JU ,,Druga gimnazija'' 02.02.2015.

godina

u Zenici

SEMINARSKI RAD IZ FIZIKE

Tema:Osnove nuklearne fizike

Profesor: Suljić Zijada

OSNOVE NUKLEARNE FIZIKE

Nuklearna fizika se bavi istraživanjem strukture atomskog jezgra i proocesa koji se u njemu
odigravaju.

Između ostalog,ta istraživanja su fizici kao nauci donijela najveća iskušenja u njenoj historiji.

Naime,kada su 1945.godine bačene atomske bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki

koje su izazvale užasnu smrt stotina hiljada ljudi i ogromna materijalna razaranja,tada se
nametnulo moralno pitanje o odgovornosti znanstvenika koji su otkrili zakonitosti nuklearnih
reakcija na kojima je bazirano funkcionisanje bombi.

Iako je već ostvaren niz primjera prijene nuklearne fizike u minodopske oblasti neumitno
napreduje.
U ovom vremenu su veoma intezivna istraživanja na rješavanju problema kontrolirane
nuklearne fuzije.

Rješenje ovog problema bi predstavilo ostvarenje ekološki bezbjednog procesa dobijanja

energije u praktično neograničenim količinama.

Atomsko bombardiranje japanskih gradova Hiroshime i Nagasakija dogodilo se 6. i 9.

kolovoza 1945. Bombardiranje je odobrio predsjednik SAD-a Harry S. Truman, a izvelo ga je
Ratno zrakoplovstvo SAD-a. Ovom prilikom je po prvi put u povijesti u ratu upotrijebljeno
nuklearno oružje. Sam čin i danas je kontroverzan, makar je njime 2. svjetski rat priveden
kraju.

Nakon kapitulacije Njemačke i Italije, Japan je ostao jedina država Osovinskog Sporazuma
koja se je nastavila boriti u Drugom svjetskom ratu i planirati daljnja imperijalna osvajanja,
makar su gotovo 60 % njenih velikih gradova bili uništeni. U lipnju 1945. američki je Interim
Committee predložio upotrebu netom usavršenog atomskog oružja protiv japanske vojne
industrije. Uz to, samo pri osvajanju japanskog otoka Okinawe poginulo je oko 12.500
savezničkih vojnika, a na cijelom bojištu na području Tihog oceana njih više od 70.000. Te
brojke su sve više uznemiravale američku javnost koja nije znala koliko dugo će još rat trajati
te koliki će biti Saveznički gubici, ako SAD odluči izvesti invaziju na Japan. Dne 16. srpnja
1945. po prvi puta je uspješno isprobana atomska bomba u pustinji New Mexico. SAD je
predložio japanskoj vladi kapitulaciju, no ona nije pristala, na što je Truman naredio upotrebu
atomske bombe i prepustio generalu Carlu Spaatzu da sam izabere ciljeve. Iako su neki
dužnosnici nagovarali Trumana da baci atomsku bombu na nenaseljeno područje, kako bi
pokazao Japancima koliko je smrtonosno to novo oružje, drugi su od njega tražili da bomba
bude bačena bez upozorenja na neki grad.
Eksplozija iznad Hiroshime

Hiroshima je bio jedan od malobrojnih gradova koji ostali pošteđeni bombardiranja

konvencionalnim oružjem. No bili su predloženi i drugi ciljevi; Kyoto, Yokohama, Niigata pa
čak i carska palača u Tokyu. Hiroshima, koja je tada brojala 255.000 stanovnika, je bila glavni
stožer generala Hata Shunrokua koji je bio zadužen za obranu južnog dijela države, no većina
stanovništva su bili civili. Dne 31. srpnja SAD je pripremio uransku bombu "Little Boy",
tešku 4 tone i dugu 3 metra. S malog zapadnopacifičkog otoka Tiniana 6. kolovoza 1945., u
2:45 ujutro, u pratnji još dvaju bombadera B-29 koji su bili opremljeni uređajima za
bilježenje, fotoaparatima i kamerama, poletio je bombarder nazvan Enola Gay. Umjesto
uobičajenog tereta konvencionalnih bombi i oružja, u svom spremištu nosio je samo jednu
bombu od 4090 kilograma. Odredište ovih aviona bila ja Hirošima udaljena šest sati leta.

U 7 sati po mjesnom vremenu japanski su radari otkrili tri aviona i pokrenuli uzbunu, ali su je
onda prekinuli jer su mislili da avion leti tako visoko jer je samo izviđačka letjelica. Pri visini
od 9.450 metara je Enola Gay u 8:15 sati izbacila atomsku bombu koja je detonirala na visini
od 580 metara. Od eksplozije i nastale vatrene oluje poginulo je između 70.000 i 80.000, ili
oko 30 %[1] ljudi, a od posljedica još 70.000[2]. Temperatura na tlu u blizini središta
eksplozije dosezala je i do 5000 °C. Snažni udarni val, brzine 800 km/h, i plamene oluje
uništili su gotovo sve unutar 12 četvornih kilometara. Eksplozija je uzrokovala i vreli gljivasti
oblak prašine i krhotina visok 15.250 metara. Posada zrakoplova ni sama nije znala kolike će
biti posljedice eksplozije, a dim u obliku gljive vidio se i s udaljenosti od 560 km.

Vlada i vojni dužnosnici Japana nisu isprva znali što se dogodilo. Kasnije su, nakon
upozorenja SAD-a, pokrenuli raspravu i bili spremni na kapitulaciju, ali pod određenim
uvjetima. Na to je SAD 9. kolovoza bacio drugu atomsku bombu, ovog puta na grad
Nagasaki. Isprva je cilj trebao biti grad Kokura, ali je odlučeno da zbog lošeg vremena nova
meta bude Nagasaki. U 11:02 sati bomba "Fat Man" je bačena i glavni je cilj bio Mitsubishi
koncern, ali ga je promašila za više od 2 km. No, ipak je uništila pola grada. Bomba je
detonirala na visini od 470 metara i ubila 22.000 osoba, a daljnih 39.000 je poginulo od
posljedica radijacije.

Zrakoplovni snimak Nagasakija prije i nakon bombardiranja:

Kako bi spriječio i moguće treće bombardiranje, Japan se odlučio za bezuvjetnu kapitulaciju

čime je završen 2. svjetski rat. Procjenjuje se da je od eksplozije i udarnog vala poginulo
najmanje 78.000 ljudi. Crne kišne kapi koje su kasnije padale i nosile radijaciju, odnijele su
još života. Prema procjenama Japana iz 1968., 250.000 stanovnika Hirošime umrlo je odmah
nakon eksplozije ili u roku od pet godina od bolesti uzrokovanih radijacijom. Mnogi od
preživjelih su kasnije umirali ili još umiru od posljedica bombardiranja, kao što su rak i
leukemija, tako da nitko sa sigurnošću ne zna koliko je žrtava odnijelo bacanje atomske
bombe.
Američki službeni stav glasi da je do atomskog bombardiranja moralo doći jer bi posljedice
invazije na Japan uzela prevelike žrtve.

Branioci atomskih napada također podsjećaju na naredbu koju je izdalo japansko ministarstvo
obrane 1. kolovoza 1944. godine, u kojoj se prijeti strijeljanjem preko 100.000 zarobljenih
savezničkih vojnika u slučaju američkog iskrcavanja na japansko kopno.

Neki povijesničari tvrde da su SAD htjele brz završetak rata da bi na taj način izbjegli
sovjetski prodor na istok.

GRAĐA ATOMSKOG JEZGRA

Atom je osnovna građevna jedinica tvari. Atom se sastoji od jezgre (koju čine protoni i
neutroni) i elektrona koji se nalaze u ljuskama u jezgri. Jezgra čini 99.99% mase atoma.
Međutim, ako bi se atom uvećao toliko da jezgra bude promjera jabuke, a elektroni veličine
bobice grožđa, promjer atoma bi bio 1 kilometar. Dakle, većinu atoma zauzima prazan
prostor. Promjer jezgre (10-15 m) je 100 000 puta manji od promjera atoma (10-10 m).

Sastoji se od jezgre i elektronskog omotača. Jezgra sadrži pozitivno nabijene protone i

nenabijene neutrone, a elektronski oblak je građen od negativno nabijenih elektrona. Elektroni
su raspoređeni u ljuskama odnosno orbitalama. Nisu sve orbitale jednako velike. U orbitalama
bližim jezgri stane manji broj elektrona, a u onim daljim od jezgre stane veći broj elektrona.
Svojstvo atoma da popuni posljednju (najudaljeniju) orbitalu naziva se afinitet prema
elektronu.

Protoni i neutroni imaju podjednaku masu, te su oko 2000 puta teži od elektrona čiju masu
zanemarujemo, pa zbog toga jezgra čini 99,95 %[1] mase atoma. Masa elektrona me, masa
protona mp i masa neutrona mn su fundamentalne konstante, i mogu se pronaći u tablici
periodni sustav elemenata.
Teže čestice (protoni i neutroni) locirani su u atomskoj jezgri (nukleusu), elektroni zauzimaju
mnogo veći volumen oko jezgre (elektronski oblak).

broj označava se sa Z Z=N(p)=N(e)

Masenim ili nukleonskim brojem A = broj protona + broj neutrona. Maseni ili nukleonski broj A =
N(p)+N(n) U jezgri atoma nalazi se proton i neutron,a u elektronskom omotaču
elektron.N(p+),N(n0),N(e-)

Otkriće elektrona 1897. (J. J. Thompson) pokazalo je da se u atomima nalaze još

fundamentalnije čestice. 14 godina kasnije, Rutherford je otkrio da se većina mase atoma
nalazi u sičušnoj jezgri (nucleus) čiji je radijus samo 1/100000 u odnosu na cijeli atom. U
međuvremenu, Max Planck (1858. - 1947.) postavio je teoriju da se svijetlost sastoji od fotona
koji su ekvivalent česticama valnog gibanja.

Modeli atoma:

1. Prvi model atoma pripisuje se Demokritu. Pošto u to doba nije bilo nikakvih saznanja o
strukturi atoma (nisu postojali elektronski mikroskopi), atomi su zamišljani kao jako malene
nedjeljive kuglice.

2. "Puding"-model - kad je otkriven elektron, formirana je teorija da su u središtu atoma

elektroni, a svuda okolo je pozitivan naboj. Metafora je grožđica u pudingu (grožđice su
malene, a zdjelica pudinga velika).

3. Bohrov model je ustanovljen poslije Rutherfordovih eksperimenata kojima je utvrđeno da

je u centru atoma malena pozitivno nabijena jezgra (nucleus), a elektroni kruže u orbitale oko
jezgre poput planeta koji kruže oko Sunca. No, da bi model bio prihvaćen, trebalo je riješiti
sljedeći problem: Jezgra je pozitivno nabijena, elektron negativno, zašto elektron uopće kruži
oko jezgre, zašto se ne spoji s jezgrom?

Rješenje je prodložio 1913. godne Niels Bohr sa slijedeće 4 pretpostavke:

1. Elektroni postoje u orbitalama koje posjeduju diskretne (kvantizirane) energije. To znači da

ne postoji kontinuirani mogući razmak između jezgre i orbitale, nego su mogući samo neki
razmaci. Ti razmaci i njima odgovarajuće energije ovise o konkretnom atomu koga
razmatramo.

2. Zakoni klasične mehanike ne vrijede pri prelasku elektrona iz jedne orbitale u drugu.

3. Kad elektron prijeđe iz jedne orbitale u drugu energetska razlika se oslobađa (ili dobiva) u
vidu kvanta svjetlosti (kojeg nazivamo foton) čija frekvencija direktno ovisi o energetskoj
razlici između dvije orbite.

f = E/h

gdje je f frekvencija fotona, E energetska razlika, a h je konstanta poznata kao Planckova

konstanta. Ako definiramo da je \hbar = h/(2 \pi) možemo pisati

E = \hbar \omega

gdje je ω kutna frekvencija fotona.

4. Dozvoljene orbitale ovise o kvantiziranim (diskretnim) vrijednostima kutnog momenta L

prema jednadžbi:

\mathbf{L} = n \cdot \hbar = n \cdot {h \over 2\pi}

Gdje je n = 1,2,3,… i zovemo ga kvantni broj kutnog momenta.

4. Današnji model atoma nazivamo kvantno-mehanički model, jer je s vremenom utvrđeno da

Bohrov model ne odgovara baš najbolje eksperimentima, da elektroni ne kruže baš po
kružnicama, nego slike dostupne pomoću elektronskih mikroskopa prikazuju nam elektronske
oblake.

Etimologija:

Riječ atom dolazi od starogrčke riječi atomos - nedjeljiv, što je u skladu s vjerovanjem
(aktualnim do 19. stoljeća) da su atomi najmanji djeljivi elementi materije.