Zbornik MB - Final - Tisak

MVSARVM CVLTVS
Zbornik radova u čast Marini Bricko

MVSARVM CVLTVS

Nakladnici
Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za klasičnu filologiju
FF press
Za nakladnika
Vesna Vlahović-Štetić
Urednici
Petra Matović
Nino Zubović
Copyright © 2019. Filozofski fakultet, FF press, Zagreb

ISBN 978-953-175-781-2
MVSARVM CVLTVS
Uredili
PETRA MATOVIĆ
NINO ZUBOVIĆ
FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

FF PRESS
Zagreb, 2019.
SADRŽAJ
Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Prof. dr. sc. Marina Bricko – Nekrolog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .11
Znanstvena i stručna bibliografija prof. dr. sc. Marine Bricko . . . . . . . . .15
I.
Marina Bricko
Skoptički epigrami Palade iz Aleksandrije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .23
Nino Zubović
Alfabet i grčka književnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .33
Nina Čengić
Scena parničenja u Menandrovim Parničarima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69
Neven Jovanović
Mogući pristup rimskoj književnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .87
Damir Salopek
Čudnovate ribe fanfan i paklara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103
Voljena Marić
Sinezijeva pisma Hipatiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .109
II.
Petra Matović
Formula u grčkoj i latinskoj epskoj književnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . .123
Tamara Tvrtković
“Žena, majka, kraljica”: kratak pregled mizoginije u djelima
antičkih autora i hrvatskih latinista . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145
5
Musarum cultus
III.
Vlado Rezar
Prilog poznavanju književnoga rada humanista
Nikole Petrovića (1486-1568) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175
Irena Bratičević
Grčki epigrami Nikole Androvića . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .189
IV.
Olga Perić
Nazorov Cvrčak između mita i prirode . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .213
6
PREDGOVOR
O vaj je zbornik radova posvećen uspomeni na Marinu Bricko (1. siječnja

1960. – 20. studenog 2016.), redovnu profesoricu u trajnom zvanju,
dugogodišnju nastavnicu na Odsjeku za klasičnu filologiju Filozofskog fa-
kulteta u Zagrebu i predstojnicu Katedre za grčki jezik i književnost na
tom odsjeku. Marina Bricko u nastavi je bila posvećena podučavanju grčke
književnosti, što je pratila i prevodilačkim i znanstvenim radom. Svojim je
znanstvenim radovima svraćala pozornost akademske zajednice na manje
poznate pisce, a prijevodima široj publici približila Demetrija, Menandra,
Lukijana, Marcijala i Filodema, ali, kao što je vidljivo iz njezine bibliogra-
fije, u znanstvenim istraživanjima nije bila ograničena samo na antiku već
je dala značajan doprinos i proučavanju hrvatskog latinizma. Njezini rado-
vi o Benešinim, Kunićevim i Zamanjinim prijevodima s grčkog na latinski
anticipirali su današnji interes za recepciju grčke književnosti među huma-
nistima te za traduktološke analize humanističkih prijevoda. Uz nastavu,
Marina Bricko je mentorirala brojne diplomske radove s temama iz grčke
književnosti. Obrazovala je studente koji danas na razne načine doprinose
poznavanju grčke kulture, bilo kao nastavnici i prevodioci, bilo kao autori
koji pišu prozna djela nadahnuta Homerom ili priređuju plesne predstave
inspirirane Teokritovim bukolikama.
U ovom zborniku nisu okupljeni samo radovi kolega koji su željeli odati
počast pokojnoj kolegici, profesorici i mentorici, već je objavljen i njezin rad
o kasnoantičkom piscu Paladi: nažalost posljednji njezin prilog o epigrami-
ma, književnoj vrsti koju je proučavala i prevodila bilo da se radilo o grč-
kim, rimskim ili hrvatskim autorima. Teme radova u zborniku podudaraju
se s mnogima od njezinih interesa. Nino Zubović prikazuje odnos alfabeta i
grčke književnosti od najranijih faza. Nina Čengić komentira scenu parni-
čenja u Menandrovoj komediji Parničari, a njezina se analiza može smatra-
ti dopunom knjizi Marine Bricko o Menandru, prvoj (i zasad jedinoj) hrvat-
skoj studiji posvećenoj ovom važnom komediografu, čiji je cjelokupni opus
Bricko i prevela na hrvatski. Šira razmišljanja o antičkoj književnosti i me-
todičkim problemima u nastavi iste iznosi Neven Jovanović kroz analizu
odabranih Katulovih stihova. Prijevod didaktičkog pjesnika Opijana iz pera
Damira Salopeka te prijevod filozofa Sinezija iz pera Voljene Marić podu-
daraju se s interesom Marine Bricko za grčku književnost nakon klasičnog
razdoblja. Književnopovijesni pregledi Tamare Tvrtković i Petre Matović
7
Musarum cultus
kreću se od antičke do humanističke književnosti: u prvom se obrađuju,

između ostalog, i helenistički epigramatičari, kojima se Marina Bricko oso-
bito bavila, a potonji je dio doktorske disertacije o Homeru obranjene pred
povjerenstvom u kojem se, kao stručnjak za grčku književnost, i ona na-
lazila. Vladimir Rezar i Irena Bratičević daju svoj doprinos istraživanjima
hrvatske književnosti, koja, kako pokazuju, ne uključuje samo stvaralaštvo
na latinskom, već i na grčkom, i to čak i u 19. stoljeću, relativno kasno
za takav tip književne produkcije. Da recepcija antike u hrvatskoj kulturi
nije ograničena samo na humanizam i stvaralaštvo na klasičnim jezicima,
pokazuje Olga Perić radom o Vladimiru Nazoru. Tim je radom zaokružen
pregled književnih tema kroz tisućljeća, od pojave grčkog alfabeta do prve
polovice 20. stoljeća. No ostavština i utjecaj Marine Bricko kao nastavnice,
znanstvenice i prevoditeljice mnogo su širi nego što ova skromna zbirka
akademskih priloga njezinih kolega daje naslutiti.
Urednici
8
PROF. DR. SC. MARINA BRICKO
Nekrolog*
D ana 20. studenoga 2016. preminula je Marina Bricko, sveučilišna pro-

fesorica grčkoga jezika i književnosti na Odsjeku za klasičnu filologiju
Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Vijest o njezinoj preranoj smrti iskreno je
potresla i rastužila sve koji su je poznavali. No teška bolest bila je nažalost
neumoljiva. Obitelji, prijateljima, kolegama i studentima oduzela je osobu
u naponu snage, koja je svima mogla pružiti još mnogo topline, vedrine i
filološkog entuzijazma.
Marina Bricko rođena je 1960. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i
Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom je fakultetu upisala klasičnu filologiju
i opću lingvistiku. Diplomirala je 1983, godine 1988. obranila magistarski
rad pod naslovom Pripovjedni aspekt Euripidovih tragedija, a 1995. dok-
torirala tezom Topika i ironija u helenističkom epigramu. Odsjek koji ju je
znanstveno formirao u međuvremenu ju je prigrlio kao svoju djelatnicu,
pa je na Katedri za grčki jezik i književnost kao profesorica i dugogodišnja
predstojnica provela cio radni vijek. Samozatajna i skromna, nikada nije
željela da se ističu njezine brojne znanstvene i stručne zasluge. No tijekom
više od trideset godina djelovanja na Filozofskom fakultetu profilirala se
kao filologinja široke erudicije, naša najbolja poznavateljica antičke grčke
književnosti, predana nastavnica i vrijedna prevoditeljica sa starogrčkog i
latinskog jezika.
Već je u njezinim ranim radovima, poput onih o teoriji pripovijedanja i
teoriji drame (1988) i Euripidu (1988) ili pak fenomenu ironije (1989, 1991.
te 1995) bio vidljiv interes za književnoteorijska pitanja antičke književno-
sti. Temeljito poznavanje i razumijevanje teorijskih problema bili su potom
polazište za interpretacije pojedinih književnih djela, bilo da je riječ o tek-
stovima grčkih, rimskih ili hrvatskih latinističkih autora.
Monografski je tako prikazala najistaknutijeg predstavnika atičke nove
komedije, Menandra iz Atene (Menandar – zagubljeni klasik, 2002), auto-
ra čiji je opus rekonstruiran tek u novije vrijeme, na osnovi ulomaka pro-
nađenih u 20. stoljeću. Njezin prepoznatljiv, u našem znanstvenom obzoru
uglavnom pionirski interes za autore koji pripadaju helenističkom i car-
skom razdoblju grčke književnosti potvrđen je nadalje studijama i prije
Prvotno objavljen u Vijencu 22. prosinca 2016.

*
11
Musarum cultus
vodima iz Demetrija (1999), Lukijana (2002) i Filodema (2016), odnosno

radovima o Nikarhu (2014) i Paladi iz Aleksandrije (izlaganje iz 2014).
Menandar je, na koncu, jedan od autora kojemu je posvetila i svoj prevo-
diteljski poziv. Prijevodi pet njegovih komedija (Mrzovoljnik, Samljanka,
Posrednikova presuda, Štit, Djevojka ošišane kose, 1981-1987) pripadaju
ranijem dijelu njezina prevodilačkog opusa, koji je okrunjen dvama anto-
logijskim izdanjima objavljenima u biblioteci Grčki i rimski klasici Matice
hrvatske. Prvo, Marko Valerije Marcijal: Epigrami (1998), donosi izbor
više od osam stotina pjesama velikoga rimskog epigramatičara, dok Luki-
janova Djela (2002) obasežu četrnaest kraćih, pomno dotjeranih proznih
spisa autora kojega se smatra najvećim grčkim satiričarem i jednim od naj-
vrsnijih stilista svojega vremena.
U tim prijevodima, kao i u dvojezičnom izdanju Demetrijeve rasprave O
stilu (1999), hrvatska je kulturna publika dobila priliku upoznati klasična
djela antike, u nas dotad neprevedena ili prevođena vrlo oskudno. Marina
Bricko postala je prva afirmirana prevoditeljica sa starogrčkog u nas, osta-
jući istodobno vjerna tradiciji svojih najvećih prethodnika, klasičnih filolo-
ga koji su jednako uspješno prevodili i s grčkog i s latinskog. Iznimno je pak
umijeće pokazala u prijevodima Marcijala, u kojima je prijevodni stih gra-
dila sukladno metričkim osobinama originala. A upravo taj autor stajao je
na početku (1979) i na kraju njezina prevodilačkog rada. Odabir po svemu
sudeći nije bio slučajan. Njezin smisao za detalj i za poentu, njezina duhovi-
tost i dobrostivi humor, osobine drage svima koji su je poznavali, kao da su
bile dodatno izoštrene dobrim poznavanjem majstora rimske epigramatike.
Za proučavanje pak hrvatske latinističke književnosti ostaju nezaobila-
zne njezine opsežne studije: o Damjanu Beneši kao prevoditelju s grčkoga
na latinski (1992), o skoptičkom epigramu Rajmunda Kunića (1996), Ku-
nićevim i Zamanjinim prijevodima Teokrita na latinski (2002), Zamanjinu
prepjevu Hesioda (2002) i epigramima Antuna Vrančića (2005). U njima je
uzorno pokazala u kojoj je mjeri razumijevanje antičke književnosti nužan
preduvjet svakom argumentiranom tumačenju humanističkoga naslijeđa.
Sudjelovala je, s Damirom Salopekom, u izradi našega prvog Hrvatsko-
-grčkog frazeološkog rječnika (1994) te zajedno s Darkom Novakovićem,
Dubravkom Škiljanom, Damirom Salopekom, Zlatkom Šešeljem i Ninom
Čengić u pripremi dvaju danas temeljnih priručnika pri proučavanju antičke
književnosti, Leksikona antičkih autora (1996) i Leksikona antičkih termina
(2001).
Na Filozofskom fakultetu predavala je u zahtjevnim okolnostima kao
jedini profesor grčke književnosti na Odsjeku za klasičnu filologiju još od
1989. Uvijek izvrsno pripremljena za nastavu, tumačila je stihove Pindara,
Sofokla i Teokrita, primjerice, ili pak prozu Herodota, Aristotela ili Lukija-
12
Prof. dr. sc. Marina Bricko – Nekrolog
na, s takvom filološkom spremom i senzibilitetom da se na njezinim satovima

moralo zavoljeti književnost. Odgojila je brojne generacije profesora grčkog
i na taj se način pobrinula za budućnost struke u kojoj se kao znanstvenik i
kao nastavnik potvrdila. Na tome joj hrvatska klasična filologija duguje du-
boku zahvalnost. Mi pak, kolege s odsjeka, nakon njezine smrti zastajemo
bez riječi pred onom poznatom izrekom da nitko nije nezamjenjiv – jer za
nas Marina Bricko doista jest nezamjenjiva. Prazninu koja ostaje ispunit će
uspomena, vedra i topla, kakva je bila i naša Marina.
Irena Bratičević
13
ZNANSTVENA I STRUČNA BIBLIOGRAFIJA
PROF. DR. SC. MARINE BRICKO
KNJIGE
• (zajedno s D. Salopekom) Hrvatsko-grčki frazeološki rječnik (Mali fra-

zeološki rječnici, knj. 11), Zavod za lingvistiku Filozofskoga fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1994, 147 str.
• (zajedno s D. Novakovićem, D. Salopekom, Z. Šešeljem i D. Škiljanom)
Leksikon antičkih autora, Latina et Graeca – Matica hrvatska, Zagreb
1996, 614 str.
• Marko Valerije Marcijal, Epigrami, Matica hrvatska, Zagreb 1998.
(uvodna studija, prijevod, komentar, kazala), 391 str.
• Demetrije, O stilu, ArTresor naklada, Zagreb 1999. (uvodna studija,
grčki izvornik i kritički aparat, prijevod, komentar, kazala), 283 str.
• Lukijan, Djela, Matica hrvatska, Zagreb 2002. (uvodna studija, prije-
vod, komentar, kazalo), 487 str.
• Menandar, zagubljeni klasik, Ex libris, Zagreb 2002, 261 str.
• (zajedno s D. Novakovićem, D. Salopekom, Z. Šešeljem i D. Škiljanom)
Leksikon antičkih termina, Latina et Graeca – Izdanja Antibarbarus,
Zagreb 2003, 303 str.
• Filodem: Epigrami, Latina et Graeca, Zagreb 2015. (uvodna studija,
kritičko izdanje izvornika, prijevod), 100 str.
ZNANSTVENI RADOVI
• Teorija pripovijedanja i teorija drame, “Umjetnost riječi” 32 (1988), br.

4, str. 317-332.
• Ima li “epiziranja” u Euripida? u: Relationes Polenses. Znanstveni
skup “Antički temelji naše suvremenosti”, Pula 12-17. X. 1986. Refe-
rati članova Hrvatskog društva klasičnih filologa (ur. V. Vratović, D.
Novaković, Z. Šešelj), Zagreb 1988, str. 9-17.
• Menandar, nova komedija i ironija, “Latina et Graeca” 17 (1989), br.
34, str. 7-18.
• Benešićev latinski prijevod elegije Grgura iz Nazijanza, u: Dani hvar-
skog kazališta: Hrvatski humanizam. XVI. stoljeće protestantizam i
reformacija (ur. N. Batušić i dr.), Split 1992, str. 85-99 (isto u: “Moguć-
nosti” 39, 1992, 3-4, str. 238-249).
15
Musarum cultus
• Ironija kao govorni čin, SOL 12 (1991), sv. 1-2, str. 25-38.
• Protoromantična ironija i književnost antičke Grčke, u: Tropi i figure
(ur. Ž. Benčić i D. Fališevac), Zagreb 1995, str. 281-310.
• Kunićev skoptički epigram, “Anali zavoda za povijesne znanosti HAZU
Dubrovnik” 34 (1996), str. 121-134.
• Naknadno upisana Arkadija. Kunić i Zamanja kao prevodioci Teokri-
ta, u: Hrvatska književna baština, knj. 1 (ur. D. Fališevac, J. Lisac, D.
Novaković), Zagreb 2002, str. 575-593.
• Zamanja’s Translation of Hesiod’s Epic Works and Days, u: Plurilin-
gvizem v Evropi 18. stoletja (ur. F. Ferluga Petronio), Maribor 2002,
str. 271-281.
• Otia Antuna Vrančića i tradicija antičkog epigrama, “Latina et Grae-
ca”, n. s. 8 (2005), str. 5-13.
• Između Lukilija i Marcijala: Nikarhov skoptički epigram, “Latina et
Graeca”, n. s. 25 (2014), str. 61-75.
STRUČNI RADOVI
• Leksikon. Antički pjesnici (od LAMPRIDIJE do OVIDIJE), “Latina et

Graeca” 7 (1980), br. 15, str. 116-123.
• Leksikon. Antički dramatičari (od KALIJA do OVIDIJE), “Latina et
Graeca” 8 (1980), br. 16, str. 132-138.
• Leksikon. Antički prozni pisci (od MELEAGAR do PTOLEMEJ HEN),
“Latina et Graeca” 9 (1981), br. 17, str. 98-99.
• Leksikon. Antički govornici (od MARCIJE FILIP do VOCIJEN MON-
TAN), “Latina et Graeca” 10 (1982), br. 19, str. 107-112.
• Leksikon. Antički historiografi (od GELASIJE do KLUVIJE RUF),
“Latina et Graeca” 11 (1983), br. 21, str. 110-118.
• Leksikon. Antički filozofi (od KALICIJE do MUZONIJE), “Latina et
Graeca” 12 (1985), br. 24, str. 89-96.
• Leksikon. Antički filolozi (od IRENEJ do LUKIL), “Latina et Graeca”
13 (1984), br. 25, str. 101-106.
• Leksikon. Antički prirodoznanstvenici (od LEODAMANT do POLE-
MIJE), “Latina et Graeca” 14 (1986), br. 27, str. 91-96.
• Leksikon. Antički stručni pisci (od GAJ do KSENOKRAT), “Latina et
Graeca” 14 (1986), br. 28, str. 108-115.
• Leksikon. Metrički pojmovi (od PROZNI RITAM do ZEUGMA), “Lati-
na et Graeca” 15 (1987), br. 29, str. 95-98.
• Leksikon. Antički književnoznanstveni pojmovi (od HIMNA do MEGAR-
SKA KOMEDIJA), “Latina et Graeca” 15 (1987), br. 30, str. 89-91.
16
Znanstvena i stručna bibliografija prof. dr. sc. Marine Bricko
• Leksikon. Terminologija: gramatika i tekstologija (od DATIV do HI-

POTAKSA), “Latina i Graeca” 16 (1988), br. 32, str. 51-54.
• Redakcija stručnih termina i onomastičke građe te prijevodi grčkih ci-
tata u knjizi M. Detienne, J.-P. Vernant, Lukava inteligencija u starih
Grka (prev. M. Fryda Kaurimski), Zagreb 2000.
• Članci za Hrvatsku opću enciklopediju (oko 240 kartica):
Sv. 1, A-Bd, Zagreb 1999: Andokid, str. 236, Anthologia Graeca, str.
273, Antifan, str. 276, Antifont, Antigon iz Karista, str. 277, Antimah
iz Kolofona, str. 285, Antipatar iz Sidona, str. 287, Antonije Diogen,
Antonin Liberal, str. 293, Apolodor iz Atene, Apolodor iz Karista, Apo-
lodor iz Pergama, Apolonije Diskol, str. 307, Apolonije Rođanin, str.
307-308, Apsin iz Gadare, str. 313, Arat, str. 334, Argentarije, Marko,
str. 343, Arhestrat, str. 359, Arhiloh, str. 360, Aron, str. 369, Aristarh
sa Samotrake, Aristeja, Aristenet, str. 370, Aristid iz Mileta, Aristid,
Publije Elije, Aristobul, str. 371, Aristofan, str. 371-372, Aristofan iz
Bizantija, str. 372, Arktin, str. 380, Artemidor, str. 398, Asklepijad,
str. 409, Atenej, str. 429-430, aticizam, str. 430, azijanizam, str. 513,
Babrije, str. 527.
Sv. 2, Be-Da, Zagreb 2000: Bion, str. 135.
Sv. 3, Da-Fo, Zagreb 2001: delta, str. 71, Demetrije iz Magnezije, str.
75, dijereza, str. 133, Diogenijan, str. 146, Dionizije Tračanin, str. 149-
150, Donat, str. 216, elacija, str. 400, elativ, str. 401, emendacija, str.
447, epenteza, str. 482, Epiharmo, str. 484, Epikrat iz Ambrakije, str.
484, Epimenid, str. 485-6, epsilon, str. 489, Erina, str. 497, Eshil, str.
505, Eshin, str. 505, eta, str. 517, Eubej, str. 533, Eubul, str. 534, Euen,
str. 534, Euforion, str. 534, Eugamon, str. 535, Eumel, str. 538, Eupo-
lid, str. 539, Euripid, str. 539-540, Ezop, str. 566, faličke pjesme, str.
576, Fanoklo, str. 581, Ferekid Atenjanin, str. 606, Ferekid sa Sira, str.
606, Ferekrat, str. 606, Ferekratej, str. 606, fi, str. 620, Filemon, str.
631, Fileta, str. 631, Filoklo, str. 642, Filoksen, str. 642, Flegont, str.
678, flijaci, str. 680, Fokilid, str. 691.
Sv. 4, Fr-Ht, Zagreb 2002: Frinih (trag.), str. 56, Frinih (kom.), str. 56,
gama, str. 105, gerund (gerundij), str. 175, gerundiv, str. 175, glosa,
str. 234, glosarij, str. 234, Gradus ad Parnassum, str. 307, gravis, str.
328, grecizam, str. 350, helenist, str. 506, hi, str. 551, Higin, Gaj Julije,
str. 561, Higin, str. 561.
Sv. 5, Hu-Km, Zagreb 2003: Ibik, str. 29-30, iktus 1., str. 47, Ilijada,
str. 49-50, indeclinabilia, str. 72, ipsilon, str. 151, itacizam, str. 203,
Izokrat, str. 239, Jamblih, str. 280, Jambul, str. 281, Kalhant, str. 444,
17
Musarum cultus
Kalimah, str. 447, Kalin, str. 447, kapa (kappa), str. 498, klasična filo-
logija, str. 696, klasični jezici, str. 696.
Sv. 6, Kn-Mak, Zagreb 2004: koine, str. 27, koppa, str. 135, Korina iz
Tanagre, str. 158, Kratet iz Mala, str. 235, Kratin, str. 236, Krinago-
ra, str. 258, Križman, Mate, str. 278, ksenije, str. 312, Ksenofont, str.
313, Ksenofont iz Efeza, str. 313, ksi, str. 314, Ktezija, str. 314, Kvint
Smirnjanin, str. 382, lambda, str. 411, Leonida iz Tarenta, str. 512,
Libanije, str. 543, Likofron, str. 570, Lizija, str. 612, Longin, str. 636,
Longo, str. 636.
Sv. 7, Mal-Nj, Zagreb 2005: Meleagar, str. 212, Menandar, str. 220-
221, Mesomed, str. 246, Mimnermo, str. 331, Mirtida, str. 352, mito-
grafi, str. 365, molos, str. 414, Mosho, str. 471, Musić, August, str. 529,
Muzej, str. 536, ni, str. 664, Nikandar, str. 692, Non, str. 732, Nonije
Marcel, str. 732, nova komedija, str. 765.
Sv. 8, O-Pre, Zagreb 2006: Odiseja, str. 40, oksitona, str. 65, omega 1.,
str. 86, omikron, str. 86, Onomakrit, str. 91, Opijan, str. 104, orfička
književnost, str. 129, paroksitona, str. 299, Planud, Maksim, str. 508,
Platon (doprinos jezikoslovlju), str. 514, poluvokal 1., str. 624.
Sv. 9, Pri-Sk, Zagreb 2007: Priscijan, str. 23, psi, str. 77, Rac, Koloman,
str. 133, ro ili rho, str. 378, Salmasius, Claudius, str. 548, Schwyzer,
Eduard, str. 650, Senc, Stjepan, str. 686, sigma 1., str. 738, sinalefa, str.
762, sinereza, str. 765, sinkopa 1., str. 769, Sironić, Milivoj, str. 782.
Sv. 10, Sl-To, Zagreb 2008: Suda, str. 320, Šešelj, Zlatko, str. 460, tau,
str. 651, theta, str. 730, Tiron, Marko Tulije, str. 763.
Sv. 11, Tr-Ž, Zagreb 2009: Vratović, Vladimir, str. 506, Wissowa, Georg
Otto August, str. 610, Zenodot, str. 723, zeta, str. 724, zeugma, str. 725.
RECENZIJE, OSVRTI I PRIKAZI
• Džonatan Kaler /Jonathan Culler/: Sosir – osnivač moderne lingvisti-

ke, Beograd 1980, “Suvremena lingvistika” 23/24 (1982-83), str. 66-68.
• Fenomen ironije. D. J. Enright: The Alluring Problem, “Umjetnost riječi”
33 (1989), br. 4, str. 313-318.
• B. Frost: Exits and Entrances in Menander, “Latina et Graeca” 17
(1989), br. 33, str. 90-93.
• Koherentnost teksta i relevantnost diskurza, SOL 4 (1989), br. 9, str.
93-97.
18
Znanstvena i stručna bibliografija prof. dr. sc. Marine Bricko
PRIJEVODI
• Dvadesetsedam Marcijalovih epigrama, “Latina et Graeca” 7 (1979),

br. 13, str. 43-53.
• Menandar, Mrzovoljnik, “Latina et Graeca” 9 (1981), br. 18, str. 51-73.
• Menandar, Samljanka, “Latina et Graeca” 11 (1983), br. 22, str. 79-99.
• Menandar, Posrednikova presuda, “Latina et Graeca” 12 (1984), br.
23, str. 77-94.
• Menandar, Štit, “Latina et Graeca” 15 (1987), br. 30, str. 63-72.
• Menandar, Djevojka ošišane kose, “Latina et Graeca” 15 (1987), br. 30,
str. 73-84.
• Lukijan, Razgovori hetera, “Latina et Graeca” 16 (1988), br. 32, str.
31-48.
• Marcijal, Osma knjiga epigrama, “Latina et Graeca” 17 (1989), br. 33,
str. 25-48.
• Marcijal, Trinaesta knjiga epigrama. Xenia. “Latina et Graeca” 18
(1990), br. 36, str. 39-54.
• Thomas E. Lewis, Referencija i diseminacija: Althusser po Derridi,
“Republika” 44 (1988), br. 5-6, str. 185-208.
• Peter J. Rabinowitz, Prije čitanja. Pripovjedne konvencije i politika tu-
mačenja (poglavlje “Polazišta”), “Republika” 44 (1988), br. 9-10, str.
268-291.
• Barbara Johnson, Okvir referencije: Poe, Lacan, Derrida u: Suvremena
teorija pripovijedanja, Zagreb 1992, ur. V. Biti, str. 217-257.
• Lukijan, Pohvala muhe, “Vijenac”, 25. prosinca 1993, 1/I, str. 14.
• Platon, Fedar 269 e 4 – 271 b 6; 275 c 5 – 276 a 9; 276 e 4 – 277 a 5
u: M. Beker, Kratka povijest antičke retorike, Zagreb 1997, str. 91-96.
• Aristotel, Retorika 1416 b 16 – 1417 a 24; 1417 b 12 – 1417 b 20; 1410
b 6 – 1411 a 18 u: M. Beker, Kratka povijest antičke retorike, Zagreb
1997, str. 96-102.
• Demetrije, O stilu 227-235 u: M. Beker, Kratka povijest antičke retorike,
Zagreb 1997, str. 103-104.
• Epikur i epigram: Stihovi Filodema iz Gadare, “Vijenac”, 27. siječnja
2000, 154/VIII, str. 6-7.
19
I.
Marina Bricko
Skoptički epigrami Palade iz Aleksandrije
Palada iz Aleksandrije slabo je poznat kasnoantički pjesnik, barem kad

je riječ o široj publici. To i nije osobito čudno, budući da su epigramatičari
iz Grčke antologije i inače slabo poznati, osim, naravno, onima koji se po-
sebno zanimaju za grčku poeziju. No neobično je to da je riječ o autoru koji
je u Antologiji zastupljen s najviše epigrama – ako zanemarimo pogrešne
atribucije, ima ih oko 150 – pa ipak sve donedavna nije privukao osobitu
pozornost struke. Frankeova (neobjavljena) disertacija iz 1899., Zerwesova
iz 1957. (također, vjerujem, neobjavljena) te nekoliko kraćih rasprava po
klasičnofilološkim časopisima dugo su bili sve što smo mogli naći o Paladi.
U antici mu se ime pojavljuje samo u Antologiji, a ni bizantsko ga doba
ne poznaje – u Sudi toga imena nema, a uzgred se spominje jedino u Tzetz
esovim sholijama uz Likofrona. Sve donedavna, također, bilo je uobičajeno
da se Paladini epigramski dometi podcjenjuju – još od kobne etikete versi-
ficator insulsissimus, koju mu je bio nalijepio Casaubon.
Tradicionalna datacija smješta ga u drugu polovicu 4. st., te u dva prva
desetljeća 5. st.; Bowrina, danas najčešće prihvaćena, stavlja mu floruit u
sredinu 4. st., koji najnovija, Wilkinsonova interpretacija pomiče na prije-
laz iz 3. na 4. st.
Široj publici poznat je prije svega kao jedan od najstarijih autora kod ko-
jih se u cjelovitu obliku pojavljuje topos života kao kazališta, koji će se mno-
go kasnije proslaviti u Shakespeareovoj verziji u komediji As You Like It:
All the world’s a stage,
And all the men and women merely players (...)
Na Paladinu verziju podsjetio nas je Ernst Robert Curtius u svojoj Eu-

ropskoj književnosti i latinskom srednjovjekovlju. Usporedbe života s glu-
mom ili metafore nalazimo i prije (Ciceron, sv. Pavao, Seneka, sv. Augustin
itd.), no Paladina zaokružena formulacija svakako je najupečatljivija:
Σκηνὴ πᾶς ὁ βίος καὶ παίγνιον· ἢ μάθε παίζειν
τὴν σπουδὴν μεταθεὶς ἢ φέρε τὰς ὀδύνας.
AP 10.72
Sav je život pozornica i igra: ili nauči igrati (se), zabacivši ozbiljnost,
ili podnosi boli.
23
Musarum cultus
Drugo po čemu Paladu pamte oni koji su za njega čuli, njegove su rezi-
gnirane, ogorčene opservacije nad dubokim i dalekosežnim društvenim i
svjetonazorskim promjenama koje su se dogodile u tragičnom 4. stoljeću,
a koje Palada, kao poganin i vjerni štovatelj vrijednosti klasičnoga svijeta,
nije mogao doživjeti drugačije nego kao preokretanje univerzuma naglavce:
Ἕλληνές ἐσμεν ἄνδρες ἐσποδωμένοι,

νεκρῶν ἔχοντες ἐλπίδας τεθαμμένων.
ἀνεστράφη γὰρ πάντα νῦν τὰ πράγματα.
AP 10.90.5-7
Mi smo Heleni (sc. pogani) satrti u prah, i naše su nade poput nada
mrtvaca pod zemljom. Sve su se stvari sad izokrenule naopako.
ἄρα μὴ θανόντες τῷ δοκεῖν ζῶμεν μόνον,
Ἕλληνες ἄνδρες, συμφορᾷ πεπτωκότες
ὄνειρον εἰκάζοντες εἶναι τὸν βίον;
ἢ ζῶμεν ἡμεῖς, τοῦ βίου τεθνηκότος;
AP 10.82
Nismo li mi Heleni (sc. pogani) tek prividno živi pa, pogođeni nesre-
ćom, za san mislimo da je život? Ili mi jesmo živi, ali je život taj koji
je umro?
Dirljiv je epigram posvećen kipovima olimpskih bogova koji su našli uto-

čište u kršćanskom domu stanovite Marine:
Χριστιανοὶ γεγαῶτες Ὀλύμπια δώματ᾽ ἔχοντες
ἐνθάδε ναιετάουσιν ἀπήμονες· οὐδὲ γὰρ αὐτοὺς
χώνη φόλλιν ἄγουσα φερέσβιον ἐν πυρὶ θήσει.
AP 9.528
Stanovnici olimpskih dvora, postavši kršćanima, ovdje stoluju slobod-
ni od jada: neće ih odnijeti lonac za topljenje i u vatri ih pretvoriti u
novčić koji život znači!
U sličnom su tonu sastavljeni i mnogi drugi epigrami, a u nekima je

melankolična rezigniranost zamijenjena otvorenim gađenjem i hotimično
drastičnim slikama kojima se ilustrira prolaznost propadljive tjelesnosti,
koja je ionako odvratna, i svih ljudskih vrijednosti koje se pokazuju tek
prividnima:
Ἄν μνήμην, ἄνθρωπε, λάβῃς ὁ πατήρ σε τί ποιῶν
ἔσπειρεν, παύσῃ τῆς μεγαλοφροσύνης.
ἀλλ᾽ ὁ Πλάτων σοὶ τῦφον ὀνειρώσσων ἐνέφυσεν,
ἀθάνατόν σε λέγων καὶ φυτὸν οὐράνιον.
24
Marina Bricko: Skoptički epigrami Palade iz Aleksandrije
ἐκ πηλοῦ γέγονας· τί φρονεῖς μέγα; τοῦτο μὲν οὕτως

εἶπ’ ἄν τις, κοσμῶν πλάσματι σεμνοτέρῳ.
εἰ δὲ λόγον ζητεῖς τὸν ἀληθινόν, ἐξ ἀκολάστου
λαγνείας γέγονας καὶ μιαρᾶς ῥανίδος.
AP 10.45
Ako promisliš, čovječe, što je činio tvoj otac kad te posijao, okanit ćeš
se svoje uznositosti! Ali Platon, taj sanjar, u tebe je usadio taštinu,
govoreći da si besmrtan i da si nebesko stvorenje. Od blata si nastao!
Što se uznosiš? To bi netko mogao reći, kiteći izričaj uzvišenijim sti-
lom. No ako tražiš istinitu riječ – nastao si iz nezajažljive pohote i
prljave kaplje!
Apostrofa ἄνθρωπε i drastične formulacije ove kratke i šokantne dijatribe

nedvosmisleno upućuju na kiničku provenijenciju ovoga i nekih sličnih Pa-
ladinih epigrama. Lamentiranje nad prolaznošću svega i neumitnošću smrti
opća su mjesta od arhajske književnosti nadalje. Načelno govoreći, grčki su
se pjesnici s tim tužnim uvidom nosili na dva načina – jedni bi izvlačili za-
ključak da, kad stvari već tako stoje, treba udariti brigu na veselje i uživati u
svakom danu koji nam je preostao (topos carpe diem), dok bi se drugi, poput
kršćana, odvraćali od ovozemaljskih užitaka kad će im ionako brzo doći kraj
i okretali se višim, nematerijalnim vrijednostima. Osim u nekim iznimnim
slučajevima, Palada ne pokazuje sklonosti ni za jedno ni za drugo, a nema ni
menipovskoga odnosno lukijanovskoga smisla za grohotno smijanje ljudskim
zabludama. Kako izići na kraj s bespomoćnošću ljudskoga položaja u svije-
tu vječna je preokupacija grčkih pjesnika – Arhiloh je tu situaciju nazivao
ἀμηχανίη – i svaki od njih pokušava iznaći neko rješenje, samo Palada ne.
Za njega bespomoćnost ostaje naprosto bespomoćnost – može se samo ležati
u blatu i mrzovoljno jadikovati. Vjerojatno i zbog toga nije lako pribavljao
simpatije čitatelja i kritičara.
Kao što je, općenito govoreći, interes za grčki epigram naglo porastao
u posljednjih dvadesetak godina – prema nekima, ponajprije zahvaljujući
otkriću milanskoga papirusa s dotad nepoznatim Pozidipovim epigramima
(objavljen 2001.) – tako se i interes za Paladu naglo probudio kad je Ke-
vin Wilkinson najavio izdavanje novog papirusa koji je sadržavao šezdese-
tak epigrama (pojavio se u nejasnim okolnostima 1997.), ustvrdivši da se s
visokom vjerojatnošću može pretpostaviti da je njihov autor upravo Palada.
(Papirus je napokon izdan 2012., a recenzije su uglavnom pozitivne).
Za ovu priliku razmotrit ćemo samo one Paladine epigrame koji se nalaze
u 11. knjizi Antologije; neki su, naime, bilo s razlogom, bilo omaškom nekog
od antičkih priređivača, završili u drugim knjigama – njih zasad ostavljam
po strani. Izostavljam i tri epigrama iz prvog, simpotičkog dijela 11. knjige
(11.54, 11.55, 11.62), koji variraju anakreontske motive i topos carpe diem.
25
Musarum cultus
Evo jednog od dva epigrama što ih je Palada sastavio u pohvalu skoptič-

kog epigrama, donoseći neočekivano priznanje da pjesnik-kuditelj zapravo
uživa u svom poslu:
Αἰνίζειν μὲν ἄριστον, ὁ δὲ ψόγος ἔχθεος ἀρχή·
ἀλλὰ κακῶς εἰπεῖν, Ἀττικόν ἐστι μέλι.
AP 11.341
Najbolje je hvaliti, a pokuda je izvor neprijateljstva. Ali loše govoriti o
nekome – to je atički med!
Podsjetimo na glavne karakteristike grčkoga skoptičkog epigrama. On

većinom zbija šalu s karakternim ili profesionalnim tipovima te ljudskim
tjelesnim nedostacima, kao i komičnim situacijama iz svakodnevnoga ži-
vota. Autori takvih epigrama zapravo primjenjuju helenističko umijeće
varijacije na spomenute teme, pronalazeći što apsurdnije, što originalnije
hiperbole i groteskne slike kako bi svoju žrtvu prikazali u što smješnijem
svjetlu. To ipak ne isključuje učeno intertekstualno poigravanje motivima
iz starije književnosti, do kojeg je i ovim epigramatičarima prilično stalo.
U usporedbi s Marcijalovim epigramima, u grčkim se komički efekt gradi,
uvjetno rečeno, uglavnom na pripovijedanoj, a ne na pripovjednoj razini.
Epigramatičar se neizmjerno zabavlja promatrajući svijet oko sebe i odabi-
re upravo one pojave koje su same po sebi smiješne, potom ih karikira i s
veseljem podastire čitatelju. Marcijalov epigram svoj učinak manje zahva-
ljuje samoj stvari, a više duhovitu načinu na koji se ta stvar prikazuje. No
skoptički epigram koji su pisali tek neznatno stariji Marcijalovi suvreme-
nici ipak razgovijetno upućuje na smjer kojim će ga dalje povesti Marcijal.
Preostalih trideset šest Paladinih epigrama iz jedanaeste knjige jasno se
svrstavaju u poznatu lukilijevsko-nikarhovsku tradiciju grčkog skoptičkog
epigrama. U mnogima od njih šale se zbijaju na račun određenih profesional-
nih tipova – loš govornik, netalentirani plesač, loš glumac, neizbježni ubojiti
liječnik koji za velike novce svoje pacijente otpravlja u Had. Evo nekoliko
primjera.
Ῥήτορα Μαῦρον ἰδὼν ἐτεθήπεα, ῥυγχελέφαντα,
χείλεσι λιτραίοις φθόγγον ἱέντα φόνον.
AP 11.204
Zaprepastio sam se kad sam vidio govornika Maura, s onom njegovom
slonovskom surlom, kako kroz labrnje od pola kile ispušta ubojiti glas.
Hiperbola, duhoviti hapaks koji Maura prikazuje kao amalgam slona i

čovjeka, i generalna karikaturalnost prikaza svojstvene su i ranijem skop-
tičkom epigramu – možda više Nikarhovu nego Lukilijevu.
26
Umjesto karikature, u epigramu o Memfisu, lošem plesaču pantomime,

Palada se spretno koristi retoričkim sredstvima:
Δάφνην καὶ Νιόβην ὠρχήσατο Μέμφις ὁ Σῖμος,
ὡς ξύλινος Δάφνην, ὡς λίθινος Νιόβην.
AP 11.255
Memfis, taj tuponosi satir, otplesao je Dafnu i Niobu – Dafnu kao da
je od drveta, Niobu kao da je od kamena.
Uz homeoteleute i hijazam, Palada poseže i za književnim aluzijama:

kako je poznato, Dafna se pretvorila u lovorovo drvo, a Nioba u kamen, pa
je u tom smislu Memfisov ples sasvim primjeren; no reći plesaču da je drven
ili kao kamen, nipošto nije kompliment.
Βέλτερον Ἡγέμονος λῃστοκτόνου ἐς κρίσιν ἐλθεῖν,
ἢ τοῦ χειρουργοῦ Γενναδίου παλάμας.
ὃς μὲν γὰρ φονέας ὁσίως στυγέων κατατέμνει·
ὃς δὲ λαβὼν μισθοὺς εἰς Ἀίδην κατάγει.
AP 11.280
Bolje je doći na sud Hegemonu koji ubija razbojnike, nego pasti šaka
kirurgu Genadiju. Onaj u pravednom bijesu dosuđuje smrt ubojicama,
a ovaj uzme plaću i vodi te u Had.
Posrijedi je umjereno uspjela varijacija na znanu skoptičku temu – Gena-

dije ne samo da ubija nedužne ljude, nego im još uzima i novac.
Zanimljivo je da kod Palade ne nailazimo na epigrame koji su kod sta-
rijih skoptičara također česti, a koji se zabavljaju na račun tjelesnih nedo-
stataka (nizak čovjek, sitan čovjek, čovjek s golemim nosom i sl.). Paladini
epigrami u tom pogledu pokazuju smisao za neku vrstu jambografske poet-
ske pravde, po kojoj su pokuda i ruganje opravdani samo kad su zasluženi.
Liječnik koji ubija umjesto da liječi ljude nesumnjivo je zaslužio biti žrtvom
epigrama, no netko tko se rodio s prevelikim nosom to sigurno nije. Tako-
đer ne nalazimo ni epigrame koje bismo mogli nazvati čistim primjerima
ismijavanja karakternih tipova.
Najbliži skoptičkoj kategoriji koja se bavi tjelesnim nedostatcima bio bi
onaj o ružnoj ženi:
ὁ τὴν γυναῖκα τὴν ἄμορφον δυστυχῶν,
λύχνους ἀνάψας ἑσπέρας σκότος βλέπει.
AP 11.287
Onaj tko ima nesreću da mu je žena ružna, kad navečer upali svjetlo,
gleda mrak.
27
Musarum cultus
Tu je manje riječ o ismijavanju ružne osobe, a prije o originalnoj vari-

jaciji na drevnu temu žene kao nužnoga zla, o kojoj Palada u ozbiljnom
tonu lamentira u prethodnom epigramu (AP 11.286); tamo je povezuje još s
jednim nužnim zlom – robom. U epigramu AP 11.381 parafrazira poznati
Hiponaktov fragment o tome kako u životu sa ženom čovjek doživi samo
dva sretna trenutka – prvi je onaj kad je uzimaš za ženu, a drugi kad je
sahranjuješ. Zanimljivo je da je rob, čini se, ipak manje nužno zlo nego žena
– dok je jasno da je jedina dobra žena mrtva žena, rob može biti dobar ako
mu polomiš noge:
Πᾶσα γυνὴ χόλος ἐστὶν· ἔχει δ᾽ ἀγαθὰς δύω ὥρας,
τὴν μίαν ἐν θαλάμῳ, τὴν μίαν ἐν θανάτῳ.
AP 11.381
Svaka žena izaziva bijes, no dva su trenutka s njom dobra: jedan je prve
bračne noći, a drugi kad umre.
Palada zasigurno očekuje da čitatelj prepozna parafrazu, i očito namjerno

hiponaktovske jambe zamjenjuje elegijskim distihom.
Druga skupina epigrama bavi se duhovitim opisivanjem nemilih situaci-
ja iz svakodnevnoga života – bilo onih koje su (stvarno ili tobože) pogodile
pripovjedača osobno ili onih koje su zasluženo snašle određene ljude, uglav-
nom karakterne ili profesionalne tipove.
Takav je jedan epigram onaj u kojem se Palada žali kako ne može utje-
rati stanarinu za podrumsku sobicu koju iznajmljuje:
Τῷ πτισάνην πωλοῦντι τὸ κελλίον ἐχθὲς ἔδωκα,
καὶ φοβερὸν πύκτην σήμερον εὗρον ἔσω.
ὡς δ᾽ ἔλεγον, ‘σὺ τίς εἶ; πόθεν ἤλυθες ἡμέτερον δῶ;’
πυγμαχίης κατ᾽ ἐμοῦ χεῖρας ἀνέσχεν ἄνω.
ψύττα δ᾽ ἐγὼ κατέτεινα, φοβεύμενος ἄγριον ἄνδρα,
τὸν πτιστὴν πύκτην ἐξαπίνης ὁρόων.
ἀλλά σε, πρὸς πύκτου Πολυδεύκεος ἠδὲ καὶ αὐτοῦ
Κάστορος, ἱκνοῦμαι, καὶ Διὸς ἱκεσίου,
τὸν πύκτην ἀπόκρουσον, ἐμὸν χόλον· οὐ δύναμαι γὰρ
πυκτεύειν καθάπαξ μηνὸς ἐπερχομένου.
AP 11.351
Prodavaču ječmene kaše jučer sam iznajmio podrumsku izbu, a danas
unutra zatekoh strašnoga boksača! Kad ga upitah: ”Tko si ti? Odakle
si stigao u moj dom?”, navalio je na mene šakama po glavi. Videći da
je prodavač u trenu postao boksač, u strahu od tog divljaka pobjegoh
dok si rekao britva! Preklinjem te, tako ti boksača Polideuka i samoga
Kastora, i Zeusa, zaštitnika pribjegara, otjeraj mi tog boksača zbog
kojeg ću iskočiti iz kože! Pa ne mogu se svaki put na početku mjeseca
upuštati u boksački meč!
28
Uobičajene nevolje stanodavca s podstanarom Palada prikazuje drama-

tizirano i u hiponaktovskom kolokvijalnom stilu, prikazujući i sebe, tj. ulo-
gu iz koje govori, i podstanara kao ljude s društvenog dna, no pritom ne
zaboravlja na učene aluzije koje prizivaju Homera i mitsku tradiciju.
U epigramu o poklonjenom oronulom konju Palada nudi grotesknu sliku
u kojoj konjski rep ne visi s konja, nego se onemoćali konj klati s vlastita repa:
ἵππον ὑποσχόμενός μοι Ὀλύμπιος ἤγαγεν οὐράν,
ἧς ὀλιγοδρανέων ἵππος ἀπεκρέματο.
AP 11.293
Obećavši mi konja, Olimpije mi je dovukao rep s kojega je visio onemoćali
konj.
Netko drugi dao mu je tvrdoglavoga magarca, pravu pokoru. Palada se tu

odlučuje za drukčiju tehniku – za smjelu kombinaciju retoričkih zahvata:
Ἀντίσπαστον ἐμοί τις ὄνον μακρόθυμον ἔδωκεν,
τῶν βασταζομένων ὅρμον ὁδοιπορίης,
υἱὸν τῆς βραδυτῆτος ὄνον, πόνον, ὄκνον, ὄνειρον,
τῶν ἀνακαμπτόντων ὑστάτιον πρότερον.
AP 11.317
Netko mi je darovao inatljivog, izdržljivog magarca, koji za jahače znači
kraj puta, sina Sporosti, magarca, pokoru, oklijevanje, san, hysteron-pro-
teron za putnike-povratnike.
Uz neobičnu metaforiku, aliteracija i asonancija udružuju se s homeo-

teleutima, a završna dosjetka gramatički termin prikladno primjenjuje na
samovoljnu životinju koja se ukopa pa neće ni naprijed ni natrag. Možda
nije slučajno da se prvi epitet uz konja može shvatiti i kao metrički termin,
antispast.
Načelno, grčki skoptički epigram obračunava se s ljudskim tipovima i
bavi se tipičnim situacijama iz svakodnevnog života; tek rijetko možemo
pretpostaviti da je pokoji od njih bio uperen protiv nekog konkretnog suvre-
menika. Neke od epigrama Palade, koji sebe smatra nastavljačem arhajske
jambografije, možda bismo mogli čitati kao upravo takve invektive: u tri se
epigrama Palada obračunava s nekim korumpiranim prefektom, zgraža se
nad nekim jambografom koji svoje satiričke napade prodaje za novac poput
trgovca uljem, i nad filozofom koji je postao prefekt, podruguje se nekom
pjesniku koji se odviše voli kockati, komentira kako je pobjeda nepravedno
dodijeljena stanovitom Patriciju pa zbog toga, personificirana, tuguje, i sl.
S druge strane, dva epigrama koja govore o lihvaru koji je umro bilježeći
kamate vjerojatno ne treba povezivati s kakvim stvarnim lihvarom, a tako
29
Musarum cultus
ni epigrame o gozbi s koje gosti odlaze gladni, ili su bijedna jela servirana u
skupocjenom posuđu, s kakvim stvarnim domaćinom, kao što i epigram o
ocu i sinu koji su zajednički izjeli imetak tek načelno govori o rasipnicima,
a ne okomljuje se na neke konkretne sugrađane.
Sudeći o još jednom Paladinom epigramu koji bismo mogli proglasiti
programatskim u odnosu na izbor skoptičkoga epigrama, ta mu je poezija
znala pribaviti i neprijatelje – no teško je reći je li tu samo posrijedi jam-
bografski topos ili ipak nešto više od toga:
ὤμοσα μυριάκις ἐπιγράμματα μηκέτι ποιεῖν,
πολλῶν γὰρ μωρῶν ἔχθραν ἐπεσπασάμην.
ἀλλ᾽ ὁπόταν κατίδω τοῦ Παφλαγόνος τὸ πρόσωπον
Πανταγάθου, στέξαι τὴν νόσον οὐ δύναμαι.
AP 11.340
Tisuću sam se puta zakleo da više neću pisati epigrame – jer navukao
sam na sebe neprijateljstvo mnogih budala. Ali kad vidim lice Pafla-
gonca Pantagata, ne mogu se obraniti od te bolesti!
Ipak, ponekad se stječe dojam da je Paladi bilo što – kakva situacija,

općeprihvaćena istina, komički tip ili slično – dobrodošlo kao povod za
igru riječi i dovitljivo smišljanje različitih figura dikcije koji će, nerijetko
uz književne, najčešće homerske aluzije, kod obrazovanog čitatelja izazvati
osmijeh:
Ῥῶ καὶ Λάμβδα μόνον κόρακας κολάκων διορίζει·
λοιπὸν ταὐτὸ κόραξ βωμολόχος τε κόλαξ.
τοὔνεκά μοι, βέλτιστε, τόδε ζῷον πεφύλαξο,
εἰδὼς καὶ ζώντων τοὺς κόλακας κόρακας.
AP 11.323
Laskavca od gavrana razlikuju samo slova l i r. Uostalom, i gavran i
laskavac vrebaju ručak. Stoga mi se, dragi moj, čuvaj te zvjerke! Imaj
na umu da su laskavci gavrani koji vrebaju žive!
Modernom se uhu čini uspjelijim distih o monasima: Palada ne može

odoljeti a da na što manji prostor ne utrpa što više retoričkih zahvata – u
ovom slučaju u samo dva stiha imamo hijazam i igru riječi koja je istodobno
i jednostavna i komplicirana, a u svakom slučaju teško prevodiva. Pritom je
jasno da o nekoj satiri na račun monaha tu ne može biti riječi.
Εἰ μοναχοί, τί τοσοίδε; τοσοίδε δέ, πῶς πάλι μοῦνοι;
ὦ πληθὺς μοναχῶν ψευσαμένη μονάδα.
AP 11.384
Ako su monasi samci, što ih je toliko? A kad ih je toliko, kako su,
opet, sami? O gomilo samaca koja si slàgala samoću!
30
Sve u svemu, Palada se pokazuje kao dosljedan sljedbenik svojih pret-

hodnika iz prvoga stoljeća. Preferira dvije tehnike koje smo uočili i kod
njih: slikovitu hiperbolu i karikiranje s jedne strane i složene retoričke do-
sjetke u kojima pretežu figure dikcije. U helenističkoj maniri pokazujući
učenost rado poseže za rijetkim riječima i hapaksima, miješajući stilove i
umećući književne aluzije, a neobično voli igre riječima. Kao ni kod njego-
vih prethodnika, pravu satiričku indignaciju kod Palade ne nalazimo.
Zanimljivo je, međutim, da kod Palade nema ni najmanje naznake ono-
ga razvoja koji jasno možemo primijetiti i kod Lukilija i kod Nikarha i kod
Amijana, a koji vodi prema nama bližem, trodijelnom marcijalovskom
epigramu, koji podsjeća na moderni vic, koji je dramatski nabijen i dijaloš-
ki strukturiran, a čitatelja osvaja originalnom, neočekivanom poantom na
kraju, u kojem epigramatičarevo ortaštvo s čitateljem nadilazi puko razu-
mijevanje obrazovanih aluzija, pri čemu je retorika uvijek samo sredstvo,
a ne cilj kojem je podređen epigram. Po svemu sudeći, Marcijala Palada
nije čitao, pa ga nije mogao ni slijediti, no Lukilija i Nikarha svakako je i
poznavao, i proučavao, i volio. Put koji će dovesti do vrhunca skoptičkoga
epigrama, a na koji su ga njegovi stariji prethodnici mogli usmjeriti, očito
namjerno nije izabrao.
Bibliografija
• Albiani, Maria Grazia. 2000. Palladas. Der Neue Pauly IX. Verlag J. B. Metzler.
Stuttgart – Weimar. 191.
• Baldwin, Barry. 1985. Palladas of Alexandria: a Poet between Two Worlds.
L’Antiquité Classique 54. 267-273.
• Bowra, Cecile M. 1959. Palladas and Christianity, Proceedings of the British
Academy 45. 255-267. (pretisak u On Greek Margins. Ur. Bowra, Cecile M. 1970.
Clarendon Press. Oxford. 253-266.)
• Bowra, Cecile M. 1960a. Palladas and the Converted Olympians. Byzantinische
Zeitschrift LIII. 1-7. (pretisak u On Greek Margins. Ur. Bowra, Cecile M. 1970.
Clarendon Press. Oxford. 245-252.)
• Bowra, Cecile M. 1960b. Palladas on Tyche. The Classical Quarterly X, 1-2. 118-
128.
• Bowra, Cecile M. 1960c. The Fate of Gessius. The Classical Review X, 2. 91-95.
• Brecht, Franz J. 1922. Stoff und Form des griechischen Spottepigramms, Diss.
Freiburg.
• Brecht, Franz J. 1930. Motiv- und Typengeschichte des griechischen Spotte-
pigramms. Philologus. Supplbd. 22.2. Leipzig.
• Burnikel, Walter. 1980. Untersuchungen zur Struktur des Witzepigramms bei
Lukillios und Martial. Palingenesia Bd. 15. Franz Steiner Verlag. Wiesbaden.
31
Musarum cultus
• Cameron, Alan. 1964a. Palladas and the Fate of Gessius, Byzantinische Zeit
schrift LVII. 279-292.
• Cameron, Alan. 1964b. Palladas and the Nikai, Journal of Hellenic Studies
LXXXIV. 54-62.
• Cameron, Alan. 1965a. Palladas and Christian Polemic, Journal of Roman Stu-
dies LV. 17-30.
• Cameron, Alan. 1965b. Notes on Palladas, The Classical Quarterly XV, 1-2. 215-
229.
• Degani, Enzo. 1977. rec. Erhardt, Paul. Satirische Epigramme auf Ärzte. Eine
medizinhistorische Studie auf der Grundlage des XI. Buches der Anthologia,
Diss. Erlangen-Nürnberg 1974, Sileno III, 2-4. 311.
• Follet, Simone. 1993. Les cyniques dans la poésie épigrammatique, in AA. VV.
Le cynisme ancien et ses prolongements. Actes du Colloque international du
CNRS (Paris, 22-25 juillet 1991). Ur. Marie-Odile Goulet-Cazé – R. Goulet. Pa-
ris. 359-380.
• Franke, Alfredus. 1899. De Pallada epigrammatographo, diss. Lipsiae.
• Henderson, William J. 2008. Epigrammatic Psogos: Censure in the Epigrams of
Palladas of Alexandria, Acta Classica 51. 91-116.
• Keydell, Rudolf. 1957. Palladas und das Christentum, Byzantinische Zeitschrift
L. 1-3.
• Lacombrade, Christian. 1953. Palladas d’Alexandrie ou les vicissitudes d’un pro-
fesseur-poète à la fin du IVème siècle, Pallas I. 18-26.
• Laurens, Pierre. 1965. Martial et l’épigramme grecque du Ier siècle aprés J.-C.
Revue des Études Latines, XLIII. 315-341.
• Lauxtermann, Marc D. 1997. The Palladas Sylloge, Mnemosyne, s. 4 L. 329-337.
• Longo, Vincenzo. 1967. L’epigramma scoptico greco. Pubblicazioni dell’Istituto
di filologia classica dell’Università di Genova, vol. 24. Genova.
• Luck, Georg. 1958. Palladas. Christian or Pagan?, Harvard Studies in Classical
Philology, LXIII. 455-471.
• Nisbet, Gideon. 2003. Greek Epigram in the Roman Empire. Martial’s Forgotten
Rivals. Oxford University Press. Oxford.
• Prinz, Karl. 1911. Martial und die griechische Epigrammatik. Alfred Hölder.
Wien-Leipzig.
• Wilkinson, Kevin W. 2009. Palladas and the Age of Constantine, Journal of Ro-
man Studies, XCIX. 36-60.
• Zerwes, Wolfgang. 1956. Palladas von Alexandrien. Ein Beitrag zur Geschichte
der griechischen Epigrammdichtung, diss. Tübingen.
32
Nino Zubović
Alfabet i grčka književnost
Jednom se moglo čuti da je “Grcima na području religije, državnoga ži-

vota i iskustvenih znanosti bila svojstvena očita nesklonost prema rašireni-
joj uporabi pisma i bilo kakvom njegovu autoritetu”, štoviše, da u “opiranju
pismenosti ne možemo ne primijetiti karakterističnu crtu grčkoga naroda”
(Curtius 1882: 252). Na istom tragu još će i Rudolf Pfeiffer upozoravati
na “općenitu, duboko ukorijenjenu nesklonost Grka prema pisanoj riječi”
(Pfeiffer 1978: 52). Mi pak, prekoračivši prag elektroničkoga doba, u grč-
kom ovladavanju alfabetskim pismom možemo vidjeti ne samo presudan
događaj za oblikovanje grčke književne i kulturne predaje, nego i “medijsku
revoluciju svjetskopovijesnih razmjera”.1 Promjene pak koje prate prijelaz
iz kulture pisma u digitalnu kulturu danas se rado uspoređuju s komplek-
snim prijelazom od usmenosti k pismenosti/literaturi u Grka. Na počet-
ku tog polumilenijskog procesa stoji Ilijada, pjesmotvor na pragu između
usmenosti i pismenosti, a na njegovu kraju živahan pogon helenističkih
knjižnica. Upravo zbog našega osjećaja da se danas u medijskom smislu
nalazimo “na pragu” katkad nam izgleda da gubimo vlast nad novim ra-
zvojem događaja. Odatle napetost koja povremeno probija iz tekstova naših
suvremenika kad žele izraziti svoje nepovjerenje prema novim, digitalnim
medijima. Dobro znamo koliko su Platon i Isokrat nekoć bili rezervirani
prema vrijednosti pisane riječi.2
Vrijedi se prisjetiti dvaju novijih pokušaja da se preciziraju okolnosti koje
su pratile izum grčkoga alfabeta, a samim time i usmjerile grčku književnu
predaju u određenom pravcu. Jedni misle da prvu pojavu grčkoga alfabeta
mogu dovesti u kauzalnu vezu sa samim počecima grčke književnosti. Na
taj način oni ujedno žele pružiti izričit odgovor na jedno od potpitanja drev-
ne quaestio Homerica, naime ono o ulozi pisma u nastanku homerskih epo-
va. Drugi pak vjeruju da je pri proučavanju najranijih faza grčke kulture
1 Assman, Jan. 2002. “Jenseits der Stimme, jenseits des Mythos. Über die Veränderung
der Welt durch Schrift”, novinski članak objavljen u Neue Züricher Zeitung 19. I.
2 Usp. npr. Pl. Phdr. 274b-275c. i Isoc. Ad Dionysium 2-3. I u našem će se vremenu odlu-
čujuća bitka između konkurentnih medijskih formata vjerojatno voditi u ekonomskoj sferi:
simptomatične su najave tiskanih medija s milijunskom nakladom da razmatraju odluku o
skorom gašenju tiskane verzije i konačnoj selidbi na internet.
33
Musarum cultus
do sada neopravdano izostala njezina kontekstualizacija. Drugim riječima,

onaj tko se kani baviti ranim postignućima Grka, poput izuma alfabeta i
arhajske književne predaje, svoj bi pogled morao odlučno usmjeriti prema
Istoku. U velikoj mjeri ti pokušaji korespondiraju s danas posebno aktual-
nom problematikom medijske mijene.
Godine 1991. objavljena je knjiga programatskog naslova: Homer and
the Origin of the Greek Alphabet. Obnavljajući hipotezu po kojoj je grčki
alfabet bio izumljen upravo da bi se zapisao heksametarski stih Homerovih
epova, a koju je kao obiter dictum još 1949. iznio ugledni britanski filolog
i epigrafičar Wade-Gery (Wade-Gery 1952: 11-14), Barry Powell je u kri-
lu filologije ponovo pokrenuo načelne i specijalističke rasprave o grčkom
alfabetu. Tradicionalnoj filologiji alfabet, dakako, nikad nije prestajao biti
važnom temom. Poput Homera, on po naravi stvari pripada počecima. Bu-
dući da s njim započinje učenje jezika, pokoju će mu riječ uvijek morati po-
svetiti prvo poglavlje svake grčke gramatike. Svojom sveprisutnošću diljem
Sredozemlja na kamenu, keramici ili metalu on je naročito tema epigrafije,
a silno je važan i za dijalektologiju, paleografiju, arheologiju, papirologiju,
numizmatiku i historiografiju. Izravan ili neizravan utjecaj grčkoga pisma
na današnji svijet teško da je slabiji od onog grčkoga jezika, književnosti ili
kulture općenito.
Dva su događaja bila prijelomna za dvadesetostoljetnu grecistiku. Prvi
je izgradnja teorije o usmenom pjesništvu (oral poetry) u radovima Milma-
na Parryja, učenika mu Alberta Lorda i njihovih nastavljača od tridesetih
godina naovamo. Drugi je senzacionalno Ventrisovo dešifriranje mikensko-
ga slogovnog pisma lineara B iz sredine pedesetih godina. Nadovezujući se
na njihove rezultate, sredinom šezdesetih Eric Havelock počinje iznositi
osebujnu teoriju o usmenom pjesništvu arhajske Grčke kao edukacijskom
obliku, tehnologiji za očuvanje kulturnoga identiteta i svojevrsnoj “ple-
menskoj enciklopediji”. Utjecaj te teorije krajem 20. st. bio je tako snažan
unutar grecistike, ali i izvan nje, da njezinoga tvorca, uz Parryja i Lorda,
danas slobodno možemo proglasiti trećom osobom oralističkoga trojstva.3
Njegovo je djelo doživaljavano kao konačno otkriće usmene dimenzije ži-
vota arhajske Grčke.4 Naizgled paradoksalno, Havelocka je ustrajno bav-
3 Ikonoklastičke su crte Havelockova djela (i stila) od samoga početka izazivale, s jedne
strane gruba osporavanja, a s druge sektaško odobravanje gorljivih sljedbenika. Prvi hrvatski
prijevod njegove popularno pisane knjige iz 1986, Muza uči pisati, pojavio se tek početkom 21.
st. (Havelock 2003).
4 “Unless the final decade of the twentieth century has something unforeseen in store for
us, the greatest discovery of the century in classical scholarship will turn out to have been
the rediscovery of the oral dimension of Greek life in the Geometric and Archaic periods
with strong residual effects in culture of High Classical and Classical periods” (Robb 1994:
235).
34
Nino Zubović: Alfabet i grčka književnost
ljenje medijem usmenosti neumoljivo vodilo ka sve intenzivnijem radu na

proučavanju njemu suprotstavljanog medija – pisma. Idući korak je bio
prevrednovanje značenja izuma alfabeta za grčku kulturu. Sve je to usmje-
rilo pozornost znatnog broja istraživača grčke kulture u najširem smislu
riječi na fenomene koje danas označavamo pojmovnim parom usmenost/
pismenost. S vremenom se pokazalo da proces prijelaza s jednog medija
na drugi, njihova interakcija, a osobito posljedice cijelog tog zbivanja na
ljudsko društvo pobuđuju živahan interes i izvan razmjerno uskoga kruga
proučavatelja grčkog jezika i kulture. Od Havelockovih sljedbenika za našu
je temu najvažniji svakako Kevin Robb, čija se teza, formulirana još 1978.,
dijelom poklapa s Powellovom: izvorni motiv za izum alfabeta bila je želja
da se zapiše heksametar, doduše ne čitavih homerskih spjevova, nego kra-
ćih zavjetnih natpisa.
Nekoliko je usporednih procesa uzgred pogodovalo dobrodošlom usre-
dotočenju istraživača na pismo, a poglavito na grčki alfabet. S jedne stra-
ne, žustra je revalorizacija usmenosti poništila vjekovnu jednadžbu između
pismenosti i civiliziranosti. Štoviše, danas je neprijeporno da je i u sluča-
ju civilizacije par excellence – one grčko-rimske – pismenost bila izrazita
rijetkost. Primijenimo li UNESCO-vu definiciju iz 1958. da nepismenim
možemo smatrati onoga “koji nije kadar napisati te pročitati kratak i jed-
nostavan prikaz svoga svakodnevnog života”, dobit ćemo izrazito nepopu-
laran rezultat po kojem bi Tunižani sredinom 20. st. bilježili niži postotak
nepismenosti (84,50%) od Rimljana u doba principata (iznad 90%) (Harris
1989: 22). S druge pak strane doznali smo da su Grci, izgubivši jednom ste-
čeno umijeće pisanja, od 8. st. pr. Kr. iznova počeli rabiti pismo neuspore-
divo savršenije od onog davno zaboravljenog. Glasoviti britanski arheolog
Alan Wace, pišući 1956. predgovor knjizi o linearu B, nije mogao povjero-
vati da je narod domišljat poput Grka mogao posve zaboraviti pismo nakon
što ga je već jednom imao.5
S druge strane, danas je na djelu vrlo snažna tendencija, posebno među
proučavateljima grčkoga pjesništva, religije i mita, da se razvoj grčke knji-
ževnosti i kulture smjesti u širi prostorni i vremenski kontekst. Tako se,
primjerice, gomilanjem dokaznog materijala i ponovnim uspostavljanjem
davno zaboravljenih spona sve spremnije priznaje znatan dug Grka blisko-
istočnim kulturama. Po raširenom shvaćanju pred nama je doba u kojem
si grecisti – u jednakoj mjeri u kojoj latinisti ne mogu zanemariti grčku
književnost – više neće moći dopustiti ignoriranje bliskoistočne literature.
Najistaknutiji zagovornici te pozicije – Walter Burkert i Martin West6 –
5 “It is incredible that a people as intelligent as the Greeks should have forgotten how to
read and write once they had learned how to do so” (Ventris i Chadwick 1956: xxviii).
6 Dva su reprezentativna naslova: Burkert 1992 i West 1997. West je nazivom “zapadno-
azijski utjecaj” htio naglasiti izostanak usporedivog egipatskog utjecaja.
35
Musarum cultus
ujedno su i među najuglednijim filolozima zadnje četvrtine 20. st. Velik

dio svoje stvaralačke energije posvetili su rekonstruiranju osovine Orijent
– Grčka koja je bila uvažavana sve do duboko u 18. st. Među brojnim i zna-
čajnim posudbama – poput samog koncepta posudbe uz kamate7 – grčki
alfabet je valjda posljedicama najbremenitiji kulturni import sa semitskog
Istoka. U Odiseji i kod Herodota Feničani se spominju kao spona između
Istoka i Zapada. Napokon, i sami su Grci slova svoga pisma zvali feničkim
(φοινικήια). Sjećanje na njegovo semitsko podrijelo višestruko je dobro sa-
čuvano: nazivi, oblici, redoslijed pa i glasovna vrijednost slova najstarijih
grčkih pisama uvelike su podudarni sa starofeničkim uzorima. U prilog
semitskoga podrijetla govori i njihova upotreba kao brojčanih znakova te
činjenica da su najstariji natpisi pisani ili bustrofedon (βουστροφηδόν) ili
zdesna (ἐπαρίστερα).8 Pokazalo se da je usredotočenost proučavatelja vanj-
skih utjecaja upravo na “orijentalizirajući period”, dakle na Homerovo sto-
ljeće (od 750. do 650. g. pr. Kr.), bila od znatne koristi onima koji tragaju za
motivima i okolnostima adaptacije feničkoga pisma.
Jedan od važnih poticaja naraslom zanimanju za moguću vezu između
izuma pisma i nastanka Homerovih epova mogla je biti upravo Lordova
dopuna Parryevoj teoriji, formulirana u danas klasičnom djelu The Singer
of Tales iz 1960. Ondje je zagovarana hipoteza po kojoj je Homer diktirao
Ilijadu i Odiseju nekom pisaru (tzv. oral dictated text theory). Po Lordovu
se shvaćanju drugačije ne bi dala objasniti pjesnikova virtuoznost u izradbi
fabule. Pod tim bi okolnostima on za njezino promišljanje i pomnu izgrad-
nju, oslobođen tereta izvedbenog tempa, imao vremena na pretek. Tako-
đer, jedino bi se tako mogla objasniti silna duljina Homerova teksta koja
uvelike nadilazi bilo čije izvedbene, odnosno receptivne sposobnosti. Me-
đutim, time što je zapisan, spjev još uvijek nije izgubio svoje bitno usmeno
obilježje.9
Izložit ćemo doprinos recentnoj raspravi o okolnostima i reperkusijama
izuma grčkog alfabeta s dva polazišta. Prvo je proizašlo iz tradicionalne ho-
merske filologije, a najotvorenije ga danas zastupa Barry Powell. Druga je
perspektiva, čiji su korifeji Walter Burkert i Martin West, svojevrsni nuspro-
izvod “orijentalista” među filolozima, nastao u njihovu pokušaju dokumen-
tiranja “zapadnoazijskih” utjecaja na formativni period grčke kulture – ar-
hajsko doba. Interes koji danas izazivaju tako često obrađivane teme poput
7 Još se Ivan Liđanin pod Justinijanom (5/6 st. po Kr.) sjećao Feničana kao prvih lihvara:
Φοίνικες πρῶτοι τοκογλύφοι καὶ ὀβολοστάται.
8 βουστροφηδόν – tehnički termin koji znači “kao što se vol okreće” pri oranju amo-tamo,
tj. naizmjence u redovima slijeva i zdesna; usp. Paus. 5.17.6.5. Za ἐπαρίστερα v. Hdt. 2.36.21.
9 “Though it is written, it is oral. The singer who dictated it was its ‘author’, and it reflected
a single moment in the tradition. It was unique” (Lord 1960: 124).
36
nastanka alfabeta i Homerovih epova pokazuju da filologija doista zna biti

neobično slična religiji. S obnovljenim žarom ona se uvijek iznova vraća
počecima.10
Barry Powell: Eodem tempore, ergo propter hoc
In spite of the tremendous achievements of the Western civilization

in so many fields of human endeavour, writing has not progressed
at all since the Greek period. (Gelb 1963: 239)
Godine 1991. Powell je objavio knjigu koja je imala cilj odgovoriti na tri
temeljna pitanja usko povezana s grčkim alfabetom: Zašto je uopće izu-
mljen? Tko je to učinio? i Gdje? Ponuđen odgovor glasi: neki pojedinac, vje-
rojatno s otoka Eubeje, izumio je alfabet s jednom jedinom namjerom – da
bi zapisao Homerovu Ilijadu i Odiseju. Da ni zadnje pitanje u vezi alfabeta
ne bi ostalo bez odgovora, predlaže se Palamed kao najozbiljniji kandidat
za njegova izumitelja:11 “If Palamedes were the actual name of the adapter,
the man who fashioned the technology that preserved, than put an end
to oral culture, we can understand why he has no place in Homer, whose
contemporary he was” (Powell 1996: 26). Kako silina oralističkog vala koji
od tridesetih godina 20. st., tj. od prve pojave Parryjevih radova, pa sve do
danas nosi homerologiju nije oslabila, Powell će redovito podsjećati svoje
čitateljstvo da je Homer (tj. Ilijada i Odiseja) za nas prvenstveno tekst, od-
nosno materijalni zapis. Njegova geneza, razvoj i povijest, dakako, pripada
dobu koje nije poznavalo pismo, ali “naš” je Homer samo onaj očima vidljiv
– alfabetom napisano štivo.
Da odgovor na pitanje o temeljnom karakteru Homerovih epova naposljet-
ku ovisi o tome za koji će se medij (usmenost/pismenost) netko opredijeliti,
zorno je pokazala i jedna nedavna polemika. Ona se razvila u dvjema opšir-
nim (i općenito pozitivnim) recenzijama Westova kritičkog izdanja Ilija-
de,12 te u njegovu odgovoru na iznesene primjedbe. Naime, renomiranom
su priređivaču dvojica recenzenata prigovorila da se u svojoj Praefatio, te
u samom kritičkom radu na tekstu, uopće nije osvrtao na djelo Parryja/
Lorda, da odbija prihvatiti konzekvencije njihove teorije, štoviše, da se po-
kazao nekompetentnim na području usmene poetike i lingvistike. Sve bi
10 “The real sciences advance in lines, with checks and halts, but in lines. Philology, the study
of the past, seems to move by escapes and loops, in a kind of circle, and ever and anon returns to
the point it started from. Herein it resembles religion” (Allen 1924: 109).
11 Stesihor, naš najstariji izvor, u drugoj knjizi svoje Orestije tvrdi da je Palamed izumio
alfabet [εὑρηκέναι τὰ στοιχεῖα] (Page, PMG, fr. 213).
12 Homeri Ilias, recensuit/testimonia congessit Martin L. West, vol. I 1998, vol. II 2000, Stuttgart/
Leipzig. Rasprava se odvijala na stranicama internetskog časopisa Bryn Mawr Classical Review.
37
Musarum cultus
to, navodno, dobrim dijelom trebalo proizlaziti iz njegove sporne tvrdnje da

je “Homer” pisao. Odgovarajući, West je svoje kritičare nazvao “pristaša-
ma Oralističke vjere ... koji mu predbacuju što nije obratio dovoljno pažnje
na Dobru vijest”, iskreno se začudivši što oni vide nešto kontroverzno, ili
čak ekstremno u tome što je on Homera proglasio odgovornim za zapisiva-
nje (bilo vlastoručno, bilo uz pisarovu pomoć) samih epova.13 Na Ilijadu se
po njegovu sudu ne može gledati kao na transkript niza usmenih izvedbi.
Tomu je tako, uz ostalo, i zbog nepostojanja tehničkih sredstava da se ona
zabilježi, čak i kada bi Homer bio tako savršen pjevač da bi tijekom izved-
be bio u stanju stvoriti našu Ilijadu. Odbacivši Lordovu teoriju “usmeno
diktiranog teksta”, West se osjetio pozvanim podsjetiti svoje kritičare na
“neumoljivu činjenicu da u slučaju Ilijade pred sobom imamo (za)pisani
spjev, tekst fiksiran u postupku pisanja, što ni po parrystičkoj teoriji ne bi
bilo drugačije”. Ova epizoda dobro ilustrira da pitanje odnosa zapisivanja
Ilijade i Homerove osobe ni izdaleka ne možemo smatrati naivnim. Štoviše,
moramo ga smatrati vrlo važnim i upravo neizbježnim, što potvrđuje oštri-
na diskusije koja se nakon tolikih stoljeća vodi među tako kompetentnim
sugovornicima.14
Da svoja istraživanja usmjeri na problemski splet koji povezuje Homera i
grčki alfabet, Powell je bio potaknut, kako kaže, “paradoksalnim odnosom”
koji postoji među njima (Powell 1996: 4). Korijeni se toga odnosa nalaze u
pitanjima kronologije. Danas većina istraživača smješta Ilijadu i Odiseju u
8. st., a nastanak grčkoga alfabeta oko 800. g. pr. Kr. Paradoks, dakle, glasi:
enormno dugi usmeni spjevovi zabilježeni su pismom otprilike istodobno sa
samim počecima primjene pisma u grčkom povijesnom razdoblju. Drugim
riječima, on bi sam od sebe iščezao kad bismo ta dva događaja uspjeli što
više razmaknuti u vremenu. Sve od Wolfovog vremena taj su paradoks po-
kušavali ublažiti pomoću dviju strategija: ili se autora homerskih spjevova
pomicalo u razdoblje “pune pismenosti” šestoga pretkršćanskoga stoljeća15
13 “As Adam Parry pointed out, if the poet had not written (or caused to be written), we
could not have his poem. But we do have it, because ‘he’ is by definition the author of the
poem we have.” Usp. http://bmcr.brynmawr.edu/2001/2001-09-06.html (pristupljeno 13. ožuj-
ka 2018.)
14 Još 1795. F. A. Wolf u djelu Prolegomena ad Homerum požalio se svome čitatelju: “Kad
bi naši preci mogli čuti da su se pojavile ozbiljne dvojbe oko toga je li se Homer, najveći od
pisaca, služio umijećem pisanja, oni bi graknuli: ljubitelji paradoksa nemaju više nikakva
srama!”.
15 Pritom ostaje nejasnim zašto bi podvig zapisivanja tako golemih djela bio a priori lakše
ostvariv u 7. ili 6., nego u 8. st. pr. Kr. Osim toga, poznato je da se kod Homera ne javlja
nijedan predmet ili društvena praksa koje bismo sa sigurnošću mogli datirati nakon 700.
pr. Kr., pa je, prema Powellu, teško vjerovati da je, iz nepoznatih razloga, oko 700. pr. Kr.
mizanscena spjevova zamrznuta bez pomoći pisma.
38
ili se pak datum uvođenja alfabeta gurao što dublje u prošlost. Taj drugi na-
čin argumentacije nedvojbeno traži posjedovanje stanovitih uvida u samu
narav i povijest pisma kao medija. Većina nesporazuma u pogledu pisma
izvire iz naše predrasude da je pismo naprosto vjerna reprezentacija govo-
ra u drugom mediju, nešto poput vidljiva govora. Zapravo, ono se najviše
približilo tom idealu tek u jednom povijesnom trenutku, naime u arhajskoj
Grčkoj. Sažimajući, Powell će konstatirati: In its obsession with phonetic
accuracy the Greek alphabet was a great anomaly in the history of writing,
and many of its successors have gladly returned to earlier practices (Powell
1996: 4).
On alfabet definira kao “pismo čiji grafički elementi predstavljaju atome
govornog jezika tako da se, u idealnom slučaju, približni zvuk izgovorene
riječi može rekonstruirati samo pomoću slijeda grafičkih znakova.”16 Atom-
ski karakter toga pisma dobro predstavljaju grčki i latinski naziv osnovnih
mu jedinica – slova: stoikheia odnosno elementa. Ono pokušava prenijeti
nevidljive elemente ljudskoga govora u vidljive grafičke znakove. Dok su
sva prethodna pisma tek nastojala podsjetiti govornika na riječi kojih mu
je zvuk već poznat, alfabetom se slogovi daju razbiti na svoje sastavnice
što omogućuje prikazivanje prethodno nezabilježenih govornih primjera.
Budući da je on, kao prvo takvo pismo u povijesti, obavještavao čitatelja
o zvuku riječi, znao on ili ne znao njezino značenje, ta ga je crta činila po-
tencijalno upotrebljivim za zapisivanje bilo kojega jezika. I doista, izravni
su se nasljednici grčkoga alfabeta rasprostrli globusom i danas pouzdano
služe zapisivanju mnogih jezika. Zadržavajući isti nutarnji ustroj, latinica,
ćirilica i npr. međunarodni fonetski alfabet – IPA (International Phonetic
Alphabet) tek su modifikacije grčkoga pisma. Krajnja je Powellova nakana
bila provesti sustavno istraživanje povijesnih uzroka koji leže iza radikal-
nog prijelaza od ranijih, manje učinkovitih pisama, na alfabetsko pismo.
Poput Havelocka i njegovih sljedbenika Powell se zalaže za striktno lu-
čenje grčkog alfabeta od ostalih pisama, osobito od onih zapadnosemitskih
– feničkog i hebrejskog silabara. Pridržavajući sam naziv “alfabet” samo
za onaj grčki,17 svi se oni rado pozivaju na Gelbovu teoriju o slogovnom ka-
rakteru zapadnosemitskih pisama koja, kao takva, feničkom i hebrejskom
pismu (script, writing) uskraćuje samo pravo na naziv alfabet (alphabet).
Sličnost oblika, imena, te mnemotehničkog redoslijeda njihovih slova, ni-
pošto nije potvrda o identičnosti tih pisaćih sistema i grčkoga alfabeta, nego
16 U praksi će alfabetski znak predstavljati fonem. Pitanje je li atomski model primje-
njiv na neprekinuti protok govornih glasova, kao irelevantno za njegovo istraživanje, autor
ostavlja po strani. Alfabetsko pismo se ponaša kao da fonemi realno postoje.
17 I povijesno gledano naziv “grčki alfabet” je svojevrstan pleonazam. Sama riječ alfabet je
grčka i sastoji se od grčkih naziva (doduše, iskvarenih feničkih naziva) prva dva znaka u nizu.
39
Musarum cultus
tek svjedočanstvo o njihovoj povijesnoj povezanosti. O tome zorno svjedoči

navodna razlika između uvijenosti biblijskog jezika i govoru toliko bliže
živosti jezika Homerovih i tragičarskih opisa. Powell će govoriti o “nes-
posobnosti zapadnosemitskog pisma da se približi prirodnom jeziku” te o
“sposobnosti grčkoga alfabeta da, zbog svoje tijesne povezanosti s govorom,
izrazi krajnje istančane misaone forme” (Powell 1996: 12). Auerbachovo
poznato razlikovanje između homerskoga i biblijskoga stila, provedeno u
prvome poglavlju njegove studije Mimesis iz 1953., Powell proglašava po-
grešnim jer nije uzelo u obzir bitno različit utjecaj dvaju pisaćih tehnologija
na stil tih djela.
Njegov “argument na temelju povijesti pisma” odnosi se uglavnom na
radikalnu tehnološku superiornost grčkog alfabeta nad svim ranijim po-
vijesno posvjedočenim vrstama pisma. Grčki je alfabet izumljen da bi se u
pismo vjerno transponirao Homerov pjesnički jezik. On je savršeno vjerno
uspio prenijeti fonetske obavijesti sadržane u bogatome Homerovu izriča-
ju. O njegovu uspjehu najbolje svjedoči današnja rasprostranjenost pisama
koji su tek derivati i inačice adaptatorova izuma.
Unatoč tome, zapadnosemitska su pisma, kao prva u potpunosti fono-
grafijska porodica pisama, bila ogroman korak naprijed u povijesnom ra-
zvoju pisma pa i povijesti kulture općenito.18 Spomenimo ovdje pravilo koje
u povijesti pisma ima upravo aksiomatski status: istinske, strukturalne
promjene u sustavu nekoga pisma uvijek su se zbivale prilikom preuzima-
nja toga pisma od strane kulturno rubnih, provincijalnih zajednica, poput
žitelja egejske i levantske periferije. Onima koji su živjeli u središtima moći
i utjecaja kao da je nedostajalo motiva za radikalne inovacije. Riječ je za-
pravo o tome da svaka strukturna promjena u “sustavu grafičkih oznaka s
konvencionalnom referencijom” unosi element opskurnosti, pa “the supre-
me desideratum” nije jednostavnost, nego jasnoća (Powell 1996: 7). Zapad-
nosemitska su se pisma pojavila oko 1500. pr. Kr. najvjerojatnije kao geni-
jalna simplifikacija egipatskog logosilabičkog hijeroglifskog pisma u kojem
se fonetska obavijest odnosila isključivo na suglasnike.19 Iz hijeroglifskog
znakovnog inventara od sedamstotinjak znakova domišljati je pojedinac
posegnuo za 24 unikonsonantska fonograma (u tom su egipatskom pismu
bile tri vrste fonograma: za tri, dva ili jedan konsonant). Toj je posudbi do-
datno pogodovala strukturalna sličnost afroazijskog egipatskog i semitskih
jezika te kulturalna im i zemljopisna blizina. Osim izrazito malog broja
18 Sposobnost da se priopći fonetska obavijest većina smatra korakom naprijed u povijesti
pisma. Zato će naš autor reći: “Egyptian and Mesopotamian writing was far more advanced
than the writing used in China today, where one fourth of all humans live ...” (Powell 1996: 7).
19 U mezopotamskom logosilabičkom klinopisu i u egejskim silabarima (poput lineara B)
suglasnici su uvijek bili povezani sa samoglasnicima.
40
čistih fonograma, ostale revolucionarne crte zapadnosemitskih pisama (za

kojima je također rado posegnuo izumitelj grčkoga alfabeta) su: fiksni redo-
slijed znakova, mnemotehničko imenovanje znakova u ritmičkom nizu te ko-
diranje zvuka znaka putem njegova imena, što se učeno naziva “akrofonskim
principom”.20 Upravo je taj princip uvelike olakšavao učenje zapadnosemit-
skih pisama. Kako je već rečeno, Powell je pristaša teorije koja izum grčkoga
alfabeta pripisuje konkretnom pojedincu u stvarnom vremenu, nazivajući ga
“the adapter”, terminom što ga je skovao američki filolog Benedict Einarson
(Einarson 1967). U prilog toj teoriji monogeneze iznosi dva argumenta. Prvo,
sama osebujnost prilagodbe u potankostima njezine izvedbe, odnosno mani-
pulacije pojedinim znakovima feničkoga pisma nedvojbeno upućuje na krea-
tivni rad genijalnog pojedinca. Drugi argument je apstraktniji: “pretpostaviti
da bi se kompleks arbitrarnih promjena mogao dogoditi dvaput, a kamoli na
istom mjestu u istom vremenu, proturječi samim principima povijesne kriti-
ke” (Powell 1996: 18).
U pogledu datuma adaptacije alfabeta Powellovo gledište predstavlja
snažnu reafirmaciju Carpenterova stava iz tridesetih godina 20. st. pozna-
tog kao argumentum e silentio. Zašto bismo naime vjerovali da se Grci, koji
su pisali po keramici i kamenu sve od pojave najranijih natpisa oko 750. ili
nešto prije, time nisu bavili i ranije? Zato, misli Carpenter, što za to nema-
mo potvrda. Nemamo nikakvog opravdanja pomicati datum geneze alfabe-
ta u starinu dublju od one najstarijih epigrafskih nalaza, koji su zapravo
naša jedina “rječita” svjedočanstva u moru tišine. Pretpostavivši “pristo-
jan” interval od jednog naraštaja od trenutka adaptacije pa do zamjetnog
širenja novoga izuma na najstarijim natpisima (oko 750.), Carpenter je po-
stulirao kao najvjerojatniji datum 800. godinu i tako se oštro suprotstavio
tradicionalnom devetnaestostoljetnom gledištu da su Grci morali pozna-
vati alfabet još u kasnom brončanom ili bar ranom željeznom dobu.21 To
gledište zapravo počiva na neizrečenoj teoriji po kojoj visoke kulture nužno
moraju poznavati pismo. Sličnu dataciju za grčki alfabet, ne prihvaćajući
Carpenterov argument, danas još zagovaraju neki ugledni semitisti.22 Radi
se uglavnom o onima koji se opiru tezi da je zapadnosemitsko pismo sila-
Pravilo po kojemu je “prvi glas imena nekoga znaka glas toga znaka”.
20
Zagovarajući simultanost nastanka Homerovih spjevova i alfabeta Powell neće imati

21
nikakva razloga umetati nekakav interval. Do podudaranja njegove i Carpenterove datacije

(oko 800. g.) došlo je jer je Carpenter baratao s pedesetak godina kasnijim datacijama naj-
starijih grčkih epigrafskih nalaza.
22 Najistaknutiji zagovornik vrlo ranog datuma preuzimanja alfabeta je J. Naveh. U svo-
joj knjizi Early History of the Alphabet (Leiden, 1982) on upozorava da nekim grčkim epiho-
ričkim oblicima, poput petopoteznoga slova mi i omikrona s potpisanom točkom, uzore valja
tražiti u semitskim slovnim oblicima starijim od 1000. pr. Kr.
41
Musarum cultus
bar, a to znači da ne prihvaćaju da između njega i grčkog alfabeta postoji

strukturna razlika. Pozivajući se na iznimnu rijetkost, no ipak postojanje,
zapadnosemitskih epigrafskih nalaza na Levantu prije klasičnog perioda,
oni ne vide razlog zašto se ista povijesna dubina, unatoč izostanku potvrda,
ne bi mogla pretpostaviti i za grčki alfabet, uz pretpostavku da su svi raniji
grčki zapisi naprosto izgubljeni. Filolozi će odgovoriti: epigrafskih potvrda
o postojanju grčkoga alfabeta prije 775-750. pr. Kr. naprosto nema. Nada-
lje, spomenuti semitisti ne vide nikakvu zapreku mogućnosti da su neki
slovni oblici dolazili u Grčku jedan po jedan, pa čak i da je “alfabet” prelazio
više puta na Zapad. Takvo gledište, po Powellu, ne zna prepoznati silnu
kreativnost adaptatorova zahvata.23
Nakon vremena, mjesto adopcije drugo je kanonsko pitanje na koje je
Powell, kao i svi prije njega, bio dužan ponuditi odgovor. Njegov je savjet
da uobičajeno pitanje “Gdje je došlo do prijenosa pisma s Istoka na Zapad?”
radije preformuliramo u “Gdje je adaptator živio i tko je on bio?”. Na taj
bismo način bili prisiljeni tragati za mogućim mjestom preuzimanja upravo
na područjima intenzivnih grčko-feničkih dodira. Ovdje nam putokaz nude
izdašni arheološki nalazi iz druge polovine 20. st. Pored već dobro poznatih
kandidata s posvjedočenom feničkom nazočnošću, poput Cipra s feničkom
naseobinom Kitij te Krete, Powell će iz više razloga prednost dati otoku
položenom uz istočnu obalu Beotije i Atike – Eubeji. Eubejski epigrafski
nalazi pretežu među ranim spomenicima grčkoga pisma i svjedoče o prvo-
razrednoj ulozi Eubejaca u tadašnjem egejskom prostoru. Možda su glav-
nu riječ vodili baš oni iz prosperitetnog željeznodobnog središta Lefkandi
(vjerojatno nekoć “Stara Eretrija”). Vrlo stari eubejski natpisi nađeni su u
prostornom rasponu od grčkog emporija na ušću Oronta – sirijske Al Mine
na Istoku, pa sve do eubejske naseobine u Napuljskom zaljevu – Piteku-
se, gdje su nalaženi u istim slojevima sa zapadnosemitskim grafitima. Po-
well drži da je značajan oslonac svojoj “eubejskoj hipotezi” našao i u onom
znamenitom odlomku gdje se opisuje kako su Feničani donijeli alfabet u
Grčku. Herodot, autor kojem dugujemo najvažnije i najizdašnije svjedo-
čanstvo o unosu alfabeta u Grčku, u tom kontekstu višekratno spominje
pleme Gefirana kojem su pripadali preci atenskih tiranoubojica Harmodija
i Aristogitona:
Gefirani, kojima su pripadali Hiparhovi ubojice, kako sami kažu, bili
su od davnine porijeklom iz Eretrije, no kako sam ja otkrio nakon is-
pitivanja, bili su Feničani, od onih Feničana koji su stigli s Kadmom u
kraj što se danas naziva Beotijom, te su živjeli u tom kraju u području
23 “The study of external form is useful paleographically, but of restricted value in asse-
ssing the historical change that took place when c. 800 B.C. someone altered the Phoenician
syllabary to create the world’s first alphabet” (Powell 1996: 209).
42
Tanagre koji su dobili ždrijebom. Kad su Kadmejce prvi put protjerali

odavde Argivci, pa pošto su Gefirane drugi put protjerali Beoćani, oni
su krenuli prema Ateni. Atenjani su pristali da im oni postanu sugra-
đani pod određenim uvjetima, te su odredili da oni budu isključeni
iz mnogih stvari, ali ipak jedva vrijednih spomena. Oni Feničani koji
su stigli s Kadmom i kojima su pripadali i Gefirani, kad su se nase-
lili u ovoj zemlji, uz mnoga druga znanja donijeli su Grcima pismo
(γράμματα), koje Grci, kako smatram, prije nisu poznavali (...)
Hdt. 5.57.1-58.4 (prev. Dubravko Škiljan)
Ti su tajanstveni Gefirani, sada atenski građani, jedini među Atenjani-

ma sudjelovali u obredima i misterijima “Ahejske Demetre”. Pod imenom te
inače nepoznate boginje, po Powellu, mogla bi se skrivati fenička Aštarta,
u Ateni zvana ahejskom zbog starine njezina kulta, a Demetrom zato što
zagovara plodnost. Nastojeći pripisati feničko podrijetlo i samome imenu
Gefirana, on će također osporavati uobičajeno izvođenje etimologije etno-
nima Γεφυραῖοι iz grčke riječi γέφυρα “most”, te predložiti semitski korijen
KPR “selo”. Preci Harmodija i Aristogitona – po Herodotu Feničani – u
svojoj su obiteljskoj predaji čuvali uspomenu na eubejski grad Eretriju koji
je utemeljen oko 800-755. pr. Kr. Budući da je Lefkandi napušten upravo
u to vrijeme, Powell će zaključiti da su Eretriju mogli osnovati upravo nje-
govi stanovnici. Naposljetku, Herodotovu tvrdnju da su Gefirani sa sobom
donijeli γράμματα podupiru i krhotine s natpisima na alfabetu iskopane u
Lefkandiju – najstariji grčki epigrafski materijal igdje pronađen. Eubeja
bi, a možda i sam Lefkandi, tako bili u najužem krugu kandidata za mjesto
prijenosa alfabetske tehnologije na Zapad. Budući da je Herodot smjestio
feničke naseobine na istok Beotije, najbliži bi im Jonjani, drži Powell, bili
Zapadni Jonjani – Eubejci. Pod tim uvjetom i sljedeći bi ulomak iz Herodo-
ta na svoj način govorio u prilog gore izloženoj teoriji:
(...) kako je vrijeme prolazilo, zajedno s jezikom24 izmijenili su i oblik
(ῥυθμός) slova. U to su vrijeme većinu krajeva u njihovoj okolici na-
stavali Grci Jonjani: oni su preuzeli, učeći od Feničana, pismo i upo-
trebljavali su ga s malim izmjenama, a upotrebljavajući ga, rekli su,
kao što je i bilo pravo budući da su ga Feničani donijeli u Grčku, da ga
treba nazvati feničkim pismom.
Hdt. 5.58.5-12.

24 Čini se da bi na ovome mjestu bolje odgovaralo drugo značenje grč. riječi φωνή – “zvuk/
glas” – kako i stoji u engleskom prijevodu koji navodi Powell. Zaključak glasi: “In fact the
sound and the ῥυθμός of the letters did change, just as Herodotus describe, when the adap-
ter assigned vocalic sounds to signs formerly consonantal; and he added new letters to the
end of the series” (Powell 1996: 22).
43
Musarum cultus
U pogledu orijentalnoga podrijetla toga pisma danas, kao i u starini, vla-

da gotovo jednodušno suglasje.25 Grčka je predaja kao izumitelje, dakako,
znala ponuditi svoje kandidate. Po redoslijedu posvjedočenosti javljaju se
Palamed, sin Nauplijev, zatim Egipćanin Danaj, Titan Prometej te napo-
sljetku Herodotov favorit – Feničanin Kadmo.26 Još u 17. st. predložena je
etimologija Kadmova imena koja ga želi izvesti iz semitskog korijena qdm
“istok”. Kadmo bi dakle bio Istočnjak par excellence.
Herodot je priču o Kadmu uspio promaknuti kao kanonsku (Hdt. 5.58-
61), a kasnije će je spremno prihvatiti Aristotel, Efor i Diodor. Po njoj je
Feničanin Kadmo, sin tirskoga kralja Agenora, u potrazi za izgubljenom
sestrom Europom stigao u Beotiju te ondje osnovao drevnu Tebu. Sa so-
bom je iz svoje domovine u Grčku donio alfabet. Da ova verzija nije samo
plod Herodotove mašte, imamo posredno svjedočanstvo sholijasta uz Dio-
nizija Tračanina (183.5-9). Ondje se navodi da su Anaksimandar i Hekatej
smatrali da je Danaj uveo slova “prije Kadma”. Herodot je svoj prijedlog
potkrijepio dvama razlozima. Prvi je sam naziv φοινικήια (feničke stvari),
apelativ kojim su se u Joniji služili da bi označili alfabet, a drugi je rezultat
famozne Herodotove autopsije.27 Naime, u hramu Apolona Ismenijskog u
beotskoj Tebi, dakle gradu koji je utemeljio sam Kadmo, Herodot je vidio
kadmejska slova:
I sâm sam vidio kadmejska slova urezana na trima tronošcima u sve-
tištu Apolona Ismenijskog u beotskoj Tebi, i ona su uvelike bila nalik
jonskima.
Hdt. 5.59.1-4.
Na tim je tronošcima on uspio pročitati tri heksametarska natpisa koji

su ga očito impresionirali svojom arhaičnošću, rijetkošću i dotjeranim me-
tričkim ruhom. Njihovi opisi gotovo neizbježno evociraju znamenite spo-
menike rane grčke pismenosti poput dipilonskog vrča i Nestorova pehara
na kojima danas počivaju osebujne teorije o tome gdje je i kada, recimo s
Havelockom, Muza naučila pisati.
Prvi među tim zavjetnim natpisima, misli Herodot, mogao bi po svojoj
starosti pripadati vremenu Laja, sina Labdakova, oca Edipova i praunuka
Kadmova. Natpis na prvom tronošcu glasi:
25 Protiv feničkoga, a za staroaramejski, zalagao se Segert i njegovi malobrojni sljedbeni-
ci. Usp. Segert, Stanislav. 1963. Altaramäische Schrift und Anfänge des griechischen Alp-
habets. Klio. 41. 38-57.
26 Priča o Palamedu po prvi je put posvjedočena kod liričara Stesihora (7/6. st. pr. Kr.).
Herodotov prethodnik Jonjanin Hekatej odriče prvenstvo Palamedu i predlaže Danaja. Za
Prometeja v. Eshil, Prometej 460.
27 Nije isključeno da je Herodot za posjete drevnom feničkom gradu Tiru ondje imao pri-
liku vidjeti i feničko pismo (Hdt. 2.44).
44
Ἀμφιτρύων μ’ ἀνέθηκε θεῷ ἀπὸ Τηλεβοάων.

Bogu me dade Amfitrion svladav Teleboejce. (Hdt. 5.59)
Na drugom su dva heksametra. Po Herodotovu mišljenju Skej koji se

u njima spominje sin je Hipokoontov, a on bi pak mogao potjecati iz doba
Edipa, sina Lajeva.
Σκαῖος πυγμαχέων με ἑκηβόλῳ Ἀπόλλωνι
νικήσας ἀνέθηκε τεῒν περικαλλὲς ἄγαλμα.
Apolonu dalekometnom Skej me je šakač
Nakon pobjede dao da budem prekrasan ures. (Hdt. 5.60)
Natpis na trećemu tronošcu također je u heksametru, a Herodot ga po-

vezuje s kraljem Laodamantom, sinom Eteoklovim:
Λαοδάμας τρίποδ' αὐτὸς ἐϋσκόπῳ ᾿Απόλλωνι
μουναρχέων ἀνέθηκε τεῒν περικαλλὲς ἄγαλμα.
Apolonu strijelcu Laodamant me sam je,
Kralj kad je bio, dao da budem prekrasan ures. (Hdt. 5.61)
Ιz Herodotovih opisa “kadmejskih slova” jasno je vidljiva težnja da se

istakne duboka starost ovih natpisa time što ih datira prema trima gene-
racijama tebanskoga roda Labdakovića. Osim toga, smatrao je potrebnim
višekratno upozoriti na njihov metrički oblik. Međutim, gornji heksametri
ni izdaleka nemaju svježinu izričaja svojstvenu najstarijim grčkim metrič-
kim natpisima.
Činjenica da su najstariji spomenici nekoga pisma zaodjeveni u metričko
ruho doista je fenomen dostojan pažnje. To je, naravno, i jedan od najčešćih
argumenata na koji se redovito pozivaju zagovornici bliske veze između
Homera i grčkoga alfabeta. Naime, dok smo se uzalud nadali bilo kakvoj
natrusi književnoga izričaja među mnogobrojnim tekstovima sačuvanim
na pločicama mikenskoga pisma lineara B, u slučaju najstarijih spomenika
grčkoga alfabeta situacija je upravo obratna. Ne računajući šturi epigrafski
materijal koji se sastoji od riječi-dvije,28 neki od najstarijih spomenika grčke
pismenosti koji obasižu barem jedan redak upravo vrve literarnošću. Za
ilustraciju, donosimo Powellovu analizu dvaju takvih spomenika.
28 Ti oskudni ostaci na krhotinama sastoje se u pravilu od tek nekoliko slova i vjero-
jatno predstavljaju imena, dijelove imena ili vlasnička očitovanja, npr. Αισχρ̣ι ̣[ον?] “Ai-
shrion”, Σαμ̣[ος? “Sam[i]os” ili ε]μι Μαλ̣ο̣ν[̣ -–] “pripadam Malon[-–]” . Njih se dataci-
jom prema tipovima keramike smješta oko 750. ili čak 775. pr. Kr. Najstariji spomenici
grčkoga pisma uopće upravo su ti tzv. “kratki” natpisi s eubejskog lokaliteta Lefkandi i
otoka Pitekusa (naseobine Eubejaca) u Napuljskome zaljevu.
45
Musarum cultus
Još uvijek najstariji, a vjerojatno i najpoznatiji, rani grčki metrički nat-

pis nalazi se na neuglednom vrču pronađenom 1871. uz Dipilonska vrata
u Ateni, po kojima je nazvan natpisom na dipilonskom vrču. Prvi je put
objavljen davne 1880. godine, a sastoji se od jednog “besprijekornog” hek-
sametra i 11 dodatnih znakova koji su oštrim predmetom urezani zdesna
nalijevo u glazuru oko trbuha crnog atičkog geometrijskog vrča za lijevanje
vina – oinohoe. Taj se dragocjeni predmet skromnih dimenzija (15x12 cm)
od pronalaska čuva u atenskom Nacionalnom arheološkom muzeju, a dati-
ra se oko 740-730. pr. Kr.
Powellovo čitanje glasi:
hοσνυνορχεστονπαντοναταλοταταπαιζειτοτοδεκ{μ}μ{ν?}ν
¯¯|¯¯|¯¯|¯˘˘|¯˘˘|¯¯
hοσ νυν ορχεστον παντον αταλοτατα παιζει
Οnaj tko sad od plesača svih najživahnije (najljupkije) pleše...
Slijedi početak drugog heksametra:

¯˘˘
το [=του] τοδε [tj. vrč] ...
njemu taj –
Slijedi nevješt ulomak nekakvog abecedarija:

κ{μ}μ{ν}ν
Pokušaji da se protumači taj neugledni redak teksta traju već skoro 130
godina i ostavili su za sobom širok bibliografski trag. Na vrču je ispisan hek-
sametarski tekst u kojem se najboljem plesaču obećaje taj isti vrč kao nagra-
da za njegovo umijeće. Ostavljajući po strani epigrafske potankosti poput
bočno položene alfe29 i kukaste jote, prvi je dojam pri susretu s najstarijim
spomenikom atičkoga dijalekta primjereno izrazio Albin Lesky: “Budući da
se u slučaju dipilonskog vrča već radi o diferenciranom i tečnom obliku pi-
sma, izum alfabetskog pisma treba datirati barem sto godina prije vremena
toga spomenika” (Lesky 1971: 27). Prvih 35 znakova do -τοτοδε- nikad nije
bilo sporno. Budući da se slova počinju odvajati od temeljne linije, sljedeći
je heksametar izgleda krenula pisati druga ruka (Jeffery 1990: 68). Powell
smatra da je sastavljač metričkog dijela natpisa morao biti usmeni pjesnik,
aed poput Homera i Hesioda.30 Ekskluzivno epska riječ αταλοτατα javlja se
29 Po tome je ovaj natpis epigrafski jedinstven i podudaran alfi feničkoga modela, osim što
je ova okrenuta naopako.
30 “Naime, jezik mu je homerski, a pjevači homerskoga stiha bili su aoidoi” (Powell 1991:
160).
46
triput u homerskome korpusu i jednom u Hesiodovoj Teogoniji. Međutim,

nije vjerojatno da je pisac prvoga heksametra bio aed jer, tipološki gledano,
pjevače obično ne zanima bilježenje, odnosno zapisivanje njihove pjesme.
Oni su u prvom redu zabavljači koji vode brigu o neposrednom odjeku svo-
je izvedbe kod slušateljstva. Lilian Jeffery drži da prvi pisac nije bio Ate-
njanin, nego neki posjetitelj koji je, istodobno s pjevačem, zabavljao atičke
provincijalce svojim neobičnim umijećem.31 Drugi bi pisac po Powellovoj
zamisli mogao biti sâm plesač koji se htio vlastoručno okušati u umijeću
pisanja. Međutim, čim je stao pisati, shvatio je da mora prvo ovladati svojim
slovima (grč. στοιχεῖα, lat. elementa). Zbog nekog razloga počeo je vježbati
svoje ABC (tj. ABΓ) usred slovoreda, započevši sa slovom K (kapa). Lat.
riječ elementum koja označava “slovo” možda potječe od LMN,32 znakova s
kojima započinje drugi redak bustrofedonskim načinom ispisanih abeceda-
rija, isti redak koji je nevješta ruka pokušala ispisati na dipilonskom vrču.
Što se tiče društvene pozadine gornjega teksta, Powell zamišlja veseli druš-
tveni događaj po uzoru na onaj na Alkinojevom dvoru,33 na kojem bi pjevač
svojim glazbalom pratio plesno natjecanje i izvodio svoju solo pjesmu među
natjecateljima-plesačima. “Ples” bi ovdje mogao značiti i akrobatiku poput
one na feačkom dvoru u Odiseji ili čak loptanje.
Drugi slavni primjer, s književnoznanstvene strane možda još zanimlji-
viji, znameniti je Nestorov pehar. Njegov natpis po svojoj starosti (740-720.
pr. Kr.) stoji uz bok dipilonskom vrču. Nađen je 1954. u jednome grobu na
otočiću Ischiji u Napuljskome zaljevu, na mjestu drevne eubejske naseo-
bine Pitekuse (Πιθεκοῦσαι), najranije grčke kolonije na Zapadu. Vjeruje se
da je taj neveliki (10x15 cm) kasnogeometrijski skyphos izvorno načinjen
na Rodu. Danas se čuva u Villi Arbusto, muzeju mjesta Lacco Ameno na
Ischiji. Powellovo čitanje glasi:
Νεστορος : ε̣[ιμ]ι ̣ : ευποτ[ον] : ποτ[[ο]]εριον
hος δ’α<ν> τοδεπιεσι : ποτερι[ο] : αυτικα κενον {νε̣ι ̣ ili νϝ̣}
hιμερος hαιρεσει : καλλιστε̣[φα]ν̣ο : Αφροδιτες
Nestorov sam pehar iz kojeg je ugodno piti.
Onaj tko bude pio iz toga pehara, smjesta će njega
žudnja obuzeti za Afroditom s vijencem krasnim.
31 Ona se pita nije li on stigao iz same kolijevke grčke pismenosti, tj. iz sirijske Al Mine (Jeffery
1990: 16).
32 Tu su etimologiju, predloženu još sredinom 19. st., odbacili autori latinskog etimološkog
rječnika Walde i Hoffman.
Od. 8.251-5. Usp. također Od. 4.17-19, 23.143-5, Il. 18.604-5.
33
47
Musarum cultus
Ovaj rani spomenik grčke pismenosti, neiscrpno vrelo epigrafskih34 i

književnopovijesnih osebujnosti, izazvao je pravu senzaciju svojim objav-
ljivanjem u listopadu 1954. Filološku je javnost najviše iznenadio jer je o
Nestorovu peharu govorio kao o nečemu dobro poznatome.35 Znači li to da
se referira na ono poznato mjesto u Ilijadi (11.632-37)? Radi li se u tom
slučaju o parodiji i najstarijoj književnoj aluziji na Zapadu? Kad bi veza bila
pouzdana, imali bismo siguran terminus ante quem za sastavljanje Ilijade.
Ili je pak riječ tek o Nestorovu imenjaku koji je bio vlasnik/proizvođač toga
predmeta? Možda se ne da dokazati neposredna ovisnost natpisa s Ischije
o Homeru, no ipak nesumnjivo postoji velika blizina. I to govori u prilog
datiranju Ilijade u doba tog natpisa: zadnja četvrtina 8. st. pr. Kr. Nalaz s
Ischije pokazuje također da je u tom ranom stoljeću rasprostranjenost Ho-
merovih pjesama, odnosno epskog heksametra bila moguća i na krajnjem
zapadu grčkoga kolonizacijskog prostora. Powell će natpis na Nestorovu
peharu smjestiti u ambijent važne grčke društvene institucije – simpozija.
Ispisan na posudi za piće, sam natpis aludira na drugu takvu posudu. Prvi
je redak vjerojatno u prozi (neki u njemu vide jampski trimetar) i sadrži
uobičajenu vlasničku formulu kojom se predmet predstavlja čitatelju. Šala
se sastoji u tome što se tako neugledna keramička posuda izdaje za zlatni
pehar epskoga junaka, nadobudno rabeći pjesnički pridjev ευποτον. Sljede-
ća su dva retka pravilni heksametri.
Korpus grčkih alfabetskih natpisa u rasponu od najstarijih pa sve do
650. pr. Kr., dakle kroz prvo stoljeće i pol grčke pismenosti, ključan je oslo-
nac Powellove argumentacije. Zapanjujuća jezična dotjeranost najstarijih
spomenika trebala bi potvrđivati njegovu temeljnu tezu: izum alfabeta mo-
tiviran je htijenjem da se zapišu Homerovi epovi. On to zove “argumentom
na temelju materijalnih ostataka”.
Walter Burkert i Martin West: Ex oriente lux

Dobro je poznato da grčka književna povijest ne može izostaviti pitanja
geneze alfabeta iz svoga tematskog djelokruga. I danas je mjerodavan sud
koji je svojedobno iznio Albin Lesky, jedan od pionira u otvaranju filologije
34 Tekst je jedinstven među ranim grčkim natpisima po više osnova: a) nije pisan bustro-
fedon, nego kontinuirano retrogradno, b) metrički reci nisu pisani kontinuirano, nego odvo-
jeno, c) pisac je rabio dijakritički znak kolon (dvije okomite točke) da bi naznačio diobu riječi
u prvome retku, odnosno diobu izraza u drugom i trećem retku na mjestu heksametarske
cezure i dijereze. Udvostručeno lambda u καλλιστεφανο iznenađuje kod tako ranog natpisa i
kao da potvrđuje piščevu metričku kompetenciju.
35 Usp. Schadewaldtov oduševljeni tekst “Homer und der Becher von Ischia” u Schadewaldt
(1965) koji započinje riječima: “Istraživači Homera mogu se radovati sretnom otkriću starog
natpisa iz Homerova doba”.
48
prema rezultatima orijentalista. Sažimajući diskusiju o samim počecima,

naveo je uvjete postanja grčke književnosti:
Dva su događaja, a oba pripadaju vremenu prije Homera, stvorila od-
lučujuće pretpostavke za grčku književnost: nastanak grčkoga pisma
i postanak grčke mitologije. (Lesky 1971: 25).
Medijska je dakle mijena odlučujuće važan aspekt grčke književne povi-

jesti. O njezinoj važnosti za povijest predaje ne treba trošiti riječi. Kažu da se
ogromno kulturnopovijesno značenje toga procesa da primjereno usporedi-
ti vjerojatno samo s trenutno aktualnim kretanjem prema kompjuterskom
dobu (Hose 1999: 15). Za nas je značajno da je u slučaju alfabeta poticaj
nedvojbeno stigao sa strane. Iako samu činjenicu kulturnog importa preda-
ja nikad nije osporavala, redovito se, poput kakve izlike, (pre)naglašavala
sama sposobnost prilagodbe. U njoj se htjelo vidjeti konstitutivnu crtu grč-
koga genija. Povjesničar i filolog Erich Bayer tu sposobnost naziva “uzurpa-
cijom koja upravo proždire ono tuđe”. Potom priznaje da su Homerovi epovi
doduše mikenski po građi, grčki po jeziku, napisani pismom podrijetlom iz
Fenikije, na pisaćem materijalu vjerojatno uvezenom iz Egipta. No, slijedi
simptomatična tvrdnja: “Međutim, ta polifonija etničkih glasova ne znači
ništa, jer samome Grku, a također i nepristranome novijem promatraču oni
su bili i jesu izraz onoga grčkog kao takvog, zrcalo helenskoga bića.”36 Locus
classicus već nam stoljećima poručuje: “Što god Grci preuzmu od tuđina,
naposljetku to izrade ljepšim.”37
U 20. stoljeću nije nedostajalo pokušaja da se ispravi jednostranost38 u
koje je znao zapasti takav pristup grčkoj kulturi. Od takvih pokušaja izvan
filologije stricto sensu možda je najdublji trag ostavio prikaz povijesti grčke
umjetnosti u obnovljenom znamenitom nizu Propyläen Kunstgeschichte.
Prvi svezak, programatski naslovljen Die Griechen und ihre Nachbarn,
potpisao je Karl Schefold.39 Taj prvi pokušaj da se povijesni razvoj grčke
umjetnosti prikaže u svojoj tijesnoj povezanosti s neposrednim susjedima
imao je svoju kulturnopovijesnu posljedicu: u novom su nizu Grci razdvo-
Usp. Bayer, Erich. 1977. Griechische Geschichte. Alfred Kröner Verlag. Stuttgart, str. 44.
36
37 ... ὅτιπερ ἂν ῞Ελληνες βαρβάρων παραλάβωσι, κάλλιον τοῦτο εἰς τέλος ἀπεργάζονται· [Plat.]
Epin. 987d.
38 Pojava trotomne studije Martina Bernala, emeritusa s Cornella, Black Athena. Afro-
asiatic Roots of Classical Civilisation, 1-3. (1. sv. 1987, 2. sv. 1991, 3. sv. 2006) značila je
zapadanje u suprotnu jednostranost. Svojom ikonoklastičkom tezom koja bi se mogla sažeti
formulom ex Africa lux autor je dao značajan prilog raširenom fenomenu američke akadem-
ske scene poznatom pod nazivom culture wars.
39 Klasični arheolog K. Schefold (1905-1999) poznat je prvenstveno po svom monumentalnom
prikazu Griechische Sagenbilder I-V, interpretaciji grčkih mitova putem njihove ikonografije.
49
Musarum cultus
jeni od Rimljana. Ovima je sad pripao čitav drugi svezak, a iz naslova je

nepovratno iščezao integralistički pojam antike.40 Ovdje ćemo pokušati u
osnovnim crtama prikazati rezultate istraživanja dvojice najupornijih tra-
gača za orijentalnim utjecajima na grčku kulturu – Waltera Burkerta i
Martina Westa. Iako pitanja povezana s nastankom grčkog alfabeta za njih
predstavljaju tek dio dokaznog materijala, u pravilu ih susrećemo kao izni-
mno značajan, a zbog svoje egzemplarnosti i redovito korišten dio argu-
mentacije.
Walter Burkert i orijentalizirajuća revolucija
Vjerojatno potaknut brojnim očitovanjima “antiorijentalnog refleksa”,

poput gore navedenog, Walter Burkert41 je pokušao ocrtati “povijest bo-
lesti”. Zapazio je tri novija trenda za koja tvrdi da su zajednički uspjela
potkopati po sebi poželjno jedinstvo klasične i orijentalne baštine. Štoviše,
u humanističkim znanostima pridonijeli su nastajanju svojevrsnog antio-
rijentalnog refleksa. Njihovo dvoipolstoljetno djelovanje na stvaranju slike
o čistoj, klasičnoj Grčkoj bilo je potpomognuto sve većom specijalizacijom
znanosti i ideološkim protekcionizmom. Prvi bi bio oslobađanje filologije
od teologije – Friedrich August Wolf upisan je na Sveučilište u Göttingenu
1777. kao studiosus philologiae – te ujedno uspon klasicizma pod Winckel-
mannovim utjecajem. Zatim, počevši s Herderom, imamo razvoj ideologije
romantičarskoga nacionalizma. Polazišta za razumijevanje prestaju biti
uzajamni kulturni utjecaji, a prednost se daje traganju za izvorima i or-
ganskome razvoju. I na kraju tu je i neobičan ideološki nusproizvod otkrića
indoeuropskog prajezika: uspostavljanjem sve čvršćeg saveza među pripad-
nicima iste jezične porodice, pripadnici neke druge (a navlastito semitske)
postajali bi “oni drugi”.42 Iako su Feničani od pamtivijeka doživljavani kao
aktivni posrednici između Orijenta i Helade, među onima koji su na prijela-
40 Za izvornu je ediciju treći svezak potpisao Gerhart Rodenwaldt, a naslov glasio: Die Kunst
der Antike. Hellas und Rom (Berlin, 1927).
41 Walter Burkert (1931-2015) bio je profesor klasične filologije u Zürichu. Od pojave nje-
gove knjige posvećene antropologiji grčkoga žrtvenog obreda i mita Homo necans 1972. slovi
za vodeći autoritet na području grčke religije. Osim po suverenom kretanju kroz srodne
humanističke discipline (posebno antičku arheologiju i epigrafiju) poznat je kao dosljedan
zagovornik sociobiologijske paradigme pri tumačenju fenomena religije. Kulturnim dugom
Grka istočnim susjedima intenzivnije se bavio od 1990-tih do smrti.
42 Usp. Wilamowitz-Moellendorff, Ulrich von. 1884. Homerische Untersuchungen. Weid-
mannsche Buchhandlung. Berlin, str. 215: “Die seit jahrhunderten faulenden völker und
staaten der Semiten und Aegypter, die den Hellenen trotz ihrer alten cultur nichts hatten
abgeben können als ein paar handfertigkeiten und techniken, abgeschmackte trachten und
geräte, zopfige ornamente, widerliche fetische für noch widerlichere götzen.”
50
zu s 19. u 20. st. nastojali posve minimizirati njihovu ulogu bio je i ugledni
povjesničar Julius Beloch. Međutim, već krajem 19. st. tri skupine novih
otkrića ponovo su ugrozile sad već čvrsto ukorijenjene predodžbe o samo-
niklosti grčke kulture: pomaljanje iz povijesnih dubina drevnih civilizacija
Bliskog istoka i Egipta zahvaljujući dešifriranju klinopisnog i hijeroglif-
skog pisma, potom otkriće mikenske civilizacije te napokon prepoznavanje
orijentalizirajuće faze u razvoju arhajske grčke umjetnosti (Burkert 1992:
2-5).
Medij “pismo”, uvezene religijske predodžbe koje su sadržavale pripovijesti
o nepoznatim bogovima, kao i magija i medicina dospjele su tijekom 8. st. pr.
Kr. u egejski prostor. Zbog tih utjecaja koji su se najzornije očitovali u pri-
kazima i stilu vaznoga slikarstva taj period nazivamo “orijentalizirajućom
epohom”. Poznato je da je jonsko područje u 8. st. pr. Kr. bilo otvoreno utje-
cajima visokih kultura Orijenta koji su zbog trgovinskih odnosa bili upravo
zadani. Posebno su bremeniti posljedicama bili kontakti s Feničanima jer
njihovo područje nipošto nije bilo samo jedno od mjesta odvijanja robnog pro-
meta između Grka i Istoka. Preko Feničana se zbivala neka vrsta transfera
tehnologije i kulture. Lutajući su rukotvorci prenosili tehničke vještine, me-
dicinske kao i magijske postupke zajedno s religioznim predodžbama.
Posebno je intenzivna ta razmjena bila na mjestima izravnog i dugotraj-
nog kontakta između obiju kultura. U tom se kontekstu najčešće navode
sirijski grčki emporij na lokalitetu Al Mina, na ušću rijeke Oronta, gdje od
9. st. pr. Kr. imamo potvrde za aktivnost grčkih trgovaca, te Cipar. Većina
istraživača pretpostavlja da su vjerojatno na tim ili sličnim mjestima grčki
trgovci spoznali upotrebljivost feničkog konsonantskog pisma u komerci-
jalne svrhe, a zatim pokušali prilagoditi to pismo svome jeziku. S obzirom
na razlike u znakovnim inventarima među raznim lokalnim grčkim alfa-
betima do danas je ostalo nejasno je li ta adaptacija bila jednokratni čin,
neka vrsta procesa ili se odvijala višekratno i neovisno. Uspomena pak da
je pismo preuzeto od Feničana u jeziku se očuvala dugo vremena: naziv
φοινικήια (tj. γράμματα) ostao je sve do Herodotova vremena u jonskome
narječju terminus technicus za znakove pisma.43 Pokušaji izvođenja toga
naziva iz imena Ahilejeva odgojitelja Feniksa ili iz imena Akteonove kćeri
Fenike, mogli bi uistinu svjedočiti o nastojanju Grka da se distanciraju od
Istoka.
Vrijeme u kojem su preuzeti fenički znakovi i stvoren grčki alfabet da se
tek približno odrediti: epigrafski nalazi ne prelaze drugu polovinu 8. st. pr. Kr.
Kako se do sada nije pojavio nijedan frigijski natpis koji bi mogao biti stariji
(frigijski alfabet bio je pod utjecajem grčkoga), taj bi trenutak mogao pripadati
43 Značenje “crveno obojena slova” koje terminu φοινικήια pripisuje povjesničar Robin
Osborne ima malobrojne, no ugledne zagovornike (Osborne 1996: 108).
51
Musarum cultus
prvoj polovini 8. st. pr. Kr. Iz svega navedenog proizlazi da su izolacionističke

postavke o čistoći grčke kulture stvar prošlosti. Štoviše, ti su se dodiri među
kulturama pokazali važnim preduvjetom stvarne obnove koja je uslijedila u 8.
st. pr. Kr. Otkako su revolucionarni arheološki nalazi na eubejskom lokalite-
tu Lefkandi učinili problematičnom primjenu modernog pojma Dark Ages na
postmikensku epohu, dvojbenom bi mogla izgledati također i primjena pojma
renesanse na 8. st. pr. Kr. Ipak, lako je uvidjeti posebnost toga stoljeća i primi-
jeniti Schadewaldtovu apodiktičnu tvrdnju o Homerovu vremenu i na grčki
alfabet: Das achte ist seine Jahrhundert (Schadewaldt 1965).
Obilno se služeći najnovijim rezultatima arheologije i povijesne znanosti,
Burkert nam je detaljno ocrtao razvoj tijekom grčkoga mračnog doba (1200-
800). Nakon katastrofe koja je poharala istočno sredozemlje oko 1200. pr.
Kr., a koju obično povezuju s “narodima s mora” iz egipatskih zapisa, gotovo
su potpuno iščezla “kraljevstva, palače, umjetničke vještine i pisaći sustavi
koji su proslavili brončano doba” (Burkert 1992). Osim Egipta, pošteđenim je
ostalo jedino područje Kilikija – Sirija – Palestina. Ovdje je posebno značaj-
na Južna Sirija s gradovima Biblom, Tirom i Sidonom, napučena zapadno-
semitskim stanovništvom koje su Grci oduvijek zvali Φοίνικες (Phoinikes). U
potrazi za bakrom44 i željezom ti su drevni “Feničani”, šireći svoju pomorsku
trgovinu, dosegli Cipar i Kretu. Ipak, kudikamo je najvažnije postignuće tog
ekonomski živahnog areala Sirija – Palestina bilo razvoj alfabetskoga pi-
sma kojim su se ondje u jednakoj mjeri služili Feničani, Hebreji i Aramejci.
Svojom genijalnom simpflikacijom ono je, kao prvo u povijesti čovječanstva,
čitanje i pisanje učinilo šire pristupačnim. Iako je izumljeno još u brončanom
dobu, svoj je dominantan položaj ono steklo tek nestankom većine drugih
pisaćih sustava, nakon sloma brončanog doba.
Od 9. st. pr. Kr. Feničani su, zbog prodora prve svjetske velesile – Asiri-
je – na Mediteran, imali razlog više krenuti na Zapad. Oko 850. Feničani iz
Tira naseljavaju istok Cipra, a Kitij postaje feničkim gradom, što su tadaš-
nji ciparski Grci morali primijetiti. Po predaji Kartaga je utemeljena 814. g.
Nedugo zatim grčki trgovci po prvi put stižu do Sirije. Njihova je prisutnost
na ušću Oronta – današnjem lokalitetu Al Mina – posvjedočena od kraja
9. st., a nedugo zatim i u kilikijskome Tarsu. Nadalje, u kontekstu dodira
s Orijentom s grčke je strane odnedavno kao izuzetno značajan prepoznat
eubejski lokalitet Lefkandi koji obiluje arheološkim senzacijama iz 9. i 8. st.
pr. Kr.45 Upravo su trgovci i obrtnici iz eubejske Halkide46 u prvoj polovini
44 Većina europskih jezika naziv za bakar duguje kasnolatinskom terminu “cuprum”, od lat.
aes cyprium – ciparska ruda.
45 Burkert navodi da mu je M. West usmeno priopćio “da fraza dalje još od Eubeje iz usta ima-
ginarnih Feačana (Od. 7.321) znači, e contrario, da Eubeja zauzima središte stvarnoga svijeta”.
Po svojoj etimologiji toponim Halkida nedvojbeno upućuje na bakar (grč. χαλκός) te na
46
52
8. st. pr. Kr. osnovali najstariju grčku naseobinu na Zapadu, na otočiću

Ischiji u Napuljskome zaljevu. Riječ je o Pitekusi, preteči slavne Kume na
obližnjem kopnu. U tom uporištu “prvih zapadnih Grka” imamo brojne
potvrde o uvozu obilja proizvoda onodobnog grčkog i levantskog svijeta, a
neki su među njima nosili sa sobom i neslućeni kulturni teret. Indikativno
je što su upravo ondje u grčkoj nekropoli iz 8. st. pr. Kr. nađeni neki od
najstarijih dokumenata grčke pismenosti.47
Međutim, upozorava Burkert, potvrde za pojačavanje orijentalnih kul-
turnih utjecaja u osmom i ranom sedmom stoljeću nećemo naći u grčkim
tekstovima. Njih treba tražiti prije među arheološkim nalazima, i to poseb-
no u svetištima diljem grčkoga svijeta. A da su ti nalazi doista brojni, po-
tvrđuje rijetko spominjana činjenica da je Olimpija na Peloponezu bogatije
nalazište orijentalne bronce od bilo kojega na Bliskome istoku. Cipar i Kre-
ta ionako su cijelo vrijeme bili “orijentalizirajući”, a na sve važnijem Rodu
još prije 700. pr. Kr. Feničani pokreću proizvodnju miomirisa. Značajnim
nalazima istočnjačkih predmeta od 8. st. pr. Kr. nadalje obiluju Sam, Del,
Delfi, poglavito Olimpija, zatim Eretrija te Atena. Grcima, naravno, nije
dugo trebalo da sami počnu proizvoditi takve predmete.
Ipak, njihovi dodiri s Feničanima nisu se temeljili samo na trgovinskim
odnosima. Prisniji kulturni kontakti i razmjena mogli su se ostvariti i pu-
tem prenošenja obrtničkih vještina i religijskih predodžbi. Burkert je spre-
mno prihvatio staru hipotezu po kojoj su se od kraja 9. st. pr. Kr. obrtnici
s Istoka naseljavali u grčkim gradovima i tako im prenosili svoja umijeća.
Pritom se pozvao na dokaze za dva vala takvih migracija na Kretu (prije
800. i oko 700. pr. Kr.) koje je pružio arheolog John Boardman, a zatim ih
povezao s asirskim pohodima na Mediteran. Upravo kretski materijal done-
kle umanjuje, premda nipošto ne isključuje, vjerojatnost obratnog procesa
u kojem bi se pojedini Grci trajno naseljavali na Istoku te tijekom dugotraj-
nog naukovanja kod lokalnih majstora usvajali tehničke vještine.48 U oba
bi slučaja rezultat sigurno bio isti. Predodžba o razmjeni znanja, o učenju i
podučavanju putem neposrednog kontakta, o preuzimanju novih tehničkih
vještina, uvelike nadilazi puko preuzimanje gotovih dobara kupnjom kao
svoj način svjedoči o sudjelovanju toga grada u trgovini metalom po Sredozemlju. Nakon
arheoloških otkrića u Al Mini 30-tih godina prošloga stoljeća znamo da su Eubejci rano bili
prisutni i u sjevernoj Siriji. Za trgovinu metalima usp. također Od. 1.184.
47 Da nalazi s Pitekuse još uvijek nisu u cijelosti objavljeni, odgovoran je upravo onaj tko
je otkrio i iskopao Pitekusu – talijanski arheolog Giorgio Buchner. Poput Schliemanna,
Buchner se osjetio pozvanim u arheologiju nakon lektire jedne knjige, klasične rasprave o
antičkoj Kampaniji povjesničara Juliusa Belocha iz 1890: Campanien. Geschichte und Topo-
graphie des antiken Neapel und seiner Umgebung.
Najbolji bi kandidati bili emporij Al Mina u Siriji i kilikijska prijestolnica Tarz.
48
53
Musarum cultus
u slučaju trgovine. Kao takva, ona će se pokazati osobito plodnom pri po-
kušajima objašnjenja načina preuzimanja i prilagodbe semitskog alfabeta.
Da obrtnike, upravo zbog vještine koju posjeduju, karakterizira natpro-
sječna mobilnost koju ne možemo pripisati sjedilačkoj seljačkoj populaciji,
pa ni zemljoposjedničkoj aristokraciji, jasno proizlazi iz sljedećih Homero-
vih stihova o “javnim radnicima, poslenicima” (δημιοεργοί – demioergoi).
Odisejev svinjar Eumej, vodeći sa sobom prerušenog Odiseja, odgovara na
prigovor drskoga prosca Antinoja da je bez razloga doveo još jednoga pro-
sjaka u grad:
τίς γὰρ δὴ ξεῖνον καλεῖ ἄλλοθεν αὐτὸς ἐπελθὼν
ἄλλον γ’, εἰ μὴ τῶν, οἳ δημιοεργοὶ ἔασι;
μάντιν ἢ ἰητῆρα κακῶν ἢ τέκτονα δούρων,
ἢ καὶ θέσπιν ἀοιδόν, ὅ κεν τέρπῃσιν ἀείδων. (Od. 17.382-385)
Zar tko ide tuđinca iz zemlje tuđe pozivat
Drugoga kakva do onog, što narodu treba ko râdin:
Vrača, il’ u bolèsti ljekara ili zidara
Ili božanskog pjevača, što pjevanjem srce veseli? (prijevod T. Maretića)
Sva tri poglavlja iz Burkertove knjige The Orientalizing Revolution nas-

lovljena su po jednoj od gore navedenih kategorija:
1. “Who Are Public Workers”: The Migrant Craftsmen (οἳ δημιοεργοὶ ἔασι)
2. “A Seer or a Healer”: Magic and Medicine (μάντιν ἢ ἰητῆρα)
3. “Or Also a Godly Singer”: Akkadian and Early Greek Literature
(ἢ καὶ θέσπιν ἀοιδόν)
Antički izvori te “poslenike” prikazuju kao velike putnike. Bili su toliko
traženi da im je sloboda kretanja bila zajamčena, osobito na slobodnijem
Zapadu, što bi mogao biti važan čimbenik pri određivanju općeg smjera mi-
gracija. Solon je, shvativši njihovu vrijednost, ohrabrivao doseljavanje obrt-
nika u Atenu, dok Plutarh koristi termin “preseliti se zbog umijeća”.49 U
isto su vrijeme korintski tirani tražili obrtnike, a kasnije ih je i Temistoklo
nastojao privući obećavajući im porezne olakšice.50 Nadalje, imena slavnih
keramičara i vaznih slikara iz šestog stoljeća odaju njihovo orijentalno po-
drijetlo: Amasis, Lydos i Brygos jamačno su doseljenici – Egipćanin, Li-
đanin i Frižanin. Aristotel navodi da su specijalizirani obrtnici u pravilu
doseljenici bez građanskog statusa, ili pak robovi.51 U helenističko se doba
javlja termin putujući obrtnici – οἱ μεταπορευόμενοι τεχνῖται. Burkertov je
primjer izrađivač šatora iz Tarza – apostol Pavao – jedan od povijesno
Plut. Sol. 24.4: μετοικίζεσθαι ἐπὶ τέχνῃ.
49
Korint: Hdt. 2.167; Atena: Diod. 11.43.3.

50
Arist. Pol. 1278a7: δοῦλον τὸ βάναυσον ἢ ξενικόν, διόπερ οἱ πολλοὶ τοιοῦτοι καὶ νῦν.
51
54
najutjecajnijih putnika. U kulturnoj razmjeni svoj su doprinos mogli dati i

u ono doba vrlo traženi plaćenici.
Složit ćemo se s autorom: “Za opću povijest kulture najvažnije postignuće
orijentalizirajućeg perioda je preuzimanje feničkoga pisma od strane Grka
te njegova umješna prilagodba fonetici grčkoga jezika” (Burkert 1992: 25).
Štoviše, tri su točke u kojima ono može poslužiti kao model ondašnjega kul-
turnog prijenosa: a) nedvojbeno se radi o dugu Semitima, b) bjelodan je i
grčki stvaralački doprinos, c) taj se događaj zbio mnogo kasnije od sloma
mikenske kulture, ali ne nakon sredine 8. st. pr. Kr.
Burkert, kao i mnogi prije njega, rado ističe jedinstvenost grčkoga pisma
kao prvog “savršenog” pisaćeg sustava.52 Njegovo je savršenstvo rezultat
drastične redukcije znakovnog inventara. Ta je pak redukcija posljedica pr-
vog sustavnog bilježenja kako suglasnika tako i samoglasnika u povijesti pi-
sma.53 Budući da se s pragmatičkog motrišta savršenstvo nekoga pisma vidi
u jednostavnosti njegove primjene, kao potvrda savršenosti alfabeta redo-
vito se navodi silan mu uspjeh na Zapadu. Iako vjerojatno nikad nećemo
prestati naglašavati genijalnost onoga koji je učinio tako značajan iskorak
– Wilamowitz ga slavi kao “neznanog dobročinitelja čovječanstva“54 – ori-
jentalisti među filolozima redovito nas podsjećaju da se, na kraju krajeva,
ipak radi o kulturnoj posudbi.
U pogledu vremena i mjesta adaptacije feničkoga alfabeta proučavate-
lji orijentalnog utjecaja na arhajsku grčku kulturu, svjesni mogućnosti da
novi arheološki nalazi uvijek iznova mogu opovrgnuti ponuđeno rješenje,
izbjegavaju dati jednoznačne odgovore. Uvažavajući temeljnu poruku He-
rodotova termina φοινικήια i uočivši važnost naziva ποινικαστάς55 pročita-
nog na arhajskom natpisu s Krete u značenju “pisar, tajnik”, oni tek na-
vode mjesta mogućeg kontakta Grka s feničkim modelom. Na Ischiji su,
primjerice, grčki i feničko-aramejski grafiti iz 8. st. pr. Kr. nađeni tako
blizu jedni drugima da je u jednom slučaju čak sporna jezična atribucija
natpisa. Od posebne je važnosti pronalazak Nestorova pehara na Ischiji,
koji pisanjem svakog stiha u poseban red odaje poznavanje prakse pisanja
52 Nerijetko je to savršenstvo demonstrirano usporedbom s “primitivnijim” pisaćim sustavi-
ma, posebno s kineskim, pa čak i hebrejskim. To je neminovno vodilo k neugodnim interdisci-
plinarnim zadjevicama u kojima su se najmanje taktičnim s “grčke” strane pokazali Havelock
i njegovi nastavljači.
53 Semitska alfabetska pisma poput feničkog, hebrejskog, aramejskog ili arapskog u na-
čelu su bilježila i još uvijek bilježe samo suglasnike. Valja, ipak, spomenuti da su u aramej-
skom alfabetu aleph, jod i waw vrlo rano znali označavati samoglasnike a, i i u.
54 Usp. Wilamowitz-Moellendorff, Ulrich von. 1928. Geschichte der griechischen Sprache.
Weidmannsche Buchhandlung. Berlin, str. 9.
SEG 27, br. 631.
55
55
Musarum cultus
poetskih knjiga. Natpisi koje datiraju oko 750. pr. Kr. nađeni su također u
Ateni, na Naksu i Eubeji.56 Razmišljajući o Istoku kao mjestu preuzimanja,
Burkert upozorava da oznaku “Feničani” ne treba primjenjivati u njezinu
užem značenju – samo na stanovnike lučkih gradova Bibla, Sidona i Tira.
Feničani i Aramejci iz sjeverne Sirije nisu ništa manje dobri kandidati za
posrednike. Tu je i jedan osmostoljetni grčki grafit iz već spomenute sirij-
ske Al Mine. Logična pretpostavka da će zapisi na “zelenim”57 grčkim alfa-
betima (tj. onima koji još uvijek ne rabe dodatne nefeničke znakove Φ, Χ, Ψ
i Ξ) s Tere, Krete i Mela biti najstariji, do sada nije našla svoju arheološku
potkrepu: još nemamo takvih natpisa starijih od 7. st. pr. Kr. Burkert nudi
zanimljivu analizu Herodotova naziva φοινικήια, koja govori u prilog Cipru
kao prijelaznoj postaji na putu grčkoga alfabeta u Europu. On, naime, misli
da se tim nazivom žele razlučiti grčka slova kao “fenička” od nekih drugih
koja bi se od njih razlikovala. Takvo se stanje, kaže, moglo zateći jedino na
Cipru, gdje je zahvaljujući ciparskom silabaru (varijanti linearnog pisma
mikenskoga tipa) postojao kontinuum grčke pismenosti sve tamo od bron-
čanog pa do helenističkog doba.58
Upadljiva raznolikost koja je od samoga početka pratila alfabet nekad
je smatrana jasnim pokazateljem dugotrajna razvoja koji je navodno trajao
desetljećima, pa i stoljećima. Lilian Jeffery odlučno je pobila gledište o “du-
gom razvoju”, pokazujući da se proces transmisije mogao odvijati izuzetno
brzo. Kroz nekoliko desetljeća, ili čak godina, nova se tehnologija raspros-
trla od Frigije do Etrurije. S pojavom grčkoga alfabeta imamo po prvi put
pojavu pisaćeg sustava koji je bio do te mjere jednostavan da su ga mogli
rabiti svi ljudi prosječne inteligencije, pa i izvan uskog kruga obučenih pro-
fesionalnih pisara.59 Za razliku od semitista koji su i danas skloni pomicati
termin postanja grčkoga alfabeta što dalje u prošlost (neki čak u 12. st. pr.
Kr.), filolozi su danas više nego ikada spremni prihvatiti argumentum e
silentio. Naime, unatoč stalnomu prirastu epigrafskog materijala putem
arheoloških nalaza geometrijske keramike, još uvijek nema natpisa za koji
56 Dosad najstariju dataciju (770. pr. Kr.) ima geometrijski fragment s grafitom pronađen
na Naksu, a predložio ju je njegov pronalazač Lambrinudakis.
57
Kod Burkerta stoji pogrešno “crvenim” (Burkert 1992: 26). Konvencija označavanja
različitih tipova grčkih alfabeta pomoću boja potječe od davne knjige Adolfa Kirchoffa: Stu-
dien zur Geschichte des griechischen Alphabets (1863, 18874).
58 Teza o kontinuitetu grčke pismenosti i isticanje uloge Cipra u tom kontekstu glavne su
teme Woodardove lingvističke analize grčkih silabara i alfabeta (Woodard 1997).
59 Daleke 1934. godine Rose je mogao od čitatelja svojega povijesnog pregleda grčke književ-
nosti bezuvjetno zahtijevati poznavanje grčkoga pisma “which he may learn in half an hour”.
Rose, Herbert J. 1934. A Handbook of Greek Literature: From Homer to the Age of Lucian.
Methuen. London, str. vii.
56
bismo, rabeći najpouzdanije metode arheološke klasifikacije i datacije, mo-

gli reći da je stariji od ca. 770. pr. Kr. Nasuprot tome, u desetljeća između
750. i 700. pr. Kr. možemo smjestiti takvo obilje dokumenata da možda
i nije neumjesno rabiti termin “kulturna eksplozija”. I doista, još uvijek
nemamo ni jedne potvrde “da se grčki alfabet skrivao stoljećima prije tog
vremena”.60
Nakon pitanja o mjestu i vremenu, redovito se postavlja ono o načinu
prijenosa. Ovdje se, naravno, misli na tzv. primarnu transmisiju – od se-
mitskog modela ka grčkom prototipu, za razliku od sekundarne koja se
odnosi na postupno širenje sada već grčkog alfabeta diljem Grčke (Jeffery
1990: 21-42). Ovdje, smatra Burkert, imamo trag od neprocjenjive važnosti
koji smo nerijetko skloni previdjeti: grčka imena slova s njihovim nepro-
mjenjivim redoslijedom. Taj nas trag vodi izravno do sfere podučavanja.
Kasno svjedočanstvo Josipa Flavija o prožetosti pismom feničkog javnog i
privatnog svakodnevlja upućuje, po Burkertu, na tisućljetnu školsku tradi-
ciju (Joseph. Ap. 1.28). Učenjem napamet istoga mnemotehničkoga slijeda
tipa alfa, beta, gama... započinje učenje čitanja i pisanja bilo kojega pisma
bez obzira na eventualne jezične prepreke. Upravo ta činjenica objašnja-
va zašto su se te, na grčkom doista posve besmislene semitske riječi (bik,
kuća itd.), tako vjerno sačuvale.61 Iako najstariji spomen semitskih imena
slova u grčkoj književnosti potječe tek iz 5. st. pr. Kr.,62 školska praksa
usvajanja novog pisma simultano s imenima slova pokazuje da su ti nazivi
morali biti poznati od samog početka adopcije u 8. st. i teško je zamislivo
da bi oni prodrli u grčki leksik u nekom kasnijem razdoblju. Štoviše, izo-
stanak takvih naziva u slučaju latinskog pisma navodi se kao dokaz da
je učenje slovnih naziva kod Grka bilo neodvojivo povezano sa samim po-
četkom izravnog preuzimanja pisma od Semita. Rimski pisci nisu usvojili
drevnu feničku mnemotehničku sekvenciju, nego su prepustili slovima da,
takoreći, imenuju sama sebe. Znakove za vokale nazivali bi tako da su ih
jednostavno izgovorili, dok bi u slučaju suglasnika uz njih izgovarali vokal
“ē”. Slično je bilo s takozvanim dodatnim slovima grčkoga alfabeta koja
već svojim položajem (zauzimaju zadnjih pet mjesta slovoreda) upućuju na
svoju naknadnost. Vokalske znakove Ω i Υ Grci bi nazivali naprosto “ō”
i “ū”, a konsonantske Φ, Χ, Ψ – “phī, khī, psī”. Unatoč očitoj artificijel-
nosti naziva, Rimljani su započinjali svoje školovanje – baš kao što to i
60 Burkert će zaključiti: “Stoga se postojanje grčkoga pisma u desetom, pa i u devetom stoljeću
čini, prema sadašnjem stanju stvari, gotovo nemogućim” (Burkert 1992: 28).
61 Da djeca alfabet uče kao cjelinu s imenima slova, navode i neki antički autori; usp. Dion. Hal.
Dem. 52 i Quint. Inst. I 1.24.
62 Među papirusnim ostacima jednog Pindarovog ditiramba (Pind. fr. 70b 3) nalazimo dor-
ski naziv za sigmu – τὸ σάν – san (usp. Hdt. 1.139).
57
Musarum cultus
mi činimo danas – učenjem slijeda: a-be-ce-de... “U oči upada da je u tom

pogledu grčka praksa ostala bliža feničko-aramejskoj školskoj tradiciji nego
latinska grčkoj” (Burkert 1992: 29). Ta bi razlika, po Burkertu, upućivala
na osobitu bliskost kulturnih dodira. Naime, za razliku od Latina, Grci se
nisu zaustavili na kopiranju slovnih oblika, već su preuzeli i samu tehniku
podučavanja i učenja čitanja i pisanja.
O intenzitetu tadašnje kulturne primopredaje na svoj način govore i
brojni nazivi predmeta koji su pratili tehnologiju pisma: pisaće pločice, kož-
ni svitci i odgovarajući pisaći pribor. Primjera ne nedostaje: grč. deltos – pi-
saća pločica,63 posebni vosak za nju – malthe, zatim skytale – drveni prut64
oko kojeg se omatao kožni svitak. Prihvatimo li pretpostavku da su Grci
upoznali papirus tek oko 600. g. pr. Kr. prigodom osnivanja Naukratisa
na egipatskoj obali, tada su već iza sebe imali najmanje jedno i pol stoljeće
pismenosti. U Herodotovo su vrijeme Jonjani papirusne knjige još uvijek
zvali diphtherai, “kože”, što upućuje na kožu kao pisaći materijal početaka
pismenosti.65 O starini tog materijala svjedoči i poslovica ἀρχαιότερα τῆς
διφθέρας – starije od kože (= kožnog svitka).66 Kad je papirus kao pisaći
materijal počeo istiskivati kožu, nazivali su ga ili byblos po feničkoj trgo-
vačkoj luci Gubla/Biblos ili tuđicom nejasne etimologije khartes. Burkert
zaključuje: “izumitelj koji je prvi rabio ta slova za bilježenje grčkoga jezika
sudjelovao je zajedno s nekim emigrantom elementarne naobrazbe na ba-
rem jednom školskom satu, bilo aramejskog, bilo feničkog tipa, bilo u Siriji,
bilo na Cipru, ili možda negdje drugdje” (Burkert 1992: 29).
Kao potvrda snage utjecaja drevne Mezopotamije na knjižnu kulturu
Grka navodi se postupak zvan subscriptio – tj. navođenje imena pisca/au-
tora i naslova knjige dolje desno pod zadnjim retkom teksta.67 Taj običaj
izravno povezuje izgled kasnijih grčkih knjiga s pradavnom praksom klino-
63 Prvi spomen drvene sklopive pisaće pločice (pinax ptyktos) nalazimo kod Homera (Il.
6.169) u priči o Belerofontu u kontekstu motiva “kobnog pisma”. Najstariju grčku potvrdu
naziva deltos imamo kod Eshila: Eum. 275, fr. 281a 21 Radt, Prom. 789. Samo je na cipar-
skom silabaru sačuvan oblik daltos koji je bliži semitskom izvorniku daltu, što Burkert tu-
mači geografskom blizinom Cipra Feničanima. Podudarnost u (pogrešnom) vokalu korijena
između grčke riječi deltos i naziva slova delta (iste etimologije) upućuje da su oba termina
usvojena istodobno na samim počecima grčke alfabetske pismenosti.
64
Prvu potvrdu te kasnijim Grcima zacijelo nerazumljive riječi nalazimo još u 7. st. pr.
Kr. kod Arhiloha (fr. 185 West).
65 Usp. Hdt. 5.58. Još je starija (6. st. pr. Kr.) pojava te riječi u deminutivu – diphtherion –
zabilježena u poslovnom pismu iz miletske kolonije Olbije. Česta uporaba deminutiva za pred-
mete pisaćeg pribora (npr. deltion, biblion) mogla bi također upućivati na sferu podučavanja.
66
Paroemiografi Graeci, I 214.
Prvi je na tu poveznicu upozorio Carl Wendel u knjizi Die griechisch-römische Buchbeschre-
67
ibung verglichen mit der des Vorderen Orients, Halle, 1949.
58
pisne literature. U ovom bi slučaju aramejski kožni svici mogli imati ulogu
posrednika. Zbog gotovo potpunog gubitka aramejske i feničke književne
predaje68 naše je znanje o utjecaju klinopisne literature na te tradicije vrlo
mršavo.
Konačan Burkertov zaključak glasi: trebamo preispitati uvriježeno gle-
dište prema kojem su Grci samim činom preuzimanja alfabeta od takozva-
nih Feničana i njegovom (doduše ingenioznom) prilagodbom stavili točku
na orijentalne utjecaje na svoju pisanu kulturu (Goody i Watt 1968: 48).
Pisaće pločice i kožni svitci došli su zajedno s pismom. “There was no tabu-
la rasa” (Burkert 1992: 33).
Martin West i bliskoistočni elementi

Greek has a large proportion of words that have no satisfactory
Indo-European etymology. (Martin West)
Kao i u Burkertovu slučaju, Westova razmatranja o alfabetu samo su
dio njegovih pokušaja da što izdašnije dokumentira izloženost grčkih ze-
malja orijentalnim (on bi rekao zapadnoazijskim) književnim utjecajima
sve tamo od neolitskih vremena.69 Djelo objavljeno 1997. pod programat-
skim naslovom East Face of Helicon predstavlja sumu njegovih obuhvatnih
istraživanja orijentalnih utjecaja na području grčke književnosti i mita u
ukupnosti njihovih očitovanja u razdoblju od 750. do 450. pr. Kr.70 Tom
knjigom ujedno je potkrijepio svoju radikalnu tezu postavljenu u komen-
tiranom izdanju Hesiodove Teogonije: “Greece is part of Asia; Greek lite-
rature is a Near Eastern literature.”71 Pedeset godina nakon te, nekima
još uvijek sablažnjive zamisli, možemo konstatirati: govoriti o književnoj
predaji arhajske Grčke – od Homera do Eshila – a pritom poricati zna-
čajan istočnjački utjecaj na nju sve do duboko u 5. st. pr. Kr., danas je u
Jedan od rijetkih izuzetaka je priča o Ahikaru čije tragove nalazimo u Ezopovu životopisu.
68
Martin L. West (1937-2015) bio je profesor klasične filologije na oksfordskom koledžu

69
All Souls. Trajnost njegova interesa za odnos Grka i Istoka dobro ilustrira vremenski ras-
pon između dviju njegovih knjiga posvećenih isključivo toj tematici: Early Greek Philosophy
and the Orient (1971), The East Face of Helicon (1997). Osim što je autor standardnih pri-
ručnika Textual Criticism (1978), Greek Metre (1982) i Ancient Greek Music (1992), poseban
ugled uživaju njegova komentirana kritička izdanja Hesiodovih Teogonije (1966) i Poslova i
dana (1978), orfičkih pjesama (1983), te kritička izdanja Hesiodovih fragmenata (s Merkel-
bachom) (1967), elegijskih i jampskih pjesnika (1971-2), Anakreonta (1984), Eshila (1990)
te Ilijade (1998-2000).
70 Monografijom o grčkoj glazbi West je podsjetio na dug Grka susjedima u drugom važ-
nom segmentu njihove kulture.
71 Hesiod. Theogony, ed. with Prolegomena and Commentary by M. L. West, Oxford 1966,
str. 31.
59
Musarum cultus
jednakoj mjeri skandalozno. Posebnu vrijednost Westovim istraživanjima

pruža sretna okolnost da se njegove analize podudarnosti između grčke i
drevnih bliskoistočnih književnosti temelje na poznavanju tekstova obiju
predaja iz prve ruke. Upravo je ozbiljnost njegova pristupa problematici
uvjetne izvornosti grčke kulture najbolja zaštita od posljedica simplifikaci-
ja i jednostranosti u koje neki znaju zapasti gurajući klatno u suprotnom
smjeru i tako, nehotice, kompromitirajući cijeli pothvat.72
Naravno, alfabet je i za Westa tek jedan od brojnih orijentalnih eleme-
nata u cjelini grčke materijalne i duhovne kulture. Kultura se, misli on, po-
naša poput svakog plina: teži se raširiti odande gdje je najgušća na susjedna
područja gdje je manje gusta (West 1997: 24). Sve od sedmog pa do prvog
milenija pr. Kr. razne su vještine nalazile svoj put od jugozapadne Azije,
kolijevke neolitske revolucije, prema rubu europskoga jugoistoka – grč-
kome kopnu. Tako je bilo i s umijećem pisanja po glinenim pločicama, na-
voštenim drvenim pločama, papirusu i koži. Slično valja pretpostaviti i za
prvo pismo kojim su se Grci služili – linear B. Iako za to nemamo izravnih
potvrda, po Westu, teško je zamisliti razvoj takvoga pisma bez orijentalnog
uzora. Ono nedvojbeno pripada porodici egejskih pisama brončanoga doba
“linearnog” tipa koje karakterizira kombinacija silabičkih znakova i ideo-
grama utisnutih na glinene pločice u linearnim nizovima slijeva nadesno.
Unatoč različitosti samih znakova, u oči upada načelna podudarnost nave-
denih crta s klinastim pismom.
Poput većine istraživača, West smatra trag feničkog etnonima u sa-
mom grčkom nazivu za slova – φοινικήια (tj. γράμματα ili στοιχεῖα) – po-
sve uvjerljivim pokazateljem njihova orijentalnog podrijetla. Osvrnimo se
nakratko na slučajeve koji se najčešće navode u prilog tome gledištu. Osim
u znamenitom Herodotovu pasusu (Hist. 5.58.2) koji potvrđuje da je Grci-
ma klasičnog razdoblja posve izblijedjelo sjećanje na mikensku pismenost,
identičan oblik φοινικήια posvjedočen je i na (danas izgubljenom) natpisu
iz druge četvrtine 5. st. pr. Kr. iz jonskoga grada Teja blizu Smirne. Ondje
su pronađena dva fragmentarno uščuvana natpisa s jedne ili dviju stela na
kojima je triput ponovljena kletva upućena onima koji ugrožavaju intere-
se zajednice: trovačima, žitnim špekulantima, samovoljnim dužnosnicima,
izdajnicima, gusarskim jatacima...73 Završni dio teksta sadrži istu prijetnju
72 Usp. iz svih tabora žestoko osporavano Bernalovo djelo: Bernal, Martin. 1987-2006.
Black Athena. Afroasiatic Roots of Classical Civilization, sv. 1-3. Rutgers University Press.
New Brunswick. Bernal je također objavio knjigu koja već u naslovu sadrži (treba li reći?)
kontroverzan prijedlog datacije preuzimanja alfabeta: Cadmean Letters: The Transmission of
the Alphabet to the Aegean and Further West before 1400 B.C. Eisenbrauns, 1990.
Oba fragmenta, u svijetu grčke epigrafije poznata kao Teiorum Dirae, prepisana su, a
73
60
svakom tko bi se usudio ili razbiti te stele s tekstom kletve, ili izdupsti im
slova (φοινικήια), ili ista učiniti nečitljivim (ἀφανέας)74: Propao! I on i rod
mu!
... : ὃς ἂν ταστήλ-
ας : ἐν ἧισιν ἡπαρὴ : γέγρ-
απται : ἢ κατάξει : ἢ φοιν-
ικήια : ἐκκόψε[ι :] ἢ ἀφανέ-
ας ποιήσει : κένον ἀπόλ-
λυσθαι : καὶ αὐτὸν : καὶ γ-
ένος [τὸ κένο]. (SIG 38. 35-41)
Budući da je tekst kletvi u cijelosti javno čitan o trima svetkovinama

svake godine, posve je shvatljivo da se proklinje onaj tko bi to čitanje poku-
šao osujetiti.
Isti zaključak o feničkom Istoku kao pradomovini grčkoga alfabeta snaž-
no podupiru i preostala dva epigrafski potvrđena naziva u kojima se zrcali
feničko ime. Prvi je φοινικογράφος (IG. XII 2, 96 i 97) – oznaka činovnika
u službi Hermova kulta u Mitileni na Lezbu. Osim toga, imamo prije pola
stoljeća na Kreti otkrivene termine koji, po sudu većine specijalista, u svo-
me korijenu čuvaju uspomenu na Feničane. Oni su oko 500. g. zabilježeni
u lokalnom dvoznačnom pravopisnom ruhu – ποινικαστάς i ποινικάζεν (na
Kreti u to doba grafički nisu razlikovali π i φ).75
Uz te natpise jedna od najranijih potvrda Herodotove teze o Feničanima
kao pronalazačima alfabeta poznata je Kritijina rečenica:
Φοίνικες δ' εὗρον γράμματ´ ἀλεξίλογα.76
Feničani izumiše slova što pomoć su mislima.
potom i objavljena početkom 18. st. Fragment A je ponovo pronašao i prepisao P. Le Bas 1884,
no potom je opet izgubljen.
74 Slova su smatrana nečitljivim ukoliko bi s njih bila uklonjena crvena boja kojom su bila
ispunjena. Na taj zaključak navodi izuzetno dobro očuvan zavjetni natpis Pizistratova istoime-
nog unuka (oko 520. pr. Kr.) koji Tukidid citira, napominjući da je jedva čitljiv (Thuc. 6.54.6).
75 Jeffery, Lilian. H.; Morpurgo-Davies, Anna. 1970. A New Archaic Inscription from Crete.
Kadmos 9. 118-154. Autorice se zauzimaju za čitanje φοινικάζειν i predlažu značenje “to do
φοινικήια, to write”. Chantraine taj termin povezuje s posebnim aspektom klesarova posla.
Nakon što je uklesao slova, on ih premazuje crvenom bojom: φοινικάζειν bi izvorno značilo
“učiniti crvenim, obojati crveno” (Heubeck 1979: 158).
76 Diels, Hermann; Kranz Walter (ur.). 61951-52. Die Fragmente der Vorsokratiker. Weid-
mannsche Buchhandlung. Berlin. 567. Prijepornim pak ostaje značenje pridjeva ἀλεξίλογος;
che fa evitare le parole ili che soccorre il discorso rješenja su koja nudi Franco Montanari,
Vocabolario della lingua greca, Torino 22004.
61
Musarum cultus
Naposljetku i bilješka leksikografa Hesihija iz 5. st. po Kr. svjedoči da je

Sofoklo koristio isti termin u tragediji Pastiri:
Φοινικίοις γράμμασι. Σοφοκλῆς Ποιμέσιν, ἐπεῖ δοκεῖ Κάδμος αὐτὰ ἐκ

Φοινίκης κεκομικέναι.
Feničkim slovima. Sofoklo u Pastirima, jer se čini da ih je Kadmo
donio iz Fenikije.
Poput Burkerta, i West ističe kako je, želimo li vjerno rekonstruirati

proces preuzimanja alfabetskog pisma, veoma važno uvijek imati pred
očima cjelokupnost “medijskoga paketa”. Grci, naime, nisu preuzeli samo
skup vizualnih simbola, nego i skup njihovih naziva koje je trebalo reciti-
rati u fiksnom poretku. To nas opet dovodi do predodžbe o neposrednosti
osobnog kontakta i onog što zovu face-to-face instruction. Pri tom, naravno,
učenik nije usvajao neko apstraktno umijeće koje bi poslije prema svom na-
hođenju primjenjivao u praksi. Prije će biti da je pomno promatrao učitelja
kako s pisaljkom u ruci urezuje simbole u navoštene drvene pločice ili te
iste simbole ispisuje pomoću pera i tinte po koži ili papirusu. Pisaći pribor
i materijal preuzimani su zajedno s pismom kao i njihovi nazivi. S drvenim
pločicama u Grčku je stigla i zapadnosemitska riječ dalt – δάλτος (cipar-
ski), δέλτος, čuvajući svoj ženski rod.
Logičnom se čini i Westova pretpostavka da su, osim u gore navedenome,
Grci morali slijediti svoje istočne susjede i u pogledu svrha u koje su rabili
alfabetsko pismo. Oni koji u Feničanima vide trgovce par excellence rado
kao samorazumljivu iznose pretpostavku o trgovini kao dominantnom vidu
uporabe, a potom i motivu preuzimanja pisma. S druge pak strane, poznato
je da ni Feničani ni Grci nisu imali centraliziranu birokraciju koja bi za-
htijevala da se svaki sklopljeni posao pomno dokumentira. West duhovito
primjećuje: “Fenički torbari prikazani u Odiseji zacijelo ne izgledaju kao
da su im potvrde i računi prva briga” (West 1997: 25). No, pretpostavimo
li da su Grci vidjeli Feničane kako šalju i primaju pisma, nije teško zami-
sliti da su brzo počeli uviđati dobrobiti toga medija. Pomoću pisma daju se
razmjenjivati poruke s odsutnim osobama. Na taj se način čuva doslovnost
poruke koja se pri prijenosu neće izobličiti, a da bi se zajamčila potpuna
privatnost, poruka se može zapečatiti. Grci su mogli vidjeti i druge poučne
primjere: uspomene na mrtve mogu se uporabom pisma na spomenicima
(naizgled trajno) očuvati od zaborava; zavjetni darovi bogovima mogu na
sebi nositi potpis darovatelja; mogu se posjedovati knjige pjesama ili drugih
vrijednih sastavaka koje su pripadale ranijim naraštajima. Grci nisu, misli
West, slijedili sve ove primjere odjednom. Tijekom jednoga ili dva stoljeća
učenja alfabeta imali su vremena primjenjivati ga u sve te, pa i druge, svrhe.
62
U raširenoj praksi pisanja zakonika u 7. st. pr. Kr. također se htjelo vidjeti
oponašanje orijentalnih preteča, no, nažalost, nije nam sačuvan ni jedan
fenički zakonik koji bi mogao imati ulogu modela.
Pjesničke knjige mezopotamske predaje od davnina su pisane formatom
koji je samorazumljiv i u našoj književnoj predaji: jedan stih – jedan redak.
Taj model slijedi i jedan od najstarijih dokumenata alfabetske pismenosti,
spomenuti natpis na Nestorovu peharu koji West smješta oko 730. pr. Kr.
Kako svaki od njegovih triju stihova zauzima svoj vlastiti redak, nameće se
zaključak da zapisivaču nisu bile nepoznate pjesničke knjige koje su slijedi-
le istu konvenciju. Iako je ona odonda dominantna na Zapadu, znameniti
su primjeri pjesničkih djela unutar te iste tradicije koji ne znaju za diobu
na stihove: Beowulf, Hildebrandslied i Edda. Takve nam iznimke, kao i
njihovi drevni prethodnici iz drugog milenija pr. Kr. – tekstovi iz Amar-
ne i Ugarita – stihičku organizaciju pjesničkog teksta ipak prokazuju kao
konvenciju. U središnjoj pak babilonskoj pisarskoj tradiciji svaki bi stih ra-
stezali koliko je trebalo da se ispuni redak, a prvi znak svakoga polustiha
i zadnji znak stiha bi okomito poravnavali. Tu su praksu također preuzeli
i asirski pisari. Kao i u slučaju zakonika, zbog lako propadljivih pisaćih
materijala nisu nam sačuvani fenički i aramejski pjesnički rukopisi koji bi
nam mogli poslužiti kao pretpostavljeni uzor kasnijem grčkom običaju.77
West pretpostavlja da su upravo ti rukopisi mogli osmostoljetnim Grcima
poslužiti kao model za preuzimanje formata one-verse-per-line.
Sljedeća crta istočnjačke pisarske prakse koja je protokom vremena
prodrla u grčke knjige bio je drevni klinopisni “paragraf” – vodoravna
crta povučena duž glinene pločice koja je razdvajala odsječke teksta. On
je najvjerojatnije poput fosila preživio u grčkom paragrafu – kratkoj crti
umetnutoj između stihova na lijevoj margini teksta. Taj znak zatječemo u
najstarijim sačuvanim grčkim tekstovima uopće – na dvama papirusima iz
4. st. s Timotejevim Perzijancima i s orfičkom teogonijom iz Dervenija. Na-
dalje, poput Burkerta i West upozorava na drevni običaj da se naslov teksta
ne stavlja na početak, nego na njegov kraj u vidu supskripcije koja svoje
davne početke ima već na pločicama klinastoga pisma. Primjećuje pak da je
takav postupak u slučaju papirusnih svitaka zapravo iracionalan: “kada bi
knjiga bila namotana, naslov je bio potpuno nepristupačan pa je bilo nužno
pričvrstiti posebnu etiketu s vanjske strane”.
Kao u slučaju babilonsko-asirske tradicije, grčka je supskripcija osim
naslova mogla sadržavati i redni broj knjige u nizu, a za njim i ukupan
broj stihova koje je sadržavala. Supostavljajući dva kolofona, onaj Sapfinog
papirusa (P.Oxy. 1231, 2. st. po Kr.) i onaj starobabilonskog epa Atraha-
Feničani nisu imali tradiciju pisanja na glinenim pločicama.
77
63
Musarum cultus
sis (prepisan u 17. st. pr. Kr.), West nam prepušta da sami zaključujemo
o razlozima njihove sličnosti. Početne riječi babilonskog spjeva figuriraju,
naravno, kao naslov knjige. U grčkoj se tradiciji također, sve tamo od Ari-
stofana,78 pjesme ili druga djela nerijetko identificiraju pomoću početnih im
riječi (incipit). U Kalimahovu su znamenitom katalogu incipiti popisivani
zajedno s naslovima. Da bi se čitatelju olakšalo čitanje djela napisanog u
više svitaka, na kraju svitka naveo bi se incipit sljedećega. I to se pomagalo
može datirati još u treći milenij drevne Mezopotamije.
Medijska mijena i povratak usmenosti

University of Toronto was for this brief period the intellectual
centre of the world. (Oswyn Murray)
Problemsko polje usmenost-pismenost nije profilirana književnoteorij-
ska pozicija ili književnoznanstvena metoda. Ipak, istraživanja potaknuta
ponajprije njegovim dihotomijskim aspektom korjenito su promijenila naš
pogled na književnost i njezino djelovanje. Izvorna su polazišta tih istraži-
vanja razvijena za područje antičkih književnosti gdje i danas imaju važnu
ulogu. Za Uskrs 1795. Friedrich August Wolf, profesor u Halleu, objavljuje
Prolegomena svome planiranom izdanju Homera. Ondje je, uz obilje učene
građe, pružio dokaze da Homer još nije poznavao umijeće pisanja, da su
homerski epovi bili koncipirani u pamćenju, zatim predavani od usta do
usta i tek nakon niza stoljeća zadobili svoju čvrstu formu. Kao nekoć u
Aleksandriji, upravo kroz proučavanje Homera filologija je ponovo rođena.
Međutim, ni Wolf ni Parry nisu se bavili tehnologijom koja je omogućila
nastanak Homerovih tekstova, a o kojoj zadnjih desetljeća sve više doznaje-
mo. Možda glavni razlog činjenice što na linearu B nisu sačuvani književni
spomenici treba tražiti upravo u tehnološkim aspektima pisma. Kako smo
se uopće mogli nadati da se na pismu toliko neprimjerenom grčkom jeziku
može napisati nešto literarno? Danas znamo da su dva najznačajnija povi-
jesna događaja u razvoju tehnologije pisma početak alfabetske pismenosti
u Grčkoj i pojava tiska u renesansnoj Europi.
Jesu li Ilijada i Odiseja, usprkos njihovoj duljini, bili odista prvi tekstovi
zapisani grčkim alfabetom, kako to hoće pomalo ekstravagantna Powello-
va hipoteza, teško je reći. Jedan će kritičar reći da nije baš vjerojatno da
bi pisaći sustav bio osmišljen u tako uzvišenu i plemenitu svrhu kao što je
zapisivanje poezije, a ne za neku nižu, utilitarnu namjenu (Woodard 1997:
253). Sve da je Powellova teorija točna, tada očito ne bi bilo nikoga tko bi
bio u stanju pročitati epove čim bi ih njegov adaptator zapisao svojim neo-
Ar. Ach. 1093; Nub. 967.
78
64
bičnim pismom.79 Unutar takvog scenarija tvorac alfabeta osmislio je pisaći

sustav, njime zapisao čitavu Ilijadu i Odiseju, i sve to za nepostojeću pu-
bliku. Drugi kritičar smatra vrlo neobičnom sljedeću okolnost: ako je grčki
alfabet doista osmišljen da bi se zapisao heksametar, on ujedno ipak ne
raspolaže načinom razlikovanja dugih od kratkih vokala.80 Ako je to pismo
izrađeno u izričitu svrhu da se u pismu izrazi metrički govor, onda bi mu
ključna crta trebala biti razlikovanje duljine vokala.
Nedavno je jedan švedski filolog progovorio o “trima zajedničkim simul-
tanim čimbenicima geneze grčke pismenosti” u 9. i 8. st. pr. Kr. koji su
pogodovali stvaranju Ilijade i Odiseje kao i njihovu bilježenju u pismu (Te-
odorsson 2006: 183). To su: a) masivni utjecaj istočnih civilizacija na Grke,
osobito nadahnuće njihovom književnom kulturom, b) recentno stvaranje
potpunog, gotovo fonetskog i lako uporabljivog grčkog alfabeta, izrazito
prikladnog za točno bilježenje poezije, c) pojava Homera, istaknutog genija
pjesničke kompozicije. Poklapanje tih triju faktora stvorilo je jedinstven
splet okolnosti koji je Heubeck primjereno nazvao “sretan καιρός” (Heu-
beck 1979: 149).
Parry-Lordova je teorija, uz ostalo, poslužila i kao odskočna daska istra-
živanju usmenosti i pismenosti pod okriljem znamenite Toronto School of
Communication.81 Jednim od najvažnijih i za buduća istraživanja najpoti-
cajnijih smjerova kojim se zadnjih tridesetak godina kreću rasprave u tom
problemskom polju čini nam se onaj kojim se prvi zaputio britanski klasični
filolog Eric Havelock.82 U njegovu je djelu uglavnom riječ o implikacijama
ili konzekvencijama usmenosti, odnosno pismenosti. Zajedno sa svojim ko-
legom na Sveučilištu u Torontu, teoretičarom medija Marshallom McLuha-
nom, on je od sredine 60-tih godina naovamo zastupao svojevrsnu teoriju
kulture koja se dobro da opisati McLuhanovom krilaticom “medium is the
message”. Havelockova teorija danas uživa zakašnjelu, ali snažnu recepciju
unutar više disciplina diljem svijeta. Unutar grecistike za uspješno promi-
canje njegovih ideja najzaslužniji je sigurno Bruno Gentili sa Sveučilišta
u Urbinu koji je oralističku poziciju presadio s rodnoga joj mjesta u epici
Homera i Hesioda na liriku sve do kraja 5. st. pr. Kr. (Gentili 1984). U
Njemačkoj su već godinama najuporniji zagovornici Havelockovih teza pod
vidom arheologije literarne komunikacije Jan i Aleida Assmann. Egiptolog
sa Sveučilišta u Heidelbergu, Jan Assmann je u okviru svojih sinoptičkih
79 Lloyd-Jones, Hugh. 1992. Becoming Homer. The New York Review of Books 5. ožujka.
52-57.
Palaima, Thomas G. 1990/91. Review of Powell. Minos 25/26. 446-449.
80
81 Najznačajniji su predstavnici te škole Harold Innis, Eric Havelock, Marshall McLuhan,
Walter J. Ong i Northrop Frye.
Za budući razvoj prijelomna je bila pojava njegove knjige Preface to Plato 1963.
82
65
Musarum cultus
prikaza starih sredozemnih kultura našao u Grčkoj prototip kulture pisma

koje je jedino bilo kadro “neskraćeno, potpuno i tečno” reproducirati usme-
ni govor (Assmann 1992).
Naravno, filolozima je bila posebno zanimljiva okolnost da je Havelocku
kao polazište pri izgradnji spomenute teorije poslužila upravo teza o oš-
trom usjeku između grčke književnosti iz 6. i 5. st. pr. Kr. i od nje drastično
drugačije grčke književnosti iz 4. st. pr. Kr. Oni pak izvan filologije stricto
sensu, potaknuti tezom o kraju kulture knjige,83 pred kojom se, s obzirom
na aktualni proces medijske mijene, nalazi moderno društvo, u grčkom su
slučaju nastojali vidjeti savršen model posvemašnje preobrazbe jedne kul-
ture. Teza o komunikacijskoj revoluciji koja je uslijedila u Grčkoj nakon
iznalaska fonetskog alfabeta poslužila je kao dobrodošla analogija našem
stanju koje je u sve većoj mjeri obilježeno povratkom k usmenim vidovima
komunikacije. I sam je Havelock znao isticati da mu je probuđena svijest
o rastućoj važnosti radija u modernim masovnim komunikacijama bila
ključnim poticajem da se posveti proučavanju fenomena usmenosti u ranoj
grčkoj kulturi. Osvrtanje na antiku ne samo da nam pruža uvid u početke
kulture pisma, nego nam i omogućuje pogled onkraj njezinih granica – na
doba usmenosti. Po McLuhanu razvoj kod starih Grka posve je usporediv
s našim:
Obnova usmene kulture u našem vlastitom elektroničkom dobu danas
stoji u sličnom plodnom odnosu prema još moćnoj pisanoj i vizualnoj
kulturi. Mi u našem stoljeću premotavamo vrpcu unatrag. Grci su preš-
li s usmenog na pisano baš kao što mi prelazimo s pisanog na usmeno.
Oni su završili u pustoši povjerljivih podataka, baš kao što bismo mi
mogli “završiti” u novoj plemenskoj enciklopediji slušnog bajanja.84
Grčki alfabet zauzima počasno prvo mjesto na McLuhanovom popisu

triju temeljnih tehnoloških inovacija zapadne civilizacije.85 Zahvaljujući
83 Usp. McLuhan, Marshall. 1968. The Gutenberg Galaxy: The Making of Typographic Man.
University of Toronto Press. Toronto.
84 M. McLuhan u razgovoru za Playboy: “Marshall McLuhan – A Candid Conversation with
the High Priest of Popcult and Metaphysician of Media”, Playboy, ožujak 1969.
85 Pismo kao takvo redovito dobro kotira na sličnim popisima. Burkert ga u širokim pote-
zima ocrtava kao drugi važan korak u povijesti ljudske komunikacije između pojave jezika i
recentnoga interneta – elektroničke mreže kompjutoriziranog društva: “Ako je jezik donio
odlučujući napredak u razmjeni, pohrani i obradi informacija, sljedeći silno važan korak do-
godio se s izumom pisma prije nekih 5000 godina. S njim je stvoren novi oblik objektivnosti,
onkraj izgovorene riječi kako je kodirana u mozgu pojedinca. (...) Moglo bi biti da treći korak
u obradi informacija, koji upravo sada doživljavamo, baš donosi presudne promjene.” Usp.
Burkert, Walter. 1996. Creation of the Sacred. Tracks of Biology in Early Religions. Harvard
University Press. Cambridge, Mass. 178.
66
njemu Grci su, postupno napuštajući usmene obrasce govora i mišljenja

(primarna usmenost), otvorili prostor oblicima književne komunikacije i
poduke. Gutenbergov je izum u 15. st. samo ubrzao taj proces. Napokon,
kao posljedica izuma elektronskih medija – počevši s telegrafom 1844., za
kojim su slijedili radio, film, telefon i kompjutor – naše doba svjedoči po-
vratku usmenosti (sekundarna usmenost). U suvremenom bi razvoju in-
terneta i mobilnih komunikacija predstavnici Torontske škole lako našli
daljnje potvrde za svoje teze o povratku usmenosti.
Havelock je znao tako odlučno prokazivati pismo kao puku tehnologiju
da su njegove teze nekim ponosnim pripadnicima kulture knjige bile i osta-
le neprihvatljive pa i odiozne. Takav govor o pismu usred civilizacije koja je
stoljećima počivala na primopredaji znanja pohranjenog u knjigama često
nije bio dobrodošao. Riječ je ipak o civilizaciji u kojoj najveće svetinje nose
nazive Sveto pismo ili naprosto Knjiga. Havelock je gorljivo denuncirao
pismo kao tehnologiju izrazito bremenitu posljedicama. Jedna od najtežih
bila bi svakako ona da kod pisma u pravilu nismo svjesni toga da je riječ
(tek) o tehnologiji. Štoviše, pismo je toliko sraslo s našom civilizacijom da
u svijesti većine ima, primjerice poput religije, gotovo status antropološke
univerzalije. Nakon svega, desetljeća recepcije nauka škole iz Toronta ipak
su većini istraživača učinila upotrebu uvriježenog pojma “usmena književ-
nost” logički neprihvatljivom.
Tek ako do kraja promislimo u kojoj je mjeri grčko pismo promijenilo
svijet, bit ćemo u stanju razumjeti razmjere promjena našega svijeta potaknu-
tih primjenom nove, digitalne tehnologije.
Bibliografija
• Allen, Thomas W. 1924. Homer: The Origins and the Transmission. Clarendon
Press. Oxford.
• Assmann, Jan. 1992. Das kulturelle Gedächtnis. Schrift, Erinnerung und poli-
tische Identität in frühen Hochkulturen. C. H. Beck Verlag. München.
• Burkert, Walter. 1992. The Orientalizing Revolution. Near Eastern Influence
on Greek Culture in the Early Archaic Age. Harvard University Press. Cam-
bridge, Mass.
• Curtius, Ernst. 31882. Alterthum und Gegenwart: Gesammelte Reden und Vor-
träge I. Verlag von Wilhelm Hertz. Berlin.
• Einarson, Benedict. 1967. Notes on the Development of the Greek Alphabet.
Classical Philology 62. 1-24.
• Gelb, Ignace J. 21963. A Study of Writing. University of Chicago Press. Chicago.
• Gentili, Bruno. 1984. Poesia e pubblico nella Grecia antica: da Omero al V
secolo. Laterza. Roma – Bari.
• Goody, Jack; Watt, Ian. 1968. The Consequences of Literacy. Literacy in Tra-
ditional Societies. Ur. Goody, Jack. Cambridge University Press. Cambridge.
67
Musarum cultus
• Harris, William V. 1989. Ancient Literacy. Harvard University Press. Cambridge,

Mass.
• Havelock, Eric A. 1963. Preface to Plato. Harvard University Press. Cambridge,
Mass.
• Havelock, Eric A. 2003. Muza uči pisati. Razmišljanja o usmenosti i pismeno-
sti od antike do danas. AGM. Zagreb.
• Heubeck, Alfred. 1979. Schrift. Archeologica Homerica. Die Denkmäler und
das frügriechische Epos. Ur. F. Matz i H.-G. Buchholz, sv. III, poglavlje X.
Vandenhoeck & Ruprecht. Göttingen.
• Hose, Martin. 1999. Kleine griechische Literaturgeschichte. Von Homer bis zum
Ende der Antike. C. H. Beck Verlag. München.
• Jeffery, Lilian H. 21990. The Local Scripts of Archaic Greece. Clarendon Press.
Oxford.
• Lesky, Albin. 31971. Geschichte der griechischen Literatur. Francke Verlag.
Bern – München.
• Lord, Albert B. 1960. The Singer of Tales. Harvard University Press. Cam-
bridge, Mass.
• Osborne, Robin. 1996. Greece in the Making 1200-479 BC. Routledge. London
– New York.
• Pfeiffer, Rudolf. 21978. Geschichte der klassischen Philologie: Von den Anfän-
gen bis zum Ende des Hellenismus. C. H. Beck Verlag. München.
• Powell, Barry B. 1991. Homer and the Origin of the Greek Alphabet. Cambridge
University Press. Cambridge.
• Powell, Barry. 1996. Homer and Writing. A New Companion to Homer. Ur.
Morris, Ian i Powell, Barry. (Mnemosyne Supplement 163). Brill. Leiden.
• Robb, Kevin. 1994. Literacy & Paideia in Ancient Greece. Oxford University
Press. New York – Oxford.
• Schadewaldt, Wolfgang. 41965. Von Homers Welt und Werk. K. F. Koehler Verlag.
Stuttgart.
• Teodorsson, Sven-Tage. 2006. Eastern Literacy, Greek Alphabet, and Homer.
Mnemosyne Vol. LIX, Fasc. 2. 161-185.
• Ventris, Michael; Chadwick, John. 1956. Documents in Mycenaean Greek.
Cambridge University Press. Cambridge.
• Wade-Gery, Henry T. 1952. The Poet of the Iliad. Cambridge University Press.
Cambridge.
• West, Martin L. 1997. The East Face of Helicon. West Asiatic Elements in Greek
Poetry and Myth. Oxford University Press. Oxford.
• Woodard, Roger D. 1997. Greek Writing from Knossos to Homer. A Linguistic
Interpretation of the Origin of the Greek Alphabet and the Continuity of Ancient
Greek Literacy. Oxford University Press. New York – Oxford.
68
Nina Čengić
Scena parničenja u Menandrovim Parničarima
Sto i četrnaest godina prošlo je od prvog izdanja teksta Menandrovih ko-

medija otkrivenih 1905. godine u Egiptu. Od tada do danas velik trud bio je
posvećen razvrstavanju fragmenata, uspostavi teksta i rekonstrukciji sadrža-
ja izgubljenih dijelova Menandrova opusa. Rezultati tih filoloških poduhvata
višestruka su izdanja, brojne monografije i članci posvećeni Menandru opće-
nito, pojedinim njegovim komedijama ili različitim njegovim interpretacija-
ma. Razmišljajući o Menandru i njegovu opusu s aspekta filoloških istraživa-
nja, ne možemo ne spomenuti izniman rad profesorice Marine Bricko, koja
je znatan dio svojega istraživanja posvetila atičkoj komediji.1 Upravo sjećanju
na profesoricu Bricko i na njezine doprinose klasičnoj filologiji, na nju kao
vrsnu stručnjakinju i iznimnu profesoricu, posvećen je ovaj prilog.
Ovaj je rad pokušaj analitičkoga prikaza formalnih karakteristika glasovi-
te scene parničenja iz Menandrove komedije Parničari. Razmatrajući temu i
strukturu scene, njezine sudionike i njihovu argumentaciju, ta ćemo obilježja
sagledati unutar nekoliko domena: kroz interakciju tadašnjih literarnih žan-
rova (primarno tragedije i komedije), kroz utjecaj atenskoga prava na aten-
sku književnost kraja 4. stoljeća pr. Kr. te kroz podudarnosti s Aristotelovom
teorijom retorike.
Do početka 20. stoljeća Menandrove komedije bile su poznate ponajprije
u preradama rimskih komediografa Terencija i Plauta2 te u fragmentima3.
Postojala je i zanimljiva zbirka gnoma, stihova poslovičnog karaktera sa-
kupljenih iz Menandrova opusa,4 ali nije bilo sačuvanih rukopisa cjelovitih
tekstova. To je neobično, posebno imajući u vidu Menandrovu veliku po-
pularnost tijekom antičkog perioda. Već u 2. stoljeću pr. Kr. aleksandrijski
1 Prijevod Menandrove komedije Mrzovoljnik, objavljen je u Bricko 1981. Bricko 2002
sinteza je suvremenih filoloških istraživanja Menandra.
2 Detaljnije o preradama Menandra kod Terencija i Plauta cf. Scafuro 2014: 220, Blanc-
hard 2014: 241-242. Za fragmente v. CAF 1888: III.3-272 i Supp. Com. 1912: 54-63.
3 Godine 1844. K. Tischendorf našao je u manastiru sv. Katarine na Sinaju fragment teksta
na pergameni i prepisao ga. Poslije je apograf završio u St. Peterburgu pa se naziva Sinajskim
ili Peterburškim kodeksom (Membrana Petropolitana 388). Za detaljniji prikaz povijesti pro-
nalaska Menandrovih komedija, cf. Majnarić 1938: 3-13. i posebno Blanchard 2014: 242-251.
Za Menandrove sentencije, v. FCG 1841: IV.340-379.
4
69
Musarum cultus
filolog Aristofan iz Bizantija Menandra smatra najboljim od svih grčkih

komediografa.5 Isto tako, znamo i da su se Menandrove komedije postavlja-
le na scenu i poslije njegove smrti te da su se dijelovi komedija čitali na ve-
čerama.6 Poznato je i visoko Kvintilijanovo mišljenje o Menandru i njegovu
značenju za obrazovanje govornika.7
Kada je 1905. godine u Egiptu, u Afroditopolu, otkriven vrijedan nalaz8
– papirusni tekst s preko 1500 stihova koji su vrlo brzo prepoznati kao za-
pis Menandrovih djela – započeo je rad filologa na uspostavi teksta, identi-
fikaciji komedija i pripremi izdanja. Lefebvre je već 1907. godine pripremio
editio princeps (Lefebvre 1907). Godine 1972. Sandbach je pripremio do
tada najpotpunije izdanje sa svim do tada poznatim fragmentima iz papi-
rusnih nalaza i sekundarnih izvora (Menandar 1972). Novom dopunjenom
izdanju 1990. godine Sandbach je pridodao apendiks s u međuvremenu ot-
krivenim papirusnim nalazima komedije (Menandar 1990). Svi ekscerpti
iz Menandrove komedije Parničari, kao i numeracija stihova, u radu se
navode prema Sandbachovu izdanju iz 1972.9
Danas prvi čin komedije Parničari poznajemo nepotpuno, kroz fragmen-
te i dio teksta s petrogradske pergamene.10 Kairski kodeks otvara drugi
čin i u njemu se nalazi glasovita scena prepirke dvojice robova, po kojoj je
komedija i dobila naslov Ἐπιτρέποντες. Kako je uobličen hrvatski naslov,
Parničari, izvještava Majnarić u svojem komentiranom prikazu komedi-
je. Majnarić tako kaže kako nije uspio smisliti dovoljno dobru zamjenu za
grčki participni oblik, ali napominje da je svakako htio ostati blizak duhu
naslova izvornika i blizu glavnim sudionicima spora (Majnarić 1938: 33).
Što znači riječ ἐπιτρέπω čijem je značenju Majnarić želio ostati blizu?
Autenrieth u školskom rječniku homerskog jezika navodi značenje ‘pre-
dati ili izručiti nekome, povjeriti’ (Autenrieth 1891: s.v. ἐπιτρέπω). Rječnik
Liddella i Scotta kaže da riječ ἐπιτρέπω prvo znači ‘okrenuti se kome ili
okrenuti se prema kome’, a kao četvrto navodi da u atičkom dijalektu riječ
5 PCG 1998: 24-25, testimonia 76 i 83. Kasniji aleksandrijski filolozi sastavljali su komen-
tare uz Menandra, v. ibid., testimonia 77-79.
6 Više o scenskim izvedbama Menandrovih komedija (podaci okupljeni pod naslovom Opera
et certamina), v. PCG 1998: 16-20, testimonia 41-55. Plutarh govori o čitanju ekscerpata, Mor.
712b-d. Za Kvintilijanovo mišljenje o Menandru, v. Inst. 10.2.69-72.
Kvintilijan, ibid.
7
8
Kairski kodeks. Afroditopol je današnje mjesto Atfih u srednjem Egiptu.
9 Za pregledan prikaz izvora kojima se Menandar mogao služiti, cf. Furley 2009: 34-35 i
Blanchard 2014: 255-256. Furley 2009: 260-275 donosi i relevantnu bibliografiju za ovu ko-
mediju, isto kao i Blanchard 2014: 256-257.
10 Za uspostavu fragmenata do drugog čina i kompozitno čitanje fragmenata s engleskim
prijevodom, cf. Furley 2009: 93-96. Za iscrpan komentar, ibid. 121-135.
70
Nina Čengić: Scena parničenja u Menandrovim Parničarima
ima terminološko značenje ‘proslijediti stvar nekoj osobi, ostaviti je njoj na

arbitraciju’ (LSJ 1996: s.v. ἐπιτρέπω). Uz to, Liddell i Scott donose i zaseb-
nu lemu, ἐπιτρεπτέον, sa značenjem ‘treba predati, treba dopustiti’, uz na-
vod konstrukcije u kojoj se riječ koristi i mjesta gdje se nalazi: ἐπιτρεπτέον
τινὶ περί τινος Men. Epit. 2 (LSJ 1996: s.v. ἐπιτρεπτέον).11
Krenuvši od Majnarićeva prijevoda naslova, u hrvatskom rječniku nala-
zimo objašnjenje da je parničar osoba koja sudjeluje u parnici (Anić 31998:
s.v. parničar). No, što je parnica? Prema istom hrvatskom rječniku, to je
građansko-pravni spor između dvije ili više pravnih osoba/stranaka koji se
vodi pred sudom (Anić 31998: s.v. parnica). Koliko smo s ovakvim hrvat-
skim prijevodom ostali blizu ijednom od navedenih značenja grčke riječi
ἐπιτρέπω? Hoćemo li u Menandrovoj komediji čitati o sudskom procesu, sa
sucem i pravnim zastupnicima potvrđenima za obje strane u sporu? Tko to
očekuje, vrlo će se iznenaditi.
Menandrova se scena “parničenja” ne odvija pred sudom, a nema ni suca,
ni porotnika, ni pravnih zastupnika. Parnica je više nalik svađi, zbiva se na
otvorenome, a samo su tri glavna aktera: dva roba i jedan stariji gospodin. Ne
znajući kako riješiti razmiricu, robovi – pastir Dav i ugljenar12 Sirisk – slože
se da odluku o tome tko je u pravu povjere slučajnom prolazniku, Smikrinu:
ἐπιτρεπτέον τινί ἐστι περὶ τούτων (Men. Epit. 219-220), odnosi se na povje-
ravanje spora na odlučivanje nekoj osobi. U tom smislu Epitrepontes nisu
parničari, a njihov prijepor nije parnica. Dav i Sirisk sudionici su neformal-
nog, privatnog postupka; oni svoju svađu ne žele ili ne mogu rješavati pred
sudom.13 No, odgovor na pitanje može li se i treba li se potražiti novi naslov
komedije ostavljamo za neku drugu priliku.
Zbog čega su se Dav i Sirisk tako posvađali da sami svađi nisu ni na koji
način mogli naći rješenje? Menandar je ovdje jasan. Sirisk predbacuje Davu
da želi izbjeći ono što je pravedno, τὸ δίκαιον:
Συ. φεύγεις τὸ δίκαιον. (Men. Epit. 218)
Sirisk: Izbjegavaš što je pravedno.14
11 U Sandbachovu izdanju to je 219. stih, kao i kod Furleya (Furley 2009: 47). Poseban problem
predstavljaju neažurirane referencije u rječniku Liddella i Scotta.
12 Za značenje riječi ἀνθρακεύς cf. LSJ 1996: s.v. Za kratak prikaz što su bili ugljenari u
Ateni cf. Furley 2009: 149.
13 Iscrpno o vrstama sporova i uza njih vezane pravne regulative cf. MacDowell 1986 te
posebno za privatne sporove, MacDowell 1986: 203-211. V. još i Scafuro 1997, koja u svojem
radu iscrpno analizira interakciju prava i svakodnevnoga života Atenjana, a svoje teze pro-
vjerava na korpusu atičkih govornika 4. st. pr. Kr. i na odabranim djelima atičke komedije.
Svi su hrvatski prijevodi autoričini, kao i odgovornost za sve pogreške.
14
71
Musarum cultus
U Ateni Menandrova vremena važnu i opću domenu “pravednoga” ne

reguliraju zakoni, nego nepisana pravila i privatne procedure. Aristotel ja-
sno razlikuje u Retorici:
ὁ γὰρ διαιτητὴς τὸ ἐπιεικὲς ὁρᾷ, ὁ δὲ δικαστὴς τὸν νόμον·
(Arist. Rh. 1374b20-21)15
Posredovatelj gleda ono što je pravično, a sudac zakon.16
Upravo u tome leži logika “pravnog lijeka” koji odabiru Sirisk i Dav. Nji-
hov je spor osobne naravi, odnosi se na neformalno pravo i procedure. U ta-
kvim je slučajevima uobičajeno potražiti rješenje u privatnom postupku u ko-
jem će odlučivati treća strana, posebna vrsta suca, Aristotelov posredovatelj.
Menandar je sporenje svojih robova vjerojatno modelirao prema stvar-
nim atenskim praksama, no potrebno je i razmotriti neke okolnosti koje su-
geriraju da je spor literarna fikcija. Prvo, Dav i Sirisk su robovi.17 Smikrin
se čudi što oni od njega traže pomoć u rješavanju svađe:
Σμ. ὦ κάκιστ’ ἀπολούμενοι,
δίκας λέγοντες περιπατεῖτε, διφθέρας
ἔχοντες;
(Men. Epit. 228-230)18
Smikrin: Bijednici, kožuhe nosite, a hodate okolo pričajući o sudskim
sporovima?
Zajedno sa Smikrinom čudimo se i mi, jer robovi u Ateni nisu bili prav-
ni subjekti. Pravna sposobnost roba kao ljudskog bića i kao društvenog
subjekta ne postoji, odnosno, zadržava se na njegovim vlasnicima. No, ne
smijemo zaboraviti da Menandar piše komediju i da je njegova namjera
zabaviti i nasmijati gledatelje. Djelovanje književnog djela na publiku u
jednom dijelu ovisi o mjeri u kojoj publika sudjeluje u kolektivnom po-
15 Ovdje valja zamijetiti važno terminološko razgraničenje. Do Aristotelova vremena postoji
zaseban termin za suca u privatnim procesima (διαιτητής), koji se razlikuje od termina za suca
u javnim procesima (δικαστής).
16 U ovom dijelu Retorike koji se odnosi na pravičnost Aristotel nabraja prednosti privatnog
rješavanja spora. Jedna od njih je i činjenica da suprotstavljene strane mogu same odabrati
suca. Aristotel 1989: 68 ovdje pojam διαιτητής prevodi kao ‘izabrani sudac’.
17 Dav je pastir, “obični” rob, δοῦλος, dok Sirisk pripada posebnoj skupini robova, onima
χωρὶς οἰκοῦντες. Takvi robovi žive izvan kućanstva gospodara, u vlastitome domaćinstvu, a
svoje obaveze prema gospodaru (uglavnom novčane) ispunjavaju nekoliko puta godišnje (cf.
MacDowell 1986: 81).
18 O Siriskovu odgovoru bit će riječi dalje u radu, u dijelu u kojem se Menandrov tekst razma-
tra s aspekta retorike.
72
znavanju društvene stvarnosti, o poznavanju, prepoznavanju i dijeljenju

zajedničkih društvenih kodova. Drugim riječima, Menandrova publika
mogla je prepoznati komiku Davova i Siriskova spora i na nju reagira-
ti upravo u mjeri u kojoj je kolektivno poznavala pravni status robova i
uzuse pravnih postupanja te u mjeri u kojoj je mogla prepoznati njegovu
pomaknutost od realnosti.19 Menandar glavnu riječ daje robovima, onima
koji u stvarnosti šute.20
Još se po jednom svojem obilježju Menandrov spor udaljava od uobiča-
jene procedure. Cijeli tijek privatnog rješavanja spora u obliku u kojem je
poznat u atenskom pravu toga perioda (Scafuro 1997 passim, MacDowell
1978: 203-207), kao i u Menandrovoj obradi, ovisi o medijatoru. Svaki
građanin Atene, čak i metek, mogao je biti sudac ove vrste, no načelno se
on ipak birao po određenim pravilima (Scafuro 1997: 15, Buis 2014: 329).
Prvo i najvažnije, posredovatelj nikada nije stranama u sporu nepozna-
ta osoba. On je najčešće prijatelj ili rođak, osoba koja poznaje zavađene
strane, ali će im objema biti ἴσος. Takav prosuditelj spor rješava pravedno
i dobro po tome što je jednako pristran prema objema stranama, suprot-
no nama uobičajenom principu podjednake nepristranosti. Za svoj odabir
prosuditelja Menandar ima određenu motivaciju: Smikrin je slučajan pro-
laznik, ali nije sasvim slučajan sudac.21
Iz Davovih riječi (Men. Epit. 240-292) doznajemo da je on bio našao
ostavljeno novorođenče. Kad je Sirisk sreo Dava i saznao za nađeno dije-
te, žarko je zaželio da Dav preda dijete njemu; on i njegova žena nedavno
su bili izgubili svoje dijete. Preuzevši dijete, Sirisk doznaje da je ono bilo
ostavljeno s nekim stvarima, da je Dav te stvari našao, ali i da ih je zadr-
žao za sebe. Sirisk traži te stvari jer smatra da pripadaju djetetu, no Dav
mu ih ne želi dati jer drži da pravo na njih ima onaj tko ih je našao. Jed-
na od stvari nađenih s djetetom je i ključan element zapleta (i raspleta)
komedije. To je prsten, pozlaćen, s urezanim likom jarca ili bika koji je
umjetnički izradio neki Kleostrat (Men. Epit. 387-390). Predmet Davova
i Siriskova spora omogućava nam da sagledamo još jedan važan aspekt
Menandrova stvaralaštva, njegovu povezanost s tragedijom.
Promatramo li veze između tematike scene sporenja i tragedije, prvo
veliko ime koje ćemo susresti jest Euripid. Neporeciv je Euripidov utjecaj
na cijeli Menandrov opus,22 mada je Menandar bio povezan s cjelokupnim
19
Detaljnije o publici cf. Taplin 1977.
20 O drugom aspektu, kroz koji Menandar uključuje publiku u strukturu teksta, govorit
ćemo u dijelu rada koji propituje odnos njegove komedije i tragedije.
21
Smikrin je djetetov djed!
O odnosu Euripida i Menandra pisali su, između ostalih, Menandar 1910, Cohoon 1914,
22
Andrewes 1924, Anderson 1982, Katsouris 1974 i Katsouris 1975 te Furley 2009.
73
Musarum cultus
korpusom atičke tragedije koji se prikazivao u Ateni do njegova doba.

Tragedija se u Menandrovu periodu može smatrati kulturno dominant
nom literarnom formom, a svakako je najsnažniji dramski žanr (Furley
2009: 4, 8).
Prva tragedija s kojom možemo povezati Davov i Siriskov spor jest Eu-
ripidova izgubljena tragedija Alopa, čiji nam je sadržaj poznat prema Higi-
novoj 187. fabuli (Hyg. Fab. 187).23 Alopa je bila lijepa kći eleuzinskoga kra-
lja Kerkiona koju je zaveo Posejdon. Pošto je rodila dijete, Alopa ga je dala
sluškinji da ga izloži. No, dijete su našli pastiri i zapodjenuli svađu oko toga
kome će pripasti s njime nađeno kraljevsko ruho. Prijepor je na odlučivanje
došao Kerkionu, djedu, a on je po tkanini shvatio da je dijete njegov unuk.
Paralele s Menandrovim tekstom prepoznajemo u motivima napuštenog dje-
teta, pastira koji ga nalazi, prepirke oko vlasništva nad stvarima nađenima
s djetetom, djeda koji rješava spor, ne znajući da se radi o njegovu unuku i,
naposljetku, po motivu prepoznavanja po predmetu (Prescott 1918: 121).
Motiv sporenja može se povezati s još jednom Euripidovom tragedijom,
izgubljenim djelom Auga.24 Više je verzija mita koji je djelo inspirirao, a ona
najbliža Menandrovu zapletu slijedi otprilike ovako: za vrijeme noćne svet-
kovine u čast boginje Atene pijani Heraklo siluje svećenicu Augu, kojoj osta-
je njegov prsten. Kad Augin otac otkrije što se dogodilo, odluči da se dijete
izloži, a Auga kazni smrću. Heraklov dolazak u pravi čas i prepoznavanje
prstena spašava Augu i dijete (Prescott 1918: 120-121).25
Analiza jednog segmenta Menandrove komedije pokazat će, dakle, da su
niti komedije i tragedije isprepletene. Menandar je iz korpusa tragičke građe
preuzimao i teme i motive. Kod njega, međutim, tragički elementi prelaze
okvire mitologije i ulaze u svakodnevni život običnih ljudi.
Preostaje razmotriti scenu sporenja s aspekta retorike.26 Veze s retorikom
opravdano je očekivati ako se prisjetimo činjenice da je Menandrovo spore-
nje vrsta pravne procedure. Pravna postupanja uvijek možemo sagledavati
u kontekstu govorenja u javnom prostoru, a ono se u Ateni do Menandrova
doba artikuliralo u govorništvo, odnosno u sudbene govore.
23 Fragmenti se nalaze u TGF 1889: 389-392 (frg. 105-113). Alopa se kod Higina spominje
još u 238. i 252. fabuli. Za detaljniji prikaz odnosa Higinove fabule i Menandrova zapleta cf.
Majnarić 1938: 36.
24 Veze dijelova ove komedije s Euripidovom dramom uočio je već Capps 1910: 126. Za
fragmente tragedije cf. TGF 1889: 436-440 (frg. 265-281).
25 Hyg. ibid, 99, 162 i 252, kao i Apollod. Bibl. 3.9.1. Komedija Parničari i ova tragedija
dijele još i motive silovanja, noćne svetkovine koju slave žene i raspleta prepoznavanjem
prstena.
Za iscrpnu analizu v. Cohoon 1914.
26
74
Menandar je bio Teofrastov učenik pa se smije pretpostaviti da je bio upo-

znat s učenjem Aristotelove peripatetičke škole o retorici. S druge strane,
rimski teoretičar retorike Kvintilijan piše o Menandru dajući pozitivnu ocje-
nu načinu na koji je Menandar kreirao govor svojih likova. Dapače, Kvintili-
jan smatra da su Menandrove komedije odličan materijal za poduku govor-
nika, a posebno ističe praktičnu obrazovnu vrijednost komedije Epitrepontes.
Prema Aristotelu, cilj retorike je uvjeravanje:
Ἔστω δὴ ἡ ῥητορικὴ δύναμις περὶ ἕκαστον τοῦ θεωρῆσαι τὸ ἐνδεχόμενον
πιθανόν. (Arist. Rh. 1355b25-26)27
Neka je retorika sposobnost otkrivanja mogućih sredstava uvjeravanja
za svaku stvar.
Gledano iz kuta lingvistike,28 napose njezinih teorija diskursa, Aristotel

je dobro shvatio efekte koji se mogu polučiti jezičnim djelovanjem, od kojih
je uvjeravanje jedan od najvažnijih. Kako bi svoj problem iznio na za sebe
najkorisniji način, govornik može i treba strukturirati govor i u njemu se
poslužiti različitim strategijama uvjeravanja.
U sporu Dava i Siriska rješenje donosi treća strana. Kako bi sudac ili
posredovatelj mogao donijeti svoju odluku, potrebno je upoznati ga s pred-
metom spora, a pritom i uvjerljivo predstaviti svoje argumente. Prema Ari-
stotelovoj retoričkoj shemi, dio govora u kojem strana u sporu suca upozna-
je sa spornim problemom smješta se u uvod, na mjesto proemija. Proemij
sucu omogućava da slučaj prati bez teškoća, a govorniku daje priliku da
se predstavi u pozitivnom svjetlu. Pogledajmo, stoga, kako je Menandar
strukturirao prvi dio interakcije Dava, Siriska i Smikrina. Evo mjesta u
kojem se Sirisk prvi put obraća Smikrinu s molbom da im pomogne.
Συ. πρὸς τῶν θεῶν,
βέλτιστε, μικρὸν ἂν σχολάσαις ἡμῖν χρόνον;
Σμ. ὑμῖν; περὶ τίνος;
Συ. ἀντιλέγομεν πρᾶγμά τι.
Σμ. τί οὖν ἐμοὶ μέλει;
Συ. κριτὴν τούτου τινὰ
ζητοῦμεν ἴσον· εἰ δή σε μηδὲν κωλύει,
διάλυσον ἡμᾶς.
(Men. Epit. 223-228)
Sirisk: Za ime bogova, gospodine, bi li imao malo slobodnog vremena
za nas?
27 Za detaljnu interpretaciju scene sporenja s aspekta Aristotelove retoričke sheme cf. Cohoon
1914: 145-154.
28 Scena sporenja bila bi zanimljiv predmet analize s aspekta Jakobsonovih jezičnih funkcija,
kao i teorije govornih činova.
75
Musarum cultus
Smikrin: Za vas? Zbog čega?

Sirisk: Ne slažemo se oko neke stvari.
Smikrin: Što je mene briga za to?
Sirisk: Tražimo za to nekog nepristranog suca. Ako te ništa ne spre-
čava, pomiri nas.
Ironično zvuči Smikrinovo pitanje zašto bi se njega ticala Davova i Sirisko-

va razmirica. Zajedljiv Smikrinov komentar na nedoličnost situacije, da dva
roba odjevena u kožuhe traže arbitraciju, motivira Siriska na lijepo izlaganje:
Συ. ἀλλ’ ὅμως. τὸ πρᾶγμ’ ἐστὶν βραχύ,
καὶ ῥάιδιον μαθεῖν. πάτερ, δὸς τὴν χάριν·
μὴ καταφρονήσηις, πρὸς θεῶν. ἐν παντὶ δεῖ
καιρῶι τὸ δίκαιον ἐπικρατεῖν ἁπανταχοῦ,
καὶ τὸν παρατυγχάνοντα τούτου τοῦ μέρους
ἔχειν πρόνοιαν κοινόν ἐστι τῶι βίωι
πάντων. (Men. Epit. 230-236)29
Sirisk: Pa ipak. Stvar je kratka i lako ju je razumjeti. Gospodine, učini
nam tu uslugu. Nemoj nas prezreti, za ime bogova. U svakoj prilici
treba da svugdje prevlada pravednost i da slučajni prolaznik tome do-
prinese, to je zajednička stvar u životu svih ljudi.
Menandar za polazište Siriskova prvoga govora odabire moralnu gene-

ralizaciju. Misao da je dužnost svakog čovjeka da se brine za pravednost
naglašavaju apstraktne imenice καιρός, τὸ δίκαιον, μέρος, πρόνοια, κοινόν u
kombinaciji sa složenim glagolima ἐπικρατέω i παρατυγχάνω, u kojima pre-
fiksi naglašavaju izvorno značenje glagola. Atenska publika bila je dobro
upoznata s visokim stilom i retoričkim tonom kojim nastupa Sirisk. Me-
nandrovo vrijeme – 4. st. pr. Kr. – vrijeme je atičkih govornika.30 Dojam
bliskosti visokom stilu pojačavaju riječi često korištene u općenitim tvrd-
njama: ἐν παντὶ καιρῶι, ἁπανταχοῦ, τῶι βίωι πάντων. Čak je i Dav iznenađen
Siriskovom vještinom govorenja, a svoje čuđenje izriče uz pomoć litote:
Δα. μετρίωι γε συμπέπλεγμαι ῥήτορι. (Men. Epit. 236)
Dav: E, baš sam se s osrednjim govornikom zakvačio!
Smikrin, pristajući, od Siriska i Dava zahtijeva samo da obojica pri-

hvate njegovu odluku,31 a zatim određuje da Dav govori prvi. Budući da je
uvod-proemij Sirisk iznio za obojicu, Dav počinje in medias res:
Skrećemo pažnju na opkoračenje u stihovima 232-233 i 234-235.
29
Scafuro 1997 detaljno istražuje veze atičkih govornika i nove komedije.

30
Zakletva na provođenje odluke suca nije bila obavezan dio procedure rješavanja spora
31
arbitracijom. Cf. Scafuro 1997: 120.
76
ἐν τῶι δασεῖ τῶι πλησίον τῶν χωρίων

τούτων ἐποίμαινον τριακοστὴν ἴσως,
βέλτιστε, ταύτην ἡμέραν αὐτὸς μόνος
κἀκκείμενον παιδάριον εὗρον νήπιον
ἔχον δέραια καὶ τοιουτονί τινα
κόσμον. (Men. Epit. 242-247)
U onaj guštik blizu ovog mjesta išao sam na pašu, možda pred trideset
dana, dobri gospodine, sam samcat, i tada sam našao ostavljenog dječači-
ća, bebicu, imao je ogrlicu i neki ovakav ukras.
Dav govori u kratkim, parataktičkim i asindetskim rečenicama.

ἀνειλόμην, ἀπῆλθον οἴκαδ’ αὔτ’ ἔχων,
τρέφειν ἔμελλον. (Men. Epit. 250-251)
Dav: Uzeo sam ga, otišao kući, držeći ga, namjeravao sam othraniti ga.
Slično tome, malo dalje u tekstu:

ἐμοὶ τί παιδοτροφίας καὶ κακῶν; πόθεν δ’ ἐγὼ
τοσαῦτ’ ἀναλώσω; τί φροντίδων ἐμοί;
τοιουτοσί τις ἦν. (Men. Epit. 253-256)
Što meni treba odgoj djeteta, teškoće? Odakle ću ja toliko potrošiti? Što
trebaju meni brige? Tako sam nekako sa sobom pričao.
Menandar je, davši Davu da govori izlomljene, eliptične rečenice bez vezni-
ka, ostvario dojam Dava kao jednostavnoga i priprostoga čovjeka. To je u skla-
du i s Aristotelovim stavom, da se govornik govorom od početka predstavlja
kao određen karakter32 (Cohoon 1914: 115). Uz to, u Davovu govoru naglašen
je nerazmjer kratkih rečenica i podataka koji se u njima gomilaju, suprotno
govorničkom načelu sažetosti. Dav nabraja sve detalje koje je upamtio te ne
razdvaja bitno od nebitnog.
ἐποίμαινον πάλιν ἕωθεν.
ἦλθεν οὗτος – ἐστὶ δ’ ἀνθρακεύς –
εἰς τὸν τόπον τὸν αὐτὸν ἐκπρίσων ἐκεῖ
στελέχη· πρότερον δέ μοι συνήθης ἐγεγόνει.
λαλοῦμεν ἀλλήλοις. (Men. Epit. 256-260)
U zoru sam opet išao na pašu. Došao je ovaj – a on je ugljenar – na isto
to mjesto da tamo pili klade: otprije ga poznajem. Mi ti pričamo jedan s
drugim.
Za Aristotelov stav o tome, cf. Rh. 1417b7-10.

32
77
Musarum cultus
Drugo sintaktičko obilježje na koje skrećemo pažnju u Davovu govoru

jest upravni govor u argumentaciji. Upravni govor izričaju daje živost i ne-
posrednost, a u govorništvu se koristi da pojača uvjerljivost.
σκυθρωπὸν ὄντα με
ἰδών, “τί σύννους” φησὶ “Δᾶος;” “τί γάρ;” ἐγώ,
“περίεργός εἰμι,” καὶ τὸ πρᾶγμ’ αὐτῶι λέγω,
ὡς εὗρον, ὡς ἀνειλόμην. ὁ δὲ τότε μὲν
εὐθὺς πρὶν εἰπεῖν πάντ’ ἐδεῖθ’, “οὕτω τί σοι
ἀγαθὸν γένοιτο Δᾶε” παρ’ ἕκαστον λέγων,
“ἐμοὶ τὸ παιδίον δός. οὕτως εὐτυχής,
οὕτως ἐλεύθερος. γυναῖκά” φησι “γὰρ
ἔχω, τεκούσηι δ’ ἀπέθανεν τὸ παιδίον” (Men. Epit. 260-268)
Dav: Ugledavši me kako sam snužden, ‘što si tmuran’, veli, ‘Dave’, ‘što je’,
ja, ‘u svašta se pletem’ i njemu objašnjavam stvar, što sam našao, što sam
uzeo. A on je već tada, odmah, prije nego što sam sve rekao, molio: ‘tako
ti bilo dobro, Dave’, stalno je ponavljao, ‘daj meni djetešce. Bilo ti sretno,
bilo ti slobodno! Ženu’, veli, ‘imam koja je rodila, ali je umrlo dijete’.
Davov govor stvara sliku jednostavna čovjeka jednostavna uma koji se

izražava bez stila i profinjenosti, ali govori vjerodostojno i istinito. Davova
argumentacija, dakle, podudara se s njegovom naravi. No, Davov govor nije
lišen retoričkih sredstava i zanimljivo je vidjeti što se tada dešava, kako
djeluje kada njegov govor odstupa od njegova karaktera.
Kada Dav prepričava svoje muke nakon pronalaska djeteta, poseže za
stilskom figurom epanadiplozom (κύκλος). U njoj govornik/autor naglašava
određenu riječ, stavljajući je na dva najvažnija dijela u rečenici, na njezin
početak i kraj:
ἐμοὶ τί παιδοτροφίας καὶ κακῶν; πόθεν δ’ ἐγὼ
τοσαῦτ’ ἀναλώσω; τί φροντίδων ἐμοί; (Men. Epit. 253-255).
Dav: Meni, što treba odgoj djeteta, teškoće? Odakle ću ja
toliko potrošiti? Što trebaju brige meni?
Riječ koja se ističe ovom epanadiplozom osobna je zamjenica, u oblicima

ἐμοὶ-ἐγὼ-ἐμοὶ. Pomoću ove stilske figure Dav naglašava sebe i svoj položaj
(“ja”) u jasnom i oštrom kontrastu prema “ti” Siriska (Cohoon 1914: 173).
No, Dav posiže i za drugim retoričkim sredstvima, ali to nije uvijek na nje-
govu korist. Pokazuje to njegovo korištenje poslovičnih izraza. U stihovima
252-253 Dav izgovara proverbijalnu sintagmu ἐν νυκτὶ βουλὴν διδόναι.33
ἐν νυκτὶ βουλὴν δ’, ὅπερ ἅπασι γίνεται,
διδοὺς ἐμαυτῶι διελογιζόμην· (Men. Epit. 252-253).
O njezinim različitim oblicima CAF 1888: 208, frg. 733. Navodi je npr. i Herodot, 7.12.
33
78
Dav: Ali razmišljajući po noći, kako to svima bude,

razgovarao sam sȃm sa sobom.
Dav se, upotrijebivši ovaj izraz, možda želi odmaknuti od svojeg karak-
tera priprosta pastira, ali se na taj način za njega još čvršće veže. Aristotel
je jasan u svojem stavu o priprostim seljacima koji posežu za učenim govo-
renjem, proverbijalnim i literarnim aluzijama:
ἁρμόττει δὲ γνωμολογεῖν ἡλικίᾳ μὲν πρεσβυτέρων, περὶ δὲ τούτων ὧν
ἔμπειρός τίς ἐστιν, ὥστε τὸ μὲν μὴ τηλικοῦτον ὄντα γνωμολογεῖν ἀπρεπὲς
ὥσπερ καὶ τὸ μυθολογεῖν, περὶ δὲ ὧν ἄπειρος, ἠλίθιον καὶ ἀπαίδευτον.
σημεῖον δὲ ἱκανόν· οἱ γὰρ ἀγροῖκοι μάλιστα γνωμοτύποι εἰσὶ καὶ ῥᾳδίως
ἀποφαίνονται. (Arist. Rh. 1395a2-7)
Korištenje poslovica prikladno je za one starije dobi i za ono čega net-
ko ima iskustvo pa ne dolikuje služiti se poslovicama prije takve ži-
votne dobi, isto kao ni pričama. A pričati o čemu tko nema iskustva
znak je gluposti i neobrazovanosti. Prikladan dokaz: seljaci su poseb-
no skloni stvaranju poslovica i lako ih iznose.
Davov govor Menandar ne završava ni jednom od četiriju strategija koje

navodi Aristotel,34 već samo kratko zaključuje da je izlaganje gotovo:
εἴρηκα τόν γ’ ἐμὸν λόγον. (Men. Epit. 292)
Dav: Rekao sam svoj govor.
Dav, ustvari, i ne treba posebno strukturiran epilog jer je njegova argu-

mentacija kratka i jasna. Sjetimo se da on govori pred jednim sucem, a ne
pred mnogobrojnom porotom, kao u sporovima što su se vodili na sudu, pa
mu rekapitulacija nije potrebna. Promatrano iz toga kuta, Davov je govor
u skladu s Aristotelovim mišljenjem (Arist. Rh. 1420a6-8) da govor treba
zaključiti jednostavnom formulom neopterećene sintakse.
Vrednujući Davovu argumentaciju s aspekta prethodno istaknutih for-
malnih obilježja i u odnosu prema Aristotelovim retoričkim postulatima,
možemo načelno reći da se ona doima i uvjerljivom i učinkovitom. Struk-
tura Davova izlaganja i retorička sredstva koja mu je podario Menandar
u skladu su s odabranim crtama njegove osobnosti – s prostodušnošću,
jednostavnošću – i uklapaju se u stereotip o neukom robu. Dav problemu
pristupa iz čisto osobne perspektive, a razlog zbog kojeg će izgubiti spor leži
u činjenici što argumentaciju temelji na govorenju protiv Siriska. Nasuprot
tome, Sirisk se, izlažući svoju stranu spora (a ne ulazeći ovdje u vjerodostoj-
nost njegova motiva), fokusirao na dijete i na njegovu sudbinu.35 Drugim
Za Aristotelovo viđenje dijelova epiloga i njegove funkcije, v. Rh. 1419b.
34
O Sirisku kao osobi sa skrivenim lošim namjerama, cf. Iversen 2001.

35
79
Musarum cultus
riječima, dok Dav spor vidi kao sukob sa Siriskom, za Siriska se u središtu
spora nalazi nađeno dijete.
Preostaje sada razmotriti i neka od obilježja Siriskova govora. Većina au-
tora slaže se u ocjeni da je Siriskova argumentacija retorički dotjerana, stilski
uravnotežena i profinjena, tečna i uvjerljiva (Cohoon 1914: 196-226; Furley
2009: 152). Dikcija i stil koje za Siriska kreira Menandar odgovaraju njegovoj
plemenitoj i nesebičnoj osobnosti, ali su u suprotnosti s njegovom osobom.
Sirisk je običan rob koji proizvodi ugljen. Komedija voli takvu vrstu oprečno-
sti! Napetost između Siriska-roba, Siriska-dobročinitelja i Siriska-govornika
zabavna je i komična. Ono što Sirisku daje snagu i humanost suština je nje-
gove argumentacije u središtu koje je sudbina jednog djeteta. Sirisk smatra
da djetetove stvari ne pripadaju ni njemu ni Davu. Pravi vlasnik stvari je
dijete, a Sirisk ih treba čuvati samo kao njegov κύριος jer su zalog djetetova
pravoga porijekla. Djetetove stvari ključ su za ἀναγνώρισις, prepoznavanje,
kao jednu od najvažnijih točaka dramske napetosti.36 Kao što ćemo vidjeti,
Menandar je ove motive vrlo vješto upleo u Siriskovu argumentaciju, a u
tome mu je još jednom pomogla tragedija. No, krenimo redom.
Sirisk govori poslije Dava i na njemu je teret pobijanja Davova izlaganja.
Zbog toga njegove početne riječi, od 294. do 307. stiha, imaju funkciju no-
voga proemija kojim će zadobiti Smikrinovu naklonost, a pažnju usmjeriti
prema svojem argumentu. Sirisk to i postiže, priznajući istinitost Davovih
tvrdnji i služeći se jednostavnim stilom i običnim riječima.
μόνος εὗρ’ οὑτοσὶ
τὸ παιδίον, καὶ πάντα ταῦθ’ ἃ νῦν λέγει
ὀρθῶς λέγει, καὶ γέγονεν οὕτως, ὦ πάτερ.
οὐκ ἀντιλέγω. δεόμενος, ἱκετεύων ἐγὼ
ἔλαβον παρ’ αὐτοῦ τοῦτ’· ἀληθῆ γὰρ λέγει.
ποιμήν τις ἐξήγγειλέ μοι, πρὸς ὃν οὑτοσὶ
ἐλάλησε, τῶν τούτωι συνέργων, ἅμα τινὰ
κόσμον συνευρεῖν αὐτόν· (Men. Epit. 294-301)
Sam je našao ovo djetešce. I sve to što sada govori, točno govori, i tako je
bilo, gospodine. Ne poričem. Moleći i zaklinjući, dobio sam ga od njega.
Govori istinu. Jedan pastir mi je odao, a ovaj je njemu rekao, da je tada
našao i neki nakit.
Nakon što je, priznavši, bez isticanja i razmjerno neodređeno, istinitost

Davove priče, privukao Smikrinovu pažnju, Sirisk otvara prostor za neo-
čekivan i snažan preokret: on uopće nije stranka u sporu jer je on, ustvari,
djetetov zastupnik. Na Siriskova usta progovara dijete koje nađene stvari
proglašava svojima i zahtijeva ih natrag.
Pojam objašnjava Aristotel u Poet. 1452b29-1452b19.
36
80
ἐπὶ τοῦτον, πάτερ,

αὐτὸς πάρεστιν οὑτοσί. – τὸ παιδίον
δός μοι γύναι. – τὰ δέραια καὶ γνωρίσματα
οὗτός σ’ ἀπαιτεῖ Δᾶ’· ἑαυτῶι φησι γὰρ
ταῦτ’ ἐπιτεθῆναι κόσμον, οὐ σοὶ διατροφήν.
κἀγὼ συναπαιτῶ κύριος γεγενημένος
τούτου· (Men. Epit. 301-307)
Gospodine, zbog toga je ovaj ovdje – daj mi dijete, ženo! – ogrlicu i zna-
menje on traži od tebe, Dave. Kaže da je bilo ostavljeno njemu samom
za ures, a ne tebi za život. I ja zahtijevam zajedno s njime jer sam postao
njegov staratelj.
U nastavku govora Sirisk razrađuje značaj nađenih stvari za sudbinu

djeteta, potkrepljujući tezu primjerima. Menandar ih uzima iz tragedije, a
u Siriskove riječi upleće tragičke aluzije.
βλέψον δὲ κἀκεῖ, πάτερ· ἴσως ἔσθ’ οὑτοσὶ
ὁ παῖς ὑπὲρ ἡμᾶς καὶ τραφεὶς ἐν ἐργάταις
ὑπερόψεται ταῦτ’, εἰς δὲ τὴν αὑτοῦ φύσιν
ἄιξας ἐλεύθερόν τι τολμήσει πονεῖν,
θηρᾶν λέοντας, ὅπλα βαστάζειν, τρέχειν
ἐν ἀγῶσι. τεθέασαι τραγωιδούς, οἶδ’ ὅτι,
καὶ ταῦτα κατέχεις πάντα. Νηλέα τινὰ
Πελίαν τ’ ἐκείνους εὗρε πρεσβύτης ἀνὴρ
αἰπόλος, ἔχων οἵαν ἐγὼ νῦν διφθέραν,
ὡς δ’ ἤισθετ’ αὐτοὺς ὄντας αὑτοῦ κρείττονας,
λέγει τὸ πρᾶγμ’, ὡς εὗρεν, ὡς ἀνείλετο.
ἔδωκε δ’ αὐτοῖς πηρίδιον γνωρισμάτων,
ἐξ οὗ μαθόντες πάντα τὰ καθ’ αὑτοὺς σαφῶς
ἐγένοντο βασιλεῖς οἱ τότ’ ὄντες αἰπόλοι.
εἰ δ’ ἐκλαβὼν ἐκεῖνα Δᾶος ἀπέδοτο,
αὐτὸς ἵνα κερδάνειε δραχμὰς δώδεκα,
ἀγνῶτες ἂν τὸν πάντα διετέλουν χρόνον
οἱ τηλικοῦτοι καὶ τοιοῦτοι τῶι γένει.
οὐ δὴ καλῶς ἔχει τὸ μὲν σῶμ’ ἐκτρέφειν
ἐμὲ τοῦτο, τὴν [δὲ] τοῦδε τῆς σωτηρίας
ἐλπίδα λαβόντα Δᾶον ἀφανίσαι, πάτερ.
γαμῶν ἀδελφήν τις διὰ γνωρίσματα
ἐπέσχε, μητέρ’ ἐντυχὼν ἐρρύσατο,
ἔσωσ’ ἀδελφόν. (Men. Epit. 320-343)
Sirisk: Vidi i ovo, gospodine. Možda je ovo dijete po rođenju iznad nas,
a othranjen kod radnika to može prezreti i u čežnji za svojom prirodom
odvažiti se da se iskuša u nečem dozvoljenom slobodnom čovjeku: loviti
lavove, bacati koplja, trčati na natjecanjima. Gledao si tragedije, znam to, i
81
Musarum cultus
sve ti je to poznato. Neke Neleja i Peliju, one slavne, našao je starac pastir
u istom kožuhu kakva ja danas imam. Kad je shvatio da su oni boljeg roda
od njegova, kazuje što je posrijedi, kako ih je našao, kako ih je uzeo. A dao
im je kožnatu torbicu s njihovim stvarima po kojima su sve jasno shvatili
o svojem porijeklu. Postali su kraljevi oni koji su tada bili pastiri. No, da
je neki Dav, uzevši te stvari, njih i prodao da zaradi dobit od 12 drahma,
provodili bi sve vrijeme u neznanju da su takva i toga roda. Stvarno nije
pravedno da ja podižem njegovo tijelo, a da Dav, uzevši nadu, njemu odu-
zima spas, gospodine! Po takvim stvarima netko se izbavio od braka sa
sestrom, netko je, našavši je, spasio majku, spasio je brata.
Tragički primjeri potječu iz priče o Tiri i njezinoj djeci Neleju i Peliji,

koju je dramatizirao Sofoklo u tragediji Tira.37 Ta je tragedija bila na glasu
po sceni prepoznavanja, no sačuvani fragmenti nisu dovoljni da se konkret-
nije uspostavi odnos Sofoklova i Menandrova teksta (Capps 1910: 60). Ovaj
dio Siriskova govora oblikovan je po uzusima tragedije i po odabiru riječi.
Umjesto u govorništvu uobičajenog σκοπέω Μenandar bira βλέπω. Stari
pastir koji je našao Neleja i Peliju nije jednostavno αἰπόλος γέρων, nego
πρεσβύτης ἀνὴρ αἰπόλος (Cohoon 1914: 221). U stihovima 324-325 θηρᾶν
λέοντας, ὅπλα βαστάζειν, τρέχειν ἐν ἀγῶσι, asindetoni,38 pojačavaju ionako
snažan argument. Dok su za Dava djetetove stvari sitnica, λῆρός τις (Men.
Epit. 276-277), Sirisk ističe njihovu sudbonosnu važnost.
Kako su takve Siriskove riječi mogle djelovati na Smikrina? Smikrin je,
po Siriskovoj procjeni, čovjek iz višeg sloja, stoga on pazi da mu se u nepo-
srednom govoru obraća s primjerenim poštovanjem (πάτερ). Ako je Smi-
krin pravi gospodin iz višeg atenskoga sloja, on zasigurno odlazi u kazalište
gledati tragedije. Stihovi 325-326 pokazuju kako Sirisk laska Smikrinovoj
taštini kada mu kaže τεθέασαι τραγωιδούς, οἶδ’ ὅτι, καὶ ταῦτα κατέχεις πάντα.
U argumentaciji, možemo zaključiti, Sirisk uvijek brine da Smikrin pozi-
tivno reagira na nj. No, osim Smikrina, Siriska sluša i Menandrova publi-
ka. Kako je atenska publika reagirala na Siriskovo govorništvo, a kako na
njegovo zahvaćanje u korpus tragedije? Menandar je retoričko umijeće i
poznavanje tragedija dodijelio liku roba; možemo pretpostaviti da je takav
odmak od uobičajenoga i stvarno mogućega u sceni sporenja stvarao sna-
žan komički efekt.
Poput Dava, i Sirisk izlaganje završava jednostavno, bez posebnoga epi-
loga. No, nasuprot Davu, Sirisk svoj kraj nadopunjuje direktnim obraća-
njem Smikrinu i tako ostaje bliže duhu gore navedenih Aristotelovih pre-
poruka za završetak govora (Arist. Rh. 1420a6-8). On naglašava spremnost
da presudu prihvati kakva god ona bila – dok god je pravedna:
Za fragmente v. TGF 1889: 272-277, frg. 589-608.
37
Ova stilska figura naziva se congeries. Cf. Cohoon 1914: 221.

38
82
εἴρηκα. κρῖνον ὅ τι δίκαιον νενόμικας. (Men. Epit. 352)

Dav: Rekao sam. Presudi što misliš da je pravedno.

Scena sporenja Dava i Siriska kulminira Smikrinovom odlukom. Smi-
krin je saslušao obje strane i odlučio da stvari trebaju pripasti djetetu:
Σμ. ἀλλ’ εὔκριτ’ ἐστί· πάντα τὰ συνεκκείμενα
τοῦ παιδίου ’στί. τοῦτο γινώσκω. (Men. Epit. 353-354)
Smikrin: Pa to je jasno: sve nađene stvari su djetetove. To odlučujem.
Sagledavši ovako pojedina obilježja Siriskova i Davova govora u sceni

sporenja, vidimo koliko je i kako u toj sceni Menandar zahvatio u retoričku
teoriju i govorničku praksu. Kvintilijanovo mišljenje o komediji Epitrepon-
tes sada je jasnije. Menandar se retorikom poslužio za komičnost svojega
djela, a svojim je likovima dao priliku da na dramskoj pozornici uprizore
pravni scenarij dobro poznat u Ateni, gdje je već od 5. st. pr. Kr. znatan dio
javnog života građana ispunjen raznim sudskim postupcima.39
Gledano s aspekta cjeline komedije, ovih stotinu i pedeset proslavljenih
stihova u kojima Menandar suprotstavlja Dava i Siriska u komičnom sporu
služe prvenstveno kako bi prsten nađen s djetetom promijenio vlasnika i
pokrenuo događaje važne za prepoznavanje i rasplet. Nakon što su Dav i
Sirisk odigrali svoju igru, pošto je spor riješen i put prstena određen, kome-
dija se nastavlja bez njih.
Popis kratica
• CAF — Comicorum Atticorum fragmenta. 1888. Ur. Kock, Theodor. Teubner. Leipzig.
• FCG — Fragmenta comicorum Graecorum. Fragmenta poetarum comoediae no-
vae. 1841. Ur. Meineke, August. G. Reimer. Berlin.
• LSJ — Greek-English Lexicon. 9th Edition with revised supplement. 1996. Ur.
Liddell, Henry G.; Scott, Robert. Clarendon. Oxford.
• PCG — Poetae Comici Graeci. Volume 6, part 2: Menander: Testimonia et
Fragmenta apud Scriptores Servata. 1998. Ur. Kassel, Rudolf; Austin, Colin.
De Gruyter. Boston – Berlin.
• Supp. Com. — Supplementum comicum. Comoediae graecae fragmenta post edi-
tiones Kockianam et Kaibelianam reperta vel indicata collegit, disposuit, adnota-
tionibus et indice verborum instruxit I. Demiańczuk. 1912. Ur. Demiańczuk, Jan.
Georg Olms. Hildesheim.
• TGF — Tragicorum Graecorum fragmenta. 21889. Ur. Nauck, August. Teubner. Leipzig.
39 Aristofan je 422. godine pr. Kr. na Lenejama postavio komediju Ose, u kojoj je na sebi
svojstven način obradio raširenu praksu parničenja.
83
Musarum cultus
Bibliografija
• Anderson, William S. 1982. Euripides’ Auge and Menander’s Epitrepontes.

Greek, Roman and Byzantine Studies 23. 165-177.
• Andrewes, Margaret. 1924. Euripides and Menander. The Classical Quarterly
18/1. 1-10.
• Anić, Vladimir. 31998. Rječnik hrvatskog jezika. Novi Liber. Zagreb. hjp.znanje.
hr. (pristupljeno 15. studenog 2017.)
• Aristotel. 1989. Retorika. Prev. Višić, Marko. Naprijed. Zagreb.
• Autenrieth, Georg. 1891. A Homeric Dictionary for Schools and Colleges. Har-
per and Brothers. New York.
• Blanchard, Alain. 2014. Reconstructing Menander. The Oxford Handbook of
Greek and Roman Comedy. Ur. Fontaine, Michael; Scafuro, Adele C. Oxford
University Press. Oxford. 239-257.
• Bricko, Marina. 1981. Mrzovoljnik/Menandar. Latina et Graeca 18. 51-73.
• Bricko, Marina. 2002. Menandar: zagubljeni klasik. Ex libris. Zagreb.
• Buis, Emiliano J. 2014. Law and Greek Comedy. The Oxford Handbook of
Greek and Roman Comedy. Ur. Fontaine, Michael; Scafuro, Adele C. Oxford
University Press. Oxford. 321-339.
• Cohoon, James W. 1914. Rhetorical Studies in the Arbitration Scene of Menan-
der’s Epitrepontes. Transactions and Proceedings of the American Philological
Association 45. 141-230.
• Comicorum Atticorum fragmenta. 1888. Ur. Kock, Theodor. Teubner. Leipzig.
• Fragmenta comicorum Graecorum. Fragmenta poetarum comoediae novae.
1841. Ur. Meineke, August. G. Reimer. Berlin.
• Furley, William D. 2009. Menander Epitrepontes. Bulletin of the Institute of Classi-
cal Studies: Supplement 106. iii. vi-vii. ix-xi. 1-35. 37-257. 259-275. 277-290.
• Greek-English Lexicon. 9th Edition with revised supplement. 1996. Ur. Liddell,
Henry G.; Scott, Robert S. Oxford University Press. Oxford.
• Iversen, Paul A. 2001. Coal for Diamonds: Syriskos’ Character in Menander’s
“Epitrepontes”. The American Journal of Philology 122/3. 381-403.
• Katsouris, Andreas G. 1974. The Staging of Palaiai Tragōdiai in Relation to
Menander’s Audience. Dodone 3. 175-204.
• Katsouris, Andreas G. 1975. Tragic patterns in Menander. Hellenic Society for
Humanistic Studies. Athens.
• Lefebvre, Gustave. 1907. Fragments d’un manuscrit de Ménandre. Imprimerie
de l’Institut français d’archéologie orientale. Le Caire.
• MacDowell, Douglas M. 1986. The Law in Classical Athens. Cornell University
Press. Ithaca.
• Majnarić, Nikola. 1938. Menandrovi Parničari. Rad JAZU 118. 1-96.
• Menandar. 1910. Four Plays of Menander. The Hero, Epitrepontes, Periceirome-
ne and Samia. 1910. Ur. Capps, Edward. Ginn and Company. Boston – New
York – Chicago – London.
• Menandar. 1972. Menandri reliquiae selectae. Ur. Sandbach, Francis H. Cla-
rendon Press. Oxford.
84
• Menandar. 1990. Menandri reliquiae selectae. Iteratis curis nova appendice auctas.
Ur. Sandbach, Francis H. Oxford University Press. Oxford.
• Poetae Comici Graeci. Volume 6, part 2: Menander: Testimonia et Fragmenta
apud Scriptores Servata. 1998. Ur. Kassel, Rudolf; Austin, Colin. De Gruyter.
Boston – Berlin.
• Prescott, Henry W. 1918. The Antecedents of Hellenistic Comedy. Classical
Philology 2/13. 113-137.
• Scafuro, Adele C. 1997. The Forensic Stage: Settling Disputes in Graeco-Roman
New Comedy. Cambridge University Press. Cambridge.
• Scafuro, Adele C. 2014. Menander. The Oxford Handbook of Greek and Roman
Comedy. Ur. Fontaine, Michael; Scafuro, Adele C. Oxford University Press.
Oxford. 218-238.
• Taplin, Oliver. 1977. The Stagecraft of Aeschylus: The Dramatic Use of Exits
and Entrances in Greek Tragedy. Clarendon Press. Oxford.
• Tragicorum Graecorum fragmenta. 21889. Ur. Nauck, August. Teubner. Leipzig.
85
Neven Jovanović
Mogući pristup rimskoj književnosti
Ambiciozan naslov ovog razmišljanja proizlazi iz problema s kojim se,

kao nastavnik na Odsjeku za klasičnu filologiju, suočavam iz godine u go-
dinu, kad studentima prvih dvaju semestara držim kolegij Pregled rimske
književnosti. Predajući dva semestra sličan kolegij vezan uz grčku književ-
nost, s takvim se problemom susretala i naša kolegica Marina Bricko.
Na prvi pogled, radi se o metodici: kako predstaviti jednu književnost
ljudima koji o njoj, u pravilu, znaju vrlo malo? Iza tog pitanja, međutim,
krije se ono veće i temeljnije – ono koje nas približava Humboldtovoj ideji
istraživačkog sveučilišta, mjesta na kojem studenti i profesori zajedno do-
prinose znanju, ne bježeći od neriješenih pitanja i odgovarajući na izazove.
Taj veći problem jest: kako uopće predstaviti jednu književnost?
Teorija i praksa
Trezven odgovor bit će, dakako, da promišljanje književnosti kao feno-
mena, kao skupa ljudskih postupaka određenih društvenim, kulturnim i
estetskim konvencijama – koje se s vremenom mijenjaju – pripada knji-
ževnoj teoriji, raspravama tipa “Literaturgeschichte als Provokation der
Literaturwissenschaft” (Jauß 1967) ili “Is literary history possible?” (Per-
kins 1992). Teoretičari neka analiziraju, sumnjaju i zdvajaju; sama priča o
povijesti pojedine književnosti, svim aporijama usprkos, mora se ispričati, i
uvijek ima točno određeno područje, jasan zadatak i pragmatičan cilj. Njih
je, recimo, za hrvatsku književnost precizno formulirao Ivo Frangeš (Fran-
geš 1987: 5):
Ovaj prikaz hrvatske književnosti nastoji objasniti sile pokretnice
koje su ravnale njezinim razvitkom i ocijeniti umjetničke rezultate
tog procesa.
Ono što se iz Frangešove formulacije ne vidi – a što vrlo jasno, na vlasti-

toj koži, osjeća svaki srednjoškolac i svaki student kroatistike – jest okol-
nost da povijest hrvatske književnosti u jednu priču povezuje “umjetničke
rezultate” koje, kao čitaoci, doživljavamo na posve različit način. Za nas,
ovdje i sada, čitati Marulića je jedno, Krležu drugo, Miljenka Jergovića tre-
će. Doživljaji se razlikuju do te mjere da je opravdano pitati pripadaju li
87
Musarum cultus
njihova djela istoj priči, je li dovoljno uvjerljivo uklapati ih u istu razvojnu

liniju (uostalom, zato se hrvatska književnost u praksi i dijeli na “noviju”
i “stariju”, pri čemu svaka ima i posebne povijesti i posebne istraživačke
ustanove).
Ta začudnost dugotrajnog razvoja prvi je dio problema “kako predstaviti
književnost”. Određen vremenski i povijesni kontinuitet vjerojatno postoje
– ali kakve su to “sile pokretnice” od Judite dovele do Sarajevskog Marlbo-
ra? Kako ćemo ih objasniti? Možemo konstatirati da takve sile postoje – vi-
dimo to po samome učinku, po činjenicama književnog života – ali radi li se
o ideologijama, o talentu, o modi, o utjecajima, o odrazu stvarnosti, žanra,
društvenih odnosa, o kombinaciji svega odjednom...? I, za koji god da se
odgovor odlučimo, kako ćemo provjeriti jesmo li u pravu, kako ćemo (osim
pozivanjem na autoritet) to dokazati? Ili, u slučaju da odgovor ne znamo –
kako ćemo živjeti s tim neznanjem? Kao nastavnici i predavači, hoćemo li
to neznanje sakriti od učenika i studenata?
Maleš i Katul
Da se iz eteričnih visina teorije vratimo u praksu, da ilustriramo raspon po-
vijesnog razvoja, i da pritom dodatno zakompliciramo problem, pogledajmo
sljedeća dva književna djela.1
uđi pitaj voli!
grizi pljuni sanjaj!
gutaj stenji pamti!
jesi li plodna?
jesi li zlatna?
jesi li moderna?
Branko Maleš, biba posavec (1996)
Odi et amo. quare id faciam fortasse requiris.

nescio, sed fieri sentio et excrucior.
Mrzim i ljubim. Zašto je tako, možda me pitaš.
Ne znam, no tako da jest, osjećam, mučim se sav.
Catullus 85 (oko 60. p. n. e.; prijevod Dubravka Škiljana, 1979)
Između ovih kratkih tekstova stoji preko dvije tisuće i pedeset godina,
dugi niz kultura i društava, dugi niz jezika, dugi niz povijesnih mijena.
Različiti su koliko je god to moguće. A opet, kad ih ovako supostavimo, ne-
1 Ovdje iznesen poticaj za interpretaciju izazovno je usporediti s interpretacijom Katulova
epigrama 85 u Pregledu rimske književnosti (Budimir i Flašar 1963: 229-235). Tekst je isti,
spoznaje su uvelike slične; način izlaganja i odabir djela za usporedbu znatno je drugačiji.
88
Neven Jovanović: Mogući pristup rimskoj književnosti
ćemo odoljeti da ne počnemo tražiti sličnosti – i sličnosti ćemo naći. Iz oba

je djela, recimo, uočljivo odsutna slikovitost; oba su djela dijaloška. Iz oba
djela odsutan je i kontekst; konstrukcija ili rekonstrukcija njihove “priče”
prepuštena je čitaocu. Otuda dojam da su djela više povodi za razmišljanje
(o svojim enigmatičnim značenjima) nego što bi bili književna umjetnina.
Ni jedna ni druga pjesma nisu “lirske” prema konvencionalnom stereotipu
lirske pjesme devetnaestog, dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća.
A opet, razmišljamo li još malo, počet ćemo u oba djela uočavati znakove
književnog umijeća i na razini izraza i na razini sadržaja.
Malešova pjesma strukturirana je uočljivo simetrično. Svaki od šest sti-
hova ima po tri riječi. Tri su stiha naredbe od po tri imperativa, upućene ne-
kome “ti”. Tri su stiha pitanja, tri “jesi li”, upućena nekom ženskome “ti”, ali
nije jasno tko je ili što je ta “ti”. Osim što čitava pjesma koketira s erotskom
sugestivnošću: možda je nešto pornografski, a možda je nešto deseto...
Katulova pjesma, simetrična na manje očit način, monolog je koji se pre-
tvara da je dijalog (stavljajući pitanja u usta sugovorniku). Sastavljena je
također od tri rečenice, s tri para suprotstavljenih predikata u prvom licu
(odi et amo, quare id faciam nescio, fieri sentio et excrucior). Pritom Katu-
lov monolog ne naznačava čak niti kojeg je roda “ja” koje govori – ukoliko
ga nismo (kao i kod Maleša) refleksno – u skladu s književnim konvencija-
ma i očekivanjima – poistovjetili s pjesnikom.
Jezik vrlo bliz svakodnevnom; jednostavnost izraza; simetrična orga-
nizacija; “ljubavna” tema (jer o čemu su lirske pjesme, ako ne o ljubavi?);
nejasnost “priče” – nekomunikativnost spojena s komunikativnošću (pje-
sme moraju biti malo nejasne); napokon, sličan rubni status u odnosu na
dominantnu kulturu i konvencije našeg vremena: ni jedna ni druga pjesma
nisu roba masovne i popularne kulture. Sve će te osobine povezati ova dje-
la, naizgled neusporediva, rastavljena stoljećima, kulturama, jezicima.
I još ih nešto, očito, povezuje: mi kao čitaoci. Jer, nema književnosti –
složit ćemo se s Jaußom – bez čitanja.
Simonid i Katul
Ali, reći ćete, ovo što smo pokazali naprosto je književna interpretacija,
to nije književna povijest. Postavljanjem Maleša uz Katula nismo objasnili
ni varijable ni konstante sustava kojima njihova djela pripadaju. Ne zna-
mo, recimo, kako je nastao sustav konvencija koji je omogućio Malešovu
pjesmu u nerimovanim – ili pseudo-rimovanim (plodna/zlatna/moderna)
šestercima (sa završnim sedmercem); jednako tako, ne poznajemo sustav
koji je uvjetovao da Katulova pjesma bude u prozodijski pravilnom elegij-
skom distihu.
89
Musarum cultus
Sustave možemo upoznati. Što se Katula tiče, pomoću sljedećeg primjera:

ὦ ξεῖν’, ἀγγέλλειν Λακεδαιμονίοις ὅτι τῇδε
κείμεθα τοῖς κείνων ῥήμασι πειθόμενοι.
Stranče, da javiš u Spartu da ovdje počinuli svi smo
Njenim načelima svoj dajuć pokornosti znak.
Simonid FGE XXIIb; Bergk 92; Diehl 92 (nakon
480. p. n. e.; prijevod Sinana Gudževića, 2018)
Simonidov epigram, nadgrobni natpis s grobnice tristo Leonidinih Spar-

tanaca palih kod Termopila, “reprezentativni predstavnik čitavog žanra”
i djelo koje je “od petog stoljeća prije Krista do danas privlačilo pozornost
pjesnika, povjesničara i političara više od ijednog drugog epigrama” (Pe-
trović 2007: 246) vodi razumijevanju oblika Katulove pjesme. Dvije pjesme
pripadaju različitim književnostima, ali istoj pjesničkoj vrsti, epigramima.
Pišući epigrame, Rimljani na svojem jeziku, u kontekstu svoje književnosti,
društva i kulture, slijede konvencije grčkog književnog žanra.
Prije nastavka usporedbe, vrijedi razmisliti o implikacijama gornje tvrd-
nje. Proces koji je Katula i Simonida doveo u isto polje ujedno je i najvažnije
obilježje književnosti kao fenomena rimske kulture. Čitava je rimska knji-
ževnost bila oblikovana po uzoru na grčku. Što to zapravo znači? Što ćemo
i kako govoriti o tom oblikovanju, kako ćemo ga protumačiti? Povijesti knji-
ževnosti čine to na različite načine. Poučno je i korisno upoznati raspon tih
razlika.
Najjednostavnije i najopreznije veza se dijagnosticira ovako: “u rimskoj
[se] književnosti zatječu mnogobrojne teme i motivi, a i cjeloviti metrički
i žanrovski obrasci potekli iz grčke književnosti” (Hrvatska enciklopedija).
U onim književnopovijesnim pripovijestima koje se zasnivaju na “utjecaju”,
povjesničari će se izraziti otvorenije: “Rimska, ili latinska, književnost po-
stala je i razvijala se pod uticajem grčke književnosti” (Budimir 1973: 3).
Ali, mogli bismo pitati, otkud taj utjecaj? Zašto je do njega došlo? Za neke,
to je bilo jednostavno neizbježno: “That this new Latin literature must be
based on that of Greece, went without saying; it was almost equally inevi-
table that its earliest forms should be in the shape of translations from that
body of Greek poetry, epic and dramatic, which had for long established
itself through all the Greek−speaking world as a common basis of culture”
(Mackail 1895: 3). Drugdje, pak, formiranje književnosti čini jednu logičnu
stepenicu procesa prisvajanja tuđe kulture: “Rom, das sich bislang damit
begnügt hatte, die materiellen griechischen Errungenschaften sowie Ele-
mente der griechischen Religion zu übernehmen, begann sich nunmehr
90
auch der literarischen Kultur des Nachbarvolkes zu bemächtigen” (Fuhr-

mann 2005: 49). Krećući tim putem, naći ćemo književne povijesti koje na-
glašavaju činjenicu da je ovakva recepcija tuđe književnosti prva za koju
znamo u evropskom prostoru (što, implicitno, u pitanje dovodi neumitnost
procesa: zašto takvo što ne nalazimo i u drugim mediteranskim kulturama
osim rimske?): “Die römische Literatur ist die erste ‘abgeleitete’ Literatur.
Bewußt setzt sie sich mit der – als überlegen anerkannten – Tradition
eines anderen Volkes auseinander” (von Albrecht 1994: 11). Tad se već ni
sama postupnost prihvaćanja grčke kulture neće činiti samorazumljivom:
“Es ist das große Paradox der römischen Frühzeit, daß die Republik seit
Jahrhunderten bestand, daß sich aber eine schriftlich fixierte Literatur erst
nach dem Ende des 1. Punischen Kriegs ausbildete” (Lefèvre 1997: 165).
Po svemu sudeći, usprkos dugotrajnom i snažnom utjecaju grčke kultu-
re na rimsku – usprkos dugotrajnom i snažnom preuzimanju grčkih ideja,
praksi i proizvoda – Rimljani dugo vremena nisu imali potrebe za književ-
nošću. Ovo, zapravo, iznenađuje, do te mjere da nam se prejednostavnim
čini tumačenje iznenadne recepcije književnosti tek “bliskim dodirom s
Grcima tijekom najvećega rata u povijesti”,2 jednako kao i motiviranje re-
cepcije sličnostima društvenog ustroja – osobito ako je takvo motiviranje,
pod ideološkim pritiskom, predstavljeno kao neupitno, “potpuno naravno”:
Antička književnost, književnost starih Grka i Rimljana, također pred-
stavlja specifično jedinstvo i čini osobit stupanj u razvoju svjetske knji-
ževnosti. Usto se rimska književnost počela razvijati znatno kasnije
nego grčka. Ona nije samo neobično bliska grčkoj književnosti po svo-
me tipu (što je potpuno naravno, budući da su istog tipa bila i dva druš-
tva koja su stvorila te književnosti), nego je i nasljedno vezana s njome,
stvarala se na njezinu temelju i koristila njezinim iskustvom i njezinim
postignućima (Tronski 1951: 7-8).
Poštenije je, i hrabrije, priznati da ne znamo zašto se to dogodilo, da ne

znamo zašto su si Rimljani odlučili pribaviti književnost – ali da možemo
pokazati koliko je takvo preuzimanje zapravo čudesno:
The creation of a Roman literature on Greek models was not just a matter
of time, something that was bound to happen sooner or later, but in-
stead one of the strangest and most unlikely events in Mediterrane-
an history. [...] We have no evidence that anyone else did what the
Romans did, taking over systematically the Greek forms of tragedy,
comedy, epic, or historiography into their own vernacular languages.
2 “Der enge Kontakt, in den Rom mit der griechisch geprägten Bevölkerung in Unteritalien
und Sizilien durch den bis dahin größten Krieg seiner Geschichte kam, förderte die Auseinan-
dersetzung mit der griechischen Kultur” (Lefèvre 1997: 165).
91
Musarum cultus
[...] we have no evidence that any other culture known to the Romans
in the middle of the third century had an equivalent to the institution
of literature that we recognize in the Hellenistic world (Feeney 2016:
4).
Osim što možemo naglasiti jedinstvenost događaja, možemo proces pro-

matrati i ne kao “utjecaj” ili kao “prisvajanje”, nego kao “prevođenje”. Po-
tonja je metafora zanimljiva već i zato što predodžbu premješta iz polja
psihologije ili politike u (književnosti blisko) polje komunikacije.3 Metafora
prevođenja (koja na samom početku rimske književnosti, u djelima Livija
Andronika, Plauta, Terencija, i nije metafora) pomaže da razumijemo zre-
lost fenomena koji se prenosi iz jedne kulture u drugu:
la letteratura latina nasce ‘adulta’, ‘di riporto’, come ‘traduzione’, da
quella greca, e dunque già matura, già alle prese con problemi stili-
stici e poetologici complessi: ‘fare poesia’ e ‘discutere di poesia’ sono
istanze già largamente presenti nell’attività dei primi letterati latini.
[...] La traduzione dai Greci funziona, per i Romani, come un grande
addestramento ai processi più sofisticati della letteratura: l’imitazione,
l’allusione, la caratterizzazione degli stili (Conte i Pianezzola 2011: 7).
Vratimo se sada Katulu i Simonidu. Katulovo djelo ima oblik epigrama

jer je taj oblik postojao u grčkoj književnosti, i jer – sa svoje strane – od
sredine trećeg stoljeća prije nove ere Rimljani dijelu svoje pisanosti i svo-
jih izvedbenih praksi daju oblike grčke književnosti. Unutar same grčke
književnosti, epigram ima vlastite konvencije: kratkoću, elegijski distih
kao čest metrički oblik, mogućnost izravnog obraćanja čitaocu. Povijesne
mijene grčke književnosti – Katula od Simonida dijeli više od četiri stoljeća
– urodile su labavljenjem gotovo svih tih konvencija. Oblik koji je u Simo-
nidovo doba korišten za javne natpise, sastavljane u komemorativne svrhe
i po narudžbi,4 do Katulova vremena postao je medij za raznolike iskaze u
različitim metrima (mada i dalje najčešće u elegijskom distihu, i mada su i
dalje iskazi kratki).
3 Ovisno o retoričkim sklonostima pripovjedača, sam čin prevođenja kulturnog fenomena
možemo intonirati kao “veliku vježbu”, ali i kao psihoanalitički obojenu “veliku tjeskobu”, na
tragu “tjeskobe utjecaja” Harolda Blooma: “Again and again, when Latin culture confronts
itself and inquires into its nature, it sees Greek. The conclusion that often follows is that Latin
is derivative and inferior – that in trying to be Greek Latin dooms itself to epigonal status.
For the Latin speaker an authentic and unmediated connection between nature and culture
is unattainable. But such a relationship is imagined to exist for Greek, and this belief becomes
a source of envy, perceived inferiority, and self-deprecation” (Farrell 2001: 28).
4 Naručitelj Simonidova epigrama bila je pilejsko-delfska amfiktionija kojoj je jedno od
središta bio Demetrin hram u Anteli kod Termopila (Petrović 2007: 248).
92
Trag razvoja zapažamo i na razini retoričkih postupaka. Apostrofira-

nje adresata, u Simonidovu natpisu motivirano situacijom, funkcionalno-
šću teksta – ξεῖνος kome se djelo obraća s memorijalne stele prvenstveno
je izaslanik država-članica amfiktionije, službeni predstavnik u godišnjoj
komemoraciji za pale Spartance – kod Katula biva i ojačano, time što se
zameće dijalog s adresatom, i oslabljeno, jer je adresat apstraktan, a pitanje
fingirano (Katul mu stavlja riječi u usta), prvenstveno kako bi dalo povod
za odgovor lirskoga ja u drugome stihu.
Moguće je uočiti još jedno područje razvoja. Simonidov je epigram prvot-
no postojao izvan konteksta u kojem danas doživljavamo književnost. Za
nas, književnost se recipira ponajprije čitanjem, koje je ponajprije privatan
čin; već i javne izvedbe poput recitacije ili kazališne predstave – koje ta-
kođer ulaze u književne fenomene – na rubu su našeg tipičnog horizonta
očekivanja. Simonidovo djelo, javni natpis, stoga danas najvjerojatnije ne
bismo ni uvrstili u književnost, kao što ne uvrštavamo administrativne tek-
stove, veći dio novinarstva, obavijesti i upozorenja. Nasuprot tome, Katulo-
va je pjesma sličnija književnosti kako je danas shvaćamo.
Simonidov epigram još iz jednog razloga ostaje izvan prostora u kojem
danas tražimo književna djela. On ne čini dio knjige, ili barem ne one knji-
ge koju očekujemo. Katulov je epigram dio onoga što sam pjesnik naziva
libellus, dio zbirke pjesama; Simonidov natpis u svojim književnim djeli-
ma citiraju najprije Herodot, potom niz drugih antičkih i kasnijih autora i
kompilatora (Likurg, Diodor Sicilski, Strabon, Suda, Palatinska antologi-
ja, Konstantin Porfirogenet, Ciceron). U zbirku Simonidovih pjesničkih
djela epigram će ući tek zahvaljujući radu novovjekovnih filologa.
Katul i Grčka antologija

O razvoju epigrama kao književne vrste, kako smo ga ocrtali gore, svje-
doči i usporedba Katulove pjesme s Euenovom. Euen, pjesnik pobliže ne-
poznata identiteta – postoji barem pet istoimenih osoba kojima bi se mogli
pripisati epigrami sačuvani u Grčkoj antologiji – napisao je djelo koje se
lakše od Simonidova uklapa u naša književna očekivanja, a blisko je Katu-
lovu epigramu 85 po vrlo istaknutim elementima forme i sadržaja:5
εἰ μισεῖν πόνος ἐστί, φιλεῖν πόνος, ἐκ δύο λυγρῶν
αἱροῦμαι χρηστῆς ἕλκος ἔχειν ὀδύνης.
Ako je mrziti muka, i ljubiti muka, tad od dviju muka
odlučujem nositi ugodne rane bol.6
Euen, Grčka antologija 12.173 (nepoznato vrijeme, p. n. e.)
5
Za nešto drugačiji pristup ovoj usporedbi v. Bishop 1971.
Gdje nije posebno naznačeno, grčke i latinske tekstove preveo je autor ovog rada.
6
93
Musarum cultus
I Euen i Katul daju da njihovo lirsko ja u jednome elegijskom distihu, ne-

određena konteksta, tematizira antitezu mržnje i ljubavi; kod obojice iskazi
završavaju u paradoksu. Dva autora dijele prostor epigrama kao književne
vrste (o čemu se govori, kako, s kojom svrhom); no, isti temeljni okvir is-
punjavaju na drugačiji način: antiteze su im drugačije intonirane. Euenov
je pristup filozofski (ili pseudo-filozofski): lirski glas bira životni put, odva-
gujući prednosti i nedostatke na način koji možemo shvatiti i autoironično,
možda čak i cinično – to ovisi o nama, čitaocima. Katul pak samo izražava
nemoguće stanje pred kojim je sva razumska podrška kapitulirala. Suklad-
no toj kapitulaciji razuma, Katul svoju antitezu ogoljava do krajnosti (odi et
amo) i težište stavlja na emotivno stanje (fieri sentio et excrucior). Po ovom
posljednjem postupku njegova je pjesma više u skladu s našim tipičnim
lirskim očekivanjem nego Euenova.
Napomenimo, pri kraju ovog odlomka, da ne želimo, uspoređujući Katu-
lovu pjesmu s Euenovom, razmišljati u kategoriji “utjecaja”. Smatramo da
za razumijevanje književnosti, pa i književne povijesti, nije toliko bitno je li
Katul čitao Euena, Euen Katula, ili su obojica čitala neki nama nepoznati
epigram trećeg autora. Po trenutačnom stanju filoloških spoznaja, o tome
možemo reći samo ignoramus et ignorabimus. Ono što nas zanima mnogo
više jest činjenica da dvije pjesme mogu dijeliti brojne formalne, sadržaj-
ne, genetske sličnosti – a da opet budu različite (i to ne samo zato što, po
jezičnom izrazu, pripadaju različitim književnostima). Isto tako, važno je
i zapaziti da čitanje jedne pjesme pomaže da bolje vidimo drugu. Prostor
književnosti konstituira se prvenstveno čitanjem.
Terencije i Katul
Dijalogičnost Katulova djela – prisutna, kako smo vidjeli, u Simonidovu

epigramu, ali ne i u Euenovu – navodi nas na treću usporedbu, sa stihovi-
ma Terencijeve komedije Eunuh:7
(Phaedria) o indignum facinu’! nunc ego
et illam scelestam esse et me miserum sentio:
et taedet et amore ardeo, et prudens sciens,
vivos vidensque pereo, nec quid agam scio.
(Fedrija) Kakva sramotna stvar! Sad dobro shvaćam
i da je zločinka ona i da sam nesretan ja;
gadi mi se, a od ljubavi gorim, i potpuno svjestan,
budan i živ, ja ginem, i ne znam što ću.
Terencije, Eunuh, 70-73 (161. p. n. e.)
O Katulu i komediji v. Uden 2006.
7
94
Ovako reagira mladi Terencijev Atenjanin Fedrija, do bespomoćnosti za-

ljubljen u Taidu, heteru (grčki ekvivalent našim eskort-damama). Fedrija
reagira na procjenu rizika moguće ljubavne strategije; procjenu daje njegov
lukavi rob Parmenon. Fikcionalni lik, stotinu godina stariji od Katulova iska-
za – usto, porijeklom (po uvodnom upozorenju samog autora) iz još starije
komedije Atenjanina Menandra (342-291 p. n. e.) – razdiran je istom mu-
kom, verbalizira istu muku, kao i onaj tko govori u Katulovoj pjesmi. Žanr
je drugačiji; stoga bismo mogli okolnost da se Fedrija izražava konkretnije,
možda i kolokvijalnije (parovi prudens sciens, vivos vidensque zvuče kao fra-
ze svakodnevnog govora) tumačiti ne samo kao razliku u umjetničkoj viziji,
nego i kao odgovor na drugačija očekivanja publike koja je u rimsko kazalište
došla gledati komediju (i očekivanja glumaca koji tekst moraju publici uvjer-
ljivo predstaviti).
Kao i kod Euena, i ovdje ćemo izbjeći istraživanje utjecaja. Upozorit
ćemo, međutim, da je ambivalentnost ljubavne strasti u Rimu bila verbali-
zirana najmanje stoljeće prije Katula. Pritom, bila je verbalizirana u vrsti
namijenjenoj javnoj izvedbi (što znači da je autor smio očekivati, ili da je že-
lio stvoriti, određeno razumijevanje publike za emotivno stanje svojeg lika).
Dimenzija vremena, tih stotinu godina između Terencija i Katula (godi-
na o čijoj književnosti znamo mnogo manje nego o razdobljima ove dvojice
autora), impliciraju i da je Katulov cri de coeur nova formulacija, novo obli-
kovanje, jedne publici poznate proturječnosti. Kod tog su preoblikovanja
novi momenti prostor i retorička “oprema”: iskaz proturječnosti biva pre-
mješten iz prostora javne izvedbe u prostor privatnog čitanja; stilski, re-
torički, iskaz biva sročen sažetije, stišanije i dostojanstvenije (“klasičnije”)
nego kod Terencijevih komedijaša.
Lukrecije i Katul
U rimskoj književnosti – onome što nam je od te književnosti sačuvano,
što je stiglo do nas kroz filter stoljeća mukotrpnog prepisivanja – suposto-
janje ljubavi i mržnje u istoj, zaljubljenoj osobi tematizira se, vidjeli smo,
kako u okviru književne vrste namijenjene javnoj izvedbi i zabavi šireg
kruga gledalaca (Terencije), tako i u okviru vrste namijenjene privatnom,
rafiniranom čitalačkom užitku (Katul, kao pripadnik skupine književnih
eksperimentatora, sofisticiranih antitradicionalista, čiji su im stavovi i na-
čin djelovanja donijeli i posebno ime neoterika, “novih pjesnika”). No, što se
književnog oblikovanja ljubavne strasti tiče, to nije sve.
Katulov suvremenik Lukrecije, drugi najveći pjesnik Cezarova doba – i
Katul i Lukrecije pišu u vrijeme Katilinine urote i prvog trijumvirata – pre-
oblikovao je filozofski nauk Grka Epikura (341-270 p. n. e.; Menandrov su-
95
Musarum cultus
vremenik) u monumentalni, šest knjiga i preko sedam tisuća stihova dug

didaktični ep De rerum natura. To je jedino Lukrecijevo djelo za koje znamo.
U četvrtoj knjizi epa, objašnjavajući Epikurovu teoriju spoznaje, Lukre-
cije poseban ekskurs posvećuje oštroj kritici ljubavne strasti – ljubav je,
naime, jedan od duševnih procesa na granici voljnog i nevoljnog, jednako
kao i glad, hodanje (kao voljna radnja), spavanje i sanjanje. Lukrecijeva
kritika, nakon tumačenja fiziološko-psiholoških simptoma i uzroka, nakon
upute kako strast izbjeći (Nec Veneris fructu caret is qui vitat amorem, / sed
potius quae sunt sine poena commoda sumit – “I ne ostaje bez Venerina
užitka onaj tko izbjegne ljubav / već uzima odande korist, a ne trpi ka-
znu.”) i satiričkog nabrajanja na što sve zaljubljenik troši obiteljski imetak
(i ugled) ne bi li utažio neutaživu ljubavnu želju, donosi i sljedeće stihove:
nequiquam, quoniam medio de fonte leporum
surgit amari aliquid, quod in ipsis floribus angat,
aut cum conscius ipse animus se forte remordet
desidiose agere aetatem lustrisque perire,
aut quod in ambiguo verbum iaculata reliquit,
quod cupido adfixum cordi vivescit ut ignis,
aut nimium iactare oculos aliumve tueri
quod putat in voltuque videt vestigia risus.
Uzalud, jer iz samog izvora slasti
diže se nešto gorko, što tišti usred užitka,
bilo da duh, potpuno svjestan, sam sebe grize
što besciljno provodi dane i trati svoj život,
bilo da je ona pustila dvosmislenu riječ da se zarije
u srce puno žudnje i da ondje žari kao oganj,
bilo da je on zaključio da joj previše šaraju oči,
da drugoga gleda, da joj lice nosi tragove smiješka.
Lukrecije, De rerum natura, 4.1133-1140 (oko 60. p. n. e.)
Fenomen književne povijesti zamišljamo u najmanje tri dimenzije: vre-

mena (lingvističkim terminom, dijakronije), izvanknjiževnog konteksta,
unutarknjiževnog konteksta. Kronološki, djela Simonida i Terencija pret-
hode Katulovu, Lukrecijevo je djelo njemu suvremeno, Euenovo “pliva” oko
njih. Izvanknjiževni smo Katulov kontekst odredili oprekom javne i privat-
ne namjene i izvedbe djela, ali i ravnodušnošću Katulove pjesme (i čitava
opusa) prema važnim događajima političke povijesti njegova vremena –
sjetimo se: Katul živi u vrijeme kraja tradicionalne republike, Katilinine
urote, Ciceronovih govora, Cezarovih galskih ratova i njegova puta prema
apsolutnoj vlasti (tu je Simonidov epigram dramatično oprečan Katulovu
“degažmanu”).
96
Što se unutarknjiževnog konteksta tiče, govorili smo dosad o žanrovima i

njihovu prenošenju iz jedne književnosti u drugu. Kod Lukrecija, međutim,
susrećemo još nešto: njegov je žanr, iz moderne perspektive, nerazumljiv.
Naš sustav književnosti nema ništa nalik didaktičnom pjesništvu, definira-
nom u enciklopediji kao “pjesme kojima je glavna svrha dati praktičnu (život-
nu, ćudorednu i dr.) pouku”. Opće obrazovanje još nas je pripremilo da zami-
slimo ep sam po sebi, dugu pripovijest u stihovima, o junacima i dramatičnim
događajima (ma koliko nam se činili neobičnima, čitali smo Homera, Dantea,
Marulića, Gundulića) – ali didaktični ep? Najbliža paralela našeg doba bili
bi – pogledajmo oko sebe – dokumentarni filmovi i popularnoznanstvene
knjige, no njih ne smatramo umjetnošću i nisu u stihovima. Ako smo Katula,
Simonida, Euena mogli čitati kao što čitamo Maleša, ako smo Terencija mo-
gli čitati kao dramu, što ćemo s Lukrecijem?
Tako se suočavamo s još jednim aspektom mijene koju književnost kao
sustav doživljava prolazeći kroz vrijeme i generacije. Ne samo djela, čita-
ve vrste imaju ograničeno trajanje, postoje žanrovi koji će u naše doba –
osim kod stručnjaka – pasti u zaborav. Za Lukrecijevo vrijeme, međutim,
razvojna je linija bila jasna. Kad Rimljanin pogleda unatrag u književnu
povijest, vidi da su se stihovima, kao “pjesnici-mudraci” antičkog doba, za
prenošenje znanja (a ne samo priča), koristili i Hesiod (VII. st. p. n. e.), i
filozofi Parmenid (V. st. p. n. e.) i Empedoklo (umro oko 423. p. n. e.). Iz
perspektive kultivirane rimske čitateljske publike, koja – barem kako je
zastupa Ciceron – kritizira suvremene rimske popularizatore (epikurej-
ske) filozofije zbog nedostatnog umjetničkog oblikovanja proznih tekstova,8
Lukrecijev odabir pjesničkoga epskog oblika doprinosi i uzvišenosti i uvjer-
ljivosti djela i iskaza.
8 “Didicisti enim non posse nos Amafinii aut Rabirii similes esse, qui nulla arte adhibita
de rebus ante oculos positis vulgari sermone disputant, nihil definiunt nihil partiuntur ni-
hil apta interrogatione concludunt, nullam denique artem esse nec dicendi nec disserendi
putant” – “Naučio si, naime, da ne možemo biti slični Amafiniju ili Rabiriju, koji bez ikakva
ukrasa o onome što je pred nosom raspravljaju svakodnevnim jezikom, ništa ne definiraju,
ništa ne raščlanjuju, ništa ne zaključuju nakon prikladne rasprave, pa i ne smatraju da
postoji ikakvo umijeće govora ili izlaganja” (Cic. Acad. 1.5); “multi iam esse libri Latini di-
cuntur scripti inconsiderate ab optimis illis quidem viris, sed non satis eruditis. fieri autem
potest, ut recte quis sentiat et id quod sentit polite eloqui non possit; sed mandare quemqu-
am litteris cogitationes suas, qui eas nec disponere nec inlustrare possit nec delectatione
aliqua allicere lectorem, hominis est intemperanter abutentis et otio et litteris” – “već ima
mnogo takozvanih latinskih knjiga, koje su bez razmišljanja sastavili ljudi valjani, ali ne-
dostatno obrazovani. Može se, svakako, dogoditi da netko dobro misli, a da ne može to što
misli uglađeno izreći; ali, da itko na papir stavlja svoje misli, a da ih ne može ni rasporediti
ni ukrasiti niti privući čitaoca nečim ugodnim, to je obilježje osobe koja preko svake mjere
zlorabi i slobodno vrijeme i znanstveni rad” (Cic. Tusc. 1.6).
97
Musarum cultus
Pređemo li iz dijakronije u sinkroniju, u trenutak rimske književnosti

u kojem i Lukrecije i Katul tematiziraju ljubavnu strast, izvanknjiževni će
nas kontekst poučiti da su obojica u neskladu s konvencionalnim vrijedno-
stima svojeg društva. Ono što je tradicionalni Rim očekivao od pripadnika
viših slojeva (a među njima su u Katulovo i Lukrecijevo doba valjda gotovo
svi čitaoci rimske književnosti) jest da daju svoj obol zajedničkoj dobrobiti:
politici, državi i imperiju. Nasuprot tome, i Lukrecije i Katul povukli su
se u privatnost; Katul kao pripadnik “neodgovorne omladine” i neoterika,
Lukrecije kao pristalica Epikurova učenja – jedna od osnova tog učenja jest
λάθε βιώσας, “provedi život skriven”, daleko od politike i javnog života, “in
hortulis suis”, kako ih kudi Ciceron, predbacujući im onu istu desidia koja
grize i nesretnog zaljubljenika kod Lukrecija.9
Antički svijet, međutim – poput našega, poput svakoga – niti je homogen
niti se može podijeliti na crno-bijele suprotnosti. Sukob između strasti i spo-
koja, između užitka i samokontrole, između razuma i osjećaja, neće se svesti
na sukob konvencionalnog i nekonvencionalnog, ili na polemiku filozofskih
škola. I između samih “otpadnika” od tradicionalnog svjetonazora postoji su-
kob, polemika, razilaženje u stavovima: Lukrecije, uvjereni epikurejac, očito
ne odobrava Katulovu otvorenu kapitulaciju pred požarom strasti.
A niti tada stvari nisu crno-bijele. Pročitamo li pomnije Lukrecijeve sti-
hove, razmišljamo li o njima malo duže, zapazit ćemo da naputak vitare
amorem za Lukrecija ne znači askezu ili celibat, odricanje od osjeta ili užit-
ka (epikurejski mudrac “potius quae sunt sine poena commoda sumit”).
9 Ciceron se epikurejstvu protivi i u govorničkom nastupu, gdje se može oslanjati na com-
munis opinio, i u ezoteričnijim filozofskim djelima: “[Piso] eosdemque praeclare dicere aie-
bat sapientis omnia sua causa facere, rem publicam capessere hominem bene sanum non
oportere, nihil esse praestabilius otiosa vita, plena et conferta voluptatibus; eos autem qui
dicerent dignitati esse serviendum, rei publicae consulendum, offici rationem in omni vita,
non commodi esse ducendam, adeunda pro patria pericula, vulnera excipienda, mortem
oppetendam, vaticinari atque insanire dicebat.” – “Pizon se slagao da oni odlično govore
kako mudraci sve čine sebe radi, da se čovjek zdrava razuma nema što baviti politikom, da
nema ničeg pouzdanijeg od dokona života, punog i prepunog užitaka; a oni koji govore da
treba služiti dostojanstvu, da se treba zalagati za opće dobro, da u čitavom životu treba pa-
ziti na dužnost, a ne na probitak, da se za domovinu treba izložiti opasnosti, pretrpjeti rane,
poći u smrt – za takve je govorio da su izvan sebe, da su ludi.” (Cic. Sest. 23); “Sibi autem
indulgentes et corpori deservientes atque omnia quae sequantur in vita quaeque fugiant
voluptatibus et doloribus ponderantes, etiam si vera dicant – nihil enim opus est hoc loco
litibus – in hortulis suis iubeamus dicere, atque etiam ab omni societate rei publicae, cuius
partem nec norunt ullam neque umquam nosse voluerunt, paulisper facessant rogemus.”
– “A oni koji ugađaju sebi, koji služe tijelu, koji sve što u životu traže ili izbjegavaju mjere
nasladom i boli, čak i ako govore istinu – nema potrebe da se na ovom mjestu prepiremo
– neka je govore u svojim malim vrtovima, i lijepo ih molimo da se izvole udaljiti od bilo
kakva sudjelovanja u politici, koje nijedan dio niti su upoznali niti su ikad htjeli upoznati.”
(Cic. Leg. 1.39).
98
Epikurejska (ili, možda, karakteristično lukrecijevska) okrenutost stvar-

nosti – osjetilnom svijetu10 – daje mnogo preciznije, konkretnije podat-
ke o stvarnosti nego što to čini Katulov apstraktni solilokvij. Lukrecijevu
ljubavniku, saznajemo, vrhunac je užitka paradoksalno gorak zbog tri ra-
zličite vrste muka: prvo, grize ga savjest jer neodgovorno trati život; dru-
go, izjeda ga rana dvosmislene ljubavničine izjave; treće, smeta ga što ona
gleda uokolo i što “na njezinu licu vidi tragove smiješka”. Sam Lukrecije,
koliko god da se izjašnjava protiv takva mučnog i nefilozofskog stanja, vrlo
dobro razumije o čemu se radi. Ove stihove možemo čitati kao uvjerljiv trag
iskustva, onaj tko govori trudi se pokazati da je u ponašanju okoline prepo-
znao obrasce, i da ih je kvalificirao i klasificirao – sve za razliku od Katu-
lova “nescio”. Pritom se i pokazuje da je u fokusu Katulova iskaza on sam,
dok Lukrecije promatra i prikazuje drugoga (čak i ukoliko je taj drugi tek
krinka za vlastito Lukrecijevo iskustvo, to je iskustvo, opet, objektivirano).
Pitanja i odgovori
U posljednjih sedamdesetak godina, književnoteorijske rasprave o po-
vijesti književnosti, pošto zaključe da je takva povijest, kao intelektualno
uvjerljivo, znanstveno istraživanje, nemoguća, u istom dahu konstatiraju i
da se povijesti književnosti i dalje pišu, objavljuju, čitaju, ozbiljno razmatra-
ju; žanr je živ i funkcionalan, osobito u propedeutičke svrhe.
Književna povijest koja nam govori koji autori, djela i žanrovi čine odre-
đenu književnost; kada su autori djelovali, kada su se djela pojavljivala;
koja djela pripadaju kojem žanru, koja su njihova osnovna obilježja – takva
je “enciklopedijska” povijest nesumnjivo potrebna, ona pribavlja komadiće
književnopovijesne slagalice.
Teže je pitanje kako te komadiće spojiti u sliku. Neke od mogućih načina
organizacije, primijenjene na rimsku književnost, naznačili smo u ovom
radu, zajedno s njihovim ograničenjima. Proglasimo li osnovnim pokretači-
ma književnih mijena “razvoj” (evoluciju) ili “utjecaj”, morat ćemo ujedno
i priznati da te mehanizme (ujedno i metafore preuzete iz biologije i psi-
hologije) ne znamo posve uvjerljivo objasniti. Odlučimo li se za “unutar-
nje” ili “vanjsko” tumačenje književnih mijena, slika će ostati nepotpuna,
neprestano ćemo se sukobljavati s manjkom onoga drugog. Napokon, bez
obzira na načelo, bez obzira na teorijski pristup, neprestano ćemo nailaziti
i na ono što ne znamo i što nikad nećemo saznati – na događaje, stavove,
okolnosti prošlosti koji su nepovratno izgubljeni.
10 “Der Gegenstand [wird] durch die Art der dichterischen Behandlung zu allgemeiner Gül-
tigkeit erhoben”, kaže o ovakvom odnosu rimskog didaktičnog pjesništva prema stvarnosti
von Albrecht, n. dj., 233.
99
Musarum cultus
Stoga za mene – kao, sjetit ćete se, nastavnika koji predaje Pregled
rimske književnosti – nema drugog puta kroz povijest književnosti do pri-
znavanja naših ograničenja, našeg neznanja. Takvo se priznavanje, zbog
prirode suvremenog znanstvenog posla kao natjecanja u domišljatosti
i autoritativnosti, rijetko susreće (barem u pisanom obliku). No, upravo
zbog znanstvenog i akademskog poštenja, takvo je priznavanje neizbježno.
Njegova je pedagoška vrlina i u tome što zbivanja u učionici može iz jed-
nosmjernog prenošenja znanja pretvoriti u zajedničko istraživanje, što nas
dovodi nekako na trag zamisli Haydena Whitea i Roberta D. Humea:
[Geoffrey Hartman] suggests that conventional historiography, whet-
her of literature or of anything else, has succeeded too well in accom-
plishing the task assigned to it in the early 19th century. That task
was to render the unfamiliar familiar, the exotic comprehensible, the
unknown known. What he envisages is a historiography capable of
rendering the past mysterious once more, of distancing it from us
so that we can come to it once more as a “reserve of forms” – forms
which are usable because they are so different from our own modes of
ordering experience in practical life (White 1970: 183).
A truly worthy history, if such a thing can be written, needs to com-

municate the heterogeneous outlooks and experiences of writers and
readers at the time. Whether this can be done effectively via bro-
ad-focus sequential history I am inclined to doubt. A more plausible
alternative seems to me something like Lyotard’s overlapping ‘little
histories’. But whatever kind of history we write, it needs to convey
the excitement and fascination of grappling with remote and often
puzzling material. The reader needs to feel how exhilarating, proble-
matical, and contentious is the process of reading historical literatu-
re. To survey older literature with the bland conviction that we may
read it, pigeonhole it, and judge it with the assurance of a comfortable
superiority is not to write literary history but literary autopsy (Hume
2005: 640).
Vratiti tajanstvenost prošlosti znači ujedno potaknuti kolege studen-

te da se s tom tajanstvenošću ogledaju sami, na svoj način, na način koji
tek trebaju smisliti. Izvještaje o rezultatima klasifikacije, vaganja i ostalih
operacija književnoga knjigovodstva mogao bi zamijeniti pokušaj da se, s
Collingwoodom, Gadamerom i Jaußom, traže “pitanja na koja je tekst da-
vao odgovore” – i da se, ujedno, barem donekle odmaknemo od onih “najče-
šće neprepoznatih normi klasicističkoga ili modernističkog razumijevanja
umjetnosti i cirkularnog pozivanja na općeniti duh vremena”.11
11 “Dieser Zugang korrigiert die meist unerkannten Normen eines klassischen oder moder-
nisierenden Kunstverständnisses und erspart den zirkelhaften Rekurs auf einen allgemeinen
Geist der Epoche” (Jauß 1967: 63).
100
Ono na što pritom, kao nastavnik, moram iznova i iznova upozoravati

svoje kolege studente, jest dvoje. Prvo. Tekstovi koji su davali odgovore nisu
davali nužno niti točne niti jednodušne niti općevažeće odgovore – i autori
prošlosti su, baš kao i mi, istraživali, nagađali, pipali, pokušavali, svađali se;
i njihov je svijet, baš poput našeg, bio u trajnom previranju i trajnoj krizi.
Umjesto harmonije i sređenosti muzeja, konflikt i nesklad javne tribine; u
slučaju antike, za takav pristup – umjesto refleksnog pozivanja na “vrijedno-
sti” i “univerzalnost” – zalaže se Luciano Canfora (Canfora 2014: 59):
C’è, nella realtà antica, la totalità dell’esistenza e questo permette di
comprendere che i valori presenti in quel che ci resta del mondo anti-
co sono in conflitto tra loro. È un mondo dilaniato dal conflitto, è un
mondo dove lo scontro tra visioni opposte alimenta la crescita e lo svi-
luppo intellettuale. Siamo dunque ben lunghi dal poter immaginare o
sognare che ci sia lì il tabernacolo dei valori raccolti in bene ordinati
cassetti in cui noi ci vogliamo rispecchiare: quello è un mondo che
aiuta a capire la difficoltà, a capire che non sempre i problemi hanno
una soluzione.
Drugo. Tko želi upoznati povijest književnosti, mora shvatiti da knji-

ževnosti (pa ni njezine povijesti) nema bez čitanja. Jedno je naći se pred
gotovim ocjenama (primjerice: Lukrecije je “ostvario vrhunsko djelo svjet-
ske didaktičke epike”, “Iz dubina [Katulove] emocije rodio se intiman lirski
izraz, kakvome po svježini i neposrednosti dojma ni poslije u rimskoj lirici
neće biti ravna”), drugo je stati pred same tekstove i pitati: po čemu ste
slični? po čemu ste različiti? kakav je čitalac kojeg imate u vidu? Takvo
propitivanje – taj ples između poništavanja tradicije koncentriranjem na
pojedinačni tekst, i identifikacije s tradicijom proučavanjem teksta u kon-
tekstu (povijesnom ili suvremenom) – to je književnost. To je ono zbog
čega stajem pred kolege studente, iz godine u godinu, s novim pokušajem
pristupa starom problemu.
101
Musarum cultus
Bibliografija
• Bishop, David J. 1971. Catullus 85. Structure, Hellenistic Parallels, and the
Topos. Latomus 30/3. 633-642.
• Budimir, Milan; Flašar, Miron. 1963. Pregled rimske književnosti = De au-
ctoribus Romanis. Zavod za izdavanje udžbenika Narodne Republike Srbije.
Beograd.
• Budimir, Milan. Litterae latinae. 41973. Zavod za udžbenike i nastavna sred-
stva Srbije. Beograd.
• Canfora, Luciano. 2014. Gli antichi ci riguardano. Il Mulino. Bologna.
• Conte, Gian Biagio; Pianezzola, Emilio. 2011. Fondamenti di letteratura lati-
na. Mondadori Education. Milano.
• Farrell, Joseph. 2001. Latin Language and Latin Culture: From Ancient to
Modern Times. Cambridge University Press. Cambridge.
• Feeney, Denis. 2016. Beyond Greek: The Beginnings of Latin Literature. Har-
vard University Press. Cambridge, Massachusetts.
• Frangeš, Ivo. 1987. Povijest hrvatske književnosti. Nakladni zavod Matice hr-
vatske – Cankarjeva založba. Zagreb – Ljubljana.
• Fuhrmann, Manfred. 2005. Geschichte der römischen Literatur. Reclam.
Stuttgart.
• Hume, Robert D. 2005. Construction and Legitimation in Literary History.
The Review of English Studies, New Series. 56/226. 632-661.
• Jauß, Hans Robert. 1967. Literaturgeschichte als Provokation der Litera-
turwissenschaft (= Konstanzer Universitätsreden Nr. 3). Universitätsverlag
Konstanz. Konstanz.
• Lefèvre, Eckard. 1997. Geschichte der lateinischen Literatur: Die Literatur
der republikanischen Zeit. Einleitung in die lateinische Philologie. Ur. Graf,
Fritz. B. G. Teubner. Leipzig. 165-191.
• Mackail, J. W. 1895. Latin Literature. J. Murray. London.
• Perkins, David. 1992. Is literary history possible?. Johns Hopkins University
Press. Baltimore.
• Petrović, Andrej. 2007. Kommentar zu den simonideischen Versinschriften.
Brill. Leiden.
• Tronski, Iosif M. 1951 [izvornik 1946]. Povijest antičke književnosti. Prev.
Kravar, Miroslav. Matica hrvatska. Zagreb.
• Uden, James. 2006. Embracing the Young Man in Love: Catullus 75 and the
Comic Adulescens. Antichthon 40. 19-34.
• von Albrecht, Michael. 1994. Geschichte der römischen Literatur: Von Andro-
nicus bis Boethius; mit Berücksichtigung ihrer Bedeutung für die Neuzeit. 2.
sv. K. G. Saur. München.
• White, Hayden. 1970. Literary History: The Point of It All. New Literary
History 2/1. A Symposium on Literary History. 173-185.
102
Damir Salopek
Čudnovate ribe fanfan i paklara
Grčki pjesnik Opijan (Ὀππιανός) iz Anazarba u Kilikiji navodi se kao

autor didaktičkih epova o ribolovu, lovu i ptičarstvu, ali autentičnim se
smatra samo onaj O ribolovu (Ἁλιευτικά), dok se druga dva pripisuju isto-
imenom pjesniku iz Apameje. Živio je u vrijeme cara Marka Aurelija (2.
st.), koji ga je, prema navodima anonimnog biografa, toliko cijenio da mu
je za svaki stih davao grumen zlata. Vrativši se u domovinu, umro je u
tridesetim godinama života od kuge.
Ep O ribolovu, koji opisuje mnogobrojne vrste riba, njihova staništa, na-
čin života i ribolova, ima oko 3500 stihova raspoređenih u pet knjiga. U
ovdje predočenom izvatku iz prve knjige Opijan je u stihove uobličio opa-
žanja i vjerovanja, zabilježena i kod drugih antičkih pisaca (Ovidija, Plini-
ja, Ateneja), o ponašanju dviju riba: fanfana, koji u jatima pliva uz brod,
pretkazuje lijepo vrijeme i svojim nenadanim okretom i udaljavanjem od
broda upozorava mornare na blizinu obale, i paklare, koja se ustima hvata
za podvodni dio broda i tako ga zaustavlja u plovidbi.
Bibliografija
• Šoljan, Tonko. 1948. Ribe Jadrana. Nakladni zavod Hrvatske. Zagreb.

• Vinja, Vojmir. 1986. Jadranska fauna: etimologija i struktura naziva. Sv. 1.
Logos. Split.
103
Musarum cultus
Ὀππιανός, Ἁλιευτικά 1.186-243
ἐν κείνοις νέμεται καὶ πομπίλος, ὃν πέρι ναῦται

ἅζονται, πομπῇ δ’ ἐπεφήμισαν οὔνομα νηῶν·
ἔξοχα γὰρ νήεσσι γεγηθότες ὑγρὰ θεούσαις
ἕσπονται πομπῆες ὁμόστολοι, ἄλλοθεν ἄλλος
ἀμφιπερισκαίροντες ἐΰζυγον ἅρμα θαλάσσης 190
τοίχους τ’ ἀμφοτέρους περί τε πρυμναῖα χαλινὰ
οἰήκων, ἄλλοι δὲ περὶ πρώρην ἀγέρονται·
οὐδέ κεν αὐτόμολον κείνων πλόον, ἀλλ’ ὑπὸ δεσμῷ
φαίης εὐγόμφοισιν ἐνισχομένους πινάκεσσιν
ἑλκομένους ἀέκοντας ἀναγκαίῃσιν ἄγεσθαι. 195
τόσσον ἔρως γλαφυρῇσιν ἐφ’ ὁλκάσιν ἑσμὸν ἀγείρει.
οἷον δὴ βασιλῆα φερέπτολιν ἠέ τιν’ ἄνδρα
ἀθλοφόρον, θαλλοῖσι νεοστέπτοισι κομῶντα,
παῖδές τ’ ἠΐθεοί τε καὶ ἀνέρες ἀμφιέποντες
ὃν δόμον εἰσανάγουσι καὶ ἀθρόοι αἰὲν ἕπονται, 200
εἰσόκεν εὐερκῆ μεγάρων ὑπὲρ οὐδὸν ἀμείψῃ·
ὣς οἵ γ’ ὠκυπόροισιν ἀεὶ νήεσσιν ἕπονται,
ὄφρ’ οὔτις γαίης ἐλάει φόβος· ἀλλ’ ὅτε χέρσον
φράσσωνται, τραφερὴν δὲ μέγ’ ἐχθαίρουσιν ἄρουραν,
αὖτις ἀφορμηθέντες ἀολλέες ἠΰτε νύσσης 205
πάντες ἀποθρώσκουσι καὶ οὐκέτι νηυσὶν ἕπονται.
σῆμα τόδε πλωτῆρσιν ἐτήτυμον ἐγγύθι γαίης
ἔμμεναι, εὖτε λιπόντας ὁμοπλωτῆρας ἴδωνται.
πομπίλε, ναυτιλίῃσι τετιμένε, σοὶ δέ τις ἀνὴρ
εὐκραεῖς ἀνέμων τεκμαίρεται ἐλθέμεν αὔρας· 210
εὔδια γὰρ στέλλῃ τε καὶ εὔδια σήματα φαίνεις.
Καὶ μὲν δὴ πελάγεσσιν ὁμῶς ἐχενηῒς ἑταίρη·
ἡ δ’ ἦτοι ταναὴ μὲν ἰδεῖν, μῆκος δ’ ἰσόπηχυς,
χροιὴ δ’ αἰθαλόεσσα, φυὴ δέ οἱ ἐγχελύεσσιν
εἴδεται, ὀξὺ δέ οἱ κεφαλῆς στόμα νέρθε νένευκε 215
104
Damir Salopek: Čudnovate ribe fanfan i paklara
Opijan, O ribolovu 1.186-243
S ribama ovima pliva i fanfan,1 kojeg mornari

štuju, a ime su njemu po praćenju nadjeli lađa.
Radosno, naime, idu za lađama koje po moru
plove i prate ih skupa i stalno sad ovdje sad ondje
skakuću okolo kola morskih sa klupama čvrstim. 190
Jedni uz oba se boka i krmenog kormila uzde2
skupljaju, drugi pak hrle u jatima okolo pramca.
Ipak, u plivanju nisu slobodni, već bi se reklo
k’o da ih povodac drži za čvrsto zabijene daske
i protiv njihove volje na silu kroz vodu ih vuče; 195
tolika žudnja ih skuplja u jato kraj dupljastih lađa.
Kao kad kralja braniča il’ nekog tko nagradu dobi,
koji je maslinov vijenac u dugačku upleo kosu,
vesela pratnja dječaka, mladića i odraslih ljudi
vodi u njegovu kuću i stalno ga slijedi u zboru 200
dok preko širokog praga ne uniđe svojega doma,
tako i fanfani stalno brzoplovne brodove slijede
sve dok ih nikakav strah od kopna ne progoni, ali
zemlju kad spaze, jer silno masnu oranicu mrze,
odmah se kao pred ciljem svi okreću natrag i jure 205
zajedno dalje i dalje i brodove više ne slijede.
Ovo je istinski znak mornarima da su pred kopnom
suputnike kad morske vide gdje odlaze od njih.
Fanfane, plovidbe diko, po tebi zaključiti može
čovjek da vjetrova blagih uskoro dolazi dašak, 210
jer se po utihi krećeš i znakove utihe javljaš.
S pučinskim ribama rado i paklara vitka3 se druži
izdužena na pogled i dugačka koliko lakat:
čađave boje je kože, a tijelom je jegulji nalik,
zakrivljena pak usta njezina ravno pod glavom 215
1 Fanfan je pelagička riba iz obitelji Carangidae. Znanstveni latinski naziv mu je Naucrates
ductor. Grčki πομπίλος izveden je od πομπή “pratnja”, upravo po ponašanju ove ribe o kojem
govori Opijan. Odatle i hrvatski oblik posredovan mletačkim fánfano. Postoje još dva naziva:
skušac – iz sličnosti s obitelji Scomberidae, i pratibrod – kako ga imenuje Šoljan u Ribama
Jadrana. Usp. Vinja (1986: 21.4.1).
Konopi kojima se kormilo pričvršćivalo uz bok krme.
2
3 Znanstveni latinski naziv joj je Petromyzon marinus. Grčko ime ἐχενηΐς proizašlo je iz
vjerovanja da može zadržati brod: ἐχε- i ναῦς. Naš naziv paklara izveden je od paklina “smola”,
“katran”, “jer se riba pripija na paklinu kojom je premazano brodsko dno”. Iz istog razloga
ponegdje se naziva i pijavica, a zbog sličnosti s jeguljom i zmija. Usp. Vinja (1986: 1.1.1. i 1.2).
105
Musarum cultus
καμπύλον, ἀγκίστρου περιηγέος εἴκελον αἰχμῇ.

θαῦμα δ’ ὀλισθηρῆς ἐχενηΐδος ἐφράσσαντο
ναυτίλοι· οὐ μὲν δή τις ἐνὶ φρεσὶ πιστώσαιτο
εἰσαΐων· αἰεὶ γὰρ ἀπειρήτων νόος ἀνδρῶν
δύσμαχος, οὐδ’ ἐθέλουσι καὶ ἀτρεκέεσσι πιθέσθαι· 220
νῆα τιταινομένην ἀνέμου ζαχρηέος ὁρμῇ,
λαίφεσι πεπταμένοισιν ἁλὸς διὰ μέτρα θέουσαν,
ἰχθὺς ἀμφιχανὼν ὀλίγον στόμα νέρθεν ἐρύκει,
πᾶσαν ὑποτρόπιος βεβιημένος· οὐδ’ ἔτι τέμνει
κῦμα καὶ ἱεμένη, κατὰ δ’ ἔμπεδον ἐστήρικται, 225
ἠΰτ’ ἐν ἀκλύστοισιν ἐεργομένη λιμένεσσι.
καὶ τῆς μὲν λίνα πάντα περὶ προτόνοισι μέμυκε,
ῥοχθεῦσιν δὲ κάλωες, ἐπημύει δὲ κεραίη,
ῥιπῇ ἐπειγομένη, πρύμνῃ δ’ ἔπι πάντα χαλινὰ
ἰθυντὴρ ἀνίησιν, ἐπισπέρχων ὁδὸν ἅλμης· 230
ἡ δ’ οὔτ’ οἰήκων ἐμπάζεται οὔτ’ ἀνέμοισι
πείθεται, οὐ ῥοθίοισιν ἐλαύνεται, ἀλλὰ παγεῖσα
μίμνει τ’ οὐκ ἐθέλουσα καὶ ἐσσυμένη πεπέδηται,
ἰχθύος οὐτιδανοῖο κατὰ στόμα ῥιζωθεῖσα·
ναῦται δὲ τρομέουσιν, ἀείδελα δεσμὰ θαλάσσης 235
δερκόμενοι καὶ θάμβος ἴσον λεύσσοντες ὀνείρῳ.
ὡς δ’ ὅτ’ ἐνὶ ξυλόχοισιν ἀνὴρ λαιψηρὰ θέουσαν
θηρητὴρ ἔλαφον δεδοκημένος ἄκρον ὀϊστῷ
κῶλον ὑπὸ πτερόεντι βαλὼν ἐπέδησεν ἐρωῆς·
ἡ δὲ καὶ ἐσσυμένη περ ἀναγκαίῃς ὀδύνῃσιν 240
ἀμφιπαγεῖσ’ ἀέκουσα μένει θρασὺν ἀγρευτῆρα·
τοίην νηῒ πέδην περιβάλλεται αἰόλος ἰχθὺς
ἀντιάσας· τοίων δὲ φερωνυμίην λάχεν ἔργων.
106
Damir Salopek: Čudnovate ribe fanfan i paklara
leže i oblikom svojim na svinutu udicu sliče.

Pojavu spominju čudnu kod paklare skliske mornari:
nitko je, za nju kad čuje, vjeròjatnom smatrao ne bi;
uvijek je, naime, teško nadvladati mišljenje ljudi
neukih, koji ne žele ni čuti istinu pravu. 220
Lađu, što poletno hita pod naletom žestokog vjetra,
koja po morskome putu pod nadutim jedrima juri,
ustavlja riba odozdo razjapivši malena usta,
cijelu je svladavši ispod kobilice, pa ona
valove po volji više ne siječe, već stoji na mjestu 225
čvrsto kao na vezu u mirnoj i skrovitoj luci.
Platno se njezina jedra sve sklopilo okolo leta,4
škripe i stenju imbroji5 i križ se savinuo posve
pritisnut udarom vjetra, a revni kormilar na krmi
konope otpušta posve dok hita po morskome putu. 230
Lađa pak ne mari više za kormilo, ne sluša vjetar
niti je tjeraju vali – ukočila sva se i stoji
nevoljko, premda se žuri, i kao da negve je vežu
ustima neznatne ribe zaustavljena u plovu.
Strepe mornari dok motre na sveze nevidljive morske 235
i dok gledaju čudo što naliči snovima strašnim.
Kao kad junački lovac u gori šumovitoj, gustoj,
uvreba košutu hitru i krilatom strijelom u vrh je
pogodi noge i tako u njenu je ustavi trku.
Ona se usprkos žurbi od silne ukočila boli 240
i protiv vlastite volje očekuje smionog lovca.
Takvim je negvama lađu sputala blještava riba
stavši joj na put i ime po takvom je dobila činu.
Leto – prednja pripona, konop koji veže vrh jarbola s pramcem.

4
5
Imbroji – ubirači, konopi kojima se jedro ubire uz križ.
107
Voljena Marić
Sinezijeva pisma Hipatiji

Al’ ću se i tamo ja Hipatije premile sjećat.
Sudbine ljudi ponekad se neobično isprepletu i međusobno trajno obilježe,

osobito kada dijele ljubav prema istim stvarima. Govoriti tako o životu i radu
bilo Hipatije iz Aleksandrije, bilo Sinezija iz Kirene, teško je bez spominjanja
onog drugoga. Hipatija je svojim predavanjima i stavovima značajno utjecala
na Sinezijev svjetonazor, on nam je pak u svojim pismima prenio i sačuvao
uspomenu na njen život i rad, a njihovo poznanstvo započeto kao odnos uči-
telj – učenik, preraslo je u trajno prijateljstvo.
Hipatija iz Aleksandrije (oko 370 – oko 415) prva je žena matematičarka
o kojoj postoje pouzdani podaci. Kći je Teona iz Aleksandrije, poznatog ma-
tematičara i astronoma.
U svoje vrijeme zauzimala je značajno mjesto u područjima matematike i
astronomije. Osim znanošću bavila se i filozofijom, a poznata je i kao učitelj i
predavač čija su predavanja pohodili i odani studenti i šira publika. Dva djela
koja se spominju pod njenim imenom, komentari Elemenata konika Apo-
lonija iz Perge i Aritmetike Diofanta iz Aleksandrije, izgubljena su, a o njoj
saznajemo samo iz posrednih izvora. Živjela je u razdoblju jačanja i širenja
kršćanske misli i kao poganka nesretno stradala za progona u vrijeme cara
Teodozija II.
Sinezije iz Kirene (oko 370 – 413) grčki je filozof i pisac. Potječe iz pozna-
te i bogate obitelji iz Kirene čija je povijest povezana s prvim grčkim osniva-
čima. Školovao se u Grčkoj i Aleksandriji. U Aleksandriji susreće Hipatiju,
postaje njen učenik i upoznaje novoplatonsku filozofiju koja će trajno obi-
lježiti njegovo shvaćanje svijeta. Duboko povezan s domovinom, aktivni je
sudionik zbivanja u njoj i ratnih nedaća koje su je snašle. I sam je sudjelovao
u borbama, a nakon rata prihvaća i položaj biskupa, smatrajući da bi tako
mogao pridonijeti i pomoći voljenoj zemlji. Pisao je pjesme, epigrame, govore,
pisma, propovijedi i manje rasprave.
Sinezije u pismima ne otkriva samo svoje misli, dvojbe i iskrenu patnju zbog
gubitka voljenih, već prikazuje i stvaran život, tako da su ona i značajan prikaz
tog vremena. Među različitim adresatima nalazi se i Hipatija, kojoj se obraća
kao Filozofkinji. Upućeno joj je sedam pisama. Prijevod je pisama načinjen pre-
ma zbirci Epistulae, ed. R. Hercher, Epistolographi Graeci. Paris: Didot, 1873
(repr. Amsterdam: Hakkert, 1965): 638-739. (Cod: 40,228: Epist.). Pisma se ov-
dje navode prema redoslijedu u zbirci, a ne po stvarnom kronološkom redu.*
*
http://www.livius.org/articles/person/synesius-of-cyrene/; pristupljeno 21. 8. 2018.
109
Musarum cultus
10
Τῇ φιλοσόφῳ ῾Υπατίᾳ.
Αὐτήν τέ σε καὶ διὰ σοῦ τοὺς μακαριωτάτους ἑταίρους ἀσπάζομαι, δέσποινα
σεβασμία, πάλαι μὲν ἂν ἐγκαλέσας ἐφ’ οἷς οὐκ ἀξιοῦμαι γραμμάτων, νῦν δὲ οἶδα
παρεοραμένος ὑφ’ ἁπάντων ὑμῶν ἐφ’ οἷς ἀδικῶ μὲν οὐδὲν ἀτυχῶ δὲ πολλὰ καὶ
ὅσα ἄνθρωπος ἀτυχῆσαι δύναται. ἀλλ’ εἴπερ εἶχον ἐντυγχάνειν ὑμετέραις ἐπι-
στολαῖς καὶ μανθάνειν ἐν οἷς διατρίβετε (πάντως δὲ ἐν ἀμείνοσίν ἐστε καὶ καλ-
λίονος πειρᾶσθε τοῦ δαίμονος), ἐξ ἡμισείας ἂν ἔπραττον πονήρως ἐν ὑμῖν εὐτυ-
χῶν· νυνὶ δὲ ἕν τι καὶ τοῦτο τῶν χαλεπῶν ἐστὶν ἅ με κατείληφεν. ἀπεστέρημαι
μετὰ τῶν παιδίων καὶ τῶν φίλων καὶ τῆς παρὰ πάντων εὐνοίας, καὶ τὸ μέγιστον,
τῆς θειοτάτης σου ψυχῆς, ἣν ἐγὼ μόνην ἐμαυτῷ ἐμμενεῖν ἤλπισα κρείττω καὶ
δαιμονίας ἐπηρείας καὶ τῶν ἐξ εἱμαρμένης ῥευμάτων.
15
Τῇ φιλοσόφῳ.
Οὕτω πάνυ πέπραγα πονήρως, ὥστε ὑδροσκοπείου μοι δεῖ. ἐπίταξον αὐτὸ
χαλκευθῆναί τε καὶ συνενωθῆναι. σωλήν ἐστι κυλινδρικός, αὐλοῦ καὶ σχῆμα καὶ
μέγεθος ἔχων. οὗτος ἐπί τινος εὐθείας δέχεται τὰς κατατομάς, αἷς τῶν ὑδάτων
τὴν ῥοπὴν ἐξετάζομεν· ἐπιπωματίζει γὰρ αὐτὸν ἐκ θατέρου κῶνος κατὰ θέσιν
ἴσην ἐγκείμενος, ὡς εἶναι κοινὴν βάσιν ἀμφοῖν, τοῦ τε κώνου καὶ τοῦ σωλῆνος.
αὐτὸ δὴ τοῦτό ἐστι τὸ βαρύλλιον. ὅταν οὖν εἰς ὕδωρ καθῇς τὸν αὐλόν, ὀρθὸς ἑστή-
ξει καὶ παρέξει σοι τὰς κατατομὰς ἀριθμεῖν· αἳ δὲ τῆς ῥοπῆς εἰσι γνωρίσματα.
16
Τῇ αὐτῇ.
Κλινοπετὴς ὑπηγόρευσα τὴν ἐπιστολήν, ἣν ὑγιαίνουσα κομίσαιο, μῆτερ καὶ ἀδελ-
φὴ καὶ διδάσκαλε καὶ διὰ πάντων τούτων εὐεργετικὴ καὶ πᾶν ὅ τι τίμιον καὶ πρᾶγ-
μα καὶ ὄνομα. ἐμοὶ δὲ τὰ τῆς σωματικῆς ἀσθενείας ψυχικῆς αἰτίας ἐξῆπται. κατὰ
μικρόν με δαπανᾷ τῶν παιδίων τῶν ἀπελθόντων ἡ μνήμη. μέχρις ἐκείνου ζῆν ἄξιον
ἦν Συνέσιον, μέχρις ἦν ἄπειρος τῶν τοῦ βίου κακῶν. εἶτα ὥσπερ ῥεῦμα ἐπισχεθὲν
ἅθρουν ἐρρύη, καὶ μετέβαλεν ἡ γλυκύτης τοῦ βίου. παυσαίμην ἢ ζῶν ἢ μεμνημένος
τῶν υἱέων τοῦ τάφου. σὺ δὲ αὐτή τε ὑγιαίνοις καὶ ἄσπασαι τοὺς μακαρίους ἑταίρους,
ἀπὸ τοῦ πατρὸς Θεοτέκνου καὶ ἀπὸ τοῦ ἀδελφοῦ ᾿Αθανασίου ἀρξαμένη, πάντας ἑξῆς·
καὶ εἴ τις αὐτοῖς προσγέγονεν, ὡς εἶναί σοι καταθύμιος, ἐμὲ δὲ δεῖ χάριν ὀφείλειν
αὐτῷ διότι σοι καταθύμιός ἐστι, κἀκεῖνον ὡς φίλον φίλτατον ἄσπασαι παρ’ ἐμοῦ. τῶν
ἐμῶν εἴ τί σοι μέλει, καλῶς ποιεῖς· καὶ εἰ μὴ μέλει, οὐδὲ ἐμοὶ τούτου μέλει.
110
Voljena Marić: Sinezijeva pisma Hipatiji
10.1
Filozofkinji Hipatiji
Pozdravljam kako tebe, časna gospodarice, tako i po tebi šaljem pozdrave
vrlo sretnim prijateljima. Davno sam ti već prigovarao da me ne smatraš
dostojnim pisma, no sada znam da ste me ostavili svi vi, kojima nisam ništa
skrivio, osim što sam nesretan, u svemu i koliko čovjek nesretan može biti.
No kad bih barem mogao pročitati vaša pisma i saznati čime se bavite (sva-
kako ste u boljem položaju i imate više sreće), bilo bi mi upola manje teško
jer bih zbog vas bio sretan. A sada je i to jedna od nevolja koje su me snašle;
ostao sam ne samo bez djece i prijatelja i dobrote sviju, već, što je najvažnije,
i bez tvoje božanske duše, za koju sam se nadao da će jedina ostati sa mnom
snažnija i od hirovite nepravde i od kovitlaca sudbine.
15.2
Filozofkinji
Tako mi je silno teško, da mi treba hidroskop. Zatraži da se izradi i sa-
stavi. Cijev je to valjkastog oblika, izgleda i veličine svirale, sa zarezima
urezanim u nekoj ravnoj liniji, kojima se ispituje težina vode. Zatvara je
s jedne strane stožac postavljen u isti položaj, tako da je i jednom i dru-
gom, i stošcu i cijevi, zajedničko dno. To predstavlja uteg. Kad staviš cijev
u vodu, stoji uspravno i omogućuje ti da izbrojiš zareze, a oni su oznaka
težine vode.
16.3
Istoj
Prikovan uz postelju kazivao sam ovo pismo, koje zdrava primila, majko,
i sestro, i učiteljice, i prije svega toga, dobročiniteljice, i sve ono po čemu ti
je časno i djelo i ime. Moja tjelesna bolest ima uzroke duševne naravi. Malo
po malo izjeda me sjećanje na preminule sinove. Bijaše pravo da tako dugo
Sinezije živi, sve dok nije iskusio nedaće života. Zatim kao zaustavljena buji-
ca najednom provali i iščezne slatkoća života. Bar da prestanem ili živjeti ili
sjećati se groba svojih sinova! A ti sama budi zdrava i pozdravi sretne dru-
gove, započevši od oca Teotekna i brata Atanazija, sve redom. Ako se njima
pridružio još tko, a da je tebi drag, moram mu i ja iskazati naklonost jer je
tebi drag, pa i njega pozdravi od mene kao vrlo dragog prijatelja. Brineš li se
za mene, dobro činiš, a ako se i ne brineš, nije ni meni nimalo stalo.
1 U teškom trenutku zbog sukoba s upraviteljem Andronikom i gubitka voljenih, Sinezije se
osjeća ostavljen od prijatelja. Pismo je iz 413. godine.
Pismo napisano 402. prvi je sačuvani opis areometra u literaturi.
2
Jedno od posljednjih Sinezijevih pisama.

3
111
Musarum cultus
33
Τῇ φιλοσόφῳ
᾿Ηχοῦς ἔοικα πρᾶγμα ποιεῖν. ἃς παρείληφα φωνὰς ἀντιδίδωμι, τὸν θαυμαστὸν
᾿Αλέξανδρον ἐπαινῶν παρὰ σοί.
81
Εἰ καὶ μὴ πάντα ὁ δαίμων ἀφελέσθαι με δύναται, ἀλλὰ βούλεται ὅσα γε δύναται,
ὅς μ’ υἱῶν πολλῶν τε καὶ ἐσθλῶν εὖνιν ἔθηκεν, ἀλλὰ τό γε προαιρεῖσθαι τὰ βέλτι-
στα καὶ τίθεσθαι τοῖς ἀδικουμένοις οὐκ ἀφαιρήσεται· μὴ γὰρ δὴ καὶ τῆς γνώμης
ἡμῶν κατισχύσειε. μισῶ μὲν οὖν ἀδικίαν, ἔξεστι γάρ· κωλύειν δὲ βουλοίμην μέν,
ἀλλὰ καὶ τοῦτο τῶν ἀφαιρεθέντων ἐστί, καὶ οἴχεται καὶ τοῦτο πρὸ τῶν παιδίων.
πάλαι ποτ’ ἦσαν ἄλκιμοι Μιλήσιοι.
ἦν ὅτε κἀγὼ φίλοις ὄφελος ἦν, καὶ σύ με ἐκάλεις ἀλλότριον ἀγαθὸν εἰς ἑτέρους
δαπανῶντα τὴν παρὰ τῶν μέγα δυναμένων αἰδῶ, καὶ ἦσαν ἐκεῖνοι χεῖρες ἐμαί.
νυνὶ δὲ ἁπάντων ἔρημος ὑπολείπομαι, πλὴν εἴ τι σὺ δύνῃ· καὶ γὰρ δὴ καὶ σὲ μετὰ
τῆς ἀρετῆς ἀγαθὸν ἄσυλον ἀριθμῶ. σὺ μὲν οὖν ἀεὶ καὶ δύνῃ καὶ δύναιο κάλλι-
στα χρωμένη τῷ δύνασθαι, Νίκαιος δὲ καὶ Φιλόλαος οἱ καλοὶ κἀγαθοὶ νεανίαι καὶ
συγγενεῖς, ὅπως ἐπανέλθοιεν τῶν ἰδίων γενόμενοι κύριοι, πᾶσι μελέτω τοῖς τὰ σὰ
τιμῶσι καὶ ἰδιώταις καὶ ἄρχουσι.
124
Εἰ δὲ θανόντων περ καταλήθοντ’ εἰν ἀίδαο,
αὐτὰρ ἐγὼ καὶ κεῖθι τῆς φίλης ῾Υπατίας μεμνήσομαι.
ἔγωγέ τοι τοῖς πάθεσι τῆς πατρίδος περιεχόμενος καὶ δυσχεραίνων αὐτὴν ἐφ’ οἷς
ὁρῶ καθ’ ἡμέραν ὅπλα πολέμια καὶ ἀποσφαττομένους ἀνθρώπους ὥσπερ ἱερεῖα,
καὶ τὸν ἀέρα διεφθαρμένον ἕλκων ἀπὸ τῆς σήψεως τῶν σωμάτων, καὶ αὐτὸς ἕτερα
τοιαῦτα παθεῖν προσδοκῶν (τίς γὰρ εὔελπις, ἐν ᾧ καὶ τὸ περιέχον ἐστὶ κατηφέ-
στατον, κατειλημμένον τῇ σκιᾷ τῶν σαρκοφάγων ὀρνέων;) ἀλλὰ καὶ ἐπὶ τούτοις
φιλοχωρῶν. τί γὰρ καὶ πάθω, Λίβυς ὢν καὶ ἐνταῦθα γενόμενος καὶ τῶν πάππων
τοὺς τάφους οὐκ ἀτίμους ὁρῶν; διὰ σέ μοι δοκῶ μόνην ὑπερόψεσθαι τῆς πατρίδος
κἂν λάβωμαι σχολῆς μεταναστεύσειν.
112
33.4
Filozofkinji
Čini se da djelujem poput jeke. Prosljeđujem glasove koje sam čuo, hvaleći
kod tebe izvrsnog Aleksandra…
81.5
Filozofkinji
Ako mi sudbina i ne može oduzeti sve, hoće bar ono što može. Ona mi
sinova čestitih mnogo uze,6 ali neće mi oduzeti da biram najbolje i pomažem
onima koji trpe nepravdu i neće nadjačati moju odluku. Mrzim dakle ne-
pravdu, dozvoljeno je. Želio bih je zaustaviti, ali i to mi je oduzeto, otišlo je
to i prije sinova.
Jedanput, davno snažan bio Milet – grad.7
Bijaše i kada sam ja bio koristan prijateljima, a ti si me nazivala tuđim do-
brom jer sam rasipao na druge poštovanje moćnika, i bijahu oni moje ruke.
Ostao sam sad napušten od svih, osim ako ti što možeš. Tebe uistinu, uz vr-
linu, držim nepovrijeđenim dobrom. Ti i možeš i bar da uvijek budeš mogla
što bolje iskoristiti svoj utjecaj. Stavi na brigu svima onima koji te cijene, i
bliskim prijateljima i onima na vlasti, da Nicej i Filolaj, dobri i časni mladići
i rođaci, povrate svoje i postanu vlasnici.
124.8
Filozofkinji
Ako se ne misli već na mrtvace u domu Aida,
Al’ ću se i tamo ja Hipatije premile sjećat.9
Ja sam okružen nedaćama domovine i nezadovoljan što svaki dan gledam
neprijateljsko oružje i ljude zaklane poput žrtava, udišem zrak zagađen tru-
ljenjem tijela i sam iščekujući da me zadesi isto. (Tko bi mogao imati nadu,
kad se i nebo zacrnjelo prekriveno sjenom ptica strvinara?) No i u takvim
prilikama volim svoju zemlju. Što da učinim, kad sam Libijac i tu sam rođen
i gledam štovanja vrijedne grobove predaka. Čini mi se da ću jedino zbog
tebe zanemariti domovinu i, ako ugrabim priliku, otići.
4
Nepotpuno pismo napisano 394. godine.
Sinezije u pismu iz 413. moli Hipatiju za pomoć.
5
6
Homer, Ilijada, 22.44; prev. Tomo Maretić.
7
Aristofan, Plutus, 1002; prev. Koloman Rac.
8
Sadržaj pisma odnosi se vjerojatno na događaje iz 401. ili 411. – 412. godine.
Ako se ne misli već na mrtvace u domu Aida, / Al’ ću se i tamo ja drugara miloga sjećat.
9
Homer, Ilijada, 22.389-390; prev. Tomo Maretić.
113
Musarum cultus
154
Τῆτες ἐξήνεγκα δύο βιβλία, τὸ μὲν ὑπὸ θεοῦ κινηθείς, τὸ δὲ ὑπὸ λοιδορίας
ἀνθρώπων. καὶ γὰρ τῶν ἐν λευκοῖς ἔνιοι τρίβωσι καὶ τῶν ἐν φαιοῖς ἔφασάν με
παρανομεῖν εἰς φιλοσοφίαν, ἐπαΐοντα κάλλους ἐν λέξεσι καὶ ῥυθμοῦ, καὶ περὶ
῾Ομήρου τι λέγειν ἀξιοῦντα καὶ περὶ τῶν ἐν ταῖς ῥητορείαις σχημάτων, ὡς δὴ
τὸν φιλόσοφον μισολόγον εἶναι προσῆκον καὶ μόνα περιεργάζεσθαι τὰ δαιμόνια
πράγματα. καὶ αὐτοὶ μὲν θεωροὶ τοῦ νοητοῦ γεγονότες· ἐμὲ δὲ οὐ θέμις, διότι
νέμω τινὰ σχολὴν ἐκ τοῦ βίου τῷ καὶ τὴν γλῶτταν καθήρασθαι καὶ τὴν γνώμην
ἡδίω γενέσθαι. ἐνῆγε δὲ αὐτοὺς εἰς τὸ καταδικάσαι μου πρὸς μόνην παιδιὰν
ἐπιτήδειον εἶναι τὸ τὰς Κυνηγετικὰς ἐκ τῆς οἰκίας οὐκ οἶδ’ ὅπως διαρρυείσας
σπουδασθῆναι διαφερόντως ὑπὸ νεανίσκων ἐνίων, οἷς ῾Ελληνισμοῦ τε καὶ χάρι-
τος ἔμελε, καί τινα τῶν ἐκ ποιητικῆς ἐπιμελῶς ἔχοντα καὶ παραδεικνύντα τι
τῆς ἀρχαίας χειρός, ὅπερ ἐπὶ τῶν ἀνδριάντων λέγειν εἰώθαμεν. ἀλλ’ ἐκείνων
οἱ μὲν ἀμαθίας ἡγουμένης τοῦ θράσους προχειρότατοι πάντων εἰσὶ περὶ τοῦ
θεοῦ διαλέγεσθαι (οἷς ἂν ἐντύχῃς, εὐθὺς ἀκούσῃ τινὰ περὶ τῶν ἀσυλλογίστων
συλλογισμῶν), καὶ μὴ δεομένων ἐπαντλοῦσι τῶν λόγων, ἰδίᾳ τι δοκῶ μοι δι-
αφέρον αὐτοῖς. ἀπὸ γὰρ τούτων ἐν ταῖς πόλεσιν οἱ δημοδιδάσκαλοι γίγνονται,
ὃ ταὐτόν ἐστι καὶ τὸ κέρας τῆς ᾿Αμαλθείας, ᾧ οὗτοί γε δεῖν οἴονται χρῆσθαι.
ἐπιγινώσκεις, οἶμαι, τὸ φῦλον τοῦτο τὸ ῥᾴδιον, ὃ διαβάλλει γενναίαν ὑπόθεσιν.
Οὗτοί με μαθητιᾶν ἑαυτοῖς ἀξιοῦσι, καί φασιν ἀποφανεῖν ἐντὸς ὀλίγου τὰ
περὶ θεὸν παντολμότατον, ἡμέρας ἑξῆς καὶ νύκτας ἀγορεύειν δυνάμενον. ἕτε-
ροι δὲ οἱ κάλλιον ᾐσθημένοι, παρὰ πολὺ τούτων εἰσὶ κακοδαιμονέστεροι σο-
φισταί, καὶ βούλοιντο μὲν ἂν ἐπὶ τοῖς αὐτοῖς εὐδοκιμεῖν, ἀλλ’ εὐτυχοῦσι τὸ
μηδὲ τοῦτο δύνασθαι. καὶ οἶσθά τινας ἐν λογιστηρίοις ἀποδύντας ἢ πάντως
ἀπὸ μιᾶς γέ του συμφορᾶς ἀναπεισθέντας ἐν μεσημβρίᾳ τοῦ βίου φιλοσοφεῖν,
ἀπὸ μόνου τοῦ τὸν θεὸν ἀπομόσαι ἢ κατομόσαι Πλατωνικῶς, οὓς φθάσειεν ἂν
ἡ σκιὰ φθεγξαμένη τι τῶν δεόντων. δεινὴ δὲ ὅμως ἡ προσποίησις. ἥ τε γὰρ
ὀφρῦς βαβαὶ τῆς ἀνατάσεως εἰς ὅσον ἦρται, καὶ ἡ χεὶρ ὑπερείδει τὸ γένειον
τά τε ἄλλα σεμνοπροσωποῦσιν ὑπὲρ τὰς Ξενοκράτους εἰκόνας. οἵ γε καὶ νομο-
θετεῖν ἡμῖν ἀξιοῦσιν ἅττα σφίσι λυσιτελέστατα, μηδένα μηδὲν ἀγαθὸν εἰδότα
φανερὸν εἶναι, ἡγούμενοι σφῶν αὐτῶν ἔλεγχον, εἴ τις φιλόσοφος εἶναι δοκῶν
ἐπιστήσεται φθέγγεσθαι·αὐτοὶ γὰρ ἂν ὑπὸ τῇ προσποιήσει λαθεῖν καὶ δόξαι
τἄνδοθεν εἶναι σοφίας ἀνάπλεῳ. ἄμφω με τούτω τὼ γένη διαβεβλήκατον, ὡς
ἐπὶ τοῖς οὐδενὸς ἀξίοις ἐσπουδακότα· τὸ μὲν ὅτι μὴ ταὐτὰ φλυαρῶ, τὸ δὲ ὅτι
μὴ τὸ στόμα συγκλείσας ἔχω καὶ βοῦν τὸν ἐκείνων ἐπὶ τῆς γλώττης τίθεμαι.
ἐπὶ τούτοις συνετέθη τὸ σύγγραμμα, καὶ ἀπήντησε τῶν μὲν τῇ φωνῇ τῶν δὲ
τῇ σιγῇ. προῆκται μὲν γὰρ ὡς ἐπὶ τούτους αὐτοὺς τοὺς ἀφώνους τε καὶ βασκά-
114
154.10
Filozofkinji
Ove sam godine napisao dvije knjige, jednu na poticaj boga, a drugu zbog
pogrde ljudi. Govorili su, naime, i neki od onih u bijelim haljama i neki
od onih u crnim11 da griješim protiv filozofije jer se razumijem u ljepotu u
govoru i ritam, te držim primjerenim reći štogod o Homeru i govorničkim
figurama, budući da priliči da je filozof neprijatelj govora i pača se jedino
u božanske stvari. I sami su postali promatrači onog što se duhom može
spoznati, a ja na to nemam pravo jer izdvajam nešto slobodnog vremena
u životu da jezik učinim jasnijim, a misao ugodnijom. Ono pak što ih je
potaklo na to da me okrivljuju da sam sposoban samo za igrarije, to je što
je Kinegetika, ne znam kako, nestala iz kuće, osobito pobudila interes kod
nekih mladića koji brinu za čisti grčki jezik i ljepotu govora. Uz to su ih pri-
vukli i neki pomno sastavljeni stihovi koji, kako smo navikli reći za kipove,
pokazuju nešto od stare ruke. Od njih su oni kojima neznanje nadmašuje
drskost najspremniji od svih raspravljati o bogu (ako se na njih namjeriš,
odmah ćeš slušati nešto o nevaljalim silogizmima) i sipaju riječi bez potre-
be, čini mi se, iz vlastitog interesa. Od ovih u gradovima postaju “narodni
učitelji”, isto je to što i rog Amaltejin, kojim drže da se trebaju služiti. Pre-
poznat ćeš, mislim, taj površan soj koji obezvređuje plemenitu nakanu.
Ti traže da im ja budem učenik i govore da će me zakratko učiniti baš
na sve spremnim po pitanju boga i sposobnim govoriti neprestano i danju
i noću. Drugi koji su istančanijeg ukusa i kudikamo nesretniji od prije spo-
menutih su sofisti. Htjeli bi po istome biti slavni, ali imaju sreće što niti to
ne uspijevaju. Znaš da se neki ogoljeni od poreznika ili uopće nagnani ne-
kom nesrećom bave filozofijom u podne svoga života, i poput Platona, samo
zazivaju boga bilo da zakletvom što poriču ili tvrde. Njih bi i sjena prestigla
prije nego izgovore što treba. Međutim, strašno im je prenemaganje. Kako
im je uvis podignuta obrva, i kako im ruka podupire bradu, a izgled lica
im je svečaniji od Ksenokratovih kipova! Oni nama žele donositi zakone
koji su njima najkorisniji i pokazati da nitko ne zna ništa dobro, držeći da
je sramota njih samih ako netko tko se smatra filozofom umije govoriti.
A oni sami skrivaju se ispod prijetvornog izgleda da se čini da su iznutra
puni mudrosti. Obje mi te vrste ljudi predbacuju da se ne bavim ničim zna-
čajnim. Jedni zato što ne mlatim praznu slamu kao oni, drugi zato što ne
držim usta zatvorena i što nisam na usta stavio lokot kao njihov. Protiv
njih je bila sastavljena knjiga i bila se suprotstavila pričljivosti ovih prvih i
šutljivosti onih drugih. Napisana je protiv onih nijemih i zlobnih (ne možeš
Sinezije piše Hipatiji o poslanim joj knjigama. Prva koju spominje je Dion, a druga O snovima.
10
11
Bijele su halje poganskih, a crne kršćanskih filozofa.
115
Musarum cultus
νους (πῶς οἴει μετ’ εὐπρεποῦς τοῦ σχήματος;), οὐ μὴν ἀλλ’ ἐξεῦρεν ὅπως ἂν
κἀκείνους συνεφελκύσαιτο. καὶ βούλεται μὲν πολυμαθείας οὐχ ἧττον ἐπίδειξις
ἢ ἐγκώμιον εἶναι, οὐ γὰρ ἐξωμοσάμην τὰς αἰτίας, ἀλλ’ ἵν’ ἔτι μᾶλλον ἀνιῷντο,
συχνὰ καὶ πεφιλοτίμημαι· προϊὸν δὲ βίων αἱρέσεις ἐξετάζειν ἐπαινεῖ τὴν φιλο-
σοφίαν ὡς φιλοσοφωτάτην αἱρέσεων, ἣν ποίαν τινὰ νομίζειν χρή, τοῦ βιβλίου
πυνθάνου. τελευτῶν δὲ καὶ ὑπὲρ τῶν κιβωτίων ἀπολελόγηται, σχόντων τινὰ
καὶ τούτων αἰτίαν, ἀδιόρθωτα κρύπτειν βιβλία. οὐδὲ γὰρ οὐδὲ τῶν τοιούτων οἱ
τελχῖνες ἀπέσχοντο. εἰ δὲ ἕκαστον ἐν τάξει τῇ προσηκούσῃ καὶ πάντα σὺν ὥρᾳ
καὶ ἀφορμαὶ δίκαιαι τῶν ἑκασταχοῦ προκεχειρισμένων, καὶ εἰ μερίζεται μὲν
πλείοσι κεφαλαίοις κατὰ τὸ θεσπέσιον γράμμα, τὸν Φαῖδρον, ὃν περὶ πάντων
ὁμοῦ τῶν εἰδῶν τοῦ καλοῦ Πλάτων ἐξήνεγκε, μεμηχάνηται δὲ ἅπαντα συν-
νεύειν εἰς ἓν τὸ προκείμενον, καὶ εἴ που γέγονε πίστις ὑφέρπουσα τὸ ὑπτιάσαν
διήγημα, καὶ εἰ προῆλθεν ὡς ἐν τοιούτοις ἀπόδειξις ἐκ τῆς πίστεως καὶ εἰ τὸ
δι’ ἄλλο γενόμενον, ταῦτα μὲν τέχνης ἂν εἴη δῶρα καὶ φύσεως. ὅστις δὲ οὐκ
ἀγύμναστος ἐπιφωρᾶσαί τι καὶ πρόσωπον θεῖον ὑπὸ φαυλοτέρῳ κρυπτόμενον
σχήματι, ὥσπερ ἐποίουν ᾿Αθήνησιν οἱ δημιουργοί, ᾿Αφροδίτην καὶ Χάριτας καὶ
τοιαῦτα κάλλη θεῶν ἀγάλμασι Σειληνῶν καὶ Σατύρων ἀμπίσχοντες, τοῦτον
οὐ λήσει τὸ γράμμα, συχνὰ καὶ τῶν ἀβεβήλων ἀποκαλύψαν δογμάτων ὑπὸ
τῇ προσποιήσει τοῦ παρέλκειν ἑτέρους λανθάνοντα καὶ τῷ λίαν εἰκῆ καὶ ὡς
ἂν δόξειεν ἀφελῶς ἐγκατεσπάρθαι τῷ λόγῳ. τῶν μὲν γὰρ ἐκ τῆς σεληνιακῆς
αἰτίας ἀποψύξεων οἱ νοσοῦντες ἐπιληψίαν αἰσθάνονται μόνοι, τῶν δὲ κατὰ νοῦν
ἐπιβολῶν μόνοι δέχονται τὰς ἐκλάμψεις. οἷς ὑγιαίνουσι τὸ νοερὸν ὄμμα φῶς
ἀνάπτει συγγενὲς ὁ θεός, ὃ τοῖς τε νοεροῖς τοῦ νοεῖν καὶ τοῖς νοητοῖς αἴτιον τοῦ
νοεῖσθαι· καθάπερ τὸ τῇδε φῶς ὄψιν συνάπτει χρώματι, κἂν ἀφέλῃς, παρόντος
ἡ πρὸς αὐτὸ δύναμις ἀνενέργητος. ὑπὲρ δὴ τούτων ἁπάντων σε κρίνουσαν πε-
ριμενοῦμεν. κἂν μὲν ψηφίσῃ προοιστέον εἶναι, ῥήτορσιν ἅμα καὶ φιλοσόφοις
ἐκκείσεται· τοὺς μὲν γὰρ ἥσει, τοὺς δὲ ὀνήσει, πάντως γε, εἰ μὴ παρὰ σοῦ τῆς
δυναμένης κρίνειν διαγεγράψεται. εἰ δὲ μὴ φανεῖταί σοι τῆς τῶν ῾Ελλήνων
ἀκοῆς ἄξιον, καὶ σὺ δὲ δήπου μετ’ ᾿Αριστοτέλους πρὸ τοῦ φίλου τὴν ἀλήθειαν
θήσῃ, πυκνὸν καὶ βαθὺ σκότος ἐπηλυγάσεται, καὶ λήσεται τοὺς ἀνθρώπους λε-
γόμενον. ταῦτα μὲν περὶ τούτου. θάτερον δὲ ὁ θεὸς καὶ ἐπέταξε καὶ ἐνέκρινεν,
ὃ τῇ φανταστικῇ φύσει χαριστήριον ἀνατέθειται. ἔσκεπται δ’ ἐν αὐτῷ περὶ τῆς
εἰδωλικῆς ἁπάσης ψυχῆς, καὶ ἕτερ’ ἄττα προκεχείρισται δόγματα τῶν οὔπω
φιλοσοφηθέντων ῞Ελλησι. καὶ τί ἄν τις ἀπομηκύνοι περὶ αὐτοῦ; ἀλλ’ ἐξείρ-
γασται μὲν ἐπὶ μιᾶς ἅπαν νυκτός, μᾶλλον δὲ λειψάνου νυκτός, ἢ καὶ τὴν ὄψιν
ἤνεγκε τὴν περὶ τοῦ δεῖν αὐτὸ συγγεγράφθαι. ἔστι δὲ οὗ τῶν λόγων δίς που καὶ
τρίς, ὥσπερ τις ἕτερος ὤν, ἐμαυτοῦ γέγονα μετὰ τῶν παρόντων ἀκροατής· καὶ
νῦν ὁσάκις ἂν ἐπίω τὸ σύγγραμμα, θαυμαστή τις περὶ ἐμὲ διάθεσις γίνεται, καί
τις ὀμφή με θεία περιχεῖται κατὰ τὴν ποίησιν. εἰ δὲ μὴ μόνον τὸ πάθος ἐμοῦ
116
ni zamisliti kako prema njihovom pristojnom držanju), pa ipak je otkrila

kako da privuče i one druge. Nastoji više biti prikaz nego pohvala učenosti.
Nisam porekao optužbe, no što su više optuživali, to sam više bio ponosan.
U nastavku ispituje životne izbore i preporučuje filozofiju, kao mudrosti
najskloniju od svih izbora, a kako je treba shvatiti, saznaj iz knjige. Napo-
sljetku odbijaju se i optužbe za moj arhiv, budući da su i za njega bile neke
pritužbe, da krije nepregledane knjige. Nisu se ni od toga suzdržali telhini12.
Ako je svaka pojedina stvar u primjerenom redu i sve je u svoje vrijeme, i
ako su uporišta onog što je sročeno na svakom mjestu valjana; ako je sve
podijeljeno na više poglavlja, poput božanske knjige, Fedra, koju je Platon
objavio o svim oblicima ljepote zajedno, i ako je vješto smišljeno da sve svodi
na predmet, i ako je pak dokazivanje nastalo oslanjajući se na izlaganje, i
ako dokaz u njima proizlazi iz argumenta i ako uostalom jedno postaje iz
drugog, nisu li to darovi vještine i prirode? Tko nije neuvježban otkriva u
priprostim oblicima skriveno neko božansko lice, kao što su Atenjanima
stvarali kipari, Afroditu, Harite, i toliku ljepotu bogova krijući kipovima
Silena i Satira. Njemu neće promaknuti kako je knjiga ispod površine ot-
krila mnoga od nepovredivih mnijenja, koja će drugima ostati skrivena jer
su posve jednostavna, i čini se da su samo razasuta u govoru. Jedino ljudi
koji boluju od epilepsije osjećaju hladnoću koju uzrokuje mjesec i oni jedini
umom primaju svjetlo spoznaje. Onima koji su zdrave pameti bog osvjetlja-
va oko spoznaje njemu srodnom svjetlošću, koja je uzrok da spoznaju oni
koji duhom spoznaju i da bude spoznato ono što se treba spoznati. Baš kao
što i svjetlo daje vidljivost boji, a ako ga ugasiš, ta sposobnost, iako i dalje
prisutna, postaje beskorisna. Pričekat ćemo da ti prosudiš o svemu tome.
Ako odlučiš da je vrijedna da se objavi, bit će objavljena i filozofima i reto-
rima zajedno. Jedne će razvedriti, drugima će koristiti, ako je, dakako, ti,
koja to možeš procijeniti, ne prekrižiš. Ako ti se ne učini vrijednom da je
Heleni čuju, ti ćeš poput Aristotela istinu staviti ispred prijatelja, i pokrit će
je gust i dubok mrak i učinit će da ljudi zaborave izrečeno. Toliko o tome.
Drugu mi je knjigu odredio i izabrao bog, koja je poput žrtve zahvalnice
posvećena stvaralačkoj prirodi. Razmatra se u njoj o svem poimanju duše
i raspravlja o drugim filozofskim temama o kojima Grcima još nitko nije
iznio mišljenje. Što bi se još tu moglo dodati? Nastala je cijela u samo jednoj
noći, više ostatku noći, koja mi je i donijela viziju da je trebam napisati. Ima
ponegdje u govoru, na dva, tri mjesta, kao da sam bio netko drugi, kao da
sam zajedno s prisutnima i sam postao svoj slušatelj. I sad, kad god pogle-
dam spis, obuzme me čudesno raspoloženje i neki me božji glas obuzima
kao u pjesništvu. Da to nije samo moj osjećaj i da se i inače može dogoditi, ti
Zlobnici; neki autori opisuju Telhine kao zlobne čarobnjake.
12
117
Musarum cultus
καὶ περὶ ἕτερον δ’ ἂν ταὐτὰ γένοιτο, σὺ καὶ τοῦτο μηνύσεις. σὺ γὰρ δὴ μετ’ ἐμὲ
πρώτη τῶν ῾Ελλήνων ἐντεύξῃ. ταῦτα τῶν τέως ἀνεκδότων ἀπέστειλα. καὶ ἵνα
τέλειος ὁ ἀριθμὸς ᾖ, προσέθηκα τὸν περὶ τοῦ Δώρου, πάλαι γενόμενον ἐν τῷ
καιρῷ τῆς πρεσβείας πρὸς ἄνδρα παρὰ βασιλεῖ παραδυναστεύοντα· καί τι τοῦ
λόγου τε καὶ τοῦ δώρου Πεντάπολις ὤνατο.
118
ćeš posvjedočiti. Ti ćeš poslije mene prva od Grka uzeti knjigu u ruke. Ovo
sam ti poslao od zasad neobjavljenog. I da broj bude potpun, poslao sam i
onu o Daru, nastalu davno prije, u vrijeme kad sam bio veleposlanik, a bila
je upućena čovjeku koji je imao veliki utjecaj kod kralja. A imao je Pentapol
korist kako od tih riječi, tako i od dara.
119
II.
Petra Matović
Formula u grčkoj i latinskoj epskoj književnosti
Ovaj rad prikazuje formulaičnost u grčkoj i latinskoj epici s osvrtom na

indoeuropske početke. S obzirom na prostorno ograničenje s jedne strane,
te konstantnu filološku, osobito homerološku, produkciju s druge, cilj rada
nije ponuditi pregled sve postojeće literature, već prikazati kontinuitet u
upotrebi formulaičnih izraza u epskoj književnosti na grčkom i latinskom,
uključujući reprezentativne primjere humanističke epike, osobito hrvat-
ske, u završnom dijelu rada.1
1. Formulaičnost u usmenoj epskoj književnosti

Maurice Bowra u opsežnoj studiji Heroic Poetry detaljno prikazuje
usmenu epiku u različitim civilizacijama i povijesnim razdobljima, od Epa
o Gilgamešu do Priče o Lenjinu ruske pjesnikinje Marfe Krjukove (Bowra
1952).2 Bowra analizira teme koje epika obrađuje i tehnike kojima nastaje.
Budući da je riječ o književnosti koja nastaje usmeno, bez upotrebe pisma,
i namijenjena je slušanju, a ne čitanju, te se tehnike razlikuju od onih ko-
jima nastaje pisana književnost.3 Okosnicu epske pjesme čine uvijek isti
tematski elementi (npr. junački pothvati, bitke, ratnička čast; Bowra 1952:
48),4 no pjesnikov cilj nije dvaput ispjevati potpuno istu pjesmu: prilikom
svakog izvođenja mogu se dodati novi detalji i naglasiti neki drugi aspekti
radnje. Jedna od tehnika koje izvođaču to omogućavaju su formule. Prema
Bowrinoj definiciji formula je “skup riječi koji se javlja uz minimalne ili ni-
kakve promjene kad god se pojavi situacija koju opisuje” (Bowra 1952: 222).
Bowra dijeli formule na dva osnovna tipa: prvi tip je kombinacija pridjeva i
1 Ako nije drugačije navedeno, prijevodi s grčkog i latinskog su autoričini, tekstovi grčkih
autora preuzeti iz zbirke Perseus Digital Library, a rimskih iz Musisque Deoque.
2 Prema definiciji u The New Princeton Encyclopedia of Poetry and Poetics, epika se
bavi isključivo herojskim temama: An e[pic] is a long narrative poem . . . that treats a sin-
gle heroic figure or a group of such figures and concerns an historical event, such as a war
or conquest, or an heroic quest or some other significant mythic or legendary achievement
that is central to the traditions and belief of its culture (citirano prema Katz 2005: 24). U
ovom se radu prihvaća ta definicija te se ne obrađuje genealoško ni didaktično pjesništvo.
3 Bowra detaljno prikazuje tehnike, uz brojne primjere iz različitih tradicija (Bowra 1952:
215-298). O pjesniku/pjevaču detaljnije u Bowra (1952: 404-442).
The first concern of heroic poetry is to tell of action… (Bowra 1952: 48).
4
123
Musarum cultus
imenice, tzv. stalni epitet koji nije nužan za naraciju i može biti izostavljen
bez štete po fabulu, a drugi, funkcionalni tip, čine izrazi koji se ponavljaju
uvijek u istom obliku i mogu biti dugi nekoliko redaka, npr. formule za
uvođenje govora ili određivanje vremena (Bowra 1952: 222).
2. Formula u indoeuropskom pjesničkom jeziku

Budući da se u krilu indoeuropske lingvistike razvilo i proučavanje
poetike, donekle se može rekonstruirati Dichtersprache drevnih Indoeu-
ropljana, uglavnom na temelju indijske i grčke književnosti.5 Proučavanje
indoeuropskog pjesničkog jezika počinje 1853. kad je Adalbert Kuhn iznio
svoje zapažanje o paraleli između vedske formule śravaḥ akṣitam i homer-
ske κλέος ἄφθιτον6 (κλέος ἄφθιτον ἔσται Il. 9.413, “slava mi propasti neće”),7
a sedam godina nakon toga Rudolf Westphal objavljuje prvu raspravu o
indoeuropskoj metrici u kojoj uspoređuje indoiranske vrste stiha s grčki-
ma te pretpostavlja njihovo zajedničko podrijetlo.8 Njegov su rad nastavili
suvremenici koji su pokušavali rekonstruirati indoeuropski prastih koji bi
bio predak, uz već navedene, i germanskog stiha te italskog saturnijskog,
ali prema Westovu sudu većina njih nije ostvarila napredak vrijedan spo-
mena, za razliku od indoeuropeista i općeg lingvista Antoinea Meilleta koji
je u proučavanje uključio i metre lezbičke lirike (West 2007: 45-46). Ruski
lingvist i teoretičar književnosti Roman Jakobson u istraživanja je uključio
i slavensku metriku, a Calvert Watkins staroirsku. Studije Calverta Wat-
kinsa (Watkins 1995) i Martina L. Westa (West 2007) predstavljaju najpot-
puniji pregled indoeuropskog pjesništva te će problematika i u sljedećim
odlomcima biti prikazana prema njima kao glavnim izvorima.
Indoeuropska jezična zajednica imala je svoje pjesništvo i pjesnika koji
ga je izvodio. Ne može se rekonstruirati jedna jedina riječ za pjesnika jer je
on imao nekoliko funkcija u društvu pa postoji više riječi u indoeuropskim
jezicima koje nisu nužno međusobno srodne, a prema kojima se mogu re-
konstruirati te funkcije (West 2007: 27). Pjesništvo je svakako bilo zanat,
5 Pojam indogermanische Dichtersprache prvi je upotrijebio Adolf Kaegi 1881. godine
(Hajnal 2008: 457). Recentni doprinos proučavanju slavenske književnosti u ovom kontek-
stu su rad Ranka Matasovića o Slovu o vojni Igorevoj (Matasović 2014) te Katičićeva istra-
živanja praslavenske mitologije (Katičić 2008).
6 Margalit Finkelberg smatra da nije riječ o formuli budući da se izraz u Ilijadi pojavljuje
samo jednom (Finkelberg 1986), no prema Matasoviću postoje dovoljni dokazi za formulaič-
nost tog izraza u grčkom pjesništvu općenito (Matasović 2014: 1).
7 U radu se citira Maretićev prijevod Homera (Homer 1987a, 1987b) i Vergilijeve Eneide
(Vergilije 1932).
8 Povijest proučavanja ie. pjesničkog jezika ovdje je vrlo sažeto prikazana prema Watkin-
su (1995: 12-27) i Westu (2007: 45-46). V. i Matasović (1996) i Hajnal (2008).
124
Petra Matović: Formula u grčkoj i latinskoj epskoj književnosti
a naukovanje je trajalo godinama.9 Watkins konstatira da je pjesnik bio

“najbolje plaćeni stručnjak u indoeuropskom društvu” (Watkins 1995: 70)
i naziva ga po uzoru na Campanilea “profesionalcem riječi” (Watkins 1995:
68-69). Pjesnikova zaduženja bila su, između ostalog, izvedba pohvalnih
pjesama moćnicima i obrednih himni bogovima. Upravo u ovim pjesničkim
vrstama West uočava izraženu narativnost (West 2007: 66). Narativni su
dijelovi opisivali razne junačke pothvate (česte teme bile su krađa stoke
i ubijanje zmaja).10 Da bi uopće mogao pjevati o slavnim djelima junaka i
bogova, pjesnik je morao, osim građom, vladati i pjesničkim tehnikama. Od
Bowrinih dvaju osnovnih tipova formula za indoeuropsku Dichtersprache
tipični su stalni epiteti ili epitheta ornantia, kombinacija imenice i epiteta
u kojoj epitet ne utječe na kontekst, nego “izražava stalnu ili idealnu oso-
binu” onoga što je označeno imenicom (West 2007: 83-84). West smatra
da bi mnogi epiteti posvjedočeni u nekoliko indoeuropskih tradicija mogli
predstavljati naslijeđe iz pjesništva spjevanog na prajeziku, primjerice sin-
tagme sa značenjem ‘besmrtni bogovi’, ‘široka zemlja’ ili ‘brzi konji’ (West
2007: 84).
Od formulaičnih izraza tipa “epitet + imenica” treba razlikovati
kenning, perifrastični izraz karakterističan za starogermansko pjesništvo,
koji se obično sastoji od dva elementa i zamjenjuje neku imenicu, npr. vla-
stito ime (Λητοῦς καὶ Διὸς υἱός “Zeusov i Letin sin” = Apolon, Τυδέος υἱός
“Tidejev sin” = Diomed, Γλαυκῶπις “sjajnooka” = Atena) (West 2007: 81).
Svaki stalni epitet može postati kenning kad je naveden bez imenice uz
koju inače stoji (West 2007: 82).
3. Homerska formula i grčka epika

3.1. Formula kod Homera
Brojna ponavljanja kod Homera zbunjivala su kako antičke, tako i ka-
snije proučavatelje njegovih epova (Clark 2004: 118). Ključnu ulogu u ra-
zumijevanju homerskih formula odigrali su američki filolozi Milman Parry
i Albert Bates Lord. Oni su na terenu snimali južnoslavenske guslare koji
su izvodili pjesme o raznim temama (npr. pothvatima kraljevića Marka) te
analizirali njihove tehnike. Spoznaje do kojih su došli stubokom su promije
nile homerologiju.11 Zaključili su da pjevač može izvoditi pjesme na zahtjev
9 Cezar bilježi da se druidi, čija je funkcija u keltskom društvu slična onoj indoeuropskog
pjesnika, školuju i po dvadeset godina (BGall. 6.14).
10 O krađi stoke West (2007: 451-452), detaljno o ubijanju zmaja Watkins (1995: 297-470) i
Katičić (2008: 181-224).
11 I ne samo homerologiju već i druge discipline koje se bave epikom (Watkins 1995: 17; Krnic
1994).
125
Musarum cultus
slušatelja, a kad publika zatraži od njega pjesmu koju je već pjevao, ona
neće biti sasvim ista kao prethodni put.12 Pjevač se služi poznatom građom
(npr. pričom o Trojanskom ratu), no formule mu osiguravaju fleksibilnost i
dopuštaju da građu prilikom svake izvedbe oblikuje kako želi. Parry i Lord
su promijenili pogled na formulu i Homera te postavili temelje današnjeg
shvaćanja formule u usmenoj epici, izložene u prethodnim odlomcima.
Parry definira formulu kao kombinaciju riječi “koja se redovito upotreblja-
va pod uvijek istim metričkim uvjetima da izrazi određenu esencijalnu ide-
ju” (Parry 1971: 272). Od formula je Parry najviše pažnje posvetio epiteti-
ma. Smatrao je da su ornamentalni i uvjetovani zahtjevima metra te da tek
rijetko mogu biti partikularizirani, tj. usklađeni sa situacijom koju opisuju
(Parry 1971: 118-165). S vremenom je Parry počeo razlikovati formulu sen-
su stricto i modifikacije formulaičnih obrazaca (Saïd 2011: 47), a njegova
je definicija formule kasnije revidirana: primjerice, Hoekstra preispituje
kriterij redovitosti i bitnu ideju, Hainsworth metričke uvjete uz upozore-
nje da je Parry prvenstveno proučavao epitete uz imenice u nominativu,
dok je Kiparsky promatrao formulu očima transformacijsko-generativnog
gramatičara (Edwards 1986: 190-191).13 Margalit Finkelberg smatra for-
mulaičnim “svaki izraz koji se kod Homera pojavljuje najmanje dva puta
ili svaki jedinstveni izraz koji predstavlja modifikaciju prepoznatljivog for-
mulaičnog uzorka” (Finkelberg 1989: 181). U jednoj od recentnijih home-
roloških publikacija Pavese i Boschetti definiraju formulu kao “grupu riječi
sastavljenu od najmanje dva leksema, upotrijebljenu barem dvaput da se
izrazi određeno značenje uz istu metričku vrijednost” (Pavese, Boschetti
2003: 24). Zalihost epiteta kakvu je pretpostavljao Parry nije jednoglasno
prihvaćena, primjerice Zima o epitetima u hrvatskom narodnom pjesništvu
kaže: “Izostavi epitet, a slušalac imat će o predstavljenom predmetu tek
samo prazan pojam bez boje i živosti” (Zima 1988: 171). Što se tiče broja
riječi u formuli, Watkins smatra da čak i samo jedna riječ može činiti for-
mulu (Watkins 1995: 17).14
Važno je napomenuti da popis tipova formula nije zatvoren. Margalit
Finkelberg primjećuje da se najviše pažnje pridaje epitetima, dok formule
koje uključuju glagole nisu dovoljno istražene (Finkelberg 1989: 180-181).
Od Parryja do Pavesea i Boschettija primjetna je sve veća strogost u defi-
niranju formule, međutim, još uvijek ne postoji jedinstvena definicija for-
12 Često se kao primjer navodi Demodok koji bez prethodne pripreme pjeva na Odisejev
zahtjev. Bowra uz Demodoka spominje i pjevača na dvoru kralja Hrothgara u Beowulfu čija
izvedba je vrlo bliska improvizaciji (Bowra 1952: 219).
Kiparsky smatra da je formula ‘ready-made surface structure’ (Watkins 1995: 17).
13
Detaljan pregled problematike donosi Edwards (1986). Sažetiji su Clark (2004) i recentniji
14
pregledi (Reece 2011; Russo 2011; Saïd 2011: 46-59).
126
mule niti suglasnost oko korpusa unutar kojeg formule treba tražiti: treba
li formulaičnima smatrati samo izraze koji se ponavljaju u Ilijadi i Odiseji,
kao što je učinila Finkelberg, ili u korpus treba uključiti sva djela koja su
se pripisivala Homeru? Uz Ilijadu i Odiseju ciklusu epova o Troji i trojan-
skom ratu pripadaju i tzv. kiklički epovi Kiprija, Etiopida, Mala Ilijada,
Povratci, Razorenje Troje, Telegonija i Tesprotija. Pavese i Boschetti u svoj
su korpus uključili sva navedena djela te Homerske himne i Hesioda.
Slijedi tipologija uspostavljena prema Bowra (1952: 222) i Šonje (Šonje
1975, 1976), uz dodatak tipa I.9.15
Homerske formule:
I. funkcionalne:
1. formule za uvođenje govora: τὸν δ᾽ ἀπαμειβόμενος προσέφη “Tad odgova-
rajuć njemu brzonogi reče Ahilej” (Il. 1.84), “Silni odgovori kralj Agame-
mnon njemu ovako” (Il. 1.130), “Tad odgovarajuć njojzi Ahilej brzonogi
reče” (Il. 1.215); καί μιν φωνήσας ἔπεα πτερόεντα προσηύδα “Besjedu za-
počne s njom i progovori krilate r’ječi” (Il. 1.201, Il. 2.7), itd.; ἀγχοῦ δ᾽
ἱσταμένη ἔπεα πτερόεντα προσηύδα (Il. 4.92, Il. 5. 123) “Boginja stane uz
njega i krilate rekne mu r’ječi” (Il. 4.92), “Pristupi blizu k njemu i krilate
rekne mu r’ječi” (Il. 5.123),16
2. formule za završavanje govora: ὣς εἰπὼν, “reče” (Il. 5.460), “rekavši tako”
(Il. 5.470), “Tako mu reče” (Il. 6.61), “Tako im rekavši” (Il. 6.72), itd.; ὣς
φάτο “Rekne” (Il. 1.188), “Tako Pelejev sin izreče” (Il. 1.245),
3. formule oslovljavanja: ὦ πάτερ ἡμέτερε Κρονίδη, ὕπατε κρειόντων, “Ȍče
Krȍnīde naš, nad vladárima vlȁdāru prvi”, (Od. 1.45, 1.81, 24.473), itd.;
διογενὲς Λαερτιάδη, πολυμήχαν᾽ Ὀδυσσεῦ, “Potomče Zeusov, domišljat
Odiseju, sine Laèrtov” (Il. 2.173, Il. 4.358), “Zeusovo čedo, domišljat
Odiseju, sine Laèrtov” (Od. 5.203, 10.401, 10.488, 22.164),
4. formule za oznaku doba dana: ἦμος δ᾽ ἠριγένεια φάνη ῥοδοδάκτυλος Ἠώς
“A kad ranoranka zora ružoprsta osvanu veće” (Il. 1.477, 24.788); Ἠὼς
μὲν κροκόπεπλος ἐκίδνατο πᾶσαν ἐπ’ αἶαν “Zora u šafran-plaštu po zemlji
se čitavoj prosu” (Il. 8.1), “Zora u šafran-plaštu po zemlji se čitavoj pros-
pe” (Il. 24.695),17
15 O opisima umiranja kod Homera govori Friedrich (2003), koji ih analizira prvenstveno
s medicinske strane. U dodatku Saunders navodi da “Homer koristi riječi ili izraze koji de-
finitivno znače smrt ili ubijanje”, među kojima se pojavljuje i imenica θυμός “duh, duša” uz
nekoliko glagola (Friedrich 2003: 132-133).
16
Više o ovoj formuli u Edwards (1970).
Radin naziva ovu formulu “jednim od najslavnijih Homerovih stihova” i navodi neka raz-
17
mišljanja o epitetu ῥοδοδάκτυλος “ružoprsta” (Radin 1988: 293-294). V. i Lynn-George (1993).
127
Musarum cultus
5. stalne izričaje: Ἀτρεΐδη ποῖόν σε ἔπος φύγεν ἕρκος ὀδόντων; / τέκνον ἐμόν,
ποῖόν σε ἔπος φύγεν ἕρκος ὀδόντων “Kakva ti, Atride, riječ iz ograde zubne
izmàče?” (Il. 4.350), “Kakva ti, Atride, riječ iz ograde zubne izmàče?” (Il.
14.83), “Čedo, kakva ti riječ iz ograde zubne izmàče?” (Od. 1.64),18
6. formule za početak gozbe: οἳ δ’ ἐπ’ ὀνείαθ’ ἑτοῖμα προκείμενα χεῖρας ἴαλλον,
“Rukama posegnu tada za gotovim jelima oni” (Il. 9.91, 9.221, 24.627),19
7. formule za završetak gozbe: αὐτὰρ ἐπεὶ πόσιος καὶ ἐδητύος ἐξ ἔρον ἕντο,
(Il. 1.469, 7.323, itd.), “pa žudnju kad za jelom već i za pićem / namire”
(1.469-70), “Pa kad namire već za pićem i za jelom žudnju” (7.323),
8. formule za bacanje koplja: καὶ ἀμπεπαλὼν προΐει δολιχόσκιον ἔγχος “i za-
mahne kopljem dugosjenim i tad ga baci” (Il. 3.355, 5.280), “i kopljem
zavrti dugosjenim i tad ga baci” (Il. 7.244),
9. formule koje znače umiranje: τὸν δὲ σκότος ὄσσε κάλυψεν, “i mrak se
navuče na oči njemu” (Il. 4.461, 4.502, 6.11); ὦκα δὲ θυμὸς ᾤχετ’ ἀπὸ
μελέων, στυγερὸς δ’ ἄρα μιν σκότος εἷλεν “izleti / brzo iz njega duša, i mr-
ska ga obuzme tmina” (Il. 13.671-672, 16.606-607); κατὰ δ’ ὀφθαλμῶν
κέχυτ’ ἀχλύς “i mrak mu se nad oči saspe” (Il. 5.696), “i mrak se navuče
na oči njemu” (Od. 22.88).
II. nefunkcionalne, tj. epitet: ἄναξ ἀνδρῶν Ἀγαμέμνων “junacima kralj Aga-

memnon” (Il. 1.172, 1.442, 1.506, 2.441); ἀργυρότοξος Ἀπόλλων “bog sre-
brnoluki Apolon” (Il. 2.766, 10.515), “srebrnoluki bog Apolon” (Il. 5.449,
5.760, 7.58); δολιχόσκιον ἔγχος “dugosjeno koplje” (Il. 3.346, 3.355, 5.15,
5.280).
Bowra smatra da su neki Homerovi epiteti isključivo ukrasni, a nekima
je svrha uvođenje lika u radnju (Bowra 1952: 234). Ukrasni epiteti koji se
redovito pojavljuju uz razne toponime, teonime i antroponime mogu na
prvi pogled djelovati konvencionalno, no upotrebom stalnih epiteta u ne-
skladu s kontekstom pjesnik zapravo suptilno naglašava kontrast između
nekadašnjeg, uobičajenog stanja i novog, neuobičajenog, primjerice u izra-
zu ‘konjokrota Hektor leži mrtav’ (Richardson 1943: 3). Poznat je primjer
ἀμύμονος Αἰγίσθοιο “nezazornog Egista” (Od. 1.29) u kontekstu preljuba i
ubojstva. Tumačenja te sintagme ponudili su Anne Amory Parry, Lowen-
stam (Clark 2004: 130) i Combellack (1982).
18 Bowra navodi niz izraza koji bi pripadali ovoj kategoriji: formulu za dva psa koji prate
kraljevića, morske ptice na obali, zvuk ključa kad se okreće u bravi, i dr. (Bowra 1952: 234).
Više o prizorima gozbe donosi Sherrat (2004).
19
128
3.2. Grčka epika nakon Homera
Od 5. st. pr. Kr. grčka se epika mijenja: mitska junačka djela više nisu
jedina prihvatljiva tema, a nova odlika autora je naobraženost (Burgess
2005: 345). Heril sa Sama u epu Perzijska povijest, nadahnutom Herodoto-
vom Povijesti, obrađuje recentan događaj, a učeni Kalimah u epiliju Heka-
la opisuje toplo gostoprimstvo koje je Tezeju pružila skromna starica.20 S
druge strane, teme povezane s Trojanskim ratom nisu više rezervirane za
epiku, već ih obrađuju i atički tragičari, primjerice Eshil u Agamemnonu
(slavna je Eshilova izjava da su njegova djela tek “mrvice s Homerova sto-
la”), Sofoklo u Ajantu i Filoktetu, Euripid u Hekabi, Heleni i Andromahi.21
Tragičari obrađuju i teme iz kikličkih i drugih “ne-kanonskih” epova za
koje Burgess nagađa da su mogli utjecati na njih (Burgess 2005: 345). Na-
dalje, usmena književnost nestaje, a tekstovi se zapisuju, te formulaičnost,
tipična za usmenu epiku, u pisanoj književnosti djeluje neobično, zastarjelo
ili nezgrapno: u 5. st. pr. Kr. komediograf Kratin zbija šale na račun Ho-
merove sklonosti da često upotrebljava izraz τὸν δ’ ἀπαμειβόμενος (“odgo-
varajuć njemu”) u uvođenju govora (Fantuzzi 2001: 172), a Aristofan se u
Osama služi formulom obraćanja Zeusu da postigne komički efekt:
ἀτὰρ ὦ πάτερ ἡμέτερε Κρονίδη —
παῦσαι καὶ μὴ πατέριζε. 22 (Vesp. 650-651)
No ipak, naš oče, ti Kronovo čedo —
Daj prestani, dosta tog “oče”!23
Tipične osobine usmenog pjesništva smatrale su se posebnošću Home-

rova stila i nisu umanjivale ukupnu vrijednost Ilijade i Odiseje iako su
djelovale osebujno (Fantuzzi 2001: 173). S prelaskom s usmene na pisanu
epiku nestaje potreba za tipičnim homerskim, tj. usmenim tehnikama, no
Homerov utjecaj i dalje je bio prisutan. Homerova važnost i popularnost
nisu se smanjile ni u helenizmu kad su ga smatrali “figurom božanskog
autoriteta, autorom kanonskih tekstova u kojima su sačuvane informacije
o grčkoj povijesti” te autorom koji je zauzimao važno mjesto u definiranju
grčkog identiteta (Nelis 2005: 358). Isto ne vrijedi za autore kikličkih epova
Osnovni podatci o antičkim piscima i djelima prema Škiljan (1996).
20
O odnosu Homera i tragedije više u Murnaghan (2011), o recepciji Homera nakon klasič-
21
nog razdoblja Dué (2005) i Graziosi (2008), o epici nakon Homera, naročito Apoloniju Rođa-
ninu, Fantuzzi (2001).
22 Formula obraćanja πάτερ ἡμέτερε Κρονίδη pojavljuje se četiri puta kod Homera (Il. 8.31,
Od. 1.45, 1.81, 24.473).
Prijevod Mladena Škiljana (Aristofan 1996).
23
129
Musarum cultus
(Graziosi 2008: 34). Njihova sklonost korištenju homerskih formula mo-

gla se tumačiti kao skrivanje nedostatka vlastitog talenta (Fantuzzi 2001:
172). Homer je svakako bio uzor najvećem epskom pjesniku helenističkog
razdoblja, Apoloniju Rođaninu, ali Apolonije je upoznao Ilijadu i Odiseju
iščitavanjem u knjižnici, a ne slušanjem pjesnika koji izvode svoje pjesme
uživo – njegov je ep “knjiški proizvod knjiškog doba” (Nelis 2005: 354).
Apolonijev ep Doživljaji Argonauta dugo je bio smatran inferiornim Ilijadi
i Odiseji, no u posljednjim je desetljećima revaloriziran, a naročitu pažnju
danas privlači intertekstualni dijalog između njega i Homera (Glei 2001,
Nelis 2005: 354). Apolonije prerađuje tipične prizore (brodolomi, oluje, do-
lasci, odlasci, primanje gosta, etc.), pri čemu često stapa nekoliko Homero-
vih odlomaka u jedan svoj, no izbjegava pretjerano ponavljanje (Nelis 2005:
357). Još neke osobine Apolonijeva stila navodi Fantuzzi: Apolonije koristi
Homerova hapax ili dis legomena, upotrebljava veći broj glagola govorenja,
koristi epitete uz imenice, ali u neuobičajenom redoslijedu zbog upotrebe
hiperbatona ili opkoračenja, primjerice Νηλῆος θείοιο “Neleja dičnog” (Ar-
gon. 1.158) i αὐτή μιν Τριτωνὶς ἀριστήων ἐς ὅμιλον ὦρσεν Ἀθηναίη “Društvu
boljara da priđe Atena Tritonka potaknu / njega” (Argon. 1.109-110) (Fan-
tuzzi 2001: 178-191).24 Jednu od Homerovih formula za umiranje, κατὰ δ’
ὀφθαλμῶν κέχυτ’ ἀχλύς (Il. 5.696, 16.344, Od. 22.88), “i mrak mu se nad oči
saspe”, minimalnom izmjenom pretvara u πολλὴ δὲ κατ’ ὀφθαλμῶν χέετ’
ἀχλύς “po očim’ gusta tama se razli” (4.1525). Nelis se suprotstavlja mišlje-
nju da je Apolonije konzervativan pisac zastarjelog stila, već smatra vje-
rojatnijim da mu je cilj bio stvoriti homerski ep prilagođen društvenom i
kulturnom kontekstu svog doba (Nelis 2005: 359).
Iz svega što navode Glei, Fantuzzi i Nelis može se zaključiti da je Apo-
lonije Rođanin svjestan da Homer svojim stilom i jezikom pripada drugom
vremenu te se pokušava istovremeno držati homerske tradicije i prilagoditi
ep helenističkom ukusu. Neprestano ponavljanje formula i tipičnih prizora
zamorilo bi publiku, a korištenje Homerovih formula bez ikakvih promjena
moglo bi se shvatiti kao nedostatak inventivnosti. Apolonije zadržava tipič-
ne prizore i formule, ali smanjuje broj ponavljanja i unosi suptilne izmjene.
Kombinacija tradicije i inovacije kakva je prisutna u njegovu epu pokazat
će se dobitnom i kod drugih epskih pjesnika.
4. Formula kod rimskih pjesnika
O usmenoj književnosti Rimljana znamo vrlo malo. Pismo se na Apenin-

skom poluotoku počinje upotrebljavati u 7/6. st. pr. Kr. Postojala je usmena
književnost na faliskičkom, jeziku koji je genetski najbliži latinskom, koja
Apolonije Rođanin citiran prema prijevodu Marka Višića (Apolonije sa Rodosa 1998).
24
130
je prvi put zapisana u 6. st. pr. Kr., a isto vrijedi i za južnopicenski (Watkins
1995: 131). Rimljani su, pod utjecajem grčke kulture, italske književne vr-
ste i stihove zamijenili grčkima (iznimka je satira za koju Kvintilijan ističe
da je domaćeg podrijetla, Inst. or. 10.1.93). Moguće je da su prežitak indo-
europske tradicije Carmina convivalia koja spominje Katon, pohvalne pje-
sme izvođene na gozbama (Conte 1994: 24-25; Farrell 2005: 418). Poznato
je da je važnu ulogu u tvorbi stihova igrala aliteracija te da je najstariji stih
rimskog pjesništva bio saturnijski, koji je s vremenom zamijenjen grčkim
heksametrom.25 U rimskoj kulturi ne postoji figura profesionalnog pjevača
(Conte 1994: 24-25).
Premda je rimska epika nastajala uz pomoć pisma, a ne tradicionalnim
tehnikama usmenog pjesništva, ipak je bila u određenoj mjeri formulaič-
na zbog već spomenutog utjecaja grčke književnosti na rimsku. Epiteti u
rimskoj književnosti nisu bili tako životni i upečatljivi kao kod Homera po-
najprije zbog epske tradicije koja je bila pisana, a ne usmena, a potom zbog
relativno slabe produktivnosti u tvorbi složenica u latinskom jeziku.26 Dok
je grčki, poput armenskog i sanskrta, bio osobito produktivan u tvorbi slo-
ženica, u latinskom su se nove riječi češće tvorile sufiksacijom i aglutinaci-
jom, a tvorba složenica bila je ograničena (Fruyt 2002: 259-263). Ograničen
je bio i broj glagola s kojima su se složenice mogle tvoriti, npr. fero, gero,
colo, rumpo i fugio (Richardson 1943: 6). Kad su se Lukrecije i Ciceron ža-
lili zbog leksičkih nedostataka latinskog u odnosu na grčki, to nije bio samo
odraz kulturne inferiornosti koju su Rimljani generalno osjećali naspram
Grka, nego i reakcija na neke tvorbene razlike među jezicima, konkretno
na nemogućnost stvaranja latinskih ekvivalenata za grčke složenice koje je
trebalo prenijeti u latinski, npr. philosophia (Richardson 1943: 5). U prevo-
đenju grčkih složenica mogli su se tvoriti novi izrazi sufiksacijom ili kombi-
niranjem riječi, npr. mulier–os–itas za φιλογυνία “ljubav prema ženama”
i naturae ratio za φυσιολογία “ispitivanje prirodnih pojava” (Fruyt 2002:
260). Iako nije bilo nemoguće stvarati nove složenice, one nisu uvijek bile
prihvaćene među govornicima latinskog, o čemu svjedoči poznata Kvintili-
janova kritika Pakuvijevih neologizama repandirostrus “zakrivljene njuš-
ke” i incurvicervicus “zakrivljena vrata” (Inst. 1.5.67). Još neki neuspjeli
eksperimenti bile su Katulove riječi properipes “brzonogi”, silvicultrix “koji
obitava u šumi”, nemorivagus “koji luta šumom”, erifuga “koji je pobjegao
od gospodara” i hederiger “koji nosi bršljan” (Richardson 1943: 6). Plautove
složenice poput legirupa “kršitelj zakona”, turpilucricupidus “željan nepo-
25 Osnovne informacije u Conte (1994: 24-25), opširnije o starom italskom pjesništvu Wat-
kins (1995: 126-134). Gortan primjećuje da se Marulić u Davidijadi služi aliteracijom kad želi
“svojem epu dati ponešto arhajski kolorit” (Marulić 1974: XII).
Složenice u latinskom prikazane su prema Richardson (1943) i Fruyt (2002).
26
131
Musarum cultus
štenog dobitka” i urbicapus “osvajač gradova“27 vjerojatno su samo treba-

le postići komički efekt – one pokazuju “što složenice u latinskom nisu”
(Fruyt 2002: 265).
4.1. Formulaični izrazi u arhajskoj rimskoj epici: Odusia, Gnej Nevije28 i Enije
Rimska epika počinje prijevodom Homerove Odiseje iz pera oslobođe-
nika Livija Andronika (3. st. pr. Kr.). Iz sačuvanih fragmenata možemo
zaključiti da je on formule (uglavnom epitete i formule oslovljavanja):
- izbacivao: ἐυώπιδα κούρην “ljepoliku djevu” (Od. 6.142) – virginem “dje-
vu, djevicu” (fr. 19); αἴθοπα οἶνον ἐρυθρόν “žarkastog crvenog vina” (Od.
12.19) – vina “vina” (fr. 34-36),
- prevodio: Κρονίδη “Krȍnīde” (Od. 1.45) – Saturni filie “Saturnov sine”
(fr. 2),
- zamjenjivao drugim izrazima kojima pokušava dočarati Homerov stil:
Ὀδυσῆος θείοιο “Odiseja božanskog” (Od. 1.65) – Laërtie noster (fr. 5);
Πάτροκλος, θεόφιν μήστωρ ἀτάλαντος “bozima ravni svjetòvāč Patròklo”
Od. 3.110 – vir summus adprimus Patroclus “najveći i prvi junak Pa-
troklo” (fr. 13); πότνια Ἥρη “gospođa Hera” (Od. 4. 513) – sancta puer
Saturni ... regina “sveto dijete Saturnovo ... kraljica” (fr. 16).
Gnej Nevije, autor epa Punski rat, ne nudi mnogo više materijala. Zbog
malog broja stihova koji su najčešće sačuvani pojedinačno, bez konteksta,
teško je sa sigurnošću odrediti koji su pridjevi upotrijebljeni kao epiteti, a
koji ne. U manje od sto sačuvanih stihova primjeri poput auream victimam
pulchram “lijepu zlatnu žrtvu” (1.2-4), puram pulchramque ex auro vestem
citrosam “čistu i lijepu odjeću od zlata koja miriše na citrus” (1.11), pul-
chras creterras, aureas lepistas “lijepe vrčeve i zlatne pehare” (1.12), summi
deum regis fratrem Neptunum regnatorem marum “brata najvišeg kralja
bogova, Neptuna, vladara mora” (1.13-15), Cereris Proserpina puer “Ce-
rerino dijete Proserpina” (2.24), inclutus arquitenens sanctusque Delphis
prognatus Pythius Apollo “slavni strijelac i štovan u Delfima, sin pitijski
Apolon” (2.25-26) upućuju na formulaičnu upotrebu pridjeva pulcher 3, “lijep”
i aureus 3 “zlatan” te na oponašanje Homerovih epiteta koji se pojavljuju
uz imena bogova.
Najutjecajniji epski pisac u ranom razdoblju rimske književnosti bio je
Kvint Enije (239-169. pr. Kr.), autor epa Anali (Conte 1994: 77). Vrijedan
je izvor za poznavanje Enija Makrobije, koji je u djelu Saturnalije (Sat.
6.1.8-65) naveo niz primjera kojima Enije oponaša homerski stil. O formu-
Prema grčkom πτολίπορθος “koji razara gradove” (Fruyt 2002: 265).
27
Odusia i Gnej Nevije citirani su prema Loebovom izdanju Remains of Old Latin (1936).
28
132
lama kod Enija piše Jackie Elliott, koja analizira one Enijeve formulaične
izraze koje je preuzeo ili preradio Vergilije te uz jezik Enijeva epa analizira
i utjecaj jezika Enijevih tragedija na Vergilija (Elliott 2008). Enije je opo-
našao tipične homerske izraze budući da su se oni smatrali standardnim
obilježjem epskog stila (Elliott 2008: 243). Enije uz doslovno prevođenje
Homerovih sintagmi, primjerice u izrazu divomque hominumque pater za
πατὴρ ἀνδρῶν τε θεῶν τε “otac i bogova i ljudi” (Il. 1.544., Od. 1.28), stvara
vlastite stihove za oznaku doba dana: vertitur interea caelum cum ingenti-
bus signis “okreće se nebo s velikim znakovima” (Ann. 205), koje će kasnije
imitirati Vergilije: vertitur interea caelum et ruit Oceano nox “Nebo se okre-
ne već, iz vode Okèanske noć se / diže” Aen. 2.250 (Elliott 2008: 243). Elliott
se u svojoj analizi ne bavi epitetima, već samo formulama funkcionalnog
tipa, no uvidom u Anale može se zaključiti da Eniju nije strana upotreba
epiteta, npr. veter Priamus “stari Prijam” (Ann. fr. 14), magnus Titanus
“veliki Titan” (Ann. fr. 25), filo gracilento “tankom niti” (Ann. fr. 329), Dis-
cordia taetra “gnjusna Nesloga” (Ann. fr. 225). Budući da ep nije sačuvan u
cijelosti, ni u Enijevom slučaju nije moguće sa sigurnošću odrediti formu-
laičnost svih izraza budući da najčešće nemamo potvrde za minimalno dva
ponavljanja. Moglo bi se pretpostaviti da su formulaični:
- pridjevi koji nisu vezani uz kontekst: bonus Ancus “dobri Anko” (Ann.
137),
- izrazi koji su imitacije Homerovih: Venus pulcra dearum “Venera, naj-
ljepša među boginjama” (Ann. fr. 15-19),
- pridjevi koji su odraz Behaghelovog zakona:29 gravis terra “teška zemlja”
(Ann. 221), abies alta “visoka jela” (Ann. 177).
West kod Enija prepoznaje i indoeuropsko nasljeđe koje nije posredovano
preko Homera: kenning “željezna kiša”, hastati spargunt hastas: fit ferreus im-
ber “naoružani kopljima bacaju koplja: nastaje željezna kiša” (Ann. 266), koji
označava napad kopljima ili strelicama, a u rimskoj se književnosti prvi put
pojavljuje upravo kod Enija, kojeg je kasnije imitirao Vergilije (Aen. 12.284)
(West 2007: 83). O ponavljanjima kod Enija piše i Moskalew (1982: 55-56).
4.2. Vergilije
Vergilije je bio uzor svim kasnijim autorima latinske epike, kako Ri-
mljanima, tako i humanistima. Vergilijevi glavni epski uzori bili su Homer,
29 Behaghelov zakon, poznat i kao Gesetz der wachsenden Glieder, glasi: članovi koji
se nabrajaju poredani su od najkraćeg prema najdužem. West identificira poseban tip
ovog zakona koji naziva the augmented triad, u kojem posljednji u nizu članova dobiva
epitet, i donosi niz primjera iz Homera, Hesioda, Aveste te hetitske, keltske i latvijske
književnosti (West 2007: 117-119).
133
Musarum cultus
Enije i Apolonije Rođanin. Odnos između Vergilija i Enija komentirao je

već spomenuti Makrobije (Sat. 6.1.8-65). Antički su gramatičari smatrali
da je oponašanje Homera bio jedan od dva glavna cilja Eneide; drugi je bio
pohvaliti Augusta (Conte 1994: 276). Eneida je strukturom kontaminacija
Homerovih epova, a fabulom se nadovezuje na njih (Conte 1994: 277); uz to
postoje i sličnosti u narativnim tehnikama poput upotrebe proročanstava,
katabaze i ekfraze (Conte 1994: 278). Jezik Eneide također pokazuje neka
obilježja epskog stila, iako je Vergilije na jezičnom planu bio i vrlo inovati-
van. Jezik epike morao je biti uzvišen i razlikovati se od svakodnevnog go-
vora, a Vergilije je uspio udovoljiti tom zahtjevu prvenstveno sintaktičkim
inovacijama. Uz pjesničke i arhaične riječi na originalan je način upotreblja-
vao svakodnevni vokabular obrazovanih Rimljana (Conte 1994: 282). Jed-
na je od njegovih tehnika korištenje imenice u ablativu umjesto pridjeva,
primjerice crateres auro “vrčevi od zlata suhog” (Aen. 2.765) (Richardson
1943: 8). Njegovi sintaktički eksperimenti nisu izazvali opće oduševljenje
te ga je jedan suvremenik nazvao repertor novae cacozeliae “izumitelj nove
izvještačenosti” (Conte 1994: 282). U Eneidi, nacionalnom epu koji je zami-
jenio Enijeve Anale, Vergilije preuzima obilježja epskog stila istovremeno
od Homera i njegova nasljedovatelja Enija.30 Iz sljedećih Enijevih stihova:
Qui caelum uersat stellis fulgentibus aptum (Ann. 27)
Caelum prospexit stellis fulgentibus aptum (Ann. 145)
Hinc nox processit stellis ardentibus apta (Ann. 348)
Vergilije preuzima dio stellis fulgentibus aptum “zvijezdama gizdavo sjaj-

nim” odnosno stellis ardentibus apta “zvijezdama gizdava sjajnim” i umeće
ga u tri svoja stiha: Axem umero torquet stellis ardentibus aptum: “Drži na
leđima nebo zvijezdama gizdavo sjajnim” (Aen. 4.482, 6.797; Elliott 2008:
243-244), Inuertit caelum stellis fulgentibus aptum “i ne okrene nebo zvi-
jezdama gizdavo sjajnim” (Aen. 11.202). Uz Jackie Elliott, koja prvenstveno
analizira Vergilijevu sklonost variranju Enijevih izraza, značajan doprinos
proučavanju formulaičnosti kod Vergilija dao je Moskalew u svojoj analizi
ponavljanja i epskog stila u Eneidi, u kojoj uspoređuje Vergilija s Home-
rom i Apolonijem Rođaninom (Moskalew 1982). U dijelu studije posveće-
nom formulaičnosti navodi primjere formula za govor, zoru i noć te epitete
(Moskalew 1982: 63-99). Uz njih, kod Vergilija prepoznajemo oponašanje i
drugih homerskih tipova formula. Slijede primjeri preuzeti od Moskalewa
i Elliott te oni dobiveni pretraživanjem zbirke Musisque Deoque.31
30 By making Ennian ‘formula’ the primary and authoritative ‘formula’ of the Aeneid, Virgil
made Ennius the ‘Roman Homer’ in an active and technical sense (Elliott 2008: 248).
Ako nije drugačije navedeno, citati se odnose na Eneidu.
31
134
• uvođenje govora (često pomoću dvaju glagola govorenja):

At Venus interea Neptunum exercita curis / Alloquitur talisque effundit
pectore questus (Aen. 5.780) “Mučena brigama u to Neptunu Venera stane
/ Besjedit pa mu ove iz grudi izlije tužbe”, Omnibus. Alloquitur maeren-
tem et talibus infit: “Pobjednikom, a sada progovori žalosnom konju” (Aen.
10.860); još primjera navodi Moskalew (1982: 64-65),
• završavanje govora:
vix ea fatus eram/erat, (Aen. 1.586, 2.323, 2.692, 3.90) “Čim to izrekne/
izrekoh” (Aen. 1.586, 2.323) “kad to izrekne” (Aen. 2.692), “istom dorečem”
(Aen. 3.90),
• formule za obraćanje:
tu, magne pater divum “O veliki bogova oče” (Aen. 9.495); O pater, o
hominum rerumque aeterna potestas, “Oče, o gospodaru vjekoviti sv’jeta i
ljudi” (Aen. 10.18),
• formule za oznaku doba dana:
Et iam prima nouo spargebat lumine terras / Tithoni croceum linquens
Aurora cubile “Već je sa šafranove Titónove postelje zora / Ustala te je novu
po zemlji sipala svjetlost” (Aen. 4.584-585, 9.459-460) (Moskalew 1982: 67),
• stalni izrazi:
divum pater atque hominum rex “bogova otac i ljudi kralj”, posuđen od
Enija (Ann. 203), upotrebljava četiri puta u Eneidi,32 nijednom u ostalim
djelima (Elliott 2008: 243),33
• epiteti:
infelix Dido “Didóna jadna” Aen. 1.748, “bijedna Didona” 4.68, “Didona
jadna” 4.450, Sidonia Dido (Aen. 1.446 “Didona Sidonka”, 1.613, 9.266,
11.74), pater Aeneas “otac Eneja” (Aen. 1.580, 1.699, 2.2, 3.343, 3.716, itd.),
pius Aeneas (Aen. “duševni Eneja” 1.220, 1.305, 1.378, 5.26, 5.286, itd.).
Prema Conteu, Vergilije daje epitetima novi senzibilitet, pomoću njih
uvlači čitatelja u radnju i u psihologiju likova (Conte 1994: 282). Moskalew
primjećuje da su Vergilijevi epiteti, za razliku od Homerovih, usklađeni
s kontekstom te da većinu epiteta u Eneidi čine “konvencionalni pridje-
vi” poput magnus “velik”, altus “visok/dubok”, longus “dug”, tantus “tolik”
(Moskalew 1982: 80). On zaključuje da je Vergilije želio “izgledati, a ne biti
Aen. 1.65, 2.648, 10.2 i 10.743.
32
33 U Eklogama i Georgikama samo Juppiter (Verg. Ecl. 7.60; Geor. 1.418, 2.419, 4.149), što
je u skladu s Conteovom opaskom: the Aeneid, unlike his other writings, gives much space to
formulaic procedures (Conte 1994: 282).
135
Musarum cultus
kao Homer” (Moskalew 1982: 81). Neke Vergilijeve epitete koristili su i

kasniji autori, npr. Sidonia Dido preuzima Silije Italik (Pun. 15.746).
4.3. Rimska epika nakon Vergilija

Vergilijev utjecaj na kasniju književnost, i to ne samo rimsku, ne može
se precijeniti: Conteovim riječima, Virgil’s Nachleben is Western literature
(Conte 1994: 284). Mnogi su suvremenici smatrali Vergilija najvećim pje-
snikom svog doba, a gramatičar Cecilije Epiranin još ga je za njegova ži-
vota, tj. prije objavljivanja Eneide, uvrstio na popis školske lektire (Conte
1994: 284). Poznato je koliko su ga poštovali kasniji pisci, primjerice epičari
Stacije i Silije Italik (Conte 1994: 284-286). Stoga je očekivano da će izričaj
njegovih nasljedovatelja biti u određenoj mjeri formulaičan. U epovima Va-
lerija Flaka, Silija Italika, Marka Aneja Lukana i Publija Papinija Stacija
može se uočiti oponašanje homerskih formula, koje je u nekima od sljedećih
primjera potaknuto Vergilijem. Navodimo nekoliko primjera:
• formule za uvođenje govora:
Intrepidus tales fundit Sol pectore uoces “Neustrašivo Sunce takve rije-
či izlije iz srca” (Val. Fl. Argon. 1.504), Flebat et has imo referebat pectore
uoces “Plakao je i govorio ove riječi iz dubine srca” (Val. Fl. Argon. 6.496),
Arcano sacras reddit Cato pectore uoces “Iz šutljivog srca reče Katon svete
riječi” (Lucan. Phars. 2.285), Effudit dignas adytis e pectore uoces “Izlio
je iz srca riječi dostojne svetišta” (Lucan. Phars. 9.565). Klauzula pectore
voces “iz srca riječi” zacijelo je posuđena od Vergilija: Tum senior talis refe-
rebat pectore uoces “Stari tad Entel ovu progovori iz srca riječ” (Aen. 5.409),
Ille super talis effundit pectore uoces “Na to će Entel ove još besjede prosut
iz grudi” (Aen. 5.482). Kod Vergilija se pak može prepoznati Enijev utjecaj:
Effudit uoces proprio cum pectore sancto (Ann. 553) “Izlio je riječi s vlasti-
tim svetim srcem”.
• za oznaku doba dana:
cum spargere primis / incipiet radiis Gargana cacumina Phoebus “kad Feb
počne prvim zrakama škropiti vrhove Gargana” (Sil. Ital. Pun. 9.33-34), sen-
simque abeuntibus umbris / conscia nox sceleris roseo cedebat Eoo “I polako
je noć, svjedokinja zločina, uzmicala pred ružičastom jutarnjom zvijezdom,
dok su odlazile sjene” (Sil. Ital. Pun. 9.179-180), Noctis gelidas lux soluerat
umbras “Hladne sjene noći razriješila je svjetlost” (Lucan. Phars. 1.261),
• za završavanje govora:
haec Paulus, “tako reče Paulo” (Sil. Ital. Pun. 9.65), talibus hortatu
“ohrabren time (tim riječima)” (Val. Fl. Argon. 1.58),
136
• za oslovljavanje:
Romani maxime rector nominis, “najveći upravitelju rimskog imena”
(Lucan. Phars. 1.359-360), o summe parens mundi … sorte secunda Aequo-
rei rector … Neptune “o vrhovni roditelju svijeta, drugim ždrijebom vladaru
mora, Neptune” (Lucan. Phars. 4.110-111),
• epiteti:
sanguinis atri “tamne krvi” (Sil. It. Pun. 9.153), pater ipse superbus aquarum
Ausonidum Eridanus “sam oholi otac auzonskih voda, Eridan” (Sil. It. Pun.
9.187-188), Maurus atrox “žestoki Maur” (Sil. It. Pun. 9.222), magnanimus Ca-
paneus “junački Kapanej” (Stat. Theb. 9.547, 11.1-2); nox atra “mračna noć” (Lu-
can. Phars. 1.579, 3.424, 9.839)34,
• formula za završetak gozbe:
Vt placata fames epulis bis terque repostis “Kad je utažena glad dvaput
i triput odloženom gozbom” (Stat. Achil. 1.773), Donec pulsa fames “Dok
nije otjerana glad” (Sil. Ital. Pun. 11.285).
Za odnos tradicije i inovacije u antičkoj epici ilustrativan je posljednji

primjer u kojem se adaptira Homerova formula za završetak gozbe, αὐτὰρ
ἐπεὶ πόσιος καὶ ἐδητύος ἐξ ἔρον ἕντο “pa žudnju kad za jelom već i za pićem /
namire” (Hom. Il. 1.469, 2.432, 7.323, 9.92, 9.222, 23.57, 24.628), počevši
od Vergilija: Postquam exempta fames et amor compressus edendi “Pošto
ih mine glad i utišaju želju da jedu” (Aen. 8.184), Postquam exempta fa-
mes epulis mensaeque remotae “Kad već utišaju glad i stolove uklone veće”
(Aen. 1.216). Formula se kod Homera ponavlja sedam puta. Po uzoru na
nju Vergilije je oblikovao dva stiha koji se podudaraju u prvim trima riječi-
ma. Silije Italik je također ponudio varijantu te formule. Kasniji su autori
dodatno modificirali Vergilijev stih, a Auzonije ga je preuzeo u cijelosti i
umetnuo u svoje djelo Svadbeni centon sastavljeno isključivo od Vergilije-
vih stihova (Auson. Cent. nupt. 22). Pojavljuje se i kod kršćanskih pjesnika:
Postquam exempta fames epulis “Kad su gozbom utažili glad” (Paul. Petric.
Mart. 3.109), Atque ubi iam saturis amor est compressus edendi “Kad su,
siti, utolili želju za jelom” (Cypr. Gall. Gen. 1400). Može se zaključiti da su
rimski epičari zadržali određeni stupanj formulaičnosti (iako vrlo diskretne
u usporedbi s Homerom) koja se smatrala standardnim obilježjem epskog
stila te da su imitirali neke homerske izraze.35
Vergilije koristi tu sintagmu u Eneidi (Aen. 2.360, 5.721, 6.866).

34
I ne samo epičari: moguće je da se jedna homerska formula pojavljuje u Katulovu prepje-

35
vu Sapfe (Pardini 2001).
137
Musarum cultus
5. Formula u novolatinskoj autorskoj epici

Budući da su humanisti, kao i njihovi rimski prethodnici, epiku stvarali
pismeno, nije bilo potrebe za formulama, no one su ipak bile prisutne kao
standardno obilježje epskog stila. Ne postoje sustavna istraživanja upotre-
be formula u novolatinskoj epici, no uvidom u nekoliko talijanskih rene-
sansnih epova na latinskom moguće je prepoznati imitiranje homerskih
formula:36
• epiteti:
Scipio notissimus “preslavni Scipion” (Petr. Afr. 3.276, 5.603), Scipio
magnanimus “junački Scipion” (Petr. Afr. 7.633, 7.950, 8.34), magnani-
mus Carlus “junački Karlo” (Ver. Carlias 7.508, 8.94), magnanimi Carli
“junačkog Karla” (Ver. Carl. 1.1, 10.338, 14.335; Carl. app. 4.13); magna-
nimus Caesar “junački Cezar” (Bon. Austr. 2.219, 3.331).
• formule za oznaku doba dana sa značenjem “kad je svanulo”:
Ast ut more suo roseis Aurora capillis / Apparet terris solitoque relucet in
orbe “Ali kad se po svom običaju Zora ružičaste kose pojavi na zemlji i zasja
u uobičajenom krugu” (Bonifacio Veronese, Veronica 1.388-389); Vix iubar
extulerat veniens Aurora quadrigis “Jedva je Zora koja je dolazila u kočiji
iznijela svjetlost” (Tommaso Chaula, Bellum Parthicum 6.217), Dum tulit
auratam terris Aurora quadrigam “dok je Zora donijela zemljama pozlaće-
nu kočiju” (Tommaso Chaula, Bellum Parthicum 5.527), Hinc properans
Aurora rubentibus advolat alis “odavde užurbana Zora leti na crvenim kri-
lima” (Pontano, Urania 4.928).
Što se tiče hrvatske renesansne epike na latinskom, formulaičnost se
obično obrađuje u sklopu opisa pojedinih djela. Andrea Zlatar u studiji Ma-
rulićeve Davidijade navodi da je Marulić koristio epitete, osobito uz imeni-
ce David i Deus “Bog”, a od funkcionalnih formula spominje one za oznaku
vremena koje naziva “klišeiziranim vremenskim perifrazama” i “znakovi-
ma u kojima je forma potisnula sadržaj” (Zlatar 1991: 27). Vladimir Rezar
u predgovoru svom izdanju epa De morte Christi dubrovačkog humanista
Damjana Beneše kao jednu od osobina navodi korištenje formula sa znače-
njem “izlazak/zalazak sunca” te formula za uvođenje i završavanje govora
(Beneša 2006: 69-70). U opisu dijegeze navodi i primjere poput Interea rose-
os aurora ruebat ad ortus “U međuvremenu je zora jurila k ružičastom izla-
sku” (Beneša, De morte Christi 9.372) za izlazak sunca i Talia mox orsus
sedato pectore fatur “Uskoro je ustavši rekao takve riječi” (Beneša, De morte
Christi 6.583) za uvođenje govora (Beneša 2006: 48). Pretraživanje zbir-
36 Rezultati su dobiveni pretraživanjem digitalne zbirke Poeti d’Italia, odakle su preuzete
kratice za imena autora i djela.
138
ke CroALa dodatno potvrđuje da hrvatskim humanistima nije bila strana

upotreba formulaičnih izraza. Ovdje navodimo nekoliko primjera formula-
ičnih izraza za doba dana, završetak gozbe i uvođenje govora:
• formulaični izrazi za doba dana:
Postera ab Eoo roseis inuecta quadrigis
Te croceis, Titone, toris Aurora reliquit
Solque recedentes radiis dispescuit umbras
Atraque nigrantes Erebo nox intulit alas.
Sljedeća te Zora, nošena s istoka ružičastom kočijom,
Titone, ostavila u postelji boje šafrana,
I Sunce je odvojilo zrakama sjene koje su se povlačile
I mračna je noć unijela crna krila u Ereb.
Bunić, De raptu Cerberi, 2.1-4
Crastina puniceis surgens Aurora quadrigis

Aduexit iam festa nouae celeberrima lunae
Et coepit nitidae diffundere lumina lucis
Atque hilari clarere die.
Sutradan, ustajuć’, Zora na grimiznom dovezla bješe
Četveropregu svom taj najsvečaniji blagdan –
Mlađak, i sjajno danje rasprostirat’ započe svjetlo
Zasjavši radosnim danom.
Marulić, Davidias 3.150-15337
… coepisset et aurea uultus

Ostentare suos tenebris Aurora fugatis
Eoa de parte poli lucemque propinquam
Solis puniceo iam pręmonstrare colore
Pošto je uto pomaljati počela svoje
Lice zlaćana zora i noćnu uklonila tminu,
Pošto je počela već najavljivati grimiznom bojom
Blisku svjetlost sunčanu sa istočne nebeske strane
Tertia punicea quum luce aurora rubere

Coeperit
Do tri dana kad zora zarudi grimiznim svjetlom
37 Prijevod Branimira Glavičića (Marulić 1974). Latinski tekst preuzet iz zbirke CroALa,
kao i tekstovi ostalih hrvatskih latinista citiranih u ovom radu.
139
Musarum cultus
Atque ubi Tithoni linquens Aurora Mariti

Complexus primas illustrat lampade terras.
I kad je, napuštajući zagrljaje muža Titona,
Zora bakljom osvijetlila prve zemlje.
Andreis, Franjo Trankvil, Ad Deum
contra Thurcas oratio 257-258
• formulaični izrazi za završetak gozbe:

... Tunc ipse illique, refecti / Iocundis epulis pariter dulcique Lyeo “Pa
kad su ih ukusna jela, / K tome i slatko vino okrijepili” (Marulić, Davidias
5.480-481), Postquam pulsa fames epulis “Kad je gozbom otjerana glad”
(Bunić, De vita et gestis Christi 5.238), Postquam exempta fames epulis
“Kad je gozbom utažena glad” (Bunić, De vita et gestis Christi 9.348).
• formulaični izrazi za uvođenje govora:

Exit et ad regem prompto sermone profatur “Stupi naprijed i kralju pro-
govori odvažno ovo” (Marulić, Davidias 1.396), Et dextram dextra tangens
sic ore profatur “Rukom mu tače se ruke i ovo progovori njemu” (Marulić,
Davidias 2.87), quando locutus / Postremum regi Sauli sic ore profatur “kad
posljednji put je / Šaulu govorio kralju ovako prozborivši njemu” (Marulić,
Davidias 5.417-418), Ante arcam supplex submissoque ore profatur “Ispred
kovčega njemu i poniznim prozbori glasom” (Marulić, Davidias 8.346), Pro-
stratus coram submissa uoce profatur “Šimej se baci pred kralja te reče po-
niznim glasom” (Marulić, Davidias 12.13), Talibus auditis placido pater ore
silentem / Alloquitur “čuvši takve riječi otac se obrati onome koji je šutio”
(Vičić, Jesseidos libri XII, 6.12.1-2), Iniecit dextram et placido sic ore profatur
“Položio je desnicu i mirnim glasom ovako rekao” (Pir, De divo Blasio 225).
6. Zaključak
Iako je tek manji dio nama poznatih autora antičke epike stvarao pomo-
ću tradicionalnih tehnika usmene književnosti, zbog utjecaja žanrovskog
prvaka Homera formulaični izrazi mogu se pronaći u djelima kasnijih pje-
snika, uključujući najvećeg helenističkog epičara Apolonija Rođanina, te
autora koji se smatraju reprezentativnim predstavnicima rimske junačke
epike. Antički su pjesnici posvećivali veliku pažnju tradiciji, ali su se pri-
lagođavali zahtjevima publike svog doba i unosili inovacije u tradicionalni
epski stil. Zbog snažnog utjecaja rimske epike na humaniste humanistički
stil sličniji je onome rimskih pjesnika nego Homerovom: ne obiluje formu-
lama, no prisutno je diskretno oponašanje tradicionalnih izraza, uočljivo i
u djelima hrvatskih latinista.
140
Bibliografija
• Apolonije sa Rodosa. 1998. Ep o Argonautima. Ep sa helenskog preveo, uvodnu

studiju i komentare sačinio Marko Višić. Oktoih. Podgorica.
• Aristofan. 1996. Ose. Grčki tekst uredio Dubravko Škiljan. Preveo, uvod napi-
sao i komentar sastavio Mladen Škiljan. Latina & Graeca. Zagreb.
• Beneša, Damjan. 2006. De morte Christi. Kritičko izdanje priredio i uvodnu
studiju napisao Vladimir Rezar. Ex libris. Zagreb.
• Bowra, Maurice. 1952. Heroic Poetry. Macmillan & Co. London.
• Burgess, Jonathan S. 2005. The Epic Cycle and Fragments. A Companion to
Ancient Epic. Ur. Foley, John Miles. Blackwell. Malden, MA. 344-352.
• Clark, Matthew. 2004. Formulas, Metre and Type-Scenes. The Cambridge
Companion to Homer. Ur. Fowler, R. L. Cambridge University Press. Cam-
bridge, UK – New York. 117-138.
• Combellack, Frederick M. 1982. Two Blameless Homeric Characters. The
American Journal of Philology 103 (4): 361-372.
• Conte, Gian Biagio. 1994. Latin Literature: A History. The Johns Hopkins Uni-
versity Press. Baltimore – London.
• CroALa. Ur. Jovanović, Neven i dr. http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/.
Pristupljeno 1. ožujka 2018.
• Dué, Casey. 2005. Homer’s Post-Classical Legacy. A Companion to Ancient
Epic. Ur. Foley, John Miles. Blackwell. Malden, MA. 397-414.
• Edwards, Mark W. 1970. Homeric Speech Introductions. Harvard Studies in
Classical Philology 74. 1-36.
• ———. 1986. Homer and the Oral Tradition: The Formula, Part I. Oral Tra-
dition 1/2: 171-230.
• Elliott, Jackie. 2008. Ennian Epic and Ennian Tragedy in the Language of the
Aeneid: Aeneas’ Generic Wandering and the Construction of the Latin Lite-
rary Past. Harvard Studies in Classical Philology 104. 241-272.
• Fantuzzi, Marco. 2001. Homeric’ Formularity in the Argonautica of Apolloni-
us of Rhodes. A Companion to Apollonius Rhodius. Ur. Papanghelis, Theodore
D.; Rengakos, Antonios. Brill. Leiden – Boston. 171-192.
• Farrell, Joseph. 2005. The Origins and Essence of Roman Epic. A Companion
to Ancient Epic. Ur. Foley, John Miles. Blackwell. Malden, MA. 417-428.
• Finkelberg, Margalit. 1986. Is Kleos Aphthiton a Homeric Formula? The Cla-
ssical Quarterly 86 (1). 1-5.
• ———. 1989. Formulaic and Nonformulaic Elements in Homer. Classical Phi-
lology 84 (3). 179-197.
• Friedrich, Wolf-Hartmut. 2003. Wounding and Death in the ‘Iliad’. Homeric
Techniques of Description. Translated by Peter Jones and Gabriele Wright,
with a new appendix by Kenneth Saunders. Duckworth. London.
• Fruyt, Michèle. 2002. Constraints and Productivity in Latin Nominal Compo-
unding. Transactions of the Philological Society 100 (3). 259-287.
141
Musarum cultus
• Glei, Reinhold F. 2001. Outlines of Apollonian Scholarship 1955-1999. A Com-

panion to Apollonius Rhodius. Ur. Papanghelis, Theodore D.; Rengakos, An-
tonios. Brill. Leiden – Boston. 1-26.
• Graziosi, Barbara. 2008. The Ancient Reception of Homer. A Companion to
Classical Receptions. Ur. Hardwick, Lorna. Blackwell. Malden, MA – Oxford.
26-37.
• Hajnal, Ivo. 2008. Indogermanische Dichtersprache und die Grenzen der Re-
konstruktion. Chomolangma, Demawend und Kasbek: Festschrift für Roland
Bielmeier zu seinem 65. Geburtstag. Bd. 2. Ur. Huber, B.; Volkart, M.; Widmer,
P. International Institute for Tibetan and Buddhist Studies. Halle (Saale).
457-481.
• Homer. 1987a. Ilijada. Preveo i protumačio Tomo Maretić. Nakladni zavod
Matice hrvatske. Zagreb. Online na http://lektire.skole.hr/djela/homer/ilijada.
Pristupljeno 16. ožujka 2018.
• Homer. 1987b. Odiseja. Preveo i protumačio Tomo Maretić. Nakladni zavod
Matice hrvatske. Zagreb. Online na http://lektire.skole.hr/djela/homer/odise-
ja. Pristupljeno 16. ožujka 2018.
• Katičić, Radoslav. 2008. Božanski boj. Ibis grafika. Zagreb.
• Katz, Joshua T. 2005. The Indo-European Context. A Companion to Ancient
Epic. Ur. Foley, John Miles. Blackwell. Malden, MA. 20-30.
• Krnic, Krešimir. 1994. Elementi usmenog pjesništva i elementi klasične knji-
ževnosti u Rāmāyaṇi. Magisterij. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Zagreb.
• Leksikon antičkih autora. 1996. Priredio Škiljan, Dubravko. Latina & Graeca
– Matica hrvatska. Zagreb.
• Lynn-George, M. 1993. A Reflection on Homeric Dawn in the Parodos of Aes-
chylus, Agamemnon. The Classical Quarterly 43 (1). 1-9.
• Marulić, Marko. 1974. Davidijada. Treće izdanje priredio i uvod napisao Veljko
Gortan. Preveo i komentar sastavio Branimir Glavičić. Jugoslavenska akademija
znanosti i umjetnosti. Zagreb.
• Matasović, Ranko. 1996. A Theory of Textual Reconstruction in Indo-European
Linguistics. Peter Lang. Frankfurt am Main.
• Matasović, Ranko. 2014. Proto-Indo-European Poetics in The Tale of Prince
Igor. www.academia.edu. Pristupljeno 6. listopada 2014.
• Moskalew, Walter. 1982. Formular Language and Poetic Design in the Aeneid.
E. J. Brill. Leiden.
• Murnaghan, Sheila. 2011.Tragedy and Homer. The Homer Encyclopedia. Volume
III. Wiley Blackwell. Chichester.
• Musisque Deoque. Ur. Mastandrea, Paolo i dr. http://www.mqdq.it. Pristupljeno
16. 3. 2018.
• Nelis, D. P. 2005. Apollonius of Rhodes. A Companion to Ancient Epic. Ur.
Foley, John Miles. Blackwell. Malden, MA. 353-363.
• Pardini, Alessandro. 2001. A Homeric Formula in Catullus. Transactions of
the American Philological Association 131. 109-118.
142
• Parry, Milman. 1971. The Making of Homeric Verse. Ur. Adam Parry. Claren-
don Press. Oxford.
• Pavese, Carlo Odo; Boschetti, Federico. 2003. A Complete Formular Analysis
of the Homeric Poems. A. M. Hakkert. Amsterdam.
• Perseus Digital Library. Ur. Crane, Gregory. http://www.perseus.tufts.edu/ho-
pper/. Pristupljeno 14. ožujka 2018.
• Poeti d’Italia. Ur. Mastandrea, Paolo i dr. http://www.mqdq.it/mqdq/poetidita-
lia/index.jsp. Pristupljeno 14. ožujka 2018.
• Radin, Alice P. 1988. Sunrise, Sunset: ἦμος in Homeric Epic. The American
Journal of Philology 109 (3). 293-307.
• Reece, Steve T. 2011. Epithets. The Homer Encyclopedia. Volume I. Wiley-Blac-
kwell. Chichester.
• Remains of Old Latin. Vol. II. 1936. William Heinemann Ltd. – Harvard Uni-
versity Press. London – Cambridge, Massachusetts.
• Richardson, L. J. D. 1943. Virgil and the Homeric Epithet. Greece & Rome 12
(34). 1-14.
• Russo, Joseph. 2011. Formula. The Homer Encyclopedia. Volume I. Wiley-Blac-
kwell. Chichester.
• Saïd, Suzanne. 2011. Homer and the Odyssey. Oxford University Press. Oxford
– New York.
• Sherrat, Susan. 2004. Feasting in Homeric Epic. Hesperia 73. 301-337.
• Šonje, Šimun. 1975. Osobitosti Homerova epskog stila u Odiseji Bernarda
Džamanjića (Zamanje). Dubrovnik 1. 24-52.
• ———. 1976. Prigodom 200. obljetnice prijevoda Homerove Ilijade od Rajmunda
Kunića (1776-1976). Dubrovnik 5. 34-46.
• Vergilije. 1932. Djela P. Vergila Marona. Preveo i protumačio dr. T. Maretić.
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb.
• Watkins, Calvert. 1995. How to Kill a Dragon: Aspects of Indo-European Poe-
tics. Oxford University Press. Oxford – New York.
• West, M. L. 2007. Indo-European Poetry and Myth. Oxford University Press.
Oxford – New York.
• Zima, Luka. 1988. Figure u našem narodnom pjesništvu. Globus. Zagreb.
• Zlatar, Andrea. 1991. Marulićeva Davidijada. Epska tehnika i biblijski predlo-
žak u Marulićevu spjevu Davidias. Latina & Graeca. Zagreb.
143
Tamara Tvrtković
“Žena, majka, kraljica”: kratak pregled mizoginije

u djelima antičkih autora i hrvatskih latinista
Sociolozi mizoginiju definiraju kao mržnju, prijezir, nepovjerenje i dubo-

ko ukorijenjene predrasude prema ženama; ona funkcionira kao ideologija
ili sustav vjerovanja koji je tisućama godina sastavni dio patrijarhalnih dru-
štava ili društava u kojima dominiraju muškarci, a kontinuirano postavlja
žene u podređeni položaj s ograničenim pristupom moći i mogućnostima
odlučivanja (Flood 2007). Korijeni mizoginije sežu još u antičko doba o
čemu nam svjedoče i književni tekstovi iz tog razdoblja napisani starogrč-
kim i latinskim jezikom. Mizoginija se pojavljuje u različitim žanrovima,
pa i u onima tradicionalno smatranim nefikcionalnim. Isto tako ponekad
se ostvaruje samo u vidu pojedinačnog motiva ili pak grupe motiva, a neke
tekstove možemo u cijelosti odrediti mizoginima. Kao i u svemu ostalome,
tako su i različiti vidovi mizoginije baštinjeni u tekstovima nastalima u
kasnijim razdobljima, pogotovo od humanizma nadalje. Ti tekstovi, ogra-
ničeni na hrvatske latiniste, uz one već prije spomenute antičke, bit će dje-
lomično obuhvaćeni ovim radom kako bi se naglasio kontinuitet mizoginih
motiva, odnosno kako bi se uočile sličnosti i razlike motiva u razdoblju
antike u usporedbi s kasnijim razdobljima. Rad ne teži niti može biti sveo-
buhvatan: u njemu će biti izdvojeni karakteristični primjeri na osnovi kojih
će se moći donijeti zaključci.
Jedan od najstarijih poznatih mizoginih književnih tekstova jest jamp-
ska satira1 Semonida, grčkog liričara s otoka Sama iz 7./6. st. pr. Kr. U
njoj je Semonid opisao deset ženskih karaktera, uspoređujući ih sa sličnim
životinjskim karakterima i prirodnim fenomenima. Od životinja žena je
uspoređena sa svinjom, lisicom, kujom, magaricom, lasicom, kobilom, maj-
municom i pčelom, a iz prirode su preuzeti zemlja i more, kao fenomeni s
1 Naziv satira treba u ovom slučaju uzeti uz određene ograde: naime, smatra se da je satira
jedan od rijetkih žanrova čiji su tvorci Rimljani, odnosno koji nije naslijeđen od Grka. Narav-
no, u grčkoj su književnosti postojali elementi koji su preteča satire ili su pridonijeli njezinu
nastanku. Jedan od takvih elemenata svakako su invektivni stihovi pisani u jambima poput
ove Semonidove pjesme (LAT 2003, 266). Ipak, tradicionalno se Semonidova jampska invekti-
va naziva jampskom satirom, pa je i ovdje preuzet taj naziv kako ne bi došlo do terminološke
ili žanrovske zablude.
145
Musarum cultus
kojima ženski karakter ima sličnosti. Ova je satira u mnogočemu arhetip-

ska za problem mizoginije. Riječ je o samostalnom tekstu s temom mizogi-
nije, a takvi su nam tekstovi, baš zato što su relativno rijetki, dragocjeni za
određivanje početne točke na sinkronijskom pravcu, ali i za stvaranje popi-
sa tipičnih ženskih osobina u dijakronijskom presjeku. Kad je o mizoginom
tekstu riječ, u njemu se uvijek spominju negativni ženski atributi, a oni
mogu prerasti i u svojevrsne kataloge negativnih ženskih osobina, kao i u
slučaju Semonidove satire.2 Taj katalog negativnih ženskih karakteristika
kod njega je toliko sveobuhvatan da se u gotovo svim kasnijim tekstovima
iste tematike pronalazi barem jedan od tih negativnih atributa. Satira je,
samorazumljivo s obzirom na muškog autora, pisana iz muške perspektive,
a ujedno i poput opomene svim muškarcima prilikom ulaska u brak.
Već iz početnog stiha jasan je autorov odnos prema ženama: χωρὶς
γυναικὸς θεὸς ἐποίησεν νόον τὰ πρῶτα (Semon. 1-2).3 Nakon toga nabrojano
je deset vrsta žena od kojih devet posjeduje najgore osobine. Prva je poput
svinje neuredna i prljava, druga je kao lisica lukava i perfidna, treća je us-
poređena sa psom, vrlo znatiželjna i lajava. Četvrta je od zemlje, potpuno
tupa i bez imalo razuma (čak toliko da se ne zna, kad joj je hladno, približiti
vatri). Peta je poput mora, prevrtljiva i ćudljiva, čas dobra, čas loša. Šesta
je tvrdoglava kao magarica, sedma je od lasice, sklona krađi, ničim zado-
voljna i nezasitna u ljubavnim užicima. Osma je poput kobile, gizdava i
lijepa za sve ostale jer misli samo na sebe i na svoj izgled i uopće ne mari za
svojega muža. Deveta je najgora: fizički je ružna i liči na majmunicu, a uz
to spletkari i smišlja zlo. Posljednja je uspoređena sa pčelom i ona je jedina
za koju Semonid smatra da je vrijedi oženiti. Vrijedna je, brine za muža,
rađa odličnu djecu i sama je najodličnija među ženama. Na samom kraju,
ponavlja se misao s početka: žene su najveće zlo koje je Zeus učinio i time
je muškarcima nametnuo neraskidiv okov. No kako fatalistički zaključuje
Semonid: ἴσην δ᾽ ἔχοντες μοῖραν οὐ γιγνώσκομεν (Semon. 114).4
Treba također primijetiti da je u Semonidove jambe inkorporiran i mit
o Pandori, prvoj smrtnoj ženi koju su bogovi napravili od blata kako bi
kaznili ljude zbog toga što im je Prometej darovao vatru koju je prije toga
2 Katalogom se u teoriji književnosti naziva nabrajanje i opisivanje pojedinačnih elemenata
nekog skupa (predmeta, junaka, osobina, itd.) (LAT 2003, 153).
3 “Bez uma bog učini žene najprije” (Škiljan 2008, 32). Doslovniji prijevod ovog stiha glasio
bi: “U početku bog učini um žene različito” (ili: “odvojeno”). Semonid započinje mišlju da
je ženski um (ili u nekim prijevodima čak i ćud) raznovrstan: možda pod time smatra da je
ženski um odvojen, različit od muškoga, a iz nastavka satire moglo bi se zaključiti da se pod
odvojenošću odnosno različitošću podrazumijeva i potpuno odsustvo uma u žena.
“I nismo svjesni: svima nam je ista kob” (Škiljan 2008, 36).
4
146
Tamara Tvrtković: “Žena, majka, kraljica”: kratak pregled mizoginije
ukrao bogovima. Svi su je bogovi obdarili različitim tjelesnim i duševnim

osobinama (učinili su je lijepom, ali i znatiželjnom, lijenom i budalastom),
a usto su joj dali i posudu koja je sadržavala sva zla ovog svijeta i koju nije
smjela otvoriti. Naravno, s obzirom da je bila znatiželjna i još k tome žena,
otvorila ju je i zla su se razletjela po svijetu, a na dnu posude ostala je za-
tvorena nada. Osim što su već u ovom mitu (koji izvorno pripada usmenoj
književnosti i predaji) vidljive ženske osobine koje je Semonid prenio u svo-
je jambe (žena koja je stvorena od zemlje mentalno je prilično ograničena,
znatiželjna kao Pandora je ona uspoređena sa psom, itd.), i opći stav prema
ženama (one su “bez uma” a svakako “drugačijeg uma” i “sve zlo ovog svije-
ta”), može se povući i paralela između antičke Pandore i biblijske Eve, koja
je također izvor zla, odnosno grijeha.5
Na starogrčkom nam je sačuvana zbirka viceva iz helenističkog raz-
doblja nastala u 4. stoljeću, koja u sebi zasigurno sadržava i različite slojeve
i mnogobrojne ranije nastale viceve. Zbirka pod naslovom Φιλόγελως (“Filo-
gel” ili “Ljubitelj smijeha”) sadržava dvjesto šezdeset i tri vica i tradicional-
no se pripisuje dvama autorima, Hijeroklu i Filagriju. Među vicevima koji
ismijavaju i neka zanimanja, određene ljudske mane i stanovnike nekih
gradova, nalazi se i deset viceva koje bismo mogli okarakterizirati kao više
ili manje mizogine, od kojih je u četiri vica glavni lik upravo μισογύναιος
–“ženomrzac”:
Μισογύναιος στὰς ἐν τῇ ἀγορᾷ ἔλεγε· “Πωλῶ μου τὴν γυναῖκα ἀτελώνητον”.
Τινῶν δὲ εἰπόντων, “Διὰ τί;” εἶπεν· “ἵνα στερέσιμος γένεται.” (Facet. 246)
Ženomrzac je stao na trg i oglašavao: “Prodajem ženu bez plaćenog po-
reza.” I kad su ga pitali zašto, odgovorio je: “Da je zaplijene.“
Μισογύναιος, τῆς γυναικὸς αὐτοῦ ἀποθανούσης, ἐπὶ τῷ θάψαι ἐκήδευε. τινὸς

δὲ ἐρωτήσαντος· τίς ἀνεπαύσατο; ἔφη· ἐγὼ ὁ ταύτης στερηθείς. (Facet. 247)
Kad su ženomrsca, nakon što je pokopao preminulu suprugu, pitali:
“Tko je našao mir?”, rekao je: “Ja, jer sam ostao bez nje.”
Μισογύναιος νοσήσας ἐν ἀπογνώσει, τῆς δὲ γυναικὸς αὐτῷ εἰπούσης, “Ἐάν

τι πάθῃς, ἀπάγξομαι”· ἀναβλέψας πρὸς αὐτὴν εἶπε· “Ζῶντί μοι τοῦτο
χάρισαι.” (Facet. 248)
Supruga je bolesnom i potpuno očajnom ženomrscu rekla: “Ako ti se
nešto desi, objesit ću se!” On ju je pogledavši rekao: “Učini mi to veselje
dok sam živ.”
5 I Pandora i Eva predstavnice su tzv. demonskih žena – zavodnica koje vežu uz sebe muš-
karce magičnom moći i grabe im duše (Fališevac 1995, 80).
147
Musarum cultus
Μισογύναιος γυναῖκα ἔχων γλωσσώδη καὶ λοίδορον, τελευτησάσης δὲ

αὐτῆς, ἐπὶ θυρεοῦ ἐξέφερε. Τινὸς δὲ ἰδόντος καὶ τὴν αἰτίαν ἐρωτήσαντος,
ἀπεκρίνατο· “Μαχίμη γὰρ ἦν.” (Facet. 249)
Ženomrzac je imao brbljavu i jezičavu ženu. Kad je ona umrla, iznio je
njezino tijelo na štitu. Drugi, vidjevši to, pitao ga je za uzrok, a on mu
reče: “Bila je borbena.”
Ova četiri vica već su imenovanjem “ženomrsca” kao glavnog lika unaprijed
okarakterizirana kao mizogina. Svi su povezani sa željom i načinima kako se
riješiti supruge. U dva vica žena je već preminula, pa je poenta dosjetke baš
u tome što je ženomrzac sretan zbog toga, u trećem vicu ona prijeti samou-
bojstvom a ženomrzac je u tome potiče, umjesto da je sprječava, dok četvrti
ženomrzac prodaje ženu, ne poštujući porezne zakone sve u nadi da će je se
brzo riješiti (jer ionako očito ne misli da bi je itko želio kupiti). U tom je vicu
žena svedena na robu koja se prodaje. U vicu 249 žena je bila brbljava i jezi-
čava, a to su, vidjeli smo već i kod Semonida – gdje je takva žena uspoređena
s lajavom kujom – neki opće prihvaćeni negativni ženski atributi. Dodatna
dimenzija je i u parodiji na riječi spartanskih majki sinovima koji su išli u rat:
“Vratite se sa štitom ili na njemu.” Žena je, zbog svoje rječitosti koja je očito
poistovjećena i s borbenošću, nakon što je umrla, iznesena na štitu.
U preostalih šest viceva ženomrzac nije glavni lik, ali se mizoginija kao
motiv provlači kroz sve njih:
Κυμαῖος ἅλωνα μεγάλην ποιήσας, ἔστησεν ἄντικρυς τὴν γυναῖκα αὐτοῦ,
καὶ ἠρώτα εἰ βλέπει αὐτόν. Τῆς δὲ εἰπούσης ὅτι μόλις αὐτὸν βλέπει, ἔφη
ἐκεῖνος· “Ἀλλ’ ἐγὼ εἰς καιρὸν τηλικαύτην ποιήσω ἅλωνα, ὥς μήτε ἐγὼ σέ,
μήτε σὺ ἐμὲ ἴδῃς.” (Facet. 159)
Kimljanin je napravio veliko gumno, postavio svoju ženu na drugi kraj
gumna i upitao je vidi li ga. A kad je rekla da ga jedva vidi, on će na to:
“Sad ću napraviti tako veliko gumno da neću ja vidjeti tebe, a niti ti mene.“
Ovaj vic primarno ismijava Kimljane, stanovnike grčkog grada Kime (u

Maloj Aziji) koji su poslovično smatrani glupima. Kimljanin, ne baš jako
pametan, ipak reagira i mizogino, što daje naslutiti da je takav netrpeljiv
odnos prema ženama bio uobičajen.
Νεανίσκος ἐρωτηθεὶς ὑπὸ τῆς γυναικὸς αὐτοῦ κελεύεται, ἢ πείθεται αὐτῷ
ἐκείνη· “Πάντα,” ἐναβρυνόμενος ἔλεγεν· “οὕτω με φοβεῖται ἡ γυνή μου,
ἐὰν χάνω, χέζει.” (Facet. 250)
Kad su mladića upitali zapovijeda li žena njemu ili on njoj, rekao je
hvaleći se: “U potpunosti ja vladam. Žena me se tako boji da, čim zinem,
ona kenja.”
148
U ovom vicu komika je postignuta igrom riječi: na kraju je muškarac taj

koji ispada glup, ali prema namjeri vic je mizogin. Pretpostavlja se, naime,
da su muškarci ti koji su nadmoćni nad ženama, a i da je jedna od glavnih
ženskih osobina – brbljavost ili lajavost.
Νεανίσκος πρὸς τὴν γυναῖκα οὖσαν ἀσελγῆ εἶπε· “Κυρία, τί ποιῶμεν;
ἀριστῶμεν ἢ ἀφροδισιάζωμεν;” Κἀκείνη πρὸς αὐτὸν ἔφη· “Ὡς θέλεις.
Ψωμίον οὐκ ἔχομεν.” (Facet. 244)
Mladić reče svojoj pohotnoj ženi: “Što nam je činiti, ženo? Jesti ili voditi
ljubav?” A ona će na to: “Kako želiš. Nemamo niti zalogaja.“
U ovom vicu istaknut je još jedan iz uobičajenog repertoara negativnih

ženskih atributa – nezasitnost u putenim užicima. Tome se može prido-
dati i njena dosjetljivost, pa je tim osobinama slična “Semonidovoj” lasici.
Νεανίσκος τραγῳδὸς ἠγαπήθη ὑπὸ γυναικῶν δύο, ὀζοστόμου καὶ ὀζοχρώτου,
καὶ τῆς μιᾶς λεγούσης, “Δός μοι, κῦρι, φιλήματα,” τῆς δὲ ἄλλης, “Δός
μοι, κῦρι, περιπλοκάς,” ἐκεῖνος ἀνεβόησεν· “Οἴμοι, τί δράσω; δυσὶ κακοῖς
μερίζομαι.” (Facet. 239)
U mladog trageda bile su zaljubljene dvije žene: jedna smrdljiva zadaha
i druga kojoj koža smrdi po znoju. Prva reče: “Poljubi me!”, a druga će:
“Zagrli me!” Mladić poviče: “Jao, što da učinim? Raspet sam između
dva zla!”
Νεανίσκος γραίας δύο καπριώσας ἐκάλεσε, πρὸς δὲ τοὺς οἰκείους διακόνους

ἔφη· τὴν μίαν κεράσατε, τὴν δὲ θέλουσαν ἀφροδισιάσατε. αἱ δὲ ὑφ᾽ ἓν εἶπον·
ἡμεῖς οὐ διψῶμεν. (Facet. 245)
Mladić je pozvao dvije pohotne starice i rekao svojim slugama: “Napijte
jednu, a onu koja hoće, obljubite”. A one će na to: “Nismo uopće žedne”.
Εὐτράπελόν τις ἐλοιδόρει, ὅτι “Τὴν γυναῖκα δωρεάν σου ἔσχον.” Ὁ δὲ εἶπεν·
“Ἐμοὶ μὲν ἀνάγκη τοιούτου κακοῦ ἀντέχεσθαι· σοὶ δὲ τίς ἀνάγκη;” (Facet. 261)
Netko se narugao dosjetljivcu da je spavao s njegovom ženom zabadava.
A on će na to: “Meni je dužnost podnositi tu rugobu, a je li i tebi?”
I u navedenim vicevima žene su pohotne i ne mogu kontrolirati svoju

požudu, a ta se osobina dodatno naglašava time što su pohotnice u jednom
vicu starice, u drugom smrde, a u trećem je riječ o vrlo ružnoj ženi: dakle, u
sva tri vica smiješna poenta postiže se ismijavanjem loših i ružnih tjelesnih
osobina žena.
S obzirom da je epigram u mnogim svojim elementima vrlo blizak vicu
(ne samo po formalnim karakteristikama, odnosno po sličnoj strukturi, nego
149
Musarum cultus
i po usvojenim sterotipovima, među kojima mizogin odnos prema ženama

zasigurno visoko kotira i na kojima i jedan i drugi žanr zasnivaju komiku),
na primjerima Marcijalovih epigrama pokazat će se da postoji kontinuitet i
u nizanju mizoginih motiva, odnosno tzv. “ženskih” toposa.6
Motiv preminule supruge kao jedine koja je ujedno i dobra supruga, vrlo
je čest i u epigramima. Ako je tome pridodano i ženino nasljedstvo koje bi
muž trebao naslijediti, tim bolje.
Cur tristiorem cernimus Saleianum?
‘An causa levis est?’ inquis, ‘extuli uxorem.’
O grande fati crimen! O gravem casum!
Illa, illa dives mortua est Secundilla,
centena decies quae tibi dedit dotis?
Nollem accidisset hoc tibi, Saleiane. (Mart. 2.65)
Zbog čega je Salejan sada mrk tako?
“Zar ne znaš?”, veliš, “Evo, tu je grob ženin!”
O sudbo zločinačka! Kakvo zlo strašno!
Zar Sekundila bogata je sad mrtva
milijun što je donijela u dom tebi?
Baš žalim što je tebe takva kob snašla! (Marcijal 1998, 137)
U prvim stihovima saznajemo da je Salejan tužan zbog toga što mu je

žena umrla. Naizgled potpuno normalna situacija. No, nakon objašnjenja
i dodatka činjenice da je supruga Sekundila bila i bogata, slijedi mizogina
poenta koja je pojačana ironijom.
Septima iam, Phileros, tibi conditur uxor in agro.
Plus nulli, Phileros, quam tibi, reddit ager. (Mart. 10.43)
Sedmu već, Filere, ženu na posjedu pokapaš svojem:
Filere, nikomu tlo bolji ne donosi plod! (Marcijal 1998, 239)
Filer pokapa već sedmu ženu na svom posjedu: tlo je, dakako, sve plod-
nije i plodnije iz čega proizlazi da je najveća korist od žene – njezino mrtvo
tijelo, odnosno da je žena najbolja kad je pokojna.
Omnes quas habuit, Fabiane, Lycoris amicas
extulit: uxori fiat amica meae. (Mart. 4.24)
6 Epigrami mizogine tematike nalaze se i u zbirci Anthologia Palatina. Grčki epigramati-
čar Lukilije iz 1. st. po Kr. najpoznatiji je autor skoptičkog, rugalačkog epigrama (među koje
ubrajamo i one mizogine) i najviše je utjecao na Marcijala. Uz Lukilija, najpoznatiji predstav-
nici grčkog skoptičkog epigrama su Palada, Agatija Skolastik i Nikarh i njihovi se epigrami
također nalaze u zbirci Anthologia Palatina. S obzirom da se radi o pregledu, ti epigrami neće
biti obuhvaćeni ovim radom.
150
Sve je Likorida već sahranila znanice svoje.

Sretan bio bih muž moju da suprugu zna! (Marcijal 1998, 213)
Nubere Paula cupit nobis, ego ducere Paulam

Nolo: anus est. Vellem, si magis esset anus. (Mart. 10.8)
Paula me želi za muža. Već stara je: ja je ne želim.
Eh, da je starija još, rado bih bio joj muž! (Marcijal 1998, 238)
U ova dva epigrama supruge još nisu mrtve, ali “govornici” priželjkuju
njihovu skoru smrt. U prvom epigramu autor želi izvjesnu Likoridu za pri-
jateljicu svojoj supruzi: naime, sve žene koje Likorida pozna, ubrzo umiru.
U drugom epigramu autor poručuje da se ne želi oženiti staricom Paulom.
To bismo još možda razumjeli i mogli opravdati, ali zatim slijedi poenta iz
koje nam postaje jasno da bi autor Paulu ipak oženio da je još starija, odno-
sno u tom slučaju bi joj smrt bila još bližom.
Kao i u vicevima, i u epigramima su često ismijavane ženske tjelesne
karakteristike: ružne i stare žene (a pogotovo one koje su istovremeno i
jedno i drugo) česta su meta poruge. Kult mladosti i ljepote očito je i onda,
baš kao i danas, bio na cijeni.
Dicit se vetulam, cum sit Caerellia pupa:
pupam se dicit Gellia, cum sit anus.
Ferre nec hanc possis, possis, Colline, nec illam:
altera ridicula est, altera putidula. (Mart. 4.20)
“Stara sam!”, tvrdi Cerelija, premda je mlada ko rosa.
Gelijin starački glas kriješti: “Curetak sam još!”
Teško je podnijeti jednu, Koline, kao i drugu:
prva te tjera na smijeh, druga ti ogadi sve! (Marcijal 1998, 141)
Ženski je rod u početnom distihu prikazan kao ćudljiv i ničime zadovo-

ljan (kombinacija mora i lasice iz Semonidove satire): u prvom licu pro-
govaraju mlada Cerelija i stara Gelija – mlada želi biti starija, a starija,
dakako, mlađa. Drugi je distih muški pogled na takvo žensko ponašanje:
muškarcima naravno obje idu na živce, a pogotovo stara Gelija.
Omnes aut vetulas habes amicas
aut turpis vetulisque foediores.
Has ducis comites trahisque tecum
per convivia porticus theatra.
Sic formosa, Fabulla, sic puella es. (Mart. 8.79)
Prijateljice tvoje sve su stare
ili ružne i gadnije od starih.
Njih sa sobom u kazališta vučeš
151
Musarum cultus
i na gozbe, Fabulo, i u šetnju.

Kraj njih mlada i lijepa si, Fabulo! (Marcijal 1998, 164)
Fabula, želeći izgledati mlado i lijepo, uvijek sa sobom vodi stare i ružne
prijateljice: starost i ružnoća posebno je naglašena hiperboličnim ablati-
vom usporedbe: foediores (sc. amicae) vetulis.
U sljedećih nekoliko epigrama ismijavaju se konkretne tjelesne mane
koje posjeduju određene žene: Elija koja nema zube, Taida – ćorava na
jedno oko, Filenida – ćorava i ružna, (pre)mršava Taida, proćelava Ligeja i
Lelija koja nema niti zube niti kosu. Dio tjelesnih nedostataka vezan je ve-
ćinom uz starost (ćelavost i krezubost), a neki se mogu odnositi bilo na koju
dob (ružnoća i mršavost). Ženski izgled procjenjuju isključivo muškarci i
u tome su vrlo kritični: ako se pak neki muškarac ne obazire na određeni
tjelesni nedostatak, onda je i on podvrgnut ismijavanju (npr. Kvint koji se
zaljubio u ćoravu Taidu). U stotom epigramu 11. knjige žena je svedena na
stvar – komad mesa i ne smije biti niti premršava niti predebela. Moglo bi
se zaključiti da je muško razmišljanje o ženskoj ljepoti sažeto u sljedećem
stihu: Carnarius sum, pinguiarius non sum.
Si memini, fuerant tibi quattuor, Aelia, dentes:
expulit una duos tussis et una duos.
Iam secura potes totis tussire diebus:
nil istic quod agat tertia tussis habet. (Mart. 1.19)
Četiri zuba si imala, Elijo, pamtim li dobro.
Kašalj je izbio dva, drugi preostala dva.
Sada bezbrižno možeš po čitave kašljati dane:
treći kad zakašlješ put, nikakvo ne prijeti zlo! (Marcijal 1998, 202)
‘Thaida Quintus amat.’ ‘Quam Thaida?’ ‘Thaida luscam.’

Unum oculum Thais non habet, ille duos. (Mart. 3.8)
Kvint nam Taidu voli. Koju? Onu bez oka.
Oko nedostaje njoj, njemu nedostaju dva! (Marcijal 1998, 208)
Quam sit lusca Philaenis indecenter,

Vis dicam breviter tibi, Fabulle?
Esset caeca decentior Philaenis. (Mart. 12.22)
O Filenidi ćoravoj me pitaš.
Da ti, Fabule, dadem kratak opis?
Da je slijepa, izgledala bi ljepše! (Marcijal 1998, 248)
Thaida tam tenuem potuisti, Flacce, videre?

Tu, puto, quod non est, Flacce, videre potes. (Mart. 11.101)
152
Zar si Taidu tanku uočiti uspio, Flače?

Zaboga, Flače! Pa ti vidiš – nevidljivu stvar! (Marcijal 1998, 248)
Toto vertice quot gerit capillos,

Annos si tot habet Ligeia, trima est. (Mart. 12.7)
Ako godina ima kao vlasi,
tri je ljeta navršila Ligeja! (Marcijal 1998, 248)
Dentibus atque comis — nec te pudet — uteris emptis.

Quid facies oculo, Laelia? non emitur. (Mart. 12.23)
Nosiš bez ikakva stida kupljene zube i kosu.
Oči ne prodaju još, Lelijo. Što li ćeš sad? (Marcijal 1998, 249)
Habere amicam nolo, Flacce, subtilem,

cujus lacertos anuli mei cingant,
quae clune nudo radat et genu pungat,
cui serra lumbis, cuspis eminet culo.
Sed idem amicam nolo mille librarum.
Carnarius sum, pinguiarius non sum. (Mart. 11.100)
Ne želim, Flače, curu što je kost sama,
da oko ruke njene prsten moj stane,
da koljena me bode vrh, a but žulja,
odozdo pila strši, koplju guz sliči!
No isto tako neću curu od sto kila:
očarava me meso, ali ne salo! (Marcijal 1998, 344-345)
Uz tjelesne nedostatke ponekad se ismijava i ženska glupost, slično kao u

današnjim vicevima o plavušama: Spatala, obdarena grudima (mammosa) a
ne pameću, na ulazu u terme bez problema plaća za tri glave umjesto za jednu.
Novit loturos Dasius numerare: poposcit
mammosam Spatalen pro tribus; illa dedit. (Mart. 2.52)
Vješto Dazije broji kupače: od sisate one
karte je tražio tri. Mirno je platila sve! (Marcijal 1998, 208)
Nezasitnost u ljubavnim užicima jedna je od mana iz kataloga ženskih

negativnih osobina, pa već Semonid piše o ženi koja je nastala od magarice:
ὁμῶς δὲ καὶ πρὸς ἔργον ἀφροδίσιον / ἐλθόνθ᾽ ἑταῖρον ὁντινῶν ἐδέξατο (Semon.
48-49).7 A za onu od lasice nastavlja: εὐνῆς δ᾽ ἀληνής ἐστιν ἀφροδισίης, / τὸν δ᾽
“Za ljubav ona prijatelja ne bira / već prima bilo koga tko joj naiđe” (Škiljan 2008, 34).
7
153
Musarum cultus
ἄνδρα τὸν παρόντα ναυσίῃ διδοῖ (Semon. 53-54).8 Već smo spomenuli nekoliko
viceva iste tematike iz zbirke pod nazivom Filogel, a i kod Marcijala nailazi-
mo na isti motiv:
Gentibus in Libycis uxor tua, Galle, male audit
inmodicae foedo crimine avaritiae.
Sed mera narrantur mendacia: non solet illa
accipere omnino. Quid solet ergo? Dare. (Mart. 2.56)
Loš ti, Gale, suprugu glas u Libiji bije:
ružan joj pohlepe grijeh stalno spočitava svijet!
Sve je to obična laž! Pa nije u navadi njenoj
primati. Naprotiv, njoj davati prava je strast! (Marcijal 1998, 137)
U ovom je epigramu komika postignuta suprotstavljanjem dviju nega-

tivnih ženskih osobina: pohlepe za novcem (i ostalim materijalnim dobri-
ma) i nezasitnosti u ljubavnim užicima. Poenta je postignuta korištenjem
antonimije uz pomoć glagola accipere (“primati”) i dare (“davati”).
Vis futui gratis, cum sis deformis anusque.
Res perridicula est: vis dare nec dare vis. (Mart. 7.75)
Premda si ružna i stara, badava se jebati hoćeš.
Krajnje je smiješna stvar: daješ, a nećeš da daš! (Marcijal 1998, 332)
Slično kao i u prethodnom primjeru i ovdje je poenta postignuta igrom

riječi i njihovim ponavljanjem u zrcalnom odnosu i sa suprotnim znače-
njem: vis dare nec dare vis (“daješ, a nećeš da daš”).
Generalizacija je jedan od postupaka pomoću kojih se stvara stereotip:
sve su djevojke iste. Ne žele jasno odbiti muškarca, ali jednako tako niti ne
pristaju lako na ljubavni odnos.
Quaero diu totam, Safroni Rufe, per urbem,
si qua puella neget: nulla puella negat.
Tamquam fas non sit, tamquam sit turpe negare,
tamquam non liceat, nulla puella negat.
Casta igitur nulla est? Sunt castae mille. Quid ergo
casta facit? Non dat, non tamen illa negat. (Mart. 4.71)
Dugo sam tražio, Rufe, po gradu, hoće li koja
djevojka kazati “ne”. Nijedna ne kaže “ne”!
Kao da sramotno to je, kao da slobodno nije,
kao da to je grijeh – nijedna ne kaže “ne”!
Znači, čednih ni nema? Na tisuće! Kakva je, dakle,
čedna? Neće da da, ali i ne kaže “ne”! (Marcijal 1998, 142)
“U ljubavnom užitku je nezasitna, / muškarca, kad joj priđe, čini bolesnim” (Škiljan 2008, 34).
8
154
U sljedećem je epigramu misao iz prethodnog iskazana iz muške perspek-

tive: i muškarci igraju, kao i žene, određenu vrstu ljubavne igre. Ne žele se
pretjerano mučiti, ali jednako tako niti jednostavno i lako doći do cilja.
Qualem, Flacce, velim quaeris nolimque puellam?
nolo nimis facilem difficilemque nimis.
Illud quod medium est atque inter utrumque probamus:
nec volo quod cruciat nec volo quod satiat. (Mart. 1.57)
Kakvu bih djevojku htio, Flače, a kakvu ne želim?
Ni da je previše lak, ni da je pretežak plijen!
Meni se sviđa sredina, izbjegavam krajnosti obje:
neću mukotrpan trud, neću da začas sam sit! (Marcijal 1998, 252)
Stereotipan pogled na položaj žene u odnosu na muškarca iskazan je u

sljedećem epigramu: žena je jednaka muškarcu samo ako mu je podložna.
Uxorem quare locupletem ducere nolim
quaeritis? Uxori nubere nolo meae.
Inferior matrona suo sit, Prisce, marito:
non aliter fiunt femina virque pares. (Mart. 8.12)
Pitate zašto ne želim bogatu uzeti ženu?
Jer se u ženin dom ne mislim udati ja.
Supruga, Prisko, nek bude podložna svojemu mužu:
bit će jedino tad jednaki žena i muž! (Marcijal 1998, 157)
Nabrajajući djela antičkih autora koja su u cijelosti ili svojim većim dije-
lom mizogina, nemoguće je ne spomenuti Juvenalovu šestu satiru. Gotovo
sedamsto stihova u daktilskom heksametru prožeto je netrpeljivošću i mr-
žnjom prema ženama, opisujući pogotovo njihovu raskalašenost i lasciv-
nost, ali i savjetujući muškarce u pogledu ženidbe.
Već na samom početku satire Postumu, koji se sprema ući u brak, Juve-
nal savjetuje da mu je bolje ubiti se nego oženiti se:
Ferre potes dominam salvis tot restibus ullam,
cum pateant altae caligantesque fenestrae,
cum tibi vicinum se praebeat Aemilius pons? (Iuv. 6.30-32)
Podnijeti možeš li ženu ijednu uz užad toliku?
Prozorska okna gore visoko tolika ti zjape,
blizu se pruža Emilijev most i na tebe čeka. (Rimski satiričari 2014, 200)
I kod Juvenala su razbludnost i pohota dio uobičajenog kataloga i odnose

se na sve žene:
155
Musarum cultus
Iamque eadem summis pariter minimisque libido (Iuv. 6.349)

Iste su one u grijehu da l’ niska il’ roda visoka.
(Rimski satiričari 2014, 208)
Kao i kod Semonida sve su žene iste (to jest strašne i užasne), a svim muš-
karcima je ista sudbina. Zaključak je da što je muškarac bolji, to je žena gora.
Si tibi simplicitas uxoria, deditus uni
est animus, summitte caput cervice parata
ferre iugum. nullam invenies quae parcat amanti.
ardeat ipsa licet, tormentis gaudet amantis
et spoliis; igitur longe minus utilis illi
uxor, quisquis erit bonus optandusque maritus. (Iuv. 6.206-211)
Ako si priprost suprug, pa srce ugađati jednoj
jedinoj želi, tad sagni šiju, jer jaram je tebi
nositi. Nećeš naći nijednu da supruga štedi.
Premda ga strastveno traži, veseli je ako ga muči,
ako ga pljačka. I stoga će manje mu korisna biti
žena, što on joj suprug već bolji, poželjniji bude.
Ipak, nije uvijek bilo tako: u zlatno doba ljudskog roda (za vrijeme vla-
davine Saturna) žene su bile neiskvarene i poštene, ali i jednako tako i jače
od muškaraca.
Silvestrem montana torum cum sterneret uxor
frondibus et culmo vicinarumque ferarum
pellibus, haut similis tibi, Cynthia, nec tibi, cuius
turbavit nitidos extinctus passer ocellos,
sed potanda ferens infantibus ubera magnis
et saepe horridior glandem ructante marito. (Iuv. 6.5-10)
Dok je brđanka žena skroz priprostu sterala stelju
lišćem stabla il’ slamom i krznom obližnjih zvijeri,
nimalo slična tebi, o Cintijo, niti pak tebi,
kojoj vrapčeva smrt svjetlucavo orosi oko.
Ona i odraslu djecu na svoje puštaše dojke,
često od muža jača, što želudac punjaše žirom.
Mizogini motivi pojavljuju se i pojedinačno kod nekih autora. Da su žene

prevrtljive i nepostojane i da im ne treba vjerovati, znali su i Katul i Vergilije:
Nulli se dicit mulier mea nubere malle
quam mihi, non si se Iuppiter ipse petat.
156
dicit: sed mulier cupido quod dicit amanti,

in vento et rapida scribere oportet aqua. (Catull. 70)
Žena mog srca kaže da ni za kog osim za mene
ne bi pošla, ni sam kad bi je snubio Zeus.
Kaže; no žena što kaže strastvenu zaljubljeniku
u zrak, u brzice tok možeš zapisati to. (Katul 1987, 163)
Varium et mutabile semper femina. (Verg. Aen. 4.569)

Žena je uvijek nepostojana i prevrtljiva.
I u proznim žanrovima kao što je historiografija, koja teži biti objektivnom,9

nailazimo na paušalne ocjene ženskog roda.10 Tako Tacit u svojim Analima piše:
Mulierum /…/ non imbecillum tantum et imparem laboribus sexum, sed,
si licentia adsit, saevum, ambitiosum, potestatis avidum. (Tac. Ann. 3.33)
Ženski spol nije samo (slab) i nesposoban da podnosi napore, nego je,
ako se pruži prilika, i okrutan, slavohlepan i željan vlasti.
A i Tit Livije u svojem djelu Ab urbe condita kroz usta Marka Porcija Kato-
na osuđuje žene koje su 195. g. pr. Kr. izašle na ulice protestirati zbog ograni-
čavanja njihovih prava.11
Si in sua quisque nostrum matre familiae, Quirites, ius et maiestatem
viri retinere instituisset, minus cum universis feminis negotii habere-
mus: nunc domi victa libertas nostra impotentia muliebri hic quoque in
foro obteritur et calcatur, et quia singulas sustinere non potuimus uni-
versas horremus. (…) Maiores nostri nullam, ne privatam quidem rem
agere feminas sine tutore auctore voluerunt, in manu esse parentium,
fratrum, virorum: nos, si diis placet, iam etiam rem publicam capessere
eas patimur et foro prope et contionibus et comitiis immisceri. quid enim
nunc aliud per vias et compita faciunt (…) Date frenos impotenti natu-
rae et indomito animali et sperate ipsas modum licentiae facturas: nisi
vos facietis, minimum hoc eorum est quae iniquo animo feminae sibi
aut moribus aut legibus iniuncta patiuntur. omnium rerum libertatem,
immo licentiam, si vere dicere volumus, desiderant. (Liv. 34.2)
Historiografija je, premda je težila znanstvenoj objektivnosti, u antici bila dio književnosti.
9
U svjetlu suvremenih rasprava, treba reći da se pod pojmom roda označavaju “društveno
10
oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima
za žene i muškarce”, odnosno da su rod i rodni identitet determinirani društvenim odnosima
i kulturološkim ulogama muškaraca i žena.
11 Za vrijeme Punskih ratova 215. g. pr. Kr. donesen je lex Oppia, zakon kojim je ograničena
imovina žena i zabranjeno im je pokazivanje luksuza u javnosti. Žene su se 195. g. pr. Kr. po-
bunile protiv toga i izašle na ulice, što je na kraju rezultiralo ukidanjem tog zakona.
157
Musarum cultus
Građani Rima, kad bi se svaki od nas potrudio da zadrži prava i dosto-

janstvo muža prema vlastitoj ženi, imali bismo manje teškoća s cijelim
ženskim rodom. Kako stvari stoje, naša je sloboda, koju je u domovima
svrgnula ženska neposlušnost, sada prigušena i zgažena i ovdje na Fo-
rumu. Zbog toga što ih nismo držali pod paskom pojedinačno, sad nas
zastrašuju zajedno. /…/ Naši su preci svim ženama branili da sklapaju
čak i privatne poslove bez skrbnika koji će ih zastupati; žene su morale
biti pod paskom očeva, braće ili muževa. Ali mi im (neka nas bogovi
sačuvaju) dopuštamo čak i da sudjeluju u državnim poslovima, da se
pojavljuju i na Forumu i sudjeluju na našim skupovima i skupštinama!
Što li sada rade na ulicama i na uličnim uglovima? /.../ dajete slobodu
njihovoj razularenoj prirodi, toj neukroćenoj životinji, i onda očekujete
od njih da same ograniče svoju razularenost! Ako im ne nametnete tu
granicu, ona je posljednja prepreka koju ženama nameće zakon ili obi-
čaji na koje su ogorčene. Ono što žele jest potpuna sloboda, ili – ako
ćemo govoriti iskreno – potpuna razularenost. (Burrow 2010, 132)
Iz ovih nekoliko primjera antičke književnosti vidljivo je da je negativan

stav prema ženama bio dio općeg stava u patrijarhalnom grčkom i rimskom
društvu i da je on našao svoj odraz u antičkoj književnosti prvenstveno u
vidu mizoginih motiva, koji zatim udruženi u “komplekse” tvore zajednička
mjesta (topoi, loci communes) i sudjeluju u stvaranju mizoginog motivskog
repertoara (Biti 1997, 234; Plejić Poje 2008, 30).
Takvi loci communes i u hrvatskoj novovjekovnoj latinističkoj književ-
nosti ostavili su traga, pa su autori u vremenskom rasponu od 15. pa sve do
18. stoljeća u svojim djelima na latinskom jeziku svoj stav prema ženama
često oblikovali u mizoginom tonu.12 U sljedećem presjeku koji ne preten-
dira biti sveobuhvatan pokušat će se prikazati autori iz različitih sredina
(Splićanin Marko Marulić, Šibenčanin Ivan Polikarp Severitan, Jan Pano-
nije iz sjeverne Hrvatske, i očekivano najviše Dubrovčana13), iz različitih
razdoblja (u rasponu od 15. do 18. stoljeća).14 Također namjera je bila pri-
kazati i postojanje mizoginih motiva u različitim žanrovima (od proznih fi-
lozofskih i historiografskih djela do najrazličitijih stihovanih vrsti – dužih
elegija i kraćih epigrama).
Motiv ženske prevrtljivosti, naslijeđen od antičkih autora, nalazimo i u
pjesmama Jana Panonija (1434. – 1472.):
12 Mizoginiji u hrvatskoj književnosti tog razdoblja ipak je posvećeno više radova. Neki od
njih navedeni su u literaturi na kraju ovog rada.
13 O mizoginim motivima kod dubrovačkih pisaca na hrvatskom jeziku (pogotovo iz 18. st.)
v. Stojan 2001.
Autori će biti poredani kronološki od najstarijeg prema najmlađem.
14
158
Femineae mentes multum levitatis abundant,

Et semper varium femina pectus habet.
(Pann. De annulo, Ad Titum Vespasianum Strozzam, 15-16)
Ženino mišljenje površnošću obiluje mnogom,
I uvijek joj se nestalno leluja srce i um. (PSHK I 1969, 184)
Uz to što je po prirodi prevrtljiva i površna, žena je još mnogo gora kad

je zaljubljena (naturale malum funesto augetur amore): tada je spremna na
svaki zločin i potpuno je neuračunljiva.15
Quam simul insanis, tangens Venus improba, flammis,
Intima vibratas, fixit in ossa, faces,
Naturale malum funesto augetur amore,
Tunc furit, ut patrio Thebais acta Deo.
Tunc vel Chalcidicis est inconstantior undis,
Tunc est Hyrcana tigride saeva magis.
Tunc levibus levior stipulis et fronde caduca,
Quam raptam praeceps, fert per inane Notus.
Nec curat famam; nullum patrare veretur
Flagitium; caecus quidlibet audet amans.
(Pann. De annulo, Ad Titum Vespasianum Strozzam, 27-36)
I čim ju je bludna Venera takla mahnitom vatrom,
U srž kostiju prože je razbuktala strast.
Prirodno zlo se povećava ljubavi onom kobnom,
Tad bjesni žena ko Tebanka, što je zavede domaći bog.
I od halkidskih valova tad je nestalnija ona,
Tad je pomamnija nego hirkanske tigrice bijes.
Tada je lakša od slamke lake i od opalog lista,
Što ga vitla po zraku jesenjeg vjetra dah.
Nije njojzi do glasa i svaki učinit će zločin,
Što ga bezumno čini svaki ljubavnik slijep. (PSHK I 1969, 186)
I kod “oca hrvatske književnosti”, Splićanina Marka Marulića (1450. –

1524.), koji je uz poučna djela kršćanske tematike16 napisao i niz epigrama,
možemo, baš među njima, pronaći i nekolicinu s mizoginim motivima. Je-
dan od njih usmjeren je protiv bludnice Margarete: očekivano, Marulić osu-
đuje takav tip žena, a ujedno iz njegova epigrama posredno možemo iščitati
da su jedine valjane žene one koje su udate i ujedno su i majke.
15 Već su žene u mitovima zbog prezrene ljubavi činile najgore zločine: Medeja je jedan od
najočitijih primjera.
O problematici muških i ženskih likova kod Marulića, v. Grgić 2003.
16
159
Musarum cultus
Margarita suos sine certo coniuge natos

Edit: Lucinam, non Hymenea colit. (Marul. In Margaritam meretricem)
Margareta djecu donosi na svijet bez muža.
Bog joj je braka stran, božica poroda – ne. (Marulić 2005, 199)
Sljedeći epigram pisan je u obliku savjeta Marku Svitarici kojeg žena

više ne voli. Pjesnik najprije objašnjava razlog zbog kojeg Marko nije više
drag svojoj supruzi: radi se o tome da je star. Nakon toga slijedi generaliza-
cija koja se odnosi na čitav ženski rod: sve su žene iste i zamrze jadne mu-
ževe kad ostare. Njima jedino preostaje otići i naći drugo mjesto za daljnji
život (iako nije eksplicitno rečeno, iz tona epigrama može se pretpostaviti
da bi muškarci trebali dalje živjeti sami a ne pronaći drugu suprugu).
Quęris cur coniunx, quę te dilexerat olim,
Nunc fugit et duris litibus exagitat?
Verius haud quicquam possum tibi dicere, Marce:
Dilexit iuvenem, nunc fugit illa senem.
Omnibus hoc vitium est: miseros odere maritos
Ętas longa quibus languida membra facit.
Vis tu pace frui, cum sit tibi candida barba,
I procul atque alio vivere disce loco!
(Marul. In Marcum Suitarizam uxori odiosum)
Pitaš me zašto si ženi koja te voljela nekoć
Sada potpuno stran, zašto ti remeti mir?
Jednu ti istinu, Marko, kazujem, iako bolnu:
Drag si joj bio mlad: stran si joj sad kad si star.
Ženskom je rodu mana da zamrze muževe jadne
Kojim predug vijek iscrpi životni sok.
Ako si željan mira, a bradu ti šara sjedina,
Kreni na dugačak put, nov izaberi si krov! (Marulić 2005, 195)
Sljedeći je dubrovački historiograf Ludovik Crijević Tuberon (1458. – 1527.),

autor opsežnog djela u 11 knjiga skromno nazvanih Commentarii de tempori-
bus suis (Komentari / Bilješke o mojem vremenu). U njemu Tuberon obrađuje
događaje nakon smrti Matijaša Korvina 1490. g., čija se udovica Beatrica Ara-
gonska zaručila (ili čak potajno udala) za njegova nasljednika, češkog kralja
Vladislava II. Jagelovića. Budući da je Beatrica bila neplodna pa tako ne bi u
braku osigurala potomke Vladislavu, na saboru u Budimu 1492. odlučeno je da
se zaruke ponište, a nakon što se Beatrica potužila papi Aleksandru VI. na ta-
kav postupak, i sam papa je proglasio zaruke (brak) nevažećim pa čak i odredio
da Beatrica plati troškove parnice u iznosu od 25 000 dukata.17
Detaljno o Tuberonovu opisu Beatrice Aragonske v. Tvrtković 2003.
17
160
Tuberon u cijelom djelu napada Beatricu ali ujedno kroz njezin lik napa-
da i čitav ženski rod te se tako pridružuje piscima koji nadopunjuju antički
katalog negativnih ženskih atributa. Opisujući Beatricino veselje zbog toga
što je postigla ono što je željela, Tuberon iznosi i opće mišljenje o ženama i
njihovoj neobuzdanoj prirodi: ut sunt foeminae natura temperandis animi
affectibus impotentes (Tubero, 33).18 Iz takva neobuzdana temperamenta i
nemogućnosti zatomljavanja osjećaja nastaje i ženska pohota i raskalaše-
nost, a to su osobine koje muškarci nikako ne vole. Tuberon najprije tako
piše o Beatrici, a zatim svoj stav prenosi i na sve žene općenito, ironično
pritom opravdavajući i samu Beatricu:
…et eius procacitate ac petulantia, quibus illa regem sibi conciliare cona-
batur, vehementer offendebatur. Nimirum pudore ac modestia, praeci-
puis mulierum bonis, viri maxime capiuntur. (Tubero, 33)
…te ga je njezina drskost i raskalašenost, kojima ga je pokušavala pri-
dobiti za kralja, žestoko vrijeđala. Naime, muškarce ponajviše osvajaju
osobite ženske vrline poput srama i čednosti. (Tuberon 2001, 30)
Quocirca non tam Beatricem, quum eius cupiditatem sexus et naturae

fragilitas aliqua ex parte excuset, quam Hungaros accusandos censeo.
Natura enim muliebris animus affectionibus obnoxius, eius tantum
modo perturbationis victor fere evadit, quae vel nullam, vel minimam,
ut ita dicam, promittit voluptatem. (Tubero, 121)
Stoga smatram da ne treba toliko optuživati Beatricu, budući da nju
u nekoj mjeri ispričava ženska požuda i slabost njihove prirode, koliko
treba optužiti Ugre. Naime, ženski je duh po prirodi podložan pohoti,
te može izići pobjednikom samo nad onakvom kušnjom koja, da tako
kažem, ne nudi nikakvu ili sasvim malu nasladu. (Tuberon 2001, 102)
I Tuberon daje savjete oko ulaska u brak (doduše posredno, kroz usta
varadinskog biskupa Ivana Filipeca), imenujući Beatricu najgorim izrazi-
ma, koji su ujedno i karakteristični za mizogini repertoar humanističkih
pisaca. Beatrica je kuga (pestis) i furija (furia) i pruža mamce pomiješane s
otrovom (illecebrae commixtae veneno).
Hoc demum, quo et coeptum amici officium absolvam, et mandato
Hungarorum satisfaciam, tibi consulo, uti Neapolitanam matronam
tanquam pestem ac furiam evites, eiusque illecebras praesentissimo ve-
neno commixtas putes. Atque Matthiae infelicitate discas tuis nuptiis
ac coniugio prospicere, doctusque alieno damno domum tuam rectius
componas, nec in simplices Boëmorum mores atque in tuam regiam
transmarinum transferas exemplar. (Tubero, 38)
“kako već žene jesu po prirodi nesposobne obuzdati osjećaje” (Tuberon 2001, 30).
18
161
Musarum cultus
Ovo ti napokon svjetujem, i da završim započetu prijateljsku dužnost,

i da udovoljim nalogu Ugara: napuljsku gospođu izbjegavaj kao kugu i
furiju, jer znaj da su njezini mamci puni najsnažnijeg otrova! Na Mati-
jaševoj nesreći nauči brinuti se za svoju svadbu i brak, podučen tuđom
nevoljom uredi svoj dom ispravnije. Nemoj u priprost češki narod i u
svoju palaču dovesti prekomorsko čudo. (Tuberon 2001, 34)
Jedina ženina zadaća je rađanje potomstva, a žena koja je neplodna nije

pogodna za suprugu: Tuberon pritom upotrebljava metaforu o ženi – majci
kao o plodnom tlu:19
At sicut ipsi curae est coniugii voluptas, ita tibi debet esse prolis susci-
piendae, successorisque ex te geniti relinquendi. Atque ne cultor quidem
terrae non stultus, operam sterili adhibet solo, verum illum agrum qui-
sque colit, ex quo fructus sperandi sunt. (Tubero, 42)
No, kao što ona vodi brigu o bračnoj nasladi, tako ti moraš brinuti da
dobiješ potomstvo i ostaviš iza sebe nasljednika svoje krvi. A samo lud
zemljoradnik laća se jalova tla, jer svatko obrađuje ono polje od kojeg se
može nadati plodovima. (Tuberon 2001, 37)
To je uostalom potpuno u skladu s naputcima iz zbornika rimskog prava

Digesta koja se pripisuje Ulpijanu, pravniku iz 3. st. : Maximum et praeci-
puum munus mulierum est concipere ac tueri conceptum (Ulpianus, D. 21,
1, 14, 1).20
Šibenčanin Ivan Polikarp Severitan (1472. – oko 1526.) u svojem djelu
Monoregia (Samovlast) daje upute vladaru kakav treba biti i na koji način
treba vladati i urediti državu i grad. Čitav je traktat podijeljen u četiri dije-
la: O osobinama vladara, O osobinama dobro uređene države, O tome kako
bi trebao izgledati dobro uređen grad i O onomu što bi vladar sve trebao
znati ako i kad se država nađe u ratu. Kad u drugom dijelu nabraja osobi-
ne dobro uređene države, Severitan u nekoliko poglavlja govori o ženama,
braku i roditeljstvu.
Već sami podnaslovi daju naslutiti kakav je njegov odnos prema žena-
ma. U poglavlju De necessitate habendae uxoris et de pluribus circa eam (O
potrebi ženidbe i nekoliko stvari o ženi) Severitan podučava da je potpuno
prirodno da je žena podložna muškarcu te da je u skladu s tim njezino mje-
sto u kući, a muževo u društvu izvan kuće.
Vir quidem extra congregat, uxor domi parte conservat /…/ quod natura
non rennuit /…/ nam sic et ordo naturalis tolleretur e medio viro enim
uxor subiecta esse /…/ (Severitan, 1998, 214)
Zemlja Majka (Tellus Mater) od davnina je simbol plodnosti.
19
“Najveći i najvažniji zadatak žena jest da začnu i začeto sačuvaju.”

20
162
Muž boravi van kuće u društvu, a žena čuva kuću. /…/ Tome pripomaže i
priroda jer u suprotnom bi se poremetio prirodni red. Žena je podložena
muškarcu /…/ (Severitan 1998, 215)
U poglavlju De foeminis earumque moribus (O ženama i njihovoj ćudi)

iznosi se stereotipna predodžba o tome da žene u mentalnim sposobnostima
zaostaju za muškarcima, odnosno da su u tome na razini nedoraslih dječaka.
Femina ut plurimum sapit pueros et iuvenum mores, talis earum ad
mares est comparatio quales sunt pueri ad viros perfectos; maribus est
fortior quam femellis ratio. /…/ Sed in bonis animi a viris opido defici-
unt. (Severitan 1998, 218)
Žena ima toliko razbora koliko dječaci i mladići, i usporedba žena s
muškarcima je ista kao i dječaka s muškarcima. /…/ Ali u duševnim do-
brima zaostaju za muškarcima. (Severitan 1998, 219)
Ćudljivost, prevrtljivost i sklonost požudi osobine su koje i Severitan na-

braja kod žena. Tako u poglavlju De mulierum imprudentia (O nerazboritosti
žena) piše:
Mulieres suapte natura sunt futiles: nec sciunt, nec possunt non revellare
quod secretum est: qua cum a ratione deficiunt concupiscentiam ad quam
movent et vetitam frenare nequeunt: habent et molle cor: quo ubi quis eis
blanditus fuerit ei et quam facillime credit, /…/ (Severitan 1998, 222)
Žene su po svojoj prirodi ćudljive. Ne znaju, niti ne mogu ne otkriti ne-
komu tajnu. Budući da im nedostaje razuma, sklone su požudi koja ih
pokreće i koju ne mogu obuzdati. Imaju i mekano srce. Svatko tko laska
tom srcu, ono će mu lako povjerovati /…/ (Severitan 1998, 223)
I Didak Pir (1517. – 1599.) povodi se za svojim antičkim uzorima i niže

mizogine motive:
Namque ut quamque luto finxit meliore Prometheus,
Hoc dabit illa minus, poscet et aera magis.
Nulla fides, nullus divorum cultus; in aurum
Invigilant omnes, urit et illa sitis.
(Pir 2017, 84, Ad Tassum poetam Tassi filium elegia 23-26)
Jer što je koju Prometej od bolje umijesio gline,
Ona to manje će dat, više pak novca će htjet.
Nema ti vjernosti u njih, ni štovanja bogova nema,
Zlato je briga im sva, za njim tek mori ih žeđ. (Pir 2017, 85)
Premda jednu pjesmu posvećuje i prednostima braka (coniugii commo-

da), u drugoj su opširno opisani i bračni nedostaci (coniugii incommoda),
163
Musarum cultus
a čitava pjesma završava mizoginim savjetom o – nestupanju u brak. U

pjesmi su nabrojani svi negativni tipovi žena (slično kao i kod Semonida,
ali bez usporedbe sa životinjama), a jedina prikazana u donekle pozitivnu
svjetlu jest ona razborita (prudens), ali uz odmah pridodano ograničenje
(licet prudentia huic sexu rara est).
Si formosa domi sit coniux, urit adulter.
Si secus, occidit quarta Megaera virum.
Si dives, premit imperio. Si paupere censu,
Unde mihi natus, si fit, alendus erit?
Si genus e prisca deducat stirpe, superbum
Ingenium et vultus verbaque nemo ferat.
Plebeia de gente satam vicinia ridet,
“Nescit et heus”, inquit, “gignere Scilla rosam”.
Si prudens (licet huic rara est prudentia sexu),
Illa viro leges et dare iura velit.
At si mentis inops, procul hinc, procul illa facessat,
Iam ruet e summo culmine lapsa domus.
Legit ut haec quidam, contentus coelibe vita
Aonidum fontes et loca sacra colit. (Pir 2017, 136, 138)
Ako je ženica ljupka u kući, ljubavnik gòrī.
Ako pak nije tu, žrtva Megére je muž.
Ako ima bogatstvo, naređuje ona i vlada.
“Gladan bit će mi sin”, – kuka kad nema ni groš.
Ako je drevnoga roda, nesnosna ona je tada,
Ohol njezin je lik, pojava k tome i riječ.
Ako je rodom iz puka, susjedstvo ruga se, priča:
“Scila ne može baš ružu izroditi, znaj!”
Ako je pametna, premda rijetko to je kod žena,
Ona zakon i red suprugu nameće svom.
Ako je glupa, vrluda, baulja čas ovdje, čas ondje
Srušit će prvo se krov, čitav će propasti dom.
Kada pročitaš ti ovo, k’o neženja živjet ćeš sretan,
Sveti štovat ćeš gaj, Muzâ izvore k tom. (Pir 2017, 137, 139)
Još jedan pjesnik iz Dubrovnika, Ignjat Đurđević (1675. – 1737.) piše

elegiju Somnium de domina (San o gospoji). Pjesnik je usnuo užasan san
koji prelazi u noćnu moru: njegov suparnik zaveo je i obljubio ženu u koju je
pjesnik zaljubljen. On u snu sve to iz prikrajka gleda i na kraju se užasnut
budi iz noćne more. Nakon što je u snu vidio eksplicitni ljubavni odnos
između mladića – suparnika i djevojke, u bijesu i očaju pjesnik zaključuje
riječima koje se odnose na cijeli ženski rod:
164
Foemina vult vinci, sed non vult velle videri,

Et vir plus frontis, foemina fraudis habet.
(Georg. Somnium de domina, 59-60)
Žena za podajom žudi, al' ne voli žudnju da oda,
Junačan svaki je muž, varava žene je ćud. (PSHK II 1969, 198)
Ovim je distihom u samo nekoliko riječi izrečeno sintetizirano mišljenje

o podmuklim ženama zavodnicama koje upropaštavaju čitav ženski rod:
perfidne u svoj pohoti (“žele biti pobijeđene, ali ne žele da se čini da žele”)
manipuliraju muškim rodom pomoću spletki i varki.21
U krajnjim stihovima Đurđević priznaje nadmoć žena: obraćajući se
Jupiteru kao vrhovnom božanstvu ali i muškarcu, zaključuje da svim muš-
karcima sudbina ovisi o ženama. U kontekstu čitave elegije to može biti
shvaćeno samo u negativnom smislu, a do istog (ili vrlo sličnog) zaključka
došao je i Semonid u svojoj već spomenutoj satiri o ženama.
O vindex superum, cui rerum in fronte sedenti
Pendent a domina subdita fata manu /…/
(Georg. Somnium de domina, 81-82)
O, ti višnji nad višnjima, kome nad svemoćnim žezlom
Veća još diže se moć: žena što plete nam kob. (PSHK II 1969, 200)
Kao najmlađeg od pjesnika u ovom pregledu spomenimo Dubrovčanina

Rajmunda Kunića (1719. – 1794.) i njegov epigramatski opus. Od uobi-
čajenih epigrama koji u potpunosti slijede svoje antičke uzore pa tako i
preuzimaju mizogine motive, navest ćemo dva, od kojih se u prvom pjesnik
obraća starcu Kvintu kako bi mu objasnio zbog kojeg se razloga mlada i
lijepa Leonila s njim ophodi ljubazno.
Quod coetu in magno venienti occurrit amice,
Quod solita est omnes dicere delicias,
Quod dextram dextrae jungit, quod blanda tuetur,
Quod prope complexu te, Leonilla, fovet;
Haec debes foedae, si nescis, Quinte, senectae.
Non faceret juveni quae facit illa seni.
(Cunich., Epigrammata, Sat. 1187)
To što te ona ljupko u društvu veliku sreće,
Što te obasipat zna prijaznim riječima svim,
To što se rukuje s tobom i što te umiljato gleda,
Što Leonila te sveg prima u zagrljaj svoj:
21 Predodžba kršćanstva o tome da su muškarci žrtve ženskih likova naslijeđena je iz anti-
ke. O tome v. Tatarin 2010, 224.
165
Musarum cultus
Starosti ružnoj, ako već ne znaš, to duguješ, Kvinte.

Od nje što dobije star, ne bi dobio mlad. (PSHK II 1969, 466)
Prva četiri stiha opisuju postupke uobičajene za zaljubljene: poenta je

izrečena u posljednjem dvostihu iz kojeg saznajemo da je Kvint starac (vje-
rojatno bogat), a Leonila mlada “sponzoruša”.
U sljedećem distihu Kunić sažeto iznosi opće mišljenje o braku koji je
kao i u dosadašnjim primjerima prikazan u negativnom svjetlu, dok je žena,
naravno, zlo (malum).
Uxorem ducit nemo sine dote. Requiris
Causam? Quod gratis vult sibi nemo malum.
(Cunich., Epigrammata, Sat. 851)
Nitko ne uzima ženu bez prćije. Pitaš me, zašto.
Nitko jer nije lud mukte da uzima zlo. (PSHK II 1969, 458)
U Kunićevu epigramatskom opusu zasebnu skupinu čine epigrami po-

svećeni Lidi, što je Kunićev pseudonim za Mariju Pizzelli, uglednu rimsku
gospođu. Ne ulazeći ovdje u kompleksnu narav njihova međusobnog odno-
sa,22 može se spomenuti da Kunić s neskrivenim divljenjem koje graniči s
obožavanjem govori o Lidi, tako da ti epigrami na prvi pogled i ne bi pripa-
dali među mizogine. Ipak, kako će se vidjeti, Lida je tako posebna i vrijedna
divljenja između ostalog i zato što je slična ili jednaka muškarcu.
Inter, Lyda, viros miror te saepe loquentem
Sic, sola ut prorsum vir videare mihi;
Caetera, versatur quae circum, turba virorum
Foeminea lanam ducere digna colo.
Macte, tui decus o generis, macte, inclyta Lyda,
Naturam virtus quam super alma locat.
(Cunich., Epigrammata, Lyd. 18)
Lido, divim se kako ti među muškarcima često govoriš tako
da se meni sama činiš u potpunosti muškarcem;
Ostaloj gomili muškaraca koja se
kreće uokolo, pristaje presti vunu na ženskoj preslici.
Bravo, o diko svoga roda, bravo, slavljena Lido,
koju profinjena vrlina smješta iznad prirode. (Luetić 2014, 44)
U ovom epigramu zamijenjeni su tradicionalno zadani muško-ženski

poslovi: Lida poput muškarca raspravlja u društvu (za što joj je, osim elo-
kvencije, naravno potrebna i pamet), a muškarci predu vunu na ženskoj
preslici (foeminea colus). I u sljedećem epigramu Kunić nastavlja u istom
Detaljnije o njihovom odnosu v. Bratičević 2015, 353-371.
22
166
tonu: Lida se bavi muškim poslovima – čita poeziju (Dantea) za što je po-
trebno biti pametan i obrazovan, a usto nije očarana patetičnim riječima,
nego snagom izraza i opisom događaja. Lida funkcionira poput muškarca:
na prvom joj je mjestu ratio a ne emocije.
Carmina cui Dantis tam sunt jucunda, virile
Condis foemineae sub facie ingenium.
Non te deliciae verborum, sed capit alti
Vis animi, rerum mirifica et series, /…/
Ti, kojoj su Danteove pjesme tako slatke,
pod ženskim licem skrivaš muževan um.
Ne osvajaju te raskoši riječi, već snaga
uzvišenog duha i divni niz prizora: /…/ (Luetić 2014, 46)
Lida u cijelosti (osim svojim tjelesnim osobinama) pripada muškom svijetu.

Ona je idealna žena – izgleda kao žena, ali razmišlja i ponaša se poput muškarca:
Lyda viros inter vir facta est; demite formam,
Foemina foemineum praeferet illa nihil.
Illa viris adeo similis, vir nullus ut esse
Illi, si possit, non cupiat similis. (Cunich., Epigrammata, Lyd. 72)
Lida je među muškarcima učinjena muškarcem: oduzmite izgled,
ona kao žena ni u čemu ženskom ne prednjači.
Ona je u tolikoj mjeri slična muškarcima, da nijedan muškarac,
kad bi i mogao, ne bi htio biti sličan njoj. (Luetić 2014, 45)
Ženska prevrtljivost i ćudljivost, nepostojanost i nepouzdanost i za Kuni-

ća su negativne osobine koje posjeduje čitav ženski rod: Lida svojim muškim
karakterom i te mane uspijeva nadvladati.
Qualis Lyda die primo est mihi cognita, multas
Talem post messes, atque hyemes video.
Foemina, quod rebar fieri vix posse, virorum
Nullum constanti non animo aequiparat.
Ingenio et stabili mire omnes una refutat,
Queis leve foemineum dicitur esse genus.
Lidu, kakva je meni bila poznata od prvog dana, takvu
vidim nakon mnogo žetava i zima.
Ona je žena, jednaka po postojanom duhu svakom od
muškaraca, a to sam mislio da se jedva može dogoditi.
Ona sama čudesno pobija postojanim razborom sve
koji kažu da je nepostojan ženski rod. (Luetić 2014, 49)
167
Musarum cultus
Premda je naslov ovog rada nagovor “dobrohotnog čitatelja” u vidu pri-

jemčive dosjetke da ga pročita, ipak koncept “žena, majka, kraljica” funk-
cionira još i danas jednako kao i u antici, pa je čak zahvaljujući “lakim
notama” postao dio popularne, masovne kulture.23 Usto, ako samo malo
preokrenemo poredak, dobivamo jednakost u kojem je žena – kraljica, is-
ključivo ako je majka. Da je taj koncept vrijedio i u antici, potvrđuje činjeni-
ca da se termini za određena razdoblja u životu rimske žene odnose na nje-
zin bračni, odnosno reproduktivni status: žena je najprije puella (djevojčica
i djevojka), zatim virgo (djevica, odnosno djevojka prije udaje), zatim uxor
(udana žena), pa matrona (udana žena i majka) i naposljetku anus (žena u
godinama koja ne može više imati djece). Za razliku od toga, razdoblja živo-
ta rimskog muškarca označavana su s obzirom na njegove godine u kojima
je napredovao u vojnim i političkim službama. I iz primjera navedenih u
radu vidljivo je da žena, ukoliko je neplodna i ne može biti majkom, nije po-
godna kandidatkinja za brak, a samim time je i nevrijedna. Koncept “žena,
majka, kraljica” stvoren je iz muškog, a ne ženskog kuta gledanja i u svojoj
je osnovi mizogin, a time što ga u suvremenoj verziji pjeva žena postaje i
(auto)ironičan u odnosu na ženski rod.
Jednako tako iz ovog kratkog pregleda može se zaključiti da je katalog
negativnih ženskih atributa zacrtan još u Semonidovoj satiri, a da su sva
(ili barem većina) kasnije nastalih djela varijacije na istu temu ili nado-
građivanje već postojećih mizoginih motiva.24 Ograničenost i ponavljanje
motiva u književnosti (koju su tada većinom pisali muškarci) daje naslu-
titi da je žena, prikazana isključivo u negativnom svjetlu, produkt općeg
trenda baštinjenog još iz antike. Mizoginija je pojava koja nadilazi povije-
sna razdoblja a toliko je ugrađena u društvo i sveprisutna da se vrlo često
mizogini diskurs ne prepoznaje kao takav, nego se smatra normalnim. U
književnosti radi se o fikcionalnim, literarnim konstruktima temeljenim
na davno uspostavljenim mizoginim matricama koji svaki od pisaca vje-
rojatno nadopunjava i nekim svojim osobnim doživljajem ženskog roda i
ljubavi (vrlo često nesretne ili neuzvraćene). Ženomrzački stav možda je i
rezultat određenog straha koji muškarci osjećaju prema ženama, ali takav
zaključak uvelike nadilazi temu ovog rada, a u svakom slučaju opterećen je
subjektivnim stavom autorice koji je također uvjetovan njezinim spolom.
23 Riječ je o pjesmi “Bižuterija” pjevačice Jelene Rozge, koja u refrenu, između ostalog, pjeva:
“Idi, al’ priznaj da sam ja sve u jednom, žena, majka, žena, majka, kraljica.”
24 O ograničenosti motivskog repertoara i trajnim muškim konstrukcijama ženskoga (pogo-
tovo negativnog ženskoga) vidi kod Plejić Poje 2008, 29.
168
Izvori
• Catullus, Gaius Valerius ( = Catull.). Carmina.

http://www.perseus.tufts.edu/hopper/text?doc=Perseus%3atext%3a1999.02.0003
(pristupljeno 28. 11. 2017.)
• Cerva Tubero, Ludovicus (= Tubero). Commentarii de temporibus suis.
http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/cgi-bin/navigate.pl?croala.160 (pristupljeno
07. 12. 2017.)
• Cunichius, Raymundus (= Cunich.). Epigrammata.
http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/cgi-bin/getobject.pl?c.402:6:1186.croala
• Georgius, Ignatius (= Georg.). Poetici lusus varii.
http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/cgi-bin/getobject.pl?c.344:107.croala
• Iuvenalis, Decimus Iunius (= Iuv.). Saturae.
• Livius, Titus (= Liv.). Ab urbe condita.
http://www.perseus.tufts.edu/hopper/text?doc=Perseus%3atext%3a1999.02.0177%3a-
book%3d34 (pristupljeno 01. 12. 2017.)
• Martialis, Marcus Valerius ( = Mart.). Epigrammata.
http://www.perseus.tufts.edu/hopper/collection?collection=Perseus%3Acor-
pus%3Aperseus%2Cauthor%2CMartial (pristupljeno 25. 11. 2017.)
• Marulus, Marcus (= Marul.). Carmina Latina.
http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/cgi-bin/navigate.pl?croala.69 (pristupljeno 07.
12. 2017.)
• Pannonius, Ianus (= Pann.). Epigrammata et elegiae.
http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/cgi-bin/getobject.pl?c.34:3:2.croala (pristupljeno
06. 12. 2017.)
• Philogelos : Der Lachfreund (= Facet.). 1968. ed. Thierfelder, Andreas. Heime-
ran Verlag. München.
• Pir, Didak. 2017. Izbor iz djela. Dubrovnik XXVIII/4. 59-172.
• Semonides (= Semon.). Iambi.
http://www.perseus.tufts.edu/hopper/text?doc=Perseus%3Atext%3A2008.01.0478%3A-
volume%3D2%3Atext%3D22%3Asection%3D2 (pristupljeno 20. 11. 2017.)
• Severitan, Polikarp Ivan. 1998. Monoregija (preveli Nikšić, Boris i Blažević,
Zrinka). Golden marketing – Narodne novine. Zagreb.
• Tacitus, Cornelius (= Tac.). Annales.
• Ulpianus. Digesta.
http://www.thelatinlibrary.com/justinian/digest21.shtml (pristupljeno 07. 12. 2017.)
• Vergilius, Publius Maro (= Verg.). Aeneis.
169
Musarum cultus
Bibliografija
• Biti, Vladimir. 1997. Pojmovnik suvremene književne teorije. Matica hrvatska.

Zagreb.
• Bratičević, Irena. 2015. Via virtutis / Put vrline – Epigramatski opus Rajmunda
Kunića. Ex libris. Zagreb.
• Burrow, John. 2010. Povijest povijesti. Algoritam. Zagreb.
• Crijević Tuberon, Ludovik. 2001. Komentari o mojem vremenu (preveo Rezar,
Vlado). Hrvatski institut za povijest. Zagreb.
• Fališevac, Dunja. 1995. Muško pismo Šibenčanina Jakova Armolušića: Slava
ženska. Smiješno & ozbiljno u staroj hrvatskoj književnosti. Hrvatska sveuči-
lišna naklada. Zagreb. 77-104.
• Flood, Michael. 2007. International Encyclopedia of Men and Masculinities,
Routledge. London – New York.
• Grgić, Iva. 2003. Muška vrlina, ženska vrlina u Marulićevoj Instituciji. Colloquia
Maruliana XII. 73-84.
• Katul, Gaj Valerije. 21987. Pjesme (priredio i preveo Škiljan, Dubravko). VPA
– Latina et Graeca. Zagreb.
• LAT = Leksikon antičkih termina. 2003. Priredio Škiljan, Dubravko. Latina &
Graeca – Izdanja Antibarbarus. Zagreb.
• Luetić, Andrea. 2014. Lik žene u odabranim žanrovima hrvatskog poslijere-
nesansnog latiniteta. Diplomski rad. Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu.
Zagreb. 64. str.
• Marcijal, Marko Valerije. 1998. Epigrami (prevela i priredila Bricko, Marina).
Matica hrvatska. Zagreb.
• Marulić, Marko. 2005. Latinski stihovi (priredili i preveli Lučin, Bratislav i
Novaković, Darko). Književni krug. Split.
• PSHK I = Pet stoljeća hrvatske književnosti: Hrvatski latinisti – Croatici auctores
qui Latine scripserunt I. Iz latiniteta 9.-14. st. Pisci 15. i 16. st. 1969. Priredili Gor-
tan, Veljko i Vratović, Vladimir. Matica hrvatska. Zagreb.
• PSHK II = Pet stoljeća hrvatske književnosti: Hrvatski latinisti – Croatici auctores
qui Latine scripserunt II. Pisci 17.-19. st. 1970. Priredili Gortan, Veljko i Vratović,
Vladimir. Matica hrvatska. Zagreb.
• Plejić Poje, Lahorka. 2008. Mizoginija, mizandrija, satira – Bilješke uz tri pje-
sme iz starije hrvatske književnosti. Nova Croatica II/2. 27-42.
• Rimski satiričari: Horacije – Perzije – Juvenal. 2014. Preveo s latinskoga,
uvod napisao i sastavio bilješke Šonje, Šimun. Edicije Božičević. Zagreb.
• Severitan, Polikarp Ivan. 1998. Monoregija (preveli Nikšić, Boris i Blažević,
Zrinka). Golden marketing – Narodne novine. Zagreb.
• Stojan, Slavica. 2001. Mizoginija i hrvatski pisci 18. stoljeća u Dubrovniku.
Anali Dubrovnik 39. 427-460.
• Škiljan, Dubravko. 2008. Grčka lirika – prepjevi. Latina & Graeca. Zagreb.
170
• Tatarin, Milovan. 2010. Uskraćeni užitak. O spolnim zabranama u hrvatskoj

srednjovjekovnoj i ranonovovjekovnoj književnoj kulturi. Povijest hrvatskog
jezika – Književne prakse sedamdesetih: Zbornik radova 38. seminara Zagre-
bačke slavističke škole. Ur. Mićanović, Krešimir. Zagrebačka slavistička škola.
Zagreb. 223-255.
• Tvrtković, Tamara. 2003. Tko se boji Beatrice Aragonske? Hereditas rerum
Croaticarum. Ur. Buczynski, Alexander; Matković, Stjepan. Hrvatski institut
za povijest. Zagreb. 3-13.
171
III.
Vlado Rezar
Prilog poznavanju književnoga rada humanista

Nikole Petrovića (1486-1568)
Ne tako davne 1983. velezaslužni čuvar hrvatske književne baštine Šime

Jurić upozorio je domaću znanstvenu javnost na dotad potpuno nepoznat,
no za kulturnu povijest ovih prostora iznimno vrijedan latinski rukopis Kor-
čulanina Nikole Petrovića, pohranjen u mjesnoj knjižnici talijanskoga grada
Perugie (Jurić 1983; Jurić 2000: 122-173).1 Na taj je, kako ga sam naziva,
književni zbornik Jurić naišao “romareći pred nekoliko godina s druge strane
Jadrana putovima starih hrvatskih kulturnjaka” (Jurić 2000: 127), a studiju
u kojoj je svoj pronalazak detaljno predstavio započeo je sljedećim riječima:
O Nikoli Petroviću, alias Petreiusu, korčulanskom humanistu XVI. sto-
ljeća, nemamo dosad mnogo podataka, iako se on uz Jakova Baničevića
i Franju Nikičevića Nigretića ubraja među najhvaljenije humanističke
pisce toga stoljeća koji potječu s otoka Korčule. Općenito se može kaza-
ti da je malo koji naš književnik ostao tako nepoznat i neistražen kao
upravo ovaj Korčulanin. O njegovu životu kolaju još i danas najkontro-
verznije vijesti, posebice u stranoj literarnoj povijesti (Jurić 2000: 122).
Te Jurićeve tvrdnje, koliko točne, toliko su i zbunjujuće, jer Petroviću se

kao malo kojem našem humanistu posrećilo da mu se još za života, dakle
već sredinom 16. st., podatci o rođenju i literarnom angažmanu nađu ti-
skom objavljeni uz bok najslavnijim imenima onoga doba. Naime, u svoj ga
je Tractatus astrologicus, ustvari zbirku horoskopskih karata znamenitih
ljudi popraćenih kratkim biobibliografskim natuknicama, uvrstio kolega
humanist Luca Gaurico (Gaurico 1552: fol. 71).2 U tom svojevrsnom bio-
grafskom leksikonu tiskanom 1552. Petrovićevo je ime, kao i popis njego-
vih djela ‒ uglavnom latinskih prijevoda s grčkoga ‒ ravnopravno zasjalo uz
imena velikana humanizma, poput Francesca Petrarce, Francesca Filelfa,
1 Jurićeva je studija nakon 1983. u neizmijenjenu obliku objavljena i 2000. u monograf-
skom izboru njegovih radova pod naslovom Iz muzeja hrvatske knjige.
2 Tom talijanskom biskupu i astrologu (1475-1558) Petrović je, kako Gaurico sam navodi,
svojom filološkom ekspertizom pomogao u pripremi izdanja Ptolemejeva Almagesta: usus
sum doctissimo viro Nicolao Petro Corcireo, Latinis Graecisque litteris eruditissimo (Ptole-
maeus 1528: A2).
175
Musarum cultus
Angela Poliziana ili Erazma Roterdamskog.3 Ipak, ne samo zbog Petrovi-

ćeva interpretacijski zavodljiva pridjevka Corcyraeus nego i zbog njegova
zapažena grecističkoga filološkog angažmana, s vremenom ga se umjesto
Dalmatincem s otoka Korčule (Corcyra Nigra) počelo smatrati Grkom s
otoka Krfa (Corcyra). Tako će 1742. kao Nicolaus Petrus Corcyraeus krat-
kom crticom biti spomenut u monografiji o grčkim literatima De Graecis
illustribus linguae Graecae litterarumque humaniorum instauratoribus en-
gleskoga grecista Humphreya Hodyja (Hody 1742: 323), a stoljeće i po ka-
snije pronalazimo ga uvrštena u Legrandovu monumentalnu Bibliographie
Hellénique (Legrand 1885: 183-187), zapravo katalog isključivo onih izda-
nja grčkih tekstova koja su u XV. i XVI. st. za tisak priredili upravo Grci.4
Dakako, podatci s kojima se Jurić otisnuo na svoje literarno hodočašće
po Italiji bili su oni koje su o Petroviću dotad, neovisno o netom spomenu-
tim izvorima, prikupili književni povjesničari s ovu stranu Jadrana, počevši
od sasvim kratkih i netočnih vijesti Appendinija na početku (Appendini
1803: 318), pa Mateja Kapora (Capor 1841: 1-4) i Šime Ljubića (Gliubich
1856: 250-251) tijekom devetnaestog, te napokon Jorja Tadića sredinom
dvadesetog stoljeća (Tadić 1938; Tadić 1948: 162).5 Tijekom tih gotovo
150 godina njihovim je prilozima uspostavljen okvir natuknice o humani-
stu koji svojim podrijetlom, pa i intelektualnim djelovanjem, nedvojbeno
pripada ovim prostorima i dio je hrvatske kulturne povijesti. Doduše, još
uvijek je nedostajao bilo kakav podatak o njegovoj rukopisnoj ostavštini, pa
je Jurićevo oduševljenje pri susretu sa 102 folija quarto formata zavičajnoj
matici dotad skrita kulturnog blaga utoliko moralo biti veće.6 O tom odu-
ševljenju svjedoči i podatak da je baš svaki od šezdesetak ondje zatečenih
literarnih uradaka – pisama, prigodnica, govora, propovijedi te proznih i
3 Gaurico navodi točan datum Petrovićeva rođenja, 15. siječnja 1486, kao i konačan popis
izdanja koja je Petrović pripremio za tisak: izvorni tekst Aristotelova Περὶ ζῴων γενέσεως
uz Filoponov komentar na grčkom (Aristoteles 1526 A), zatim latinsku verziju spomenutih
tekstova (Aristoteles 1526 B), gdje je prijevodu Aristotela iz pera Teodora Gaze pridodao
vlastiti prijevod Filoponova komentara, napokon i latinski prijevod dotad neobjavljenih i
neprevedenih grčkih medicinskih tekstova Meletija, Polemona, Hipokrata, Diokla i Melam-
pa (Meletius et al. 1552). Gaurico neodređeno govori i o većem broju neobjavljenih tekstova
koje mu je Petrović bio spominjao, a sva je prilika da je riječ o sastavcima sadržanima u
rukopisu iz Perugie.
4 Legrand je u svoj katalog Petrovića uvrstio zbog njegova izdanja Aristotelova Περὶ ζῴων
γενέσεως iz 1526. (v. bilj. 3). Kao i u opisima ostalih izdanja, Legrand je i u opisu ovog u cijelosti
prenio popratne tekstove, u ovom slučaju Petrovićevu grčku posvetnu poslanicu, o kojoj opšir-
nije dalje u tekstu članka.
Appendini mu čak ni ime ne navodi točno, nego ga naziva Nicola Poterio.
5
Točna adresa pohrane rukopisa, registrirana pod naslovom “Nicolaus Petreius: litterae,
6
sermones, carmina”, jest sljedeća: Biblioteca comunale Augusta di Perugia, MS G 99.
176
Vlado Rezar: Prilog poznavanju književnoga rada humanista Nikole Petrovića (1486-1568)
metričkih prijevoda s grčkoga na latinski – Jurić u svojoj studiji predstavio

zasebno, s lakoćom se probijajući kroz nerijetko jezično i kontekstualno
vrlo zahtjevan sadržaj. Pred čitatelja je pritom uz samu sadržajnu regestu
stavio i neophodan kulturnopovijesni komentar za kojim je taj sadržaj va-
pio, razjasnivši identitet gotovo svih pedesetak Petrovićevih adresata, kao i
okolnosti koje su ih spojile. Tako je u znatnoj mjeri upotpunjen i dotadašnji
skup spoznaja o Petrovićevim humanističkim aktivnostima i dodirima, po-
gotovo u za nas najinteresantnijem periodu njegova života, dok je između
1538. i 1550. bio na čelu gimnazije u Dubrovniku.7
Skoro pola stoljeća kasnije zahvalno nastavljamo Jurićevo romarenje, go-
tovo na istom mjestu dokle je sam stigao u nastojanju da hrvatskoj kulturnoj
javnosti približi literarnu ostavštinu zaboravljenoga književnog pregaoca.8
Pozornost za ovu priliku ipak upravljamo u drugom smjeru, na Petrovićev
tekst koji ne pripada upravo spomenutu rukopisnom korpusu. Riječ je naime
o grčkim jezikom sročenoj proznoj posveti uz njegovo izdanje Aristotelova
djela Περὶ ζῴων γενέσεως (De animalium generatione), popraćena komenta-
rom aleksandrijskoga filologa i teologa Ivana Filopona (490-570).9 Knjiga je
tiskana u veljači 1526. u Veneciji, pri čemu naglasak izdavačkog pothvata
nije bio toliko na samom Aristotelovu tekstu – Aldo je naime Filozofova Ope-
ra omnia već bio otisnuo između 1495. i 1498. – koliko na spomenutom,
dotad neobjavljenom i slabo poznatom Filoponovu komentaru.10 Činjenica
pak da se, kad je u pitanju sama posvetna poslanica, radi o neveliku književ-
nom ogledu, odnosno podatak da je naš ugledni prethodnik u svojoj studiji taj
tekst spomenuo tek usput (Jurić 2000: 126), ne bi ipak smjeli umanjiti njego-
vu važnost u kontekstu naše kulturne povijesti. Naime, slika hrvatskog hu-
manizma poprimila je proteklih desetljeća konačne obrise svojih gabarita i
7 Svakako, kao još jedan važan rezultat ovog istraživanja ostala je i fotografska repro-
dukcija Petrovićeva rukopisa iz Perugie, pohranjena u fototeci njegove matične ustanove,
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. V. Fototeka NSK, br. 192.
8 Nakon Jurićeva izostali su novi domaći prilozi poznavanju Petrovićeva književnog i znan-
stvenog rada: dapače, sve do prije koju godinu nije objavljen niti jedan redak latinskog teksta,
izuzev onog što je za potrebe studije iz rukopisa prepisao Jurić. Na mrežnom servisu CroALa
sada je ipak dostupan prijepis Petrovićeva govora što ga je održao pred dubrovačkim Senatom,
kad je 1538. izabran za voditelja tamošnje gimnazije (MS G 99, fol. 5-8).
9 Aristoteles 1526 A: fol. aα II- aα IIv. Izdanje je dostupno i na mreži: https://archive.org/
stream/hin-wel-all-00001996-001#page/n211/mode/2up (pristupljeno 25. 11. 2017).
10 Valja napomenuti da je krajem devetnaestog stoljeća upozoreno da autor ove rasprave
najvjerojatnije nije Ivan Filopon (490-570), nego Mihael Efeški (sredina 12. st.). Nova istra-
živanja (Kalogeridou 2010) potvrđuju da baš nijedan od osamnaest sačuvanih rukopisnih
primjeraka ovoga komentara ne sugerira atribuciju teksta Ivanu Filoponu, nego ga većinom
pripisuju Mihaelu Efeškom ili uopće ne spominju ime autora. Međutim, Laskarisov katalog
knjižnice Sergija Stisa (v. bilj. 14) potvrđuje da je rukopisni primjerak kojim se pri izradi
izdanja poslužio Petrović u naslovu nosio upravo Filoponovo ime.
177
Musarum cultus
sva je prilika da je danas vrijeme velikih pronalazaka zagubljene rukopisne

građe iza nas. Pa ako je osamdesetih, prije ere u kojoj se većini relevantnih
rukopisnih repertorija može pristupiti mrežnim putem, još i postojala nada
da će u bližoj budućnosti od zaborava biti otrgnuto još tekstova naših hu-
manista pisanih starogrčkim jezikom u usporedbi s kojima bi Petrovićeva
posvetna poslanica djelovala beznačajno, iz sadašnje perspektive vrlo je iz-
vjesno da u Petrovićevu tekstu gledamo naš jedini poznati prozni spomenik
grčkog humanizma i da kao takav on zaslužuje pozornost.11
Od izuma tiska sredinom 15. st. do Petrovićeva Aristotela 1526. objav-
ljeno je svega tridesetak izdanja grčkih tekstova u kojima su i posvete pri-
ređivača bile napisane na starogrčkom, bilo u metru ili u prozi (Legrand
1885: 1-187). Samih proznih u svemu je dvadesetak, a Petrović je objavlji-
vanjem svoje poslanice ušao u probrano društvo dokazanih poznavatelja
drugog jezičnog medija humanizma. Naime, u tih prvih pedesetak godina
tiskanja grčkih tekstova prozne posvete izdanjima na starogrčkom sastavili
su samo oni najugledniji – grčki autoriteti poput Demetrija Halkondila
(1424-1511), Jana Laskarisa (1445-1534), Marka Musura (1470-1517), Za-
harije Kaliergesa (oko 1473-iza 1524), a od ne-Grka tek najpoznatiji talijan-
ski promicatelj grčke pismenosti, Aldo Manuzio (1449-1515), Ῥωμαῖος καὶ
Φιλέλλην (Legrand 1885: 20).
Petrovićeva poslanica, u skladu sa žanrovskim konvencijama, najprije
upućuje na ono što po priređivačevu mišljenju odabrani tekst čini vrijednim
objavljivanja – u ovom slučaju to je važnost komentara za ispravno tuma-
čenje Aristotelova djela – zatim pojašnjava okolnosti koje su priređivača
dovele u situaciju da se poduhvata lati, da bi napokon pohvalila osobu u
koju se priređivač ufa da će izdavački pothvat na koncu i poduprijeti.12 Oso-
ba pak na koju Petrović upravlja svoje molbe vojvoda je od Atrija, Andrea
Matteo Acquaviva (1458-1529), sudionik u brojnim ratnim sukobima, ali i
čovjek iznimna obrazovanja. Upamćen ponajviše kao pokrovitelj književ-
nosti, on je u Napulju podupirao istaknute humaniste poput Giovannija
Pontana (1429-1503) i Jacopa Sannazara (1458-1530) te u vlastitoj tiskari
objavljivao njihova djela.13 Dapače, podatak da je i sam Acquaviva priredio
prijevod Plutarhova djela Περὶ ἠθικῆς ἀρετῆς na latinski (De virtute mora-
li), tiskom objavljen iste 1526. u Napulju, mogao bi se sam za sebe učiniti
11 Spomenike humanističkog grčkog pjesništva, također opsegom nevelike, ostavili su na-
šijenci Damjan Beneša (Rezar 2017) i Matija Grbić Ilirik (Körbler 1901).
12 Na kraju ovog priloga nalazi se prijepis poslanice u grčkom izvorniku, popraćen poku-
šajem hrvatskog prijevoda. Autor priloga zahvaljuje kolegi Ninoslavu Zuboviću za pomoć pri
uspostavi obaju tekstova.
13 Usp. http://www.treccani.it/enciclopedia/acquaviva-d-aragona-andrea-matteo_(Diziona-
rio-Biografico)/ (pristupljeno 25. 11. 2017).
178
dostatnim objašnjenjem zašto mu se Petrović obratio baš na grčkom. Me-

đutim, iz Petrovićeve poslanice doznajemo zanimljiv detalj: obojica su bili
đaci istog učitelja grčkog jezika, doduše u različito vrijeme, no vjerojatno
baš u toj poveznici treba tražiti odgovor na pitanje zašto se uopće naš Kor-
čulanin upravo Acquavivi utekao za pokroviteljstvo nad svojim izdanjem.
A njihov učitelj bio je Sergio Stiso (Sergius Stissus, oko 1454-oko 1535)
iz Salenta, podrijetlom Grk, koji je naobrazbu stekao u grkokatoličkom
samostanu San Nicola di Casole, najutjecajnijem rasadniku starogrčke pi-
smenosti na jugu Italije. I sam je ondje postao svećenikom, pri čemu su
njegovi filološki interesi u humanističkoj maniri ostali usmjereni prven-
stveno prema antičkoj književnosti. Dapače, u obližnjem Zollinu pokrenuo
je i vlastitu humanističku školu, a okolnost da je 1480. iz svojega matičnog
samostana koji su spalili Turci prilikom napada na Otranto u zadnji čas
bio spasio velik broj starih rukopisa vjerojatno je utjecala na to da je njegov
humanistički krug, koji su osim već spomenutoga dvojca činili i Gabriele
Altilio (1436-1501), Aulo Giano Parrasio (1470-1522), Niccolo Maiorano
(1491-1584), Matteo Tafuri (1492-1584), pa i sam Jan Laskaris (1445-
1534), obilježila i živa prepisivačka aktivnost.14 Petrović će pak starijem ko-
legi Acquavivi napomenuti da je on sam u salentskoj školi proveo punih pet
godina, te da Stisu duguje ne samo svoje znanje grčkog nego i uvid u stare
grčke rukopise: jedan takav, koji upravo objavljuje, Stiso mu je nesebično
ustupio uz očekivanje da ga Petrović pripremi za tisak. Od vojvode pak u
posveti traži da i on na dostojan način iskaže zahvalnost i poštovanje prema
zajedničkom im učitelju, i to upravo na način da preuzme pokroviteljstvo
nad izdanjem.
Sam je pak Stiso tek posljednjih desetljeća prepoznat kao centralna fi-
gura ranoga grčkog humanizma na jugu Italije, a zaredale studije o utjecaj-
nom salentskom filologu i krugu literata koji je oko sebe bio okupio razlo-
gom su da se i Petrović našao rubno obuhvaćen istraživanjima inozemnih
filologa, poglavito grecista.15 Zanimljivo je da je u tom smislu najvažniji
članak, kojemu je autor paleograf i bizantolog André Jacob, bio tiskan tek
nešto prije objavljivanja Jurićeve studije, godine 1982. (Jacob 1982). Ipak,
ne samo da Juriću sadržaj toga rada nije bio poznat u trenutku kad je pisao
14 Laskaris, kojega je Lorenzo Medici poslao u Grčku po rukopise, posjećuje Stisa u Salentu
1491. Dapače, u rukopisu je sačuvan i Laskarisov popis grčkih kodeksa koje je zatekao u Sti-
sovoj knjižnici (v. MS Vat. gr. 1412, fol. 80).
15 Za novi upotpunjeni prikaz Stisova života i njegove humanističke djelatnosti v. Pellegrino
2012. Popis grčkih rukopisa koji donose svjedočanstva o Stisovoj filološkoj aktivnosti dostupan
je na: http://db.histantartsi.eu/web/rest/Famiglie%20e%20Persone/149 (pristupljeno 25. 11.
2017).
179
Musarum cultus
vlastiti nego je u nas, čini se, ostao neprimijećen sve do sada.16 A Jacob je
u svojoj besprijekornoj filološkoj studiji predstavio niz vrijednih podataka
vezanih uz Petrovićev boravak kod Stisa.17 Između ostalog upozorio je i na
vatikanski kodeks Vat. gr. 1019 i ondje sačuvanu toplu grčku poslanicu uči-
telja Stisa kojom hvali napredak svojeg učenika. Taj učenik upravo je naš
Petrović, a pohvaljen je pošto je učitelju uputio svoju treću po redu, no prvi
put u cijelosti na grčkom sastavljenu poslanicu.18 Jacob je također na teme-
lju filigranskih oznaka papira spomenutog pisma Petrovićev boravak kod
Stisa uspio čak i vremenski smjestiti, i to u razdoblje oko 1520, a ukazao je
i na postojanje još četiriju grčkih rukopisa u Bodleiani koji nose Petrovićev
ex libris, Νικολάου Πετραίου Κερκυραίου καὶ τῶν φίλων (Jacob 1982: 163).19
Nedavni su pak radovi upozorili na to da je tehnika Stisova podučavanja
počivala upravo na epistolografskim vježbama (Giannachi 2017), pri čemu
bi on učenicima upućivao pisma na latinskom, a oni bi ih u cijelosti prevo-
dili na grčki.20 Ta saznanja bacaju novo svjetlo i na nekolicinu Petrovićevih
latinskih pisama iz ranije spomenutoga književnog zbornika: budući da u
16 Razvidno je to već i iz toga što je Petrovićev višekratni spomen učiteljeva imena u ru-
kopisu iz Perugie Jurić čitao kao Sbissus (Jurić 2000: 130; 172).
17 Jacob je u studiji usput upozorio i na postojanje Petrovićeva rukopisa u Perugii (MS G
99). Sam taj podatak bio je dostupan zainteresiranoj znanstvenoj javnosti još od 1967, kad
je izašao drugi tom Kristellerova repertorija Iter Italicum (Kristeller 1967: 54): moguće je da
je Jurić na svoje hodočašće po talijanskim bibliotekama krenuo vođen upravo ondje uočenim
zanimljivim signaturama.
18 Vat. gr. 1019, fol. 3. Unutar korica istog rukopisa – a čini ga 158 listova, uglavnom prije-
pisa Aristotelovih i Porfirijevih djela i pripadajućih Amonijevih komentara – čuva se još jedno
pismo (fol. 126), kojemu nije poznat niti pošiljatelj niti primatelj. Jacob uočava da su dva spo-
menuta pisma pisana različitim rukama, i to prilično nevještim duktusom, zapravo ni u kojem
slučaju Stisovi autografi, pa pretpostavlja da se u oba primjera radi o vježbi, odnosno nečijem
prijepisu izvornika, po Jacobovu mišljenju Stisova. No, mogućnosti su brojne, a jedna od njih,
za nas posebno primamljiva, jest i ta da su pisma, a onda moguće i čitav kodeks, zapravo Petro-
vićevi (v. niže u ovom radu o prevođenju Stisovih latinskih pisama na grčki, uobičajenoj vježbi
njegovih učenika).
19 Rukopise je Korčulanin Nikola Petrović oporučno predao u vlasništvo zavičajnog Fra-
njevačkog samostana Uznesenja Blažene Djevice Marije na otoku Badiji, da bi 1892. to
zavičajno kulturno blago Bodleiani pod nerazjašnjenim okolnostima prodao također Kor-
čulanin, Nikola Batistić (1846-1929), inače klasični filolog i vjerski pisac. A Summary Cata-
logue of Western Manuscripts in the Bodleian Library at Oxford (Vol. VI, 1924) pod rednim
brojevima 31369-31372 donosi detaljan opis tih četiriju rukopisa, a moguće ga je pregledati
na ovom linku: https://databank.ora.ox.ac.uk/misccoll/datasets/SumCatV6/summary_cata-
logue_vol_VI.pdf (pristupljeno 26. 11. 2017).
20 Primjer takve prijevodne vježbe, iz pera Stisova učenika Gabrielea Altilija, moguće je
vidjeti na sljedećem linku (Österreichische Nationalbibliothek, MS 9477, fol. 93a-93av, slike 200-
201): http://digital.onb.ac.at/RepViewer/viewer.faces?doc=DTL_6997161&order=1&view=SIN-
GLE (pristupljeno 5. 11. 2018).
180
njima, na temelju prethodno primljenih poslanica, hvali literarni napredak

svojih dubrovačkih đaka (Jurić 2000: 153-154), može se pretpostaviti da
je Petrović preuzeo nastavni model svojeg učitelja i ugradio ga u vlastiti
didaktički rad. Napokon, s obzirom na očiglednu važnost epistolografije,
napose grčke, u Stisovu krugu, možda u Petrovićevoj grčkoj posvetnoj po-
slanici Acquavivi treba zapravo prepoznati interni komunikacijski kod i
čin iskaza pripadnosti posvećenika dosad slabo poznatog intelektualnog
kružoka, u kojem se na prijelazu stoljeća na obodu talijanskoga zahuktalog
latinskog humanizma s velikim oduševljenjem njegovao onaj grčki.
Zanimljivo, Acquaviva nikad nije dobio Petrovićevo izdanje na uvid (Ju-
rić 2000: 158), a nije poznato je li ponuđeno pokroviteljstvo prihvatio i fi-
nancijski podupro njegova priređivača. Indikativno je ipak to da je Petrović
svega nekoliko mjeseci kasnije, još potkraj iste 1526. godine, u Veneciji us-
pio otisnuti i latinski prijevod netom objavljena grčkog izdanja (Aristoteles
1526 B), a posveta je, začudo, upravljena drugoj osobi, ovaj put mletačkom
plemiću Marinu Georgiju.21 Kako bilo, njegov izdavački pothvat, grčkom
poslanicom popraćena editio princeps komentara jednog Aristotelova djela,
osigurava mu posebno mjesto u povijesti hrvatskog humanizma. Ono je
možda najbolje usporedivo s istodobnom književnom pojavom njegova su-
građanina Damjana Beneše (1476-1539): i on je, poput Petrovića, iskazao
izniman filološki talent priređivanjem odlično prihvaćena lyonskog izdanja
(1514) rimskoga klasika Silija Italika (Rezar 2013), a za sobom je osim ve-
ćeg broja latinskih stihova ostavio i devet autorskih epigrama na starogrč-
kom (Rezar 2017). Napokon, neka bude rečeno i ovo. Na dotad slabo pro-
učen Benešin grecistički angažman u novije se doba zapaženim člankom
prva osvrnula baš naša profesorica grčkog jezika, Marina Bricko (Bricko
1992): grčku pak književnu ostavštinu Benešina suvremenika Nikole Pe-
trovića danas ovim skromnim prilogom od zaborava branimo upravo njoj
na spomen i hvalu.
21 Tekst Aristotelove rasprave donesen je u ranije spomenutom Gazinu latinskom prije-
vodu iz 1476, dok je Filoponov komentar na latinski preveo Petrović osobno. Zanimljivo je
da u poslanici koja otvara grčko izdanje Petrović Acquavivi spominje i taj latinski prijevod
Filopona kao dio jedinstvena izdavačkog pothvata, no izgleda da je došlo do problema, mo-
guće financijskih, pa je tiskanje latinskog dijela pričekalo kraj 1526. i pritom dobilo novog
pokrovitelja. O Georgiju ne znamo gotovo ništa, za Petrovića je on praestantissimus sena-
tor, liberalium artium et philosophiae consultissimus (“veoma odličan senator i prvorazredni
stručnjak u lijepim umjetnostima i filozofiji”, prev. Jurić), a Jurić navodi da je Georgi bio
profesor u Padovi (Jurić 2000: 130).
181
Musarum cultus
Bibliografija
• Appendini, Francesco Maria. 1803. Notizie istorico-critiche sulle antichità,

storia e letteratura de’ Ragusei. Sv. 2. Dalle stampe di Antonio Martecchini.
Ragusa.
• Aristoteles. 1526 A. Περὶ ζῴων γενέσεως μετὰ τῆς τοῦ Φιλοπόνου ἐξηγήσεως βιβλία
πέντε. [Recognovit Nicolaus Petreius] Per Joannem Antonium & Stephanum ac
fratres de Sabio. Venetiis.
• Aristoteles. 1526 B. De animalium generatione libri quinque ex interpretatione
Theodori Gazae, cum Philoponi seu Ioannis Grammatici commentariis. [Phi-
loponi commentaria Latine vertit Nicolaus Petreius] Per Joannem Antonium
& Stephanum ac fratres de Sabio. Venetiis.
• Bricko, Marina. 1992. Benešićev latinski prijevod Elegije Grgura iz Nazijanza.
Dani Hvarskoga kazališta: Hrvatski humanizam. XVI stoljeće – protestanti-
zam i reformacija. Ur. Batušić, Nikola i dr. HAZU – Književni krug Split.
Split. 85-99; isto u: Mogućnosti 39/3-4. 238-249.
• Capor, Matteo. 1841. Biografia di Nicolo Petreo. Gazetta di Zara (Appendice
1841) 97. 1-4.
• Gaurico, Luca. 1552. Tractatus astrologicus. Apud Curtium Troianum. Venetiis.
• Giannachi, Francesco. 2017. Learning Greek in the Land of Otranto: Some
Remarks on Sergio Stiso of Zollino and His School. Teachers, Students and
Schools of Greek in the Renaissance. Ed. Ciccolella, Federica; Silvano, Luigi.
Brill. Leiden. 213-223.
• Gliubich, Simeone. 1856. Dizionario biografico degli uomini illustri della Dal-
mazia. Stamperia di Leopoldo Sommer. Vienna.
• Hody, Humphrey. 1742. De Graecis illustribus linguae Graecae litterarumque
humaniorum instauratoribus. Impensis Caroli Davis. Londini.
• Jacob, André. 1982. Sergio Stiso de Zollino et Nicola Petreo de Curzola: A pro-
pos d’une lettre du Vaticanus gr. 1019. Bisanzio e l’Italia. Studi in memoria di
Agostino Pertusi. Ed. Bernardinello, Silvio. Vita e pensiero. Milano. 154-168.
• Jurić, Šime. 1983. Zbornik književnih radova Korčulanina Nikole Petrovića.
Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU u Dubrovniku 21. 161-198.
• Jurić, Šime. 2000. Iz muzeja hrvatske knjige. Matica hrvatska. Zagreb.
• Kalogeridou, Ourania D. 2010. Mihaēl Efesiou Eis to Aristotelous Peri zōōn
geneseos: apo tēn arhaia exēgētikē paradosē stē Byzantinē ermēneutikē praktikē.
Aristoteleio Panepistēmio Thessalonikēs. Thessalonikē.
• Körbler, Gjuro. 1901. Humanista Matija Grbić (Mathias Garbitius Illyricus).
Rad JAZU 145. 30-104.
• Kristeller, Paul Oskar. 1967. Iter Italicum II. E. J. Brill. Leiden.
• Legrand, Émile. 1885. Bibliographie Hellénique. Sv. 1. Libraire de la Société
Asiatique, de L’école des langues orientales vivantes, etc. Paris.
• Meletius et al. 1552. De natura structuraque hominis opus (et al). [Nicolao
Petreio interprete] Ex officina Gryphii. Venetiis.
• Pellegrino, Paolo. 2012. Sergio Stiso tra Umanesimo e Rinascimento in Terra
d’Otranto. Congedo Editore. Galatina.
182
• Ptolemaeus, Claudius. 1528. Almagestum. [Recognovit Lucas Gauricus] In of-

ficina Lucantonii Juntae. Venetiis.
• Rezar, Vlado. 2013. Benešino izdanje Silijeva epa: opći okvir. Colloquia Maru-
liana 22. 31-47.
• Rezar, Vlado. 2017. O grčkim epigramima Damjana Beneše. Colloquia Maru-
liana 26. 157-176.
• Tadić, Jorjo. 1938. Nicolaus Petreius, rektor dubrovačke gimnazije (1538-
1550). Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor 18/1-2. 393-403.
• Tadić, Jorjo. 1948. Dubrovački portreti. Srpska književna zadruga. Beograd.
Petrovićevo posvetno pismo uz izdanje Filoponova komentara iz 1526.
183
Musarum cultus
Νικόλαος ὁ Πέτρος Κερκυραῖος τῷ πανσεβεστάτῳ καὶ εὐδοξοτάτῳ

Ἀνδρέε Ματθαίῳ Ἀκουιβίβῳ τῷ Δουκὶ τῆς Ἀδρίας
εὖ πράττειν.
Οἱ περὶ τοὺς τῆς ἀληθείας λόγους σπουδάζοντες καὶ διαφερόντως τὰ τῆς φιλο-
σοφίας ἐπιστάμενοι, Ἀνδρέα Ματθαῖαι1, δουκῶν πανσεβέστατε καὶ εὐδοξότατε,
<οἳ>2 ἢ μὲν τοῦ ἀριστοτελικοῦ συγγράμματος τῶν μερικῶν, ἢ τῶν καθόλου, ἤ
τι τῶν μεταξύ, τὸ ἀκραιφνὲς καὶ ἀληθέστατον κατέλαβον, ἤ τινος ἄλλου τῶν ἐν
τῇ φιλοσοφίᾳ διασημοτάτων, οὐκ ἄν γέ μοι δοκοῦσιν ἁμαρτάνειν τοῦ σκοποῦ πάν
τας δυσχερεστάτην ὁδὸν διαστίβοντας3 οἰόμενοι, καὶ μάλιστα ἀνωφελῆ, οἵτινες,
τῶν παλαιῶν τὰ τούτων ἐξηγήσασθαι ἐπιχειρισάντων ὑπομνημάτων χωρίς, εἰς
τὸ ἐντελὲς τῆς τέχνης εἰσδύναι4 ὑπολαμβάνουσι. Καὶ ἐπεὶ μὲν (ἵνα περὶ τοῦ Ἀρι-
στοτέλους εἴπομεν) ὅσα θεῖος τε5, καὶ δαιμόνιος οὗτος περὶ πάντων τῆς φύσεως,
καὶ ὑπὲρ τὴν φύσιν πραγμάτων γεγράφηκεν, ἅπαντα μονονουχὶ τοιούτων ἐξηγή-
σεων μὴ παρόντων πόῤῥω τῶν νῦν ὄντων τοῦ σκοποῦ καθεστήκασι, μάλιστα δὲ
καὶ ὑπερτάτως ἐμοὶ τοῦτο γε6 περὶ τῶν πέντε ὑπ᾽ αὐτοῦ τῆς τῶν ζώων γενέσεως
διατελουμένων βιβλίων ἔξεστι λέγειν, ἅ, οὐ μόνον τοὺς ἐν τῇ τῶν Ῥωμαίων φωνῇ
πάνυ ἀρίστους (καὶ γὰρ αὐτὰ εἰς ταύτην ὑπὸ Θεοδώρου τοῦ Γαζῆ ἀκριβεστάτως
μεταπεφρασμένα7 παντίπου δῆλον8), ἀλλὰ καὶ τοὺς ἐν τῇ τῶν Ἑλλήνων γεγυμνα-
σμένους καὶ ὑψηλὸν κέρας ἔχοντας διαλανθάνουσι.
Ταῦτα γοῦν ἡμεῖς καὶ πολλῶν εὐδοκιμούντων εἰδότες, ἀφ᾽ οὗ πρὸς Σέργιον
Στίσον, καὶ διὰ τὴν ἀρετὴν καὶ τοὺς τρόπους περιβόητον, μᾶλλον δὲ μακάριον
ἄνδρα, λόγου τε καὶ Ἑλληνικῆς παιδίας χάριν εἰς Μεσάππιαν9 παραγενόμενοι
μέγα προσφάτως καὶ περιττὸν ἐπιτεθήκαμεν πόνον, ὁποσονοῦν παρ᾽ αὐτῷ ἐποιή-
σαμεν σχολῆς (διὰ γὰρ ὁλοκλήρων πέντε ἐτῶν διδασκάλῳ αὐτῷ ἐχρησάμεθα)
οὐκ ἀμελῶς πολλὰ τῶν τοῦ Ἀριστοτέλους διελθόντες, τοιαύτην γνόμην10 ἐῤῥωμε-
νεστέρως βεβαιώσασθαι συνέτυχε. Καὶ ἐπειδήπερ, οὐ κατὰ τῶν νυνὶ φιλοσοφού-
ντων εἰωθότα τρόπον τὰ αὐτοῦ διακρυψάμενος, ἀλλὰ ἀσμένως πάντα ὅσων κύριος
ἔτυχε, παλαιά τε καὶ παντοδαπὰ βιβλία τῇ ἡμετέρᾳ γνώμῃ, καὶ φιλανθρώπως
προστηθείς, καθάπερ καὶ ἄλλα πολλὰ, τοῦ Φιλοπόνου εἰς πέντε περὶ ζώων γενέ-
sic, pro Ματθαῖε
1
in textu non legitur, sed sine οἳ sententia claudicat

2
sic, pro διαστείβοντας

3
sic, pro εἰσδῦναι

4
sic, pro θεῖός τε

5
sic, pro τοῦτό γε

6
mut. e μεταφρασμένα
7
παντίπου δῆλον hapax Oecumenii Philosophi

8
sic, pro Μεσσαπίαν

9
10
sic, pro γνώμην
184
Nikola Petrović Korčulanin pozdravlja velecijenjenog i preslavnog

Andreu Mattea Acquavivu,
vojvodu od Atrija
Andrea Matteo, najcjenjeniji i najslavniji vojvodo, čini mi se da su u

pravu oni, osobito poznavatelji filozofije, koji su u potrazi za istinom nju
nepogrešivo spoznali iz Aristotelovih spisa – bili to njihovi dijelovi, ukup
nost ili nešto između – ili iz spisa nekog drugog od najslavnijih filozofa,
kad kažu da sasvim pogrešnim i beskorisnim putem kroče svi što vješti-
nu spoznaje pokušavaju dubinski razumjeti bez osvrta na zabilješke onih
koji su se ta učenja potrudili protumačiti u prošlosti. Kad je o Aristotelu
riječ, sve što je taj svojim božanskim nadahnućem napisao o svim pita-
njima prirode i o prirodi stvari, danas to stoji pred nama a da za te spise
starih tumačenja gotovo da i nema, dok suvremeni komentari ne pogađa-
ju bit. To pak doista mogu potvrditi u prvome redu za Aristotelovih pet
knjiga o rađanju životinja: one su nepoznanicom ne samo za ponajbolje
poznavatelje latinskog jezika – a i to je djelo na latinski posve točno i ja-
sno preveo Teodor Gaza – nego i za znalce grčkog, koji za sebe misle da
su najpametniji.
Naime, za to djelo i djela mnogih najodličnijih autora znam otkad sam
se radi grčke naobrazbe onomadne zatekao u Mesapiji i svojski se oko nje
potrudio kod Sergija Stisa, čovjeka – bolje reći blaženika – na glasu po
vrlini i uglađenosti. Koliko god sam vremena kod njega uložio u obrazova-
nje – a bio mi je učiteljem čitavih pet godina – s marom sam proučavao
mnoga Aristotelova djela, pa se dogodilo da sam se još snažnije učvrstio
u spomenutom mišljenju. A Stiso, suprotno uobičajenoj navadi današnjih
filozofa, svoje spise nije skrio, nego je srdačno i čovjekoljubivo sve što je
posjedovao stavio preda me, raznovrsne stare knjige po mojoj volji, ali i
mnoge druge. Filoponov pak komentar uz pet knjiga Aristotelova djela O
185
Musarum cultus
σεως Ἀριστοτέλους (τοσαῦτα μὲν δὴ ταύτης ὁ Φιλόσοφος τοῖς ἐσομένοις κατέλι-

πε πραγματείας) ἡμῖν ἐδωρίσατο11, διὰ μὲν γὰρ τοιαύτην τὴν δωρεὰν οὐ μόνον
ἔμοιγε μέγα ὄφελος, ἀλλὰ καὶ πᾶσι τοῖς περὶ τῶν τῆς φύσεως πραγμάτων εὖ
σχολῆς ἔχουσιν αὐτῆς εἰς φανερὸν διερχομένης οἰόμενος παρεισάγειν.
Καὶ ἵνα μὴ τούτων τῶν τοῦ Φιλοσόφου βιβλίων, περὶ ὧν ἡμῖν ὁ λόγος, μέ-
χρι τοῦ παρόντος ἐν τῷ σκότῳ καὶ ἀφανίᾳ σχεδὸν παντελῇ διακειμένων, τοὺς
περὶ τὴν φιλοσοφίαν σπουδάζοντας τοῦ συμφέροντος καὶ λυσιτελοῦς εἰς πλείονα
χρόνον ὑφηρῆσθαι, τὸν Φιλόπονον τουτονὶ πρὸς τὴν ἐγχείρησιν κοινῇ προσθεῖ-
ναι οὐκ ἀπώκνησα. Ἀλλὰ ὥς τ᾽ αὐτὸν νυνὶ καθάπερ ἐκ τῶν νερτέρων ἀναστάντα
ὑπό τινος δεσπότου ἀσφαλείας γεννεοτέρως12 παῤῥησιάσασθαι, σὲ δὴ τὸν πάντων
τιμιώτατον κύριον ἐν αὐτῷ τούτῳ ἀξιώτατον ἐνομίσαμεν, δυεῖν ἕνεκεν, τοῦ τε
κοινοῦ διδασκάλου ὀφειλομένην ἐκτίσαι13 χάριν, διὰ γὰρ τὴν τοσαύτην σοῦ εἰς
ἐκεῖνον φιλανθρωπίας τε καὶ εὐχαριστηρίων ὑπερβολὴν καὶ ἡμᾶς εὐεργετουμέ-
νους οἰόμεθα, ἑτέρου δέ, τοῦ ἐν τοῖς εὐγενεστάτοις ἐπιφανέστατον ὄντα, πάντων
δὲ οὐδενὸς χείρονα τῶν πώποτε φιλοσοφησάντων, καὶ ἐν πάσῃ ἀρετῇ θεῖον ἥρωα,
τοιούτοις ὑπομνήμασι σὲ κόσμον ἔσεσθαι πρεποδέστατον14.
Δέχου τοίνυν, δέσποτα ἀνυπέρβλητε, ταύτην τοῦ Φιλοπόνου ἐξήγησιν ἐν τῇ
ἑκατέρᾳ φωνῇ μετὰ τῶν15 τοῦ Ἀριστοτέλους χρησιμωτάτην πραγματείαν, ἥτις
ἐν τῷ εἰς τὴν τῶν Ῥωμαίων μεταφρασθῆναι τῆς παρ᾽ ἡμῶν ἐπιμελείας κατὰ
δύναμιν τετύχηκε. Ταῦτα μὲν γὰρ τῆς ἡμετέρας ὡς σὲ σπουδῆς, δι᾽ ἣν ἔσχες πρὸς
ἡμᾶς διάθεσιν, οὐκ ἀψευδὲς16 τεκμήριον διηνεκῶς παραστήσεται.
Ἔῤῥωσο.
sic, pro ἐδωρήσατο

11
sic, γενναιοτέρως Legrand

12
sic, pro ἐκτῖσαι

13
sic, pro πρεπωδέστατον

14
sic, melius esset τὴν

15
sic, certe pro ψευδές

16
186
rađanju životinja – toliko je naime rasprave o tomu Filozof ostavio budu-

ćim pokoljenjima – meni je i poklonio, smatrajući da će tim darom učiniti
veliku uslugu ne samo meni nego, ako bi tekst bio objavljen, i svima koji
se bave prirodoslovljem.
Pa da pregaoci u mudroslovlju ne bi više trpjeli štetu i gubitak, dok
Filozofove knjige o kojima je riječ sve do danas zasjenjuje gotovo posve-
mašnje nerazumijevanje, nisam oklijevao ujedno im u ruke staviti i njih i
tog Filopona. No, da bi i on sada, poput nekog tko je uskrsnuo iz mrtvih,
mogao zboriti slobodnije, pod okriljem vladarskog imena, smatrao sam da
si ti, najcjenjeniji od svih vladara, za to najprikladniji, i to iz dva razloga:
prvi je odavanje dužne zahvalnosti zajedničkom nam učitelju – a sma-
tram da ćeš iskazom tolikoga čovjekoljublja i zahvalnosti prema njemu i
meni učiniti dobro – i drugi, da ćeš ti, najugledniji među plemstvom, od
kojeg nema boljeg među svima koji su se ikad bavili filozofijom, božanski
junak svake vrline, biti najljepši ures takvim komentarima.
Primi dakle, nenadmašivi vladaru, uz vrlo korisnu Aristotelovu raspra-
vu i ovo Filoponovo tumačenje, predstavljeno na oba jezika. U prijevodu
na latinski dao sam od sebe koliko sam mogao, a to će za sva vremena
ostati istinskim svjedočanstvom moje privrženosti tebi, zbog koje si i ti
bio naklonjen meni.
Budi mi zdrav!
187
Irena Bratičević
Grčki epigrami Nikole Androvića
Nikola Andrović (1798-1857) pripadao je naraštaju dubrovačkih pjesni-

ka koji su stvarali u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća, u razdoblju ve-
likih političkih i društvenih mijena kojima se stanovništvo Dubrovnika i
okolice moralo prilagoditi nakon gospodarskog sloma Republike, gubitka
slobode i samostalnosti te uspostave prvo francuske, a potom austrijske
vlasti. U novom duhovnom i kulturnom ozračju dominantan oblik književ-
ne produkcije bila je prigodničarska poezija. Znatnim je dijelom sačuvana
u rukopisima, no sve je više bila objavljivana i tiskom: popis izdanja tada
već stabilne i uhodane tiskare pod vodstvom Antonija Martecchinija zorno
ilustrira visoku zastupljenost prigodnoga pjesništva, osobito u dvadesetim
i tridesetim godinama toga stoljeća (Čučić 2005: 145-155).
Specifičnost po kojoj se Nikola Andrović izdvaja u odnosu na druge du-
brovačke pjesnike svojega vremena, koji su stihove za mnogobrojne prigod-
ničarske zbirke sastavljali na talijanskom, latinskom i hrvatskom, u tome
je što je on pjesničke priloge za takva izdanja pisao na jeziku antičke grčke
književnosti. Ukupno je deset njegovih grčkih pjesama bilo objavljeno ti-
skom, u sedam publikacija. Ipak, dosad nisu privukle veću pozornost, pa je
cilj ovoga rada pobliže ih prikazati i staviti u širi kontekst prigodne knji-
ževnosti u onodobnom Dubrovniku. Pri tome će se opisati izdanja u kojima
su tiskane i spomenuti rukopisi u kojima su također sačuvane, koji dosad,
kao ni njihovi prepisivači, nisu bili identificirani; među rukopisima se ističe
dosad nepoznata Androvićeva autografna bilježnica u kojoj je zapisao osam
od spomenutih deset epigrama, s prijevodom na latinski, danas pohranje-
na u dubrovačkoj Dominikanskoj knjižnici.1 U radu se na koncu donose
i pojedina svjedočanstva Androvićevih suvremenika koja ilustriraju koli-
ko se poznavanje grčkoga i pisanje na grčkom znalo cijeniti u dubrovačkoj
kulturi nakon pada Republike. Kada bi se podsjetilo na imena istaknutih
Dubrovčana koji su taj jezik poznavali, predavali, s njega prevodili ili na
njemu pisali, pokazalo bi se kako je interes za jezik, književnost i kulturno
naslijeđe grčke civilizacije u Dubrovniku imao kontinuitet od humanistič-
1 Androvićev se autograf ne navodi u jedinom objavljenom popisu novovjekovnih rukopisa
dominikanskog samostana (Vojnović 1896).
189
Musarum cultus
kih početaka do druge polovice devetnaestoga stoljeća.2 No kada je riječ o

pjesničkim pokušajima, do nas su došla samo dva opsegom nevelika opusa:
Benešin iz šesnaestoga stoljeća i Androvićev iz devetnaestog.3
Ako bi se sudilo samo prema tiskanim izdanjima u kojima je objavljivao
stihove, Andrović se kao prigodni pjesnik pojavljuje u kratkom razdoblju:
1826, kada mu je objavljeno ukupno osam grčkih pjesama, zatim 1827,
kada izlazi jedna, te na koncu 1829, s izdanjem jedne grčke pjesme uz dva
talijanska soneta. U rukopisima su sačuvani i njegovi sastavci na latinskom
i talijanskom koji pripadaju ranijem vremenu. Riječ je o alkejskoj odi Ad do-
minum Raphaelem Radeliam4 te o talijanskom sonetu kojim se obilježava
smrt Marije Ludovike d’ Este (1787-1816), treće supruge cara Franje I, s
bilješkom “Fatto nel 1816” (Kastropil 1997: 58).5
Nakon toga prošlo je punih deset godina do novoga svjedočanstva An-
drovićeva pjesničkog rada. No sigurno je još u 1825. napisan epigram koji,
zapravo, nije objavljen u prigodničarskoj zbirci, već kao dio pisma što ga je
ugledni liječnik i pjesnik Luko Stulli (1772-1828) uputio Urbanu Lampre-
diju (1761-1838), talijanskom književniku, prevoditelju i novinaru, koji je
potkraj kolovoza 1825. stigao u Dubrovnik kao gost Nikole Pucića Sorkoče-
vića i ostao u gradu gotovo dvije godine.6 Pismo je objavljeno 1826. u srpanj-
skom broju firentinskoga časopisa Antologia, ali je pisano 25. studenoga
1825. Lampredi se tada nalazio u Orašcu, a Stulli mu odgovara na pitanje
o povezanosti Matije Vlačića Ilirika s Dubrovnikom, zagovarajući tezu da
je Vlačić bio rodom iz Šumeta, u kojem je rođen i sam Stulli (Ćosić 2003:
2 Takav pregled daje Stojanović (Stojanović 1900: 128-129; 294), no izostavlja i neka važna
imena, poput Ivana Gučetića, Dominka Zlatarića, Ignjata Đurđevića, Vlaha Bolića, Dionizija
Remedellija i Đura Ferića.
O Benešinim epigramima v. Rezar 2017. Za Androvićevu osnovnu biografiju v. Foretić 1983a.
3
Oda je sačuvana u Androvićevu autografu s potpisom, danas u rukopisu 1610 Arhiva

4
Male braće (nadalje AMB) u Dubrovniku. Prema sadržaju kojim potiče Radelju da opjeva
ratne pothvate junaka “od kojega strepi Rusija” (Bello tonantem Russia quem timet / Heroa
grandi carmina dicere / Potes), moglo bi se pretpostaviti da su posrijedi Napoleonovi pohodi
iz druge polovice 1812. i prve polovice 1813. godine, odnosno da je Andrović odu sastavio još
kao četrnaestogodišnjak. Prepisao ju je i Luka Pavlović u svojoj zbirci Carmina nonnullorum
Rhacusinorum qui vixerunt saeculo XIX (Državni arhiv u Dubrovniku [dalje DAD], Rukopi-
sna ostavština Luke Pavlovića, sv. 15).
5 Ta pjesma, koja nosi naslov Sonetto in morte dell’Imperatrice d’Austria Maria Luigia, sa-
čuvana je također u autografu, u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku (nadalje ZKD; rukopis
264/3). Postoji i u prijepisu Stjepana Tomaševića u rukopisu 820 iste knjižnice te u spomenu-
tom sv. 15 Rukopisne ostavštine Luke Pavlovića u DAD.
6 Brojne pjesme što su ih dubrovački književnici izmjenjivali s Lampredijem svjedoče o po-
vezanosti koju su nastojali održavati s talijanskim pjesnikom, o njegovoj, moglo bi se reći,
omiljenosti i o važnoj ulozi koju je odigrao kao uzor i podupiratelj književnoga života u Du-
brovniku. Sačuvane su prije svega u rukopisima AMB 162 i 1635.
190
Irena Bratičević: Grčki epigrami Nikole Androvića
263).7 Pri kraju pisma Stulli poručuje Lamprediju kako ga u gradu željno
iščekuju ili se, štoviše, spremaju doći po njega u mjesto gdje provodi odmor
i vratiti ga u Dubrovnik; vođa (il condottiere) toga pothvata bit će, nastavlja
Stulli, mladi grecist Nikola Andrović (il giovane ellenista cavaliere Niccolò
Androvich), koji mu je već pripremio i distih:
Δεῦρ’ ἴθι, Λαμπρηδεῦ, Ῥαγοῦσά νυ σεῖο χατίζει·
Ἡ γὰρ φῶτα φιλεῖ, ὅν κε φιλεῖ Σοφίη.8
Ovamo dođi, Lampredi, Dubrovnik za tobom čezne; on, naime, voli ono-
ga čovjeka kojega i Mudrost voli.
Taj je kratki panegirik učenom Lamprediju sačuvan i u rukopisu, An-

drovićevu autografu, koji je danas pohranjen u knjižnici Dominikanskoga
samostana u Dubrovniku pod signaturom 34-IX-1. Riječ je o rukopisnoj bi-
lježnici koja nosi naslov Nicolai Androvich Graeca epigrammata cum in-
terpretatione Latina ad verbum, u cijelosti je pisana autorovom rukom, i to
na prvih sedam listova; ostatak je bilježnice prazan. Sadrži osam pjesama u
originalu, s latinskim prijevodom. Epigram Lamprediju opremljen je i na-
slovom, kojeg u tiskanom izdanju nema: Οὐρβάνῳ Λαμπρήδῳ, Ἀνδρὶ ἐπὶ λόγῳ
εὐδοκίμῳ τὸν βίον ἐν ἄγρῳ διάγοντι (Urbanu Lamprediju, uglednom po uče-
nosti, dok je provodio vrijeme na selu). Epigram koji je bio prijateljski poziv,
ali i neizostavna pohvala Lamprediju, našao se u Stullijevu pismu kao dio
iskaza privrženosti Dubrovčana novom gostu, no bez dvojbe je Stulli tako-
đer želio talijanskom ugledniku, koji je i sam bio grecist, predstaviti obra-
zovanog i nadarenog mladog pjesnika koji se nad svojim suvremenicima u
gradu isticao znanjem grčkoga i stihovanim pokušajima na tom jeziku.9
I za izdanje svoje druge pjesme Andrović je mogao zahvaliti Luku Stu-
lliju, a posredno i Lamprediju. Ona se pojavila u knjizi L’ ombra di Ovidio,
ovvero Lodi della lingua illirica, u kojoj je Stulli objavio svoj prijevod Đur
đevićeve Bijeljaše se izdaleka, pjesme u kojoj se kroz figuru Ovidija slavi
rasprostranjenost i starina slavenskih jezika. Posveta knjige nosi datum 1.
veljače 1826. (Stulli 1826b: 3), a upućena je Urbanu Lamprediju. Stulli je,
kako objašnjava u posveti, prepjevom Đurđevića želio omogućiti Lampre-
diju da stekne dojam i o dubrovačkome pjesništvu na domaćem jeziku. Na
kraju izdanja, iza posvete i same pjesme, Stulli je donio Androvićev drugi
7 Autor ove zablude o Vlačićevu dubrovačkom podrijetlu bio je Saro Crijević (Krasić 1975:
LXXIII-LXXIV, bilj. 251).
8 Stulli 1826a: 139. Neke riječi i u tiskanim izdanjima i u Androvićevu rukopisu imaju po-
grešne naglaske. Ovdje su takve pogreške ispravljene, a interpunkcija je osuvremenjena.
9 Inocent Čulić zapisao je još jedan, možda vlastiti prepjev Androvićeva distiha na latinski, u
rukopisu AMB 243.
191
Musarum cultus
grčki epigram posvećen Lamprediju, sa svojim prijevodom na talijanski.

Pred epigramom je tiskan kratak uvod, po svemu sudeći također Stulli-
jev. Vrijedi ga navesti u cijelosti jer autor u njemu ocrtava tadašnji ugled
Androvićev među sugrađanima i pruža ključni podatak o njegovu umijeću
pisanja stihova na grčkome:
Si crede far cosa grata al lettore riportando quì un’ epigramma greco
scritto per la guarigione dell’ insigne letterato, cui è intitolata questa
versione, da breve malattia, di che ha testè patito. L’ epigramma è del
signor Niccolò Androvich, che sebben giovane di 27 anni, noi dobbiamo
dire il nostro Poliglotto; bello e svegliato ingegno, che con istraordina-
ria rapidità apparò senza maestri nè ajuti estrinseci la lingua di Omero
in modo da poter dettare in essa versi torniti ed elegantissimi (Stulli
1826b: 15).
Vjerujem da će čitatelju biti drago što ovdje donosim jedan grčki
epigram, napisan nakon što je poznati književnik, kojemu je posvećen
ovaj prijevod, ozdravio od kratke bolesti. Epigram je napisao Nikola
Andrović, kojega, premda je mladić od 27 godina, moramo nazvati na-
šim poliglotom; krasan i bistar um, koji je izvanrednom brzinom bez
učitelja ili pomoći sa strane tako naučio Homerov jezik da može na nje-
mu pisati dotjerane i vrlo uglađene stihove.
U epigramu se Andrović s molbom za ozdravljenje pjesnika Lampredija

okreće Apolonu kao bogu i pjesništva i liječništva istodobno:
Ὄρσεο, Φοῖβε, φίλῳ καὶ Λαμπρήδῳ ἐπάμυνον
Θᾶσσον, ἐπεί ῥα νόσῳ ἀργαλέῃ ἔχεται.
Οὐδὲ γὰρ Ἄδμητον Μοῖραι Ἄϊδι προΐαψαν
Ἁζόμεναι μεγάλην τοξοφόρου δύναμιν.
Ἀλλά, ἄναξ, ψυχὴ Λαμπρήδου σοι μέγ’ ἀμείνων,
Ἀνδρὸς ἀεὶ δαίμων χεῖρ’ ὑπερέσχε σοφοῦ.10
Febe, ustani i dragom Lamprediju pomozi brzo, jer ga je zadesila baš
teška bolest. Tako, naime, ni Mojre nisu Admeta poslale Hadu, štuju-
ći veliku moć Lukonoše. No, vladaru, tebi je Lampredijeva duša puno
vrednija; bog uvijek štiti mudra čovjeka.
U pjesmi se doista pojavljuju neki jezični oblici koji potvrđuju čitanje

Homera, poput imperativa ὄρσεο, pridjeva τοξοφόρος koji se prvi put javlja
u Ilijadi, klauzule Ἄϊδι προΐαψαν ili izraza χεῖρα ὑπερέχειν i drugih.
Androvićeva epigramatska reakcija na Lampredijevu bolest, koju naziva
teškom (νόσος ἀργαλέη) ali ne kaže o njoj ništa detaljnije, nije bila jedina
10 Stulli 1826b: 15. Svi su Androvićevi epigrami, osim onoga prvoga Lamprediju, u tiskanim
izdanjima bili popraćeni prijevodima na druge jezike, koje su sastavljali njegovi kolege pjesnici.
192
pjesma koja je tematizirala zdravstveno stanje gosta iz Italije. Čini se da je

njegovo često pobolijevanje dalo priliku Dubrovčanima da prijateljske veze
s njim učvrste šaljući mu tradicionalnu vrstu prigodnice kojom se ozdrav-
ljenje priželjkuje ili se na njemu čestita. U rukopisima u kojima je sačuvana
njihova stihovana korespondencija, o Lampredijevim bolestima pišu i braća
Antun i Tomo Krša, Mato Sorkočević, Splićanin Nikola Ivellio, te Đuro
Hidža i Luko Stulli, koji su po struci bili liječnici. Spominju se tu Lam-
predijeva nesanica, lubrica medicamina koja mu prepisuje Hidža, potom
febricula, melanconicus morbus i improvvisa aggressione astenica. Pjesme
su nerijetko šaljivoga karaktera, a datirane su u jesen 1825. i zimu 1826.
Iako je neka od navedenih Lampredijevih tegoba vjerojatno bila povodom i
Androvićevu epigramu, u rukopisima s pjesničkom prepiskom Lampredija
i ostalih autora Androvićev grčki epigram nije zabilježen. Sačuvan je, me-
đutim, u Androvićevu autografu danas u dubrovačkom Dominikanskom
samostanu, gdje nosi naslov Τῷ αὐτῷ χαλεπῶς νοσοῦντι (Istomu kad je bio
teško bolestan) i slijedi nakon i ovdje prethodno navedenog distiha s pozi-
vom uglednom pjesniku da se vrati iz Orašca u Dubrovnik.
Trima preostalim izdanjima u kojima je Andrović sudjelovao iste, 1826.
godine, teško je odrediti pouzdan slijed, no moguće je da se iduća u nizu
pojavila zbirka čestitarskih stihova Per le faustissime nozze del sig. cavalie-
re Geremia Gaguitsch consigliere onorario di S. M. I. R. di tutte le Russie
colla signora Eustachia Lucich versi. Mladenci čije su vjenčanje ovjekovje-
čili dubrovački pjesnici bili su Eustahija Lučić, kći trgovca Hadži Lazara
Lučića, rodom iz Sarajeva, i Jeremija Gagić, rodom iz Srbije, tada titularni
savjetnik i vicekonzul u ruskom konzulatu u Dubrovniku, a ruski konzul u
razdoblju od 1845. do 1856. (Petrović 2010: 25).11
U zbirci, koja se primjereno povodu otvara motom iz Katulova epilija
Svadba Peleja i Tetide (Cat. 64, 372-374), sudjelovalo je ukupno šest pje-
snika, no moglo bi se reći da je središnje mjesto pripalo Androvićevu pje-
smotvoru. Nakon soneta Urbana Lampredija s latinskim prijevodom iz
pera Antuna Krše, ode dominikanca Anđela Maslaća na francuskom jeziku
te Kršina latinskog epigrama posvećena mladenkinoj majci Ani Lučić, ti-
skan je Androvićev grčki epigram, dug dva distiha, a zatim čak pet prepje-
va tog epigrama na različite jezike: Lampredi ga je preveo u nevezanom
stihu na talijanski, Krša u elegijskom distihu na latinski, Anđeo Maslać
na francuski, na koncu Luko Stulli jednom u distisima na latinski, drugi
put u osmeračkim katrenima na hrvatski. Zbirka je zaključena latinskim
elogijem Vlaha Stullija.
11 Prema upisu u Matičnu knjigu vjenčanih Parohije Dubrovnik (knj. 1 za 1812-1830, str.
24, i knj. 2 za 1826-1833, str. 1), Gagić i Lučić vjenčali su se 21. veljače po julijanskom, odnosno
5. ožujka po gregorijanskom kalendaru. Ondje je zabilježeno i da je kum na njihovu vjenčanju
bio tadašnji britanski konzul u Dubrovniku, Thomas Turner.
193
Musarum cultus
U Androvićevu epigramu pohvala zaručnice zasniva se na mitološkoj

poredbi s dvjema božicama, što je topički inventar epitalamijskoga žanra:
s Afroditom, za kojom mlȃda nimalo ne zaostaje po ljepoti, te s Katulovom
Tetidom, koja se, premda božica, sjedinila sa smrtnikom. Eustahija je ne
samo božicama ravna nego i jedna od njih, pa je njezino stupanje u brak
jednako Tetidinu, a pohvala Eustahije implicira i pohvalu Jeremije Gagića,
koji je upravo uzima za ženu:
Ἐπίγραμμα
Οὐ δέμας, οὐδὲ φυὴν Ἀφροδίτης ἐστὶ χερείων
Παρθένος, ἣν γαμέει ἱππότα Γαγίχιος,
Καὶ μία μὴν ἣγ’ ἐστὶ θεάων· ὣς Θέτις εὐνῇ
Μυρμιδόνων βασιλεῖ καὶ φιλότητι μίγη.12
Ni tijelom ni licem nije neznatnija od Afrodite djevica koju vitez Gagić
uzima za ženu; i jest doista jedna od božica: tako se i Tetida u ljubavnoj
postelji spojila s kraljem Mirmidonaca.
I ovaj je epigram sačuvan u autografu iz Dominikanske knjižnice, prvi u

nizu, opremljen natpisom, Γαγιχίῳ γυναῖκα ἀγομένῳ (Gagiću, kada uzima
ženu), koji u tiskanoj zbirci izostaje. Kao i u slučaju ostalih epigrama u
bilježnici, na suprotnoj strani nalazi se autorov doslovan nemetrički prije-
vod na latinski, rađen po načelu riječ za riječ. Vjerojatno je pomoću takvih
transpozicija Andrović želio olakšati posao drugim pjesnicima koji su ga
prevodili, no koji ili nisu jednako dobro poznavali grčki ili ga nisu poznavali
uopće. Prepjevi četiriju njegovih stihova na četiri jezika, tiskani u nastavku
prigodničarskog izdanja, pokazuju očekivanu slobodu na razini izraza u od-
nosu na original, posebice u proširenjima novim atributima i perifrazama,
koji se uvode zahvaljujući tipičnim mitološkim slikama i figurama (kao u
argentea Teti za Θέτις ili majka od ljubavi za Ἀφροδίτη). Svi su ti prijevodi
metrički dotjerani i visoko stilizirani. Oni posreduju izvornik široj publici,
no oko njihove retoričke obrade osobito se nastoji i zato što čine svojevrstan
poklon o svečanoj prigodi.13
Sljedeće izdanje s Androvićevim stihovima jedna je od brojnih zbirki na-
stalih u čast cara Franje I, vladara u čijoj se monarhiji 1815. našao i Dubrov-
nik. Uopće, o angažmanu dubrovačkih književnika oko produkcije prigod-
ničarskih zbirki možda nijedan podatak ne govori jednako ilustrativno kao
Lampredi i dr. 1826: 8.
12
13 Pjesme iz zbirke, uključujući Androvićev grčki epigram, mogu se naći i u prijepisu Stje-
pana Tomaševića danas u rukopisu ZKD 451/8, dok se Kršin prepjev na latinski, bez Andro-
vićeva originala, nalazi i u prijepisu njegove poezije u rukopisu D. a. 42 nekadašnje Biblioteke
Bizzaro, danas u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
194
onaj da je iz Martecchinijeve tiskare izišlo čak trinaest slavljeničkih izdanja

u čast caru (Čučić 2005: 149-155). Ono prvo, ujedno i najopsežnije (Iscri-
zioni e poesie allusive alla venuta e al soggiorno in Ragusa delle ll. mm. ii.
rr. dʼAustria Francesco I. e Carolina Augusta) objavljeno je 1818. povodom
njegova posjeta Gradu, kada su laskave sastavke vladarskom paru potpisa-
la najveća imena tadašnjega književnog života, poput Džamanjića i Ferića,
Luka Stullija i Antuna Krše, braće Appendini, Hidže, Pjerka Sorkočevića i
drugih. Među njima je bio i Nikolin otac, Rafo Andrović (1771-1841), koji
je svoje donedavna istaknuto frankofilstvo pod novom vlasti platio gubit-
kom službe i ugleda, sumnjičenjima i, na koncu, dodvoravanjem (Foretić
1983b). Slijedile su skupne zbirke, katkad i dvije godišnje, kojima se suve-
renu čestitalo rođendan, a tradiciju je usavršio Urbano Appendini, koji je
nakon premještaja na licej u Zadar svake godine od 1825. do smrti 1834.
tiskao po jednu prigodnicu in die natali Francisci I. Zbirka u kojoj je 1826.
sudjelovao Nikola Andrović izdana je povodom careva oporavka nakon teže
i dugotrajnije bolesti. Pjesme su objedinjene pod naslovom Nella faustissi-
ma occasione della ricuperata salute di S. M. I. R. A. Francesco I, a zbirku
otvara Androvićev grčki distih. U njemu se slavi trenutak kad su minule i
careva bolest i tuga njegovih podanika, jer je Svevišnji čuo molitve naroda:
Παῖδα Λεωπόλδου πυρετὸς λίπεν, ἄμμε δὲ πένθος·
Ὕψιστος λαῶν ἔκλυεν εὐξαμένων.14
Sina je Leopoldova napustila groznica, a nas tuga: Svevišnji je uslišio
molitve naroda.
Pod epigramom se nalaze prijevodi: Antun Krša preveo ga je na latinski

također u jednom distihu, a Luko Stulli na talijanski u rimovanim sedmer-
cima.
U nastavku slijedi drugi Androvićev epigram, sastavljen od pet grčkih
distiha. Duža pjesma razvija motive prvog epigrama: i tu su zemljani u
tuzi, dok odsudna odluka nakon koje im se vladar “vraća” pripada Bogu.
No samom caru dan je glas, pa su kroz njegove riječi posredno istaknute
njegove vrline. Bolest je prikazana kao čežnja za nebeskom domovinom,
a ozdravljenje kao milosrđe prema ljudima koji su za njim tugovali i radi
kojih se ipak poželio oporaviti. Kao što je i konvencija u ovoj vrsti prigodni-
ce, na koncu spas naslovljenika, koji se u pjesmi naziva junakom Europe,
izaziva opću radost:
Andrović i dr. 1826b: 5.

14
195
Musarum cultus
Ἀνθρώπους Λεoπολδιάδης προλιπεῖν ἐθέλεσκε
Καὶ γαῖαν, μεγάλου οὐρανοῦ ἱέμενος·
Πατρὶς ἐμοὶ ἔνθ’ ἐστίν, ἔφη, μετὰ δαίμονας ἄλλους
Ἄψ ἀπονοστήσειν νῦν καὶ ἐγὼν ἐθέλω.
Ἄλλ’ ὅτε δὴ ἐπέβλεψεν ἐφ’ ἡμᾶς, ἠδὲ καὶ εἶδεν
Ἀχνυμένην γαῖαν, καὶ τότε δὴ βασιλεύς
Ἄψ ζώειν ποθέεσκεν ἐπὶ χθονί· αἰθέρι ναίων
Ἀθανάτῃ κεφαλῇ τῷ κατένευσε Πατήρ.
Αὐτίκα καὶ γήθησε περίχθων, ἀλλὰ μάλιστα
Εὐρώπη, ἥρως τῆς γὰρ ὃγ’ ἐστὶ φάος.15
Leopoldov je sin htio napustiti ljude i zemlju, težeći za velikim nebom.

‟Domovina mi je ondje”, reče, ‟sada se i ja želim vratiti među druge
nebesnike”. No kada je pogledao na nas i vidio ražalošćenu zemlju, baš
tada kralj je opet poželio živjeti na zemlji; a besmrtni je Otac koji stanu-
je na nebesima dao znak odobrenja. I odmah se razvesele zemljani, ali
Europa ponajviše, jer taj je junak njezino svjetlo.
Izdanje, koje bi se prema tradicionalnoj nomenklaturi u prigodničarskoj

poeziji moglo nazvati zbirkom soterija jer pjesme govore o bolesti i zahva-
ljuju za ozdravljenje adresata, dalo je novu priliku pjesnicima iz provincije
da posvjedoče caru svoju lojalnost, bilo stvarnu ili hinjenu. Androvićevu je
pjesmu u rimovane talijanske stihove pretočio Urbano Lampredi, a našli
su se tu i Antun Krša s još dva autorska epigrama na latinskom, sada sa
slobodnim Lampredijevim prijevodom na talijanski (versione libera), potom
Luko Stulli i Tomo Krša s talijanskim madrigalima, Beninj Albertini s la-
tinskim epigramom i Rafo Radelja s latinskom alkejskom odom, te je zbirka
zaključena još jednim latinskim distihom Antuna Krše.16
Uskoro je, 11. lipnja 1826, dubrovačku književnu zajednicu duboko po-
tresla prerana smrt jednog od njezinih najistaknutijih članova, Toma Krše,
mlađega brata pjesnika Antuna. Tomo je za boravka u Italiji bio primljen u
Akademiju Arkadiju i stekao poznanstva s čuvenim ličnostima poput Mon-
tija, Solarija, Biondija, Cancellierija i drugih, a nakon povratka u domovinu
sudjelovao je u radu gradske uprave pod Francuzima i obavljao diplomat-
ske službe. Bio je pjesnik, no osobito se, potkraj života, posvetio pisanju
Isto: 6.
15
16 Ovaj ciklus prigodnica u čast Franji I, uključujući i dva Androvićeva epigrama, prepisao
je Stjepan Tomašević u rukopisu danas ZKD 82 (Kastropil 1954: 127-128). Grčki epigrami s
prijevodom ad verbum na latinski nalaze se i u spomenutome dominikanskom rukopisu.
196
studija o dubrovačkoj književnoj kulturi.17 Nikola Andrović s Tomom je bio

i obiteljski povezan: Nikolina majka Frana bila je Tomova sestra. Upravo
su Frani Krša Andrović, inače učenoj u talijanskoj i francuskoj književno-
sti (Cesari 1827: 24), pjesnici potpisani kao “Gli Amici” posvetili bogato
komemorativno izdanje pod naslovom In morte di Tommaso Chersa versi,
objavljeno u Martecchinijevoj tiskari iste 1826. godine.
U zbirci, uređenoj prema jezičnom načelu, sudjelovalo je devetnaest au-
tora: na prvome je mjestu stajao grčki epigram Nikole Androvića s prepjevi-
ma na talijanski (Mezzanotte) i latinski (Antun Krša), a na drugome njegov
duži grčki epigram, preveden na latinski (Albertini) i njemački (Maslać);
slijedile su pjesme na talijanskom (Antinori, Lampredi, Ivellio, Zangero-
limi, Luko Stulli, Rafo Andrović, Mostahinić), na latinskom (Urbano Ap-
pendini, Radelja, Albertini, Hidža, Luko Stulli, Antun Kaznačić, Liepopilli
i na koncu Luka Flori, sin Tomove druge sestre, Katarine, koji je rano bio
ostao bez oca te ga je Tomo uzeo pod svoju skrb), na hrvatskom (Kaznačić
s Albertinijevim prijevodom na latinski); tri elegije Tomova brata Antuna,
treći Androvićev grčki epigram s prijevodom na latinski (Krša) te naposljet-
ku latinski elogij Vlaha Stullija.
Prvi Androvićev epigram, dug dva elegijska distiha, slijedi klasičnu kon-
venciju prema kojoj se pokojnika hvali, a tugu nastoji obuzdati. Početni distih
u središte stavlja pjesničku dimenziju Kršina djelovanja: oko njegova groba
okupljene su Muze, a on sam, u Arkadiju upisan kao Damiro Calcidense, na-
zvan je pastirskim imenom Δάμειρος. No pohvala se s pjesništva širi na nje-
govu vrlinu uopće. Kao konsolatorna figura pojavljuje se Palada, koja tugu
prekida tvrdnjom o Kršinoj besmrtnosti:
Λυγρῷ πάρ’ τύμβῳ χλοεραὶ κλαίοντο Δάμειρον
Κἀκεῖνον χῆραι Πιερίδες κάλεον.
Τῶν ἔκλυεν Παλλάς, τοῖον δ’ ἐφθέγξατο μῦθον·
Αὐτὸς ἔτι ζώει, φθίνεται οὐκ Ἀρετή.18
Pokraj tužnoga groba blijede u licu oplakivale su i zazivale Damira pije-
rijske udovice. Čula ih je Palada i ovu im izrekla riječ: ‟On još živi – ne
umire Vrlina.”
17 Za života mu je tiskan Della vita e delle opere di monsignore Giorgio Ferrich discorso
(1824), a nakon smrti Della vita e degli scritti di Didaco Pirro [...] commentario (1826) i Degli
illustri Toscani stati in diversi tempi a Ragusa commentario (1828), koji je pisao na poticaj
Urbana Lampredija i njemu ga i posvetio. Kršin književnohistoriografski rad još nije adekvat-
no proučen i ocijenjen.
Andrović i dr. 1826a: 5.
18
197
Musarum cultus
Sažetost završnoga grčkog pentametra, u kojem se u snažnu hijazmu

Kršu identificira s idealom vrline, bila je efektno prenesena u talijanskom
prepjevu (Le udì Minerva, e disse: ‟Aonie Suore, / Vive Damiro ancor; Virtù
non muore”). Tvorac mu je Antonio Mezzanotte (1786-1857), tada profesor
grčkoga jezika i književnosti na sveučilištu u Perugi, cijenjeni prevoditelj
Pindara (Corvisieri 2010).19 Antun Krša u svom se prijevodu odlučio za
kontinuirani heksametar i četiri Androvićeva stiha sažeo u latinska tri.
Sljedeći je epigram, sa sedam elegijskih distiha, najdulja Androvićeva
grčka pjesma koju poznajemo. Struktura joj je dijaloška: fingira razgovor
između prolaznika i groba, što je bio jedan od konvencionalnih oblika već
i starogrčkoga književnog epitafa. Putnik se zaustavlja, ali ime onoga koji
ovdje leži ne čita s nadgrobne ploče, već ga saznaje od poosobljenoga groba,
koji mu odgovara na pitanja kao onaj koji najbolje zna istinu. Pritom prvi
odgovor sadrži topos koji se u tipičnoj kompoziciji nadgrobne poezije uo-
bičajeno nalazi na kraju: topos utjehe, koju kršćanima daje ideja vječnoga
života u nebu, ovdje zaodjenutu u antičko ruho. Tek u drugom odgovoru
groba saznaje se ime pokojnika, s kratkom pohvalom njegovu rodu, a nje-
gove vrline i osobine zasvjedočene su spomenom onih koje je njegova smrt
ostavila u tuzi: roditelja, prijatelja, domovine, brata, pa i samih Muza.
Ὁδοιπόρος καὶ τύμβος
ΟΔΟ. Εἰπὲ τίν’ ἀνθρώπων κεύθεις, τίνος εὔχεαι εἶναι
Τύμβος; ΤΥΜ. Σοὶ μὲν ἐγὼν ἀτρεκέως ἐρέω·
Ἀνέρος, ὦ Ξεῖν’, ὧδε περικλυτοῦ ὀστέα κεῖται,
Τοῦ νῦν δὴ ψυχὴ ἐκ ῥεθέων πταμένη
Τείρεα καὶ νέφεα σκιόεντα ἔχουσ’ ὑπὸ ποσσὶν
Τέρπεται Οὐλύμπου εἰσορόωσα σέλας.
ΟΔΟ. Εἰπ’ ὄνομ’ ὅττι κεν ἄνδρα κάλεον; ΤΥΜ. Τῷδ’ ὄνομα ΘΩΜΑΣ,
Ἀλλ’ ὅγ’ ἔην ἀγαθῆς ΧΕΡΣΙΑΔΑΝ γενεᾶς.
Τίς μὲν ἀρ’ ἦν ἔγνως, οἷος δέ τοι ἴσθι· τοκῆα,
Τοὺς δὲ φίλους ἑταίρους, πατρίδα καὶ μεγάλην,
Ἠδ’ ἐσθλὸν πάσης εὐειδόθ’ ἀδελφὸν ἀοιδῆς,
Ἐννέα καὶ κούρας, ἃς τέκε Μνημοσύνη,
Ἶσον ἄχος πάντας θυμοφθόρον ἔλλαβε, πάντες
Ἴσως δ’ ᾤμοξαν τἀνδρὸς ἀποφθιμένου.20
19 Mezzanotte će dvije godine kasnije sudjelovati i u zbirci nadgrobne poezije tiskanoj povo-
dom smrti Luka Stullija.
Isto, 6.
20
198
Putnik i grob.
P. Reci kojeg čovjeka kriješ, dičiš se da čiji si grob? G. Reći ću ti ja po
istini. Ovdje, stranče, leže kosti preslavnoga čovjeka, čija se duša sada,
odletjevši iz udova, s nebeskim tijelima i mračnim oblacima pod noga-
ma, raduje gledajući svjetlo Olimpa. P. Reci ime kojim su ga zvali. G.
Ime mu je Tomo, a bio je iz čestitoga roda Krša. Saznao si tko je on bio;
znaj i kakav je bio: oca, drage prijatelje i veliku domovinu te vrijedno-
ga brata, znalca u svakovrsnom pjesništvu, i devet djevojaka koje rodi
Mnemozina, sve je obuzela ista pogubna tuga, svi su jednako oplakali
preminuloga.
Prevodeći ovaj žalobni epigram u istom broju elegijskih distiha, Be-

ninj Albertini uspio je prenijeti grčki tekst s tek manjim ispuštanjima ili
proširenjima, ali nije postigao njegovu snagu u završnom distihu, gdje je
konstatacija o tuzi bližnjih u izvorniku sugestivno pojačana djelomičnom
anaforom (ἶσον ... ἴσως) i homerskim epitetom: njihov je jad θυμοφθόρον,
takav da razara srca. Maslaćev prepjev u aleksandrincu s parnom rimom,
najavljen kao slobodan prijevod (Freye Übersetzung), jedan je od iznimno
rijetkih primjera književnoga stvaranja na njemačkom jeziku u doprepo-
rodnom Dubrovniku.
I treći Androvićev epigram, smješten na kraj zbirke o Tomu Krši, čita-
telja stavlja pred grob preminuloga, kojega se naziva njegovim arkadskim
imenom. Potom se poenta oblikuje hiperbolom: nitko na samrti nije iza-
zvao toliki plač u svojih bližnjih kao ovaj pokojnik.
Τύμβος ὅδ’ ἐστὶ ΔΑΜΕΙΡΟΥ κυδαλίμοιο· φίλοισιν
Οὔτις ἀνὴρ θνήσκων τόσσον ἔθηκε γόον.21
Ovo je grob plemenitoga Damira: nijedan čovjek nije umirući priuštio
toliku bol dragima.
Pjesmu je u latinskom distihu parafrazirao Antun Krša.22

Godine 1827. kod Martecchinija je tiskan izbor Kunićevih epigrama,
Raymundi Cunichii Ragusini epigrammata nunc primum in lucem edita.
Odabrao ih je i na temelju autografa i dotadašnjih prijepisa priredio Rafo
Radelja. Radeljin višegodišnji trud oko sređivanja Kunićeve ostavštine,
nastavljen na također opsežan, pionirski rad njegova prethodnika Ivana
Andrović i dr. 1826a: 63.
21
22 Premda se ta parafraza nalazi u Kršinu prijepisu nekih žalobnih pjesama povodom smrti
njegova brata (ZKD 393/7), ondje nema i grčkog epigrama. No taj grčki distih, kao i epigram
Ὁδοιπόρος καὶ τύμβος, prepisani su i prevedeni na latinski u Androvićevu dominikanskom
rukopisu (34-IX-1). Nedostaje prvi epigram Krši, dug četiri stiha.
199
Musarum cultus
Luke Volantića, suvremenici su pozdravili kao čin dugotrajnog i učenog

nastojanja da se oživi i za buduće naraštaje sačuva opus jednog od, za njih,
najvećih pjesnika koje je dala njihova domovina (Bratičević 2015: 129-147).
Carmina gratulatoria Radeljinih bliskih suradnika otisnuta su na posljed-
njim stranicama unutar samog izdanja Kunićevih epigrama: Vlaho Stulli
događaj je obilježio elogijem, njegov brat Luko kratkom elegijom, Albertini
epigramom, L. M., koji potpisuje jedan talijanski sonet, dubrovačko je slav-
lje smjestio u rimsku Arkadiju, a Antun Krša u drugom od svoja dva epigra-
ma ukazao je na ulogu što ju je u nastanku izdanja imao njegov nedavno
preminuli brat Tomo, koji je, prema njegovim riječima, ne samo pratio nego
i prvi potaknuo Radelju na ovaj pothvat.
Nikola Andrović za ovu je priliku u čast svojem starijem prijatelju napi-
sao epigram sastavljen od četiri distiha. Veći dio stihova obuhvaća pohvalu
Radelje, kako zbog učenosti i vrlina, tako i zbog brige za Kunića. Konven-
cionalno, nije izostavljena ni pohvala samoga Kunića, koja se nalazi u po-
sljednjem distihu i njegovu poeziju prikazuje ne kao tvorbu smrtnika, nego
kao djelo besmrtnih Muza:
῾Ραφ. ῾Ραδελίᾳ, Διὰ τὴν αὐτοῦ φιλοπατρίαν
καὶ πρὸς τοὺς ἐλλογίμους πολίτας εὔνοιαν
Χαῖρ’ ὦ ῾Ραδελίδη, σοὶ ἐπεὶ μέγα πατρίδος αἴης
Ἡμετέρης κῦδος, Κουνιχίου τε μέλει.
Ζωοῖσιν τιμῆς μάλα καὶ κεχαρισμένος ἐσσὶ
Σῆς δ’ ἕνεκεν σοφίης, σῆς δ’ ἕνεκεν τ’ ἀρετῆς.
Ἀλλὰ καὶ ἐσσομένοισι φιλήσεαι, οὕνεκα τ’ ἀνδρὸς
Ἀγνῶτας κεῖσθαι οὐκ ἔασας σελίδας.
Οὐ γὰρ Κουνιχίου σελίδας τὰς δ’ ἔμμεναι, ἔργον
Φαίης Μουσάων ἀλλ’ ἔμεν ἀθανάτων.23
Rafaelu Radelji, zbog njegove ljubavi prema domovini i dobrote prema
učenim građanima.
Zdravo, Radeljo, koji si stekao veliku slavu u našoj očinskoj zemlji i koji
skrbiš za Kunića! Suvremenici te veoma časte i drag si im, i zbog svoje
učenosti i zbog svoje vrline. No i budući će te naraštaji voljeti jer nisi
dopustio da pjesme ovoga čovjeka leže nepoznate. A ti bi rekao da ovo i
nisu Kunićeve pjesme, već da je to djelo besmrtnih muza.
Ova je Androvićeva pjesma sačuvana u autografu, ne samo u domini-

kanskom rukopisu 34-IX-1, nego i među Radeljinim papirima u omotu u
kojem su okupljeni neuvezani listovi s latinskom, talijanskom i hrvatskom
poezijom Radelje i suvremenika. Tekstove su pisale razne ruke, najčešće
sami autori, a mjestimične datacije i sadržaj smještaju ih u dvadesete godi-
Kunić 1827: III.
23
200
ne devetnaestoga stoljeća, kao svjedočanstvo žive književne komunikacije

među dubrovačkim kulturnjacima osobito za ono vrijeme kada u gradu bo-
ravi Lampredi. Danas se rukopisni svežanj o kojem je riječ čuva u Arhivu
Male braće u Dubrovniku pod signaturom 1635. Ispod grčkog epigrama na
samostalnom listu (f. 6), ispisanu samo s jedne strane, Andrović je zabilje-
žio i vlastiti, doslovan prijevod grčkih stihova (Versio Latina ad verbum), a
na dnu se stranice potpisao kao N. Androvich. U samom pak izdanju Ku-
nićevih epigrama pod grčkim se stihovima nalazi njihov slobodniji prepjev
u talijanskim dvanaestercima s rimom abababcc. Dok ispod grčkog epigra-
ma u tiskanom izdanju stoji Androvićevo ime, prepjev na talijanski nije
potpisan (kao što su potpisani prijevodi Androvićevih sastavaka u drugim
zbirkama), što navodi na pretpostavku da je autor prepjeva možda sam Ra-
delja, priređivač cijelog izdanja iz 1827. godine, te da Androvićev autograf
nije među Radeljine stvari dospio isključivo kao prijateljski dar, nego kao
primjerak koji će Radelji pomoći da pripremi prijevod predviđen za tisak.24
Andrović se nakon pjesme u čast Radelji stihovima oglasio, koliko zna-
mo, još samo jednom, povodom smrti Luka Stullija. Stulli je bio iznimno
cijenjen liječnik i književnik, jedna od najistaknutijih figura društvenog i
kulturnog života u Dubrovniku krajem osamnaestog i početkom devetnae-
stog stoljeća. O njegovu ugledu dovoljno govori podatak da je u zbirci stiho-
va A perpetua onoranza del dottor Luca Stulli di Ragusi prose e versi, objav-
ljenoj 1829. u Bologni u priredbi Michelea Ferruccija, sudjelovalo dvadeset
i osam njegovih prijatelja i štovatelja, iz Italije, Zadra i Dubrovnika (Ćosić
2003: 259-260). Među potonjima se pojavljuju i već poznata i očekivana
književna imena, poput Antuna Krše, Albertinija, Radelje i braće Appen-
dini, i neki novi, mlađi prigodničari, koji se kasnije i neće osobito pjesnički
afirmirati, kao Vicko Golubović i Miho Mostahinić.
Nikola Andrović zastupljen je jednim grčkim epigramom, pod kojim je
tiskan i njegov vlastiti prijevod na latinski, te dvama sonetima (Ferrucci
1829: 44-45). Epigram, sastavljen od dva distiha, zamišljen je kao potpis
pod slikom, a fingira obraćanje prolazniku, kojemu se Stullija predstavlja
kao osobu o čijem se liječničkom umijeću glas širio nadaleko. Potom se nje-
gova važnost za lokalnu sredinu dočarava jakom antitezom: kao što je, ži-
veći, više no itko krasio domovinu svakovrsnim znanjem, tako ju je više no
itko ražalostio umrijevši; u posljednjem se stihu zapravo parafrazira misao
prisutna i u kraćem epitafu Tomu Krši:
24 Listić koji se čuva u istoj franjevačkoj zbirci pod brojem 612 govori tomu u prilog: na
njemu je epigram koji je Albertini priložio za izdanje Kunića pisan rukom samog Albertinija,
ali je Radelja na njemu prekrižio cijeli sedmi stih i ponad njega napisao novu inačicu, s kojom
je pjesma naposljetku i otisnuta. Radelja je vjerojatno imao slobodu dotjerati pjesme koje će
ući u knjigu, a materijale koje je dobio od kolega pjesnika sačuvao je poslije u svojoj ostavštini.
201
Musarum cultus
Λουκᾶ Στουλλοῦ ἰατροῦ ἐνδοξοτάτου εἰκών

Στουλλιάδην ὁρᾷς τηλεκλυτὸν ἰητῆρα·
Οὔτις ἐκόσμησεν τόσσον ἀνὴρ σοφίῃ
Ὄφρα ζωὸς ἐὴν παντοίῃ πατρίδα, τόσσον
Οὔτις καὶ ταυτὴν ἤκαχ’ ἀποφθίμενος.25
Slika Luka Stullija, prepoštovanoga liječnika.
Izdanka loze Stulli vidiš, nadaleko slavnoga liječnika. Nijedan muž nije
toliko uresio domovinu za života svakovrsnim znanjem; i nijedan je,
umrijevši, nije toliko ražalostio.

Latinski prijevod vrlo vjerno prati izvornik, ali nije doslovan, već je i on
oblikovan u elegijskim distisima. Talijanske pak sonete Andrović također
započinje apostrofama: u onom u kojem zaziva samoga Stullija, služi se
konvencionalnom misli o smrti koja rado poseže upravo za onima rođeni-
ma za velika djela, a u drugom iskazuje sućut Dubrovniku i Stullija naziva
posljednjim sinom koji je bio i dostojan svoje domovine.26
U zbirci je s tri soneta, jednom odom na talijanskom i jednom pjesmom od
599 nevezanih talijanskih stihova bio prisutan i Nikolin otac Rafo, a njemu je
Michele Ferrucci i posvetio nekrolog De vita et scriptis Lucae Stullii medici
commentarius, koji je tiskao na početku izdanja, u svojoj latinskoj verziji i s pa-
ralelnim prijevodom na talijanski svoje supruge Caterine Franceschi Ferrucci.
Rafo Andrović je, naime, kako objašnjava svoj izbor u posveti Ferrucci, prvi
pomogao Stulliju kad se ovaj vratio iz Italije, a zatim su se povezali prijatelj-
stvom koje je bilo gotovo jednako bratskom odnosu. Ferrucci bi volio, kako
piše na koncu, kad bi životopis Stullija koji je sastavio mogao umanjiti bol svih
ožalošćenih, a poimence Rafa i njegove učene žene Frane, Lukova brata Vlaha,
te Rafova sina Nikole, za kojega kaže da je iznimno obrazovan (Nicolaus filius
tuus pereruditus; Ferrucci 1829: 6).
Iz samoga nekrologa zahvaljujući Ferrucciju doznajemo i da je Luko Stu-
lli, koji se nakon studija medicine u Bologni i usavršavanja u Firenzi, Rimu
i Napulju vratio u domovinu 1799, odnosno godinu dana nakon što se rodio
Nikola Andrović, kasnije postao Nikolin učitelj, u kući njegova oca, u koju je
zalazio takoreći svakodnevno ([...] Nicolao Raphaelis filio pulcherrimae spei
Ferrucci 1829: 44.
25
26 Sonet koji počinje stihom O Patria mia, di quanti morte rea sačuvan je u autografu u
spomenutom rukopisu AMB 1635. Oba se soneta, također u autografu, nalaze i u rukopisu
ZKD 216, gdje su okupljene još neke pjesme drugih autora nastale povodom Stullijeve smrti, a
potom i u spomenutom rukopisu DAD, RO Pavlović, sv. 15. U rukopisu ZKD 392, s pjesmama
uglavnom Antuna Krše, nekoliko je njih u smrt Stullijevu, uključujući i Radeljinom rukom
prepisan samo latinski prijevod Androvićeva epigrama. Ovoga epigrama nema u dominikan-
skom rukopisu 34-IX-1, gdje je posljednja pjesma u nizu ona posvećena Radelji 1827.
202
adolescenti in artibus, quae ad humanitatem pertinent, studiorum se aucto-

rem magistrumque praebere; Ferrucci 1829: 22). Ferrucci nastavlja pohvalom
i učitelja i učenika: Stullija, prema njegovim riječima, zbog njegove silne hi-
trine uma nije bilo lako pratiti, ali je Andrović mogao odgovoriti na učiteljevu
brigu i pažnju zahvaljujući velikoj vrlini i želji za znanjem (Ferrucci 1829: 22,
24). Pa i kada naposljetku piše o Stullijevoj smrti, koja je nastupila 12. rujna
1828, Ferrucci pripovijeda kako je Stulli u to doba boravio u ljetnikovcu kod
Androvića, kako su jutro toga dana proveli u ugodnu razgovoru, a zatim se
uputio u grad, gdje je tijekom popodneva umro u snu.27 O povezanosti grad-
skog liječnika i njegova nekadašnjeg đaka govori i izdanje Le tre descrizioni
del terremoto di Ragusa del M.DC.LXVII di Gradi, Rogacci, Stay, versione
dal latino, koje je Stulli pripremio potkraj života i posvetio upravo Nikoli
Androviću. Ta se povezanost, doduše, može promatrati i kroz činjenicu da je
obitelj Stulli živjela u kući koja je bila u vlasništvu imućnoga Rafa Androvi-
ća (Lazarević 2014a: 307, Stojan 2015: 143). U svakom slučaju, na temelju
svih navedenih podataka Stullija se može smatrati pouzdanim svjedokom u
tvrdnji iz posvete Lamprediju početkom 1826, o tome da je Nikola Andrović
u učenju grčkoga zapravo bio samouk.
Uz već spomenute Androvićeve stihove Urbanu Lamprediju, ostala je
sačuvana i jedna pjesma koju je talijanski pjesnik uputio Androviću. Pisao
ju je u Gružu 25. kolovoza 1826. i poslao u Androvićevu kuću u Pilama za-
jedno s talijanskim prepjevom Androvićeva dužeg epigrama povodom smrti
Toma Krše, strukturirana kao razgovor prolaznika i groba. Lampredi je
pohvalio epigram, koji je, kako kaže, veramente di gusto e sapore Greco, ali
vlastitom parafrazom nije bio zadovoljan te se za loš ishod svojega truda
ispričavao bolešću.28 Njegova autorska pjesma upućena mladom pjesniku s
početka je šaljiva: u obraćanju Androviću naziva ga kanonikom koji sjedi u
atenskom Partenonu, s pravom, kao jedan od onih koji pišu grčkim (Tra il
fior degli ellenisti), dok za sebe sama Lampredi kaže da u tom hramu nije
ništa drugo doli accolito. Potom se tuži na teško zdravstveno stanje (Da
nervei spasmi e lunghe doglie fiacco) i na račun toga moli da mu Andrović
pošalje duhana koji bi mu olakšao boli (Ti chiede un pò del solito / Odoroso
tabacco / Ristoro e distrazion nelle sue pene). Završava proznom rečenicom:
27 Inocent Čulić također izvještava o Stullijevoj smrti, ali ne spominje Androviće, već kaže
da je to jutro Stulli posjetio njega kako bi mu donio na uvid jedan svoj tekst te da je potom
neko vrijeme proveo u šetnji s njim i s Albertinijem (Čulićevo pismo Ambrozu Markoviću od
20. rujna 1828, AMB 2345).
28 Lampredijev prepjev grčkog epigrama na koncu ni nije, kako se vidjelo, bio tiskan u iz-
danju u čast Toma Krše. Pismo o kojem je riječ sačuvano je u prijepisu Inocenta Čulića (AMB
1773), a samo Lampredijevu pjesmu Androviću prepisao je i Rafo Radelja (AMB 162).
203
Musarum cultus
E non solo Le chiedo il Tabacco, ma un distico Greco, nel quale mi faccia un

complimento nelle lingua d’ Omero, ch’ Ella conosce si bene. Anch’ io ho la
mia vanità, ma sono e sarò sempre il suo amico vero, ed ammiratore sincero
(I ne samo da Vas molim duhan nego i jedan grčki distih, kako biste mi dali
kompliment na Homerovu jeziku, koji tako dobro poznajete. I ja sam tašt,
ali sam, i uvijek ću biti, Vaš pravi prijatelj i iskreni poklonik).
Lampredi, naravno, nije bio tek akolit u hramu devetnaestostoljetne gre-
cistike. Još je u mladim danima započeo, prije Vincenza Montija, prevoditi
Ilijadu na talijanski; svoj prijevod nije dovršio, ali je Montiju pomagao oko
njegova, braneći ga također u komentarima i polemikama s Ugom Foscolom.
Preveo je i Opijana, Arata preko Cicerona ali uz grčki predložak, te epilij
Zauzeće Troje grčkog epičara Trifiodora iz Egipta (Donato 2004). Dubrovča-
nima pak to nije bilo nepoznato. Kad je stigao u grad, kraćom ga je elegijom
pozdravio Antun Liepopilli (1764-1837), čestitavši istodobno i njegovu doma-
ćinu Nikoli Puciću Sorkočeviću, čiji sin sada može, između ostalog, primiti
poduku i iz grčkoga (Qui sophiam et Graios, Latiosque, Italosque lepores /
Sollers nempe tuam perdoceat sobolem).29 Rafo Radelja u svojoj je odi, pisanoj
potkraj 1825, također izravno spomenuo Lampredijevo znanje grčkoga (Gra-
ias, Latinas his reseras opes, / Seu tu venusta Graiugenum uteris, / Vel, saecla
quam Augusti tulere / Aurea Romulidum loquela),30 a Vlaho Stulli u jednom
od elogija zabilježio je o Lamprediju: della matematica, della poesia e della
Greca lingua esimio cultore e maestro.31
Lampredi je, tako, bio Androvićev idealni čitatelj, koji je s punom kom-
petencijom mogao razumjeti i ocijeniti pjesničko umijeće perspektivnoga
mladića s kojim se susreo u Dubrovniku, a u tom trenutku dubrovačke
književne povijesti – kada na životu više nema proslavljenoga grecista Ber-
narda Džamanjića (1735-1820) – vjerojatno je bio i najpozvanija osoba da
to učini. Zapravo, njegovo svjedočanstvo o načinu na koji je Andrović naučio
grčki nosi datum koji prethodi Stullijevu, iako ga je vjerojatno od Stullija
čuo. Ono se nalazi u njegovu pismu S. Castelnuovu, pisanu 5. siječnja 1826.
u Orašcu, a otisnutu na mjestu posvete u raspravi Della vita e degli scritti
di Didaco Pirro Toma Krše. Dajući svojevrstan presjek suvremene, četve-
rojezične književnosti u Dubrovniku, nakon što je kao najvažnije latinske
autore istaknuo Antuna Kršu, Luka i Vlaha Stullija, Radelju, Albertinija,
Ad Urbanum Lampredum Antonius Petri Liepopilli, elegia (AMB 162).
29
30 Ad Urbanum Lampredum Raphael Radeglia, ode (AMB 162). Zanimljivo je mišljenje koje
je o Radeljinoj odi imao sam Lampredi, u pismu Castelnuovu: ben elaborata, di buon sapore Ora-
ziano (forse troppo verso me officiosa) – ‟brižljivo izrađena, u horacijevskom stilu (prema meni
možda previše udvorna)” (Krša 1826: 14).
31 U rukopisnoj zbirci Memoriae nonnullorum Rhacusanorum et exterorum doctrina et vir-
tute praestantium B. S. (DAD, Rukopisna ostavština Luke Pavlovića, sv. 40).
204
Maslaća, Liepopillija, Antuna Kaznačića, Mata Sorkočevića i Miha Dadića,

Lampredi je nastavio:
Non aggiungo altro, rispetto alla Greca, se non che ho quì trovato il
giovane Signor Niccolò Androvich (nipote dei fratelli Chersa) il quale,
non avendo la Città alcun Professore di Lingua Greca, ha coraggiosa-
mente intrapreso a studiarla di per sè stesso, ed è giunto a comporre
epigrammi in questa nobilissima lingua, dai quali chiaramente si vede,
ch’ egli già conosce l’ uso che può farsi de’ vari suoi dialetti: il che prova
al certo un non ordinario progresso in questo non comune e malagevole
studio, ed è sicuro indizio, delle belle speranze che di lui possono conce-
pirsi (Krša 1826: XV).
Ne dodajem, što se grčke književnosti tiče, ništa drugo osim da sam ov-
dje pronašao mladog gospodina Nikolu Androvića (nećaka braće Krša),
koji je, kako u gradu nije bilo nijednog profesora grčkog, hrabro krenuo
u pothvat da ga uči sam, te je dospio dotle da na tom preslavnom jeziku
sastavlja epigrame. Iz njih se jasno vidi da već poznaje upotrebu njego-
vih različitih dijalekata, a to nedvojbeno dokazuje izvanredan uspjeh u
ovom neuobičajenom i teškom poslu i siguran je znak dobrih nada koje
o njemu možemo imati.
Nekoliko mjeseci kasnije Lampredi je pisao svojem znancu Vincenzu

Montiju i pred jednim od tada najvećih talijanskih književnika pohvalio
Androvića dvaput. Budući da se pismo bavilo nekim prijevodnim proble-
mima u Ilijadi, mogao je reći kako ga je na jedno rješenje, iz Longinova
djela O uzvišenom, uputio upravo taj izvrsni mladi grecist, egregio giovane
ellenista Raguseo (Lampredi 1827: 31). Na drugome je mjestu za Androvića
kazao da čita Homera i da ga u njegovu izvornom jeziku savršeno razumije
(legge Omero, e perfettamente lo intende nella sua lingua originale), te da
sastavlja odlične grčke epigrame (compone greci epigrammi di bonissimo
sapore). Taj mladić osim toga dobro poznaje latinsku, talijansku, njemačku
i francusku književnost i Lampredi je uvjeren u brojne i izvanredne plodo-
ve koje će jednom dati njegov rad. Na kraju Montiju prenosi i Androvićev
laskavi sud o njegovu prijevodu Ilijade: dok mu se – kazao je Andrović –
kada čita prijevode drugih čini kao da tek negdje u daljini čuje jeku Home-
rova glasa, kada čita Montijev, čuje samo istinski i živi glas velikoga Grka
(Lampredi 1827: 50).32
Lampredi je spomenuo mladog Androvića i pišući nekrolog Tomu Krši
za firentinsku Antologiju, gdje je prikazao intelektualni i literarni krug oko
Rafa Androvića (Lampredi 1826: 210). Na njegovu tragu, no ponešto razra-
đenije i Antonio Cesari (1760-1828) pripovijeda o svakodnevnim dolascima
Pismo je datirano 1. lipnja 1826. (Lampredi 1827: 51).
32
205
Musarum cultus
braće Krša, Luka Stullija i drugih u dom Androvića kako bi vodili učene
razgovore i rasprave te čitali vlastite sastavke i međusobno ih komentirali,
što Cesari uspoređuje s nekom vrstom akademije i naziva Dubrovačkim
noćima (Noctes Rhacusinae). U takvu je okruženju, nastavlja, odrastao Ni-
kola, mladić koji je darovitošću i nadom nadišao svoju dob (Cesari 1827:
26). Androvićev talent i vještinu u pjesnikovanju na grčkom ocijenio je, i to
krajnje pozitivno, i jedan od najvećih grecističkih autoriteta onoga vreme-
na, Girolamo Amati (1768-1834), scriptor graecus Vatikanske biblioteke.
To se doznaje iz osvrta što ga je u časopisu Giornale Arcadico 1826. objavio
Giuseppe Salvagnoli recenzirajući devet izdanja dubrovačkih autora. On
među ostalim kaže:
[...] e quindi con piacere abbiam leto in questi opuscoli due graziosi
epigrammi greci di Niccolò Androvich, giovane di alte speranze, e che,
a giudizio del rinomato nostro ellenista Girolamo Amati, il quale ne
lodò pure altri due inediti, di già compone con quella leggiadria e sem-
plicità, che fu tutta propria de’ tempi, ne’ quali la vera inspirazione e
le grazie conversavano, a ciò che sembra, più dimesticamente con gli
uomini (Salvagnoli 1826: 187).
[...] i tako sam u tim djelima sa zadovoljstvom pročitao dva uglađena
grčka epigrama Nikole Androvića, mladića velike nade, koji ih, prema
sudu našega znamenitog helenista Girolama Amatija, koji je pohvalio
i dva druga neobjavljena, već sastavlja s onom ljupkošću i jednostav-
nošću što je sva bila svojstvena vremenima u kojima su se istinsko
nadahnuće i dražesti, kako se čini, puno prisnije družili s ljudima.33
No unatoč brojnim priznanjima i pohvalama, unatoč velikim očekiva-

njima i nadama koje su u njega polagali suvremenici, sva je prilika da je
Andrović upravo nakon smrti svojega nekadašnjeg učitelja Luka Stullija –
koji ga je, uostalom, i uveo u književni svijet – ipak odložio svoje pjesničko
pero. Za sada nema tragova njegova daljnjeg bavljenja poezijom. Prigodni-
čarska produkcija u kojoj su nastavili sudjelovati Androvićevi suvremenici
nije gubila na snazi još barem dva desetljeća, a nakon što se na pijaristič-
kom kolegiju ustalila nastava grčkoga, sporadično se i pisalo na tom jeziku,
kao 1833. na školskoj priredbi L’Epidauro Illirica, kada je učenik Petar
Bradaš recitirao grčki epigram profesora Miha Žarkovića na temu “Epidau-
33 Ne znam koja bi bila druga dva, neobjavljena epigrama koja je Amati čitao, ni kojim su
putem Androvićeve pjesme do Amatija došle. Zanimljivo je da se od njega već i prije tražilo
mišljenje o grčkim epigramima jednoga dubrovačkog pjesnika: Antun Agić 1816. molio ga je za
pomoć oko stihova Damjana Beneše, i dobio za njih od vatikanskog paleografa nimalo povoljan
sud (Rezar 2017: 163-164).
206
ro diventa colonia Romana”,34 zatim 1850, kada je u zbirci prigodnica Neu-

marlomu vitezu banu Jellačiću trojedne kraljevine vladaocu objavljena oda
na grčkome koju potpisuje L. Giorgi, ili 1875, kada je prilikom posjeta cara
Franje Josipa I. jedan od svečanih natpisa dobrodošlice u zgradi gimnazije
bio sastavljen također na grčkom (Skurla 1876: 132).
No slično kao Beneša na počecima ranonovovjekovne književnosti u Du-
brovniku, Andrović se istaknuo na njezinu kraju, nevelikim grčkim opusom od
deset pjesama s ukupno 58 stihova. Neposredno kako su nastajale, u razdoblju
od 1825. do 1829. godine, pjesme su bile tiskane u prigodnim višeautorskim
zbirkama, ali su, kako se u radu pokazalo, bez obzira na postojanje tiskanih iz-
danja, prepisivane i čuvane i u rukopisima. Andrović se bio priklonio dominan-
tnoj pjesničkoj struji u onodobnom Dubrovniku, pjesnicima koji su se slijedeći
konvencije tradicionalnih prigodničarskih vrsta natjecali u iskazivanju poštova-
nja bilo prema vladaru i drugim uglednicima bilo prema živućim ili preminulim
prijateljima. No odabirom klasičnoga grčkoga jezika, koji je učio sam, osigurao
si je jedinstveno mjesto u tom periodu dubrovačke književne povijesti.
Bibliografija
• Andrović, Nikola i dr. 1826a. In morte di Tommaso Chersa versi. Per Antonio
Martecchini. Dubrovnik.
• Andrović, Nikola i dr. 1826b. Nella faustissima occasione della ricuperata sa-
lute di S. M. I. R. A. Francesco I. d’Austria versi. Per Antonio Martecchini.
Dubrovnik.
• Bratičević, Irena. 2015. Via virtutis / Put vrline: Epigramatski opus Rajmunda
Kunića. Ex libris. Zagreb.
• Cesari, Antonio. 1827. De vita Thomae Chersae Rhacusini commentarium. Ex
Officina Libantea. Verona.
• Corvisieri, Valerio. 2010. Mezzanotte, Antonio. Dizionario biografico degli Ita-
liani, sv. 74. Istituto dell’ Enciclopedia Treccani. Rim.
• Čučić, Vesna. 2005. Prvi tiskari u Dubrovniku: s popisom tiskane građe. Vje-
snik bibliotekara Hrvatske 48, 3/4. 108-158.
• Ćosić, Stjepan. 2003. Luko Stulli i dubrovačka književna baština. Anali Zavo-
da za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 41. 259-286.
• Donato, Maria Pia. 2004. Lampredi, Urbano. Dizionario biografico degli Ita-
liani, sv. 63. Istituto dell’ Enciclopedia Treccani. Rim.
34 Brošura L’Epidauro Illirica donosi samo naslove, kratak sadržaj tekstova s priredbe i ime-
na učenika koji su nastupali. Ipak, same tekstove izvedenih sastavaka sačuvao je Marko Mari-
nović u jednom od svojih rukopisnih svezaka, bilježeći i imena autora, v. DAD, Memoriae (21.2),
sv. 20: Miscellanea ossia Raccolta di varie scelte poesie di alcuni moderni autori fatta da Marco
Marinovich. Žarković se pojavljuje u prilogu Preglednica upravitelja i učitelja i broj učenika ć. k.
dubrovačke gimnazije od školske godine 1817-18. do danas, objavljenu u Programu Ć. k. velike
gimnazije u Dubrovniku za školsku godinu 1902-1903, kao učitelj gramatike u 1. razredu samo
u dva godišta, 1832/33. i 1833/34.
207
Musarum cultus
• Ferrucci, Michele. 1829. A perpetua onoranza del dottor Luca Stulli di Ragusi
prose e versi. Dai tipi del Nobili e comp. Bologna.
• Foretić, Miljenko. 1983a. Andrović, Nikola. Hrvatski biografski leksikon. Sv. 1.
Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb.
• Foretić, Miljenko. 1983b. Andrović, Rafo. Hrvatski biografski leksikon. Sv. 1.
Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb.
• Kastropil, Stjepan. 1954. Rukopisi Naučne biblioteke u Dubrovniku. Knj. I:
rukopisi na hrvatskom ili srpskom jeziku. JAZU. Zagreb.
• Kastropil, Stjepan. 1997. Rukopisi Znanstvene knjižnice Dubrovnik. Knj. II:
rukopisi na stranim jezicima. [Rukopise obradili Stjepan Kastropil i Matija
Bete. Priredio za objavljivanje Davor Ljubimir.] Dubrovačke knjižnice. Du-
brovnik.
• Krasić, Stjepan, prir. 1975. Serafin Marija Crijević. Dubrovačka biblioteka, sv.
1. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb.
• Krša, Tomo. 1826. Della vita e degli scritti di Didaco Pirro altramenti detto
Iacopo Flavio Eborense commentario. Nella Stamperia Magheri. Firenca.
• Kunić, Rajmund. 1827. Raymundi Cunichii Ragusini epigrammata nunc pri-
mum in lucem edita. Typis Antonii Martecchini. Dubrovnik.
• Lampredi, Urbano. 1826. Notizie intorno alla vita e gli scritti di Tommaso
Chersa cittadino di Ragusa. Antologia. 24/71-72. 204-211.
• Lampredi, Urbano i dr. 1826. Per le faustissime nozze del sig. cavaliere Gere-
mia Gaguitsch consigliere onorario di S. M. I. R. di tutte le Russie colla signora
Eustachia Lucich versi. Per Antonio Martecchini. Dubrovnik.
• Lampredi, Urbano. 1827. Lettera di Urbano Lampredi al cavaliere Vincenzo
Monti intorno alla sua traduzione dell’ Iliade. Per Giovanni Silvestri. Milano.
• Lazarević, Ivana. 2014. Antuninske kuće u gradu Dubrovniku prema popisu
stanovništva iz 1817. godine. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Du-
brovniku 52/1. 291-315.
• Petrović, Rade. 2010. Ruski konzulat u Dubrovniku od osnivanja do 1878. go-
dine. Srpska pravoslavna crkvena opština Dubrovnik. Dubrovnik.
• Rezar, Vlado. 2017. O grčkim epigramima Damjana Beneše. Colloquia Maru-
liana 26. 157-176.
• S[alvagnoli], G[iuseppe]. 1826. [Letteratura. Scrittori Ragusei]. Giornale Ar-
cadico 30. 181-188.
• Skurla, Stefano. 1876. Ragusa: Cenni storici. A spese del’ autore. Zagreb.
• Stojan, Slavica. 2015. Poetika katastrofe – Pjesnici o velikoj trešnji 1667. go-
dine u Dubrovniku i okolici. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Du-
brovniku 53/1. 113-148.
• Stojanović, Ivan. 1900. Dubrovačka književnost. Srpska dubrovačka akadem-
ska omladina. Dubrovnik.
• Stulli, Luko. 1826a. Lettera al sig. Urbano Lampredi. Antologia 23/67. 138-140.
• Stulli, Luko. 1826b. L’ombra di Ovidio, ovvero Lodi della lingua illirica, poe-
metto di don Ignazio Giorgi. Versione italiana. Per Antonio Martecchini. Du-
brovnik.
• Vojnović, K[osta]. 1896. Prilozi k arhivalnijem pabircima dubrovačkijem. Sta-
rine JAZU 28. 1-96.
208
Androvićev autograf epigrama Radelji s prijevodom na latinski,

Arhiv Male braće, Dubrovnik, rukopis 1635
209
IV.
Olga Perić
Nazorov Cvrčak između mita i prirode
Cvrčak je simbol Sredozemlja, njegovo je cvrčanje povezano s vrućinom

koja pali, podnevnim suncem, s karakterističnim zvukom ljeta. Ali cvrčak
nije samo simbol Mediterana, poznat je po čitavom svijetu, najglasniji je au-
stralski – njegovo cvrčanje dostiže i više od 100 decibela, a u Provansi cvrči
preko 15 raznih vrsta cvrčaka. Samo mužjak cvrčka pjeva.1 Kada ga u kasno
proljeće oživi sunčeva svjetlost i toplina, cvrčak ima tri mjeseca da pjeva,
stvori potomstvo i umre.2 Tim zanimljivim životnim ciklusom cvrčak je po-
stao simbol obnavljanja, dugovječnosti, pa čak i uskrsnuća i reinkarnacije u
raznim civilizacijama. Kod Kineza već dva tisućljeća daruju se figurice cvrč-
ka za sreću, za dugovječnost. Kod Grka su ga Atenjani posebno poštovali:
Tukidid spominje ukrase – zlatne cvrčke – u arhajsko doba (Thuc. 1.6.3).
Za Eleuzinskih misterija običaj je bio nositi u kosi kopču u obliku cvrčka. I u
numizmatičkom materijalu na antičkim novcima nalazimo lik cvrčka.
Trakija, 386/5- 348/7 pr. Kr.

1 Elena Fabbro tumači sintagmu διγλώσσῳ… στόματι u stihu i zaključuje da se pjev cvrčka
sastoji od dva tona u tročetvrtinskom ritmu (Fabbro 2001).
2 Cvrčak živi najviše tri mjeseca. Ženka odlaže jaja u koru drveta, nakon mjesec dana ra-
zvijaju se ličinke, padaju na zemlju i započinju svoj podzemni put. Ličinka provede najmanje
tri godine pod zemljom. Zaustavlja se na svom putu od korijena do korijena, buši ga i siše sok.
Nakon barem tri godine izlazi iz zemlje, penje se do biljke i odrasli cvrčak lagano izlazi iz stare
kože. Prije nego odleti, mladi cvrčak ostaje u njoj oko tri sata kako bi mu se krila potpuno
otvorila i osušila na suncu. Ljetne sunčeve zrake i temperatura iznad 25 °C neophodne su za
cvrčkovu pjevnu energiju.
213
Musarum cultus
U Rimu je osim na nakitu zapaženo prikazivanje cvrčka u sepulkralnoj

dekoraciji, npr. u prikazu vrta na slikarijama tzv. Tomba di Patron, grobu
na via Latina koji je sačuvan u fragmentima u Louvreu. Epigram na grč-
kom završava u prijevodu riječima:
I leti uokrug, leti nježan slavuj i pjevajući plače
I cvrčak koji prosipa zvukove plemenite ustima slatkim.
U grčkoj mitologiji τέττιγες bile su kćeri Geje; drugi pak mit priča da se
božica Eja zaljubila i ugrabila mladoga Titona. Zatražila je od Zeusa da mu
podari besmrtnost, ali je zaboravila tražiti i vječnu mladost. Kad je Titon po-
stao star i odbojan, Eja ga je pretvorila u cvrčka (Hymn. Hom. Ven. 218-238).
Homer uspoređuje stare časne Trojance, koji više ne ratuju ali vole go-
voriti, sa cvrčcima:
ἥατο δημογέροντες ἐπὶ Σκαιῇσι πύλῃσι,
γήραϊ δὴ πολέμοιο πεπαυμένοι, ἀλλ᾽ ἀγορηταὶ
ἐσθλοί, τεττίγεσσιν ἐοικότες οἵ τε καθ᾽ ὕλην
δενδρέῳ ἐφεζόμενοι ὄπα λειριόεσσαν ἱεῖσι·
(Hom. Il. 3.149-152)
Svi ti sjeđahu, ljudske starješine, kod Skejskih vrata,
Starost im nije dala vojevati, al’ govornici
Bjehu valjani nalik na cvrčke, koji na stablu
U šumi sjede i milim oglasuju otud se glasom.
(prev. Tomo Maretić)
Kod Platona u Fedru, dijalogu posvećenom ljepoti, Sokrat govori o tome

kako su nastali cvrčci:
...λέγεται δ᾽ ὥς ποτ᾽ ἦσαν οὗτοι ἄνθρωποι τῶν πρὶν Μούσας γεγονέναι,

γενομένων δὲ Μουσῶν καὶ φανείσης ᾠδῆς οὕτως ἄρα τινὲς τῶν τότε
ἐξεπλάγησαν ὑφ᾽ ἡδονῆς, ὥστε ᾁδοντες ἠμέλησαν σίτων τε καὶ ποτῶν, καὶ
ἔλαθον τελευτήσαντες αὑτούς· ἐξ ὧν τὸ τεττίγων γένος μετ᾽ἐκεῖνο φύεται,
γέρας τοῦτο παρὰ Μουσῶν λαβόν, μηδὲν τροφῆς δεῖσθαι γενόμενον, ἀλλ᾽
ἄσιτόν τε καὶ ἄποτον εὐθὺς ᾀδειν, ἕως ἂν τελευτήσῃ, καὶ μετὰ ἐλθὸν παρὰ
Mούσας ἀπαγγέλλειν τίς τίνα αὐτῶν τιμᾷ τῶν ἐνθάδε.
(Pl. Phdr. 259b6-259c6)
Veli se da su to bili negda ljudi, od onih prije nego su Muze postale; a
kada su postale Muze i javila se pjesma, tako su se neki od tadašnjih
ljudi presenetili od slasti, te pjevajući nisu marili ni za jelo ni za piće,
pa su poumirali ni ne znajući za se. Od njih rađa se rod cikada, koji je
od Muza dobio taj slavni dar, da ne treba hrane, kada se rodi, nego bez
hrane i pića odma da pjeva, dok ne umre i zatim došavši k Muzama,
da javlja koji koju poštuje od ovdašnjih ljudi.
(prev. Franjo Petračić)
214
Olga Perić: Nazorov Cvrčak između mita i prirode
Za Platona su dakle cvrčci veza između čovjeka i Muza i ujedno simbol

ljepote na osnovi pjeva, cvrčanja. Cvrčak, njegov pjev i život nadahnuli su
mnoge antičke pjesnike i pisce: Arhiloha, Sapfu, Alkeja, Aristofana, Hesi-
oda, Teokrita, Propercija, Vergilija.3 A grčki basnopisac Ezop, za kojim su
se kasnije poveli i mnogi drugi poput La Fontainea (1666) i Krylova (1808),
ovjekovječio je cvrčka u negativnom svjetlu: po njemu on živi pjevajući i ne
brine se za sutrašnji dan.
Nazorov Cvrčak prvi je put objavljen u časopisu Savremenik, IV, br. 6,
str. 300-301 (Zagreb, 1909); zatim u zbirci Lirika (Zagreb, 1910) u motiv-
skom ciklusu Ditirambi (Cvrčak, Konjik, Sarkofag, Lijepa plava zvjerka,
Golemi Pan, Prognanik, Nerunove pjesme, Dionizijske pjesme, Sarkofag).
Pjesma se sastoji od pet strofa različite duljine (4, 6, 27, 34, 4 stiha), a
sve osim druge strofe (I pjeva...) započinju riječima: I cvrči...
Prva strofa
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb...
Podne je. – Kao voda tišinom razl’jeva se –
Sunčani ditiramb.
Nazor određuje oblik i sadržaj svoje priče – bit će to ditiramb – dakle an-
tička korska pjesma posvećena Dionisu, bogu vina. U njoj se vedrim tonom
slave priroda i životne radosti. Nazor određuje i ritam stiha – bit će to jambi
i troheji (ali i daktili). Odmah ih i opisuje: trohej zaglušljivi, a jamb je zvučan,
težak – u kontrastu s tišinom vrućega podneva.
Druga strofa
I pjeva: “Ja sam danas ispio sunce plamno.
I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh.
Dv’je st’jene, dva obronka postaše moji boci,
A glava – gorski vrh.”
Cvrčak preuzima riječ, pjeva svoju pjesmu. Sunce je izvor njegova buđe-
nja, njegova života; ispijajući sunčevu toplinu cvrčak postaje svjestan pej-
zaža, scena se mijenja: umjesto čvora crne smrče tu su potoci (proljetni),
more, šume, gorski vrh – tijelo cvrčka postaje sama priroda.
3 Iz veoma opsežne literature o cvrčku kao književnom motivu u svjetskoj književnosti v.

Antin 1962 i Angiò 2012.
215
Musarum cultus
Treća strofa
Osim prvih dvaju stihova, cijela je strofa opet upravni govor, cvrčkova
pjesma. Obraća se čovjeku i poziva ga da izađe na svjetlo dana, da uživa u
sunčevoj toplini.
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:
“Zemniče, ja sam himna što bruji za oltarom,
Dok šuti gordi hram.
Pjesnik ponovno uvodi antički poetički termin. Himni su najstarija

pjesnička vrsta koju susrećemo djelomično već kod Egipćana, Babilona-
ca i Asiraca. Kod Grka se svaka pjesma do VI. st. pr. Kr. naziva himnom;
kasnije su to samo pjesme koje su posvećene bogovima i herojima. Ovdje je
pjev cvrčka posvećen Suncu. A Sunce odgovara ispunjavajući toplinom male
životinje:
... Izađi! – Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na kamu puž se sunča, na travi grije crv!
Slijedi prekrasna metafora: sunčeve zrake postaju sunčana sveta krv

koja rominja poput kiše iskara.
Rominja s vedra neba ko kiša od iskara
Sunčana sveta krv.
Obraćajući se čovjeku, cvrčak ponavlja:

... Izađi – ti, koj’ niknu iz zuba ljuta zmaja,
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
U riječima “Zemniče... ti koj’ niknu iz zuba ljuta zmaja” – aluzija je na

mit o Kadmu – utemeljitelju grada Tebe, svladanoj divovskoj zmiji i rat-
nicima koji niču iz zemlje kada Kadmo po Ateninu savjetu posije zmijske
zube. Ovidije u Metamorfozama spominje borce koji niču iz zemljine utro-
be, kada po mitu o Argonautima Jazon, slijedeći Medejine upute, bježi sa
zlatnim runom.
... galea tum sumit aena
vipereos dentes et aratos spargit in agros.
semina mollit humus valido praetincta veneno,
et crescunt fiuntque sati nova corpora dentes,
utque hominis speciem materna sumit in alvo
perque suos intus numeros conponitur infans
216
nec nisi maturus communes exit in auras,

sic, ubi visceribus gravidae telluris imago
effecta est hominis, feto consurgit in arvo,
quodque magis mirum est, simul edita concutit arma.
(Ov. Met. 7.121-130)
... Iz kacige mjedene uzme
Tad on zmajevske zube i baci u orano polje.
Sjeme otrovom jakim obliveno zemlja umekša,
I svaki posijan zub poraste i postane nov stvor.
Kako dijete prima u utrobi majčinoj oblik
Ljudski, te mu se dio unutra za d’jelom slaže
I tek dozrelo ono na općeni dolazi svijet:
Tako kad bređoj zemlji u utrobi svrši se ljudski
Oblik, na oplođenoj poljani se diže, – a veće
Čudo je: oružjem svaki pomahuje skupa izraslim.
(prev. Tomo Maretić)
Čovjek je dakle bio rođen da bude ratnik. Kod Nazora prisutni su simboli
rata: vatra koja sve razara – grm što gori, luk napet sa strijelom, mač za bor-
bu prsa o prsa. Ali čovjek ima dar da osjeti ljepote prirode koja ga oplemenjuje:
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.
Čovjek je ipak nesretan:

... Zaprznio te mrak,
Po zemlji sipaš žuč.
A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.
To je vječni Nazorov optimizam. Ljetno će sunce dati čovjeku snagu i

život, ako bude poput cvrčka mogao piti ljetnu toplinu sunčeve vatre. Naš
kukac ponovno postaje sama priroda u vruće ljeto i pjeva:
... Ja gutam žar sunčani.
I osjećam u sebi, gdje struje šumne r’jeke,
Šumore zelen-luzi svjetlošću obasjani,
Klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči,
Modri se grožđe, i zri bobulja sure smreke,
Niz bor se smola toči.
Prikaz je to ljetne prirode prema slici iz druge strofe u kojoj se proljetna

priroda tek budi. Ali i cvrčak je proživio teško razdoblje – razdoblje zime,
premda je sada pijan od sunca, od topline:
217
Musarum cultus
... Zemniče, ja sam pjan.

Oh, sunca, sunca, sunca.
Još led mi noge trni,
Pred očma još se crni
Odurni zimski san.”
Nižu se slike godišnjih doba kao aluzija na životni ciklus cvrčka (neke
vrste u Sjevernoj Americi proborave sedamnaest godina ispod zemlje).
Četvrta strofa
Sada pjesnik preuzima riječ opisujući tešku atmosferu vrućega ljeta –
kipućega podneva; uočljivi su ovdje epiteti: težak ritam (cvrčkove pjesme),
ugrijane goleti, mrtav lug, sparan zrak u ritmu treperenja “oštre pjesme”.
I cvrči bez prekida, šiba teškim ritmom
Goleti ugrijane, lug mrtvi, sparni zrak.
Trepeće oštra pjesma ko vjetra na krilima
Dugačak svilen trak.
Cvrčkova je pjesma sve jača:

I pjeva: “Slava zemlji i suncu i talasu!
Dajte mi kaplju rose na kori jasenovoj,
I kaplju žuta soka na bobi na smrekovoj.
Al velju snagu novu podajte mome glasu.”
Ideja čistoće cvrčka oduvijek je povezana s rosom. Od Aristotela4 se vje-

rovalo da se cvrčci hrane samo rosom. Plinije je pisao da ližu rosu.5 A Ver-
gilije u Pastirskim pjesmama pjeva: Kad se dušicom nahrane pčele, a cvrčci
rosom.6
Cvrčci naime žive od sokova koje sišu iz mladih izdanaka biljka.
Naš pjesnik ponovno preuzima riječ. Vrhunac je cvrčkova pjeva:
... Sunčeve žice idu od neba pa do zemlje,
Napete kao strune. Golema harfa sja.
Mnogo je ruku dira. – Nebesa zabrujaše,
I sluša zemlja sva.
Arist. Hist. an. 532 b13: τῇ δρόσῳ τρέφεται μόνον.

4
Plin. HN 1.11.32.92-95: rorem lambunt.

5
Verg. Ecl. 5.77: dum thymo pascentur apes, dum rore cicadae.
6
218
Bela Čikoš Sesija, Orfej, 1898.
Sada majka Zemlja bdije nad postignutom harmonijom. Pjesnik joj se

obraća u prvom licu; i on se boji da se neka struna ne prekine, da ne nestane
sklad u prirodi.
Mir je na vodi, muk je u docu i luzima,
Al čujem velje srce, gdje kuca sred dubine:
Bojiš se, zemljo majko, da onim pod prstima
Ne zamre pjev sunčani, žica se ne prekine.
Nazor se obraća i čovjeku, naglašavajući kozmičku glazbu prirode kojoj

pjev cvrčka daje ton i ritam.
... Zemniče, čuješ poj?
Šumi ko srebrn-more,
Zuji ko pčelâ roj.
Sad se i cvrčak ponovno obraća čovjeku, hrabreći ga da uživa u životu

punim plućima, da iskoristi sve mogućnosti koje ga u prirodi okružuju:
I pjeva: “Sv’jet je lijep, a život dar je s neba,
Al žeđa nek ti bude velika, ljuta glad.
Pa gutaj vatru moju i siši ml’jeko moje,
I bit ćeš sveđer mlad.
219
Musarum cultus
... Oh, sunca, sunca, sunca!

I vonja sa doline
I vjetra sa vrhunca!
Ditirampska je pjesma u svoj svojoj punini i u skladu s tim pojavit će se

još jedno mitološko biće – Pan, pratilac Dionisov, bog pastira, stada, njiva,
šuma, polja, zaštitnik prirode:
... Zemniče, ja sam pjan.
Gle, iza žbuna viri,
Pomamnu pjesmu sviri
Na fruli nagi Pan.”
Pan, Jazonova kuća u Pompejima

Panova bezbrižna i opuštena radost življenja u bukolskoj atmosferi sviđala
se Nazoru. Kao motiv javlja mu se u više pjesama, a najizrazitije ga je tražio
i prikazao u romansiranoj povijesti Brača, romanu Pastiru Lodi. U ciklusu
Ditirambi uz Cvrčka uvrštena je i pjesma Golemi Pan. Pišući svoje dnevničke
bilješke, spominje ga na nekoliko mjesta (Nazor 1977.XIX). Na Silvestrovo
1939. godine sam je sa sestrom, ali za njega: ...lađa plovi, galebovi kruže iznad
krme; a tamo, na vrhu otočića, nasred mora, sjedi pod suncem podnevnim
Golemi Pan; gleda u me i svira. I ja sam ti, sestro – na dnu srca – uvijek pun
neke radosti (isto: 171). Povodom Akademijina izdanja Katančićevih Pastir-
skih razgovora bilježi Pan i Hrvati pod nadnevkom 20. VIII. 1940. (isto: 190),
a 27. IV. 1942. piše: Napisao sam novu pripovijetku, “Panovo ime” (isto: 207).
220
Prije posljednje strofe zaključimo – poetski iskaz Nazorov teče na dva plana:
- prvi je usko vezan za antiku – u formi i sadržaju: ditiramb kao antička
poetska književna vrsta, zatim jampski ritam; a što se tiče sadržaja –
prisutna su mitološka bića i mitološke teme;
- na drugom je planu, možda važnijem od onoga prvog, intenzivan i du-
bok doživljaj prirode u skladu zvukova, boja i sveukupnosti kretanja,
očaranost ljepotom i snagom prirode ili još dublje – osjećanje života kao
dara prirode; povjerenje u život. Na području književnosti to je razdoblje
hrvatske moderne u kojoj je prisutan kult prirode i potreba da se priroda
imaginativno mitizira. U figurativnoj umjetnosti također vlada kult pri-
rode – razdoblje secesije. Pjesma nastaje u Kastvu, kada Nazor ima 33
godine, živi s roditeljima, sestrama i nećacima, šeta okolnim šumarcima,
ali osjeća nostalgiju za otokom gdje se rodio i gdje je upio boje, mirise i
zvukove mediteranskog pejzaža u svoj punini, gdje je naučio intenzivno
osjećati prirodu.
No vratimo se na Cvrčka: od književne teorije na suvremenu informa-

tičku praksu. Pretraživanjem je lako ustanoviti da su riječi koje se najčešće
susreću u ovoj pjesmi – sunce i njezine izvedenice: pridjev sunčani i jednom
glagol sunčati se.
- Kao voda tišinom razl’jeva se sunčani ditiramb.
- Ja sam danas ispio sunce plamno.
- Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:
- Na kamu puž se sunča.
- Rominja s vedra neba ko kiša od iskara sunčana sveta krv.
- ... Ja gutam žar sunčani.
- ... Zemniče, ja sam pjan.
Oh, sunca, sunca, sunca.
- I pjeva: “Slava zemlji i suncu i talasu!
- ... Sunčeve žice idu od neba pa do zemlje,
- Bojiš se, zemljo majko, da onim pod prstima
Ne zamre pjev sunčani, žica se ne prekine.
- ... Oh, sunca, sunca, sunca!
I vonja sa doline
I vjetra sa vrhunca!
- Kao voda tišinom razl’jeva se sunčani ditiramb.
Nazor doista pjeva himnu Suncu, jer sva energija cvrčkove pjesme ovisi
o Suncu, što je i u zbilji prirode tako. Ako pak slijedimo ideju o cvrčku izme-
đu mita i prirode, javlja se pitanje je li za Nazora Sunce ujedno i mitološki
221
Musarum cultus
bog Apolon. U Platonovu Fedru cvrčak je atribut Apolona Helija. U kasnijoj

antici i u rimskoj mitologiji Apolon je identificiran kao bog Sunce. Istina je
nadalje da je u roditeljskoj kući na Braču Nazor čuvao uokvirenu fotografi-
ju Apolona Belvederskog.
Fotografija Apolona Belvederskog na zidu Nazorove

roditeljske kuće u Bobovišćima na Moru
Takva bi interpretacija mogla ujediniti oba spomenuta plana njegove

pjesničke kreativnosti: mit i prirodu. Ipak, u ovoj je pjesmi, kao i u cijelom
ciklusu Ditirambi, mediteranska priroda sa svojim ljepotama i snagom bit-
na osnova Nazorova nadahnuća, ali osnova nadahnuta i obogaćena pozna-
vanjem antike. Potvrđuje to i ovaj njegov odlomak:
Kad sam bio dijete, ja sam, na svome otoku – umjesto raznih robin-
zonada i mlakih Andersenovih priča – čitao u lakoj talijanskoj prozi,
Homerovu Ilijadu. Diveći se srcu i mišici Diomedovoj i Pelejeva sina,
nisam katkada mogao odoljeti želji, da naglo skočim, i latim se palice, i
potrčim iza nekih zapuštenih kuća u našoj dragi, gdje su, uporne i ne-
istrebljive, bujno rasle zločeste koprive i smrdljive bunike. Držao sam
im čitave govore kao trojanski i ahejski junaci svojim dušmanima prije
nego bi udarili, pa sam onda harao kroz njihove redove. No – oglasi li
se cvrčak u obljižnjoj smreki il pokaza li se usred onoga korova cvijet
kakve plemenite biljčice – moja bi borbenost popustila, štapić bi sam
pao, ruka mi se pružala ne mareći što će je žaoka upecnuti ili bodljika
ubosti. I moja se pažnja onda osvrtala na glasove, na boje i mirise, o
kojima gotovo nigdje ni traga u besmrtnome djelu pjevača Ahilejeva
gnjeva (Nazor 1977.II: 212).
222
Opisujući ulogu prirode u djelu Vladimira Nazora u knjizi Priroda kao

glas (objavljenoj postumno 2010. godine) Miroslav Čabrajec kaže:
Nazor u slabijim pjesmama (izrazito slabih i nema u njegovu opusu)
pjeva o prirodi, u boljima pjeva prirodu, a u najboljima priroda pje-
va. Ako ovo pretvaranje indirektnog objekta u direktni i pretvaranje
objekta u subjekt (priroda pjeva) ima realnu iskaznu snagu, možda
je Nazorov pjesnički osjećaj našao jedno od mogućih kritičkih objaš-
njenja. Sveprisutnost prirode objavljuje se u motivu, u slici, u ritmu,
u rimi, u samoglasnicima i suglasnicima, u doživljajnom korijenu, u
glasu koji se izvija iz poetskih cjelina, koji se nameće i koji se prima
kao jedini mogući znak jednog izvornog pjeva. Često se Nazorovi sti-
hovi navode (među prvima onaj glasoviti kojim počinje Cvrčak) kao
primjeri za onomatopeju a zapravo je cijela Nazorova poezija, i ona u
stihu i ona u prozi, onomatopeična (Čabrajec 2010: 48).
U petoj strofi pjesnik nas vraća na početak, strofa je jednaka kao i prva:
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb...
Podne je. – Kao voda tišinom razl’jeva se.
Sunčani ditiramb.
Bibliografija
• Antin, Paul. 1962. Cigales littéraires. Bulletin d’Association Guillaume Budé 3.

338-346.
• Angiò, Francesca. 2012. Cicale e rugiada. Senecio. Napoli.
• Čabrajec, Miroslav. 2010. Priroda kao glas. Kastavska faza u pjesničkom opusu
Vladimira Nazora (1908-1918). Izdavački centar. Rijeka. – Hrvatska sveučiliš-
na naklada. Zagreb.
• Fabbro, Elena. 2001. La cicala ‘bilingue’ di Bian. AP IX 273, 2 (XII 2 G.P.). Studi
Classici e Orientali 47.1. 397-403.
• Nazor, Vladimir. 1977. Sabrana djela. Sv. II. Lirika. Mladost – Nakladni zavod
Matice hrvatske. Zagreb.
• Nazor, Vladimir. 1977. Sabrana djela. Sv. XIX. Dnevnici: kristali i sjemenke.
Mladost – Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb.
223
MVSARVM CVLTVS
Petra Matović, Nino Zubović (ur.)

Izvršni nakladnik
Sveučilište u Zagrebu, Filozofski Fakultet
Zagreb, Ivana Lučića 3
tel. 01/4092-111; faks 01/6156-879
e-mail: info@ffzg.hr
www.ffzg.unizg.hr
Izvršni urednik
Boris Bui
Grafička oprema
Teo Radić
Korektura
Irena Bratičević
Idejno rješenje i grafičko oblikovanje naslovnice

Dražen Karaman
Naklada
200 primjeraka
Tisak i uvez
Kolor klinika d.o.o.
CIP zapis dostupan je u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 001046022.

Zbornik MB - Final - Tisak

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Zbornik MB - Final - Tisak

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

MVSARVM CVLTVS

Zbornik radova u čast Marini Bricko

Copyright © 2019. Filozofski fakultet, FF press, Zagreb

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Prof. dr. sc. Marina Bricko – Nekrolog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .11

Znanstvena i stručna bibliografija prof. dr. sc. Marine Bricko . . . . . . . . .15

O vaj je zbornik radova posvećen uspomeni na Marinu Bricko (1. siječnja

kreću se od antičke do humanističke književnosti: u prvom se obrađuju,

D ana 20. studenoga 2016. preminula je Marina Bricko, sveučilišna pro-

Prvotno objavljen u Vijencu 22. prosinca 2016.

vodima iz Demetrija (1999), Lukijana (2002) i Filodema (2016), odnosno

na, s takvom filološkom spremom i senzibilitetom da se na njezinim satovima

• (zajedno s D. Salopekom) Hrvatsko-grčki frazeološki rječnik (Mali fra-

• Teorija pripovijedanja i teorija drame, “Umjetnost riječi” 32 (1988), br.

• Leksikon. Antički pjesnici (od LAMPRIDIJE do OVIDIJE), “Latina et

• Leksikon. Terminologija: gramatika i tekstologija (od DATIV do HI-

RECENZIJE, OSVRTI I PRIKAZI

• Džonatan Kaler /Jonathan Culler/: Sosir – osnivač moderne lingvisti-

• Dvadesetsedam Marcijalovih epigrama, “Latina et Graeca” 7 (1979),

Skoptički epigrami Palade iz Aleksandrije

Palada iz Aleksandrije slabo je poznat kasnoantički pjesnik, barem kad

Na Paladinu verziju podsjetio nas je Ernst Robert Curtius u svojoj Eu-

Ἕλληνές ἐσμεν ἄνδρες ἐσποδωμένοι,

Dirljiv je epigram posvećen kipovima olimpskih bogova koji su našli uto-

U sličnom su tonu sastavljeni i mnogi drugi epigrami, a u nekima je

ἐκ πηλοῦ γέγονας· τί φρονεῖς μέγα; τοῦτο μὲν οὕτως

Apostrofa ἄνθρωπε i drastične formulacije ove kratke i šokantne dijatribe

Evo jednog od dva epigrama što ih je Palada sastavio u pohvalu skoptič-

Podsjetimo na glavne karakteristike grčkoga skoptičkog epigrama. On

Hiperbola, duhoviti hapaks koji Maura prikazuje kao amalgam slona i

Umjesto karikature, u epigramu o Memfisu, lošem plesaču pantomime,

Uz homeoteleute i hijazam, Palada poseže i za književnim aluzijama:

Posrijedi je umjereno uspjela varijacija na znanu skoptičku temu – Gena-

Tu je manje riječ o ismijavanju ružne osobe, a prije o originalnoj vari-

Palada zasigurno očekuje da čitatelj prepozna parafrazu, i očito namjerno

Uobičajene nevolje stanodavca s podstanarom Palada prikazuje drama-

Netko drugi dao mu je tvrdoglavoga magarca, pravu pokoru. Palada se tu

Uz neobičnu metaforiku, aliteracija i asonancija udružuju se s homeo-

Ipak, ponekad se stječe dojam da je Paladi bilo što – kakva situacija,

Modernom se uhu čini uspjelijim distih o monasima: Palada ne može

Sve u svemu, Palada se pokazuje kao dosljedan sljedbenik svojih pret-

Alfabet i grčka književnost

Jednom se moglo čuti da je “Grcima na području religije, državnoga ži-

do sada neopravdano izostala njezina kontekstualizacija. Drugim riječima,

ljenje medijem usmenosti neumoljivo vodilo ka sve intenzivnijem radu na

ujedno su i među najuglednijim filolozima zadnje četvrtine 20. st. Velik

nastanka alfabeta i Homerovih epova pokazuju da filologija doista zna biti

Barry Powell: Eodem tempore, ergo propter hoc

In spite of the tremendous achievements of the Western civilization

to, navodno, dobrim dijelom trebalo proizlaziti iz njegove sporne tvrdnje da

tek svjedočanstvo o njihovoj povijesnoj povezanosti. O tome zorno svjedoči

čistih fonograma, ostale revolucionarne crte zapadnosemitskih pisama (za

Zagovarajući simultanost nastanka Homerovih spjevova i alfabeta Powell neće imati

nikakva razloga umetati nekakav interval. Do podudaranja njegove i Carpenterove datacije

bar, a to znači da ne prihvaćaju da između njega i grčkog alfabeta postoji

Tanagre koji su dobili ždrijebom. Kad su Kadmejce prvi put protjerali

Ti su tajanstveni Gefirani, sada atenski građani, jedini među Atenjani-

U pogledu orijentalnoga podrijetla toga pisma danas, kao i u starini, vla-

Na tim je tronošcima on uspio pročitati tri heksametarska natpisa koji

Ἀμφιτρύων μ’ ἀνέθηκε θεῷ ἀπὸ Τηλεβοάων.

Na drugom su dva heksametra. Po Herodotovu mišljenju Skej koji se

Natpis na trećemu tronošcu također je u heksametru, a Herodot ga po-

Ιz Herodotovih opisa “kadmejskih slova” jasno je vidljiva težnja da se

Prof. dr. sc. Marina Bricko – Nekrolog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .11

Znanstvena i stručna bibliografija prof. dr. sc. Marine Bricko . . . . . . . . .15