Professional Documents
Culture Documents
Biblija I Univerzalne Vrednosti
Biblija I Univerzalne Vrednosti
Biblija I Univerzalne Vrednosti
dr Zorica Kuburić
BIBLIJA I UNIVERZALNE
VREDNOSTI
CEIR
Novi Sad 2018.
BIBLIJA I UNIVERZALNE VREDNOSTI
Autor:
prof. dr Zorica Kuburić
Recenzenti:
prof. dr Đuro Šušnjić
prof. dr Milan Vukomanović
doc. dr Rastko Jović
Lektura:
MA Ljiljana Ćumura
Izdaje:
CEIR - Centar za empirijska istraživanja religije, www.ceir.co.rs
Za izdavača:
Ana Zotova
Štampa:
Čigoja štampa
ISBN 978-86-84111-
“I have nothing to offer except a way of looking at things.”
– Erik Erikson
SADRŽAJ
Uvod................................................................................................ 7
O teizmu i teologiji......................................................................... 9
Teologija razvoja........................................................................... 17
Teologija Slobode......................................................................... 37
Teologija sećanja........................................................................... 65
Teologija mira............................................................................... 83
Teologija Integriteta.................................................................... 113
5
Uvod
8
O teizmu i teologiji
Teizam1
Budući da se cela knjiga temelji na teističkom pogledu na svet i
teologiji koja iz njega proizlazi, sasvim kratko navodim šta u svom
pojmovnom značenju teizam predstavlja. Teizam, grč. (THEOS –
Bog) je religiozni pogled na svet koji pretpostavlja postojanje Jed-
nog personalnog Boga koji stalno upravlja svetom, verovanje u Bo-
ga stvoritelja koji deluje u onome što je stvorio. Izraz je verovatno
prvi upotrebio Ralph Cudworth (1617-1688), u kontrastu prema ate-
izmu (grč. a-theos – bezbožan). Teizam i Deizam (lat. Deus – Bog)
su do 18. veka bili sinonimi. Kasnije se pod deizmom podrazumeva
filozofski pravac u kome se Bog razume kao stvoritelj sveta u koji
se više ne meša, čime se poriče mogućnost Božijeg otkrivenja i po-
stojanja čuda, poriče se Božja imanentnost. Bog u panteizmu poisto-
većen je s prirodom, poriče se Njegova transcendentnost.
Danas teizam opisuje filozofski sistem koji tumači čovekovo ve-
rovanje i poštovanje Jednog Boga, pa je u tom smislu sinonim sa
monoteizmom. Razlikuje se od politeizma u kome je čovekovo bo-
gosluženje interpretirano u pojmu više bogova i henoteizma u ko-
me verovanje u jenog Boga ne isključuje postojanje drugih bogova.
U teizmu Bog je Apsolutna moć, sila koja interveniše, ali ne be-
zlična sila, već sila ljubavi jer je Bog Ličnost koja je apsolutno do-
bra. Bog ne samo da je u stanju da diriguje opštim zakonima priro-
de i upravlja njima, već može i da utiče na najviše sisteme uzročno-
sti, čak i u zakonima koji su ograničeni čistom prirodom. Bog pra-
1 Zorica Kuburić (2007). Teizam. U: Mimica, Aljoša i Bogdanović, Marija (ed.) So-
ciološki rečnik, Beograd: Zavod za udžbenike, 613-614.
9
vi red iznutra i spolja, u savesti i mislima čoveka, a da time ne na-
rušava fizičke zakone.
Razumevanje odnos Boga prema stvorenom svetu ima više va-
rijanti od kojih deistička podrazumeva da je Bog u početku stvorio
svet koji je potom, zbog bilo kojih razloga, prepustio samom sebi,
te da ne interveniše kasnije u svetu u smislu „narušavanja fizičkih
zakona“. Intervencionistička varijanta teizma više s lakoćom uklju-
čuje čuda i „kršenje fizičkih zakona“. Božije prisustvo u svetu se
podjednako prepoznaje kao i njegovo odsustvo, zavisno od fokusa.
Budući da je teistički Bog apsolutno dobar, upitanost je urzokovana
prisustvom zla u svetu i nepravde, koja svedoči o prepuštanju sve-
ta sopstvenom, samostalnom razvoju.
Upoznavanje Božanskog identiteta odvija se postepeno, putem
otkrivenja, u meri koju ljudski um može da prihvati. U teizmu se
prepoznaje lični odnos između Boga i čoveka, koji se uspostavlja
na osnovu zaveta. Zavetni odnos čoveka i Boga svedoči o slobodi
iz koje se razvija zajednica. To povezivanje čoveka i Boga prepo-
znajemo i u značenju reči religio, religare (povezati).
Interakcija Stvoritelja i stvorenog bića u teizmu je zasnovana na
ličnosti. Inicijativa potiče od Boga, čovek je u početku više uplašen
da bi početni strah pred Bogom, koji se razume kao mudrost, prera-
stao sve do odnosa emocionalne bliskosti i ličnog prijateljstva za-
snovanog na poverenju.
Doktrina otkrivenja je ključna i omogućava dogmu, verovanje u
istinitost Božje Reči, što ne isključuje čoveka kao faktora posredova-
nja. Otkrivenja Božanskog bića vekovima se u različitim teologijama
iznova tumače i razumevaju. Lično uključivanje Boga u čovekov ži-
vot, religijsko iskustvo dato u teističkom kontekstu, ponekad se objaš-
njava u terminima paranormalnih fenomena kao što su slušanje glaso-
va ili viđenje vizija koje nemaju prirodno poreklo. Pitanje je: Kako se
religijsko iskustvo može prepoznati i razlikovati od halucinacija i psi-
hopatologije? Kako prepoznati pravog Božjeg posrednika od lažnog?
Teizam najviše odgovara metafizici judaizma, hrišćanstva i isla-
ma. Bog je beskonačan i transcendentan (nadilazi nas i naš svet, s
10
one strane je, ali je i imanentan, s nama je) i sveprisutan, sveznaju-
ći, suveren i dobar. Božja dobrota je njegova apsolutna pravednost
koja se izražava ljubavlju.
Ako je Bog ljubav onda ima nade za čovečanstvo, jer on neće na-
pustiti svoja stvorenja, što ne isključuje mogućnost da čovečanstvo
napusti Boga jer je sloboda, pored ljubavi i pravde, karakteristika
Božjeg odnosa prema svetu. Koncept o Bogu nadopunjavao se in-
dividualnim razumevanjem Boga kao „jednog od nas“, pa su opisi
Boga kao mudrosti, pravde, moći, dobrote i ljubavi uvek morali da
budu označeni kao „večna“ i „savršena“. Ljudska bića stvorena su
po Božjem obličju i sposobna su da prenose život, da se neprestano
razvijaju i komuniciraju sa svetom oko sebe i samim Bogom, koji
ima aktivnu ulogu u traženju onih koji Njega traže.
Ljudska bića stvorena su dobra, ali padom u greh Božja slika u
čoveku je narušena. U hrišćanskom teizmu, proces obnavljanja Bož-
jeg lika u čoveku, omogućen je Hristovim delom otkupljenja, po-
činje obraćenjem koje je proces vraćanja dobroti. Prisustvo Božan-
skog potpuno se otelovilo u Isusu Hristu, Bogočoveku, u kome se
ostvaruje sjedinjenje Božanskog i ljudskog. U teističkom pogledu
na svet etika je transcedentna i temelji se na karakteru Boga. Istori-
ja je linearna i vodi ka ispunjenju Božje namere za čovečanstvo, a
ta namera je spasenje čoveka od zla, od greha, od smrti.
Brojna su pitanja koja proizilaze iz teorijskog konflikta (trans-
cedentnost – imanetnost) teističkog pogleda na svet u čijoj suštini
se nalazi verovanje u savršenstvo samopostojećeg, transcedentnog
Stvoritelja koji je imanentan u svojim nesavršenim, ograničenim i
promenljivim stvorenjima, posebno u optimalnom razvoju moral-
ne autonomije ličnosti.
Teologija
Literatura:
Aristotel, Metafizika.
Brija, Jovan (1999). Rečnik pravoslavne teologije. Beograd: Hilandarski fond
pri Bogoslovskom fakultetu SPC.
Cvitković, Ivan (2005). Rječnik religijskih pojmova. 2. dopunjeno i prošire-
no izdanje. Sarajevo: DES.
Geiger, Marija (2005). Ekološke i rodne kontroverze geneze. Soc.ekol. Za-
greb, Vol. 14. No 3 (235-252).
Kuburić, Zorica (1996). Dve predstave boga u religijskom iskustvu (tema bro-
ja: Nauka i religija), Gledišta, XXXVII, No. 3–4, 127–162.
14
Kuburić, Zorica (1999). Žena i crkve. U: S. Savić (ed.). Feministička teologi-
ja: od teorije u praksu. Novi Sad: Futura publikacije, 39–53.
Zorica Kuburić (2009). Slika o Bogu u stavovima opšte populacije na Balka-
nu, Subjektivizacija istine. U: Vladeta Jerotić i Miroslav Ivanović. Religija izme-
đu istine i društvene istine i društvene uloge. Beograd: Dereta, 149–174.
Kuburić, Zorica (2016). “The Future of Orthodox Christianity in the Context
of a Theology of Integrity: A Perspective from Serbia”, in Corneliu Constantine-
anu, Marcel V. Măcelaru, Anne-Marie Kool & Mihai Himcinschi (eds), Mission
in Central and Eastern Europe: Realities, Perspectives, Trends, Regnum Edin-
burgh Centenary Series 34, Oxford: Regnum, 2016, pp. 190-205.
Platon, Država, Knjiga II.
Šušnjić, Đuro (1998). Religija I. Beograd: Čigoja.
15
Teologija razvoja
17
straktnosti koja je pre svega vera u jednog Boga stvoritelja, potom i
izbavitelja. Spirala u kulturi za judaizam proizlazi iz poruke o stva-
ranju sveta, iz poruke obaveze svetkovanja sedmog dana kao dana
sećanja na samo stvaranje i poštovanje Boga tvorca pauzom u vre-
menu koja odvaja prirodno od natprirodnog, konkretno od apstrak-
tnog, radno vreme od neradnog vremena.
4 Domović, Ž., Antić, Š. i Klaić, N. (ed.) (2001) Rečnik stranih riječi: tuđice, posuđe-
nice, izrazi, kratice i fraze, Beograd: Evro, str. 1331.
5 Velika opšta ilustrovana enciklopedija Larus (2011), str. 2621.
6 http://www.arheoamateri.rs/2014/11/praistorijskaumetnostoblikovanjasrebraizlata
nacentralnombalkanu/ (pristupljeno 11.09.2015).
18
u sakralnoj arhitekturi7. U skulpturi8 su spiralni oblici pronašli svo-
ju formu, u nepravilnom i pravilnom izražaju9. Takođe pronalazimo
spiralne oblike u dizajnu vrta.10
U dnevnoj štampi spirala se često koristi da objasni tok kretanja i
progresiju poput naslova: „Spirala nasilja, preti li svetu novi krstaš-
ki rat“; „Opasnost od spirale nasilja“.11 Ovakvi naslovi ukazuju na
strahove od kretanja ka zlu, od gubitka kulture tolerancije, strah od
eskalacije zla. U ovom značenju spirala je sunovrat i nekontrolisa-
no propadanje osvojenih vrednosti, a čini se da su one s najsnažni-
jom porukom upravo u odnosu na religiju. Sličan naslov s pojača-
nim i svetovnim karakterom glasi: „Spirala mržnje rasističkog go-
vora“.12 Tekst prenosi govor mržnje upućen od najviših političkih
zvaničnika tog vremena na ime i biće Srba. Samo jedna rečenica je
dovoljna da u toj spirali mržnje ukaže na sunovrat zla koje je pro-
našlo svoju žrtvu: „Rat protiv Srba nije više samo vojni sukob. To je
bitka između dobra i zla, između civilizacije i varvarstva“ (1999).13
Još jedna upotreba spirale, koja u životu žene ima dvostruku po-
ruku: poruku sprečavanja razvoja začetog bića i poruku čuvanja od
trudnoće i od abortusa. „Spirala sprečava trudnoću onemogućavajući
da se oplođeno jaje usadi u zid materice“.14 Upravo je ovde granica i
7 http://www.austria.info/si/dejavnosti/mestoinkulturneznamenitosti/razglednaploscad
dachsteinwelterbespirale (pristupljeno 11.09.2015).
8 http://www.seecult.org/v/galerija_umetnika/maricaradojcic/analizakrsta/SpiralaSkul-
ptura8.jpg.html (pristupljeno 11.09.2015).
9 http://www.delo.si/znanje/izobrazevanje/kabinetcudesvspiralnemkroguvecnosti.html
(pristupljeno 11.09.2015).
10 http://www.permakultura.hr/savjeti/23kakosagraditizacinskivrtuoblikuspirale
puznice (pristupljeno 11.09.2015).
11 http://www.blic.rs/Vesti/Politika/525129/SPIRALANASILJAPretilisvetunovi
krstaskirat (pristupljeno 11.09.2015).
12 http://www.politika.rs/rubrike/Temanedelje/GodisnjicaNATObombardovanja/
Spiralamrznjerasistickoggovora.sr.html (pristupljeno 11.09.2015).
13 http://www.politika.rs/rubrike/Temanedelje/GodisnjicaNATObombardovanja/
Spiralamrznjerasistickoggovora.sr.html (pristupljeno 11.09.2015).
14 http://www.zdravljemladih.rs/index.php/features/definicijezdravlja/42trudnocai
kontracepcija/154trudnocaikontracepcija03
19
mesto sukoba. Pitanje početka života. Ulaskom u spiralu sunovrata
završava se život, izgleda da je to moguće već na samom početku.
Subjektivizacija vremena
20
se mogu vratiti u svoje detinjstvo ili u detinjstvo roda, u mislima se
mogu prebaciti na bilo koje mesto u svemiru bez otpora.“17
U Enciklopediji pravoslavlja, pišući odrednicu o vremenu, Đu-
ro Šušnjić vreme deli na unutrašnje, subjektivno i psihološko, i ono
spoljašnje, tuđe i merljivo: „Vreme je prazan okvir koji treba popu-
niti: događaji su ono što ispunjava vreme, čini ga retkim ili gustim.
Postoji više vrsta vremena. Satno vreme protiče ravnomerno: ono
ima početak i kraj, a mera mu je broj i brzina. Ovo vreme znači da
se čovek i sve njegove delatnosti usklađuju sa ritmom koji nije nje-
gov prirodni nego veštački, više nametnuti ritam. Osećanje vreme-
na nema veze s proticanjem vremena merenog časovnikom: stvarne
vremenske mere ne poklapaju se sa doživljenim! Sva naša osećanja,
kao što su dosada, radost, strah, ljubav itd. odvijaju se u psihološkom
vremenu: ova osećanja imaju svoj vlastiti ritam, kojeg postajemo
svesni tek u poređenju sa stvarnim sledom u vremenu i prostoru.“18
Fizičko vreme je merljiv proces za koji se koriste različiti konstru-
isani počeci, prekretnice, ciklusi i izabrani društveni sadržaji. „Protok
vremena pretvara mogućnosti u činjenice, a budućnost u prošlost.“19
Đuro Šušnjić20 piše da je podela vremena „pre naše ere“ i „po-
sle naše ere“ izvršena zato što je sa hrišćanstvom nastupilo nešto
sasvim novo u odnosu na stari svet. Hrišćanstvo nije donelo samo
ideju slobode nasuprot sudbini, ideju osobe nasuprot zakonu, ideju
ljubavi nasuprot razumu, nego i ideju linearnog vremena nasuprot
cikličnom posmatranju vremena. Ako se vreme shvati kružno, ide-
ja iz antike, onda nema mogućnosti da se govori o početku ili kra-
ju vremena; ako se vreme shvati linearno, onda je opravdan govor
o početku i kraju vremena, ideja preuzeta iz judaizma.
Pitanje kontinuiteta vremena kao i povezanost judaizma i hrišćan-
stva, čini da ono što je novo je zapravo staro, jer je već bilo u okvi-
17 Šušnjić, Đ. (1998a) Religija I, Beograd: Čigoja štampa, str. 297.
18 Šušnjić, Đ. Vreme sveto, u: Enciklopedija pravoslavlja, knj. 1, urednik Kalezić, D.
(2002), Beograd: Savremena administracija, str. 410.
19 Kuljić, T. Vreme, društveno, u: Sociološki rečnik, urednici Mimica, A. i Bogdano-
vić, M. (2007), Beograd: Zavod za udžbenike, str. 660.
20 Šušnjić, Đ. (1998) Religija I, Beograd: Čigoja štampa, str. 306.
21
ru judaizma. „A kad se navrši vreme, posla Bog sina svojega jedi-
norodnoga, koji je rođen od žene i pokoren zakonu“21, kao i Hristo-
ve reči: „Ne mislite da sam ja došao da pokvarim zakon ili proroke:
nijesam došao da pokvarim, nego da ispunim“.22
„Hrišćanska tradicija polazi od čina stvaranja, a istoriju poima
kao teleološko kretanje u eshatološkoj perspektivi. Suština ove kon-
cepcije shvatanja vremena sadržana je ne u puko linearnom napret-
ku od prošlog ka budućem, već upravo u jedinstvu i nedeljivosti vre-
mena u perspektivi večnosti“23.
Na kontinuumu vremena od prošlosti ka budućnosti, odnos pre-
ma tom istorijskom vremenu u religijskoj perspektivi ima težnju da
od izgubljenog raja, preko haosa i spasenja, ponovo se vrati u stanje
pre pada u greh i u prostor edemskog vrta s drvetom života, koje će
zalečiti sve rane zadobijene u dolini „sena smrtnoga.“24 Tako vreme
dobija ciklični karakter povratka na početak, ali to nije isti početak.
Svaki mit i obred koji iz njega sledi znači povratak prvotnog vre-
mena i želju da se ovo vreme pobedi, tj. da se pobedi smrt. Uloga mi-
ta i obreda jeste da obezbedi nadu nasuprot prolaznosti. Samo seća-
nje na mitske događaje ima izgled u borbi protiv prolaznosti i smr-
ti. Đuro Šušnjić naglašava da je mit tako važan za svaki narod upra-
vo zato što govori da je narod besmrtan. U mnogim verskim siste-
mima predviđeno je da vernik ima trenutke kada napušta svetovno
i ulazi u sveto vreme. Ovo vreme uči ljude kako treba da žive. Izlaz
iz svetovnog vremena i ulaz u sveto vreme dokazuje da nismo samo
svetovna, nego i sveta bića. „Ukidanje prostorno-vremenskih grani-
ca jeste iskorak u religioznu sferu: Bog se spušta među ljude, a čo-
vek se uspinje do neba.“25
22
Prostor i vreme kao izvor moći
23
Vreme i prostor su u međusobnom odnosu. Razlike između re-
ligija su u davanju prioriteta vremenu ili prostoru, poput konflikta
pred kojim stoji svaki pojedinac u izboru između „imati ili biti“. Pi-
tanje koje diferencira jeste: Da li Bog sebe više ispoljava u događa-
jima ili u mestima i stvarima. Gde je Bog koji je stvorio svet? Da li
se njegovo prisustvo u svetu vezuje primarno za prostor ili za vre-
me, za prirodu ili za istoriju? Ili, je poput deističkog razumevanja,
Bog napustio ovaj svet?34
Čovekovo osvajanje prostora je pobeda koja je ostvarivana žr-
tvovanjem samog života i žrtvovanjem vremena. Trošenje vremena
da bi se stekao prostor je skupa investicija, jer je vreme samo biv-
stvovanje. Život je pre svega vreme. Moć nad vremenom predstav-
lja slobodu ulaganja u život koji treba da traje, a moć nad prosto-
rom zavodi i odvodi u nagomilavanje stvari, posedovanje, nadzira-
nje i vladanje.35
Moć koju čovek pokazuje prema prostoru proizlazi iz želje da
se ovlada prirodom i upravlja njom. Zavedenost stvarima usmera-
va čovekovo delovanje. Tako je religija vremena potisnuta, a reli-
gija prostora zavladala. Bog koji je izvan prostora i vremena sme-
šta se u sveta mesta, sveto tlo, na koje treba da se dolazi i gde treba
da se moli, i u svete predmete koji mogu da se opipavaju, pred ko-
jima treba da se klanja i moli. Ta lokalizacija beskonačnog i kon-
kretizacija apstraktnog je iskušenje pred kojim stoji Dekalog, kao
zapovest s gore Sinaj na kojoj je bilo „sveto mesto“36 pred kojim
je Mojsije izuo obuću svoju. Međutim, na tom istom svetom mestu
dobio je zapovest u kojoj je zabranjena konkretizacija Boga, zabra-
njeno čak i u imenu ga svoditi na konkretnost. Sama četvrta zapo-
vest37 je izričito usmerena na svetost vremena, svetost sedmog da-
na koji predstavlja spiralu kretanja po putanji vremenskog ciklusa
24
koji je nepromenjeno bivstvovanje u različitim lokalitetima, u Raju
i izvan njega, u vlastitoj zemlji i u dijaspori, kao domaćin i kao iz-
beglica. Imati kontrolu nad vremenom značilo je biti slobodan i od-
govoran. Svi ostali su bili robovi koji nisu mogli da imaju kontro-
lu nad vremenom.
Za iskustveni život pojedinca isto kao i planete Zemlje, prema
izveštaju o stvaranju, Bog je paralelno stvarao vreme i prostor za
život sveta. Dan je imao veče i jutro i nosio svoj redni broj, Dan pr-
vi. Potom je došao Dan drugi i sve ono što je tog dana postavljeno
na scenu zvanu Zemlja. Spirala je počela da se formira, od svog po-
četka, Prvog dana kada je postavljen centar spirale koja se nizala do
svoje ciklične tačke Dan šesti. Tada je stigao par, Adam i Eva, zva-
ni čovek da bude nosilac i prenosilac života. Život je ušao u spiralu
vremena da se rađa i prenosi s generacije na generaciju. Zajednič-
ki život muškarca i žene je otpočeo čini se baš u petak veče kad je
sve bilo gotovo i „dobro beše veoma“38. Život je za njih počeo slav-
ljem. Sedmog dana oni su ušli u blagoslov proslave stvaranja sveta
poštujući „vreme“ „sveto vreme“ i Boga tvorca. „I blagoslovi Bog
sedmi dan i posveti ga, jer u taj dan počinu od svih dela svojih, ko-
ja učini. To je postanje neba i zemlje kad postaše, kad Gospod Bog
stvori zemlju i nebo.“39
Značaj izlaska iz kruga dogodio se završetkom stvaranja, sed-
mim danom, poslednjim danom u ciklusu sedmice. Da je reč o spi-
rali a ne o krugu, svedoči ciklus koji nema prirodnu putanju kreta-
nja. Sedmica je iskorak iz prirode i prostora u vreme i slobodu kre-
tanja. Sedmi dan kao dan nerada, dan slavljenja i zajedništva među-
sobnog i s Bogom tvorcem predstavlja prvu spiralu u kulturi, u re-
ligiji, u obredu. Sedmica je spirala koja se okreće otvorena za več-
nost. Judaizam je religija koja je zabeležila tok stvaranja i postav-
ku moralnog zakona koji počinje proslavom stvaranja, slavljenjem
vremena, ulaskom u vreme koje obećava život u razvojnoj perspek-
tivi, s obećanjem.
38 Prva knjiga Mojsijeva 1:31.
39 Prva knjiga Mojsijeva 2:3.4.
25
Hram u vremenu, slika večnosti
26
no je da se verske zapovesti izvršavaju u okviru grupe, minimalna
grupa je tri osobe, poželjno je da ih bude desetorica43.
Držanjem Božijih zapovesti ostvaruje se neki cilj, budući da su
„zapovesti samo sredstvo za ispunjavanje Božijeg plana“44. Spiral-
no kretanje po sedmičnom ciklusu i iskoraku u „sveto vreme“ ima
smisao koji se odnosi na spasenje, koje znači iskorak iz vremena u
večnost, tj. ulazak u besmrtnost. Od svih indikatora religioznosti
čini se da je za judaizam verovanje u besmrtnost ključan, jer, kako
piše Arije Kaplan, „čovek koji ne veruje u besmrtnost biće lišen te
večne nagrade, pošto ona za njega ionako ne postoji.“45 Poslednja
od trinaest temeljnih i jedinstvenih verovanja judaizma glasi: „Mr-
tvi će oživeti kada bude Božija Volja“46
43 Kaplan, A. (2005) Priručnik jevrejske misli, drugi deo, Zemun: Književno druš-
tvo Pismo, str. 145.
44 Isto, str. 139.
45 Kaplan, A. (2005) Priručnik jevrejske misli, drugi deo, Zemun: Književno druš-
tvo Pismo, str. 248.
46 Isto, str. 258.
27
Iz zone naivnosti, neznanja, mladosti, bilo je lako podleći isku-
šenju i otvoriti nova vrata kretanja, razdvojiti dva sveta i sebe sa-
mog staviti na vetrometinu borbe između dobra i zla. Tako je že-
na ubrala plod s drveta i postala žrtva prevare iskusnog poznava-
laca one druge strane, strane zla, pobune, oholosti, nezadovoljstva,
borbe za prestiž, moć, tuđu teritoriju, želje da zaustavi život, da ga
uvuče u nestajanje.47
Priča se nastavlja. „Tada im se otvoriše oči i videše da su goli;
pa spletoše lišća smokova i načiniše sebi pregače.“48 Spirala zla je
otvorila svoj razvojni put. Izgubljen je prostor, izgubljen je Raj, pr-
vi dom, početak ljubavi i života. Tako isterani, ljudi su počeli da uče
razliku između dobra i zla.
Poruka je Biblije da je rajski prostor izgubljen, da su rajska vra-
ta zatvorena, da je zabranjen pristup drvetu života da ne bi, okusiv-
ši tako inficirani zlom, zlo dobilo večnost. Tako je nastao rat, kon-
flikt, sloboda da se izabere. Ali više nije bilo prostora, ostalo je sa-
mo vreme iz raja, vreme koje se niže u dane od prvog do sedmog
i ponovo, od prvog do sedmog, i tako spirala vremena dobija nove
putnike koji ulaze u ciklus rađanjem i nastavljaju da žive slaveći ži-
vot i stvaranje života na Zemlji koja je izgubila drvo života radi zla
koje se ukorenilo u tom prostoru, i u svakom drugom prostoru. Sa-
mo je vreme nastavilo svoj ciklus okretanja po spirali smenjivanja
„od subote do subote“49 da bi izgubljeni prostor povezala s novim.
„Jer kao što će nova nebesa i nova zemlja, što ću ja načiniti, stajati
preda mnom, veli Gospod, tako će stajati seme vaše i ime vaše. I od
mladine do mladine, i od subote do subote dolaziće svako telo da se
pokloni preda mnom, veli Gospod“.50
Jedna od poruka Biblije jeste da je život započet u rajskim uslo-
vima kada je sve bilo veoma dobro, da se potom odvija zajednič-
28
kim životom dobra i zla u svetu i svakom biću, te, da će na „kraju
vremena“ pobediti dobro. Obećanje spasenja od greha i zla upuću-
je na čekanje Mesije. „Ali čekamo po obećanju njegovu novo nebo
i novu zemlju, gde pravda živi.“51
Hrišćanstvo kao religija svoj identitet utemeljuje u vaskrsenju Isu-
sa Hrista. „I ako nema vaskrsenja mrtvijeh, to ni Hristos ne usta. A
ako Hristos ne usta, uzalud dakle propovedanje naše, a uzalud i vera
vaša.“52 Zato je najveći hrišćanski praznik upravo Vaskrs, a na sed-
mičnom nivou većina hrišćanskih crkava je za dan odmora uzela ne-
delju kao sećanje na dan Hristovog vaskrsenja, kao novo stvaranje.
Sveto vreme u okviru verskih učenja u sebi nosi poruku spase-
nja, međutim na poprištu međureligijskih odnosa pretvara se u kon-
flikt društvenih razmera. Spirala razvoja koja vodi u sve veće čo-
vekovo usavršavanje odnosi se na sve aspekte ličnosti. Ipak, naj-
važnija dimenzija jeste moralnost, koja je paralela dobroti zasno-
vanoj na empatiji.
„Početak našeg duhovnog rađanja jeste početak razlikovanja do-
bra i zla, kao i greha i pokušaja da se on prevaziđe“53. Praktični sa-
vet odnosi se na razvojni put vlastitog usavršavanja u dobru i pre-
vladavanja greha u sebi. Jerotić konstatuje da grehova ima više, ali
da u duhovnom razvoju ne treba krenuti odjednom s nekoliko, već
s onim koji nas najviše muči. Tako se lakše savlada. Razlikovanje
dobra i zla se uči.54 Poziv je da se nadvlada zlo dobrim.55
29
Tako se kulturno nasleđe utemeljuje u stavovima pojedinaca i druš-
tva, što se prepoznaje u stilu života. Judeo-hrišćansko poimanje sve-
ta i života, zasnovano na usmenoj tradiciji i pisanoj reči, Bibliji, Sta-
rom i Novom zavetu, osmišljava život i daje referentni okvir većini
stanovnika planete. Ipak, svaka država ponaosob ima svoje naraci-
je koje su povezane ne samo s verskim već i sa etničkim poreklom
i istorijskim iskustvom.
Vesna Mujičić56 pišući o Srbiji i načinu života koji se tako vo-
di kao da je vreme statična kategorija, opisujući našu inertnost i za-
gledanost u prošlost, otvara brojna pitanja i nudi moguća rešenja
za uravnotežen odnos prema vremenu koji omogućava razvoj jed-
nog društva. Neka od značajnih pitanja koja su postavljena su: kako
shvatamo vreme; kakva je vrednost vremena; kako se odnosimo pre-
ma vremenu; kakva nam je vremenska perspektiva; da li gledamo u
prošlost, sadašnjost ili budućnost ili imamo uravnoteženu vremen-
sku perspektivu; kako se odnosimo prema svom istorijskom isku-
stvu; da li verujemo da napredujemo, stagniramo ili nazadujemo; da
li je vreme ograničen resurs; koliki je vremenski horizont; koliko se
unapred može predvideti razvoj događaja.
Na osnovu razlika koje su prisutne u društvima koja su na razli-
čitim nivoima razvijenosti, Vesna Mujičić57 zaključuje da je pitanje
brzine života stvar vrednosti, odnosno prioriteta za društvo, kao i
za pojedinca. Uviđajući raznolikost individualnih protoka vremena,
uviđajući da raznim profesijama odgovaraju različiti individualni
temperamenti, da čitavim privrednim granama odgovaraju različite
brzine vremena, da možda i čitavim zemljama odgovaraju različite
brzine vremena, postaje jasnije da nema stvarnog osnova da se či-
tavom društvu nameće ista brzina vremena kao standard, niti da se
jednom društvu nameće vremenski standard drugog.
Govoreći o istoriji vlastitog naroda Vladeta Jerotić smatra da je
potrebno da se zna kakva je istorija bila, ali ne da bi je ponovo pro-
56 Mujičić, V. (2010) Šta nam znači vreme: shvatanje vremena, kulturni obrazac i ra-
zvojne šanse, Republika, broj 474-475, str. 1-30.
57 Isto.
30
živeli, jer se to ne može. „Nema cikličnosti u istoriji. Uvek je dru-
gačije i kada izgleda da je istorija ista. Stvari se naizgled ponavlja-
ju, kao da su iste“58
58 Jerotić, V. (2013) Čovek najveća zagonetka, Beograd: Ars Libri, str. 113.
59 Rajt, R. (2007) Kratka istorija napretka, Beograd: Geopoetika, str. 142.
60 Knjiga propovednikova 7:29.
61 Psalam 53:3.
62 Jablanović, M. (2002) Ekotoksikološki rečnik, Kruševac: Univerzitet u Prištini,
str. 73.
63 Isto, str. 66.
31
Ronald Rajt64 pišući o razvoju primećuje, ne samo ubrzano kre-
tanje, već i skraćivanje spiralne ose. Zastarevaju znanja. Promene
su brze. Da li to znači da je reč o razvoju i napretku ili se spirala su-
žava i završava? Da li je ipak kraj istorije? Zamke napretka, izumi-
ranje vrsta, jezika, naroda, prirode, kapaciteta za razvoj, dakle ipak,
degradacija. Razlog tome je nedostatak mere. Rajt kaže: „taj đavo
živi u nama i izlazi kad god preduhitrimo prirodu, narušavajući rav-
notežu između mudrosti i bezobzirnosti, između potrebe i pohlepe.“65
Civilizovani ljudi veruju da se ponašaju bolje od takozvanih divlja-
ka, međutim, moralne vrednosti koje se vezuju za civilizaciju samo
su privid, jer se prečesto koriste da opravdaju napadanje i tlačenje
drugih, manje moćnih društava. Na pojedinačnom planu iskušenja
se zovu: seks, hrana, bogatstvo, moć, prestiž i, u modernom znače-
nju, sve boljih i boljih materijalnih stvari. Tako prisiljeni na napre-
dovanje, u civilizovanom kontekstu nove religije, ljude vlastite že-
lje zavode i uništavaju, usled nedostatka mere.
Kritikujući civilizaciju Rajt66 podseća na rimske arene, astečka
žrtvovanja, lomače inkvizicije, nacističke logore smrti. I ne samo
da je odnos prema drugome čoveku problematičan, već je i odnos
prema prirodi rušilački. A kada priroda počne da nas lišava svojih
usluga putem erozija, nerodnih godina, gladovanja, bolesti, tada je
rezultat prava propast, izumiranje društva. Oporavak, ako do njega
dođe, traje vekovima. „Lekcija koju ja nalazim u prošlosti jeste ova:
zdravlje zemljišta i vode i šuma, koje čuvaju vodu, jedina je trajna
osnova opstanka i uspeha ma koje civilizacije.“67
Iz ugla ličnosti i psihologije stižu objašnjenja. Psihologija osećaj-
nosti je pokazala da neprijatna osećanja doživljavamo skoro duplo
intenzivnije od prijatnih. Razlog je da nam je ono što nas ugrožava
važnije od onoga što nas unapređuje. Neprijatna osećanja su poveza-
na sa preživljavanjem, a prijatna su povezana sa kvalitetom života.
64 Rajt, Ronald (2007) Kratka istorija napretka, Beograd: Geopoetika, str. 29.
65 Isto, str. 23.
66 Isto, str. 47.
67 Isto, str. 115.
32
Zoran Milivojević postavlja pitanje: „Da li nam svest o tome da se
kolektivno nalazimo u spirali procesa kvarenja i slike stvarnosti i sa-
me stvarnosti može pomoći da učinimo da svet bude bolje mesto?“68
Zaključak
33
Spirala razvoja vremena zemaljskog života ima svoj početak, koji
je prema Bibliji nastao stvaranjem čoveka, muškarca i žene, šestog
dana stvaranja, koji je svoj prvi kompletni dan života živeo sedmog
dana stvaranja. Posvećeno vreme i blagoslov dat sedmome danu u
sedmici stvaranja i potom u svetkovanju i pažljivom brojanju dana,
bio je prvi iskorak u kulturi, početak zajedništva i religije koja je
povezivala „dvoje ili troje u molitvi“. Značaj broja sedam povezu-
je se i sa brojanjem sedam godina kada se biološkim promenama u
čovekovom telu svakih sedam godina ulazi u novi razvojni ciklus.
Razvojni put čoveka već na samom početku upada u zamku pred
izazovima „poznanja dobra i zla“. Razvoj dobija dva pravca, jedan
vodi u život a drugi u smrt, i uprkos izvesnosti, sloboda izbora dobi-
ja na važnosti. Telesno bivstvovanje, zahvaljujući obećanju večno-
ga života u otkrivenoj monoteističkoj religiji i, dugo već, zapisanoj
objavi u Bibliji, čovekov duh se kreće u veri i nadi da će prevladati
smrt. Verujući da će onaj koji je stvorio svet moći i da ponovo stvori
vaskrsenjem. Zato je sveto vreme u svakoj religiji ključno određenje
budući da je ono sâmo život. Za judaizam sveto vreme i deo iden-
titeta jeste subota, sedmi dan koji se svetkuje po četvrtoj zapovesti
Dekaloga. Za većinu hrišćana, nedelja je sveto vreme koje podseća
na dan Hristovog vaskrsenja i pobedu smrti. Verovanje u vaskrse-
nje i vraćanje u život spasenih predstavlja najjači indikator religij-
skog verovanja kako sa sociološkog tako i sa teološkog stanovišta.
Religijski optimizam o budućnosti sveta i čoveka, to slavljenje
života i uporno odbijanje da se prihvati sama realnost ovde i sada,
insistira na mogućnosti večnog života putem verovanja u Božija
obećanja. S druge strane, prevelika količina zla u svetu, nepravde,
ratovi, uništavanje prirode i njena razorna snaga, sve čini život ne-
sigurnim a čoveka uvlači u beznađe i osećanje izgubljenosti. Stal-
ne pretnje ratom, i sami ratovi, izazivaju strah i bežanje. Trenutak
u kome živimo obeležen je izbegličkom krizom, vraćanjem religij-
skim verovanjima, težnjom da se vlastito verovanje prenese drugi-
ma. Načini misionarenja se razlikuju. Svete priče su ispričane raci-
onalno, ipak, one pobuđuju najdublje emocije. U jednoj spirali ra-
34
zvoja protkana je ljubav, u drugoj strah. Borba se nastavlja, a popri-
šte te borbe je i Zemlja i biće.
Literatura:
Biblija, Sveto pismo: Stari zavet, prevod (Đura Daničić), Novi zavet (prevod
Vuk Karadžić) (2003), Beograd: Sveti arhijerejski sinod srpske pravoslavne crkve.
Jablanović, M. (2002) Ekotoksikološki rečnik, Kruševac: Univerzitet u Prištini.
Jerotić, V. (2013) Čovek najveća zagonetka, Beograd: Ars Libri.
Kuburić, Z. i Dačić, S. (2004)Metodika verske nastave, Čigoja štampa Ceir.
Kuburić, Z. Teizam, u: Sociološki rečnik, urednici Mimica, A. i Bogdanović,
M. (2007), Beograd: Zavod za udžbenike.
Kuljić, T. Vreme, društveno, u: Sociološki rečnik, urednici Mimica, A. i Bog-
danović, M. (2007), Beograd: Zavod za udžbenike. Velika opšta ilustrovana en-
ciklopedija Larus (2011), dopunjeno srp. izd. Beograd: Mono i Manjana.
Rajt, R. (2007) Kratka istorija napretka, Beograd: Geopoetika. Samardžić, O.
(2009) Hrišćansko poimanje vremena i istorije, Sociološka luča III, 2. str. 88-107.
Šušnjić, Đ. (1998a) Religija I, Beograd: Čigoja štampa. Šušnjić, Đ. (1998b)
Religija II, Beograd: Čigoja štampa.
Šušnjić, Đ. Vreme sveto, u: Enciklopedija pravoslavlja, Knj. 1, urednik Kale-
zić, D. (2002), Beograd: Savremena administracija. Zge^eg, V. (2010) Uese ^ ji-
ćo, ć^ajapje ge^a 12 ćao8a, Mogaza, Uo1. 1. ćg. 1. 81t. 12-19.
Mujičić, V. (2010) Šta nam znači vreme: shvatanje vremena, kulturni obrazac
i razvojne šanse, Republika broj 474-475, str. 1-30.
Domović, Ž., Antić, Š. i Klaić, N. (ur.) (2001) Rečnik stranih riječi: tuđice,
posuđenice, izrazi, kratice i fraze, Beograd: Evro.
Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta (1989), Beograd: Britansko i Inostra-
no biblijsko društvo.
Internet izvori:
http://www.austria.info/si/dejavnosti/mestoinkulturneznamenitosti/razgledna
ploscaddachsteinwelterbespirale (pristupljeno 11. 9. 2015).
http://www.seecult.org/v/galerija_umetnika/maricaradojcic/analizakrsta/Spi-
ralaSkulptura8.jpg.html (pristupljeno 11. 09. 2015).
35
http://www.delo.si/znanje/izobrazevanje/kabinetcudesvspiralnemkrogu
vecnosti.html (pristupljeno 11. 9. 2015).
http://www.permakultura.hr/savjeti/23kakosagraditizacinskivrtuoblikuspirale
puznice (pristupljeno 11. 9. 2015).
http://www.blic.rs/Vesti/Politika/525129/SPIRALANASILJAPretilisvetunovi
krstaskirat (pristupljeno 11. 9. 2015).
http://www.politika.rs/rubrike/Temanedelje/GodisnjicaNATObombardovanja/
Spiralamrznjerasistickoggovora.sr.html (pristupljeno 11. 9. 2015).
http://www.zdravljemladih.rs/index.php/features/definicijez dravlja/42
trudnocaikontracepcija/154trudnocaikontracepcija03 (pristupljeno 11. 9. 2015).
http://www.politika.rs/rubrike/spektar/zivotistil/Moclosihvesti.lt.html (objav-
ljeno: 12. 9. 2015., pristupljeno 12. 9. 2015).
36
Teologija Slobode
69 Objavljeno u Zborniku kao deo izlaganja na naučnoj konferenciji Lica i naličja druš-
tvene i ličneslobode: Kuburić, Zorica (2017). Osećanje lične slobode i mentalno zdravlje u
kontekstu biblijskih vrednosti. U: Kuburić, Z. Ćumura, Lj. i Zotova, A. (2017). Lica i na-
ličja društvene i lične slobode. Novi Sad: CEIR. str. 47-70.
37
ima pozitivan uticaj na mentalno zdravlje dece, dok se osećanje od-
bačenosti u ranom detinjstvu reflektuje u različitim formama pat-
nje i postupcima odbacivanja sebe što razvija određeni stepen psi-
hopatologije.
Iznova, u bilo kom sistemu funkcionisanja, ličnost jednostavno
postaje slobodna, razvija se i biva zdravom ako je primarni uslov za-
dovoljen (makar u količini minimalnih zahteva) – da bude prihvaće-
na i voljena. Osećanje slobode je posledica osećanja prihvaćenosti
i nova forma osećanja psihičkog zdravlja. Takva vrsta slobode ni-
je ugrožavajuća niti po sebe, niti po drugog. Ona je razvojna, krea-
tivna, u stanju je da sagleda iz druge perspektive, ima refleksivnost
koja štiti – jer je utemeljena u naučenoj ljubavi.
Prema teorijskom konceptu Erika Eriksona (2008) osam faza
psihosocijalnog razvoja čine put do zrelosti i integriteta, a nje-
gov početak je u prvoj godini života i fazi poverenja, posle ko-
je dolazi faza autonomije. I upravo je tu začetak slobodne volje
da se udalji od svog oslonca i od determinizma datosti. Sloboda
utemeljena u poverenju je uspešno nastavljen psihosocijalni ra-
zvoj, dok druga vrsta slobode, koja nije nastala iz ljubavi i nema
razvijeno osećanje prihvaćenosti i sigurnosti, nastaje na temelju
potrebe za preživljavanjem i vodi u potragu za novim, alternativ-
nim izvorima prihvaćenosti – traganju za ljubavlju. No, budući
da ta sloboda ne proizlazi iz ljubavi, ona postaje zavisna, neslo-
bodna sloboda, haotična, izgubljena, jer nije rođena iz primarnog
procesa. To sekundarno povezivanje u kasnijim životnim periodi-
ma sa „trećim roditeljem“ (Berger, 1980) daje novu šansu za pre-
življavanjem, za svesno prihvatanje i novo učenje. Uspeh je mo-
guć i na tom trnovitom putu, ali su tu potrebne „žrtve“ onih koji
su „nedužni“. Tada se uspostavlja nova perspektiva sagledavanja
vlastite prošlosti, integrišu novi načini razumevanja i mišljenja o
pojavama koje su bile traumatične, o osobama koje su izneveri-
le, o životu koji nije ispunio očekivanja, i u kontekstu realnosti
krene se u osvajanje vlastite slobode od onoga što nas je veziva-
lo u čvor patologije.
38
Dakle, možemo se složiti da je psihičko zdravlje utemeljeno u
osećanju sigurnosti i u osećanju slobode, te da se već u ranom de-
tinjstvu postavljaju temelji ovoj zdravoj dinamici. Prema teoriji Eri-
ka Eriksona (2008), prva godina života tka bazično poverenje, po-
tom se kreće u fazu autonomije, u osvajanje slobode, u diferencija-
ciju koja formira nove granice oko vlastitog „ja“, granice koje tre-
ba da budu dovoljno čvrste da štite i dovoljno propustljive da omo-
guće komunikaciju sa spoljašnjim svetom.
Ako bismo ličnost sagledali kao jedan sistem koji je zaštićen,
onda on postaje i slobodan, u meri prisutne sigurnosti. Sloboda od-
vajanja mogla bi biti proporcionalna slobodi povezivanja. Što više
ljubavi, to više slobode za nesmetani psihofizički razvoj u svetu ka-
kav on realno jeste. Ljubav koja povezuje i sloboda koja razdvaja
su dva neophodna temelja psihičkog zdravlja, poput disanja, poput
života koji se kreće. Bez osećanja prihvaćenosti i bazičnog povere-
nja, bez ljubavi, dakle, nema ni slobode. Jer da bi čovek kao zrela
ličnost bio i slobodan, potrebno je da preuzme odgovornost za sebe,
za druge ljude u svom okruženju i za život koji kreira svojim nači-
nom odnošenja prema realnosti. Da bi u tom svom svetu imao ose-
ćanje lične slobode, potrebno je da je već iskusio osećanje prihva-
ćenosti koje je bazirano na bezuslovnom prihvatanju i kao naučenu
formu primenio na ostatak sveta koji nije „ja“.
Zaključak
Literatura:
Berger, Josip (1980). Treći roditelj, Novi pravci grupne psihoterapije. Beo-
grad: Nolit.
Biblija ili Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, Stari zavjet preveo Đura Da-
ničić, Novi zavjet preveo Vuk Stefanović Karadžić. – Beograd: Glas mira, 2008.
Bogdanović, Dimitrije (1985). Biblija, u: Stambolić, Miloš (ur.) (1985). Rečnik
književnih termina. Institut za književnost i umetnost u Beogradu, Nolit, Beograd,
De Koninck, Thomas (2004). Philosophie de l’éducation, Essai sur le devenir
humain. Presses Universitaires de France.
Elis, Albert (1979). The theory of rational-emotive therapy. U: A. Ellis, J.M.
Whiteley (Ur.): Theorethical and empirical foundations of rational-emotive the-
rapy (5-32). Brooks: Cole Pubishing Company.
Erikson, Erik (2008). Identitet i životni ciklusi. Beograd: Zavod za udžbenike.
Han S, Northoff G. (2008). Culture-sensitive neural substates of human co-
gnition: a transcultural neuroimaging approach. Nat Rev Neurosci 9: (646–654).
Han, Shihui (2010) Cultural differences in Thinking Styles. In: Glatzeder et
al. (eds.), Towards a Theory of Thinking, Building Blocks for a Cinceptual Fra-
mework. Berlin Heidelberg: Springer-Verlag. pp. 279–288.
Jovanović, Ranko i Atanacković, Laza (ur.) (1980). Sistematski rečnik srp-
skohrvatskog jezika, Matica Srpska.
Kuburić, Zorica (1989). Odnos između prihvaćenosti djece u obitelji i psi-
hijatrijskih smetnji u adolescentnoj dobi, magistarska teza. Medicinski fakul-
tet, Zagreb.
Kuburić, Zorica (2009). Porodica i psihičko zdravlje dece. Beograd: Čigo-
ja štampa.
Kuburić, Zorica (2012). Konkretizacija pojma ljubavi u teološkim porukama
i vaspitnim postupcima roditelja, Godišnjak Filozofskog fakulteta. Novi Sad: Fi-
lozofski fakultet (167–183).
Kuburić, Zorica (2014). The Self-image of adolescents in the Protestant Fa-
mily, USA: The Edwin Mellen Press.
62
Kuburić, Zorica (2016). Verska nastava između ontološkog i legalističkog pri-
stupa. U: Milošević, A. Kinđić, Z. Perović, D. Faith and Reason. Belgrade: Dosije
studio: FOREL – Institute of Social Science: Philosophical Commune.
Kuburić, Zorica (2017). Religious Communities in Serbia and Social Distan-
ce, Novi Sad: CEIR.
Kuburić, Zorica i Zotova, Ana (2014) Religion and mental health, „Naučnый
rezulьtat“, seriя „sociologiя i upravlenie“ No 2. (37–55).
Lipnicki, Darren and Byrne, Don (2005). Thinking on your back: Solving ana-
grams faster when supine than when standing. Cognitive Brain Research, Volu-
me 24, Issue 3, August 2005 (719–722).
Marić, Zorica (2016). Priručnik za kurs iz Racionalno-emotivne bihejvioralne
terapije. Beograd: REBT Pridruženi trening centar Instituta Albert Elis.
63
Teologija sećanja
65
sutni od početka. Mi koji smo ulazili kasnije bili smo sve zbunje-
niji. Priča se u međuvremenu menjala, skraćivala i gubila na smi-
slu. Na kraju smo svi imali priliku da čujemo početnu verziju. Asi-
stentkinja nam je rekla da posle vežbi nećemo više biti isti u smi-
slu da „izgužvanog nije potrebno više gužvati“.
Kasnije sam i sama organizovala sa studentima vežbe serijske re-
produkcije. Iz generacije u generaciju, godinama, svakoj novoj ge-
neraciji sam čitala istu priču, potom su je oni u serijskoj reproduk-
ciji prepričavali. Te časove sam snimala kamerom. Studenti su imali
priliku da odgledaju snimak i suoče se s vlastitim iskustvom iz po-
zicije posmatrača. Uvek je bilo mnogo smeha i emocija na tim ča-
sovima. Obično je na kraju ostajala jedna ključna rečenica s potpu-
no drugim značenjem od početka priče. Nikada se nije dogodilo da
se priča završi na isti način.
Ako se sadržaji prepričavanja događaja toliko menjaju prolaskom
kroz svest pojedinca u trenutku dešavanja, kakvi su tek efekti na sa-
držaj prilikom sećanja na događaje koji su se dogodili u nekom dru-
gom vremenu. Iz te perspektive razmišljam o sukobima koji nasta-
ju različitim sećanjima na iste događaje. Razmišljam o promenama
tokom vremena u razumevanju i praktikovanju religijskih obreda i
njihovih značenja. Razmišljam i o promeni unutar iste verske pou-
ke koja se vremenom menja do mere neprepoznavanja. Razmišljam
o reformama koje nastaju povratkom na prvobitne i izvorne poru-
ke, na temelje na kojima je nastajala određena religija, po čemu se
reformatori nazivaju fundamentalistima. I pitam se da li je mogu-
će pomirenje između reprodukcije istog i različitih interpretacija.
Radeći na projektu o ulozi religije u procesu pomirenja u Bo-
sni i Hercegovini razumela sam da je podjednako važno integrisa-
ti sva tri oblika religioznosti, od učenja preko institucije do poje-
dinca (Wilkes et. all, 2013). Ipak, ja bih prednost dala verskim po-
rukama koje se nalaze u svetim spisima monoteističkih religija. U
ovom radu posebnu pažnju želim da usmerim na analizu sadržaja
poruka zapisanih u Bibliji koje se odnose na ono što treba zapamti-
ti i čega se treba sećati.
66
Proces čuvanja prošlog iskustva
71 http://www.pouke.org/svetopismo/biblija.php
70
Psalam 9:12. Jer on osvećuje krv, pamti je; ne zaboravlja jauka
nevoljnijeh.
Psalam 77:17. Pamtim djela Gospodnja; pamtim pređašnje ču-
do tvoje.
Psalam 105:5. Pamtite čudesa njegova koja je učinio, znake nje-
gove i sudove usta njegovijeh.
Psalam 107:43. Ko je mudar, neka zapamti ovo, i neka poznadu
milosti Gospodnje.
Psalam 111:5. Hranu daje onima koji ga se boje, pamti uvijek
zavjet svoj.
Psalam 119:52. Pamtim sudove tvoje od iskona, Gospode, i tje-
šim se.
Psalam 137:6. Neka prione jezik moj za usta moja, ako tebe ne
uspamtim, ako ne uzdržim Jerusalima svrh veselja svojega.
Isaija, 44:21. Pamti to, Jakove i Izrailju, jer si moj sluga; ja sam
te sazdao, sluga si moj, Izrailju, neću te zaboraviti.
Isaija, 46:8. Pamtite to, i pokažite se da ste ljudi, uzmite na um,
prestupnici! Pamtite što je bilo od starine;
Osija, 7:2. I ne govore u srcu svom da ja pamtim svako bezako-
nje njihovo; sada stoje oko njih djela njihova, preda mnom su.
Malahija, 4:4. Pamtite zakon Mojsija sluge mojega, kojemu za-
povjedih na Horivu za svega Izrailja uredbe i zakone.
Matej, 16:9. Zar još ne razumijete niti pamtite pet hljebova na pet
hiljada, i koliko kotarica nakupiste?
Marko, 4:24. I govoraše im: pamtite što čujete: kakom mjerom
mjerite, onakom će vam se mjeriti i dometnuće se vama koji slušate.
Marko, 8:18. Oči imate i ne vidite? Uši imate i ne čujete? I
ne pamtite li?
1. Korinćanima, 11:2. Hvalim vas pak, braćo, što sve moje pam-
tite i držite zapovijesti kao što vam predadoh.
1. Solunjanima, 2:9. Jer pamtite, braćo, trud naš i posao: jer dan i
noć radeći da ne dosadimo nijednome od vas, propovijedasmo vam
Jevanđelje Božije.
71
2. Solunjanima, 2:5. Ne pamtite li da sam vam ovo kazivao još
kad sam kod vas bio?
72
neli život. Šesta zapovest, takođe, ukazuje da je život najveća vred-
nost. Sedma zapovest veliča ljubav i povezanost, vernost i pripa-
danje. Preljuba je izdaja ljubavi. Osim tog intimnog kruga bračnih
i porodičnih odnosa u kojima se događa reprodukcija života kao ra-
đanje jedinstvenog bića, Dekalog upućuje na vrednost iskrenih i po-
štenih međuljudskih odnosa. Argumenti za Božiju suverenost zasni-
vaju se, s jedne strane, na oslobođenju iz ropstva (5), s druge stra-
ne činjenicom čovekovog pripadanja na osnovu Božijeg stvaranja.
Bog je i zakonodavac, međutim, kada su zapovesti u pitanju važ-
no je zapaziti važnost povezivanja teorije i prakse, da čovek pam-
ti i tvori sve zapovesti Božje. Ključna poruka je sadržana u zapove-
stima koje, kada se primene u praksi, za ishod imaju svetost (3), što
upućuje na teologiju integriteta.
U četvrtom stihu koji ima u sebi reč pamti poruka upućuje kako
na Božiju transcendentnost tako i na njegovu imanentnost. Bog je su-
vereni vladar neba i zemlje i osim njega nema drugog (4). U petom
stihu navodi se argument zašto je potrebno da se svetkuje sedmi dan,
dan odmora: „pamti da si bio rob“ (5). Na ovaj način je svetkovanje
subote povezano ne samo sa stvaranjem sveta (1. Moj. 2:2) već i s
spasenjem od ropstva, od neslobode, od zavisnosti, od nemoći. Su-
bota je tako postala simbol slobode kojom Bog oslobađa čoveka od
ropstva. Tako je sloboda konkretizovana u odluci da se bude pove-
zan s večnim Bogom u svetosti vremena, a ne prostora, jer je oslo-
bađanje od smrti i ograničenosti, zapravo, ulazak u „posvećeno vre-
me“ (1. Moj. 2:3) koje je karakteristika večnosti. Tako je judaizam
kao religija, u istoriji zla, preživeo u religiji vremena, čuvajući subo-
tu kao hram koji nije mogao da bude razrušen (Kuburić, 2015). No-
vozavetna poruka glasi: „sin je čovečji gospodar i od subote“ (Lu-
ka, 5:6). Međutim, hrišćanstvo se, većim delom, opredelilo za pro-
stor zidajući hramove u njemu, čime se vrši konkretizacija i lokaliza-
cija svetog u odnosu na apstraktno poimanje boga (Kuburić, 2010).
U Bibliji su vernici pozvani da pamte Božiju dobrotu (6), Bo-
žiju moć koja se ogleda kako u delima tako i u sudovima i rečima
(8; 10; 11), a možda iznad svega da se pamti njegova milost (12).
73
Važna poruka o Bogu jeste da Bog takođe pamti, a čovekova sigur-
nost se nalazi u tome što pamti zavet svoj (13). Dakle, poruka uka-
zuje da se Bog oslanja na samoga sebe, dok je čovek pozvan da se
oslanja na Boga.
Novozavetne poruke odnose se pre svega na potrebu pamćenja
Hristove moći, moći iskazane u delima ljubavi, a jedno čudo koje
se spomnije je kada je nahranio 5.000 ljudi sa pet hlebova. Druga
poruka odnosi se na važnost zakona reciprociteta „jer kakvom me-
rom merite takvom će vam se meriti“(21). Hijerarhija moći i dalje
ostaje ista, ono što se prima to se i daje. Pamti se i reč koja je preda-
ta, reč koja se prenosi u ličnom kontaktu apostola i naroda, a pam-
ćenje se prepoznaje u držanju zapovesti (23; 24; 25).
Blagoslov zaborava
Blagoslov sećanja
Zaključak
Literatura
81
Enciklopedija pravoslavlja, knjiga treća (2002). Dimitrije Kalezić, -ed, Beo-
grad: Savremena aministracija.
James, W. (1890). Principles of Psychology. New York: Holt.
Kaplan, A. (1999). Šabat - dan večnosti, Zemun.
Kaplan, A. (2005). Priručnik jevrejske misli, drugi deo. Zemun: Književno
društvo Pismo.
Kuburić, Zorica (2010). Verske zajednice u Sbriji i verska distanca. Novi
Sad: CEIR.
Kuburić, Zorica (2015). Spirala razvoja i ili sunovrata. Kultura, 148: 49-66.
Krstić, Dragan (1996). Psihološki rečnik. Beograd: Savremena administracija.
Marković S. i Marković D. (1994). Razlike u estetskim preferencijama kod
dece tri uzrasta. Psihologija, 27 (3–4), 283–294.
Martindale, Colin (1990). The Clocwork Muse. The Predictability of Artistic
Change. New York: Basic Books.
Pejić, Biljana i Milićević, Nebojša (2009). Serijska reprodukcija i modusi estet-
ske procene. Godišnjak za psihologiju, vol 6, No 8., 2009, pp.113–132.
Reber, Artur i Reber, Emili (2010). Rečnik psihologije. Beograd: Glasnik.
Trebješanin, Žarko (2001). Rečnik psihologije, drugo izdanje, Beograd: Stu-
bovi kulture.
Ward T.H.G. (1949). An Experiment on serial Reproduction with Special Re-
ference to Change in the Design of Early Coin Types. British Journal of Psycho-
logy 39, 142–147.
Wilkes, George, Zotova, Ana, Kuburić, Zorica, Andrejč, Gorazd, Brkić, Mar-
ko-Antonio, Jusić, Muhamed, Popov-Momčinović, Zlatiborka, Marko, Davor
(2013). Factors in Reconciliation: Religion, Local Conditions, People and Trust,
Results From A Survey Conducted in 13 Cities Across Bosnia and Hercegovi-
na. Sarajevo: CEIR i Edinburg: Project on Religion and Ethics in the Making of
War and Peace.
82
Teologija mira
73 Ovaj rad se zasniva na istraživanju provedenom krajem 2017. godine u okviru Pro-
grama Ekumenske inicijative žena za stipendiranje znanstvenica koje se bave ženskim ljud-
skim pravima, mirovnim studijama i aktivizmom, te međuetničkim i međureligijskim od-
nosima u Jugoistočnoj Europi. Sadržaj odražava isključivo stavove njihovih autorica i ne
predstavlja nužno i službene stavove Ekumenske inicijative žena. Na hrvatskom i engle-
skom jeziku rad će biti dostupan u petom mjesecu 2018. na: www.eiz.hr.
83
U svom dosadašnjem radu bila sam značajno orijentisana na pro-
ces pomirenja i ulogu religije u izgradnji mira, posebno radeći na
projektu: Reconscilation and Trust Building in Bosnia and Hercego-
vina, u saradnji sa Univerzitetom u Edinburgu (Wilkes at.all, 2013).
Bilo je to istraživanje koje se baziralo na stavovima opšte populaci-
je prema pitanjima pomirenja i mogućnosti zajedničkog života koje
se temelji kako na iskustvu rata, izbeglištva, tako i na većinsko-ma-
njinskom položaju unutar grada u kome žive, budući da su versko
nacionalni identiteti omeđili prostor. Proces pomirenja oslanja se na
poverenje, a ono je deo širokog spektra uticaja, od ličnog doživlja-
ja, do propagande i medijskih uticaja. Od svih relevantnih institu-
cija koje imaju moć uticaja, prema istraživanjima Balkan Monitora
(Kuburić i Kubruić, 2010), religija je dobila zavidno mesto.
Analizu sadržaja Biblije po pitanju sećanja i zaboravljanja (Ku-
burić, 2016a) radila sam po ključnim rečima (sintagmama): „pam-
ti“, „ne zaboravi“, „zaboravi“ i „sećaj se“. Polazeći od tog istraži-
vanja u razumevanju ključnih poruka Biblije i vrednostima na koji-
ma se može graditi razumevanje drugih relevantnih poruka, izdva-
jam poruku da se pamti „dan oslobođenja od ropstva“, dan slobo-
de, što upućuje da je sloboda najveća vrednost, da je dan oslobođe-
nja „dan za sećanje“. Druga poruka upućuje na „dan osvete“, dan
istrebljenja neprijatelja u kojoj se naglašava Božija osveta, da Bog,
a ne čovek briše sećanje i spomen na neprijatelje. U potrazi za ra-
zumevanjem višeslojnog značenja reči „sloboda“, urdila sam (Ku-
burić, 2017a) analizu sadržaja Biblje i na temelju 104 stiha u koji-
ma se spominje reč sloboda, u pokušaju da odgovorim na pitanja:
da li je moguća sloboda mišljenja kada je reč o verskim učenjima;
da li je Biblija temelj za dogmu ili dijalog; kakav je biblijski nara-
tiv o problemu slobode i kako se temeljne vrednosti Biblije konkre-
tizuju u praktičnoj primeni svakodnevnice.
Dekalog kao centralo mesto Biblije (2. Moj. 20:1-17), predstav-
lja konkretizaciju religijskih vrednosti. Hijerarhija moći koju negu-
je monoteizam jeste hijerarhija koja poštuje Darodavca života, jer
je život najveća vrednost. Da hijerarhija ima svoju vertikalu ukazuje
84
Peta zapovest koja preporučuje poštovanje oca i majke, poštovanje
onih koji su preneli život. Šesta zapovest, takođe, brani život od na-
silja jer je najveća vrednost za koju monoteizam pronalazi rešenje u
teologiji spasenja, ne samo restriktivnim merama, već i proživotnim
akcijama prevazilaženja smrtnosti u konceptu vaskrsenja. Sedma za-
povest ukazuje na važnost ljubavi kao vrednosti i u bračnoj dijadi.
Integracija religijskih vrednosti je u sveobuhvatnom pojmu „lju-
bav“ koji se raslojava u odnosu čoveka prema Bogu, prema sebi,
prema bližnjima (Matej 22:37-39). Starozavetno podsećanje glasi:
„Nego da pamtite i tvorite sve zapovesti moje, i budete sveti Bogu
svojemu“ (4.Moj. 15:40). Teologija integriteta (Kuburić, 2016b In-
tegritet) se bazira na ishodima koji su prožimajući i razvojni i obu-
hvataju celinu bića koje se približava pojmu „svetosti“. Novozavet-
no podsećanje odvija se u obredu pranja nogu, koji je povezan s pra-
štanjem greha i pripremom za obred Večere Gospodnje. U tom kon-
tekstu teologija se čita u delovanju, u praksi, u primeni: „Kad ovo
znate, blago vama ako ga izvršujete“ (Jovan 13:17).
U ovom radu nastavljam da tragam za porukama svetih knjiga na
kojma se gradi praksa izgradnje mira, praksa u kojoj je moguće ču-
vati vrednosti poput života, ljubavi, slobode. Putem analize sadrža-
ja Biblije i Kurana istražujem pitanje mira i pomirenja na teorijski
način promišljanja o mogućim interpretacijama. Pitanja koja pokre-
ćem u samom radu odnose se na ohrabrivanje žena u procesu aktiv-
nog učestvovanja kako u verskom tako i u društvenom životu na te-
melju poruka koje se mogu iščitavati iz pisanog teksta. Ključne re-
či koje su predstavljene su „mir“, „poverenje“ i „pomirenje“. Pita-
nja koja mene najviše pokreću na razmišljanje jesu: „Na koji način
je moguće doprineti miru i nenasilju u savremenim uslovima života,
da li se istorija ponavlja, da li se obrasci stari više milenijuma mo-
gu razumeti i primeniti u savremenim uslovima?“
Religijska kultura i njena moć
Đuro Šušnjić (2015) u svojoj knjizi „Terorije kulture“, koja je
nastala na temelju prethodnih knjiga kao što su „Znati i verovati“
(1995), „Dijalog i tolerancija“ (1997), „Religija I i II“ (1998), zau-
85
zima stav da je ne samo dobro da postoje različite kulture, nego je
dobro i da postoje različiti načini života u skladu sa tim kulturama,
jer tada ljudi mogu biti slobodni i birati kako će misliti i živeti. Di-
jaloška teorija kulture omogućava sučeljavanje posebnih saznajnih
i vrednosnih gledišta, kako bi se doprlo do zajedničkog saznajnog i
vrednosnog jezgra, koje omogućava zajednički život svih posebnih
kultura. Istina, dobrota, pravda, lepota i svetost života jesu vredno-
sti koje ne gube na vrednosti kada se dele među kulturama. Razli-
čite društvene i kulturne grupe mogu se uključiti u društvo i državu
uz zadržavanje svoje etničke i kulturne posebnosti.
Kakav doprinos daju svetske religije kulturi svakodnevnog živo-
ta? Mogu li ideji o univerzalnim ljudskim pravima i slobodama da
pomognu velike, svetske religije? Đuro Šušnjić (2015) smatra da sa-
mo one religije koje u svojim temeljima imaju univerzalne vrednosti
i norme, saglasne su sa univerzalnim ljudskim pravima i slobodama
(prirodnim, građanskim i ličnim). Preko tih zajedničkih vrednosti
ljudi postaju svesni da su braća i sestre jedne velike porodice, čove-
čanstva. Monoteističke religije upravo nose tu baštinu samom ide-
jom o Jednom Bogu, Tvorcu koji je uzrok postojanja postavio na te-
meljima apstraktnih vrednosti koje se u pisanom tekstu konkretizuju
do detalja. Ove vrednosti i norme postoje da bi se po njima živelo.
Međutim, problemi ipak postoje, problemi društvenih sukoba ko-
ji religiju koriste, ne da bi vršila funkciju integracije, već da bi bila
dezintegrativni faktor. Da li je reč o zloupotrebi religije ili o njenoj
suštini? Ivo Cvitković (2011), u knjizi Moj susjed musliman sma-
tra da je reč o izdaji religije. Reči koje se najčešće pojavljuju u ovoj
knjizi su reč „tolerancija“ (na 60 stranica) i „dijalog“ (na 55 strani-
ca) kao vapaj za mirom. S druge strane reč „nasilje“ pojavljuje se na
38 stranica knjige i učestalošću pojavljivanja upozorava na tamnu
stranu svakodnevnice. Cvitković (2011:74) postavlja pitanje: „Je li
sreća svijeta da nitko nema monopol nad Bogom?“
Da li je religija bila i da li će biti povod mira ili sukoba? Da li je
pisana baština koja se čuva i prenosi s generacije na generaciju do-
voljna da prenese vrednosti i norme i da li su one primenjive u sa-
86
vremenim uslovima? To pitanje savremenosti starih spisa, Biblije i
Kurana, kao i savremene interpretacije potražićemo na konkretnim
primerima udžbenika verske nastave pravoslavne i islamske tradi-
cije, budući da je pravoslavlje dominantna religija na Balkanu ko-
ja se susreće s islamom.
Metodologija istraživanja
87
le (Nikolić, Sanja 2017). Takođe sam uradila nalizu udžbenka za
treći razred srednje škole pravoslavnog katihizisa (Midić 2005).
Od udžbenika islamske veronauke obradila sam udžbenik za pr-
vi razred osnovne škole (Begović 2008) i udžbenik za treći razred
srednje škole (Isanović, Begović, Jusić 2012) koji se koristi u Bo-
sni i Hercegovini.
Ukupan broj pretraženih stranica iz kojih sam izdvojila skup se-
gmenata u kojima se pojavljuju pretražene reči je 2005. Odabrani
prevod Biblije ima 865 stranica, bez dodataka 845. Kuran ima 609
stranica. Ukupan broj stranica udžbenika za versku nastavu je 531,
od čega je za pravoslavnu versku nastavu 260 stranica a za islam-
sku 271. Poruke monoteističkih religija zapisane su u svetim knji-
gama i na osnovu analize sadržaja pronalazim temelje na kojima se
mogu zasnivati mirovne inicijative. Hipoteza od koje polazim jest
da su poruke svetih spisa usmerene na izgradnju mira, te da su zna-
čajne žene u svetopisamskim pričama nositeljice mirovnih poruka.
Za analize sadržaja pošla sam od pretraživanja Biblije, Starog i
Novog zaveta, i Kurana u celosti po sledećim ključnim rečima: mir,
pomirenje i poverenje. Na taj su način izdvojeni segmenti koji u ce-
lini predstavljaju poruku s tematizacijom mira, ili segmenti koji opi-
suju događaj u kojem se prepoznaje primer inicijative za mir, bez
obzira na uspešnost njegovog dostizanja. Prema tome, osnovne je-
dinice analize su tekstovi s opisima događaja koji sadrže reč mir ili
izvedenicu od date reči te poruke mira, i to isključivo one koje sa-
drže reč mir ili njenu izvedenicu.
Kategorizaciju segmenata u izabranim prevodima svetih knji-
ga izvodila sam prema različitim kriterijima. Reč mir obrađivala
sam u kontekstu svakodnevnog govora, kao na primer u pozdravu.
Mir sam promatrala i u kontekstu trajanja mira. Uzroci uznemire-
nosti bili su nova kategorija u kojoj sam razvrstala sva ona mesta
koja su praćena nekom vrstom uznemirenosti, poput Božje obja-
ve, ličnog unutrašnjeg stanja, društvene situacije ili nepravilnog
odnosa s bližnjima. Tekstove koji su isticali ulogu žena u procesu
pomirenja birala sam po kriterijumu da se u istom segmentu nala-
88
zi i reč žena i reč mir; tako je izdvojen segment prema rodu, s li-
kovima žena koje posreduju u pomirenju. Izdvojila sam istaknu-
te slučajeve žena koje su doprinele miru, i to je eksplicirano upo-
trebom reči mir ili pomirenje u odabranom segmentu. Jedan broj
biblijskih tekstova upućuje na mir koji zavisi od Boga, stoga sam
ga kategorizirala u spoljašnji lokus kontrole, koji upućuje da ne-
ma drugog načina kojim čovek može zadobiti mir osim verovanja
u Božju zaštitu i Božju moć, oslanjajući se na Boga koji daje mir.
Sledeći segment kategorizacije odnosi se na unutrašnji lokus kon-
trole, na stavove i postupke kojima čovek sâm inicira mir. U tek-
stu sam se više usredsredila na unutrašnji lokus kontrole, na istra-
živanje stavova i postupaka koji su u svetim knjigama predstav-
ljeni da doprinose miru. Smisao mira odgovara na pitanje o svr-
si mira, zašto je mir potreban – tako, na primer, mir doprinosi vi-
šoj racionalnosti i boljem rešavanju problema. U radu razmatram
i pitanje koje su to vrednosti zbog kojih je mir značajan, tj. koje
se vrednosti mirom promovišu.
Rezultati istraživanja
UZORAK
Biblija Kuran
Mir 327 26
Poverenje 5 2
91
POVERENJE
Poverenje u Bibliji
POMIRENJE
Biblija Kuran
Pomirenje/izmirenje/primrje 17 7
Pomirenje u Bibliji
Svrha postojanja verske zajednice jeste u pomirenju čoveka s Bo-
gom i to se očituje u nalazu da 53% (9 od 17) segmenata s rečima
pomirenje, izmirenje, primirje govori o pomirenju čoveka s Bogom
i posredovanju u pomirenju drugih ljudi s Bogom. Inicijativa je kre-
nula od Boga, koji je pomirio ljude sa sobom, a apostoli su poslani
da mole ljude da se pomire s Bogom: „Tako smo mi poslani mjesto
Hrista, kao da Bog govori kroz nas; molimo vas u ime Hristovo, po-
mirite se s Bogom“ (2. Kor. 5:20); „Složi se s njim i pomiri se; ta-
ko će ti biti dobro“ (Jov 22:21); „I da pomiri s Bogom oboje u jed-
nom tijelu krstom, ubivši neprijateljstvo na njemu“ (Ef.2,16); „Ali
je sve od Boga, koji pomiri nas sa sobom kroz Isusa Hrista, i dade
nam službu pomirenja“ (2. Kor. 5,18); „Jer Bog bješe u Hristu, i svi-
95
jet pomiri sa sobom ne primivši im grijeha njihovijeh, i metnuvši u
nas riječ pomirenja“ (2.Kor.5,19).
Pomirenje koje prethodi obraćanju i prinošenju dara Bogu jeste
pomirenje s „bratom svojim“: „Ostavi ondje dar svoj pred oltarom,
i idi prije te se pomiri s bratom svojijem, pa onda dođi i prinesi dar
svoj“ (Mat.5:24). A u nastavku stoji još i savet učenicima da se po-
mire ne samo sa bratom već i sa svojim neprijateljima: „Gledaj da
požuriš da se pomiriš sa svojim neprijateljem dok ideš s njim pu-
tem, da te ne preda sudiji, a taj sudija te preda slugi da te stavi u za-
tvor.“ (Matej 5,25.26).
Kada su u pitanju odnosi između muškarca i žene, takođe je od-
nos pomirenja poželjnija varijanta od razdvajanja: „(Ako li se pak i
razdvoji, da se više ne udaje, ili da se pomiri sa svojijem mužem)“
(1.Korinćanima 7:11).
Pomirenje u Kuranu
97
trča: „O musa“ – reče – „glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato
bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik.“ (Sura 28:19,20).
U Novom zavetu o istom su događaju zapisane sledeće reči: „A
sutradan se pojavio pred njim dok su se dvojica tukla. On je poku-
šao da ih pomiri, govoreći: ‘Ljudi, braća ste. Zašto zlostavljate je-
dan drugog?’ Ali ga je onaj koji je zlostavljao svog bližnjeg odbio
rečima: ‘Ko je tebe postavio za vladara i sudiju nad nama? Hoćeš li
i mene da ubiješ isto kao što si juče ubio onog Egipćanina?’ Kad je
to Mojsije čuo, pobegao je i naselio se u medijanskoj zemlji, gde su
mu se rodila dva sina.“ (Dela 7, 26-29)
U Starom zavetu stoji tekst o istom događaju koji opširno prika-
zuje sve detalje ključnog događaja koji je promenio Mojsijev život:
„Jednog dana, kad je Mojsije već odrastao, otišao je kod svoje bra-
će i video kako teško rade. Tada je ugledao jednog Egipćanina ka-
ko tuče jednog Jevrejina, jednog od njegove braće. On se osvrnuo
na jednu i na drugu stranu, i kad je video da nema nikoga, ubio je
Egipćanina i sakrio ga u pesak…“ (2. Mojsijeva 2, 11-22)
Na ovom primeru pisanog teksta o Mojsiju u tri monoteističke re-
ligije stičem utisak da je reč o jednoj religiji, jednom Bogu, jednoj
objavi koja je otpočela na Sinaju Dekalogom, u kojem su konkreti-
zovane univerzalne vrednosti što razgraničavaju dobro od zla, nasi-
lje od mira, pravdu od nepravde, istinu od laži, vernost od prevare.
Poput Mojsija, svaki pojedinac stoji pred izborom načina rešavanja
životnih izazova. Da li je moguće imati mir uz primenu sile? Poru-
ka monoteizma je da se primenom sile problemi samo uvećavaju,
jer samo odgovor blag utišava gnev (Priče, 15,1) a zlo se nadvlada-
va dobrim ( Rimljanima 12,21).
98
ŽENE KOJE POSREDUJU U POMIRENJU
Avigeja
Jestira
MIR
102
U Kuranu o miru:
Mir u Bibliji
105
Grafikon 2. Tematizacija segemenata koji sadrže reč mir
Zaključak
Literatura
109
ca (2013). Religion and Tolerance Journal, 2002-2012., International Journal of
Science, Vol 3. pp. 31-45.
Kuburć, Zorica (2013). Religija i toelrancija na balknaskoj vertometini. No-
va prisutnost, Zagreb, 1, 11, 1334/2312, 23-36.
Wilkes, Geogre, Zotova, Ana, Kuburić, Zorica, Andrejč, Gorazd, Brkić, Mar-
ko-Antonio, Jusić, Muhamed, Popov-Momčinović, Zlatiborka, Marko, Davor
(2013). Factors in Reconciliation: Religion, Local Conditions, People and Trust,
Results From A Survey Conducted in 13 Cities Across Bosnia and Hercegovi-
na. Sarajevo: CEIR i Edinburg: Project on Religion and Ethics in the Making of
War and Peace.
Zotova, Ana, Kuburić, Zorica, George Wilkes, Andrejč, Gorazd, Brkić, Mar-
ko-Antonio, Jusić, Muhamed i Popov-omčinović, Zlatiborka (2013). Predstavlja-
nje rezultata istraživanja o odnosu religije i pomirenja. U: Knežević, Nikoa i Zla-
tiborka-Popov Momčinovi (ed). Uloga religije u pomirenju i tranzicionoj prav-
di na prostoru Zapadnog Balkana, Novi Sad: Centar za istraživanja religije, po-
litike i društva. 149-166.
Kuburić, Zorica, Ana Zotova, Zlatibirka Popov Momčinović, Marko-Antonio
Brkić, Muhamed Jusić, O mogućnostima i preprekama u procesu pomirenja i iz-
gradnji poverenja na Balkanu. U: Šljukić Srđan i Šljukić Marica. Promene i pre-
preke, (ed.) Novi Sad: Filozofski fakultet, 63-79.
Kuburić, Zorica (2014). The Self-image of adolescents in the Protestant Fa-
mily, USA: The Edwin Mellen Press.
Kuburić, Zorica (2016a). Pamćenje i zaboravljanje verskih poruka, u: Kubu-
rić, Zorica i Milenković, Pavle (Ed.) (2016). Sećanje i zaborav. Novi Sad: CEIR
i Filozofski fakultet. Str. 233-249.
Kuburić, Zorica (2016b). “The Future of Orthodox Christianity in the Context
of a Theology of Integrity: A Perspective from Serbia”, in Corneliu Constantine-
anu, Marcel V. Măcelaru, Anne-Marie Kool & Mihai Himcinschi (eds), Mission
in Central and Eastern Europe: Realities, Perspectives, Trends, Regnum Edin-
burgh Centenary Series 34, Oxford: Regnum, 2016, pp. 190-205.
Kuburić, Zorica (2017a). Osećanje lične slobode i mentalno zdravlje u kon-
tekstu biblijskih vrednosti. U: Kuburić, Z. Ćumura, Lj. i Zotova, A. (2017). Lica
i naličja društvene i lične slobode. Novi Sad: CEIR. str. 47-70.
110
Kuburić, Zorica (2017b). An analysis of the textbooks for Orthodox religio-
us education in Serbia. In: Ognjenović G. and Jozelić J. (Eds), (2017). Educati-
on in Post-conflict Transition: The Politicization of Religion in School Textbooks.
(chapter twelve this volume). Palgrave Macmillan. pp. 190-205.
Kuburić, Zorica (2017). Osećanje lične slobode i mentalno zdravlje u kontek-
stu biblijskih vrednosti. U: Kuburić, Z. Ćumura, Lj. i Zotova, A. (2017). Lica i
naličja društvene i lične slobode. Novi Sad: CEIR. str. 47-70.
Kuburić, Zorica (2017b). An analysis of the textbooks for Orthodox religio-
us education in Serbia. In: Ognjenović G. and Jozelić J. (Eds), (2017). Educati-
on in Post-conflict Transition: The Politicization of Religion in School Textbooks.
(chapter twelve this volume). Palgrave Macmillan. pp. 190-205.
Zorica Kuburić i Ana Kuburić (2010). Stepen poverenja na Zapadnom Balka-
nu i u Bugarskoj, Religija i tolerancija, Vol. VIII, Nº 13, januar–jun, 1–23.
Kuburić, Zorica (2009). Religiozne žene u protestantizmu: Elen Vajt. U: Svenka
Savić i Rebeka Jadranka Antić (ed.). Rodna perspektiva u međureligijskom dijalo-
gu u XXI veku. Novi Sad: Futura publikacije, 195–105. ISBN 978-86-71188-110-4.
Kuburić, Zorica (2009). Žena u pravoslavlju između teorije i prakse. U: Je-
lena Jablanov Maksimović, Andrijana Krstić (ed.). Crkva u pluralističkom druš-
tvu. Beograd: Fondacija Konrad Adenauer, 149–172. ISBN 978-86-86661-30-2.
Kuburić, Zorica i Marko-Antonio Brkić (Ed.) (2016). Zbornik radova, Istra-
živanja uloge religije u procesu izgradnje povjerenja i pomirenja. Sarajevo: CE-
IR i Mostar: Sveučilište Hercegovina.
Prijevod Kurana, Besim Korkut, Bosanski prijevod.
Kuran časni, (1978) Zagreb, Stvarnost.
Kuschel, Karl-Josef (2011). Židovi, kršćani, muslimani, Podrijetlo i buduć-
nost. Sarajevo,: Svjetlo riječi.
Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, prevod Đura Daničić i Vuk Stef. Ka-
radžić, Beograd. Izdanje Britanskog i inotstranog biblijskog društva 1966.
Šušnjić, Đuro (1995). Znati i verovati. Beograd: Čigoja štampa.
Šušnjić, Đuro (1997). Dijalog i tolerancija. Beograd: Čigoja štampa.
Šušnjić, Đuro (1998). Religija 1. i 2. Beograd: Čigoja štampa.
Šušnjić, Đuro (2015). Teorije kulture. Beograd: Zavod za udžbenike.
internet stranice:
http://www.orbus.be/religion/islam/kuran_bos/ (pristupljeno 1.11.2017)
111
112
Teologija Integriteta
113
spektive, jedna koja priželjkuje i najavljuje budućnost i druga ko-
ja proizlazi iz straha i odiše pretnjom ali i nadom, da se ona, ipak,
ne dogodi. Tako se budućnosti priprema put putem očekivanja, bi-
lo da su ona pozitivna ili negativa. Pozitivna i negativna očekivanja
su podjednako sugestivna i već sama očekivanja ugrađuju se u rea-
lizaciju budućnosti.
Osim ovih emocionalnih faktora koji se upliću u opis jedne mo-
guće budućnosti, postoje i činjenice iz prošlosti na kojima se može
iskonstruisati jedna vizija budućnosti. Ako pođemo od pretpostav-
ke da se istorija ponavlja, onda je budućnost već viđena, jer, rekao
bi mudri Solomun: „Što je bilo to će biti, što se činilo to će se činiti,
i nema ništa novo pod suncem.“ (Propovednik 1:9). Međutim, kad
prošlost postaje ideal budućnosti, kad prošlost deluje kao lek od ne-
sigurnosti sadašnjice, događa se verski fundamentalizam i tradicio-
nalizam, koji svoj identitet crpi iz istorije (Krstić, 2012).
Religija i nauka, svaka koristeći svoju metodologiju, sagledava-
ju budućnost i upućuju na sadašnjost kojom se ona izgrađuje. Vizije
budućnosti, iz ugla monoteističke religije, saopštavaju nam proroci
na osnovu Božije objave, a iz ugla nauke pratimo statističke tehni-
ke pre svega one koje prate proračunavanja trenda, ali i kvalitativ-
nih tehnika analize sadržaja.
Osim ovog opšteg određenja mogućih polazišta u proučavanju re-
ligije i njenog razvoja, značajno je naglasiti da je svaka religija za-
živela u kontekstu društva u kome je nastala i u kome ima svoje te-
melje isto kao i društava u kojima se proširila. Zato razvoj hrišćan-
stva nije moguće sagledati izvan konteksta judaizma i izvan druš-
tvene stvarnosti savremenog sveta u kome je hrišćanstvo jedna od
vodećih svetskih religija.
Đuro Šušnjić piše da „iz činjenice da je neka vera postala veli-
ka, svetska, univerzalna, može se zaključiti da je ona to u prvom re-
du postigla zahvaljujući svojoj moći da odgovori ne samo na poje-
dinačne želje i posebne potrebe, nego i na potrebe čoveka kao čo-
veka, nezavisno od okolnosti“ (Šušnjić, 1998:216). Duhovni obli-
ci integracije potrebni su kada slabe rodbinske i plemenske veze a
114
mogući su tamo gde se propoveda da su svi ljudi braća i sestre, de-
ca jednog nebeskog oca.
Istorija mišljenja o religiji može da se svede na pretpostavku da
će religija da posustane pred naučnim idejama, pred modernim i
sekularnim načinom života. Međutim, preokret se dogodio krajem
20. i početkom 21. veka. Religija je ponovo uticajna širom sveta,
oživljavajući stare forme bogosluženja ali i nudeća nova verova-
nja. Revitalizacija religije i procesu desekularizacije koji se dogo-
dio društvima u kojima je dominantno istočno hrišćanstvo praće-
no je deklarativnom religioznošću, međutim ona nije praćena nje-
nom suštinom, jer je forma, konformizam i sujeverje i dalje otpor
prema istinskom obraćenju i unutrašnjoj promeni (Kuburić i Ga-
vrilović, 2012).
Pitanja koja pokreću na razmišljanje su povezana s budućnošću
religija kako na globalnom tako i na lokalnom nivou. Jedno od naj-
važnijih jeste pitanje kooperacije ili konflikta verskih vođa i verskih
tradicija. Šta će preovladati? Da li će neki novi verski pokreti uti-
cati na reformu i budućnost različitih verovanja? Ko je odgovoran
za previše nasilja u svetu? Hoće li se ostvariti vizija budućih suko-
ba islama i hrišćanstva? Ili će, ipak, zajedničko dobro i zajednički
Bog monoteističkih religija ostvariti mir za kojim život čezne a Bi-
blija ga obećava. Mir je dobar, čak i onda kada je zatišje pred nevo-
lju (1. Sol. 5:3), jer se hrišćanstvom nagoveštava radosna vest po-
bede dobra dobrotom a ne silom (Kuburić, 2013).
76 Reza Aslan, Redefining Community: Religion of the Future, September 06, 2010,
http://www.patheos.com/Resources/Additional-Resources/Redefining-Community-Reli-
gion-of-the-Future.html (Pristupljeno 5. Mart 2014).
116
Argument za tvrđenje da će religija u budućnosti nastaviti da ja-
ča je činjenica da se početkom 20 veka polovina svetske populaci-
je poistovećivala sa jednom od pet glavnih verskih tradicija, i posle
sto godina forsirane sekularizacije i naučnog napretka, taj broj se
nije smanjio. Sada se dve trećine svetskog stanovništva veroispo-
vedno izjašnjavaju a i broj onih koji veruju u Boga, iako nisu verski
opredeljeni, takođe raste. Dejvid Baret je svoj život posvetio prate-
ći svetsku scenu verske prisutnosti (Barrett at al. 2001). Sociološ-
ka istraživanja potvrđuju revitalizaciju religije na lokalnom nivou
(Đorđević, 1994; Mladenović, 2011; Kuburić i Gavrilović, 2012).
Svetska enciklopedija religijskih praksi77, čije je drugo prošire-
no izdanje u pripremi, na 1.800 stranica u 3 toma ukazuje na značaj
religije u 193 zemlje, prikazujući istoriju nastanka, razvoja i trenut-
nih verovanja i ponašanja, značajan je izvor za teorijska promišlja-
nja o globalnom svetu i mestu religije (Worldmark Enciclopedia of
Religious Practise, 2006; Kuburić, 2006).
Proces globalizacije svakako je doprineo da ovaj veliki talas zna-
čaja verskog identiteta preplavi čitav svet. Smanjivanjem međusob-
nih distanci, međusobnim približavanjima i mešanjima, internet ko-
munikacija i virtuelne zajednice, sve je to doprinelo da se raspadaju
teritorijalne zajednice, da se se smanjuje značaj političkog i nacional-
nog načina identifikacije, a porastao je značaj religijskog identiteta.
Globalizacija je transformisala način identifikovanja sebe u društve-
nom kontekstu. I sama potreba za ukorenjivanjem bazirana je na po-
trebi za sigurnošću koju nude stari i oprobani modeli identifikacije
kao što je religijski (Kuburić, 2008; Kuburić 2005; Kuburić 2003).
Međutim, osim prevladavanja značaja religijskog u odnosu na
sekularno, i teitstičkog u odnosu na ateističko stanovište, značajno
je uzeti u obzir rivalitete unutar monoteizma koji se na različite na-
čine šire i međusobno udaljavaju ili zbližavaju. S tog aspekta govor
77 Worldmark Encyclopedia of Religious Practices, Vol. III, Ed. Thomas Riggs. Thom-
son Gal. SAD http://www.cengage.com/search/productOverview.do?Ntt=Worldmark+enci-
clopedia+of+religiou+practice||157262706652333139419875739361744975038&N=197
&Ntk=APG%7C%7CP_EPI&Ntx=mode%2Bmatchallpartial (Pristupljeno 5. Mart 2014).
117
o budućnosti hrišćanstva svakako bi trebalo da pokrene temu eku-
menizma i hrišćanskih integracija unutar jednog društveno-politič-
kog konteksta u kome se, s jedne strane, naglašava sramota hrišćan-
ske razjedinjenosti, s obzirom na Hristove reči: „da svi jedno budu“
(Jovan 27:21) i s druge strane, pozvanosti hrišćana da se izdvoje od
konglomerata grešnosti, rečima: „izađite iz nje, narode moj, da se
ne pomiješate u grijehe njezine, i da vam ne naude zla njezina“ (Ot-
krivenje 18:4). Integrativni i dezintegrativni procesi unutar hrišćan-
stva imaju i svoje dogmatske temelje.
Od dogmatskih temelja izdvajamo nekoliko ključnih pojmova na
kojima se gradila budućnost hrišćnstva. Spasenje od greha i smrti je
temeljno učenje koje se već od samog početka raslojava i čini bur-
nom dinamiku odnosa unutar verske prakse. Istorija posmatrana iz
ugla hrišćanstva uvek je povezana sa Božijom zamisli spasenja čo-
veka od greha. Pojam spasenja zasniva se na teoriji opravdanja deli-
ma i na teoriji opravdanja verom. Tokom svoje istorije u hrišćansvu
je ovo bilo ključno pitanje kako u učenju tako i u obredima i prak-
si konkretizovnog ponašanja. Prenaglašavanja su dovodila do po-
dela i sukoba. U teologiji integriteta po pitanju spasenja ne odustaje
se od dobrih dela, iako se naglašava vera u pokušaju da se spoji po-
djednako zakon i Božija pravda sa Božijom milošću. Ovaj teološki
pravac za svoj moto uzima reči: „Ovde je trljenje svetijeh, koji drže
zapovijesti Božije i vjeru Isusovu“ (Otkrivenje 14:12). U ovim re-
čima, zapisanim u Novom Zavetu, osim ključnih reči koje se odno-
se na „zapovesti Božije i veru Isusovu“, hrišćani imaju poruku svo-
je budućnosti, da će biti izloženi trpljenju.
Budućnost u vizijama, proroka koja je zapisana u svetim spisi-
ma, pružala je mogućnost različitih tumačenja, jer su se vizije za-
snivale na simbolima. Za jedne, proročki događaji pripadaju proš-
losti, za druge, ti isti događaji će se desiti u budućnosti, dok tre-
ći proročanstva svrstavaju u uzastopne periode svetske istorije sve
do kraja vremena, uključujući i sadašnjost. Na svoj poseban način
apokaliptička literatura opisuje kraj istorije, poslednji sukob u ko-
me će Bog pobediti sile zla koje dominiraju u sadašnjem svetu, či-
118
me se bitan sadržaj starozavetne eskahatologije, koja je imala ide-
ju linearnog toka vremena, ostvaruje u vremenu u kome istorija do-
stiže svoj vrhunac potpunim ostvarivanjem Božijeg plana spasenja
(Rice, 1985:312-315, Simović-Kuburić, 2002).
Pojam Božiji narod, bilo da pripada vidljivoj ili nevidljivoj za-
jednici, uvek nosi ideju kolektiviteta i ideju da će u budućnosti uži-
vati u Božijoj prisutnosti: „I gledaće lice njegovo, i ime njegovo bi-
će na čelima njihovima“ (Otkrivenje 22:4).
Biblijski koncept vremena počinje simbolom „drveta života“ i
„drvetom znanja dobra i zla“ (1.Moj. 2:9), a završava u Novom Za-
vetu samo simbolom drveta života, „koje rađa dvanaest rodova da-
jući svakoga mjeseca svoj rod; i lišće od drveta bijaše za isceljiva-
nje narodima“ (Otkrivenje 22:2). Lekcija je izgleda naučena, savr-
šeni su oni koji su dugim učenjem obučeni za razlikovanje i dobra i
zla (Jevr. 5:14). Budućnost je obećana „onima koji tvore zapovesti
njegove, da im bude vlast na drvo života“ (Otkrvienje 22:14). Po-
ruka iz Otkrivenja, poruka Apokalipse, ima svoje dvostruko znače-
nje koje bismo mogli da definišemo kao budućnost koju uslovlja-
va sadašnjost.
Teologija integriteta
124
gi kontinent, svaki Srbin nosi sa sobom inat srpskog naroda koji mu pomaže da
istraje u iskušenjima.“ (Novi Sad, 3. 12. 2013)
Božana Ciganović, studentkinje sociologije, svoje mišljenje o
budućnosti Crkve zasniva na pokazateljima koji joj ne idu u prilog.
Savremeni trendovi ateizacije putem obrazovanja, verski mešoviti
brakovi i evrointegracije po njenom mišljenju ne idu u prilog SPC:
„Broj vernika SPC u budućnosti može znatno da opadne, jer se svet moder-
nizuje u smislu da se mnogo više ljudi izjašnjavaju kao nevernici, odnosno da ne
pripadaju nijednoj veri. Posmatrajući lično i svoju studijsku grupu na fakultetu,
sve više njih se pronalaze u ateizmu. Zatim, mnogo više danas ima verski mešo-
vitih brakova, gde deca bivaju puštena da sama izaberu kojoj i da li će pripadati
veri od oca ili majke, i na taj način se smanjuje broj vernika. Koncepcija sadaš-
nje Evrpske Unije ne može da prihvati Srpsku pravoslavnu crkvu onakvu kakva
jeste zbog njenog uticaja na narod. Mondijalizacija i ekumenizacija su metod za
uklapanje u rimokatoličko-protestantski sistem koji je suprotan od pravoslavnog
odnosno Svetosavskog.“ (Novi Sad, 3. 12. 2013)
Iz odgovora Ružice Mijin izdvajam samo odgovor koji se odno-
si na problem nedostatka misionarskih delatnosti u pravoslavlju ko-
je je samim tim u zavisnosti od nataliteta:
„SPC nema misionarsku delatnost kao npr. neke konfesionalne zajednice. Zato
sa smanjenjem broja stanovnika SPC gubi svoje vernike.“ (Novi Sad, 3. 12. 2013)
Marija Šmit u svom odgovoru ukazuje da je savremeni čovek u
konfliktu između održavanja tradicije i vlastite karijere u društvu i
da u tom smislu pravoslavlje mora da računa na kompromis. Osim
toga, sloboda veroispovesti ide do te mere da se prihvata praksa ko-
ja je nespojiva s Biblijskim učenjem.
„Pošto živimo u svetu koji brzo napreduje, sve više ljudi želi da napreduje
u poslovnom životu i gradi karijeru, a sve manje obraća pažnju na tradicionalne
vrednosti. Takođe, u školama verska nastava je izborni predmet, što govori o to-
leranciji Srpske pravoslavne crkve. Smatram da svaki čovek ima slobodnu vo-
lju da odabere religiju koju želi, bez obzira iz kakve porodice dolazi. U savreme-
nom društvu i jeste problem ponekad, kada su brakovi verski mešoviti, koje ve-
roipovesti će dete biti. U okviru pravoslavne crkve postoje neka neslaganja oko
učenja (na primer o besmrtnosti duše). Verujem da većina vernika želi da se jed-
125
noga dana ti problemi reše i napravi neki kompromis. Na primer homoseksual-
nost koja nije dozvoljena po Bibliji, ali u savremenom svetu je prihvatljiva.“ (No-
vi Sad, 3. 12. 2013).
Nikolina Rakić, studentkinja žurnalistike, ima pesimističan stav
o budućnosti SPC a razlozi koje navodi su sledeći:
„SPC, pošto važi za nacionalnu crkvu, uvek će brojati najviše vernika u Srbi-
ji u odnosu na druge verske zajednice. Ali smatram da će brojati sve manje i ma-
nje vernika iz nekoliko razloga. Prvi je zato što raste broj neverujućih. Zatim, i
oni koji važe za pravoslavce sve ređe odlaze u crkvu. I na kraju, Srbija je sve si-
romašnija zemlja, a tarife popova sve veće, kao i odsustvo humanitarne pomoći u
vidu donacija narodu. Čak i ljudi koji su bili okoreli vernici nazivaju popove lo-
povima, samim tim zamrze i politiku pravoslavlja i grade neko svoje viđenje Bo-
ga. Time se doprineo loš imidž predstavnika SPC. Jedino što mislim da vreme-
nom neće nestati je slavljenje krsne slave, ali zato što je to više deo tradicije i po-
rodičnog nasleđa.“ (Novi Sad, 3. 12. 2013)
Dejan Đolović, student žurnalistike, takođe ima kritički stav:
„U pravoslavlju je skromnost jedna od važnih vrlina, a kada vidimo patrijar-
he, protojereje kako se voze u blindiranim automobilima, kako vode raskalašan
život, čineći sve grehove i one koji oni kao duhovna lica prenose na ostale verni-
ke, mora se postaviti pitanje koliko je svetla budućnost najstarije i najznačajnije
veroispoveti našeg naroda. Još jedan razlog laganog slabljenja SPC jesu i mno-
gobrojne, kako stare tako i novooformljene sekte. Postoji mnogo takvih i zato za-
ključujemo da ljudi traže neki boljitak na polju religije i odlučuju se na menjanje
vere. Budućnost SPC je sada postala politika. Vernik ne može ostati ravnodušan
kada čuje, pročita ili sazna delo Kačavende. Neko ko je bio autoritet i uzvišen lik
počini delo koje nije hrišćansko, delo koji se može staviti u isti koš sa smrtnim
grehom.” (Novi Sad, 3.12.2013)
Olja Jojkić, studentkinja žurnalistike, iskazuje optimizam smatra-
jući da ono što svi poštujemo ima svoju budućnost, a to su pre sve-
ga slave, jer se ljudi vrlo rado pridržavaju tih običaja. Takođe sma-
tra da je krštenje i pričest oličenje pravoslavlja i da ima svoju bu-
dućnost, a da je najlepši obred obred venčanja.
„Jedino što ne vidim kao budućnost jesu kršenja osnovnih pravila, nepošto-
vanje osnovnih normi. Kao veliki vernik smatram da ćemo tako što barem jed-
126
nom nedeljno upaliti sveću u crkvi i staviti novac na ikonu održati ovu lepu kul-
turu i sačuvati pravoslavlje do daljnjeg, i prenositi te vrednosti na sledeće gene-
racije.“ (Novi Sad, 3. 12. 2013)
Brojna su mišljenja kojima studenti upotpunjavaju viziju buduć-
nosti Crkve. Navešću još izjavu Saške Jeličić, studentkinje žurnali-
stike koja između ostalog kaže:
„Da bi jedna crkva bila prava crkva i da bi opstala u budućnosti, bitno je da
se ne meša u državne poslove, da se ne eksponira putem medijskih skandala i da
se izuzme iz ekonomskih interesa. SPC može da opstane kao čuvar tradicije sa-
mo ako reši unutrašnje sukobe i postane tolerantna prema drugim religijama. Da-
kle, moje viđenje budućnosti SPC, kao i viđenje većine, nije baš sjajno u ovom
trenutku.“ (Novi Sad, 3.12.2013)
128
ko otpadati jer nemaju temeljitu ukorenjenost u liturgijskom životu, niti dovoljno
poznavanje suštine vere. Ostaće vernici koji su osvešćeni, koji tačno znaju u šta
veruju i zbog čega. Na to će dosta uticati verska nastava koja će doprineti kvalite-
tu života u crkvenim zajednicama. Ostaće jake i fundamentalističke, ksenofobič-
ne, zatvorene grupe sektaškog tipa koje tumače pravoslavlje rigidno, apokaliptič-
no i bez tolerancije prema svemu drugačijem.“ (Užice, 8.2.2014)
Kritički stav i zabrinutost za Crkvu iskazuje se u mišljenju jed-
nog veroučitelja koji naglašava problem nerazvojnosti pravoslav-
lja, njene otuđenosti od savremenih pitanja života, jer ostavlja ver-
nike bez odgovora na brojna pitanja. Ovo viđenje budućnosti je po-
vezano s pozivom da se crkva kao institucija reformiše i preporodi.
„U Srbiji se pravoslavlje, u velikoj meri, svelo na običajnu praksu. Ukoliko
ne dođe do sveopšteg preporoda (od jerarhije do laika), smatram da ćemo izgubi-
ti živu Crkvu a samim time i Pravoslavlje. Crkva ne daje odgovore na pitanja sa-
vremenog čoveka, s toga će ljudi biti prinuđeni da odgovore traže na drugoj stra-
ni.“ (Užice, 8.2.2014).
Sveobuhvatno mišljenje jednog veroučitelja koji sagledava mo-
guću budućnost u jačanju iskrene religioznosti koji predstavlja op-
timistički stav, potom navodi moguće duhovno odumiranje i otpad
od vere, što ga vidi oko pesimiste, ali gledano objektivno krst je
simbol stradanja:
„Pozitivni stav: Terminološko približavanje dela sv. Otaca crkve (prevodi) sa-
vremenom čoveku; zaživljavanje parohijskog života u pravom smislu; kroz „stra-
danje“ čoveka i sveštenstva u životu u svetu bežati od kvantiteta i davanja suštin-
skog značaja kvalitetu.
Pesimistički stav: strah od daljeg udaljenja klera od naroda (nedovoljna pri-
sutnost i pristupačnost pastira-sveštenika-ali i episkopa koji, i kada su u narodu,
ne čuju glas naroda, jer nemaju neposrednog dodira kroz razgovor!!!) i dalje du-
hovno „odumiranje“ koje će prerasti ili u zastranjenja po pitanju vere i od samog
klera, ili u otpadu od vere (ateizam).
Objektivno: mnogo teško, ali krst koji nam valja nositi, jer Gospod nikad ne
daje više nego što možemo podneti…“ (Užice, 8. 2. 2014).
Značaj hrišćanske misije je izazov pravoslavlju na koji još če-
ka odgovor:
129
„Imajući u vidu nemogućnost sazivanja svepravoslavnog sabora, kao i samo
prvenstvo vođstva pravoslavnih crkava (pod ovim mislim na problem prevlasti
između Carigrada i Moskve) pravoslavlje se nalazi u velikom izazovu. Jedan od
njih jeste mogućnost raskola u pravoslavnoj crkvi. Budući da ostaju nerešeni pro-
blemi u Crkvi kao instituciji, sama Pravoslavna crkva zaostaje za katoličkom i
protestantskom crkvom koje su revnosnije u svojoj misiji. Izbegavanjem dijaloga
sa pomenutim crkvama, mi pravoslavni sve više gubimo jedinstvo sa drugim cr-
kvama. Novi izazov svakako predstavlja i islam, koji se sve više širi i koji pred-
stavlja potencijalnu opasnost za pravoslavne. Budućnost pravoslavlja dakle, ne
ostaje svetla, ukoliko prvo ne rešimo probleme sa svojom Crkvom, a onda je po-
trebno i okrenuti se ka drugim crkvama i religijama. Ne sudeći Hristovu poruku
„idite i propovedajte“ pravoslavlje kao crkva gubi svoju misiju, svoju suštinu, a
samim tim i smisao postojanja.“ (Užice, 8.2.2014).
Veroučitelji taksativno sagledavaju budućnost preko zadataka ko-
ji stoje pred Crkvom kao institucijom, polazeći od saradnje sa drža-
vom, preko medija, do unutrašnje reforme:
„1. Što čvršća saradnja sa državnim institucijama; 2. Crkva što češće na me-
dijima, televiziji i radio programima; 3. Crkva da se ne bavi politikom, ali da ima
jasne stavove; 4. Suzbiti pogrešna učenja unutar Crkve – radikalne parole kao što
je „pravoslavlje ili smrt“; 5. Crkva da ne bude konzervativna, obavezno da prati
svetske trendove; 6. Preispitati neke kanone, pr. pitanje devstvenosti?; 7. Što ve-
ća saradnja na Vaseljenskom nivou, pr. rešiti pitanje kalendara; 8. Ostale razlike
ne smatrati kao grešničke… za koje nema spasenja; 9. Širiti ljubav i razumeva-
nje.“ (Užice, 8.2.2014).
„Zadatak pravoslavnih u budućnosti je, pre svega, da bolje organizuju „svoje
redove“. Crkva treba da se pozabavi odnosima na relaciji kler-narod, tj. da utvr-
di svest da je svako ko je kršten deo Crkve i da ima svoje nezamenjivo mesto u
njoj. Tek tako jasna i artikulisana zajednica može da vrši misiju bez straha da se
nešto iz te misije može „zloupotrebiti“ u dobu koje dolazi. Mislim da u budućno-
sti najviše treba brinuti o crkvenoj prosveti, koja će biti u skladu sa novim vre-
menom. Samo sa obrazovanim i verujućim sveštenicima možemo imati stabilnu
budućnost. Budući da su parohijski sveštenici najvidljiviji deo Crkve, mislim da
je važno da se oni u budućnosti motivišu na neki drugi način a ne kao danas, sa-
mo kroz parohijska primanja, a to je plodno tlo za nemar i loše međusobne odno-
130
se. Dakle, imamo „više budućnosti“. Mnogo više zavisi od nas nego od vreme-
na.“ (Kraljevo, 22. 3. 2014)
„Kao što su Sloveni imali pre više od hiljadu godina svetu braću Ćirila i Me-
todija, tako bi bilo dobro da opet pošalju takve misionare ostatku sveta. Odloži-
la bi se Apokalipsa, i otuđenje čoveka od čoveka. Grke je u vreme turskog rop-
stva tešila ideja ponovnog vizantijskog carstva. Kada bi se Rusiji vratila carevi-
na, Rusija bi imala veliku ulogu u budućnosti čovečanstva. Dobri misionari ruski
proneli bi ideje pravoslavlja širom sveta i nastalo bi blagostanje, predokus Ra-
ja.“ (Kraljevo, 22.3.2014)
„Ako uzmemo Otkrivenje Jovanovo koje nam jasno govori kako će se zavr-
štiti istorija (kada god to bilo), i ma koliko nam se činilo da su to upravo ova, na-
ša vremena, za mene je, čak i najskorija budućnost pravoslavlja, usko vezana za
politiku a naročito geopolitiku. Ukratko rečeno, pravoslavlje će svakako opsta-
ti do kraja vremena i do tada, lično verujem, da će zaživeti još jedan procvat i to
zahvaljujući Rusiji. To tvrdim na osnovu težišta sile koja se već uveliko preme-
šta sa tla Amerike i Evrope na tlo Rusije, koja ne postaje samo ekonomska i po-
litička sila već u kojoj dolazi i do procvata pravoslavlja. Mislim da jedino Rusija
trenutno ima potencijal da u punoći obnovi pravoslavlje u svojoj snazi, jer ne vi-
dim nijedan drugi narod, uključujući i nas, koji bi to mogao.“ (Užice, 8.2.2014).
Da je verska nastava ulaganje u budućnost kako društva tako i
Crkve, jasno govore odgovori veroučitelja. Svoj uticaj prepoznaju
ne samo u učionici među decom, već i u zbornici među kolegama,
a i u lokalnoj zajednici. Budući da se pravoslavno hrišćanstvo uči i
u drugim predmetima, od srpskog jezika do likovne kulture, jasno
je da je budućnost Crkve moguća ako se prenosi kao kulturno na-
sleđe novim generacijama.
„Veoma je važno da jedan narod, bez obzira kojoj verskoj zajednici pripada,
spozna svoju veru i zašto je važno imati veru u sebi. Uvođenjem verske nastave
postignuto je to da se u određenoj meri podigla svest naroda i zahvaljujući mladi-
ma koji pohađaju versku nastavu polako se gubi nacionalizam a na njegovo mesto
polako dolazi zdrava svest o čoveku kao biću zajednice, zbog čega je jako važno
ko predaje versku nastavu i kako“ (Kraljevo, 22.3.2014).
„Ličnost veroučitelja u odnosu prema školskim obavezama menja odnos osta-
lih predmetnih nastavnika. Smatram da još uvek nsastavnik veronauke nije pri-
131
hvaćen kao ravnopravni član kolektiva. Da bi se veroučitelj uklopio, potrebno je
prvo da bude integrisan u sredinu u kojoj radi. Različite vannastavne aktivnosti
i saradnja sa ostalim predmetnim nastavnicima doprinosi da rezultati rada budu
viđeni i prikazani kako kolektivu, tako i van njega. Multidisciplinarnost samog
predmeta omogućava korelaciju sa drugim predmetima: srpski jezik, istorija, ge-
ografija, muzička kultura, likovna kultura…“ (Kraljevo, 22. 3. 2014).
Protestantski teolog pravoslavlje ocenjuje kao tradicionalnu reli-
giju koja se prilično odvojila od svoje društvene uloge, u veronau-
ci početak njenog uticaja, jer bez misije ne vidi stvarnu budućnost:
„Budućnost pravoslavlja, kao i svake ideje, zavisi od toga koliko ga ljudi pre-
poznaju kao validan odgovor na nedoumice života. Da bi se to desilo, istina mora
biti kontekstualizirana, rečena jezikom razumljivim našim savremenicima. Sve-
štenstvo je u velikoj meri zauzeto poslušanjem, vršeći liturgiju i obrede, ispunja-
vajući potrebe svojih parohijana. Klir tako ispunjava svoju ulogu, ali se i suoča-
va sa praktičnim ograničenjima svoga uticaja. Uvođenje veronauka je stvorilo po-
trebu, mogućnost da teologija kao smisaoni, duhovni koncept života postane pri-
stupačna, razumljivija u narodu, posebno među najmlađima. Pred veroučiteljem
se nalazi odgovoran i zahtevan zadatak. On mora biti ne samo kompetentan, ne-
go spreman da duhovne istine prilagodi učenicima. I više od toga, on je „gledanje
svetu“, opit i dokaz hrišćanstva u praksi. Zajedničkim prožimanjem živi se Crkva
u punini njene sabornosti, što predstavlja ne samo garanciju njenog opstanka, ne-
go i ispunjenje njene eshatološke uloge.“ (Z.V. prot. teolog, Beograd, 6. 3. 2014)
Na kraju iznosim mišljenje pravoslavnog teologa koji je u po-
trazi za slobodom izraza krenuo da upoznaje različite koncepte re-
ligioznosti.
„Koncept religije danas nije isto što je bio pre 2000 godina. Mislim da je reli-
gija promenila svoj koncept. Mislim da neće nikada nestati jer čovek ima potre-
bu da traži odgovore premda ih ne može sasvim naći. Religija će biti izraz čove-
ka da dođe do nekih odgovora. Mislim da će kao institucija u potpunosti izgubi-
ti svoj uticaj, to je ono što se i sada dešava, ali da je religiozna filozofija ono što
će ostati. Mislim da je to posledica savremnog koncepta, više nije presudno gde
ste rođeni jer je svuda sve prisutno. Tamo gde je kultura mulitikulturalizma dav-
no stigla, to je normalan sistem života, religija može da se bira, kao npr. u Ame-
rici. Kod nas u Evropskom kontekstu još imate dominaciju nečega, nije to samo
132
kod nas. U Italiji je uticaj katolicizma mnogo jači nego ovde pravoslavlja, iako
mi mislimo da smo veliki pravoslavni narod, kod nas je to već razvodnjeno jer je
institucija urušila sebe samu, brukajući se po televiziji i u medijima i postupcima
na kraju krajeva.“ (N. M. Beograd, 8. 3. 2014)
Zaključak
Literatura
Anidžar Gil (2014) Semiti, Rasa, religija, književnost, Beograd: Centar za me-
dije I komunikacije.
Armstrong, K. (2007) Bitka za Boga: fundamentalizam u judaizmu, kršćan-
stvu i islamu. Sarajevo: Šahinpašić.
133
Barrett, David B., George T. Kurian, Todd M. Johnson (2001) WORLD CHRI-
STIAN ENCYCLOPEDIA, A comparative survey of churches and religions in the
modern world, Second edition, Volume 1: The world by countries: religionists,
churches, ministries, New York: Oxford Univesity Press.
Đorđević, Dragoljub (prir). (1994). Povratak svetog? Niš: Gradina
Đorđević, Dragoljub (2007). Pravoslavlje, u: Sociološki rečnik, priredili Aljo-
ša Mimica, Marija Bogdanović, Beograd: Zavod za udženike, 436-437.
Đurović, Bogdan (2007). Pravoverje, u: Sociološki rečnik, priredili Aljoša Mi-
mica, Marija Bogdanović, Beograd: Zavod za udženike, 436-437.
Erikson, E. (2008) Identitet i životni ciklusi. Beograd: Zavod za udžbenike.
Filipović, B. (2005) Budućnost religije, kratki pregled socioloških teorija. Su-
botica: B. Filipovic
Hrnjica, S. (2010) Zrelost ličnosti. treće izdanje, Beograd: Zavod za udžbenike.
Jerotić, Vladeta i Gajšek, Aleksandar (2008) Agape 3, Beograd: Draslar partner.
Kuburić, Zorica (2013). Pred izazovom verskih sloboda, Mogu li muslimani
I hrišćani da žive pod istim krovom? Diskursi, Vol 3, br. 4: 121-138.
Kuburić, Zorica (2013a). The Self-Image of Adolescents in the Protestant Fa-
mily: A Study of Seventh-Day Adventist Families in Predominantly Orthodox Ser-
bia, SAD: Mellenpress.
Kuburić, Zorica i Zotova Ana (2013). Religija i mentalno zdravlje, Religija i
tolerancija, Vol. 11. No 20. Str. 181-209.
Kuburić, Zorica I Gavrilović, Danijela (2012). Revitalizacija religije u savre-
menoj Sribji, Religija i tolerancija, Vol. 10. No 18, 201-214.
Kuburić Zorica (2008). The Role of Religion in Identity Formation and So-
cial Distancing in the Balkans, Divided God and Intercultural Dialog. Ljubljana:
Dijački dom Ivana Cankarja: KUD Pozitiv, 153–170.
Kuburić, Zorica i Vladeta Jerotić (2008). Budućnost religije. U: Vladeta Jero-
tić i Aleksandar Gajšek. Agape. Beograd: Draslar partner, 187–216.
Kuburic, Zorica (2006). Religion in Serbia and Montenegro. U: Worldmark
Encyclopedia of Religious Practices, Vol. III, Ed. Thomas Riggs. Thomson Gal.
SAD, 307–312.
Kuburić, Zorica (2005). Religious and National Identity in Process of Globa-
lization of Serbia. U: Danijela Gavrilović (ed). Religion and Globalization. Niš:
Yugoslav Society for the Scientific Study of Religion.
134
Kuburić, Zorica (2003). Religion beetween regional and universal identity.
U: G. Bašić i S. Devetak (ed.). Democracy and Religion. Belgrade: ERC, ISCO-
MET, 234–240.
Krstić, Zoran (2012) Pravoslavlje i modernost – teme praktične teologije, Služ-
beni glasnik, Beograd; prvi put objavljeno u zborniku sa naučnog skupa Mana-
stir Kalenić, u susret šestoj stogodišnjici, Beograd – Kragujevac 2009, 169 – 175.
Mladenović, Andrijana (Ed.) (2011). Religioznost u Srbiji 2010. : istraživa-
nje religioynosti građana Srbije i njihovog stava prema procesu evropskih inte-
gracija, Beograd: Hrišćanski kulturni centar; Centar za evrpske integracije; Fon-
dacija Konrad Adenauer.
Simonović-Kuburić, Z. (2002) Dijalog i dogma, Odnos kritičkog i dogmat-
skog mišljenja. Novi Sad: Centar za empirijska istraživanja religije.
Stojmenović, J. (2014) Srpska pravoslavna crkva u 21. veku. Seminarski rad
iz Verskih zajednica u Srbiji, Filozofski fakultet, Novi Sad.
Šušnjić, Đ. (1998) Religija 2. Značenje, teorije, preplitanja, susreti. Beograd:
Čigoja štampa.
135
136
REZIMEI POGLAVLJA
TEOLOGIJA RAZVOJA
SPIRALA RAZVOJA I/ILI SUNOVRATA
Dva ključna pojma kojima se objašnjava suština života su vreme i prostor. Kre-
tanje kroz vreme i prostor, prema jednom načinu razumevanja, ulazi u putanju to-
ka kružnog kretanja po zatvorenom i predvidivom sistemu, dok, po drugom, kreta-
nje ima linearnu putanju u otvorenom i za čoveka nepredvidivom sistemu. Kom-
promis između te dve ekstremne pozicije razumevanja razvoja jeste simbol spira-
le koji pokušava da otvori zatvoren sistem, da ga vraća delimično na isto, ali da,
ipak, vodi u pravcu razvoja i kretanja ka novim formama. Tako bi krug, spirala
i poluprava, bili simboli razumevanja kretanja u vremenu koje ima svoj početak.
U ovom radu predstavljen je problem razvoja kroz simboliku spirale. U kontek-
stu monoteističkih religija početak je predstavljen stvaranjem sveta i odbrojava-
njem dana. Spirala je uspostavljena u vremenu ciklusom sedmice. Druga poru-
ka Staroga zaveta potiče od priče o padu u greh od kada se, poznanjem dobra i
zla, spirala razvoja odvija u dva pravca, u pravcu života i u pravcu smrti, a po-
prište borbe je i Zemlja i biće.
Ključne reči: Biblija, život, spirala, vreme, prostor, razvoj, religija
TEOLOGIJA SLOBODE
137
TEOLOGIJA SEĆANJA
TEOLOGIJA MIRA
TEOLGIJA INTEGRITETA
138
ji svakodnevnog života. Istraživanje se temelji na kvalitativnoj analizi odgovora
klera i laika o budućnosti hrišćanstva. Prema odgovorima budućnost se rasloja-
va u nekoliko pravaca, a naglasak se stavlja na samu suštinu hrišćanskog verova-
nja u vaskrsenje i ukazuje na moguće načine odgađanja apokalipse. Iz odgovora
laika nazire se kritički stav i stiče se utisak da se jaz koji nastaje između svetog i
svetovnog, između očekivanog i realnog života Crkve produbljuje sve više baha-
tošću pojedinih njenih predstavnika. Dinamika odnosa unutar svakog konkretnog
društva u kome deluje hrišćanstvo kao religija ima svoju putanju raskola i inte-
gracija po različitim osnovama. Integrativna moć Crkve kao zajednice nalazi se
u odnosima koji su bazirani na principu ljubavi, dok je dinamika straha njena
dezintegrativna strana, koja se formira u svesti vernika preko slike koju stvaraju
o Bogu, a potom se realizuje u dinamici porodičnog života i vaspitnih postupaka.
Ključne reči: hrišćanstvo, teologija integriteta, inkluzivna religioznost, sli-
ka o Bogu.
139
140
SUMMARY OF THE CHAPTERS
The paper focuses on the issue of personal freedom and an attempt to under-
stand it through messages written in the Bible. The issue of freedom was consid-
ered in relation to the religious values that are present in monotheistic religions
and which are primarily related to the question of man’s belonging and then the
freedom that allows autonomy. The key question concerning the thinking about
freedom is the issue of responsibility and the ways of its development, both in ed-
ucational processes and in psychotherapeutic practice. Freedom as a sense of
personal and social responsibility is the base of mental health.
Key words: Bible, freedom, belonging, responsibility, mental health
141
REMEMBERING AND FORGETTING RELIGIOUS
MESSAGES
142