Velečasni Brown – Nevinost

velečasnog Browna

Čekić Božji

G. K. Chesterton
Gilbert Keith Chesterton: Velečasni Brown - Nevinost velečasnog Browna:
Čekić Božji

Naslov izvornika: Gilbert Keith Chesterton, The Innocence of Father Brown:

Hammer of God

Prijevod: Mihovil Katić i Ivo Džeba

Lektura: Ivana Čagalj, mag. edu.

Grafičko oblikovanje i prijelom: Hieronymus/Nikolina Mihaljević

Copyright © Mihovil Katić & Ivo Džeba, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati,
reproducirati, ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez
prethodne suglasnosti nakladnika.

Zagreb, 2015.
Čekić Božji

Čekić Božji

Seoce Bohun Beacon smješteno je na brežuljku toliko strmom da

se visoki toranj njegove crkve doimao tek poput vrha malene pla-
nine. U podnožju crkve smjestila se kovačnica koja je često vatrom
obojena u crveno, i uvijek zatrpana čekićima i komadićima želje-
za; nasuprot njoj, preko neurednog križanja kamenih puteva, bio je
„Plavi vepar“, jedina gostionica u mjestu. Na ovom su se križanju,
u osvit olovno srebrne zore, susrela dva brata i započela razgovor;
jednome je dan upravo započinjao, a drugome završavao. Velečasni
Wilfred Bohun bio je vrlo pobožan čovjek, i zaputio se kako bi iz-
vršio neke stroge molitvene ili kontemplacijske radnje u zoru. Puko
vnik Norman Bohun, njegov stariji brat, ni u kojem smislu nije bio
pobožan. Sjedio je u večernjem odijelu na klupi izvan Plavog vepra,
pijući ono što bi filozofski nastrojen promatrač bio slobodan smatra-
ti posljednjom čašom utorka ili prvom čašom srijede. Pukovnik po
tom pitanju nije bio izbirljiv.
Bohuni su bili jedna od malobrojnih aristokratskih obitelji koja
je sezala još od srednjega vijeka, a njihovi su preci čak vidjeli Pale-
stinu. Ipak, bila bi velika pogreška pretpostaviti da takve kuće sto-
je visoko u viteškoj tradiciji. Izuzev siromašnih, malo ljudi drži do
tradicije. Aristokrati ne žive po tradiciji, nego po modi. Bohuni su
bili Mohocksi tijekom vladavine kraljice Ane, a za kraljice Viktorije
Mashersi, ali, poput mnogih uistinu drevnih obitelji, u posljednjim

3
 Velečasni Brown – Nevinost velečasnog Browna

su se dvama stoljećima srozali u puke pijanice i degenerične kicoše,

sve dok se nije počelo šuškati i o ludilu. Zasigurno je bilo nečega
što bi se teško moglo nazvati ljudskim u pukovnikovoj zvjerskoj
potrazi za užicima i njegovoj okorjeloj odlučnosti da ne ide kući dok
jutro ne dosegne odvratnu jasnoću nesanice. Bio je visoka, lijepa
životinja, starijih godina, ali još uvijek iznenađujuće plave kose.
Izgledao bi potpuno plavo i lavovski da mu plave oči nisu toliko
duboko utonule u lice da su izgledale crno. Bile su međusobno malo
preblizu smještene. Imao je vrlo dugačke plave brkove, a na svakoj
strani nabor ili brazdu od nosnice do vilice, tako da se činilo kao
da mu je prijeziran izraz urezan u lice. Na večernjoj je odjeći nosio
neobičan svijetložuti kaput koji je izgledao više poput vrlo laganog
kućnog ogrtača negoli kaputa, a na zatiljku je stajao vrlo čudan še-
šir širokoga oboda, svijetlozelene boje, očito uzet nasumice nekom
istočnjačkom znatiželjom. Bio je ponosan na svoju pojavu u tako
neprikladnome ruhu - ponosan na činjenicu da se zbog njega odjeća
uvijek doimala skladnom.
Njegov je brat, kapelan, također bio plavokos i elegantan, ali je
bio zakopčan u crninu do brade, a lice mu glatko izbrijano, održa-
vano, i pomalo nervozno. Čini se da nije živio nizašto drugo doli
za svoju religiju; ali neki bi rekli (posebice kovač, koji je bio prezbi-
terijanac) da je to bila ljubav prema gotičkoj arhitekturi više negoli
prema Bogu te da je njegovo neprestano obilaženje crkvom, kao da
je kakav duh, bio samo jedan čišći oblik gotovo morbidne žeđi za
ljepotom koja je njegova brata tjerala da bjesomučno ide za ženama
i vinom. Ova je optužba bila upitna, ali je njegova praktična pobo
žnost bila neupitna. Uistinu, optužba je bilo uglavnom neznalačko
nerazumijevanje ljubavi prema samoći i tajnoj molitvi, a očitovala
se u tome što je često viđen kako kleči, ali ne ispred oltara, nego na
neobičnim mjestima: u kriptama, ili na galerijama, ili čak na zvoni-
ku. Upravo se spremao ući u crkvu kroz dvorište kovačnice, ali za-
stao je lagano se namrštivši kada je vidio kako duboke oči njegova

4
Čekić Božji

brata zure u istome smjeru. Bilo mu je sasvim jasno da pukovnika

crkva nije zanimala. Ondje je bila jedino još kovačka radionica, a,
iako je kovač bio puritanac, njemu nimalo sličan, Wilfred Bohun čuo
je i za neke skandale vezane uz njegovu lijepu i prilično slavnu ženu.
Bacio je znatiželjan pogled kroz nadstrešnicu, a pukovnik smijući
se ustade kako bi razgovarao s njime.
„Dobro jutro, Wilfrede“, reče. „Poput dobrog zemljoposjednika
ja neprekidno gledam na svoj narod. Odoh kod kovača.“
Wilfred je spustio pogled i rekao: „Kovač nije tu. Otišao je u
Greenford.“
„Znam“, odgovori drugi tihim podsmjehom, „zato i idem kod njega.“
„Normane“, reče klerik, gledajući kamenje na cesti, „zar te nije
strah groma?“
„Kako misliš?“ upita pukovnik. „Baviš li se iz hobija meteorologijom?“
„Hoću reći“, reče Wilfred pognutog pogleda, „misliš li ponekad
kako bi te Bog mogao pogoditi na ulici?“
„Ispričavam se“, reče pukovnik, „sada uviđam da su tvoj hobi
narodne priče.“
„A ja znam da je tvoj hobi svetogrđe“, uzvrati religiozni čovjek,
pogođen u jedino živo mjesto svoje naravi. „Ali ako se ne bojiš Boga,
imaš dobar razlog bojati se čovjeka.“
Stariji brat pristojno podiže svoje obrve. „Bojati se čovjeka?“ reče.
„Kovač Barnes najveći je i najjači čovjek u krugu od četrdeset
milja“, reče svećenik ozbiljno. „Znam da nisi kukavica ni slabić, ali
on bi te mogao baciti preko zida.“
Ovo je, budući da je bilo istinito, pogodilo metu, a linija koja je
spajala pukovnikova usta i nosnice produbila se i potamnjela. Za
trenutak je stajao s teškim podrugljivim izrazom na licu, no umah

5
 Velečasni Brown – Nevinost velečasnog Browna

pukovnik Bohun povrati svoj vlastiti okrutni humor i nasmija se,

pokazujući pod svojim žutim brkovima dva prednja zuba koja su
bila kao u psa. „U tom je slučaju, moj dragi Wilfrede“, reče sasvim
bezbrižno, „bio mudar potez što je posljednji Bohun izašao djelo-
mično oklopljen.“
Nakon toga skide sa svoje glave čudni okrugli šešir prekriven
zelenom bojom, pokazujući kako je iznutra prekriven željezom.
Wilfred je prepoznao da je riječ o laganoj japanskoj ili kineskoj kaci-
gi, skinutoj s trofeja koji je visio u staroj obiteljskoj dvorani.
„Taj mi je šešir bio prvi pri ruci“, objasni njegov brat ležerno,
„uvijek biram najbliži šešir i najbližu ženu.“
„Kovač je u Greenfordu“, reče Wilfred tiho, „ne zna se kada će doći.“
Rekavši to, okrenu se i otiđe u crkvu pognute glave, križajući se
poput onoga koji želi otjerati nečistog duha. Bio je odlučan da zabo-
ravi takav prostakluk u hladnom sumraku svoga visokog gotičkog
samostana; ali tog je jutra bilo suđeno da njegov uobičajeni slijed
religioznih čina bude neprestano prekidan malenim šokovima.
Kada je ušao u crkvu, uvijek praznu u to doba, klečeća figura brzo
je ustala na noge i došla na dnevnu svjetlost kraj otvorenih vrata.
Kada ju je kapelan vidio, ostao je ukočen od uzbuđenja. Jutarnji je
pobožnik bio nitko drugi nego seoski maloumnik, kovačev nećak,
koji nije niti brinuo niti mogao brinuti za crkvu ili za bilo što drugo.
Uvijek su ga zvali „Ludi Joe“, i čini se da nije imao drugog imena;
bio je taman, snažan, pogrbljen momak, s tegobnim bijelim licem,
tamnom ravnom kosom, i uvijek otvorenim ustima. Dok je prolazio
kraj svećenika, čudovišno lice nije dalo naslutiti što je radio, ili o
čemu je razmišljao. Nikada se prije nije molio. Kakve je to molitve
sada molio? Neobične molitve zasigurno.
Wilfred Bohun stajao je kao ukopan dovoljno dugo da bi vidio kako
maloumnik izlazi van na sunce. Čak je vidio i svog razuzdanog brata

6
Čekić Božji

kako ga pozdravlja s nekom vrstom dobrodušne šaljivosti. Posljednje

što je vidio bio je prizor pukovnika kako baca novčiće u Joeova otvore-
na usta, s ozbiljnim izrazom na licu dok je pokušavao pogoditi.

Ova je ružna osunčana slika zemaljske glupoće i okrutnosti na-

pokon poslala asketu na njegove molitve za pročišćenje, i nove mi-
sli. Sjeo je na klupu na galeriji, koja je bila smještena pod šarenim
prozorom koji je volio i koji je uvijek umirivao njegov duh; plavi
prozor s prizorom anđela koji nose ljiljane. Tu je, modrog lica i usta
poput ribljih, počeo manje misliti o priglupima. Manje je razmišljao
o zlom bratu koji korača poput gladnoga lava. Uranjao je sve dublje
i dublje u one hladne i slatke boje srebrnih cvjetova i safirnoga neba.

U tom ga je položaju nakon pola sata zatekao Gibbs, seoski po-

stolar, koji je u velikoj žurbi poslan po njega. Ustao je žurno jer je
znao da bi samo neka ozbiljna stvar dovela Gibbsa u crkvu. Postolar
je, kao i u mnogim drugim selima, bio ateist, a njegov je pojavak u
crkvi bio za nijansu neobičniji i od pojavka Ludog Joa. Bilo je to jutro
puno teoloških zagonetki.

„Što je?“ upita Wilfred Bohun prilično kruto, ali uzimajući

drhtavom rukom svoj šešir.

Ateist je progovorio tonom koji je, obzirom da je dolazio od njega, bio

zapanjujuće pun poštovanja, a čak se činilo da je bio i pomalo suosjećajan.

„Oprostite, gospodine“, reče promuklim šapatom, „ali mislili

smo da ne bi bilo u redu da odmah ne saznate. Bojim se da se do-
godila prilično strašna stvar, gospodine. Bojim se da je vaš brat...“

Wilfred stisnu svoje slabašne ruke. „Kakvu je vragoliju sada po-

činio?“ povika spontanom strašću.

„Pa, gospodine“, reče postolar kašljući, „bojim se da nije ništa

učinio, i da neće učiniti ništa. Bojim se da je gotov s time. Bolje da
siđete, gospodine.“

7
 Velečasni Brown – Nevinost velečasnog Browna

Kapelan je slijedio postolara niz kratke zavojite stube koje su ih

dovele do ulaza koji je bio malo povišen u odnosu na samu ulicu.
Bohun je odmah zapazio tragediju, ravno ispred sebe poput nacrta.
U dvorištu kovačnice stajalo je pet-šest ljudi uglavnom u crnini, a
jedan je bio u inspektorskoj odori. Među njima je bio liječnik, pre-
zbiterski službenik i svećenik iz rimokatoličke kapelice kojoj je ko-
vačeva žena pripadala. Potonji je razgovarao s njome vrlo užurba-
nim i tihim glasom, dok je ona, prekrasna žena zlatnocrvene kose,
snažno jecala na klupi. Između ovih dviju grupa, malo udaljen od
najveće hrpe čekića, ležao je čovjek u večernjem odijelu, raširenih
ruku i spljoštenog lica. Sa svoje se pozicije Wilfred mogao zakle-
ti kako je svaki dio odijela i pojave, sve do bohunskog prstenja na
njegovim rukama pripadalo njegovu bratu, ali lubanja je bila samo
odvratna mrlja, poput zvijezde crnila i krvi.
Wilfred Bohun bacio je samo kratki pogled, i otrčao niz stubište
u dvorište. Liječnik, koji je bio obiteljski liječnik, pozdravi ga, ali on
jedva da je tome pridao pažnju. Samo je zamucao: „Moj brat je mrtav.
Što to znači? Kakva je to užasna zagonetka?“ Uslijedila je turobna
tišina; a tada postolar, najotvoreniji čovjek među prisutnima, odgo-
vori: „Puno užasa, gospodine“, reče, „ali ne previše zagonetnosti.“
„Kako to mislite?“ upita Wilfred, blijed u licu.
„Sasvim je jasno“, odgovori Gibbs. „Samo je jedan čovjek unutar
četrdeset milja mogao zadati takav udarac, a on je ujedno i čovjek
koji je imao najviše razloga da to učini.“
„Ne smijemo ništa unaprijed tvrditi“, pridoda liječnik, visok cr-
nobrad čovjek, prilično nervozno, „ali na meni je da potvrdim ono
što gospodin Gibbs kaže o prirodi udarca, gospodine; to je strahovit
udarac. Gospodin Gibbs kaže da je samo jedan čovjek u ovom okrugu
to mogao učiniti. Osobno bih rekao da to nitko nije mogao učiniti.“
Jeza praznovjerja prođe blagim kapelanovim likom. „Teško
mogu shvatiti“, reče.

8
Čekić Božji

„Gospodine Bohun“, reče liječnik tihim glasom, „metafore kod

mene ne prolaze. Nije adekvatno reći da se lubanja smrskala u ko-
madiće poput ljuske jajeta. Komadići kosti usjekli su se u tijelo i tlo
poput metaka u blatnjavi zid. To je bila ruka diva.“

Na trenutak utihnu gledajući mrko kroz naočale; zatim doda:

„Postoji jedna dobra stvar u tome - većina ljudi su samim time smje-
sta oslobođeni sumnje. Kada bismo vi ili ja, ili bilo koji normalno
građen čovjek u zemlji bili optuženi za ovaj zločin, trebali bismo
biti oslobođeni sumnje kao što bi dijete trebalo osloboditi sumnje
za krađu Nelsonova stupa.“

„I ja to kažem“, ponovi postolar tvrdoglavo, „samo je jedan čo-

vjek to mogao učiniti, i on je čovjek koji bi to i učinio. Gdje je Simeon
Barnes, kovač?“

„On je u Greenfordu“, zamuca kapelan.

„Vjerojatnije je da je u Francuskoj“, promrmlja postolar.

„Ne; nije ni na jednom od tih mjesta“, reče tihi, bezbojni glas koji
je dolazio od malenog rimokatoličkog svećenika koji se pridružio
grupi. „Zapravo, on upravo dolazi putem.“

Maleni svećenik, kuštrave smeđe kose, okruglog i tupog lica,

nije bio pogledu zanimljiv čovjek, ali sve da je bio i veličanstven
poput Apolona, nitko ga u tome trenutku ne bi pogledao. Svi su
okrenuli glave i gledali prema stazi koja izranja iz nizine ispod njih,
duž koje je uistinu hodao, svojim krupnim koracima s čekićem na
ramenu, kovač Smith. Bio je to koščat i ogroman čovjek, dubokih,
tamnih, zlokobnih očiju i tamne brade. Hodao je tiho razgovarajući
s još dvojicom ljudi; a iako nikada nije bio posebno veseo, doimao
se prilično opušteno.

„Moj Bože!“, uzviknu ateistički postolar, „eno i čekića kojim je

to učinio.“

9
 Velečasni Brown – Nevinost velečasnog Browna

„Ne“, reče inspektor, čovjek mudrog izgleda i svijetlih brkova, pro-

govarajući po prvi put. „Eno čekića kojim je to učinio, tamo kraj zida
crkve. Ostavili smo njega i tijelo u položaju u kojemu smo ih zatekli.“
Svi su okrenuli pogled, a maleni je svećenik otišao tamo i u tišini
pogledao oruđe na mjestu gdje je ležalo. Bio je to jedan od najmanjih
i najlakših čekića, ne biste ga niti zapazili među ostalima; ali na nje-
govom je željeznom rubu bilo tragova krvi i plave kose.
Nakon tišine maleni je svećenik bez podizanja pogleda progovo-
rio, a u njegovom se bezizražajnom glasu osjetio novi ton. „Teško da
je gospodin Gibbs bio u pravu“, reče, „kada je rekao da ovdje nema
zagonetnosti. Ako ništa drugo, postoji zagonetka u pitanju zašto bi
tako veliki čovjek izveo tako veliki udarac s tako malenim čekićem.“
„Oh, pustite to“, povika Gibbs bijesno. „Što ćemo učiniti sa
Simeonom Barnesom?“
„Pustiti ga na miru“, reče svećenik tiho. „Sam dolazi ovamo. Po-
znajem ovu dvojicu ljudi koji su s njime. Oni su vrlo dobri momci iz
Greenforda, i dolaze ovamo zbog prezbiterske kapele.“
Dok je on govorio, visoki je kovač zašao iza ugla crkve i krenuo u
svoje dvorište. Tada mirno zastade, a čekić pade iz njegove ruke. In-
spektor, koji je sačuvao neuništivu pribranost, smjesta otiđe do njega.
„Neću vas pitati, gospodine Barnes“, reče, „znate li išta o onome
što se ovdje dogodilo. Niste obavezni to reći. Nadam se da ne znate,
i da ćete to moći dokazati, ali moram vas formalno uhititi u ime
Kralja, zbog ubojstva pukovnika Normana Bohuna.“
„Niste dužni ništa reći“, reče postolar uslužnim uzbuđenjem.
„Oni su ti koji moraju sve dokazati. Još nisu dokazali niti da je
riječ o pukovniku Bohunu, budući da je glava skroz smrskana.“
„To neće proći“, reče liječnik koji je bio kraj svećenika. „To ste
pokupili iz detektivskih priča. Ja sam bio pukovnikov liječnik, i po-

10
Čekić Božji

znajem njegovo tijelo bolje nego što ga je sam poznavao. Imao je vrlo
lijepe, ali i vrlo neobične ruke. Drugi i treći prst bili su iste duljine.
Oh, to je sasvim sigurno pukovnik.“
Dok je promatrao truplo na tlu, željezne oči nepomičnog kovača
su ga slijedile i također se zadržale na njemu.
„Je li pukovnik Bohun mrtav?“, reče kovač sasvim mirno. „Ako
jest, onda je proklet.“
„Ne govori ništa! Oh, ne govori ništa“, povika ateistički postolar,
plešući uokolo u ekstazi divljenja engleskom pravnom sustavu. Jer
nijedan čovjek nije toliki legalist kao dobar sekularist.
Kovač mu preko ramena uputi uzvišen pogled fanatika.
„Vi nevjernici možete izmicati kao lisice“, reče, „ali Bog čuva
Svoje miljenike u Svome džepu, kao što ćete danas vidjeti.“
Zatim je upro prstom u pukovnika i pitao: „Kada je ovaj pas
umro u svojim grijesima?“
„Ublažite svoj jezik“, reče liječnik.
„Ublažite vi biblijski jezik, i ja ću ublažiti svoj. Kada je umro?“
„Vidio sam ga živog u šest ujutro“, promuca Wilfred Bohun.
„Bog je dobar“, reče kovač. „Gospodine inspektore, ni najmanje
ne prigovaram svome uhićenju. Vi ste taj koji biste se mogli žaliti
zato što me privodite. Meni neće teško pasti ako napustim sud bez
mrlje na svome značaju. Vama možda teško padne napuštanje suda
s lošim slučajem u svojoj karijeri.“
Kruti je inspektor po prvi puta pogledao kovača živahnim po-
gledom; kao što su učinili svi drugi, osim malenog, neobičnog sve-
ćenika, koji je još uvijek gledao prema dolje na maleni čekić koji je
zadao tako strašan udarac.

11
 Velečasni Brown – Nevinost velečasnog Browna

„Dvoje ljudi stoji izvan ove radionice“, nastavi kovač teškom lu-
cidnošću, „dobri obrtnici iz Greenfolda koje svi poznajete, oni će se
zakleti da su me vidjeli od prije ponoći, sve do zore, i dugo nakon
toga, u sobi odbora naše Misije Oživljavanja koja zasjeda cijelu noć
– spašavamo duše tako brzo. U samom Greenfoldu dvadeset bi se
ljudi moglo zakleti da sam bio tamo cijelo vrijeme. Da sam poganin,
gospodine inspektore, pustio bih vas da odete u svoju propast, ali
kao kršćanin se osjećam dužnim dati vam šansu, i pitati hoćete li
saslušati moj alibi sada ili u sudnici.“
Inspektor, koji se po prvi puta doimao zabrinuto, reče: „Naravno
da će mi biti drago ako vas mogu smjesta osloboditi sumnje.“
Kovač je odšetao iz svog dvorišta istim dugačkim i opuštenim
koracima, i vratio se natrag s dvojicom prijatelja iz Greenforda, koji
su uistinu bili prijatelji s gotovo svima prisutnima. Obojica su rekla
nekoliko riječi u koje nitko nije posumnjao. Kada su završili sa svojim
govorom, nevini Simeon ustade čvrst poput velike crkve iznad njih.
Grupu je zahvatilo jedno od onih zatišja koja su čudnija i ne-
podnošljivija od bilo kojeg govora. U maniri luđaka, samo kako bi
započeo neki razgovor, kapelan reče katoličkom svećeniku:
„Djelujete dosta zainteresirani za taj čekić, velečasni Brown.“
„Da, jesam“, reče velečasni Brown, „zašto je to tako malen čekić?“
Liječnik se okrenu prema njemu.
„Uistinu, to je istina“, povika, „tko bi upotrijebio tako maleni
čekić, kad deset većih čekića stoji okolo njega?“
Tada šapnu kapelanu u uhu: „Samo onaj tko ne može podignuti
veći čekić. To nije pitanje sile ili hrabrosti među spolovima. To je
pitanje podizajne snage u ramenima. Smiona bi žena mogla poči-
niti deset ubojstava laganim čekićem da se nikada niti ne obazre.
Velikim ne bi mogla ubiti niti kukca.“

12
Čekić Božji

Wilfred Bohun zurio je u njega nekom vrstom hipnotizirajućeg

užasa, dok je velečasni Brown glave malo nagnute na stranu vrlo zai-
nteresirano i pažljivo slušao. Liječnik je nastavio sikćućim naglascima:

„Zašto ovi glupani uvijek pretpostavljaju da je jedina osoba koja

mrzi ženinog ljubavnika ženin muž? U devet od deset slučajeva
osoba koja najviše mrzi ženinog ljubavnika jest žena. Tko zna ka-
kvoj ju je drskosti ili izdajništvu izložio - pogledajte je samo!“

Nakon toga učini hitru gestu prema crvenokosoj ženi na klupi.

Ona naposljetku podiže svoju glavu, a suze su se sušile na njenome
prekrasnome licu. Njene su oči bile nepomično uprte prema truplu
pune silovitog gnjeva koji je u sebi sadržavao tračak idiotizma.

Velečasni Wilfred Bohun učini mlitavu gestu kao da od sebe

odmiče svu čežnju za znanjem onoga što se dogodilo; ali velečasni
Brown, brišući sa svog rukava pepeo koji je doletio iz peći, progovo-
ri na svoj nezainteresiran način.

„Vi ste poput toliko drugih doktora“, reče, „vaša mentalna zna-
nost uistinu je sugestivna. Vaša je fizička znanost ta koja je sasvim
nemoguća. Slažem se da žena želi ubiti sudionika, mnogo više
nego što to želi onaj koji ga optužuje za nedjelo. Slažem se i u tome
da će žena uvijek uzeti maleni čekić umjesto velikog. Ali poteško-
ća je u jednoj fizičkoj nemogućnosti. Nikada nije rođena žena koja
bi mogla smrskati čovjekovu glavu kao što je to ovdje slučaj.“ Tada
je, nakon pauze, zamišljeno dodao: „Ovi ljudi nisu shvatili cjelinu
problema. Čovjek je nosio željeznu kacigu, a udarac ju je smrskao
kao razbijeno staklo. Pogledajte tu ženu. Pogledajte njene ruke.“

Ponovno ih je obuzela tišina, a zatim liječnik prilično uvrijeđeno

reče: „Pa, možda sam u krivu; na sve postoje prigovori. Ali ostajem
kod glavne tvrdnje. Nitko osim maloumnika ne bi uzeo taj maleni
čekić ako bi mogao upotrijebiti veći.“

13
 Velečasni Brown – Nevinost velečasnog Browna

Nakon toga se mršave i drhtave ruke Wilfreda Bohuna uhvatiše za

glavu i stadoše mu čupati oskudnu plavu kosu. Nakon par trenutaka
se spustiše, a on poviče: „To je riječ koju sam tražio; rekli ste riječ.“
Tada je nastavio, suzdržavajući svoju smetenost: „Riječi koje ste izgo-
vorili glasile su: ‘Nitko osim maloumnika ne bi uzeo maleni čekić.’“
„Da“, reče doktor. „I?“
„Pa“, reče kapelan, „nitko osim maloumnika nije to niti učinio.“
Ostali su zurili u njega ukočenog pogleda, a on je nastavio grozni-
čavom ženskastom uzrujanošću.
„Ja sam svećenik“, povika nemirno, „svećenik ne bi trebao proli-
jevati krv. Hoću... hoću reći da nikoga ne bi trebao izvesti na vješala.
Zahvaljujem Bogu što sada jasno vidim zločinca - to je zločinac koji
ne može biti izveden na vješala.“
„Nećete ga prokazati?“ upita liječnik.
„Ne bi bio obješen ako ga i prokažem“, odgovori Wilfred divljačkim,
ali neobično sretnim osmijehom. „Kada sam ušao u crkvu ovoga jutra,
pronašao sam luđaka kako se moli - onaj jadni Joe, koji je bolestan cijeli
svoj život. Samo Bog zna za što se molio; ali kod tako čudnog momka
nije nemoguće pretpostaviti da su molitve bile sasvim izokrenute. Vrlo
je vjerojatno da bi se luđak molio prije ubojstva. Kada sam posljednji
put vidio Joea bio je s mojim bratom. Moj brat ga je izrugivao.“
„Majko draga!“ povika doktor. „Ovo napokon ima smisla. Ali
kako objašnjavate...“
Velečasni Wilfred gotovo je drhtao od uzbuđenja svog vlastitog
bljeska istine. „Zar ne vidite; zar ne vidite“, povika grozničavo, „to
je jedina teorija koja pokriva obje čudne stvari, jedina koja rješava
obje zagonetke. Dvije su zagonetke maleni čekić i snažan udarac.
Kovač je mogao zadati snažan udarac, ali ne bi odabrao maleni če-
kić. Njegova je žena mogla odabrati maleni čekić, ali ne bi mogla

14
Čekić Božji

zadati snažan udarac. Ali maloumnik je mogao učiniti oboje. Što

se tiče malenog čekića - pa on je lud i mogao je uzeti bilo što. Što se
tiče snažnog udarca, liječniče, zar nikada niste čuli da luđak u svom
paroksizmu može imati snagu desetorice ljudi?“
Liječnik duboko udahnuvši reče: „Uistinu, mislim da ste riješili stvar.“
Velečasni Brown držao je pogled na govorniku dugo i stalo-
ženo kao da je htio pokazati da mu velike sive volovske oči nisu
baš beznačajne kao ostatak njegova lica. Kad je nastala tišina, reče
s izrazitim poštovanjem: „Gospodine Bohun, samo vaša teorija od
dosad iznesenih drži vodu u svakome pogledu i sasvim je nepo-
bitna. Stoga smatram da zaslužujete da vam kažem, sa strane svog
pozitivnog znanja, da nije istinita.“ Rekavši to, maleni čovjek odšeta
i ponovno stade zuriti u čekić.
„Čini se da taj čovjek zna više nego što bi trebao“, šapnu liječnik
zlovoljno Wilfredu. „Ti su papinski svećenici vraški lukavi.“
„Ne, ne“, reče Bohun, nekom vrstom divljeg umora. „Luđak je to
učinio. Luđak je to učinio.“
Skupina koju su sačinjavala dva klerika i liječnik izdvojila se od
službene skupine koju su činili inspektor i čovjek kojega je priveo.
No, iako su se njihove grupe razdvojile, čuli su glasove jedni dru-
gih. Svećenik je mirno podigao pogled, i zatim ga ponovno spustio
dok je slušao kovača kako glasno govori:
„Nadam se da sam vas uvjerio, gospodine inspektore. Jak sam
čovjek, kao što i sami kažete, ali nisam mogao baciti svoj čekić iz
Greenforda sve do ovdje. Moj čekić nema krila da bi mogao doći
leteći pola milje iznad živica i polja.“
Inspektor, ljubazno se nasmiješivši, reče: „Ne, mislim da vas
se može osloboditi krivnje, iako je ovo jedna od najčudnijih slu-
čajnosti koju sam ikada vidio. Mogu vas samo zamoliti da nam
pružite svoju pomoć u pronalaženju dovoljno velikog čovjeka

15
 Velečasni Brown – Nevinost velečasnog Browna

kao što ste vi. Majko draga! Mogli biste nam biti korisni, ako ni-
šta drugo, barem da ga držite. Pretpostavljam da vi nemate nika-
kvu ideju tko bi to mogao biti?“
„Mogao bih pokušati pogoditi“, reče blijedi kovač, „ali mislim da
nije bila riječ o čovjeku“. Zatim, vidjevši njene uplašene oči, okrenu
se prema prema svojoj ženi na klupi, stavi svoju veliku ruku na
njeno rame, i reče: „Niti da je riječ o ženi.“
„Što želite reći?“ upita inspektor duhovito. „Ne mislite valjda da
krave rabe čekić, zar ne?“
„Ne mislim da je išta od krvi i mesa držalo taj čekić“, reče kovač priguše-
nim glasom, „smrtnički govoreći, mislim da je čovjek umro sam od sebe.“
Wilfred naglo zakorači i stade zuriti u njega gorućim očima.
„Želite li reći, Barnes“, reče oštri postolarev glas, „da je čekić sam
od sebe poskočio i oborio čovjeka?“
„Oh, vi gospodo možete buljiti i smijuljiti se“, povika Simeon, „vi
svećenici koji nam nedjeljama govorite kakvom je hladnokrvnošću
Gospodin udario po Sanheribu1. Vjerujem da je Onaj koji nevidlji-
vo hoda po svim kućama obranio moju čast, i usmrtio oskvrnitelja
ispred njenih vrata. Mislim da je sila koja je bila u tom udarcu ista
ona sila koja je i u potresima, i nijedna druga.“
Wilfred gotovo neopisivim glasom reče: „Već sam rekao Norma-
nu da se pazi udara groma.“
„Taj je počinitelj izvan moje nadležnosti“, reče inspektor blagim
osmijehom.
„Ali vi niste izvan njegove“, odgovori kovač, „razmislite o tome“,
i, okrećući svoja široka leđa, otiđe u svoju kuću.
Velečasni Brown odvede potresenog Wilfreda, ponijevši se pre-
ma njemu na jednostavan i prijateljski način. „Hajdemo od ovog
stravičnog mjesta, gospodine Bohun“, reče. „Smijem li razgledati
1
Sanherib – asirski kralj koji se spremao napasti Izraelce, ali su ga pogubili njegovi sinovi.

16
Čekić Božji

malo vašu crkvu? Čuo sam da je jedna od najstarijih u Engleskoj.“

Zatim doda komičnom grimasom: „Znate, mi smo zainteresirani
za stare engleske crkve.“
Wilfred Bohun nije se nasmijao jer humor nikada nije bio njegova
jača strana, ali kimnuo je glavom prilično uvjerljivo, budući da je bio
uistinu voljan objasniti ljepote gotike nekome tko će ih razumjeti
bolje od prezbiterijanskog kovača ili ateističkog postolara.
„U svakom slučaju“, reče, „uđimo s ove strane“. Rekavši to, po-
vede put u visoki bočni ulaz na vrhu stepeništa. U trenutku kada
je velečasni Brown zakoračio kako bi pošao za njim, osjeti ruku na
ramenu, i, okrenuvši se, ugleda tamnu, mršavu figuru liječnika, s
još tamnijim sumnjom obuzetim licem.
„Gospodine“, reče liječnik oštro, „čini se da znate neke tajne
ovog crnog događaja. Smijem li pitati hoćete li ih zadržati za sebe?“
„Pa, liječniče“, odgovori svećenik smiješeći se prilično dražesno,
„postoji jedan jako dobar razlog zašto bi čovjek mojega zanimanja
trebao čuvati za sebe stvari u koje nije siguran, a on leži u tomu
što je njegova stalna dužnost čuvati stvari za sebe i kada je u po-
tpunosti siguran u njih. Ali ako mislite da sam bio nedolično uzdr-
žljiv prema vama ili bilo kome drugome, otići ću do krajnjih granica
svog običaja. Dat ću vam dva vrlo velika znaka.“
„Pa, gospodine?“ reče liječnik sumorno.
„Prvo“, reče velečasni Brown tiho, „stvar je u potpunosti u va-
šoj domeni. To je stvar fizikalne znanosti. Kovač je u krivu, ne mo-
žda zato što je rekao da je udarac božanski, ali zasigurno zato što
je rekao da se dogodio pod utjecajem čuda. Nije bila riječ o čudu,
liječniče, osim u smislu da je čovjek sam po sebi čudo, s čudnim i
uvrnutim, a ipak poluherojskim srcem. Sila koja je smrskala tu lu-
banju bila je sila dobro poznata znanstvenicima - jedan od najčešće
raspravljanih prirodnih zakona.“

17
 Velečasni Brown – Nevinost velečasnog Browna

Liječnik, koji ga je promatrao namrštenom pažnjom, izusti samo:

„A drugi nagovještaj?“
„Drugi je nagovještaj sljedeće“, reče svećenik. „Sjećate li se kako
je kovač, iako vjeruje u čuda, s prijezirom govorio o nemogućoj
bajkovitosti po kojoj bi njegov čekić mogao imati krila i odletjeti
pola milje preko zemlje?“
Da“, reče liječnik, „sjećam se toga.“
„Pa“, doda velečasni Brown uz široki osmijeh, „ta je bajka bila
najbliže stvarnoj istini od svega što je danas izrečeno.“ Rekavši to,
okrenu se i krenu stepenicama za kapelanom.
Velečasni Wilfred, koji ga je čekao blijed i nestrpljiv, kao da je
ova malena stanka bila posljednja slamka spasa za njegove živce,
odvede ga smjesta do svog omiljenog kutka crkve, dijela galerije
najbližeg reljefnome krovu, osvijetljenog prekrasnim anđelom osli-
kanim prozorom. Maleni rimski svećenik detaljno je pregledavao i
divio se svemu, govoreći veselim ali tihim glasom sve to vrijeme.
Kada je u tijeku svog istraživanja uočio bočni izlaz i zavojito stepe-
nište niz koje se Wilfred sjurio prije nego što je zatekao svog brata
mrtvog, velečasni Brown otrča majmunskom spretnošću ne prema
dolje, nego prema gore, a njegov je jasni glas dopirao s vanjskog
balkona iznad.
„Dođite ovamo, gospodine Bohun“, pozva ga. „Svjež zrak će
vam dobro doći.“
Bohun ga je slijedio, i izađe na neku vrstu kamene galerije, ili
balkona, s vanjske strane građevine, s koje se mogla vidjeti nepre-
gledna ravnica na kojoj je stajao njihov neveliki brežuljak, pošu-
mljena sve do ljubičastog horizonta i nakićena selima i farmama.
Sasvim jasno, ali vrlo maleno ispod njih, stajalo je dvorište kovačni-
ce, na kojemu je inspektor još uvijek stajao radeći bilješke, a truplo
još uvijek ležaše poput zgažene muhe.

18
Čekić Božji

„Ovo bi mogla biti karta svijeta, zar ne?“, reče velečasni Brown.
„Da“, odvrati Bohun vrlo ozbiljno, i kimnu glavom.
Odmah ispod i oko njih, linije gotičke građevine izbijale su pre-
ma van, prema praznini, mučnom brzinom nalik samoubojstvu. To
je onaj element titanske energije u arhitekturi srednjega vijeka koji,
iz kojega god kuta ga se gledalo, uvijek djeluje kao da bježi, poput
snažnih leđa nekog podivljalog konja. Crkva je isklesana iz dre-
vnog i tihog kamena, obrasla starim gljivicama i istočkana ptičjim
gnijezdima. A ipak, kada su je gledali odozdo, izbijala je u nebo
poput fontane; kada su ju gledali ovako, s visine, izlijevala se poput
vodopada u bezglasni ponor. Ova su dvojica ostavljena na tornju
sama s najstrašnijim aspektom gotike: monstruoznom skraćenošću
i disproporcionalnošću, vrtoglavim perspektivama, bljeskovima
velikih stvari koje su se pričinjavale malenim i malih koje su se pri-
činjavale velikim; zbrkanost kamenja usred zraka. Kameni detalji,
ogromni zbog svoje blizine, stajali su nasuprot uzorcima polja i fa-
rma, sitnih u daljini. Isklesana ptica ili zvijer na rubu doimala se
poput hodajućeg prostranstva ili letećeg zmaja koji uništava pašnja-
ke i sela ispod njih. Cijela je atmosfera bila vrtoglava i opasna, kao
da su ljudi zadržani u zraku usred izvijenih krila kolosalnog duha;
a cijela se ta stara crkva, visoka i bogata poput katedrale, činila kao
da stoji na osunčanoj zemlji poput oblaka.
„Mislim da ima nečeg vrlo opasnog u stajanju na ovim visina-
ma, makar i zbog molitve“, reče velečasni Brown. „Visine su tu kako
bi se na njih gledalo, a ne kako bi se s njih gledalo.“
„Želite li reći da bi čovjek mogao pasti“, upita Wilfred.
„Mislim da bi nečija duša mogla pasti, ako mu tijelo već ne
padne“, reče drugi svećenik.
„Ne razumijem što želite reći“, primijeti Bohun nejasno.
„Pogledajte onog kovača na primjer“, nastavi velečasni Brown

19
 Velečasni Brown – Nevinost velečasnog Browna

mirno, „dobar čovjek, ali ne kršćanin - tvrd, zapovjednički nastrojen,

teško prašta. Pa, njegova su škotsku religiju smislili ljudi koji su se
molili na brežuljcima i visokim liticama, koji su naučili gledati dolje
na svijet, više nego li gore prema nebesima. Poniznost je majka divo-
va. Čovjek vidi velike stvari iz doline; s vrha vidi samo male stvari.“
„Ali on - on to nije učinio“, reče Bohun drhtavim glasom.
„Ne“, reče drugi čudnim tonom, „znamo da on to nije učinio.“
Nakon par trenutaka nastavi, gledajući mirno preko ravnice svo-
jim blijedim sivim očima. „Poznajem čovjeka“, reče, „koji je vršio bo-
goslužje s drugima ispred oltara, ali je razvio ljubav prema molitvi
na visokim i usamljenim mjestima, kutevima ili nišama u zvoniku
ili tornju. Jednom se na jednom od tih vrtoglavih mjesta, na kojemu
mu se činilo kao da se cijeli svijet okreće pod njim poput kotača, nje-
gov mozak također okrenuo, i on je pomislio da je Bog. Tako da je,
iako je bio dobar čovjek, počinio težak zločin.“
Wilfredovo je lice bilo okrenuto nastranu, ali njegove su koščate
ruke poplavile i problijedile dok su se grčevito držale kamene ograde.
„Mislio je da mu je dano suditi svijetu i oboriti grešnika. Nikada
mu takva misao ne bi pala na pamet da je klečao s drugim ljudima
na tlu. Ali on je gledao ljude kako se kreću poput insekata. Ugledao
je jednog posebno prpošnog točno ispod sebe, bezobraznog i lako
raspoznatljivog zbog svijetlozelenog šešira - otrovnog insekta.“
Vrane su graktale oko uglova zvonika; ali nije bilo nikakvog dru-
gog zvuka, sve dok velečasni Brown nije nastavio.
„U iskušenje ga je dovodilo i to što je u rukama imao jedan od najstra-
šnijih mehanizama prirode; mislim na gravitaciju, tu ludu i jureću stvar
po kojoj sva zemaljska bića lete nazad prema njenu središtu kada ih se
ispusti. Vidite, inspektor se šepuri točno ispod nas u kovačnici. Ako bih
ispustio kamenčić preko ove ograde, postao bi poput metka do trenutka
kada bi pao na njega. Ako bih ispustio čekić - čak i posve maleni...“

20
Čekić Božji

Wilfred Bohun zakorači nogom preko ograde. Velečasni Brown

ga odmah zgrabi za kolar.
„Ne na ta vrata“, reče sasvim nježno, „ta vrata vode u pakao.“
Bohun zatetura natrag prislonivši se uza zid, i stade zuriti u nje-
ga prestravljenim pogledom.
„Kako znate sve to?“ povika. „Jeste li vrag?“
„Čovjek sam“, odgovori velečasni Brown ozbiljno, „i stoga imam
sve vragove u svome srcu. „Slušajte me“, reče nakon kraće stanke.
„Znam što ste učinili - barem mogu pogoditi veći dio. Kada ste se ra-
stali s bratom, bili ste potreseni bijesom koji nije bio nepravedan, do
te mjere da ste zgrabili maleni čekić, napola spremni da ga ubijete
dok je izgovarao pogrde. Ustuknuvši, zatomili ste osjećaje pod svoj
zakopčani kaput, i otrčali u crkvu. Luđački ste se molili na mnogim
mjestima: pod anđeoskim prozorom, na platformi iznad njega, i na
još višoj platformi, s koje ste mogli vidjeti pukovnikov istočnjački
šešir koji je bio poput leđa zelenog kukca koji gmiže uokolo. Tad
vam se nešto prelomilo u duši, i pustili ste da Božja munja padne.“
Wilfred je stavio svoju slabašnu ruku na glavu i zapitao tihim
glasom: „Kako ste znali da je šešir izgledao poput zelenog kukca?“
„Ah, to“, reče drugi uz prikriveni osmijeh, „to je zdrav razum. Ali
poslušajte još nešto. Ja sve ovo znam; ali to nitko drugi neće saznati.
Idući korak je na vama; ja neću poduzimati nikakve daljnje korake; za-
pečatit ću ovo pečatom ispovjedne tajne. Ako me pitate zašto, postoje
brojni razlozi, a samo jedan je za vas bitan. Ostavljam stvari vama zato
što još niste otišli sasvim krivim putem, kao što to ubojice čine. Niste
sudjelovali u svaljivanju krivnje na kovača kada je to bilo lagano za uči-
niti; niti u okrivljavanju njegove žene, kada je to bilo lagano. Pokušali ste
sve svaliti na imbecila jer ste znali da on ne bi mogao patiti zbog toga.
To je jedan od tračaka nade koji ja moram pronalaziti u ubojicama. Sada
siđite dolje u selo, i otiđite svojim putem slobodni poput vjetra; ja sam
rekao svoju posljednju riječ.“

21
 Velečasni Brown – Nevinost velečasnog Browna

Sišli su zavojitim stubištem u potpunoj tišini, i izašli na svjetlo kraj

kovačnice. Wilfred Bohun pažljivo je otvorio drvena dvorišna vrata, i
prilazeći inspektoru rekao: „Želim se predati; ubio sam svoga brata.“

22
 Copyright © Mihovil Katić & Ivo Džeba, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati,
reproducirati, ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez
prethodne suglasnosti nakladnika.

Zagreb, 2015.