BAPTISTIKA ISPOVIJED 1689.

Krit ik o m i ne pr ista n om itat elju

Utivi itatelju: Prolo je ve

mnogo godina od kada su nai oci (s drugim trezvenim
kr
anima koji su tada ivjeli i hodali putem Gospodnjim, koji mi ispovijedamo)
smatrali da je potrebno izdati Ispovijed, nae Vjere, kako bi se informirali i zadovoljili
oni koji nisu u potpunosti razumjeli naa naela ili su pak imali predrasude o naoj
ispovijedi, jer su je na udan nain predstavili neki ugledni ljudi koji su upotrijebili
pogrena mjerila i tako odveli druge u pogreno shva
anje kako nas tako i njih.
Svjetlo dana najprije je ugledala 1643. godine, u ime sedam zajednica koje su se tada
okupile u Londonu. Od tada su se utisci s tog sastanka rasprili nadaleko i iroko, a
cilj koji smo iznijeli u velikoj je mjeri ispunjen, jer su mnogi (od kojih su neki ugledni
po svojoj pobo nosti i znanju) pritom bili zadovoljni to ni na koji nain nismo bili
krivi za krivovjerja i fundamentalne pogreke za koje su nas preesto neutemeljeno i
bez povoda okrivljavali.

Budu
i da ova Ispovijed nije neto u to se danas obino vjeruje, a istovremeno su
mnogi od tada prigrlili istu istinu koja je u njoj sadr ana, prosudili smo potrebnim
udru iti se u davanju svjedoanstva svijetu o naemu vrstom dr anju tih zdravih
naela tiskanjem ovoga to je sada u vaim rukama. S razloga to se metoda i nain
izra avanja naih miljenja u ovoj Ispovijedi razlikuju od prijanje (premda je bît
ovoga pitanja ostala ista), otvoreno
emo vam priop
iti to je tome razlog i prigoda.
Jedna stvar koja je prevagnula dok smo razmiljali o ovome pothvatu bila je (ne samo
iznijeti potpun izvjetaj o nama namijenjen onim kr
anima koji se od nas razlikuju po
pitanju krtenja, nego i) korist koja bi odatle mogla proiza
i za one koji barem
donekle znaju o naem trudu u njihovu pouavanju i potvrivanju velikih istina
Evanelja, u jasnom razumijevanju i vrstoj vjeri u ono sa ime su na utjean hod s
Bogom i donoenje plodova za njega na naim putevima najbli e povezani. Radi toga
smo zakljuili da nam je potrebno potpunije i odreenije se izraziti, i usredotoiti se
na metodu koja bi na najobuhvatniji nain objasnila to mislimo i vjerujemo o tim
pitanjima, a ne pronalaziti nekakav defekt u pogledu onoga to je izabrala Zajednica,
a nakon nje i oni koji pripadaju kongregacijskom nainu, tako da smo spremno
zakljuili kako je najbolje zadr ati isti redoslijed u naoj sadanjoj Ispovijedi. Nadalje,
kada smo uzeli u obzir da su oni koji pripadaju kongregacijskom nainu u svojim
Ispovijedima (iz razlogâ koji su se inili valjanima i nama i drugima) odluili izraziti
svoje miljenje ne samo rijeima koje se podudaraju s prijanjom (Ispovijedi) – u
pogledu svih lanaka o kojima su se slo ili – nego uglavnom bez ikakve promjene u
izrazima, na slian nain smo i mi doli do zakljuka kako je najbolje slijediti njihov
primjer i koristiti posve iste rijei koje su oni koristili u ovim (brojnim) lancima u
kojima se naa vjera i nauka podudaraju s njihovom. To smo uinili pozamano jer
smo htjeli iskazati nae pristajanje uz sve fudamentalne lanke kr
anske vjere, kao i
uz mnoge druge ije su pravovjerne Ispovijedi tiskane na svijetu u ime protestanata u
razliitim narodima i gradovima. tovie, htjeli smo sve uvjeriti kako nemamo elje
zagaditi vjeru novim rijeima, nego je prihva
amo u onome obliku zdravih rijei koje
su se, u skladu sa Svetim pismom, koristile prije nas. Ovime obznanjujemo pred
Bogom, anelima i ljudima nae srano slaganje s njima u toj zdravoj protestantskoj
nauci koju su, s toliko jasnih dokaza iz Svetoga pisma, oni iznijeli. Dakako, na nekim
smo mjestima neke stvari dodali, neke smo pak izraze izostavili, a nekolicinu
promijenili. Meutim, te izmjene su takve da smatramo kako nas poradi njih naa
bra a ne e optuiti niti sumnjiiti za nezdravu vjeru.

U onim pitanjima po kojima se razlikujemo od drugih, svoje razmiljanje smo izrazili

sasvim iskreno i jednostavno, kako nitko ne bi posumnjao da u naim duama tajimo
bilo to sa ime ne elimo upoznati ostatak svijeta. No ipak, nadamo se da smo se
drali pravila skromnosti i poniznosti, tako da e se naa sloboda u tome pogledu
smatrati dobronamjernom, ak i prema onima ija se razmiljanja razlikuju od naih.

U potvrdu svakoga lanka nae Ispovijedi, na dnu lanaka smo dodali tekstove iz
Svetoga pisma. Pokuali smo marljivo odabrati samo one koji na najjasniji i
najumjesniji nain potvruju ono to tvrdimo. Naa je iskrena elja da svi u ije ruke
bi ova Ispovijed mogla dospjeti slijede (nikada dovoljno hvaljeni) primjer plemenitih
Berejaca, koji su svakodnevno istraivali Pisma ne bi li saznali je li ono to im se
propovijeda tako, ili nije.

Jo je neto to najiskrenije ispovijedamo i usrdno elimo da ljudi vjeruju, naime, da
smo sve ovo uinili bez ikakve elje za prepiranjem. Nadamo se da nam slobodu da
iskreno izloimo naa naela i otvorimo srca bra i, sa svetopisamskim temeljima nae
vjere i prakse, ne e zanijekati niti oduzeti od nas.
itav na naum bit e uspjean
postignemo li tu pravinost da nas se mjeri po naim naelima i naoj praksi, te
prosudbi oboje od drugih, prema onome to smo sada tiskali, za to Gospodin (ije
su oi kao ognjeni plamen) zna da je nauka u koju u naim srcima najvr e
vjerujemo i s kojom iskreno elimo suobliiti svoje ivote. Najvie od svega, kada sve
prepirke ostavimo po strani, neka bi jedina briga i borba svih onih na koje je zazvano
ime naega blagoslovljenog Otkupitelja mogla biti da hode ponizno sa svojim Bogom
izvruju i svu ljubav i krotkost jedni prema drugima, da usavravaju svetost u strahu
Gospodnjemu, da se svaki trudi da njegovi razgovori dolikuju evanelju, isto tako, da
sukladno svome mjestu i kapacitetu, odluno potiu i druge na ivljenje prave vjere,
bez ljage pred naim Bogom Ocem! Kako u ove dane odmetnitva svoj dah ne bismo
troili na besplodno prigovaranje na tue grijehe nego kako bi svaki poeo kod svoje
ku e, najprije reformiraju i svoja srca i svoje puteve, a potom ohrabrivaju i na isto
djelo sve na koje imamo utjecaja, kako, ako bi bila volja Boja, nitko ne bi zavaravao
samoga sebe poivaju i i pouzdavaju i se u vanjski oblik pobonosti bez njezine sile,
nego u unutarnje iskustvo djelotvornosti onih istina koje ispovijedaju.

Zaista, postoji jedan pokreta i uzrok propadanja vjere u naemu vremenu na koji se
ne moemo ne osvrnuti i iskreno ne poticati njegovo ispravljanje, a to je injenica da
tovanje Boga u obiteljima zanemaruju oni kojima su taj zadatak i upravljanje
povjereni. Ne emo li za veliko neznanje i nestabilnost mnogih, te svjetovnost drugih,
opravdano optuiti njihove roditelje i nadglednike, koji ih nisu pouili putu kojim im je
trebalo i i dok su bili mladi, nego su zanemarili one uestale i ozbiljne zapovijedi koje
im je uputio Gospodin da ih ue vjeri i nauci kako bi njihova mladost bila zainjena
spoznajom Boje istine objavljene u Svetom pismu; takoer, izostavljanjem molitve i
drugih vjerskih dunosti u koje bi njihove obitelji trebale biti ukljuene, zajedno s
loim primjerom njihova razuzdanog govora, nauivi ih da od poetka zanemaruju i
preziru svu pobonost i vjeru? Znamo da to ne prua izgovora za niije sljepilo i
pokvarenost, ali teret odgovornosti svakako pada na one koji su imali prigodu to
initi. Oni e zaista umrijeti u svojim grijesima, ali nee li njihova krv biti zahtijevana
od onih pod ijom su skrbi bili, a koji su ih pustili da idu bez upozorenja – tovie, koji
su ih poveli putem koji vodi u propast? Nee li se krani koji su bili marljivi u pogledu
izvravanja tih dunosti u prolim vremenima podii i osuditi mnoge dananje koji se
ele takvima smatrati?

Zaklju it emo iskrenom molitvom Bogu svake milosti da izlije onoliku mjeru svoga
Duha Svetoga na nas kako bi nae ispovijedanje istine moglo biti popraeno zdravom
vjerom i marljivim vrenjem iste, da bi se njegovo ime proslavilo u svemu kroz Isusa
Krista, Gospodina naega. Amen.

MI, NADGLEDNICI i GLASNICI stotinu krtenih zajednica u Engleskoj i Walesu (koje

nije u arminijanizam) za iju se dobrobit brinemo, okupili smo se u Londonu od
treega do jedanaestoga dana sedmoga mjeseca 1689. godine, da razmotrimo neke
stvari koje bi mogle biti na slavu Boju i na dobrobit ovih zajednica jer smo naumili (iz
elje da udovoljimo svim drugim kranima koji se razlikuju od nas u pogledu
krtenja) ponuditi im poman pregled naega vjerovanja, iju ispovijed posjedujemo, a
koja sadri nauk nae vjere i prakse. Ujedno elimo da je dobije svaki pojedini lan
naih crkava:

Hanserd Knollys Pastor Broken Wharf London

Devonshire-
William Kiffin Pastor London
square
John Harris Pastor Joiner's Hall London
William Collins Pastor Petty France London
Hercules Collins Pastor Wapping London
Robert Steed Pastor Broken Wharf London
Leonard Harrison Pastor Limehouse London
George Barret Pastor Mile End Green London
Pennington-
Isaac Lamb Pastor London
street
Richard Adams Nadglednik Shad Thames Southwark
Benjamin Keath Pastor Horse-lie-down Southwark
Som. &
Andrew Gifford Pastor Bristol, Fryars
Glouc.
Som. &
Thomas Vaux Pastor Broadmead
Glouc.
Som. &
Thomas Winnel Pastor Taunton
Glouc.
James Hitt Propovjednik Dalwood Dorset
Richard Tidmarsh Nadglednik Oxford City Osen
William Facey Pastor Reading Berks
Samuel Buttel Nadglednik Plymouth Devon
Christopher Price Nadglednik Abergavenny Monmouth
Daniel Finch Nadglednik Kingsworth Herts
John Ball Nadglednik Tiverton Devon
 Edmond White Pastor Evershall Bedford
William Pritchard Pastor Blaenau Monmouth
Paul Fruin Nadglednik Warwick Warwick
Richard Ring Pastor Southampton Hants
John Tompkins Nadglednik Abingdon Berks
Toby Willes Pastor Bridewater Somerset
John Carter Steventon Bedford
James Webb Devizes Wilts.
Richard Sutton Pastor Tring Herts
Robert Knight Pastor Stukeley Bucks
Edward Price Pastor Hereford-City Hereford
William Phipps Pastor Exon Devon
William Hankins Pastor Dimmock Gloucester
Samuel Ewer Pastor Hemstead Herts
Edward Man Pastor Houndsditch London
Charles Archer Pastor Hick-Norton Oxon

ISPOVIJED

VJERE

koju su objavili

STARJEINE i BRAA

mnogih

ZAJEDNICA

kr ana
(kr tenih u skladu s Ispovijedi njihove vjere)
u Londonu i Zemlji.
»Vjera srca posti
e pravednost, a priznanje usta spasenje«, Rim 10,10.
»Istra
ujte Pisma«, Ivan 5,39.
 SADR
AJ

Prvo poglavlje O SVETOME PISMU

Drugo poglavlje O BOGU I SVETOME TROJSTVU
Tre e poglavlje O BO
JOJ ODREDBI
etvrto poglavlje O STVARANJU
Peto poglavlje O BO
ANSKOJ PROVIDNOSTI
esto poglavlje O OVJEKOVU PADU, O GRIJEHU I O KAZNI ZA GRIJEH
Sedmo poglavlje O BO
JEMU SAVEZU
Osmo poglavlje O KRISTU KAO POSREDNIKU
Deveto poglavlje O SLOBODNOJ VOLJI
Deseto poglavlje O UINKOVITOM POZIVU
Jedanaesto poglavlje O OPRAVDANJU
Dvanaesto poglavlje O POSINJENJU
Trinaesto poglavlje O POSVEENJU
etrnaesto poglavlje O SPASONOSNOJ VJERI
Petnaesto poglavlje O POKAJANJU NA
IVOT I POSVEENJE
esnaesto poglavlje O DOBRIM DJELIMA
Sedamnaesto poglavlje O USTRAJNOSTI SVETIH
Osamnaesto poglavlje O SIGURNOSTI MILOSTI I SPASENJA
Devetnaesto poglavlje O BO
JEMU ZAKONU
Dvadeseto poglavlje O EVANELJU I O DOSEGU NJEGOVE MILOSTI
Dvadeset prvo poglavlje O KRANSKOJ SLOBODI I SLOBODI SAVJESTI
Dvadeset drugo O VJERSKOM TOVANJU I ABATU
poglavlje
Dvadeset tre e O ZAKONSKIM PRISEGAMA I ZAKLETVAMA
poglavlje
Dvadeset etvrto O GRAANSKIM SUCIMA
poglavlje
Dvadeset peto poglavlje O BRAKU
Dvadeset esto O CRKVI
poglavlje
Dvadeset sedmo O ZAJEDNICI SVETIH
poglavlje
Dvadeset osmo O KRTENJU I GOSPODNJOJ VEERI
poglavlje
Dvadeset deveto O KRTENJU
poglavlje
Trideseto poglavlje O GOSPODNJOJ VEERI
Trideset prvo poglavlje O OVJEKOVU STANJU NAKON SMRTI I O USKRSNUU MRTVIH
Trideset drugo poglavlje O POSLJEDNJEM SUDU
 Pr vo po g la vlje : O S vet om e p is mu

1. Sveto pismo je jedino dostatno, sigurno i nezabludivo1 mjerilo svake spasonosne

spoznaje, vjere i poslunosti, iako 2svjetlo prirode, te djela stvaranja i providnosti
svjedo e o dobroti, mudrosti i sili Bojoj, tako da ovjeka ostavljaju bez isprike. Ipak,
ona nisu dovoljna da daju spoznaju o Bogu i njegovoj volji koja je nuna za spasenje.3
Stoga je Gospodin odlu io u mnogo navrata i na razli ite na ine objaviti sebe, te
obznaniti svoju volju svojoj crkvi, kako bi zatim, u svrhu boljeg o uvanja i irenja
istine te sigurnije izgradnje i utjehe crkve koja se bori protiv tjelesne pokvarenosti,
Sotonine zlobe i svijeta, sve to dao4 zapisati, ime je Sveto pismo postalo najnuniji
me
u tim prijanjim na inima (koji su sada prestali) Boje objave njegove volje
upuene njegovu narodu.
1
2. Timoteju 3,15-17; Izaija 8,20; Luka 16,29. 31; Efeanima 2,20; 2Rimljanima 1,19-21; Rimljanima 2,14. 15;
Psalam 19,1-3; 3Hebrejima 1,1; 4Izreke 22,19-21; Rimljanima 15,4; 2. Petrova 1,19. 20

2. U onome to nazivamo Svetim pismom, ili Bojom zapisanom rije ju, sada su
sadrane sve knjige Staroga i Novoga zavjeta, a to su:
Knjige Staroga zavjeta.
Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi, Ponovljeni zakon, Joua, Ruta, 1.
Samuelova, 2. Samuelova, 1. Kraljeva, 2. Kraljeva, 1. Ljetopisa, 2. Ljetopisa, Ezra,
Nehemija, Estera, Job, Psalmi, Izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Izaija,
Jeremija, Tualjke, Ezekiel, Daniel, Hoea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum,
Sefanija, Hagaj, Zaharija, Malahija.
Knjige Novoga zavjeta.
Matej, Marko, Luka, Ivan, Djela apostolska, Pavlova poslanice Rimljanima, 1.
Korinanima, 2. Korinanima, Galaanima, Efeanima, Filipljanima, Koloanima, 1.
Solunjanima, 2. Solunjanima, 1. Timoteju, 2. Timoteju, Titu, Filemonu, Poslanica
Hebrejima, Jakovljeva poslanica, 1. i 2. Petrova poslanica, 1., 2. i 3. Ivanova
poslanica, Judina poslanica, Otkrivenje. Sve su one napisane pod5 nadahnuem Boga,
da budu mjerilo vjere i ivota.
2. Timoteju 3,16
5

3. Budui da knjige koje se obi no nazivaju Apokrifima nisu bile napisane pod6
boanskim nadahnuem, nisu dio kanona (ili mjerila) Svetoga pisma tako da nemaju
nikakva autoriteta nad Bojom crkvom. Radi toga ih se ne treba nikako druk ije
odobravati ili koristiti osim kao ostala ljudska pisana djela.
Luka 24,27. 44; Rimljanima 3,2
6

4. Autoritet Svetoga pisma, radi kojega mu je potrebno vjerovati, ne ovisi o

svjedo anstvu bilo kojega ovjeka ili crkve, ve u potpunosti o njegovu Autoru 7Bogu
koji je i sâm istina. Dakle, Sveto pismo trebamo primiti zato to je ono Boja rije .
2. Petrova 1,19-21; 2. Timoteju 3,16; 2. Solunjanima 2,13; 1. Ivanova 5,9
7

5. Na vee potivanje Svetoga pisma moe nas potaknuti svjedo anstvo Boje crkve,
njegova nebeska narav, u inkovitost nauke, veli anstvenost stila, sklad svih dijelova,
svrha svega, a to je u svemu proslaviti Boga, potpuno otkrie koje ono daje o
jedinomu na inu ovjekova spasenja, kao i mnoge druge njegove vrline i njihove
potpune savrenosti, jer su to sve argumenti koji bi sami po sebi pruili dovoljno
dokaza da je to rije Boja. Me
utim, usprkos svemu tome, nae8 potpuno uvjerenje i
sigurnost u nezabludivu istinu i njezin boanski autoritet unutarnje je djelo Svetoga
Duha koji svjedo i po Rije i i s Rije i u naim srcima.
8 Ivan 16,13.14; 1. Korinanima 2,10-12; 1. Ivanova 2,20. 27

6. Cijeli Boji naum o svim pitanjima9 koja su nuna za njegovu slavu, ovjekovo
spasenje, vjeru i ivot izri ito je izloen odnosno nuno sadran u Svetomu pismu,
kojemu se nikada nita ne smije nadodati, bilo neka nova objava Duha ili pak ljudska
predaja.

No ipak, potvr
ujemo11 da je za spasonosno razumijevanje tih pitanja objavljenih u
Rije i nuno unutarnje prosvjetljenje (iluminacija) Duha Bojega, te da postoje
pojedine okolnosti vezane uz tovanje Boga i upravljanje crkvom koje su zajedni ke
ljudskome ponaanju i drutvima, a koje se trebaju12 urediti prema svjetlu koje
dobivamo iz prirode i kranske mudrosti, sukladno openitim pravilima Rije i koje se
uvijek treba pridravati.
92. Timoteju 3,15-17; Galaanima 1,8, 9; 11 Ivan 6,45; 1. Korinanima 2,9-12; 121. Korinanima 11,13. 14; 1.
Korinanima 14,26. 40

7. N ije sve sadrano u Pismu samo po sebi jednako13 o igledno, niti je svima jednako
jasno; ipak, one stvari koje je nuno znati, vjerovati i drati za spasenje, toliko14 su
jasno obrazloene i otvorene na jednome ili drugome mjestu u Pismu da ih u
dovoljnoj mjeri mogu razumjeti ne samo u eni nego i neuki.
13 2. Petrova 3,16; Psalam 19,7; Psalam 119,130
14

8. Budui da su Stari zavjet na15 hebrejskom jeziku koji je bio materinji jezik naroda
Bojega od starine, i Novi zavjet na grkome jeziku koji je u vrijeme njegova pisanja
bio najpoznatiji me
u narodima, neposredno nadahnuti od Boga, te su njegovom
posebnom brigom i providnou sa uvani istima u svim razdobljima, stoga16 su
autenti ni; zato se u svim polemikama o religiji crkva u kona nici treba pozvati na
njih17. Budui da ti izvorni jezici nisu poznati svemu Bojem narodu koji ima pravo na
Pisma i zanimanje za njih, te mu se u strahu od Boga nalae da ih ita18 i istrauje,
trebaju se prevoditi na govorni jezik svakoga naroda u koji ona19 do
u, kako bi Boja
rije prebivala20 obilno u svima, kako bi ga mogli tovati na prihvatljiv na in, te da bi
kroz strpljivost i utjehu Svetoga pisma mogli imati nadu.
Rimljanima 3,2;
15 16
Izaija 8,20; Djela 15,15;
17 18
Ivan 5,39; 1. Korinanima 14,6. 9. 11. 12. 24. 28;
19
Koloanima
20

3,16

9. Nezabludivo pravilo tuma enja jest samo Pismo21; stoga kada postoji neko pitanje
o istinskom i potpunom zna enju bilo kojega odlomka u Svetome pismu (zna enju
koje nije viestruko nego samo jedno), treba prou iti druga mjesta u Pismu koja o
tome govore jasnije.
21
2. Petrova 1,20. 21; Djela 15,15. 16

10. Vrhovni sudac po kojemu se trebaju odlu iti sve vjerske polemike i ispitivati sve
odredbe sabora, miljenja drevnih pisaca, doktrine ljudi i osobna miljenja, i uz iju
presudu trebamo ostati, ne moe biti nita drugo doli Sveto pismo koje je predao
Duh. U tome24 Pismu koje je tako predano, naa vjera je kona no vrsta.
21 Matej 22:29, 31, 32; Efeanima 2:20; Djela 28:23
 Dr u go p og la vlje : O Bo gu i Sv eto me Tr oj stv u

1. Gospod, na Bog, samo je jedan jedini ivi i istiniti Bog; koji postoji sam po sebi,
neograni en u bivstvu i savrenstvu; iju sutinu ne moe shvatiti nitko osim njega
samoga; koji je naj ii duh, nevidljiv, bez tijela, dijelova ili poude, jedini je
besmrtan, prebiva u svjetlu kojemu nijedan ovjek ne moe pristupiti; koji je
nepromjenljiv, neizmjeran, vje an, nedoku iv, svemoan, u svemu neograni en,
najsvetiji, najmudriji, najslobodniji, najapsolutniji; djeluje u svemu prema naumu svoje
vlastite nepromjenljive i najpravednije volje na vlastitu slavu; najispunjeniji ljubavlju,
milostiv, milosrdan, strpljiv, obiluje u dobroti i istini, oprata nepravdu, prijestupe i
grijeh; nagra
uje one koji ga marljivo trae, a istodobno je najpravedniji i najstraniji
u svojim osudama, mrzi svaki grijeh i nipoto nee osloboditi krivca.
1. Korinanima 8,4. 6; Ponovljeni zakon 6,4; Jeremija 10,10; Izaija 48,12; Izlazak 3,14; Ivan 4,24; 1. Timoteju 1,17;
Ponovljeni zakon 4,15. 16; Malahija 3,6; 1. Kraljeva 8,27; Jeremija 23,23; Psalam 90,2; Postanak 17,1; Izaija 6,3;
Psalam 115,3; Izaija 46,10; Izreke 16,4; Rimljanima 11,36; Izlazak 34,6. 7; Hebrejima 11,6; Nehemija 9,32. 33;
Psalam 5,5. 6; Izlazak 34,7; Nahum 1,2. 3

2. Bog, koji sam po sebi ima sav ivot, svu slavu, dobrotu, blaenost, jedini je samom
sebi dostatan, ne treba nita ni od jednoga stvorenja koje je stvorio, ne izvodi
nikakvu slavu iz njih, nego samo o ituje svoju vlastitu slavu u njima, po njima, za njih
i nad njima; jedino je On izvor svega bivstva, od kojega, kroz kojega i za koga sve
postoji, i ima najsuvereniju vlast nad svim stvorenjima, kako bi po njima, za njih ili na
njima inio to god poeli; sve je otvoreno i jasno njegovim o ima, njegovo znanje je
neograni eno, nezabludivo i neovisno o tvorevini, tako da mu nita nije slu ajno ili
neizvjesno; on je najsvetiji u svim svojim naumima, u svim svojim djelima i u svim
svojim zapovijedima; njemu pripada svako ljudsko i an
eosko tovanje, slava ili
poslunost koju kao stvorenja duguju Stvoritelju, kao i sve ostalo to odlu i
zahtijevati od njih.
Ivan 5,26; Psalam 148,13; Psalam 119,68; Job 22,2. 3; Rimljanima 11,34-36; Daniel 4,25. 34. 35; Hebrejima 4,13;
Ezekiel 11,5; Djela 15,18; Psalam 145,17; Otkrivenje 5,12-14

3. U tome boanskom i neograni enom Biu postoje tri osobe: Otac, Rije ili Sin i
Sveti Duh, koje su istobitne, iste u moi i vje nosti, a svaka ima potpunu boansku
bit, pa ipak je ta bit nepodijeljena: Otac ne potje e ni od koga, niti je ro
en niti
proizlazi; Sin je vje no ro
en od Oca; Sveti Duh proizlazi iz Oca i Sina; svi su
neograni eni, bez po etka stoga samo jedan Bog, koji se ne treba dijeliti u naravi i
biu, nego se razlikuju po nekoliko posebnih odnosnih svojstava i osobnih odnosa;
to nauku o Trojstvu ini temeljem za nae cjelokupno zajednitvo s Bogom i ugodnu
ovisnost o njemu.
1. Ivanova 5,7; Matej 28,19; 2. Korinanima 13,14; Izlazak 3,14; Ivan 14,11; 1. Korinanima 8,6; Ivan 1,14. 18; Ivan
15,26; Galaanima 4,6

Tre e p o glav lj e: O Boj oj od re db i

1. Bog je odredio u sebi, od vje nosti, po najmudrijem i najsvetijem naumu svoje

volje, slobodno i nepromjenljivo, sve stvari, to god se dogodi. Ipak, to Boga ne ini
ni za etnikom grijeha niti zajedni ara u tome; niti se kri volja stvorenja, niti se
oduzima sloboda ili slu ajnosti sekundarnih uzroka, nego se naprotiv uspostavljaju. U
tome svemu o ituje se njegova mudrost u ure
ivanju svega, te mo i vjernost u
postizanju onoga to je odredio.
Izaija 46,10; Efeanima 1,11; Hebrejima 6,17; Rimljanima 9,15. 18; Jakov 1,13; 1. Ivanova 1,5; Djela 4,27. 28; Ivan
19,11; Brojevi 23,19; Efeanima 1,3-5

2. Iako Bog zna sve to se moe dogoditi, pod svim oekivanim uvjetima, On nita
nije odredio zato to je vidio da e se to dogoditi u budu nosti, ili kao ono to e se
dogoditi u takvim uvjetima.
Djela 15,18; Rimljanima 9,11. 13. 16. 18

3. Prema Bojoj odredbi, za oitovanje njegove slave, neki ljudi i aneli su

predodreeni ili unaprijed odreeni na vjeni ivot kroz Isusa Krista, na hvalu slave
njegove milosti; drugi su preputeni da ive u svome grijehu na svoju pravednu
osudu, na hvalu slave njegove pravde.
1. Timoteju 5,21; Matej 25,34; Efeanima 1,5. 6; Rimljanima 9,22. 23; Juda 4

4. Aneli i ljudi koji su tako predodreeni i unaprijed odreeni, posebno su i
nepromjenljivo zamiljeni, a njihov broj toliko je siguran i ogranien, da ga se ne moe
ni uve ati ni umanjiti.
2. Timoteju 2,19; Ivan 13,18

5. One ljude koji su predodreeni za ivot Bog je, prije postanka svijeta, prema
svojemu vjenom i nepromjenljivom naumu, i tajnom savjetu i odluci svoje volje,
odabrao u Kristu na vjenu slavu, iskljuivo iz besplatne milosti i ljubavi, bez iega
drugog u stvorenju ili uzroka koji ga na to potie.
Efeanima 1,4. 9. 11; Rimljanima 8,30; 2. Timoteju 1,9; 1. Solunjanima 5,9; Rimljanima 9,13. 16; Efeanima 2,5. 12

etv rt o p o gla v lje : O st var an ju

1. U poetku se svidjelo Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, za oitovanje slave njegove
vjene mo i, mudrosti i dobrote, da stvori ili naini svijet i sve u njemu, bilo vidljivo ili
nevidljivo, tijekom est dana, a sve to bijae vrlo dobro.
Ivan 1,2. 3; Hebrejima 1,2; Job 26,13; Rimljanima 1,20; Koloanima 1,16; Postanak 1,31

2. Nakon to je Bog stvorio sva ostala stvorenja, stvorio je ovjeka, muko i ensko,
s razumnim i besmrtnim duama, ine i ih prikladnima za onaj ivot Bogu za koji su
stvoreni. Bili su stvoreni na sliku Boju, u spoznaji, pravednosti i pravoj svetosti. Imali
su zakon Boji upisan u srcima i silu da ga ispune, a opet sposobni da sagrijee, tako
to im je dana sloboda vlastite volje, koja je bila podlona promjeni.
Postanak 1,27; Postanak 2,7; Propovjednik 7,29; Postanak 1,26; Rimljanima 2,14. 15; Postanak 3,6

3. Osim zakona zapisana u njihovim srcima, primili su zapovijed da ne jedu sa stabla

spoznaje dobra i zla, a dokle god su je ispunjavali, bili su sretni u svome zajednitvu s
Bogom i imali su vlast nad stvorenjima.
Postanak 2,17; Postanak 1,26. 28
 Pet o p og la vlje : O b oa ns ko j p ro v id nost i

1. Bog, dobri Stvoritelj svega to postoji, u svojoj neograni enoj moi i mudrosti
odrava, usmjerava, odre
uje i upravlja sva stvorenja i stvari, od najveih do
najmanjih, svojom najmudrijom i najsvetijom providnou, u svrhu za koju su
stvoreni, prema njegovu nezabludivom predznanju, te slobodnom i nepromjenljivom
naumu njegove volje; na hvalu slave njegove mudrosti, sile, pravde, neograni ene
dobrote i milosr
a.
Hebrejima 1,3; Job 38,11; Izaija 46,10, 11; Psalam 135,6; Matej 10,29-31; Efeanima 1,11

2. Premda se u odnosu na predznanje i odredbu Boju, primarni uzrok, sve doga

a
nepromjenljivo i nezabludivo, tako da se nikome nita ne doga
a slu ajno ili bez
njegove providnosti, ipak po istoj toj providnosti on je odredio da se one dogode
prema prirodi sekundarnih uzroka, bilo iz potrebe, slobodne volje ili slu ajno.
Djela 2,23; Izreke 16,33; Postanak 8,22

3. Bog u svojoj uobi ajenoj providnosti koristi sredstva, ali istovremeno moe
djelovati bez njih, iznad njih i protiv njih.
Djela 27,31. 44; Izaija 55,10. 11; Hoea 1,7; Rimljanima 4,19-21; Daniel 3,27

4. Svemogua sila, neistraiva mudrost i beskrajna dobrota Boja toliko se o ituju u

njegovoj providnosti da naum njegove odluke obuhvaa ak i prvi pad, te sva ostala
grjena djela an
ela i ljudi; i to ne samo pristajanjem na ista, koja je ujedno u svojoj
velikoj mudrosti i moi ograni io, te ih odredio i njima upravljao, u svekolikoj razdiobi
njegovih najsvetijih ciljeva. No ipak, grjenost njihovih djela proizlazi samo iz
stvorenja a ne od Boga, koji zbog svoje svetosti i pravednosti nije niti moe biti
za etnik ili odobravatelj grijeha.
Rimljanima 11,32-34; 2. Samuelova 24,:1, 1. Ljetopisa 21,1; 2. Kraljeva 19,28; Psalam 76,10; Postanak 1,20; Izaija
10,6. 7. 12; Psalam 1,21; 1. Ivanova 2,16

5. Najmudriji, najpravedniji i najmilostiviji Bog esto neko vrijeme preputa svoju

djecu mnogostrukim iskuenjima i iskvarenostima njihovih srca, da ih disciplinira za
njihove prijanje grijehe ili da im otkrije skrivenu silu iskvarenosti i prijevarnosti
njihova srca, kako bi se ponizili; te da bi ih podigao ka blioj i postojanoj ovisnosti o
njegovoj pomoi, te da ih u ini opreznijima prema svim buduim prigodama da
sagrijee te za druge pravedne i svete ciljeve. Prema tome, to god zadesi bilo
kojega od njegovih izabranih doga
a se po njegovu nalogu, za njegovu slavu i njihovo
dobro.
2. Ljetopisa 32,25. 26. 31; 2. Korinanima 12,7-9; Rimljanima 8,28
6. to se tie onih pokvarenih i bezbo nih ljudi koje je Bog, kao pravedni sudac,
zaslijepio i otvrdnuo zbog njihovih prijanjih grijeha: ne samo da on suzdr ava svoju
milost, po kojoj bi oni mogli biti prosvijetljeni u svome razumijevanju i koja bi radila
na njihovim srcima, nego ponekad takoer opoziva darove koje su imali i izla e ih
takvim stvarima koje njihova iskvarenost koristi kako bi dala povoda grijehu; a
istodobno, predaje ih njihovim vlastitim po udama, iskuenjima ovoga svijeta i
sotonskoj sili, po kojoj dolazi do toga da oni otvrdnjuju sami sebe, pod onim
sredstvima koja Bog koristi za omekavanje drugih.
Rimljanima 1,24-26. 28; Rimljanima 11,7. 8; Ponovljeni zakon 29,4; Matej 13,12; Ponovljeni zakon 2,30; 2. Kraljeva
8,12. 13; Psalam 81,11. 12; 2. Solunjanima 2,10-12; Izlazak 8,15. 32; Izaija 6,9. 10; 1. Petrova 2,7. 8

7. Budu
i da Bo ja providnost op
enito obuhva
a sva stvorenja, isto tako se na
jedan poseban nain skrbi za njegovu crkvu, te ini da sve stvari pridonose njezinu
dobru.
1. Timoteju 4,10; Amos 9,8. 9; Izaija 43,3-5

est o p o gla v lje : O o vj ek ov u p ad u, g rij ehu i kaz ni z a g r ije h

1. Iako je Bog stvorio ovjeka estitim i savrenim, i dao mu pravedan zakon, koji bi
mu donio ivot da ga je dr ao, i priprijetio mu smr
u ako ga prekri, on ipak nije dugo
ivio u toj asti. Sotona je upotrijebio lukavost zmije da svlada Evu, a potom njezino
zavoenje Adama koji je, bez ikakve prisile, svojevoljno prekrio zakon njihova
stvaranja, i zapovijed koja mu je bila dana, tako to je pojeo zabranjeni plod, to je
Bog prema svome mudrom i svetom naumu odluio dopustiti, jer je to naumio
odrediti sebi na slavu.
Postanak 2,16. 17; Postanak 3,12. 13; 2. Korin
anima 11,3

2. Nai prvi roditelji su zbog toga grijeha pali od svoje prvotne pravednosti i
zajednitva s Bogom, a budu
i da smo mi bili u njima, smrt je dola na sve: svi se
raaju mrtvi u grijehu i posve okaljani u svim udovima i dijelovima due i tijela.
Rimljanima 3,23; Rimljanima 5,12 itd.; Titu 1,15; Postanak 6,5; Jeremija 17,9; Rimljanima 3,10-19

3. Budu
i da su oni korijen, a prema Bo joj odredbi stoje kao predstavnici cijeloga
ovjeanstva, krivica grijeha se pripisala a pokvarena narav prenijela na svo njihovo
potomstvo koje od njih potjee prirodnim raanjem, jer su zaeti u grijehu i po naravi
su djeca gnjeva, sluge grijeha, podlo nici smrti i svih drugih nevolja, duhovnih,
vremenitih i vjenih, osim ako ih Gospodin Isus ne oslobodi.
Rimljanima 5,12-19; 1. Korin
anima 15,21. 22. 45. 49; Psalam 51,5; Job 14,4; Efe anima 2,3; Rimljanima 6,20;
Rimljanima 5,12; Hebrejima 2,14. 15; 1. Solunjanima 1,10

4. Iz ove poetne izopaenosti, po kojoj smo krajnje neskloni, nesposobni i

suprotstavljeni svakom dobru, te smo potpuno skloni svakoj vrsti zla, proizlaze svi
stvarni prekraji.
Rimljanima 8,7; Koloanima 1,21; Jakov 1,14. 15; Matej 15,19

5. Iskvarenost naravi tijekom ovoga ivota ostaje u onima koji su nanovo roeni, a
premda je ona kroz Krista pomilovana i umrtvljena, ipak, ona sama i njezina djela
uistinu su i potpuno grijeh.
Rimljanima 7,18. 23; Propovjednik 7,20; 1. Ivanova 1,8; Rimljanima 7,23-25; Gala
anima 5,17
 Sed m o p o gla v lje : O Bo je m sa vez u

1. Udaljenost izmeu Boga i stvorenja toliko je velika da, iako mu razumna stvorenja
duguju poslunost kao njihovu Stvoritelju, oni ipak nikada ne bi mogli zaslu iti
nagradu ivota osim nekom namjernom milostivo
u s Bo je strane, koju je on
odluio izraziti putem saveza.
Luka 17,10; Job 35,7. 8

2. tovie, zato to se ovjek padom doveo pod prokletstvo zakona, Gospodin je
odluio uiniti savez milosti, u kojemu je grjenicima dare ljivo ponudio ivot i
spasenje po Isusu Kristu, tra e
i od njih vjeru u njega kako bi se mogli spasiti; te
obe
avaju
i dati svima onima koji su odreeni za vjeni ivot njegova Duha Svetoga,
kako bi ih uinio voljnima i sposobnima za vjeru.
Postanak 2,17; Gala
anima 3,10; Rimljanima 3,20. 21; Rimljanima 8,3; Marko 16,15. 16; Ivan 3,16; Ezekiel 36,26.
27; Ivan 6,44. 45; Psalam 110,3

3. Ovaj savez objavljen je u evanelju; najprije Adamu u obe

anju spasenja po
eninom sjemenu, a nakon toga daljnjim koracima, sve dok potpuna objava istoga
nije bila dovrena u Novome zavjetu; a utemeljena je u toj vjenoj saveznoj nagodbi
izmeu Oca i Sina o otkupljenju izabranih. Svo potomstvo paloga Adama koje je ikada
bilo spaeno ivot i bla enu besmrtnost prima iskljuivo po milosti ovoga saveza
budu
i da ovjeka sada Bog ne mo e primiti jer je potpuno nesposoban ispuniti
uvjete koje je Adam trebao ispuniti dok je jo bio u stanju nevinosti.
Postanak 3,15; Hebrejima 1,1; 2. Timoteju 1,9; Titu 1,2; Hebrejima 11,6. 13; Rimljanima 4,1. 2 itd.; Djela 4,12; Ivan
8,56

Osm o po g lav lj e: O K ristu ka o p os red nik u

1. Svidjelo se Bogu, u njegovu vjenom naumu, da odabere i postavi Gospodina Isusa,
njegovoga jedinoroenog Sina, prema savezu koji su sklopili, da bude posrednik
izmeu Boga i ovjeka; prorok, sve
enik i kralj; glava i spasitelj crkve, batinik svega i
sudac svijeta; kome je u vjenosti dao narod da bude njegovo sjeme te da ga u
vremenu otkupi, pozove, opravda, posveti i proslavi.
Izaija 42,1; 1. Petrova 1,19. 20; Djela 3,22; Hebrejima 5,5. 6; Psalam 2,6; Luka 1,33; Efe anima 1,22. 23; Hebrejima
1,2; Djela 17,31; Izaija 53,10; Ivan 17,6; Rimljanima 8,30

2. Bo ji Sin, druga osoba u Svetome Trojstvu, koji je pravi i vjeni Bog, svjetlost
Oeve slave, iste bîti i jednak s njime koji je stvorio svijet, koji uzdr ava i vodi sve
to je stvorio, kada je dola punina vremena uzeo je na sebe ljudsku narav sa svim
njenim kljunim osobinama i uobiajenim slabostima, osim grijeha; bio je zaet po
Duhu Svetomu u utrobi djevice Marije, nakon to je Sveti Duh siao na nju: i sila
Svevinjega ju je zasjenila. Tako je roen od ene iz Judina plemena, od sjemena
Abrahamova i Davidova prema Pismima; tako da su se dvije potpune, savrene i
razliite naravi neodvojivo spojile u jednu osobu, bez promjene, mijeanja ili zabune;
ta osoba je pravi Bog i pravi ovjek, pa ipak jedan Krist, jedini posrednik izmeu Boga
i ovjeka.
Ivan 1,14; Gala
anima 4,4; Rimljanima 8,3; Hebrejima 2,14. 16. 17; Hebrejima 4,15; Matej 1,22. 23; Luka 1,27. 31.
35; Rimljanima 9,5; 1. Timoteju 2,5
3. Gospodin Isus, u svojoj ljudskoj naravi tako ujedinjenoj s boanskom, u osobi Sina,
bio je posveen i pomazan Duhom Svetim iznad svake mjere. U Njemu su sva blaga
mudrosti i znanja. Ocu se svidjelo da u Njemu prebiva sva punina, tako da bi – svet,
nevin, neokaljan i pun milosti i istine – mogao biti posve osposobljen izvriti ulogu
posrednika i jamca. Tu slubu nije uzeo na sebe, nego ga je na nju pozvao njegov
Otac, koji je ujedno svu vlast i sav sud predao u njegove ruke i dao mu zapovijed da
ga izvri.
Psalam 45,7; Djela 10,38; Ivan 3,34; Koloanima 2,3; Koloanima 1,19; Hebrejima 7,26; Ivan 1,14; Hebrejima 7,22;
Hebrejima 5,5; Ivan 5,22. 27; Matej 28,18; Djela 2,36

4. Tu slubu Gospodin je najspremnije uzeo na sebe, a kako bi je izvrio morao je biti

pod zakonom, koji je savreno ispunio, te je bio podvrgnut kazni umjesto nas – kazni
koju smo mi trebali podnijeti i pretrpjeti – jer je u injen grijehom i prokletstvom za
nas; trpei najstranije boli u svojoj dui te najbolnije patnje u svome tijelu; bio je
razapet i umro je, te ostao u stanju mrtvih, pa ipak nije vidio trulei: treega dana
ustao je iz mrtvih u istom tijelu u kojemu je patio, u kojemu je uzaao na nebo i tamo
sjedi s desne strane svomu Ocu gdje posreduje, a vratit e se suditi ljudima i
an
elima na kraju svijeta.
Psalam 40,7. 8; Hebrejima 10,5-10; Ivan 10,18; Galaanima 4,4; Matej 3,15; Galaanima 3,13; Izaija 53,6; 1. Petrova
3,18; 2. Korinanima 5,21; Matej 26,37. 38; Luka 22,44; Matej 27,46; Djela 13,37; 1. Korinanima 15,3. 4; Ivan
20,25. 27; Marko 16,19; Djela 1,9-11; Rimljanima 8,34; Hebrejima 9,24; Djela 10,42; Rimljanima 14,9. 10; Djela
1,11; 2. Petrova 2,4

5. Gospodin Isus je, svojom savrenom poslunou i rtvovanjem samoga sebe, koje
je po vje nome Duhu jednom prinio Bogu, u potpunosti zadovoljio Boju pravdu,
pribavio pomirenje i kupio vje nu batinu u kraljevstvu nebeskom, za sve one koje
mu je Otac dao.
Hebrejima 9,14; Hebrejima 10,14; Rimljanima 3,25. 26; Ivan 17,2; Hebrejima 9,15

6. Iako Krist cijenu otkupljenja nije platio sve do svog utjelovljenja, ipak krepost,
djelotvornost i korist otkupljenja bile su prenijete na izabrane u svim razdobljima,
neprekinuto od po etka svijeta, u i po onim obeanjima, tipovima i rtvama u kojima
je objavljen i obznanjen kao sjeme koje e smrskati zmijinu glavu, te kao Janje
zaklano od postanka svijeta, koje je isto ju er i danas i zauvijek.
1. Korinanima 4,10; Hebrejima 4,2; 1. Petrova 1,10. 11; Otkrivenje 13,8; Hebrejima 13,8

7. Krist, u djelu posredovanja, djeluje u skladu s obje naravi, tako to u svakoj ini
ono to joj pristaje. Me
utim, zbog jedinstva osobe, ono to pripada jednoj naravi
ponekad se u Pismu pripisuje osobi kojom upravlja druga narav.
Ivan 3,13; Djela 20,28

8. Svima onima za koje je Krist pribavio vje no otkupljenje, on sigurno i u inkovito

primjenjuje i priopava isto, tako to za njih posreduje, sjedinjava ih sa sobom po
svome Duhu, objavljuje im u svojoj Rije i i po njoj tajnu spasenja, nagovara ih da
vjeruju i budu posluni, upravlja njihovim srcima svojom Rije ju i svojim Duhom, te
nadja ava sve njihove neprijatelje svojom svemonom silom i mudrou, na inima
koji su najsuglasniji s njegovom predivnom i neistraivom odredbom. A sve je iz
besplatne i apsolutne milosti, bez ikakva uvjeta u njima kojim bi to postigli.
Ivan 6,37; Ivan 10,15. 16; Ivan 17,9; Rimljanima 5,10; Ivan 17,6; Efeanima 1,9; 1. Ivanova 5,20; Rimljanima 8,9.
14; Psalam 110,1; 1. Korinanima 15,25. 26; Ivan 3,8; Efeanima 1,8
9. Ova sluba posrednika izmeu Boga i ovjeka pripada jedino Kristu, koji je prorok,
sve enik i kralj crkve Boje; tako da se ne moe ni u cijelosti ni neki njezin dio od
njega prenijeti na bilo koga drugoga.
1. Timoteju 2,5

10. Ovaj broj i redoslijed slubi je nuan, jer u pogledu naega neznanja, potrebna
nam je njegova proroka sluba, u pogledu naeg otuenja od Boga i nesavrenosti
ak i najboljih naih slubi potrebna nam je njegova sve enika sluba da nas pomiri s
Bogom i prikae nas ugodnima pred njime; a u pogledu nae nesklonosti i krajnje
nesposobnosti da se vratimo k Bogu, te za nae izbavljenje i sigurnost od naih
duhovnih neprijatelja, potrebna nam je njegova sluba kralja da nas uvjeri, pokori,
privue, odri, izbavi i ouva za njegovo nebesko kraljevstvo.
Ivan 1,18; Koloanima 1,21; Gala anima 5,17; Ivan 16,8; Psalam 110,3; Luka 1,74. 75

De vet o p o gla v lje : O s lo b od no j v o lj i

1. Bog je obdario ovjekovu volju prirodnom slobodom i sposobno u da djeluje na

osnovu odluke, koja nije primorana niti je prema bilo kojoj prirodnoj potrebi odreena
da ini dobro ili zlo.
Matej 17,12; Jakov 1,14; Ponovljeni zakon 30,19

2.
ovjek je, u svome stanju nevinosti, imao slobodu i mo htjeti i initi ono to je
bilo dobro i ugodno Bogu, ali jo uvijek nije bio stabilan, tako da je mogao pasti iz
toga stanja.
Propovjednik 7,29; Postanak 3,6

3.
ovjek je svojim padom u stanje grijeha u potpunosti izgubio svaku sposobnost da
eli bilo koje duhovno dobro koje prati spasenje; tako da kao prirodan ovjek, koji je
potpuno nesklon takvome dobru, i mrtav u grijehu, nije sposoban obratiti se
vlastitom snagom ili pripremiti se za isto.
Rimljanima 5,6; Rimljanima 8,7; Efeanima 2,1. 5; Titu 3,3-5; Ivan 6,44

4. Kada Bog obrati nekoga grjenika i prenese ga u stanje milosti, on ga oslobaa od

njegova priroenog ropstva grijehu i po svojoj milosti, i samo po svojoj milosti,
omogu uje mu da slobodno eli i ini ono to je duhovno dobro. Meutim, zbog svoje
preostale pokvarenosti, on nije u stanju savreno ni initi ni htjeti ono to je dobro,
ve ini i eli ono to je zlo.
Koloanima 1,13; Ivan 8,36; Filipljanima 2,13; Rimljanima 7,15. 18. 19. 21. 23

5. Ta ovjekova volja bit e uinjena savrenom i nepromjenljivo slobodnom da ini

iskljuivo dobro jedino u stanju slave.
Efeanima 4,13

Des eto po g la vlje : O u ink o vit o m p oz iv u

1. One koje je Bog predodredio za ivot, odluio je u odreeno i prihva eno vrijeme
uinkovito pozvati – svojom Rijeju i svojim Duhom – iz toga stanja grijeha i smrti u
kojemu se nalaze po svojoj naravi, na milost i spasenje po Isusu Kristu, tako to
duhovno i spasonosno prosvjetljuje njihove umove kako bi mogli razumjeti stvari
Boje, uzima njihovo kameno srce i daje im srce od mesa. On obnavlja njihovu volju, a
svojom svemonom silom utvr
uje ih u onome to je dobro, te ih u inkovito privla i
Isusu Kristu; no ipak tako da dolaze svojom vlastitom voljom, jer po njegovoj milosti
dobivaju htijenje.
Rimljanima 8,30; Rimljanima 11,7; Efeanima 1,10. 11; 2. Solunjanima 2,13. 14; Efeanima 2,1-6; Djela 26,18;
Efeanima 1,17. 18; Ezekiel 36,26; Ponovljeni zakon 30,6; Ezekiel 36,27; Efeanima 1,19; Psalam 110,3; Pjesma nad
pjesmama 1,4

2. Taj u inkoviti poziv dolazi isklju ivo od Boje besplatne i posebne milosti, a ne
zbog bilo ega unaprijed vi
enoga u ovjeku, ni sposobnou ili djelovanjem samoga
stvorenja, koje je potpuno pasivno u tome pogledu jer je mrtvo u grijesima i
prijestupima, dok ga Sveti Duh ne obnovi i ne oivi. Time se osposobljava na odziv
tom pozivu i prihvaanje milosti koja je u njemu ponu
ena i sadrana, a sve to nimalo
manjom silom od one kojom je Krist uskrsnuo iz mrtvih.
2. Timoteju 1,9; Efeanima 2,8; 1. Korinanima 2,14; Efeanima 2,5; Ivan 5,25; Efeanima 1,19. 20

3. Izabranu dojen ad koja umru u ranom djetinjstvu Krist nanovo ra

a i spaava kroz
Duha, koji djeluje kada, gdje i kako eli. Isto je sa svim izabranima, koji ne mogu biti
pozvani po vanjskoj slubi Rije i.
Ivan 3,3. 5. 6; Ivan 3,8

4. Ostali koji nisu izabrani, iako su moda pozvani po slubi Rije i i moda imaju neka
uobi ajena djelovanja Duha, a ipak ih Otac nije u inkovito privukao, nee niti mogu
istinski doi ka Kristu, tako da se ne mogu spasiti: jo manje se mogu spasiti oni koji
ne primaju kransku vjeru, jer nisu u stanju toliko revno suobli iti svoje ivot prema
svjetlu iz prirode te iz zakona one vjere koju ispovijedaju.
Matej 22,14; Matej 13,20. 21; Hebrejima 6,4. 5; Ivan 6,44. 45. 65; 1. Ivanova 2,24. 25; Djela 4,12; Ivan 4,22; Ivan
17,3

Jeda naest o po g lav lj e: O op ra vda nj u

1. One koje je Bog u inkovito pozvao, ujedno je besplatno opravdao. Me

utim, to
nije u inio tako to je u njih ulio pravednost, nego tako to je oprostio njihove grijehe
te ih ura unao i prihvatio kao pravedne, ni zbog ega to je u injeno u njima ili to su
oni u inili, nego isklju ivo zbog Krista, dakle nije u njih ulio samu vjeru, in vjerovanja
ili bilo kakvu drugu evan
eosku poslunost kao njihovu pravednost, nego je ulio
Kristovu aktivnu poslunost cijelome zakonu te pasivnu poslunost u smrti za njihovu
potpunu i isklju ivu pravednost po vjeri, koju nemaju sami po sebi nego je dar od
Boga.
Rimljanima 3,24; Rimljanima 8,30; Rimljanima 4,5-8; Efeanima 1,7; 1. Korinanima 1,30. 31; Rimljanima 5,17-19;
Filipljanima 3,8. 9; Efeanima 2,8-10; Ivan 1,12; Rimljanima 5,17

2. Vjera koja se dakle prima i temelji na Kristu i njegovoj pravednosti jedino je

sredstvo opravdanja. Me
utim, ona nije sama u opravdanoj osobi, nego ju uvijek
prate sve ostale spasonosne milosti, te nije mrtva vjera ve djeluje ponukana
ljubavlju.
Rimljanima 3,28; Galaanima 5,6; Jakov 2,17. 22. 26
3. Krist je svojom poslunou i smru u potpunosti otkupio dug svih onih koji su
opravdani, te je rtvujui sebe u krvi kria – nakon to se podvrgnuo umjesto njih
kazni koju su oni zasluili – to no, stvarno i potpuno udovoljio Bojoj pravdi u njihovu
korist. Ipak, s obzirom da ga je Otac predao za njih, a njegova je poslunost i
zadovoljtina prihvaena umjesto njihove, i to oboje besplatno i ni zbog ega to bi
bilo u njima, njihovo opravdanje potje e samo od besplatne milosti, kako bi se Boja
zbiljska pravda i njegova obilna milost mogle proslaviti u opravdanju grjenika.
Hebrejima 10,14; 1. Petrova 1,18. 19; Izaija 53,5. 6; Rimljanima 8,32; 2. Korinanima 5,21; Rimljanima 3,26;
Efeanima 1,6. 7; Efeanima 2,7

4. Bog je jo u vje nosti odredio opravdati sve izabrane, a Krist je u punini vremena
umro za njihove grijehe i uskrsnuo za njihovo opravdanje. Me
utim, oni osobno nisu
opravdani sve dok Sveti Duh zbiljski ne primijeni Krista na njih.
Galaanima 3,8; 1. Petrova 1,2; 1. Timoteju 2,6; Rimljanima 4,25; Koloanima 1,21. 22; Titu 3,4-7

5. Bog nastavlja opratati grijehe onima koji su opravdani, a iako nikada ne mogu
otpasti iz stanja opravdanosti, zbog svojih grijeha ipak mogu potpasti pod Boje
o insko nezadovoljstvo i u tome stanju obi no im se ne obnavlja svjetlo njegova lica
dok se ne ponize, priznaju svoje grijehe, trae oprost i obnove svoju vjeru i
pokajanje.
Matej 6,12; 1. Ivanova 1,7. 9; Ivan 10,28; Psalam 89,31-33; Psalam 32,5; Psalam 51; Matej 26,75

6. Opravdanje starozavjetnih vjernika bilo je, u pogledu svega ovog, posve jednako
opravdanju novozavjetnih vjernika.
Galaanima 3,9; Rimljanima 4,22-24

Dvan aest o p o gla v lje : O p os in jen ju

Svima koji su opravdani Bog je dopustio, u svome jedinom Sinu Isusu Kristu i zbog
njega, da postanu dionici milosti posinjenja, po kojoj su pribrojeni djeci Bojoj te
uivaju u slobodama i privilegijama kao djeca Boja; da dobiju njegovo ime, da prime
duha posinjenja, da mogu smjelo pristupiti prijestolju milosti i rei: »Abba, O e«; oni
primaju milosr
e, zatitu, skrb i stegu od njega kao od Oca, a opet nikada nee biti
odba eni ve su zape aeni do dana otkupljenja i naslje
uju obeanja kao batinici
vje noga spasenja.
Efeanima 1,5; Galaanima 4,4. 5; Ivan 1,12; Rimljanima 8,17; 2. Korinanima 6,18; Otkrivenje 3,12; Rimljanima
8,15; Galaanima 4,6; Efeanima 2,18; Psalam 103,13; Izreke 14,26; 1. Petrova 5,7; Hebrejima 12,6; Izaija 54,8. 9;
Tualjke 3,31; Efeanima 4,30; Hebrejima 1,14; Hebrejima 6,12

Trinaes to po g lav lje: O pos ve e nj u

1. Oni koji su ujedinjeni s Kristom, u inkovito pozvani i nanovo ro

eni, budui da su
dobili novo srce i novi duh na temelju Kristove smrti i uskrsnua, tako
er dalje bivaju
posveeni, stvarno i osobno, na istome temelju, po njegovoj Rije i i Duhu koji prebiva
u njima. Vladavina cijeloga grjenog tijela je unitena, a preostale malobrojne poude
sve vie slabe i usmruju se, a oni sami sve vie oivljuju i ja aju u svim spasonosnim
milostima, za vrenje svake zbiljske svetosti, bez koje nijedan ovjek nee vidjeti
Gospodina.
Djela 20,32; Rimljanima 6,5. 6; Ivan 17,17; Efeanima 3,16-19; 1. Solunjanima 5,21-23; Rimljanima 6,14; Gala anima
5,24; Koloanima 1,11; 2. Korin anima 7,1; Hebrejima 12,14

2. Ovo posve enje obuhva a cijeloga ovjeka, ali je u ovome ivotu jo uvijek
nesavreno, jer jo uvijek preostaju neki ostaci pokvarenosti u svakome dijelu, radi
ega dolazi do stalnog i nepomirljivog rata. Tijelo udi protiv Duha, a Duh protiv
tijela.
1. Solunjanima 5,23; Rimljanima 7,18. 23; Gala anima 5,17; 1. Petrova 2,11

3. U tome ratu, iako preostala pokvarenost za neko vrijeme moe nadvladati, kroz
stalnu opskrbu snage od Kristova posve uju eg Duha, nanovoroeni dio ipak
prevladava. Na taj nain sveti rastu u milosti, tako to usavravaju svetost u strahu
Bojemu, ustrajno tee prema nebeskom ivotu, u evaneoskoj poslunosti svim
zapovijedima koje im je Krist, kao Glava i Kralj, u svojoj Rijei propisao.
Rimljanima 7,23; Rimljanima 6,14; Efeanima 4,15. 16; 2. Korin anima 3,18; 2. Korin anima 7,1

etr naest o po g lav lje: O s pas on os no j v j eri

1. Milost vjere po kojoj se izabrani osposobljuju vjerovati na spasenje svojih dua

djelo je Kristova Duha u njihovim srcima, te se obino prima po slubi Rijei, po kojoj
se ujedno pove ava i ojaava, kao i krtenjem i Gospodnjom veerom, molitvom i
drugim Bogom danim sredstvima.
2. Korin anima 4,13; Efeanima 2,8; Rimljanima 10,14. 17; Luka 17,5; 1. Petrova 2,2; Djela 20,32

2. Po ovoj vjeri, kr anin vjeruje u istinitost svega to je objavljeno u Rijei zbog
autoriteta samoga Boga, te ujedno shva a da je njezina odlinost ve a od svih drugih
pisanih djela i svih stvari na svijetu, jer odraava Boju slavu u njegovim atributima,
Kristovo savrenstvo u njegovoj naravi i slubama te silu i puninu Duha Svetoga u
njegovom djelovanju i postupcima: i tako moe predati svoju duu istini u koju tako
vjeruje. Isto tako, ponaa se drukije, u skladu sa sadrajem svakoga pojedinog
odlomka te istine, to potom raa posluno u zapovijedima, drhtanjem pred
prijetnjama i prihva anjem Bojih obe anja za ovaj ivot i za onaj koji dolazi.
Meutim, najvanija djela spasonosne vjere neposredno su vezana uz Krista, uz
prihva anje, primanje i pouzdanje iskljuivo u njega za opravdanje, posve enje i
vjeni ivot, na temelju saveza milosti.
Djela 24,14; Psalam 27,7-10; Psalam 119,72; 2. Timoteju 1,12; Ivan 14,14; Izaija 66,2; Hebrejima 11,13; Ivan 1,12;
Djela 16,31; Gala anima 2,20; Djela 15,11

3. Iako se ova vjera moe razlikovati po stupnjevima, te moe biti slaba ili jaka, ona
se u pogledu svoje vrste ili naravi barem malo razlikuje, kao to je sluaj sa
spasonosnom milo u op enito, od vjere i zajednike milosti prolaznih vjernika. I
tako, iako je mogu puno puta napasti i oslabiti, ipak dobiva pobjedu, rastu i u
mnogima do postignu a potpune sigurnosti kroz Krista, koji je zaetnik i dovritelj
nae vjere.
Hebrejima 5,13. 14; Matej 6,30; Rimljanima 4,19. 20; 2. Petrova 1,1; Efeanima 6,16; 1. Ivanova 5,4. 5; Hebrejima
6,11. 12; Koloanima 2,2; Hebrejima 12,2
 Petn aest o p o gla v lje : O p ok aja nj u n a iv ot i spas en je

1. Izabranima koji su se obratili pod starije dane, nakon to su neko vrijeme ivjeli u
prirodnom stanju i tako slu ili svakojakim po udama i u icima, Bog u njihovu
uinkovitom pozivu daje pokajanje na ivot.
Titu 3,2-5

2. Premda nema ni jednoga koji ini dobro i ne grijei, tako da i najbolji ljudi zavedeni
silom i zavodljivo
u preostale pokvarenosti u njima pod utjecajem kunje mogu
upasti u velike grijehe i izazove, Bog se, u savezu milosti, milosrdno pobrinuo da se
vjernici koji tako grijee i padaju obnove kroz pokajanje koje je na spasenje.
Propovjednik 7,20; Luka 22,31. 32

3. Ovo spasonosno pokajanje je evaneoska milost, po kojoj se osoba koju je Sveti
Duh osvjedoio o mnogostrukim zlima koja proizlaze iz njegova grijeha, po vjeri u
Krista ponizuje zbog toga s pobo nom tugom, mr njom prema grijehu i osje
ajem
gnuanja prema samome sebi, mole
i za oprost i snagu milosti, sa ciljem i te njom da
uz pomo
Duha ive pred Bogom ugaaju
i mu u svemu.
Zaharija 12,10; Djela 11,18; Ezekiel 36,31; 2. Korin
anima 7,11; Psalam 119,6; Psalam 119,128

4. Budu
i da se pokajanje treba nastaviti cijeloga naeg ivota, zbog smrtnoga tijela i
njegovih djela, tako je du nost svakoga ovjeka da se pokaje za svaki pojedini od
svojih poznatih grijeha posebno.
Luka 19,8; 1. Timoteju 1,13. 15

5. Takva je providnost koju je Bog uinio kroz Krista u savezu milosti za ouvanje
vjernika do spasenja, da iako nema grijeha koji bi bio tako malen da ne zaslu uje
prokletstvo, isto tako nema tako velikoga grijeha koji bi donio osudu na one koji se
pokaju, to stalno propovijedanje pokajanja ini neizostavnim.
Rimljanima 6,23; Izaija 1,16-18; Izaija 55,7

es naest o p o gla v lje : O d o br im d jelima

1. Dobra djela su samo ona koja je Bog zapovijedio u svojoj Svetoj rijei, a ne ona
koja su bez biblijskoga temelja osmislili ljudi zbog slijepe revnosti ili bilo kakva
izgovora da se radi o dobrim nakanama.
Mihej 6,8; Hebrejima 13,21; Matej 15,9; Izaija 29,13

2. Ova dobra djela, uinjena u poslunosti Bo jim zapovijedima, plodovi su i dokaz

istinske i ive vjere, a po njima vjernici pokazuju svoju zahvalnost, jaaju svoju
sigurnost, izgrauju svoju bra
u, ukrauju propovijedanje evanelja, zatvaraju usta
neprijateljima i proslavljaju Boga, ije su djelo, stvoreni u Kristu Isusu kako bi imaju
i
svoj plod svetosti mogli imati ciljani vjeni ivot.
Jakov 2,18. 22; Psalam 116,12. 13; 1. Ivanova 2,3. 5; 2. Petrova 1,5-11; Matej 5,16; 1. Timoteju 6,1; 1. Petrova
2,15; Filipljanima 1,11; Efe anima 2,10; Rimljanima 6,22

3. Njihova sposobnost da ine dobra djela ne dolazi od njih samih, nego u potpunosti
od Kristova Duha. Kako bi ih mogli vriti, osim milostî koje su ve
primili potreban je
stvarni utjecaj istoga Svetog Duha, da u njima proizvodi htijenje i vrenje onoga to
je njemu ugodno. Ipak, ne smiju radi toga postati nemarni, kao da ne trebaju
izvravati nikakvu dunost osim po posebnom poticaju Duha, nego trebaju biti
marljivi u raspirivanju milosti Boje koja je u njima.
Ivan 15,4. 5; 2. Korinanima 3,5; Filipljanima 2,13; Filipljanima 2,12; Hebrejima 6,11. 12; Izaija 64,7

4. Oni koji u svojoj poslunosti postignu najvie to se moe postii u ovome ivotu,
daleko su od toga da su u inili suvina dobra djela, odnosno vie nego to Bog
zahtijeva, jer zapravo u mnogo emu podbacuju u dunosti koju trebaju initi.
Job 9,2. 3; Galaanima 5,17; Luka 17,10

5. Naim najboljim djelima ne moemo zasluiti oprost grijeha ili vje ni ivot od ruke
Boje, zbog velikog nesklada koji postoji izme
u njih i slave koja e doi, te
neizmjerne udaljenosti izme
u nas i Boga, kojemu ne moemo donijeti nikakvu koristi
niti namiriti dug naih prijanjih grijeha. Me
utim, kada u inimo sve to moemo,
izvrili smo samo nau dunost i beskorisne smo sluge. Budui da su ta djela dobra
to zna i da potje u od njegova Duha, a s razloga to ih inimo mi, okaljana su i
pomijeana s puno slabosti i nesavrenosti, te ne mogu podnijeti strogost Boje
kazne.
Rimljanima 3,20; Efeanima 2,8. 9; Rimljanima 4,6; Galaanima 5,22. 23; Izaija 64,6; Psalam 143,2

6. Usprkos tome to su vjernici prihvaeni kroz Krista, jednako tako su i njihova
dobra djela prihvaena u njemu. Ne radi se o tome da su oni u ovome ivotu potpuno
neporo ni i nevini u Bojim o ima, nego zbog toga to ih gleda u svome Sinu, On
odlu uje prihvatiti i nagraditi ono to je iskreno, unato tome to je popraeno
mnogim slabostima i nesavrenostima.
Efeanima 1,6; 1. Petrova 2,5; Matej 25,21. 23; Hebrejima 6,10

7. Djela koja su u inili ljudi koji nisu nanovo ro

eni, unato tome to to zapravo
mogu biti djela koja Bog zapovijeda, te mogu biti na dobrobit njih samih i drugih,
ipak, zbog toga to ne dolaze iz srca pro ienog vjerom niti se ine na pravilan
na in prema Rije i, niti s pravilnim ciljem, a to je slava Boja, grjena su i ne uga
aju
Bogu niti ovjeka ine prikladnim za primanje milosti od Boga. Pa ipak, zanemarivanje
istih jo je grjenije i mu nije Bogu.
2. Kraljeva 10,30; 1. Kraljeva 21,27. 29; Postanak 4,5; Hebrejima 11,4. 6; 1. Korinanima 13,1; Matej 6,2. 5; Amos
5,21. 22; Rimljanima 9,16; Titu 3,5; Job 21,14. 15; Matej 25,41-43

Seda m naest o po g lav lj e: O ust raj no sti s vet ih

1. Oni koje je Bog prihvatio u Ljubljenom, koje je u inkovito pozvao i posvetio po

svome Duhu i dao im dragocjenu vjeru izabranika Bojih, ne mogu u potpunosti ni u
kona nosti otpasti od stanja milosti, nego e u njoj sigurno ustrajati do kraja i biti
vje no spaeni, budui da su Boji darovi i pozivi neopozivi, tako da ih on jo uvijek
ra
a i njeguje u njima vjeru, pokajanje, ljubav, radost, nadu i sve milosti Svetoga
Duha do besmrtnosti. Mnoge oluje i potopi diu se i navaljuju na njih, ali oni ih nikada
nee moi sruiti s toga temelja i stijene na koju su pri vreni po vjeri. Ipak, zbog
nevjere i sotonskih iskuenja, iskustvo Bojega svjetla i ljubavi moe za neko vrijeme
biti zamra eno i skriveno od njih, ali on je jo uvijek isti i oni e sigurno biti sa uvani
po sili Bojoj za spasenje, tako da e uivati u njihovoj kupljenoj batini jer su urezani
u dlanove njegovih ruku, a njihova imena zapisana su u knjizi ivota na svu vje nost.
Ivan 10,28. 29; Filipljanima 1,6; 2. Timoteju 2,19; 1. Ivanova 2,19; Psalam 89,31. 32; 1. Korinanima 11,32;
Malahija 3,6

2. Ova ustrajnost svetih ne ovisi o njihovoj slobodnoj volji, nego o nepromjenljivosti

odredbe izabranja, koja dolazi iz bezuvjetne i nepromjenljive ljubavi Boga Oca, na
osnovu djelotvornosti zasluga i posredovanja Isusa Krista te jedinstva s njime, na
osnovu Boje zakletve, prebivanja Duha i sjemena Bojega u njima te na osnovu
naravi saveza milosti. Od svega toga dolazi i sigurnost i nezabludivost iste.
Rimljanima 8,30; Rimljanima 9,11. 16; Rimljanima 5,9. 10; Ivan 14,19; Hebrejima 6,17. 18; 1. Ivanova 3,9; Jeremija
32,40

3. Iako oni – zbog iskuenja Sotone i ovoga svijeta, utjecaja preostale zloe u njima i
zanemarivanjem sredstava njihova o uvanja – mogu pasti u strane grijehe i u njima
neko vrijeme ivjeti, radi ega doivljavaju Boje negodovanje i aloste njegova
Svetog Duha, dovode do oslabljenja milosti i utjehe, do otvrdnua svojih srdaca i
povrede savjesti, te povrje
uju i sablanjuju druge, zazivajui time vremenitu osudu
na sebe, ipak e obnoviti svoje pokajanje i biti o uvani kroz vjeru u Krista Isusa do
kraja.
Matej 26,70. 72. 74; Izaija 64,5. 9; Efeanima 4,30; Psalam 51,10. 12; Psalam 32,3. 4; 2. Samuelova 12,14; Luka
22,32. 61. 62

Osa mna esto p og la vlje : O sig ur no sti m ilosti i s pase nj a

1. Iako prolazni vjernici i drugi ljudi koji nisu nanovo ro

eni mogu zavaravati sami
sebe lanim nadama i tjelesnim pretpostavkama da se nalaze pod Bojom
blagonaklonou i u stanju spasenja, odnosno nadama koje e nestati, oni pak koji se
uistinu pouzdaju u Gospodina Isusa i iskreno ga ljube te pokuavaju ivjeti u dobroj
savjesti pred njime, u ovome ivotu mogu biti sa sigurnou uvjereni da se nalaze u
stanju milosti, te se radovati u nadi slave Boje, nade koja ih nikada nee posramiti.
Job 8,13. 14; Matej 7,22. 23; 1. Ivanova 2,3; 1. Ivanova 3,14. 18. 19. 21. 24; 1. Ivanova 5,13; Rimljanima 5,2. 5

2. To sigurno nije tek naslueno i vjerojatno uvjerenje utemeljeno na zabludivoj nadi,

ve nezabludiva sigurnost vjere utemeljena na krvi i pravednosti Kristovoj objavljenoj
u evan
elju, a tako
er na osnovu unutarnjih dokaza o tim milostima Duha kojemu su
dana obeanja, te na osnovu svjedo anstva Duha posinjenja, koji svjedo i zajedno s
naim duhom da smo djeca Boja, a njegov je plod to da uva srce poniznim i svetim.
Hebrejima 6,11. 19; Hebrejima 6,17. 18; 2. Petrova 1,4. 5. 10. 11; Rimljanima 8,15. 16; 1. Ivanova 3,1-3
3. Ova nezabludiva sigurnost ne spada u sutinu vjere, jer pravi vjernik na nju moe
ekati dugo i suo iti se s mnogim potekoama prije nego to ju dobije. Budui da
mu Duh daje da spozna darove koje mu je Bog milostivo darovao, on moe bez
posebne objave pravilnom uporabom sredstava postii istu: dakle, zato je dunost
svakoga da revno nastoji u vrstiti svoj poziv i izbor, kako bi se time njegovo srce
moglo poveati u miru i radosti u Svetome Duhu, u ljubavi i zahvalnosti Bogu te u
snazi i veselju u dunostima poslunosti, pravih plodova ove sigurnosti – tako da je
to daleko od navo
enja ljudi na rasputenost.
Izaija 50,10; Psalam 88; Psalam 77,1-12; 1. Ivanova 4,13; Hebrejima 6,11. 12; Rimljanima 5,1. 2. 5; Rimljanima
14,17; Psalam 119,32; Rimljanima 6,1. 2; Titu 2,11. 12. 14

4. Pravim vjernicima moe se dogoditi da se njihova sigurnost spasenja na razli ite

na ine poljulja, umanji i prekine, zbog nemara u njezinu o uvanju, zbog pada u neki
posebni grijeh koji povrje
uje savjest i alosti Duha, zbog nekoga iznenadnog ili
estokog iskuenja, zbog Bojega oduzimanja svjetla svoga lica, te mogu patiti ak
dotle da se boje da ive u tami i nemaju nikakva svjetla, pa ipak nikada nisu lieni
Bojega sjemena i ivota vjere, ljubavi Kristove i bratske, iskrenosti srca i savjesti
dunosti iz koje se – djelovanjem Duha – ta sigurnost u odre
eno vrijeme moe
oiviti, te koja ih u me
uvremenu uva od krajnjeg o aja.
Pjesma nad pjesmama 5,2. 3. 6; Psalam 51,8. 12. 14; Psalam 116,11; Psalam 77,7. 8; Psalam 31,22; Psalam 30,7;
1. Ivanova 3,9; Luka 22,32; Psalam 42,5. 11; Tualjke 3,26-31

De vet naest o po g lav lj e: O Boj em zak on u

1. Bog je Adamu dao zakon sveope poslunosti koji je bio zapisan u njegovo srce,
te posebnu naredbu da ne jede ploda sa stabla spoznaje dobra i zla. Time je njega i
svo njegovo potomstvo vezao uz osobnu, potpunu, to nu i stalnu poslunost;
obeao mu ivot ukoliko je bude ispunjavao, a zaprijetio smru bude li je prekrio, i
obdario ga vlau i sposobnou da je vri.
Postanak 1,27; Propovjednik 7,29; Rimljanima 10,5; Galaanima 3,10. 12

2. Isti zakon koji je bio zapisan u ovjekovu srcu nastavio je biti savreno mjerilo
pravednosti nakon pada u grijeh, a Bog ga je objavio na gori Sinaj u obliku Deset
zapovijedi i zapisao ga na dvije kamene plo e: prve etiri sadravale su nau dunost
prema Bogu, a preostalih est nau dunost prema ovjeku.
Rimljanima 2,14. 15; Ponovljeni zakon 10,4

3. Uz ovaj zakon, koji se obi no naziva moralnim zakonom, Bog je odlu io narodu
Izraela dati obredne zakone koji su sadravali nekoliko tipi nih obreda, djelomi no za
tovanje, kako bi unaprijed slikovito predo ili Krista: njegove milosti, njegova djela,
njegovu patnju i njegove blagoslove, a djelomi no kako bi iznijeli razli ite pouke o
moralnim dunostima, a budui da je obredni zakon bio propisan samo do vremena
obnove, Isus Krist kao istinski Mesija i jedini zakonodavac, kojega je Otac ovjen ao
silom, zbog toga ih je ukinuo i uklonio.
Hebrejima 10,1; Koloanima 2,17; 1. Korinanima 5,7; Koloanima 2,14. 16. 17; Efeanima 2,14. 16
4. Njima je ujedno dao raznovrsne sudbene zakone koji su prestali va iti zajedno s
dr avom toga naroda, tako da isti sada na temelju te institucije vie ne obvezuju,
ve
njihova op
enita pravinost ima iskljuivo moralnu ulogu.
1. Korin
anima 9,8-10

5. Moralni zakon zauvijek obvezuje na poslunost sve ljude, kako one opravdane tako
i one druge, i to ne samo u pogledu onoga to je u njemu sadr ano, nego i u pogledu
autoriteta Boga Stvoritelja koji ga je dao. Zapravo, Krist u evanelju ga ni na koji
nain ne dokida ve
ga, tovie, pojaava.
Rimljanima 13,8-10; Jakov 2,8. 10-12; Jakov 2,10. 11; Matej 5,17-19; Rimljanima 3,31

6. Iako pravi vjernici nisu pod zakonom u smislu saveza utemeljenog na djelima, tako
da se po njemu ne opravdavaju niti osuivaju, on je ipak od velike pomo
i njima i
drugima u tome to ih, kao pravilo ivota, obavjetava o Bo joj volji i njihovoj
du nosti, usmjeruje ih i ve e da ive u skladu s njim. Nadalje, on razotkriva da su
njihova narav, njihovo srce i njihov ivot uprljani grijehom, kako bi ispitivanjem samih
sebe po njemu mogli do
i do jasnijega osvjedoenja o grijehu, poni enja zbog njega i
mr nje prema njemu, zajedno s jasnijim vienjem njihove potrebe za Kristom i
savrenstvom njegove poslunosti. Isto tako, nanovo roenima on poma e u
obuzdavanju pokvarenosti, jer zabranjuje grijeh, a njegove prijetnje slu e kako bi
pokazao to njihovi grijesi zaslu uju, te koje nevolje u ovome ivotu zbog njih mogu
oekivati, premda su osloboeni prokletstva i njegove nesmiljene strogosti. Nadalje,
njegova obe
anja pokazuju im Bo je odobravanje poslunosti, te koje blagoslove
mogu oekivati budu li posluni, iako im to ne pripada u onome smislu kao to je bilo
pod savezom utemeljenom na djelima. Prema tome, to to ovjek ini dobro a uklanja
se od zla, jer zakon ohrabruje ovo prvo i odvra
a od drugoga, nije dokaz da on ivi
pod zakonom a ne pod milo
u.
Rimljanima 6,14; Gala
anima 2,16; Rimljanima 8,1; Rimljanima 10,4; Rimljanima 3,20; Rimljanima 7,7 itd.; Rimljanima
6,12-14; 1. Petrova 3,8-13

7. tovie, gore spomenute uporabe zakona nisu suprotne milosti evanelja, nego se
prema njoj lijepo ravna, jer Kristov Duh pokorava i osposobljava ovjekovu volju na
slobodno i radosno vrenje onoga to volja Bo ja, objavljena u zakonu, zahtijeva.
Gala
anima 3,21; Ezekiel 36,27

Dvade set o p og la vlje : O e van elj u i do s eg u n je go ve m ilost i

1. Budu
i da je savez utemeljen na djelima bio prekren grijehom, ime je postao
nepogodan za postizanje ivota, Bog je odluio dati obe
anje o Kristu, eninu
sjemenu, kao sredstvu pozivanja izabranih, te njihovu raanju u vjeri i pokajanju. U
ovome obe
anju je evanelje, po pitanju njegove biti, bilo objavljeno, te [je] u tome
pogledu uinkovito za obra
enje i spasenje grjenika.
Postanak 3,15; Otkrivenje 13,8

2. To obe
anje Krista i spasenje po njemu objavljeni su iskljuivo u Bo joj rijei.
Krista, ili milost koja je dola po njemu, ne objavljuju ni djela stvorenja ili providnosti,
niti svjetlo koje dobivamo iz prirode, pa ak ni na op
enit ili nejasan nain, a kamoli
da bi ljudi bez objave o njemu po obe
anju ili Evanelju mogli biti sposobni dobiti
spasonosnu vjeru ili pokajanje.
Rimljanima 1,17; Rimljanima 10,14.15.17; Izreke 29,18; Izaija 25,7; Izaija 60,2. 3

3. Objava evan
elja grjenicima, u razli itim vremenima i po raznim ljudima, uz
obeanja i propise za poslunost koji se u njemu trae, u pogledu nacija i osoba
kojima je ono udijeljeno, dolazi isklju ivo od suverene volje i odluke Boje. Budui da
nije dodano na temelju bilo kojeg obeanja za poboljanje ovjekovih prirodnih
sposobnosti, na temelju zajedni kog svjetla primljenog bez Evan
elja, to se nikada
nije dogodilo niti se moe dogoditi, zato je u svim vremenima propovijedanje
Evan
elja udijeljeno osobama i narodima, u pogledu njegova dosega ili ograni avanja,
u velikoj raznolikosti, prema naumu volje Boje.
Psalam 147,20; Djela 16,7; Rimljanima 1,18-32

4. Premda je Evan
elje samo vanjsko sredstvo otkrivenja Krista i spasonosne milosti,
te je kao takvo u tu svrhu obilno dostatno, ipak, kako bi ljudi koji su mrtvi u svojim
prijestupima mogli biti nanovo ro
eni, oivljeni ili obnovljeni, povrh toga se nuno
mora dogoditi u inkovito i nesavladivo djelo Svetoga Duha u dui, kako bi u njima
stvorio nov duhovni ivot, bez ega nijedno drugo sredstvo nee prouzro iti njihovo
obraenje Bogu.
Psalam 110,3; 1. Korinanima 2,14; Efeanima 1,19. 20; Ivan 6,44; 2. Korinanima 4,4. 6

Dvade set p r vo po g la vlje : O kr ans ko j slo b od i i slo bo di sav jest i

1. Sloboda koju je Krist otkupio za vjernike pod evan

eljem sadri njihovu slobodu od
krivice grijeha, od osu
ujueg gnjeva Bojega, od otrine i prokletstva zakona, te
njihovo izbavljenje od ovoga sadanjeg zloga svijeta, od ropstva Sotoni i vlasti
grijeha, od zla koje dolazi od napasti, od straha i alca smrti, od pobjede nad
grobom, te vje noga prokletstva. Tako
er, sadri i njihov otvoreni pristup Bogu i
njihovu pokornu poslunost njemu, ne iz ropskoga straha nego iz djetinje ljubavi i
voljnog uma.

Sve je to, po svojoj biti, tako

er bilo zajedni ko vjernicima pod zakonom, ali pod
Novim zavjetom kranska sloboda je jo vie poveana, te obuhvaa slobodu od
bremena obrednog zakona, kojemu je idovska crkva bila podlona, kao i veu
odvanost prilikom pristupa prijestolju milosti, te potpuniju komunikaciju slobodnoga
Duha Bojega, od one u kojoj su vjernici pod zakonom obi no sudjelovali.
Galaanima 3,13; Galaanima 1,4; Djela 26,18; Rimljanima 8,3; Rimljanima 8,28; 1. Korinanima 15,54-57; 2.
Solunjanima 1,10; Rimljanima 8,15; Luka 1,73-75; 1. Ivanova 4,18; Galaanima 3,9. 14; Ivan 7,38. 39; Hebrejima
10,19-21

2. Samo je Bog Gospodar savjesti, te ju je ostavio slobodnom od naukâ i zapovijedî

ljudi koji se u bilo emu suprotstavljaju njegovoj rije i ili koje u njoj nisu sadrane.
Dakle, vjerovati u takve nauke ili biti posluan takvim zapovjedima zbog savjesti,
zna i izdati istinsku slobodu savjesti. Isto tako, zahtijevati implicitnu vjeru, apsolutnu
i slijepu poslunost, zna i unititi slobodu savjesti i um.
Jakov 4,12; Rimljanima 14,4; Djela 4,19. 29; 1. Korinanima 7,23; Matej 15,9; Koloanima 2,20. 22. 23; 1.
Korinanima 3,5; 2. Korinanima 1,24
3. Oni koji pod izlikom kr anske slobode ine neki grijeh ili njeguju neku grje nu
po
udu, inei to izopa uju glavni naum milosti evanelja na svoju vlastitu propast,
tako da potpuno uni tavaju cilj kr anske slobode, a taj je da nakon to do
ivimo
izbavljenje iz ruku svih na ih neprijatelja mo
emo slu
iti Gospodinu bez straha, u
svetosti i pravednosti pred Njime, sve dane na ega
ivota.
Rimljanima 6,1. 2; Galaanima 5,13; 2. Petrova 2,18. 21

Dvade set d r ug o p o glav lj e: O vje rs ko m tov an ju i a batu

1. Svjetlo koje dobivamo iz prirode pokazuje nam da postoji Bog, koji nad svime ima
gospodstvenu i suverenu vlast, koji je pravedan, dobar i svima ini dobro, i stoga ga
se treba bojati, voljeti ga, slaviti, zazivati, u njega se pouzdavati i slu
iti mu, svim
srcem i svom du om, te svom snagom svojom. Meutim, prihvatljiv na in tovanja
istinskoga Boga ustanovio je on sam, te ga je na taj na in ograni io svojom
objavljenom voljom, kako ga ne bismo tovali prema ljudskoj ma ti i sredstvima, niti
prema sotonskim poticajima, pod bilo kakvim vidljivim prikazima ili bilo ime to nije
propisano u Svetome pismu.
Jeremija 10,7; Marko 12,33; Ponovljeni zakon 12,32; Izlazak 20,4-6

2. Vjersko tovanje potrebno je dati Bogu Ocu, Sinu i Svetome Duhu, i jedino njemu,
a nipo to anelima, svecima ili bilo kojim drugim biima, a od pada u grijeh ono se
vi e ne mo
e dati bez posrednika kao ni po kojem drugom posredniku osim isklju ivo
po Kristu.
Matej 4,9. 10; Ivan 6,23; Matej 28,19; Rimljanima 1,25; Kolo anima 2,18; Otkrivenje 19,10; Ivan 14,6; 1. Timoteju
2,5

3. Molitvu, sa zahvalno u, kao jedan dio prirodnog tovanja, Bog zahtijeva od svih
ljudi. Meutim, kako bi ona bila prihvatljiva, treba biti u imenu Sina, uz pomo Duha,
prema njegovoj volji, s razumijevanjem, po tovanjem, ponizno u, usrdno u,
vjerom, ljubavlju i ustrajno u, a kada se nalazimo meu drugima, u poznatom jeziku.
Psalam 95,1-7; Psalam 65,2; Ivan 14,13. 14; Rimljanima 8,26; 1. Ivanova 5,14; 1. Korinanima 14,16. 17

4. Treba se moliti za sve zakonite stvari, za sve vrste ljudi koji

ive ili koji e kasnije

ivjeti, ali ne za mrtve niti za one za koje se zna da su sagrije ili grijehom koji vodi u
smrt.
1. Timoteju 2,1. 2; 2. Samuelova 7,29; 2. Samuelova 12,21-23; 1. Ivanova 5,16

5. itanje Svetoga pisma, propovijedanje i slu anje Bo

je rije i, meusobno
pou avanje i opominjanje u psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama, pjevanje
s milo u u na im srcima Gospodinu, kao i izvr avanje kr tenja i Gospodnje ve ere,
sve su dijelovi vjerskoga tovanja Boga, koji se trebaju vr iti iz poslu nosti njemu, s
razumijevanjem, vjerom, tovanjem i pobo
nim strahom. tovi e, ozbiljno poni
enje s
postovima i molitvama zahvalnicama, u posebim prigodama, treba se koristiti na svet
i vjerski na in.
1. Timoteju 4,13; 2. Timoteju 4,2; Luka 8,18; Kolo anima 3,16; Efe
anima 5,19; Matej 28,19. 20; 1. Korinanima
11,26; Estera 4,16; Joel 2,12; Izlazak 15,1-19, Psalam 107

6. Sada pod evaneljem ni molitva ni bilo koji drugi dio vjerskoga tovanja nisu vezani
uz bilo koje mjesto na kojemu se odr avaju ili kojemu su usmjereni, niti ih to ini
prihvatljivijima Bogu, ve
Boga treba tovati posvuda u duhu i u istini, kako u
obiteljima svakodnevno te u tajnosti svako za sebe, tako i sveanije u javnim
ustanovama, koje se ne smiju bezbri no ili namjerno zanemarivati ili izbjegavati, kada
ih jo k tome Bog poziva po svojoj rijei ili providnosti.
Ivan 4,21; Malahija 1,11; 1. Timoteju 2,8; Djela 10,2; Matej 6,11; Psalam 55,17; Matej 6,6; Hebrejima 10,25; Djela
2,42

7. Kao to je i zakon prirode da se op

enito odvoji odreeno vrijeme, po Bo jem
nalogu, za tovanje Boga, tako je po svojoj Rijei u pozitivnoj moralnoj i stalnoj
zapovijedi, koja obvezuje sve ljude, u svim vremenima, on posebno odredio da se
jedan od sedam dana kao abat dr i posve
enim njemu. Od poetka svijeta do
Kristova uskrsnu
a to je bio posljednji dan tjedna (subota), a od Kristova uskrsnu
a
promijenio se na prvi dan tjedna (nedjelja), koji se naziva danom Gospodnjim: a do
konca svijeta treba se nastaviti svetkovati kao kr
anski abat, jer je svetkovanje
posljednjeg dana u tjednu dokinuto.
Izlazak 20,8; 1. Korin
anima 16,1. 2; Djela 20,7; Otkrivenje 1,10

8. abat se stoga smatra posve

enim Gospodinu, tako da na taj dan ljudi, nakon to
priprave svoja srca i unaprijed urede svoje uobiajene du nosti, ne samo da dr e
sveti odmor cijeli dan, od vlastitih djela, rijei i misli o njihovom svjetovnom
zaposlenju i zabavi, nego istovremeno koriste svo to vrijeme u javnom i privatnom
tovanju i u du nostima potrebe i milosra.
Izaija 58,13; Nehemija 13,15-22; Matej 12,1-13

Dvade set t re
e p o glav lj e: O za ko n itim zakletv am a i zav jet ima

1. Zakonita zakletva je dio vjerskoga tovanja, u kojoj osoba koja se prise e u istini,
pravednosti i osudi, sveano poziva Boga kao svjedoka onoga to prisegom
potvruje, te da mu presudi prema njegovoj istinitosti ili neistinitosti.
Izlazak 20,7; Ponovljeni zakon 10,20; Jeremija 4,2; 2. Ljetopisa 6,22. 23

2. Ljudi se smiju zaklinjati jedino Bo jim imenom, koje se pak treba koristiti sa svim
svetim strahom i potovanjem. Prema tome, uzaludno ili nepromiljeno zaklinjanje tim
preslavnim i stranim imenom ili pak bilo koje zaklinjanje neim drugim, grjeno je i
treba se prezirati. No, u va nim i teku
im pitanjima, kada je potrebna potvrda istine i
okonanje svae, Bo ja rije ovla
uje koritenje zakletve, tako da se treba dati
zakonita zakletva koju nametne zakonski autoritet u takvim pitanjima.
Matej 5,34. 37; Jakov 5,12; Hebrejima 6,16; 2. Korin
anima 1,23; Nehemija 13,25

3. Tko god daje zakletvu koju Bo ja rije ovla

uje, treba valjano uzeti u obzir svu
ozbiljnost tako sveanog djela i u tom pogledu ne jamiti nita osim onoga to zna
da je istina, jer nepromiljene, la ne i uzaludne zakletve Gospodina izazivaju na gnjev,
te zbog njih ova zemlja tuguje.
Levitski zakonik 19,12; Jeremija 23,10
4. Zakletvu treba uzeti u jasnom i uobi ajenom smislu rije i, bez dvosmislenosti ili
ogra
ivanja u mislima.
Psalam 24,4

5. Zavjet, koji se ne treba dati ni jednome stvorenju ve jedino Bogu, treba se izvriti
sa svom vjerskom brigom i vjernou. Me
utim, papinski redovni ki zavjeti na stalno
neenstvo, siromatvo i poslunost toliko su daleko od toga da slue kao razine
viega savrenstva da su zapravo praznovjerne i grjene zamke u koje se nijedan
kranin ne smije zaplesti.
Psalam 76,11; Postanak 28,20-22; 1. Korinanima 7,2. 9; Efeanima 4,28; Matej 19,11

Dvade set et vr to po g la vlje : O dr av nim po glav ar im a

1. Bog, vrhovni Gospodar i Kralj cijeloga svijeta, postavio je dravne poglavare da

budu pod njime, nad narodom, na njegovu vlastitu slavu i javno dobro, a u tu svrhu ih
je naoruao silom ma a, za obranu i ohrabrenje onih koji ine dobro te za kaznu onih
koji ine zlo.
Rimljanima 13,1-4

2. Krani smiju prihvati i izvravati dunosti poglavara kada su na to pozvani.

Prilikom upravljanja tom dunou, iz razloga to posebno trebaju uvati pravdu i
mir, prema dobrim zakonima svakoga kraljevstva i drave, sada, pod Novim
zavjetom, mogu voditi ratove iz pravednih i nunih razloga.
2. Samuelova 23,3; Psalam 82,3. 4; Luka 3,14

3. Budui da je dravne poglavare postavio Bog kako bi vrili gore navedene ciljeve,
moramo im se pokoravati u svim njihovim zakonitim zapovijedima u Gospodinu, ne
samo zbog gnjeva nego i zbog savjesti. Nadalje, trebamo upuivati molitve za
kraljeve i sve koji su na vlasti, kako bismo pod njima mogli ivjeti spokojnim i mirnim
ivotom, u svoj iskrenosti i pobonosti.
Rimljanima 13,5-7; 1. Petrova 2,17; 1. Timoteju 2,1. 2

Dvade set p eto p og la vlje : O b ra ku

1. Brak je zajednica izme

u jednoga mua i jedne ene. Nije zakonito da bilo koji mu
ima vie od jedne ene, kao ni da bilo koja ena ima vie od jednoga mua odjednom.
Postanak 2,24; Malahija 2,15; Matej 19,5. 6

2. Brak je odre
en za uzajamnu pomo mua i ene, za rast ovje anstva putem
zakonitog potomstva i sprje avanje bluda.
Postanak 2,18; Postanak 1,28; 1. Korinanima 7,2. 9

3. U brak mogu stupiti sve vrste ljudi koji uz vlastitu prosudbu mogu dati svoj
pristanak. Ipak, krani imaju dunost vjen ati se u Gospodinu, tako da oni koji
ispovijedaju pravu vjeru ne bi trebali stupiti u brak s nevjernicima ili idolopoklonicima.
Isto tako, oni koji su poboni ne bi trebali biti u nejednakom jarmu stupanjem u brak
s onima koji su izopaeni u svome ivotu ili pak vjeruju u krivovjerje koje vodi u
propast.
Hebrejima 13,4; 1. Timoteju 4,3; 1. Korin anima 7,39; Nehemija 13,25-27

4. Brak ne smije biti unutar krvnoga srodstva ili rodbine, to Rije zabranjuje, a takvi
incestni brakovi nikada se ne mogu proglasiti zakonitima, ni po kojemu ljudskom
zakonu ili pristankom obaju strana bez obzira na to ive li oni zajedno kao mu i
ena.
Levitski zakonik 18; Marko 6,18; 1. Korin anima 5,1

Dvade set e sto po g la vlje : O crk v i

1. Katoliku ili sveop u crkvu koja se (s obzirom na unutarnje djelo Duha i istinu
milosti) moe nazivati nevidljivom, ini ukupan broj izabranih, koji su bili, jesu ili e
biti okupljeni kao jedno pod Kristom, koji je njihova glava, te su Zarunica, Tijelo,
punina njegova koja ispunja sve u svima.
Hebrejima 12,23; Koloanima 1,18; Efeanima 1,10. 22. 23; Efeanima 5,23. 27. 32

2. Sve osobe po cijelome svijetu koje ispovijedaju vjeru evanelja, kao i poslunost
Bogu po Kristu u skladu s njom, koji ne unitavaju vlastito ispovijedanje bilo kakvim
pogrekama koje rue temelj ili neposve enim ponaanjem, jesu i mogu se zvati
vidljivim svetima, a od takvih trebaju biti sainjene sve pojedinane zajednice.
1. Korin anima 1,2; Djela 11,26; Rimljanima 1,7; Efeanima 1,20-22

3.
ak i naji e crkve pod nebom podlone su zabludama i pogrekama, a neke su
se odmetnule u tolikoj mjeri da vie nisu Kristove crkve, ve sotonske sinagoge. Ipak,
Krist je uvijek imao i uvijek e imati kraljevstvo u ovome svijetu, sve do njegova
konca, kraljevstvo koje se sastoji od onih koji vjeruju u njega i ispovijedaju njegovo
ime.
1. Korin anima 5; Otkrivenje 2; Otkrivenje 3; Otkrivenje 18,2; 2. Solunjanima 2,11. 12; Matej 16,18; Psalam 72,17;
Psalam 102,28; Otkrivenje 12,17

4. Gospodin Isus Krist je Glava crkve, a njemu je Oevim imenovanjem dodijeljena sva
vlast za poziv, osnivanje, ureenje ili vodstvo crkve na vrhovni i suvereni nain, tako
da rimski papa ne moe ni u kojem smislu biti glava crkve, ve je antikrist, ovjek
grijeha i sin propasti, koji se uzdie u crkvi protiv Krista i protiv svega to se naziva
Bogom, kojega e Gospodin unititi svjetlo u svojega dolaska.
Koloanima 1,18; Matej 28,18-20; Efeanima 4,11. 12; 2. Solunjanima 2,2-9

5. Prilikom provoenja ove sile koja mu je povjerena, Gospodin Isus je sebi pozvao iz
svijeta, kroz slubu svoje Rijei po svome Duhu, one koje mu je dao njegov Otac,
kako bi mogli ivjeti pred njim u svim putevima poslunosti, koje im je propisao u
svojoj Rijei. Onima koje je tako pozvao, zapovijeda da ive u zajednitvu u posebnim
drutvima, odnosno crkvama, za njihovu uzajamnu izgradnju i dolino izvravanje
javnoga tovanja, koje on od njih zahtijeva u svijetu.
Ivan 10,16; Ivan 12,32; Matej 28,20; Matej 18,15-20

6.
lanovi tih crkava sveti su po pozivu i oni na vidljiv nain oituju i dokazuju (u i po
svome ispovijedanju i ivotu) svoju poslunost tome Kristovom pozivu, te voljno
pristaju ivjeti u zajednitvu, prema Kristovoj naredbi, predajui same sebe
Gospodinu i jedan drugome, po volji Bojoj, u otvorenoj podlonosti odredbama
evan
elja.
Rimljanima 1,7; 1. Korinanima 1,2; Djela 2,41. 42; Djela 5,13. 14; 2. Korinanima 9,13

7. Svakoj od ovih, tako okupljenih, crkava, prema njegovom naumu obznanjenom u

njegovoj Rije i, dao je svu tu vlast i autoritet, koji su na bilo koji na in potrebni za
njihovo izvravanje toga naloga u tovanju i disciplini, koje im je odredio da dre, sa
zapovijedima i pravilima za doli nu i pravilnu primjenu, te izvravanje te vlasti.
Matej 18,17. 18; 1. Korinanima 5,4. 5; 1. Korinanima 5,13; 2. Korinanima 2,6-8

8. Pojedinu crkvu koja se okuplja i u cijelosti organizira prema Kristovu naumu, ine
slubenici i lanovi, a Krist je odredio da slubenike izabere i odvoji crkva (koja je
tako pozvana i okupljena) za posebno provo
enje obreda i izvravanje vlasti ili
dunosti, koje im je povjerio ili ih na to poziva, obreda koji se treba nastaviti do kraja
svijeta – a to su biskupi ili starjeine i
akoni.
Djela 20,17. 28; Filipljanima 1,1

9. Za pozivanje osobe koju je Sveti Duh osposobio i obdario za slubu biskupa ili
starjeine u crkvi Krist je ustanovio da ga u tu slubu izaberu zajedni kim glasanjem
same crkve te ga sve ano odvoje postom i molitvom te polaganjem ruku
starjeinstva te crkve, ukoliko ono postoji, a za
akona da ga isto tako odaberu
zajedni kim glasanjem, te odvoje molitvom i polaganjem ruku.
Djela 14,23; 1. Timoteju 4,14; Djela 6,3. 5. 6

10. Budui da pastori stalno trebaju vriti slubu Kristu u njegovim crkvama u slubi
rije i i molitvi, bdijui nad svojim duama kao oni koji mu moraju dati ra un, obvezno
je da im crkve kojima slue ne daju samo duno potovanje, nego da s njima dijele
sve svoje dobre stvari prema njihovoj sposobnosti, kako bi mogli imati dostatnu
zalihu, tako da se ne trebaju upletati u svjetovne poslove, te kako bi mogli biti
gostoljubivi prema drugima, a to zahtijevaju kako zakon prirode tako i izri ita
zapovijed naega Gospodina Isusa, koji je odredio da oni koji propovijedaju evan
elje
od evan
elja i ive.
Djela 6,4; Hebrejima 13,17; 1. Timoteju 5,17. 18; Galaanima 6,6. 7; 2. Timoteju 2,4; 1. Timoteju 3,2; 1.
Korinanima 9,6-14

11. Premda biskupi ili pastori crkava imaju obvezu biti sposobni propovijedati Rije ,
jer je to njihova sluba, djelo propovijedanja Rije i nije ograni eno isklju ivo na njih,
ve je i drugi koje je Sveti Duh obdario i osposobio za tu slubu, a crkva odobrila i
izabrala, mogu i trebaju izvravati.
Djela 11,19-21; 1. Petrova 4,10. 11

12. S razloga to se vjernici moraju udruiti s pojedina nim crkvama, kada i gdje to
imaju prilike initi, svi koji su primljeni u lanstvo neke crkve ujedno su pod
prosudbom i upravom iste, prema Kristovoj uredbi.
1. Solunjanima 5,14; 2. Solunjanima 3,6. 14. 15
13. Nijedan lan crkve ne smije ni zbog kakve uvrede koju je primio, nakon to je
izvrio svoju du nost prema osobi koja ga je uvrijedila, uznemiriti bilo koji crkveni
poredak, udaljiti se sa crkvenih skupova i primanja obreda, na temelju iskaza drugih
lanova crkve o toj uvredi, nego trebaju ekati na Krista u daljnjemu postupku crkve.
Matej 18,15-17; Efe anima 4,2. 3

14. Budu
i da se svaka crkva, kao i svi njezini lanovi, trebaju stalno moliti za
dobrobit i napredak svih Kristovih crkava, na svakome mjestu i u svakoj prilici kako bi
svakome pomogli da u granicama svoga polo aja i poziva koriste svoje darove i
milostî, tako crkve osnovane u Bo joj providnosti, kako bi mogle u ivati u takvim
prigodama i prednostima, trebaju imati zajednitvo meu sobom, za njihov mir,
pove
anje ljubavi i uzajamnu izgradnju.
Efe anima 6,18; Psalam 122,6; Rimljanima 16,1. 2; 3. Ivanova 8-10

15. U sluajevima poteko

a ili razliitosti, bilo u pogledu nauka ili uprave, u kojima
sudjeluju bilo crkve op
enito ili neka crkva pojedinano, u njihovom miru, jedinstvu i
izgradnji, ili u sluaju da je prilikom postupka ili samim postupkom u prosudbama koje
se ne sla u s istinom i redom povrijeen bilo koji lan ili lanovi bilo koje crkve:
Kristov je naum da se mnoge crkve koje imaju zajednitvo jedne s drugima po svojim
poslanicima susre
u kako bi razmotrili i dali svoj savjet o pitanju po kojemu se
razlikuju, to se treba prenijeti svim crkvama koje to zahva
a. Kako bilo da bilo, ovim
okupljenim glasnicima nisu povjerene nikakve crkvene ovlasti koje bismo takvima
mogli nazvati, niti bilo kakva jurisdikcija nad samim crkvama, da donose bilo kakve
prosudbe nad crkvama ili nad pojedincima ili da name
u svoju odluku na crkve ili
starjeine.
Djela 15,2. 4. 6. 22. 23. 25; 2. Korin
anima 1,24; 1. Ivanova 4,1

Dvade set se d mo po g la vlje : O z aje dn it vu sve tih

1. Svi sveti koji su ujedinjeni s Isusom Kristom, njihovom glavom, po njegovom Duhu
i vjeri, premda time nisu postali jedno s njime, imaju zajednitvo u njegovim
milostima, patnjama, smrti, uskrsnu
u i slavi. tovie, s razloga to su ujedinjeni jedni
s drugima u ljubavi, imaju zajednitvo u darovima i milostima jedni drugih, te su
primorani izvravati takve du nosti, javne i osobne, na pravilan nain, jer pridonose
njihovom uzajamnom dobru, kako u unutarnjem tako i u vanjskom ovjeku.
1. Ivanova 1,3; Ivan 1,16; Filipljanima 3,10; Rimljanima 6,5. 6; Efe anima 4,15. 16; 1. Korin
anima 12,7; 1.
Korin
anima 3,21-23; 1. Solunjanima 5,11. 14; Rimljanima 1,12; 1. Ivanova 3,17. 18; Gala
anima 6,10
2. Oni koji ispovijedaju vjeru moraju uvati sveto zajednitvo i druenje u tovanju
Boga, te u izvravanju drugih duhovnih slubi koje su usmjerene ka njihovoj
uzajamnoj izgradnji, ali i u me
usobnom rastereivanju u vanjskim prilikama prema
svojim raznim sposobnostima i potrebama. To druenje – iako ga prema propisu
evan
elja oni posebice trebaju imati u odnosu na ono gdje ih je Bog stavio, bilo u
obiteljima ili crkvama – kada im Bog prui priliku, ipak treba obuhvaati cijelo
kuanstvo vjere, dakle sve one koji na bilo kojemu mjestu zazivaju ime Gospodina
Isusa. Me
utim, druenje koje imaju jedni s drugima kao sveti ne oduzima od dobara
ili vlasnitva svakoga ovjeka, niti za njime posee.
Hebrejima 10,24. 25; Hebrejima 3,12. 13; Djela 11,29. 30; Efeanima 6,4; 1. Korinanima 12,14-27; Djela 5,4;
Efeanima 4,28

Dvade set os mo po g la vlje : O kr ten ju i Gos po dn j oj ve e ri

1. Krtenje i Gospodnja ve era obredi su koji su ustanovljeni pozitivno i suvereno, a

naloio ih je Gospodin Isus, jedini zakonodavac, da se vre u njegovoj crkvi do kraja
svijeta.
Matej 28,19. 20; 1. Korinanima 11,26

2. Ove svete propise trebaju vriti isklju ivo oni koji su za to kvalificirani i na to
pozvani, prema Kristovom poslanju.
Matej 28,19; 1. Korinanima 4,1

Dvade set d ev eto po g la vlje : O kr ten j u

1. Krtenje je novozavjetni obred koji je ustanovio Isus Krist, kako bi onima koji su
krteni bio znak njihova zajednitva s njime u njegovoj smrti i uskrsnuu; znak da su
nakalemljeni na njega, da su im grijesi otputeni i da su se predali Bogu kroz Isusa
Krista na ivot i hod u novini ivota.
Rimljanima 6,3-5; Koloanima 2,12; Galaanima 3,27; Marko 1,4; Djela 22,16; Rimljanima 6,4
2. Oni koji iskreno ispovijedaju pokajanje pred Bogom, vjeru u naega Gospodina
Isusa Krista i poslunost njemu, jedini su pravi podlonici ovoga obreda.
Marko 16,16; Djela 8,36. 37; Djela 2,41; Djela 8,12; Djela 18,8

3. Izvanjski element koji je potrebno koristiti prilikom ovog obreda jest voda, u kojoj
se krtenik treba krstiti u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Matej 28,19. 20; Djela 8,38

4. Uronjenje ili zagnjurenje osobe u vodu nuno je za pravilno obavljanje ovog

obreda.
Matej 3,16; Ivan 3,23

Trideset o po glav lj e: O Go sp od nj oj ve e ri

1. Gospodin Isus je Gospodnju ve eru ustanovio one noi kada je bio izdan, s
namjerom da se blaguje u svim njegovim crkvama do kraja svijeta, u stalno sjeanje i
obznanjivanje njegove rtve u smrti, za potvr
ivanje vjere u vjernicima u pogledu
svih njezinih dobrobiti, za njihovu duhovnu hranu i rast u njemu, njihovo daljnje
sluenje u svim dunostima koje mu duguju, te da budu sveza i jamstvo njihova
zajednitva s njime i jednoga s drugim.
1. Korinanima 11,23-26; 1. Korinanima 10,16. 17. 21

2. U ovome obredu Krist se ne prinosi njegovu Ocu niti se odvija bilo kakva prava
rtva za otputanje grijeha ivih ili mrtvih, nego samo uspomena na njegovo jedno i
jedino prinoenje samoga sebe na kriu, jedanput zauvijek, te kao duhovna rtva sve
mogue hvale Bogu za isto. Prema tome, papinska rtva mise, kako je oni nazivaju,
najgnusnija je i najuvredljivija Kristovoj vlastitoj rtvi jedinoga pomirenja za sve
grijehe izabranih.
Hebrejima 9,25. 26. 28; 1. Korinanima 11,24; Matej 26,26. 27

3. Gospodin Isus je, u ovome obredu, svojim slugama naredio da se mole i

blagoslivljaju elemente kruha i vina, te ih tako odvoje iz uobi ajene na svetu uporabu,
te da uzmu i lome kruh, da uzmu au te, sudjelujui u njima i sami, daju oba
elementa sudionicima.
1. Korinanima 11,23-26 itd.

4. Uskraivanje ae ljudima, tovanje elemenata kruha i vina, njihovo podizanje ili
noenje unaokolo radi oboavanja te njihovo uvanje za bilo koju navodnu vjersku
upotrebu, suprotno je naravi ovog obreda i Kristovu nalogu.
Matej 26,26-28; Matej 15,9; Izlazak 20,4. 5

5. Vanjski elementi ovog obreda, propisno odvojeni za potrebu koju je naloio Krist,
imaju takav odnos prema njemu razapetomu da se doista, koristei figurativne izraze,
ponekad nazivaju imenima stvari koje predstavljaju, odnosno Kristova tijela i krvi,
iako po svojoj biti i naravi jo uvijek ostaju zaista i isklju ivo kruh i vino, kao to su
bili i prije.
1. Korinanima 11,27; 1. Korinanima 11,26-28

6. Onaj nauk koji dri da se supstancija kruha i vina sveeni kim posveenjem ili na
bilo koji drugi na in pretvara u supstanciju Kristova tijela i krvi, a koji se obi no
naziva transsupstancijacijom, proturje an je ne samo Svetomu pismu, nego i
zdravom razumu, te unitava narav tog obreda i bio je, i jo uvijek jest, uzrokom
mnogih praznovjerja, pa ak i velikog idolopoklonstva.
Djela 3,21; Luka 14,6. 39; 1. Korinanima 11,24. 25

7. Dostojni primatelji koji izvana blaguju vidljive elemente ovog obreda, potom
iznutra po vjeri stvarno i zaista, ne tjelesno ve duhovno, primaju i hrane se Kristom
razapetim i svim blagoslovima njegove smrti. Prema tome, Kristovo tijelo i krv
prisutno je duhovno, a ne tjelesno, u vjeri vjernika u tom obredu, kao to su sami
elementi prisutni njihovim vanjskim osjetilima.
1. Korinanima 10,16; 1. Korinanima 11,23-26

8. Svi neupueni i bezboni ljudi, zato to nisu podobni uivati u zajednitvu s
Kristom, nisu dostojni Gospodnjega stola i kao takvi ne mogu a da znatno ne
sagrijee protiv njega sudjelovati u ovim svetim tajnama niti im se isto smije
dopustiti. Zaista, tko god nedostojno primi bit e kriv za tijelo i krv Gospodnju, jer e
time jesti i piti na vlastitu osudu.
2. Korinanima 6,14. 15; 1. Korinanima 11,29; Matej 7,6

Trideset pr v o p o gla v lje : O o vj ek ov u st anj u n ak on sm rt i i o usk rs nu u

mrt v ih

1. Tijela ljudi nakon smrti vraaju se u prah i trunu, ali njihove due, koje zato to
imaju besmrtno postojanje niti umiru niti spavaju, odmah se vraaju Bogu koji ih je
dao. Budui da se due pravednih tada usavruju u svetosti, primaju se u raj, gdje su
s Kristom i gledaju lice Boje u svjetlu i slavi, ekajui potpuno otkupljenje svojih
tijela, dok se due bezbonih bacaju u pakao, gdje ostaju u muci i krajnjoj tami i
uvaju se za sud velikog dana. Sveto pismo ne priznaje nijedno drugo mjesto za due
odvojene od svojih tijela, osim ova dva navedena.
Postanak 3,19; Djela 13,36; Propovjednik 12,7; Luka 23,43; 2. Korinanima 5,1. 6. 8; Filipljanima 1,23; Hebrejima
12,23; Juda 6. 7; 1. Petrova 3,19; Luka 16,23. 24

2. U posljednji dan, sveti koji e tada biti ivi nee zaspati nego e se preobraziti. Svi
mrtvi uskrsnut e u pravim pravcatim tijelima i nikako druk ije, premda e se
razlikovati u kvaliteti (od sadanjih); tijelima koja e se ponovno zauvijek sjediniti s
njihovim duama.
1. Korinanima 15,51. 52; 1. Solunjanima 4,17; Job 19,26. 27; 1. Korinanima 15,42. 43

3. Tijela nepravednih e, Kristovom silom, uskrsnuti na sramotu, dok e tijela

pravednih, po njegovu Duhu, uskrsnuti na ast, te e postati sli nima Kristovu
slavnom tijelu.
Djela 24,15; Ivan 5,28. 29; Filipljanima 3,21

Trideset dr u go p og la vlje : O po sljed nj e m s ud u

1. Bog je odredio dan kada e suditi svijetu u pravednosti, po Isusu Kristu, kome je
Otac dao svu vlast i sav sud. U taj dan nee se suditi samo odmetnutim an
elima,
nego e se svi ljudi koji su ivjeli na zemlji pojaviti pred Kristovim sudom, da daju
ra un za svoje misli, rije i i djela, te da prime plau za ono to su inili u tijelu, dobro
ili zlo.
Djela 17,31; Ivan 5,22. 27; 1. Korinanima 6,3; Juda 6; 2. Korinanima 5,10; Propovjednik 12,14; Matej 12,36;
Rimljanima 14,10. 12; Matej 25,32-46

2. Bog je odredio ovaj dan sa ciljem o itovanja slave svoga milosr

a u vje nom
spasenju izabranih, te svoje pravde u vje noj osudi opakih, koji su bezboni i
nepokorni, jer tada e pravedni otii u vje ni ivot i primiti puninu radosti i slave s
vje nim nagradama, u prisutnosti Gospodnjoj, ali bezbonici, koji ne poznaju Boga i
ne pokoravaju se evan
elju Isusa Krista, bit e ba eni u vje ne muke i kanjeni
vje nim unitenjem, udaljeni od lica Gospodnjeg i od slave njegove moi.
Rimljanima 9,22. 23; Matej 25,21. 34; 2. Timoteju 4,8; Matej 25,46; Marko 9,48; 2. Solunjanima 1,7-10

3. Budui da Krist svakako eli da budemo uvjereni da e dan suda doi, kako bi
odvratio sve ljude od grijeha te pruio ve u utjehu pobonima u njihovim nevoljama,
isto tako ne eli obznaniti ljudima kada e taj dan do i, kako bi sa sebe stresli svu
tjelesnu sigurnost i uvijek bili oprezni, jer ne znaju
asa kada e Gospodin do i, te
kako bi uvijek bili spremni re i: »Doi, Gospodine Isuse! Doi brzo! Amen.«
2. Korin anima 5,10. 11; 2. Solunjanima 1,5-7; Marko 13,35-37; Luka 12,35-40; Otkrivenje 22,20

Urednik: Walter J. Heaton

Prijevod: Miroslav Balint-Feudvarski
Korektura: Ivana Balint-Feudvarski
Copyright za Hrvatsku © 2007,
Baptisti
ka crkva – Koprivnica, ure
Basari eka 3, 48000 Koprivnica &
Teoloka bibljiska akademija,
Rendi eva 23, 49000 Krapina.