Novalić, Nedžad

Knez Pavle Radinović1

O Pavlovićima, jednoj od značajnijih vlasteoskih porodica srednjovjekovne Bosne, sa glavnim

posjedom u istočnoj Bosni, napisano je nekoliko studija u kojima su obrađeni životi pojedinih članova
ove porodice.2 Pored ovih studija ima i nekoliko značajnih radova koji obrađuju određene teme koje se,
direktno ili indirektno, odnose na Pavloviće.3 Pavlovići su neizostavan dio i svakog sintetskog prikaza
bosanske srednjovjekovne historije ali su nezaobilazni i u monografijama pojedinih ličnosti bosanske
historije sa kojima su Pavlovići dolazili u kontakt. 4 Konačno, Pavlovićima je posvećen i jedan naučni
skup a radovi koji su rezultat ovog skupa objavljeni su u posebnom zborniku.5
Pišući predgovor monografiji o Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću dobro je uočio Ferdo Šišić „...da je
osobito zanimljivo i poučno ono doba u našoj prošlosti, koje ide od smrti kralja Ljudevita I Anžuvinca
(1382) do dospjetka vojvode Hrvoja Vukčića (1416).“6 U tom vremenskom okviru, koje odlikuje
decentralizacija i izrastanje „rusaške gospopde“ (S. Ćirković) bitnu ulogu odigrao je knez Pavle
Radinović. Uz Hrvoja Vukčića i Sandalja Hranića činio je on bosanski trijumvirat toga vremenena.
Knez Pavle Radinović bio je sin Radina Jablanića koji se kao mrtav spominje već 1397. 7 O
životu Radina ne znamo skoro ništa, čak se ni tačan datum njegove smrti nije očuvao u izvorima;
također i o mladim danima njegovog sina Pavla Radinovića nemamo nikakvih informacija.8
1
U literaturi se susreće kao Radenović i Radinović. Smatrajući da je ispravnije ovo drugo, s obzirom da mu je ocu bilo ime
Radin, taj smo oblik i koristili u radu.
2
J. Radonić, O knezu Pavlu Radenoviću. Priložak istoriji Bosne krajem XIV i poč. XV veka, Letopis Matice srpske, Novi Sad
1902, knj. 211, sv.1, str. 39-62; sv. 2, str. 34-61 (dalje: Radonić, O knezu Pavlu); A. Ivić, Radoslav Pavlović, veliki vojvoda
bosanski, Letopis matice srpske, sv. 245, 246, Novi Sad 1907, 1-32, 24-48; Đ. Tošić, Vojovoda Petar Pavlović (Prilog
Istoriji Bosne početkom XV vijeka), Jugoslovenski istorijski časopis, Beograd, god. XXXIV, br. 1-2, str. 35-46; (dalje:
Tošić, Vojvoda Petar);B. Nilević, Vojvoda Ivaniš Pavlović, Prilozi institute za istoriju, god. XIV, br. 14-15, Sarajevo 1978,
349-361 (dalje: Nilević, Vojvoda Ivaniš); Isti, Iz života posljednjih Pavlovića, Godišnjak Društva istoričara Bosne i
Hercegovine, XXVIII-XXX, Sarajevo 1979, 58-74; Isti, Učešće vojvode Petra i kneza Nikole u političkom životu
srednjovjekovne Bosne, Prilozi institute za istoriju, god. XVI, br. 17, Sarajevo 1980, 61-68.
3
S. Ćirković, Dve godine bosanske istorije (1414-1415), Istorijski glasnik, 3-4, 1953, str. 29-41; (dalje: Ćirković, Dve
godine) S. Ćirković, Rusaška gospoda, Istorijski časopis XXI, Beograd 1974, str. 5-17; P. Anđelić, Barones regni i državno
vijeće srednjovjekovne Bosne, Prilozi, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 11/12 (1975-1976) 11/12, str. 29-48; E.
Kurtović, Dileme oko titule vojvode u srednjovjekovnoj Bosni, Godišnjak Akademije nauka i umjetnosti Bosne i
Hercegovine, knj. 36, str. 243-261. (dalje: Kurtović, Dileme).
4
F. Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350-1416), Matica Hrvatska, Zagreb 1902; P. Živković, Tvrtko
II Tvrtković. Bosna u prvoj polovini XV stoljeća, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo 1981(dalje: Živković, Tvrtko II); E.
Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Historijske monografije, knjiga 4, Institut za istoriju, Sarajevo
2009; (dalje: Kurtović, Vojvoda Sandalj) P. Ćošković, Krstjanin Vlatko Tumurlić i njegovo doba (1403. -1423.), Croatica
Christiana periodica, Zagreb, 19 (1995), 35. str. 1-54; S. Ćirković, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, SANU,
Posebna izdanja, knj. 376, Odeljenje društvenih nauka, Beograd 1964.
5
Zemlja Pavlovića- srednji vijek i period turske vladavine. Zbornik radova sa naučng skupa, Rogatica 27-29 juna 2002,
Akademija nauka umjetnosti Republike Srpske i Univerzitet Srpsko Sarajevo, Naučni skupovi, knj. V, Odjeljenje društvenih
nauka, knj. 7, Banja Luka- Srpsko Sarajevo 2003.
6
Šišić, Hrvoje Vukčić, str. III.
7
Radonić, O knezu Pavlu, sv. 1, str. 42.
8
Isto, str. 42.
1
 Prvi put u izvorima spomenut je 1380. kao svjedok jedne povelje, kojom kralj Tvrtko I dodjeljuje
Hrvoju Vukčiću titulu vojvode; za vrijeme Tvrtka I spomenut je još samo jednom, 1382. 9 Tek nakon
smrti Tvrtka I, sa početkom slabljenja autoriteta centralne vlasti knez Pavle Radinović igrat će
značajniju i važniju ulogu. Već pred kraj 1391. zajedno sa Vlatkom Vukovićem napao je na teritorije
braće Sankovića te ih je osvojio. 10 Za Dabišina vladanja knez Pavle Radinović spominje se dva puta na
kraljevskom dvoru u Sutjesci i u dvije Dabišine povelje kao svjedok. 11 Njegovo držanje prema
sporazumu između Sigismunda i Dabiše (sporazum u Đakovu) nije poznato. 12 Dolaskom u posjed
Konavala ušao je knez Pavle Radinović i u tjesnije odnose sa Dubrovčanima; već 1397. vidimo ga kako
im dopušta slobodnu trgovinu na njegovoj teritoriji.13
Sigismund nije uspio naslijediti Dabišu, nego je na prijestolu ostala njegova udovica Jelena;
upravo ona u jednoj povelji kaže da je odluku donijela “savjetom sa bogodarovanim velmožama vlastele
kraljevstva mi rusaga bosanskog Hrvojem, sa knezom Pavlom i s vojvodom Sandaljem i s tepčijom
Batalom…”14 Tako imamo poimenično navedene najmoćnije osobe u to vrijeme u Bosni.
Protiv kraljice Jelene, iz nepoznatog razloga, okrenuli su se velikaši, prije svih Hrvoje, Pavle i
Sandalj, te su na prijesto doveli Stjepana Ostoju. 15 Takvim razvojem događaja najnezadovoljniji bio je
Sigismund; za najvećeg krivca smatrao je Hrvoja te je u ljeto 1398. krenuo u pohod protiv njega;
značajnije rezultate nije postigao.16 Držanje Pavla Radinovića u ovim vojnim pohodima nije poznato ali
je sigurno da je on bio jedan od glavnih stubova Ostojina vladanja.17
U ovim burnim političkim previranjima položaj Dubrovnika bio je izuzetno težak: morali su da
laviraju između Sigismunda (čije su zaštitništvo priznavali) te Ladislava i njegovih pristalica u Bosni.
Stanje je posebno postalo napeto 1403. kada je kralj Ostoja odlučio napasti Dubrovnik. Dubrovčani su
uspjeli na svoju stranu pridobiti Hrvoja koji je tražio od kralja da ne napada Dubrovnik te Sandalja i
Pavla Radinovića koji su se držali neutralno.18 Ipak, kratkotrjano neprijateljstvo prema Dubrovačnima

9
Isto, str. 42.
10
Isto, str. 44.
11
Isto, str. 44.
12
Isto, str. 46; S. Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd 1964, str. 174. (dalje: Ćirković, Istorija
Bosne)
13
Radonić, O knezu Pavlu, sv. 1, str. 48. U ovom činu Radonić smatra da se knez Pavle Radinović javlja „....kao nezavisan
vladalac koji sa stranom republikom sklapa trgovačke ugovore“. Međutim takva ocjena je neodrživa i za moćnije bosanske
velmože a za Pavla Radinovića, koji je cijelog života ostao u sjeni Hrvoja Vukčića, Vlatka Vukovića (kasnije njegovog
nasljednika Sandalja) ne dolazi u obzir.
14
Ćirković. Istorija Bosne, str. 177.
15
Isto, str. 185; Radonić, O knezu Pavlu, sv. 1, str. 51.
16
Ćirković, Istorija Bosne, str. 193. dodatni razlog ogorčenosti bila je Hrvojeva vanjska politika gdje je on predstavljao
glavnog vođu stranke Ladislava Napuljlskog, pretedenta na Ugarsku krunu.
17
Radonić, O knezu Pavlu, sv. 1, str. 52
18
Držanje kneza Pavla Radinovića i vojvode Sandalja za Dubrovčane je bilo izrazito važno jer su oni bili njeni neposredni
susjedi. Isto, str. 58; Ćirković, Istorija Bosne, str. 199.
2
 19
iskazali su i ova dvojica posljednjih. Neuspjesi kralja Ladislava dali su krila Dubrovčanima kojima je
situacija sve više išla u korist; već u augustu Sandalj i Pavle Radinović ponašali su se kao da nisu u ratu
a u drugoj polvini novembra kralj Ostoja i Pavle Radinović preko pisama nude Dubrovčanima primirje.20
Kralj Ostoja, vidjevši promjene u Ugarskoj u korist Sigismunda, izmirio se sa njim priznavši
njegovu vrhovnu vlast početkom decembra 1403.21 Već u decembru iste godine nastavili su Dubrovčani
operacije na teritorijama Sandalja i Pavla Radinići; rezultati tih akcija ostali su nam nepoznati. 22
Nestalnost politike koju je vodio kralj Ostoja, kao jedna od značajnijih karakteristika njegovog vladanja,
konačno je okrenula protiv njega sve snaga u Bosni, na čelu sa Hrvojem. Do konačnog obračuno došlo
je u prvoj polovini ili sredinom maja 1404. i završilo se padom Ostoje.23
Za novog kralja stanak je izabrao Tvrtka II Tvrtkovića; u instrukcijama dubrovačkim poklisarima
nalaže im se da održavaju prijateljstvo, između ostalih, i sa knezom Pavlom Radinovićem.24 Konačno,
1405. uz posredovanje Pavla Radinovića okončano je neprijateljstvo između Bosne i Dubrovnika. 25
Ovakvim razvojem situacije ponovo je bio nezadovoljan Sigismund koji u augustu 1405. kreće u pohod
protiv Hrvojevih oblasti; i sljedeće godine Ugri, predvođeni Pipom Spanom, upadaju u Bosnu. 26 I
naredne godine Sigismund je ponovo u Bosni; vidimo kneza Pavla Radinića kako od Dubrovčana traži,
u slučaju potrebe, da svoje imanje može skloniti na Ston.27
Da su predhodnu upadi Sugismunda bili ne toliko uspješni jasno pokazuje i potreba za novim
upadom u 1408.; ovoga puta Sigismund je ostvario potpunu pobjedu: uspio je da na svoju stranu
pridobije najjaču ličnost u Bosni – Hrvoja. 28 Od tog trenutka ostaće Hrvoje duže vrijeme na strani
Sigismunda dok će ostali velkaši i dalje mijenjati strane i svoju politiku.
Izmirenje Bosne sa Sigismundom dobilo je izraz u svečanostima koje je organizaova Sigismund
29
u Budimu 1412.; na njima vidimo sve najznačajnije ličnosti srednjovjekovne Bosne u tom trenutku.
No to nije značilo da su nestali svi antagonizmi između bosanskih velikaša. Već 1413. iskoristio je
Hrvoje zauzetost Sandalja (učešće u borbama za osmanski prijesto na strani prince Mehmeda) te je

19
Radonić, O knezu Pavlu, sv. 1 str. 61.
20
Ćirković, Istorija Bosne, str. 200.
21
Isto, str. 202; Radonić, O knezu Pavlu, sv. 2, str. 38.
22
Radonić, O knezu Pavlu, sv. 2, str. 39-40.
23
Ćirković, Istorija Bosne, str. 203. Radonić smatra da je u svim ovim događajima Pavle Radinović bio na strani Hrvoja i da
je aktivno učestvovao u akcijama protiv kralja Ostoje. v. Radonić, O knezu Pavlu, sv. 2, str. 40.
24
Isto, str. 205; Radonić, O knezu Pavlu, sv. 2, str. 43.
25
Isto, str. 205; Radonić, O knezu Pavlu, sv. 2, str. 43.
26
Isto, str. 206-207. Nemamo podataka o držanju kneza Pavla Radinovića u ovim događajima. v. Radonić, O knezu Pavlu, sv.
2, str. 46.
27
Radonić, O knezu Pavlu, sv. 2, str. 47.
28
Isto, str. 48-49. na prijsto je tada, ili nešto malo kasnije, vraćen Ostoja. o držanju ostalih velikaša u Bosni nemamo
deteljnijih informacija. Vjerovatno su i oni, nešto kasnije (1409) pristali uz Sigismunda.
29
Šišić, Hrvoje Vukčić, str. 224.
3
zauzeo Konavle.30 Time je izazvao reakciju Sigismunda koji ga je proglasio izdajnikom te ga optužio za
pozivanje Osmanlija; svaki pokušaj izmirenja iniciran od strane Hrvoja nije prahvaćao Sigismund. 31 O
držanju kneza Pavla Radinovića, kako prema Sandalju tako i prema Hrvoju nemamo nikakvih
podataka.32 Dubrovčani su 1414. nastojali da od kneza Pavla i vojvode Sandalja kupe Konavle; ta
njihova akcija ostala je neuspješna.33 Pritjesnjen sa svih strana pozvao je Hrvoje Osmanlije u pomoć. 34
Sa Osmanlijama dolazi i bivši kralj, sada protukralj Tvrtko II. 35 Cijela Bosna bila je podijeljena u dva
tabora formirana oko dva kralja. Slijedeći upad Osmanlija bilježimo već u februaru i martu 1415.;
Osmanska vojska, predvođena Zek Melekom povremeno je prodirala do Hrvatske, pa se povlačila da bi
učestvovala u borbama na istoku Carstva. Ustvari, vrši se samo smjena vojske jer se iz Skoplja, sa
novim odredima, očekivao Isak-beg koji će ići i pljačkati van Bosne jer je ona sva pokorna i plaća
danak sultanu; Ostoja se zatvorio u svoja utvrđenja a Sandalj se otkupljuje velikim darovima.36
Ovakvom situacijom najnezadovoljnija bila je Ugarska; Bosna je sve više postajala
pozornica ugarsko-osmanskog okršaja. Kulminaciju vanjskih (borba za prevlast između Ugara i
Osmanlija) i unutrašnjih faktora (borba između zavađenih velmoža) ogleda se u čuveno bici u Lašvi,
početkom jula 1415.37 Nije jasno držanje Pavla Radinovića (time i ostalih Pavlovića) u ovim
sudbonosnim događajima: čini se opravdanim pretpostaviti da su bili na strani Osmanlija i protukralja
Tvrtka II38 Nakon bitke, pod osmanskim pokroviteljstvom dolazi do izmirenja bosanskih velikaša; no
takva situacija bila je sasvim neiskrena i fiktivna što će potvrditi i skori događaji.
Sandalj i Ostoja nisu trebali dugo čekati priliku da bi pokazali svoje istinsko držanje. Na saboru u
Sutjesci, 23. augusta 1415. ubijen je Pavle Radinović.
Pavle Radinović, jedan od članova „trijumvirata“ oblasnih gospodara, svoje političko držanje
platio je glavom. Brojnost događaja sa naglim i neočekivanim obrtima, nestalnost svakog savezništva i

30
Kurtović, Vojvoda Sandalj, str. 199.
31
Detaljnije o ovim događajima v. Ćirković, Dve godine, str. 30; Šišić, Hrvoje Vukčić, str. 226-229.
32
Radonić, O knezu Pavlu, str. 57.
33
Kurtović, Vojvoda Sandalj, str. 199-201; Ćirković, Dve godine, str. 30. U to vrijeme pada i veliki upad Osmanlija koji su
mogli omesti pregovore.
34
Deteljnije o ovom upadu u: E. Kurtović, Oko velikog osmanskog upada u Bosnu 1414. godine, Godišnjak Preporod II,
Sarajevo 2002, str. 130-134.
35
Ćirković, Dve godine, str. 31. Nije jasno gdje se do sada nalazio Tvrtko II nakon svrgavanja sa prijestolja 1409.
Pretpostavka Radonića da ga je odveo Sigismund sa sobom čini se bez osnova. Ostaju otvorene opcije da je otišao
Osmanlijama sa kojima se i vraća na političku scenu. Vjerovatnijom se čini pretpostavka da je boravio negdje na zemlji
Pavlovića (koji će ga i kasnije podržavati) ili negdje na svojim posjedima u zaleđu Dubrovnika. usp. Živković, Tvrtko II, str.
63; Radonić, O knezu Pavlu, str. 58.
36
Ćirković, Dve godine, str. 33; Šišić, Hrvoje Vukčić, str. 234; Kurtović, Vojvoda Sandalj, str. 207-208. To je prvi spomen
danka kojeg Bosna plaća Porti. Različita su mišljenja u historiografiji o tome da li se ovo može smatrati početkom plaćanja
danka. O različitim mišljenjima usp. Ćirković, Dve godine, str. 33; Živković, Tvrtko II, str. 70.
37
Ugri su doživjeli potpuni poraz; osmanske pozicije u Bosni se afirmišu a sultan za kralja potvrđuje Ostoju. Detaljno o bici
u Lašvi: Ćirković, Dve godine, str. 38; D. Lovrenović, Na klizištu povijesti (Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska
1387-1463), Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006, str. 197-215. (dalje: Lovrenović, Na klizištu)
38
Radonić, O knezu Pavlu, str. 59.
4
prijateljstva te zamršenost cjelokupne situacije otežavaju ukazivanje na uzroke i povode ovog ubistva.
Glavni izvor za ovaj događaj, pismo dubrovačkog trgovca Ivana Gundulića39, bogato je informacijama
ali nam ništa detaljnije ne govori o samim motivima.
Kako nas obavješava Gundulić, tokom jedne šetnje Pavla, sina mu Petra, Sandalja i brata mu
Vuka Hranića, kralja Ostoje, Dragiše Dinjičića, Vukmira Zlatonosovića i Pavla Klešića; kod mjesta
Parena Poljana Sandalj i njegovi ljudi potegnu mačeve i svežu Petra; Pavle Radinović je pokušao da
bježi ali biva uhvaćen te mu je odrubljena glava a Petar Pavlović odveden je u Bobovac gdje je trebao
biti oslijepljen.40
Radonić, iako je uočio i politički motiv ovog ubistva smatrao je da primarni razlog trebamo
tražiti „... u sebičnim interesima kralja Ostoje, vojvode Sandalja i ostalih velikaša...“ 41 Političku
pozadinu ubistva Pavla Radinovića uočio je i Ćirković te ju je predpostavio bilo kojim drugim
razlozima.42 Međutim, time bismo mogli potpuno objasniti motive kralja Ostoje i vojvode Sandalja.
Bitnu ulogu u samom činu ubistva, kako nas obavještava trgovac Ivan Gundulić, odigrao je i Vukmir
Zlatonosović.43 Često se ukazivalo na borbu oblasnih gospodara protiv kralja i njihov pokušaj izdizanja
pri tome često zaboravljajući na drugu stranu medalje: morali su se oni boriti i sa onima ispod sebe,
natjerati ih na poslušnost te prema sebi usmjeriti „vjernu službu“; morali su da se bore sa sebi ravnima,
sa onima koji su imali istu ambiciju kao i oni. 44 Upravo takvu konkurenciju imao je Pavle Radinović u
susjednim Zlatonosovićima. Kada im se ukazala prilika da se oslobode moćnog susjeda koji im je
ograničavao svako dalje širenje, prihvatili su oni ukazanu priliku. Konkretno proširenje trebali su dobiti
u vidu zaposjedanja Olova, bogatog rudarskog središta. 45 Još jedan motiv Vukmira Zlatonosovića
možemo tražiti u činjenici da od maja 1415. upravlja utvrdom Đurđevac u Slavoniji kao kraljevskim
honorom.46 Time je ugarski kralj na svoju stranu pridobijao usorsku gospodu, koja se nalazila u izuzetno

39
Pismo je datirano 24. augusta 1415. a pisano je u Sutjesci. Pomenuto pismo kritički je objavio Tošić, Pismo trgovca, str.
357-366.
40
Ćirković, Dve godine, str. 39.
41
Radonić, O knezu Pavlu, str. 60.
42
Ćirković, Dve godine, str. 39. Ćirković smatra da je Pavle Radenović ubijen zbog svog proosmanskog držanja za vrijeme
posljednjih događaja te zbog pomaganja protukralja Tvrtka II.
43
Tošić, Pismo trgovca, str. 359. Pored očekivanih proširenja Zlatonosovići su pratili i držanje svoga zaštitnika vojvode
Sandalja. Tokom svih događaja počevši od 1413. držali su se Zlatonosovići Sandaljeve strane. O ovome opširno u: P.
Živković, Usorska vlasteoska porodica Zlatonosovići i bosanski kraljevi (posljednja decenija XIV i prve tri decenije XV
stoljeća), Historijski zbornik, Zagreb, 39 (1986) 1, str. 147-162.
44
S. Ćirković, Pavlovića zemlja (Contrata dei Paulovich), Zemlja Pavlovića- srednji vijek i period turske vladavine. Zbornik
radova sa naučng skupa, Rogatica 27-29 juna 2002, Akademija nauka umjetnosti Republike Srpske i Univerzitet Srpsko
Sarajevo, Naučni skupovi, knj. V, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 7, Banja Luka- Srpsko Sarajevo 2003, str. 37-45.
45
M. Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovekovnoj Srbiji i Bosni, str. 493, u: M. Dinić, Iz srpske srednjovekovne istorije,
Equilibrium, Beograd 2003, str. 457-668. Ipak, Vukmir Zlatonosović nikada nije dobio Olovo „... jer su planovi zaverenika
bili osujećeni.“
46
Lovrenović, Na klizištu, str. 212. Nije jasno kada je ovaj posjed Vukmir dobio od Sigismunda a njime je upravljao sve do
smrti 1425.
5
važnom geostrateškom području za Sigismunda, u nekoj budućoj borbi protiv Osmanlija; u isto vrijeme,
u Slavoniji je imao 'na oku' Vukmira Zlatonosovića.47
Konačno, i Sandaljevi motivi mogli bi biti višestruki: izrasli antagonizam, suprostavljena
konavoska politika, osveta za političko držanje ili pak kazna za nepristajanje na neke nove planove.
Sandalj je dubrovačkom trgovcu Ivanu objasnio da su u pitanju 'grijesi porodice Pavlović' prema
ugarskom i bosanskom kralju.48
Hrvojeva uloga u ovom događaju ostala je nepoznata. Sigurno je da ga nije bilo na pomenutom
saboru a o nekim njegovim, eventualnim, rakcijama nismo obavješteni.49 Čini se da je prougarska struja
odnijela prevagu; Sandalj je predvodio povratak bosanskih magnata ugarskom kralju; na takvu ideju,
čini se, bio je spreman i Hrvoje. 50 Nepristajanje uz Ostoju i na povratak u ugarsko okrilje mogli bi biti
'grijesi porodice Pavlović'.51 Ukoliko su zaista Pavlovići odbili promijeniti zaštitinika i prikloniti se
Ugrima bitan faktor mogao bi biti i sami geostrateški položaj teritorija koje su im pripadale. Smještene u
istočnim dijelovima Bosne nalazile su se one prve na udaru prilikom osmanskih pohoda.52
Iako je politički motiv bio presudan, sasvim je jasno da je svaki od učesnika u ovom ubistvu
imao jedan vlastiti, a neki i više motiva, za smaknuće Pavla Radinovića.
Mrtvo tijelo Pavla Radinovića prenio je krstjanin Vlatko Tumurlić u župu Vrhbosnu i tu ga
sahranio.53
Govoriti o bilo kojoj ličnosti srednjovjekovne bosanske historije znači posmatrati cjelokupnu
političku scenu Bosne određenog vremena, koja je utjecala na tu ličnost isto kao što je i ta ličnost
utjecala i kreirala nju.

47
Ibid, str. 212.
48
Ćirković, Dve godine, str. 39.
49
Starija literatura, pogrešno tumačeći Gundulićevo pismu tvrdila je da je i Hrvoje bio na ovome stanku. v. M. Perojević u:
Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, knjiga I, HKD Napredak, 1942, str.
445. Noviji pogledi u: Tošić, Pismo trgovca, str. 358. napomena br. 2; Tošić, Vojvoda Petar, str. 38.
50
Kurtović, Vojvoda Sandalj, str. 211.
51
Postoji relativno visoka vjerovatnoća da je protukralj Tvrtko II boravio upravo na teritorijama Pavlovića i da je odatle
pokušavao, uz osmansku pomoć, proširiti svoj utjecaj. v. Ćirković, Dve godine, str. 40.
52
Slična situacija bila je i sa Sandaljem dok su Hrvojeve teritorije neposredno graničile i bile ugrožene od Ugara.
53
Opširno o krstjaninu Vlatku Tumurliću i njegovoj ulozi u ovim događajima Ćošković, Krstajnin Vlatko, str. 28-24.
6