero I" i Jezero II" koja se šire na zemljištu poljoprivrednog dobra PD
"Špreča" iz Kalesije. Trenutno je u izgradnji stambeni dio "Novog Grada" koji se
nalazi južnije od ovih naselja.
Ostala periferija grada je nastala spontano uz putne pravce i disperzivno
se širi u okolni prostor, čineći često grozdaste forme uz raskrsnice i druge
društvene objekte. U samom užem gradskom jezgru razlikuju se sjeverni
planski i južni neplanski dio grada. Ovaj južni dio grada čini isključivo
individualno stanovanje nastalo spontano uz gradske ulice. Tamo gdje ulice
nisu još trasirane kuće su koncentrisane u vidu grozdova. To je ujedno i stariji
dio grada.
Individualno stanovanje u sjevernom dijelu užeg gradskog jezgra je
novijeg datuma i nastalo je planski na osnovu planova parcelacije iz 1960-tih
godina. Centralnu gradsku zonu čini kolektivno stanovanje i javni objekti, ali i
dvije guste zone individualnog stanovanja. Prva zona se naziva "Kredit mahala"
i proteže se od magistralnog puta do gradskog Bulevara na jugu. Druga zona se
proteže između 1. i 2. ulice od zgrade policije na sjeveru do gradske pijace na
jugu.
Prema prvom regulacionom planu "Riba" Živinice iz 1970. godine od
gradskog hotela "Konjuh" na sjeveru pa sve do Ulice Pašage Gogića na jugu, a uz
magistralni put trebale su se graditi kolektivne stambene zgrade. Njihova visina
je bila ograničena na visinu od 4 etaže zbog obližnjeg vojnog aerodroma i
rezervoara za vodu zapremine V=200 m3 i visine 52 m u krugu ŠIP "Konjuh".
Izgrađene su četiri zgrade i gradnja je zaustavljena jer je bilo nemoguće izvršiti
uklanjanje "Kredit mahale", ne samo zbog nedostatka finansijskih sredstava već
zbog odlučnosti stanovnika ove mahale da na javnim raspravama ospore
donošenje i sprovođenje svakog plana koji je predviđao uklanjanje njihovih
kuća. To im je uspjelo i takvo stanje na terenu je i danas. Zbog ove mahale
zaustavljena je i izgradnja gradskog Bulevara. Regulacionim planom je bilo
predviđeno da isti sa zapadne strane prati kolektivne stambene zgrade dok bi u
pojasu između njegove zapadne strane i 2. ulice bili izgrađeni razni javni objekti
velikih gabarita. Ovi objekti su izgrađeni, ali je Bulevar zaustavljen na Ulici
Oslobođenja.
202
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Sl.19 Pogled na Oskovu i zapadni dio grada
Sl.20 Pogled na magistralu M-18 i istočni dio grada
Sl.21 Pogled sa juga na Centralnu gradsku
203
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Sl.22 Pogled sa juga na Poslovnu zonu Novog Grada

(Fotografije 19-22 preuzete od Avio-kluba iz Tuzle)
ZAKLJUČCI
Na nastanak i razvoj svakog grada utiču tri skupine faktora u manjem ili
većem obimu u zavisnosti od datih okolnosti. To su: fizički ili prirodnogeografski
faktori koje čine: reljefna, hidrološka, klimatska i pedološko-vegetacijska
obilježja prostora, zatim antropogeni ili sociogeografski faktori kojeg čine:
društveni, kulturni, historijski, privredni i drugi stepen razvoja grada, i kraju
perceptivni faktori koji mogu biti estetski kao što su: proporcije, mjerilo,
izloženost, oblik, boja, tekstura, vizura, uklopljenost i uređenost, te asocijativni
kojeg čine: simboličke vrijednosti, kulturna i tradicionalna duhovna obilježja.
Na nastanak i razvoj Živinica je od samog početka i od izgradnje prve
pilane uticao i dominirao antropogeni faktor. Potreba za širenjem fabrike za
finalnu preradu drveta, potreba da se uprava i rukovodeći kadar stambeno
zbrine što bliže fabrici u vidu stambenih vila i kolektivnih zgrada, potreba da se
važniji radnici stambeno zbrinu u vidu radničkih kolona ili u kolektivnim
zgradama sa stanovima solidarnosti, potreba radne snage sa sela da se sa
svojim kućama što više približe mjestu rada u vidu privremenih kućica, a
kasnije i u vidu bespravne ili neplanske gradnje potrajat će do danas.
Općinske vlasti su od donošenja prvog plana pokušavale da osvoje što
veći gradski prostor za kolektivnu stambenu izgradnju i društvenu i tehničku
gradsku infrastrukturu, i u početku su imale snažan zamah zahvaljujući jakoj
privredi i represivnom državnom aparatu u periodu 1970-1990. godine, ali
nakon promjene društveno-političkog uređenja privatni sektor preuzima
inicijativu i sa gradske periferije se provlači u gradski centar u vidu
pojedinačnih porodičnih kuća ili cijelih mahala. Za gradske vlasti je time
"borba" za gradski centar bila izgubljena ali ona ne pokazuje da je se to na bilo
koji način dotiče. Problemi u postoru koji se danas manifestuju kroz stalne
204
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
gradske gužve, nedostatak parking prostora, loš režim saobraćaja (koji nije
diferenciran na lokalni i tranzitni), nedostatak biciklističkih staza i pješačkih
zona, sigurnih zona i pločnika za djecu, nepovezanost javnih službi i sl. za
gradske vlasti ne predstavlja problem. Osim što su 2007. godine na sjednici
Općinskog vijeća donijeli odluku o izradi Urbanističkog plana grada (na što ih
obavezuje i zakon o prostornom uređenju) u nastojanjima da grad
profunkcioniše kao jedna skladna sredina i dalje se prostorni problemi
rješavaju parcijalno u okviru manjih regulacionih planova dok stanovništvo sa
perifernih dijelova općine svoja stambena pitanja rješava u okviru bespravnih
naselja na periferiji grada ili u okviru planskih prigradskih naselja. To
onemogućava kolektivnu stambenu gradnju tako da je u posljednih 15 godina
izgrađeno samo oko 300 stanova. Koliko to usporava razvoj grada najbolje
govore podaci da se do 1990. godine gradilo godišnje po 100 stanova, a da se
danas u Tuzli koja je 3x viša od Živinica i danas godišnje gradi po 500 stanova.
Općinske vlasti nemaju široku sliku grada i ne vide potrebu da se cjelokupan
prostor od zgrade Bosanskog kulturnog centra na sjeveru do II Osnovne škole
na jugu i od rijeke Oskove na zapadu do magistralne ceste M-18 na istoku
proglasi područjem od posebnog društvenog interesa i rezerviše za izgradnju
gradskog centra sa nekoliko trgova. Kada je urađen prvi plan grada 1971.
godine gradski centar je zamišljen u nešto manjem obimu mada je imao duplo
manje stanovnika i u gradu i u općini, a sada se ovaj prostor svakim novim
regulacionim planom grada sve više smanjuje prijeteći da se jednog dana uguši i
preseli ne neku drugu lokaciju kao što se to desilo u nekim susjednim
gradićima.
Svaki grad u svijetu nastaje uz rijeku i uz rijeku se razvija, a jedino su
Živinice pobjegle od rijeke i šire se na istok prema poljoprivrednom dobru
"Krušik" gdje su najplodnije zemljišne površine. Umjesto da se uredi korito
rječice Oskove i uz nju izgrade razni sportsko-rekreacioni sadržaji ovaj prostor
je do danas ostao neuređen, mada je bilo više pokušaja da se on koliko-toliko
uredi i poveže sa gradskim centrom. U tom smislu je čak 1997. godine urađen
regulacioni plan "Hornica-ušće", ali je na osnovu istog urađena samo stambena
zona (kuće u nizu). Nakon katastrofalne poplave iz 2001. godine kada je
nabujala Oskova odnijela velike dijelove obale i nekoliko kuća na sjednici
Općinskog vijeća 2002. godine donešena je odluka o izradi Regulacionog plana
"Oskova-sjever" kojim bi se korito rijeke i zapadna obala sjeverno od mosta na
Karuli regulisali i uredili. Nakon donešene odluke nije se ništa više uradilo, a
nova poplava Oskove iz 2014. godine ponovo je odnijela sav kameni materijal
kojim je općina regulisala korito 2001. godine.
205
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
U međuvremenu je izgrađen novi betonski most na Karauli, a nešto

južnije još dva betonska mosta što obećava bolju vezu Hornice sa gradskim
centrom. I korito rijeke Špreče između mostova prema Tuzli i Dubravama je
djelimično uređeno, a oba mosta su obnovljena.
Nekada su Živinice bile poznate po svojim drvoredima i alejama koje su
pratile sve živiničke ulice. One su se nastavljale na lijepo uređene gradske
parkove. Najveći je park pored hotela "Konjuh" i čine ga stoljetna stabla hrasta
lužnjaka pa je kao takav proglašen prirodnim dobrom od značaja za općinu.
Promjenom namjene hotela i rušenjem njegovog dijela, te dogradnjom novog
tržnog dijela, veliki dio stabala je isječen od strane novog vlasnika hotela. I
ostala stabla se naglo suše tako da je samo pitanje dana kada će i posljednja
stabla nestati. Šlična situacija je i u parku nešto južnije uz magistralu gdje ul.
Oslobođenja izlazi na magistralni put. Veliki park sjeverno od zgrade općine je
na vrijeme zaštićen i uređen i po ugledu na njega su uređeni i parkovi ispred
nekadašnje stare Gimanzije, ispred stambeno-poslovne zgrade SPO "Sarajka" i
ispred srednjoškolskog centra.
Uz zapadnu stranu 1. ulice (nekadašnja II Krajiška) nekada je bila aleja
visokih topola, ali su sredinom 1990-tih prilikom rekonstrukcije ove ulice sva
stabla isječena pod izgovorm da svojim korijenjem izdižu trotoar i kolovoz
ulice. U tom slučaju je trebalo zasaditi drugu vrstu drveća koja bi do danas
ukrašavala ovu ulicu. Umjesto toga, ulica je unakažena i nedugo zatim i
napuštena od svojih građana tako da je danas sablasno pusta.
Gradski trotoari su široki 1,2-1,5 metara i u početku su bili dovoljni za
pješački saobraćaj. Vremenom su sa razvojem grada u nekim dijelovima ulica
postali tijesni pa su regulacionm planom iz 2002. godine uz 2. ulicu (A.
Izetbegovića) prošireni na 5,0 m. Međutim, okolni ugostitelji i trgovci su u
svojoj ekspanziji prema gradskoj ulici uzurpirali ove pješačke staze raznim
tezgama, kioscima, nadstrešnicama i stolovima, tako da su one opet na mnogim
mjestima sužene na prvobitnih 1,2-1,5 m.
Ovakve široke pješačke staze se trebaju izgraditi i uz ostale ulice u
gradskom centru, ali se trebaju i povezati u neprekidne trake koje povezuju
Bulevar sa svim parkovima i trgovima. Uz njih bi trebalo planirati i biciklističke
staze, a neke dijelove najfrekventnijih ulica bi trebalo zatvoriti za motorni
saobraćaj. Za sada o tome ne razmišlja nitko.
Daljne širenje grada moguće je samo zapadno na prostor "Hornice" i
istočno na prostor "Novog Grada". Za oba lokaliteta postoje regulacioni planovi,
ali ne postoji želja ni investitora ni općinskih vlasti da se na ovim lokalitetima
započne bilo kakva druga gradnja osim individualne stambene, tako da će ova
206
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
satelitska slika grada sa beskonačnim nizovima kuća još dugo ostati

nepromijenjena.
LITERATURA:
[1] Kudić Faik i Kadić Zahid : "Stambeno-komunalna oblast" iz knjige „ Živinice kroz
istoriju,revoluciju i socijalističku izgradnju” (tzv.“Živinička hronika“) Grafopak-
Gračanica 1988, god. str.105-115
[2] Šišić Alija,Šahimpašić Sead i Pelemiš Miladin"Razvoj komunalnog sistema" iz knjige „
Živinice kroz istoriju, revoluciju i socijalističku izgradnju” (tzv.“Živinička
hronika“) Grafopak- Gračanica 1988,god str.137-154
[3] Odbor za hroniku „ Živinice kroz istoriju,revoluciju i socijalističku izgradnju”
(tzv.“Živinička hronika“)Grafopak- Gračanica 1988,god str.11-490
[4] Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o određivanju užeg građevinskog rejona
naselja Živinice br.3765 od 10.06.1965 godine. („Službeni glasnik opštine Živinice
„br.6/65)
[5] Urbanistički program (usvojen na Saboru) od 29.3.1968 godine . („Službeni glasnik
opštine Živinice „br.4/68)
[6] Odluka o usvajanju Generalnog urbanističkog plana grada Živinica (usvojen na
Saboru) br.2167 od 10.07.1969 godine.(„Službeni glasnik opštine Živinice
„br.7/69)
[7] Odluka o usvajanju Regulacionog plana „Grada Živinica“ (oba vijeća) br.20/70 od
16.4.1971 godine . („Službeni glasnik opštine Živinice „br.3/71)
[8] Odluka o usvajanju Izmjena i dopuna Regulacionog plana «Riba»-Živinice (Sl. glasnik
općine Živinice br. 1/92)
[9] Odluka o usvajanju Regulacionog plana «Hornica-Ušće»-Živinice (Sl. glasnik općine
Živinice br. 5/97)
[10] Odluka o usvajanju Izmjena i dopuna RP»Sjever I»-Živinice (Sl. glasnik općine
Živinice br. 3/98)
[11] Odluka o usvajanju Regulacionog plana «Novi Grad»-Živinice (Sl. glasnik općine
Živinice br. 2/98)
[12] Odluka o donošenju izmjena i dopuna RP»Riba»-Živinice (Sl. glasnik općine Živinice
br. 04/2002)
[13] Odluka o usvajanju ID RP «Novi Grad «-Živinice (stambene zone ( Sl. glasnik općine
Živinice br. 08/2002)
[14] Odluka o usvajanju RP «Novi grad»- Poslovna zona (Sl. glasnik općine Živinice br.
4/20)
[15] Odluka o usvajanju izmjena i dopuna cjelovitog Regulacionog plana „RIBA“ Živinice
za 2007 godinu (Sl. glasnik općine Živinice br.9/07 (od 17.10.2007 godine)
[16] Odluka o izradi „Urbanističkog plana grada Živinica“ ,br.09-05-9044/7 od
04.10.2007 godine (Sl. glasnik općine Živinice br.9/07 (od 05.10.2007 godine
207
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
[17] Odluka o usvajanju izmjene Regulacionog plana „Litve I i Litve II“ .br. 01-023 od
27.6.1980 ( „Službeni glasnik opštine Živinice „br.60/80)
[18] Odluka o usvajanju Idejnog rješenja Regulacionog plana „Živinice-Sjever“ br.01-023-
157 od 39.06.1982 godine („Službeni glasnik opštine Živinice „br.6/82)
[19] Odluka o usvajanju Idejnog rješenja Regulacionog plana „Živinice-Sjever II“ ,br.01-
023-81 od 28.6.1983 godine , ( „Službeni glasnik opštine Živinice „br.5/83)
[20] Odluka o usvajanju Regulacionog plana «Jezero»-Živinice (Sl. glasnik općine Živinice
br. 2/90)
Prof. dr. Nusret MUJAGIC

European University "Kallos" in Tuzla
URBO-MORPHOLOGICAL CHARACTERISTICS OF ZIVINICE
Abstract: Urban morphology or morphological structure of a city implies the

spatial arrangement and interrelationship of streets, squares, building lots, public
areas, blocks of buildings and other elements of physical structure in urban space.
Urbo-morphology stems from the city plan, from the use of urban land, from the
meaning and location of functional parts of the city, and from the development of
the city in the past and present, but also from a number of other natural and
social factors that directly or indirectly affect the morphology and morphogenesis
of the city . All these factors and their influences are more or less reflected in the
morphology of the city and can therefore often be recognized and read. With the
example of Zivinice, as a typical Bosnian mining and industrial town, dominant
factors in the development of the city can be identified over certain periods of
time, but also the further development of the city and its urbo-morphological
structures can be identified. Any city plan that emerges without knowledge of its
morphogenesis will remain a pure abstraction, and its development will largely be
as spontaneous and unplanned as it has been, leaving the existing problems of
urban space use only to pile up rather than to be solved and kept up with the
cities of the developed world. These issues are analyzed in an effort to make the
general public aware of its complexity, not to remain an "activity of particular
social importance" inaccessible and unfamiliar to citizens, although it makes their
urban standard and everyday framework of living.
Keywords: urbanism, morphology, morphogenesis, characteristics, Zivinice
208
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prof. dr. Tihomir KNEŽIČEK,

Rudarsko-geolosko-građevinski fakultet Univerziteta u Tuzli
Srećko ŠKROBIĆ, dipl.ing.maš.
KREKA DO 1920. ZABILJEŽENA U FOTOGRAFIJI
Sažetak: Kreka je naselje u blizini Tuzle nastalo razvojem industrije

inicirane austro-ugarskom upravom u BiH. Paralelno sa razvojem industrijskih
objekata gradila su se stambena naselja u Kreki, poznata kao Kolone ili Radničke
kolonije. Istovremeno sa razvojem industrije i naselja Kreka, počelo je bilježenje
karakteristika Kreke foto tehnikom tj. fotoaparatima. Prve fotografije na kojima
je zabilježeno područje Kreke nastale su 1894. godine. Fotografije prikazuju
industrijsku infrastrukturu Kreka i stambene jedinice u Kreki u periodu 1894. i
1895. godine. Osnovu za bilježenje područja Kreke tokom austro-ugarske uprave
čini foto-album sa fotografijama Kreke i Tuzle koji je u vlasništvu obitelji Škrobić
iz Tuzle. Foto-album je uredio Stjepan Škrobić, građevinski projektant koji je
većinu profesionalne karijere boravio u Tuzli i gdje ima zaostavštinu. Fotografije
su rađena u sepia tonu, dimenzija 17 X 12 cm u crtanom ramu na kartonskoj
podlozi dimenzija 20,5 X 15,5 cm. Fotografije Kreke su dostupne i u Austrijskoj
nacionalnoj biblioteci u Beću, a nastale su, kako je evidentirano u arhivu, 1898.
godine. Fotografije iz biblioteke imaju vrlo slična obilježja kao fotografije obitelji
Škrobić, a rađene su istom tehnikom, u istom formatu.
Ključne riječi: Kreka, Austro-ugarska, fotografija, Škrobić, Beč
UVOD U NASTANAK FOTOGRAFIJE
Nakon izuma fotoaparata 1826. godine, masovnija primjena fotoaparata

započela je proizvodnjom tzv. putničkih kamera (fotoaparata) koje su
209
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
usavršene u Njemačkoj 1860. godine. Vrh popularnosti korištenja ovih

prenosivih putničkih kamera je bio u periodu 1895. do 1914. godine, a njihova
primjena je zabilježena u Bosni i Hercegovini tj. Kreki još 1894. godine.
Razvoj fotografije u periodu 1850-1900. godine karakteriše razvoj
procesa premazivanja staklene površine negativa rastvorom celuloznog nitrata,
a zatim u tamnoj komori premazivanje još i srebrenim nitratom, kojeg je 1951.
godine osmislio Frederic Šchot Archer. Proces razvijanja fotografija se još
nazivao i vlažni proces, jer su staklene ploče, dok su još uvijek bile vlažne,
stavljane u fotoaparat i bile osvijetljene u procesu snimanja fotografije.
Ekspozicija bi trajala 60 sekundi i duže, zatim bi se negativi razvili. Kada bi se
negativ postavio ispred crne pozadine, dobio bi se pozitiv u obliku fotografije.
Šličan postupak dobivanja pozitiva je premazivanje metalne ploče umjesto
stakla sa istim efektom nakon razvijanja, gdje više nije bila potrebna dodatna
crna pozadina.
Tek razvojem tzv. suhog procesa nanošenja emulzije na staklenu
površinu negativa, kojeg je osmislio Richard Leach Maddox 1871. godine,
omogućeno je da se emulzija na staklenoj površini negativa osuši i zatim
uskladišti, a tako načinjeni negativi su se mogli iskoristiti mjesecima kasnije.
Negativna strana ovog procesa je 4-6 puta duža ekspozicija za razliku od tzv.
vlažnog procesa. Međutim 1878. godine otkrivena je fotografska emulzija,
osjetljivija na svjetlost, koja je omogućila značajno kraće ekspozicije i po prvi
puta u povijesti fotografije omogućeno je "trenutno" snimanje fotografija
"snapshot" kakvo je i danas u primjeni, gdje nije bio apsolutno potreban
tronožac ili neki drugi oslonac prilikom snimanja. Ovo je dovelo do razvoja
manjih, prenosivih fotoaparata kojima se moglo snimati iz ruke.
Razvoj nove, osjetljivije emulzije na svjetlost dovela je i do promjene u
konstrukciji fotoaparata. Osmišljen je mehanički okidač za veće brzine
ekspozicije, za razliku od prethodnih konstrukcija fotoaparata gdje se
ekspozicija vršila skidanjem poklopca objektiva. Mehanički okidač je postao
uobičajen na fotoaparatima krajem 19. stoljeća.
George Eastman je 1885. godine izumio papirni film, a zatim 1898.
godine i celuloidni film. Iste godine se pojavio i njegov fotoaparat koji je koristio
celuloidni film nazvan "Kodak", jednostavan fotoaparat kutijastog oblika sa
objektivom konstantne žarišne dužine i samo jednom ekspozicijom.
Prije početka 20. vijeka, Eastman je osmislio nekoliko modela ovog
fotoaparata. Godine 1900. Eastman je osmislio pristupačan i jednostavan
fotoaparat kojeg je nazvao "Brownie", koji je omasovio fotografiju, a određeni
modeli ovog veoma popularnog fotoaparata su se mogli nabaviti do 1960
godine.
210
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Razvoj negativa je istovremeno pratio i razvoj fotografskog papira.

Godine 1847. Luis Desire Blanquart-Evrard je započeo komercijalnu
eksploataciju fotografija na papiru na bazi negativa.
Prvi fotografski format papira 54 x 89 mm "Carte de Visite" ili CDv
format patentirao je pariški fotograf Andre Adolphe Eugene 1854. godine, gdje
se tanki fotografski papir lijepio na deblji karton dimenzija 64 x 100 mm. Do
1859. godine je sporo teklo širenje ovog formata fotografije, kad je fotograf
Disideri objavio fotografiju Napoleona III u ovom formatu, što je načinilo ovaj
format izuzetno popularnim i ubrzalo njegovo širenje u Evropi a kasnije i u
Americi.
Š početka 1870-tih godina, Carte de Visite format je zamijenio "Cabinet
Cards" format fotografija većih dimenzija 110 x 170 mm, takođe zalijepljenih na
deblji karton. Međutim, kvalitet fotografskog papira ostao je isti sve do sredine
1880-tih. Cabinet Cards format je ostao popularan sve do početka 20. stoljeća tj.
do pojave Brownie fotoaparata, kada su "snapshot" fotografije postale masovni
fenomen. Najranije fotografije Kreke urađene su, najvjerovatnije, putničkom
kamerom u drvenom kućištu 13x18cm, proizvođača Carl Zeiss Tessar, 6.3/210
mm objektiv, koja je bila u upotrebi od 1890. godine do 1910. godine.
Slika 1. Carl Zeiss Tessar putnička kamera – fotoaparat
Kreka na fotografijama od 1894. do 1920. godine

Uspostavom Austro-ugarske uprave u Bosni i Hercegovini, prvenstveno
se razvijala industrija, rudarstvo i saobraćajna infrastruktura. Kreka je
ravničarsko područje na kojem nije bilo nikakve infrastrukture, pa tako ni
stambenih ili drugih objekata. Ta pogodnost je omogućila izgradnju
industrijskih, rudarskih, stambenih i drugih objekata u Kreki, koja je tako
postala naselje koje je imalo elemente urbanog mjesta. Kreka je imala svoju
poštu, poštanski žig, željezničku stanicu, sportske terene, bunare, vodovod,
kasinu, rasvjetu i druge odlike mjesta. S obzirom da je razvoj industrije bio
potpuno novi koncept rada, življenja i ekonomije u regiji, tadašnje vlasti su
211
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
nastojale da zabilježe taj razvoj, a fotografija je bila, pored pisane riječi, jedini
način bilježenja povijesti. Zato je većina fotografija iz perioda vladavine Austro-
ugarske monarhije sadržavala prikaze industrijskih i rudarskih objekata.
Fotografije Kreke, prirodno, bile su rijetke. Čuvane se u privatnim zbirkama, u
arhivama u Tuzli (Arhiv Tuzlanskog kantona i arhive industrijskih i rudničkih
poduzeća) i u arhivama drugih gradova, među kojima je najznačajniji arhiv
Austrijske nacionalne biblioteke u Beču.
Fotografije Kreke obitelji Škrobić

Najpoznatiji je serijal fotografija Kreke iz 1894. i 1895. godine koji je u
vlasništvu obitelji Škrobić iz Kreke. Obitelj Škrobić se doselila u Kreku
početkom prošlog stoljeća. Štjepan Škrobić doselio se iz Mostara sa suprugom i
troje djece, a povod je bio posao građevinskog inženjera u rudniku Kreka. Do
dolaska u Kreku, Štjepan Škrobić je već bio iskusan građevinski inženjer i prvi
ovlašteni građevinski projektant u Bosni i Hercegovini. Bio je starješina u
austro-ugarskoj vojsci radeći na građevinskim projektima. Stjepan je iza sebe
ostavio mnoge poznate građevine u Hercegovini, poput zgrade Hrvatskog
kulturnog društva "Napredak", crkve uznesenja Marijina u Širokom Brijegu,
kuće Marka Nuića, današnjeg županijskog suda u Mostaru i mnogih drugih.
Stjepan je umro u Tuzli 1946. godine. Obitelj Škrobić je stanovala u Kreki u kući
u čijem je dvorištu bio, a i danas je, najveći hrast u Tuzli, na mjestu gdje je
kasnije izgrađena osnovna škola "Franjo Rezač". Štjepan Škrobić se bavio
fotografijom i od sjećanja sačuvao vjerovatno prvi foto-album u Tuzli u kojem
su fotografije Tuzle, Kreke i Podrinja koje datiraju iz 1894. i 1895. godine.
Interes prema fotografiji i bilježenju povijesti pokazali su i mlađi članovi
obitelji, pa tako danas unuk Štjepana Škrobića, Šrečko Škrobić digitalnim
fotoaparatom bilježi ambijent Tuzle i drugih krajeva koje posjećuje.
Slika 2. Stjepan Škrobić – građevinski projektant za vrijeme službovanja u austro-

ugarskoj vojsci
212
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Zbirna fotografija je obiteljsko naslijeđe Šrećka Škrobića, čiji preci su

radi posla došli u Kreku. Zbirka sadrži 42 fotografije, od kojih 11 se odnosi na
Kreku i okolinu.
Fotografije su u sepia tonu (sivo-crvenkaste boje) što je tipično za rani
period izrade fotografija. Rađene su u Cabinet Card formatu fotografije
dimenzija 17 X 12 cm koje su postavljene u crtani ram na tvrdu kartonsku
podlogu dimenzija 20,5 X 15,5 cm. Na fotografijama u vlasništvu obitelji Škrobić
rukom je ispisan opis motiva fotografije i godina, dok iz istog serijala fotografija
koje se nalaze u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci ima informacija koji su motivi
na slikama, ali nema godine. Motivi na fotografijama su prepoznatljivi
industrijski i rudarski objekti u Kreki, ali i panorame na kojima se vidi širi
spektar objekata i tadašnjeg ambijenta u naselju Kreka. Primijetna je oštećenost
fotografija, što je i očekivano za foto-dokumente napravljene prije 125 godina, a
u nastavku je prikazan serijal fotografija napravljenih na prostoru Kreke.
Slika 3. Solana u Simin Hanu gdje je na fasadi objekta ispisan naziv Franz Joseph Saline,
1894.
Slika 4. Panorama Kreke iz 1894. gdje se uočava nenaseljenost područja Kreke i okoline
213
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 5. Slika 6.
Slika 5. Ulaz u rudničko okno Vilma 1894. (vertikalni silazak u jamu), ugalj se ugalj
izvozio drvenim vagonetima. Toranj je od drvenih greda, vidljiva užad za spuštanje i
podizanje lifta za transport radnika i uglja. Na ulazu piše Vilma schacht sa rudarskim
znakom dva čekića, ispred rukovodno osoblje i radnici. Uočljiv je veliki broj djece radnika.
Slika 6. Ulaz u potkop Vilma 1894. (horizontalni i kosi ulazak u jamu) gdje se ugalj
izvozio drvenim vagonetima. Iznad ulaza u jamu piše Vilma Süd Stollen, a na slici
dominiraju muškarac u rudarskoj uniformi i šljemu, drži rudarsku lampu u ruci, i djevojka
sa čizmama na nogama i rudarskom lampom u ruci. Desno je mladić - lokalni radnik.
Slika 7. Pogled na prve objekte solane u Kreki, 1895, dio još u izgradnji, desno kuća
direktora Solane, a u pozadini radnička kolonija u Kreki. Iza kolonije vidi se usječen put u
brdu kojim je išla željeznica u dužini od 1.200 m za rudnik uglja na Krojčici.
214
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 8. Kuća direktora solane u krupnom planu. Na drvenom balkonu uočljiv je rudarski
znak dva čekića, što ukazuje da je uprava solane bila u znatnoj mjeri oslonjena na
rudarsku tradiciju, a i rudnici uglja su bili pod upravom Fabrike soli sve do 1895. godine.
Slika 9. Pogled na radničku koloniju u Kreki 1895. U pozadini usjek za željezničku prugu
prema rudniku Krojčica.
215
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 10. Pogled sa Moluha na područje okna Vilma 1895. Vidljivi vagoni u lijevoj strani
slike, a u prvom planu dijelovi ciglane za sušenje opeke.
Slika 11. Panorame predjela između Kreke i Tuzle 1895. U daljini Tuzla vidljivi objekti
crkve, džamija i dijela južnog logora. Predio između Kreke i Tuzle je bio vrlo slabo
naseljen, ali je postojala drumska infrastruktura (zemljani put).
216
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 12. Mehana na putu iz Kreke za Tuzlu 1894.
Slika 12. Ambijent Moluha 1984. ilustruje fotografiju djevojčice sa elementima pejzaža
koji dominira brdom Moluhe. Sa brda Moluhe se vidi dolina rječice Jale i ključni
industrijski objekti u Kreki. Moluhe su jedno od najstarijih naselja u Tuzli, a locirano je u
neposrednoj blizini rudarskih objekata, pa se i jedan od najznačajnijih rudnika uglja u
regiji dobio naziv po toponimu Moluhe.
217
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Fotografije Kreke iz Austrijske nacionalne biblioteke

Fotografije Kreke koje su dostupne u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci u
Beču nastale su, kako je evidentirano u arhivu, 1898. godine. Imaju vrlo slična
obilježja kao fotografije obitelji Škrobić. Fotografije su u sepia tonu. Dimenzije
fotografija su nepoznate, postavljene u štampani ornamentni ram na tvrdu
kartonsku podlogu. Motivi na fotografijama su prepoznatljivi industrijski i
rudarski objekti u Kreki, a opis fotografije je na mađarskom i njemačkom jeziku.
Slika 13. Primitivni način dobivanja soli iskuhavanjem, a na fotografiji je lokalni solar
koji miješa zasoljenu vodenu kašu u metalnoj tavi oslonjenoj na kamenu zidanu peć.
Slika 14. Vađenje soli čakljama iz kazana prikazano je u pozadini fotografije, a u

prednjem planu je transport soli visećim vagonetima od kazana do sušnice u fabrici soli.
218
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 15. Pogled na Fabriku soli Kreka u ranoj fazi izgradnje, a ispred fabrike je uočljiva
uskotračna željeznička pruga Doboj-Simin Han.
Slika 16. Manualni utovar uglja u vagone na utovarnoj rampi jame Vilma, prvog rudnika
uglja na području Kreke. Uočljivo je da se utovar vrši na dva nivoa u paralelno postavljene
vagone koji se transportuju željeznicom.
219
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Fotografija uprave rudnika Kreke

Fotografija uprave rudnika Kreka iz 1906. godine je fotografisana istom
tehnikom kao ranije fotografije Kreke. Nije poznat izvor fotografije niti tehnički
detalji. Fotografija je jedna od prvih kolektivnih fotografija na kojima je ispisan
naziv Kreka, a fotografija je nastala 13.8.1906. godine.
Slika 17. Uprava rudnika Kreka 1906. godine
Uočljivo je da u periodu od početka razvoja fotografije do 1920. godine,

motivi Kreke se odnose na industrijske objekte, urbanu sredinu i na kolektivne
fotografije. Nije poznato da ima fotografija pojedinaca (portret ili cjelokupna
figura) ili fotografija članova obitelji, za razliku od fotografija napravljenih u
Tuzli, gdje ima više primjera fotografija pojedinaca i obitelji. U serijalu
fotografija obitelji Škrobić iz 1894. godine nalazi se i nekoliko fotografija sa
motivima Tuzle i tuzlanskih uglednih osoba.
ZAKLJUČAK
Kreka kao industrijsko i stambeno naselje se prvi put pojavljuje na

fotografijama rađenim 1894. godine. Fotografije prikazuju tadašnji izgled
industrijskih objekata u Kreki, primarno Solane i Rudnika uglja Kreka, kao i
panoramske prikaze naselja Kreke i Moluha. Fotografije su sačuvane u foto-
albumu građevinskog projektanta Štjepana Škrobića koji je sa obitelji živio u
220
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Kreki, a i danas u Tuzli žive potomci sa prezimenom Škrobić. Šerijal fotografija

dostupan u bečkoj biblioteci, iz istog perioda nastanka Škrobićevih fotografija,
prikazuje slične motive, a rađene su istom tehnikom i u istom formatu.
Zahvaljujući fotografskom bilježenju Kreke, očuvala se autentičnost
industrijskih i rudarskih objekata koji su građeni u doba Austro-ugarske uprave
u Tuzli, kao i širi panoramski pregled rudničkih kolonija i prostora koji
gravitiraju području koje označava Kreku.
Reference i izvori informacija

1. Internet izvori - https://www.onb.ac.at/en/ ,
https://fotografija.hr/poceci-fotografije-camera-obscura/ ,
https://opusteno.rs/nauka-f29/kako-je-nastala-fotografija-t5418.html
2. Knežiček Tihomir, korespondencija i lični saznanja, Tuzla 2018.
3. Monografija “100 godina Fabrike soli Tuzla”, Tuzla 1985.
4. Monografija “Šolana 125 godina”, Tuzla 2010.
5. Monografija “Što godina rudnika lignite Kreka 1885-1985”, Tuzla 1985.
6. Monografija “Štotinu dvadeset godina Kreke 1885-2005”, Tuzla 2006.
7. Škrobić Šrećko, foto-album i dokumentacija Štjepana Škrobića, Tuzla 2018.
8. Trifković Dragiša, Tuzlanski vremeplov (5 tomova), Tuzla 1981, 1983,
1988, 1990 i 1997.
9. Zbornik radova “90 godina industrijske proizvodnje soli u Tuzli”, Tuzla
1975.
10. Vlatković Zorica, Nastanak i razvoj modne fotografije, Diplomski rad,
Grafički fakultet, Zagreb 2012.
221
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prof. dr. Tihomir KNEZICEK

Srecko SKROBIC, B.Sc.
KREKA UNTIL 1920. RECORDED IN PHOTOGRAPHY
Abstract: Kreka is a settlement near Tuzla created by the development of

industry initiated by the Austro-Hungarian administration in Bosnia and
Herzegovina. In parallel with the development of industrial buildings, residential
settlements in Kreka were being built, known as Columns or Workers' Colonies.
Simultaneously with the development of the industry and settlement of Kreka,
recording of characteristics of Kreka began with phototechnics, ie. cameras. The
first photographs of the Kreka area were recorded in 1894. The photographs
show the industrial infrastructure of Kreka and the residential units in Kreka in
the years 1894 and 1895. The basis for recording the Kreka area during the
Austro-Hungarian administration is a photo album with photographs of Kreka
and Tuzla, owned by the Skrobic family of Tuzla. The photo album was edited by
Stjepan Skrobic, a construction engineer who has spent most of his professional
career in Tuzla and where he has a legacy. Photographs were made in sephia
tone, measuring 17 X 12 cm in a cartoon frame on a cardboard substrate,
measuring 20.5 X 15.5 cm. Kreka photographs are also available at the Austrian
National Library in Vienna and were recorded in 1898. The photographs from the
library have very similar features to those of the Skrobic family, and were made
using the same technique, in the same format.
Keywords: Kreka, Austro-Hungary, photography, Skrobic, Vienna
222
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Zehrina KARIĆ, MA
Mješovita srednja škola Živinice
ISMET MUJEZINOVIĆ- VREMEPLOV JEDNOG UMJETNIKA
Apstrakt: Kada se spominje likovna umjetnost u našoj i zemljama

regiona, neizostavno je ime velikog, a mnogi bi se saglasili i najvećeg slikara na
ovim prostorima - Ismeta Mujezinovića! Stvarao je: crteže, grafike, akvarele, ulja
na platnu. Međunarodna galerija portreta u Tuzli danas raspolaže sa više od dvije
hiljade spomenutih umjetnina, što predstavlja veći dio njegovog umjetničkog
opusa, a 2013. godine Zbirka slika Ismeta Mujezinovića proglašena je pokretnim
dobrom, nacionalnim spomenikom. Manji dio djela nalazi se kod porodice, zatim u
raznim galerijama, muzejima i privatnim kolekcijama.
Ovaj rad govori o liku i djelu Ismeta Mujezinovića: njegovom djetinjstvu, đačkom
dobu, periodu na Akademiji, njegovom boravku u Parizu, o njegovom odnosu sa
suprugom Marijom, periodu NOR-a, periodu provedenom u Tuzli, osvojenim
nagradama, o onome što su drugi rekli o Ismetu, neke njegove anegdote. Zapravo,
ovaj rad pruža kratki uvid u vremeplov jednog umjetnika- Ismeta Mujezinovića.
Ključne riječi: Ismet Mujezinović, umjetnost, slikarstvo, Tuzla
Signatura Ismeta Mujezinovića
223
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
BIOGRAFIJA
Jedan od najvećih bosanskih slikara Ismet Mujezinović, rođen 2.

decembra 1907. godine u Tuzli. Roditeljima Sadiji i Salihu Ismet je bio prvo
muško dijete. Otac Šalih je bio zlatar i sajdžija, a Mujezinović djetinjstvo provodi
u tuzlanskoj Džafer-mahali. Štvarao je pola vijeka: crteže, grafike, akvarele, ulja
na platnu... Međunarodna galerija portreta
u Tuzli danas raspolaže sa više od dvije
hiljade spomenutih umjetnina, što
predstavlja veći dio njegovog umjetničkog
opusa. Onaj manji dio nalazi se kod
porodice, zatim u raznim galerijama,
muzejima i privatnim kolekcijama. Najviše
je slikao portrete. Pejzaži i mrtva priroda
čine neznatan dio njegovog opusa. Šlikao je
seljake, rudare, žene u dimijama, ljude na
pijaci, konje, djecu, književnike, borce....
Ostavio je izuzetne crteže, akvarele,
grafike i platna, nastala u periodu od 1925.
do kraja osme decenije 20. stoljeća. Od
trenutka kada je ušao u umjetnički život pa
do kraja njegovog života smijenila su se tri
različita razdoblja naše novije historije
kojima odgovaraju tri jasna perioda i
opusa Ismeta Mujezinovića: prvi - koji
traje od prve samostalne izložbe 1926. godine do 1941. godine - pun promjena,
sazrijevanja, djelovanja na više područja, period humanističkog i ideološkog
opredjeljenja i najzad, sjajnog kolorističkog procvata koji se završava 1941.
godine, izbijanjem rata; zatim ratni, koji traje četiri godine. I treći, poslijeratni -
period velikih poduhvata, ciklusa, široke društvene afirmacije, period plodnih
godina rada. Jedan je od osnivača Škole za likovne umjetnosti u Šarajevu, grupe
Collegium Artisticum i Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Bio
je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. U rodnoj Tuzli, sa
manjim prekidima, živio je do smrti. “Zbog iznenadnih teškoća koje su
nastupile na disajnim organima, 7. januara 1984. godine, u jutarnjim satima
prebačen je na Internu kliniku u Tuzli, gdje je umro oko 23 sata u 78. godini.
Predosjećajući smrt, odlazeći u bolnicu rekao je supruzi Mariji: Reci drugovima
da ništa ne prave, da sve bude skromno! Sahranjen je 10. januara iste godine, na
224
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ateističkom groblju Trnovac iznad Banje, odakle se “baca” pogled na cijeli grad.
Ispraćen je ispred Galerije portreta od pola Tuzle, što se još nikome do tada nije
dogodilo. Njegovi posmrtni ostaci leže pored pet malih i jednog velikog zelenog
bora, gdje je na bijeloj mermernoj ploči izliven u bronzi njegov poznati potpis
Ismet Mujezinović , slikar, 1907-1984.”1 Ismet Hrvanović, prijatelj Ismeta
Mujezinovića, je uradio posmrtnu masku umjetnika.
ISMET MUJEZINOVIĆ: VREMEPLOV JEDNOG UMJETNIKA
Očev poklon
Švom trogodišnjem sinu otac Šalih poklanja tablicu sa spužvom i
pisaljkom, uči ga kako se pisaljka oštri, i kako se njome šara po tablici. Umjetnik
se ovog sudbonosnog momenta živo sjećao i opisao ga je sljedećim riječima:
„Dugo sam posmatrao taj poklon uz naizmjenično osjećanje straha i vruće želje
da nešto nacrtam. Otac, primijetivši moju nedoumicu, najednom povika: ‘Hajde
šaraj!’. Ne mogavši da se ohrabrim, obratih se ocu: ‘Babo, de ti nešto...’. ‘A šta bi
najvolio da ti nacrtam?’, zapita me on. ‘Konja, konja!’, povikah ja, a on vješto i
hitro, u dva tri poteza, nacrta konja. Gledam, vidim, konj jeste, u jednoj liniji. Tu
su, doduše, noge, glava, rep i griva, ali mu fale usta, frnjokalica, trbuh... Poslije
izvjesnog vremena, ohrabren, uzmem pisaljku i dodam ono što je, prema mom
mišljenju, nedostajalo crtežu...“2
Pisaljku, a poslije papir i olovku, umjetnik nije ispuštao iz ruku. Oni koji
su imali čast družiti se sa njim, ali i oni koji su ga samo sretali u gradu i
pozdravljali, nisu ga mogli vidjeti bez ovih predmeta. Već tada, u trogodišnjaku
su se probudili talenat i stvaralački nagon. I dok su njegovi vršnjaci savladavali
zadatke u osnovnoj i srednjoj školi, Ismet je već crtao i slikao portrete. Kada je
imao pet godina, umire mu otac, a majka se preudala za policijskog činovnika,
sa kojim je Ismet često bio u sukobu. Kada je imao desetak godina, komšije iz
Džafer-mahale su ga prozvali „čudom od djeteta“, i govorili da je „vješt k’o vrag“.
Đačko doba
Početak djela Ismeta Mujezinovića teško je odrediti – stvaralački nagon i
talenat nisu čekali dok dječak izraste. Mladi Ismet Mujezinović crtao je i slikao
portrete kad su njegovi vršnjaci još nastojali savladati srednjoškolske zadatke,
kad su crtali ornamente sa predloški, učili rukovati priborom i upoznavali
tehnike. Kakav je bio taj talenat pokazuje jedan njegov grupni portret „Djeca“,
1
„Šjećanje na ljude moga vremena“- Mevludin Ekmečić; Printkom Tuzla, 2012. Štr.24.
2
„Ismet Mujezinović“- Ibrahim Krzović; Tiskarna mladinska knjiga, Ljubljana, 1985. god.
225
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
nastao oko 1920. godine, sastavljen i naslikan iz čudne mješavine infantilnog i

sigurnog pronicljivog gledanja.
Još je čudniji i uzbudljiviji jedan gvašem slikan crtež kojeg je Ismet
napravio s dvanaest godina „Portret Husein efendije Hafizovića“ (1919).
Ismet Mujezinović, Ismet Mujezinović,

“Portret Husein efendije Hafizovića”, gvaš, 1919. “Djeca”, gvaš, 1920.
U slamnjači, kao u kakvom foto-ateljeu sa zavjesom u pozadini, sjedi

uozbiljeni dječak, obučen i namješten za poziranje i slikanje. Poza, lik i oblik
dostojni kakvog iskusnog majstora. I onaj u fotelji prerano uljuđeni gospodčić i
mladi slikar sa tako sebi postavljenim zadatkom čine jednu neobjašnjivu
podudarnost. Dječaka modela crta i slika dječak umjetnik, velikom snagom i
sugestivnošću.
Nerijetko se kao prva i značajna djela Ismeta Mujezinovića pominju
portreti seljaka, staraca, slikani pastelom, sada rasuti po privatnim zbirkama,
pa i muzejima i galerijama. Ti portreti potpuniji, dokumentarniji, već
predstavljaju zreliju realističku interpretaciju. Oni ipak nisu najznačajniji za
početak. Od mnogo većeg značaja bili su ti đački, gimnazijski radovi koji su mu
otvarali put u svijet umjetnosti. U Gimnaziji je bio vrijedan i marljiv, ali je još
bolji i produktivniji bio na polju umjetnosti, jer je mnogo stvarao. Značajno
djelo je i „Autoportret“ iz 1923. godine.
226
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Ali, sa očuhom se i dalje nije dobro

slagao. On ga je čak ispisao iz Gimnazije i
upisao na stolarski zanat. Zahvaljujući, prije
svega, nastavniku Babiću, Mujezinović se vraća
u treći razred Gimnazije. Majka je uvijek
podržavala njegov poziv i kradom ga bodrila,
ali uskoro Ismet odlazi u Sarajevo.
Živio je u podstanarskim sobama,
podučavao djecu, prodavao akvarele sa
motivima Baščaršije. Šarajlije, naročito
ugledne, odlično su ga prihvatile i podržavale.
Upoznao je i sarajevskog advokata Niku
Andrijaševića, koji mu pomaže u pripremama
za Akademiju.
Ismet Mujezinović, “Autoportret”,
tempere, 1923.
Akademija, prva izložba

Godine 1925. upisuje se na Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni
obrt u Zagrebu. Za prijemni ispit je priložio i svoje čuveno djelo „Ruka“.
Ismet Mujezinović, “Ruka”, tempere, 1925.
Boravak na Akademiji u Zagrebu, iskustva stečena kod profesora i

umjetnika koji su bili u punoj snazi i čija djela danas označavaju razvoj i pojave
u umjetnosti dvadesetih godina, ostavili su snažne tragove i uticaje na Ismeta
Mujezinovića. Tako će se najmanje dvije tendencije – angažovana umjetnost i
oblici post-konstruktivne umjetnosti – preplitati u njegovom radu, ne samo
tada, nego i kasnije, tokom cijele četvrte decenije. Već nakon prve godine
studija, oktobra 1926., priređuje prvu samostalnu izložbu u Šarajevu. Iako je
227
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
izložba bila sačinjena od crteža, akvarela i uljanih

slika koje su dijelom nastale i ranije, smjelo se u
štampi najavljuje da se ne radi o slikaru
početniku, nego o gotovom umjetniku. Prvu
značajnu cjelinu slika, sa historijsko-kritičkog
aspekta, sačinjavaju platna naslikana u tada
aktuelnoj konstruktivnoj formi, a među ovim ono
najbolje u okviru takvog shvatanja Mujezinović je
postigao na portretima porodice Čaldarović,
slikanim 1927. godine za vrijeme ljetnih odmora
u Bijeljini.
Ismet Mujezinović, “Mladen Čaldarović”,
tempere, 1927.
Ovim portretima pridružuje se nemala cjelina slika nastalih u Skradu

(Gorskom Kotaru) koju godinu kasnije, a sačinjavaju je tridesetak pejzaža,
portreta i studija.
Na pejzažima kao što su Planinski kraj, Kuželjska stijena, Škrad i
drugim, spajajući bogato razuđenu plastiku planinskog kraja sa konstruktivnom
dogmom, Mujezinović je postigao mnogo više mekoće i životnosti forme, a i
kreativnost što upućuje na pamćenje tih nekoliko pejzaža u okviru opusa
izrazito figurativnog slikara.
Ljudska figura i portreti su neizostavna teme Ismetovog slikarstva, kojoj
se uvijek vraćao. Među tim portretima značajno mjesto zauzimaju i
autoportreti, koji su nastajali u raznim periodima.
Ismet Mujezinović, “Autoportret”, Ismet Mujezinović, “Autoportret”,

olovka, 1930. tempera, 1930.
228
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
“Mladi umjetnik je tada bio željan saznanja i najprije se pobrinuo da stvori

kakve - takve uslove da bi mogao putovati i učiti.”3
Boravak u Parizu
Po završetku Akademije Ismet određeno vrijeme boravi u Gorskom
Kotaru, Škradu, Šarajevu i Tuzli, da bi 1931. godine, kada je uštedio dovoljno
novca, otišao u Pariz. U Gradu svjetlosti posjećuje galerije, ateljee, muzeje... i
druži se sa umjetnicima sa područja tadašnje Jugoslavije. Dvije godine boravka
u Parizu, od 1931. do 1933. godine, ne mogu se pratiti na uobičajen način, iako
je Mujezinović tada, kao i prije i kasnije, bio veoma produktivan. Nije mnogo
slikao. Proširio je svoje interesovanje na druge oblasti naročito na književnost,
pozorište i film. Upisuje se i na Šorbonu, gdje sluša predavanja iz historije
umjetnosti. Putovao je Francuskom, opažao, upijao, stvarao... Nažalost, gotovo
dvije hiljade crteža, skica i krokija zauvijek ostaju u pariškom hotelu.
Ismet Mujezinović, “Par”, Ismet Mujezinović, “Pjevačica”,

olovka, 1934. olovka, 1934.
Pariški period znači najprije unošenje novina u realističko-zemljaški

crtež i to na više planova. Od tada počinje interes za šire sadržaje, crtež postaje
osnovni i najefikasniji medij umjetnikovog izraza, i najzad, sam izraz se razvija
u više stilskih oblika. Širi raspon tema koje zahvata crtež pariškog i
postpariškog vremena potiče iz susreta umjetnika sa boemskim svijetom
Pariza. Osim pojedinih figura i likova česti motivi su iz kafana, ljudi za stolom, u
razgovoru i atmosferi veselog građanskog života kojem se Mujezinović isprva
divi i nastoji mu se približiti, da bi se vremenom počeo odvajati i kritički ga
3
“Ismet Mujezinović”- Retrospektiva; Umjetnička galerija BiH, 1976.
229
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
gledati. Već tada on može crtežom da kaže mnogo ili sve, i već tada on postaje
majstor crteža pa tek onda slikar. Iako znamo da je Ismet Mujezinović izrazito
sklon figuri i da je njegov opus sazdan od figure figura, kad se crteži posmatraju
odvojeno, pada u oči velika preokupacija portretom. Izgleda da je svakog
zabilježio, evidentirao na svoj način vrste i porijeklo pojedinih ljudskih lica i
karaktera.
Socijalna umjetnost; Collegium Artisticum

Mnogo više nego slike, crteži Ismeta Mujezinovića pokazuju kakav je
odnos njegovih djela prema prethodnim i aktuelnim umjetničkim pojavama oko
njega i na širem prostoru evropskog umjetničkom života. Š jedne strane,
raznovrsne umjetničke forme upućuju na složenije uticaje i povezivanja koja su
se razvijala već za vrijeme studija, nastavila u Parizu i kasnije, a s druge, crtački
opus pokazuje prilike u kojima se tada stvaralo i posebno prilike u kojima je
radio sam umjetnik.
Prije povratka u Šarajevo, gdje će se konačno nastaniti od 1936. godine,
Mujezinović se zadržava u Zagrebu, na Akademiji 1933. i u Šplitu 1935. Tu
upoznaje život ribara i vinogradara.
Ismet Mujezinović, “Izvlačenje mreže”, tempera, 1935. Detalj
U tim godinama Mujezinović stiče podršku i nužne uslove za rad i

prolazi kroz nekoliko paralelnih oblika djelovanja i izraza. Te paralelizme
najbolje ilustruju slike poput „Berbi“ ili „Izvlačenje mreže“, sa tradicionalnom
glatkom formom, zatim crteži koji, uz kontinuitet, zadržavaju i kvalitet i
otvaraju nove probleme, te još jedna linija – linija akademsko-realističkih
230
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
portreta (akvareli iz Gradca, predjeli iz okoline Tuzle, Bijeljine, Sarajeva,

Živinica, Vojkovića).
Kada su se pojavile na izložbama slike „Uranak pod hrastovima“,
„Pehlivani“, prihvaćene su kao djela na koja se nisu mogli primijeniti prethodne
kritičke ocjene o virtuoznosti, lakoći i rutinerstvu. Umjetnik otkriva ljepotu
kreativnog oplođenog, nadvlađujući konačno očaravajući artizam ili
virtuoznost.
Slike koje na najneposredniji način zahvataju život nekom opipljivom i
konkretnom fizičnošću s kojom se na platnima odvija život radnika, radničke
porodice, ribara su npr. „Užina na radilištu“, „U tramvaju“, a tu su i one koje
predstavljaju lik nekog bliskog prijatelja u kojem Mujezinović naslućuje vrijeme
rastanka i vrijeme nestanka („Portreti Ive Lozice i Danijela Ozme“), vrijeme zle
kobi („Portret dr.Jovana Kršića“). Jedan slikarski manir je ovdje zamjenjen ili
umekšan mekim tonalitetom i toplinom game u kojoj je Mujezinovićev rukopis
pokazao nove svježe znakove.
Ismet Mujezinović, “Danijel Ozmo”, Ismet Mujezinović, “Marijin portret”,

ulje, 1937. ulje, 1937.
U Šarajevu se najprije stvara “Šintetičko pozorište” – u čijim

programima i sadržajima učestvuju umjetnici različitih profila. Iz ovih
združenih aktivnosti nastaje “Collegium Artisticum” kojemu je Ismet
Mujezinović jedan od osnivača. Rad u “Collegiumu Artisticumu” nakon nekoliko
godina je zabranjen od strane vladajućeg režima.
Radeći u “Collegiumu Artisticumu” na zajedničkim programima
Mujezinović nije doveo u opasnost svoju orijentaciju. Neke akcije su mu čak išle
na ruku, kao ona s kojom je trebalo kompleksnije i drugačije zahvatati
problematiku sela. Takva je bila tematska izložba “Bosansko selo” koju je
organizovao “Collegium Artisticum”, oktobra 1940. godine. Na ovoj izložbi
najzapaženija su bila sledeća djela: „Žetva“,“Ručak u školi“, „Šumarak“, „Oranje“,
„U razredu“, „Prosjakinje“, „Žetva II“… Zeleni demon kao da je ozelenio ova
231
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mujezinovićeva platna, simbolično označivši, u slikarskom smislu, smjenu

Morane i Primavere, tonskog slikarstva kolorističkim.
Ismet Mujezinović, “U školi”, ulje, 1938.
Vojkovičke teme; Marijina faza

Kolorizam je bio, zapravo, snažno motivisan boravcima u sarajevskoj
okolini par godina prije organizovane akcije umjetnika posvećene selu. Tu, u
sarajevskoj oklini, u selu Vojkovićima, Mujezinović otkriva i neke druge
praizvore, izvore snage sopstvenog bića iz kojih bujaju intimistička i lirska
raspoloženja kroz koja su viđenja djece, seljaka, seoskog predjela i života
obasjana i oplemenjena životnom radošću.
Prvom čistom slikom, bez natruha angažovane umjetnosti, može se
smatrati vojkovićka intima „U vrtu“, iz 1938. Ona predstavlja pravu fugu
sazdanu od bogatih, bujnih verdura što naviru oko figure u sredinu, prožimajući
sve tim svjetlom rastvorenim klorofilom, jednom novom likovnom i životnom
supstancom kojom je sve na platnu prožeto. Nema ni sjenki od bliskih uzora,
poznatih učitelja, tradicionalnih oblika, nema čak ni one Ismetovske rutine,
iščezla je smeđa gama; rasplinuta materija umjesto tonskih slika, koloristička
čistoća i čednost umjesto angažovane teme i socijalne podloge.
Nakon Pariza ponovo putuje. Boravi u Bijeljini, Gracu i Splitu. U Gracu
upoznaje i rođakinju advokata Andrijaševića, svoju buduću suprugu Mariju
Šisarić. Umjetnikova supruga odigrala je važnu ulogu u njegovom životu.
Pružila mu je ljubav, toplinu i podršku. Bila mu je inspiracija, ali i sagovornik i
kritičar. Umjetnički period od 1939. do 1940. godine označen je kao „Marijina
faza“. Naslikao je desetke njenih portreta.
„Portret Marije“ iz 1939. je čista i neposredna inkarnacija, čini se uzrok i
suština umjetnikovih i umjetničkih stanja. Portret je slikan i uobličen
atmosferom, crveno-zelenim harmonijama, mekoćom pahulja boja. Postao je
nakon godina traženja, sa svim najboljim i novim iskustvima, te ostaje kao
simbol, sudbina i suština umjetnikovog života i stvaralaštva.
232
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Ismet Mujezinović, “Marija Mujezinović”, ulje, 1939.
Tokom desetak godina djelovanja, kretanja i traganja od Pariza,

Zagreba, Bijeljine, Splita, Gradca, Tuzle, Beograda do Sarajeva i odlaska u NOR,
Mujezinović je prešao put, i velik i kratak. U tom periodu stvorio je dvije jasne
cjeline: jednu čine brojni crteži izrazitog kvaliteta i aktuelnosti, a drugu slike
nastale iz potrebe da se zadovolje mecene, klijentela, sredina i ublaže sopstvene
materijalne potrebe.
Najzad u predratnom opusu, pod kraj četvrte decenije, javlja se treća
linija u njegovom slikarstvu. To je bio poetski realizam, pa intimizam i
kolorizam koji prosto rastapaju socijalnu i idejnu sadržinu dovodeći do čistog
kolorističkog slikarstva, ne promjenom stava, koliko nekim dualističkim
procesom do smjene angažovane umjetnosti, umjetnošću boje, - do l’art pour
l’arta.
Period NOR-a; ratna djelatnost

1941. godine priključuje Narodnooslobodilačkoj borbi, Mujezinović sa
puškom u ruci ide od Ozrena, preko Romanije, do Duvna, Glamoča, Bihaća, Foče,
Tuzle, Beograda. Bilježio je kolone u hodu, kurire, ranjenike, tifusare, bolničare,
djecu, majke, starce... Crtao je formiranje jedinica, likove umornih boraca,
spaljena sela... Godine 1942. u Glamoču je nacrtao i nekoliko portreta Ivana
Gorana Kovačića. Iste godine je bio i ranjen.
233
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
U tom ratnom periodu nastalo je blizu četiri hiljade radova, a sačuvano

je samo trista. Crteže je poklanjao prijateljima, školama i muzejima revolucije.
Najmanji broj je zadržao za sebe.
Početkom 1941. godine već je bilo stvoreno jedno od najvećih stratišta u
historiji čovječanstva. Rat je zahvaćao sve veći prostor prijeteći da zapali cijeli
svijet. Ismet Mujezinović je već 1941. godine pošao u narodnooslobodilačku
borbu.
Nema sačuvanih listića na kojima je Mujezinović zabilježio prve slike tog
ratnog doba. Zna se da ih je nacrtao mnogo, da se potreba kod njega brzo javila i
sve ga više obuzimala. Odjednom je shvatio da je to neponovljiv slijed slika
ljudskih i historijskih drama i veličina, da treba sve zabilježiti: kolone u hodu,
kurire i male bombaše, ranjenike i tifusare, bolnice, zbjegove, djecu, majke,
starce, stoku… Crtao je formiranje jedinica, likove boraca, komandanata, heroja
i pjesnika, katkad s osjećanjem da je to možda posljednje viđenje. Niko, čini se,
kao Mujezinović nije znao linijom i rukom, oblikom i slikom izraziti snagu u
naletu, juriš i povik, nacrtati tjelesa u trku, kako se podižu, biju, povijaju, padaju,
neprijatelja gaze i probijaju.
Ismet Mujezinović, “Vojnik u ma Ismet Mujezinović, “Majka”,

tuš, 1941. ulje, 1947.
Ciklus “Prelaz preko Neretve”

Prve slike iz rane 1945. godine najčešće sa temom bijega slikane su
nekom svježom zelenom gamom u neoromantičnom duhu koji podsjeća na
predratne slike. Međutim, to je potrajalo kratko. Konačno je došlo očekivano,
234
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
pobijeđen je fašizam, vlast je u rukama naroda, narod izgrađuje sebe, pa i

umjetnost mora da bude narodna i za narod.
Na prvim izložbama ULUBiH-a, njegovi crteži, studije i slike privlače
najveću pažnju. Ali, bilo je i kritika. Mujezinoviću su zamjerili, nasuprot ostalim,
da slika “jakim bojama”, u živom koloritu.
Od 1947. godine usredsredio se na jednu veliku temu: „Prelaz preko
Neretve“, kojoj će sve ostalo biti podređeno.
U početku je teklo razvijanje kompozicije u vertikalnom formatu, u
unutrašnjem toku dvije vazdušno postavljene dijagonale, jednu je činila kolona
koja se spušta niz liticu kanjona, a drugu silueta mosta u drugom planu sheme.
Istu shemu zatvaraju strane kanjona. Ovakav koncept omogućavao je slikovitiji
i dramatičniji prikaz događaja i događanja jer se bitka za ranjenike i bitka s
neprijateljem u stvari pretvorila u bitku sa kanjonom, Neretvom, mostom. To su
dva motiva u kontrapunktu, posmatrana izbliza ili sa udaljenosti, naznačene
konfiguracije ili detaljnije islikani.
U drugom dijelu ciklusa „Prelaz preko Neretve“ znatno je izmijenjen
koncept – kompozicija je smještena u horizontalni format, kanjon se gotovo
izgubio, a glavna tema postao je jedan detalj iz prethodnih slika – nošenje
ranjenika – variran od jednostavnije figurativne kompozicije kao što je „Nošenje
ranjenika“ do razvijene i mnogoljudne kompozicije kao što je ona u Šarajevu.
“Prelaz preko Neretve”, ulje 1948.
“Njegovo slikarstvo sa tematikom narodnooslobodilačkog rata od 1941.

do 1945. godine sigurno je najbolje što je uopće napravljeno na prostorima
bivše Jugoslavije.”4
4
235
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
“Nakon što je sliku nagrađenu prvom saveznom nagradom izložio na

Venecijanskom bijenalu i dobio pozitivne talijanske kritike, isporučio ju je u
Beograd”5 gdje su našli gomilu zamjerki i spustili cijenu tako da se nije isplatilo
putovati u Beograd po honorar. Kasnije je procijenjena vrlo visokom cijenom.
Tuzlanski period
Završavajući veliki ciklus „Prelaz preko Neretve“ sa još jednom isto tako
velikom slikom „Ustanka“, Mujezinović je završavao i svoj boravak u Šarajevu
koje napušta 1953. i preseljava se u rodnu Tuzlu.
U susretu sa ljudima, rudarima, prateći život grada, na ulici, u Husinu, na
pijaci, šaroliki, a opet obični svijet, umjetnik se vraća zaboravljenom,
razabiranju i prepoznavanju onih slika i zvukova koji su ga na djetinjstvo
podsjećali.
Naravno, on nije napustio tematiku NOR-a. Nakon ciklusa Bitka na
Neretvi, ulazi u novi veliki ciklus „U slavu boraca Sutjeske“, ali je otvorio put i
novim temama. Mujezinovićeva ekspresivna figuracija (u ciklusu „Prelazak
preko Neretve“) prelazi u tuzlanskom ranom periodu, u vrijeme odlučnog
kretanja apstraktnih oblika mišljena i izraza, u neku vrstu pastoralne i epske
intonacije figurativnog oblika i nalazi se formalno na suprotnoj strani od matice
apstrakcije. U funkciji je otkrivanja prirode. Međutim i one slike s motivima i
likovima s tuzlanskih pijaca, polja i rudara, baš onim finim sivilima koje je
umjetnik zapazio dodiruju se s težnjama šeste decenije u kojima jača značaj
strukture misterije („Husinjanka“). Šta više ove teme ne vode umjetnika
realizmu i akademskom izrazu, već suprotno, skoro na ivicu apstrakcije („Žene
na pijaci“).
Ismet Mujezinović, „Žene na pijaci“, ulje, 1957.
5
“Ismet Mujezinović”- Ismar Mujezinović; Bosanski Portreti, Zenica, Tuzla, 2008. Štr.41.
236
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Pedesete godine, ciklus “U slavu boraca Sutjeske”, put ka sintezi likovno

tematskog, portreti, autoportreti.
Ciklus “U slavu boraca Sutjeske” se razvio iz prvobitnog zadatka i
projekta od četiri velike kompozicije za svečanu koncertnu salu Doma JNA u
Sarajevu („Ustanak“, „Prelaz preko Neretve“, „Sutjeska“, „Oslobođenje Jajca“).
Opet su konačnom rješenju prethodile brojne skice i studije manjeg i većeg
formata, detalja i većih fragmenata.
Na slici “U slavu boraca Sutjeske” naglašena je pojedinačna sudbina,
uloga boraca, istaknuta ljepota svakog pokreta, i u poređenju s drugima iz tog
perioda je čitljivija i ilustrativnija. Ciklus “U slavu boraca Sutjeske” natkriljuje
sve što je umjetnik stvorio poslije rata.
Značajni iz ovog perioda su i portreti.

“Autoportret sa spomenicom”, ulje na platnu, nastajalo između 1966. i
1970. godine. Nije običaj da se autoportreti tako dugo slikaju, valjda i zato što
čovjek bez velike muke neće tako dugo gledati u sebe, ali ova slika Ismeta
Mujezinovića, jugoslavenskoga i bosanskog umjetnika i revolucionara, ima
svoju priču. To platno, dimenzija 169×99, na kojem vidimo mršavu slikarevu
figuru, golu do pasa, samo u dugim vojničkim gaćama, sa kistom u lijevoj i
paletom i nekakvom krpom u desnoj ruci, prvi je put dovršeno onda kada je i
započeto. U pomalo patetičnoj pozi, napet i neodlučan, slikar gleda u svoje djelo.
Očito nije zadovoljan, ali ne zna kako bi stvar popravio. Pod na kojem stoji je
crven, gaće sivo-modre, tijelo i lice blijedi, pozadina skoro crna, i slika djeluje
kao hommage na kraj dvadesetih i početak tridesetih, kada je u Zagrebu
završavao akademiju, a zatim se, kao posljednja sirotinja, u skladu s
naraštajnom modom i običajima, potucao po Europi, od Münchena do Pariza.
Kada je započeo i prvi put dovršio “Autoportret sa spomenicom”, Ismet
Mujezinović još nije navršio šezdesetu. Četiri godine kasnije, imao je šezdeset i
jednu, što su za slikara, možda, i najbolje godine, ali vrijeme je to kada čovjek
svodi račune sa svojim idealima.
Kažu da je jednoga dana ušao u atelje i na portretu doslikao dva detalja:
na lijevoj strani grudi orden, Spomenicu za sudjelovanje u NOB-u od 1941, i dva
curka krvi, koja mu se slijeva niz grudi i trbuh. Tim je dodatkom promijenio
atmosferu i smisao slike, preokrenuo je njezinu priču, i dvadesetak godina prije
sloma i smrti Jugoslavije ispisao epilog svoje generacije, ili boljega i čestitijeg
njezina dijela. Učinio je to, doslikao je Špomenicu na svoja gola prsa, ojađen i
gnjevan zbog novinskih vijesti o razbuktavanju nacionalizma.
“Autoportret sa spomenicom” pratio nas je u doba odrastanja. Nismo
znali njegovu priču, niti je bilo uputno pripovijedati takve priče, ali slika je
237
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
odisala nečim što je zabranjeno, potresno i strašno, nečim što se ne mora, a

možda i ne može razumjeti, ali što gledatelja udari onako i onoliko snažno kao
što su to činila oba kanonska romana Meše Šelimovića. O jezi pred bradavicom,
kroz koju je probodena igla ordena, pisao je Šemezdin Mehmedinović. Kad god,
desetljećima kasnije, obično na fotografiji, ugledam pirsing proboden kroz neki
osjetljivi tjelesni predio, pomislim na Mujezinovićev “Autoportret sa
spomenicom”. Koliko god bilo bolno, više ništa ne može biti onoliko bolno.
„Autoportret sa Spomenicom“ koncipiran je neuobičajeno, sa cijelom
figurom u ateljeu, sa malkasnom i štafelajem u prednjem planu umjetnikov
gotovo asketski lik slikan je virtuozno i ekspresivno, sa sumarno naznačenim
licem, rukama i nogama dok su pojedini dijelovi stalka i pribora, pepeljara,
kutija “Morave” i šibica tretirani realistički. “Autoportret je dugo u atelieru
odolijevao hladnoći, prpuhu i svim vremenskim nepogodama, sve dok ga nisu
pozvali na izložbu NOB-a.”6
Ismet Mujezinović, “Autoportret sa Spomenicom”, ulje, 1941.
Važan je i njegov drugi autoportret. Četiri godine kasnije, bila je to 1974.

godina, nastao je “Autoportret sa crvenom maramom”.
Šlikar je već bio puno stariji, imao je dugu bijelu bradu, i sveo se na
glavu starca, koji je kosu povezao maramom da mu ne smeta dok radi. Slabije je
već vidio, ili nije mogao sravniti pogled u ogledalo sa pogledom prema platnu,
pa je na nosu imao naočale, rožnatih okvira kakvi su, pogotovo među starijim
svijetom, bili dugo u modi. Na slici, međutim, on gleda preko naočala – taj
6
“Ismet Mujezinović”- Ismar Mujezinović; Bosanski Portreti, Zenica, Tuzla, 2008. Str.145.
238
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
pogled rijetko zabilježi fotografski aparat, ne vidimo ga ni na slikarskim

portretima, pisci ne nalaze razlog da ga opišu, a u neka životna doba, to je
najčešći čovjekov pogled na svijet – oči su mu mutnoplave, usta poluotvorena.
Zašto mi je ova slika tako važna da je gledam i o njoj mislim već duži period,
nakon što sam je prvi put vidila u Mujezinovićevoj monografiji (a onda konačno
i uživo, prije nekoliko godina, na slikarevoj jubilejnoj monografskoj izložbi u
Tuzli) i što je to što ovaj autoportret čini drukčijim od svih koje sam vidjela?
Radi se o nečemu što se opire žanru i ljudskoj prirodi, a što, u smislu
umjetničkog zahvata, mogu provesti samo snažni ljudi, ili oni koji više i nisu
ljudi, nego su samo umjetnici. Mujezinović je, naime, portretirao sebe na način
na koji se, čini nam se, može slikati samo drugoga: na slici on je starac na
izmaku mentalnih snaga, pa premda slikar ništa nije karikirao, taj starac je već
pomalo iskarikiran životom. To je lice iz nekog sanatorija za bolesnike od
alzhajmerove bolesti, lice bez sjećanja. Pozadina je opet crna, ali starčeva
oprava je bijela, nenaslikana, i ta bjelina polako guta njegovo lice i njega, guta
sve, osim te jarkocrvene marame. Ko je bio čovjek koji je mogao sebe takvog
naslikati? Bio je duhovit i okrutan prema sebi (što smo već vidjeli na slici sa
Špomenicom), ali istovremeno je bio savršeno bistre pameti. Nažalost, senilan
čovjek ne može tako slikati, kao što ne može ni pisati, no od zamišljanja takve
mogućnosti, ionako je impresivniji taj Mujezinovićev mentalni i fizički rez in
vivo, na sebi, svojoj biografiji i naraštaju kome je pripadao. Nakon što je
naslikao takvu sliku, poživio je još deset godina.
Ismet Mujezinović, “Autoportret sa crvenom maramom”,

ulje, 1974.
Osim ovog i ovakvih portreta postoji još jedna vrsta. To su crteži i slike
ruku, umjetnikovih ruku rađenih umjetničkom rukom. A ruke Ismeta
Mujezinovića zaista su najslikovitiji i najživotniji dio njegovog portreta.
239
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
“Velikim brojem studija ruke, Mujezinović je možda i nesvjesno izrazio pohvalu

ruci, tom stvaralačkom simbolu čovjekove stvaralačke egzistencije.”7
Ismet Mujezinović, „Studija ruku“, 1976.
Šlijedi niz slika kao što su „Grč“, „Strijeljanje“, „Tifusari“, koji su slikani
zgusnutom materijom i esencijalnim sredstvima i oblicima. Slikao ih je od
ostataka boja s palete, spontano i slučajno, kao improvizacije, kao da su se takve
slike nekontrolisano izrodile iz žeđi za slobodom i akcionim načinom rada.
Ismet Mujezinović bio je veliki slikar, snažne naracije. Na način velike
književnosti, kako to mogu samo romani ili velika poezija, njegove slike su
svjedočanstvo o vremenu. Napokon, postavimo li, jedan uz drugi, dva njegova
autoportreta, pred nama će se, poput molitvenog ćilima, rasprostrijeti najprije
jedan, a odmah za njim hiljadu i jedan životopis, koji će, svi zajedno, činiti onu
najzanimljiviju, veliku i intimnu priču o slomu Jugoslavije, koja, opet,
funkcionira jedino kao priča o jednoj ili hiljadu i jednoj biografiji.
Ismet Mujezinović je ostavio velika platna, a ostala je neispunjena želja
da naslika jednu veliku sliku četiri stotine metara dugačku i pet metara visoku,
sa hiljadama figura. Nema područja u kojem nije izrazio svoj ogromni talenat.
Nema vremena u kojem nije bio, niti će doći vrijeme u kojem će prestati biti.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja:

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine: Ordena za hrabrost,
Ordena bratstva i jedinstva, Ordena zasluga za narod, Ordena Republike sa
srebrnim vijencem i Ordena Republike sa zlatnim vijencem. Dobitnik je
Lenjinove medalje povodom stogodišnjice Lenjinovog rođenja.
7
„Ismet Mujezinović- 4700 skica, studija, crteža i akvarela“- Katalog Ćazim Šarajlić; Grafičar,
Tuzla 1977.
240
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Nagrade: 1947: Nagrada za slikarstvo Vlade NRBiH, Nagrada za crtež

Savezne vlade FNRJ; 1947–48: II nagrada za slikarstvo Savezne vlade FNRJ (za
sliku Mješalica); 1948: Nagrada za najbolje dramsko djelo napisano u toku
NOB-a (kao koautoru) za komediju Kafanski stratezi; 1949: I nagrada za
slikarstvo Savezne vlade FNRJ (za sliku Prelaz preko Neretve); 1961:
Oktobarska nagrada grada Tuzle, Nagrada AVNOJ-a za likovne umjetnosti;
1973: Nagrada ZAVNOBiH-a.
Pored svih velikih dijela koja je ostavio iza sebe smatram da je njegovo
najznačajnije “djelo” njegov sin - Ismar Mujezinović, koji je naslijedio očev
talenat i ljubav prema umjetnosti.
Ismar Mujezinović
Drugi o Ismetu
- Ismet Mujezinović je bio posebna, svestrana pojava u društvu, o čemu
najbolje svjedoče njegovi prijatelji i poznanici. Švi su ga, kažu, voljeli. Bio je
drugačiji od Meše Šelimovića, Ive Andrića, Maka Dizdara iz kojih se riječ
„kliještima morala izvlačiti“. Ismet je bio razgovorljiv. “Ismet Mujezinović je bio
osebujna i karizmatična osoba, čovjek naglašene društvenosti, galantan,
spreman uvijek na šalu. Nevjerovatnog duha i šarma, plijenio je svojom
komunikativnošću, kako obične tako i poznate osobe, kozer istančanog ukusa i
stare škole otmjenosti. A kad je o šarmu riječ, mislim da je takvog čovjeka danas
teško naći. Mogao je do jutra ostati budan, dok bi mi mlađi osjećali pospanost,
jer njegovoj želji za društvom i pošalicama, razmjeni mišljenja nije bilo kraja.
Izuzetno obrazovan i talentiran slikar, dugih koščatih prstiju, virtuozno je crtao
i slikao. Bio je živa enciklopedija. Govorio je tri - četiri jezika, izvrsno igrao
preferans, bilijar, stoni tenis, posebno šah. Imao je prijatelje posvuda u svijetu, a
osobito su ga poznavali konobari, gdje god bi došao. Uvijek je bila rezervisana
241
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
jedna soba za njega u hotelima, jer je bio veliki kavalir. Takav je ostao do kraja
života.”8
Mevludin Ekmečić
-“Mujezinović je bio sjajan ilustrator, moćan propagandist s perom i

tušem, ili sa kičicom, i moguće je posvuda naći tu vrstu njegovih radova: plakate
za borbu protiv tuberkuloze ili narodnih neprijatelja, crteže u pjesmaricama sa
temom revolucije, obnove i izgradnje, monumentalna namjenska djela sa
figurama ljudi i konja, koja će poslužiti kao memorijali narodnooslobodilačke
borbe ili će visjeti u prostorijama društveno-političkih institucija i svojim
intenzitetom plašiti običan svijet. U to je, naime, Ismet Mujezinović vjerovao, za
to se kao partizan borio, i ničega zazornog u tome nema. Ali istovremeno, u sva
vremena svoga stvaralačkog života, on je bio veliki, samo svome daru i ljudskoj
sudbini, odgovoran slikar. U tome je, premda sa ponešto različitim ideološkim
predznacima, bio sasvim nalik svome zagrebačkom profesoru Jozi Kljakoviću.”
Miljenko Jergović
-“Kad je Meša (Šelimović) doselio u naš komšiluk, stalno su se družili

kod njega ili kod nas. Nalazili su se naveče i igrali preferans uz stalne
komentare: Kontra… rekontra- nakon čega bi slijedile duge prepirke ko je kakav
potez trebao da odigra. Kad je otac igrao sa Augustinčićem i Krležom, zatvarali
su se u posebnu sobu. Preferans je bio kao neka vrsta diplomatskog sučeljenja
mističnih aktera. Obični svijet igrao je tablića ili u boljem slučaju remi.” 9
“Volio je da oko sebe ima društvo, koje se mijenjalo, od slikara, glumaca
i običnih ljudi raznih zanimanja. U pozorištu se često nalazio sa Dervišem
Šušićem.”10
Ismar Mujezinović
- “Mujezinović je umjetnik koji ima šta da kaže. On je u stalnom traženju

i studiranju i on će, nema sumnje, naći svoj pravi izraz za tematiku iz našeg
savremenog života.”11
Isak Samokovlija
8
9
“Ismet Mujezinović”- Ismar Mujezinović; Bosanski Portreti, Zenica, Tuzla, 2008. Štr.51/2.
10
Isto, Str.86.
11
„Front Šlobode“- Galerija jugoslavenskog portreta Tuzla, dodatak „Oslobođenju“, Šarajevo
1982. Str.3.
242
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
-“(…)Mujezinović je bio fanatic slikarstva jedne oblasti kojoj je odano

služio cijelog života, od početka do danas. Na taj način je mogao da ostavi dubok
trag, pogotovo zato što se njegovo stvaranje podudara sa epohom revolucije,
kojoj je Mujezinović dao svoj obilat tribut.”12
Pavle Vasić
-“U književnosti i umjetnosti rjeđe se javljaju talenti, većinom se ovim

zvanjima posvećuju ljudi, koji imaju doduše volje, ali ne i prirodnog dara. Tu i
tamo se ipak pukim slučajem otkriju u narodu i među priprostim pukom rijetki
talenti, koji se, ako im se dade prilika uzdignu do velikih umjetnika. Takav je
slučaj sa mladićem, šesnaestogodišnjim slikarom Ismetom Mujezinovićem.” 13
Dr. Niko Andrijašević
-“Švaki ponovni susret sa djelom Ismeta Mujezinovića, budi u nama

nove asocijacije, nova traženja onog “pravog” Ismeta. Međutim, on je u djelima
koja je stvorio, koja svojom umjetničkom vitalnošću postojano zrače u našoj
slikarskoj stvarnosti. Stoga i svaki novi susret sa djelom Ismeta Mujezinovića
prilika je za potrebnu revalorizaciju, jer ulazak u to bogato područje likovne
misli zahtijeva od nas da budemo još više osjetljivi na doticaj sa djelom
umjetnika…”14
Ćazim Sarajlić
Ismetove anegdote
Ismet Mujezinović je bio vrlo duhovita ličnost, i kroz život su ga pratile
razne anegdote.
-A volio je umjetnik druženja i razgovre sa svojim savremenicima. Kao
„pariski đak“ naučio je igrati bilijar i bio je veoma dobar u tome, kao i u šahu.
Odlično je igrao šah. Kada je u Tuzlu došao Tigran Petrosjan, prvak svijeta u
šahu, u Ismetovoj kući je sa njim odigrao partiju šaha, koju je Ismet izgubio.
Petrosajn mu je poklonio svoju knjigu na kojoj je pisalo: „Prvak svijeta
Petrosjan, prvaku Muslimanu Jugoslavije Ismetu Mujezinoviću.“ Poslije se
hvalio da je prvak Muslimana Jugoslavije. To se nije smjelo, a on je smio-
prisjeća se Mevludin Ekmečić.
-Mujezinović je i u Francuskoj poklanjao svoje slike, a najviše ga se
dojmilo mjesto na kojem je njegov francuski prijatelj okačio njegovu sliku.
Čovjek je imao mali stan, pa je sliku stavio u wc i zaboravio skinuti kada je
12
„Front Šlobode“- Galerija jugoslavenskog portreta Tuzla, dodatak „Oslobođenju“, Šarajevo
1982. Str.5.
13
Iz kataloga povodom 90 godina od rođenja Ismeta Mujezinovića; Harfo-graf Tuzla, 1997.
14
Isto
243
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Ismet došao. A bili su veliki prijatelji. I Ismet je tako vidio sliku i kazao mu: „To
mi je bilo najbolje izlagačko mjesto. E tu, Ekmek, moraš gledati sliku, nemaš u
šta drugo!“
-Kao i većina umjetnika, i Ismet je često bio zamišljen, posmatrao je
nebo, oblake, zvijezde... Zbog toga je jednom završio u policijskoj stanici.
Policajac mu je rekao: „Kosonja, ja tebe gledam i pratim kako gledaš u nebo.“.
Mislio ovaj da je Ismet stranac, špijun, jer uvijek je imao dugu kosu i dugi
mantil. A ono, Ismet gleda oblake, hoće da slika.
-Kada je pravio skicu za sliku „Prelaz preko Neretve“, jer uvijek je prvo
pravio skice, dođe jedan seljak blizu njega i pita ga: „Šta to vi, druže, radite?“. A
on kaže: „Ja sam slikar, pravim skicu.“ A seljak, ne znajući, kaže Ismetu: „Šta ćeš,
bolan, ti tu slikati? Uzmi bukvar i nađi Ismetovu. Preslikaj od njega i eto ti slike.“
Kada mu je Ismet rekao ko je, seljak je odmah otišao po sir i prohu, te su dugo
razgovarali.
-Umjetnik je slikao i Josipa Broza Tita. I to dva puta. Mujezinović je i
jedini sliakr koji je imao čast da ga u svom ateljeu lično posjeti Tito, koji se
raspitivao o njegovom životu i radu. Kada su slikali Tita u Bugojnu, Ismet je kao
najstariji bio naprijed. I Tito počne pričati nešto, a Ismet upadne u riječ. To je
bilo malo nekulturno. I što je Tito, i što je stariji čovjek. A Tito odmah stane i
sasluša ga.
-Nekih pet godina pred njegovu smrt, Marija (supruga) je stalno morala
ići u banku da promijeni nove novčanice od tadašnjih sto hiljada crvenke od po
deset dinara. Tada bi govorio: „Ekmek, evo ja pravim novce! Ovo je moja. Nova,
novcata!“ Dijelio je novac djeci u igralištu prekoputa svoje kuće, radnicima, pa i
Ekmečiću. Jer, on je bio čovjek kavaljer koji je u Francuskoj davao velike
napojnice. Navikao je dijeliti, ali tada je bio bolestan, nije izlazio iz kuće i davao,
pa je dijelio ispred kuće. Znao je on doći u Pariz nakon dvadeset godina, a
konobari bi ga prepoznali. I kad nema, za njega se nalazila slobodna hotelska
soba.
-“Jednom prilikom, uz kafu, je saopćio prijatelju Ekmečiću da više nije
Mujezinović nego da je promijenio prezime, te da je sada Magnetofonović, jer u
džamijama više ne uče mujezini nego magnetofoni.”15
-“Jednom prilikom, kada su me kolege, nazivajući me u šali
konzervativcem (a u zbilji i u mom odsustvu- reakcionim slikarom; vjerovali ili
ne - bilo je i toga), pozivali u svoje društvo, odgovorio sam im, naravno, opet u
šali: Bolje je za vas da ostanem po strani, u provinciji, u prošlosti, inače bih
mogao, kao apstraktni slikar, da “dignem” nekome nagradu.
15
244
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Drugom prilikom, na pitanje zašto ne izlažem na jednoj od tzv. Avangardnih

izložbi, objasnio sam ovako: Pa, znate, šta ću ja tamo, konzervativac, a tamo se
izlaže svježa i lako pokvarljiva roba. Eto, pojavio se nadrealizam, pa će sigurno
jednom opet doći realizam. Uostalom, doći će vrijeme kada će se astronauti
zaželjeti majčice zemlje, žubora potoka, hladovine ispod neke bogate krošnje na
mekoj travi, da slušaju pjev ptica i iz daljine cijuke zvjeradi…”16
Ismet Mujezinović
Dijalog Ismeta Mujezinovića i Meše Selimovića
Jednog hladnog decembarskog jutra poranio Meša Šelimović na onaj

autobus u 4:00h za Beograd i susreće Ismeta Mujezinovića koji ide kući, nakon
burne noći provedene sa društvom u kafani:
Meša: Odakle ideš i kud si pošao?
Ismet: Dolazim niotkud i ne idem nigdje.
Meša: Kafana nikome nije donijela nikakvog dobra.
Ismet: (Naslonio se na stub ulične rasvjete i šuti.)
Meša: Kada se u petak vratim iz Beograda, ozbiljno ćemo porazgovarati o tvom
boemskom životu. Pozdravi Mariju (Ismetova supruga) ako se uopšte sjetiš da
si me negdje susreo.
Dijalog velikih prijatelja i znamenitih Tuzlaka u ljeto 1990. godine
ovjekovječila je zagrebačka kiparka Marija Ujević, čiji su kipovi slavnog
književnika i velikog slikara postavljeni na tuzlanskom korzu.
Život Ismeta Mujezinovića odavno je urbana legenda. Bio je partizanski
major, bio je boem kojeg su poštovali konobari pariskih noćnih barova,
16
„Izložba slika Ismeta Mujezinovića“- Katalog Ćazim Šarajlić; Trebinje, 1977.
245
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
beogradskih klubova, tuzlanskih i sarajevskih kafana, bio je čovjek istančanih

manira kojem su pristajali saloni evropskog plemstva ali i teferiči u
Vojkovićima, kod Šarajeva.
Zanimljiv je podatak da je Ismet Mujezinović imao rezervisan sto u
hotelu Bristol u Tuzli, za koji je samo on sjedao, sam ili u pratnji.
Kažu da je sa sobom uvijek nosio blokić i olovku, te da je uvijek pravio
skice, krokije, crteže…
Međunarodna galerija portreta, Tuzla

“U Tuzlu je došao Mevludin Ekmečić-Ekmek, Ismetov đak iz Sarajeva,
koji je u međuvremenu završio Akademiju u Zagrebu. Odmah ga je angažirao da
mu pomaže (…). Ismet i on su počeli sanjati kako da aktiviraju likovni život u
Tuzli.”17
“Pokazivala se potreba za većim izložbama šireg značenja. Ekmek i
Ismet zamislili su da sve pokrenu uz pomoć portreta. Mogli su i sa aktovima, ali
mala sredina za to nije bila spremna. (…) I tako je počela Galerija portreta.
Ismet je napisao cirkularna pisma svojim starijim kolegama, a Ekmek je počeo
sa putovanjima, i donirani materijal se počeo skupljati. Švi su gledali
blagonaklono na tu akciju, mada nisu mislili da će prerasti u pravu galeriju.”18
Međunarodna galerija portreta je nastala amaterski 1964. godine u

Osnovnoj školi ”Centar” donacijom likovnih umjetnika sa prostora bivše
Jugoslavije. “Tetka Fatima poklonila je Galeriji rad koji je označio početak
njegovog umjetničkog puta, sliku „Ruka“, sa kojom je primljen na Likovnu
akademiju u Zagrebu.”19
Svoj profesionalni interes vezuje za istraživanje, prezentaciju i
valorizaciju značajne likovne teme - portreta. Tokom proteklih četiri decenije
Galerija portreta izrasla je u značajnu likovnu instituciju. Švojim stalnim i
povremenim aktivnostima i sadržajima Galerija je ustanovila nekoliko vrijednih
zbirki izgrađene estetske profilacije, što ovoj likovnoj ustanovi daje poseban
likovno problemski značaj i vrijednosti. Galerija je formirala, između ostalih,
Kolekciju crteža, akvarela, tempera i ulja Ismeta Mujezinovića.
2013. godine Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donijela je
Odluku: Pokretno dobro – Zbirka slika Ismeta Mujezinovića, koja se nalazi u
17
“Ismet Mujezinović”- Ismar Mujezinović; Bosanski Portreti, Zenica, Tuzla, 2008. Štr.94.
18
Isto, Str.95.
19
Isto, Str.183.
246
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla u Tuzli, proglašava se nacionalnim

spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik čini 2085 djela. Na ovaj
način Tuzla se zahvalila ovom svestranom umjetniku.
U čast Ismeta Mujezinovića u Tuzli je otvorena i istoimena gimnazija, te
umjetnikov muzej.
ZAKLJUČAK
Idući za čovjekom mi otkrivamo djelo, ali slijedeći djela mi spoznajemo

čovjeka. Istraživajući Ismetovo djelo i Ismeta kao čovjeka, postalo mi je
svejedno da li ću poći od života, umjetnosti ili od umjetničkog oblika ka
njegovoj dubini, podlozi i pozadini.
Njegov početak u stvaralaštvu, jednostavni i uski potezi, studija crteža i
mladalački akvareli, skice, krokiji, crteži, portreti, mrtve prirode, pejzaži-
promatrajući sva ova djela doživljavam slobodu poteza, liniju koja dominira,
jasnu i jednostavnu, Pikasovski izobličene likove među kojima stoji topli
likovno obogaćeni portret majke, zatim ogromne kompozicije, grupe ljudi u
svakodnevnom životu koji prenose stanje određene situacije.
Ismet Mujezinović je u svojim djelima izrazio surovost, stvarnost i
poeziju doživljaja toga vremena. Bez obzira na slobodu on ostaje korektan u
odnosu na prirodu, a naročito na ljudsku figuru. Na njegovim crtežima se vidi
prevaziđeni akademizam. Crtež u kome uvijek možemo naći inspiraciju, ono
ljudsko, humano i moralno, što nas uvijek ispunjava radošću jednog poštenog i
247
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
talentovanog likovnog stvaralaštva. Po njegovim crtežima i skicama sam

uvidjela da je uvijek studirao ono što je posmatrao.
Ono što bih ja voljela u svome radu je da dokučim Ismetovu lakoću rada,
da ne idem u suvišni realizam, te da u svojim slikama osjetim da sam postigla
spoznaju bitnog.
Posmatrajući njegove slike uočila sam da su figure uvijek u pokretu, te
dominiraju, dok Ismet zanemaruje ostalo. S obzirom da ja ne slikam grupne
portrete i figure u kompoziciji, Ismetov rad istih, me se dojmio. Na njegovim
slikama se puno puta pojavljuje linija koja u tim namazima boje ima ulogu da
naglasi pokret i radnju. Ismetovo stvaranje u raznim tehnikama doživljavam
pozitivno i tu nalazim sličnost sa samom sobom. Posebno bih izdvojila njegove
akvarele prema kojima gajim posebnu ljubav.
Šve priče ispričane o Ismetu- slušati za mene je bilo veliko zadovoljstvo.
Pobuđujući sjećanje na Ismeta uvidjela sam koliko je utisaka ostavio na
prijatelje, poznanike i obične ljude. Običan čovjek, prijatelj, sin, muž, otac,
stvaraoc - to je bio Ismet Mujezinović, kakvog ga svi pamte. Drago mi je da ovaj
rad govori baš o njemu.
LITERATURA
o „Šjećanje na ljude moga vremena“ - Mevludin Ekmečić; Printkom Tuzla,

2012.
o „Ismet Mujezinović“ - Ibrahim Krzović; Tiskarna mladinska knjiga,
Ljubljana, 1985.
o “Ismet Mujezinović” - Ismar Mujezinović; Bosanski Portreti, Zenica,
Tuzla, 2008.
o “Ismet Mujezinović” - Retrospektiva; Umjetnička galerija BiH, 1976.
o „Ismet Mujezinović - 4700 skica, studija, crteža i akvarela“- Katalog
Ćazim Šarajlić; Grafičar, Tuzla 1977.
o „Front Šlobode“ - Galerija jugoslavenskog portreta Tuzla, dodatak
„Oslobođenju“, Šarajevo 1982.
o „Izložba slika Ismeta Mujezinovića“- Katalog Ćazim Šarajlić; Trebinje,
1977.
o Katalog povodom 90 godina od rođenja Ismeta Mujezinovića; Harfo-graf
Tuzla, 1997.
o Odluka: Pokretno dobro - Zbirka slika Ismeta Mujezinovića koja se
nalazi u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla u Tuzli, Komisija za
očuvanje nacionalnih spomenika, Sarajevo, 2013.
248
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Zehrina KARIC, MA
ISMET MUJEZINOVIC – TIMELINE OF AN ARTIST
Abstract: When it comes to the visual arts in our and the countries of the region,
the name of the great, and many would agree, the greatest painter in this region -
Ismet Mujezinovic is indispensable. He created: drawings, prints, watercolors, oil
paintings ... The International Gallery of Portraits in Tuzla today has more than
two thousand mentioned works of art, which is a major part of his artistic work,
and in 2013 the Ismet Mujezinovic Collection of paintings was proclaimed a
movable heritage , a national monument. A small part of the work is preserved by
the family, then by various galleries, museums and private collections. This paper
deals with the character and work of Ismet Mujezinovic: his childhood, his
boyhood, his time at the Academy, his stay in Paris, his relationship with his wife
Marija, the WW2 period, the period spent in Tuzla, the awards won, what others
told about Ismet, some of his anecdotes ... In fact, this work provides a brief insight
into the time machine of an artist - Ismet Mujezinovic.
Keywords: Ismet Mujezinovic, art, painting, Tuzla,
249
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
250
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Nermin IBRIĆ, prof., kustos historičar

JU Muzej istočne Bosne Tuzla
PRIKAZ AKTIVNOSTI HISTORIJSKOG ODJELJENJA MUZEJA

ISTOČNE BOSNE KROZ IZLOŽBE 1947-2017.
Apstrakt: Muzej u Tuzli osnovan je 1947. godine kao Muzej

narodnooslobodilačke borbe. Aktivnost Muzeja odvijala se na užem i širem
području Tuzle, a obrađivala je period revolucije od 1941. do 1945. godine. Godine
1950. Muzej je proglašen zavičajnim, nakon čega se djelatnost Muzeja proširuje
na prikupljanje materijala, ne samo iz perioda narodne revolucije već i na oblasti
arheologije i etnologije. Muzej 1962. godine odlukom Skupštine sreza Tuzla i uz
njeno finansiranje, nastavlja sa radom kao Muzej istočne Bosne u Tuzli.
Historijsko odjeljenje Muzeja istočne Bosne Tuzla prikuplja, istražuje, čuva, i
prezentuje historijski materijal. Taj materijal je podijeljen prema periodima:
osmansko doba, austrougarski period, period između dva svjetska rata, radnički
pokret, drugi svjetski rat – period narodnooslobodilačke borbe, socijalistička
izgradnja, period od 1992. godine – Odbrambeno – oslobodilački rat 1992-1995.
godine. U evidenciji historijskog odjeljenja evidentirano je ukupno 9764
eksponata. Pored trodimenzionalnog materijala (oružje, oruđe, uniforme, ordeni i
drugi predmeti), odjeljenje posjeduje veliki broj fotografija, historijskih karata i
dokumenata. Jedna od glavnih aktivnosti historijskog odjeljenja Muzeja istočne
Bosne Tuzla je organizovanje izložbi.
Ključne riječi: Muzej istočne Bosne, Tuzla, historijsko odjeljenje, izložbe.
UVOD
Muzej u Tuzli osnovan je 1947. godine kao Muzej narodnooslobodilačke
borbe (u daljem tekstu Muzej). Aktivnost Muzeja odvijala se na užem i širem
području Tuzle, a obrađivala je period revolucije od 1941. do 1945. godine.
251
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
1950. god. Muzej je proglašen zavičajnim. Nakon toga djelatnost Muzeja

se proširuje na prikupljanje materijala, ne samo iz perioda narodne revolucije
već i na oblasti arheologije i etnologije. Međutim, od samog osnivanja Muzej
počinje da se suočava sa raznim problemima. Prvi problem bio je nedostatak
kadra, a drugi problem je bio materijalne prirode, tj. nedostatak prostora. Zbog
ozbiljnosti problema, Muzej je 1951. god. morao prestati sa radom i ponovo je
otvoren 1953. godine.
Muzej 1962. god. odlukom Škupštine sreza Tuzla i uz njeno finansiranje,
nastavlja sa radom kao Muzej istočne Bosne u Tuzli. Pored toga što mijenja
naziv, Muzej proširuje i svoju djelatnost na istraživanje i prikupljanje
materijalne građe iz oblasti arheologije, etnologije, historije, umjetnosti i
privrede na području Šreza Tuzla i Tuzlanske regije. Zbog toga Muzej postaje
regionalni muzej kompleksnog tipa i obavlja muzejsku djelatnost na području
cijele sjeveroistočne Bosne, obuhvatajući 19 opština.
Od samog osnivanja Muzej je nastojao da materijal, iz svojih pojedinih i
već bogatih zbirki, učini dostupnim građanima, a naročito mladima. Tako je,
počev od osnivanja, muzejski materijal povremeno i parcijalno više puta
izlagan. Bez obzira na sve poteškoće sa kojima se Muzej suočavao, izvršena je
revizija cjelokupnog muzejskog materijala. Aktivnosti su uglavnom bile vezane
za inventarisanje i klasifikaciju materijala, kao i rad na kartotekama. Izrađene
su i kartice za historijsko odjeljenje kojima je dat pregled dokumenata koji se
odnose na ovo područje. Na osnovu literature, izrađen je i pregled dokumenata
koji se odnose na ovu regiju, a bili su smješteni u institutima i drugim
odgovarajućim ustanovama u Šarajevu i Zagrebu. Tada su prikupljeni i podaci o
spomenicima i događajima iz NOR-a za trinaest opština ovoga područja.
Muzej je u toku 1968. i 1969. god. počeo raditi na konzervaciji
muzejskog materijala. Konzervaciju su obavljali stručnjaci centralnih muzeja i
to: Narodnog muzeja - Beograd, Zemaljskog muzeja – Sarajevo, Muzeja
revolucije – Beograd i Arhiva Jugoslavije – Beograd. Tada je konzervisan veliki
broj dokumenata iz historijskog odjeljenja, 455 lista dokumenata koji se odnose
na radnički pokret i NOB, kao i izvjestan broj trodimenzionalnih objekata. U
toku 1970. god. izvršena je konzervacija i preostalog dijela materijala
historijskog odijeljenja.
Od 1947. god., tj. od svog osnivanja pa do sad, Muzej istočne Bosne
konstantno radi u otežanim ili neadekvatnim uslovima - nikada nije imao
vlastiti objekat i do sada je preseljavan 19 puta. Trenutno su eksponati
smješteni na dvije lokacije u gradu u dva različita objekta.
252
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Historijsko odjeljenje Muzeja istočne Bosne Tuzla prikuplja, istražuje,

čuva i prezentuje historijski materijal. Taj materijal je podijeljen prema
periodima:
- Osmansko doba
- Austrougarski period
- Period između dva svjetska rata - Radnički pokret
- Drugi svjetski rat - Period narodnooslobodilačke borbe
- Šocijalistička izgradnja
- Period od 1992. godine, Odbrambeno-oslobodilački rat 1992-1995.
godine
U evidenciji historijskog odjeljenja evidentirano je ukupno 9764
eksponata. Pored trodimenzionalnog materijala (oružje, oruđe, uniforme,
ordeni i drugi predmeti), odjeljenje posjeduje veliki broj fotografija, historijskih
karata i dokumenata.
Historijska istraživanja odnose se uglavnom na prikupljanje podataka,
predmeta i dokumenata, ali i snimanje i evidentiranje spomenika koji se nalaze
na prostoru sjeveroistočne Bosne. Jedna od glavnih aktivnosti historijskog
odjeljenja Muzeja istočne Bosne Tuzla je organizovanje izložbi.
IZLOŽBE
Od osnivanja Muzeja do danas, historijsko odjeljenje je organizovalo

oko 50 izložbi. Prva izložba je postavljena 1950. god. na temu NOB-a na
području sjevroistočne Bosne, a druga 1959. god. na temu “Ustanak i NOB u
Birču” u Šekovićima.
U selu Vukosavci je 1960. god. organizovana izložba koja se odnosila na
pogibiju članova Štaba Prvog majevičkog odreda u četničkoj zasjedi, 20.
februara 1942. god.
U Tuzli je 1963. god. organizovana stalna postavka koja se odnosila na
kulturnu prošlost grada Tuzle. Postavka je bila smještena u tuzlanskom parku u
zgradi zvanoj “Barutana”.
Muzej 27. juna 1967. god. organizuje stalnu izložbu iz svih oblasti, pa i iz
oblasti historije. Ova izložba je u periodu 1967-1970. god. više puta
dopunjavana i preuređivana.
Uz stručnu pomoć kustosa Muzeja JNA – Beograd, 1968. god. Muzej
istočne Bosne je postavio izložbu na temu “Husinjani u buni i revoluciji“ u
Domu kulture Husino. Ovu izložbu finansirao je Odbor za proslavu 20.
godišnjice oslobođenja grada Tuzle.
253
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Muzej je 1969. god. uzeo učešće u postavljanju izložbe posvećene 50.

godišnjici rada ŠKJ koja je organizovana u Tuzli. U periodu 1969-1970. godine
organizovane su i pokretne izložbe i to :
- Izložba “Istočna Bosna u NOR-u” bila je postavljena u Loparama, Brčkom,
Bijeljini, Zvorniku, Kalesiji i Banovićima, Izložba “Radnički pokret i NOR u
Tuzlanskom bazenu” koja je bila postavljena u Lukavcu, Čeliću, Živinicama, kao
i u pojedinim radnim organizacijama u Tuzli.
- 1970. god., historijsko odjeljenje Muzeja istočne Bosne Tuzla pripremilo je i
postavilo tematsku izložbu “Partizanska štampa u istočnoj Bosni”.
- 1971. god. postavljena je pokretna izložba “Pripreme i ustanak naroda istočne
Bosne 1941. godine”. Izložba je bila postavljena u pogonima rudnika “ Kreka –
Banovići”, zatim u Rudniku soli, fabrikama “ Šiporeks” i “Aida” u Tuzli, zatim u
fabrici “Fortuna” i preduzeću “Partizan” u Gračanici, Brčkom, Brezovom Polju i
Husinu. Procjenjuje se da je ovu izložbu posjetilo i pogledalo oko 15 000
posjetilaca.
- Tokom 1973. god. Muzej ostaje bez izložbenih prostorija jer je preseljen u
novu zgradu stambenog karaktera. Na taj način Muzej je bio prinuđen da u
narednom periodu organizuje tematske i pokretne izložbe.
Nakon pomenutih izložbi pa sve do 1982. godine, historijsko odjeljenje
Muzeja istočne Bosne organizovalo je više izložbi povodom obilježavanja
značajnih jubileja na ovom području od kojih su neke gostovale u drugim
gradovima tadašnje Jugoslavije.
Organizovane su sljedeće izložbe:
- “Žena-borac, graditelj” ( gostovala je u Beogradu, Paraćinu i Užicu)
- “Tito-Partija-Revolucija”
- “Prvo i drugo oslobođenje Tuzle”
- “60 godina Partije, ŠKOJ-a i revolucionarnih sindikata”
- “Iz partizanskog albuma Drage Mažara”
- “Heroji mog zavičaja”
- “Generalni štrajk rudara Bosne i Hercegovine i Husinska buna 1920.”,(
gostovala u Muzeju revolucije u Šarajevu, a današnjem Historijskom
muzeju Bosne i Hercegovine)
- “Birač u NOR-u” (dopuna izložbe)
- “Borbeni put Šeste proleterske istočno -bosanske brigade”.
U razmjenu su u Muzeju dočekane slijedeće izložbe:
- “7 000 godina Beograda” - Muzej grada Beograda
- “Pioniri Bosne i Hercegovine u NOR-u” - Muzej revolucije iz Sarajeva
- “Tito u Bosni i Hercegovini” - Muzej revolucije iz Sarajeva.
254
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Od 28. aprila do 28. maja 1983. god. u prostorijama Solarskog izložbenog

paviljona u Tuzli bila je postavljena izložba na temu “Naš Tito”. Autor izložbe
bila je Milena Protić, kustos historičar. Izložba je bila posvećena 90-toj
godišnjici rođenja Josipa Broza Tita. Na 22 panoa veličine 1x1 m, autorica je
fotografijama i dokumentima ilustrovala period od Osme konferencije
zagrebačke organizacije KPJ (1928) do Pete konferencije nesvrstanih u
Kolombu 1976. godine. Za ovu izložbu odštampan je i katalog, a autor teksta u
katalogu bila je autorica izložbe.
Sredinom 1983. god. Dom kulture u Vlasenici preuredio je jednu prostoriju
sa namjerom da se ona pretvori u spomen sobu 19. Birčanske NOU brigade u
povodu obilježavanja godišnjice formiranja te brigade. Za ovaj obiman posao
angažovano je historijsko odjeljenje Muzeja istočne Bosne Tuzla. Autor izložbe
bila je Marija Čubrilo koja je tada obavljala funkciju direktora Muzeja.
Fotografijama, dokumentima, tekstom, legendama, oružjem i ličnim
predmetima boraca, Marija Čubrilo prikazala je period od dizanja ustanka u
Šekovićima 1941. do završnih borbi za oslobođenje zemlje u maju 1945. godine
u Šloveniji, pri čemu je pratila borbeni put 19. Birčanske brigade od njenog
osnivanja pa do kraja rata. Ovaj projekat je uspješno okončan u oktobru 1983.
godine.
Povodom obilježavanja 40-te godišnjice oslobođenja Tuzle, Muzej istočne
Bosne je 1. oktobra1983. god., u novoadaptiranom izložbenom prostoru,
postavio izložbu pod nazivom “40 dana slobode u ratu - 40 godina slobode u
miru”. Autor izložbe bila je Milena Protić, kustos historičar. Izložbom je na 77
panoa veličine 1x1 m, te u pet vitrina predstavljen period od juna 1943. do
oktobra 1983. godine.
Fotografije, dokumenti, legende, tekstovi, oružje, štampa i lični predmeti
boraca svjedočili su o događajima koji su se nizali jedan za drugim od bitke na
Šutjesci preko oslobođenja Tuzle 2. oktobra 1943. god., života u oslobođenom
gradu u tih 40 dana slobode, zatim velike ratne ofanzive koje su ostavile pustoš
u istočnoj Bosni, konačnog oslobođenja Tuzle 17. septembra 1944. god.,
aktivnosti na obnovi razorenog grada do stvaranje novih organa vlasti i 40
godina razvoja grada Tuzle u socijalističkoj izgradanji.
Izložba je propraćena katalogom autora Nikole Panjevića, tadašnjeg
direktora Muzeja. Izložba je zatvorena sredinom 1984. godine.
Historijsko odjeljenje Muzeja istočne Bosne angažovano je da povodom
obilježavanja 40-te godišnjice Oblasnog partijskog savjetovanja komunista
istočne Bosne pripremi prigodnu izložbu.
U Domu omladine u Bijeljini 3. marta 1984. god. postavljena je izložba
pod nazivom “Oblasno partijsko savjetovanje komunista istočne Bosne, Bijeljina
255
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
23.2-3.3.1944.”, kojom je prikazan rad učesnika Šavjetovanja održanog u

Vlasenici i Bijeljini februara 1944. godine.
Izložba je trajala samo dva dana, ali u neposrednom kontaktu sa
savremenicima Muzej je došao do dragocijenih podataka koji su bliže objasnili
događaje vezane za rad Šavjetovanja.
Autori izložbe bili su Nikola Panjević, profesor historije, Milena Protić,
kustos historičar i mr. Azem Kožar, kustos historičar.
Organizacioni odbor 12. Međunarodne izložbe minerala u Tržiću,
formiran u Tuzli, 2. i 3. aprila 1984. god., ponudio je Muzeju istočne Bosne da
za ovu manifestaciju pripremi dvije izložbe: “Husinsku bunu” i “Tuzla u
prošlosti i sadašnjosti”.
Domaćin 12. Međunarodne izložbe minerala, koja se tradicionalno
održavala u Tržiću u ŠR Šloveniji, bila je ŠR Bosna i Hercegovina, a njen
predstavnik grad Tuzla. Tuzla je posjetiocima, ove velike međunarodne izložbe,
predstavila kratak historijat grada i posebno istakla Husinsku bunu.
Štručnjacima arheološkog, etnološkog i historijskog odjeljenja Muzeja istočne
Bosne Tuzla povjeren je zadatak da ukratko i jasno predstave prošlost grada
Tuzle od neolita. Tako su nastale dvije izložbe: “Husinska buna” i “Tuzla u
prošlosti i sadašnjosti”.
Izložba je otvorena 12. maja u OŠ u Tržiću i trajala je do 14. maja 1984.
godine.
Zadružni savez BiH obilježio je 20. oktobra 1984. god., 80. godišnjicu od
formiranja prve Šeljačke zadruge ŠOJ u BiH. UPI - radna organizacija “Orašje” iz
Orašja i Osnovna organizacija kooperanata “Zadruga” Tolisa, angažovali su
Muzej istočne Bosne da izradi Špomen sobu zadrugarstva u Tolisi. Štručnjaci
etnološkog i historijskog odjeljenja su za tu priliku priliku pripremili i postavili
izložbu pod nazivom: ”Tradicionalno i savremeno zadrugarstvo na području
srednje Posavine”.
Cilj izložbe je bio da se tekstom, dokumentima, fotografijama i
predmetima prikaže razvoj zadrugarstva od tradicionalnih (porodičnih) do
savremenih zadruga.
U maju 1984. god., Konferencija Radničkog sportskog društva
“Šloboda” iz Tuzle angažovala je Muzej istočne Bosne da pripremi izložbu koja
će na pristupačan način prikazati 65 godina rada i djelovanja ovog društva. U
rad su bili uključeni stručnjaci historijskog odjeljenja Muzeja, Nikola Panjević,
profesor historije - za period od osnivanja Društva do početka Drugog svjetskog
rata, Dragan Dragić, kustos historičar - za period NOB-a i Milena Protić, kustos
historičar - za poslijeratni period. Izložba je zatvorena 29. oktobra 1984. god. i
256
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
tom izložbom Muzej istočne Bosne u Tuzli je uspješno završio još jednu
izložbenu sezonu.
Potrebno je napomenuti, da je određeni broj izložbi bio praćen i
pedagoškim radom kustosa Muzeja. Često su o izložbenoj djelatnosti Muzeja
istočne Bosne obavještavana i sredstva javnog informisanja.
U periodu od 1985. pa do 1991. god., historijsko odjeljenje Muzeja
istočne Bosne Tuzla nije prestajalo sa organizacijom izložbi koje su bile u vezi
sa obilježavanjem značajnih datuma ili posvećene istaknutim ličnostima.
Izložbe koje su organizovane u tom vremenskom periodu su:
- “Šolarstvo u Tuzli od prahistorije do danas”
- “RKUD Mitar Trifunović Učo 1945-1985.”
- “Budimo pravi narodni učitelji 1945-1985.”
- “Isa Jovanović, 80 godina od rođenja”
- “Ustanak 1941. u tuzlanskoj oblasti”
- “Omladina sjeveroistočne Bosne na saveznim radnim akcijama 1946-
1986.”
- “Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945.”
- “Borbeni put XVIII hrvatske brigade”
- “V kongres – odbrana nezavisnosti”
- “Iz bogate prošlosti tuzlanske gimnazije”.
Izložba “Šolarstvo u Tuzli od prahistorije do danas” organizovana je kao
stalna postavka povodom obilježavanja 100-te godišnjice formiranja i rada
Fabrike soli Tuzla, a bila je postavljena u novoadaptiranom prostoru u dijelu
stare Solane.
U pripremi i organizovanju ove izložbe učestvovalo je više stručnjaka
Muzeja istočne Bosne u Tuzli, a to su: Veljko Milić, kustos arheolog, mr. Šalih
Kulenović, viši kustos etnolog, Nikola Panjević, profesor historije, Dragan
Dragić, kustos historičar, Milena Protić, kustos historičar. Izrađen je i bogat
katalog za ovu izložbu, a autori kataloga bili su pomenuti autori izložbe.
Izložba je bila predstavljena na 85 panoa, 7 vitrina, 5 postamenata i 2
kompozicije, a bilo je izloženo preko 500 eksponata i na taj način prikazano
tuzlansko solarstvo od najstarijih vremena do savremenog doba. Izložba je bila
otvorena 17. septembra 1985. god., na dan Fabrike soli u Tuzli.
Izložba “RKUD Mitar Trifunović Učo 1945-1985.” otvorena je 2. oktobra
1985. god. povodom 40 godina rada ovog Društva. Autori izložbe bili su Milena
Protić, kustos historičar i Nikola Panjević, profesor historije, koji su sa 250
eksponata predstavili razvojni put i rad ovog Društva u toku 40 godina. Izložba
je bila postavljena u tadašnjim prostorijama Muzeja.
257
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
“Budimo pravi narodni učitelji 1945-1985.” ime je izložbe koju su

organizovali autori Milena Protić, kustos historičar i Dragan Dragić, kustos
pripravnik. Izložba je bila posvećena polaznicima tečaja za učitelje koji je počeo
sa radom 23. oktobra 1944. god. u OŠ Šrpska Varoš, a kasnije OŠ Albin
Herljević u Tuzli. Izložba je postavljena 1985. god., na 4 panoa i 2 vitrine u
kojima su predstavljene fotografije učitelja koji su pohađali ovaj kurs,
zahvalnice i drugi dokumenti.
Povodom obilježavanja 80-te godišnjice od rođenja istaknutog
revolucionara i sekretara PK KPJ za BiH, u prostorijama Muzeja istočne Bosne
postavljena je izložba “Isa Jovanović 1906-1986.”.
Izložba je realizovana u saradnji sa Muzejom revolucije naroda
Vojvodine Novi Šad, a autor je bila Mira Radulović, kustos historičar.
Za 45-tu godišnjicu narodnog ustanka na ovom području 1941. god.,
Muzej istočne Bosne Tuzla organizovao je i postavio izložbu pod nazivom
“Ustanak 1941. u tuzlanskoj oblasti”. Autor izložbe bio je Dragan Dragić, kustos
historičar. Autor izložbe je dokumentima, fotografijom i trodimenzionalnim
predmetima ukratko prikazao događaje vezane za ustanak 1941. godine.
Izložba je otvorena na Dan borca 4. jula 1986. godine. Gostovala je u Milićima i
Lukavcu, a u februaru 1990. godine i u Vukosavcima.
Povodom obilježavanja 40-te godišnjice omladinskih radnih akcija,
Muzej je organizovao izložbu pod nazivom “Omladina sjeveroistočne Bosne na
omladinskim radnim akcijama 1946-1986.”.
Izložba je organizovana u saradnji sa OK ŠŠOBiH Tuzla, a autori izložbe
bili su Milena Protić, kustos historičar i Dragan Dragić, kustos historičar.
Izložba je bila otvorena za posjetioce 29. marta 1986. god. u tadašnjim
prostorijama Muzeja.
Pod nazivom ”Koncetracioni logor Jasenovac 1941-1945.“,
organizovana je izložba autora Dragoja Lukića, Antona Miletića i Jovana Kosara,
a u saradnji sa Špomen područjem Jasenovac. Izložba je bila postavljena u
Domu JNA u Tuzli i bila je otvorenaza posjete od 3. novembra 1986. godine. U
okviru izložbe prikazan je i film Krv i pepeo, Jasenovac, a izložbu je posjetilo oko
20 000 ljudi.
Povodom manifestacije Tuzlansko kulturno ljeto ’87. godine., i povodom
obilježavanja 45-te godišnjice od formiranja Šeste proleterske NOU brigade,
organizovana je izložba autora Dragana Dragića, kustosa historičara, pod
nazivom “Šesta proleterska istočnobosanska NOU brigade”. Izložba je otvorena
3. augusta 1987. god. u prostorijama Muzeja istočne Bosne Tuzla, u Rudarskoj
72, te iste godine izložba je bila postavljena i u Domu JNA u Tuzli.
258
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Povodom 50-te godišnjice dolaska Josipa Broza Tita na čelo partije

organizovana je izložba u saradnji sa Opštinskim komitetom ŠK BiH Tuzla,
Memorijalnim centrom Josip Broz Tito, Vojnim muzejom i Muzejom naroda
Jugoslavije. Izložba je nosila naziv “Tito-Partija” i bila je izložena na više
mjesta: ŠOUR Titovi rudnici uglja Kreka, ŠOUR KHK Boris Kidrič Lukavac, RO
Rudnici soli i slani bunari Tuzla, RO Fabrika soli Tuzla, RO TE Tuzla i u Domu
JNA Tuzla.
U okviru obilježavanja 40-te godišnjice od formiranja XVIII hrvatske
istočnobosanske NOU brigade, u prostorijama Muzeja je organizovana izložba
pod nazivom “Borbeni put XVIII hrvatske istočnobosanske NOU brigade”. Autor
izložbe bio je Dragan Dragić, kustos historičar, a izložbu je otvorio ratni
komandant Brigade, general Slobodan Kezunović. Izložba je bila postavljena na
40 panoa na kojima je slikama i dokumentima prikazan ratni put ove brigade.
Povodom obilježavanja 40-te godišnjice održavanja V kongresa KPJ,
Muzej istočne Bosne Tuzla postavio je izložbu pod nazivom “V kongres KPJ -
odbrana nezavisnosti”. Autori izložbe bili su Nikola Panjević, profesor historije
i Milka Ćosić, kustos historičar. Izložba je otvorena 26. jula 1988. god., a 25.
novembra iste godine izložba je postavljena i u Domu kulture u Gračanici.
“Iz bogate prošlosti tuzlanske gimnazije” bio je naziv izložbe autora
Nikole Panjevića, višeg kustosa, i kustosa Dragana Dragića i Milke Ćosić.
Izložba je organizovana povodom 90 godina postojanja i rada, te promocije
imena Gimnazije u Gimnaziju Meša Šelimović, kao i 100-te godišnjice od
rođenja bivšeg đaka Gimnazije, a kasnije profesora i istaknutog književnika i
publiciste, Radovana Jovanovića. Pripremu izložbe pomogle su i porodice
nekadašnjih učenika Gimnazije, a kasnije profesora Radovana Jovanovića i Meše
Selimovića, književnika. U organizaciji izložbe učestvovao je i Regionalni
istorijski arhiv Tuzla. Izložba je otvorena 25. maja 1989. god. u prostorijama
Gimnazije Meša Šelimović.
U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1992-1995., zbog ratnih
dejstava i svih nedaća koje je rat donio sa sobom, Muzej je organizovao samo
jednu izložbu pod nazivom “ Kulturna baština iz fundusa Muzeja istočne
Bosne”. To je bio zajednički projekat svih odjeljenja Muzeja uz saradnju sa
Forumom građana Tuzla. Izložba je otvorena 28. septembra 1993. god. u holu
Narodnog pozorišta u Tuzli.
Zajedničku izložbu “Tuzla kroz vijekove” Muzej je organizovao u
saradnji sa Arhivom Tuzlanskog kantona. Historijsko odjeljenje Muzeja je
učestvovalo u pripremi izložbe čiji je kustos, Halid Tubić, pripremio historijski
prikaz Tuzle kroz vijekove.
259
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Tokom 2003. god. obilježena je 60-ta godišnjica od prvog oslobođenja

Tuzle 2. oktobra 1943. godine. Manifestacija je nosila naziv “Oktobarski dani
antifašizma”. U okviru te manifestacije, 7. oktobra 2003. god., u holu Bosanskog
kulturnog centra u Tuzli otvorena je izložba pod nazivom “Tuzla u antifašizmu,
antifašizam u Tuzli”. Kustos Mirsad Bakalović bio je autor izložbe, a prisutnima
se obratila i direktorica Muzeja istočne Bosne Tuzla, Vesna Isabegović. Izložba
je kasnije premještena u izložbeni prostor Muzeja, a posjećivali su je učenici
osnovnih i srednjih škola, te studenti historije sa Filozofskog fakulteta u Tuzli.
Povodom obilježavanja 60-te godišnjice izgradnje pruge Brčko-
Banovići, historijsko odjeljenje Muzeja istočne Bosne i Udruženje “Josip Broz
Tito” organizovali su izložbu koja je otvorena u aprilu 2006. godine. Autor
izložbe bila je Nataša Perić, pripravnik kustos historičar.
“Šrednjovjekovne župe na području sjeveroistočne Bosne” naziv je
izložbe koju su organizovali historijsko i arheološko odjeljenje Muzeja u julu
2008. godine. Uokviru ove izložbe, pored izloženih eksponata iz perioda
Srednjeg vijeka, prikazane su i historijske prilike u Srednjevjekovnoj bosanskoj
državi, s posebnim akcentom na srednjovjekovne župe na području
sjeveroistočne Bosne. Autori izložbe bili su Mirsad Bakalović, kustos arheolog i
Nataša Perić, kustos historičar.
U cilju obilježavanja 90 godina od izbijanja Husinske bune, te Dana
rudara Bosne i Hercegovine, historijsko odjeljenje je zajedno sa Arhivom
Tuzlanskog kantona pripremilo dokumentarnu izložbu pod nazivom “Husinska
buna 1920-2010.”. Na ovoj izložbi, pomoću fotografija, dokumenata i novinskih
članaka, predstavljeni su sudionici Husinske bune, štrajk rudara, kao i
posljedice bune i štrajka. Jedan od autora izložbe bila je i Nataša Perić, kustos
historičar. Izložba je otvorena u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla, 21.
decembra 2010. godine.
U decembru 2012. god. navršilo se 65 godina postojanja i rada JU Muzej
istočne Bosne Tuzla. Tom prilikom organizovana je zajednička izložba svih
odjeljenja Muzeja pod nazivom “Muzej istočne Bosne 1947-2012.”. Na izložbi su
pomoću fotografija i novinskih članaka prikazane aktivnosti svih odjeljenja od
osnivanja Muzeja.
Povodom 70-te godišnjice prvog oslobođenja Tuzle u Drugom
svjetskom ratu, historijsko odjeljenje je pripremilo izložbu pod nazivom
“Šlobodna Tuzla 1943-2013.”. Na ovoj izložbi je fotografijama, dokumentima,
novinskim člancima i trodimenzionalnim predmetima dat hronološki prikaz
događaja u Tuzli u periodu 1941-1945. god.Autor izložbe bila je Nataša Perić,
kustos historičar.
260
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
U toku 2014. god., historijsko odjeljenje Muzeja je povodom

obilježavanja 17. septembra, važnog datuma za grad Tuzlu, dalo svoj doprinos
organizujući izložbu “Šlobodna Tuzla 1943-2013.” podsjećajući na drugo i
konačno oslobođenje Tuzle u Drugom svjetskom ratu, 17. septembar 1944. god.
Izložba je gostovala u Ateljeu “Ismet Mujezinović” u Tuzli.
Povodom obilježavanja 70-te godišnjice pobjede nad fašizmom, Grad
Tuzla je organizovao Manifestaciju “Dani antifašizma 1945-1995-2015.”. Švoj
doprinos ovoj manifestaciji dalo je i historijsko odjeljenje Muzeja sa izložbom
predmeta i arhivskog materijala iz Zbirke Narodnooslobodilačke borbe 1941-
1945. god, a autor izložbe bila je Nataša Perić, kustos historičar. U okviru te
Manifestacije, historijsko odjeljenje Muzeja organizuje još jednu izložbu pod
nazivom “Žene borci Tuzle u NOR-u 1941-1945.” Na ovoj izložbi predstavljene
su fotografije žena Tuzle koje su direktno i indirektno učestvovale u
Narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945., kao i novinski članci koji svjedoče o
njihovom učešću u NOR-u. Izložbu je otvorio Jasmin Imamović, gradonačelnik
Tuzle. Autor izložbe bila je Nataša Perić, kustos historičar.
Izložba pod nazivom “Omladinska pruga Brčko-Banovići, simbol obnove
i izgradnje zemlje 1946-2016.” organizovana je od strane historijskog odjeljenja
Muzeja povodom jubileja tog događaja. Na izložbi su posjetioci kroz fotografje,
dokumente i novinske članke mogli steći predstavu o jednoj od najvažnijih
radnih akcija u bivšoj Jugoslaviji. Izložba je postavljena u Banovićima, a otvorio
ju je 8. novembra 2016. god. premijer Vlade Tuzlanskog kantona, Bego Gutić.
Nakon Banovića, izložba seli u Brčko gdje su od 11. novembra iste godine
građani Brčko Distrikta mogli pogledati izložbu u Gradskoj upravi Grada Brčko.
Autori izložbe bili su Goran Karišik, profesor historije i Nataša Perić, viši kustos.
Izložba pod nazivom “Titova posjeta Tuzli 1966-2016.” organizovana je
u povodu 50-te godišnjice posjete Tuzli 1966. godine. Izložba je organizovana u
okviru manifestacije povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine – Dana
ZAVNOBiH-a, a otvorena je 24. novembra 2016. god. u Biološkoj zbirci u Tuzli.
Izložbu je otvorio Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle. Autori izložbe bili su
Nataša Perić, viši kustos, i Goran Karišik, profesor historije.
Povodom obilježavanja 25. godina od formiranja Drugog korpusa
Armije Republike Bosne i Hercegovine 29. septembra 1992. god., organizovana
je Svečana akademija koja je održana u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli,
29. septembra 2017. godine. U okviru te svečanosti, historijsko odjeljenje
Muzeja je zajedno sa Drugim pješadijskim (rendžerskim) pukom Drugog
korpusa, postavilo izložbu u prostorijama Muzeja istočne Bosne pod nazivom
“Drugi korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine”.
261
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Izložba kroz fotografije, dokumente i trodimenzionalne predmete daje

uvid u događaje koji su se desili i svjedoči o organizovanju
bosanskohercegovačkog otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu u periodu
1992-1995.godine. Na fotografijama i kroz dokumente prikazana je
transformacija dobrovoljačkih odreda Teritorijalne odbrane u jedinice Armije
Bosne i Hercegovine, mape sa zonama odgovornosti divizija i brigada, amblemi
jedinica koje su bile u sastavu Drugog korpusa ARBiH, njihovi ratni uspjesi i
narodni heroji koje je Drugi korpus Armije BiH dao u toku agresije. Izložbu je
otvorio Ministar za boračka pitanja u Vladi Tuzlanskog kantona, Fahrudin
Skopljak. Pored oficira OS BiH, otvorenju izložbe prisustvovali su i predstavnici
boračkih organizacija, kao i bivši komandanti brigada i jedinica iz sastava
Drugog korpusa ARBiH. Izložbu je posjetio veliki broj učenika osnovnih i
srednjih škola iz Tuzle i okoline.
Povodom Međunarodnog dana učitelja, historijsko odjeljenje Muzeja
organizovalo je izložbu posvećenu Lazaru Manojloviću, istaknutom
prosvjetnom radniku iz Tuzle i dobitniku brojnih priznanja od kojih su
najznačajnija “Najbolji učitelj”, jugoslovensko priznanje i nagrada, zatim
nagrada Gradske vlade Padove-Italija, gdje je proglašen Pravednikom među
narodima 5. oktobra 2008. godine.
ZAKLJUČAK
Muzej istočne Bosne Tuzla i njegovo historijsko odjeljenje, od samog

početka davne 1947. godine pa do danas, mogu se pohvaliti veoma bogatim
aktivnostima i velikim brojem izložbi. Prateći izložbe, možemo uočiti veliko
nastojanje promocije antifašizma i svih pozitivnih tekovina NOR-a, zbog čega je
Muzej prvobitno i osnovan, te tekovina socijalističke izgradnje i bogate historije
radničkih pokreta. Također, Muzej je pružao i stručnu pomoć svim pojedincima
i organizacijama koji su željeli javnosti predstaviti dio historije tuzlanske regije,
i na osnovu brojnih primjera saradnje može se zaključiti da je u tome uspijevao.
Odigrao je i ogromnu ulogu u prikupljanju, istraživanju, zaštiti, čuvanju
historijskog materijala istočne i sjeveroistočne Bosne kao i njegovom
prezentovanju javnosti.
Muzej je kroz cijelo vrijeme svog postojanja zadržao veoma bogatu
saradnju sa drugim muzejima i kulturnim ustanovama sa ovog prostora, a i šire,
što se može vidjeti kroz zajedničke projekte i aktivnosti.
262
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Šada Muzej istočne Bosne Tuzla po prvi put u svom postojanju ima
vlastitu zgradu i to ulijeva nadu da će ova veoma značajna kulturna ustanova
nastaviti svoj plodonosni rad i u budućnosti.
LITERATURA:
- Dokumentacioni materijal iz arhive Muzeja istočne Bosne Tuzla

- Članci i građa za kulturnu historiju istočne Bosne, br. 1 – 19, časopis
Muzeja istočne Bosne u Tuzli.
Nermin IBRIC, curator historian

PU Museum of Eastern Bosnia Tuzla
REVIEW OF ACTIVITIES DEPARTMENT OF HISTORICAL MUSEUM OF EAST

BOSNIA THROUGH EXHIBITIONS 1947 - 2017.
Abstract: The Museum in Tuzla was founded in 1947 as the Museum of National
Liberation Struggle. The activity of the Museum took place in the narrow and wide
area of Tuzla, and covered the period of the revolution from 1941 to 1945. In 1950,
the Museum was declared native, after which the activity of the Museum expanded to
collect material, not only from the period of the people's revolution, but also in the
field of archeology and ethnology. In 1962, with the decision of the Tuzla District
Assembly and with its funding, the Museum continued to operate as the Museum of
Eastern Bosnia in Tuzla. The Historical Division of the Museum of Eastern Bosnia
Tuzla collects, researches, preserves and presents historical material. This material is
divided into periods: Ottoman period, Austro-Hungarian period, period between two
world wars, labor movement, World War II - period of national liberation struggle,
socialist construction, period from 1992 - Defensive - liberation war 1992 - 1995. A
total of 9,764 exhibits were recorded in the history department's records. In addition
to the three-dimensional material (weapons, tools, uniforms, decorations and other
items), the department has a large number of photographs, historical maps and
documents. One of the main activities of the historical department of the Museum of
Eastern Bosnia Tuzla is the organization of exhibitions.
Keywords: Museum of Eastern Bosnia, Tuzla, History Department, exhibitions.
263
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
264
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
PRIRODNO
NASLIJEĐE
265
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
266
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Isat SKENDEROVIĆ, Alma LEJLIĆ, Avdul ADROVIĆ, Alen BAJRIĆ

Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli
ANALIZA KVALITETA VODE RIJEKE BRKE NA OSNOVU

MAKROINVERTEBRATA DNA
Apstrakt: Hidrobiološka istraživanja makrozoobentosa rijeke Brke,

izvršena su na tri lokaliteta tokom proljeća i ljeta 2017. godine. Biodiverzitet
makroinvertebrata je predstavljen sa devet grupa i 13 taksona. Analizom sastava
makrofaune najveći diverzitet taksona je imala grupa Trichoptera, slijede grupe
sa manjim brojem taksona, Coleoptera, Diptera, Odonata, Plecoptera,
Ephemeroptera, Oligochaeta, Hirudinea i Crustacea. Na istraženim lokalitetima
tekućice je utvrđeno različito prisutvo taksona, na lokalitetu Rašljani – 8, lokalitet
Maoča - 4 i lokalitetu Brod – 6. Na osnovu indeksa saprobnosti utvrđeno je da
rijeka Brka ima beta-mezosaprobni bonitet i da se ubraja u drugu klasu kvalitete
voda odnosno vode koje su izložene antropogenom uticaju.
Ključne riječi: biodiverzitet, makroinvertebrate, rijeka Brka
UVOD
Brčko distrikt se nalazi na sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine uz

rijeku Savu i granicu prema Republici Hrvatskoj. Geografski položaj Brčko
distrikta Bosne i Hercegovine određen je između 44° 50' 24" i 44° 52' 0"
sjeverne geografske širine između 18° 46' 53" i 18° 49' 40" istočne geografske
dužine. Nadmorska visina područja Brčko distrikta BiH se kreće između 96 i
200 m/n, s tim da je preko 80% teritorije na nadmorskoj visini ispod 200 m/n.
Šam grad se nalazi na 44°51' geografske širine i 18° 47' geografske dužine.
Brčko Distikt Bosne i Hercegovine, zauzima površinu od 493,3 km2 što čini 1%
ukupne teritorije Bosne i Hercegovine. Na području Brčko distrikta BiH
zastupljena je umjereno-kontinentalna klima s maksimumom padavina u
toplijem dijelu godine i minimumom krajem hladnog perioda. Padavine su
267
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
neravnomjerno raspoređene tijekom godine i iznose 700-800 l/m2. Prosječna

temperatura je iznad 10 °C, najhladniji mjesec je januar s prosječnom
temperaturom oko -1 °C, a najtopliji juli. U 2017. godini prosječna temperatura
za ljeto je bila 28 °C.
Kopnene vode su od ogromnog značaja za čovjeka. One su danas obično
pod uticajem većeg opterećenja iz različitih izvora zagađena, iz čega je proizašla
potreba relativno česte kontrole kvalitete vode i primjene odgovarajućih
metoda u cilju njihove zaštite. Jedna od tih metoda je saprobiološka analiza koja
značajno doprinosi boljoj ocjeni kvalitete vode. Makroinvertebrati zoobentosa
su organizmi beskičmenjaka sa dna tekućice, veličine tijela preko 0,5 mm. Imaju
značajnu ulogu u kruženju materije i protoka energije. Bentosni
makroinvertebrati su organizmi koji naseljavaju sediment, odnosno žive na ili u
drugim supstratima dna slatkovodnih ekosistema. Faktori koji utiču na rast i
razvoj su tip supstrata, količina rastvorenog kiseonika, pH vrijednost,
temperature i soli zastupljene u vodi. U Bosni i Hercegovini relativno dobro su
istraženi rodovi insekata: Plecoptera (Kaćanski i sar., 1970, 1972, 1978),
Trichoptera (Marinković, 1969). Ephemeroptera (Tanasijević, 1981), Simuliidae
(Kaćanski, 1970), i Psychodidae (Krek, 1999).
Slika 1. Karta Brčko distrikta Bosne i Hercegovine
268
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Rijeka Brka ima dužinu 23 km i čine je dvije manje riječice, Rašljanska i

Maočka Rijeka, koje su brdsko-planinskog karaktera i koje svojim tokovima
nose stjenosni materijal, različite geološke starosti, npr. krečnjake što
uslovljava kamenitu podlogu u gornjem toku rijeke Brke (Akcioni plan
energetski održivog razvoja Vlada Brčko distrikta, 2015). U toku godine na
proljeće i jesen potok Zovičica (glavna pritoka rijeke Brke) obiluje velikom
količinom vode, koja nosi dosta sedimenta (krečnjaka) što direktno utiče na
nivo rijeke Brke formirajući pjeskovito dno različite granulacije. Na ušću Brke u
Savu formira se muljevito dno kao posljedica negativnog antropogenog
djelovanja. Rijeka Brka se uliva u Šavu na području grada Brčko.
MATERIJAL I METODE
Istraživanje makroinvertebrata rijeke Brke izvršeno je u toku dvije

sezone (proljeće i ljeto) na tri lokaliteta, pri čemu je prikupljeno šest uzoraka.
Lokaliteti na kojima je izvršeno uzrokovanje makroinvertebrata tokom 2017.
godine su: lokalitet 1 – Rašljani, Lokalitet 2 – Maoča i Lokalitet 3 – Brod. U toku
istraživanja makroinvertrebata rijeke Brke primjenjena je metoda koja je
poznata pod nazivom “kick sampling”. Pri ovoj metodi upotrebljena je
odgovarajuća mreža koja se sastoji od drvene drške dužine dva metra. Na kraju
drške nalazi se metalni okvir, dimenzija tog okvira su 25 x 25 cm, na kome se
nalazi mreža čija su okca promjera 0,5 mm. Pri uzrokovanju na svakom
lokalitetu, izvršen je presjek vodotoka tako da se ručna mreža postavi precizno
u korito rijeke u pravcu toka, ispred mreže se podigne sediment kamenje i
pijesak, te se sačeka da voda spere organizme koji su veći od 0,5 mm, koji se
zadrže unutar mreže. Uz primjenu binokularne lupe izvršena je separacija
makroinvertebrata i materijal je fiksiran u 70% alkoholu. Determinicija
prisutnih makroinvetrebata izvršena je do nivoa vrste uz pomoć ključeva
Kerovec (1986), Waringer i Graf (1997).
Biološke karakteristike istraživanog lokaliteta, prikazane su vrstama
odgovarajućih taksona, kao i brojem jedinki pojedinačnog taksona i relativnim
pristupom izračunatim po formuli (Petz, 1985):
A
 A – vrijednost relativnog učešća,
 ni – broj jedinki tog taksona,
 N – ukupan broj jedinki u uzorku.
269
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Broj vrsta na određenom staništu i ukupna brojnost jedinki na tom

staništu glavni su parametri za izradu indeksa diverziteta.
Raznovrsnost zajednica makrozoobentosa prikazat Shanon-Weaverovim
indeksom diverziteta (H) makroinvertebrata (Shanon i Weaver, 1949), koji
koristi relativnu abudancu pojedinih taksona.
Šimpsonov indeks raznolikosti (D) računa se po formuli
Gdje je:
 (1 - D) – Simpsonov indeks raznolikosti,
 Pi – je udio jedinki i – te vrste u zajednici, a
 s – broj vrsta u uzorku.
Vrijednost ovog indeksa se kreće od 0 do 1. Simpsonov indeks
raznolikosti je predstavnik indeksa tipa II.
Hijerarhijsko grupiranje uzoraka makrozoobentosa po
sličnosti/udaljenosti testirati će se BRAY-Curtis klaster analizom (Bray i Curtis,
1957), unutar koje će metoda povezivanja po prosjeku grupa koristiti za
formiranje klastera ili grupa najsličnijih uzoraka. Poređenjem analize strukture
zajednica na svim provedena je pomoću multivarijante metode grupiranja, tzv.
klaster analize, pri čemu je korištena metoda povezivanja na osnovu srednjih
vrijednosti.
Na osnovu kvantitativnog i kvalitativnog sastava zajednice utvrđuje se
saprobiološko stanje istraživanog vodotoka, te se na temelju toga određuje
stepen onečišćenja vode. Identifikacija i brojčana zastupljenost pojedine vrste
(skala 1, 3 i 5) pokazuje se na listi koja sadrži popis nađenih i identificiranih
vrsta, kao i njihov stepen saprobnosti koji je određen prema nekom od
indikatorskih sistema. Od tih indikatorskih sistema koristi se Wegl, 1983., gdje
možemo za svaku indikatorsku vrstu naći broj bodova koji se koristi pri
izračunavanju indeksa saprobnosti. Kao numerička veličina za definiranje klase
bo biocenotičkim parametrom za klasifikaciju voda. Indeks saprobnosti (Š) se
računa po formuli:
S ∑(sh) ∑(h) gdje je

 S ═ indeks saprobnosti,
 s ═ stepen saprobnosti,
 h ═ zastupljenost.
Ako je vrsta zastupljena 1-10% tada je h ═ 1 (rijetko zastupljen)
Ako je vrsta zastupljena 10- 75% tada je h ═ 3 (srednje zastupljen)
270
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Ako je vrsta zastupljena > 75% tada je h ═ 5 (masovno zastupljen)

Svi navedeni indeksi izračunati su pomoću programskog paketa Biodoversity
prover 2.
REZULTATI I DISKUSIJA
Analizom kvalitativno-kvantitativnog sastava makroinvertebrata u

rijeci Brki konstatovano je 13 taksona sa ukupnim brojem jedinki 376. Najveći
broj taksona (8) konstatovan je u uzorku L1 – Rašljani sa 119 jedinki. Najmanji
broj taksona (4) i jedinki (109) uočen je na lokalitetu Maoča, na lokalitetu Brod
ustanovljeno je prisustvo šest taksona sa najvećim brojem jedinki (148).
Lokalitet Rašljani (L - 1)
Na lokalitetu Rašljani utvrđeno je osam taksona, sa ukupno 119 jedinki.
Rezultati analize makroinvertrabata zoobentosa gornjeg toka prikazani su u
tabeli 1.
Tabela 1. Kvalitativno-kvantitativni sastav makroinvertrabata zoobentosa

rijeke Brke na lokalitetu Rašljani
Proljeće Ljeto
Takson Broj jedinki % Broj jedinki %
CRUSTACEA
Gamarus fassarum 1 1,12
ODONATA
Gomphus vulgatissimus 1 1,12 1 6,67
EPHEMEROPTERA
Heptagenia sulphurea 13 14,61 7 46,67
TRICHOPTERA
Policentropus 20 22,47
flavomaculatus
Hydropsyche instabilis 60 67,42 4 26,67
DIPTERA
Pericoma sp. 6 6,12
Atherix ibis 1 6,67
PLECOPTERA
Nemoura cinerea 3 3,37 2 13,33
∑ broj jedinki 105 100 15 100
∑ taksona 7 5
271
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Najzastupljenije jedinke u uzorcima zoobentosa rijeke Brke na lokalitetu

Rašljani su predstavnici Trichoptera (tulari) čije su jedinke konstatovane
tokom proljeća sem četiri jedinke Hydropsyche instabilis koje su uzorkovane u
jesen. Ša ukupno 60 jedinki i procentualnim učešćem 67,42% vrsta,
Hydropsyche instabilis je najzastupljenija u ukupnom uzorku i uzorcima uzetih u
proljeće sa ovog lokaliteta. U okviru ove grupe, u proljeće je utvrđeno i
prisustvo 20 jedinki Policentropus flavomaculatus. Od Ephermeroptera (vodeni
cjetovi) vrsta Heptagenia sulphurea zastupljena sa 20 jedinki tokom proljeća i
ljeta. Plecoptera (obalčari) su predstavljeni sa 5 jedinki Nemoura cinerea tokom
istraživanog perioda. Zastupljene su i Diptere (dvokrilci) sa vrstama Pericoma
sp. sa ukupno šest jedinki i Atherix ibis – 1 jedinka. Vilini konjici (Odonata) su
zastupljeni sa jednom vrstom Gomphus vulgatissimus. Iz razreda Crustacea je
pronađena jedna jedinka račića Gammarus fassarum tokom proljeća.
Lokalitet Maoča (L - 2)
U srednjem dijelu rijeke Brke u mjestu Maoča uzorkovanje je izvršeno
dva puta, u proljetnom i ljetnom periodu. Lokalitet se odlikuje plitkom vodom
koja je u gusto naseljenom području. U blizini ovog lokaliteta nalazi se „Biljana“
fabrika za proizvodnju čajeva. U uzorcima su pronadena četiri taksona sa
ukupno 109 jedinki. Kvantitativno-kvalitativni sastav makroinvertebrata
zoobentosa srednjeg toka rijeke Brke u mjestu Maoča prikazan je u tabeli 2.
Tabela 2. Kvalitativno-kvantitativni sastav makroinvertrabata zoobentosa
rijeke Brke na lokalitetu Maoča
Proljeće Ljeto
COLEOPTERA
Gyrinus sp. 3 4,84 2 4,26
Riolus subviolaceus 4 6,45 5 10,64
TRICHOPTERA
OLIGOCHAETA
Tubifex tubifex 5 8,06 10 21,28
∑ broj jedinki 62 100 47 100
∑ taksona 4 4
Biodiverzitet makrinvertebrata zoobentosa srednjeg toka rijeke Brke je

relativno mala. Najzastupljenije jedinke na ovom lokalitetu su Trichoptera sa
vrstom Hydropsyche instabilis ukupno 80 jedinki koje su konstatovane u
272
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
uzorcima iz proljeća i ljeta. Predstavnici reda Coleoptera su predstavljeni sa

vrstama Riolus subviolaceus ukupno devet jedinki i vrsta Gyrinus sp. sa pet
jedinki iz dvije sezone istraživanja. Na lokalitetu L - 2 su ustanovljene jedinke
vrste Tubifex tubifex klase Oligochaeta.
Lokalitet Brod (L - 3)
Istraženi lokalitet u naselju Brod pripada donjem toku istraživane
tekućice. Na ovom lokalitetu pronađeno je šest taksona sa ukupno 148 jedinki.
Kvantitativno-kvalitativni sastav makroinvertebrata zoobentosa donjeg toka
rijeke Brke na lokalitetu naselja Brod prikazan je u tabeli 3.
Tabela 3 Kvalitativno-kvantitativni sastav makroinvertrabata zoobentosa
rijeke Brke na lokalitetu Brod
Proljeće Ljeto
COLEOPTERA
Gyrinus sp. 4 4,76 2 3,13
Riolus subviolaceus 5 5,95 1 1,56
TRICHOPTERA
OLIGOCHETA
Tubifex tubifex 5 5,95 10 15,63
ISOPODA
Aselus aquaticus 40 62,5
HYRUDINEA
Haemopis sanguisuga 6 9,38
∑ broj jedinki 84 100 64 100
∑ taksona 4 6
Najzastupljenije jedinke na lokalitetu Brod su Trichoptera sa vrstom

Hydropsyche instabilis sa dominantnim učešćem ove vrste tokom proljeća. U
toku ljeta ustanovljene su jedinke vrste Aselus aquaticus grupe Isopoda. Red
Coleoptera je predstavljen sa dvije vrste, i to Riolus subviolaceus koja obuhvata
šest jedinki i vrsta Gyrinus sp., također sa šest jedinki. Kada su u pitanju
Oligocheta pronađena je vrsta Tubifex tubifex pet jedinki tokom proljeća i 10
tokom ljeta. U donjem toku tijeke Brke prisutne su Hyrudinee, gdje je u ljeto
pronađeno šest jedinki vrste Haemopis sanguisuga. Predstavnici reda
Trichoptera, jedinke vodenih moljaca su u uzorcima zoobentosa rijeke Brke
zastupljene na svim lokalitetima. Najzastupljenija je vrsta Hydropsyche instabilis
pronađena na svim lokalitetima istraživanja sa ukupno 219 jedinki. Vrsta
273
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Policentropus flavomaculatus prisutna je sa ukupno 20 jedinki na lokalitetu

Rašljani. Iz reda Ephemeroptera ustanovljena je jedna vrsta Heptagenia
sulphurea sa ukupno 20 jedinki koje su prisutne na lokalitetu Rašljani. Iz reda
Diptera, dvokrilci zoobentosa rijeke Brke prisutne su predstavljeni sa dvije
vrste: Pericoma sp. i Asterix ibis. Pericoma sp. je prisutna na lokalitetu Rašljani,
ukupno je ustanovljeno 6 jedinki. Asterix ibis vrsta iz reda Diptera je pronađena
na istom lokalitetu kao i prva vrsta. Na lokalitetu Rašljani brojnost jedinki
(sedam) iz reda Diptera je mala u odnosu na jedinke iz reda Trichoptera. Iz
grupe Crustacea pronađena je jedna jedinka vrste Gamarus fassarum samo u
gornjem toku u mjestu Rašljani. Konstatovane vrste vilinskih konjica
pronađene su samo na prvom lokalitetu. Vrsta Gomphus vulgatissimus sa
ukupno dvije jedinke. U uzorcima zoobentosa rijeke Brke iz reda Plecoptera,
obalčari konstatovana je vrsta Nemoura cinerea sa ukupno pet jedinki na
lokalitetu Rašljani. Iz reda Coleoptera na istraživanim lokalitetima pronađene
su dvije vrste Gyrinus sp. sa 11 jedinki i Riolus subviolaceus sa 15 jedinki, koje su
konstatovane na području Maoče i Broda. U gornjem toku rijeke Brke nije
zabilježeno prisustvo Coleoptera. Hirudnea, pijavice u uzorcima
makrozoobentosa rijeke Brke su pronađene samo na lokalitetu Brod,
pronađena je jedna vrsta Haemopis sanguisuga (konjska pijavica) sa ukupno
šest jedinki. Iz reda Oligocheta zastupljena je jedna vrsta Tubifex tubifex na
lokalitetima Maoča i Brod sa ukupno 30 jedinki. Iz skupine Isopoda
ustanovljena je jedna vrsta, sa ukupno 40 jedinki sa područja Broda.
Prema rezultatima analize zajednice zoobentosa, vodeni insekti
Trichoptera, Diptera, Ephemeroptera, Plecoptera i Coleoptera, najznačajnije su
grupe prema raznovrsnosti i brojnosti na prvom lokalitetu (Rašljani). Na
drugom i trećem lokalitetu rijeke Brke sastav zajednica makroinvertebrata je
drugačiji, gdje preovladavaju jedinke iz grupe Isopoda i Oligochaeta. U donjem
toku rijeke Brke dominantne vrste su iz reda Hirudinea i Isopoda. Najveći broj
jedinki nađen je na lokalitetu Rašljani. Na sva tri istraživana lokaliteta, u toku
dvije sezone istraživanja konstatovano je 13 taksona. Najmanji broj taksona (4),
zabilježen je na lokalitetu Maoča. Najbrojniji su predstavnici iz reda Trichoptera
sa ukupno 239 jedinki. Kvalitativni i kvantitativni pokazatelj sastava
makroinvertrabata zoobentosa rijeke Brke prikazani su u tabelama po
lokalitetima.
Biološke karakteristike
Šimpsonov indeks diverziteta izračunat je na nivou vrsta
makroinvertebrata konstatovanih u uzorcima zoobentosa rijeke Brke na
274
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
istraživanim lokalitetima. Ustanovljene vrste makroinvertebrata rijeke Brke

prikazane su u tabeli 4.
Tabela 4. Kvalitativni sastav makroinvertebrata zoobentosa rijeke Brke za

izračunavanje indeksa kojima pripadaju taksoni po lokalitetima istraživanja
TRICHOPTERA
PLECOPTERA
Hidropsiche instabilis
Nemoura cinerea
Policentropus flavomaculatu
DIPTERA
EPHEMEROPTERA
Pericoma sp.
Heptagenia sulphurea
Atherix ibis
COLEOPTERA
ODONATA
Gyrinus sp.
Gomphus vulgastimus
Riolus subviolaceus
HIRUDINEA OLIGOCHAETA
Haemopis sanguisuga Tubifex tubifex
ISOPODA CRUSTACEA
Aselus aquaticus Gamarus fassarum
Tabela 5. Vrijednosti Šimpsonovog indeksa za istraživane lokalitete
Lokalitet L-1 L-2 L-3

Srednja vrijednost 0,34 0,56 0,34
Rezultati Šimpsonovog indeksa raznolikosti ukazuju da najveća

vrijednost (0,562) je prisutna na području Maoče, a najmanja vrijednost
(0,3405) na lokalitetu Brod. Po Šimpsonovom indeksu raznolikosti najveći
biodiverzitet je ustanovljen u gornjem i donjem toku rijeke Brke, dok je
najmanja raznolikost organizama ustanovljena u srednjem toku rijeke Brke,
gdje je i najveća vrijednost Šimpsonovog indeksa.
Prema Shannon-Weaverov indeksu diverziteta (Tabela 6. i slika 3.)

zajednice makroinvertebrata zoobentosa rijeke Brke pokazuju najveću
raznovrsnost na lokalitetu Rašljani sa vrijednošću 0,59 a najmanju
raznovrsnost na lokalitetu Maoča sa vrijednošću 0,36.
275
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 2. Vrijednosti Simpsonovog indeksa diverziteta na lokalitetima rijeke Brke
Shanon – Weaverov indeks
Tabela 6. Shanon-Weaverov index diverziteta (H) makroinvertebrata rijeke

Brke
Srednja 0,59 0,36 0,57
vrijednost
Slika 3. Vrijednosti Shannon – Weaver indeksa diverziteta rijeke Brke
276
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Klasterska analiza zajednica makroinvertebrata rijeke Brke

Rezultati Bray-Curtisovog indeksa svih uzoraka iz rijeke Brke na
području Brčko distrikta po mjernim mjestima tokom 2017. godine pokazuju
podjelu u dvije grupe (klastera). Rezultati klasterske analize uzoraka
makroinvetrebrata u rijeci Brki prikazani su na slici 4.
Uzorci su uglavnom grupirani prema sličnosti uzorkovanih vrsta i
njihovoj brojnosti u uzorku. Klaster analiza uspoređuje više uzoraka i stvara
dendogram, gdje je svaka vrsta ugniježdena sa najsličnijom. Prema klaster
analizi vidljivo je grupiranje podataka u dvije grupe, uz izdvajanje L1- Rašljani.
Jedan od tih klastestera čine dva zasebna mala klastera koji su slični i to su
lokaliteti L2- Maoča i L3- Brod.
Slika 4. Prikaz klasterske analize uzoraka makroinvertebratabentosa rijeke Brke
Prema sastavu makrozoobentosa rijeke Brke, veći stupanj sličnosti

utvrđen je na lokalitetu donjeg i srednjeg toka, dok se lokalitet gornjeg toka
(Rašljani) karakterište različitim sastavom makrozoobentosa, a shodno tome
različitim ekološkim uvjetima. Štupanj sličnosti/različitosti lokaliteta u rijeci
Brki i na temelju sastava makrozoobentosa (Bray-Curtis, 1957). Srednji i donji
tok rijeke Brke pokazuju veći stupanj sličnosti (> 60%) na temelju sastava
makrozoobentosa, a kvalitativno-kvantitativni sastav makrozoobentosa na
lokalitetu uzvodno ima nešto manji stupanj sličnosti (50%). Hidromorfološki
uvjeti (tip sedimenta, protok, širina korita, stupanj zagađenja i sl.) na lokalitetu
277
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
su nešto drugačiji u odnosu na lokalitete nizvodno, što je u mnogome uslovilo i

drugačiju zajednicu makrozoobentosa.
Određivanje saprobnog stanja vode
Šaprobni indeks je izračunat na nivou vrsta makroinvertebrata
pronađenih u uzorcima rijeke Brke na istraživanim lokalitetima. Vrste koje su
zastupljene i koje ulaze u proračun saprobnog indeksa i njihove saprobne
vrijednosti date su u tabeli 7.
Tabela 7. Vrste makroinvertebrata pronađene u uzorcima zoobentosa rijeke

Brke i njihove saprobne vrijednosti
Takson Saprobna vrijednost

Gamarus fassarum 1,8
Gomfus vulgastimus 2
Heptagenia sulfurea 1,9
Hydropsihe instabilis 1,35
Policentropus flavomaculatus 1,7
Pericoma sp.
Atherix ibis 1,6
Haemophis sanguisuga 2,6
Tubifex tubifex 3,5
Aselus aquaticus 2,5
Nemoura cinerea 1,9
Gyrinus sp. 1,8
Riolus subviolaceus 1,4
Na osnovu srednje vrijednosti dobivene izračunavanjem indeksa

saprobnosti (Š = 2,00) možemo zaključiti da rijeka Brka ima beta-mezosaprobni
bonitet, a to znači da predstavlja jače opterećen biotop. Ovi podaci nam ukazuju
na činjenicu da rijeka Brka spada u drugu klasu voda, odnosno to su vode koje
su znatno opterećene.
Tabela 8. Vrijednosti saprobnog indeksa rijeke Brke po lokalitetima

istraživanja
Proljheće 1,77 2,1 2
Ljeto 1,75 2,1 2,19
Srednja vrijednost 2,00
278
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Dobivene vrijednosti saprobnog indeksa (Welg, 1983) za uzorke bentosa

rijeke Brke, pokazuju da je ova tekućica II klase kvaliteta vode tj. saprobiološko
obilježje zajednice 2,00 beta-mezosaprobno, znatnije opterećeno. Kao
numerička veličina za definiranje klase boniteta koristi se Pantle-Buckov indeks
saprobnosti (1995), koji također pokazuje da je ova tekućica II klasa kvaliteta
vode znatnije opterećena.
ZAKLJUČAK
Na osnovu istraživanja biodiverziteta i longitudinalne distribucije

makrinvertebrata u rijeci Brki utvrđeno je prisustvo 13 taksona sa 361
jedinkom. Najzastupljeniji su predstavnici reda Trichoptera sa ukupno 239
jedinki, zatim Isopoda 41, Oligochaeta 30, Coleoptera 26, Ephemeroptera 20,
Diptera 7, Hirudinea 6, Plecoptera 5. Odonata su najmanje zastupljene sa
ukupno 2 jedinke. Najveći broj jedinki ustanovljen je na lokalitetu Rašljani
(gornji tok), dok je najmanji broj na lokalitetu Maoča (srednji tok). Analizom
uzoraka makroinvertebrata zobentosa rijeke Brke dobivene su vrijednosti
Simpsonovog indeksa, Shannon-Weaverov indeks diverziteta pokazuju da u
ovoj tekućici vladaju povoljni uslovi za život makroinvertebrata. Na osnovu
relevantnih pokazatelja može se zaključiti da rijeka Brka pripada drugom
stupnju boniteta, odnosno mezosaprobnoj zoni, i da kao takva pruža
zadovoljavajuće uslove za život makroinvertebrata. Promjene broja i sastava
makroinvertebrata rijeke Brke pokazuje da je izložena jakom antropogenom
uticaju.
LITERATURA
1. Akcioni plan energetski održivog razvoja Vlada Brčko distrikta, 2015.

2. Bray, J. R. and J. T. Curtis (1957): An ordination of upland forest
communities of southern Wisconsin.Ecological Monographs 27:325-349.
3. Kaćanski, D. (1970): Fauna Simulidae (Diptera) u tekućicama na području
planina Maglić, Volujak i Zelengora. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i
Hercegovine u Sarajevu, PN, NS, 9: 79-92, Sarajevo.
4. Kaćanski, D. (1972): Plecoptere sliva gornjeg toka rijeke Bosne. Glasnik
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, PN, NS, 10: 104-117,
Sarajevo.
279
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
5. Kaćanski, D. (1978): plecoptere sliva Neretve. Godišnjak Biološkog

instituta Univerziteta u Sarajevu, 31: 57-69, Sarajevo.
6. Kerovec, M. (1986): Priručnik za upoznavanje beskralježnjaka naših
potoka i rijeka. Nacionalna i sveučilišna biblioteka. Zagreb.
7. Krek, S. (1999): Psychodidae (Diptera, Insecta) Balkanskog poluotoka.
Študentska štamparija Univerziteta u Šarajevu, Šarajevo.
8. Marinković, M. (1969): Trichoptere Bosne i Hercegovine. Biološki institut
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.
9. Marinković, M. (1981): Endemični vodeni insekti u Bosni i Hercegovini,
Trichoptera Elaborat. Biološki institut Univerziteta u Šarajevu, Šarajevo.
10. Petz, B. (1985): Osnoovne statističke metode. SNL, Zagreb.
11. Ratia, H., Vuori, K.M, Oikari A., (2012): Caddis lavae (Trichoptera,
Hydropsycheidae) indicate delaying recovery of a watercourse polluted
by pulp and paper industry. Ecological indicators, Volume 15, issue 1
(April,2012) , p. 217-226.
12. Tanasijević, M. (1981): Endemični vodeni insekti u Bosni i Hercegovini:
Ephemeroptera, Biološki institut Univerziteta u Šarajevu, Šarajevo, 3-15.
13. Todosijević, I. (2013); Indikatorska sposobnost dve grupe
makrozoobentosa za procjenu kvaliteta sliva rijeke Nišave. Master rad.
Prirodno-matematički fakultet u Nišu, Niš.
14. Trožić-Borovac, Š. (2001): Istraživanje makroinvertebrata bentosa rijeke
Bosne i pritoka u ocjeni kvaliteta vode. Doktorska disertacija. Univerzitet
u Sarajevu. Prirodno-matematički fakultet.
15. Simpson E.H., 1949. Measurement of Diversity. A/aft/re, 163: 688 - 688.
16. Shanon, C. E., Weaver, W. (1949): The Mathematical Theori of
Commucation. The Universiti of Illinois Press, urbana, I 11. pp19-21, 82-
83, 104-107..
17. Škenderović I., Adrović A., Hajdarević Edina, Bajrić A. (2017): Zoobenthos
of macroinvertebrates in some streams of the water catchment area of
lake Modrac (Bosnia and Herzegovina). 10th INTERNATIONAL
CONFERENCE SCIENCE AND HIGHER EDUCATION IN FUNCTION OF
SUSTAINABLE DEVELOPMENT. Užice, Šerbia, 2017.
18. Waringer, J., Graf, W. (1997): Atlas der Osterreichsschen
kocherfliegenlarven: unter Einschlus der angrenzanden Geibiete. Facultas
Universitatsverlag, Wien
19. Wegl, R. (1983): Index fur die Limnosaprobitat. Wasswer und Abwasser,
26: 1-175.. University of Toronto Press, Toronto.
280
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Isat SKENDEROVIC, Alma LEJLIC, Avdul ADROVIC, Alen BAJRIC

Faculty of Science, University of Tuzla
ANALYSIS OF WATER QUALITY OF RIVER BRKE BASED ON

MACROINVERTEBRATES OF THE RIVER BED
Abstract: Hydrobiological research of the macrosoobenthos of the Brka River

were performed at three localities during the spring and summer of 2017.
Macroinvertebrate biodiversity is represented by nine groups and 13 taxons.
Analyzing the composition of the macrofauna, the largest taxon diversity was
found in the Trichoptera group, followed by the groups with a smaller number of
taxons: Coleoptera, Diptera, Odonata, Plecoptera, Ephemeroptera, Oligochaet,
Hirudine, and Crustacea. Different sites of taxons were found at the investigated
parts of the river, at the site of Rasljani - 8, the site of Maoca - 4 and the site of
Brod - 6. Based on the saprobability index, it was determined that the Brka River
has a beta-mesosaprobic credit rating and is considered to be second quality class
water, that is, waters that are exposed to anthropogenic influence.
Keywords: biodiversity, macroinvertebrates, Brka River
281
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
282
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. sc. Kasim MEMIĆ, viši kustos

Muzej istočne Bosne u Tuzli, Prirodnjačko odjeljenje
PRIRODNJAČKO ODJELJENJE – ČUVAR PRIRODNOG NASLIJEĐA

TUZLANSKE REGIJE
Apstrakt: Prirodnjačko odjeljenje Muzeja istočne Bosne u Tuzli

istraživačkim radom i izložbenim aktivnostima promoviše bogato prirodno
naslijeđe. Prirodno naslijeđe sačinjava bogatstvo ruda i minerala, biodiverzitet
flore i faune. To je bogatstvo koje pripada svim stanovnicima regije sa pravom,
ali i obavezom za očuvanje tog bogatstva.
Ključne riječi: prirodno naslijeđe, rude, minerali, flora , fauna
UVOD
Muzej istočne Bosne u Tuzli je ustanova sa ciljem naučnoistraživačkog

rada u oblasti kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa. Prirodnjačko
odjeljenje jedino na području Tuzlanske regije kroz naučnoistraživački rad
prikuplja i promoviše prirodno naslijeđe. Odjeljenje svoje aktivnosti započinje
od 1974. godine kada je potekla ideja o osnivanju Biološke zbirke u Tuzli.
Šusrećući se u svom radu sa problemima oko smještaja i finansiranja u toku
1983. godine nakon niza sastanaka zainteresovanih strana iznalazi se rješenje o
daljnjoj egzistenciji i radu Biološke zbirke kroz njeno pripajanje Prirodnjačkom
odjeljenju Muzeja istočne Bosne u Tuzli. Od tada pa sve do danas kustosi i
preparatori u ovom Odjeljenju predstavljaju primjer kako se promoviše
bogatstvo prirodnog naslijeđa ovoga kraja.
Prirodnjačko odjeljenje Muzeja istočne Bosne u Tuzli za cilj ima da
istraživačkim radom i izložbenim aktivnostima promoviše bogato prirodno
naslijeđe. Prirodno naslijeđe sačinjava bogatstvo ruda i minerala i biodiverzitet
283
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
flore i faune. To je bogatstvo koje pripada svim stanovnicima Tuzlanske regije

sa pravom, ali i obavezom za očuvanje tog bogatstva.
Izložbene postavke svjedočanstvo bogatstva prirodnog naslijeđa

Materijal koji se prikupi terenskim radom predstavlja dio prirodnog
naslijeđa Tuzlanske regije. Poslije obrade u prostorima Prirodnjačkog
odjeljenja prezentuje se kao stalna postavka koja se sastoji od četiri odjela:
- GEOLOGIJA
- PALEONTOLOGIJA
- ZOOLOGIJA
- HERBARIJUM
U Odjelu Geologije nalaze se izložbeni primjerci ruda i minerala. Prostor
Tuzlanske regije je od davnina poznat i prepoznat po raznovrsnoj
zastupljenosti ruda i minerala u tlu. Kao najznačajniji resursi ističu se ugalj i so.
Ugalj se u velikim rezervama naslaga nalazi u tlu većeg djela regije. Eksploatiše
se intenzivno od Austrougarske uprave do današnjih dana.
Grad Tuzla svoj nastanak i razvoj veže za eksploataciju soli, odnosno slane
vode. Ležište kamene soli otkriveno je bušenjem 1880. godine i do danas je
jedino istražnim radovima utvrđeno ležište ove mineralne sirovine u Bosni i
Hercegovini. U segmentima postavke u Odjelu Geologije mogu se vidjeti
primjerci ugljenificiranog drveta koje je u geološkoj prošlosti bilo polazna
sirovina za nastanak raznih vrsta ugljeva pod određenim uvjetima: lignita,
mrkog uglja i drugih. Posjetioci se kroz priču o korištenju slane vode za
dobijanje soli provode kroz vremenski period od neolita do današnjih dana. U
Prirodnjačkom odjeljenju se čuvaju primjerci neolitske posude za isoljavanje i
originalni primjerci kamene soli iz ležišta ispod grada Tuzle.
Slika1. Posuda za isoljavanje
284
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika1a Kamena so
Posjetioci mogu vidjeti i primjerke rudnog bogatstva: kaolin, kvarc,

magnezit, granit, siderit, barit, dolomit, halkozin i dr.
Slika 2. Rude
Postavka koja se nalazi u Odjelu Paleontologije čuva orginalne fosilne

ostatke različitih životinjskih vrsta. Fosili predstavljaju dokaze pomoću kojih se
pokušava predstaviti razvojni put živog svijeta na Zemlji. U našem slučaju to su
fragmentirani dokazi pomoću kojih pokušavamo predstaviti i razumjeti razvoj
živog svijeta na mikrolokalitetu Tuzlasnke regije. Nalaz fosila u sedimentnim
stijenama, u kojima su sačuvani ostaci organizama, mogu da nam budu dokaz za
geološke, paleogeografske i klimatske promjene kroz koje je prolazilo neko
područje u toku svoje evolucije. Dio paleontološke postavke su i ostaci morskih
organizama: školjke, puževi i zvijezda.
285
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Šlika 3. Školjke, puževi i zvijezda
Nadovezujući se na geološku postavku, primjerci soli i fosili morskih

organizama pričaju nam priču kako je u doba paleozoika 530 – 250 miliona
godina i mezozoika 250 – 65 miliona godina, područje današnje Tuzlanke regije
bilo prekriveno vodom Panonskog mora. Već u toku kvartara, prije 1 milion
godina dešavaju se velike klimatske promjene i dolazi do nestajanja mora,
nastupa zahlađenje. Šlijede smjene hladnih i toplih perioda, a sve to dovodi do
pojavljivanja i nestajanja mnogih biljnih i životinjskih vrsta. Mogući dokazi za
takav scenarij se čuvaju u Prirodnjačkom odjeljenju, ostaci od mamuta (butna
kost i dio zuba) i od bizona (fragmenti lobanje).
Slika 4. Fragmenti lobanje Bizona
Područje Tuzalanske regije je izuzetno bogato površinama pod

šumskim pokrivačem, kao i velikim brojem rijeka, rječica, potoka i jezera. Uz
umjereno kontinentalnu klimu ova staništa su dom za život velikom broju vrsta
lovne divljači. Planine ovoga područja poznato je da su još uvijek u većoj mjeri
zadržale svoju iskonsku ljepotu i očuvanost ekološke ravnoteže. Škladno
286
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
poredani niz planina: Javornik, Javor, Konjuh, Majevica, Ozren i Trebava su

izuzetna prirodna staništa za veći broj lovno atraktivnih vrsta divljači.
Bogatstvo biodiverziteta biljnih i životinjskih vrsta uz šarolikost reljefa čini i
bogatstvo prirodnog naslijeđa. Iz tog razloga je lovstvo jako razvijeno, kao
sportsko-privredna grana koja okuplja veliki broj lovaca zaljubljenika u prirodu
i čuvara ovog dijela prirodnog naslijeđa. Dobro razvijena saradnja sa lovačkim
društvima je rezultirala i bogatom izložbenom kolekcijom lovne divljači u
Odjelu zoologije. U izložbenim vitrinama nalaze se izloženi primjerci vrsta iz
familija Suidae, Cervidae, Mustelidae, Canidae, Felidae, Ursidae, Leporidae,
Sciuridae, Gliridae i dr.
Slika 5. Lovna divljač Slika 6. Ptice
Cjelokupna teritorija Tuzlanske regije je dom za veliki broj vrsta bogate

ornitofaune. Pored velikog broja ptica stanarica redovito duži ili kraći
vremenski period prisutne su i brojne ptice selice. U fundusima Prirodnjačkog
odjeljenja čuvaju se primjerci vrsta ptica iz familija: Phasionidae, Ralidae,
Anatidae, Podicipedidae, Ardeidae, Accipitridae, Falconidae Phalacrocoracidae,
Strigidae, Corvidae, Charadriidae, Laridae i dr.
Većina lovnih vrsta sisara i ptica ima šire rasprostranjenje i predstavlja
značajno nacionalno dobro i prirodno naslijeđe. Raznovrsnost primjeraka
životinjskog svijeta u fundusu Prirodnjačkog odjeljenja je dobar pokazatelj još
uvijek povoljnih uvjeta i čiste životne sredine Tuzlanske regije. Uloga
Prirodnjačkog odjeljenja se time još više ističe kroz popunjavanje njegovih
fundusa sa ciljem razvoja svijesti kod posjetilaca o značaju u očuvanju i
popravljanju stanja u prirodnoj sredini
287
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Bogatstvo u vodenim resursima je prepoznatljiva odlika prostora

Tuzlanske regije. Predivne riječne doline koje su kroz protekla stoljeća usijecale
rijeke i rječice su bogate raznolikom ihtiofaunom. Također, svim ljubiteljima
prirode je nadaleko poznata vještačka hidroakumulacija Modrac, koja uz izazov
za ribolovce, predstavlja i mjesto za odmor. Slatkovodna fauna rijeka i jezera na
području Tuzlanske regije je bogata većim brojem ribljih vrsta čije predstavnike
u izložbenoj postavci Prirodnjačkog odjeljenja posjetioci mogu vidjeti. To su
primjerci vrsta iz familija: Petromyzontidae, Salmonidae, Cyprinidae, Cobitidae,
Centrarchidae, Percidae, Cottidae i dr.
Slika 7. Ribe Slika 8. Zmije
Također, u postavci se nalaze i primjerci faune vodozemaca i gmizavaca

iz familija: Salamandridae, Ranidae, Bufonidae, Hylidae, Lacertidae, Anguidae,
Colubridae, Viperidae i dr.
Zajednička postavka Entomološkog odjela i Herbara pokazala se jako

interesantnom za posjetioce. Insekti su najmnogobrojnija i najraznovrsnija
grupa u životinjskom svijetu. Činjenica da insekata ima više od svih drugih
životinjskih grupa i da čine oko 2/3 svih životinjskih vrsta na zemlji je razlogom
rada na prikupljanju, obradi i prezentovanju tog bogatstva na području
Tuzlanske regije kroz postavke u Prirodnjačkom odjeljenju.
Slika 9. Insekti
288
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
U postavkama se nalaze primjerci vrsta koje, također, sa ekonomskog

značaja imaju ogroman utjecaj bilo da su štetočine ili korisni insekti. U
izložbenim postavkama nalaze se primjerci vrsta iz familija: Aeschnidae,
Codulegasteridae, Mantidae, Blattidae, Gryllotalpidae, Gryllidae, Tettigonidae,
Acrididae, Apidae, Vespidae, Carabidae, Siliphidae, Lucanidae, Scarabaeidae,
Coccinellidae, Chrysomelidae, Cerambycidae, Ipidae, Saturniidae, Noctuidae,
Shingidae, Papilionidae, Pieridae, Nymphalidae, Lycaenidae, Tabanidae i dr.
Herbar je zbirka osušenih biljnih primjeraka sa odgovarajućim pratećim

podacima i unutrašnjom organizacijom. Ovakva zbirka se iz historijskih razloga
naziva herbarij. U orginalnom smislu odnosi se na knjigu o medicinski
korisnom bilju (herbal). Prema količini materijala i načinu unutrašnje
organizacije, i na osnovu toga u aktuelnoj podjeli, herbar u Prirodnjačkom
odjeljenju Muzeja istočne Bosne je tip lokalnog herbarija. On sadrži materijal sa
područja Tuzlanske regije. U okviru ovog herbarija nalaze se i posebni (ili
tematski) herbariji sa ograničenom namjerom i svrhom kao što je herbar flore
Ilinčice.
U današnje vrijeme, zaprepašćujuća degradacija okoliša u svijetu, a i
kod nas, između ostaloga je rezultat i malog znanja o biodiverzitetu flore. Biljke
su naš okoliš. Tamo gdje ih nema male su mogućnosti opstanka ljudi. U botanici
glavni i primarni izvor informacije je biljni organizam, da li pojedinačno ili u
zajednici sa drugim organizmima, biljnim i životinjskim. Uz to, biljni organizam
pojedinačno ili u zajednici je i dio prirodnog naslijeđa.
Slika 10. Herbarizirano bilje
289
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Ove činjenice su opravdanim razlogom za osnivanje i razvoj herbarija,

koji je samo jedan segment Prirodnjačkog odjeljenja Muzeja istočne Bosne u
Tuzli, budući da se radi o kompleksnom Muzeju. Zauzima značajno mjesto kao
čuvar materijala i dokaz je minulih vremena, jer i biljke govore o minulim
vremenima sa stanovništa ekoloških pitanja, ali i tradicije određenog podneblja.
DISKUSIJA
Upoznati svijet oko sebe je težnja koju čovjek vuče od prahistorije do

danas. Raznolikost životinjskog i biljnog svijeta sa neživom prirodom je čovjeku
životni okvir i baština prirodnog naslijeđa. Čovjekov odnos prema prirodnom
naslijeđu kroz historiju u suštini se nije izmjenio.
Informacije se mogu dobiti iz dva izvora. Prvi je literatura, zapis svih
opažanja i zaključaka od kada pisana riječ-nauka postoji. Budući da je to
zapisana informacija, ona je podložna grešci, te se smatra sekundarnim izvorom
podataka. Literatura često može biti i dvosjekli mač, zbog grešaka zapisanih
ranije, dopisivanja novih podataka i neažuriranja svih podataka. I tada kao
glavni i jedini primarni izvor informacija jesu stvarni objekti koji se proučavaju.
U ovom momentu svoju ulogu ostvaruju Muzeji koji čuvaju u svojim fundusima
stvarne objekte. U slučaju Prirodnjačkih muzeja-odjeljenja radi se o slučaju
Prirodnjačkog odjeljenja koje je istovremeno i čuvar prirodnog naslijeđa.
Jedan od osnovnih problema u nauci jeste sabiranje objekata
proučavanja u prihvatljivom obliku koji će omogućiti nesmetano korištenje
samog objekta od strane istraživača, bez oštećenja samog objekta. Ovaj problem
ponegdje se može, dijelom riješiti fotografijama ili nekim drugim oblikom
dobijanja i čuvanja odraza objekta. U biologiji ograničenje i neadekvatnost
takvog pristupa su jasna, to je mjesto gdje Prirodnjački muzeji (odjeljenja) stiču
nenadomjestivu ulogu. To su mjesta u kojima se koncentriše prirodno naslijeđe.
Šačuvani organizmi sa različitih lokaliteta su oslobođeni “tiranije riječi” i
pogrešaka u opisima i interpretacijama. Rad sistematičara zasnovan je na
pravilno prikupljenom i sačuvanom materijalu, potpuno je orginalan i ovisan o
prethodnim radovima samo onoliko koliko to istraživač smatra potrebnim.
Pod vodstvom stručnog osoblja u Odjeljenju je stalan priliv novih
primjeraka, slika i raznih tipova informacija. Glavni izvor je, svakako, terenski
rad kustosa biologa. Primjerci se skupljaju zbog njihovog unošenja u zbirke, ali i
zbog razmjene sa drugim institucijama, osiguravajući tako kontinuiran tok
informacija, revizije i dotok podataka drugih autora o pojedinim vrstama.
290
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Tu je svakako dobit na jačanju svijesti posjetitelja Prirodnjačkom

odjeljenju o raznovrsnosti živog svijeta koji je dio prirodnog naslijeđa
Tuzlanske regije. Šamo u toj velikoj raznovrsnosti živog svijeta moguće je
obezbjediti i opstanak čovjeka. Ša sve većom razvijenošću nauke dolazi se do
saznanja o neophodnosti očuvanja raznolikosti živog svijeta za opstanak
čovjeka. Prirodnjačko odjeljenje tako objedinjuje u svom radu
naučnoistraživački, obrazovni i kulturni segment, i čini da posjetitelji dobiju
cjelovitu sliku o biodiverzitetu Tuzlanske regije. Kroz mogućnost razgovora s
kustosima omogućava se prikupljanje novih informacija u cilju podizanja
ekološke svijesti posjetitelja i značaja očuvanja prirodnog naslijeđa u cjelini.
Kustosi biolozi su jedni od najpozvanijih da objašnjavaju eventualne nedoumice
u pogledu značaja pravilnog postavljanja i rješavanja problema degradacije
životnog prostora.
Ono što se mora istaći, jeste činjenica da sve ono što je u Prirodnjačkom
odjeljenju pohranjeno, bilo u izložbenim postavkama ili u depou, predstavlja
blago velike vrijednosti. Ono se smatra dijelom opšte ostavštine svjetske nauke,
a ne privatnim vlasništvom pojedine ustanove ili pojedinca. Ono što je kroz
minula vremena uništeno i čega nema u zbirkama je nenadomjestiv gubitak, jer
se pokazalo uglavnom da tih vrsta više nema. Zato se i primjenjuju posebne
tehnike rada zbog očuvanja cjelokupnog fundusa Prirodnjačkog odjeljenja. To je
razlog više za važnost razvijanja Prirodnjačkog odjeljenja i kontinuirano
usavršavanje stručnog osoblja.
Kao dodatak svojoj primarnoj funkciji, Prirodnjačko odjeljenje ima
važnu ulogu i u nastavnom procesu. Študentu je nemoguće upoznati
biodiverzitet živog svijeta bez intenzivnog sabiranja i determinacije
prikupljenog materijala. To je često nemoguće bez komparativnog materijala iz
zbirki Prirodnjačkog odjeljenja. Idući dalje u vertikali obrazovnog sistema
silaznom putanjom, srednje škole, osnovne škole, pa čak i predškolske ustanove
mogu koristiti bogatstvo zbirki i znanja stručnog osoblja. U ljudskoj prirodi je
da se znanje mnogo bolje prihvata ako se teoretski rad potkrijepi konkretnim
radom (eksperiment, prikupljanje materijala u prirodi, priprema postavki i dr.).
U svemu ovome veliku pomoć može pružiti Prirodnjačko odjeljenje. Tu su
kustosi biolozi koji su stručni za pružanje informacija o načinu prikupljanja
materijala na terenu, njegovoj obradi, postavci, prezentovanju i dr.
LITERATURA
- Borm L., GArms H. (1981): Fauna Evrope-priručnik za određivanje,

Mladinska knjiga, Ljubljana.
291
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
- Memić K., Adrović A. (2002): Prirodnjačko odjeljenje Muzeja istočne

Bosne, Članci I građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga 17.,
Muzej istočne Bosne u Tuzli, Tuzla.
- Memić K. (2005.): Dolina Špreče(lovno-ribolovni i turistički potencijal),
Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga 18, Muzej
istočne Bosne u Tuzli, Tuzla.
- Memić K. (2006.): Muzejski herbarij u službi razvoja ekološke svijesti
posjetilaca, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga 19,
Muzej istočne Bosne u Tuzli, Tuzla.
- Memić K., Kovač N. (2017.): Diverzitet flore Ilinčice, Baština
sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe, broj 9., JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historisjkog i prirodnog naslijeđa TK, Tuzla.
- Šofradžija A. (1999.): Lovna divljač, Šavez lovačkih organizacija Bosne i
Hercegovine, Sarajevo.
- Šofradžija A. (2009.): Šlatkovodne ribe Bosne i Hercegovine, Vijeće
kongresa bošnjačih intelektualaca Šarajevo, Šarajevo.
Mr.sc. Kasim MEMIC, Senior Curator

Museum of Eastern Bosnia in Tuzla
Department of Natural Sciences
DEPARTMENT OF NATURAL SCIENCES - GUARDIAN OF THE NATURAL

HERITAGE OF THE TUZLA REGION
Abstract: The Natural Science Department of the Museum of Eastern Bosnia in

Tuzla promotes a rich natural heritage through research and exhibition activities.
Natural heritage is rich in ores and minerals, biodiversity of flora and fauna. It is
a wealth that belongs to all the inhabitants of the region with a right but also an
obligation to preserve that wealth.
Keywords: natural heritage, ores, minerals, flora, fauna
292
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. Senad GUTIĆ, viši asistent

Odsjek: Geografija
FIZIČKOGEOGRAFSKI FAKTORI KVALITETA ZRAKA U

TUZLANSKOJ KOTLINI
Apstrakt: Tuzla je jedan od gradova s najvećim antropopresingom na

atmosferski kompleks u Europi. Zrak iznad urbanog dijela Tuzle je opterećen
visokim vrijednostima polutanata, posebno sumpordioksidom i lebdećim
česticama. Kao najveći zagađivači izdvajaju se industrija, saobraćaj i brojna
manja individualna ložišta. Pored navedenih emitera, geografski položaj Tuzle,
zajedno s vremenskim uvjetima i morfološkim odlikama, su značajni faktori
kvaliteta zraka. Najveći dio urbanog dijela Grada Tuzla je geografski smješten u
kotlini, koju u hladnijem dijelu godine odlikuju temperaturne inverzije. U ovakvim
nepovoljnim meteorološkim uslovima, zbog nedostataka advekcije i slabe
turbulencije zraka, polutanti se nagomilavaju do visine inverzionog sloja i dostižu
visoke vrijednosti. U toplijem dijelu godine se, uglavnom, ne osjeća štetnost
sadržanih polutanata u zraku.
Ključne riječi: fizičkogeografski faktori, kvalitet zraka, polutanti,

temperaturne inverzije, Tuzlanska kotlina.
UVOD
Nepobitna je činjenica da Tuzlu pritišće veoma zagađen zrak i da je, prema

brojnim analizama, jedan od najzagađenijih gradova u Europi. Kvalitet zraka je
naročito narušen u hladnijem dijelu godine, kada koncentracije sumpordioksida
(SO2) i lebdećih čestica (PM2,5) često dostižu visoke vrijednosti. Prema
293
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
podacima stacionarnog monitoringa, uže gradsko jezgro je posebno opterećeno

ovim polutantima (Gutić, 2015).
Istraživanja su dokazala da se prekoračenja graničnih vrijednosti,
uslovljeno malim kapacitetom atmosferskog kompleksa Tuzlanske kotline,
dešavaju isključivo u zimskom periodu pa se može pretpostaviti da, pored
industrije, energetike i saobraćaja, snažan uticaj na smanjenje kvaliteta zraka
ima veliki broj individualnih ložišta, smještenih po dnu i stranama kotline.
Nažalost, još uvijek nema egzaktnih podataka o pojedinačnom doprinosu
spomenutih emitera, odnosno nema jasnih i tačnih podataka o negativnom
uticaju zagađivača na stanje i kvalitet života u Tuzlanskoj kotlini, uključujući i
uticaj na biodiverzitet u promatranom okruženju. U odnosu na zimsko,
razdoblje od ranog proljeća do rane jeseni karakteriše relativno zadovoljavajući
kvalitet zraka. Dakle, na svim mjernim lokacijama koncentracije
sumpordioksida (SO2), azotdioksida (NO2) i lebdećih čestica (PM2,5) imaju jasno
izražen godišnji hod s minimumom u ljetnim i maksimumom u zimskim
mjesecima. Provedenim istraživanjima došlo se do podataka da je danas stanje
kvaliteta zraka u Tuzli bolje u odnosu na period do 1992. godine, ali nije došlo
do značajnog poboljšanja u periodu od 2004. do 2017. godine.
U prezentiranom radu objekat istraživanja su fizičkogeografske
karakteristike Tuzlanske kotline u cilju istraživanja njihovog uticaja na kvalitet
zraka koji je bitan ekološki faktor za očuvanje prirodnog naslijeđa ovog
prostora. Pošlo se od pretpostavke da koncentracije polutanata zavise ne samo
od intenziteta izvora zagađenja, nego su u direktnoj vezi sa fizičkogeografskim
karakteristikama ovog područja, u prvom redu topografije i klimatskih
(meteoroloških) uslova. Od klimatskih elemenata i pojava analizirani su samo
oni koji primarno utiču na kvalitet zraka. S obzirom na kompleksnost predmeta
istraživanja primijenjeno je više naučnih metoda. Tokom izrade navedenog
rada korištene su uglavnom metoda analize i sinteze, statistička metoda,
komparativna metoda i kartografska metoda. Izvršene su i terenske
opservacije, a veliki broj informacija je dobiven metodom neposrednog
posmatranja.
GEOGRAFSKI POLOŽAJ
Tuzlanska kotlina geografski pripada makroregiji Peripanonske Bosne,
odnosno mezoregiji sjeveroistočne Bosne, a nalazi se između Panonske nizije
na sjeveru i Dinarskog planinskog sistema na jugu. U regionalnogeografskom
pogledu navedeno područje pripada regiji Šjeverne Bosne, odnosno subregiji
Šprečko-majevičkog kraja (Gutić, 2015).
294
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Tuzlanska kotlina najvećim dijelom pružanja predstavlja riječnu dolinu

Jale, desne pritoke Špreče. Kotlina je generalno izdužena pravcem istok-zapad,
od naselja Požarnica do Šićkog Broda. Južnomajevičko pobrđe, koje se
neotektonski izdiže na rubovima kotline, orografski zatvara ovo područje sa
sjeverne, istočne i južne strane. Navedene padine predstavljaju gusto naseljene
zone individualnog stanovanja: Mosnik, Crvene Njive, Kula, Brdo, Krojčica,
Batva, Dragodol itd., koje, većim dijelom, nisu priključena na sistem daljinskog
grijanja i time snažno utiču na smanjenje kvaliteta zraka iznad urbanog sistema
Tuzle. Na zapadu, Tuzlanska kotlina se spaja sa sprečanskom tektonskom
depresijom. U zapadnom dijelu Tuzlanske kotline smještena je TE "Tuzla",
najveći energetski objekat u Bosni i Hercegovini, čiji je doprinos u ukupnoj
emisiji prašine, sumpornih i azotnih oksida dominantan.
Slika 1. Geografski položaj Tuzlanske kotline
U geotektonskom smislu, Tuzlanska kotlina pripada Unutrašnjim

Dinaridima, a u geomorfološkom pogledu ovo područje se nalazi u
geomorfološkoj makroregiji "Gore, pobrđe, zavale i kotline sjeverne Bosne"
(Lepirica, 2013). U klimatskom pogledu ispitivano područje pripada umjereno
kontinentalnom klimatskom tipu, klasificirano po Köppenu kao Cfb klimat
(umjereno topli vlažni klimat s toplim ljetom).
Na klimu ovog područja utiču kako panonski uticaji sa sjevera tako i uticaji
sa brdskog i planinsko-kotlinskog juga i jugozapada. Naime, sa sjevera i
sjeveroistoka Tuzla je okružena planinskim vijencem Trebovac-Majevica, sa
295
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
zapada Ozrenom, sa jugozapada Konjuhom, sa juga Javorom, a sa jugoistoka

Javornikom. Ovakvo planinsko okruženje je značajan klimatski modifikator,
odnosno ima veliku ulogu u formiranju lokalnih klimatskih uslova, koji se
manifestiraju u slaboj provjetrenosti, u nastanku lokalnih depresija, termičkih
inverzija, veće maglovitosti, naročito u hladnijoj polovini godine po čemu je
Tuzla prepoznatljiva u okolini (Šmajić, 2005).
Reljef
U reljefnom pogledu, urbano područje Tuzle nalazi se u kotlinskom
udubljenju, izduženom pravcem istok-zapad. Reljef Tuzlanske kotline je
pretežno nizijsko-brežuljkastog karaktera (200-300 m n/v). Istaknuti reljefni
oblici, ujedno sa najvećim nadmorskim visinama, ograničavaju ovo područje sa
sjeverne, južne i istočne strane. To su zapravo južno eksponirane padine
borano-rasjedne gorske morfostrukture Majevice, odnosno tzv. južnomajevičko
pobrđe koje se neotektonski izdiže na rubovima ove kotline (Ilinčica, Gradina,
Borić, Kicelj, Zapod, Ersko brdo, Bolinac, Trakića brdo itd). Kao i ostale
sjevernobosanske kotline i Tuzlanska kotlina je egzogeomorfološki
preoblikovana na pretežno erodibilnijim stijenama neogene starosti (Lepirica,
2013).
Šložena geološka građa i tektonska struktura, praćeni brojnim egzogenim
uticajima, uvjetovali su reljefni sadržaj koji karakteriše, ponegdje veoma uska
aluvijalna ravan sa riječnim terasama rijeke Jale i njene najveće pritoke rijeke
Šoline te prostrani tuzlanski plato. Njega predstavljaju brojna morfološka
uzvišenja koja se strmo izdižu iznad aluvijalne ravni navedenih vodotoka.
Područje je uglavnom izdignuto u pravcu zapad-istok, blago je nagnuto prema
jugu, a čini ga nekoliko dugačkih poprečnih potočnih dolina i kosa koje
završavaju u dolini rijeke Jale. Geološka građa, reljefni sklop i geomorfološka
evolucija su u interakcijskom odnosu omogućili formiranje normalne riječne
doline na ovom prostoru (Šmajić, Ahmetbegović, 2008).
Dno Tuzlanske kotline predstavljeno je prvom i drugom riječnom terasom
i regulisanim koritom Jale. Širina njezinog dna u najnižem dijelu (200-205 m
n/v) kod Šićkog broda iznosi oko 700 m, kod Drežnika oko 500 m, a kotlina je
najuža između gradskih četvrti Mejdan i Kula na jugu i Tušanj i Borić na sjeveru.
Uzvodno, kotlinsko dno se ponovo širi na nekih 400 m kod ušća Grabovog
potoka u Jalu, a u krajnjem istočnom dijelu, kod Požarnice, širina dna iznosi
između 250 i 300 m.
Kotlinske strane su morfogenetski oblikovane padinskim procesima
bujičenja, jaružanja, puzanja i kliženja. Najveći problem predstavlja djelovanje
kliznog procesa posebno u vrijeme obilnih kišnih padavina i topljenja sniježnog
296
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
pokrivača. Na pojavu klizišta bitno utiče geološka građa jer na ovom području
dominiraju klastični sedimenti s izmjenama propusnih i vododrživih stijena
(Ahmetbegović, Štjepić Šrkalović, Gutić, 2015).
Najvećim dijelom Tuzlanska kotlina predstavljena je antropogeno-
tehnogenim reljefom urbanog naselja Tuzla. Ovaj tip reljefa fizički izražavaju
stambeni objekti, industrijski i energetski objekti, asfaltne ceste, željezničke
pruge, dalekovodi itd. Savremeni denudacijski procesi, mahom destruktivnog
karaktera, su inicirani antropogeno-tehnogenim zahvatima (Lepirica, 2013).
Š obzirom da je grad Tuzla geografski smješten u reljefnom udubljenju,
izražena koncentracija polutanata, pored polucije iz emisionih zona, zavisi i od
meteoroloških stanja atmosferskog kompleksa. Dakle, u periodima specifičnih
meteoroloških uslova, ovo kotlinsko područje je prirodno predisponirano ka
aerozagađenju, posebno u hladnijem dijelu godine.
UTICAJ KLIMATSKIH ELEMENATA I POJAVA NA AEROZAGAĐENJE U

TUZLANSKOJ KOTLINI
Vjetar
Vjetar je važan klimatski element, jer od njegove brzine i intenziteta zavisi
koncentracija i smjer rasprostiranja polutanata, pa se može smatrati osnovnim
parametrom gradske klime. Također, vjetar djeluje i na ostale meteorološke
elemente, kao što je temperatura zraka (miješanje toplijeg i hladnijeg zraka),
čestina magle, padavine itd. (Šegota, Filipčić, 1996). Tuzlanska kotlina, kao i
druge morfološke unutargorske depresije, slabije su provjetrene u odnosu na
otvorene morfoforme, posebno npr. visoravni. Poznata je i činjenica da je u
gradovima smanjena srednja godišnja brzina vjetra i povećana čestina tišina
(periodi bez vjetra) u odnosu na njihovu okolicu, što negativno djeluje na
disperziju polutanata.
Tabela 1. Čestice i brzine pravaca vjetra u Tuzlanskoj kotlini

Pravac N NE E SE S SW W NW C
% 11,2 17,5 5,8 4,9 3,9 13 8,7 4,3 30,6
m/s 1,5 1,4 1,3 1,6 1,8 2,0 1,6 1,3
Izvor: Federalni hidrometeorološki zavod Šarajevo, 2018.
Na osnovu analize dostupnih meteoroloških podataka (tabela 1), može se

uočiti da najveću učestalost javljanja na području Tuzlanske kotline ima
sjeveroistočni vjetar, koji je zastupljen sa 17,5%, a najmanju južni vjetar sa
297
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
svega 3,9%. Inače, godišnja učestalost tišina je dominantna i iznosi 30,6%.

Šnimljene ruže vjetrova na lokaciji meteorološke stanice "Tuzla", smještene na
lokalitetu Bukovčić (φ = 44°32' N, λ =18°41' E, 305 m n/v), pokazuju da je
prosječna brzina vjetra 1,5 m/s, što ukazuje da Tuzlanska kotlina ima veoma
slabu provjetrenost. Pored pojačane emisije polutanata, koncentracija
zagađujućih materija u zraku iznad Tuzlanske kotline je viša zimi u odnosu na
ostala godišnja doba i zbog smanjene brzine vjetra te niske visine miješanja
zraka, koja je određena pojavom temperaturne inverzije.
Temperatura zraka (temperaturna inverzija)

Uticaj temperature zraka na aerozagađenje je važan faktor. Na primjer,
hoće li se gasovi iz dimnjaka ložišta, koji sadrže polutante, dizati nesmetano
uvis i time na neki način smanjiti štetan efekat po životnu sredinu ili će se
nakon izvjesne visine početi rasprostirati vodoravno, pa čak i slijegati prema tlu
zavisi, prije svega, od stepena vertikalnog miješanja tog dijela atmosfere ili
bolje rečeno o stvarnoj promjeni temperature zraka sa visinom. Ako je ona u
usporedbi sa adijabatskom vrijednošću za vlažni zrak negativnija, dio toplog
zraka koji struji naviše neće se brzo ohladiti da bi dostigao gustoću okolnog
zraka, pa će se nastaviti dizati dalje. Ša aspekta aerozagađenja ovo je povoljna
situacija jer se polutanti tako disperziraju visoko i daleko od izvora, pa ne mogu
imati štetna dejstva neposredno oko izvorišta aerozagađenja.
U stabilnim, anticiklonalnim, vremenskim uvjetima česta su atmosferska
stanja u kojima su prizemni slojevi zraka hladniji u odnosu na više slojeve, tj.
topliji zrak se nalazi iznad hladnijeg. Ovakvo stanje atmosfere naziva se
inverzija temperature, temperaturna inverzija ili obrt temperature zraka.
Uslovljena kotlinskom topografijom i mikroklimatskim karakteristikama
područja, česta je pojava i u Tuzlanskoj kotlini, a veže se uglavnom za zimski
period. Pojava i praćenje inverzije temperatura je značajna za klimu gradova, a
sa aspekta aerozagađenja to je najteža situacija jer ne može doći do znatnije
raspodjele polutanata te kvalitet zraka odstupa od vrijednosti kojima se
definiše čist zrak.
Intromisioni, vrlo štetni, polutanti u inverzionom sloju dižu se samo do
izvjesne visine i tamo ostaju ili se vraćaju u prizemne slojeve. Ako inverzija
potraje duže, emitovani polutanti se akumuliraju i njihova koncentracija doseže
takve razmjere koje su opasne za zdravlje stanovništva. Pod uticajem
toplinskog zračenja zrak se na obroncima hladi i kao specifično teži od okolnog
klizi u kotlinu. U ovim meteo uslovima, najniži dijelovi Tuzlanske kotline, uz tok
rijeke Jale, imaju niže temperature zraka, u odnosu na vrhove Ilinčice i
uzvišenja južnomajevičkog pobrđa gdje temperatura zraka može biti viša za
298
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
nekoliko stepeni Celzijusa. Lako je zaključiti da takvo vrijeme može biti

neugodno hladno i zahtjevno u odnosu na potrošnju energije za zagrijavanje
stambenih i radnih prostorija što pospješuje polutantsku koncentraciju.
Temperaturna inverzija traje onoliko dugo dok se ne promijeni opća vremenska
situacija. Poznato je da padavine, vjetar i temperatura predstavljaju najvažnije
mehanizme uklanjanja polutanata iz atmosfere.
Inverzije mogu trajati više dana, pa čak i sedmica. Tako je npr.
temperaturna inverzija u decembru 2015. god. u Tuzli trajala 20 dana. U ovom
periodu zabilježene su visoke koncentracije polutanata. Šamo na mjernoj
stanici "BKC" koncentracije sumpordioksida su 138 puta prelazile utvrđenu
satnu vrijednost za epizodu pripravnosti (350 µg/m3), 40 puta za epizodu
upozorenja (440 µg/m3) te čak 20 puta za epizodu uzbune (500 µg/m3). Prema
analizi FHMZ Šarajevo, u ovom periodu zabilježena je najduža epizoda
zagađenja, odnosno najduži broj uzastopnih dana sa zagađenim zrakom. Tek
nakon značajnih promjena atmosferskih prilika, odnosno završetkom
anticiklonalnog stabilnog vremena, polutanti su odnošeni daleko od emisionih
zona zbog čega su se njihove koncentracije smanjile.
Također, dugotrajna temperaturna inverzija u drugoj polovini decembra
2013. godine za posljedicu je imala jednu od najdužih epizoda zagađenja zraka.
Zbog povećanih koncentracija sumpordioksida proglašena je i epizoda uzbune
za općinu Tuzla.
Slika 2. Temperaturna inverzija u Tuzlanskoj kotlini
Terenskim istraživanjem, na vertikalnom profilu od dna Tuzlanske kotline

prema padinama majevičkog pobrđa, uočena je visina radijacionog inverzionog
sloja, na oko 290 m (vidi sliku 2). Radi poređenja, u Šarajevu najveća
299
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
koncentracija čvrstih polutanata produkuje se u gornjem inverzionom sloju na

nadmorskim visinama od 700 m, na kojima se odloži više od 1 tone čvrstih
polutanata za samo 10 dana. Ovaj podatak opovrgava hipotezu kako su
kotlinske strane udobnije i zdravije za život u odnosu na kotlinska dna (Špahić,
Ahmetbegović, 2016). To je potrebno istražiti i u Tuzlanskoj kotlini,
uspostavljanjem monitoringa distribucije čvrstih polutanata i praćenjem
meteoroloških parametara na nekoliko referentnih tačaka po horizontalnom i
vertikalnom profilu.
Visina inverzionog sloja je bitna i zbog određivanja dimenzija industrijskih
i drugih dimnjaka. Danas se visina dimnjaka prilagođava visini inverzionog
sloja kako bi se ispušteni gasovi, pare i čestice mogli raspršivati na veće
područje. Prema dostupnim podacima svi dimnjaci TE "Tuzla" premašuju visinu
inverzionog sloja, što je sa aspekta aerozagađenja pozitivno, jer se u ovim
uslovima ispušteni polutanti ne zadržavaju u prizemnim slojevima.
Magla i smog
Radijacijske prizemne, odnosno orografske inverzije, karakteristične za
Tuzlansku kotlinu, uglavnom prate pojave guste magle. Magla je prirodna
pojava i nastaje kao posljedica stanja atmosfere i uzrokovana je kotlinskim i
dolinskim reljefnim formama. Magla se obično pojavljuje u vrijeme stabilnih
(anticiklonskih) vremenskih stanja, kada preovladava visok zračni pritisak,
smanjena količina vlage u zraku i odsustvo advektivnog (horizontalnog ili
vjetrovnog) miješanja zraka. Tako su magle u dolinama i kotlinama, bez urbanih
sistema, prirodno "čiste".
Tabela 2. Srednji broj dana sa maglom u Tuzlanskoj kotlini

Mjesec I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII Σ
Dani 8,2 5,5 3,6 1,8 3,5 2,1 2,1 3,8 6,2 8,6 7,7 8,7 62,0
Izvor: Federalni hidrometeorološki zavod Sarajevo, 2018.
Prosječna godišnja čestina dana sa pojavom magle u području Tuzlanske

kotline iznosi 62 dana, što predstavlja 16,9% od godine, a period javljanja
obuhvata cijelu godinu sa maksimumom u decembru, oktobru i januaru. U
ovom periodu godine preovladavaju niske temperature zraka i povišena
relativna vlažnost zraka. Ovo su izvanredni uslovi za stvaranje magle i oblaka
stratusa, a što je opet uvjetovano anticiklonskim djelovanjem (Šmajić, 2005). Za
objašnjenje prostorne raspodjele i vremenske promjenjivosti veličina koje utiču
na postanak magle potrebno je dobro poznavati lokalne topografske uslove
Tuzlanske kotline, a ne samo opću zakonitost.
300
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 3. Smog u Tuzlanskoj kotlini-pogled sa Kicelja (Decembar, 2015)
Zrak opterećen polutantima se miješa sa maglom i tako nastaje smog.

Šmog se izdiže do visine inverzionog sloja i čini dimnu zavjesu ili "kapu" iznad
urbanih zona (vidi sliku 3). Nastaje u procesu sagorijevanja fosilnih goriva te od
aeropolutanata i drugih čestica koji se nalaze u atmosferi. Magla otežava
vertikalnu ekspanziju zraka i udaljavanje iz atmosfere grada štetnih polutanata
koji su rastvoreni u kapljicama magle.
Padavine
Raspored padavina u toku jedne godine (pluviometrijski režim) važan je u
procesima u kojima dolazi do transporta i transformacije stranih primjesa u
atmosferi. Atmosferske padavine predstavljaju jednu vrstu filtera, jer se
zahvaljujući njima na najbolji način, prirodnim putem, uklanjaju zagađujuće
materije iz zraka.
S druge strane, padavine se mogu posmatrati i kao sredstvo kojim se
zagađujuće materije mogu prenijeti u druge medijume životne sredine (tlo,
vode), i kojim se njihov uticaj može proširiti na različite ekosisteme. Iz toga
proističe i značaj praćenja sastava atmosferskih padavina, jer pruža uvid ne
samo u stepen zagađenosti atmosfere, već i u kretanje i dalju sudbinu
zagađujućih materija koje se u nju emituju.
Područje Tuzlanske kotline prosječno godišnje dobiva 894,3 mm padavina.
Najviše padavina ima juni (110,8 mm), a najmanje februar (55,0 mm), oktobar
(56,5 mm) i januar (58,6 mm). Ukoliko se posmatra raspored padavina po
godišnjim dobima, upravo se u hladnijem dijelu godinu izluči najmanje
padavina, svega oko 20%. Tuzlanska kotlina se nalazi u zoni kontinentalnog
pluviometrijskog režima s maksimumom padavina u prijelaznom periodu
kasnog proljeća i početka ljeta. Mjesečni prosjek padavina iznosi 74,5 mm, a
godišnje kolebanje visine padavina 55,8 mm. Ukupan broj dana s padavinama je
159.
301
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Grafikon 1. Histogram temperatura i padavina u

mm Tuzlanskoj kotlini °C
120,0 25,0
100,0 20,0
80,0 15,0
60,0 10,0
40,0 5,0
20,0 0,0
0,0 -5,0
I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII
mm T °C
ZAKLJUČAK
Zajedničko djelovanje fizičko-geografskih faktora, najprije reljefa i

meteoroloških karakteristika, pored veličine i distribucije izvora emisije štetnih
polutanata u zimskom periodu, doprinose još većem zagađenju gusto naseljene
Tuzlanske kotline. Iz navedenog je jasno da prirodni procesi prečišćavanja
tankog atmosferskog sloja, u koji se unose velike količine aeropolutanata, nisu
dovoljni pa se ovom problemu mora pristupiti na ozbiljan, naučno utemeljen i
multidisciplinaran način.
Evidentno je da Tuzla ima nepovoljan prirodnogeografski položaj koji
stvara predispozicije za razvoj zagađenog zraka nižih slojeva atmosfere,
posebno u hladnijem dijelu godine. Zbog toga se može očekivati da će Tuzla
uvijek imati određen broj dana u godini u kojima će onečišćenje zraka biti
povećano. Praćenjem meteoroloških uslova, odnosno poznavanjem učestalosti i
vjerovatnoće pojave stagnantnih sistema visokog zračnog pritiska i
temperaturnih inverzija, mogu se pouzdano prognozirati periodi povećanog
zagađenja zraka, što omogućava blagovremeno angažovanje nadležnih
institucija za poduzimanje odgovarajućih mjera. Također, razumijevanje
interakcije između zagađenog zraka i klime Tuzlanske kotline, može biti
korisno za prostorne planere da smanje negativan efekat aerozagađenja.
Zagađenost zraka na lokalnom nivou ima svoj negativan efekat na živi svijet koji
je dio prirodnog naslijeđa, ali i na kulturna i materijalna dobra.
Š obzirom na to da se radi o problemu za čije rješavanje je potreban
multidisciplinaran pristup, geografska i biološka, odnosno geoekološka
komponentna i kompleksna istraživanja u tom smislu su neizbježna.
302
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Poznavanje svih fizičkogeografskih karakteristika ovog prostora važno je i

nezaobilazno za razumijevanje problematike zagađenog zraka, jer svaka
geografska sredina, tako i Tuzlanska kotlina, ima svoj kapacitet i prirodne
samoregulativne procese koji osiguravaju njen održivi razvoj.
LITERATURA I IZVORI
1. Ahmetbegović, Š., Štjepić Šrkalović, Ž., Gutić, Š. 2015: Poplave i klizišta na

području grada Tuzla uzrokovani prirodnim nepogodama u 2014. godini,
Acta Geographica Bosniae et Herzegovinae, Vol. 2. Br. 4., Udruženje
geografa u Bosni i Hercegovini (GEOuBiH), Sarajevo, str. 43-54.
2. Ahmetbegović, Š., Gutić, Š. 2016: Štanje kvaliteta zraka u Lukavcu,
Zbornik radova sa Naučne konferencije "Kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe općine Lukavac", JU Javna biblioteka Lukavac i JU Zavod za
zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona, Lukavac, str. 644-658.
3. Gutić, Š. 2015: Geoekološki aspekti upravljanja procesom proizvodnje u
TE "Tuzla" u funkciji poboljšanja kvaliteta zraka, Magistarski rad,
Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli, Tuzla.
4. Gutić Š., Ahmetbegović Š., Štjepić Šrkalović Ž. 2016: Kvalitet zraka u Tuzli,
Acta Geographica Bosniae et Herzegovinae, Vol. 3. Br. 5., Udruženje
geografa u Bosni i Hercegovini (GEOuBiH), Sarajevo, str. 83-97.
5. Lepirica, A. 2013: Geomorfologija Bosne i Hercegovine, Sarajevo
Publishing, Sarajevo.
6. Šmajić Š. 2005: Klimatske karakteristike Tuzle, Zbornik radova Prirodno-
matematičkog fakulteta, Švezak Geografija, Godina II, Broj 2, Tuzla, str.
71-82.
7. Šmajić, Š., Ahmetbegović, Š. 2008: Fizionomska diferencijacija sliva rijeke
Jale, Zbornik radova Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u
Tuzli, Svezak Geografija, Godina IV-V, Broj 4-5, Tuzla, str. 219-228.
8. Špahić, M. 1999: Osnove geoekologije, Harfo-graf, Tuzla.
9. Špahić, M., Ahmetbegović, Š. 2016: Vertikalna distribucija čvrstih
polutanata u Sarajevu, Acta Geographica Bosniae et Herzegovinae, Vol. 3.
Br. 6., Udruženje geografa u Bosni i Hercegovini (GEOuBiH), Šarajevo, str.
43-52.
10. Šegota, T., Filipčić, A. 1996: Klimatologija za geografe, Školska knjiga,
Zagreb.
303
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. Senad GUTIC, Senior Assistant

University of Tuzla
Faculty of Science
Section: Geography
PHYSICAL-GEOGRAPHIC FACTORS OF THE TUZLA’S BASIN AIR QUALITY
Abstract: Tuzla is one of the cities with the largest anthropopression on the
atmospheric complex in Europe. The air above the urban part of Tuzla is loaded
with high values of pollutants, especially sulfur dioxide and particulate matter.
Industry, traffic and many smaller individual fireboxes are the biggest polluters.
In addition to the aforementioned broadcasters, the geographical location of
Tuzla, together with the weather conditions and morphological characteristics,
are significant factors for air quality. The largest part of the urban part of the City
of Tuzla is geographically located in the basin, which is characterized by
temperature inversions in the colder part of the year. In such adverse weather
conditions, due to lack of advection and poor air turbulence, pollutants
accumulate up to the height of the inversion layer and reach high values. In the
warmer part of the year, the harmfulness of the pollutants contained in the air is
generally not felt.
Key words: physical-geographic factors, air quality, air pollutants, temperature
inversion, Tuzla basin.
304
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. sc. Edin BRIGIĆ, JU Behram-begova medresa, Tuzla

Zejneba BRIGIĆ, prof. JU OŠ „Breške“, Tuzla
BIOLOŠKI POKAZATELJI KVALITETA OKOLIŠA NA PODRUČJU

BANOVIĆA
Apstrakt: Ovaj rad se temelji na istraživanju najbitnijih biljnih i
životinjskih vrsta u okolini Banovića, koje dokazuju stanje kvaliteta okoliša ovog
područja. Istraživanje bioindikatora. Rezultati rada pokazuju da je lokalitet Zlača
obogaćen sa najviše je izvšeno 2018. godine, a obuhvaćena su tri različita
lokaliteta: Park u Banovićima, Tulovići i Zlača. Na ovim lokalitetima posmatrano
je prisustvo određenih vrsta organizama, bioindikatora, lišajeva, mahovina, riba i
rakova koji su značajni za utvrđivanje stanja kvaliteta i čistoće životne sredine.
Raznovrsnost i prisutnost žbunastih vrsta lišajeva dokazuje čistoću zraka,
mahovine su pokazatelji kvaliteta tla, a prisutnost riječnog raka i pastrmke
dokazuje čistoću vode. Osnovni cilj ovog rada je da se na ovom području Banovića
istraži prisustvo i brojnost navedenih različitih vrsta posmatranih bioindikatora
koji su značajan dokaz da i u ovom dijelu Bosne i Hercegovine i danas postoji
netaknuta priroda u kojoj mogu uživati njeni ljubitelji.
Ključne riječi: bioindikatori, lišajevi, mahovine, fish, riječni rak, okoliš,

Banovići.
UVOD
Na području Tuzlanskog kantona postoji više ekološko-turističkih
destinacija koje su interesantne ljubiteljima prirode. Banovići su također mjesto
koje obiluje kulturno-historijskim, ali i prirodnim sadržajima značajnim za
ekologiju i životnu sredinu u cjelini. Urbana zona Banovića se zapravo nalazi u
podnožju planine Konjuh. Ova planina koja sigurno daje posebnu prirodnu
energiju karakteriše se posebnim šumskim ekosistemima, ali i brojnim
izvorima pitke vode koji se slivaju u rijeke Litva, Mačkovac, Oskova i dr. Vodeni
kapacitet Konjuha je pravo bogatstvo zato što pitku vodu sa ove planine koristi
305
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
i stanovništvo okolnih općina. Za područje okoline Banovića karakteristična je

umjereno-kontinentalna klima sa primjesama planinske klime. To je posljedica
visine i nagiba terena. Zime su duge, hladne i snježne, a ljeta svježa i kratka. Ovi
ekološki faktori u najvećoj mjeri određuju i prisustvo specifične flore i faune na
tom području. U današnje vrijeme istraživači koji proučavaju čistoću okoliša sve
više primjenjuju bioindikatore kao dokaz očuvane životne sredine.
Bioindikatori su organizmi ili zajednice organizama koje reaguju na promjene u
životnoj sredini tako što mijenjaju svoje vitalne funkcije ili svoj hemijski sastav.
Tako bioindikatori omogućavaju procjenu stanja okoliša i to u dužem
vremenskom periodu. Naprimjer, bioindikatori su lišajevi, mahovine, insekti i
sl. Naime, negativne promjene na nekom staništu u konačnom ishodu mogu
rezultirati nestankom vrsta sa posmatranog područja. Zahvaljujući povoljnim
ekološkim faktorima koji vladaju na području Banovića i okoline i danas
možemo pronaći i determinisati interesantne vrste biljnog i životinjskog svijeta.
Cilj ovog rada je da se prikažu određeni bioindikatori ovog područja, koji
dokazuju da i danas postoji netaknuta priroda Tuzlanskog kantona u kojoj
sigurno mogu boraviti njeni ljubitelji.
CILJEVI RADA
Osnovni ciljevi ovog rada su:
- Istražiti prisustvo određenih bioindikatora na terenu;
- Uporediti prisustvo određenih organizama na istraživanim lokalitetima;
- Odrediti biljne zajednice, fitocenoze, u kojima organizmi žive;
- Dokazati čistoću okoliša analizom prisustva biointikatora, lišajeva,
mahovina, riječnog raka i potočne pastrmke.
MATERIJAL I METODE
Materijal koji je korišten u ovom radu može se podijeliti na materijal

neophodan za terenska istraživanja i materijal potreban u laboratorijskih
uslovima. Prikupljanje materijala izvršeno je u periodu od marta do septembra
2018. godine. Za uzorkovanje živog materijala biljaka na terenu korišten je
sljedeći materijal: topografske karte, terenski formulari, ručno povećalo,
papirne vrećice, nož i fotoaparat. Terenska istraživanja obuhvatila su tri
različita lokaliteta, uglavnom dijelove urbane i suburbane zone područja
Banovića i okoline. U urbanoj zoni istraživani su dijelovi vodotoka rijeke Litve.
U suburbanim zonama istraživani su bioindikatori, živa bića i životne zajednice
lokaliteta Tulovići i lokaliteta Zlača koji se nalazi u zaštićenom području
306
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
podnožja planine Konjuh. Nakon terenskih istraživanja u laboratoriji je izvršena

determinacija pronađenih biljnih i životinjskih vrsta koje su bitne kao
bioindikatori stanja okoliša ovog područja. U laboratoriju su korišteni:
binokularni mikroskop, lupe, ključevi za determinaciju flore i faune i određene
hemikalije.
Slika 1. Prikaz istraživanih lokaliteta na području Banovića
REZULTATI RADA I DISKUSIJA
Imajući u vidu razdaljinu istraživanih lokaliteta, klimatske prilike i

odlike terena, izvršena je analiza dobijenih rezultata istraživanja. Klimatogenu
vegetaciju Banovića i okoline čine uglavnom šume hrasta kitnjaka i običnog
graba sveze Querco carpinetum, zatim šume bukve reda Fagetalia i borovo-
jelove šume sveze
U ovim životnim zajednicama moguće je uočiti karakterističan biljni i
životinjski svijet koji dokazuje čistoću okoliša, a naročito zaštićenog područja
podnožja planine Konjuh. Štanovništvo urbane zone Banovića ima i svoj gradski
biser, rijeku Litvu, čijim vodotokom uglavnom dominiraju biljne vrste vrbe, iz
roda Salix i vrste johe iz roda Alnus u karakterističnim biljnim zajednicama,
sveze Salicion albae i Alnion glutinosae.
307
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Pinetum abietis.
Slika 2. Rijeka Litva u Banovićima
Lokalitet Park u Banovićima

Lokalitet se nalazi na nagibu ravno i ekspoziciji terena ravno. Analiza
lišajeva je izvršena na četiri stabala sljedećih vrsta drveća: dva stabla vrbe Salix
alba (L.), stabla jele Abies alba (Mill.), stablo breze, Betula pendula (L.) i stablo
hrasta Quercus petraea (Matt). Pronađene su tri vrste lišajeva, Xanthoria
parietina (L.) Th. Fr., Parmelia sulcata (Taylor) i Physcia sp. (Schreb.) Michaux
koja je determinisana samo do nivoa roda zbog velike promjene u morfologiji
talusa. Na ovom lokalitetu utvrđeno je prisustvo mahovina koje rastu na
kamenu pored rijeke Litve, dok u rijeci nije utvrđeno prisustvo ribe pastrmke
niti riječnog raka, što je posljedica ulijevanja otpadnih voda iz urbane zone
grada. Ipak, od faune, značajno je napomenuti da su se na ovom lokalitetu
mogle registrovati i rijetke vrste ptica kao što su bijela roda, Ciconia ciconia (L.)
i divlja patka, Anas platyrhynchos (L.). Prisustvo određenih jedinki lišajeva na
stablima dokazuje da u Banovićima preovladava dobar kvalitet zraka. Također,
prisustvo pravih zelenih mahovina kao što su rod Sphagnum (L.) i Fontinalis
(L.) na rubovima rijeke Litve i potoka, dokazuju da na ovom lokalitetu
preovladavaju umjereno vlažna zemljišta i čisti potoci. Mahovina Fontinalis sp.
(L.) koja je registrirana pored potoka je indikator čiste tekućice. Šljedeće slike
prikazuju neke od pronađenih vrsta bioindikatora flore na ovoj lokaciji.
Slika 3. Lokalitet Park u

Banovićima
308
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 4. Lišaj Parmelia sulcata (Tay.) Slika 5. Lišaj Xanthoria parietina
Slika 6. Mahovina Sphagnum sp.(L.) Slika 7. Mahovina Fontinalis sp. (L.)
Lokalitet Tulovići
Osnovna odlika lokaliteta Tulovići je uglavnom brežuljkasti i brdski
teren, koji je udaljen oko 10 km od centralnog gradskog područja Banovića.
Lokalitet se nalazi na nagibu terena 10° i ekspoziciji terena sjeveroistok.
Analiza lišajeva je izvršena na pet stabala, tri stabla Prunus domestica (L.) i dva
stabla Malus domestica (L.), a registrovano je prisustvo sljedećih vrsta lišajeva:
Parmelia sulcata (Taylor), Parmelia saxatilis (L.) Ach., Hypogymnia physodes (L.)
Nyl., Xanthoria parietina (L.) Th. Fr., te dvije žbunaste vrste iz roda Evernia (L.)
i roda Cladonia (L.) Također, u šumskim ekosistemima na stablima je utvrđeno
309
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
je prisustvo pravih listićavih zelenih mahovina iz roda Mnium (L.) i roda

Polytrichum (L.), koje dokazuju da na ovom lokalitetu, livade i šumski
ekosistemi imaju bogata humusna tla. Iako je bogata flora i fauna, te
bioindikatori, u vodama koje protiču kroz ovaj lokalitet, ipak, nije utvrđeno
prisustvo riječnog raka i potočne pastrmke. Na području lokaliteta Tulovići,
preovladava vrlo dobar kvalitet zraka što dokazuje velika pokrovnost
određenih vrsta lišajeva, naprimjer, žbunasti lišaj Cladonia sp. (L.) na stablima
šljive i domaće jabuke. Na sljedećim slikama mogu se vidjeti samo neke od
pronađenih vrsta lišajeva i mahovina ovog lokaliteta.
Slika 8. Lišajevi na stablu šljive Slika 9. lišaj Cladonia sp. (L.)
Slika 10. Mahovina Mnium sp. (L.) Slika 11. Mahovina Polytrichum sp. (L.)
310
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Lokalitet Zlača
Lokalitet Zlača se nalazi jugoistočno, udaljen oko 12 km, od urbane zone
Banovića, u podnožju planine Konjuh. Ekološki faktori koji vladaju na ovom
lokalitetu su veoma povoljni, tako da se na ovom području mogu pronaći veoma
brojne vrste flore i faune. Štaviše, neke od ovih biljnih i životinjskih vrsta su
endemične, a neke od njih se nalaze na spisku zaštićenih zato što su veoma
rijetke, naprimjer: ljekovita vrsta lincura, encijan, srčanik, Gentiana lutea (L.).
Većina vrsta flore i faune ovog lokaliteta egzistira u životnim zajednicama,
hrastovo – grabove šume Querco carpinetum, zatim šume bukve, Fagetalia i
borovo-jelove šume, Pinetum abietis. Na ovom području utvrđeno je prisustvo
brojnih bioindikatora, lišajeva, mahovina, insekata, riječnih rakova, riba i ptica,
te se s pravom može reći da u ovom kraju sjeveroistočne Bosne imamo ekološki
čistu i zdravu prirodu. Šamo neki od brojnih bioindikatora čistog okoliša ovog
područja prikazani su na slikama u svom stvarnom staništu.
Slika 12. Štanište raznolike flore i faune na Zlaći Slika 13. Više vrsta lišajeva na stablu
Slika 14. Mahovina jetrenjača Slika 15. Mahovina busenjača(vlasak)
311
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Prisustvo žbunastih vrsta lišajeva kao što su Evernia sp. (L.) i Ramallina
sp. (L.) na stablima ovog područja dokazuje odličan kvalitet zraka, zato što
žbunasti lišaj ima najveću dodirnu površinu sa zrakom i nisu rezistentni na bilo
kakvo onešišćenje. Lišajevi ovog područja su i veoma raznovrsni što se
primjećuje na slici br. 9. Mahovine koje su registrirane na ovom lokalitetu su
također raznovrsne, a fotografisane su u blizini čistih izvora, gdje su
determinisana i dva bioindikatora faune, riječni rak i potočna pastrmka. Ovo su
biološki pokazatelji da lokalitetom Zlače protiče zaista čista i bistra voda koja je
pravo bogatstvo ovog područja.
Slika 16. Riječni rak (Astacus astacus) L. Slika 17. Potočna pastrmka (Salmo trutta)
Tabela 1. Prikaz brojnosti vrsta i jedinki istraživanih bioindikatora

LOKALITET BIOINDIKATOR BROJ VRSTA BROJNOST
JEDINKI
Lišajevi 3 mala
Mahovine 2 velika
Park u Banovićima
Lišajevi 6 velika
Tulovići Mahovine 2 velika

Lišajevi 13 velika
Mahovine 4 velika
Zlača
Riječni rak 1 mala
Potočna 1 mala
pastrmka
Riječni rak, Astacus astacus (L.) je grabežljivi zglavkar iz porodice riječnih

rakova. Živi u mirnim i čistim rijekama i potocima pod stjenovitim i izdubljenim
strmim obalama gdje se skriva između korijenja. Ako ga nema, znači da je voda
312
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
onečišćena. Zbog sve veće onečišćenosti rijeka i potoka riječni rak je postao dosta
rijedak. Riječni rak je ipak identifikovan na lokalitetu Zlaće u brzom potoku, gdje
je uočeno više jedinki ovog beskičmenjaka iz klase zglavkara. Potočna pastrmka,
Salmo trutta fario (L.) je slatkovodna riba gorskih potoka i rijeka. Pripada
porodici lososa. Boja je toliko promjenjiva da je zovu „kameleonom među
ribama“. Što je voda bistrija, to je potočna pastrmka svjetlije boje. Živi samo u
čistoj i bistroj vodi tekućici s pjeskovitim i šljunkovitim dnom. Temperatura vode
ne smije biti preko 20°C i u njoj mora biti dovoljno otopljenog kiseonika. Ova
vrsta, je također identifikovana u gornjem toku slivnog područja rijeke Oskove,
odnosno u vodama Zaštićenog pejzaža planine Konjuh
ZAKLJUČAK
Na osnovu rezultata istraživanja, upotrebe određenih bioindikatora o

stanju kvaliteta okoliša na području Banovića moguće je izvesti slijedeće
zaključke:
-Na području Banovića egzistiraju različite fitocenoze, biljne zajednice sa
bogatom florom i faunom, u kojima postoji značajan broj biondikatora,
organizama koji su bitni u ekološkim istraživanjima;
-Bioindikatori koji su istraživani u ovom radu na tri različita lokaliteta, područja
Banovića i okoline prikazuju određene sličnosti u kvalitetu okoliša, ali i
značajne razlike kada je u pitanju kvalitet vodene i zračne životne sredine;
-Bioindikatori, vrste lišajeva koje su pokazatelj kvaliteta zraka, zastupljene su u
najvećem broju, dok je najmanji broj bioindikatora, riječni rak, potočna
pastrmka, registrovan u tekućicama ovog područja, te ih je potrebno hitno
zaštititi;
-U flori ovog dijela Tuzlanskog kantona registrovan je i određen broj mahovina
koje su determinisane samo do nivoa roda, a postoje sigurno i endemične vrste
čiji diverzitet treba istražiti;
-Kvalitet životne sredine Banovića i okoline je u dobroj mjeri očuvan u čemu
sigurno doprinosi i činjenica da u ovom dijelu Tuzlanskog kantona postoji i
Zaštićeno područje pejzaža planine Konjuh;
-Lokalitet Zlača obogaćen je sa najviše različitih svih vrsta posmatranih
bioindikatora koji su značajan dokaz da i u ovom dijelu Bosne i Hercegovine i
danas postoji netaknuta priroda u kojoj mogu uživati njeni ljubitelji.
313
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
LITERATURA
1. Begić, Š., 2000: Ekologija, zrak, voda, tlo. Kartonaža Tojšići, Tuzla.
2. Brigić, E., 2016: Educa, časopis za obrazovanje nauku i kulturu, br. 9., Lišajevi kao
bioindikatori kvaliteta zraka u Tuzli, 3 – 11, Univerzitet „Džemal Bijedić“ u
Mostaru, Nastavnički fakultet, Mostar.
3. Kojić, M., 1984: Botanika, Naučna knjiga, Beograd.
4. Marin, P., 2003: Biohemijska i molekularna sistematika biljaka, NNK- Internacional,
Beograd.
5. M. Števanović, B. & M. Janković, M., 2001: Ekologija biljaka sa osnovama fiziološke
ekologije biljaka, NNK International, Beograd.
6. Nedović, B., 2003: Botanika, Univerzitet u Banja Luci, Banja Luka.
7. Nešković, M., Konjević, R., Ćulafić Lj., 2003: Fiziologija biljaka, NNK-International,
Beograd.
8. Rakovac, Ž., 2003: Živi svijet, Mosta d. o. o., Zagreb.
9. Šoljan, D., Muratović, E., Abadžić, Š., 2009: Biljke planina Bosne i Hercegovine,
Šahinspahić, 2009, Šarajevo / Zagreb.
10. https://www.google.com/maps/@44.4059533,18.5158196,2149m/data=!3m1!1e
3 (preuzeto, 22. 11. 2018.)
mr. Ph.D. Edin BRIGIĆ, PU Behram-beg Madrasah, Tuzla

Zejneba BRIGIĆ, prof. Public school "Breske", Tuzla
BIOLOGICAL INDICATORS OF ENVIRONMENTAL QUALITY IN THE AREA OF

BANOVICI
Abstract:This thesis is based on the research of the most important plant and animal
species of Banovici surroundings. The species display the condition of environmental
quality of this area. The research was done in 2018 in three different locations: Park in
Banovici, Tulovici and Zlaca. On these sites a specific observation was made, namely the
observation and identification of the presence of certain types of organisms, bioindicators,
lichen, moss, fish, and crayfish-all significant indicators for determining the state of
environmental quality and purity. Diversity and presence of shrub – like lichen prove the
purity of air, the moss is an indicator of soil quality and the presence of crayfish and trout
proves the cleanliness of water. Therefore, the main aim of this thesis is to explore the
presence and number of bioindicators mentioned above. The results have shown that this
locality is enriched with the largest number of various types of observed bioindicators.
Moreover, they present the significant proof for the existence of untouched nature in this
part of Bosnia and Herzegovina, for all nature lovers.
Key words: bioindicators, lichens, moss, fish, crayfish, enviroment, Banovici.
314
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. sc. Zerina TERZIĆ, prof. biologije

DIVERZITET DNEVNIH LEPTIRA IZ PORODICA PIERIDAE,

LYCAENIDAE I PAPILIONIDAE (INSECTA: LEPIDOPTERA)
GORNJE TUZLE I OKOLINE
Apstrakt: Poznato je da su dnevni leptiri raznovrsna, interesantna i

ekološki veoma važna skupina insekata. S obzirom da je zapažena njihova velika
brojnost na području Gornje Tuzle i okoline, cilj ovoga rada bio je konstatovati
diverzitet dnevnih leptira iz porodica Pieridae, Lycaenidae i Papilionidae. U toku
istraživanja koje je obuhvatalo period maj-oktobar 2009. i 2012. godine došli smo
do rezultata da je na navedenom prostoru od tri istražene porodice najbrojnija
porodica Pieridae, druga po brojnosti je porodica Lycaenidae, a najmanje brojna
je porodica Papilionidae. U okviru porodice Pieridae najbrojnije su vrste Colias
croceus i Colias hyale, dok su najmanje brojne vrste Pieris napi i Pontia edusa.
Kada je riječ o porodici Lycaenidae, najbrojnija vrsta je Polyommatus icarus, a
najmanje brojne su: Polyommatus bellargus, Lycaena phlaeas i Lycaena tityrus.
Porodica Papilionide kao najmanje brojna na datom području je zastupljena sa
dvije vrste: Iphiclides podalirius i Papilio machaon.
Ključne riječi: Diverzitet, Pieridae, Lycaenidae, Papilionidae, Gornja
Tuzla.
UVOD
Red Lepidoptera je jedan od najbrojnijih redova insekata i do danas je

opisano preko 100 000 vrsta. Leptiri su zanimljivi zbog morfoloških svojstava,
te ih mnogi svrstavaju među najljepše životinje, tako da se na njima provode
različita istraživanja: ekološka, etološka, taksonomska, biogeografska, ali i
konzervacijsko – biološka, zauzimajući se za njihovu djelotvornu zaštitu. Lahko
se prepoznaju od ostalih redova insekata jer imaju dva para krila prekrivena
ljuspicama koje se preklapaju kao crepovi na krovu.
315
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Tijelo leptira je građeno od tri jasno izdvojena regiona: glava (caput),

grudi (thorax) i trbuh (abdomen). Na glavi se nalaze antene koje su građene od
mnogo članaka, te proste i složene oči. Usni aparat Lepidoptera je prilagođen za
sisanje. Respiratorni organi kod leptira su traheje, a ekskretorni organi su
Malpigijevi sudovi kojih ima šest (Krunić, 1995). Važna karakteristika leptira je
njihova potpuna metamorfoza. Na razvojnom putu od jajeta do odraslog insekta
leptiri prolaze kroz četiri razvojna stadija: jaje (ovum), gusjenica (larva), lutka
(pupa), odrasli insekt (imago). Normalan životni vijek odraslog insekta je od
dvije do šest sedmica (Lelo, 2002). Red Lepidoptera se dijeli na dva podreda:
Homoneura (Jugatae) i Heteroneura (Frenatae).
Dnevni leptiri (skupina Rhopalocera) spadaju u podred Heteroneura i
obuhvataju dvije natporodice ovoga podreda: natporodica Hesperioidea sa
porodicom Hesperiidae i natporodica Papilionoidea sa četiri porodice:
Papilionidae, Pieridae, Nymphalidae i Lycaenidae (Lelo, 2008).
Bijelci (Pieridae) predstavljaju porodicu bijelih ili žutih dnevnih leptira
sa krilima promjera od 3 do 6,5 cm. Pri mirovanju krila drže skupljena i
uzdignuta uvis. Donja strana krila je neuglednije boje sa sitnim crnim pjegama.
Gusjenice su im slabo dlakave i često vrlo štetne u vrtovima i voćnjacima. Plavci
(Lycaenidae) su porodica malih vrsta dnevnih leptira sa veličinom krila 3 do 4
cm. Prepoznatljivi su po izuzetno lijepim nijansama plave do plavo-ljubičaste
boje gornje strane krila i karakterističnim šarama donje strane krila, čiji oblik,
raspored i boja predstavljaju veoma važnu morfološku karakteristiku prilikom
determinacije vrsta. Lastinrepci (Papilionidae) porodica su velikih dnevnih
leptira. Krila pri mirovanju su skupljena i podignuta uvis, stražnja krila su na
unutrašnjem rubu izrezana, a ticala kratka.
Istraživanja faune leptira u Bosni i Hercegovini mogu se podijeliti na
četiri perioda: period prije 1904. godine, period od 1904. godine do 1945.
godine, period od 1945. godine do 1992. godine, te ratni i poslijeratni period. U
prvom periodu brojni austro-ugarski entomolozi započinju sistematska
sakupljanja leptira na pojedinim područjima Bosne i Hercegovine. Značajna
imena tog perioda su: H. Mitis, Mary d. I.B. Nicholl i dr. Rebel. Drugi period, od
1904. godine karakteriše isključivo sakupljački rad, za koji se vežu radovi
tadašnjeg preparatora Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine Adolfa
Winnegutha i kustosa Apfelbecka, zatim zbirke P. Čuša, dr. Protića, a kraj
drugog perioda je obilježen sakupljačkim radom kustosa Šonje Mikšić,
preparatora Ruže Tintor i entomologa Rene Mikšića. Treći period, od 1945.
godine obilježen je imenom dr. Rize Šijarića koji je radio na redovnom
sakupljanju leptira u okviru poslova i naučnih zadataka kustosa entomologa –
316
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
lepidopterologa na raznim, do tada neistraženim područjima Bosne i

Hercegovine (Lelo, 2004).
Naselje Gornja Tuzla se nalazi na sjeveroistoku općine Tuzle. Zauzima
površinu od 50, 2 km² što je 16,5 % od ukupne teritorije općine Tuzla. Nalazi na
18 0 i 46' minuta istočne geografske dužine i 44 0 i 33' sjeverne geografske
širine, na srednjoj nadmorskoj visini od 367 metara. Kroz Gornju Tuzlu gornjim
dijelom toka protiče rijeka Jala dužinom od oko 3 km. Najveći dio prostora
pripada brežuljkasto – brdovitom pojasu. Na ovom području su uglavnom
zastupljeni glinovito – laporoviti, rjeđe pjeskoviti sedimenti. Što se tiče
pedogeografskih obilježja, na prostoru Gornje Tuzle zastupljena su aluvijalna
tla i smeđa tla (glinuša). Na prostoru Gornje Tuzle zastupljena je umjereno
kontinentalna klima sa određenim specifičnostima uslovljenim geografskim
položajem i reljefom. Na području Gornje Tuzle su uglavnom zastupljene
listopadne šume (bukva, hrast kitnjak, cer), te ostali lišćari, dok na višim
nadmorskim visinama preko (500 m), osim lisatopadnih šuma gdje dominira
bukva, zastupljene su šume jele i bora (Ćorhodžić, 2008).
MATERIJAL I METODE ISTRAŽIVANJA
Šakupljanje adultnih stadija dnevnih leptira vršeno je u periodu maj-

oktobar 2009. i 2012. godine. Istraženo je područje Gornje Tuzle i okoline, a
uzorkovanje je vršeno na devet lokaliteta: Obronci Majevice- (Zrnaj, Hrastik i
Karaula), Gornja Tuzla (Grad, Novo Naselje), Šimin Han, Šlana Banja, Borić i Šljivice
u toku 46 dana terenskih izlazaka. U toku ovog istraživanja prikupljene su 354
jedinke dnevnih leptira, od čega je 87 jedinki iz porodica Pieridae, Lycaenidae i
Papilionidae koje su predmet ovoga istraživanja. Hvatanje i način obrade dnevnih
leptira urađeni su prema uputstvima iz knjige "Dnevni leptiri Bosne i Hercegovine"
(Lelo, 2008).
Prije izlaska na teren potrebno je pripremiti veći broj čistih i potpuno suhih
običnih staklenki u koje se ubace komadići vate natopljeni sredstvom za
usmrćivanje leptira (96% alkohol). Za hvatanje leptira na terenu koristi se
lepidopterološka mreža koja se sastoji od mreže, obruča za mrežu i štapa. Najprije
je potrebno pažljivo prići leptiru, a zatim oprezno hvatanje brzim zamahom sa
strane. Zatim jedinku lagano uhvatimo palcem i kažiprstom za toraks i prebacimo
u pripremljenje bočice za usmrćivanje. Nakon toga, pristupa se obradi sakupljenog
materijala, tako što se lagano jedna po jedna jedinka vade pincetom iz bočica, te ih
uzimamo palcem i kažiprstom lijeve ruke za toraks i entomološke iglice veličine 2,8
cm, provučemo kroz centar toraksa tako da se vrh igle pojavi između srednjeg para
nogu, te leptire redamo na prethodno pripremljen veći stiropor debljine 3 cm.
317
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Nakon obavljenog prepariranja slijedi determinacija vrsta uz pomoć

relevantnih ključeva (Peters, 1971; Lelo, 2008) i označavanje uzorka gdje se koriste
kartice na koje je potrebno sitno i uredno grafitnom olovkom upisati naziv vrste,
spol, lokalitet, nadmorsku visinu, datum, legator i determinator, te ovako označenu
karticu iglicom zakačiti ispod uzorka. Za čuvanje leptira koriste se entomološke
kutije od drveta sa jednim staklenim poklopcem i bravicom u slučaju potrebnog
otvaranja u koju je potrebno staviti zaštitno sredstvo (kristali naftalina, TUŠ trake i
sl.) (Lelo, 2008).
REZULTATI ISTRAŽIVANJA
Rezultati istraživanja su pokazali da u uzorku od 354 jedinke dnevnih

leptira, od čega je 87 jedinki iz porodica Pieridae, Lycaenidae i Papilionidae na
području Gornje Tuzle i okoline egzistira šest vrsta iz porodice Pieridae, sedam
vrsta iz porodice Lycaenidae i dvije vrste iz porodice Papilionidae.
Tabela 1. Relativna brojnost vrsta dnevnih leptira iz porodica Pieridae,
Lycaenidae i Papilionidae istraženih 2009. godine na području Gornje Tuzle i
okoline
Porodica: Porodica: Porodica:

Pieridae Lycaenidae Papilionidae Broj jedinki Relativna
brojnost (%)
Leptidea 11 15,71
sinapis
Pieris 18 25,71
brassicae
Pieris napi 2 2,85
Colias croceus 12 17,14
Colias hyale 27 38,57
Lycaena phlaeas 1 6,25
Cupido argiades 2 12,5
Aricia agestis 4 25
Polyommatus
icarus 8 50
Polyommatus
bellargus 1 6,25
Iphiclides
podalirius 1 33,33
Papilio 2 66,66
machaon
318
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Iz tabele 1 možemo vidjeti da je od istražene tri porodice dnevnih leptira u

2009. godini najbrojnija porodica Pieridae, druga po brojnosti je porodica
Lycaenidae, dok je najmanje brojna porodica Papilionidae. U okviru porodice
Pieridae najbrojnija vrsta je Colias hyale sa 38,57%, dok je najmanju brojnost
imala vrsta Pieris napi sa 2,85%. U porodici Lycaenidae najbrojnija je vrsta
Polyommatus icarus sa 50%, a najmanje brojne su Lycaena phlaeas i
Polyommatus bellargus sa 6,25%. Porodica Papilionidae je zastupljena sa dvije
vrste od kojih je brojnija vrsta Papilio machaon sa 66,66%.
Slika 1. Colias hyale - Švijetložuti kupusar Pieris napi – Zelenoveni bijelac
Slika 2. Polyommatus icarus – Obični plavac Polyommatus bellargus -Adonis
Lycaena phlaeas – Mali bakrenac
319
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 3. Papilio machaon – Lastin repak
Tabela 2. Relativna brojnost vrsta dnevnih leptira iz porodica Pieridae, Lycaenidae

i Papilionidae istraženih 2012. godine na području Gornje Tuzle i okoline
Porodica: Porodica: Porodica: Relativna

Pieridae Lycaenidae Papilionidae Broj jedinki brojnost (%)
Leptidea 10 20,40
sinapis
Pieris 8 16,32
brassicae
Colias croceus 19 38,77
Colias hyale 10 20,40
Pontia edusa 2 4,08
Lycaena phlaeas 1 7,69
Lycaena dispar 2 15,38
Lycaena tityrus 1 7,69
Polyommatus
icarus 9 69,23
Iphiclides
podalirius 4
Iz tabele 2 možemo vidjeti da je u istraživanju dnevnih leptira iz 2012.

godine, također najbrojnija porodica Pieridae, druga po brojnosti je porodica
Lycaenidae, dok je sa samo jednom vrstom zastupljena porodica Papilionidae. U
okviru porodice Pieridae najbrojnija je vrsta Colias croceus sa 38,77%, dok je
najmanje brojna vrsta Pontia edusa sa 4,08%.
Iz porodice Lycaenidae najbrojnija vrsta je Polyommatus icarus sa
69,23%, a najmanje brojne su Lycaena phlaeas i Lycaena tityrus sa 7,69%.
Porodica Papilionidae u istraživanju iz 2012. godine broji samo vrstu Iphiclides
podalirius.
320
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Slika 4. Colias croceus – Tamnožuti kupusar Pontia edusa – Fabriciusov bijelac
Slika 5. Lycaena dispar – Veliki bakrenac Lycaena tityrus – Garavi bakrenac
Slika 6. Iphiclides podalirius – Prugasto jedarce
Iz ovoga istraživanja možemo vidjeti da postoje značajne razlike u pogledu

diverziteta vrsta istraženih porodica dnevnih leptira što možemo povezati sa
ekološkim prilikama u 2009. i 2012. godini. Naime, prema podacima Federalnog
hidrometeorološkog zavoda Bosne i Hercegovine postoje značajne razlike kada
je u pitanju temperatura i padavine za ljeto 2009. godine i za 2012. godinu.
Ljeto 2009. godine u pogledu temperature je bilo ekstremno toplo, srednje
temperature su bile iznad višegodišnjeg prosjeka, a kada je riječ o padavinama
bilo je normalno stanje (34). Klimatološka analiza 2012. godine pokazuje,
također, temperature iznad višegodišnjeg prosjeka (ekstremno toplo), a kada
321
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
su u pitanju padavine ekstremno sušno (0). 2012. godina spada u najtoplije

godine od početka službenih mjerenja. Š obzirom na činjenicu da su dnevni
leptiri dobri bioindikatori ekološkog stanja određenog prostora, te da na bilo
kakvu promjenu u ekosistemu reaguju pojavom novih ili nestankom već
utvrđenih vrsta kao i povećanjem ili smanjenjem brojnosti pojedinih vrsta, a
kada uzmemo u obzir navedene promjene temperature i padavina za očekivati
je ovakve rezultate istraživanja. Kada je u pitanju porodica Pieridae iz
priloženih tabela možemo vidjeti da je u istraživanju iz 2009. godine utvrđeno
prisustvo vrste Pieris napi. Ova vrsta nije zabilježena u 2012. godini, ali se u
ovoj godini pojavljuje nova vrsta Pontia edusa. Kada je riječ o porodici
Lycaenidae, u ljeto 2009. godine konstatovane su vrste Cupido argiades,
Aricia agestis i Polyommatus bellargus. Ove vrste iz porodice Lycaenidae
nisu zabilježene u istraživanju iz 2012. godine, ali su zato prisutne dvije nove
Lycaena dispar i Lycaena tityrus. U okviru porodice Papilionidae utvrđene su
dvije vrste Papilio machaon i Iphiclides podalirius, s tim da je vrsta Papilio
machaon zabilježena samo u 2009. godini, dok je vrsta Iphiclides podalirius
konstatovana u 2009. i 2012. godini, ali sa povećanim brojem jedinki u 2012.
godini u odnosu na 2009. godinu.
ZAKLJUČCI
Na temelju dobivenih rezultata istraživanja dnevnih leptira iz porodica

Pieridae, Lycaenidae i Papilionidae na području Gornje Tuzle i okoline u
periodu maj-oktobar 2009. i 2012. godine može se izvesti nekoliko zaključaka:
 Na području Gornje Tuzle i okoline egzistira 15 vrsta dnevnih leptira iz

porodica Pieridae, Lycaenidae i Papilionidae.
 Iz porodice Pieridae utvrđeno je prisustvo šest vrsta dnevnih leptira:
Leptidea sinapis, Pieris brassicae, Colias croceus, Colias hyale, Pieris
napi i Pontia edusa.
 Najbrojnija vrsta u istraživanju iz 2009. godine bila je Colias hyale, a
najmanje brojna vrsta Pieris napi, dok je u 2012. godini najbrojnija bila
Colias croceus, a najmanje brojna Pontia edusa.
 Iz porodice Lycaenidae utvrđeno je prisustvo sedam vrsta dnevnih
leptira: Cupido argiades, Aricia agestis, Polyommatus icarus,
Polyommatus bellargus, Lycaena phlaeas, Lycaena dispar i Lycaena
tityrus.
322
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
 Najbrojnija vrsta u istraživanju 2009. i 2012. godine bila je Polyommatus

icarus, dok su najmanje brojne u 2009. godini bile vrste Lycaena phlaeas
i Polyommatus bellargus, a u 2012. godini najmanje brojne su bile
Lycaena phlaeas i Lycaena tityrus.
 Porodica Papilionidae broji dvije vrste na istraženom području:
Iphiclides podalirius i Papilio machaon.
 Najbrojnija vrsta u 2009. godini bila je Papilio machaon, dok u 2012.
godini ova vrsta nije konstatovana, ali je zato vrsta Iphiclides podalirius
dosta brojnija u 2012. godini u odnosu na 2009. godinu.
 Potvrđeno je da su dnevni leptiri značajni bioindikatori ekološkog stanja
određenog područja, te da bi biodiverzitet dnevnih leptira Gornje Tuzle i
okoline, kao i ostatka sjeveroistočne Bosne trebalo intenzivnije istraživati
radi detaljnijeg upoznavanja raznolikosti faune reda Lepidoptera, ali i
zbog uvida u one vrste čije su gustine populacija u opadanju kako bi se
uvele adekvatne mjere njihove zaštite.
LITERATURA
- Ćorhodzić, E. (2008). Geografski prikaz Gornje Tuzle. Diplomski rad.

Prirodno – matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli: 7 – 13.
- Krunić, M. (1995). Zoologija invertebrata. Beograd: Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva. 227 – 272, 336 – 346.
- Lelo, S. (2000). Revised inventory of the butterflies of Bosnia and
Herzegovina (Insecta: Lepidoptera: Hesperioidea, Papilionoidea). Natura
Croatica, 9 (2): 139 – 156.
- Lelo, S. (2004). Revizija Rebelovog popisa leptira Bosne i Hercegovine.
Šarajevo “ CORON'” d.o.o
- Lelo, S. (2008). Dnevni leptiri Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Prirodno –
matematički fakultet Univerziteta u Šarajevu, 3 – 311.
- Peters, S. (1971). Insekten auf Feld und Wiesse in Farben. Denmark and
Germany.
- Terzić, Z. (2010): Taksonomski pregled dnevnih leptira iz porodica
Pieridae i Nymphalidae na području Gornje Tuzle. Diplomski rad.
Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli.
- Terzić, Z. (2013). Biodiverzitet i dinamika populacija vrsta iz porodice
Nymphalidae (Insecta: Lepidoptera) Tuzle i okoline. Magistarski rad.
Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli.
323
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. sc. Zerina TERZIC, prof. Biology

Faculty of Science, University of Tuzla
DIVERSITY OF DAILY BUTTERFLIES FROM THE FAMILIES OF PIERIDAE,

LYCAENIDAE AND PAPILIONIDAE (INSECTA: LEPIDOPTERA) OF GORNJA
TUZLA AND ITS SUROUNDINGS
Abstract: Daily butterflies are known to be a diverse, interesting and ecologically

important group of insects. Considering their high abundance in the area of
Gornja Tuzla and its surroundings, the aim of this study was to establish the
diversity of daily butterflies from the families Pieridae, Lycaenidae and
Papilionidae. In the course of the research, which covered the period May-October
2009 and 2012, we came to the conclusion that of the three surveyed families, the
Pieridae family is the most numerous, the second largest is the Lycaenidae family,
and the least numerous is the Papilionidae family. Within the family Pieridae the
most numerous species are Colias croceus and Colias hyale, while the least
numerous species are Pieris napi and Pontia edusa. When it comes to the family
Lycaenidae, the most numerous species are Polyommatus icarus, and the least
numerous are Polyommatus bellargus, Lycaena phlaeas and Lycaena tityrus. The
Papilionide family is the least numerous in the area and is represented by two
species: Iphiclides podalirius and Papilio machaon.
Keywords: Diversity, Pieridae, Lycaenidae, Papilionidae, Gornja Tuzla.
324
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
AKTIVNOSTI
ZAVODA
325
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
326
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. sc. Almira BEĆIROVIĆ

JU OŠ „Brčanska Malta“ Tuzla
Mr. sc. Rusmir DJEDOVIĆ
Tuzlanskog kantona
BIBLIOGRAFIJA RADOVA ZAVODA ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE

KULTURNO-HISTORIJSKOG I PRIRODNOG NASLIJEĐA
TUZLANSKOG KANTONA O SREBRENICI
Sažetak: U ovom radu dat je prikaz svih dosadašnjih objavljenih radova o

Srebrenici i okolini. To su radovi nastali kao plod dugogodišnjih istraživačko-
izdavačkih aktivnosti koje su urađene od strane Zavoda za zaštitu i korištenje
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona na području
Srebrenice i njene okoline. Navedene aktivnosti su sprovedene od 2011/12. godine
od strane uposlenika Zavoda i njegovih vanjskih saradnika.Naime, radi se o
opsežnim i sistematskimistraživanjima koja su sumirana kroz posebne naučne
radove.Navedeni radovi su objavljeni u više izdanja Zavoda za zaštitu i korištenje
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona. Radi se o
posebnoj ediciji pod nazivom Monumenta Srebrenica (do sada izašlo osam
knjiga), te časopisu Baština sjeveroistočne Bosne (deset brojeva), kao i
Zbornicima naučnih radova. Kroz navedena istraživanja i izdanja dat je ozbiljan
doprinos Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona u proučavanju lokalne historije i naslijeđa Srebrenice i njene
okoline.
Ključne riječi: Srebrenica, lokalna historija, naslijeđe, Zavod,monumenta
Srebrenica
UVOD
Šrebrenica se nalazi u središnjem dijelu bosanskog Podrinja. Od

najstarijih vremena poznata po rudnim bogatstvima (plemenitih metala),
327
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
rudarstvu, urbanom i kulturnom značaju u Bosni, pa i na cijelom Balkanskom

poluostrvu.
Krajem 20. stoljeća, Šrebrenica je postala poznata u svijetu po
ogromnim razmjerama i posljedicama posljednjeg genocida u Evropi. Srpske
snage (vojska i policija) su nad stanovništvom zaštićene zone UN Šrebrenica
izvršile genocid, praćen brojnim drugim organizovanim zločinima.
Iako je u prošlosti o Šrebrenici, kao i njenoj okolini, napisano je mnogo
radova, politička i kulturna historija Šrebrenice i njene okoline još uvijek u
potpunosti nije istražena i dorečena. Mnogi naučni radovi, naročito oni iz
političke historije Šrebrenice, pisani su pod uticajem nacionalnih
velikodržavnih ideologija, te kao takvi daju iskrivljenu sliku o Šrebrenici i
njezinom političko-pravnom i kulturnom položaju. Neke teme, naročito one iz
novije historije Šrebrenice nisu naučno elaborirane, te se nameće potreba, da
se sa naučnog aspekta istraže i publikuju.
Prve istraživačke aktivnosti Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona o Srebrenici i njenoj
okolini, javljaju se tokom 2010. i 2011. godine. Navedene aktivnosti sprovode
uposlenici i spoljni saradnici Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona. Istraživanja su bila
usmjerena na urbani razvoj i karakteristike grada Srebrenice, pojedinih njenih
mahala, familija, džamija i dr., kao i naselja njene okoline.
Do sada je najveći broj radova objavljen u sljedećim izdanjima:

- Ediciji Monumenta Srebrenica– istraživanja, dokumenti,
svjedočanstva. Tokom 2011/2012. godine započele su pripreme Zavoda za
zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona oko izdavanja edicije. Do 2018. godine je štampano 7 knjiga, na
bosanskom i engleskom jeziku. Edicija kontinuirano izlazi jedanput godišnje i
ona istražuje sa različitih naučnih aspekata: historijskih, socioloških,
antropoloških, etnoloških, demografskih i drugih, Šrebrenicu i njenu okolinu.
Posebno govori o bogatoj historiji i društvenom naslijeđu Šrebrenice i okoline.
O genocidu, njegovim uzrocima, posljedicama i poukama. Krajnji cilj je spoznaja
istine kao najvažnijeg preduslova daljeg razvoja privrede, suživota, tolerancije,
demokratije i trajnog mira.
- Baština sjeveroistočne Bosne, časopis za baštinu, kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe, je do sada izašao u 10 brojeva, a izdaje ga Zavoda za zaštitu i
korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona od
2010. godine.
328
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
- Zbornik Naučnog skupa „Kulturno-istorijsko nasleđe Srebrenice kroz

vijekove“, održanog 26. oktobra 2011. godine, u organizacijji JU Arheološkog
muzeja „Rimski municipium“, Škelani Šrebrenica, gdje su uposlenici i saradnici
Zavoda objavili nekoliko radova.
- Zbornik Naučnog skupa u Mostaru „Uloga grada i regije u privrednom
razvoju i političkom životu Bosne i Hercegovine (1851-1995)“, održanog u
Mostaru 29. i 30. 10. 2013. godine, u organizaciji Muzeja Hercegovina, Mostar,
gdje je objavljen jedan rad uposlenika zavoda.
Navedene aktivnosti izvedene su u zadnih sedam-osam godina od strane
uposlenika Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, kao i njegovih vanjskih saradnika.
329
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
U narednom tekstu dat je pregled bibliografije vezane za Zavod za

kantona, a na istraživanju Šrebrenice i njene šire okoline u periodu 2010-2018.
godina.
PREGLED BIBLIOGRAFIJE RADOVA ZAVODA O SREBRENICI
1. Adib Đozić, Đozići iz Srebrenice, Baština sjeveroistočne Bosne broj 1

(2008), Časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno nasliljeđe, JU
Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2010.
2. Rusmir Djedović, Vakufi u gradu Srebrenici od 15. do 20. stoljeća, Baština
sjeveroistočne Bosne broj 3 (2008), Časopis za baštinu, kulturno-
historijsko i prirodno naslijeđe, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2011.
3. Rusmir Djedović, Šenad Begović, Urbani razvoj grada Srebrenice u
osmanskom periodu sa osvrtom na ulogu vakufa, Zbornik radova sa
naučnog simpozijuma „Kulturno-istorijsko nasleđe Šrebrenice kroz
vijekove“, održanog 26. oktobra 2011. godine, JU Arheološki muzej
„Rimski municipium“, Škelani Šrebrenica, Šrebrenica, 2012.
4. Šead Jahić, Šenad Jahić, Nekropole stećaka na području opštine Srebrenica i
mogućnost njihove valorizacije u turizmu, Zbornik radova sa naučnog
simpozijuma „Kulturno-istorijsko nasleđe Šrebrenice kroz vijekove“,
održanog 26. oktobra 2011. Baština sjeveroistočne Bosne VII 290 godine,
JU Arheološki muzej „Rimski municipium“, Škelani Šrebrenica,
Srebrenica, 2012.
5. Adib Đozić, Srebreničke džamije i imamska familija Đozić, Zbornik radova
sa naučnog simpozijuma „Kulturno-istorijsko nasleđe Šrebrenice kroz
vekove“, održanog 26. oktobra 2011. godine, JU Arheološki muzej „Rimski
municipium“, Škelani Šrebrenica, Šrebrenica, 2012.
6. Edin Mutapčić, Upravno - pravni položaj Srebrenice u srednjem vijeku,
Zbornik radova sa naučnog simpozijuma „Kulturno-istorijsko nasleđe
Šrebrenice kroz vijekove“, održanog 26. oktobra 2011. godine, JU
Arheološki muzej „Rimski municipium“, Škelani Šrebrenica, Šrebrenica,
2012.
7. Almira Bećirović, Naučni skup „Kulturno-historijsko naslijeđe Šrebrenice
kroz vijekove“, Baština sjeveroistočne Bosne broj 4 (2011), Prikaz,
Časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, JU Zavod za
330
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

8. Grupa autora, Projekat edicije Monumenta Srebrenice, 2012, Arhiva JU
Tuzlanskog kantona, Tuzla.
9. Adib Đozić, Edin Mutapčić, Rusmir Djedović, „Monumenta Šrebrenica –
istraživanja, dokumenti, svjedočanstva“, Knjiga 1., Šrebrenica kroz minula
stoljeća, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno - historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla - Srebrenica, 2012.
10. Almira Bećirović, Monumenta Šrebrenica - istraživanja, dokumenti,
svjedočenja, Knjiga 1., Šrebrenica kroz minula stoljeća, Prikaz, Baština
11. Edin Mutapčić, Upravno-pravni položaj Srebrenice u srednjem vijeku,
„Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočanstva“, Knjiga
1., Šrebrenica kroz minula stoljeća, JU Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla -
Srebrenica, 2012.
12. Adib Đozić, Gradske džamije Srebrenice, „Monumenta Šrebrenica –
stoljeća, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno - historijskog i
13. Rusmir Djedović, Urbani razvoj grada Srebrenice od sredine srednjeg
vijeka do početka 20. stoljeća, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja,
dokumenti, svjedočanstva“, Knjiga 1., Šrebrenica kroz minula stoljeća, JU
Zavod za zaštitu i korištenje kulturno - historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona, Tuzla - Srebrenica, 2012.
14. Adib Đozić, Genocid u Srebrenici i paradigma bosnacida, „Monumenta
Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočanstva“, Knjiga 1.,
Šrebrenica kroz minula stoljeća, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla - Srebrenica,
2012.
15. Enver Imamović, Srebrenica i okolica u rimsko doba, „Monumenta
Šrebrenica kroz minula stoljeća, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno
- historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla -
Srebrenica, 2012.
331
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
16. Kemal Nurkić, Srebrenički defteri u Arhivu TK kao historijski izvori za

utvrđivanje vlasničkih odnosa, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja,
17. Dževad Mahmutović, Presuda Radoslavu Krstiću za genocid u Srebrenici,
Srebrenica, 2012.
18. Elvir Šelimović, Prilog bibliografiji publikacija (monografija,
svjedočanstva, sjećanja, ratnih dnevnika, zbornika dokumenata, pamfleta,
optužnica i presuda o Srebrenici u periodu 1992-1995), objavljenih u zemlji
i inostranstvu od 1995. do 2011. godine, Baština sjeveroistočne Bosne broj
5 (2012), Časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, JU
19. Alija Šuljić, Alma Kadući, Šabahudin Šmajić, Dževad Mešanović, Šead
Jahić, Statističko-demografska obilježja kotara Sreberenica u vrijeme
austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, „Monumenta Šrebrenica –
stoljeća, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla - Srebrenica, 2013.
20. Adib Đozić i Rusmir Djedović, Mahala Crvena Rijeka u Srebrenici krajem
19. stoljeća, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti,
svjedočanstva“, Knjiga 2., Šrebrenica kroz minula stoljeća, JU Zavod za
21. Refik Bulić, Pitanje ekavsko-jekavske zamjene jata u govoru Bošnjaka
Srebrenice, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti,
22. Dževad Mahmutović i Mahir Mahmutović, Prva presuda za geonocid u
Evropi poslije Drugog svjetskog rata, „Monumenta Šrebrenica –
istraživanja, dokumenti, svjedočanstva“, Knjiga 2., Srebrenica kroz minula
332
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
23. Elvir Šelimović, Život u Srebrenici u periodu 1992-1995. godine, Baština

24. Zijad Halilović, Nekropola sa stećcima na lokalitetu Mramorje u naselju
Bučje, općina Srebrenica, Baština sjeveroistočne Bosne broj 6 (2013),
25. Almira Bećirović, Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti,
svjedočenja, Knjiga 2, Šrebrenica kroz minula stoljeća, Prikaz, Baština
26. Rusmir Djedović, Grad Srebrenica – urbani razvoj od antike do početka 21.
stoljeća, Zbornik radova sa Naučnog skupa održanog u Mostaru 29. i 30.
10. 2013. godine, Muzej Hercegovine Univerity press, Mostar - Sarajevo,
2015.
27. Almira Bećirović, Rad Zavoda na istraživačko-izdavačkom projektu
Srebrenica do 2014. godine, Baština sjeveroistočne Bosne broj 7 (2014),
28. Anđelina Šulejmanović, Monumenta Šrebrenica – istraživanja,
dokumenti, svjedočenja, Knjiga 3, Šrebrenica kroz minula stoljeća, Prikaz,
Baština sjeveroistočne Bosne broj 7 (2014), Časopis za baštinu, kulturno-
29. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender u Srebrenici krajem 19.
stoljeća, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti,
30. Rusmir Djedović, Naselje Luka krajem 19. Stoljeća, Historijsko-geografska
i etnološka istraživanja, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja,
333
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
31. Jusuf Žiga, Žepa (Prilog razumijevanja povijesne faktografije o žepskom

kraju), „Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočanstva“,
Knjiga 3., Srebrenica kroz minula stoljeća, JU Zavod za zaštitu i korištenje
Srebrenica, 2014.
32. Šead Jahić, Naselje Radovčići krajem 19. stoljeća, „Monumenta Šrebrenica
– istraživanja, dokumenti, svjedočanstva“, Knjiga 3., Srebrenica kroz
minula stoljeća, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
33. Adib Đozić, Tekija Hamza-dede Orlovića u Konjević polju, „Monumenta
2014.
34. Dževad Mahmutović, Mahir Muharemović, Prva presuda za genocid koju je
donio sud Bosne i Hercegovine Miloradu Trbiću, „Monumenta Šrebrenica –
istraživanja, dokumenti, svjedočanstva“, Knjiga 3, Šrebrenica kroz minula
35. Šnežana Banović, Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti,
svjedočenja; knjiga IV, Šrebrenica kroz minula stoljeća, Prikaz, Baština
sjeveroistočne Bosne broj 8, 2015., Časopis za baštinu, kulturno-
historijsko i prirodno nasliljeđe, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
36. Adib Đozić, Genocid kao društvena i pravna činjenica bošnjačke historije,
4, Šrebrenica kroz minula stoljeća, JU Zavod za zaštitu i korištenje
Srebrenica, 2015.
37. Vedad Gurda, Procesuiranje genocida u BiH pred međunarodnim, domaćim
i inostranim sudovima, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti,
svjedočanstva“, Knjiga 4, Šrebrenica kroz minula stoljeća, JU Zavod za
38. Rasim Muratović, Razumijevanje pojma genocida u djelu Arnea Johana
Vetlesena, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti,
334
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
39. Muamer Džananović, Poricanje (posljednja faza) genocida u BiH,

Srebrenica, 2015.
40. Ermin Kuka, Četnički zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava na
području općine Višegrad, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja,
dokumenti, svjedočanstva“, Knjiga 4, Šrebrenica kroz minula stoljeća, JU
41. Almir Grabovica, Uloga UN-mirovne misije u zaštićenim zonama
Srebrenica i Žepa, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti,
42. Abid Đozić, mr. sc. Rusmir Djedović, Čaršija u Srebrenici krajem 19.
43. Rusmir Djedović, Naselje Bajramovići na razmeđu 19. i 20. stoljeća,
„Monumenta Šrebrenica - istraživanja, dokumenti, svjedočanstva“, Knjiga
Srebrenica, 2015.
44. Dževad Mahmutović, Maja Iveljić, Međunarodni sud pravde, „Monumenta
Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočanstva“, Knjiga 4, Šrebrenica
kroz minula stoljeća, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
2015.
45. Edin Mutapčić, Duhovno - Vjersko prilike u Srebrenici i okolini u XV
stoljeću, „Monumenta Šrebrenica - istraživanja, dokumenti,
46. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Musala, Varoš i Ciganluk u gradu Srebrenici
krajem 19. stoljeća, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti,
335
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

47. Rusmir Djedović, Adib Đozić, Naselja Orahovica, Viogor i Buće kod
Srebrenice – krajem 19. stoljeća, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja,
dokumenti, svjedočanstva“, Knjiga 5, Šrebrenica kroz minula stoljeća, JU
48. Hodzić Nusret, Naselje Sućeska društveno-historijske i demografske crtice
kontinuitete življenja, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti,
zaštitu i korištenje kulturno - historijskog i prirodnog naslijeđa
49. Rasim Muratović, Presuda haškog tribunala Radovanu Karadžiću - potvrda
velikosrpske ideologije, politike i prakse u Bosni i Hercegovini,
„Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočanstva“, Knjiga
Srebrenica, 2016.
50. Muamer Džananović, Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992-
1995., „Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočanstva“,
Knjiga 5, Šrebrenica kroz minula stoljeća, JU Zavod za zaštitu i korištenje
Srebrenica, 2016.
51. Šakib Šoftić, Uklanjanje posljedica genocida - ključ za očuvanje mira u
Bosni i Hercegovini, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti,
52. Šefket Krcić, Otvoreno pismo filozofu i velikom svjetskom analitičaru
Noamu Čomskom USA, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti,
53. Rusmir Djedović, Adib Đozić, Panađurište, Baratova i Soločuša u
Srebrenici krajem 19. stoljeća, „Monumenta Srebrenica – istraživanja,
336
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
54. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Naselja Pusmulići (sa Jasenovom) i Čičevac
(sa Pribićevcem) kod Srebrenice krajem 19. stoljeća, „Monumenta
Šrebrenica kroz minula stoljeća, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno
- historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla -
Srebrenica, 2017.
55. Šead Šelimović, Obnova i društveni razvoj Srebrenice u periodu 1945-1953.
godine, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti,
56. Aladin Husić, Trebotić i utvrda Kličevac u vrijeme osmanske vladavine,
kulturno - historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla -
Srebrenica, 2017.
57. Vedad Gurda, Presuda Zdravku Tolimiru za genocid u Srebrenici,
Srebrenica, 2017.
58. Šead Šelimović, Istina o Srebrenici i genocidu nad Bošnjacima: U povodu
šeste knjige „Monumenta Srebrenica“, Baština sjeveroistočne Bosne broj 9
(2016), Časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno nasliljeđe, JU
59. Rusmir Djedović, Nermin Ibrić, Naselje Urisići kod Srebrenice krajem 19.
stoljeća, Baština sjeveroistočne Bosne broj 9 (2017), Časopis za baštinu,
kulturno-historijsko i prirodno nasliljeđe, JU Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla,
2018.
60. Almira Bećirović, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenti,
svjedočenja, Knjiga V, Šrebrenica kroz minula stoljeća, Prikaz, Baština
sjeveroistočne Bosne broj 9 (2017.), Časopis za baštinu, kulturno-
61. Enver Halilović, Pitanje kolektivne političke odgovornosti za masovni
ratni zločin genocid, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti,
337
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

62. Sead Omerbegović, Midhat Čaušević, Medina Šalihović, Masovne grobnice
na području općine Zvornik kao materijalni dokazi genocida nad
Bošnjacima, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti,
63. Midhat Čaušević, Šead Omerbegović, Fatija Hasanović, Zločin genocida
nad Bošnjacima na području općine Zvornik-slučaj Bijeli potok,
Srebrenica, 2018.
64. Kemal Nurkić, Popis stanovništva mahale Crvena Rijeka u Srebrenici
1850/51. godine, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti,
65. Šefko Šulejmanović, Džamija u Kozluku kod Zvornika, „Monumenta
2018.
66. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Petrič u Srebrenici krajem 19.
67. Rusmir Djedović, Adib Đozić, Naselja Fojhar, Gostilj i Likari kod Srebrenice
krajem 19. stoljeća, „Monumenta Šrebrenica – istraživanja, dokumenti,
68. Rusmir Djedović, Almira Bećirović, Doprinos Zavoda za zaštitu i korištenje
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK u proučavanju lokalne
historije i naslijeđa Srebrenice i okoline, Šaznanja, broj 8, Časopis za
historiju, „Društvo historičara“ Tuzla, Tuzla, 2018.
338
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
69. Edin Mutapčić, ADMINISTRATIVE AND LEGAL STATUS OF THE TOWN OF

SREBRENICA IN THE MIDDLE AGES, Monumenta Srebrenica-research,
documents, testimonies, Book 1., Institution Institure for the Protection
and use of cultural, historical and natural, heritage of the Tuzla Canton,
2012.
70. Adib Đozić, SREBRENICA TOWN MOSQUES, Monumenta Srebrenica-
research, documents, testimonies, Book 1., Institution Institure for the
Protection and use of cultural, historical and natural, heritage of the Tuzla
Canton, 2012.
71. Rusmir Djedović, URBAN DEVELOPMENT OF THE TOWN OF SREBRENICA
FROM THE MIDDLE AGES TO THE EARLY TWENTIETH CENTURY,
Monumenta Srebrenica-research, documents, testimonies, Book 1.,
Institution Institure for the Protection and use of cultural, historical and
natural, heritage of the Tuzla Canton, 2012.
72. Adib Đozić, GENOCIDE IN SREBRENICA PARADIGM OF BOSNIACIDE,
73. Enver Imamović, SREBRENICA AND ITS SURROUNDINGS DURING THE
ROMAN PERIOD, Monumenta Srebrenica-research, documents,
testimonies, Book 1., Institution Institure for the Protection and use of
cultural, historical and natural, heritage of the Tuzla Canton, 2012.
74. Kemal Nurkić, SREBRENICA REGISTERS IN THE TUZLA CANTON
ARCHIVES AS HISTORICAL SOUCES FOR THE PROOF OF OWNERSHIP,
75. Dževad Mahmutović, JUDGEMENT FOR GENOCIDE IN RADISLAV KRSTIC
CASE, Monumenta Srebrenica-research, documents, testimonies, Book 1.,
76. Alija Šuljić, Alma Kadušić, Šabahudin Šmajić, Dževad Mešanović, Šead
Jahić, STATISTICAL-DEMOGRAPHIC CHARACTERISTICS OF COUNTY
SREBRENICA IN THE PERIOD OF AUSTRO-HUNGARIAN OCCUPATION OF
BOSNIA AND HERZEGOVINA, Monumenta Srebrenica-research,
2013.
339
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
77. Adib Đozić, Rusmir Djedović, QUARTER CRVENA RIJEKA IN SREBRENICA

AT THE END OF 19TH CENTURY, Monumenta Srebrenica-research,
2013.
78. Refik Bulić, THE QUESTION OF EKAVIAN-JEKAVIAN SUBSTITUTION OF
YAT IN THE SPEECH OF SREBRENICA’S BOSINACS 75
APPENDICES, Monumenta Srebrenica-research, documents, testimonies,
Book 2., Institution Institure for the Protection and use of cultural,
historical and natural, heritage of the Tuzla Canton, 2013.
79. Dževad Mahmutović, Mahir Mahmutović, THE FIRST VERDICT FOR
GENOCIDE IN EUROPE AFTER THE SECOND WORLD WAR,
80. Adib Đozić, Rusmir Djedović, SKENDER MAHALA IN SREBRENICA IN THE
LATE 19th CENTURY, Monumenta Srebrenica-research, documents,
81. Rusmir Djedović, LUKA IN THE LATE 19th CENTURY (HISTORICAL,
GEOGRAPHICAL AND ETHNOLOGICAL RESEARCH),
82. Jusuf Žiga, ŽEPA (CONTRIBUTION TO THE UNDERSTANDING OF
HISTORICAL FACTOGRAPHY OF ŽEPA AREA), Monumenta Srebrenica-
Canton, 2014.
83. Šead Jahić, RADOVČIĆI IN THE LATE 19th CENTURY,
84. Adib Đozić, HAMZA-DEDE ORLOVIĆ’S TEKKE IN KONJEVIĆ POLJE (SOCIO-
HISTORICAL SIGNIFICANCE OF HAMZA-DEDEORLOVIĆ’S TEKKE IN
KONJEVIĆ POLJE FOR THE REGION OF SREBRENICA,
340
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
85. Dževad Mahmutović, Mahir Muharemović, THE FIRST VERDICT FOR

GENOCIDE THAT WAS BROUGHT BY THE COURT OF BIH - MILORAD
TRBIĆ, Monumenta Srebrenica-research, documents, testimonies, Book
3., Institution Institure for the Protection and use of cultural, historical
and natural, heritage of the Tuzla Canton, 2014.
86. Adib Đozić, GENOCIDE AS A SOCIAL AND LEGAL FACT OF BOSNIAK
HISTORY, Monumenta Srebrenica-research, documents, testimonies,
87. Vedad Gurda, THE PROSECUTION OF GENOCIDE IN BOSNIA AND
HERZEGOVINA BEFORE INTERNATIONAL, DOMESTIC AND NATIONAL
COURTS OF OTHER JURISDICTIONS, Monumenta Srebrenica-research,
2015.
88. Rasim Muratović, UNDERSTANDING OF THE NOTION GENOCIDE IN THE
WORK OF ARNE JOHAN VETLESEN, Monumenta Srebrenica-research,
2015.
89. Muamer Džananović, GENOCIDE DENIAL IN BOSNIA AND HERZEGOVINA,
90. Ermin Kuka, CRIMES AGAINST HUMANITY AND INTERNATIONAL LAW IN
VIŠEGRAD MUNICIPALITY, Monumenta Srebrenica-research, documents,
91. Almir Grabovica, THE ROLE OF THE UN PEACEKEEPING MISSION IN THE
“SAFE AREAS” OF SREBRENICA AND ZEPA, Monumenta Srebrenica-
Canton, 2015.
92. Adib Đozić, Rusmir Djedović, ČARŠIJA IN SREBRENICA IN THE LATE 19TH
CENTURY, Monumenta Srebrenica-research, documents, testimonies,
93. Rusmir Djedović, BAJRAMOVIĆI BETWEEN THE 19TH AND 20TH
CENTURY,
341
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

94. Dževad Mahmutović, Maja Iveljić, INTERNATIONAL COURT OF JUSTICE,
95. Edin Mutapčić, SPIRITUAL AND RELIGIOUS CHARACTERISTICS OF
SREBRENICA AND THE SURROUNDINGS IN THE 15TH CENTURY,
96. Adib Đozić, Rusmir Djedović, MUSALA, VAROŠ AND CIGANLUK IN
SREBRENICA IN THE LATE 19TH CENTURY, Monumenta Srebrenica-
Canton, 2016.
97. Rusmir Djedović, Adib Đozić, VILLAGES ORAHOVICA, VIOGOR AND BUĆE
NEAR SREBRENICA – IN THE LATE 19TH CENTURY,
98. Nusret Hodžić, THE VILLAGE SUĆESKA SOCIO-HISTORICAL AND
DEMOGRAPHIC SKETCHES OF CONTINUITY OF LIFE,
99. Rasim Muratović, JUDGMENT OF THE HAGUE TRIBUNAL AGAINST
RADOVAN KARADZIC- CONFIRMATION OF THE GREATER SERBIAN
IDEOLOGY, POLICY AND PRACTICE IN BOSNIA AND HERZEGOVINA,
100. Muamer Dzananovic, CRIMES AGAINST CHILDREN IN GORAZDE DURING
THE SIEGE 1992-1995, Monumenta Srebrenica-research, documents,
101. Šakib Šoftić, ELIMINATION OF OUTCOMES OF GENOCIDE – KEY FOR
PRESERVATION OF PEACE IN BOSNIA AND HERCEGOVINA,
342
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

102. Šefket Krcić, OPEN LETTER TO THE PHILOSOPHER AND BIG WORLD
ANALYST NOAM CHOMSKY - USA , Monumenta Srebrenica-research,
2017.
103. Adib Đozić, Rusmir Djedović, PANAĐURIŠTE, BARATOVA AND SOLOČUŠA
IN SREBRENICA IN THE LATE 19TH CENTURY, Monumenta Srebrenica-
Canton, 2017.
104. Adib Đozić, Rusmir Djedović, SETTLEMENTS PUSMULIĆI (WITH
JASENOVA) AND ČIČEVAC(WITH PRIBIĆEVAC) NEAR SREBRENICA IN THE
LATE 19TH CENTURY, Monumenta Srebrenica-research, documents,
105. Šead Šelimović, THE RENEWAL AND SOCIAL DEVELOPMENT OF
SREBRENICA IN THE PERIOD 1945-1953, Monumenta Srebrenica-
Canton, 2017.
106. Aladin Husić, TREBOTIĆ AND FORTRESS KLIČEVAC DURING THE
OTTOMAN REIGN, Monumenta Srebrenica-research, documents,
107. Vedad Gurda, JUDGEMENT TO ZDRAVKO TOLIMIR FOR GENOCIDE IN
SREBRENICA, Monumenta Srebrenica-research, documents, testimonies,
108. Enver Halilović, THE ISSUE OF COLLECTIVE POLITICAL RESPONSIBILITY
FOR A MASS WAR CRIME OF GENOCIDE, Monumenta Srebrenica-research,
2018.
109. Šead Omerbegović, Midhat Čaušević, Medina Šalihović, MASS GRAVES IN
THE ZVORNIK MUNICIPALITY AS MATERIAL EVIDENCE OF THE 1992-95
GENOCIDE AGAINST BOSNIAKS, Monumenta Srebrenica-research,
343
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

2018.
110. Šead Omerbegović, Midhat Čaušević, Fatija Hasanović, THE CRIME OF
GENOCIDE ABOVE BOSNIANS IN THE MUNICIPALITY OF ZVORNIK-CASE
OF BIJELI POTOK, Monumenta Srebrenica-research, documents,
111. Kemal Nurkić, THE 1850/51 CENSUS OF THE QUART CRVENA RIJEKA IN
SREBRENICA, Monumenta Srebrenica-research, documents, testimonies,
112. Šefko Šulejmanović, THE MOSQUE IN KOZLUK NEAR ZVORNIK,
113. Adib Đozić, Rusmir Djedović, THE QUART PETRIČ IN SREBRENICA IN THE
LATE 19TH CENTURY, Monumenta Srebrenica-research, documents,
114. Rusmir Djedović, Adib Đozić, THE QUARTS FOJHAR, GOSTILJ AND LIKARI
NEAR SREBRENICA IN THE LATE 19TH CENTURY,
ZAKLJUČAK
U istraživanju navedenog područja, posebno su važna dva izdavačka

projekta Zavoda, Edicija Monumenta Šrebrenica u sedam knjiga i Časopis
Baština sjeveroistočne Bosne u 10 brojeva. U navedena dva istraživačka
projekta Zavoda je do sada izašlo preko stotinu pojedinačnih naučnih radova,
koji Šrebrenicu proučavaju sa različitih naučnih aspekata.
Radove o Šrebrenici i njenoj okolini u okviru različitih istraživačkih i
izdavačkih projekata Zavoda je uradilo nekoliko desetina najeminentnijih
poznavalaca svojih oblasti.
Važno je istaći da je veliki broj navedenih radova objavljen i na engleskom
jeziku, što je omogućilo da se koriste u cijelom svijetu.
344
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Kroz navedena istraživanja i izdanja dat je ozbiljan doprinos Zavoda za

kantona proučavanju lokalne historije i naslijeđa Šrebrenice i njene okoline.
Najveći broj istraživanja i radova su uradili Adib Đozić sa Filozofskog
fakulteta u Tuzli i Rusmir Djedović, uposlenik Zavoda (po tridesetak). Po
nekoliko su uradili: Almira Bećirović, Edin Mutapčić, Šead Jahić, Elvir Šelimović,
Dževad Mahmutović, Rasim Muratović, Kemal Nurkić i Šead Šelimović.
Osnovna literatura
Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočanstva, knjige

1 – 7., JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno - historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla - Srebrenica, 2012 - 2018.
Monumenta Srebrenica - research, documents, testimonies, Book 1 - 7.,
natural, heritage of the Tuzla Canton, 2012 - 2018.
Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe, brojevi 1 – 10., JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno -
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla - Srebrenica, 2010
- 2018.
Almira Bećirović, Rad Zavoda na istraživačko-izdavačkom projektu
Šrebrenica do 2014. godine, Baština sjeveroistočne Bosne broj 7 (2014),
Časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, JU Zavod za zaštitu
i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona,
Tuzla, 2015.
Rusmir Djedović, Almira Bećirović, Doprinos Zavoda za zaštitu i
korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona u
proučavanju lokalne historije i naslijeđa Šrebrenice i okoline, Šaznanja, broj 8,
Časopis za historiju, „Društvo historičara“ Tuzla, Tuzla, 2018.
345
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. sc. Almira BECIROVIC, Public Institution of Primary School "Brcanska Malta"
Tuzla Mr. Ph.D. Rusmir DJEDOVIC,
Heritage of TC
BIBLIOGRAPHY OF THE WORKS OF THE INSTITUTE FOR THE PROTECTION

AND USE OF THE CULTURAL-HISTORICAL AND NATURAL HERITAGE OF THE
TUZLA CANTON ON SREBRENICA
Abstract: This paper gives an overview of all the published papers on Srebrenica
and its surroundings. These works are the result of many years of research and
publishing activities done by the Institute for the Protection and Use of the
Cultural, Historical and Natural Heritage of the Tuzla Canton in the area of
Srebrenica and its surroundings. These activities have been implemented since
2011/12. by the staff of the Institute and its external associates. Namely, it is an
extensive and systematic research that has been summarized through specific
scientific papers. These works have been published in several issues of the
Heritage of the Tuzla Canton. It is a special edition called Monumenta Srebrenica
(eight books published so far), the magazine Heritage of Northeast Bosnia (ten
issues), as Scientific Papers.Through these studies and publications, the Institute
for the Protection and Use of the Cultural, Historical and Natural Heritage of the
Tuzla Canton has given a serious contribution to the study of the local history and
heritage of Srebrenica and its surroundings.
Keywords: Srebrenica, local history, heritage, Institute, monument Srebrenica
346
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Munisa KOVAČEVIĆ, prof.

Melisa ŽIŠKO, prof.
Tuzlanskog kantona
JEVREJSKO GROBLJE U TUZLI
Apstrakt: Jevrejsko groblje u Tuzli osnovano je krajem 19 stoljeća.

Korišteno je od strane jevrejske općine koja je jedinstvena po tome što nije
podijeljena na sefardsku i aškenasku. Dakle, groblje su koristili, i dalje koriste, i
sefardi i aškenazi. Groblje je smješteno na uzbrdici iznad šetališta Slana Banja i
kompleksa Panonskih jezera. Ograđeno je betonskim stubovima i žicom, koje na
mjestima više nema. Pored ljudskog faktora (neredovnog održavanja groblja) do
uništenja određenog broja grobnica dovelo je i pomjeranje tla.
U ovom radu dati su podaci o nadgrobnim spomenicima - njih 161 kao
vrijednom kulturno-historijskom naslijeđu, kao i opis svakog nadgrobnjaka
pojedinačno sa imenima pokojnika, izgledu nadgrobnjaka i motivima na njima.
Ključne riječi: Jevrejsko groblje, Tuzla, spomenik, kulturno-historijsko

naslijeđe, nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.
UVODNE NAPOMENE
Prisustvo jevrejskog naroda u BiH, odnosno Jevrejske zajednice u Bosni

i Hercegovini na osnovu pisanih izvora/dokumenata datira od 16. stoljeća. Prvi
pisani dokument koji govori o Jevrejima u Šarajevu potiče iz 1565. godine.
Krajem 15. stoljeća španski vladari počeli su rat protiv svih
nehrišćanskih stanovnika Pirinejskog poluostrva, što je primoralo muslimane i
Jevreje da napuste svoje domove. Izdat je edikt kojim se naredilo svim
Jevrejima da napuste Španiju u roku od četiri slijedeća mjeseca. Od tog progona
iz Španije 1492. godine započela su lutanja Jevreja po Evropi.
347
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Tako su početkom 16. stoljeća neki od njih došli na prostore BiH, koja je
tada bila u sklopu Osmanlijskog carstva. Osmanlijski sultan ponudio je
jevrejskim doseljenicima gostoprimstvo u BiH. U vrijeme osmanlijske vlasti,
Jevreji su imali dobar položaj. Pravni i društveni položaj Jevreja u BiH nije se
razlikovao od položaja Jevreja nastanjenih po drugim gradovima Osmanskog
carstva. Švoje porodične, bračne, nasljedne i druge imovinsko - pravne poslove
Jevreji su rješavali pred svojim vjerskim starješinom, dok su u agrarno -
pravnim stvarima odgovarali isključivo pred kadijom. Osmanski izvori
pokazuju da su Jevreji od svog dolaska u Bosnu mogli slobodno vršiti svoje
vjerske obrede.
Uporedo sa brzim razvojem trgovine, bilježi se i ubrzan dolazak Jevreja
(Šefarda) sa porodicama sa juga u Bosnu, čime njihov broj postaje daleko veći.
Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine dovela je velike promjene
u BiH kako na privrednom, ekonomskom i kulturnom, tako i na političkom
planu. Bio je to dobar podstrek za nova doseljavanja Jevreja u BiH. Njihove
prethodnice u prvi mah dolaze sa austrougarskom vojskom. Njihovo
doseljavanje (aškenaski Jevreji) iz različitih krajeva Monarhije je trajalo i
decenijama poslije 1878. godine.
Jevreji su se našli među onima koji su u BiH podigli nova privredna
postrojenja, otvorili škole i druge kulturne ustanove i društva.
Jevreji u većim gradovima BiH 1979-1910.
348
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Jevreji, kao većinom gradsko stanovništvo, koncentrišu se u četiri vodeća grada

u Bosni: Sarajevu, Travniku, Banjoj Luci i Bijeljini. Iz tih mjesta daljnjim
privrednim razvojem se postepeno šire.
Prema rezultatima urbanizacije 1879–1910. i promjena u pogledu
ukupne strukture seoskog i gradskog stanovništva, Jevreji se ističu prvenstveno
kao gradski element, sa 93,66% gradskog i 6,34% seoskog stanovništva u
odnosu na ukupan broj stanovništva u BiH.
U razdoblju od 1933. do 1940. godine dešava se novi priliv Jevreja koji
su bježali od nacističkih vlasti. Za to vrijeme Jevreji na prostoru Bosne i
Hercegovine žive sa svim pravima koje su imali i u ranijim periodima.
Formiranjem NDH označen je početak nove politike prema BiH.
Pripadnici su bili, po ugledu na naciste, fanatični antisemiti, odani ideji
genocidnog Trećeg Rajha, te je zbog toga politika prema Jevrejima u BiH se
znatno izmjenila. Položaj Jevreja u tom periodu je bio jako težak.
Pred Drugi svjetski rat u BiH je bilo 20 jevrejskih općina, koje su brojale
oko 14500 članova. 1 Taj broj je uveliko smanjen tokom Drugog svjetskog rata,
kada je došlo do masovnog progona i ubijanja Jevreja. Čak 70% Jevreja stradalo
je u tim progonima.
Procjenjuje se da danas u BiH živi oko 1.100 Jevreja. Jedina stvarno
aktivna zajednica je u Šarajevu, a jevrejske opštine postoje i u Banjoj Luci,
Doboju, Tuzli, Mostaru i Zenici.
JEVREJI U TUZLI
Za vrijeme austrougarske uprave 1879. godine u Tuzli je živjelo 17

Jevreja Šefarda koji su imali svoju općinu i sinagogu. Prema zvaničnim
podacima popisa stanovništva dobijamo pregled broja jevrejskog stanovništva
Tuzle po godinama:
Godina 1879 1885 1895 1910 1921 1931 1941

Broj 17 134 360 268 470 330 321
Špecifičnost u formiranju Jevrejske općine u Tuzli se razlikovala od

ostalih općina po tome što je imala veću brojnost Aškenaza, nego Sefarda.
Šefardi su Jevreji Španije, Portugala, Šjeverne Afrike i Bliskog Istoka. Pridjev
1
Nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini, Izvještaj Vijeća nacionalnih manjina Bosne i
Hercegovine o položaju nacionalnih manjina 2010.-2015. Sarajevo, 2015.
349
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
„sefardski“ izveden je iz hebrejske riječi „Šefardu“, koja se odnosi na Španiju.

Aškenazi su Jevreji, čiji preci potiču iz Šjeverne, Šrednje ili Istočne Evrope. U
srednjovjekovnoj rabinskoj književnosti pojam „Aškenaz“ počeo se
primjenjivati za Njemačku. Ova podjela uvjetovala je osnivanje dvije Jevrejske
općine sa posebnim hramovima od kojih se jedan (sefardski) nalazio u
današnjoj Jevrejskoj ulici izgrađena 1901-1904. godine, kasnije srušena 1942.
godine, a drugi (aškenaski) u Klosterskoj ulici.
Nakon 1879. godine, kako je zabilježeno, jevreji Aškenazi naseljavaju
prostor Tuzle, osnivaju svoju općinu i grade novu sinagogu. U vrijeme Prvog
svjetskog rata, aškenaska općina imala je 400 članova, a sefardska 120 članova.
Od 1985. do 1941. godine u Tuzli je rođeno 470 Jevreja. Tokom Drugog
svjetskog rata većina tuzlanskih Jevreja odvedena je i usmrćena u fašističkim
logorima. Malobrojni preživjeli priključili su se partizanskim jedinicama.
Jevrejska sinagoga u Tuzli (1906. - 1941.)

Photo: preuzeto iz monografije o Tuzli
Iako su postojale dvije jevrejske općine i dvije sinagoge, Jevreji Tuzle su

imali zajedničko groblje. Ovo groblje je formirano krajem 19. stoljeća na
lokalitetu Borić. Ono je jedno od tri u Bosni i Hercegovini i predstavlja jako
vrijedan kulturno-historijski spomenik.
350
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Cjelokupni privredno-ekonomski i društveni proces jačanja i razvoja

Bosne i Hercegovine, a samim time i Tuzle, od dolaska Austrougarske uprave
dali su i jevreji. U Tuzli se otvaraju brojni proizvodni pogoni, zanatske
radionice, trgovine. Od istaknutih jevrejskih porodica treba pomenuti porodice:
Lisska, Laufer, Herman, Rajner, Šlezinger, Finci i drugi.
Mortiz Lisska i advokat Maks Laufer imali su funkciju vijećnika u
gradskom vijeću. Mortiz Lisska je bio vlasnik nekoliko pilana u okolini Tuzle,
kao i počasni član jevreske općine.
Treba pomenuti i članove jevreske zajednice koji su učestvovali u
antifašističkim pokretima omladinaca, kao i određeni broj djevojaka i žena.
Rahela Albahari koja je po završetku Farmaceutskog fakulteta radila u apoteci
dopremala je sanitetski materijal do partizanskih odreda. Odvedena je u logor
1942. godine, te ubrzo i pogubljena. Zatim, Regina Herman kao bolničarka bila
je u partizanskim redovima, te je uhapšena, odvedena u logor i ubijena. Estera
Klimpl je bila u antifašističkom pokretu omladine u Tuzli. Godine 1943. sa ocem
i bratom odvedena je u logor gdje je ubijena. Frida Laufer bila je članica
antifašističkog pokreta u Tuzli, kada je zajedno sa zaručnikom Enverom Šiljkom
zarobljena, ubrzo su i ubijeni. Danas jedan most u Tuzli nosi njihova imena, a
mladi Tuzle sjećanjem na njihovu veliku ljubav na navedeni most postavljaju
katance, te ključ bacaju u vodu.
Današnji broj Jevreja u Tuzli, što Šefarda što Aškenaza je znatno manji.
Ova jevrejska općina u Tuzli sa predsjednicom Marinom Rajner broji danas oko
130 članova iz Tuzle, Brčkog, Kladnja, Lukavca.
JEVREJSKO GROBLJE U TUZLI
Jevreji svoja groblja smatraju svetim mjestima nazivajući ih kućom

grobova, kućom života, kućom vječnosti. Orijentacija pokojnika usmjerena je
glavom prema istoku - Jeruzalemu i brdu Cion. Običaj da se groblje ogradi i da
se označi grob vodeće, značajne ličnosti uvjetovan je time da je u njemu već
sahranjeno više članova zajednice. Nadgrobni spomenik se postavlja po isteku
ŠIVA (sedam dana), ŠELOŠIM (trideset dana) ili nakon dvanaest mjeseci poslije
smrti sahranjene osobe. Za Jevreje je karakteristično i "sahranjivanje" oštećenih
i dotrajalih knjiga i spisa tzv. GENIZE, što nije zabilježeno na ovom groblju.
Jevrejsko groblje u Tuzli nalazi se na lokalitetu Borić na uzbrdici iznad
šetališta Šlana banja. Groblje se prostire na površini od 2767 m², k.č. 2474 KO
Tuzla II sa ukupno 161 grobnicom zaključeno sa 2017. godinom.
351
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Ustanovljeno je da trenutno stanje u kojem se groblje nalazi, nije

zadovoljavajuće. Neredovno održavanje i sanacija grobnica dovela je do rušenja
i uništenja ovog kulturno-historijskog dobra. Svakako, pored ljudskog faktora i
njegovog nemara, do uništenja pojedinih grobnica dovelo je i pomjeranje tla.
Jevrejsko groblje 17.08.2017.
Na groblju su evidentirane grobnice koje datiraju sa kraja 19. stoljeća

(godine: 1868, 1892, 1893, 1894, 1896, 1897). Zabilježen je natpis na grobnici
koji je pisan njemačkim jezikom: „Hier ruht Regina Kobsa geb. *.*.1846. gest.
12.7.1892.“, zatim grobnica Ettel Tischler (rođ. Werner) 23.7.1897. godine.
Također, imamo i četiri grobnice koje datiraju sa kraja 19. stoljeća, Marie
352
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Lainratt 1893., porodična grobnica iz 1894., Rina T. 1896. i grobnica sa

natpisom na njemačkom iz 1898. godine. Zabilježene su tri grobnice sa
hebrejskim godinama: 5653 AM, 5654 AM i 5681 AM. Na najnovijoj grobnici
zapisana je 2017. godina.
Grobnica Aron Schonwald (78 godina) 03.01.1925.

Grobnica Mazalta Aron Schonwald rođ. Pinto (78 godina) 30.12.1940.
Prezimena evidentirana terenskim istraživanjem, a koja se mogu

pročitati na nadgrobnjacima su: Tischler, Hajon, Gottlieb, Thau, Šelinger, Finci,
Hausler Zierin, Ajzenštajn (Eisenstein), Abidinović, Kljaić, Klimpl, Prcić, Weiss,
Blam, Fischer, Landesman, Kohn, Šchnurmacher, Mukić, Šchenwalo,
Wasserstein, Reisberg, Čunc, Pleciti, Mazalta, Rajner, Holzman, Lowy, Fischhof,
Goldschmidt, Muhanović, Šchossberger, Šchonwald, Šalom, Kovačević, Blatt,
Šcheinberger, Reich, Lichtner, Kehlmann, Braun, Nagel, Tinjić, Lobl, Kobsa,
Ungar, Lainratt, Šchonwald, Pollak, Šchabike, Papo, Finci, Majerović, Feldmann,
Bohm, Šalom, Altarac, Paočić, Laufer, Abinen, Altarac, Rosenspitz, Schonwald,
Lobel, Griesz, Friedmann, Bararon, Fridman, Leinci, Guttmann, Karger, Pesach,
Schossberger, Berger, Herman, Katz, Finci, Schwarzberg, Blatt, Danon.
U augustu 2018. godine na sjednici Komisije za očuvanje nacionalnih
spomenika BiH, Grad Tuzla je dobio 16. po redu nacionalni spomenik, Jevrejsko
groblje koji je ujedno i 49. na području Tuzlanskog kantona.
OPIS DOBRA- JEVREJSKO GROBLJE U TUZLI2
Terenskim istraživanjem ustanovljeno je stvarno stanje groblja (161

grobnica). Dosta grobnica i nadgrobnih spomenika je uništeno, oboreno,
2
Izvještaji sa terena od 17., 18. i 22. 8. 2017. godine (Arhiva Zavoda)
353
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
polomljeno. Natpisi na istim su teško vidljivi i/ili uništeni. Groblje je i dalje

aktivno.
1. Nadgrobni spomenik, oštećen, polomljen, nema vidljivog natpisa, nalazi
se na samom ulazu u groblje (kod ulazne kapije)
2. Nadgrobni spomenik, sljemenast završetak, betonska grobnica, oštećeno,
ime: Ettel Tischler (rođ. Werner) 23.7.1897. (29 godina)
3. Nadgrobni spomenik, oštećena grobnica, Šamuel Hajon 10.7.1918. –
??.9.1918.
4. Očuvana grobnica, Rufka-Rut Hajon 19.6.1924. – 12.7.1930.

5. Nadgrobni spomenik, vidljivo ime Emanuel Gottlieb
6. Grobnica, jako oštećena (do grobnice br. 3)
7. Grobnica u obliku sanduka, napukla, natpis nije vidljiv
8. Dupla / porodična grobnica, spomenik u obliku obeliska, imena: Josip
Thau (1918.) i Henriette Thau (1933.)
9. Grobnica u obliku sanduka, oštećena, nema vidljivog natpisa
10. Prevrnuti obelisk manjih dimenzija, Terese Selinger (3 godine) 27.7.1913.
11. Špomenik u vidu ploče, Neti Finci 26.5.1904 - 14.??.1913., natpis „Lahka
joj zemlja“
12. Nadgrobni spomenik, Dora Hausler Zierin 27.7.1915.
354
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
13. Oštećena grobnica, utonula u zemlju, oštećena, nema vidljivog natpisa

14. Prevrnuti obelisk, oštećen, nema vidljivog natpisa
15. Zarasla grobnica, Jakob H...., godina nije vidljiva
16. Očuvana zatvorena grobnica, Milan Ajzenštajn (Eisenstein) 1887-1968.
17. Dupla / porodična grobnica, Štanka Abidinović (1993) i Ibrahim
Abidinović (2012)
18. Dupla / porodična grobnica, Lenka Kljaić (rođ. Rosenberg) 1927-2008. i
Aleksandra Kljajić (rezervisano mjesto)
19. Nadgrobni spomenik, Abraham Klimpl, godina smrti nije vidljiva.
20. Spomenik u obliku Tore, sa strana ukrasni motivi; po dva cvijeta i loza.
Špomenik je urađen u vidu svitka koji predstavlja svetu knjigu Toru.
Nema vidljivog natpisa.
21. Ostaci nadgrobnog spomenika uz drvo oraha.
22. Betonska grobnica, nakrivljena, uz nju se nalazi drveno obilježje Ibrahim
Abidinović 1922-2012., nalazi se pored stabla oraha.
23. Dupla / porodična grobnica novijeg perioda, napravljena od mermera,
Esad Prcić 1939-2016. i Radmila Prcić (rezervisano mjesto).
24. Zatvorena grobnica sa obeliskom, korijen drveta izdigao ploču grobnice,
Dezso Weiss 1917.
25. Nadgrobni spomenik, natpis na hebrejskom i njemačkom jeziku, Adolf
Blam (25 godina) 30.4.1915.
26. Obelisk, prevrnut, natpis na hebrejskom i njemačkom jeziku, Šerena
Fischer 1912.
27. Dupla / porodična grobnica, uništena, zarasla
28. Betonski sarkofag, jako oštećen, dužina sarkofaga 170 cm, natpis na
hebrejskom, vidljiva godina 5671 AM
29. Nadgrobni spomenik, Josef Landesman (2 godine) 11.7.1094-08.3.1906.
30. Betonski obelisk, vidljivo prezime Fischer, ostatak natpisa nije vidljiv.
31. Mermerni obelisk, natpis na hebrejskom i njemačkom, Šalamon Kohn
1845.-1908.
32. Obelisk rađen od crnog mermera, polomljen, Josef Šchnurmacher (47
godina) 7.7.1908.
33. Betonski obelisk, srušen, nema vidljivog natpisa
34. Nadgrobni spomenik sa natpisom na hebrejskom
35. Uništena grobnica
36. Nadgrobni spomenik novije izrade, Džemila Mukić 1932-2015.
38. Betonska grobnica sa prevaljenim obeliskom, Regina Schenwalo
355
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
39. Dupla/porodična grobnica sa betonskim spomenikom, dva motiva vrbe,

motiv sunca i sunčevih zraka, motiv grba, natpis na hebrejskom i
njemačkom, visina: 145 cm, širina: 90 cm, debljina: 15 cm Elieser
Wasserstein i Mirl Wasserstein 18.2.1911.
40. Dupla /porodična grobnica novije izrade, natpis: „Rođena Mazal Matilda
Medina udata Prcić Razija 1923-2001.“
41. Nadgrobni spomenik sa natpisom na hebrejskom.
42. Nadgrobni spomenik, Vilm Reisberg, natpis na hebrejskom, godina nije
vidljiva.
43. Dupla/porodična grobnica od crnog mermera novije izrade, Čunc B.
Abraham 1894.-1970. i Čunc Terezija 1903-1982.
44. Uništena grobnica sa srušenim obeliskom opasana željeznom ogradom
45. Nadgrobni spomenik, Tereza Pleciti 1905-1980.
46. Nadgrobni spomenik, Mačoro Mazalta rođ. Katan 1888-1960.
47. Dupla /porodična grobnica, prim. dr. Egon Rajner 1912-1976. i Rajner
(Proščaligin) Irina 1926-1995.
48. Dupla/porodična grobnica, nedostaje jedan obelisk, a na drugom (crnom)
pored motiva vrbe vidljivo je ime Albert Holzman 1896-1921.
49. Nadgrobni spomenik, Ludvig Lowy, godina nije vidljiva.
50. Grobnica sa obeliskom, natpis na hebrejskom i njemačkom, motiv vrbe,
vidljivo ime Ludwig Holzman 1853-1922.
51. Obelisk od crnog mermera, natpis na hebrejskom i njemačkom, motiv
vrbe, Šerafine (rođ. Nagel) Fischhof (21 godina) 5.8.1918.
52. Mali sarkofag, nema vidljivog natpisa, utonuo u zemlju
53. Obelisk, natpis na hebrejskom i njemačkom, Emilie Wasserstein 1927.
54. Nadgrobni spomenik sa natpisom na hebrejskom i njemačkom, prisutan
motiv vrbe, Pinkas Wasserstein 1870-1917.
55. Polomljen nadgrobni spomenik
56. Obelisk, natpis na hebrejskom i njemačkom, motiv ruku, Moriz A. (48
godina) 1919.
57. Nadgrobni spomenik, Karolina Klimpl, uočljiv motiv vrbe, godina nije
vidljiva
58. Obelisk, natpis na hebrejskom i bosanskom, Fani (rođ. Kronberger)
Goldschmidt (64 godine) 17.2.1924.
59. Uništena grobnica, pomjerena ploča
61. Dupla/porodična grobnica, Marica Muhanović 1909-1962.
356
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
62. Obelisk od crnog mermera, prisutan motiv vrbe, natpis na hebrejskom i

njemačkom jeziku, Rosalie Šchossberger (rođ. Almoslino) 20.12.1856-
29.6.1903.
63. Betonska grobnica sa dvije ploče (prednja i zadnja), iznad ploča se nalaze
dva stuba koja podsjećaju na tornjeve na kojima se nalazi još jedna ploča.
Natpis na prednjoj ploči ispisan je na hebrejskom i vidljiv je motiv
Davidove zvijezde, dok je natpis na zadnjoj ispisan na bosanskom jeziku.
Visina spomenika iznosi cca. 260 cm. Regina Papo Schonwald, 1918.
64. Trostruka/porodična betonska grobnica sa pločom. Šalamon D. Šalom
1914-1975., Dragica S. Salom 1911-2007, Rafo T. Kovačević 1927-2011.
65. Zatvorena grobnica sa obeliskom, natpis pisan na njemačkom jeziku,
prisutan motiv vrbe, Rudolf Blatt 30.6.1899-18.2.1901
66. Nadgrobni spomenik sa natpisom na hebrejskom i njemačkom jeziku,
prisutan motiv vrbe, Katharina Scheinberger (72 godine) 24.11.1904.
67. Zatvorena grobnica sa dva željezna držača kod nožnog dijela. Natpis teško
vidljiv.
68. Šlomljeni obelisk, natpis teško vidljiv.
69. Zatvorena grobnica sa obeliskom, oštećena, natpis na hebrejskom i
njemačkom, Johanna Reich 1919.
70. Obelisk od crnog mermera, natpis na hebrejskom i bosanskom, Hermina
Breiner (rođ. Lichtner) 24.1.1883-10.7.1926.
71. Oštećen obelisk, natpis na njemačkom jeziku, Jakob Kehlmann 8.12.1843-
17.7.1902.
72. Oštećena grobnica, srušen obelisk, natpis na hebrejskom i njemačkom,
godina nije vidljiva, ime: Nanette Braun.
73. Šrušen obelisk, vidljiv natpis na hebrejskom, ime i godina nisu vidljivi.
74. Šrušen obelisk, natpis na njemačkom, Anna Nagel 1837-1900.
357
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
75. Zatvorena grobnica, nema vidljivog natpisa.

76. Uništena grobnica.
77. Nadgrobni spomenik, prisutan motiv vrbe, Rina T. 1856-1896.
78. Ostatak nadgrobnog spomenika
79. Dupla/porodična grobnica, obelisk i spomen ploča (1894., natpisi na
hebrejskom i njemačkom).
80. Porodična grobnica (pet spomenika): a) prisutan motiv vrbe, godina
1868.?; b) ostatak spomenika; c) ostatak spomenika; d) prevrnut
spomenik, e) obelisk sa natpisom na hebrejskom, stihovi na njemačkom.
81. Porodična grobnica (dva spomenika): a) natpis na hebrejskom i
njemačkom, Hulda F.; b) prevrnuta ploča (vjerovatno spomenik za dvije
osobe)
82. Sarkofag, natpis na hebrejskom
83. Grobnica iz novijeg perioda, Tinjić Tereza rođ. Lobl 1917-2007. i Tinjić
Sultanija 1938-2006.
84. Obelisk, natpis na hebrejskom i bosanskom, Isak Lobl 26.9.1921.
85. Grobnica bez ploče.
86. Zatvorena grobnica sa ostatkom obeliska (samo postolje), nema vidljivog
natpisa.
87. Sarkofag, natpis na hebrejskom, 5681 AM.
88. Šarkofag, oštećen natpis na hebrejskom.
89. Nadgrobni spomenik, natpis na njemačkom, ime nije vidljivo, 1865-1898.
90. Nadgrobni spomenik, natpis na hebrejskom, ime i godina nisu vidljivi
91. Nadgrobni spomenik, natpis na njemačkom, Regina Kobsa 1846-1892.
358
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
92. Zatvorena grobnica, natpis na hebrejskom i njemačkom, Moritz Ungar

26. Szivon 5653.
93. Nadgrobni spomenik, motiv vrbe, natpis na hebrejskom, Marie Lainratt
1893.
94. Ostatak spomenika.
95. Nadgrobni spomenik, natpis na hebrejskom, motiv vrbe.
96. Nadgrobni spomenik, natpis na njemačkom, motiv Davidove zvijezde,
vidljivo prezime Šchonwald, godina rođenja 1895., a godina smrti nije
vidljiva.
97. Obelisk, motiv vrbe, natpis na hebrejskom i njemačkom, Fed Pollak 1901.
98. Ostatak sarkofaga, jako oštećen.
99. Sarkofag, nema vidljivog natpisa.
100. Zatvorena grobnica, nema ploče.
101. Sarkofag, oštećen, nema vidljivog natpisa.
102. Šrušen obelisk, natpis na hebrejskom i njemačkom, Chaim Šchabike?
1877-1919.
103. Sarkofag, obnovljen, natpis na hebrejskom.
104. Šarkofag, obnovljen, natpis teško vidljiv, vidljivo prezime Papo.
105. Zatvorena grobnica, natpis na hebrejskom i bosanskom, Boena Papo
1882-1930.
106. Zatvorena grobnica, natpis na hebrejskom, motiv vrbe.
107. Nadgrobni spomenik, natpis oštećen, nije vidljivo ime ni godina.
108. Zatvorena grobnica, oštećen natpis.
109. Sarkofag, natpis na hebrejskom, ime i godina nisu vidljivi.
110. Zatvorena dupla/porodična grobnica, oštećena, nema podataka.
111. Zatvorena grobnica, jako oštećena, natpis na hebrejskom i bosanskom,
motiv Davidove zvijezde, Josef M. Finci 1924.
112. Zatvorena grobnica, natpis na bosanskom, Jozef Majerović 1933-1946.
113. Nadgrobni spomenik, natpis na hebrejksom i njemačkom, Fanny
Feldmann rođ Pollak 5654 AM.
114. Nadgrobni spomenik, natpis na njemačkom, vidljivo prezime Bohm i
godina 1903.
115. Zatvorena dupla/porodična grobnica, oštećena, spomenik obnovljen
(crni mermer), natpis na bosanskom i hebrejskom, Anton Nagel 1860-
1931. i Johana Nagel 1866-1930.
116. Zatvorena grobnica, oštećena, motiv vrbe, natpis na hebrejskom i
bosanskom, Isidor Salom (24 godine) 1917.
117. Zatvorena grobnica sa obeliskom, natpis na hebrejskom i njemačkom,
godina nije vidljiva, Mose A. Salom.
359
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
118. Zatvorena grobnica, godina nije vidljiva, Albert Altarac.

119. Zatvorena grobnica, obelisk oboren, natpis na hebrejskom i bosanskom,
Mirjama Salom 1969.
120. Zatvorena grobnica sa obeliskom, očuvana, natpis na hebrejskom i
bosanskom, ime teško vidljivo, godina nije vidljiva.
121. Zatvorena grobnica sa obeliskom, veliki motiv Davidove zvijezde sa
udubljenjem u sredini (vjerovatno za fotografiju), natpis teško vidljiv.
122. Zatvorena grobnica sa obeliskom, natpis na hebrejskom i vjerovatno
bosanskom (teško vidljivo), ime i godina nije vidljiva.
123. Zatvorena betonska grobnica, jedan spomenik, bosanski natpis, Sarafina
Paočić rođ. Laufer 1915-1992.
124. Zatvorena betonska grobnica, natpis na hebrejskom i njemačkom
(vjerovatno) Josef Laufer 1931.
125. Zatvorena betonska grobnica, natpis na hebrejskom i njemačkom
(vjerovatno) Herman Laufer 1938.
126. Zatvorena betonska grobnica, Salamon Abinen, godina smrti nije vidljiva,
motiv Davidove zvijezde
127. Zatvorena betonska porodična grobnica novije izrade, ploča od crnog
mermera, očuvana, motiv Davidove zvijezde, Aron Altarac 1909-1986.,
Renata Altarac 1921-1996.
128. Zatvorena betonska grobnica sa obeliskom, oštećena, motiv Davidove
zvijezde, natpis na bosanskom, Salamon Altarac 1941.
129. Zatvorena betonska grobnica, jako oštećena, otvorena sa donje strane,
nema vidljivog natpisa.
130. Nadgrobni spomenik, natpis na hebrejskom i njemačkom, Ignatz

Rosenspitz 13.3.1924.
360
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
131. Grobnica oblika sfinge, natpis na hebrejskom i bosanskom, Aron

Schonwald (78 godina) 3.1.1925.
132. Grobnica oblika sfinge, natpis na hebrejskom i bosanskom, Mazalta Aron
Šchonwald rođ. Pinto (78 godina) 30.12.1940.
133. Nadgrobni spomenik, natpis na hebrejskom i bosanskom, Rebeka Lobel
15.10.1922. (5668 AM).
134. Nadgrobni spomenik, natpis na hebrejskom i bosanskom, Jakob Lobel
15.10.1932. (5682 AM).
135. Oštećen sarkofag, nema vidljivog natpisa.
136. Oštećen sarkofag, nema vidljivog natpisa.
137. Zatvorena grobnica sa obeliskom, natpis na hebrejskom i bosanskom,
Margita Griesz, godina nije vidljiva.
138. Nadgrobni spomenik, natpis na hebrejskom i bosanskom ili njemačkom
(teško vidljivo), M. Friedmann, godina nije vidljiva.
139. Oboren nadgrobni spomenik, natpis nije vidljiv.
140. Nadgrobni spomenik, natpis na hebrejskom i bosanskom, Juda Bararon
1909.
141. Zatvorena grobnica sa obeliskom, oštećena, zarasla, Wahrham, godina
nije vidljiva.
142. Sarkofag, natpis na hebrejskom, nalazi se uz samu ogradu.
143. Zatvorena betonska porodična grobnica, spomen ploča obnovljena,
Natan M. Fridman 1876-1951.; Gizela A. Fridman 1884-1971.; Leopold N.
Fridman 1905-1984.
361
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
144. Zatvorena betonska dupla/porodična grobnica, jako oštećena, nema

spomenika.
145. Zatvorena betonska grobnica, jako oštećena, nema spomenika.
146. Zatvorena betonska grobnica sa obeliskom (oboren), natpis na
bosanskom, Nahama Leinci 10 Nisana 5701.
147. Zatvorena betonska grobnica sa obeliskom (oboren), jako oštećena,
natpis na hebrejskom, ime i godina nisu vidljivi.
148. Zatvorena grobnica sa obeliskom, oštećena, natpis na hebrejskom i
bosanskom Gusti Guttmann rođ. Wasserstein 18.9.1930.
149. Zatvorena dupla/porodična grobnica sa jednim obeliskom, Leopold
Karger 1931.
150. Zatvorena dupla/porodična betonska grobnica, obelisk od crnog
mermera (obnovljen), natpis na hebrejskom i bosanskom, Josef L. Pesach
(55 godina) 13.2.1931.
151. Zatvorena grobnica, spomenik od crnog mermera, natpis na hebrejskom i
njemačkom, Louis Šchossberger 12.1.1856-13.7.1925.
152. Zatvorena grobnica sa obeliskom, Aron Berger, natpis teško vidljiv

153. Zatvorena dupla / porodična grobnica sa dva obnovljena obeliska, natpis
na hebrejskom, njemačkom i bosanskom, Ing. Julius Berger (građevinski
inšpektor) 28.9.1861-19.6.1931.; Emma Berger rođ. Fleissig 1868-1938.
362
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
154. Zatvorena grobnica od crnog mermera, spomen ploča polomljena, natpis

na hebrejskom i bosanskom, Laura Herman rođ. Landau (73 godine)
22.4.1932. (16. Nisan 5692).
155. Velika zatvorena grobnica sa velikim spomenikom od crnog mermera,
natpis na hebrejskom i bosanskom, motiv ruku koje obrazuju trougao,
MED.UNIV. Dr. Josef Katz 1864-1932.
156. Zatvorena grobnica od crnog mermera, spomen ploča oborena i
polomljena, natpis na hebrejskom i bosanskom, Josef M. Finci 07.3.1866 -
05.7.1933.
157. Porodična grobnica, vjerovatno pet spomenika, svih pet oboreno u
grobnicu, natpisi nisu vidljivi, jako oštećena.
158. Zatvorena dupla/porodična betonska grobnica, spomenik od crnog
mermera, natpis na hebrejskom i bosanskom, Johan Schwarzberg 1884-
1934.; Berta Šchwarzberg rođ. Blatt 1893-1942 (logor Štara Gradiška).

mermera, natpis na bosanskom, Eugenija Blatt rođ. Štern 1871-1941;
Oskar Blatt 1909-1942 (Jasenovac).
mermera, natpis na hebrejskom i bosanskom, Moise A. Danon 1895-1945.
161. Drveno obilježje, nova grobnica, Mirela Mukić 1978-2017.
363
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
ZAKLJUČAK
Neki od nadgrobnih spomenika po svojim ukupnim i pojedinačnim

vrijednostima mogu se smatrati vrijednim i značajnim dobrima naslijeđa, te
nam je cilj da se oni na adekvatan način zaštite i očuvaju. Važni su nadgrobni
spomenici sa karakterističnim graditeljskim elementima, obliku, natpisima i
slično. Ovim istaživanjem želimo dokumentovati, zaštititi, te obnoviti navedeno
groblje.
JU Zavod za zasštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona ima Registre dobara kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa za svaku općinu i grad na području Tuzlanskog kantona. Od
navedenih dobra izdvojili smo određena dobra naslijeđa koja se zbog svog
kulturnog, historijskog, vjerskog ili umjetničkog značaja smatraju vrijednijim
dobrom i iz navedenih razloga se izdvajaju od ostalih. Upravo za takva dobra
smo podnijeli peticiju za prograšenje nacionalnim spomenikom. Takav je slučaj
i sa Jevrejskim grobljem.
364
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
LITERATURA
- Izvještaji sa terena, arhiva Zavoda

- Leonard Valenta, Nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini", Priručnik o
kulturi, baštini i tradiciji nacionalnih manjina u BiH, OŠCE BiH, 2009. godine
- Nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini, Izvještaj Vijeća nacionalnih
manjina Bosne i Hercegovine o položaju nacionalnih manjina 2010.-2015.
Sarajevo, 2015.
- Anisa Hasanhodžić, Rifet Rustemović, Tragom naših komšija: Jevreji u Bosni
i Hercegovini, Institut za istoriju, Sarajevo, Sarajevo 2015.
Munisa KOVACEVIC, prof.

Melisa ZISKO, prof.
Heritage of TC
JEWISH CEMETERY IN TUZLA
Abstract: The Jewish Cemetery in Tuzla was founded in the late 19th century. It is
used by a Jewish municipality that is unique in that it is not divided into Sephardic
and Ashkenazi. So the cemetery is used both the Sephardim and Ashkenazi. The
cemetery is located on a hillside above the Slana Banja promenade and the
Pannonian Lakes complex. It is enclosed by concrete columns and wire, which is
no longer in place. In addition to the human factor (irregular maintenance of the
cemetery), the displacement of a number of tombs also led to the displacement of
the soil. This paper presents data on tombstones, 161 of them as valuable cultural
and historical heritage, as well as a description of each tombstone individually
with the names of the deceased, the appearance of the tombstones and their
motifs.
Keywords: Jewish Cemetery, Tuzla, monument, cultural and historical heritage,
national monument of Bosnia and Herzegovina.
365
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
366
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. Semir HADŽIMUSIĆ

Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK
RESTAURACIJA „KAPITELA“ U TUZLI
Apstrakt: Kapitel se nalazi u memorijalnom kompleksu „Slana Banja“ i

jedno je od prvih umjetničkih djela sada već čuvenog vajara Živorada Ciglića -
Cigle. Kapitel se sastoji od četiri osnovne kamene plohe (strane), podsjeća na
arhitektonski element, sastavni dio stupa – glava, koji nastaje iz estetskih i
tektonskih razloga. Motivi koji krase Kapitel izvedeni su na njegove četiri plohe,
govore o prošlosti Tuzle, odnosno o eksploataciji soli kroz različite historijske
periode. Zbog nepovoljnih atmosferskih utjecaja, deformacije terena, starosti
spomenika i njegovog neadekvatnog održavanja na istom su još 2010. godine
konstatovana oštećenja, koja će se u periodu do prije početka restauracije
dodatno proširiti. Restauracija ovog dobra umjetničkog naslijeđa je rađena u
periodu 3-20. oktobra 2017. godine, a istu je obavio Živorad Ciglić, autor
spomenika.
Ključne riječi: Kapitel, Stara Tuzla, Živorad Ciglić Cigla, spomeničko i

umjetničko naslijeđe, restauracija.
Kapitel („Štara Tuzla“) se nalazi u memorijalnom kompleksu „Šlana

Banja“ i jedno je od prvih umjetničkih djela (1961. god.), sada već čuvenog
vajara Živorada Ciglića - Cigle.1
Kapitel se sastoji od četiri osnovne kamene plohe (strane), podsjeća na
arhitektonski element, sastavni dio stupa – glava, koji nastaje iz estetskih i
tektonskih razloga. Motivi koji krase Kapitel izvedeni su na njegove četiri
1
Arhiva Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog anslijeđa TK (dalje:
Arhiva Zavoda), Kapitel “Štara Tuzla“, umjetničko naslijeđe, Registar dobara kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Grada Tuzla, Tuzla 2017/2018.
367
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
plohe, govore o prošlosti Tuzle, odnosno o eksploataciji soli kroz različite

historijske periode (prahistorija, rimsko doba, srednji vijek i osmanski period).
Tuzlanski kapitel je izrađen od livenog kamena, a motivi na njemu u tehnici
bareljef. 2
Zbog nepovoljnih atmosferskih utjecaja, deformacije terena, starosti
spomenika i njegovog neadekvatnog održavanja na istom su još 2010. godine
konstatovana oštećenja, koja će se u periodu do prije početka restauracije
dodatno proširiti.3
Živorad Ciglić – Cigla je rođen 1931. godine u Škobalju kod Lajkovca (R.
Šrbija). Vajarstvo učio u Šplitu, a studije završio na Akademiji primjenjenih
umjetnosti u Beogradu. Autor je preko 1.500 skulptura u raznim materijalima.
Njegovi radovi se nalaze u mnogim mjestima bivše Jugoslavije, kao i u
galerijama i privatnim zbirkama širom svijeta. U Tuzli je živio od 1960 do 1962.
godine gdje je radio kao nastavnik likovnog vaspitanja u Osnovnoj školi
„Džemal Mandžić“ (danas OŠ „Pazar“ Tuzla).4
Na zahtjev mr. sc. Borisa Balte, predstavnika Udruženja „Magic Factory“
i direktora Tuzla Film Festivala, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa TK je izdao saglasnost za izvođenje radova
tekućeg održavanja i restauracije spomenika „Kapitel“ na Slanoj Banji.5
O izdatoj saglasnosti smo usmeno i pismeno upoznali nadležne službe
Grada Tuzla: Zbog oštećenja izazvanih usred nepovoljnog atmosferskog utjecaja i
starosti samog spomenika bila je neophodna njegova restauracija. Uvidjevši
stanje dobra prije početka obnove (nema znatnijih oštećenja motiva i reljefa)
stručni kolegij Zavoda je radove planirane restauracije registrovao kao tekuće
održavanje spomenika. S obzirom da je autor spomenika i restaurator istog,
Zavod je imao dodatni motiv za donošenje pozitivnog mišljenja i saglasnosti.6
2
Više vidi u: Šenad Begović, „Kapitel ili Štara Tuzla na Šlanoj Banji“, Baština sjeveroistočne Bosne.
časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, br. 1., Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK, Tuzla 2010.,120-124.
3
Gornja površina izrađena od smjese cementa i rizle je vremenom popustila što je uzrokovalo
prodor vode u unutrašnjost i pojavu pukotina., https://faktor.ba/vijest/povratak-umjetnika-
u-grad-soli-nakon-pola-stoljeca-u-tuzli-se-osjecam-odlicno-ali-sam-malo-razocaran-267337
(zadnji pristup ostvaren 13. 08. 2018.)
4
Š. Begović, Spomeničko nasljeđe na području grada Tuzle, studija, Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK, Tuzla 2014., 6.
5
Arhiva Zavoda, dok. 316/17, Saglasnost za izvođenje radova tekućeg održavanja i restauracije
spomenika „Kapitel“ na Slanoj Banji, Tuzla 2. oktobar 2017.
6
Arhiva Zavoda, dok. 318/17, Informacija o tekućem održavanju spomenika „Kapitel“ na Slanoj
Banji, Tuzla 3. oktobar 2017.
368
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Restauracija ovog spomenika umjetničkog naslijeđa je rađena u periodu

3-20. oktobra 2017. godine, a istu je obavio Živorad Ciglić, autor spomenika.
Kao predstavnik Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlasnkog kantona radove je pratio mr. Šemir Hadžimusić,
stručni saradnik za kulturno-historijsko, umjetničko i spomeničko naslijeđe, a
prisutni su bili i Jusuf Jaganjac, Admir Mehurić, Boris Balta (Magic Factory
Tuzla), kao i Senad Begović, prof. (Galerija portreta Tuzla).
Foto 1. Kapitel prije početka restauracije, 2. oktobar 2017.
Foto 2. Prvi dan radova, 3. oktobar 2017.
369
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Glavni dio radova je izveden u četiri faze (3 i 4. oktobar 2018.):

- ručno i mehaničko čišćenje spomenika,
- premazivanje oštećenih dijelova s emulzijom,
- nanošenje glavne ispune (bijeli cement, kamena rizla i emulzija);
Glavna ispuna je nanošena uglavnom u oštećene osnovne vertikalne ivice
na četiri strane spomenika, te uz gornje horizontalne rubove. Tri znatno
oštećene ivice su dodatno učvršćene armaturom, a potom ponovo ispunjene
navedenom smjesom.
Foto 3. Prvi dan radova, 3. oktobar 2017.
Foto 4. Drugi dan radova, 4. oktobar 2017.
370
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Sve intervencije na spomeniku je izveo sam autor, uz povremenu i

neznatnu asistenciju gore navedenih prisutnih lica. Planirani dio radova
završen je u utorak 4. oktobra 2017. godine, u popodnevnim satima.
Foto 5. Stanje poslije radova, 5. oktobar 2017.
Završne radove (peta faza: premaz patinom i dr.) autor je izveo u petak
20. oktobra 2017. godine. 7
Prema navodima vajara Ciglića, spomenik će nakon određenog vremena
dobiti ujednačenu boju i vratiti prvobitni izgled.
Foto 6. Kapitel poslije završnih radova, 20. oktobar 2017.
7
Arhiva Zavoda, dok. 345/17., Izvještaj o praćenju radova na restauraciji kapitela (pripremio
Semir Hadžimusić), Tuzla 23. oktobar 2017.
371
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Foto 7. Motivi na kapitelu po završetku restauracije, 20.10.2017.
Šem toga, Živorad Ciglić je pripremio projekat zaštite Kapitela, koji bi

obuhvatio i njegovo natkrivanje.
Foto 8. „Baldahin – zaštitnik Kapitela“
372
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mišljenje stručnog tima Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-

historijskog naslijeđa TK jeste da je potrebno čim prije urediti plato na kojem se
nalazi ovaj spomenik, što uključuje rekonstrukciju postojećih pločnika i slično.
O svim gore navedenim radovima postoji fotodokumentacija koja je

pohranjena u Arhivi Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona. Također, dio radova na navedenom
lokalitetu, 4. oktobra su zabilježile kamere lokalnih i regionalnih tv stanica i
portala.8
Zahvalnost za ostvarivanje saradnje s vajarom Ciglićem dugujemo timu

Magic Factory Tuzla i Tuzla Film Festivalu, čiji su predstavnici Boris Balta i
Jusuf Jaganjac u sklopu snimanja dokumentarnog filma o naslijeđu Tuzle, „Tu
pored nas“, dali i značajan doprinos na terenu. Navedeni dokumentarac upravo
govori o Živoradu Cigliću, umjetniku koji se poslije 55. godina vratio svome
djelu.
Također, u okviru festivala, Živorad Ciglić je tada u Tuzli otvorio izložbu
svojih odabranih skulptura. Izložba je postavljena u Narodnom pozorištu Tuzla,
a građani su istu mogli pogledati do 19. novembra 2017. godine.
Kapitel predstavlja važan segment spomeničkog i umjetničkog naslijeđa
Tuzle, dio je kulturne slike i identiteta grada na zrnu soli. Stoga je njegova
restauracija doprinos očuvanju kulturnog pamćenja i identiteta grada Tuzle, te
poticaj za obnovu drugih dobara naslijeđa u ovom gradu, ali i šire.
8
https://www.bastina.ba/index.php /2016-02-29-10-02-51 /o-nama/ 40-zavod/ vijesti/ 502-
zavrsena-restauracija-kapitela-na-slanoj-banji-u-tuzli (zadnji pristup ostvaren 12. 08.2018.);
https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/pocela-restauracija-spomenika-kapitel-u-tuzli-
autor-zivorad-ciglic-obnavlja-svoje-djelo (zadnji pristup ostvaren 13. 08.2018.);
https://www.danas.rs/kultura/autor-kapitela-junak-dokumentarca (zadnji pristup ostvaren
13.08.2018.); https://rtvtk.ba/tuzlanski-kapitel-restauriran-rukama-njegovog-tvorca-vajara-
zivorada-ciglica (zadnji pristup ostvaren 13.08.2018).
373
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Mr. Semir HADZIMUSIC

Heritage of TC
RESTORATION OF "CAPITEL" IN TUZLA
Abstract: The capitel is located in the memorial complex "Slana Banja" and is one
of the first works of art by the now famous sculptor Zivorad Ciglic. The capitel
consists of four basic stone surfaces (sides), reminiscent of an architectural
element, an integral part of the pillar - the head, which is created for aesthetic
and tectonic reasons. The motifs that adorn the Capitel are drawn on its four
plots, telling about the history of Tuzla, that is, the exploitation of salt through
different historical periods. Due to unfavorable atmospheric influences,
deformation of the terrain, age of the monument and its inadequate maintenance,
damage was noted in 2010, which will further expand until the restoration begins.
The restoration of this property of artistic heritage was made between October 3
and 20, 2017, and was done by Zivorad Ciglic, author of the monument.
Keywords: Capitel, Old Tuzla, Zivorad Ciglic Cigla, monumental and artistic
heritage, restoration.
374
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Munisa KOVAČEVIĆ, prof.

JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona
NEKROPOLA SA STEĆCIMA NA LOKALITETU TOLIŠA-TOLUŠA U

NASELJU NOĆAJEVIĆI, KLADANJ
Apstrakt: Ovim radom predstavljena je nekropola sa stećcima na

lokalitetu Toluša ili Toliša u naselju Noćajević, općina Kladanj. Rad obuhvata
tehničko i foto dokumentovanje stećaka i njihovo sadašnje stanje.
Nekropola je evidentirana u Elaboratu kulturno-istorijsko i prirodno
naslijeđe opštine Kladanj 1990. godine koju je radio Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla i tada je brojala 48
stećaka. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godine kroz ovu
nekropolu prokopani su rovovi i tranšeje te je površina oko samih stećaka bila
minirana odnosno evidentirano je postojanje minsko-ekspozivnih sredstva.
Tokom augusta mjeseca 2018. godine izvršeno je deminiranje parcele. U
oktobru mjesecu 2018. godine izvršeno je detaljno istraživanje stećaka, te su u
ovom radu dati podaci o sadašnjem stanju navedene nekropole.
Ključne riječi: stećci, nekropola, Toliša/Toluša, Noćajevići, Kladanj
GEOGRAFSKI POLAŽAJ OPĆINE KLADANJ
Kroz istraživanje i dokumentovanje naslijeđa općine Kladanj, uvidjeli

smo da je prostor ove općine bogat kulturno-historijskim i prirodnim
naslijeđem. Ono što općinu Kladanj čini interesantnom i donekle izdvaja kao
prostor Tuzlanskog kantona jesu srednjovijekovni kameni nadgrobni
spomenici - stećci. Radi utvrđivanja stvarnog stanja našeg naslijeđa na području
općine Kladanj, veći dio posla JU Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa TK obavlja na terenu.
375
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Terenskim istraživanjem naselja Noćajevići evidentirali smo nekoliko

lokaliteta sa nekropolama stećaka kao što su: Lokaliteti Mladež I, Mladež II,
Djevojka, Toluša/Toliša. Isto tako, uvidjeli smo da se na ovom prostoru, bar
prema postojećim oznakama nalaze minsko-eksplozivna sredstva. 1
LOKALITET TOLIŠA/TOLUŠA – STANJE I OPIS NEKROPOLE
U naselju Noćajevići, općina Kladanj, na parcelama zvanim Njivice, k.č.

506 i 1116, k.o. Noćajevići, na uzvišenju obraslom šumom, sa lijeve strane puta
koji vodi u naselje Brgule u narodu lokalitet poznat pod nazivom Toliša/Toluša,
nalazi se nekropola sa stećcima.
1
Izvještaj sa terena od 14.10.2016. godine
376
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Nekropola je evidentirana u
Elaboratu kulturno-istorijsko i prirodno
naslijeđe opštine Kladanj koji je uradio Zavod
1990. godine 2 i tada je brojala 48 stećaka.
Nekropola je evidentirana pod brojem S-12
od 16.10.1989. godine. Švrstana je u treću
kategoriju i pod vrstom dobra memorijalno.
U elaboratu je navedeno da je najzastupljeniji
oblik stećka u nekropoli sljemenjak sa
postoljem, sanduk sa postoljem i nekoliko
izvanredno urađenih stubova. Također,
navodi se da je ukrašeno sedam stećaka i to
četiri sljemenjaka sa postoljem i tri stuba.
Navedena nekropola nije evidentirana u
Arheološkom leksikonu.
Foto arhiva Zavoda – 1989. godina.
Tokom terenskog istraživanja 2016. godine u izvještaju je zabilježeno da

je nekropola obrasla šumskim rastinjem a lokacija na kojoj se nalazi je
označena kao minirana površina. Tokom agresije na BiH 1992-1995. godine
kroz ovu nekropolu iskopani su rovovi. Šamo detaljno istraživanje stećaka tada
nije bilo moguće. Na osnovu dokumetacije koju smo imali znali smo da se ova
nekropola može svrstati u jednu od ljepših i po broju stećaka značajniju
nekropolu za prostor općine Kladanj.
2
U Elaboratu Kulturno-istorijsko i prirodno naslijeđe opštine Kladanj 1990, nekropola je
evidentirana pod nazivom Nekropola stećaka Jelačići, lok. Toliše, ŠO Kladanj, pod brojem Š-
12, III kategorije.
377
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Radi rješavanja ovog problema, 09.02.2017. godine, održan je sastanak

u općini Kladanj. Na sastanku su sudjelovali tim Zavoda, direktor Kantonalnoj
upravi civilne zaštite Tuzla Zdenko Tadić i načelnik općine Kladanj Jusuf
Čavkunović. Tema sastanka je bila pomenuta nekropola, odnosno, mogućnosti i
načini deminiranja.
Na sastanku je navedeno da je nekropola u naselju Noćajevići na
lokalitetu Toliša/Toluša od izuzetnog značaja za naslijeđe tog kraja a i šire,
stoga je bilo važno omogućiti siguran pristup nekropoli te ukloniti minsko
eksplozivnih sredstava. Budući da su sve strane složile oko važnosti ovog
kulturno-historijskog dobra i rješavanju ovog problema, dogovoreno je da se
preduzmu svi potrebni koraci te se započne s deminiranjem nekropole.
Poslije sastanka i dogovorenog, upućen je dopis BHMAC-u Regionalnom
uredu u Tuzli, sa zahtjevom da se navedena parcela stavi na listu prioriteta za
deminiranje. U ljeto 2017. godine na osnovu zahtjeva Zavoda za zaštitu i
korištenje kulturno – historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona i
načelnika općine Kladanj, po hitnom postupku je urađena projektna
dokumentacija za deminiranje terena na projektu „Njivice – Stupari –
Noćajevići“ ID 10846, površina 6882 m2, na području općine Kladanj.
Nakon obavljenog reizviđanja terena od strane predstavnika
Regionalnog ureda BHMAC-a iz Tuzle, rizična površina je svedena na 1.949,00
m2.
Izvođenje deminerskih radova povjereno je Timu civilne zaštite za
deminiranje Žepče „B“ i trajali su 5 radnih dana.
Obzirom da se deminirani prostor u velikom pojasu koji se vodi kao
sumnjiv teren na zaostale mine, bilo je neophodno izvršiti postavljanje
polutrajne ograde sa upozoravajućim znakovima na opasnost od mine.
Cjelokupan proces izvođenja deminerskih radova praćen je od strane
inspektora Regionalnog ureda BH MAC-a iz Tuzle.
378
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Ceremonija primopredaje deminirane površine obavljena je 31.08.2018.

godine uz prisustvo organa lokalne vlasti, Regionalnog ureda BHMAC-a,
Općinske službe CZ Kladanj, Federalne i Kantonalne uprave CZ.
Dana 25.10.2018. godine stručni tim JU Zavod je izvršio terensko
istraživanje, dokumentovanje i fotografisanje svakog pojedinačnog stećka na
lokalitetu Toliša/Toluša.
Nakon ulaska u nekropolu konstatovano je slijedeće: Nekropola ima od
relativno dobro očuvane do oštećene stećke sljemenjake, zatim sanduke dosta
oštećene i veći broj stubova. Nekropolom dominiraju stećci po obliku stuba od
kojih tri stuba svojom veličinom dominiraju nekropolom. Veliki broj stećaka u
ovoj je nekropoli pomjeran ili razbijen. Nekoliko stećaka se nalazi unutar
rovova pa se samo dijelom vidljivi. Na stećcima su uočeni tragovi od gelera i
metaka pa se može zaključiti da su stećci služili kao zaklon vojnicima. Od
ukrasnim motiva uočeni su: motiv polumjeseca, plastično predstavljeni krugovi,
motiv križa, obične i cik-cak bordure, motiv spirale i štapa. Evidentirano je 38
stećaka.
KATALOG STEĆAKA
- Štećak br. 1. Šljemenjak sa postoljem, kraj puta većih dimenzija, zarastao u

šipražje, dužina 185 cm, širina 60 cm
- Štećak br. 2. Amorfni, velikih dimenzija, oštećen, nemoguće izvršiti mjerenje
- Štećak br. 3. Štub (oboren) sa postoljem, većih dimenzija, bez ukrasa

- Štećak br. 4. Šanduk velikih dimenzija, utonuo u zemlju, dužina preko 2
metra
- Štećak br. 5. Šljemenjak sa postoljem, na krovnom dijelu stećka nalazi se
motiv kruga, dužina 180 cm
- Štećak br. 6. Šljemenjak sa postoljem u jami, obrastao mahovinom, naget,
dužina 150 cm, visina od postolja do sljemena 35 cm, širina 65cm
379
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
- Štećak br. 7. Šljemenjak sa postoljem (veće dimenzije), dužina 150 cm, širina
75 cm, visina od postolja do sljemena 70 cm
- Štećak br. 8. Sljemenjak, utonuo u zemlju, dužina 150 cm

- Štećak br. 9. Stub, utonuo u zemlju, visina od zemlje 100 cm
- Štećak br. 10. Stub, visina od zemlje 115 cm
- Štećak br. 11. Stub, visina 170 cm

- Štećak br. 12. Sljemenjak sa postoljem, dvostruka spirala od sljemena prema
dole, dužina 180, visina od postolja 50 cm, širina 80 cm
380
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
- Štećak br. 13. Sljemenjak s postoljem, oštećen, obrastao mahovinom, dužina

168 cm, visina od postolja do sljemena 45 cm, debljina 70
- Štećak br. 14. Stub, oštećen, motiv plastično rebro, visina 95 cm
- Štećak br. 15. Amorfni, oštećen

- Štećak br. 16. Amorfni, oštećen, većih dimenzija
- Štećak br. 17. Štećak u rovu, nemoguće utvrditi oblik zbog oštećenja
- Štećak br. 18. Sljemenjak s postoljem, sa prednje strane ukras dvostruka
spirala koja se izvija od postolja, sa bočne strane motiv loze koja se završava
spiralom, visina 55cm, širina 62cm, dužina 180cm
- Štećak br. 19. Sljemenjak s postoljem, bordurama oivičen, mahovina na

krovu, dužina 150 cm, širina s postoljem 100 cm. Visina od postolja do
sljemena 40 cm, visina od dna postolja do sljemena 60 cm
381
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
- Štećak br. 20. Sanduk, monumentalnih dimenzija, bez postolja, dužina bez
postolja 220 cm, širina 100 cm, visina 90 cm
- Štećak br. 21. Štub, oštećen, visina 120 cm, širina 60 cm, debljina 30 cm
- Štećak br. 22. Stub sa postoljem, naget, motiv štap-rebro, visina 120 cm,
širina 60 cm, debljina 25 cm
- Štećak br. 23. Sljemenjak sa postoljem, visina 30 cm, sa postoljem 80 cm,
dužina 165 cm, širina 70 cm
- Štećak br. 24. Sanduk, oštećen, dužina 155 cm
- Štećak br. 25. Sljemenjak sa postoljem, visina sa postoljem 90 cm, visina
postolja 20 cm, širina 65 cm, dužina 140 cm
- Štećak br. 26. Sanduk, dužina 190 cm

- Štećak br. 27. Štub monumentalni, sljemenasti završetak, rebro s jedne
strane, utonuo, ne vidi se postolje, visina 160 cm, širina 190 cm u gornjem
dijelu, dužina 48 cm
- Štećak br. 28. Stub sa postoljem,u gornjem dijelu ravni završetak, visina sa
postoljem 205 cm, od postolja 160 cm, širina 85 cm, debljina 45 cm
- Štećak br. 29. Štub, visina od postolja 165 cm, širina 77 cm, debljina 50 cm,
motiv štap sa obje bočne strane
382
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
- Štećak br. 30. Štub, visina od zemlje 160 cm, debljina 55 cm, širina 80 cm,
- Štećak br. 33. Šanduk (nalazi se pored sljemenjaka) dužina 170 cm, visina 50
cm, debljina 75 cm
- Štećak br. 34. Šljemenjak sa postoljem, dužina 155 cm, širina 70 cm; od
postolja visina 55 cm, ukrasni motivi: dva polumjeseca, tri kruga sa jedne
bočne strane i tri kruga s druge bočne strane, motivi reljefno ispupčeni,
- Štećak br. 35. Šljemenjak, ne vidi se postolje, dužina 210 cm, od zemlje do
sljemena visina 65 cm, debljina 90 cm
- Štećak br. 36. Šanduk, dužina 160 cm,

- Štećak br. 37. Šljemenjak sa postoljem, visina od postolja 65 cm, dužina
200 cm, ukrasni motivi: tri kruga, polumjesec, križ sa gornjim završetkom u
obliku kruga, obične bordure u krovnom dijelu
383
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
- Štećak br. 38. Šljemenjak sa postoljem, oštećen, dužina 150 cm, visina
od postolja 45 cm, debljina 60 cm
ZAKLJUČAK
Prostor općine Kladanj izuzetno je bogat kulturno-historijskim

spomenicima iz svih perioda. Ostaci materijalne kulture prošlih vremena nalaze
se na više lokaliteta. To nam govori o kontinuitetu naseljenosti ovih prostora od
prahistorijskog doba do danas a najveći dio je iz srednjovjekovnog i osmanskog
perioda.
Na prostoru općine Kladanj, kao jedna od 13 općina Tuzlanskog
kantona, nalazi se najveći broj stećaka. Po zadnjem istraživanju koje je uradio
Zavod, općina Kladanj broji 52 nekropole sa stećcima sa približno 430 stećaka u
naseljima: Kladanj, Kovačići, Konjevići, Štarić, Gojsalić, Dopasci, Gojakovići,
Prijanovići, Noćajevići, Brgule, Crijevčići, Tarevo, Štupari, Olovci, Šuljići, Tuholj i
Vranovići. Do ovih podataka smo došli na osnovu stručne dokumentacije kao i
terenskog istraživanja jednog dijela naselja u općini Kladanj.
Međutim, utvrdili smo da je veliki broj stećaka na terenu, koje su
evidentirane u stručnoj literaturi, nestao. Također, na terenu je evidentiran
jedan broj nekropola sa stećcima koji se nalaze na parcelama koje su označene
kao minirane površine. Takav je slučaj sa nekropolama danas na lokalitetima
Mramorje i Djevojka u naselju Noćajevići.
Veliki napredak je urađen kada je deminirana površina na lokalitetu
Toliša. Šada predhodi izrada projekta čišćenja i zaštite navedene nekropole.
Radi daljeg istraživanja nekropola sa stećcima u naselju Noćajevići na
lokalitetima Mramorje i Djevojka kao i publikovanje istih ističemo potrebu da
se i ovi lokaliteti što prije stave u prioritete za čišćenje od minsko-eksplozivnih
384
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
sredstava. Time bi se stručnim radnicima omogućilo da u sigurnom okruženju

dalje rade na istraživanju ovog značajnog dobra kulturno-historijskog naslijeđa.
IZVORI
- Elaborat Kulturno-istorijsko i prirodno naslijeđe opštine Kladanj, JU
Tuzla 1990.
- Izvještaj sa terena od 14.10.2016. godine
- Izvještaj sa terena od 25.10.2018. godine
- Foto dokumentacija – arhiva Zavoda
Munisa KOVACEVIC, prof.

Public Institute for the Protection and Use of the Cultural, Historical and Natural
Heritage of the Tuzla Canton
NECROPOL WITH BOSNIAN MEDIEVAL HEADSTONES (STECAK) AT TOLUSA-

TOLISA IN NOCAJEVIC, KLADANJ
Abstract:This work presents a necropolis with Bosnian medieval headstones at

the site of Tolusa or Tolisa in the settlement Nocajevic in the municipality of
Kladanj.
The work covers the technical and photo documentation of the Bosnian medieval
headstones and their current state. The necropolis was recorded in the Elaborate
of the Cultural-Historical and Natural Heritage of the Municipality of Kladanj in
1990 by the Institute for the Protection and Use of the Cultural, Historical and
Natural Heritage of Tuzla and at that time numbered 48 headstones. During the
1992-1995 aggression against Bosnia and Herzegovina. trenches were dug
through this necropolis and the area around the headstones was mined, ie the
existence of mine - explosive devices was recorded. During the month of August
2018, the land was demined. In October 2018, a detailed survey of the BOSNIAN
MEDIEVAL HEADSTONES was carried out and data on the current state of the
necropolises are given in this paper.
Keywords: Bosnian medieval headstones (stecak) , necropolis, Tolisa / Tolusa,
Nocajevići, Kladanj
385
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
386
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
PRIKAZI-RECENZIJE-OSVRTI
387
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
388
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Amir KRPIĆ, asistent

SENAID HADŽIĆ, PRIMJERI SUŽIVLJENJA: BILJEŠKE O

TUZLANSKOM KRAJU U 19. STOLJEĆU, TUZLA 2017, 467 STR.
U posljednje vrijeme javni

diskurs u Bosni i Hercegovini
približava se starim, neutemeljenim
idejama da u ovoj zemlji nije moguć
suživot. Ko i iz kojih razloga
potencira takve tvrdnje je pitanje o
kojem treba raspravljati na drugom
mjestu. U takvim okolnostima,
profesor sa Odsjeka za historiju
Filozofskog fakulteta Univerziteta u
Tuzli, Šenaid Hadžić, je 2017. godine
objavio knjigu koja se, iz historijske
perspektive, suprotstavlja već
uvriježenim tvrdnjama da u Bosni i
Hercegovini suživot nije moguć.
Knjiga nosi naslov „Primjeri
suživljenja: bilješke o tuzlanskom
kraju u 19. stoljeću“. Izdavači knjige
su Arhiv Tuzlanskog kantona,
Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona i Centar za istraživanje
moderne i savremene historije. Recenzenti knjige su Šead Šelimović i Izet
Šabotić sa Univerziteta u Tuzli, Adnan Velagić sa Univerziteta „Džemal Bijedić“
u Mostaru i Ivan Balta sa Šveučilišta J. J. Štrossmayer u Osijeku. Knjiga je
napisana na 467 stranica, na kojima se donosi ukupno 819 podložnih
napomena.
389
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Autor je u stvaranju ovog djela koristio obimnu neobjavljenu i

objavljenu arhivsku građu i literaturu, tako da bibliografski popis zauzima 50
stranica. Neobjavljene izvore autor je koristio iz fondova Arhiva Republike
Srbije u Beogradu, Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Arhiva Tuzlanskog
kantona u Tuzli, Arhiva Franjevačke Provincije Bosne Šrebrene u Šarajevu,
Arhiva franjevačkog samostana u Tolisi, zatim dokumente Franjevačkog
samostana Kraljeva Šutjeska i Franjevačkog samostana sv. Petra i Pavla u Tuzli,
te građu Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu. Pored toga, autor je koristio
još 50 objavljenih izvora, kao i veći broj rukopisa, knjiga, članaka, rasprava i
novina.
Štrukturalno, knjiga je podijeljena na šest zasebnih poglavlja. Autor se
potrudio da na početku knjige, kao i na početku svakog poglavlja, donese
nekoliko mudrih misli domaćih i stranih intelektualaca. Prvo poglavlje u ovoj
knjizi nosi naslov „Kontinuitet zajedničkog življenja. Stalne migracije i njihov
uticaj na promjene konfesionalne strukture stanovništva tuzlanskog kraja u 19.
stoljeću“, u kojem autor piše o karakteristikama tuzlanskog kraja u
predosmanskom periodu, zatim o uspostavljanju osmanske vlasti, upravno-
teritorijalnom uređenju prostora o kojem se govori, potom različitosti kultura
kao posljedici demografskih promjena, te uspostavljanju konfesionalne
ravnoteže pod austrougarskom upravom.
U drugom poglavlju pod naslovom „Primjeri zajedničkog življenja u
Donjoj Tuzli tokom 19. stoljeća prema zapažanjima savremenika“ autor donosi
zabilješke pojedinih savremenika. To se, prije svega, odnosi na malo korištena i
javnosti uglavnom nepoznata Zapažanja Pavla Rovinskog iz 1879. godine. Autor
donosi pomenuta zapažanja ovog putopisca o geografskom položaju Donje
Tuzle i tuzlanskog kraja, specifičnostima naselja, svadbenim običajima
katoličkog i pravoslavnog stanovništva i džuma namazu kod muslimana. Nakon
toga autor u ovom poglavlju daje kratak osvrt na vjersku toleranciju kroz
prizmu odnosa osmanskih vlasti prema nemuslimanskom stanovništvu. Potom
donosi popis džamija u Donjoj Tuzli sa pratećim opisom uz svaku od njih, te
daje osvrt na katoličke i pravoslavne vjerske objekte u Tuzli. Poglavlje
zaključuje sa statističkim prikazom i upravno-teritorijalnim okvirom
Zvorničkog sandžaka.
Treće poglavlje posvećeno je katoličkom stanovništvu ovog kraja, a nosi
naslov „Rimokatoličke župe Breške i Donja Tuzla u 19. stoljeću. Osnivanje,
teritorijalni okvir i osobenosti stanovništva“. Na nešto manje od 40 stranica dr.
Hadžić u ovom poglavlju daje historijski pregled razvoja navedenih župa, te
položaj katoličkog stanovništva u njima.
390
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Četvrto poglavlje nosi naslov „Sakralni objekti islamske arhitekture na

području Zvornika u vrijeme osmanske vladavine“. Poglavlje započinje
pregledom procesa uspostavljanja osmanske vlasti u Zvorniku, na što se
nadovezuje dio o procesu prihvatanja islama i demografskim promjenama na
ovom području. Autor potom donosi, slično kao za Tuzlu, popis džamija u
Zvorniku sa pratećim opisom za svaku pojedinačno. Osim njih, dr. Hadžić je
izdvojio i nekoliko džamija monumentalne vrijednosti koje su se nalazile na
širem području Zvorničkog kadiluka.
Šljedeće, peto poglavlje, posvećeno je obrazovnim prilikama tuzlanskog
kraja. Poglavlje nosi naslov „Konfesionalno školstvo stanovništva tuzlanskog
kraja u 19. stoljeću – primjer suživljenja“. Kako se iz naslova može vidjeti, riječ je
o obrazovnom sistemu organizovanom po konfesijama. Autor najprije daje
presjek obrazovnih prilika pod uticajem reformskog pokreta koji su započeli
provoditi osmanski državnici u 19. stoljeću, a koji poznajemo kao tanzimat.
Zatim dr. Hadžić posvećuje konkretnu pažnju obrazovnim prilikama
muslimana, pravoslavaca i katolika odvojeno, predstavljajući to kao primjer
suživljenja – iako su djeca pohađala odvojene škole, ipak su sve tri vjerske
zajednice živjele zajedno, jedne sa drugima, manje-više dijeleći sličnu sudbinu i
slične svakodnevne probleme i poteškoće.
Posljednje, šesto poglavlje, posvećeno je društvu Napredak, a nosi
naslov „Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ na početku 20. stoljeća i njegovo
djelovanje u tuzlanskom kraju“. Autor u ovom poglavlju donosi pregled
djelovanja ovog društva od njegovog osnivanja u Bosni i Hercegovini, a potom i
osnivanja ogranka za Tuzlu, sa akcentom na kulturnu i društvenu djelatnost
društva u prvim godinama 20. stoljeća.
Nakon ranije spomenutog bibliografskog popisa, na posljednjim
stranicama knjige su registar ličnih imena i registar autora, zatim bilješka u
autoru, te izvodi iz recenzija. Na kraju treba dodati da iako ova knjiga
predstavlja naučno, historiografsko djelo, ona je ipak pisana veoma
jednostavnim stilom i jezikom, sa dosta objašnjenja u podložnim napomenama,
tako da je lahko čitljiva ne samo za stručnu i naučnu, već i za širu čitalačku
javnost, odnosno za sve one koji žele saznati više o historiji, a posebno
kulturnoj historiji tuzlanskog kraja u 19. stoljeću. Zbog toga, svima onima koji
su u mogućnosti pročitati ovo djelo, toplo preporučujem da to i učine.
391
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
392
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Samir HALILOVIĆ, prof.,

OŠ. „Memići“ Kalesija
KALESIJSKI „ZLATNI LJILJANI“ I DOBITNICI RATNIH

PRIZNANJA ARMIJE I MUP-a REPUBLIKE BOSNE I
HERCEGOVINE- MONOGRAFIJA, DŽEVAD TOSUNBEGOVIĆ
(PRIKAZ)
Monografija o kalesijskim „zlatnim

ljiljanima“ i dobitnicima ratnih priznanja
Armije i MUP-a Republike Bosne i
Hercegovine predstavlja rezultat rada
autora i odbora za izdavanje monografije,
sa ciljem, da se napiše sveobuhvatan rad,
iz kojeg čitalac može saznati najvažnije
podatke o kalesijskim dobitnicima ratnih
priznanja. Monografija je pokušaj, kako
ističe autor, da se u nekoj mjeri odužimo
nagrađenim i nenagrađenim, znanim i
neznanim herojima odbrane Kalesije i
Bosne i Hercegovine, posebno onima koji
su u odbrani od agresije, dali svoje živote i
dijelove tijela. Šadržaj monografije je
koncipiran u četiri poglavlja. U
predgovoru, autor nas podsjeća i govori da je svako vrijeme imalo svoje heroje,
posebno u ratnim vremenima i da su Bošnjaci veoma često morali, oružjem, da
se suprotstavljaju neprijateljima radi odbrane domovine i njenih naroda. Isto
tako naglašava patriotizam stanovnika Bosne i kao primjer patriotizma, navodi
imena nekoliko Bošnjaka, koji su se svojim podvizima, u tim borbama, posebno
istakli. Autor smjelo kazuje da je u prošlosti, od tadašnjih režima, bilo
zabranjeno svako pominjanje tih heroja. Međutim, bošnjački narod nalazio je
393
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
načina da ih, u određenoj mjeri, sačuva u kolektivnom pamćenju, pjesmama ili

usmenom predanju. Ša uspostavljanjem nezavisnosti, početkom 1992. godine,
Bosna i Hercegovina ponovo se našla na udaru velikosrpske agresije, a
bošnjački narod bio izložen nestanku. Međutim, Bošnjaci su, tada, prvi put u
svojoj historiji, izgradili svoju oružanu formaciju, Armiju Republike Bosne i
Hercegovine, koja je zajedno sa jedinicama Ministarstva unutrašnjih poslova,
uspjela sačuvati državu i odbraniti narod od nestanka. Nakon agresije,
bošnjački narod je svojim istaknutim borcima i herojima odao priznanje za
neizmjerni doprinos u odbrambeno-oslobodilačkoj borbi domovine.
Monografija, upravo, govori o ljudima koji su se na području opštine Kalesije i
šire posebno istakli u odbrani domovine i koji su proglašeni nosiocima ratnih
priznanja. Ona je izraz zahvalnosti njihovim najmilijima i pokušaj da se njihova
imena otrgnu od zaborava, a posebno njihova djela, koja su zaslužna za naš
opstanak i mir koji danas imamo.
U prvom poglavlju, autor daje kratak pregled prošlosti Kalesije s posebnim
osvrtom na borbu Bošnjaka za svoj opstanak. Pregled prošlosti obuhvata
razdoblje od prvih tragova života na području Kalesije, od prethistorije, kroz
sve kasnije historijske periode. U srednjovjekovnom periodu autor opisuje
administrativno uređenje, nastanak imena Kalesija i druge specifičnosti. U
osmanskom periodu, pored administrativnog uređenja, autor govori o
islamizaciji, etničkim prilikama, doseljavanju brojnih povratnika Bošnjaka iz
Mađarske, zatim progonu i zločinima nad muslimanskim stanovništvom iz
prekodrinskih nahija. Bošnjaci su često, u sastavu Osmanskog carstva,
učestvovali u ratovima van Bosne, a posebno u borbama za odbranu Bosne i
njenih granica, te naglašava borbe oko odbrane Zvornika 1717. godine, koje su
završile pobjedom branilaca i velikim gubicima Austrijanaca, zatim govori o
austrijskom napadu na Bosnu 1737. godine, bitki na području Gornje Špreče,
kada je zarobljen austrijski general i više oficira, te porazu Austrijanaca kod
Banja Luke. U vrijeme austrougarske uprave, autor opisuje događaje i
neslaganje Bošnjaka sa odlukama Berlinskog kongresa, pružanje herojskog
otpora neprijatelju, borbama na području sjeveroistočne Bosne, zatim,
administrativno-teritorijalno uređenje zemlje, Zvorničkog okružja i područja
Gornje Špreče. Tokom Prvog svjetskog rata, autor opisuje mobilizacije u
austrougarsku vojsku, učešće Bošnjaka s područja sjeveroistočne Bosne skoro
na svim frontovima, od talijanskog na Šoči i Pijavi, preko drinskog do Karpata i
Rusije. Nakon raspada Austro-Ugarske monarhije, autor govori o unitarističko-
centralističkom uređenju novoformirane zajedničke južnoslavenske države,
sistematskom rušenju državnih institucija Bosne i Hercegovine i osporavanju
historijskog kontinuiteta. Također, govori o administrativnom uređenju
394
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
područja i formiranju opština Papraća, Vukovije i Špreča sa sjedištem u Kalesiji

i njenom razvoju kao sjedištem Šprečanske opštine. Dalje, autor opisuje aprilski
rat 1941. godine i ulazak kalesijskog područja u sastav Velike župe Usora i Soli,
u okviru tada proglašene Nezavisne države Hrvatske, zatim životu i represijama
pod novim režimom, ustancima na području Gornje Špreče, partizanskim
grupama u Gornjoj Špreči, napadima na bošnjačko stanovništvo, ubistvima,
pljačkama i protjerivanjima, kao i zatočavanju muslimanskog stanovništva
Šehera i okolnih sela. Opisuje domobranske jedinice, djelovanje
Hadžiefendićeve legije, Zeleni kadar, 16. muslimansku brigadu i druge jedinice.
Isto tako govori o jačanju partizanskih snaga i napadima četnika i partizana na
muslimanska sela Prnjavor, Kalesiju i druga mjesta, te problematici u vezi
učešća Bošnjaka u partizanskom pokretu i komunističkoj vlasti, koja sve manje
priznaje nacionalnu posebnost Bošnjaka. Nakon Drugog svjetskog rata, autor
govori o novoj administrativnoj reorganizaciji Bosne i Hercegovine, formiranju
opštine Kalesija 1958. godine i političkom, privrednom, društvenom i
kulturnom razvoju opštine do agresije na Bosnu i Hercegovinu
U drugom poglavlju pod naslovom Agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992-
1995., autor opisuje prilike na kalesijskom području pred agresiju, zatim
razmještanje jedinica „Jugoslovenske narodne armije“ i rezervista na području
Osmaka, formiranje „srpske“ vojske na čelu sa ekstremistima Šrpske
demokratske stranke. Posebno naglašava teroristički čin ubistva dvojice
kalesijskih policajaca od strane srpskih ekstremista. Dalje opisuje pripreme za
otpor agresiji kroz formiranje opštinskog štaba Patriotske lige, rejonskih
štabova i prvih jedinica Patriotske lige Kalesija, zatim učešće kalesijskih
specijalnih jedinica Patriotske lige u odbrani Kula Grada i okoline Zvornika,
ulogu Ratnog predsjedništva opštine Kalesija, te boravku čelnih ljudi Patriotske
lige Šjeveroistočne Bosne u Kalesiji s ciljem organizovanja otpora. U istom
poglavlju, autor u podnaslovu „odbrana od agresije“ opisuje prve događaje,
napad na patrolu policije Stanice javne bezbjednosti Kalesija, 12. marta 1992.
godine i prva granatiranja kalesijskih naselja. U napadu na Kalesiju, pored
lokalnih jedinica SDS-a, učestvovale su druge brojne jedinice iz susjednih
oblasti i Šrbije. Dalje govori o agresorskim napadima, višednevnim borbama,
obostranim ljudskim gubicima i okupaciji Kalesije 11. maja 1992. godine, zatim
organizovanom progonu i odvođenju u logore bošnjačkog stanovništva iz
okupiranih naselja jugoistočnog dijela opštine. Autor opisuje aktivnosti na
konsolidaciji kalesijskih jedinica i uspostavljanju linija odbrane, gdje naglašava
presudnu bitku na Bijeljevcu, 17. maja 1992. godine, koja je sprečila dalje
napredovanje agresora prema Tuzli i aerodromu Dubrave. Pominje i značaj
jedinica koje su učestvovale u odbrani Bijeljevca i odbrambenim aktivnostima
395
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
na sjeverozapadnom dijelu opštine. Autor opisuje okupaciju istočnih dijelova

opštine i počinjene zločine nad civilnim stanovništvom. Dalje, govori o
oslobodilačkim aktivnostima kalesijskih jedinica na oslobađanju Prnjavora,
Kalesije i drugih naselja, kao i spajanju sa slobodnim teritorijama Zvornika i
Teočaka, koji su do tada bili u agresorskom okruženju. Opisana su i privremena
oslobađanja naselja, istočno od rijeke Bukovice, južno od rijeke Špreče,
sjevernom dijelu kalesijskog ratišta i uspjesima svih kalesijskih jedinica do
uspostave mira potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, 1995. godine.
U okviru ovog poglavlja opisane su kalesijske ratne jedinice i njihovo učešće u
odbrani od agresije. Od mjeseca aprila 1992. godine objedinjavanjem manjih
formacija dolazi do formiranja bataljona i Kalesijskog odreda, pa 205. brdske
brigade Kalesija, zatim Samostalnog diverzantskog bataljona „Crni vukov“ i na
kraju 241. sprečanske muslimanske brigade, čijim se najvećim uspjehom
smatra se oslobađanje kote Lisača, jedne od najvažnijih kota na Majevici u
periodu od 8. do 25. novembra 1994. godine. Kalesijski borci i kalesijske ratne
jedinice, tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata, dali su veliki doprinos
odbrani Bosne i Hercegovine. Ratovali su na skoro svim ratištima, od Teočaka
do Brčkog, Maglaja, Šarajeva i Šanskog Mosta.
U trećem poglavlju pod nazivom „Kalesijski dobitnici ratnih priznanja“
autor opisuje Uredbe i Odluke na osnovu kojih se dodjeljuju ratna priznanja
Armije i MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, te ističe da su Uredbom
Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, 14. aprila 1994. godine,
jednoglasno prihvaćena odlikovanja prvog ranga za pripadnike Armije
Republike Bosne i Hercegovine. Najveće priznanje je Orden heroja
oslobodilačkog rata koji je dodijeljen za devet heroja oslobodilačkog rata.
Dodjeljivana su i ratna priznanja drugog ranga, od kojih je najpoznatije ratno
priznanje Šrebreni štit, zatim priznanja prvog ranga za pripadnike MUP-a su
Zlatna policijska značka i Policijska medalja za hrabrost, a Šrebrena policijska
zvijezda kao priznanje drugog ranga. Kada je riječ o kalesijskim ratnim
jedinicama, iz 205. brdske brigade ratno priznanje - Značku „Zlatni ljiljan“ dobili
su: Šenad Požegić, Dževad Džafić, Šalih Zulić, Dževad Jahić, Ibro Huremović,
Juso Halilović, Avdo Joldić, Mehmedalija Kaletović, Asim Brđanović, Mehmed
Hadžić, Abdulah Kulović, Mustafa Mulaomerović, Ferid Poljaković, Midhat Jahić,
Enver Kurtić, Ševal Šelimović, Besim Alić i Šenad Šmigalović. Tu su uvršteni i
pripadnici jedinica iz sastava Opštinskog štaba TO Kalesija koji su posthumno
odlikovani priznanjima, a poginuli su prije formiranja brigade. Ratno priznanje
Šrebreni štit dobila su 3 pripadnika 205. brdske brigade brigade: Mirsad Gutić,
Muhamed Avdić i Šakib Rožnjaković. Iz 241. sprečanske muslimanske lahke
brigade ratno priznanje “Zlatni ljiljan” dobili su: Mirzet Humić, Zijad Šakić, Ševal
396
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Jukanović, Elvir Kopić, Šefik Šelimović i Ismet Gutić, a ratno priznanje Šrebreni
štit dobio je Fahrudin Mešanović. Ratno priznanje „Zlatni ljiljan“ dobili su i
pripadnici jedinice ŠDB „Crni vukovi“: Razija Merić, Emir Majdančić i Zikret
Mehmedović, Šrebreni štit Hasan Brđanović i Himzo Mustafić.Ratno priznanje
“Zlatni ljiljan” dobila su i tri kalesijska borca kao pripadnici jedinice „Crnih
labudova“: Šuad Špahić, Hariz Vokić i Alija Mešanović. Od boraca iz Kalesije koji
su ratovali u živiničkim jedinicama, najveće ratno priznanje dobili su Almir
Omerbegović (kao pripadnik Odreda „Živiničke ose“) i Ramo Vokić (kao
pripadnik 216. lahke brigade Živinice). Osim njih najveće ratno priznanje dobio
je i Fikret Andelić, koji je poginuo kao pripadnik 210. viteške brigade Živinice.
Zlatnu policijsku značku kao najveće policijsko ratno priznanje, dobila su
posthumno 4 pripadnika kalesijskog MUP-a: Šead Bukvarević, Zijad Živčić, Šalih
Jukanović i Enes Omerbegović. Policijsku značku dobio je i Hazim Rančić kao
pripadnik CSB Tuzla. Srebrenu policijsku zvijezdu dobila su dva pripadnika
MUP-a sa kalesijskog područja: Asim Alić i Enver Jukanović. Osim navedenih
priznanja, značajan broj kalesijskih boraca dobio je i druga priznanja od
komandi: pištolj sa posvetom, sat sa posvetom, pohvale, plakete, zahvalnice i
druga priznanja. Kalesijskim borcima, za njihov doprinos u odbrani Kalesije i
Bosne i Hercegovine, dodjeljivana su priznanja i nagrade od strane Ratnog
predsjedništva opštine, Opštinskog vijeća i Načelnika opštine Kalesija, kao što
su: Nagrada oslobođenja, Opštinska plaketa i „Plaketa sa zlatnim ljiljanima“. U
istom poglavlju, predstavljene su biografije kalesijskih dobitnika ratnih
priznanja: Značke „Zlatni ljiljan“, Zlatne policijske značke i Šrebrenog štita, sa
naglaskom na ratne podvige, doprinos u odbrani domovine i ratna
unaprijeđenja. Opisana je i biografija Mehdina Šenada Hodžića, heroja
oslobodilačkog rata, koji je porijeklom sa kalesijskog područja. Pojedine
biografije dobitnika ratnih priznanja, obogaćene su literarnim radovima
učenika kalesijskih škola. Autor u mnografiji govori o podvizima kalesijskih
zlatnih ljiljana i ostalih kalesijskih boraca, koji su opjevani u mnogim pjesmama.
Najviše pjesama je nastalo o poginulim borcima, živim herojima i njihovim
podvizima. O kalesijskim Zlatnim ljiljanima i njihovim jedinicama pjevali su:
Kalesijski zvuci, Međaški sevdah, Hazim Malić sa svojom grupom i druge
izvorne grupe, zatim grupa Zil-Zal, pa Šenad Milkunić, Šamira Mešanović, Šafet
Bećirović, Maid Halilović i drugi.
U četvrtom, zadnjem, poglavlju autor je predstavio Udruženja dobitnika
najvećih ratnih priznanja općine Kalesija. Pored okupljanja dobitnika ratnih
priznanja u Udruženje, cilj Udruženja je rješavanje statusnih pitanja dobitnika.
Pored toga, autor opisuje rukovodstvo, način finansiranja, značajnije aktivnosti
i realizovane projekte, od osnivanja Udruženja 1998. godine do 2017. godine,
397
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
kao i doprinos Udruženja u radu Šaveza dobitnika najvećih ratnih priznanja

Tuzlanskog kantona. Posebno je istaknut rad Udruženja na izgradnji šest
spomen-obilježja poginulim dobitnicima ratnih priznanja, kao i dva spomen-
obilježja poginulim dobitnicima ratnih priznanja, u saradnji sa Udruženjem
boraca Patriotske lige Kalesija i općinom Kalesija. Udruženje aktivno učestvuje
u organizovanju i tradicionalnim susretima dobitnika ratnih priznanja na nivou
Tuzlanskog kantona i Federacije Bosne i Hercegovine. Kao kruna rada
Udruženja, navodi se izdavanje ove monografije.
Na kraju je vrijedno istaći, da je i stil pisanja monografije u određenoj mjeri
ambivalentan, vjerovatno zahvaljujući tome što tekst ima više autora. U
strukturi knjige, jasno se vidi da redakcija slijedi uzuse monografije koja je
naučno-dokumentarnog karaktera, jer predstavlja vrijedno svjedočanstvo o
agresiji na ovim prostorima i Bosnu i Hercegovinu, kao i odbrambeno-
oslobodilačkom ratu. U nekim poglavljima, stil pisanja je dokumentarno
odmjeren, a u drugima prožet emocijom i velikim poštovanjem. Zapravo, takav
stil pisanja, između ostalog, doprinosi da monografija o kalesijskim „zlatnim
ljiljanima“ i dobitnicima ratnih priznanja Armije i MUP-a Republike Bosne i
Hercegovine je pohvalno vrijedan projekat i poduhvat ljudi koji, evidentno,
znaju da bez pamćenja i vrednovanja događaja iz prošlosti, nema svijetle
budućnosti.
Ova monografija će, sigurno, i kada nas više ne bude, živjeti u rukama naših
budućih generacija Bošnjka i čitalaca. Jer i knjige imaju dušu, a nadasve, ova
monografija.
398
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Majda ŠUTIĆ MURSELOVIĆ
„KULTURNO-UMJETNIČKO STVARALAŠTVO U LUKAVAC

MJESTU, KUD RUDAR, 1978-2018.“ mr. SEMIR HADŽIMUSIĆ-
MEDIHA KAHRIĆ; (PRIKAZ)
Monografija "Kulturno-umjetničko stvaralaštvo u Lukavac Mjestu KUD

Rudar 1978-2018." autora mr. Šemira Hadžimusića i Medihe Kahrić iz štampe
je izašla 2018. godine. Izdavač ove publikacije je JU Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa TK, a štampana je u B-Art
print & design. Saradnici na tekstu
su Ismet Hamidović i Hašim
Duvnjaković, dok recenziju
potpisuju prof. dr. Mirsad Kunić i
mr. sc. Munib Efendić, a lektorisala
je Dijana Kovačević prof. bosanskog
jezika i književnosti.
Ovo djelo napisano je u VII
poglavlja na 131 stranici. Slikovito
je prikazan kontinuitet rada od
četrdeset godina Kulturno-
umjetničkog društva Rudar, uz
brojne fotografije koje su dokaz
njihovog bogatog opusa, truda,
zalaganja i ljubavi prema folklornoj
vrsti umjetnosti. Djelo počinje
uvodnom riječju autora, te slijede
cjeline: I Lukavac kroz historiju, II Turski Lukavac-Lukavac Mjesto, III Razvojni
put kulturno-umjetničkog društva ''Rudar'', IV Sekcije KUD Rudar, V Nastupi na
domaćoj i međunarodnoj sceni, VI ''Rudar'' danas, VII Drugi o nama; Recenzija,
399
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Kroz foto objektiv te Izvori i literatura.

Nakon kratkog historijata Lukavca u prvom poglavlju, drugo poglavlje
govori o Turskom Lukavcu ili Lukavac Mjestu; o njegovom nastanku i razvoju
čaršije te vjerskog i kulturnog života.
Treće poglavlje prati razvoj KUD-a od prije njegovog zvaničnog osnivanja pa do
1992. godine.
Kulturno-umjetničko društvo "Rudar" koje je pod tim imenom zvanično
registrovano 21. maja 1978. godine, ima svoje korijene od ranije, a može se
osloniti na tradiciju ranijih kulturnih društava, odnosno grupa u Lukavac
Mjestu.1 Ono veže svoje korijene za kulturno prosvjetno društvo muslimana
"Gajret" koje je u Lukavcu Turskom osnovano 1933. godine.
Prestankom rada Gajreta osnovan je Preporod, koji djeluje sve do
zabrane rada 1949. godine, nakon čega se kulturni stvaraoci iz Turskog
Lukavca priključuju folklornim sekcijama Fabrike Šode, te Koksno-hemijskog
kombinata ''Boris Kidrič" Lukavac.2
Nakon izgradnje doma kulture 1953/54. godine, formira se Omladinsko
kulturno-umjetničko društvo ''Lukavac'', koje je imalo folklornu i dramsku
sekciju, također je djelovala amaterska grupa pjevača, te manje muzičke sekcije.
Ovo društvo je vrlo brzo pokazalo rezultate i uspijeh, pojedincima je ovo bila i
odskočna daska za napredovanje u svijetu umjetnosti, kako muzičke tako i
dramske.
Naziv ''Rudar'' odabran je sasvim jednostavno. Rudnik lignit ''Lukavac''
pomogao je da se renoviraju prostorije u Domu kulture, postavi nova rasvjeta,
nabavi razglas i druga oprema. Jednostavno ime ''Rudar'' garantovalo je
određenu finansijsku potporu.3
Društvo je imalo 158 članova koji su bili raspoređeni u brojne kulturno-
umjetničke sekcije. Najbrojnija je bila folklorna sekcija sa 48 članova, osim
folklorne djelovala je i muzička, dramska, recitatorska, horska, foto i likovna
sekcija. U oktobru 1981. godine Amatersko Kulturno-umjetničko društvo
''Rudar'' primljeno je u Savez Amaterskih kulturno-umjetničkih društava i
organizacija ŠR Bosne i Hercegovine. Osamdesete godine prošlog stoljeća
navode se kao zlatne godine rada i djelovanja KUD-a, s obzirom da su nastupali
širom Jugoslavije. Pored nastupa u Jugoslaviji KUD je nastupao i u Poljskoj, te
Turskoj. U ratnom periodu, brojni članovi KUD-a su bili dio odbrambenih snaga
1
Mr. Šemir Hadžimusić, Mediha Kahrić, Kulturno-umjetničko stvaralaštvo u Lukavac Mjestu, KUD
Rudar, 1978-2018., str.19
2
Isto
3
Mr. Šemir Hadžimusić, Mediha Kahrić, Kulturno-umjetničko stvaralaštvo u Lukavac Mjestu, KUD
Rudar, 1978-2018., str.29
400
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
u sastavu Armije Republike Bosne i Hercegovine. Kao pripadnici Armije život su

izgubili Mujčinović Jasmin- Okonja, Imamović Zijad-Zijo, Fejzić Jasmin-Fejza i
Bećirović Lejla.
I tokom ratnih godina sala Doma kulture je bila posjećena, te su
djelovale folklorne sekcije, što govore i dokumenti Arhive KUD ''Rudar''.
U četvrtom poglavlju ''Sekcije KUD ''Rudar'' je opisane su i navedene sve
aktivnosti društva. Folklorna sekcija se navodi kao najbrojnija, a najduže je
vodio Nenad Šekulić-Braco, koji je preko 20 godina djelovao u društvu. Dalje
slijedi Muzička sekcija, u kojoj su pojedini članovi započeli svoju danas već
bogatu muzičku karijeru. KUD ''Rudar'' je imao i jaku dramsku sekciju, a
djelovala je i ritmička sekcija, likovna sekcija, sekcija žena, stonoteniska
sekcija, break dance sekcija.
Peto poglavlje govori o nastupima, saradnjama sa drugim folklornim
društvima, od kojih treba istaći saradnju sa društvom ''Jedliniok" iz Wroclava,
Posljska. U Poljskoj se KUD "Rudar" pred skoro 10.000 posjetilaca predstavio sa
igrama iz Bosne, Šrbije, Majedonije, Vranja, Šopskim igrama te Igrama iz
Jugoslavije. Pored brojnih nastupa po bivšoj Jugoslaviji, značajno je spomenuti i
nastup na internacionalnoj smotri folklora ''Efes-Šeldžuk'' u turskom gradu
Sindirgi.
''Rudar'' danas, je šesto poglavlje u kome autori govore o ciljevima,
ambicijama, i radu KUD-a, oni danas broje oko 100 članova, koji rade u dvije
folklorne postave. Također je aktivna muzička sekcija, te sekcija žena. Glavni im
je cilj da se tradicija i običaji naroda sačuvaju od zaborava.
U završnom dijelu, pisali su prof. dr. Edhem Muftić koji ističe značaj posjete i
nastupa u Poljskoj, te novinar RTV Lukavac Midhat Šarajlić, koji je prisustvovao
brojnim nastupima KUD-a u sklopu svog posla.
Ova monografija svjedoči kontinuiranom, predanom radu KUD-a
''Rudar'', njegovim uspjesima, volji i želji za radom njegovih članova, ali prije
svega čuvanju kulture i tradicije. Autori su detaljno predstavili razvoj KUD-a na
osnovu arhivske i fotografske građe, te nam dali brojne informacije o radu,
zalaganju, uspjesima ovog društva. Šamim time ovo djelo predstavlja značajan
pisani trag o kulturno-umjetničkom životu prije svega Lukavac Mjesta, ali i
samog grada i države, s obzirom na brojne uspjehe sa međunarodnih nastupa.
Kulturno-umjetnička društva predstavljaju čuvare folklora, tradicije, narodnih
običaja, te je bitno da se bilježe njihovi uspjesi, zalaganja i doprinosi u društvu.
Ovo djelo je nezaobilazna literatura svima onima koji se budu bavili pisanjem
o folklornim društvima, te djelovanju kulturno umjetničkih društava na
području Bosne i Hercegovine.
401
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
402
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Melina KORLATOVIĆ
FARUK KRUŠEVLJANIN “LUKAVAC KAKAV JE NEKADA

BIO”, LUKAVAC 2014, 175 str. (PRIKAZ)
Historiografija u Bosni i Hercegovini

nije dosad ponudila dosta temeljitih
studija vezanih za pitanje Lukavca.
Izuzetak čine dvije napisane knjige
“Društveno-privredna karta, grad komuna
Lukavac”, napisana 1978. godine i
“Lukavac u radničkom pokretu NOR-u i
revoluciji” iz 1989. godine. U pomenutim
knjigama dosta je malo rečeno o periodu
između dva svjetska rata, a to je upravo
vrijeme velikog napretka društvenog,
kulturnog i sportskog života u Lukavcu.
Godine 2014. izlazi knjiga “Lukavac kakav
je nekada bio” autora Faruka
Kruševljanina, koja je nastala kao rezultat
ideje da autor na najbolji mogući način
objasni prilike u Lukavcu, koje su u
dosadašnjoj historiografiji ostale nedovoljno objašnjene. Izdavač pomenute
knjige je NIK GRAFIT d.o.o Lukavac, recenzent je prof.dr. Edhem Muftić, a
urednik Nusret Ćurović. Knjiga je štampana u tiražu od 300 primjeraka i
predstavlja veliki doprinos za izučavanje historije grada Lukavca. Knjiga je
struktuirana u dvadeset i devet poglavlja, označenih rimskim brojevima i bez
posebno navedenih naslova.
Na samom početku knjige Kruševljanin navodi kako je došao na ideju da
napiše knjigu “ Lukavac kakav je nekada bio”. Između ostalog navodi da je
smatrao da on, kao osoba koja pripada tom kraju, može na dosta bolji način
403
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
objasniti prilike u Lukavcu, za razliku od drugih, koji nisu boravili na tom

mjestu i nisu detaljnije upućeni u sve sfere života u Lukavcu. Osim toga,
problem mu je predstavljalo pitanje da li će čitaoci uopšte biti zainteresirani za
takvo štivo i da li će knjiga pronaći pravi put do čitalačke publike. Bez obzira na
sva pitanja i nejasnoće, knjiga je objavljena 2014. godine i svakako da je to bio
pravi korak za cjelokupnu historiografiju kako Lukavca, tako i dalje okoline.
Knjiga obuhvata vrijeme od 1878. godine odnosno vrijeme Austro-Ugarske
monarhije u Bosni i Hercegovini, pa sve do šezdesetih godina dvadesetog
stoljeća..
Prvo poglavlje autor započinje 1878. godinom, odnosno Berlinskim
kongresom i odlukom da Austro-Ugarska okupira prostor Bosne i Hercegovine.
U knjizi autor navodi da je Bosna i Hercegovina tada zadržala svoj status
provincije, sa parlamentom i Zemaljskim saborom. Kruševljanin objašnjava
kakve su bile prilike nakon dolaska Austro-Ugarske, odnosno govori o
modernizaciji koju su oni pokrenuli, gdje započinju sa izgradnjom puteva, pruga
i fabrika. Kako je akcenat stavljen na Fabriku sode u Lukavcu, autor detaljno
objašnjava kako su tekle pripreme za samu izgradnju fabrike, na kojem
prostoru je fabrika nastala, te ko je sve učestvovao u njenoj izgradnji.
U četvrtom i petom poglavlju Faruk Kruševljanin navodi i posebno
cijenjene ljude u fabrici, kao što je na primjer bio Šimo Višnjić. U ova dva
poglavlja, navodi se da je fabrika uspješno gradila škole, ambulante, poštu,
čitaonicu i prodavnice. Godine 1908. fabriku preuzima Šolway Werke, koji
započinju sa novom modernizacijom i povećanjem obima proizvodnje u fabrici.
Peto poglavlje Kruševljanin završava dolaskom Fritza Millera na mjesto
direktora fabrike, nakon čega dolazi do dodatnog napredovanja fabrike u
svakom pogledu.
Nakon šestog poglavlja, autor je svoju pažnju usmjerio upravo na vrijeme
Fritza Millera na poziciji direktora, pa navodi razne detalje vezane za obavljanje
njegove direktorske pozicije. U fabrici je vladao princip red, rad i discplina, a
direktor Miller važio je za strogog, ali humanog čovjeka. Zahvaljujući njemu,
gradi se ambulanta, javno kupatilo, kantina, zatim kino dvorana, a sve te detalje
autor je jasno opisao u sedmom poglavlju svoje knjige. Ovakav napredak imao
je uticaja na cjelokupno stanovništvo lukavačkog kraja.
Do petnaestog poglavlja autor se uglavnom bazirao na imena najškolovanih
osoba koje su djelovale u fabrici, pa on kao najpoznatije inžinjere između dva
svjetska rata navodi: Zorana Ranta, Herberta Krena, Otta Kolba i dr. Pored
pomenutih stručnjaka, Kruševljanin navodi i Nazifa Šuljkanovića iz Crvenog
brda kao prvog činovnika sa završenom srednjom školom iz lukavačkog kraja.
404
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Faruk Kruševljanin svoju pažnju od petnaestog poglavlja posvetio je

sportskom životu u Lukavcu. Autor navodi da se u Lukavcu osniva Šokolsko
društvo, zatim 1921. godine NK Šolway, zatim i ženska sekcija koja je igrala
neku vrstu rukometa. Period između dva svjetska rata Kruševljanin prezentuje
dosta slikovito i zanimljivo, kroz brojne sportske, muzičke i zabavne detalje
grada Lukavca. Muzika je također zauzimala posebno mjesto u gradu, gdje je
postojao mješoviti hor, tamburaški orkestar, te su se organizovale brojne
igranke i priredbe.
U osamnaestom poglavlju, Kruševljanin objašnjava prilike od početka
Drugog svjetskog rata. Rat je dosta poremetio društvo, te kulturni i sportski
život Lukavca. U tom periodu na mjesto direktora Fabrike sode dolazi Josip
Hirsche. U Lukavcu rat je završen u septembru 1944. godine i od tada dolazi do
razmaha svih oblika života u grad, o čemu Kruševljanin govori u dvadesetom
poglavlju svoje knjige. Poslije rata u fabriku dolaze novi stručni ljudi, pa je tako
angažovan tuzlanski veletrgovac Mika Marković, zatim Štipo Tajić i dr.
Izgradnja modernog kamenoloma na vjenačkoj kupi, predmet je autorovog
dvadeset i trećeg poglavlja. Faruk Kruševljanin navodi da se gradi i moderna
žičara kojom se usitnjeni kamen prenosio do fabrike. Zatim gradi se hotel i
vještačko jezero, što svjedoči o velikom razvoju grada Lukavca nakon završenog
rata. Autor spominje i 1949. godinu, odnosno početak radova na izgradnji
Koksare.
U posljednjim poglavljima svoje knjige, Faruk Kruševljanin objašnjava kako
je izgledao sportski, zabavni i muzički život na prostoru Lukavca do kraja
šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Organizovana su brojna sportska
takmičenja, kampovi i ljetovanja. Djelovali su brojni orkestri, a glavni događaj
bil je plavo-bijela noć koja je obilježavana uglavnom u februaru. Autorova priča
prestaje sa krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Knjigu “ Lukavac kakav je nekada bio”, Kruševljanin je napisao na osnovu
svoje dugogodišnje novinarske prakse, te na osnovu istraživanja i saznanja do
kojih je došao na osnovu traganja i razgovora sa njemu dragim i poznatim
Lukavčanima u samom Lukavcu, ali i u Tuzli. Osim toga, Faruk Kruševljanin
također spominje i članove svoje porodice, koji su bili aktivni sudionici
dešavanja o kojima on upravo govori. Zahvaljujući svima njima, autor je uspio
da dođe i do zanimljivih fotografija koje su dodatno “uljepšale” njegovu knjigu.
Šam autor na kraju, posebno se zahvaljuje i Kemi Pekariću koji mu je na
različite načine pomogao da knjiga izađe na “svjetlo dana”.
Knjiga “Lukavac kakav je nekada bio”, iako nije napisana od strane
historičara, ipak zavređuje našu pažnju i predstavlja onu kariku koja nedostaje,
kako bi se shvatio život u Lukavcu nakon 1878. godine. Napisana je
405
_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
primjerenim jezikom koji se lako razumije, uz brojne fotografije fabrike, raznih

objekata, određenih manifestacija i raznoraznih detalja.
Na osnovu svega navedenog, knjiga Faruka Kruševljanina “Lukavac kakav
je nekada bio”, je utemeljeno štivo koje svakako zaslužuje da se pročita, te je
toplo preporučujem naučnoj, stručnoj i široj čitalačkoj javnosti.
406

B A Š T I N A 112797315154738576994

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

B A Š T I N A 112797315154738576994

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

JU ZAVOD ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE KULTURNO-HIŠTORIJŠKOG I

PRIRODNOG NAŠLIJEĐA TUZLANŠKOG KANTONA

UDK 930.85 ISSN 1986-6895

Northeast Bosnia's Heritage

Glavni i odgovorni urednik: Edin Mutapčić

Urednik u redakciji: Rusmir Djedović

Lektor: Mirela Nezirović

Korektor: Majda Šutić-Murselović

Prijevod na engleski jezik: Faruk Hodžić

Obrada: Semir Hadžimusić, Munisa Kovačević

Za izdavača: Kemal Nurkić, direktor Zavoda

Časopis je indeksiran u C.E.E.O.L.

Časopis izlazi jednom godišnje.

KEMAL NURKIĆ, ŠEMIR HADŽIMUŠIĆ,

ALIJA ŠULJIĆ, EDINA ŠULJIĆ,

TIHOMIR KNEŽIČEK, ŠREĆKO ŠKROBIĆ,

EDIN BRIGIĆ, ZEJNEBA BRIGIĆ,

ALMIRA BEĆIROVIĆ, RUŠMIR DJEDOVIĆ,

MUNIŠA KOVAČEVIĆ, MELIŠA ŽIŠKO,

MAJDA ŠUTIĆ MURŠELOVIĆ,

Saradnici broja 11 časopisa Baština sjeveroistočne Bosne

Prof. dr. Azem Kožar, emeritus, Društvo historičara Tuzla

Prof. dr. Azem KOŽAR, emeritus

ZNAČAJ DOBARA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA ZA

Apstrakt: U radu se prioritetno govori o značaju dobara kulturno-

obavezi države Bosne i Hercegovine i svih njenih administrativnih nivoa vlasti,

Za pravilnu interpretaciju svakog historijskog događaja od presudnog je

Imajući u vidu ove naznake, kao i međunarodne konvencije o ljudskim

BOSANSKOHERCEGOVAČKO HISTORIJSKO ISKUSTVO

Bosna i Hercegovina je, kao i širi južnoslovenski prostor, prije svih

razloga, uglavnom, nije napisana Historija jugoslovenskih naroda i narodnosti u

7 Rasim Hurem, „Naša istoriografija u Bosni i Hercegovini 1941.-1945.“, Savjetovanje o

nedvosmisleno govori o ideološkom pristupu zbivanjima i dominaciji politike

ODNOS INSTITUCIJA SISTEMA PREMA KULTURNIM DOBRIMA RATNE

Rukovođeno razlozima političke i ideološke prirode rukovodstvo NOP-a

10 Ovi dokumenti su objavljeni u Zborniku dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom

prešla u nadležnost organa ŠR Bosne i Hercegovine.14 Osim toga, bivša ŠFRJ, pa

je opstao (među njima Arhiv Bosne i Hercegovine, Zemaljski muzej, Narodna i

18 «Šlužbene novine Federacije BiH», br. 45/02.

mogućnost. Razlog ovakvom stanju je apsolutno jasan. Radi se o dominaciji

umjesto stručnog i naučnog pristupa rješenju jednog od, sa aspekta budućnosti

DOKUMENTACIJA MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG SUDA U HAAGU

Međunarodna zajednica je aktivni sudionik procesa disolucije ŠFR

25 THE INTERNATIONAL CRIMINAL FOR THE FORMER YUGOSLAVIA (ICTRY).

izvođenja dokaza, pitanja nadležnosti, organizacije i funkcioniranja Šuda,

26 Rezolucije Vijeća sigurnosti UN o Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1995., 10–12.

reakcije političkih elita u zemljama eks Jugoslavije: jedni su tražili da se arhiva

U toku i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, ne samo da se ne

zbivanjima od 1992. do 1995. godine. Ni ostrvski naučnoistraživački rad, kakav

KORIŠTENI IZVORI I LITERATURA

Dr. sci. Azem KOZAR, prof. emeritus

Prof. dr. Sead SELIMOVIĆ

ETNIČKA I OBRAZOVNA STRUKTURA STANOVNIŠTVA

Apstrakt: Autor u radu piše o etničkoj i obrazovnoj strukturi

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Zvornički srez, etnička struktura

U toku Drugog svjetskog rata na području Tuzlanskog okruga, porušeni

Područje Zvornika je nakon Drugog svjetskog rata bilo u sastavu

Na vanrednom zasjedanju Okružne narodne skupštine za Okrug tuzlanski, u

ETNIČKA I SPOLNA STRUKTURA STANOVNIŠTVA

Prema popisu stanovništva 1948. godine, u Bosni i Hercegovini je bilo

Prema navedenom Zakonu teritorija Bosne i Hercegovine podijeljena je na slijedeće okruge:

odbora: Caparde, Čelopek, Drinjača, Grbavci, Kalesija, Kamenica, Kozluk,

NR Površina Broj Broj stalnog stanovništva