De Consolatione Nikole Modruškog

De consolatione Nikole Modruškog
MAGISTARSKI RAD
Kandidat: Neven Jovanović Mentor: Prof. Dr. Darko Novaković
1
Sadržaj
1 Predgovor 5
2 Život i djelo Nikole Modruškog 6
2.1. Ime, rođenje, školovanje 6

2.2. Političar 6
2.3. Humanist 9
2.4. Djela 11
2.4.1. De mortalium felicitate, 1461.-62. 11
2.4.2. Navicula Petri, između 1460. i 1464. 12
2.4.3. De consolatione, 1465./6. 13
2.4.4. De bellis Gothorum, 1473. 13
2.4.5. De humilitate, ? 14
2.4.6. De titulis et auctoribus psalmorum, poslije 1474. 15
2.4.7. Oratio in funere Reuerendissimi domini D. Petri Cardinalis Sancti Sixti, 1474. 15
2.4.8. Defensio ecclesiasticae libertatis, 1479./80. 17
2.4.9. Pisma 18
2.4.10. Prijevodi 19
2.5. Kronološki pregled života i djela 20
2.6. Rukopisi De consolatione 22
2.6.1. Opis i organizacija vatikanskih kodeksa 23
2.6.1.a. Cod. Vat. lat. 5139 23
2.6.1.b. Cod. Vat. lat. 8764 25
2.6.2. Odnos V1 i V2 26
2.6.3. Tekstološka interpretacija razlika V1 i V2 27
3 Povijest i oblici konzolacijske književnosti od antičke Grčke do renesansne Italije 29
3.1.1. Grčka: filozofija i retorika 29
3.1.1.a. Sofisti 29
3.1.1.b. Kinici i dijatriba 30
2
3.1.1.c. Stoici 30
3.1.1.d. Epikurovci 31
3.1.1.e. Akademici i peripatetici 32
3.1.1.f. Retorika 34
3.1.2. Rim: proza i poezija 35
3.1.2.a. Ciceron 35
3.1.2.b. Seneka 38
3.1.2.c. Poezija i konzolacija 40
3.1.2.d. Boetije 40
3.1.3. Kršćanstvo: rigorizam i compassio 41
3.1.3.a. Mijene kršćanskih stavova prema utjesi 41
3.1.3.b. Književne konzolacije latinske patristike 43
3.1.3.c. Stoicizam kršćanske konzolacije 45
3.1.4. Srednjovjekovlje: dinamika tuge i utjehe 46
3.1.4.a. Rani srednji vijek 46
3.1.4.b. Karolinško doba 47
3.1.4.c. Otonijansko razdoblje 49
3.1.4.d. Visoki srednji vijek 50
3.1.4.e. Epistolografska retorika kasnog srednjovjekovlja 56
3.1.4.f. Umjetnička humanistička konzolacija kasnog srednjovjekovlja 62
3.1.4.g. Vincent od Beauvaisa (Vincentius Belovacensis) 64
3.1.4.h. Johannes von Dambach (Magister Iohannes de Tambaco) 66
3.1.4.i. Petrarca 68
3.1.4.j. Jean Gerson 70
3.1.5. Talijanski humanizam: retorika, antika, psihologija 72
3.1.5.a. Coluccio Salutati 72
3.1.5.b. Giovanni Conversini da Ravenna 74
3
3.1.5.c. Giannozzo Manetti 75
3.1.5.d. Ambrogio Traversari – prijevod kao konzolacija 76
3.1.5.e. Francesco Filelfo 77
3.1.5.f. Konzolacijska zbirka Jacopa Antonija Marcella 78
3.1.5.g. Matteo Bosso 78
3.1.5.h. Collectiones Cosmianae 79
3.1.5.i. Marsilio Ficino 80
3.1.5.j. Aurelio Brandolini 81
3.1.5.k. Giovanni Pontano 81
3.1.6. Nakon Quattrocenta 82
4 Konzolacija kao izazov generičkoj teoriji 86
5 Sadržaj, struktura i žanr De consolatione 90
6 De consolatione: naslovi knjiga i poglavlja 94
7 Quellenforschung De consolatione 96
7.1. Načela analize citata 98

7.2. Citati rimskih autora 99
7.3. Ciceron 99
7.3.1. Rasprave u Tuskulu 99
7.3.2. Pisma 103

7.4. Upotreba Boetija 108
7.5. Upotreba Seneke 109
7.5.1. De remediis fortuitorum 111

7.6. Upotreba Vergilija 112
7.7. Upotreba Ovidija 114
7.8. Upotreba Juvenala i ostalih satiričara 117
7.9. Citati kršćanskih otaca 121
7.9.1. Upotreba Jeronima 121
7.9.2. Ostali kršćanski autori u De consolatione 126
7.9.2.a. Augustin 126
7.9.2.b. Izidor Seviljski 127
4
7.9.2.c. Grgur Veliki 128
7.9.2.d. Sulpicije Sever 129
7.9.3. Citati grčkih autora 129
7.9.3.a. Pseudo-Plutarh, Utjeha Apoloniju 129
7.9.3.b. Herodot, Povijest 131
7.9.3.c. Diodor Sicilski, Knjižnica 134
7.9.3.d. Ostali grčki autori 135
7.9.3.e. Josip Flavije 136
7.9.4. Pisci izostali iz De consolatione 138
7.9.4.a. Valerije Maksim. Problem egzempla u De consolatione 139
8 Antropološki interesi Nikole Modruškog 144
9 Zaključak 152
10 Djela korištena u tekstu 156
10.1. Tekstovi i izvori 156

10.2. Istraživanja i sekundarna literatura 156
1 Predgovor
Tekst koji je glavni predmet ovog rada zahtijevao je istraživanje s različitih aspekata: u
kontekstu piščeve biografije, s kodikološkog i tekstološkog stajališta, u okviru konzolacijske
tradicije (pri čemu je sama ta tradicija zatražila detaljniji književnopovijesni i
književnoteoretski prikaz), metodom klasičnog filološkog istraživanja izvora
(Quellenforschung) i, konačno, pokušajem interpretacije izvjesnih interesa Nikole Modruškog
koji teku mimo glavne teme djela.
Poput većine djela ovog humanista, De consolatione je još uvijek gotovo nepoznato i prilično
nedostupno; moj je rad ujedno bio i priprema za – Deo volente – buduće kritičko izdanje.
Kako ipak teze i argumenti koje ću iznositi ne bi ostali potpuno "u zraku", prilažem svom
istraživanju tekst De consolatione priređen prema Cod. Vat. lat. 8764, u mojoj grafičkoj
opremi.
5
2 Život i djelo Nikole Modruškog
Nikola Modruški hrvatski je humanist prve generacije; njegov se floruit podudara s prodorom
Turaka na Balkan i otkrićem štampe. Književna povijest Modruškog pamti kao autora
najstarije poznate prozne inkunabule u Hrvata, jednog latinskog nadgrobnog govora; svojim
jedinim posvjedočenim pismom na hrvatskom Modruški podržava glagoljaštvo; konačno,
turska opasnost primorala je Nikolu da vijek provede kao političar i administrator u papinoj
službi, širom Bosne, Hrvatske, Ugarske i Italije.
Za bio-bibliografsku skicu koja slijedi oslanjao sam se, uz isticanje pojedinih nejasnoća,
prvenstveno na podatke koje su donijeli Fraknói (1897.), Frati (1916.) i Mercati (1924.-25.,
pretisak 1937.); ovih se znanstvenika kasnije drže i Žic, Hrkać, te Kurelac.
2.1. Ime, rođenje, školovanje

Nikolini ktetici vezani su uz njegovu biskupiju (Modrus/s/iensis) ili rodno mjesto
(Machinensis, Catharensis, a/de Catharo, Ascriviensis). Fraknói 1 na osnovi imena Nicolaus
Machinensis de Chatero zaključuje da je Nikolino prezime Mačinjain, što ne spominje
nijedan drugi istraživač. Ime Modruškog se u hrvatskom pismu navodi kao Mikula.
Vjerojatno je rođen prije 1427. u Majinu, mjestu blizu Grblja kod Kotora. Studirao je
filozofiju i teologiju u Veneciji; učitelj mu je bio Paolo della Pergola, djelatan ondje između
1421. i 1454.
2.2. Političar
Još kao klerik Nikola dobiva u komendu od Franje (krčkog biskupa 1444.-56.) benediktinski
samostan sv. Lucije u Baški na Krku. Zaređen je za svećenika 1457. Papa Kalikst III.
objavljuje 14. studenog 1457. da je Nikolu, sacrae paginae professorem, in sacerdotio
constitutum, imenovao senjskim biskupom, na mjesto pokojnog Andrije. Nikola je tada imao
najmanje trideset godina, budući da je zadovoljavao crkveni propis o dobnoj granici za
biskupsko posvećenje.
Podatak, koji donosi Farlati VI, 129 o Nikolinom sudjelovanju na skupu u Mantovi 1459. u
svojstvu izaslanika bosanskog kralja, Mercati 255 (1924.-25.) pobija kao netočnu
interpretaciju nepreciznog navoda iz Komentara Pija II. Međutim, kasnije (1988.) Farlatijev
podatak bez ikakvih ograda prenosi Kurelac 126.
Pio II. šalje Modruškog 1460. Stjepanu Tomaševiću u Bosnu. Sam Modruški spominje to u
svom djelu De humilitate, opisujući demonstraciju turske okrutnosti koju je tada doživio
(Mercati 217). No razlozi i rezultati ove diplomatske misije nisu poznati.
Papa premješta Nikolu 18. svibnja 1461. u novoosnovanu modrušku biskupiju. Kao modruški
biskup, Nikola biva upleten u suparništvo Frankopana i krbavskih knezova Kurjakovića;
Karlo i Ivan Kurjaković biskupa su uhitili (1462.), ne bi li od njega i pape iznudili vraćanje
biskupskog sjedišta iz Modruša u Krbavu, ili formiranje zasebne krbavske biskupije. O ovome
govore dva pisma zadarskog biskupa Maffea Vallaressa, koji je bio jedan od posrednika u
oslobađanju Modruškog. Pisma su pisana u Zadru, 10. srpnja 1462.; jedno Nikoli u zatvoru, a
drugo knezu Ivanu Kurjakoviću. Pisma donosi Mercati 243-5, prema rukopisu Cod. Barber.
lat. 1809 (nekoć XXIX, 153) s. 197-8.
6
U doba sudbonosno za Bosnu, 1462.-63., Modruški je papin apostolski legat u Bosni i
Ugarskoj. Naveo je kralja Stjepana da napadne turske utvrde 1463.; kad je počeo turski
protunapad, traži pomoć kod Matije Korvina. Potonji se umiješao, ali bosanskog kralja nije
spasio.
Povjesničari se spore o uspjehu ove misije; Srećko M. Džaja smatra je "strahovitim fijaskom",
dok Kurelac, naglašavajući ovisnost akcija Modruškog o politici Matije Korvina, i sud
Modruškog o bosanskim krstjanima kao unutarnjem razlogu pada Bosne, smatra da je
Modruški postigao maksimum mogućeg (Kurelac 128 bilj. 10). U svakom je slučaju ova
misija bila dramatična; Modruški je doživio tursko osvajanje Bosne, zatim izdaju,
zarobljavanje i pogubljenje Stjepana Tomaševića, te osvajanje Jajca; sam je bio u velikoj
opasnosti i izgubio devetnaestoricu iz svoje pratnje, kako opisuje u Defensio ecclesiasticae
libertatis (Cod. Vat. Lat. 8082, f. 20; prenose Mercati 218 i Kurelac 128).
Nakon pada Bosne Modruški odlazi u Budim; u zimi 1463./64. kod Beograda se pridružuje
pohodu ugarskog kralja na Bosnu. Operacija je polovično uspješna; oslobođeno je oko
sedamdeset mjesta, među njima i Jajce, ali pohod su zaustavili zima i izostanak obećane
pomoći evropskih država. Tijekom pobjedničkog povratka Korvinova Modruški je vidio
zloglasnog vojvodu Vlada Drakula u ugarskom zarobljeništvu, kako je opisano u prvoj knjizi
De bellis Gothorum; izvatke koji o tome govore, prema Cod. Corsinian. 43, E. 3. donose
Fraknói 12-13 i Mercati 247-9.
Ugarsku Modruški naglo napušta 1464. Prema anegdoti Galeotta Marzija, bio je javno
osramoćen (Galeottus Martius Narniensis, De egregie, sapienter, iocose dictis ac factis Regis
Mathiae ad ducem Iohannem eius filium, Bibliotheca scriptorum medii recentisque aevorum,
ed. Juhasz, Lipsiae 1934., c. 13: Factum sapienter.) U vjerodostojnost anegdote sumnjaju
Mercati, Fraknói, Žic i Kurelac. Matija je Korvin, navodno, denuncijacije koje mu je
Modruški dostavio iznio pred savjetnicima, skupštinom plemstva i samim Modruškim. Kralj
je zaprijetio smrću svojim protivnicima ako su podaci Modruškog istiniti; u suprotnom,
biskup je lažac i mutikaša, pa neka odmah napusti dvor. Na to je Modruški otišao iz Budima.
Ostatak života Modruški je proveo izvan svoje biskupije i domovine. Iz dokumenata
vatikanskih arhiva mogu se rekonstruirati postaje njegove službe u Papinskoj državi: između
1464. i 1476. bio je kastelan Viterba, upravitelj Ascolija, od studenog 1470. Fana (te susjednih
gradova Sinigaglia, Mondovi, Monteflora i Mondaini), k tome od siječnja 1471. i Sassoferrata
s okolicom.
Modruški je bio više od administratora. Obavljao je za papu različite misije, te je tako 1472. u
Veneciji pomagao pri opremanju papinske flote za rat na Levantu. Tu flotu je i doveo do
Roda, da ondje dočeka zapovjednika ekspedicije, kardinala Oliviera Caraffu.
U dužnosti javnih osoba renesanse ulazili su i govornički nastupi. Najrasprostranjenije i
najviše umnožavano djelo Modruškog, već spomenuta prva inkunabula hrvatskog autora, jest
upravo nadgrobni govor za (starijeg) Pietra Riarija, iz 1474. Autor govora možda se našao u
škakljivom položaju; naime, ogorčen stanjem morala u Rimu, pisao je Modruški 1473. na Rod
svom štićeniku Francescu Maturanziju ovako:
Pohlepa i raskoš svagdje caruju: sve je podređeno sramotnim prohtjevima i pohoti.

Vlast je u rukama Gaja Kaligule. […] Što je žestoko ne može dugo potrajati. Zato se
neki ne bez razloga nadaju da će se stanje doskora izmijeniti; a ako se ono promijeni,
onda se poslije najveće tuge nadati najvećoj radosti… (citira Kurelac 136, prema Ms.
Vat. lat. 5890, f. 74-5. Preveo Mate Križman.)
7
Za nevolju, Kaligula iz ovog pisma, kako zaključuje Mercati 227-9, mogao bi biti upravo
kardinal Pietro Riario di Savona, inače nećak pape Siksta IV. i "zloduh koji je vladao Rimom"
(Kurelac 136).
U veljači 1475. Nikola Modruški imenovan je guvernerom Spoleta i okolice; tu je dužnost
obavljao do početka 1478. Za guvernera Todija i Amelije bio je postavljen 1476., ali Spoletini
su, očito zadovoljni Modruškim, molili i postigli da neko vrijeme ostane i njihov upravitelj.
Od 1475. do 1479. Modruški je bio i komendator crkve u Skradinu u Dalmaciji. Godine
1478.-79. bio je u Perugi vicelegat kardinala Rafaela Riarija, nećaka kardinala Pietra Riarija.
Mercati 237 interpretira ovu službu:
Evidentemente il papa, con un atto che dimostra una fiducia somma di Niccolò, pose
accanto al giovanissimo legato a latere di tutta l'Umbria un uomo dei piů esperti nel
governare e che conosceva la regione e vi s'era fatto ben volere.
Za vrijeme sukoba između Papinske države i Firenze, 1478., kad je kardinal Rafael Riario bio
zarobljen u Firenzi, Modruški se susreo s Lorenzom de' Medici, pokušavajući isposlovati
Riarijevo oslobađanje. U tome nije uspio, ali je Rafaelu Riariju posvetio svoje djelo Defensio
ecclesiasticae libertatis, u kojem opisuje i ove događaje. Diplomatska misija nije jedina veza
Modruškog s Firenzom; danas se u firentinskom Archivio di Stato i u Biblioteca Ricardiana
čuvaju tri rukopisa biskupovih djela, a neke lektirne sklonosti uočljive u De consolatione daju
naslutiti postojanje književnih veza s firentinskim humanizmom (v. dolje 8.4.a).
Nikola je Modruški umro u Rimu, svakako prije 29. svibnja 1480., budući da je tada Siksto IV
imenovao novog modruškog biskupa "per obitum bonae memoriae Nicolai". Pokopan je u
crkvi danas zvanoj Santa Maria del Popolo; njegov nadgrobni natpis u distisima, koji je
kasnije nestao, pripisuje se sestrični Modruškog, franjevačkoj trećoretki Franjici ili Francisci
iz Dubrovnika; Mercati 230 bilj. 3, i 240, nagađa da bi upravo ona mogla biti carissima mihi
in Domino soror kojoj je posvećeno djelo Modruškog De humilitate. Međutim, samo
postojanje sestrične Franjice osporava Žic 248-9.
b
2.3. Humanist
Modruški, u renesansnom duhu, spaja vita activa s kulturnom djelatnošću. Boraveći u
Ugarskoj kretao se u tamošnjem humanističkom krugu; potvrdu nalazimo u posvetnom pismu
s početka filozofske rasprave De mortalium felicitate, upućenom Ivanu Vitezu od Sredne,
biskupu varadinskom. Na Vitezovu je dvoru Modruški proveo jednu, očigledno, duhovno
stimulativnu zimu:
illa foelicissima et a me semper memoranda hyeme, quam apud te Varadini cum

plurimis viris doctissimis in bibliotheca illa tua dignissima inter innumera
clarissimorum virorum volumina saepius residentes iocundissimam amoenissimamque
transegimus.
(Abel 168)
No najviše prilike za studia humanitatis Modruški je imao u onih petnaestak godina života u
Italiji. Ondje su, najvjerojatnije, nastala sva njegova književna djela; ondje je našao i
sredstava i vremena da uredi svoju biblioteku.
Knjige iz biblioteke Modruškog počeo je identificirati Frati 84-90, navodeći osam kodeksa
koji su zasigurno bili vlasništvo Nikole Modruškog. Neki su izrađeni upravo po biskupovoj
8
narudžbi, a nekima je dao dodati svoj grb. Frati smatra da je Modruškom pripadalo i
osamdeset kodeksa iz zbirke koja se sada nalazi u rimskoj Biblioteca Angelica (nekoć u
augustinskom samostanu S. Maria del Popolo). Osam papirnih, ukrašenih kodeksa koji su
nesumnjivo vlasništvo Modruškog bavi se teologijom i filozofijom aristotelovskog i
skolastičkog smjera. Tu su djela Aleksandra iz Halesa, Dunsa Skota, Alberta Saksonskog,
Nijemca Marsilija ab Inghen, Johna Peckhama iz Canterburyja, Alfonsa Vargasa iz Toleda i
dr.
Mercati 206-214 ustanovljava, pak, na osnovi arhivskih podataka, da je dio biblioteke
Modruškog prešao u vlasništvo Siksta IV. i Vatikanske knjižnice, i to prije 18. lipnja 1480.
Modruškom je pripadalo dvadeset kodeksa koji se i danas nalaze u Vatikanskoj knjižnici; i
među ovima su neki izrađeni upravo za biskupa. Uključuju dva grčka rukopisa (jedan s
prirodoslovnim djelima i Aristotelovim De anima, drugi s Aristotelovom Metafizikom), te
djela Laktancija, Jeronima, Augustina, zatim Vergilija, Kolumele, Aula Gelija, Cicerona
(govore i filozofske spise), Kvintilijana, Makrobijev komentar uz Scipionov san, Kalcidijev
uz Timeja, Gebrovu Astronomiju u prijevodu Gherarda iz Cremone. Svi su ovi kodeksi,
zaključuje Mercati 213, iz kasnog 15. stoljeća, na lijepoj pergameni, elegantno pisani, s
elegantnim inicijalima i ornamentima te s biskupskim grbom; sve otkriva dobar ukus
naručitelja i svjedoči da su mu na raspolaganju bili najbolji pisari.
Sastav ove knjižnice otkriva poštovanja vrijedne materijalne mogućnosti, te mješavinu
skolastičkih i humanističkih interesa Nikole Modruškog. Potonja je mješavina interesa, kao
što će se vidjeti, prisutna i u njegovim autorskim tekstovima.
Prema navodima Frati 20-22 i Mercati 226-8, Modruški je bio prijatelj i mecena pjesnika iz
Perugie Francesca Maturanzija. Već sam naveo jedan odlomak iz njihove prepiske; među
stotinjak pisama iz Maturanzijeve korespondencije, sačuvane u cod. Vat. lat. 5890, četrnaest
ih je ili upućeno Modruškom ili potječe od njega. Maturanzio je putovao s Modruškim
prigodom pomorske ekspedicije 1472.; peruginski humanist ostao je na Rodu učiti grčki. Frati
ibid. prenosi Vermigliolijev podatak da je tijekom boravka u Grčkoj Maturanzio biskupu
posvetio alcune non ineleganti poesie latine u slavu Djevice Marije, uz posvetnu pjesmu Ad
eruditissimum virum Nicolaum episcopum Modrusiensem. O mecenatstvu Modruškog
svjedoči i molba Maturanzija s Roda, vjerojatno početkom 1474., da mu biskup pošalje novac
za povratak (Mercati 232).
Kao štićenik Modruškog spominje se i astronom Johannes Müller-Regiomontanus (Kurelac
138).
2.4. Djela
2.4.1. De mortalium felicitate, 1461.-62.
Alternativan je naslov ovog filozofsko-teološkog dijaloga De foelicitate humana. Mercati 221

bilj. 3 datira ga između svibnja 1461. i kraja 1462. Kasniji proučavatelji navode godinu 1463.
(nastanak prvog kodeksa u kojem je tekst sačuvan; Hrkać 1975, 151), pa i 1464. (Kurelac
138). Budući da je Modruški 1463.-64. apostolski legat, stalno putujući između Bosne,
Ugarske i Italije, možda bi Mercatijeva datacija bila prihvatljivija.
Povod su dijalogu dale rasprave na dvoru Ivana Viteza, u kojima je sudjelovao i Modruški (v.
gore, s. 9). Suprotno ostalima, Modruški je držao ljudski razum sposobnim da sam dođe do
navedene spoznaje. Time je proturječio "omnium sapientium sententiae, qui de divinis
scripserunt legibus" (Hrkać 1975, 148), pa je zato jedan primjerak djela poslao papi Piju II. na
9
procjenu; dobivši odobrenje, poslao je drugi primjerak, uz već citirano posvetno pismo, Ivanu
Vitezu. Oba su sačuvana; kodeks poslan papi čuva se u Rimu, (Biblioteca Casanatense sign.
276), a Vitezov kodeks u Beču (Nationalbibliothek sign. 2431); među njima postoje znatne
razlike. Često jedan rukopis ispušta riječi, pa i rečenice koje postoje u drugom; red riječi je
različit; pojedine riječi bivaju zamijenjene sinonimima.
Na osnovi ovih kodeksa Serafin Hrkać objavio je 1975. u časopisu Dobri pastir kritičko
izdanje, a 1985. u Nova et vetera i prijevod dijaloga. Izvaci iz latinskog originala i hrvatskog
prijevoda pretisnuti su nedavno (1995.) u zborniku Magnum miraculum – homo. De
mortalium felicitate prvi je cjelovito izdan dulji tekst Nikole Modruškog (prethodno je
objavljeno nekoliko pisama, i nekoliko izvoda iz različitih djela). Na nesreću, povelik broj
tiskarskih pogrešaka u latinskom tekstu, kako 1975. tako i 1995., smanjuje znanstvenu
pouzdanost ovom izdanju.
Sugovornici su u dijalogu Pavao iz Pergole, u doba nastanka djela već desetak godina pokojni
učitelj Modruškog, te Nikolini školski kolege Ivan Cezarejski i Dominik Bragaden. Modruški,
kao pripovjedač i svjedok, sam ne uzima riječ. Rasprava se odigrava u Veneciji na mesopust.
Tema je teksta pitanje je li moguće čovjeku isključivo na osnovi prirodnih dokaza spoznati
vlastitu natprirodnu svrhu, odnosno sreću. "Skotistička je kritika racionalizma suprotstavljena
obrani prirodnog razuma, koji zastupa Nikola" (ocjenu F. Leporija prenosi McClure 249 bilj.
35). Za dobar dio argumentacije u dijalogu vrela su Aristotel (Nikomahova etika, Metafizika),
Averroës i najčešće navođen Duns Skot; no uz skolastički repertoar i terminologiju, u duhu
humanizma citira se Augustin (De civ. Dei), poziva se na različite antičke škole, osobe i djela
(npr. Platonov Fedon, Ciceronov Scipionov san). Humanističkim se može interpretirati i sam
oblik dijaloga. Stil De mortalium felicitate ocijenjen je također kao generatim proprium ac
tersum […], minime 'scholasticum' (Hrkać 1975, 154).
Humanistički aspekt De felicitate mortalium naglašavaju analize hrvatskih povjesničara
filozofije, koji su u najnovije vrijeme, poput Leporija, intenzivno proučavali tekst
Modruškog,:
Modruški [se] priključuje onoj liniji renesansnog mišljenja koja je nastojala dokazati
sukladnost teološke i filozofske istine […] na taj [se] način afirmira upravo filozofski
put dopiranja do istine bez nužnosti zahvata Božje milosti pri čovjekovu uvidu u
istinu…
(Banić-Pajnić 78)
2.4.2. Navicula Petri, između 1460. i 1464.
Proučavateljima Modruškog ovaj je tekst bio nepoznat sve do 1988., kada ga je ukratko
opisao Kurelac 127 bilj. 9, te 139 i 141. Prethodno je u Kristellerovu repertoriju Iter Italicum
V (odnosno u Iter Slavicum meridionale) registriran kao anonimni spis koji u kodeksu Arhiva
HAZU (tada JAZU), sign. II b 3, slijedi nakon pisma Nikole biskupa modruškog Stjepanu
nadbiskupu kaločkom. Kao u Vitezovu slučaju, i ovdje se radi o posvetnom pismu, gdje
Modruški jasno kaže:
ne omnino uacuis ad te reuertar manibus, munera tibi ex Italis mercibus, quas olim in
exiguo ingenioli mei penu recondideram, paraui, non quidem tam iocunda quam
miserrima hac temporum nostrorum condicione congrua, siquidem in hijs docetur
10
racio, qua in turbulentissima hac omnium tempestate, quam in Petri nauicula
nauigantes iugiter patimur, naufragij discrimina effugere ualeamus.
(navedeni ms. sign. II b 3, f. 15r)

U spisu Modruški, polazeći od metafore Crkve kao brodića u oluji, pokušava naći viši smisao
nevolja koje su zadesile kršćansku zajednicu.
Kurelac 139 smješta nastanak teksta Navicula Petri, na osnovi posvete Stjepanu Vardi
(nadbiskup kaločki do 1468.) između 1460. i 1464, kad je Modruški napustio Ugarsku.
Premda još 1988. Kurelac 141 najavljuje "Tekst ovog dosad nepoznatog djela Nikole
Modruškog pripremam za objavljivanje", izdanje se do danas nije pojavilo.
2.4.3. De consolatione, 1465./6.
Ovim se djelom bavi ostatak mog rada.
2.4.4. De bellis Gothorum, 1473.
Ovaj je povijesni spis sačuvan u Rimu: Fondo Corsini 127, 43 E 3. Mercati 229 bilj. 3 smatra
rukopis autografom, i javlja da je prilično revidiran od strane autora.
Rukopis je kasnijom rukom identificiran kao djelo "Nicolai Sagundini Episcopi Modrusiens."
Mercati (ibid.) i Fraknói 18 bilj. 1 ovo odbacuju kao zamjenu identiteta, brkanje Nikole
Modruškog s humanistom i sekretarom Venecijanske republike Nikolom Sagundinskim (†
1463.). Ističem taj podatak jer se kao varijanta Nikolina prezimena, upravo na osnovi
spomenute identifikacije, u našoj znanstvenoj literaturi navodi i Sagundinus.
Kodeks je nepotpun, pa se De bellis Gothorum prekida na f. 60v, na početku četvrte knjige.
Mercati smatra da je spis nastao 1473., jer u prvoj knjizi Modruški spominje rat Turaka s
perzijskim kraljem Uzunhasanom, još ne znajući ishod. Ovaj je rat završio porazom
Uzunhasana 26. srpnja 1473., kako Modruškom javlja ujesen s Roda Maturanzio (Vat. lat.
5890, ff. 77-79, v. Mercati 230).
Frati 183 upozorava da je na spis De bellis Gothorum prvi skrenuo pažnju Remigio Sabbadini
u članku Quando fu riconosciuta la latinitŕ del rumeno. Sabbadinija je privuklo jedno
lingvističko zapažanje Modruškoga; opisujući narod "Vlaha", naš biskup daje "izravno
svjedočanstvo" (izraz Sabbadinijev) da rumunjski jezik potječe od latinskog. Donosim izvod
iz tog odjeljka De bellis Gothorum:
Vlacchi […] Romani quondam vel exules vel milites, a duce Flacco ita cognominati,
nunc immutatione littere Vlacchi appellati: quo vocabulo non modo ea gens sed omnes
quoque finitimae nationes hodie Italos nominant. Vlacchi originis suae illud
praecipuum prae se ferunt argumentum, quod quamvis Mysorum lingua, quae Illyrica
est, omnes utantur, vernaculo tamen sermone hoc est latino haud prorsus obsoleto ab
incunabulis loquuntur, et cum ignotis congressi, dum linguae explorant comercium, an
Romane loqui norint interrogant.
(De bellis Gothorum, lib. 1, Cod. Corsinian. 43, E. 3, f. 1v; donosi Mercati 247.)
Mercati ocjenjuje da je De bellis Gothorum spis malo interesantan za antičku povijest Gota,
budući da slijedi rimskog povjesničara gotskog porijekla Jordana (6. st.). No zanimljivi su
česti geografski opisi mjesta koje je Modruški poznavao iz očevida, te upletanje detalja iz
11
Nikolina vremena (poput opisa Vlada Drakule, njegovih okrutnosti i njegove hrabrosti u borbi
s Turcima, što sve donosi Mercati, ibid.).
2.4.5. De humilitate, ?
U spomenutom kodeksu Corsini 127, 43 E 3 odmah iza De bellis Gothorum slijedi dugi
fragment asketsko-moralnog spisa De humilitate. Nedostaju posveta, početak i kraj, nema niti
međunaslova. Dade se ipak ustanoviti da se spis sastojao od devet knjiga, budući da na f. 80
stoji:
Lib. 9us. Pervenimus tandem ad optatam metam et ad fructus tot petitos laboribus Dei
pietate colligendos; in quibus congregandis recondendisque laeto te animo adesse
oportet, charissima mihi in Domino soror.
(Cod. Corsinian. 43, E. 3; donosi Mercati 230.)

O eventualnom adresatu djela (charissima soror) vidi gore. Vrijeme nastanka De humilitate ne
može se utvrditi, osim što postoji mogućnost vremenske bliskosti s prethodećim mu
povijesnim radom.
Fragment počinje malo prije kraja knjige koja je trebala dati obedientiae ac patientiae
dapes… quibus humilitas opido oblectetur. Slijedi knjiga in quo de comitibus et de viatico
ipsius disputaturi sumus (f. 62v), koja stiže do šestog ploda poniznosti.
Mercati 231 smatra i ovo djelo, kao i De consolatione i De felicitate, svjedočanstvom da je
autor un uomo nutrito di forti studi sacri e profani e spirito ecclesiastico. Ističe i ovdje
prisutnost osobnih svjedočanstava Modruškog, te određene opaske i opise koje noi moderni
non aspetteremmo in un trattato ascetico ad una 'sorella nel Signore'. Odnosi se to na dio
rasprave o stidu (ff. 65-74v.), gdje Modruški, da bi pokazao da se jedni ne stide onoga što je
za druge sramotno, priča con ingenuitŕ cruda o "najgroznijim" običajima barbara i antičkih
naroda, kao i o davanju poklona tuđim ženama i razgovaranja s njima, što je kod Francuza i
Toskanaca Nikolina vremena uobičajeno i pristojno, premda se "kod drugih kršćanskih
naroda" to smatra sramnim i vrijednim smrtne kazne (Mercati 231).
2.4.6. De titulis et auctoribus psalmorum, poslije 1474.
Postoje dva kodeksa s ovim komentarom psalama, oba u Vatikanskoj knjižnici; Cod. Urbin.
586 (tako broj navode Fraknói 18, Mercati 238 i Žic 142, 147; međutim, Hrkać 1975, 146 i
a
Hrkać 1976, 153 donosi broj 568!), i Vatic. Lat. 995.

Djelo je posvećeno Angelu Fasolu kao biskupu grada Feltre (od 1465. do oko 1490.). Iz
posvetnog pisma proizlazi da se Nikola, pišući, nalazio izvan Rima i služio se svojom
bibliotekom. Ovo je jedini rad Modruškog sačuvan u Biblioteca Urbinate (Urbino je blizu i
Fanu i Perugi). Zbog svega toga Mercati 238-39 pretpostavlja da je djelo nastalo za vrijeme
pontifikata Siksta IV. ili Pavla II., možda poslije 1474. Za Žica je vrijeme nastanka točno
deset godina ranije, 1464., što je zbog posvete prilično nevjerojatno (usp. Žic 143).
a
Evo kako o okolnostima nastanka govori početak rukopisa:
Postulasti a me, cum Romae essem, proprios singulorum psalmorum aperirem

auctores, causasque ipsorum atque materias brevibus verbis perstringerem. Quod
quoniam tunc minus effeci quam et tuum desyderium et meum postulabat officium,
utpote multis curiae sollicitudinibus occupatus librorumque (et librorum Urbin.) copia
12
exclusus, nunc et plus paululum ocii nactus et in meae bibliothecae potestate
constitutus volui cumulatius quam feceram (quam fec. om. Vat.) respondere et meo
animo tuae dignationi merito deditissimo et tuo piissimo laudatissimoque voto…
(Mercati 239)
2.4.7. Oratio in funere Reuerendissimi domini D. Petri Cardinalis Sancti Sixti,

1474.
Kardinal Pietro Riario umro je 5. siječnja 1474. Nikola Modruški bio je tada princeps
eloquentiae, kako svjedoči Gianbatista de Iudicibus, biskup Ventimiglie (Sikstu IV. posvećen
uvod djela Dialogus de migratione Petri cardinalis s. Sixti, citira Mercati 228). Zato je
Modruškog zapalo da sastavi govor u čast pokojnika. Iz formulacije biskupa de Iudicibus
nameće se pitanje je li taj govor bio i izrečen:
duo nostra aetate principes eloquentiae, Nicolaus Sepontinus Archiepiscopus et

Nicolaus Modrusien. episcopus, orationes refertas clarissimorum auctorum sententiis
alter in contione habuit, alter editam ad te misit…
(Prema cod. Vat. lat. 3624, f. 3r.)

Puni je naslov govora: Oratio in funere reverendissimi domini d. Petri Cardinalis sancti Sixti
habita a reverendo patre domino Nicolao episcopo Modrussiensi.
O znatnom recepcijskom uspjehu svjedoči rasprostranjenost ovog govora. Jurić u svojoj
bibliografiji registrira šest različitih izdanja. Prva su dva tiskana u Rimu nakon 18. siječnja
1474. Između 1481. i 1487. govor je još dvaput izdan u Rimu, jednom u Padovi, a postoji i
nedatirano izdanje iz Rostocka.
Kristeller registrira pet u Italiji čuvanih prijepisa. Šesti, u tadašnjoj Kraljevskoj biblioteci u
Münchenu, prikazao je Fraknói 19. Sabbadini navodi prijepis koji se nalazi u "biblioteca
publica di Olmütz" (citira Frati 183). Ukupno bi prijepisa, dakle, do danas bilo poznato
sedam.
Premda nadgrobni govor Pietru Riariju neizostavno spominju svi pregledi života i djela
Nikole Modruškog, ovaj je tekst znanstveno praktički neproučen. Cjelovit njegov sadržaj
jedini je prikazao Fraknói 11-12, sažeto, ali posve zadovoljavajuće. Ovim su se prikazom,
nažalost, kasniji istraživači malo koristili. Zbog tematske bliskosti De consolatione i
nadgrobnog govora za Riarija donosim ovdje kratki sinopsis potonjeg teksta.
Govor počinje priznanjem kako se, od dvije moguće vrste nadgrobnog govora – utjehe
ožalošćenih i pohvale mrtvom prijatelju – autor odlučio za potonju. Opis veličine
gubitka nastalog Riarijevom smrću povod je za prvu pohvalu.
Preciziraju se tema i okolnosti: govornik namjerava izlagati slavu Petra, kardinala sv.
Siksta, čiji se pogreb danas održava. Modruški upozorava da ispušta pohvalu predaka i
domovine Riarija, ističući tako njegove vlastite zasluge.
Prikaz Riarijeva životnog puta počinje od dječačke dobi, kad je Pietra vjerski žar
doveo u vezu s "učiteljem Franjom", njegovim stricem, a sadašnjim papom Sikstom
IV. Veza između budućeg pape i budućeg kardinala biti će povod brojnih retoričkih
efekata tijekom govora: Modruški se, tako, divi se Riarijevoj moći predskazivanja,
zahvaljujući kojoj je mladić nagovorio strica da ode u Rim.
13
Postavši kardinal, Riario i dalje pokazuje svoje vrline. U ponešto apologetskom tonu
Modruški objašnjava razloge Riarijeva raskošnog života, nemara za vođenje računa o
materijalnim dobrima, brojnosti njegove svite, primanja darova. Sve ilustrira
anegdotama i pozivanjem na svjedočenje prisutnih.
Modruški hvali političku mudrost kardinalovu. Opširno opisuje kako je i zašto ovaj o
vlastitom trošku iskupio, "i vratio Crkvi", grad Imolu.
Nakon prikaza Riarijeve ljubavi prema vjeri, koja se očitovala u skrbi za različite
crkvene objekte, Modruški opisuje umiranje Pietra Riarija, uzoran primjer kako se
kršćanin rastaje od života.
U peroraciji govornik ističe sreću koju donosi takva smrt.
Dok npr. Kurelac 137 interpretira ovo djelo "kao tipičan rod renesansne književnosti",
izražavajući se o njemu uglavnom superlativno, Fraknói 12 jedini je govoru Modruškog,
ocjenjujući ga još 1897., dao negativnu estetsku ocjenu:
Ez a mű szorosan egyházi beszédnek nem tekinthetõ, mert a zárszavak kivételével,

vallásos momentumokat nem tartalmaz. A humanista irodalom termékeihez szintén
nem sorolható, mert a klasszikus mintákat utánozni meg nem kisérli, azokból
idézeteket, példákat nem kölcsönöz. A valódi ékesszólás melegét és szépségét, a
gondolatok emelkedettségét sem találjuk benne.
2.4.8. Defensio ecclesiasticae libertatis, 1479./80.
Modruški je potkraj života napisao obranu politike Siksta IV. u sporu s firentinskom
Signorijom i vlastima ostalih talijanskih komuna. Povod je bila diplomatska misija iz 1478.,
kad se u Perugi, po papinu nalogu, Modruški kod Lorenza Medici zauzimao za oslobođenje
kardinala Rafaela Riarija, nećaka nadgrobnim govorom slavljenog Pietra.
Postoje dva prijepisa: Cod. Vatic. Lat. 8092, upućen Rafaelu Riariju; drugi u Biblioteca
Riccardiana, Firenze, 365.
Tekst kodeksa za Riarija, kako ga opisuje Mercati 250, nije definitivno dovršen, npr. ostavljen
je prazan prostor za kardinalsku titulu Francesca Condulmera iz 1444. Opremljen je naknadno
dodanim lemama s naslovima poglavlja i ponavljanjima vlastitih imena na margini, kao i
pojedinim ispravkama; sve je to, čini se, unosila ruka samog autora. Tekst nije naročito brižno
redigiran.
Mercati 238 Defensio datira na osnovi spomena predaje Colle iz listopada 1479.
Isti istraživač ocjenjuje da se radi o tekstu Modruškog "najinteresantnijem za političku
povijest onoga doba". U Defensio Modruški "izlaže svoje koncepcije, prosudbe i stavove u
vezi s teškim i složenim prilikama u kojima se tada našla Evropa, kršćanstvo, Crkva,
papinstvo, pojedine zemlje i nacije" (Kurelac 139).
Osim što je donio nekoliko izvoda koji su autobiografske refleksije Modruškoga, Mercati
249-57 kao Appendice 4 svog rada tiska opsežnije odlomke iz četiri poglavlja: dva o
Toskanskom ratu 1479., o malim tiranima Italije i ljubavi Talijana prema slobodi, te o
širokogrudnosti pape Siksta. Preuzimam po Mercati 251 naslove poglavlja Defensio prema
Cod. Vat. lat. 8092.
(Cap. 1) Ad R.m d. R. Car.lem Sancti Georgii N. Ep.i Modruss. defensio ecclesiasticae

libertatis.
14
Cap. 2. quo deploratur oppressio ecclesiastice libertatis.
Cap. 3. quo deploratur violatio prelatorum.
Cap. 4. in quo docentur iustissime cause suscepti belli contra Florentinos et simul
habitae victoriae.
Cap. 5. de miraculosa victoria.
Cap. 6. de summis pontificibus, qui pro ecclesie possessionibus armis decertarunt.
Cap. 7. de pontificibus, qui in corripiendo mores regum et principum fortiter fecerunt.
Cap. 8. de pontificibus qui dignitatem Sedis Apostolicae fortiter tutati sunt.
Cap. 9. de pontificibus qui iniurias episcoporum fortiter ulti sunt.
Cap. 10. de pontificibus qui pro re publica christiana fortiter fecerunt.
Cap. 11. de translatione imperii Orientalis.
Cap. 12. de pontificibus qui malos principes deposuerunt etc.
Cap. 13. in quo invehitur contra detractores pontificis Sixti.
Cap. 14. de monarchia suprema et potestate summi pontificis.
Cap. 15. de iustis causis belli contra tyrannos.
Cap. 16. de necessariis causis belli suscepti.
Cap. 17. de Turco bello a pontificibus suscepto.
Cap. 18. de gestis a Sixto contra Turcos.
Cap. 19. de laudabilibus operis Sixti.

Uočljiva je u gl. 17-18, kao i drugdje u djelu (npr. u poglavlju o samodršcima u Italiji) tema
antiturcica.
U dragocjenim opaskama o stilu i jeziku Defensio ecclesiasticae Mercati 251 uočava:
Nella defensio, come nelle opere morali, Niccolò in parecchi luoghi non solo riferisce
alla lettera numerosi passi della Scrittura, ma talvolta con frasi bibliche forma interi
periodi di suo, che conviene bene intendere se non si vuole cadere in equivoco. Da tale
suo viene un non so che di singolare e quasi una disuguaglianza nello scrivere che
colpisce.
2.4.9. Pisma
15
Uz posvetne poslanice na počecima pojedinih djela, te uz prepisku s Francescom
Maturanzijem, u epistolarne tekstove Nikole Modruškog ulazi i jedno glagoljsko pismo, na
hrvatskom, upućeno 1476. kaptolu i kleru crkve modruške. Tu biskup brani upotrebu
glagoljice u bogoslužju. Jedini je poznati prijepis pisma izgubljen pošto ga je objavio Ivan
Kukuljević 1863., no "sadržaj poslanice otklanja bilo kakvu pomisao na falsifikat", odlučno
tvrdi Hrkać 1976, 155.
2.4.10. Prijevodi
Vlastoručne marginalije u jednom od kodeksa Nikole Modruškog svjedoče da je biskup znao

grčki (usp. McClure, 251 bilj. 44). U prilog tome, Mercati 232 upozorava da Maturanzio često
u svoja pisma biskupu umeće pokoju grčku krilaticu.
Možda bi rad Modruškog mogli biti renesansni latinski prijevodi Izokratovih govora Ad
Nicoclem i Ad Demonicum, koji dolaze nakon De humilitate u Cod. Corsinian. 43, E. 3 (vidi
gore).
Međutim, istraživači su takvoj mogućnosti neskloni. Fraknói 17-18 rezolutno ih atribuira
Guarinu iz Verone, i konstatira da je svezak koji sadržava prijevode u 17. st. privezan ostatku
kodeksa. Mercati 232 također uočava potonju činjenicu, te napominje da su prijevodi pisani
drugom rukom, dok posveta nikako ne otkriva tko bi bio autor.
16
2.5. Kronološki pregled života i djela
prije 1427. Nikola Modruški rođen u Grblju kod Kotora.
Pitomac kotorske biskupije.
oko 1434. – Studira u Veneciji kod Paola della Pergola;

oko 1455. postiže naslov doktora filozofije i teologije.
1456. Dodijeljena mu je u komendu opatija sv.

Lucije u Baški na Krku.
1457. Zaređen za svećenika.

Nadarbeni opat u samostanu sv. Lucije.
14. 11. 1457. Papa Kalikst III. imenuje ga senjskim

biskupom.
1459. S knezom Stjepanom Frankopanom i

biskupom krbavskim Franjom Modrušaninom
sudjeluje na skupu u Mantovi.
zima 1460. Pio II. šalje Modruškog u Bosnu, kralju

Stjepanu Tomaševiću, na diplomatsku misiju u
vezi s neposrednom turskom opasnošću.
18. 5. 1461. Premješten iz senjske u modrušku biskupiju.
1462. Incident kod knezova Kurjakovića: Modruški

u tamnici, za njega se zauzimaju Venecija i
zadarski biskup Maffeo Vallaresse.
11. 12. 1462. Modruški papin apostolski legat.
17
1463. Ponovno kod Stjepana Tomaševića.
U Ugarskoj nagovara Matiju Korvina da spasi
Bosnu od Turaka. Kao Korvinov poslanik u
Veneciji.
Jednu zimu provodi na dvoru biskupa Ivana
Viteza u Varadinu (o tome u posvetnom pismu
Vitezu na početku De mortalium felicitate).
Pad Bosne pod Turke. Papa šalje Modruškog u
Ugarsku. Biskup sudjeluje u djelomično
uspješnom pohodu: Turcima oteto petnaestak
gradova, među njima i Jajce.
početak ili Modruški naglo napušta Budim, Ugarsku i

ljeto 1464. Hrvatsku. Odlazi u Italiju gdje se bavi
humanističkim radom, administrativnim i
diplomatskim poslovima za papu.
siječanj 1464. Upravitelj tvrđave u Viterbu.

– siječanj
1468.
1464. De mortalium felicitate dialogus,

posvećen Ivanu Vitezu od Sredne
i papi Piju II.
između 1460. Navicula Petri…

i 1464.
rujan 1465. – De consolatione.

kolovoz 1466.
veljača 1468 – Upravitelj Ascolija.

veljača 1470.
13.10.1470. – Upravitelj Fana i pridruženih gradova.

9.12.1471.
1472. Papin je povjerenik kod mletačkog dužda i

pratilac kardinala Oliviera Caraffe u
pripremama mornarice za prvi rat Siksta IV.
protiv Turaka. Iste godine s tom vojskom na
18
Istoku.
početak 1473. U Rimu. De bellis Gothorum.

Možda u to vrijeme i De
humilitate.
1474. Vraća se iz Rima u Fano.
poslije 1474. De titulis et auctoribus

psalmorum.
5.1.1474. Umro je u Rimu kardinal Petar Riario; Oratio in funere reverendissimi

Modruški drži pred kardinalskim zborom domini d. Petri Cardinalis sancti
veličanstven govor, kasnije višekratno Sixti…
objavljivan.
25.2.1475. Siksto IV. postavlja Modruškog za upravitelja

Spoleta i okolnih predjela.
20.4.1475. Modruški dobiva upravu nad crkvom u

Skradinu (Dalmacija).
1476. Glagoljsko pismo u kojem brani

upotrabu glagoljice u bogoslužju.
prije svibnja Upravitelj Todija i Spoleta.

1476.
1478. Jedan od papinih poslanika u Perugi. Afera

oko zatvaranja kardinala Rafaela Riarija u
Firenci. Modruški se susreće s Lorenzom
Medicijem.
1479 – 1480. Defensio ecclesiasticae libertatis,

obrana Siksta IV.
19
prije Umro Nikola Modruški. Pokopan u Rimu, u
29.5.1480. crkvi Santa Maria del Popolo.
20
2.6. Rukopisi De consolatione
Danas postoje tri rukopisa De consolatione. Dva su renesansna, iz doba nastanka djela, a
nalaze se u Vatikanskoj biblioteci pod signaturama Vat. lat. 5139 i Vat. lat. 8764.
Mercati 211 pretpostavlja da je Vat. lat. 5139 dospio u knjižnicu kao dio ostavštine Marca
Barba, biskupa Vicenze (†1491.), kome je De consolatione posvećeno, i za kojeg je izrađen
ovaj primjerak.
Treći rukopis potječe iz prve polovice devetnaestog stoljeća; to je prijepis koji je napravio
karmelićanin Evasio Leone pripremajući oko 1816. nesuđeno kritičko izdanje. Taj je prijepis
danas u knjižnici biskupskog seminara (Seminario Vescovile) u gradu Casale Monferrato, u
talijanskoj provinciji Alessandria (Pijemont), pod signaturom MS I a 8.
Znamo i za postojanje četvrtog rukopisa. Leone ga je bio pronašao 1802. u okolnostima po
kodekse dosta neugodnim: mi venne fatto di sottrarre al barbarico eccidio, ond'era da un
venditore di merci minacciato, un Manoscritto del '500, v. Frati 4. Negdje nakon Leoneove
smrti 1821. kodeks je nestao. Prenosim, kao jedino preostalo svjedočanstvo, in extenso opis
kodeksa iz istog Leoneova pisma (s Krfa, 14. lipnja 1816., Angelu Pezzani; izdao Frati 4-6).
ha per titolo: Nicolai Episcopi Modrussiensis ad Marcum Vincentinum Episcopum de

Consolatione liber. Il volume è in un quarto piccolo, di pagine 214, in carta eccellente,
e caratteri belli ad primo aspetto, ma difficili ad intendersi, e per le capricciose
abbreviature, e per la irregolarissima punteggiatura, posta il piú delle volte a
controsenso; e per la poca diligenza, e minor perizia dell'ammanuense, il quale storpia
sovente la sintassi, altera molte parole, molte ne tralascia, e moltissime ne intrude
affatto aliene dal senso dell'Autore. Non leggier intoppo alla lettura ne è altresi il
danno, che alle prime pagine hanno recato i tarli, dai quali furono rosi non che i
vocaboli, ma i mezzi periodi intieri. In alcuni fogli, da mano, che può esser dell'autore,
si veggono, ed in margine e nel testo, coretti parecchi errori piú madornali.
Pri pisanju ovog rada bili su mi dostupni samo rukopisi iz Vatikanske biblioteke, odnosno
njihove mikrofilmske presnimke. Zato će i moj prikaz fizičkog izgleda i organizacije teksta
morati biti s kodikološke točke gledišta nepotpun.
Kao sigla codicum preuzimam jedine dosad ponuđene oznake (McClure 249 bilj. 36):
V = Vat. lat. 5139
1
V = Vat. lat. 8764.

2
2.6.1. Opis i organizacija vatikanskih kodeksa
2.6.1.a. Cod. Vat. lat. 5139
Kodeks V papirni je, veličine 160x240 mm, potječe iz 15. st. Dobro je očuvan. Ima 123 folija
1
obostrano ispisanih, a jednostrano numeriranih (arapskim brojkama). Incipit glasi:
N. EPISCOPI MODRVSS<IE>N<SIS> / AD DOMINVM MARCHVM /

VICENTINVM PRAESVLE<M> / LIBER DE CONSOLATIONE / FOELICITER
INCIPIT:
21
Na kraju je list bez numeracije, na kojem je drugom, vrlo nehajnom rukom napisan sadržaj (f.
124r: Tabula contentorum in hoc libro).
Inicijali knjiga su oslikani, dok su inicijali poglavlja istaknuti veličinom, ukrašeni viticama i
mjestimično crtežima (npr. f. 19v, 24v, 56v). Na dnu f. 1 dva su biskupska grba; desni pripada
Marcu Barbu, kao primaocu kodeksa, a lijevi Nikoli Modruškom.
Na trećem foliju verso naknadno je dodan il cartellino originario colla dedica dello scriba
(Frati 28). Ondje se u stihu kao pisar predstavlja izvjesni Leonardo:
Hoc tibi digne pater Leonardus scripsit habendum:
Edidit Antistes Modrussiensis opus
Scriptor eius seruus semper deuotus utique est
Quodque sui domini sis memor usque rogat.
Nec mirere sui domini si commoda querit:
Nam quę sunt domini iudicat esse sua.
(Transkripcija moja, prema V , f. IIIv. Tekst, kako ga donosi Fraknói 19, ima par sitnih
1
netočnosti.)
Kolofon, u obliku bilješke na kraju teksta (f. 123v: IN ARCE VITERBIENSI SECVNDO
PAVLI EDITVM SCRIPTVMQVE VESTRO NOMINE REVERENDISSIME PATER ET
DOMINE), omogućava datiranje kodeksa u drugu godinu pontifikata Pavla II. (31. kolovoza
1465.–30. kolovoza 1466.), i kao mjesto izrade ovog primjerka otkriva Viterbo, gdje je,
podsjećam, Nikola Modruški bio kastelan između 1464. i 1476.
Tekst je pisan humanistikom-goticom, po 23 retka na stranici, s marginalnim bilješkama
crvenom tintom i mjestimičnim ispravkama. Pojedina su mjesta grafički istaknuta oznakom sa
strane, okomitom crtom s ukrasom na sredini; ovo svjedoči o privlačnosti pojedinih citata i,
rjeđe, pojedinih tematski zanimljivih pasusa (npr. opis fizioloških posljedica žalosti, f. 5v;
razni običaji prilikom pogreba, f. 81v-82r).
Analizirajući Marulićeve marginalne bilješke u Juditi, Lučin 1996, 34-39 donio je
sistematizaciju marginalija koja se djelomično može primijeniti i na V De consolatione.
1
Susrećemo ovdje prilično česte marginalne naslove, odnosno oznake sadržajnih jedinica (od
najkraćih, npr. f. 4v: tristicia, f. 5r: lętitia – do duljih, npr. f. 15r. confutatio superioris
opinionis; ibid. Quedam paupercula quę plus diuitibus optulit in thesauros dei; f. 83r: Ad quid
dominus curam mortuorum comendauerit), te poneku glosu, jezično ili stvarno tumačenje (f.
12v: Thysis. Vomicę putres. Dimidium crus. – infirmitates).
Lakše snalaženje – i veću upotrebljivost u kulturi koja cijeni učena exempla – omogućavaju
vlastita imena, ponovljena crvenom tintom na marginama uz mjesta gdje se spominju u tekstu.
Često apozicije rasvjetljuju djelatnost ili porijeklo citiranog autora (f. 4r: Zeno philosophus, f.
4v: Arthemisia Regis Mausoli uxor), ponekad je sažeto naznačen kontekst citata (f. 5v:
Ouidius ad Flaccum, f. 8r: Iuuenalis pectora objašnjava pectora nostra iz citata u tekstu).
Izvučene su i pojedine riječi koje nisu imena (f. 71 r: homunculi, muliercula, animula); njih
također možemo shvatiti kao retorički zanimljive.
22
Sva ova pomagala za snalaženje u tekstu susrećemo i u Defensio ecclesiasticae libertatis,
prema opisu Mercati 250. Naći ćemo ih i u V (vidi niže).
2
Ispravljana je u V najčešće tek po jedna riječ, koju je pisar ispustio (f. 89r: ut pręcogitasse –
1
dod. quęat – uniuersas miserias…), pogrešno ili nečitko napisao (f. 3r: internosceret mj.
intenosceret; f. 14v. natura na rubu, jer je u tekstu teže čitljivo).
Ponekad se ispravljač opredijelio za pravilniji izraz (npr. ispravljajući pisarevu grešku na f. 3r:
precepta consolandi mj. ordinandi; f. 11v: existimationisque suę mj. eius).
Izmjene stilske, a ne gramatičke ili pravopisne naravi (f. 13r. latrociniaque mj. homicidiaque;
f. 21r. apud alios doctos uiros mj. apud eos…; f. 61v laudabor mj. gloriabor), daju osnova za
pretpostavku da im je autor osobno pisac De consolatione. Dodatna bi se potvrda toj tezi
mogla naći u najopsežnijoj ispravci na f. 56v, gdje je ruka koja nije pisareva na margini
dodala čak 10 redova (najvjerojatnije je pisar naprosto preskočio čitav odjeljak). Ondje se
lijepo uočava, između ostalog, ono curiosa s lunga finale istaknuto kao jedna od
karakteristika rukopisa Modruškog, na osnovi njegovih autentičnih autografa (Mercati 250).
2.6.1.b. Cod. Vat. lat. 8764
Kodeks V obaseže 135 folija i očuvan je dobro kao i V . Incipit glasi:

2 1
NICOLAI EPISCOPI MODRVSIEN/SIS AD DOMINVM MARCVM

VICEN/TINVM PRAESVLEM LIBER DE / CONSOLATIONE FOELICI/TER
INCIPIT
Poput V , ni ovo, zbog broja stranica, stupnja očuvanosti, te naslova, ne može biti primjerak
1
koji je posjedovao Evasio Leone.

Listovi V s jedne su strane numerirani arapskim brojkama, a obostrano ispisani. Pisar se
2
identificira u kolofonu na dnu f. 135v: Stephanus Sabinus escripsit.

Dodataka nakon teksta nema. Umjesto prvog slova svakog odjeljka ostala su oveća prazna
mjesta za inicijale. Počeci su odjeljaka naznačeni razgovjetnije nego u V : više je praznog
1
prostora oko naslova, a prve su riječi odjeljka napisane velikim slovima.

Kodeks V razlikuje se od V brojem redaka na stranici (24, po jedan više nego V ) i pismom
2 1 1
(kurzivna humanistika).
Svi su citati istaknuti (ne samo neki kao kod V ), i to dvostrukom okomitom isprekidanom
1
crtom. Tematski privlačna mjesta dobila su znak kakav je upotrijebljen u V (npr. f. 18v–19r:
1
pismo Amasija Polikratu; f. 44v: priča o Kleobulu <!> i Bitonu; f. 52r–53r: poglavlje Contra
cupidos laudis; f. 94v: marginalni naslov Indorum lugendi mos).
Oprema je marginalijama u ovom rukopisu oskudnija, svedena na ponavljanje imena i autora
citata donesenih u tekstu; ove su natuknice pisane crvenom tintom. Par marginalnih naslova
ipak postoji, npr. f. 54v: Laus philosophię; f. 112v: 2a ratio, 3a ratio (načini tješenja
lamentiranjem) uz grafičko isticanje crtom s viticama; nepotpun naslov na margini f. 31: Quę
omnia illis experienda sunt: qui…; već citirani naslov na f. 94v.
Naknadno je ruka koja nije pisareva dodala oznake podjele na knjige: SECVNDVS LIBER (f.
21v), LIBER III (f. 55r), LIBER QVARTVS (f. 99r).
Od prvog folija – gdje je precrtano 11 redova, 13 pribrojimo li im nastavak na f. 1v – u oči
upada obilje izmjena. One opet upućuju na autorske intervencije, kvantitativno i kvalitativno
drastičnije nego u V . Primjera radi, na prvih deset folija (dvadeset stranica, oko tri tisuće
1
23
riječi) naći ćemo 47 precrtavanja (brisanja teksta u različitom opsegu, nadomještanja jednog
izraza drugim), 8 dodavanja i 6 transpozicija dvaju susjednih riječi (iznad svake riječi
stavljena je kosa crta povrh koje su dvije točke).
2.6.2. Odnos V i V 1 2
Sljedeća obaveza filološkog zanata, komparacija varijanata istog teksta, urodila je, kao što ću
ubrzo pokazati, i zanimljivim interpretativnim plodovima.
Lectiones variae možemo, radi preglednosti, podijeliti u dvije veće skupine, prema opsegu:
promjene koje pogađaju tek nekoliko riječi, i razlike u čitavim pasusima.
Manje ću razlike egzemplarno prikazati na prvih pet folija (deset stranica, oko 1500 riječi)
dvaju rukopisa De consolatione. Ovdje nalazim čak 67 različitih čitanja. Analiza pokazuje
sljedeće tipove izmjena:
Vrsta izmjene Broj izmjena u

tekstu
razlike u pravopisu 6
transpozicija susjednih dvaju riječi 7
promjena redoslijeda više riječi 1
izmjena jedne riječi 16
izmjena sintagme 9
ispuštanje izraza iz V2 12
dodavanja u V2 7
ispravke unutar samog V2: izraz iz V1 9

precrtan i zamijenjen drugim
Krupnijih razlika u cijelom tekstu ima 26.

U odnosu na V , De consolatione u V ima 17 citata više. Budući da je analiza citata predmet
1 2
posebnog poglavlja, ondje ću se osvrnuti i na ovu razliku. Za sada napominjem da V donosi

2
dodatne citate Pseudo-Plutarhove Utjehe Apoloniju, Josipa Flavija O židovskim starinama,

Jeronimova pisma Heliodoru (vrlo opsežno) te pisma prognanoj djevici, Ciceronova pisma
Luciju Lukceju i neke manje navode Vergilija i Horacija.
Autorskih proširenja ima 5. Evo sadržaja tih pasusa:
24
1. u predgovoru: proširenje liste pisaca konzolacija grčkim autorima (V ff. 2r.- 2
2v.).
1. fiziološko objašnjenje smrti od prekomjerne radosti (V f. 5r). 2
1. preciziranje fizioloških smetnji koje tugovanje stvara organizmu (V f. 5v). 2
1. u poglavlju 2,6: Tertius locus a damno, stilski je znatno preoblikovan odjeljak

u kojem se raspravlja o neopravdanosti dokazivanja da su život i zdravlje zapravo zlo.
Organizacija teksta je drugačija: posljednja rečenica tog poglavlja iz V u V postaje 1 2
prva rečenica sljedećeg, 2,7: De miseria uitę humanę (V f. 29v: V f. 30r.).1 2
1. upućivanje na ostala Jeronimova utješna pisma koja hvale vrline pokojnika,

osim netom spomenute poslanice Teodori (V f. 115r.). 2
Dva su odjeljka ispuštena iz V :

2
1. biblijski citat Vulg Ps. 119,5 u V f. 40v. kraći je u V f. 41v.

1 2
1. vrlo kratko poglavlje 3,25 u V (Quomodo isti loci sunt alijs casibus adaptandi,
1
rezime šest "pogrebnih" lokusa; f. 85v.-86r) izostavljanjem naslova spojeno je s 3,24:

Sextus locus a loco mortis (V f. 96v). Ispuštena je i napomena možda previše
2
specifična za zaključak: premda postoje gubici koji postaju teži ako do njih dođe kod
kuće ili pred prijateljima, njih se može olakšati po načelu suprotnosti (per contrariam
rationem).
Naknadno su precrtana dva veća odjeljka u V . Oba su mjesta iz predgovora (V ff. 1r.-1v; 3r.-
2 2
3v). Autor ih je najvjerojatnije izbrisao vođen estetskim razlozima.
1. Intenzitet kojim se prijatelji Modruškog zauzimaju da biskup dovrši ovo djelo,

zbog važnosti utjehe u životu smrtnika.
1. Autorovo upozorenje da nije sredio i prikazao sve upute za tješenje, jer je to

najprije nemoguće, a zatim i odviše zahtjevno; da bi se mogle iznijeti pojedinačne
utjehe, prvo bi trebalo napraviti podjelu nesreća, što je nemoguće; zato su svi mudri
učitelji davali samo općenite upute, tvrdeći da se nijedna znanost ne može baviti
pojedinačnostima, budući da je ovih bezbroj, i njihove su varijacije beskrajne.
2.6.3. Tekstološka interpretacija razlika V i V 1 2
Prikazane lectiones variae, posebno mjesta iz V koja su u V naknadno precrtana, te opširnije

1 2
citiranje grčkih autora u V i detaljnija fiziološka objašnjenja (već u V obilježena posebnim

2 1
marginalnim znakom) daju mi osnova za hipotezu da kodeks V (Vat. lat. 5139) sadrži stariju,
1
a V (Vat. lat. 8764) mlađu i dorađeniju verziju De consolatione. Nadalje, više ispravaka i
2
skromnija oprema V navode me na pretpostavku da je ovaj kodeks izrađen za autorovu

2
osobnu upotrebu, za razliku od V , poklonjenog Marcu Barbu.

1
De consolatione je, dakle, renesansni work in progress. Njegova forma ne samo da nije
fiksirana na razini pojedinih riječi – takvo variranje, zbog tehnologije izrade i stupnja
filološke svijesti, očekujemo kako u rukopisima, tako i u tiskanim izdanjima Quattrocenta –
25
ona svjedoči o naknadnoj autorskoj doradi (i o doradi te dorade, uzmemo li u obzir autorsko
redigiranje V ). Dodatke u V želim interpretirati kao plod nastojanja da se djelo učini
2 2
modernijim, i kao plod autorskog razvoja Nikole Modruškog između 1465./66. i vremena
nastanka V . Snaga njegovih humanističkih interesa — s jedne strane, za psihofiziološke
2
probleme; s druge, za asimilaciju ideja grčkih autora — bit će potvrđena i analizom sadržaja
De consolatione.
Dok je zadaća klasične filologije da tekst klasičnih autora stvori restitucijom prvobitnog
stanja na osnovi usporedbe kodeksa, zadatak budućeg izdavača teksta De consolatione bit će,
smatram, da se ustanovi najkasnija autorska verzija. Drukčiji je bio princip po kojem je Hrkać
1975 pripremio kritičko izdanje De mortalium felicitate. Ovaj je dijalog očuvan u dvije
varijante, u kodeksu C (iz Biblioteca Casanatense) i V (Nationalbibliothek Wien). Kodeksi se
međusobno prilično razlikuju; završetak je, premda sadržajno sličan, u V formuliran znatno
drugačije nego u C. Za V, upućen Ivanu Vitezu, Hrkać 1975, 151 smatra da je prepisan "ex
aliquo exemplari autographi nondum emendati" (istaknuo N. J), premda bi V trebao nastati
oko dvije godine nakon papi poslane verzije C. Uglavnom, Hrkać odlučuje:
Codex C, cuius textum in nostra editione generatim sequimur, praeferendus prorsus est
codici V, quod illo antiquior est, et quod, propter excellentiorem auctoritatem hominis
cui missus est (missus enim dicatusque est Pio II. P. M.), textum exhibet et quoad
regulas grammaticas et quo<a>d veritatem historicam magis emendatum.
(Hrkać 1975, 154)

Za razliku od Hrkaća, u ovom radu ja ću, poštujući najkasniju nama poznatu autorovu volju,
tekstom De consolatione smatrati redigiranu verziju kodeksa V . Dakako, bude li potrebno,
2
upozoravat ću na variae lectiones.
26
3 Povijest i oblici konzolacijske književnosti
od antičke Grčke do renesansne Italije
Moderno doba razlikuje se od svih prethodnih razdoblja ljudske povijesti, između ostalog, i
po tome što raspolaže mnoštvom sredstava za ublažavanje ljudske patnje. No, i u periodima
koji su takvim sredstvima oskudijevali ljudi su željeli pomoći bližnjemu koji trpi. U zapadnoj
civilizaciji izvjestan dio takva pomaganja biva uobličen u specifična književna djela,
takozvane konzolacije.
Donijet ću ovdje pregled preobrazbi konzolacija kao književnog fenomena u antici, srednjem
vijeku i renesansi. Za antički će se period moja skica uvelike zasnivati na interpretaciji
Rudolfa Kassela; za ostala razdoblja slijedit ću kritiku dosadašnjih istraživanja koju je dao
Peter von Moos u kapitalnom djelu o srednjovjekovnoj consolatio mortis i problemima
kršćanske tuge. Koliko je konzolacijska problematika ezoterična, toliko je i von Moosova
studija (izdana 1971. u Münchenu) kod nas, nažalost, teže dostupna i ograničeno poznata. Bit
ću stoga slobodan da nešto izdašnije primijenjujem princip relata refero.
3.1.1. Grčka: filozofija i retorika
3.1.1.a. Sofisti
Razvoj književne konzolacije na Zapadu počinje na sjecištu filozofije i retorike: kod sofista.
U petom stoljeću prije nove ere Gorgija iz Leontina, videći u logosu silnog gospodara svih
afekata, prepoznao je i njegov psihagogički, terapeutski potencijal pri uklanjanju λύπη. Na
vjeri u moć logosa Antifont iz Atene, "čudotvorni liječnik za duševne boli" (Kassel 9) izgradio
je svoju τέχνη ἀλυπίας: on tugu nadjačava neumoljivim silogizmima. Neograničenu moć
logosa demonstrira i Gorgijin učenik Alkidamant iz Eleje svojim ᾿Εγκώμιον θανάτου,
gdje je nabrajanje zala i patnji u ljudskom životu argument da je suprotnost života – što će
reći smrt – dobra. O Alkidamantovoj pohvali Ciceron svjedoči:
cui [i. e. laudationi mortis] rationes eae, quae exquisitius a philosophis colliguntur,
defuerunt, ubertas orationis non defuit.
(Cic. Tusc. 48,116)
3.1.1.b. Kinici i dijatriba
Daljnje retoričko oblikovanje konzolacijska je književnost doživjela kod kinika, kao element
njihove "popularne" (u smislu društvene raširenosti) filozofije. Želeći uzdrmati i razbiti
uvriježene nazore, kinici uvode u konzolaciju stil dijatribe, u filologiji često spominjan, ali ne
posve preciziran skup osobina. Prema Kassel 13 i von Moos C 185, ovaj je način popularno-
filozofskog poučnog izlaganja obilježen diskurzom koji se, iako upućen općoj publici,
prikazuje kao rasprava s konkretnim sugovornikom. Prigovori takvog fiktivnog protivnika
bivaju vrlo često pobijani nizovima brzih, patosom nabijenih, sugestivnih pitanja, te pomoću
deductio ad absurdum koja upošljava analogije i drastične karakterizacije. Cilj konfrontacije
ovakvih retorički zaoštrenih mišljenja jest, dakako, totalna destrukcija protivničkog stava.
27
Utjecaj dijatribe očit je u Senekinim konzolatornim pismima i dijalozima; preko Seneke stil
dijatribe djelovat će na kasnije konzolacije.
3.1.1.c. Stoici
Teoretsko promišljanje fenomena tuge počinje u stoičkoj školi. Stoičkog je porijekla definicija
od koje polazi treća knjiga Tuskulana:
aegritudo est opinio magni mali praeteriti, et quidem recens opinio talis mali, ut in eo
rectum videatur esse angi, id autem est, ut is, qui doleat, oportere opinetur se dolere.
(Tusc. 3,11,25)
Na stoičkog mudraca, koji se dovinuo do ideala apatije, tuga – prema stoičkoj podjeli, tek
jedan od četiri podjednako štetna afekta (πάθη) – nema nikakvog utjecaja. One koji nisu
stoički mudraci uzeo je u obzir Hrisip iz Sola, voditelj stoičke škole u drugoj polovici 3. st.
p.n.e. Prikaz njegova priručnika Θεραπευτικός ostavio nam je Galen. Značajna je sama
činjenica da jedan liječnik prenosi konzolatorne naputke; uspostava analogije između
medicine i filozofije (potonja je animi medicina), kao i paralelizam duhovnih i tjelesnih stanja
zdravlja i bolesti, važna su obilježja stoičkog odnosa prema konzolaciji.
Međutim, Hrisipov Θεραπευτικός ne donosi recepte za pacijente, već upute za liječnike,
budući da nije bio namijenjen širokoj publici, nego stoičkom podmlatku čije "pripravničko"
djelovanje uključuje liječenje duša bližnjih. Teoretsku podlogu, učenje o afektima, Hrisip je
iznio u opsežnijem djelu Περὶ παθῶν. Čini se da je upravo to djelo sadržavalo detaljne
opise i podjele – njima lingvistički zainteresirani stoici i inače naginju – koji su priskrbili
Hrisipovoj školi Ciceronovu kritiku na račun nedovoljne praktičnosti u konzolaciji (za razliku
od pristupa peripatetika):
Chrysippus et Stoici, cum de animi perturbationibus disputant, magnam partem in his

partiendis et definiendis occupati sunt, illa eorum perexigua oratio est qua medeantur
animis nec eos turbulentos esse patiantur; Peripatetici autem ad placandos animos
multa adferunt, spinas partiendi et definiendi praetermittunt.
(Cic. Tusc. 4,5,9)

Srednja stoa, a pogotovo ona carskog razdoblja, odmiče se od dogmatskog rigorizma, napušta
strogu teoretsku konstrukciju za volju problema "neprosvijetljenih". Panetije (2. st. p.n.e.) u
"istovremeno intimnoj i popularnoj formi filozofskog pisma" daje učeniku Kvintu Tuberonu
upute o podnošenju fizičkog bola; u drugom spisu koristi se egzemplima da bi potakao na
samokontrolu u tuzi. Senekin konzolatorni opis najizrazitije je svjedočanstvo da se stoici
carskog doba, kao "kućni filozofi" i dušebrižnici, intenzivno posvećuju konzolacijskoj praksi.
Praktično tješiteljsko djelovanje dovodi do obrade specifičnih nevolja, do izdvajanja
pojedinih nesreća iz cjeline ἀδιάφορα; takav će postupak preko senekanskog sažetka De
remediis fortuitorum djelovati na potonju konzolacijsku tradiciju.
Pomak stoe ka praksi približio je ovu školu dušebrižničkoj djelatnosti kinika; tek su njena
sredstva ostala istančanija.
3.1.1.d. Epikurovci
28
Književnom uobličavanju utjehe, izravne i individualne, Epikurova škola posvećuje pažnju od
početka. Stoici u svojoj "tvrdoj" fazi smatraju utjehu izlišnom, a tješiteljsku djelatnost manje
vrijednom; no konzolacija je nezaobilazan dio epikurovskog kulta prijateljstva. Znamo da su
postojala epikurovska pisma u kojima se preminuli sljedbenici keposa stavljaju zajednici za
uzor i obrazac ispravnog životnog puta; Epikurove i Metrodorove kondolencije, uz
izražavanje sućuti, sadrže i razrade filozofskih postavki.
Medicinska analogija za Epikura je još važnija nego za stoike, budući da εὐδαιμονία
uključuje slobodu kako od duhovne, tako i od fizičke boli. Univerzalni τετραφάρμακος
kojim se epikurovci suprotstavljaju svim problemima sadrži ova osiguranja: ἄφοβον ὁ
θεός, καὶ τἀγαθὸν μὲν εὔκτητον, τὸ δὲ δεινὸν εὐεκκαρτέρητον. Epikur nudi i
naputak za liječenje akutnih slučajeva tuge po principu avocatio–revocatio, koji Ciceron
tumači u Tusc. 3,15,33: razumskim preusmjeravanjem duha na prošle ili buduće užitke može
se izbjeći nepovoljni afekt – u maksimalističkoj epikurovskoj verziji, čak i u slučaju velikog
tjelesnog bola.
3.1.1.e. Akademici i peripatetici
Platon i Aristotel u tradiciji književne konzolacije prisutni su samo zahvaljujući prenamjeni

koju njihovi filozofski tekstovi doživljavaju kad ih "tendenciozno" čitaju kasniji konzolatori i
kompilatori. Kako upozorava Kassel 33-34, s Platonovim je etosom beskompromisnog
stremljenja istini čak nespojiva konzolatorska sklonost "pobožnoj laži" i wishful thinking.
Ironiju uvećava Ciceron, koji upravo Platonov nauk o besmrtnosti (koncentriran u Fedonu,
omiljenom izvoru konzolacijske tradicije) stavlja u kontekst nade protiv nade:
Reliquorum sententiae spem adferunt, si te hoc forte delectat, posse animos, cum e
corporibus excesserint, in caelum quasi in domicilium suum peruenire.
– Me uero delectat, idque primum ita esse uelim, deinde, etiam si non sit, mihi
persuaderi tamen uelim.
– Quid tibi ergo opera nostra opus est? Num eloquentia Platonem superare possumus?
Euolue diligenter eius eum librum qui est de animo: amplius quod desideres nihil erit.
– Feci mehercule et quidem saepius, sed nescio quo modo, dum lego, adsentior, cum
posui librum et mecum ipse de immortalitate animorum coepi cogitare, adsensio
omnis illa elabitur.
(Cic. Tusc. 1,11,24)

S Aristotelovim sistemom konzolacija nije nespojiva, no njegov Εὔδημος ἢ περὶ ψυχῆς
dobar je primjer djela koje, ako i jest nastalo radi consolatio sui, samoutješnu funkciju ima tek
posredno, kao spis nastao u spomen preminulom prijatelju.
Rodonačelnici akademije i peripata nisu se posebno bavili konzolacijom, ali najglasovitiji
filozofski tekst o utjesi ipak potječe od jednog njihova sljedbenika, akademičara Krantora
(4./3. st. p.n.e.). Njegov Περὶ πένθους – koji do nas nije stigao – intenzivno je korišten u
kasnijim antičkim književnim konzolacijama, tako da su upravo dva djela tog tematskog
kruga (Tuskulane i Pseudo-Plutarhova Utjeha Apoloniju) naš glavni izvor podataka o
Krantorovu spisu. O uspjehu akademičareva teksta svjedoči činjenica da je pripadnik
konkurentske škole, stoik Panetije, preporučio Kvintu Tuberonu da nauči napamet Περὶ
29
πένθους, kao i Ciceronovo ugledanje na Krantora u Konzolaciji. Filolozi i povjesničari
filozofije višekratno su se okušavali u rekonstrukciji Krantorova teksta; dojmljiv je model
uspostavio Johann (1968.), no ne mogu da se ne složim s konstatacijom koju iznosi von Moos
C 8: Johannova disertacija, usredotočena na ono što nije sačuvano, zapostavlja ili čak otklanja
heterogene, ne-krantorovske elemente tradicije, te je stoga od male koristi nekome
zainteresiranom upravo za tradiciju. Najvažnije djelo kojemu je Περὶ πένθους bio uzor,
Ciceronova Konzolacija, i samo je izgubljeno, a dramatične kasnije faze u razvoju konzolacije
(patristička i srednjovjekovna) pokazuju, prema rezultatima von Moosovih istraživanja, tek
slučajne podudarnosti s konzolacijskim modelom koji je uspostavio Johann. Konačno,
Johannov stav prema utjecaju retorike na konzolaciju izrazito je negativan – retorika je onaj
"antifilozofski" šum u kanalu koji izaziva otklone Pseudo-Plutarhova, Ciceronovih i
Senekinih tekstova od čistoće postuliranog modela; stav shvatljiv s pozicije filozofa, ali za
razumijevanje fenomena konzolacije neproduktivan jer, kako ću pokazati na kraju ovog
poglavlja, odbija igru po konzolacijskim pravilima.
Za dijakronijsko proučavanje konzolacije najznačajniji je doprinos Johannova istraživanja
omogućavanje uvida u kontrast između antičke psihoterapije, potpuno posvećene pacijentu, i
kasnijeg kršćanskog odobravanja boli te usmjeravanja duše nad-ličnoj laetitia spiritualis.
Johannova identifikacija konzolacijskih argumenata, pak – njihov je broj, zbog prirode
problema, ograničen – olakšava prepoznavanje tih argumenata u drugim tekstovima, i osnova
je za katalogizaciju koju će provesti von Moosov Testimonienband. Upravo radi upoznavanja
s argumentativnom strukturom konzolacije, sažimljem shemu rekonstrukcije Περὶ πένθους:
Uvod: izražavanje saučešća
Metriopatija: bol je dopustiva, ali dok je pod kontrolom.
A. de maerentis condicione – patnja je općeljudski fenomen,
– da je tuga korisna, bilo bi razloga za pretjerivanje u

njoj, ali ona šteti i tugujućem, i preminulom,
– nema razloga žaliti bilo sebe, bilo preminulog.
B. de mortui condicione – smrt nije zlo,
– prerana smrt nije zlo (argumentacija dijalektičkim

dokazima i egzemplima),
– stanje poslije smrti je blaženo.
Pohvala preminulog.
Među filozofske konzolacije ulazi i Pseudo-Platonov dijalog ᾿Αξίοχος. Ovo djelo, vjerojatno
kasnog datuma nastanka (1. st. p.n.e.), prema standardnoj konzolatorskoj praksi, okuplja
utješne argumente bez obzira na njihovo porijeklo, podređujući integritet platonističkog
učenja konkretnoj svrsi teksta: uklanjanju straha od smrti, bila ova konačni kraj ili ne. Slično
Krantorovoj konzolaciji, i Aksioh završava motivom besmrtnosti.
30
3.1.1.f. Retorika
Teorija i praksa konzolacije zaokupljaju, osim filozofa, i retore. Jedna od tri sastavnice
nadgrobnog govora (λόγος ἐπιτάφιος), uz enkomijastički i protreptički dio, jest i utješni
odjeljak, παραμυθητικός. U javnim nadgrobnim govorima, od kojih je najslavniji onaj
Periklov, zabilježen u Tukididovu Peloponeskom ratu, paramitetička partija opsegom i
značajem znatno zaostaje za pohvalom mrtvih. Ovakva praksa klasičnog κοινὸς ἐπιτάφιος
(kako je ostvaren u djelima petog i četvrtog stoljeća prije nove ere) našla je teoretsku
refleksiju u Pseudo-Dionizijevoj Τέχνη ῥητορική (3./4., možda i 5. st). Pseudo-Dionizije
smatra da su naricanje i tuženje u govoru, čija je osnovna nakana enkomijastična, neumjesni.
Suprotnog je mišljenja drugi teoretičar tog razdoblja, Menandar Retor: u dva spisa o
pohvalnom govorništvu θρῆνος, tužaljka, za njega je upravo jedna od karakterističnih jezgri
nadgrobnog govora. Za tužaljku Menandar preporučuje angažman svih registara kojima
govornik raspolaže, uključujući čak i odstupanje od čvrste strukture; potonje sredstvo trebalo
bi sugerirati koliko je retor shrvan navalom emocija. Stav prema tužaljci otkriva da je
Menandrovo polazište privatni ἐπιτάφιος, koji je od javnog odvojen i u podjeli Pseudo-
Dionizija. U privatnom govoru i paramitetičkim elementima pripast će važnija uloga.
Sama topika utjehe kod dvojice teoretičara uglavnom je podudarna; no izložena se
Menandrova sklonost lamentaciji, prema kritici Kassel 43, ne da ni logično ni organski
uskladiti s paramitetskim ciljem nadgrobnog govora:
[Pseudo-Dionizije, N.J.] hatte ja θρῆνος und παραμυθία für unvereinbar erklärt

[...], und in der Tat liegt bei Menander die Bruchstelle klar zutage [...]. Die
Durchführung des rhetorischen Schematismus läßt ihn, unbekümmert um die
Möglichkeit einer sinnvollen und natürlichen Verbindung, starr abgegrenzte Teile mit
jeweils zugehöriger Topik aneinandersetzen. Die Theorie aber fixiert hier nur eine
längst approbierte ausgeartete Praxis...
Razvoj konzolacije u kršćanstvu pokazat će, međutim, da je smisleno i prirodno povezivanje
tuge i utjehe ne samo moguće, već i umjetnički izrazito produktivno.
Predstavnicima su ausgeartete Praxis u grčkoj književnosti Kassel smatra epigrafska
ψηφίσματα παραμυθητικά grčkih gradova iz doba rimske vlasti, javne natpise
sastavljane u čast zaslužnih sugrađana i njihovih bližnjih. U rimskoj književnosti shematizam
se očituje u epicediju; poput ostalih prigodnih žanrova, i ova pjesnička vrsta podliježe utjecaju
retorike i, u povratnoj sprezi, sa svoje strane na nju utječe.
Retoričke upute za tješenje djeluju i na žanr pisma, kako u okviru školskih vježbi Elija Teona
(1./2. st), tako i u fiktivnim utješnim pismima Falarisa, Ksenofonta i Julijana Apostate, te u
najstarijem epistolaru za školske potrebe, Τύποι ἐπιστολικοί, pobliže nepoznatog
Demetrija, iz 2./1. st. p.n.e.
Za načelni stav antičke konzolacije prema utješnim argumentima važan je zaključak do kojeg
dolazi Kassel 47:
Für den Redner bemißt sich der Wert dieser Mittel einzig nach ihrer Überredungskraft
und Suggestivwirkung. Er nimmt sie nicht aus einem Gefüge verbindlicher
Gedankengehalte ab, sondern beschafft sie sich nach den Regeln der inventio, die
ihrem Wesen nach gegen solche Verbindlichkeiten wie überhaupt gegen den
Richtungssinn des Beweisganges indifferent ist: hält sie ja doch an den "Fundstellen",
zu denen sie führt, jeweils die Argumente in utramque partem bereit.
31
Njemački istraživač podsjeća, kako sam i ja gore prenio, da ni filozofske škole nisu bile
spremne za volju dogmatske čistoće svojih etičkih sistema žrtvovati učinkovitost utješne
argumentacije: zato autor Aksioha gomila filozofeme najrazličitije provenijencije, zato
Panetije preporučuje svom učeniku Krantorovu konzolaciju, zato Hrisip u terapeutskim
uputama naglašava potrebu obzira prema uvjerenjima sljedbenika ne-stoičkih škola i manje
prosvijetljenih općenito. Konzolacija je područje na kojem se, pod utjecajem snažne sile bola
koji traži lijek, rastaču granice: između filozofskih škola, između filozofije i retorike – a i
mnoge druge, kao što ću pokazati u slijedećim poglavljima.
3.1.2. Rim: proza i poezija
3.1.2.a. Ciceron
Prvi rimski autor koji karakteristične konzolatorne sadržaje združuje s konkretnim povodom
za utjehu jest Ciceron. Smrt kćeri, u veljači 45. p.n.e., nagnala ga je da sublimaciju i katarzu
svog bola pokuša naći u književnosti. Citiram o tome Ciceronovu refleksiju iz prepiske s
Atikom:
Nihil enim de maerore minuendo scriptum ab ullo est quod ego non domi tuae
legerim. Sed omnem consolationem uincit dolor. Quin etiam feci, quod profecto ante
me nemo, ut ipse me per litteras consolarer. Quem librum ad te mittam, si
descripserint librarii. Adfirmo tibi nullam consolationem esse talem. Totos dies scribo,
non quo proficiam quid sed tantisper impedior – non equidem satis (uis enim urget), –
sed relaxor tamen...
(Cic. Att. 12,14,3)

Plod Ciceronova pokušaja samopomoći nije očuvan; Plinije Stariji smatrao je Konzolaciju
vrijednom učenja napamet, a možda ju je čitao još Izidor Seviljski (6./7. st), ali djelo je
izgubljeno. Svjedočanstva i fragmenti pokazuju da je Ciceronov glavni uzor bio Krantorov
spis o utjesi, ali izjava rimskog pisca (u gorenavedenom citatu) upućuje na nezanemarivi
stupanj samostalnosti; ona se očituje ponajprije u vanknjiževnom kontekstu djela,
koncipiranog kao utjeha samom sebi, a ne drugome; svaka daljnja ekstrapolacija puko je
nagađanje. Tematski raspored fragmenata prikazuje moderni izdavač Vitelli 22-23:
Proemij je sadržavao, uz ostalo, teleološka razmatranja i osvrt na grčke filozofske

autoritete (Krantor, Platon, Diogen, Klitomah, Posidonije).
Lamentatio vitae nesreću je ljudskog postojanja podupirala, osim argumentima

filozofa, i mišljenjima pjesnika (grčkih i rimskih), te egzemplima.
Aegritudinis sedatio obuhvaćala je različite filozofske dokaze za neškodljivost smrti,

pobijanje shvaćanja žalovanja kao officium iustum atque debitum, te enumeratio
egzempla hrabrog podnošenja gubitka najbližih. Najveća je utjeha Pitagorino,
Sokratovo, Platonovo i Aristotelovo učenje o besmrtnosti duša.
Glavne teme i pitanja konzolacijske tradicije Ciceron je obradio još jednom, u Raspravama u
Tuskulu (Tusculanae disputationes). Poput O krajnostima dobra i zla, Tuskulane obasežu pet
knjiga i posvećene su Brutu, i jedno su iz niza filozofskih djela koja nastaju "u gotovo
nevjerojatnom tempu, i to istovremeno s najbolnijim događajima u Ciceronovu životu" (Conte
191). Dovršene ujesen 45. p.n.e – pola godine nakon Konzolacije – naslov su dobile po mjestu
32
radnje, Ciceronovoj vili u Tuskulu. Formalno, djelo je aristotelovski dijalog u kojem na
početku svake knjige stoji prolog, da bi zatim "učitelj" iznio tezu i obrazložio svoj stav prema
njoj. Anonimnost Ciceronova sugovornika i suženi opseg njegovih replika dovodi Tuskulane
na sam rub monologa. Teme pojedinih knjiga su redom: preziranje smrti (knjiga 1),
podnošenje bola (2), ublažavanje bolesti (3), ostali afekti (4), samodostatnost vrline (5).
Rasprave u Tuskulu istovremeno su točka Ciceronova najvećeg približavanja rigoroznom
stoicizmu i velika summa antičke etike, a vast essay on the subject of happiness (Conte 192).
Kao pregled i sinteza dotad razvijenih filozofskih učenja o patnji i afektima, ovaj je dijalog
odigrao značajnu ulogu u posredovanju antičkih psiholoških teorija kasnijim razdobljima;
posebno će utjecajan izvor Tuskulane biti u renesansi.
Impozantna je količina citata rimskih i grčkih autora upletena u tekst, ponekad u
argumentativne, a ponekad u estetske svrhe; citatnost, koju ovdje po prvi put možemo
pouzdano ustanoviti – glavna utješna djela koja sam do sad opisivao izgubljena su – ostat će
važno obilježje konzolacijske tradicije.
Među otprilike devetsto pisama Ciceronove korespondencije iz razdoblja 68.-43. p.n.e.
očuvano je i nekoliko listova s konzolacijskom tematikom. Ciceronova su pisma, za razliku
od npr. Senekina epistolografskog korpusa, prava pisma, nastala bez primisli o naknadnom
objavljivanju. Sva su, dakle, umjetnička obilježja Ciceronove epistolarne proze uvjetovana
isključivo privatnim autorovim procjenama i namjerama; za proučavanje konzolacije ova je
okolnost značajna jer otkriva neodvojivost uzvišenog registra i napregnutije forme od
konzolacijskog konteksta (većina Ciceronovih utješnih pisama počinje i misaono i sintaktički
kompliciranim periodima).
Uzoran primjer visokog stupnja književne stilizacije u intimnom kontekstu jest najslavnije od
konzolatornih pisama Ciceronova korpusa, utjeha Servija Sulpicija Ciceronu (fam. 4,5)
povodom smrti kćeri – i propasti republike pod Cezarovom diktaturom. Uspoređujući ovo
pismo s Pseudo-Plutarhovom utješnom kompilacijom Kassel 98 reljefno demonstrira razliku u
umjetničkom nivou dviju konzolacija:
dafür verrät die saubere Gedankenführung, statt der rudis indigestaque moles des
Pseudoplutarch, in jeder Zeile den klaren Kopf des vielgepriesenen großen Juristen;
und statt des endlosen Traktates, in dem ganz schattenhaft bleibende Adressat auf
weite Strecken vergessen scheint, lesen wir einen wirklichen überschaubaren Brief, in
dem der Empfänger mit seinen besonderen Lebensumständen in jedem Satz
vergegenwärtigt ist.
Konzolacijske se tematike dotiču i odgovori na utješna pisma; fam. 4,6 takav je Ciceronov
odgovor na gore opisanu Sulpicijevu konzolaciju.
Moderni leksikoni (Artemis s.v. Trostliteratur, OCD s.v. Consolatio) kao utješna pisma iz
Ciceronova korpusa navode još:
– fam. 5,16: Ciceron Ticiju povodom smrti sina,
– fam. 5,18: Fadiju, o progonstvu,
– fam. 6,1: Torkvatu, o progonstvu i ratu,
– Brut. 17: Ciceron Brutu.
Na samom rubu konzolacije ("utješni spis u širem smislu") nalaze se Ciceronovi dijalozi
Katon Stariji o starosti, gdje se raspravlja o strahu od smrti, i Lelije ili o prijateljstvu, čiji
okvir čini Lelijeva reakcija na Scipionovu smrt.
33
3.1.2.b. Seneka
Pisac koji je etici srednje stoe dao revolucionarni književni oblik konzolacijom se, poput
Cicerona, bavi u dijalozima i pismima. Skupni naslov Dijalozi kod Seneke, međutim, ne
implicira dijalošku formu; za ovaj je termin, čini se, zaslužnija tradicija dijaloga kao sinonima
za filozofski spis, koja seže sve do Platona.
Najstariji Senekin dijalog koji se može datirati, Consolatio ad Marciam (Dijalog Marciji, o
utjesi, dial. 6), nastao pod Kaligulinim principatom, možda oko 40., utjeha je kćeri Kremucija
Korda povodom smrti njenog sina. Consolatio ad Helviam (dial. 11 ili 12, ovisno o izdavaču),
možda iz 42., upućena je Senekinoj majci povodom autorova progonstva. Konačno, dijalog
koji je više od ijednog drugog djela dao povoda za ocjene o Senekinu oportunizmu, također je
utjeha: Consolatio ad Polybium (dial. 12 ili 11) tješi moćnog Kaligulina oslobođenika čiji je
brat preminuo; ujedno, ad Polybium je i indirektno ulagivanje caru kako bi se omogućio
Senekin povratak u Rim.
Usporedni pregled ovih dijaloga (npr. kod von Albrecht 921-922) otkriva kao važan
konstitutivni element konzolacijski lokus tuamne an mortui (seu afflicti) vicem doles?;
dokazivanje da se ni tugujući, ni onaj koga je nesreća zadesila ne nalaze zapravo u lošem
stanju, čini jezgru Senekinih tješiteljskih rasprava. Uz ovaj lokus, važni su elementi i laudatio
consolandi i razmatranja de communi hominum condicione.
Prema prikazu von Moos C 5, H.-H. Studnik (Die Consolatio mortis in Senecas Briefen, Köln
1958.) uočio je, na osnovi gore navedenih karakteristika, strukturalnu vezu Senekinih dijaloga
s "arhetipom", kombinacijom Krantorove konzolacije i retoričkih teorija o nadgrobnom
govoru; ništa manje važno, Studnik je ustanovio i samosvojnost kojom Seneka retoričke
obrasce transformira zavisno od vlastitih psihagogičkih ciljeva.
U širokom spektru Moralnih pisama Luciliju, koja filozofske pouke i razmatranja razvijaju
najčešće polazeći od konkretnih svakodnevnih iskustava, konzolacijski su konteksti
neizbježni. Današnji čitaoci i leksikoni kao konzolacije identificiraju sljedeća pisma:
– ep. 63, utjeha povodom smrti Lucilijeva prijatelja Flaka;
– 81, utjeha za nezahvalnost;
– 93, uz smrt filozofa Metronakta;
– 99, Marulu, o smrti sinčića;
– 107, utjeha povodom bijega robova.
Žanrovsku autonomiju Senekinih utješnih pisama – uvjerljiv razlog za tempo i ton utjehe, kao
i za obraćanje adresatu prilagođeno situaciji – znanstveno je potvrdila H. Cancik
(Untersuchungen zu Senecas Epistulae morales, Hildesheim 1967.; von Moos C 5); Studnik
je ep. 63, 93 i 99 interpretirala kao "komprimirane verzije" materijala poznatog iz
konzolatornih dijaloga. Otkloni od retorske sheme u pismima, suprotno tumačenju
Studnikove, nisu uvjetovani kratkoćom niti željom da se tradicionalni motivi grupiraju oko
jednog filozofema, već su plod podređivanja forme osnovnom zakonu pisma kao književne
vrste: ostvarivanju bliskosti putem samoprikazivanja i samootkrivanja, da bi ta bliskost zatim
pedagoški djelovala učinkovitije od ma koje doktrinarne pouke.
Pod Senekinim imenom očuvano je i djelo čiji je utjecaj na tradiciju književne konzolacije u
dramatičnom nesrazmjeru s njegovom današnjom filološkom i književno-povijesnom
recepcijom. Riječ je o Lijekovima protiv nesreća (De remediis fortuitorum), kratkom spisu
koji, u obliku tvrdnje i protutvrdnje, izrazito obojen stilom dijatribe, nudi oštra, modernom
34
čitaocu šokantna, solacia za različite tipove problema – od smrti, preko glavosjeka i gubitka
vida, do brodoloma. Pitanje autorstva ovog teksta nejasno je; jedni ga smatraju apokrifnim,
pripisujući ga npr. Senekinu nasljedovatelju Martinu iz Brage (6. st.); drugi su skloni
prihvatiti Seneku za autora jezgre djela, koje je kasnije preinačeno kraćenjima, dodavanjima,
dopisivanjem predgovora te identifikacijom strana u razgovoru (to bi bili Seneka i Neron, ili
Timor i Securitas, ili Sensus i Ratio; usp. Haase xvii). U podjeli De rem. na rubrike koje
obrađuju konkretne nesreće Kassel 29 uočava podudarnost sa strukturom fragmentarno
očuvanog djela epikurovca Filodema O smrti (Περὶ θανάτου, 2./1. st. p.n.e.; podudarnosti
su u odjeljcima iuvenis morieris, peregre morieris, insepultus iacebis, non sepelieris).
Prema von Moos C 185, ovaj je spis, zadovoljavajući sholastičku potrebu za sistematizacijom,
u srednjem vijeku, nakon kompilacije Wilhelma od Conchesa, postao rodonačelnik posebne
tradicije tzv. scientia moralis (kod Rogera Bacona, Vincenta od Beauvaisa, Thomasina iz
Circlarije), da bi u Petrarkinoj, još detaljnijoj aemulatio (De remediis utriusque fortunae; v.
dolje, s. 68) bio u humanističkom duhu obnovljen. Usprkos ovolikoj utjecajnosti, De remediis
nije spomenuto u najnovijim povijestima rimske književnosti, čak ni u popisu Zweifelhaftes
und Unechtes (usp. Conte 409-425, von Albrecht 921-930).
3.1.2.c. Poezija i konzolacija
Slično kao u prozi, i u rimskoj poeziji postoje djela koja su utjehe "u širem smislu", koristeći
konzolacijske motive ili obrađujući konzolaciji svojstvene probleme; ovamo mogu ući
Lukrecijevo izlaganje epikurovskog učenja o smrti oblikovano u stilu dijatribe 3,830-kraj, te
već spomenuti rimski epicediji, poput Ovidijevih, Propercijevih i Stacijevih tužaljki (usp.
Novaković 1990, 28). Dvojaka priroda poetske konzolacije lijepo se vidi u činjenici da je
glavna utješna pjesma "u užem smislu", Pseudo-Ovidijeva Consolatio ad Liviam, poznata i
kao Epicedium Drusi. Taj elegijski izraz sućuti od petstotinjak stihova, upućen carici Liviji
povodom smrti sina Druza (9. p.n.e.), po umjetničkoj je vrijednosti ispod Ovidijeva nivoa,
uočljivo oblikovan prema retoričkim shemama, s reminiscencijama iz Senekinih konzolacija i
stihovima posuđenim iz Ovidija, Lukrecija, Tibula i Propercija. Dvojstvo epicedij/konzolacija
prisutno je i u Stacijevu opusu; u zbirci prigodnica Silvae dvije su pjesme naslovljene kao
epicedia, dvije kao consolationes.
McClure 8 u korpus antičkih tekstova značajnih za kasniju konzolacijsku tradiciju uključuje i
pojedina ostvarenja rimske elegijske poezije, pogotovo Ovidijeva, kako zbog književnog
oblikovanja depresije i očaja (Tristia, Ex Ponto; Ex Pont. 4,11 kao primjer poetske
konzolacije navodi i Favez 14), tako i zbog pristupa ljubavi kao bolesti za koju valja ponuditi
lijek (Amores, Heroides, posebno De remediis amoris):
In antiquity as in the Renaissance, the poetic maladies and cures of the lovesick
offered a literary model for sorrow that could be applied to other types of emotional
experience and healing.
(McClure ibid.)
3.1.2.d. Boetije
Najslavnije ostvarenje u tradiciji književne konzolacije na Zapadu jest Utjeha filozofije

(Consolatio philosophiae). Nastalo 524., u godini Boetijeva zatočenja i smaknuća, poput
Ciceronove konzolacije, i ovo je djelo proizašlo iz osobnog iskustva: iz gorke spoznaje
utamničenog autora da uspjeh nije uvijek na strani dobra.
35
Utjeha filozofije dijalog je koji, na razmeđi poganskog svijeta i kršćanstva, antike i srednjeg
vijeka, objedinjava filozofiju i retoriku, poeziju i prozu, muziku i medicinu, grčku i rimsku
kulturu. Forma je Utjehe filozofije, kako prikazuje Watts, i sama fuzija specifičnog, tzv.
svetog ili apokaliptičkog dijaloga, u kojem božanski duh otkriva autoru određeni dio tajnog
znanja (premda je Filozofija utjelovljenje ljudske mudrosti i znanosti), i menipske satire, u
kojoj se prozni dijelovi smjenjuju s poetskima; prije Boetija, obliku menipske satire dali su
popularno-etički sadržaj Varon, Marcijan Kapela i Fulgencije. Dijalog napreduje postepeno,
poput razgovora s liječnikom, od postavljanja dijagnoze i određivanja terapije (knjiga 1),
preko meditacije o Fortuni i ovisnosti o izvanjskim vrijednostima (2), određenju boga kao
ostvarenja sreće, izvora i kraja potrage za istinom i vrlinom (3), i pitanja zla (4) do problema
slobode volje i udjela svakog bića u slobodi: čovjek je slobodan kad se orijentira k bogu, a
poroci ga čine neslobodnim; utjeha je u bogu (5).
Filozofski sadržaj djela potječe od neoplatonista (sinteza Platona, Aristotela i stoe), Cicerona,
Seneke i Augustina (razgovor s vlastitim Ratio u Soliloquia).
Usprkos naslovu, ovisnost je Utjehe filozofije o paramitetičkim književnim oblicima prilično
slaba, ograničava se na temeljne ideje consolatio sui poznate iz Ciceronovih i Senekinih
utjeha; von Moos C 35 morao je konstatirati da su u praksi samo motivi iz početne tužaljke i
pjesme o smrti kao izjednačitelju (2m7), uz terapeutske postavke, utjecali na tematski
specifičnu srednjovjekovnu consolatio mortis. Kao konzolacijski model Utjehu prihvaća
Johannes von Dambach na izmaku srednjeg vijeka, i Jean Gerson na početku Quattrocenta; u
Boetijevu djelu Dante traži lijek pošto je umrla Beatrice.
3.1.3. Kršćanstvo: rigorizam i compassio
3.1.3.a. Mijene kršćanskih stavova prema utjesi
Tijekom petstotinjak godina koje razdvajaju Boetija od Seneke zapadna civilizacija bila je
izložena djelovanju nove sile: kršćanstva. Rastući od jedne među mnogobrojnim židovskim
sektama do glavne religije Rimskog Carstva, kršćanstvo je preobražavalo svijet "ostarjelog
poganstva", i samo doživljavajući preobrazbe. Takva je povratna sprega zaslužna i za mijenu
kršćanskog stava prema utjesi.
U prvo doba žar i eshatološki zanos koji nadahnjuju vjernike spremnošću na mučeništvo
istovremeno ukidaju mogućnost tuge. Jedina utjeha potrebna kršćaninu sadržana je u Pavlovoj
prvoj poslanici Solunjanima:
nolumus autem vos ignorare fratres de dormientibus ut non contristemini sicut et ceteri
qui spem non habent; si enim credimus quod Iesus mortuus est et resurrexit ita et Deus
eos qui dormierunt per Iesum adducet cum eo. hoc enim vobis dicimus in verbo
Domini quia nos qui vivimus qui residui sumus in adventum Domini non
praeveniemus eos qui dormierunt.
Thes. 1,4,13-15
Rane patrističke utjehe svode se na oštro, neumoljivo isticanje ideala poniznosti i vjere u
Providnost, te na contemptus mundi, na dokazivanje ništavnosti vremenitog postojanja
upotrebom lokusa de miseriis huius vitae. Utjehu riječima Kristovo je djelo učinilo
nepotrebnom; utjehu zamjenjuje opomena na pogibelj nevjere, pouka o središnjim vjerskim
istinama vezanim za spasenje. Antička konzolacija iznosi racionalne razloge neosnovanosti
tuge; čemu to, kad je vjera, kako neumorno naglašava Augustin, jača od razuma?
36
Dodatne otegotne okolnosti za nastanak kršćanske konzolacijske književnosti bile su paušalno
odbijanje retorike, te osuđivanje antičkih običaja pompa funeris i laudatio funebris čija je
funkcija tješiteljska. Iz Jeronimova svjedočanstva znamo da je konzolatorska praksa u antici
bila i moralno upitna; utjeha je vid adulatio: pravilno usmjerena donosi konzolatorima
napredovanje u karijeri ili materijalnu korist (usp. von Moos C 135 i Hier. ep. 79,1).
Od četvrtog stoljeća, međutim, ojačao je trend traženja novozavjetne osnove za prihvaćanje
ljudske utjehe i tuge. Razlozi se ne mogu svesti samo na posustajanje vjerskog oduševljenja i
kompromise neizbježne zbog omasovljenja religije; tješiteljska praksa kasne antike, kao i
srednjovjekovlja, svoje lijekove nudi prvenstveno eliti, kako duhovnoj (redovnicima i višem
svećenstvu), tako i svjetovnoj. Religijska je naobraženost ovih društvenih grupa, s jedne
strane, tolika da tuga ne može poljuljati vjeru tugujućih; s druge strane, veća je senzibilnost te
elite za psihološko nijansiranje i složena duhovna stanja.
Prepoznate tako bivaju mogućnosti paradoksalnog supostojanja tuge i utjehe (spasenja još
nema – spasenje se već desilo), preoblikovanja sablažnjive i sebične tuge u desiderium, "bol u
nadi"; povod za diferencijaciju biva pročitan odmah iza Pavlova ut non contristemini: sicut et
ceteri qui spem non habent – kršćani tuguju drugačije od pogana. Ljudska utjeha može
ublažiti nedostatak (nastao gubitkom bližnjeg ili čime sličnim) koji će potpuno otkloniti tek
Drugi Dolazak.
Na pojedinim mjestima Propovijedi, O Državi Božjoj i Ispovijesti Augustin (inače protivnik
tješenja koje nije kristocentrično i eshatološko) iznosi argumentaciju koja će legitimirati svu
kršćansku književnost utjehe i tužaljki, kao i specifičnu mješavinu obje vrste. Von Moos C
146-150 sistematizira ključne točke Augustinova učenja, koje ću ovdje ukratko prenijeti.
Causa patientis: tuga zbog smrti bližnjeg opravdana je – prirodna i kršćanska ljubav ne može
se prekinuti bez boli. Smrtnom je čovjeku metriopatija primjerenija negoli stoička apatija;
potonje je za anđele i duše blaženih; tuga je izraz poniznosti, prihvaćanje granica koje su
čovjeku odredili Bog i istočni grijeh. Tko pak promatra tugu bez sudjelovanja, griješi protiv
ljudske solidarnosti i zapovijedi kršćanske ljubavi sadržane u Pavlovom flere cum flentibus
(Rom. 12,15,1); tješenje je čin milosrđa. Kako suze donose duhovnu i emotivnu katarzu,
izazvati njih može biti glavni zadatak kršćanske konzolacije.
Causa mortui: smrt je, kao prestanak životnih funkcija, nužno užasna; compassio, koja
povezuje ljude s Kristovom patnjom, dovodi do conglorificatio, prema Rom. 8,17,3: si tamen
conpatimur ut et conglorificemur.
Ovaj teoretski okvir nadograđuju ideje koje je razvila dušebrižnička i utješna praksa. Officium
consolandi je djelo ljubavi prema bližnjemu, posebno isticano u benediktinskim regulama;
nužni su preduvjeti utjehe taktičnost i intimnost (stariji, iskusni redovnici moraju – poput
mudrih liječnika – quasi secrete tješiti uznemirenu osobu, ne abundantiori tristitia
absorbeatur). Tko zna pokazati affectus compassionis et consolationis, daje milodar,
objavljuje Izidorova sentencija (Sent. III 60,12, usp. von Moos C 151); ovakvo dobročinstvo
donosi dobitak samom dobročinitelju – zato tješenje postaje glavni zadatak duhovnog pastira,
te se tako stapa s propovijedanjem.
Metodiku tješenja razradio je Grgur Veliki (540.-604.) u Moralia in Iob; njegov će pristup biti
za srednjovjekovlje mjerodavan. Naglasak Grgur stavlja na prilagođavanje konzolacije
karakteru adresata/tugujućeg, dakle na motiv blizak teorijama antičke retorike. Njegov je
ordo consolationis dvodjelan: žalost valja prvo dijeliti, sići do ojađenog, da bi se potom on i
tješitelj zajedno uzdigli k snazi. Međutim, već prema slučaju valja izabrati između blagosti
(koja uključuje čak i prešućivanje stvarne krivnje, barem u početku) i strogosti (prikladnije za
one u tuzi okorjele).
37
3.1.3.b. Književne konzolacije latinske patristike
Prvo je – i do sada jedino monografsko – istraživanje patrističke latinske konzolacije kao

samostalnog književnog fenomena 1937. poduzeo Charles Favez. Njegova analiza kao
reprezentativne tekstove i autore obrađuje sljedeće:
– Ciprijan, De mortalitate: pastoralno pismo ili propovijed (nastalo između 252. i 256.), čiji je
povod kuga u Kartagi;
– Ambrozije, četiri nadgrobna govora: dva De excessu fratris Satyri (375.), De obitu
Valentiniani (392.), De obitu Theodosii (395.), te dva utješna pisma (ep. 15, iz 383., i ep. 39,
iz 394.);
– Jeronim, deset utješnih pisama nastalih između 384. i 413., većinom upućenih uglednim
Rimljankama, Jeronimovim sljedbenicama, poput Lee, Marcele i Paule (kronološki: ep. 23,
39, 60, 66, 75, 77, 79, 108, 118, 127). Najpoznatija je Jeronimova utješnica ep. 60 Ad
Heliodorum consolatoria, prožeta klasicističkim duhom. Svetac iz Stridona je posljednji
konzolator koji se hvali poznavanjem dosadašnje konzolacijske literature. S druge strane, u
ep. 39 Jeronim odlazi dalje od ostalih kršćanskih konzolatora u grđenju ojađenog (obiurgatio
dolentis), predbacujući Pauli da svojim tugovanjem za umrlom kćeri opterećuje Boga.
– Paulin iz Nole, pjesma C. 31, nepoznatog datuma, od tristotinjak elegijskih distiha, utjeha
bračnom paru čiji je mali sin umro; utješno pismo ep. 13 (vjerojatno iz 395.-96.), upućeno
Pamahiju povodom smrti supruge Pauline – istom adresatu, s istim povodom, Jeronim šalje
ep. 66.
Utjecaj poganske antike na patrističke konzolacije, zaključuje Favez 169-176, ostaje na
površini, najzamjetljiviji u stilu, te citatima i reminiscencijama iz antičke književnosti. Već
kompozicija tekstova, zbog religioznih i didaktičkih interesa autora, odstupa od retoričkih
modela. Citati pogana pretežno dobivaju estetsku funkciju, dok su moralne pouke
posredovane sentencijama iz Biblije. Konzolatorni argumenti antičke filozofije koriste se
većinom u prikazu causa mortui, naznačeni su tek usputno; uostalom, od svih njih sa Svetim
pismom sukobljava se jedino utjeha izvedena iz pouzdanja u nadmoćnost razuma.
Intelektualnu koncepciju čovjeka, koja obilježava antičku konzolaciju, kršćani zamjenjuju
moralnom i mističkom; loci communes vezani uz konzolaciju ostaju isti, ali potvrđuju ih
biblijski primjeri, ne više egzempli rimske i grčke povijesti (veći broj potonjih susreće se
jedino u Jeronimovim "humanističkim" konzolatorijama 39 i 60). Kršćanska konzolacija više
mjesta i značaja dodjeljuje pohvali kršćanskih vrlina pokojnika; zato će npr. Jeronimovi
nekrolozi postati, više no za konzolacije, uzor za biografske elogia i lamentationes. Važne su
funkcije utjehe, dakle, didaktička i ekshortatorska: patristička konzolacija slavi Boga, izlaže
vjerske istine, potiče na život u kršćanskom duhu.
Za Faveza su differentia specifica patrističke konzolacije najprije atmosphčre divine et
surnaturelle, usmjerenje Bogu, ne zemaljskim poslovima, te utješiteljska snaga saučešća
(compassio), kao iskrene emocije, a ne tek jedne od retorskih strategija.
3.1.3.c. Stoicizam kršćanske konzolacije
Centralno mjesto compassio u patrističkoj književnoj konzolaciji kasniji su istraživači morali

osporiti; postoji, naime, kao što sam gore izložio (4. 3. a.), i rigoristička, stoicizirajuća
kršćanska konzolacija. Njeni su literarni predstavnici spomenuti Ciprijanov De mortalitate,
čija je stroga upozorenja kršćanima Favez smatrao "rubnim slučajem", prouzročenim
povijesnim kontekstom i mješovitom formom djela, te – posebice – Pismo Turaziju, koje
francuski filolog nije uključio u svoju monografiju.
38
Tradicija je ovu opomenu protiv tugovanja (in der lateinischen Patristik wohl eine der
frühesten Mahnschriften zum Tod, von Moos C 23) pripisivala i Ciprijanu, i Augustinu, i
Jeronimu; u Migneovu nizu objelodanjeno je kao Pseudo-Jeronimova ep. 40 u PL 30; moderni
filolozi svrstavaju djelo u dubium iz Ciprijanova opusa, predlažu kao moguće autore Celestija,
učenika Pelagijeva, zbog žestine tona, ili Bahijarija iz Španjolske; najvjerojatnije se radi o
pravovjernom anonimu koji je napisao i Pseudo-Ciprijanov De singularitate clericorum.
Iz tradicija stoičko-kiničke dijatribe, rane kršćanske apologetike oličene u Tertulijanovu
opusu, te exhortatio ad martyrium autor Pisma Turaziju, kritizirajući jednog oca koji tuguje
za svojom kćeri, bira upravo najoštrije argumente. "Ledenu neumoljivost" pisma interpretatori
objašnjavaju povijesnim okolnostima kraja trećeg stoljeća: nakon Galijenova edikta o
toleranciji, u naraslim zajednicama gubi se ranokršćanski zanos, a jedan od znakova
sekularizacije jest i povratak poganskim običajima u žalovanju.
Uvod u pismo jest teza da tuga i vjera ne mogu koegzistirati. Manji je prostor posvećen
raspravljanju o causa mortuae (argumenti obuhvaćaju teze da je život smrtnicima tek
posuđen, usputni prikaz miseria vitae potvrđen analizom uzroka Kristova plača nad Lazarom,
i dokazivanje sreće preminule, koja se, stekavši lucrum Christianitatis na ovom svijetu,
pridružila Gospodinu). Najveći dio pisma jest causa maerentis: pobijanje mogućih prigovora
ojađenog (o ljudskoj slabosti kao uzroku tuge, o ocu koji u svojoj starosti ostaje bez oslonca,
konačno o zabrinutosti za djecu preminule) isprepleteno s ekshortacijama i kontrastiranjem
ponašanja kršćana i pogana suočenih s tugom (quanto magis-argument). U završnom
poglavlju arma contra luctum sažimlju se u tri: Bog je tako htio; smrt je svima zajednička, ali
kršćani idu u spokoj; valja misliti o radosti uskrsnuća.
Autoritet i popularnost u kasnom srednjem vijeku Pismu Turaziju osigurao je Vincent iz
Beauvaisa (v. dolje, 4. 4. g.), koji se njime intenzivno koristi u vlastitom utješnom spisu,
dijeleći ujedno tekst pisma, po skolastičkom običaju, na deset poglavlja. Preko Vincentove
konzolatorne kompilacije Pismo Turaziju biva kasnije često citirano, kako u latinskim, tako i
u didaktičkim djelima na pučkim jezicima.
Dieses Werk... darf wohl ohne Übertreibung eine literarische Hauptquelle der
consolatio mortis nach der Mitte des 13. Jh. genannt werden.
(von Moos C 23)

Upotreba Pisma Turaziju signalizira postojanje klime stoičko-kršćanskog rigorizma; zato je za
mijene u recepciji indikativna i Erazmova ocjena tog pisma, prikazana u PL 30:
Quanquam nemo ibit inficias, hujus auctorem epistolae, si cum Hieronymo

componatur, longo intervallo infra ejus ingenium ac dignitatem esse: non probarit
tamen Erasmi censuram, si quid alias plane injuriosam, ubi eum vocat
impudentissimum rabulam, effutientem, non proloquentem, et quidquid in buccam
venerit, oblatrantem.
(PL 30, 287B)
3.1.4. Srednjovjekovlje: dinamika tuge i utjehe
3.1.4.a. Rani srednji vijek
39
Na prijelazu iz antike u srednjovjekovlje (od kraja petog stoljeća do 750.) najčešći oblik
književne konzolacije jest pismo, bilo prozno ili u stihu; konzolacije su pod utjecajem
tadašnjih trendova u epistolografiji i poeziji. Reprezentativni su primjeri umjetničkog pisma
tekstovi Enodija iz Pavije, Ruricija iz Limogesa (čija je ep. II 4 najopsežnija consolatoria
predkarolinškog doba, a kritičari je smatraju i Ruricijevim najljepšim pismom) te dva izraza
sućuti vladarima: poslanica Avita iz Vijene kralju Gundobadu, ubrzo nakon 500., i jedina
konzolacija iz pera laika prije kasnog 12. st. – pismo grofa Bulgara kralju Gundemaru.
Toplinom tona i empatijom prozna pisma Venancija Fortunata odudaraju od njegovih –
slavnijih i utjecajnijih – pjesničkih utjeha.
Poetsku konzolaciju obilježavaju Fortunatove utješne pjesme IX 2-3, koje će kasniji pjesnici
često oponašati. Pjesme (nastale 580.) upućene su kralju Hilperihu, a njihove su
izvanknjiževne pobude nedvojbeno ulizičke.
Treći su oblik književne utjehe u ranom srednjovjekovlju pastoralne konzolatorije, poput
pisma Remigija iz Reimsa novokrštenom kralju Klodvigu, pisama Grgura Velikog laicima i
duhovnicima, te književno ambicioznih poslanica Brauliona, biskupa Saragose,
predstavnicima miješane rimsko-zapadnogotske aristokracije Španjolske.
Umjetničko pismo obilježeno je utjecajem kulta senzibilnog prijateljstva; u njemu se tuga
umanjuje vrlo obzirnim izrazima suosjećanja s konzolandom. Konzolacije vladara izgrađene
su na naglašavanju ideala honestum (važan položaj ne smije trpjeti zbog privatne boli).
Pastoralno pismo, umjesto na liječenje emotivnog stanja, koncentrira se na etičke i vjerske
pouke. U Fortunatovim utješnim pjesmama nema glavne antinomije kršćanske utjehe,
napetosti između vjere i osjećaja: na tužbalicu se naprosto nadovezuju eshatološki tješiteljski
argumenti. Napetost izazvana Pavlovom "zabranom tugovanja" javlja se tek kao individualna
zaokupljenost, kod Brauliona i Ruricija; njihova je utjeha priznanje vlastite grešne
neutješnosti i nadjačavanje napasti koju predstavlja neumjerena bol.
U ovom razdoblju nastalo je i djelo koje, zato što ne predstavlja utjehu za konkretan smrtni
slučaj, von Moos ne analizira, ali mu bez oklijevanja priznaje utjecaj na konzolacijsku
tradiciju. Radi se o dijalogu Synonyma, ili De lamentatione animae peccatricis Izidora
Seviljskog (570.-636.), neobičnom tekstu koji je – kako mu prvo ime kaže – pravi tezaurus
fraza i izraza kršćanskog latiniteta grupiranih po semantičkim poljima tužaljke i utjehe, dakle
odličan izvor za kršćanskog govornika. Djelo se nalazi na razmeđi između threnos i
consolatio: u prvoj knjizi griješna duša jadikuje zbog vlastite krivice, zbog progona, zbog
straha od smrti, u drugoj utjehu donosi Ratio; govor Razuma o vrlinama predstavlja vrhunac
teksta. Već Braulion ističe Synonyma kao duhovnu utjehu, kao primjer puta od tuge ka
mudrosti.
3.1.4.b. Karolinško doba
Glavni je tip utjehe između 800. i 950. mješovita forma pastoralnog pisma, poznata iz
epistolografske prakse Grgura Velikog. U karolinško doba gubi se granica između
umjetničkog pisma i ekshortatorije; sadržajno prevladava religiozna pareneza, a formalno stil
kasnoantičkog prijateljskog pisma. Takvi su pastoralni utješni tekstovi Alkuinove
konzolatorije nortumbrijskom dvoru, prijateljima u Engleskoj, te Karlu Velikom. Pogotovo u
kasnijim poslanicama upadljivo je prevladavanje biblijskog stila, neuobičajeno gusta mreža
starozavjetnih citata.
U cijelom srednjem vijeku poseban slučaj konzolacije jest prepiska Lupa iz Ferričresa i
Einharda (nastala 836.): ona sadrži odgovore ojađenog, te se problem tuge može sagledati sa
strane konzolatora i konzolanda. U Lupovu tješiteljskom postupku iznimno je ograničavanje
40
na curatio doloris, izostaju enkomijastičko-epitafijski ili eshatološki motivi. Upirući se da
odstupi od općih mjesta i konzolatorskih "šablona", Lup pokušava svom uglednom starijem
adresatu ponuditi zahtjevno, "znanstveno" objašnjenje njegova stanja: duhovna bol je
iskušenje pravednika i odvajanje od Boga, te ju može izliječiti samo pouzdanje u Njega i
otvorenost za milost Njegovu.
Važno obilježje karolinškog humanizma – obnavljanje antičkih oblika – izostaje iz svih
konzolacija osim iz Lupove; njegovo je pismo stilizirano u Ciceronovu duhu.
Kratke utješne pjesme epohe najvećim su dijelom imitacije Fortunata; njihovi su autori
Teodulf iz Orléansa, Waldram iz Sv. Galena; "poetsku antologiju" potonjeg, sastavljenu
najvećim dijelom od tuđeg materijala, adresat, biskup Salomon iz Konstanza, uz dodatak
vlastite poetske miseratio i sam prosljeđuje sljedećem ojađenom. Sve su pjesme obilježene
sklonošću ka skupovima biblijskih primjera, k proširivanju fortunatovske consolatio per
exempla.
Dva teksta Agija iz Corveyja nastala povodom smrti Hathumod († 874.), opatice
Gandersheima, odudaraju od ostalih konzolacija karolinškog razdoblja. Tješitelji ove epohe
usredotočuju se na potrebe konzolanda: preferiraju oblik exhortatio, naglašavaju contemptus
mundi i potiču appetitus superiorum; treba li pokojnik biti glavna tema tješiteljskog postupka,
konzolatori će posegnuti za biografsko-nekrološkim oblicima. Agije povezuje spomen na
preminulu s opomenom protiv tuge, donekle priznajući vrijednost ovoga svijeta. Prozna Vita
Hathumodae nastala je s eksplicitnom namjerom da posluži redovnicama Gandersheima kao
utjeha i prikaz egzemplarne vrline; originalan je postupak već samo prožimanje vite i
konzolacije. Hagiografski je obrazac prikazivanje smrti kao događaja ispunjenog ozračjem
slobode i radosnog iščekivanja života na nebu; no, srodno nazorima Grgura Velikog i
Augustina, u Agijevoj viti iz srca umiruće suočene sa strašnim sucem nestaje svaka pomisao
na vlastite zasluge; samo vjera u milost Kristovu može dati snagu za podnošenje agonije i
straha, kako opatici na samrti, tako i njenim redovnicama koje će je nadživjeti.
Raspetost između tužaljke i utjehe, koje utječe na strukturu Vita, čini i osnovu Agijeve
poetske konzolacije nastale oko dvije godine nakon opatičine smrti, Dialogus Agii Epicedium
Hathumodae. Ovo mješovito djelo (dijaloški epicedij) u elegijskim distisima, od modernih
kritičara (anakronično) hvaljen zbog "autentičnosti osjećaja", "nježne senzibilnosti", svojim
tijekom od tuge k utjesi slijedi prije Boetija negoli Radbertov uzor, Vergilijevu eklogu-
tužaljku. Dialogus je disput jasno suprotstavljenih strana – konzolatora Agija i ne pobliže
određenih sorores kao konzolanda. Tematski i motivski, opet, dijalog je, poput vite, blizak
Ambroziju i Jeronimu, hagiografiji Sulpicija Severa i nizu egzempla Fortunatovih epicedija.
U usporedbi s ranim srednjovjekovljem, novum karolinške konzolacije ponajprije je u
odsutnosti: etičko-aristokratska argumentacija iz doba seobe naroda, usredotočena na
honestum pri tješenju vladara, uzmiče; delikatne, kultivirane insinuationes i izrazi prijateljstva
nestaju, na uštrb otvorene pouke, ambrozijevske eshatološke iucunda recordatio i čežnje za
drugim svijetom. Vrijeme potrebe za opravdavanjem i legitimiranjem tuge u kršćanstvu prošlo
je; samorazumljivim se smatra da je uzrok ojađenosti vlastito stanje bereavement, a ne
sudbina preminulog; odatle usmjerenost konzolacije na causa maerentis.
3.1.4.c. Otonijansko razdoblje
Deseto i rano jedanaesto stoljeće nisu period plodan za književnu konzolaciju. Najrazvijeniji
su oblici za ponovnu uporabu: obavijesti o smrti, izrazi saučešća i rotuli mortuorum. U
malobrojnim očuvanim pismima dominira aspekt molitve za duše preminulih; kao primjer
ovakve epistolografske prakse von Moos C 489-500 prikazuje okružnicu Olibe, biskupa Vica,
41
u čast grofa Bernharda od Besalua († 1020.-21.), manja pisma opata Berna od Reichenaua i –
kao iznimku – pravu konzolatoriju Petra Damianija, izraz sućuti Alberihu i njegovoj supruzi
povodom smrti sina, gdje se ovaj teolog i asket prikazuje u neočekivano humanom svjetlu.
Jotsald iz Clunyja posvetio je niz nekroloških pjesama (rotuli, epitaphia, planctus) i proznu
vitu uspomeni svog samostanskog sudruga Odila († 1049.); ovi tekstovi čine most između
dijaloga tuge i utjehe Radberta i Agija s jedne, i velikih redovničkih consolationes sui ili
lamentationes visokog srednjovjekovlja s druge strane.
Preobrazba tuge i utjehe u perifrazu spomena na mrtve, koja se zbiva u 10. i 11. stoljeću,
rezultat je intenziviranja skrbi za individualno spasenje, usmjerene – dakako – i na preminule.
Povremeno consolatio biva posve nadomještena odvagivanjem šansi pokojnika na
posljednjem sudu (npr. dokazivanje da i ekskomunicirani može dostići blaženstvo). Umjesto
poticanja na umjerenost u boli, ili opominjanja na opasnost očaja, susreće se neupitno
prihvaćanje ojađenosti nad padom ljudske prirode, padom koji se u smrti najočitije otkriva;
ovakva reakcija, prema Bernu od Reichenaua (von Moos C 493), priliči laicima, dok je
congruus modus za redovnički stalež radosno očekivanje blaženstva na drugom svijetu.
3.1.4.d. Visoki srednji vijek
Mnoštvo utješnih spisa svake vrste nastalo u razdoblju između 1050. i 1250. nije samo plod
općih povijesnih uvjeta (veća kulturna dinamika, oživljavanje pismenosti, više tekstova koji
su do nas stigli), nego i specifičnog stava prema tješenju. Taj stav, prema von Moosu, nije
jedinstven; u visokom srednjovjekovlju ne postoji jedna, već više struja konzolacije. Struje se
ne razlikuju kronološki, već sociološki; različitost stava prema tješenju uvjetovan je
nastankom novih društvenih struktura, opozicijom između dvorske/građanske/učenjačke i
crkvene/redovničke kulture: moguće je govoriti o redovničkoj i dvorsko-humanističkoj grani
utješne književnosti.
Sama prva struja ima dvije podgrupe: redovnička je konzolacija intonirana eshatološki i
kristocentrično, dok su tekstovi sekularnog klera obilježeni ili osjetljivošću za pred-kršćanske
vrijednosti (ne naglašavaju vjerske sadržaje) ili uključivanjem kršćanske argumentacije
ponajprije na ilustrativan i dekorativan način. Plodno tlo za nastanak potonje, "prije
preterspiritualne nego profane" književnosti von Moos nalazi u djelatnosti svjetovnog
svećenstva u katedralskim školama i na dvorovima, u vezi s izvorima univerziteta i skolastike.
Napominjem da se termini redovničko i sekularno koriste tek aproksimativno; pojedini autori
ne daju se razvrstati jednostavno prema svojoj pripadnosti crkvenim strukturama.
Nivo privatne i službene utješne prakse, čak i u najboljim ostvarenjima, osjetno je niži od
razine redovničkih utjeha; čak se ni obzirni i objektivni von Moos C 1014 ne susteže od
kvalifikacija "formulaično, bezlično, čak beznačajno – upravo zato što se vrsta ovdje tako
lako prepoznaje u topičkom inventaru". Glavni medij svjetovne utjehe visokog
srednjovjekovlja jesu artes dictaminis i upotrebna proza koju oblikuje diktaminalna tradicija.
U duhovničkim konzolatorijama ovog doba utješni se argumenti ne pojavljuju; nadomješteni
su najvišom utjehom – vjerom u blaženstvo mrtvih i u Gospoda koji je deus totius
consolationis – što rezultira jačanjem hagiografskih motiva, opisivanjem sretne smrti (de
felici obitu).
Kao primjer gorenavedenog zapostavljanja utjehe u korist hagiografije von Moos C 531-535
analizira tekstove iz epistolara Petra, opata Celle i St. Rémyja u Reimsu, kasnijeg biskupa
Chartresa. Petrova su pisma (između ostalog, utjehe povodom ubojstva Johna od Salisburyja i
smrti Bernarda od Clairvauxa) obilježena neograničenim pouzdanjem u nagradu na onom
svijetu i potpunim izostankom molitve za preminulog.
42
Druga tendencija u konzolatorijama jest rigorozno zastupanje teze o ništavnosti amor
carnalis, budući da se neizmjerno ljubiti smije samo Boga, a tuga je kazna za požudu i
oholost (ovi su grijesi implicirani snažnim vezivanjem za smrtno); konačno, prijatelj, žena,
dijete tek su posjedi koji, poput svih ostalih, spadaju u felicitas huius mundi. Von Moos
analizira tri primjera ovakvih asketskih odbijanja ljudske utjehe: pismo Anselma od
Canterburyja sestri i njenom mužu povodom smrti njihove djece, pismo Arnulfa od Lisieuxa
(oko 1150.), "više pjesnika i tvorca epistolarnih obrazaca nego dušebrižnika", zaručnici
preminulog brata, te pismo Hildegarde od Bingena uz smrt redovnice Richardis († 1151.).
Prva dva teksta nisu bez heterogenih elemenata. Anselm na završetku ublažava oštrinu svog
pisma, Arnulf (očito bez svijesti o neskladu) spaja spekulacije o prijateljstvu kao savršenoj
ljubavi s asketskim opomenama na odricanje od amor carnalis. Povod Hildegardina pisma,
međutim, gotovo se gubi u razmatranju kozmičke ljubavi Božje. Pismo je izgrađeno oko teme
pravovremenosti smrti: Božja je volja predusrela ljudske planove, pritom preobrazila čak i zlo
u dobro. Radost zbog spasenja preminule redovnice iz okova ovoga svijeta poduprta je i
mističkim vizijama; Hildegardina briga za spas duše toliko je ekskluzivna i apsolutna da se
čini nadljudskom, gotovo neljudskom.
Za problem ljubavne spone između preminulih i živih ponuđena su u 12. stoljeću još dva
rješenja osim asketskog odricanja od takve veze. Iskušenje vezano uz carnalis amor može biti
prevladano višom, duhovnom ljubavlju, koja traži samo dobrobit umrloga (amor purus);
biblijsko utemeljenje takve ljubavi nadopunjeno je Ciceronovim naukom o prijateljstvu, bilo
izravno, ili uz Augustinovo posredovanje. S druge strane, contemptus mundi ne vodi uvijek
samo u eshatološku radost; takav stav rezultira i povećanom osjetljivošću za vlastitu bol, koja
pod utjecajem teologije patnje doživljava preobrazbu: kao iskušenje odabranih, kao
compassio s raspetim, tuga zbog gubitka biva pročišćena; poticaj na conversio doloris također
može biti legitiman sadržaj konzolacije.
Gore izložene preobrazbe tuge teme su posljednjeg Abelardova pisma u prepisci s Heloizom,
svojevrsne "konzolacije unaprijed", budući da Abelard govori iz pozicije već umrloga. Žar i
intenzitet kojim Abelard stiže do svojih konzolatornih argumenata bivaju reljefno ocrtani u
usporedbi s konzolatorijama Jordana od Saksonije, drugog generala dominikanaca, upućenim
Dijani od Andala, opatici Sv. Agneze u Bologni (pisma nastaju između 1225. i 1230.; u tom je
razdoblju Dijana izgubila gotovo čitavu svoju obitelj). Jordanovo umijeće neupitne
transcendirajuće utjehe u usporedbi s Abelardovom neprestanom primjenom analognih motiva
na konkretnu situaciju djeluje bezbojno; za Jordana je život a priori i samorazumljivo "dolina
suza. Njegova adresatkinja, za razliku od Heloize, već je – kako njenom položaju i doliči –
dostigla stanje compassio i mors mystica, a međusobni odnos dvoje prijatelja jest harmonična,
neproblematična ljubav onkraj svake sumnje, dok Abelard svim raspoloživim, blažim i jačim,
sredstvima vodi dušebrižničku borbu protiv erotske, ovozemaljske povezanosti sebe i Heloize.
Ove razlike dvojice pisaca znak su povijesne mijene: Krista-pantokratora i pobjednika nad
smrću zamjenjuje Krist očovječeni, osramoćeni, umirući, kojemu se možemo približiti putem
sućuti; molitvu za civitas Dei na zemlji zamjenjuje apel za prihvaćanjem pojedinca u čistu
onostranost, u carstvo nebesko. Ove ideje, do kojih je Abelard stigao jedinstvenim i osobnim,
biografski uvjetovanim, naporom, postale su u 13. st. pensée commune didaktične
konzolacijske književnosti (von Moos C 585).
Petar Časni (Petrus Venerabilis)
Zadnji procvat klinijevske utjehe (u čijem je središtu njegovanje spomena na mrtve) jesu
pisma sućuti i utjehe opata Petra Časnog. Najvažnije i najopsežnije takvo njegovo ostvarenje
jest Eiusdem matris epitaphium, upućeno braći; njihova je majka svršetak života († 1135.)
43
dočekala kao redovnica. Tekst je jednostavno i jasno strukturiran u tri dijela: retorički su
pojačani ekshortativni, adresatima usmjereni uvod i zaključak, dok je sredina deskriptivno-
narativna, u stilu vite i biografske poslanice kakvu su razvili Jeronim i Sulpicije Sever (utjecaj
potonjeg uočljiv je u dijelu descriptio mortis). Petrova namjera da se tako od bola oslobodi
izražavajući ga povezuje pismo s autobiografijom i objašnjava prevlast reminiscencija iz
Augustinovih Ispovijesti. Tuga biva preporučena braći-adresatima kao officium amoris, kao
compassio koja se treba izraziti u molitvi za dušu preminule; tugu Petar povezuje s čežnjom
za vlastitim prijelazom na onaj svijet, koja kulminira himnom budućem životu. Uzvišenošću
ovog cilja von Moos C 674 objašnjava zašto u Petrovu djelu prevladava konzolatorni, a ne
lamentativni element, premda izostaje većina uobičajenih utješnih argumenata stoičkog ili
religioznog rigorizma. Povezivanje tužaljke za mrtvima s utjehom susrest ćemo u istom
vremenu, u redovničkoj sredini, i kod Bernarda i Aelreda od Rievaulxa. Dok je kod Bernarda
bol problem, za Petra je utjeha koju donose suze neupitna i napreduje nesmetano; opat
Clunyja manje je zaokupljen vlastitim stanjem, a centar njegove utjehe čine biografski
spomen i molitva preminuloj kao nebeskoj zastupnici. Aelred se, opet, u duhu čiste amicitia
tješi molitvom u tuzi; trenetički element kod Petra je manje izražen, naglašeniji su misterij
uskrsnuća i eshatološka nada.
Od ostalih, jednostavnijih, utješnih poslanica Petra Časnog von Moos C 682-710 analizira Ad
Cartusienses consolatoria super obitu fratrum, Ad fratres Cluniacenses consolatoria pro
mortalitate (1146.), te više pisama upućenih pojedincima, među kojima je i utjeha Heloizi
povodom smrti Abelardove. U konzolatorijama Petar posvećuje manje pažnje mrtvima, više
opominje tugujuće, vodeći računa o prosvijetljenosti koja doliči njihovom položaju (gotovo
sva pisma upućena su duhovnicima; izuzetak je također osoba naročitog ranga, kralj Roger II.
od Sicilije). U svim tekstovima centralni su motivi poticaj na molitvu i svjedočenje o
uzoritosti preminulih.
Manirizam, stilizacija, urbanitas kojima su prožeta Petrova pisma u izrazima sućuti i
utjehama modernom senzibilitetu čine se neobični i "neiskreni". Von Moos C 722 interpretira
ih kao izraz duhovne radosti i lakoće majstora prijateljskog pisma. Svjestan pobjede Uskrslog
nad smrću, svjestan djelotvornosti molitve za preminule, Petar Časni želi prijatelje tješiti već
samom ljepotom izraza.
Bernard od Clairvauxa (Bernardus Claravallensis)
Bernardov govor povodom smrti njegova brata Gerarda 1138. (Sermo super Cantica
Canticorum 26), kao "možda najsavršeniji primjer srednjovjekovne nekrološke književnosti" i
kao ostvarenje osnovnog principa ljepote Bernardove proze – to je "ovladavanje snažnim
emocijama putem umjetnosti" (von Moos C 733), zauzima središnje mjesto u von Moosovoj
studiji.
U razgovoru s braćom redovnicima Bernard razmatra Pjesmu nad pjesmama kako bi njih i
sebe ohrabrio da prilikom smrti Gerardove s ljubavlju iskuse bliskost Gospodinovu, po uzoru
na susret mladenaca iz biblijske knjige. Ali ondje gdje Bernardom ovlada osjećaj udaljenosti
od Boga, izlaganje zapinje; usprkos krajnjem naporu, Bernard nije kadar usmjeriti duh natrag
Bogu, biva shrvan bolom zbog bratove smrti. No veliki cistercit ne prekida svoje izlaganje; on
se otkriva i izlaže pred svojima kao dramatičan primjer slabosti i uzor njena prevladavanja,
koje ne dolazi nasilno, već proizlazi iz analize problema tuge i iz ponizne molitve Duhu
svetom kao duhu utjehe. SC 26 tako objedinjuje samoutjehu, tužaljku za mrtvim, nekrološki
spomen, pastoralni i autobiografski diskurz; govor je pravi, a ne poučni dijalog, jer
predstavlja suočenje dviju ravnopravnih strana (tuge i utjehe), pri čemu je krajnji ishod
neizvjestan. Konzolatorna je argumentacija u ovom tekstu koncentrirana na ideje eshatološke
44
nade i teologije patnje. Od književnih utjecaja, u djelu su prisutne teme poznate iz opusa
Augustina i Grgura Velikog, motivi iz Ambrozijevih govora De excessu fratris Satyri (zbog
sličnosti situacije), hagiografska descriptio mortis u stilu Sulpicija Severa, te Jeronimovi
egzegetski zaključci (utjecaja njegovih epitafija na Bernardov govor nema). U najvećoj mjeri,
međutim, SC 26 prožet je citatima i reminiscencijama iz Svetog pisma, pogotovo iz Starog
zavjeta (knjige o Davidu, psalmi-tužbalice, Knjiga o Jobu). Pjesma nad pjesmama ne citira se
nijednom, jer je autorova namjera da je razmatra tek nakon katarze koju će donijeti suze, u
primjerenoj radosti.
Ostali Bernardovi konzolacijski spisi, u kojima se javljaju mnogi motivi poznati iz SC 26,
obuhvaćaju primjere pisma, nadgrobnog govora, ekshortacije umirućem. Jezgre zajedničke
svim spisima jesu razlikovanje causa sui i causa mortui, prikazivanje prijelaza na drugi svijet
(ili bezopasnosti smrti, koju je Krist pobijedio), te pomisao na višu ljubav preminuloga, kao
onostranog zaštitnika živih; ideja da je preminuli moćniji, i da više voli žive, u svom
sadašnjem stanju, nije upitna (suprotno SC 26).
Osobitost Bernardovih nekrologa jest i povezivanje motiva patrona s poticajem na
nasljedovanje preminulog. Upravo u intenzitetu poziva na imitatio nalazi von Moos C 859-
860 kriterij za stupnjevanje Bernardovih konzolacija od osobne lamentatio-consolatio, preko
egzemplarne propovijedi o mrtvome, do hagiografsko-panegiričkog spomen-spisa
(Gedächtnisschrift). Sukladno ovome, napetost između stanja tuge i radosti postoji u djelima
posvećenim "manje svetima", dok je na najvišoj razini – u nadličnoj pohvali Bernardovih
govora povodom smrti sv. Malahije († 1148.), te prologa i descriptio mortis u Vita S.
Malachiae – spomenuta napetost, koju će von Moos prepoznati kao tvorbeno obilježje žanra
konzolacije u srednjovjekovlju (v. dolje, pogl. 5), posve neutralizirana eshatološkom nadom.
Aelred od Rievaulxa (Aelredus Rievallensis)
Epitaphium Simonis, drugi veliki nekrolog cistercitske književnosti nastao je oko 1142.,
nedugo nakon Bernardova govora u spomen Gerardu. Aelredov tekst dio je njegova prvog
djela, zbirke meditacija Speculum caritatis; nekrologu u slavu nenadano preminulog prijatelja
iz mladosti, Simona, dodijeljeno je počasno mjesto na završetku prve knjige. Epitafij ima
karakter pisma: upućen je zajedničkom prijatelju Aelreda i Simona, samostanskom prioru
Hugu; javno-poučni elementi u spisu spojeni su s privatno-ispovjednim. Tekst združuje
disparatne namjere: poučiti o savršenoj caritas prijateljstva u Kristu novake kojima je
Speculum upućen; ostaviti Hugu i ostalima spomen o Simonu; osloboditi vlastitu bol i nadići
je. Povezivanje teoretskog i ličnog diskurza stilsko je obilježje cistercitske utješne
književnosti; Bernardov govor o Gerardu našao je u Aelredu svog prvog oponašatelja, što
potvrđuju i brojne paralele SC 26 u tekstu Epitaphium Simonis.
Pojedine strukturne sheme upotrijebljene u Epitafiju uobičajene su u propovijedi i
kodificirane u Ars praedicatoria: radi se o razvijanju misli iz biblijskog citata (thema), o
divisio-partitio na dvije ili tri glavne točke izlaganja. Međutim, kako spis napreduje,
didaktički principi kompozicije uzmiču pred asocijativnim tijekom izlaganja; tako dolazi do
podjele na dva glavna dijela: dužeg prikaza antiteze Tibi... congaudeo, sed mihi condoleo, i
kraćeg, molitvi posvećenog, razmatranja situacije pred posljednjim sudom (von Moos C 974-
75).
Unatoč ovjekovječivanju spomena na umrlog, Aelredovo djelo nije epitafij, jer panegirik u
njemu ne dominira. Unatoč tužaljci, nije planctus, zato što nema poticaja na zajedničko
tugovanje. Unatoč utjesi i oslobađanju od bola, zasnovanima na eshatološkoj perspektivi,
djelo nije consolatio sui, budući da utjeha onostranosti nije trijumfalno jednoznačna, kao kod
Bernarda (Simonova je sudbina za autora, koji još boravi u ovom svijetu, neizvjesna) – niti je
45
katarza koju donosi Epitafij plod dissuasio doloris, kao u ekshortacijama antičke i
srednjovjekovne konzolacije, već ostaje u kjaroskuru čežnje: usprkos nadi, osjećaj gubitka
voljene osobe prisutan je sve do kraja Aelredova spisa. Epitaphium Simonis možda je najbliži
književnom tipu kršćanske, augustinovske ispovijesti, budući da se u pohvali Boga za
milostivo vodstvo kojim je obdario kako Simona, tako i autora teksta, združuju bol i radost,
strah i nada; opis teksta kao confessio, međutim, zanemaruje specifičnost osnovne situacije,
obilježene smrću i tugom. Kao i pri analizi Bernardova SC 26, ovu višeznačnost koristi von
Moos za potvrdu svog rješenja problema konstituiranja kršćanske konzolacije kao žanra, na
što ću se detaljnije osvrnuti kasnije (pogl. 5).
Filološka analiza kao glavne izvore Epitaphium Simonis otkriva već spomenuta djela
Bernarda (SC 26) i Augustina (Ispovijesti), uz sljedeću važnu ogradu:
Die beiden "Hauptquellen" lassen sich schwer auf das Maß ihrer Direktheit prüfen, da
ziemlich wortnahe Textparalellen zu Augustinus häufig da hervortreten, wo ein als
Ganzes nachgebildeter Gedankengang Bernhards anklingt.
(von Moos C 986)

Reminiscencije ostalih autora (Jeronima, Grgura, Vergilija i Cicerona) sporadične su i
uglavnom indirektne. Utjecajniji je uzor tek Ambrozijev prvi govor De excessu fratris, odakle
Aelred posebno preuzima motive bratske ljubavi koja nadilazi smrt, žrtvovanja "slatkih suza"
pri ispraćaju dragog umrlog, iznenađenje koje donosi bol. Brojna biblijska mjesta Aelred, za
razliku od Bernarda, više asimilira nego citira.
Ono što Epitaphium Simonis čini jedinstvenim u srednjovjekovnoj consolatio mortis jest
centralna uloga "čiste ljubavi" prijateljstva: Aelred ne polazi od "ja", poput Bernarda, već od
"mi"; ovu zajednicu prijateljstva on pokušava nanovo i uzvišenije definirati, racionalno i
afektivno. Pitanjem "kako alter ego prijatelja uključiti u redovnički ideal izravnog odnosa
duše s Bogom?" Aelred se bavio čitavog života (usp. von Moos C 992-999).
U izravnoj zavisnosti od tekstova Bernarda i Aelreda nastaje više utješnih i spomen-spisa, te

se tako formiraju osobine specifičnog "cistercitskog utješnog stila". Takva su u prvom redu
djela nastala povodom smrti obojice opata (Bernard je umro 1153.; o njemu pišu Gottfried od
Auxerrea, Petar od Celle, Odo od Morimonda; nakon Aelredove smrti 1167. nastaju nekrolozi
Gilberta od Hoylanda i Aelredova biografa Waltera Daniela). Bernardovi nekrolozi posebno
su djelovali na pisma Petra od Bloisa, što pokazuje da su ars dictandi u Francuskoj podupirali
cisterciti, i objašnjava razliku francuske epistolografske škole u odnosu na talijansku.
Osim motivskih konstanti cistercitskog stila, čiju sinopsu donosi von Moos C 1013, tekstove
ove grupe karakteriziraju struktura koja vodi od tužaljke do utjehe, te njihovo uključivanje u
veće cjeline drugačije tematike.
3.1.4.e. Epistolografska retorika kasnog srednjovjekovlja
Koliko god materijal privatnih i službenih utješnih pisama visokog srednjeg vijeka bio
konvencionalan, banalno-topički, u usporedbi s redovničkim konzolacijama neintrigantan,
izvjesnu književno-povijesnu relevantnost ostvarenjima svjetovne utjehe osiguravaju visok
stupanj osviještenosti literarnih postupaka, centralno značenje epistolografije u obrazovanju,
te nastanak azijatsko-barokne epistolografske retorike, u mnogočemu nezavisne od antičke;
konačno, diktaminalna tradicija interesirat će Petrarku i Erazma, utjecati na stvaranje kulturne
klime za klasicističku obnovu humanističkog doba (usp. McClure 177-78 bilj. 71).
46
Prethodnici diktamena sjeverno od Alpa, epistolari profesora katedralskih škola i humanistički
orijentiranih redovnika, uglavnom iz Engleske i Francuske, nastajući od 11. stoljeća nadalje
pokazuju spremnost za preuzimanje ars dictaminis, ali i jednu razliku: ovakvi se spisi,
ustanovio je von Moos C 1016 i A 1016, snažno, a često i posve nesamostalno oslanjaju na
epistolografe antike: Cicerona, Plinija i Simaha.
Glavnina utješno-diktaminalne literature ipak je talijanski fenomen. Već prvi dictatores, u 11.
st, poznaju konzolacijsku retoriku. Potvrđuju to dva opširna utješna pisma Petra Đakona,
sastavljena od ekscerpata Senekinih dijaloga (Majci Helviji, o utjesi i Polibiju, o utjesi),
Ambrozija i Jeronima. Petar ne donosi samo općepoznate citate; on pronalazi i egzotična
mjesta, te tako dokazuje svoj istančani čitalački ukus. Ovaj je humanist prijatelj i redovnički
subrat Alberiha od Monte Cassina, benediktinca i začetnika ars dictaminis.
Razrade nauka o utjesi javljaju se u artes dictaminis oko 1200., npr. kod bolonjskih profesora
Boncompagna i Guida Fave.
Boncompagno (Magister Boncompagnus)
Živopisni lik Boncompagna da Signa, laika, profesora retorike, prava i medicine, teško se
uklapa u srednjovjekovlje – zbog sklonosti fabuliranju, zbog humora, egocentričnosti i
književničke taštine, združenih s dubokom, osobenom religioznošću. U Rhetorica antiqua
(1215.) on s uspjehom izbjegava formulaičan stil prosječnih dictamina, a i dekorativno
amplificirani svečani diskurs kurijalnih i carskih službenih pisama. Boncompagno se silno
trudio da ponudi originalnu ars prosandi; zato su konvencionalniji obrasci pisama njegova
suvremenika, sugrađana i stručnog kolege Guida Fave imali više uspjeha.
Poglavlje I 25 Boncompagnove Retorike nalazi se u okviru dissuasio i naslovljeno je De
consolationibus. Kao kratke uvodne napomene donosi određivanje pojma utjehe:
Item consolationum alia vocalis, alia realis: Vocalis est illa, quae per exornatam
orationem fieri consuevit. Realis in exhibitione rerum consistit...
(Bonc. I 25,1 – prema von Moos A 72)

– te programatsko obrazloženje autorske samostalnosti:
Super consolationibus defunctorum omnis orator copiosus esse videtur, quia materia
communis est et plurimum usitata. Nam fere omnes dicunt: 'Non possumus divinae
resistere voluntati' et 'sicut domino placuit ita factum est, sit nomen domini
benedictum, 'est quoddam commune mori' et 'mortem nullus poterit evitare'. Ista
equidem et similia recitant etiam tabernarii et tonsores...
(Bonc. I 25,2 – prema von Moos A 43)

Slijede još 33 sekcije o teoriji i praksi utjehe, koje obuhvaćaju obrasce consolatio
defunctorum, medicinske upute o postupanju s tugom, primjere umjerene žalosti i
samokontrole, općih i posebnih slučajeva koji traže utjehu izvan consolatio mortis, primjere
univerzalno upotrebljivih sentencioznih egzordija i završnu uputu o pronalaženju građe koji
grupira lokuse consolatio mortis prema hijerarhiji staleža. Prenosim naslove odsječaka iz von
Moos A 1023a.
1. Quid sit consolatio.
47
2. Quod quilibet copiosam potest materiam invenire super consolationibus
defunctorum.
3. Litterae generales super consolationibus defunctorum.
4. Litterae consolationis ad patrem et matrem pro morte filii.
5. Litterae consimiles.
6. Litterae consolationis pro morte filii ad illum qui est in senectam et senio
constitutus.
7. Litterae consolationis pro morte filii ad illum qui filium suum prius obtulerat
ecclesiae.
8. Litterae Beatricis filiae olim marchionis H. in quibus lamentatur de morte patris.
9. Responsivae litterae.
10. Litterae reginae imperatoris Constantinopolitani filiae, qua miserabiliter suos casus
deplorat.
11. Litterae consolationis quas direxi comitissae Waldradae commatri meae post
mortem viri sui Widonis Guerrae comitis palatini.
12. Quod non est tristibus in acerbitate doloris consolationis remedium exhibendum.
13. Quod multi sancti viri flevisse super morte carorum leguntur et modum habuisse in
fletu (Exempla).
14. Quod per immoderatam effusionem lacrimarum incipiant oculi caligare.
15. Quod duplex afflictio proveniat illis qui lacrimari non possunt.
16. Quod nimium lacrimantibus et non valentibus lacrimare afflictio spiritus

dominetur.
17. De temperantia sapientium super morte carorum (Exempla).
18. Quod ante mitigationem doloris non sint reducendae ad memoriam virtutes et
probitates defunctorum.
19. Quod humana condicio semper certificari desiderat de cunctis eventibus carorum
qui decedunt in paternis vel provinciis alienis.
20. Qui sint qui non indigent consolatione.
21. Quot modis lacrimae proveniant.
22. Litterae quibus leprosus miseriam suam alicui suo amico revelat.
48
23. Responsiva de consolatione.
24. Notula doctrinalis ad variandum missivam et responsivam.
25. Responsio quae potest generaliter fieri omnibus, qui de suis miseriis conqueruntur.
26. De consolatione caecorum.
27. De consolatione mutilatorum.
28. Exordium generale de consolatione.
29. Aliquid de consimile <!> materia.
30. Tertium similiter de consimili.
31. Quod iacturae et miseriae saepe proveniunt occulto iudicio dei.
32. Quod deus frequenter punit, ut probet.
33. Quod tyranni frequenter puniunt homines permissione dei.
34. De argumento quo probatur quod homo non potest perdere aliqua temporalia in
hoc mundo.
35. Notula de materiis inveniendis.

Poglavlja Retorike koja dolaze iza De consolationibus bave se žalobnim običajima (De
consuetudine plangentium) i narikačama; kao svojevrsna etnološka fenomenologija, ova su
poglavlja ekskurs o medicinskoj simptomatici boli, opširan i u utješnoj književnosti srednjeg
vijeka neuobičajen (von Moos C 1023; usp. dolje, pogl. 9).
Stav Boncompagna prema utjesi nije jednoznačan; mjestimične vickaste, čak i cinično-
realistične napomene (o fictio lacrimarum, temi s repertoara satire; o "takvima kojima ne
treba utjeha": nasljednicima na dužnosti, đacima pri smrti učitelja, sinovima koji su čeznuli za
nasljedstvom itd.) otkrivaju svijest o postojanju beskorisne, himbene, isprazno-retoričke
konzolacijske prakse. Boncompagno savjetuje da se tješitelj prilikom descriptio mortis ne
susteže od izmišljanja; roditeljima vojnika ubijenog na bijegu treba reći da je poginuli baš na
dan svoje smrti sve nadvisio svojom hrabrošću, da je preljubnik uhvaćen in flagranti s
kneginjom stradao kao žrtva zavisti; pri smrti bolesnika treba potanko navesti koji su liječnici
bili uz njega, koliko je ljudi, i kojeg staleža, prisustvovalo pogrebu, koliko se jadikovalo, kako
je izgledao testament. Von Moos C 1027 ističe da je važnost koju Boncompagno pridaje
pohvalama (zemnih, a ne kršćanskih vrijednosti) posve neuobičajena u okviru konzolacije kao
književne vrste.
S druge strane, bolonjski profesor uspijeva biti originalan i u pristupu kršćanskim
argumentima. Sadržajno oni nisu nimalo izvorni: egzordij s osvrtom na grešnu čovjekovu
prirodu i otkupljenje uvodi motiv communis condicio moriendi i utjehu na drugom svijetu, s
praesertim cum-prijelazom na konkretnu situaciju, s pohvalom umrloga i upozorenjem na
protivnost tuge i vjere u uskrsnuće. Boncompagnova originalnost leži u sustavnom
nadomještanju uobičajenih biblijskih citata i egzempla egzotičnima.
49
Za konzolaciju je atipičan i Boncompagnov osjećaj za patnju, koji rezultira opisima Kristove
muke rijetkima čak i u srednjovjekovnim redovničkim utjehama, možda bližima pučkoj
pobožnosti.
Petar od Bloisa (Petrus Blesensis)
Posljednji od velikih autora diktamena 12. st. († 1211.) u četvrtom dijelu svog Libellus de
arte dictandi rhetorice, naslovljenom De locis consolationis dictatoribus necessariis, definira
konzolaciju (est enim consolatio doloris mitigatio iuxta rationem; von Moos A 71), uvrštava
konzolaciju u deliberativni genus orationis, te nudi sedam isključivo sadržajno – ne formalno-
retorički – određenih lokusa, prikladnih za svaku vrstu utjehe (von Moos C 71). Citiram
izvatke ove diktaminalne refleksije koje prenosi von Moos A 71.
Primus locus est, cum ostendimus incommodum quod aliquis sustinet non novum et
inusitatum, sed summis viris accidisse et supponenda sunt exempla, sicut...
Secundus locus consolationis est, cum ostendimus, calamitatem... non fortunae

temeritati sed naturae necessitati potius imputandam, sicut de amicorum morte...
Tertius... est cum adversitas non duratura esse ostenditur.
Quartus... est, cum adversitas divinae providentiae imputatur, ut sit nobis ad

exercitium, non ad exitium.
Quintus... cum omnia mundana vana et caduca esse monstrantur, nec efficere quod
pollicentur...
Sextus... cum exemplis probamus, mala... non ignominiam, sed gloriam paritura, sicut
Erculi, Eneae et Ulixi et aliis quibus labor continuus et virtus adversitatibus exercitata
fuit, quibus exilium fuit patria, sicut in Ovidio de Ponto satis ostenditur.
Septimus locus imperfectis convincit, cum fortunam mobilem mutabilemque

demonstramus..
Petar od Bloisa razlikuje pri tješenju nagovaranje i odgovaranje: loci persuasionis ad utile
pertinent vel ad honestum, dissuasionis vero ad contrarium. Iste argumente u drugom dijelu
poglavlja dictator preokreće u vitia, ono što tješitelj ne smije činiti, jer će natjerati konzolanda
u očaj: Primus locus est numquam alteri tale accidit infortunium...
Epistolar Petra od Bloisa sačuvan je u preko 200 rukopisa, i cijenjen kao vrhunski primjer
epistolografskog stila; pod okriljem uglednog imena našla su se i mnoga neautentična pisma.
Od 24 konzolatorije koje se bave temama gubitka bliske osobe, bolesti, progonstva, općenitih
teškoća i bolesti, samo su tri sigurno Petrove, i pokazuju utjecaj cistercitske utjehe (kako sam
već spomenuo na kraju 4. 4. d.). Ostala se pisma susreću i u korpusima Petra od Vinee, Tome
od Capue, među kurijalnim obrascima.
Kurijalna pisma i Toma od Capue (Thomas de Capua)
Utješne poslanice papinske kancelarije (npr. Inocenta II., Lucija III., Aleksandra IV.), upućene
ponajviše kneževima i kneginjama, naglašavaju dvije ideje: izražavanje sućuti i
50
nadomjestivost gubitka. Svrhe su ovih pisama diplomatske; papinske potvrde ljubavi i
naklonosti ujedno su i poticaj na uzvraćanje, na vjernost Papi i Crkvi.
Summa dictaminis Tome od Capue sadrži u četvrtoj knjizi dvadeset utješnih pisama, koja se
dijelom podudaraju s onima Petra od Bloisa. Radi se o praktičnim obrascima za daljnju
upotrebu, uvijek iste strukture (prikazao von Moos C 1039), formalno jednostavnima, idejno
konvencionalnima; jednostavnošću tekstovi Tomine zbirke, prema von Moos C 1038,
odudaraju od "visoko metaforičnog, biblijskog, umetnutim rečenicama urešenog svečanog
govora pojedinih papinskih pisama".
Značajno je da obrasci nigdje ne posežu za motivima uskrsnuća, koje nadomještaju motivima
reversio ad originem i dissolutio compositorum. U svim pismima dominira predodžba o
providnosti kao o nužnoj izmjeni sreće i nesreće (ilustrirane citatima Joba), bliska motivu
varietas fortunae.
Petar od Vinee (Petrus de Vineis) i carska utješna pisma
Utješna pisma kancelarije Fridriha II. (de consolationibus et compassionibus imperatoris)

zanimljiva su zbog "propagandnog" isticanja carskih ideala. Antički uzor ovih diktamina jest
Senekin traktat Polibiju, o utjesi. Najvažnije je u carskim službenim pismima razmatranje
teme communis hominum condicio, uz često podsjećanje na plenitudo consolationis vladara:
naglašavanje neumorne skrbi oca carstva, njegove povezanosti sa svakim pojedinim
podanikom, i njegova sretna vladavina kao pomoć i lijek za privatnu bol (ovaj ideološki motiv
Fridrihovi nasljednici manje naglašavaju). Utjeha sadržana u jamčenju carske naklonosti
ponekad je i consolatio realis, kao obećanje materijalne pomoći i beneficija.
Privatna pisma iz korespondencije pripisivane Petru od Vinee sadržajno su bliska onima Tome
od Capue, no formalno prenose carski svečani diskurz. Povremeno se javljaju crkveni motivi
(smrt kao stipendium peccati, utjeha u Kristu, patnja koja pročišćava, poticaj na molitvu).
Najvažniji su utješni argumenti tih pisama nepobjedivost Božje volje, upozorenje da odbijanje
utjehe šteti spasenju i zdravlju, prikazivanje sreće preživjelih potomaka.
3.1.4.f. Umjetnička humanistička konzolacija kasnog srednjovjekovlja
Autonomnu umjetničku utjehu, podjednako udaljenu od konvencionalne prakse izraza sućuti

kao i od kršćanskog problema tuge i utjehe, ostvaruju u srednjem vijeku samo dva teksta.
Njihova avocatio a dolore postignuta je estetskim, književnim učincima, savršenstvom
formalne imitacije antičkih obrazaca. Tako srednjovjekovni kontinuitet filozofskog utješnog
spisateljstva, kakvo je utemeljio Krantor, a posredovao Seneka, strogo uzevši, postoji samo
zahvaljujući samostalnim inicijativama dviju iznimnih ličnosti: Hildeberta od Lavardina (†
1133.) i Laurencija od Durhama.
Arrigo da Settimello (Henricus Septimellensis, Henricus Pauper)
Primjer književne konzolacije kakvu von Moos ne razmatra u svojoj studiji jer nije consolatio
mortis jest Elegia sive miseria, de diversitate fortunae et philosophiae consolatione, Toskanca
Arriga da Settimella, napisana oko 1190. Poetska lamentacija u četiri knjige nastala je iz
samoutješnih namjera; prve dvije knjige dijalog su Arriga i Fortune, u potonje dvije pjesnika
tješi Prudentia u pratnji sedam slobodnih umjetnosti (prema modelu Boetija i Marcijana
Kapele), nudeći najprije oštro utješno sredstvo – pohvalu samosvladavanja i siromaštva – da
bi nastavila u apstraktnoj i teoretskoj razradi zagovarati zlatnu sredinu i sigurnost
neposjedovanja, nasuprot podložnosti ćudima Fortune.
51
Prudentia navodi primjere Seneke, Ovidija, Boetija kao pjesnikovih sudruga u patnji. Antički
autori koje Arrigo citira među ostalima su Seneka, Katon, Prob, Ciceron.
Djelo je bilo popularno u školama kao gramatička početnica; postoje i njegove volgare
verzije.
Hildebert od Lavardina (Hildebertus Cenomanensis)
Nakon brodoloma "bijelog broda" (Candida Navis, Blanche Nef), u kojem je 1120. stradao
prijestolonasljednik i jedini zakoniti sin engleskog kralja Henrika I., sedamnaestogodišnji
Wilhelm, zajedno s dvorskom jeunesse dorée, Hildebert od Lavardina uputio je ožalošćenom
kralju konzolatoriju (ep. I 12) atipičnu po opsegu i strukturi; ona se sastoji od svojevrsnog
posvetnog pisma, kao specialis consolatio za konkretni slučaj, i općenitog traktata
consideratio generalis de adversis tolerandis.
Prevlast stoičkih ideja u ovoj konzolaciji von Moos C 1062-74 objašnjava specifičnošću
povijesnih okolnosti: ovu senzacionalnu katastrofu "javno mnijenje" smatralo je Božjom
kaznom za razvratno i bogohulno ponašanje Wilhelma i pratnje – tako je causa mortui postala
tabu, a eshatološka razmatranja neumjesna. Kralja je, s druge strane, bila shrvala žalost kakva
ne priliči njegovoj moći i položaju; za ovakvu su situaciju stoički argumenti koji se tiču
konzolanda posve prikladni.
Hildebertova poslanica, kao kraljevska utjeha, konzolatorija je na najvišem nivou, njen stil je
uzvišen, jezik ceremonijalan; no najvažnija joj je kvaliteta obzirnost opomena koje vraćaju
potpuno slomljenog dostojanstvenika u duhovno stanje dolično njegovu rangu.
Što se utjecaja tiče, Hildebert doslovno citira malo, ali asimilira puno, prvenstveno Senekino
74. pismo i Boetijeve knjige 1-2; točni citati pripadaju opusima Augustina (Civ. 14), Grgura
Velikog i Jeronima (komentar uz Joela). U ovom "majstorskom pretapanju disparatnog tuđeg
materijala u vlastiti iskaz" von Moos A 1093 uočava bitnu razliku Hildeberta u odnosu na
pretežno doslovnu, florilegiju nalik imitaciju Laurencija od Durhama, a pogotovo u odnosu na
"puku kompilaciju citata" Vincenta od Beauvaisa.
Hildebertov epistolografski opus uključuje i utješna pisma za različite druge nesreće,
boetijevski prozimetrum Liber de querimonia et conflictu carnis et spiritus seu animae (u
dijalogu sudjeluju "unutarnji" i "vanjski čovjek"), te elegije o vlastitom progonstvu i
nevoljama (usp. McClure 175 bilj. 59).
Laurencije od Durhama (Laurentius Dunelmensis)
Dijalog Laurencija od Durhama u prozi i metru Consolatio de morte amici (oko 1141.)
zapravo nije consolatio de morte; smrt prijatelja – koji je, najvjerojatnije, apstraktan lik i
simbolizira različite prijateljske odnose iz autorova života – tek je povod. Laurencije,
benediktinac, kao jedan od najistaknutijih predstavnika tzv. renesanse dvanaestog stoljeća,
udaljio se od redovničkog smjera konzolacije. Njegovo je djelo imitacija Boetija, s idejnim i
slobodnim posudbama ovog autora i, djelomično, Cicerona, te s doslovnijim citatima autora
consolatio mortis: Seneke, Jeronima, Ambrozija (često izvan specifično konzolatornog
konteksta).
Dijalog koji vode Laurentius i consolator od boetijevskog didaktičko-katehetskog razgovora
razlikuje se prirodom sugovornika: consolator nije vizija niti nadljudsko biće, tako da dvojica
ravnopravnih sugovornika zapravo vode skolastičku disputaciju, utjelovljujući dvije strane
autorove duše, čime Laurencijevo djelo nalikuje Hildebertovoj Querimonia. Nadalje,
pomirenje dvaju stajališta u Consolatio de morte amici dolazi kasno i ponešto naglo, nije –
52
kao kod Boetija – rezultat postepenog napredovanja spoznaje; promjenu doživljavaju obje
strane (consolator odustaje od destruktivnih argumenata i mora se okrenuti pozitivnom
traganju za istinom; konzoland, u jeku diskusije, popušta uvjeravanju prijatelja tako reći "iz
saučešća"). Koliko god uvjerljive bile konzolatorove duge, traktatu slične argumentacije, na
protivnika one ne djeluju dok se ne upotrijebe prvenstveno literarna sredstva: socius tibi fio
dolorum, izjavljuje tješitelj, te spis završava ciceronovskim prikazom besmrtnosti voljenog
prijatelja. Utjeha dijaloga ipak je nesigurna, provizorna; posljednji odjeljak teksta upućuje
izvan sebe, na jedino savršenu utjehu vjere (von Moos C 1132-33).
Ovakvo izričito razlikovanje racionalnog i religioznog umijeća konzolacije von Moos C 1134
ocjenjuje izuzetno relevantnim sa stanovišta duhovne povijesti, budući da potvrđuje "tipično
visokosrednjovjekovni oblik humanizma: preterspiritualno formuliranje onoga 'što je čovjek
sam po sebi u stanju misliti'." Otuda izostanak svih najvažnijih tema kršćanske konzolacije
(deus totius consolationis, Kristovo uskrsnuće kao djelatna utjeha, problem spasa duše) kod
Laurencija od Durhama. Odnos čovjeka i božanskog ograničava se u Consolatio de morte
amici na izgradnju imago Dei u razumu i urođeno stremljenje dobru; no, ovo ograničavanje
nipošto nije čin pobune ili iskaz slobodoumlja.
Gledajući s aspekata antičkih i talijanskih humanističkih konzolacija, gornja je von Moosova

ocjena vrlo važna. Ona definitivno potvrđuje dubinu različitosti srednjovjekovlja u odnosu na
epohe prije i poslije njega. Ova je različitost tolika da u svojoj uvodnoj (i pomalo kaotičnoj)
skici konzolacijske tradicije McClure 14-17 iz čitavog srednjovjekovlja naglašava samo
contemptus mundi, rituale vezane uz smrt i pokojne, te "francuski protohumanizam i
talijanske diktaminalne, gramatičke i literarne interese dvanaestog i trinaestog stoljeća", dakle
teme posljednjeg i gotovo dopunskog poglavlja von Moosove studije. Između patristike i
talijanske renesanse – kao da ničeg nije bilo. Upravo jer se ne slažem s McClureovom linijom
manjeg otpora ("što nije u tradiciji antičke konzolacije može se zanemariti"), odabiru
naglasaka iz von Moosova rada posvetio sam nešto više prostora.
3.1.4.g. Vincent od Beauvaisa (Vincentius Belovacensis)
Ovaj dominikanac (oko 1190.-1264.) autor je djela koje predstavlja zenit srednjovjekovne
enciklopedistike, ako i jest Speculum maius namijenjeno "uskom i ograničenom svijetu
redovničkih zajednica" (Guzman 705).
Kompilatorska sklonost Vincenta od Beauvaisa dolazi do izražaja i u tješiteljskom traktatu
Liber consolatorius ad Ludovicum IX regem de obitu primogeniti (upućeno francuskom kralju
Louisu IX., Vincentovu pokrovitelju, a nastalo nakon siječnja 1260.). Polazeći od konkretnog
slučaja, izrijekom namijenjena jednom adresatu, ali implicitno javnosti, ova summa
consolationis "kodificira gotovo sve mogućnosti [utjehe] u kasnom srednjovjekovlju, ne bez
unutarnjih proturječja" (von Moos C 107). Prije skolastike takvi tješiteljski traktati nisu
poznati.
Daljnje skolastičke utjehe navodi von Moos A 58 i koristi kao izvor materijala u svom
Testimonienband: Jean Gerson, Consolation sur la mort des amis (v. dolje, 4. 4. j.); Guibertus
Tornacensis, De morte non timenda; Honorius Augustodunensis, Speculum Ecclesiae XXXV:
Beati mortui... Admonitio de defunctis; Hugo Eterianus, Liber de anima corpore iam exuta, 6:
De regressu animarum ab inferis; te Johannes von Dambach: Consolatorium theologiae (v. 4.
4. h.).
Od antičkih i patrističkih izvora Vincentova Liber consolatorius pretežu izvaci iz već poznatih
važnih uzora čitavog srednjovjekovlja: Senekinih pisama, Ambrozijevih nadgrobnih govora
53
(De excessu fratris) i De bono mortis, Augustinovih Ispovijesti, zatim iz Cicerona,
Ciprijanova De mortalitate, te iz Pisma Turaziju. Tu su i citati pjesnika: Ovidija, Vergilija,
Stacija, kao i srednjovjekovnih autora: Huga od Sv. Viktora, Bernarda iz Clairvauxa, Anselma
od Canterburyja (McClure 176 bilj. 59).
Vincentova kompilacija ima posebni dio, koji se odnosi na specifičnu situaciju, i opći, koji
donosi deset univerzalno važećih motiva poredanih otprilike po rastućoj važnosti; kako se
može vidjeti, u Liber consolatorius združuju se filozofski i teološki argumenti. Prenosim
strukturu djela iz von Moos A 107:
I. specialis consolatio de morte filii:
1. singulari beneficio morte praeoccupatus est.
2. Non solum eidem, sed etiam vobis esse existimo subventum...
2-3. Egzempli samokontrole.
4. dignitas nobilitatis.
5. Nadomjestivost.
6. opportunitas mortis.
7. voluntas divina (egzempl: Abraham)
II. Generales rationes moderandi luctum:
1. consideratio divinae voluntatis;
2. ... aequitatis;
3. ... necessitatis;
4. ... fraternae utilitatis (liberatio a miseriis);
5. ... divinae dispositionis;
6. ... inutilitatis lacrimarum;
7. ... propriae damnificationis (per luctum);
8. ... propriae utilitatis (liberatio ab amicis huius mundi);
9. ... futurae ressurectionis <!>;
10. qui nos dilexerunt, utique diligunt et in praesentia.
3.1.4.h. Johannes von Dambach (Magister Iohannes de Tambaco)
54
Johannes von Dambach († 1372.) još je jedan dominikanac s konzolacijskim interesima.
Njegova Consolatio theologiae dovršena je 1366., istovremeno s Petrarkinim De remediis.
Priručnik za patnike njemačkog profesora teologije nudi sistematski sređen skup
konzolatornih lokusa u formi labavog dijaloga s uvodnim fabularnim okvirom, bez
konkretnog povoda: Teologija saziva ojađene svih vrsta, sa svih strana svijeta, da ih utješi; no
ona sama nikad ne uzima riječ, već tješiteljski diskurs prepušta djevojkama (puellae) iz svoje
pratnje; njihova su podrška milites – autoriteti koje Johannes von Dambach citira.
Auer je u svojoj monografiji ustanovio da je, usprkos naslovu, von Dambachov tekst više
nego što nudi teološko-pastoralnu utjehu intoniran filozofski, i to stoički (zahvaljujući
intenzivnoj upotrebi antičkih autora). Teološke su tek tri od ukupno petnaest knjiga Utjehe
teologije.
Skolastički razrađena struktura (svaka knjiga Utjehe teologije podijeljena je na poglavlja, koja
se dalje dijele na considerationes; svaka puella dobiva po jedno poglavlje) otkriva želju za
većom pristupačnošću i referencijalnom upotrebljivošću teksta. S istim namjerama von
Dambach donosi uzorak prilagodbe materijala iz Consolatio theologiae konkretnom slučaju,
te pruža detaljne upute za rukopisno umnožavanje: kako, gdje, kojom bojom tinte na svakoj
stranici označiti liber, caput, consideratio; kako identificirati autore citata (crveno na desnom,
odnosno lijevom rubu stranice).
Glavni je problem von Dambachova djela pitanje istinite i lažne sreće (što uključuje teme
providnosti, predestinacije, prokletstva). Najveći je dio teksta posvećen svjetovnim
nevoljama: frustracijama u vezi s bogatstvom, slavom, zdravljem, progonstvom, lišavanjem
slobode, gubitkom voljene osobe, smrću, društvenim položajem, tjelesnim užicima. Situacije
koje traže utjehu definirane su vrlo detaljno; von Dambach pokazuje kako tješiti onoga tko
nije izabran za papu; donosi utjehe za probleme kraljeva i prosjaka, kao i neudobnog kreveta;
govori o jelu i piću, o studiju, o beznačajnim tjelesnim tegobama i psihičkim
abnormalnostima, o onom tko se boji groma i onom tko se stidi jer ne zna spekulirati o
pitanjima predestinacije.
Donosim pregled sadržaja Consolatio theologiae po knjigama prema Auer 70-71.
1. O biti prave i lažne sreće i nesreće
2. O nesreći; posebno razmatranje progona, rata, neprijateljstva, izgnanstva,

mučeništva, nasilne smrti.
3. O vrstama patnje: patnje zbog vrline, pod vanjskim utjecajem, svrha patnje, patnja
na poslu, zbog pogrešnog životnog stava, ekskurs o porođaju.
4. Utjeha bližnjih prilikom gubitka časti i slave (za govornike, profesore, vitezove);
utjeha prezrenih (siromaha, siročadi); utjeha osramoćenih (kod pokore, ispovijedi,
zbog ogovaranja, grdnje).
5. Razlozi zbog kojih treba izbjegavati visoke dužnosti.
6. O plemstvu i plemenitosti po rođenju.
7. Zašto je bolje otkloniti svjetovnu moć nego je uživati.
8. O društvenim odnosima (prijateljstvo, srodstvo, brak).
55
9. O tjelesnim užicima.
10. Daljnja razrada teme iz osme knjige.
11. O ograničavanju osobne slobode (pokornost, zatvor, crkvene kazne) i pohvala

duhovne koristi od takvog ograničavanja.
12. O problemima psihoanalize.
13. O fizičkoj patnji (donose se srednjovjekovna medicinska saznanja).
14. Daljnja razrada tema prijašnjih knjiga, bez novih idejnih momenata.
15. Kako steći duhovni mir.

Kršćanski su pisci koje von Dambach citira: Ambrozije, Jeronim, Augustin, Grgur Veliki,
zatim Bazilije i Hrisostom, te Bernard, Toma Akvinski, Hugo od Sv. Viktora; rjeđe se navode
Tertulijan, Grgur od Nazijanza, Ciprijan, Albert Veliki (Auer 73). Glavni poganski autori su
Boetije, Seneka, Ciceron, Aristotel i Teofrast, Valerije Maksim, Katon; dekorativnu ulogu
imaju Platon, Diogen, Porfirije, te Salustije, Laktancije, Makrobije, Varon, Sidonije; citiraju
se krilatice i slavna mjesta Hipokrata, Prokla, Ptolemeja, Pitagore, te Ovidija, Vegecija,
Galena, Aula Gelija i Filona iz Aleksandrije (potonjem Johannes von Dambach pripisuje
biblijsku Knjigu mudrosti).
Prema Auer 75, intenzivna upotreba antičkih autora u Consolatio theologiae značajna je jer su
norme koje je postavio von Dambachov tekst postale mjerodavne u dijelu Njemačke i Evrope
14. i 15. stoljeća zainteresiranom za asketsku praksu. Ako te norme sam Johannes von
Dambach opisuje kao duhovno blago antičkih autora koje citira, to znači da je dio
kasnosrednjovjekovne askeze pod utjecajem antičkih, stoičkih etičkih postavki.
Sam autor Consolatio theologiae u prologu ističe kao glavnu vrijednost svog djela utilitas in
consolacione tristium personarum (prema McClure 280 bilj. 35); sugerirana biva upotreba
teksta u javnim čitanjima, propovijedima, pri privatnom moralnom uzdizanju. Publika kojoj je
Consolatio upućena obuhvaća obrazovane klerike i redovnike, ali i laike.
Dominikančeve su se namjere ostvarile; Consolatio theologiae postala je jedna od
najraširenijih, i najutjecajnijih, "knjiga utjehe" (Trostbücher), popularna onoliko, koliko može
biti knjiga na latinskom u srednjem vijeku. Biva često ekscerpirana i korištena u drugim
utješnim spisima; Auer je uspoređuje s više od šezdeset sličnih tekstova do sredine 16. st,
interpretirajući "knjige utjehe" kao tipičan izraz duha kasnog srednjovjekovlja, kao vrstu koja
odražava crkvena, društvena, idejna previranja, pokazujući da principi praktičnog života
razdoblja nisu aristotelovsko-tomistički, već oni "pokatoličenog stoicizma".
3.1.4.i. Petrarca
Petrarkina zaokupljenost konzolacijom očitovala se u pokušajima samoutjehe (Secretum,

1347.-53.), u epistolarnom tješenju drugih, da bi kulminirala u konzolatornom priručniku De
remediis utriusque fortunae (oko 1355.-1366.).
Utješni naputci koje u dijalogu Secretum depresivnom Petrarki nudi Augustin, usprkos
svetosti tješitelja, posve su svjetovni, retoričke i refleksivne naravi. Augustin potiče Petrarku
na prikupljanje "duhovne zalihe" korisnog štiva (preporučuje mu Seneku, posebno ep. 56, i
treću knjigu Tuskulana), te da utjehu nađe u usporedbi vlastitog stanja s položajem drugih.
56
Svjetovnost Petrarkina djela uočljiva je i u nevoljkosti konzolanda da se odrekne slave i
književnosti.
U pismima Petrarca razvija specifične utjehe, uvjetovane različitim tipovima nesreće i
različitim adresatima. Petrarkine se konzolatorije bave temama gubitka bližnjega, progonstva,
starosti, bolesti, depresije, općenite nesreće, kao i amalgama nevolja (Fam. 6,3 utjeha je za
starost, siromaštvo i artritis), te straha od smrti. Tješiteljski diskurz prilagođava se različitim
osobnostima laika, redovnika, vladara, pjesnika, crkvenih dostojanstvenika. Strukturno i
sadržajno glavni je Petrarkin model antička epistola consolatoria ostvarena u Senekinom i
Ciceronovu epistolaru; susreću se i paralele s dijalozima Marciji, Helviji i Polibiju, te s
Tuskulanama i Katonom Starijim.
U kasnijim godinama Petrarkina se utjeha koncentrira na preporučivanje stoičke zrelosti i
postojanosti, vrlina koje ni sam veliki pjesnik nije nikada posve dostigao; zato je i isključio iz
Familiares i Seniles, zbirki namijenjenih javnosti, pisma koja svjedoče o popuštanju
emocijama i iznevjerivanju vlastitog filozofskog programa (McClure 39 dokazuje to na
primjeru Var. 19, 32, 54 i 58; posljednje je pismo apologija plača).
De remediis utriusque fortunae predstavlja književno uobličen priručnik za mentalno zdravlje,
emulaciju i amplifikaciju Pseudo-Senekina De remediis fortuitorum, pri čemu Petrarkino
djelo opsegom i detaljnošću razrade problematike pokazuje bliskost s tradicijom
ispovjedničkih priručnika (summae confessorum). De remediis je zadugo ostalo
najpopularnije od Petrarkinih latinskih djela, prvo je došlo na red za tisak (1468.), a do
sredine osamnaestog stoljeća pojavilo se preko sedamdeset izdanja na latinskom i pučkim
jezicima (prevođeno je na češki, španjolski, francuski, njemački, engleski, nizozemski,
švedski i mađarski). McClure 52 prenosi Kohlovu ocjenu: De remediis je "najpopularnije
filozofsko djelo koje je dala talijanska renesansa".
Petrarkin priručnik ima (nakon posvetnog pisma Azzu da Corregiu) dva dijela: prvi liječi
štetno djelovanje dobre, a drugi loše sreće. U prve 122 glave-dijaloga Ratio se suprotstavlja
fortuni koju zastupaju prvo Gaudium, zatim Spes. Drugi dio, od 132 glave, jest obrana Ratio
od navale Dolor i Metus. U predstavnicima fortune prepoznajemo, dakako, četiri stoička
afekta.
Petrarkino djelo, zajedno s tekstom Johannesa von Dambacha, Auer 250 svrstava u skupinu
knjiga utjehe koje problem sreće analiziraju do najsitnije konkretne pojedinosti. Dok von
Dambach barem svoju prvu knjigu posvećuje općenitim problemima, Petrarca u maniri
"pravog kazuista" primjenjuje lijekove od slučaja do slučaja, bez ikakve općenite
konzolatorne teorije, te, ulazeći u još sitnije detalje nego von Dambach, tješi onog koga muče
buhe, kome je san uznemirilo kreketanje žaba, koji se plaši pasa.
Dijalozi prvog dijela De remediis bave se tjelesnim dobrima, vjerom, domovinom,
porijeklom, jelom, pićem i odijevanjem, preciznom analizom luksuza dobrostojeće kuće,
akademskim i državnim častima, te imovinom (uključujući i slonove, majmune, papagaje),
zatim temama braka, pomoraca, vojnika, države i svjetovnih i crkvenih poglavara, alkemije,
vječnog života, pape i bogatog nasljeđa.
Drugi dio, još nesistematičnije, govori o problemima duhovnih smetnji (nepostojanost,
taedium vitae, ludilo, miseria et tristitia), fizičkih bolesti (loše zdravlje, artritis, šuga,
zubobolja, bol nogu, sljepoća, gluhoća, pretilost, nijemost, groznice), te smrti (smrt žene, oca,
majke, sina, bebe, brata, prijatelja; poglavlja 117-132 bave se utjehama u vezi s vlastitom
smrću).
Ako je predmet aktivnosti teologa i ispovjednika cura animarum, a filozofa prirode i liječnika
cura corporum, Petrarca je u De remediis želio iznijeti prvenstveno retoričku cura animorum;
57
usprkos kaotičnosti djela, pojedina poglavlja problemima prilaze s više teoretskog aspekta.
Izdvojio ih je i analizirao McClure: 2,93 De miseria et tristitia razrađuje problem očaja, 2,114
De totius corporis dolore ac languore vario (najdulje poglavlje u čitavom tekstu) razmatra
bol, a 2,117 De metu mortis i 2,119 De morte predstavljaju "jednu od najpotpunijih
filozofskih i konzolatornih obrada smrti od prve knjige Ciceronovih Tuskulana" (McClure
62).
Petrarkine pomake u odnosu na postojeću konzolacijsku praksu McClure uočava, osim u
općenitoj sklonosti ka naglašeno psihološkom i svjetovnom pristupu, u interpretaciji
kompleksa miseria huius vitae ne kao lijeka za žalost (na čemu se temelji "srednjovjekovni"
contemptus mundi), već kao bolesti koju bismo mogli usporediti s depresivnim stanjima
kakva opisuje moderna psihologija. Nadalje, za razliku od raširene pučko-religiozne prakse
(kakvu je i sam pokušao primijeniti u Secretum) "vježbanja" fizičke smrti zamišljanjem njenih
užasa, i za razliku od postojeće spiritualno-liturgijske vrste tractatus artis bene moriendi,
Petrarkina ars moriendi zasnovana je na platonsko-stoičkoj refleksiji o smrti, na mirnoj
anticipaciji i prihvaćanju prestanka života, te na naglašavanju ideje besmrtnosti duše kako ju
je izložio Ciceron u prvoj knjizi Tuskulana. S druge strane, od Seneke i Johannesa von
Dambacha Petrarca se razlikuje jer u starosti vidi samo nesreću, bez ikakvih pozitivnih
momenata (npr. viđenje starosti kao stanja slobodnog od strasti; usp. Auer 164 i 259).
3.1.4.j. Jean Gerson
Skolastički filozof i kancelar pariškog univerziteta, Gerson (1363.-1429.) svojim De

consolatione theologiae (1418.) zavrijedio je titulu Doctor Consolatorius. Suprotno
traktatima von Dambacha i Petrarke, Gersonovo djelo ne razmatra pojedinačne tegobe.
Njegov dijalog-prosimetrum stoji formalno i sadržajno u boetijevskoj tradiciji, ali predstavlja
pokušaj da se konzolacija uzdigne iz područja filozofije u višu sferu teologije. Centralni
problem kod Gersona jest vrlo produhovljena varijacija antičkog problema fortune, dobre i
loše sreće.
Monicus, stanovnik, koji zastupa contemplatio, i Volucer, glasnik, zagovornik vita activa,
razgovaraju o licu nazvanom Peregrinus – diskurzivnom intelektu. Četiri knjige De
consolatione theologiae nude četiri načina utjehe (prema McClure 280 bilj. 35):
– per spem in contemplatione divini iudicii
– per scripturam in revelatione regiminis mundi
– per patientiam in zeli moderatione
– per doctrinam in conscientiae serenatione.

Cilj je čovječjeg postojanja promatranje Boga; De consolatione theologiae namjerava
otkloniti strah od neuspjeha u tom promatranju. Gerson u konzolaciju upleće rasprave o
filozofskim problemima (predestinacija i sloboda volje, teorija spoznaje).
Mir se postiže uklanjanjem afekata koji utječu na razum; među njima je naročito štetno
stremljenje za bilo čim što se čovjeku čini vrijednim, zelus. Sreća o kojoj uče Epikur, stoa,
Aristotel nedovoljna je; evanđelje pokazuje pravi put. Izlaz iz konkretnih nevolja naći će se u
proučavanju svetog pisma i istina ondje sadržanih.
58
Auer 259 ustanovljava da upotreba antičkih autora kod Gersona ostaje na razini ukrasa.
Skolastičar spominje Katona, Aristotela i Pitagoru, a samo u jednom poglavlju dominiraju
Aristotel, Horacije, Salustije, stoici i Vergilije.
Gersonova francuska Consolation sur la mort des amis, kako prikazuje von Moos A 107
(ističući sličnosti s Vincentom od Beauvaisa i Johannesom von Dambachom), strukturirana je
u sljedeće considérations:
1. o volji Božjoj,
2. o dobroj pravednosti,
3. o neizbježnoj nužnosti,
4. o korisnosti za braću,
5. o Božjem planu (opportunitas),
6. o beskorisnosti plača i tuge,
7. o štetnosti plača i tuge,
8. razmišljanje o vlastitoj koristi (oslobađanje od iskušenja),
9. o uskrsnuću mrtvih,
10. završni egzempl prave mjere u tugovanju (Augustin, Ispovijesti 9).
3.1.5. Talijanski humanizam: retorika, antika, psihologija
3.1.5.a. Coluccio Salutati
Korpus privatnih pisama humanista i firentinskog kancelara († 1406.) sadrži više

konzolatorija, koje su nastajale od šezdesetih godina Trecenta do prvog desetljeća
Quattrocenta. Teme njegovih utješnih pisama, osim smrtnih slučajeva, jesu i neuspjesi (gdje
preporučuje stoičko nadilaženje fortune vrlinom, ili nudi standardni argument da nesreća
poučava, dok dobra sreća zavarava), melankolija (koju tretira fiziološki i psihološki), starost
(Salutati tješi klasičnim lokusima, te pozivanjem na božanski plan i krug ljudskog života),
bolest (za koji slučaj, ponovo, raspolaže i stoičkom ekshortacijom i religioznom utjehom da
fizička slabost olakšava introspekciju). Specifična, povijesnom situacijom uvjetovana tema
pojedinih Salutatijevih konzolatorija jest smrtna opasnost u uvjetima kuge. Pitanje "da li
bježati iz epidemijom zahvaćenog grada?" Salutati rješava pozivanjem na društvene i
građanske obaveze, te pozivanjem na ideju predestinacije i Božje providnosti.
U brojnim pismima uz gubitke bliske osobe Salutati pokazuje epistolografski primjerenu
prilagodljivost adresatu. Firentinski kancelar nastupa kao vješt kazuist, nudeći – prema
zahtjevu situacije – suze empatije, lamentaciju nad ovim svijetom ili njegovu pohvalu,
opomenu, nagovor, savjet.
59
Aspekt tješenja kao prijateljske dužnosti (officium amicitiae) naglašeniji je nego u Petrarkinoj
epistolografiji. Salutati je teoretsko obrazloženje karaktera i obaveza prijateljstva našao ne
samo u djelima antičke moralne filozofije (Nikomahova etika, Ciceron O prijateljstvu, O
dužnostima) već i u kršćanskom shvaćanju univerzalne caritas, koja nadilazi antički pojam
ekskluzivnog, ograničenog prijateljstva.
Lični socijalni i sociološki interesi firentinskog kancelara, poduprti njegovom vita activa,
rezultiraju shvaćanjem da je konzolacija snažnije uvjetovana društvenim vezama nego
snagom retorike, da zahvaljujući "ljekovitom prijateljstvu" tuga može biti umanjena čak i
nijemom su-patnjom, empatičnim sudjelovanjem u tuđoj boli.
Dijakronijska usporedba Salutatijevih konzolacija otkriva rastuću sklonost ka naglašavanju
utjehe sadržane u razmatranju Božje svemoći, mudrosti i dobrote, te u pokoravanju Božjoj
volji. Ovakvo tješenje počiva na Augustinovu nauku o providnosti; u bilješci razmatrajući
Salutatijev konzolatorni prosede, von Moos A 329 napominje da je obnova patristike, "koliko
se god to manje naglašavalo u vezi s renesansom", eminentno humanistički ideal.
Niz od tri konzolacije za Andreu Giustija da Volterra iz 1393. (kad je Giusti izgubio šestoro
djece i šest unuka) značajan je formalno – kao primjer duže korespondencije o istom slučaju –
i sadržajno, kao obrana vita activa. Salutati u istom pismu razvija svoju utjehu u dva različita,
i naoko protivna smjera, hvaleći Giustijevo oslobađanje od vremenitih obiteljskih briga – i
opominjući adresata da ne odbija svjetovne javne službe koje su mu ponuđene, jer one
omogućavaju "licite lucrari, ut pauperibus subvenias, et honeste santeque <!> versari, ut
pluribus prosis" (Salut. ep. 2; citira McClure 225 bilj. 66). Uvid u važnost Giustijeva
održavanja aktivnog, svjetovnog statusa biva razrađen u sljedećim pismima.
Svetost laičkog života, mogućnost ostvarivanja duhovnih vrijednosti djelatnošću u obitelji,
krugu prijatelja, domovini, Salutati naglašava i pišući 1392.-94. Pellegrinu Zambeccariju, koji
je – natjeran u očaj svojom ljubavlju prema izvjesnoj Giovanni – razmišljao o stupanju u
samostan. Salutati nastupa kao savjetnik, pokušava osvijestiti Zambeccarijeve prave motive
posežući za Augustinovim upozorenjem da oni koji se bave svjetovnim poslovima mogu dići
srca Bogu, ali i da srca onih zaokupljenih nebeskim mogu biti odvučena natrag na zemlju.
Samo odvraćanje od praecipitata conversio, prisutno i u poslanicama Andrei Giustiju, česta je
zadaća epistolografa; zato i jest Boncompagno u svoj priručnik uključio obrazac upozorenja
udovici koja se, slomljena bolom, želi odreći svijeta (bolonjski dictator poziva se na feminea
conditio... flexibilis nimium et proclivis; usp. von Moos T 1645).
O važnom razvoju u humanističkom stavu prema konzolaciji svjedoči Salutatijeva polemika s
padovanskim kanonskim pravnikom Francescom Zabarellom, potaknuta Salutatijevom
osobnom tragedijom u ljeto 1400. (izgubio je dva najstarija sina). Zabarella je firentinskom
kancelaru uputio izrazito stoičku konzolatoriju, nudeći standardna racionalna solacia,
podsjećajući na Salutatijeve vlastite savjete drugima u sličnim okolnostima, hvaleći njegovo
hrabro držanje prilikom smrti najstarijeg sina, te uspoređujući Salutatija s antičkim
egzemplima samokontrole pri gubitku bliskih. Salutati je, međutim, odgovorio utječući se
isključivo religiozno-transcendentnom utješnom kompleksu argumenata (Deus totius
consolationis); bunio se da mu Zabarella pripisuje preveliku snagu (da ga izjednačava s
Jobom i Kristom), da je samo Bog zaslužan za njegovo mirno držanje – što potvrđuje
dramatičnim opisom vlastitih muka i svog puta od očaja, kroz molitvu, do katarze – da bi
potom sistematski pobio glavne utješne argumente iz Tusc. 3,32,77 koje mu je ponudio
Zabarella (smrt nije zlo, communis condicio omnium, tristitia inutilis). Na to Zabarella brani
svjetovnu utjehu, ističući najprije postojanje višeg nivoa Ciceronove utjehe (izloženog u
Tuskulanama 1, pismu Atiku 10,8 i Katonu Starijem); argumenti iz Tuskulana 3 – čiju
apologiju također donosi – prikladni su za "manje svete" i manje mudre osobe.
60
Salutatijevo završno pismo u ovoj polemici već je teoretska rasprava, koja dokazuje da smrt
jest zlo, teološki (smrt kao kazna za istočni grijeh; v. gore, 4. 3. a.), filozofski (tako su
smatrali peripatetici, Ciceron je na više mjesta kritizirao stoičku apatiju), egzemplima tuge
(Krist u Getsemanskom vrtu), psihološkim opažanjem da nepromjenjivost događaja samo
povećava bol, te osporavanjem univerzalne terapeutske vrijednosti postupaka premeditacije,
razmatranja nepromjenjivosti i uspoređivanja s drugima. Svoj napad na racionalnu utjehu
Salutati zaključuje isticanjem uzaludnosti tješenja svježe boli; terapija je umjesna tek nakon
što je bolest, zahvaljujući prirodnom ljekovitom učinku vremena, počela slabiti.
3.1.5.b. Giovanni Conversini da Ravenna
Sklonost samoprikazivanju ovog nemirnog duha rane renesanse – autora ne odviše

enkomijastičnog opisa Dubrovnika – urodila je i pokušajem consolatio sui, dijalogom De
consolatione de obitu filii (1401., kad je nastala i njegova opširna autobiografija Rationarium
vite), povodom smrti sina Israelea.
U izboru dijaloške forme, te imena učesnika (Mestus i Solator) McClure 104 naslućuje utjecaj
Petrarke (u De rem. 2, podsjećam Dolor i Metus suprotstavljeni su Ratio); budući da je
Conversini bio u prijateljskim i epistolarnim vezama sa Zabarellom i Salutatijem, moguće je i
da je bio upoznat s njihovom konzolatornom korespondencijom.
Mestus i Solator nisu dosljedno suprotstavljeni, oni čak ponekad mijenjaju uloge. Teme
Conversinijeva dijaloga su legitimnost tuge, karakter preminulog djeteta, nepromjenjivost
događaja i emocije koje je on izazvao (bol, frustracija, očaj), zatim priroda života i smrti,
gubitak nasljednika, prihvaćanje Božje volje, priroda nebeskog života i nastavak veze između
živih i mrtvih – najrazličitije dimenzije doživljaja smrti bliske osobe.
Kao posebno, za renesansu značajno obilježje dijaloga McClure 111 izdvaja Conversinijev
odnos prema djeci: ona su najsigurniji i najadekvatniji oblik ljudske besmrtnosti, tvrdi Mestus,
ali – za razliku od ostalih posjeda – nenadomjestiv izraz vlastite ličnosti (roditelja). Na to
Solator odgovara uvjeravanjem da su književna djela mnogo sigurniji zalog slave: Ex filiis
nanque laus mortalis brevique peritura, monimentis litterarum eterna manet, kako citira
McClure 240 bilj. 105. McClure 111 procjenjuje: the growing interest in fame could have
influenced a new view of children: like one's works, deeds, studies, or virtue, children perhaps
came to be seen more consciously as a part of one's secular identity.
3.1.5.c. Giannozzo Manetti
Manetti je firentinski grecist (preveo je Novi Zavjet i Nikomahovu etiku), biograf, govornik i
ambasador. Njegov samoutješni dijalog iz 1438. (Dialogus de acerba Antonini, dilectissimi
filii sui, morte consolatorius in monasterio cartusiensium habitus) postat će, prema McClure
98, the most famous Quattrocento work on personal grief. Dialogus consolatorius prikaz je
čitavog procesa žalovanja, od prepoznavanja različitih stadija žalosti, preko trpljenja
legitimne i prirodne tuge, do okretanja Bogu i preminulom sinu Antoninu kao nebeskom
zastupniku ojađenog oca. Manettijevo književno preoblikovanje psiholoških, filozofskih,
povijesnih, teoloških i antropoloških spoznaja pokazuje ujedno ne samo svijest o antičkoj i
patrističkoj književnoj tradiciji (Ciceron, Ambrozije) već i o svom suvremenom, renesansnom
kontekstu: it is virtually certain, tvrdi McClure 99, da je Manettijev dijalog inspiriran
prepiskom Salutati-Zabarella (v. gore, 4. 5. a.). Osim tematskih i tekstualnih podudarnosti
konzolacijskih djela Manettija i Salutatija, Manetti svoj interes za navedenu epizodu
epistolarne prakse firentinskog kancelara pokazuje i u sekciji o Salutatiju u svom biografskom
djelu De illustribus longaevis (koje uključuje i životopise Dantea, Petrarke i Boccacija).
61
Manettijev Dialogus consolatorius najprije predstavlja stoičko viđenje problema tuge,
stavljajući ga u usta Angela Acciauolija. Oslanjajući se posebno na Senekin Dijalog Marciji,
o utjesi, Acciauoli dokazuje da tuga nije prirodni fenomen, već je uzrokuje mnijenje (opinio
malorum). Potvrđuje to argumentima antropološkim (o različitosti pogrebnih običaja, o
neosjetljivosti male djece na tugu) i psihološkim (ljekoviti učinak vremena i učinkovitost
premeditacije pokazuju da je tuga subjektivna); u stoičko-kršćanskom duhu optužuje
Manettija da tuguje iz sebičnih razloga, nezahvalan za blagoslove kojima ga je Bog obdario
dok je Antonino bio živ; konačno, Acciauoli navodi egzempla hrabrog podnošenja tuge.
"Manetti" u dijalogu kontrira peripatetičkim pobijanjem "Acciauolijevih" teza, donosi
argumente o prirodnosti tuge (citirajući pojedine izvore Salutatijeve polemike) i Krantorovu
osudu apatije (indolentia u Tusc. 3,6,12), te poseže za protuprimjerima, uključujući među
egzemplima opravdanosti žalovanja i Cicerona prigodom smrti kćeri.
U raspravu se uključuje prior kartuzije, Niccolò da Cortona. Njegova je uloga iznošenje
teološkog tumačenja problema. On podupire Manettija (salutatijevskim) argumentom o smrti
kao kazni za Adamov grijeh, navodi biblijske egzemple i citate, kao i tretmane tuge kod
velikana kršćanske misli i duhovnosti – u Augustinovim Ispovijestima 9, kod Ambrozija,
Jeronima, Grgura Velikog (Moralia), te u Bernardovu SC 26. Naposljetku prior preporučuje
Manettiju da zahvali Bogu i moli od preminulog Antonina nebesku zaštitu, što tugujući otac,
nakon katarze suzama, i čini.
Manettijeva kompilacija svjetovnih i duhovnih lokusa i egzempla izražava peripatetski i
kršćanski otpor stoičkoj interpretaciji tuge, otpor koji je u renesansi počeo sa Salutatijem.
Dialogus consolatorius nastupa kao svojevrstan suvremeni nadomjestak izgubljenim antičkim
modelima konzolatornog dijaloga (Krantor, Ciceron), a koristi se i impresivnim repertoarom
relevantnih grčkih izvora (citirani su Homer, Herodot, Eshil, Euripid, Plutarh, Diogen
Laertije), te uključuje kršćansko-patrističko shvaćanje i opravdavanje tuge u antičku tradiciju.
Koliku je važnost Manetti pridavao svom dijalogu kao vodiču za suočavanje s gubitkom
bliske osobe svjedoči i autorov pokušaj populariziranja teksta samoprijevodom na talijanski,
"kako trgovci, vladari republike, i bilo tko drugi – svi koji zbog različitih svakodnevnih
preokupacija nemaju vremena baviti se proučavanjem latinskog jezika – ne bi bili posve
spriječeni da čitaju ovo djelo..." (prema McClure 103).
3.1.5.d. Ambrogio Traversari – prijevod kao konzolacija
Osim ponovnog otkrivanja izvora grčke antike, na konzolacijskom obzoru renesansne Italije
pojavljuju se i utješni tekstovi grčke patristike. Značajan popularizator takvih izvora jest
Ambrogio Traversari (1386.-1439.), redovnik koji je u prvoj polovici Quattrocenta djelovao u
Firenci (jedan od njegovih učenika bio je Manetti).
Traversari je preveo O providnosti Ivana Hrisostoma, konzolaciju u tri knjige koja se bavi
očajem redovnika Stagirija i problemom mučeništva; o raširenosti Traversarijeva prijevoda
svjedoče brojni sačuvani rukopisi. Traversarijev daljnji opsežan prevodilački rad na
Hrisostomovim djelima uključuje još nekoliko djela s konzolatornim potencijalom (popis kod
McClure 244 bilj. 4).
Oko 1430. Traversari prevodi konzolaciju Grgura iz Nazijanza O smrti oca, s namjerom da je
pošalje kao utjehu poznaniku koji je nedavno doživio isti gubitak (premda se namjera nije
ostvarila; usp. McClure 245 bilj. 7).
Prevodilac koji je omogućio recepciju konzolacija grčke patristike u Italiji – istraživanje
eventualnih književnih utjecaja grčkih otaca, doduše, tek predstoji – pisao je i o vlastitom
62
žalosnom iskustvu, prigodom smrti brata, u pismima i autobiografskom spisu Hodoeporicon.
Tijek događaja izložen u potonjem djelu, Traversarijev pokušaj da u javnosti obuzda svoju
tugu i kasnija provala očaja, u stilu je Augustinovih Ispovijesti.
3.1.5.e. Francesco Filelfo
Doživljaj osobnog gubitka, koji je kod Salutatija dobio epistolarni, a kod Conversinija i
Manettija dijaloški oblik, grecist i književnik Francesco Filelfo uobličio je u "formalniji,
tradicionalniji žanr govora, u djelu koje je bilo možda najduža i najčešće publicirana
talijanska consolatio petnaestog stoljeća" (McClure 104-5). Djelu je naslov Oratio
consolatoria ad Iacobum Antonium Marcellum de obitu Valerii filii, i napisano je 1461. kao
dio utješne zbirke za adresata. Filelfo počinje govor specifičnim ostvarenjem lokusa flens
consolator (usp. von Moos T 59), isticanjem vlastite identične situacije – nedavno je izgubio
sina Olimpija Gellija – i motivima supatnje te poziva na uzajamno tješenje. U ovom
autobiografskom okviru McClure naslućuje utjecaj Petrarke (Sen. 10,4), a i moguću bliskost s
Manettijevim i Salutatijevim postupcima.
Filelfov je govor, za razliku od tekstova Salutatija i Manettija, racionalno suprotstavljanje
tuzi, a jedna od sporednih autorovih nakana mogla bi biti i omogućavanje pristupa grčkoj
konzolacijskoj građi za one koji, poput Marcella, ne vladaju grčkim. No, glavni fokus njegova
opširnog kompendija filozofskih i kršćanskih argumenata jest tema besmrtnosti duše, kojoj je
posvećena trećina teksta. Besmrtnost duše Filelfo obrazlaže argumentima prirode (što
potvrđuju pogrebni običaji i književna svjedočanstva), razuma i božanske pravde.
Najopširnije su izloženi argumenti razuma; enciklopedijski pregled definicija uma i duše
uključuje nazore Talesa, Anaksagore, Heraklita, Demokrita, Pitagore, Platona, Aristotela,
Dikearha, Zenona, Epikura, Hrisipa, Posidonija i Averroësa.
3.1.5.f. Konzolacijska zbirka Jacopa Antonija Marcella
Paralelno sa svevremenom ritualnom praksom u renesansi postoji "retorizirano tugovanje",

koje oblikuju humanistička djelatnost i nazori. Samosvjesnost takva tugovanja dolazi do
izražaja u ghostwritten izrazu nezadovoljstva adresata jedne konzolacijske zbirke (njezin je
dio Filelfov govor iz 4.5.e). Jacopo Antonio Marcello,* smatrajući da tješitelji nisu adekvatno
odgovorili na veličinu i opravdanost njegove očinske boli, naručio je od Giorgia Bevilacque
da Lazise (učenika Guarina iz Verone) odgovor konzolatorima. Excusatio adversus
consolatores in obitum Valerii filii (1463.) upućena je, zajedno s konzolacijama, Renéu od
Anjoua, uz poziv da "dobri kralj" arbitrira i odredi tko ima pravo – Marcello ili četrnaest
njegovih tješitelja.
Excusatio, "epski spomenik očinskoj tuzi", sadrži živi opis Marcellove žalosti, dugačku
laudaciju i povijest preminulog sina, njegove bolesti i smrti, te pobijanje svih racionalističkih
postavki, argumenata, egzempla i opomena Marcellovih konzolatora. Tekst je svjedočanstvo o
neuspjehu retorike i apologija neizmjerne tuge. Među ostalim, Marcello žali što njegovi
tješitelji nisu posegnuli za preceptima peripatetika, pokazujući veću sklonost pristupu kakav
smo vidjeli kod Salutatija i Manettija.
Ova zbirka i način na koji je objelodanjena drastičan su primjer renesansne opsjednutosti
individualnošću i slavom. Kako sažimlje McClure 115, Marcello's grief is a source of pride;
his bereavement and sorrow, a source of fame.
3.1.5.g. Matteo Bosso
63
Bosso (1427.-1502.), otprilike vršnjak Nikole Modruškog i njegov kolega po svećenićkom
pozivu (za razliku od većine renesansnih talijanskih konzolatora; u istom poglavlju s
Modruškim Bossovu konzolaciju prikazuje McClure 117-120), augustinski je kanonik i opat.
Živio je u Veroni i Firenzi. Bossov utješni dijalog De tolerandis adversis napisan je 1462.-3.,
a tiskom objavljen devedesetih godina Quattrocenta.
U uvodnoj refleksiji o autoritetima konzolacije Bosso se poziva na filozofe Platona,
Posidonija i Seneku, na Cicerona i Tuskulane, te na patrističke izvore: Hrisostoma, Ciprijana i
Jeronima. Bossov je glavni cilj nije filozofska originalnost, već retorička učinkovitost utjehe;
on namjerno (i topički) izbjegava ezoteriju skolastika, a djelatnost konzolatora uspoređuje s
propovjedničkom:
Zaista, nadahnjuje me na pisanje isti razlog koji nas svakodnevno nadahnjuje na

propovijedanje. Jer novo i obnavljano spominjanje vrline, kao parfem, miriše slađe i
uvijek donosi novi užitak i dobrobit...
(prema prijevodu McClure 118-9)

Dijalog vode Matthaeus i prijatelji iz Parme, a njegov je povod Bossova tercijarna groznica.
Na pitanje "zašto Bog dozvoljava da se zlo dešava dobrima" lik Bossa odgovara naglašeno
teološkim argumentima: sreća može biti prepreka vrlini, bolest je kazna za grijehe i ispit
pravednosti; ove teze potvrđuju egzempli antike, Krist na križu, kršćanski mučenici, a i
suvremene ličnosti koje su slavno, plemenito ili svrhovito podnijele različite nesreće. Slijedi
opis blaženstva na drugom svijetu, u čijem naglašavanju voluptas McClure 119 uočava
sličnost s Vallinom epikurovskom raspravom u De vero bono. Druga knjiga De tolerandis
adversis razmatra teološki problem uspješnosti zla, misterij providnosti, ograničenost
ljudskog znanja i Božje postupke na Sudnji dan.
Dok se forma dijaloga može tumačiti kao humanistički okvir, po izboru utješnih argumenata
Bossovo je djelo naglašeno kršćanskog i pastoralnog karaktera.
3.1.5.h. Collectiones Cosmianae
Pošto je (1464.) preminuo Cosimo de' Medici priređena je, slično Marcellovoj zbirci,
komemorativna antologija raznovrsnih utješnih spisa upućenih Cosimu ili potaknuta
njegovom smrću.
Zbirka obuhvaća šest konzolatorija, jedan epistolarni odgovor na utjehu, utješnu raspravu,
utješni dijalog, predgovor prijevodu s konzolatornom funkcijom, nadgrobni govor i elegiju.
Autori su laici i klerici (uključeno je i utješno pismo Pija II.), a konzolacije su upućene trima
generacijama Medicija.
Konzolatorija Poggija Bracciolinija povodom Cosimova progonstva 1433. donosi još
isključivo stoičke argumente, dok De morte Nonninae matris consolatio Carla Marsuppinija,
iz iste godine, sadrži kritiku stoičke psihologije u duhu Krantora. Marsuppinijev tekst
(sačuvan u dvanaest rukopisa) obilno crpi iz Pseudo-Plutarhove Utjehe Apoloniju, ali
najznačajniji novi moment u renesansnoj konzolaciji predstavlja uključivanje – mada u
ograničenom opsegu – akademičkih i Platonovih ideja i motiva, prvenstveno platonskog
nauka o besmrtnosti duše, temeljen na Apologiji, Fedonu, Republici, Gorgiji, Fedru i Sedmom
pismu (usp. McClure 134-5).
Uz Pija II., duhovnici koji tješe Cosima dva su firentinska klerika. U svojoj konzolatoriji
Francesco da Castiglione (teolog i profesor grčkog) usrdno izbjegava antičke lokuse,
naglašavajući teološku utjehu, koristeći primjere i citate iz Biblije, poglavito Psalma. Za
64
razliku od njega, Antonio Agli (kasnije biskup Fiesole i Volterre) podjednako citira antičke i
biblijske egzemple.
Dialogus de consolatione ili Cosmus djelo je Bartolomea Scale (1430.-1497.), firentinskog
kancelara koji je ujedno i "urednik" Collectiones Cosmianae. Scalin dijalog, posvećen
Lorenzu Veličanstvenom, prikazuje Cosimovo držanje prilikom smrti sina Giovannija.
Cosimo, tužan i zamišljen, na Scalin poticaj objašnjava antičku monoteističku tradiciju,
citirajući Orfeja, Hermesa Trismegista, Zaratustru, Platona, Laktancija. Zatim odbija Scalin
pokušaj stoičke utjehe, te pobija i epikurovske i peripatetičke konzolatorne argumente, da bi
se upustio u platonsku refleksiju o smrti (pregledom miseriae vitae prema, između ostalog,
lokusima Tuskulana 1). Cosimov egzempl "dobre smrti", međutim, jest Jeronimov transitus
temeljen na De morte Hieronymi Pseudo-Euzebija od Kremone. Blizinu smrti Cosimo ističe
kao jednu od prednosti starosti.
Predgovor koji je dio Collectiones Cosmianae potječe iz pera Marsilija Ficina i prethodi
prijevodu Pseudo-Platonova dijaloga Aksioh ili o smrti (Ficino ga je pripisao Ksenokratu);
sam je dijalog bio konzolacija Cosimu na samrtnoj postelji. Prevodiočev predgovor opisuje
Cosimove intelektualne interese u starosti (Medici je želio da mu se čitaju, uz Aksioha,
Parmenid i Fileb), poticaj Ficinu na prevođenje Pseudo-Platonova teksta i Cosimovo bene
mori u ozračju nadzemaljskog blaženstva.
3.1.5.i. Marsilio Ficino
Konkretna konzolatorna djelatnost ključne figure obnove platonizma i neoplatonizma u

medičijevskoj Firenzi ograničava se na utješna pisma (latinska i talijanska), s izrazito malo
retoričkog uljepšavanja i egzempla. Utjeha u Ficinovim konzolatorijama koncentrirana je na
filozofski nauk, i to ekskluzivno platonističke orijentacije, tako da ih McClure 146 kvalificira
kao perhaps the purest and most imaginative examples of Platonic solace to be found in
Italian Renaissance thought.
Talijanska poslanica Pistola consolatoria a' suoi propinqui della morte de Anselmo suo
fratello dilectissimo (1462.) najistaknutiji je primjer Ficinove epistolarne utjehe. Ficino
opisuje viziju u kojoj mu se javio preminuli brat, tješeći Marsilija i cijelu obitelj opisom svog
blaženstva i slobode. Važan je tješiteljski motiv u ovom pismu ideja o povezanosti duša,
povezanosti koja nadilazi prostor i vrijeme: bližnji mogu neometano nastaviti komunikaciju s
umrlim, putem duhovnih očiju i ušiju, a duša će preminulog vječno prebivati u njihovima.
3.1.5.j. Aurelio Brandolini
Izrazitu pohvalu konzolatorne retorike sadrži Dialogus de humanae vitae conditione et

toleranda corporis aegritudine (oko 1489.) Aurelija Brandolinija, posvećen Matiji Korvinu i
njegovoj kraljevskoj supruzi, kao utjeha za kraljev artritis.
Brandolini bira formu dijaloga smatrajući da je u njoj konzolacija efikasnija; kontrastira
formalno nadmoćnu antičku retoriku i književnost s "nedotjeranošću" srednjovjekovne
filozofije, te odbija dijalektička cjepidlačenja, težeći za ponovnim ujedinjenjem retorike i
filozofije u Ciceronovu stilu.
Lica u Dijalogu su kralj Matija i biskup Pietro Razzano od Lucere. Matija lamentira nad
bijedom ljudskog života (bolesti, starost, smrt, Božje kazne za grijehe); biskup mu odgovara
pohvalom slavnih osoba, uključujući i samog kralja i njegovu kraljicu, te razmatranjem o
sreći i ljudskoj uzvišenosti. "Razzanov" nauk o podnošenju bola temelji se na Tuskulanama 2.
65
3.1.5.k. Giovanni Pontano
Dvije knjige Pontanova psihološkog priručnika De fortitudine bellica et heroica (posvećen

Alfonsu II Aragonskom, objavljen 1490.) primjer su interesa didaktičke književnosti za
konzolatorne teme. Prva knjiga De fortitudine bavi se problematikom hrabrosti u ratu, dok
druga obrađuje općenitije situacije. Za ilustraciju tipa i detaljnosti Pontanove tematike,
prenosim naslove pojedinih poglavlja druge knjige prema McClure 276 bilj. 15:
De caecitate et malis aliis corporis,
De toleranda eversione patriae,
De tolerando exsilio,
De toleranda repulsa,
De toleranda paupertate,
De servitute toleranda,
De orbitate toleranda,
De tolerandis iniuriis et contumeliis.

Uz standardna solacia Pontano poseban značaj daje egzemplima, kako povijesnim, tako i
suvremenim (Brandolini iz 4. 5. j. egzempl je hrabrog podnošenja slabovidnosti).
3.1.6. Nakon Quattrocenta
Interes za konzolaciju u Italiji nakon humanizma nipošto ne jenjava, što ću ilustrirati s

nekoliko natuknica.
Budući kardinal Jacopo Sadoleto 1502. piše (pod jakim antičkim utjecajem) Philosophicae
consolationes et meditationes in adversis.
McClure 277 bilj. 77 donosi pregled brojnih autora koji utješne spise sastavljaju na
talijanskom.
Gerolamo Cardano, milanski liječnik i profesor prirodnih znanosti u Veneciji 1542. objavljuje
De consolatione, tekst koji je u sedamdesetim godinama Cinquecenta preveden i dvaput
objavljen u Engleskoj. De consolatione u prvoj knjizi razmatra nesreću općenito, u drugoj
strah od vlastite smrti i patnju zbog tuđe, a u trećoj probleme bolesti, siromaštva, progonstva i
sužanjstva. McClure 161 upozorava da je objedinjavanje problema straha od smrti i gubitka
bliske osobe a pattern that emerges in a number of consolatory manuals in the early modern
period. Cardanovo viđenje konzolatorne tradicije uključuje djela Cicerona, Plutarha, Boetija i
Petrarke; milanski liječnik posebno naglašava autobiografsku motiviranost svoje konzolacije;
njegov tješiteljski autoritet zasniva se na vlastitim patnjama. De consolatione, u autorovoj
interpretaciji, nudi čitaocu psihološku pomoć kakvu zanemaruju nadležne duhovne i
intelektualne institucije: i teološko zagovaranje asketizma, i filozofski sistemi, podjednako su
se pokazali neuspješnima.
Sporedan znak renesansne privlačnosti konzolacije jest i objavljivanje falsifikata Ciceronove
Consolatio u Veneciji 1583.
66
Tradicija konzolatorne književnosti živa je, dakako, i izvan Italije; dodatan impuls daje joj
porast objavljenih izdanja i prijevoda konzolatornih spisa, ne samo antičkih i patrističkih, već
i talijanskih humanističkih autora. O širenju Petrarkina tješiteljskog priručnika već sam
govorio (4. 4. i.); pojavljuju se i djela Filelfa, Bossa, Ficina, Brandolinija.
Erazmova De morte declamatio (tiskana 1518.) fingirano je pismo utjehe za smrt
poznanikova sina koje spaja antičke i kršćanske lokuse i egzemple. Važan je utješni argument
pisma platonistička utjeha besmrtnosti i zajedništva duša, vrlo nalik Ficinovoj; tekst završava
epitomom retoričkih kontraargumenata za prigovore ojađenog, u stilu Pseudo-Senekina De
remediis fortuitorum.
De morte declamatio Erazmo je kasnije, kao primjer utješnog pisma, uključio u retoričku
kodifikaciju konzolatornih postupaka i obrazaca, u poglavlje De consolatoria epistola
priručnika De conscribendis epistolis. Neprekinutost interesa epistolografske preceptivne
literature za konzolaciju potvrđuje i kvatročenteskni primjer De ratione scribendi (1485.)
spomenutog Aurelija Brandolinija, koji obrađuje različite tipove utješnih pisama (za
siromaštvo, progonstvo, smrt, fizičke nedostatke).
Strategija tješenja kakvu izlaže Erazmo u De consolatoria epistola posebno naglašava princip
prilagodbe konkretnom patniku (accomodatio), vodeći računa o intelektualnim sposobnostima
pojedinca i snazi njegove tuge. Jednostavno i otvoreno izlaganje odsutnosti razloga za patnju
prikladno je mudrima (philosopho aut alioqui viro cordato); insinuacija (zaobilazni poticaj
tugujućem na samoutjehu) priliči slučajevima jače tuge i ponosnijih patnika; kod onih koji su
posve svladani tugom nikakva racionalna utjeha nije umjesna, moguće su tek sućut i su-
jadikovka. Erazmo naglašava nužnost izbjegavanja šale i grdnje, osim u slučajevima lakše
nesreće; za potonje sam navodi primjer iocosa consolatio mortis, koji citira von Moos A 160a:
Quod te lacrimis conficis non miror, qui puellam amiseris nondum totos LXVII annos
natam, idque relicta dote satis opima. In hoc tibi scribere visum est, ne doloris
magnitudine victus tibi manus adferres. Priusquam extilles lacrimis, fac iuxta
proverbium: vivorum memineris!
Komentirajući ovo mjesto von Moos upozorava da je konzolatorni humor, u funkciji
smanjivanja napetosti i tvrdokornosti, koliko se god neobičnim činio modernom čitaocu,
prisutan i u srednjovjekovlju.
Uz druge upute i gotove modele tješiteljsko-epistolarnog diskurza, Erazmo donosi i uzorna
mjesta iz pisama Cicerona i Plinija Mlađeg.
Konzolacijski tekstovi uživaju ugled i u protestantskom ozračju. Sam je Luther 1519. (malo
nakon Erazmove De morte declamatio) uputio bolesnom Frederiku Mudrom spis
Tessaradecas consolatoria pro laborantibus et onerantibus, duhovnu vježbu u četrnaest
dijelova čija je ideološka funkcija da zamijeni praznovjerni kult četrnaest svetaca-patrona za
različite bolesti. Luther donosi dvije cjeline korektivnih meditacija o condicio humana (sedam
zala i sedam blagoslova); tako Tessaradecas svjedoči o želji da se od sakramentalnog prijeđe
ka psihološkom tretmanu bolesti. Djelo je bilo prilično popularno (objavljeno je nekoliko
njemačkih i engleskih prijevoda).
Propisivanje uputa za konzolaciju smatra svojom važnom zadaćom autoritativna renesansna
refleksija o književnosti kakva je Poetices libri (Lyon 1561.) Juliusa Caesara Scaligera.
Poglavlje 123 treće knjige naslovljeno je de consolatione, razlikuje argumenta a personis i
argumenta a rebus, a problem accomodatio razrađuje obzirom na relativni društveni status
(citira von Moos A 106a):
67
Consolator est aut maior, aut minor, aut aequalis... Aliter enim consolabitur Nasonem
Livia, aliter Liviam Naso. Hoc spectat ad imperium... (slijede antički egzempli za
lokuse: dignitas, opes, sapienta <!>, aetas). Maior interponet authoritatem, etiam
obiurgabit. Sapiens apponet etiam disputationem. Minor ostendat affectum: sese id a
sapientioribus accepisse. Aequalis testabitur amicitiam: ius commune benevolentiae.
Konzolacijska tematika čest je predmet pastoralnih priručnika svih kršćanskih crkava u 16. i
17. stoljeću. McClure 164 navodi nekoliko takvih djela na engleskom, autora Josepha Halla
(1606.), Johna Downamea (1613.), Martina Dayja (1630.). Ponekad koristeći antička solacia,
ponekad ih kritizirajući i nadomještajući duhovnom utjehom, ponekad spajajući oboje, ovi su
pastoralni spisi (prema McClure ibid.) odraz veće uravnoteženosti tuge i grijeha no što je to
bio slučaj u srednjovjekovlju.
Rezimirajući zaključke svoje studije, McClure 164 naslućuje promjene u oblicima psihološke
pomoći, promjene uvjetovane širenjem pismenosti, razvojem tiskarstva i širenjem
konzolatorne literature: veću ulogu i veći udio privatne lektire kao novog medija u evropskoj
psihološkoj i duhovnoj praksi. Ovu zanimljivu ideju McClure ipak primjenjuje samo na
pomak do kojeg je došlo između srednjovjekovlja i humanizma: a shift from an exclusively
sacramental medium to a more rhetorical one. [...] Ritual was yielding to rhetoric, as both lay
and pastoral writers attempted to make available a body of such consolatory readings. Dva
momenta omogućila bi formuliranje provokativnije hipoteze. Prvo (kako sam već spomenuo),
McClure zanemaruje činjenicu da utjeha u srednjovjekovlju nije isključivo ritualna; drugo,
naglašavanje retorike na račun rituala osobenost je humanizma, a veliki dio tog razdoblja
protekao je prije nego što je izumljen tisak. Je li "promjena medija" jači utjecaj imala na
pomicanje konzolacijske prakse iz sfere javnog (retorike) u privatnost (individualna lektira)?
Zadatak odgovaranja na ovo pitanje imat će – još nenapisana – povijest konzolacije u
renesansi i nakon nje, ili (prema angloameričkoj terminologiji) u ranom modernom dobu.
68
4 Konzolacija kao izazov generičkoj teoriji
Vrijeme je da se suočim s pitanjem koje sam u gornjem povijesnom pregledu zaobilazio
koliko je god bilo moguće.
Da li je konzolacija književna vrsta?
Spoznajna vrijednost pojedinih znanstvenih radova o književnim utjehama trpi upravo zbog
neadekvatnog omeđivanja "žanra", odnosno područja istraživanja; nasuprot tome, kao što ću
ubrzo pokazati, najinspirativnijim se za interpretaciju i analizu djela s konzolacijskom
tematikom pokazalo upravo jedno žanrovsko određenje.
Konzolacija je Protej. Vrlo ograničen broj menschlich-allzumenschlich jezgara (npr. "smrt nije
zlo", "smrt je kraj patnji i/ili početak drugog života"; "bol je podnošljiva, jer su je i drugi
podnijeli") buja u nepreglednoj šumi oblika – u pismu, dijalogu, nadgrobnom govoru,
propovijedi, traktatu, preskriptivnom priručniku, biografiji i hagiografiji, nadgrobnim
natpisima, epicediju i elegiji, u "svicima mrtvih" i "knjigama utjehe"… Da stvar bude gora,
svaka od tih formi otvorena je za supostojanje više autorskih intencija, te se konzolatorni
sadržaj neopazice pretapa u filozofsku, etičku, teološku ili katehetsku pouku, u životopis ili
izvještaj o smrti – dok konzolatornu intenciju mogu imati i djela bez eksplicitnog tješiteljskog
sadržaja, poput prijevoda, popularnog duhovnog štiva ili Abelardove Historia calamitatum.
Prema von Moos C 17, želja M. M. Beyenke da u studiji Consolation in St. Augustine
(Washington D.C., 1950.) opiše "utjehu općenito" u opusu crkvenog oca urodila je amorfnom
zbirkom parafraza svih mogućih mjesta i tekstova koji se odnose na smrt i uskrsnuće. U drugu
je krajnost otišao pokušaj uspostavljanja mjerodavnog generičkog modela, postavši upravo
tragička ἁμάρτημα Johannove rekonstrukcije Krantora (v. 4. 1. e.). Njegova je simulacija
Περὶ πένθους zanimljiva – možda čak i točna – ali naprosto nije od ovoga svijeta. Niti je
retorički element stran konzolaciji (kao što nisu ni poezija, filozofemi tuđih škola, medicinska
saznanja, religijski i teološki motivi), niti se konzolacije – za razliku od, recimo, epova – pišu
prema velikim uzorima. No ovom bih se smjeru razmišljanja vratio kasnije.
Slično svođenje tekstova na općevažeću generičku shemu u istraživanju J. Esteve-Forriola
(Trauer- und Trostgedichte in der römischen Literatur, München 1962.) kritizirao je von
Moos C 6:
[Das] Aufbaumodell wird zuerst induktiv aus mehreren Zeugnissen von den
griechischen "Vorbildern" über die augustäische Elegie bis zu Statius und Ausonius
ermittelt. Dann wird das geläufigste Schema mit der für die Prosa-consolatio gültigen
Rhetorik in Übereinstimmung befunden […]. Das Verfahren hinterläßt den Eindruck
einer gewissen Willkür; das Kriterium, nach dem die Fülle des Materials in echte und
unechte "Epicedien" aufgeteilt wird, ist historisch zu wenig begründet. Zudem werden
die einzelnen Gedichte in dem als "analytisch" bezeichneten Teil gerade nicht
"analysiert", sondern überschlagsmäßig auf ein Schema reduziert.
I što sad? Logičan je zaključak da konzolacija, zbog svoje bezobličnosti, nije književna vrsta.
Stoga recenzent Kasselovih Untersuchungen zur griechischen und römischen
Konsolationsliteratur može čitaoce Gnomona (1959.) hladnokrvno obavijestiti:
Bietet doch nicht die – wechselnde – literarische Erscheinungsform, sondern das

topische Gedankengut der consolatio die wesentlichen Merkmale zur Fixierung ihres
69
literarischen Charakters, so daß auch die übliche Bezeichnung 'genus der consolatio'
im Grunde unzutreffend ist. Literarische genera sind sonst vorzüglich durch die Form
bestimmt. (Studnik 625)
Takvim je "potiskivanjem" žanrovski problem s dnevnog reda skinuo McClure: u okviru the
consolatory tradition postoji a diverse canon of consolatory genres (usp. McClure 9).
Neželjeni je nusproizvod ovog jednostavnog rješenja nepovjerenje u svrsishodnost genološke
teorije uopće; kako je to u drugačijem kontekstu formulirao Novaković 1986, 329 – postoje li
književne vrste prvenstveno radi književnosti ili radi književne znanosti?
Iz pozicije "praktičara" znanosti o književnosti, oportunistički bih se priklonio onom
teorijskom alatu koji će mi najviše pomoći; vijak se, istini za volju, može odšarafiti i
kuhinjskim nožem, ali izvijač je za tu svrhu ipak ugodniji.
Srcu filologa mila je činjenica da je nacrt priželjkivanog alata dan još u antici, što je ujedno i
nagovještaj nužnosti izlaženja iz okvira naše vlastite epohe. Poticaj za svoje proširenje
kriterija žanra Gérard Genette našao je u genološkim refleksijama Platonove Države i
Aristotelove Poetike:
[kod Platona i Aristotela] le critčre générique et le critčre modal [bili su] absolument
hétérogčnes, et de statut radicalement différent: chaque genre se définissait
essentiellement par une spécification de contenu que rien ne prescrivait dans la
définition du mode dont il relevait. (Genette 140)
Generički sistem Genette 154 zamišlja kao prozirnu kocku, trodimenzionalno tijelo određeno
trima "konstantama": tematskom, modalnom i formalnom. Unutar te "kocke" odvija se
evolucija književnosti, a prostor kocke osigurava "rezervu generičkih mogućnosti u okviru
kojih ta evolucija izvodi svoj odabir."
Po prirodi stvari, konzolacija je intenzivno zainteresirana za svoju temu – za razliku od,
recimo, soneta ili antičke elegije, gdje dominira forma. Iz istog razloga konzolacija je tip
diskurza s izrazito deliberativnom tendencijom: postojeća patnja (izazvana najčešće
nepopravljivom situacijom) mora se minimalizirati ili neutralizirati svim raspoloživim
sredstvima. Zato će konzolaciji biti svojstvene "oscilacije" po Genetteovoj modalnoj i
formalnoj osi, uz više-manje konstantnu temu. Postojanost, obilježenost i zamašitost teme
čini, zauzvrat, generičku identifikaciju ne samo mogućom, već "lakom i ugodnom". Činjenica
da tekst kojim se pristiže u pomoć patniku može spadati i u prozu, i u poeziju (i u
prosimetrum), i u literaturu i u "metaliteraturu" (upućivanje kako i čime tješiti) nije
iznenađenje za modernu genologiju:
Ne samo što je isti tekst u opetovanoj lektiri podložan kvalitativno i kvantitativno

motiviranom reidentificiranju, nego takvu reidentifikaciju može izazvati i lektira
tekstova druge generičke provenijencije […]. Očigledno je da treba dopustiti
sinkronijski i dijakronijski pluralizam generičkih identifikacija, i da u njemu ne valja
vidjeti nužno zlo nego biljeg povijesnih okolnosti u kojima se odvija književna
komunikacija. (Novaković 1986, 336)
Svijest o važnosti tematske konstante elegantno objašnjava i snagu impulsa
inventure/sistematiziranja, toliko jasno uočljivu u povijesti konzolacije (Pseudo-Plutarh,
Tuskulane, De remediis fortuitorum, Vincent od Beauvaisa, artes dictaminis, Petrarca…):
situacije diktira condicio humana, argumenti su topički, stvar je odviše ozbiljna da bismo se
pouzdavali samo u vlastite snage – i eto estetski, a možda i etički sumnjivog florilegija ili
"kuharice" za tješenje.
70
Još samo jedna sitnica. Što je zapravo tema konzolacije? Da zaoštrim problem – kako
razlikovati konzolaciju od lamentacije (tužbalice, threnosa)?
Rješenje je, jedini među meni poznatim istraživačima, ponudio von Moos, premda ono vrijedi
za ograničeni podskup (consolatio mortis) u ograničenom periodu (kršćansko
srednjovjekovlje). No učinci su, moram priznati, dojmljivi.
Književna vrsta kršćanske consolatio mortis prema von Moos C 189 određena je situacijom,
napetošću između proturječnih emocija: žalost zbog smrti sukobljava se s radošću zbog
selidbe na bolje i zbog vjere u uskrsnuće. Gdje napetosti nema, preteže jedna strana, tako da
za utjehu nema potrebe ili šanse; nadležne su vrste tužaljka ili religiozna ekshortacija. Pozicija
"između", koja nije statična, već uključuje gibanje (od dvojbe "žaliti za mrtvima ili ne?" do
mira prihvaćanja), pripala bi kršćanskoj konzolaciji.
Von Moos predlaže i polaritet za utjehe naglašenijeg etičkog usmjerenja: to je dinamika
između dolor i ratio, ostvarena kao povratak od osviještenosti gubitka (i opasnosti tuge) ka
vrijednostima zemaljskog života (honestum i gaudium).
Utjeha je, tako, i u svom književnom izrazu neodvojiva od tuge, kao i konzolacija od
lamentacije. Zato von Moos C 984 predlaže naziv za novi književni tip: eine Art "Trostklage"
oder "Klagetrost".
Kretanje između polova radosti i tuge pokazuje se u von Moosovim interpretacijama, osim
kao žanrovski kriterij, i kao iznenađujuće efikasan "kamen kušač" individualne umjetničke
vrijednosti. Djela kod kojih je napetost slaba, kod kojih je jedna strana tek skicirana ili
shematizirana (formalnim izražavanjem sućuti i sl.) modernim se čitateljicama i čitaocima
ukazuju manje intrigantnima, manje privlačnima od Bernardove i Aelredove konzolacije.
Otkrivanje autorske osobnosti dvojice velikih srednjovjekovnih pisaca u potonjim tekstovima,
osobnosti izražene u specifičnom načinu "prelaženja puta" maeror-gaudium, čini okosnicu i
vrhunac von Moosove studije.
Rado bih vidio kako interpretativni napor sličan von Moosovu individualizira konzolacije u
npr. prostoru humanizma, izdvajajući izraze vječne ljudske aporije koji se ukazuju bliskima
našem modernom senzibilitetu. No – primjera radi – McClurea je više od pojedinačnih
književnih ostvarenja zanimala "povijest ideja".
Meni preostaje da pokažem koji su interesi zaokupljali Nikolu Modruškog prilikom pisanja
De consolatione.
71
5 Sadržaj, struktura i žanr De consolatione
U posveti Marcu Barbu Nikola Modruški ispričava se što prikazuje samo fragment, frustum
("komad") svog djela započetog pod pokroviteljstvom tadašnjeg biskupa Vicenze. Radi se,
međutim, o retoričkoj captatio benevolentiae, budući da samo po sebi De consolatione nije ni
necjelovit ni nedovršen tekst. Ono je frustum tek ako ga promatramo kao dio zamišljene
cjeline o animi perturbationes.
Sama riječ perturbatio nagoviješta da će Modruški ponajprije slijediti Ciceronovo učenje o
afektima izloženo u trećoj knjizi Tuskulana; tako i jest. Četiri afekta o kojima govori Ciceron
jesu aegritudo, formido, libido, iracundia; utjeha, consolatio, liječi tugu, aegritudo. Jesu li
knjizi O utjesi ikad pridružene knjige o svladavanju ostala tri afekta, filologija u ovom
trenutku nije kadra reći.*
De consolatione obuhvaća četiri knjige nejednake dužine. Prva je knjiga najkraća (oko 18
folija) i daje upute važne za svako tješenje: kako djeluje aegritudo, te koga je lakše, a koga
teže tješiti. Druga knjiga ima skoro dvaput više, oko 34 folija; u njoj su, najprije, definirani
načini i vrijeme utjehe. Načina ima pet, budući da Modruški smatra kako je tjeskobu moguće:
(1.) potpuno ukloniti, (2.) smiriti, (3.) umanjiti, (4.) potisnuti, (5.) skrenuti (upozoravanjem na
drugu opasnost ili odvraćanjem pomoću nekog užitka).
Potom je u drugoj knjizi raščlanjeno potpuno uklanjanje tjeskobe.
Treća knjiga, najopsežnija (44 folija), obrađuje drugi i treći način utjehe, a četvrta, na 36
folija, četvrti i peti.
Najviše je prostora posvećeno obradi prvog (19 folija, oko 9300 riječi) i petog načina (26
folija, oko 9400); najsažetije, gotovo dvije trećine kraće, izložen je četvrti način utjehe (10
folija, oko 3200 riječi). Knjige su dodatno podijeljene u nejednak broj poglavlja, od 9
poglavlja u prvoj, do 28 u trećoj knjizi.
Načine utjehe Modruški obrađuje izdvajajući u svakom određen broj lokusa. Lokus u
retoričkoj praksi ima svrhu mnemotehničke pomoći pri pronalaženju argumenata i potječe iz
antičkog učenja o inventio: pamćenje biva zamišljeno kao prostorna cjelina na čija
pojedinačna "mjesta" bivaju smještene pojedine misli (metafora je doživjela zanimljivo
ostvarenje u kompjuterskoj memoriji). No sam lokus ne govori ništa, on je tek prazna posuda
koja očekuje da je napune različite tekućine, tek upitnik s neispunjenim rubrikama (na
primjer, s pitanjima iz tradicionalnog heksametra: quis, quid, ubi, quibus auxiliis, cur,
quomodo, quando – usp. šest pogrebnih lokusa De consolatione 3,19-25). Lokus podsjeća što
se o čemu može reći, i ostaje zato općenit; u znanosti o književnosti on je, kao apstrakcija,
suprotstavljen toposu, shvaćenom u Curtiusovu smislu finitnog, a rekurentnog jezičnog
ostvarenja infinitne ideje-lokusa. O srednjovjekovnom i modernom shvaćanju lokusa usp.
Lausberg, § 40-41, s. 24-25; von Moos I, s. 16.
Prema von Moosovoj interpretaciji izloženoj na gore citiranom mjestu, specijalni su lokusi
konzolacijske književnosti npr. tuamne an mortui vicem doles? (usp. De cons. 3,18), condicio
communis (De cons. 3,6), miseriae vitae (De cons. 2,8); topos bi, nasuprot tome, bio non
nasci optimum (usp. De cons. 2,14) — on, pretpostavljam, konkretizira jednu od misli
semantičkog polja miseriae vitae.
Nadređenost infinitnog finitnom postoji i kod Modruškog, ali je raspodjela nešto drugačija.
Autor De consolatione izdvaja nekoliko posebno zanimljivih ideja u okviru triju lokusa prvog
načina tješenja ("potpune utjehe"): treći lokus (a damno) ima ekskurs De miseria vitae
72
humanae, peti (ab utili vel commodo) — De bono mortis, a sedmi lokus (a contrario et de
incommodis vitae) čak četiri posebna momenta: Quod mors sit bona (2,14), Contra avaritiam
et de paupertate (2,15), Contra tyrannidem (2,16) i Contra cupidos laudis (2,17). Prve sam
dvije posebne razrade već naveo kao ilustracije obrade lokusa u De consolatione; držimo li se
Curtius-Lausberg-von Moosove terminologije, četiri bi dodatka sedmom lokusu (2,14-17) bila
objašnjenja toposa. Struktura djela Modruškog, međutim, sugerira da, s autorove točke
gledišta, svih šest poglavlja predstavlja konkretizacije lokusa.
U svakom slučaju, podjela na lokuse kao strukturalno načelo jedan je od aspekata u kojima se
prepoznaje retorička narav rada Modruškog.
Konkretno raščlanjenje pet načina utjehe izgleda ovako:
– prvi način podijeljen je na sedam lokusa (2,5-18) s posebnim uputama za objašnjavanje
dobrote smrti i bijede ljudskog postojanja (v. gore),
– drugi na deset (3,2-11),
– treći na šest (3,12-18 i 26-28) uz posebnu razradu lokusa vezanih uz pogreb (već spomenuti
loci funebres 3,19-25; njih ima također šest),
– četvrti način podijeljen je na pet lokusa (4,1-6),
– peti je način najsloženije strukturiran. Sadrži tri općenita lokusa (4,8-10), pet posebno
karakterističnih za ovaj peti način utjehe (4,11-15), tri lokusa osobnih napada na neprijatelje
(4,16-18) i, u oštroj opreci prema ovim potonjima, tri lokusa namijenjena mudracima (4,19-
21). Konačno, knjigu zatvara lokus po preklinjanju prijatelja (4,22).
Stil Modruškog pokazuje sve vanjske oznake didaktičkog modusa: persuazivne formule
tranzicije, brojne egzemple i analogije. Tipično poglavlje De consolatione nekom se
retoričkom formulom nadovezuje na prethodno; zatim tema poglavlja biva teoretski
objašnjena; slijede primjeri argumentatio, odnosno književnog aktualiziranja lokusa (usp. von
Moos I, s. 14), u obliku citata izvora, a ponekad i u izvedbi samog autora. Poglavlje
zaključuje neka od standardnih formula prijelaza kakve u svom retoričkom priručniku opisuje
Arbusow 100-107; Modruškom su najomiljeniji podsjećanje na kratkoću (brevitas, kod
Arbusow 100 naglašenija kao formula uvoda), rezime izloženog, i najava sljedeće teme.
Prethodne opaske, kao i strogo hijerarhizirani pregled naslova poglavlja De consolatione koji
slijedi, imaju svrhu predočiti važna obilježja djela Nikole Modruškog u okviru utješne
književnosti: sveobuhvatnost, sistematičnost, kao i posljedicu ovih dvaju — priručničku
upotrebljivost. U svom prikazu De consolatione McClure neprekidno daje izjave poput:
In its aim to be a complete handbook, it [De consolatione, N. J.] offered a thorough

framework for the theory and method of consolation.
Nicolaus' [Modruški, N. J.] work was unique, to my knowledge, in its attempt to

construct, in an autonomous work, a systematic treatment of both the topoi and the
administering of consolation. (McClure 121)
It [De consolatione, N. J.] is a kind of summa for the officium consolandi. (McClure
122)
73
Međutim, zbog prostora koji je Modruškom dodijeljen u McClureovoj studiji tuge i utjehe na
širokom polju talijanskog humanizma, ni sistematičnost ni sveobuhvatnost nisu adekvatno
prikazani. McClure se najviše bavi prvom i drugom knjigom De consolatione, no preskače
prvi način utjehe, a o deset lokusa drugog načina govori na takav način da se stječe dojam da
je u njima sadržana cjelina djela:
After these sections on the nature of the afflicted, on consolers, and on the
administering of solace, the treatise then turns to its principal subject: specific
consolatory topoi, remedies, and techniques. Nicolaus presents ten sets of loci that as a
whole attempt to embrace almost every conceivable philosophical, emotional, and
theological argument and tactic of consolation.
(McClure 127)
Opis koji se ne bavi cjelinom djela, već ističe pojedina, američkom povjesničaru zanimljivija
poglavlja, više skriva nego otkriva strukturu De consolatione. McClure 252-3 bilj. 48 donosi,
doduše, a list of section and chapter headings in the De consolatione as found in V , ali
2
tiskano prilično nepregledno, kao kontinuirani tekst, uz nekoliko, sit venia verbo, neugodnih
tipfelera (McClure 252, drugi red odozdo: QVINTVS RATIO CONSOLANDI).
Na sljedećim stranicama evo zato pregleda naslova knjiga i poglavlja De consolatione.
Numeracija folija, ukoliko nije drugačije naznačeno, odnosi se na kodeks V . Grafičku
2
organizaciju naslova proveo sam ja.
74
6 De consolatione: naslovi knjiga i poglavlja
Predgovor (V2 f. 1r-3v)
Prva knjiga
1,1: Kakvo je stanje onih koji trebaju utjehu (f. 3v-4v)
1,2: Koje štete nanosi tjeskoba (f. 4v-6r)
1,3: Kojim tegobama tjeskoba utječe na duh (f. 6r-9r)
1,4: Koga je lakše, a kog manje lako tješiti (f. 9r-11v)
1,5: Koji lijekovi odgovaraju pojedinim tjeskobama (f. 11v-12v)
1,6: Lijek za starce i malodušne (f. 12v-15r)
1,7: Lijek za one koji su previše odani zemaljskim dobrima (f. 15r-17v)
1,8: Lijek za nevjerne (f. 17v-20r)
1,9: Koji su ljudi podobni da tješe druge (f. 20r-21v)
Druga knjiga
2,1: Kako i na koje načine treba tješiti (f. 21v-23r)
2,2: O vremenu utjehe (f. 23r-24v)
2,3: Kako treba pristupati teškim tjeskobama (f. 24v-26r)
2,4: Kojim se lijekovima tuga potpuno uklanja (f. 26r-26v)
2,5: Prvi lokus po prirodnoj funkciji (f. 26v-28v)
2,6: Drugi lokus po općenitosti (f. 28v-29v)
2,7: Treći lokus po gubitku (f. 29v-30r)
2,8: O bijedi ljudskog života (f. 30r-36v)
2,9: Četvrti lokus po škodljivosti (f. 36v-37r)
2,10: Peti lokus po korisnom ili prikladnom (f. 37r-37v)
2,11: O dobru smrti (f. 37v-41r)
2,12: Šesti lokus po sudu mudraca (f. 41r-42r)
2,13: Sedmi lokus po suprotnosti i o neugodnostima života (f. 42r-44r)
75
2,14: Smrt je dobra (f. 44r-45v)
2,15: Protiv pohlepe i o siromaštvu (f. 45v-49v)
2,16: Protiv tiranije (f. 49v-52r)
2,17: Protiv željnih slave (f. 52r-53v)
2,18: Odakle se mogu pribaviti načini na koje se istinita dobra razlikuju od lažnih (f. 53v-55r)
Treća knjiga: O drugom načinu tješenja
3,1: <Uvod> (f. 55r-55v)
3,2: Prvi lokus po pravednosti (f. 55v-57v)
3,3: Drugi lokus po božanskoj volji (f. 57v-58v)
3,4: Treći po volji starijih (f. 58v-59r)
3,5: Četvrti po prevrtljivosti i zakonima fortune (f. 59r-60v)
3,6: Peti lokus po uvjetima ljudskog postojanja (f. 60v-62r)
3,7: Šesti lokus po društvu (f. 62r-63v)
3,8: Sedmi lokus po nužnosti (f. 64r-64v)
3,9: Osmi lokus po usrdnosti (f. 64v)
3,10: Deveti lokus po časti (f. 64r-68r)
3,11: Deseti lokus po korisnosti (f. 68r-73v)
3,12: O trećem načinu tješenja (f. 73v-74v)
3,13: Prvi lokus po pravom trenutku (f. 74v-75v)
3,14: Drugi lokus po kratkoći vremena (f. 75v-76r)
3,15: Treći lokus po neizbježnosti (f. 76r-78r)
3,16: Četvrti lokus po usporedbi s drugim težim zlom (78r-81v)
3,17: Peti lokus po zasluženoj kazni (f. 81v-83r)
3,18: Šesti lokus po podsjećanju na gore (f. 83r-85r)
3,19: O šest pogrebnih lokusa (f. 85r)
3,20: Prvi lokus po stanju umirućeg (f. 85r-87r)
3,21: Drugi lokus po djelima pokojnika (f. 87r-88r)
76
3,22: Treći lokus po vrsti smrti (f. 88r-89r)
3,23: Četvrti lokus po uzroku smrti (f. 89r-89v)
3,24: Peti lokus po načinu pogreba (f. 89v-94r)
3,25: Šesti lokus po mjestu smrti (f. 94r-96v)
3,26: O mnogim drugim lokusima kojima se umanjuje mnijenje o zlu (f. 96v-97v)
3,27: Kako se mnijenje o zlu umanjuje usporedbom s dobrom (f. 97v-98v)
3,28: Drugi lokus: o opasnosti (f. 98v-99r)
Četvrta knjiga: O četvrtom načinu utjehe
4,1: O četvrtom načinu utjehe (f. 99r-102r)
4,2: Prvi lokus po stidu (f. 102r-102v)
4,3: Drugi lokus po primjeru (f. 102v-103r)
4,4: Treći lokus po vrlini (f. 103r-105v)
4,5: Četvrti lokus po strahu (f. 105v-108v)
4,6: Peti lokus po rasuđivanju o neprijatelju (f. 108v-109r)
4,7: Peti način utjehe <uvod> (f. 109r-109v)
4,8: Prvi lokus po sućuti (f. 109v-111r)
4,9: Drugi lokus po jadikovanju (f. 111r-113v)
4,10: Treći lokus po pohvali (113v-116r)
4,11: O posebnim lokusima ovog petog načina, od kojih je prvi po privlačnoj djelatnosti (studium) (f. 116r-
118r)
4,12: Drugi lokus, po duhovitom obratu ili činu (f. 118r-118v)
4,13: Treći lokus, po nadi u buduće dobro (f. 118v-120r)
4,14: Četvrti lokus po daru (f. 120r-121r)
4,15: Peti lokus po ishodu (f. 121r-122r)
77
4,16: O tri lokusa koji se oblikuju po osobi neprijatelja; od njih je prvi po osveti (f. 122r-125r)
4,17: Drugi lokus po optuživanju protivnika (f. 125r-126v)
4,18: Treći lokus po uzaludnosti (f. 126v-127v)
4,19: O tri lokusa mudraca, od kojih je prvi po spomenu na Gospodinovu muku (f. 127v-130v)
4,20: Drugi lokus po razmišljanju o cilju ljudskog života (f. 130v-132r)
4,21: Treći lokus po spomenu na smrt (f. 132r-135r)
<4,22: Posljednji lokus po zamolbi (f. 135r-135v; naslov u V1)>
7 Quellenforschung De consolatione
Ma ne [napor da se tekst De cons. uredi, N.J.] fui con usura ricompensato dalla
eccellenza dell'opera, che certo mi par dettata da uomo in ogni sorta di erudizione
versatissimo. […] Quanto di piú rimarchevole su questa affezione dell'animo [o tuzi,
N.J.], e sulle maniere diverse di porvi riparo si è detto dai migliori Scrittori greci e
latini, sacri e profani, è da lui posto in bel lume, con isceltezza, con buon gusto, ed in
semplice, ma tersa latinità. […] Ad ogni modo per la reminiscenza che ho di
quell'opera del Cantor di Laura [Petrarkin De remediis utriusque fortunae, N.J.], parmi
che e nelle cose, e nella elocuzione sia di gran lunga dal nostro Autore superato. Ma
questo giudizio a Lei s'apparterrebbe, chiarissimo e prestantissimo Signore…
(Evasio Leone, pismo Angelu Pezzani, Corfú, 14. lipnja 1816., citira Frati 4-5)
Sve do McClureova istraživanja, navedene su riječi Evasija Leonea bile jedina ocjena De
consolatione kao književnog djela. Mercati 223, nakon opisa rukopisa, zadovoljava se
sljedećom napomenom:
Lo scritto [De consolatione, N.J.] ribocca di esempi e di citazioni, sia dell'antichità

classica, sia della s. scrittura e dei santi Padri, e a chi lo voglia può far indovinare i
libri dai quali, sia direttamente, sia indirettamente, Niccolò aveva cavato profitto.
Leoneovu ocjenu prepričava Žica 144, a Mercatijevo isticanje egzempla i citata preuzima
Hrkać 1975, 144 i Hrkać 1976, 151.
Mjerimo li De consolatione metrom našeg vremena, ovo se djelo u najboljem slučaju može
kvalificirati kao prijelazni oblik između književnog i neknjiževnog teksta, ili između
originalnog rada i pukog kompiliranja (što je za njegovu današnju recepciju još riskantnije).
Približno pedeset posto De consolatione čine tuđi tekstovi, citati drugih autora. Time se djelo
približava florilegiju, a Modruškom dobro priliježe ironična napomena Ziolkowskog o
srednjovjekovnim književnicima, koji bi nama mogli izgledati poput dr. Frankensteina,
krpajući svoje opuse od plijena iz pljačke književnih grobova. Jednom važnom florilegiju
hrvatske književnosti, Repertoriju Marka Marulića, već se dogodilo da bude po kratkom
postupku marginaliziran zbog svoje nedostatne originalnosti u očima istraživača.
Znanost o književnosti pokušava se – smatram, opravdano – udaljiti od stavova egocentrične
kulture koja svaku drugost svodi na sebe samu. Proučavanje književnih sistema antike i
srednjeg vijeka mora otpočeti konstatacijom da su ovi sistemi drugačiji od našeg, tako da će
78
projiciranje naših vrijednosti na njih biti problematično. Premda nijedna književnost nije
obična zbirna imenica koja znači "svi tekstovi", kao posebno obilježje antičke kulture Gian
Biagio Conte ističe izostanak oštre distinkcije između književnih i ne-književnih tekstova.
Upravo neprestano pomicanje institucionalnih granica rimskog književnog sistema čini mu se
jednim od najjačih dinamičkih faktora rimske književnosti:
Texts that were not originally intended for the literary corpus but seemed susceptible
to esthetic evaluation and were in some way marked by rhetorical characteristics often
received a generous and honorable welcome within the official literature. (Conte 4)
U vodiču kroz svijet srednjovjekovnog latinizma, Ziolkowski upozorava da današnje
poimanje književnosti tog doba, svedeno na belles lettres općenito, a na ljubavnu liriku
napose, pokriva samo djelić sačuvanih srednjevjekovnih latinskih spisa.
In this guide literature is understood to include not only poetry, and not only what
could be regarded as "imaginative" or "creative" writing such as fables, but also some
other genres that could be designated as practical or informative. In the case of
proverbs, rhetoric, sermons, and pastoralia, we run across forms that played major
roles in shaping verbal expression in the Latin Middle Ages. If we turn to
enclyclopedias and translations, we find types of writing that conveyed the
information and knowledge underlying many other genres. (Ziolkowski 512)
Citati nisu autorski rad pisca De consolatione, no njihovo obilje zahtijeva od čitateljice ili
čitaoca interpretativni napor uključivanja citata u djelo Modruškog, a ne njihova isključivanja
odande. Taj napor počinje priznavanjem i proučavanjem autorskog rada sadržanog u odabiru i
rasporedu citata. Ravnopravno s glasom autora, i "drugi glasovi" sredstvo su za konstituiranje
jednog posebnog svijeta u De consolatione, svijeta renesansne utjehe ili utjehe Nikole
Modruškog.
Koja je funkcija drugih glasova u De consolatione? Čuje li se među njima glas samog
Modruškog? Ova su me pitanja vodila u analizi čiji rezultati slijede.
7.1. Načela analize citata

Najprije dva autopoetska iskaza Nikole Modruškog. Prvi najavljuje priču o Damoklovu maču
iz Tusc. 5,20,57-21,62:
ut Cicero fecit in extrema Tusculanarum questionum, ubi per uitam Dionisij omnium
tyrannorum uitam pulcherrime expressit, quam nos quoque cum propter eloquentiam
singularem, tum propter traditionis nostrę confirmationem ipsius uerbis referre
uolumus.
(V2 f. 49v)
Prema Modruškom, razlozi su citiranja iznimna retorička vrijednost (eloquentia singularis) i
ovjerenost tradicije (traditionis nostrae confirmatio) — u ovom slučaju uspostavljanje veze s
antičkom kulturom: intelektualno, moralno i kreativno superiornom. Briga za stil i briga za
antiku predstavljaju dva ideologema humanizma.
Objašnjavajući gdje se može naći građa za prvi način utjehe (onaj, podsjećam, kojim se tuga
potpuno uklanja), Modruški kaže:
79
Proderit itaque ad hanc primam consolandi rationem, quam septem in partes
distribuimus, philosophorum theologorum, satyrorum historicorumque lectio; quoniam
ex alijs rationes, ex alijs exempla affatim sumere poteris ad conuincendos multos
mortalium errores…
(V2 f. 54v)
Svojim izvorima Modruški pristupa žanrovski, dijeleći ih na filozofe, teologe, satiričare (kao
kritičare morala), i historičare. Građa koju oni pružaju ima dva oblika: rationes — različiti
silogizmi — i exempla, primjeri koji, kako ću pokazati, obuhvaćaju kvintilijanovske
kategorije "povijesnih" i "pjesničkih".
Drugdje Modruški svoje izvore dijeli po kulturnoj pripadnosti, na pogane i "naše" (kršćane);
usp. V2 16v, 39v. Upozoravam da su na f. 114r "naši" čak i Rimljani, nasuprot Egipćanima i
Grcima:
Idem mos laudandi et Gręcis fuit […]. Hunc morem et nostri susceperunt. Vnde
Virgilius de morte Cęsaris…
U svojoj analizi intertekstualnosti Modruškog, slijedeći gornju podjelu, polazim od kulturne
pripadnosti njegovih auctores, razvrstavajući izvore De consolatione u tri klase: rimski
("poganski"; među njima ću najprije obraditi one koji imaju izravne veze s konzolacijom),
kršćanski, grčki.
Većinu citata sam Modruški dokumentira, odnosno identificira u većoj ili manjoj mjeri
njihovo heterogeno porijeklo. Nekoliko primjera:
ita interpretatur Cicero (V2 f. 4r);
Ouidius scribens ex Ponto amico suo Flacco (ibid. f. 5v);
sicuti Augustinus egregie fecit secundo et uigesimo libro eorum, quos de ciuitate Dei
conscripsit (ibid. f. 42r).
No, De consolatione sadrži i izvjestan broj "skrivenih" citata, pogotovo kada se navode
egzempli. Ponekad mi je bilo moguće odrediti njihov antički izvor, što, jasno, ne znači da su
dotične anegdote do Modruškog stigle bez posredovanja Lausbergova Textbrücke (usp. von
Moos I, s. 17, s.v. "Quelle").
Moja kritika teksta De consolatione otkrila je više od tristo citata. Za vrlo mali broj kraćih
navoda nisam do sada uspio odrediti autora. Razmatranje preostalih slijedi.
7.2. Citati rimskih autora

7.3. Ciceron
Važnost Cicerona za De consolatione trojaka je: s osamdesetak navoda, on je najizdašnije
citirani autor u raspravi; nadalje, od cjelokupnog sačuvanog korpusa antičke književnosti,
jedino Rasprave u Tuskulu mogu poslužiti kao model teoretskog priručnika za konzolaciju;
konačno, djelo Modruškog trebalo bi popuniti prazninu koja je u žanru nastala zbog gubitka
Ciceronove Utjehe:
80
Ciceronis uero si extaret opus, quod de hac ipsa ratione conscripsit, forsan et nos et
omnes alios hoc labore leuasset…
(prema V2, f. 2r)
7.3.1. Rasprave u Tuskulu
Premda u svom pregledu konzolacijske tradicije Modruški Rasprave u Tuskulu ne spominje

(što odlično opaža McClure 123), prve tri knjige Ciceronova etičkog djela temeljni su izvor
teorije, egzempla i toposa De consolatione.
Podsjećam da je impozantna količina citata rimskih i grčkih autora upletena već u tekst
Tuskulana, ponekad u argumentativne, a ponekad u estetske svrhe. Po zasićenosti teksta
citatima djelo Modruškog sliči Ciceronovu, no naš biskup odustaje od dijaloške forme i
odlučuje se za "priručnički" tip izlaganja građe.
Prva knjiga Rasprava u Tuskulu Modruškom služi ponajviše kao izvor egzempla. Odande su
prepričane anegdote o Hegesiji zvanom Πεισιθάνατος i Ptolemeju, o Teombrotu ("rectius
Cleombrotus", napominje u kazalu imena Pohlenz kao priređivač Teubnerova izdanja) na
koga je lektira Platona loše djelovala, a Kalimah je o tome sastavio epigram (na ovome mjestu
nepouzdani su ili tekst ili pamćenje Modruškog; premda anegdotu citira dvaput, jednom
smatra da se sa zida u more bacio sam Kalimah, a drugi put skok, i to u Etnu, pripisuje
Empedoklu), o anonimnom Lakedemonjaninu i Likurgovim zakonima, o Lakedemonjanki čiji
je sin pao za domovinu, o žrtvi kralja Kodra, o Teodoru Kirenjaninu i Lisimahu.
Egzempl Tusculanae De consolatione

disputationes
Hegesija i Ptolomej Tusc. 1,34,83 2,13 = V2 43v-44r
(skočio Kalimah) 1,8 = V2 19v

Teombrot, Platon i Kalimah Tusc. 1,34,84
(Empedoklo) 2,11 = V2 37v-38r
Lakedemonjanin i Likurgovi zakoni Tusc. 1,42,100 2,12 = V2 41r-41v
Lakedemonjanka Tusc. 1,42,102 3,10 = V2 66r
Kodro Tusc. 1,48,116 3,10 = V2 65r
Teodor Kirenjanin i Lisimah Tusc. 1,43,102 3,24 = V2 93v
Kleobis i Biton Tusc. 47,113 2,14 = V2 44r-44v
81
Trofonije i Agamed Tusc. 47,114 2,14 = V2 44r
Elizije i Eutinoj Tusc. 48,115 2,14 = V2 44r
U prvom dijelu poglavlja 2,14: Smrt je dobra Modruški, pokazujući da su čak i poganski
bogovi smatrali smrt većim dobrom od života, donosi nisku primjera iz završnih pasusa
Tuskulana 1: o Eliziju i Eutinoju, o Trofoniju i Agamedu, te o Kleobisu i Bitonu (f. 44r-44v).
Ova je trijada antičkih mistično-pesimističnih legendi slavna u konzolacijskoj tradiciji.
Johann 101-102 § 208-211 smatra da je po prvi put objedinjena u nesačuvanoj Krantorovoj
Utjesi, odakle su je preuzeli Ciceron i Pseudo-Plutarhova Utjeha Apoloniju (Cons. Apol. 14,
109A-D). U prva dva primjera Modruški vjerno navodi Ciceronov tekst; no u pripovijesti o
Kleobisu i Bitonu jezični je izraz bliži Herodotu nego dvojici konzolatora (v. dolje 8. 4. b.).
Redoslijed primjera kod Modruškog je upravo obratan nego kod Cicerona i Pseudo-Plutarha.
Ciceron između prve dvije pripovijesti (Kleobis-Biton — Trofonije-Agamed) i treće (Elizij-
Eutinoj) donosi još jedan primjer, priču o Silenu i Midi (Tusc. 1,48,115). Pseudo-Plutarhova
Utjeha navodi ovu priču kasnije (Cons. Apol. 27,115A-C), u drugačijem kontekstu, kao
ponešto lošije motiviranu potvrdu argumenta de temporis vi (Johann 102-103 § 212). U
poglavlju 2,14 De consolatione priča o Silenu i Midi izostaje. Možda je Modruški znao za
Laktancijevu nepovoljnu kritiku teze vita mors — mors vita, temeljenu upravo na egzemplu
Silen-Mida (Lact. Institutiones Divinae 3,19,11-14). McClure 43 javlja da Petrarca u svojoj
poslanici tjeskobom svladanom Boccacciju suprotstavlja Ciceronovo i Laktancijevo
vrednovanje ove pričice, zastupajući srednji put među njima. Coluccio Salutati također se na
tri mjesta u svojim pismima osvrće na priču o Silenu i Midi izražavajući prema njoj rezervu,
kako svjedoči von Moos T 769.
U Raspravama u Tuskulu 2 Modruški je našao prvenstveno ideje koje su dale podlogu
poglavlju 3,10: Deveti lokus po časti (f. 64r-68r). To su pasusi u kojima Ciceron upozorava da
osjećaj časti nadvladava bol i strah, da olakšava svaki napor (Tusc. 2,24,58-59 i 2,26,62).
Ovaj lokus u razradi Modruškoga uključuje utjehu prilikom smrti za domovinu, te
dokazivanje da je ono najčasnije ujedno i najkorisnije. Koliko je meni bilo moguće ustanoviti,
proučavatelji povijesti konzolacije ne izdvajaju lokus časti kao poseban skup argumenata niti
u antici, a pogotovo ne u srednjem vijeku. Utješnu vrijednost honestum preceptivno spominje
Petar od Bloisa, a praktično se na časnost – opominjući konzolanda visokog ranga – poziva
Laurencije od Durhama (usp. 4. 4. e. i 4. 4. f.); ali oslanjanje na drugu knjigu Tuskulana
prilikom uvođenja pojmova "časti" i "časne smrti" (vrlo svjetovno shvaćenih) u krug
konzolacijskih argumenata pokazuje kako senzibilitet svoga doba Nikola Modruški izražava
pomoću antičke književnosti.
Treća je knjiga Tuskulana za De consolatione najvažnija, jer pasus Tusc. 3,31,76, izlažući pet
pristupa utjesi antičkih filozofskih škola, čini jezgru i teoretsku okosnicu čitave knjige
Modruškog; kako zbog iznesenih podataka, tako i zbog Ciceronova eklektičnog pristupa
cijelom problemu, koji Modruški uočava i odobrava:
At Cicero hęc omnia consolationis medicamina complexus est, et recte quidem. Neque
enim omnes similiter mouentur, uerum alius alio et unus quidem grauius quam alter,
neque satis exploratum habes quid cui magis conducat, ideo tentanda sunt singula
etiam si sint parua uel tenuia…
82
(De cons. 2,1 = V2 22r)
Na treću se knjigu Tuskulana Modruški oslanja pri razmatranju različitih stručnih problema:
tehnike praemeditatio malorum kao četvrtog načina utjehe (Tusc. 3,13,28-14,30 i 16,34 ~ V2
100r-101v), terapeutske vrijednosti tugovanja (Tusc. 3,27,64 = V2 113r), negativne ocjene
žalobnih običaja, te važne modifikacije u definiciji utjehe — tuga, koja je mnijenje o zlu,
mora biti svježe mnijenje (opinio malorum recens; Tusc. 3,31,75 = V2 4r-4v).
Ciceronov emocionalni angažman u Raspravama u Tuskulu "daje stilu strastvenu svečanost i
prožima pojedine stranice lirskim intenzitetom tek rijetko dostignutim u latinskoj prozi"
(Conte 192). Modruškom nije promakla ova kvaliteta Ciceronova djela; i sam živo
zainteresiran za retoričku kvalitetu konzolacije, autor De consolatione u svoju knjigu uvrštava
naročito dojmljiva mjesta Tuskulana, praeclare scripta (usp. V2 f. 105r, 117r). Primjer su
estetski vrijednih tekstova oba citata iz Rasprava u Tuskulu 5, pohvala filozofije kao izvora za
konzolaciju (Tusc. 5, 1,4-2,5 = V2 54v-55r) i priča o Damoklovu maču citirana in extenso
(Tusc. 5, 20,57-21,62 = V2 49v-51r; za najavu i ocjenu Modruškog v. gore 8.1.). Kao illa
dignissima… oratio najavljena je Sokratova eshatološka spekulacija (Platon, Apologija 40c i
d. = Cic. Tusc. 1, 41,97-99 = V2 37v-39r).
Ciceronovim argumentima Modruški zna pristupati kreativno. Kao potvrdu teze da svaka
vrlina može obuzdati svaku tjeskobu, u poglavlju 4,4: Treći lokus po vrlini Modruški opširno
citira Ciceronovo razmatranje odnosa bola, sramote i vrline (Tusc. 2, 13,31-14,33 = V2 105r-
105v). Citatu Modruški dodaje detaljnu uputu kako i zašto argument o tjelesnom bolu
prilagoditi blaženju duševnih tegoba.
Hec licet Cicero de corporis oppressione dicat, poteris tamen ea leui commutatione ad
animi transferre angustias atque adeo melius quod corpus uiolentię subiectum est,
animus minime; corpus multa inuitum tolerare cogitur, animum nisi uolentem
suppeditare potest nemo; uirtus autem, quoniam a uoluntate proficiscitur, magis in illis
locum habet quę uoluntati obnoxia sunt, quam que necessitati. Itaque rectius ex ratione
uirtutum animo mederi poteris quam corpori et ex unaquaque uirtute propriam
adhibere medicinam…
(De cons. 4,4 = V2 105v)

Jedan važan utješni argument koji nude Tuskulane, pogotovo u prvoj knjizi, Modruški nije
iskoristio. To je tema besmrtnosti duše.
Kao što je pokazao McClure 109-110, ova tema, koja će zaokupiti filozofiju petnaestog i
šesnaestog stoljeća, neke od najranijih humanističkih obrada dobiva upravo zahvaljujući
konzolacijskim ili "remedijalnim" interesima. Oslanjajući se na Tuskulane 1 Petrarca nudi
besmrtnost kao lijek u poglavljima De metu mortis i De morte svoje knjige utjehe O
lijekovima za dobru i lošu sreću (De remediis utriusque fortunae 2,117 i 2,119). Salutatijev
prijatelj Francesco Zabarella u polemici iz 1400.-01. mišljenja je da Ciceronove rasprave o
besmrtnosti duše u Tuskulanama 1, Scipionovu snu, jednom pismu Atiku (10,8) i kraju O
starosti nude "viši", suptilniji nivo utjehe; stoičke maksime Tuskulana 3 namijenjene su tek
manje mudrima. Carlo Marsuppini, imitirajući 1433. u Konzolaciji za Lorenza di Giovanni i
Cosima de' Medici Pseudo-Plutarhovu Utjehu Apoloniju (v. dolje 8. 4. a.), također pribjegava
argumentu o besmrtnosti. Ondje svoje žarište nalazi i najpopularnija i najdulja talijanska
utjeha povodom smrti sina, Oratio consolatoria Francesca Filelfa (1461.). Nakon završetka
De consolatione nastat će najpotpunija filozofska rasprava Quattrocenta o besmrtnosti,
Ficinova Theologia Platonica de immortalitate animorum (1469.-74.).
83
Četiri okolnosti utječu na izostavljanje teme besmrtnosti iz konzolacijskog repertoara Nikole
Modruškog. Njegova je knjiga usmjerena upravo onoj manje mudroj i manje filozofski
nastrojenoj publici za koju Zabarella predviđa jednostavnije Ciceronove naputke. Zatim,
teoretske spekulacije o sreći na drugom svijetu, kako zaključuje von Moos T 881-882, u
srednjovjekovnoj konzolaciji imaju zanemarivo malen udio, nasuprot patrističkim obradama.
Favez 158 uočava da, među crkvenim ocima, u konzolacijama Ciprijan i Jeronim rijetko
govore o dogmi uskrsnuća, za razliku od Ambrozija (najveći dio drugog Nadgrobnog govora
Satiru posvećen je ovoj temi) i Paulina iz Nole. Omiljeni sveti otac Modruškog je Jeronim;
kako ću pokazati (v. dolje 8. 5.), Ambrozije, Ciprijan i Paulin odsutni su iz De consolatione.
Napokon, u poglavlju 3,21: Drugi lokus po djelima pokojnika Modruški iskazuje shvaćanje
besmrtnosti koje nema veze s Platonovim učenjem.
cum homini non sit data secundum personam ęternitas, sed secundum genus, ęgre
ferendum non est si et debitam personę inierit conditionem et munus ęternitatis per
propagationem sobolis sit consecutus.
(V2 87v)
Prve tri knjige Rasprava u Tuskulu, kao kod Modruškog, među glavnim su izvorima
gorespomenute Petrarkine rasprave O lijekovima za dobru i lošu sreću (1354.-66.; usp. gore 4.
4. i.). Ciceronovu tezu da je tuga bolest duha kritizira Bevilacqua, pišući u ime Jacopa
Antonija Marcella 1463. Excusatio adversus consolatores povodom smrti sina (McClure 115).
Tuskulane kao uzor ističe Matteo Bosso u dijalogu De tolerandis adversis (1462.-63.).
7.3.2. Pisma
Modruški citira pisma iz dvaju od četiri Ciceronova epistolara: iz zbirki Pisama prijateljima
(Ad familiares) i Pisama Brutu (Ad M. Brutum); ne koristi Pisma Atiku (Ad Atticum) niti
Pisma bratu Kvintu (Ad Quintum fratrem). U doba nastanka De consolatione sva su
Ciceronova pisma dostupna; kodeks s pismima Atiku, Kvintu i Brutu ponovno je otkrio
Petrarca 1345. u Veroni, dok je Pasquino Capelli, milanski kancelar, pronašao Ad familiares
1389. u Vercelliju (Reynolds 119). Prvi je nakon mnogo stoljeća u posjed kompleta pisama
došao Coluccio Salutati 1392., da bi otada korpus Ciceronovih pisama neprekidno i snažno
djelovao na humanističku epistolografiju.
Moderni priručnici — Artemis s.v. Trostliteratur, OCD s. v. Consolatio — kao primjer
utješnih pisama iz Ciceronova korpusa navode:
fam. 4,5 Servije Sulpicije Ciceronu povodom smrti kćeri i propasti republike zbog Cezarove
diktature
fam. Ciceron Ticiju povodom smrti sina

5,16
fam. Fadiju, o progonstvu

5,18
fam. 6,1 Torkvatu, o progonstvu i ratu
84
Brut. 17 Ciceron Brutu.
Od ovih pet, Modruški citira četiri, ne posežući jedino za pismom Torkvatu (fam. 6,1).
Konzolatorne elemente Modruški pronalazi u daljnjih devet pisama.
fam. 1,5 i dva pisma prokonzulu Lentulu, utjeha za nepravednu optužbu.

1,6
fam. 4,3 i poput navedenog 4,5 spadaju u konzolacijsku prepisku Cicerona i Servija; pismo 4,3 je
4,6 utjeha Serviju tijekom nepovoljne političke situacije u republici, a 4,6 odgovor na
Servijevu utjehu (iz 4,5), Ciceronov u urbanitas zaodjenut izraz potpunog očajanja.
fam. 4,12 zapravo nema veze s konzolacijom, već je jednostavno Servijev izvještaj Ciceronu o
atentatu na Marcela.
fam. 4,13 pismo Figulu utjeha je u političkim teškoćama.
fam. 5,13 (Lukceju) ljubazna je zahvala za konzolaciju.
fam. 5,17 (Sitiju) utjeha je i apologija za neuspjeh Ciceronova angažmana u obrani adresata.
fam. 6,13 (Ligariju) javlja o rezultatima intervencije u Rimu u adresatovu korist i hrabri ga.
Korpus Ciceronovih pisama, ovisno o adresatu i temi, mnoštvom fino nijansiranih stilova
pokriva cijeli spektar od svakodnevnog do visoko retoričkog govora. Ovaj je spektar u
utješnim pismima znatno sužen, jer aptum okolnosti koje traže konzolaciju uvjetuje uzvišeniji
registar čak i u pismima prijateljima. Upravo je ta retoriziranost diskurza interesirala
Modruškog; kao što se priprema građa za retoričke vježbe, on "rastavlja" Ciceronova pisma
na ostvarenja konzolacijskih lokusa. Tako fam. 4,5 pruža topose (o opreci lokus-topos v. gore
6.) za:
– lokus po sućuti (De cons. 4,8),
– po podsjećanju na gore (3,18),
– po uvjetima ljudskog postojanja (3,6),
– po pravom trenutku (3,13),
– po stidu (4,2),
– po vrlini (4,4), i
85
– za lokus po strahu (4,5).
Modruški ima sluha za razvijanje konzolacijskih argumenata iz konkretnih rimskih političkih
situacija, što je važno obilježje Ciceronovih i ciceronovskih utješnih pisama. Na naglašeno
političkom citatu Servija fam. 4,5,5 Modruški objašnjava prvo od svoja dva viđenja lokusa de
opportunitate mortis u De cons. 3,13: Primus locus a tempore debito. Evo citata i
interpretacije Modruškog.
Extenuatur enim haud modicum detrimenti cuiusuis dolor si id tempore debito aut
iusto accidisse docebitur. Vt Seruius Sulpitius fecit cum inquit:
"Ab hisce rebus animum ad cogitationem tuam aduoca atque ea reminiscere potius quę
digna tua persona sunt: illam, quam dicis opus fuerat uixisse, una cum re publica
fuisse et cum res publica occideret, uita excessisse."
Quibus uerbis prudentissime Ciceronem persuadere uoluit filiam eius amplius uiuere
non oportuisse, nec fas esse re publica extincta ipsam superstitem optare, cum post
casum eius honeste uiuere nequiuisset; atque ex eo insinuat oportunissimo tempore
ipsam a uita destitutam.
(V2 74v-75r)
Lokus de opportunitate u oba svoja ostvarenja, političkom i katastrofičkom (v. dolje 8. 3. a.),
u srednjem vijeku ima, kako kaže von Moos T 762, tek ein kärgliches Nachleben, no biti će
više po ukusu renesansi i baroku. To potvrđuje i De consolatione.
Od političke dimenzije Modruški počinje i razradu lokusa po podsjećanju na gore (De cons.
3,18). U prvoj polovici poglavlja to veće zlo koje već trpimo ili tek predstoji jest katastrofalno
stanje države, što potvrđuje niz od pet citata iz pisama Ciceronova korpusa. Tek nakon toga
Modruški poseže za religiozno-egzistencijalnim izvedbama lokusa.
Humanističke sklonosti Modruškog potvrđuje i odabir citata koji u srednjovjekovnoj
konzolaciji nemaju recepcije. Takva je glasovita Servijeva refleksija o prolaznosti "i gradovi
propadaju" (fam. 4,5,4) koja nakon odjeka kod Ambrozija (ep. 39,3) nestaje sve do renesanse,
kako je ustanovio von Moos T 619; Modruški je preuzima uključujući i deprecijaciju gubitka
"unius mulierculae animula", što je, uočava Favez 66, Ambrozije taktično ublažio
završavajući pasus kršćanskom idejom. Citat fam. 5,16,2, pak, artikulacija je topike condicio
humana koja ulazi u von Moosov podskup homo es — nosce te; ovo mjesto u srednjem vijeku
navodi tek Lupus Servatus (von Moos T 593). Kod Modruškog ono, prikladno, postaje prvi
primjer u poglavlju De cons. 3,6: Quintus locus a conditione humana. Von Moos T 517
usputno tvrdi da isti citat u konzolacijskom kontekstu nakon kasne antike koristi "tek
Erazmo".
Usporedba funkcija koje Modruški dodjeljuje citatima Ciceronovih pisama s funkcijama koje
isti citati imaju u srednjovjekovnoj konzolacijskoj književnosti, provedena pomoću von
Moosove kapitalne sistematizacije lokusa, neprestano je iznosila na vidjelo razlike pristupa
Modruškog u odnosu na srednjovjekovlje. Različit pristup omogućen je višeznačnošću jezične
umjetnine — što, dakako, nije ekskluzivno obilježje Ciceronovih ili antičkih tekstova. Često
je u istom odlomku, u istoj rečenici, konkretizirano više lokusa, i o interpretatoru ovisi gdje će
biti stavljeno težište, prilikom ponovne upotrebe kao i prilikom tumačenja teksta.
Nekoliko primjera.
1. Iz pisma Brutu:
86
Accepisti tu quidem dolorem; id enim amisisti cui simile in terris nihil fuit; et est
dolendum in tam graui uulnere ne id ipsum, carere omni sensu doloris, sit miserius
quam dolere.
(Brut. 17,2 = V2 113v-114r)

Ovaj ulomak crkveni oci antike i ranog srednjeg vijeka (Augustin u Sermones, Gregorije
Veliki u Moralia in Iob) koriste za kritiku stoičke apatije, oslanjajući se na drugi dio rečenice
ne id ipsum, carere omni sensu doloris, sit miserius quam dolere (von Moos T 420). Modruški
ovdje čita početak rečenice, pohvalu izgubljenih dobara. Uvrštavajući ulomak u pogl. 4,10:
Treći lokus po pohvali, najavljuje ga ovim riječima:
bona, quorum iactura facta est, collaudabis plurimisque uerbis efferes [V2 efferas]
affirmans etiam digna esse quę doleat, ut Cicero ad Brutum…
(V2 113v)
2. Iz pisma Ticiju:
Non est iam grauitatis et sapientię tuę, quam tu a puero prestituisti, ferre immoderatius
casum incommodorum tuorum qui sit ab eorum, quos dilexeris, miseria maloque
seiunctus. Etenim eum te semper et priuatis in rebus et publicis prestitisti, tuenda ut sit
tibi grauitas et constantię seruiendum. Nam quod allatura est ipsa diuturnitas, quę
maximos luctus uetustate tollit, id nos precipere consilio prudentiaque debemus;
etenim si nulla fuit unquam liberis amissis tam imbeccillo mulier animo, quę non
aliquando lugendi modum fecerit, certe nos, quod est dies allatura, id consilio
anteferre debemus, neque expectare temporis medicinam quam representare ratione
possumus.
(fam. 5,16,5-6 = V2 104r-104v)

Kod Modruškog, u pogl. 4,4: Treći lokus po vrlini, ovaj citat ilustrira argument da je utjeha
koju pruža vrlina aequanimitas lako dohvatljiva, traži od nas tek malo samokontrole:
Poteris autem et ualidius impellere si, quod hortaris, facile factu esse docueris ex hoc
quod in nostra situm est manu, si modo nos cohibere paululum uoluerimus et non dare
impatientię manus…
(V2 104r)
U von Moosovoj sistematizaciji važan je dio od quod allatura… kao oblikovanje stoičke ideje
"doličnija je utjeha razuma nego protoka vremena" (ratio potius quam dies, odnosno tempore
sanari turpe); dio eum te semper… constantiae seruiendum von Moos T 1230 interpretira kao
antički motiv naglašavanja patnikova ranga. Samokontrola jest jedna od glavnih vrlina
srednjovjekovnog plemstva (na nju upućuju ostale: moderatio, temperantia, fortitudo,
sapientia), ali Modruški se ovdje ne poziva na nobilitas, niti na visok društveni status. Princip
tješenja uglednih i mudrih obradio je već u 1,5 i ustanovio da tu nema velikih problema – no
ni ondje ne spominje staleške obaveze, kao što to čini npr. Hildebert od Lavardina 1120. u
"najizrazitijem primjeru 'aristokratski' utemeljene zabrane tugovanja u čitavoj
srednjovjekovnoj utješnoj književnosti" (von Moos T 1239; usp. 4. 4. f.):
87
Cum bene multis imperes, nulli melius imperas quam tibi… Nostis profecto regis esse
sibi primum, deinde populo dominari; nostis principem, donec de seipso triumphet,
obscure de hostibus triumphare…
(Hildeb. ep. I 12, cit. von Moos T 1124)

Publici kojoj Modruški namjenjuje De consolatione ideja nobilitas je nekako izvan horizonta
interesa, a obavezama visokog društvenog položaja Modruški prilazi s negativne, pomalo
makijavelističke strane: utjehu može donijeti izazivanje straha kod ojađenog, upozoravanje da
će se zbog tuge zamjeriti "svojim dragima". Tko bi ti dragi mogli biti, vidi se iz dva primjera
koji slijede – Brutova odnosa prema vojsci i građanima koji u njega polažu nade (Brut.
17,1,9) te Jeronimova opisa biskupovih obaveza prema pastvi (ep. 60,29). "Demokratsko
ozračje" može se naslutiti iz interpretacije citata Josipa Flavija u istom poglavlju.
Analizirajući Joabov utješni govor Davidu, Modruški izdvaja iz niza argumenata posljednji,
prijetnju da će se narod odmetnuti od kralja koji predugo tuguje, uz sljedeće upozorenje:
He eedem partes et nobis ferme semper ad consolandum suppetere possunt, pręter

illam ultimam quę ex ratione tyrannidis accipitur. Possumus tamen eam et apte et pie
ex ratione diuina mutuari…
(De cons. 4,5 = V2 107v-108r)

3. Vrijednost koju Modruški pridaje konzolacijskim formulacijama Ciceronovih poslanica
očituje se i u odluci da upravo ulomak jednog Tulijeva pisma (fam. 4,13,7) zaključi čitavu De
consolatione – nakon toga slijedi samo obligatna molitva. Dok svaki citat Modruški najavljuje
pozitivnom vrijednosnom ocjenom (što se i može očekivati u tekstu sličnom florilegiju), fam.
4,13,7 – dijelom i zbog svog retorički važnog položaja; ima, naime, ulogu peroratio – dobiva
izuzetno priznanje:
quo dicto solo, quoniam huic nostrę disputationi uniuerse aptissimum uisum est, totam
hanc sermocinationem (…) uoluimus concludere.
(De cons. 4,22 = V2 135r-135v)

4. Nekoliko je puta Modruški smatrao umjesnim priložiti vlastito objašnjenje Ciceronove
suptilne urbanitas i njegovih filozofskih koncepata. Nakon fam. 4,13,1 u De cons. 1,5 (V2
11r) Modruški obrazlaže Ciceronovu sintagmu pendere extrinsecus. Nakon fam. 5,18,2 u De
cons. 3,27 (V2 98v) renesansni autor u entimem razvija Ciceronovo usputno nabrajanje dobara
koja su Fadiju preostala. Najvažnija interpretacija Modruškoga posvećena je, pak, fam. 4,13,4
u De cons. 1,5 (V2 12r-12v). Ondje se raspravlja o tješenju "preziratelja ljudske egzistencije",
humanarum rerum contemptores (taj stoički termin potječe također iz gore spomenutog Cic.
fam. 4,13,1), kakve nesreća može potresti, ali ne i zgromiti. Donosim i citat i analizu.
"Ea quidem facultas uel tui uel alterius consolandi in te summa est, si unquam in ullo
fuit. Itaque eam partem, quę ab exquisita quadam ratione et doctrina proficiscitur, non
attingam, tibi totam relinquam. Quid sit forti et sapienti homine dignum, quid grauitas,
quid altitudo animi, quid acta tua uita, quid studia, quid artes, quibus a pueritia
floruisti, a te flagitent, tu uides."
Vide, quęso, quam prudenter eum admonuit et obliqua oratione insolentiam simul
atque arrogantiam euitauit, et quod propter suam modestiam ac amici auctoritatem
grauitatemque, cui tantum tribuit ut eum monere non audeat, se facturum negauit,
88
tamen sapientissime effecit. Induxit eum pulcherrime omneque ipsius studium
accendit ad tuendam honoris existimationisque [eius] suę rationem [atque] ad
curandumque diligentius ne opinionem preclaram, quam homines de sapientia et
fortitudine eius conceperant, ipse dolendo mollius turpiter perdat ac subuertat. Hinc
nos rectissime admonemur in consolandis grauioribus ac prudentioribus uiris ut et
nostri pudoris et eorum a/u/ctoritatis curamus rationem habere et non illis nos
pręceptores aut doctores exhibeamus, ne nostrum consilium sapientię eorum preferre
uideamur, uerum quicquid uel dicere uel facere uoluerimus, uerecundius agere ac
ipsorum dignitatem in omnibus conseruare; ita fiet ut et impudentię notam pulchre
effugiamus et apud eos non minus oratione quam beniuolentia ualeamus.
(De cons. 1,5 = V2 12r-12v)
7.4. Upotreba Boetija

S jednim izuzetkom, svi citati Boetijeve Utjehe filozofije kod Modruškog potječu iz druge
knjige, u kojoj rimski filozof opširno meditira o Fortuni. Analiza prirode i promjenjivosti
Fortune bit će i glavna zadaća Boetijevih citata u De consolatione.
Onaj jedan gore spomenuti izuzetak ujedno je i jedini poetski citat iz Boetijeva prosimetrum.
Radi se o stihovima 15-20 Cons. phil. 1v1, koji pri kraju De consolatione (4,21 = V2 132v-
133r) ilustriraju želju za smrću kao prvu reakciju osoba pogođenih teškim nesrećama. Nakon
Boetija slijedi Jobova tužaljka (Iob 3,20-22) i diskusija o samoubojstvu s pozivanjem na
antičke primjere.
Prikazujući dijakronijski razvoj lokusa varietas fortunae von Moos T 623 tvrdi da se u
utješnim spisima antike topika prolaznosti javlja u vezi s lokusom de communi hominum
condicione, kao i uz lokus de miseriis vitae (kao argument za misao a malis mors abducit,
non a bonis). Upravo u ovim kontekstima susrećemo glavninu Boetijevih tekstova kod
Modruškog. Citati Cons. phil. 2p1,9-19 i 2p2,8-11 osnova su i veći dio poglavlja De cons. 3,5:
Četvrti [lokus] po prevrtljivosti i zakonima Fortune, za kojim slijedi 3,6: Peti lokus po
uvjetima ljudskog postojanja. Dalje, Cons. phil. 2p2,2-7 nalazi se kao potvrda teze ualetudo
naturae bonum, non hominis, pri kraju opsežnog poglavlja 2,8: O bijedi ljudskog života.
Varijacija teme a malis mors abducit…, odnosno dokazivanje da bona Fortunae (npr.
bogatstvo) ne samo nisu bona, već su mala, potkrijepljena je Boetijevim Cons. phil. 2p5,32-
33, uz opširnu parafrazu Modruškog (1,7: Lijek za one koji su previše odani zemaljskim
dobrima = V2 16r).
Modruškog je mogla dodatno privući jedna stilska vrlina. Boetijevo je djelo u osnovi dijalog;
zahvaljujući tome, svih šest opširnijih citata u De consolatione (od ukupno 13) sadrže bar
jednu apostrofu, odnosno obraćanje sugovorniku u drugom licu jednine. Kako u svim citatima
govori Filozofija, nekoliko puta personificirajući Fortunu, tu se sugovornik višeg ranga
obraća nižemu, često uz prijekore (npr. At, omnium mortalium stolidissime, si manere incipit,
sors esse desistit 2p1,19 = V2 60r; Quid homo tu ream me cotidianis agis querelis? 2p2,6 = V2
35v itd). Ton je ovih obraćanja drugačiji od ljubazne, obzirne ravnopravnosti Ciceronovih
pisama; bliži je stilu stoičko-kiničke dijatribe i patrističkom rigorizmu Pisma Turaziju.
Boetijevim se citatima registar kojim moraju raspolagati dušebrižnik i orator širi u jednom
vrlo korisnom smjeru, odozgo nadolje.
7.5. Upotreba Seneke
89
De consolatione crpi iz dva djela koje srednji vijek i renesansa smatraju Senekinima; jedan je
od njih kratki spis De remediis fortuitorum; drugi su Pisma Luciliju. Dvije me okolnosti u
vezi s njima navode na pitanje citira li Modruški izravno iz Senekine zbirke od 124 etička
pisma. Najprije, u uvodnom pregledu književnih ostvarenja koja spadaju u žanr konzolacije,
Modruški donosi ovakvu formulaciju:
et Senece tam ille de consolatione codex insignis quam alter, quem de remedijs
fortuitorum appellauit.
(De cons. Praef. = V2 2r)

McClure 250 bilj. 37 drži da se Senece… de consolatione codex može odnositi na bilo koju od
tri Senekine rasprave-utjehe: Marciji, Polibiju ili majci Helviji, ili na sve njih zajedno. Protiv
toga govori činjenica da se nijedan od navedenih Senekinih "dijaloga", premda su prisutni u
konzolacijskoj tradiciji, ne citira u djelu Modruškoga. Sam po sebi ovaj argument nije
presudan, jer u istom pregledu Modruški spominje i consolatoriae epistolae Ciprijana i
Bazilija Velikog, koje također neće iskoristiti, a ne navodi Tuskulane, koje koristi itekako
(usp. 8. 2. a. i 8. 5.). Sumnju produbljuje pasus u 3,15: Treći lokus po neizbježnosti.
Atque ut sapientissima Senecę complexione utar:
Nonne tibi uidetur stultissimus omnium qui queritur quod ante annos mille non
uixerit? Eque stultus est qui flet quod post annos mille non uiuit; hęc paria sunt. Non
eris nec fuisti: utrunque tempus alienum est. In hoc punctum coniectus es, quod ut
extendas, quousque tandem extendes? Aut quidnam lucri uel commodi reportaturus?
Qua re Nestor puerum incunabulis extinctum nunc superat? Quid eo amplius modo
habet cum uterque sit mortuus? Non ergo uiuere bonum est, sed bene uiuere; et
sapiens uiuit quantum debet, non quantum potest. Citius mori aut tardius ad rem non
pertinet: bene autem mori est effugere [e] male uiuendi periculum.
Portus est aliquando petendus, nunquam recusandus; in quem si quis delatus intra
primos annos est, non magis queri debet quam qui cito nauigauit. Alium enim, ut scis,
uenti segnes ludunt ac detinent, et tranquillitatis lentissime tedio lassant, alium
pertinax flatus celerrime perfert. Idem euenire nobis puta. Alios uita uelocissime
adduxit quo ueniendum erat etiam cunctantibus, alios [alijs V2] macerauit et coxit.
Hic Senecę est discursus; sed ille Ciceronis non indoctior…
(De cons. 3,15 = V2 76v-77r)

Tekst ovdje donesen kurzivom, i mojim priređivačkim zahvatom podijeljen na dva pasusa,
jest mélange Sen. ep. 77,11-12 (od početka do quousque tandem extendes) i Sen. ep. 70,3-4
(Portus est aliquando… do kraja). Već je ovo neobično, budući da Modruški obično ne radi
centones, nego upozorava na promjenu izvora i kad se radi o istom autoru. Ali tekst između
citata (Aut quidnam lucri… male uiuendi periculum) ne može se pronaći niti u De remediis,
niti u danas prihvaćenom korpusu Senekinih djela, premda se Nestor spominje na završetku
77. pisma (77,20: Nulla vita est non brevis; nam si ad naturam rerum respexeris, etiam
Nestoris et Sattiae brevis est). Ili je Modruški upleo vlastitu varijaciju Senekinih motiva koju
pri diktiranju i redigiranju nije kao takvu označio, ili se iza Senecae de consolatione codex
ipak krije neki neproučen, Seneki pripisan florilegij konzolacijskih tekstova, u optjecaju u
Italiji druge polovice Quattrocenta.
90
Bilo kako bilo, Seneka je, nakon Cicerona, drugi epistolografski izvor De consolatione.
Modruški citira pet pisama:
63 (po staroj podjeli = 7,1) utjeha povodom smrti Lucilijeva prijatelja Flaka
70 (= 8,1) o životu i njegovu preziranju
76 (= 9,2) o ljudskoj prirodi i vrlini
77 (= 9,3) još jednom o životu i njegovu preziranju
78 (= 9,4) o boli i bolesti
Opet, kao i u Ciceronovu slučaju, današnji čitaoci i leksikoni uz ep. 63 u konzolacije

uvrštavaju kod Modruškog nenazočna pisma:
81 utjeha za nezahvalnost
93 uz smrt filozofa Metronakta
99 Marulu, o smrti sinčića
107 utjeha povodom bijega robova
Kod Modruškog najznačajniju ulogu citati Senekinih Pisama dobivaju u De cons. 4,1: O
četvrtom načinu utjehe. Ondje su ep. 63,14-15 i 76,34-35 primjeri praktičnog ostvarenja
tehnike premeditacije, za koju teoretsku osnovu pružaju Tuskulane.
U De cons. 2,3: Kako treba pristupati teškim tjeskobama Seneka ponovo pruža praktičan
primjer, ostvarujući dvije faze u retoričkoj utjesi: dok se čeka da bol sazrije, treba ga blažiti
supatnjom i suosjećanjem, a tek ga kasnije uklanjati filozofskim argumentima.
Drastična, koncentrirana kiničko-stoička argumenta consolatoria kakvih ima u Senekinim
pismima (usp. npr. ep. 93 i 99) Modruški zaobilazi. Tu funkciju u De consolatione preuzimaju
citati Pseudo-Senekina De remediis fortuitorum, dok je Seneka Pisama Luciliju, kako ga
prezentira Modruški, uzorni amicus compatiens i mudri, uviđavni učitelj.
7.5.1. De remediis fortuitorum
Iz lapidarne "konzolacijske apoteke" De remediis fortuitorum Modruški uzima naputke za

sljedeće tegobe:
– smrt (i posebni slučajevi: smrt u tuđini, nasilna, prerana),
91
– izostanak pogreba,
– loša reputacija,
– nemoć,
– zavist,
– brodolom,
– napad razbojnika,
– gubitak prijatelja,
– gubitak žene.
Detaljna raščlamba i pokrivanje konkretnih tipova ljudskih nedaća, koji su De remediis učinili
štivom privlačnim za skolastike i Petrarku, bili su korisni pragmatički zamišljenoj De
consolatione. Pseudo-Seneka je, tako, jedini izvor primjera za De cons. 3,22: Treći lokus po
vrsti smrti i 3,28: Drugi lokus o opasnosti.
Druga osobina koju Modruški cijeni kod Pseudo-Seneke jest domišljatost, facetia. Zato opet
Seneka pruža glavninu materijala za De cons. 4,12: Drugi lokus po duhovitom obratu ili činu;
osim njega, citirana je samo još jedna Vergilijeva doskočica. No trezvenost Modruškog –
svijest o broju stoičkih svetaca u potencijalnoj publici De consolatione – čini autora
povremeno rezerviranim prema istoj toj facetioznosti De remediis, a prema Pseudo-Senekinim
preceptima sumnjičavim onoliko koliko je to i moderni čitalac. Pošto je Modruški u 3,22:
Treći lokus po vrsti smrti upozorio da mudraci nisu našli nikakvu prikladnu utjehu za
slučajeve sramotne ili nepravedne smrti bližnjih, tu nemoć on ilustrira doskočicama iz De
remediis.
uix enim etiam a doctissimis sapientissimisque uiris aliquid ad hunc locum

accomodatum idoneumue inueniri potest. Quod quidem uel ex illis Senecę dictis
intelligi potest ubi respondet ad illud quod dictum est: "Decolaberis."
"Quid interest", ait, "an cesim moriar an punctim?"
Et rursum:
"Sed ferieris et multi in te gladij conuenient." "Quid refert", respondit, "quam multa
sint uulnera? Non potest amplius quam unum esse mortiferum."
Hęc quanti momenti sint prudens lector diiudicet.
(De cons. 3,22 = V2 88v-89r)
7.6. Upotreba Vergilija

Umjetnička ostvarenja konzolacijskih lokusa, postupaka i motiva Modruški nalazi i u poeziji,
u prvom redu kod dva najpopularnija rimska pjesnika svih vremena: Vergilija i Ovidija. Prema
broju citata u De consolatione (po četrdesetak) oni zauzimaju drugo (Ovidije) i treće mjesto.
92
Glavnina Vergilijevih citata potječe iz Eneide, renesansi najprivlačnijeg Vergilijeva djela i
temeljnog školskog teksta od antike nadalje. Osim Eneide, Modruški citira još samo dvije
Ekloge, i to vrlo oskudno; dvaput E. 5, tužaljku za mrtvim Dafnisom, i jednom E. 10,
konzolaciju za ljubavne jade Kornelija Gala.
Ekscerpirajući Eneidu u konzolacijske svrhe Modruški demonstrira temeljito poznavanje
velikog epa. Najčešće citira ranije knjige, koje su i danas najprivlačniji dijelovi Eneide – a i
standardna đačka lektira: u De consolatione to su prva, četvrta, druga i šesta knjiga (poredane
ovdje po učestalosti citiranja). Malobrojniji citati dolaze iz knjiga 3 i 5 (pokrivena je, dakle,
cijela prva polovica Eneide), te 7, 10 i 11. Stupanj prisnosti s ovim spjevom koji Modruški od
svoje publike očekuje – znamo da su adresati De consolatione oni koji nisu visoko obrazovani
filozofi, teolozi i mudraci – naš autor naznačuje dajući ovdje-ondje samo referencije na
određena mjesta Vergilijeva epa, a ne citate. Čini tako u 3,24 – gdje bez specificiranja devete
knjige Eneide upućuje na tužaljku Eurijalove majke (A. 9,473-502), i u 4,13 – gdje nakon
brojnih pjesničkih primjera za utjehu spe futuri boni napominje općenito:
Non solum autem hec, sed et alia ex hac ratione exempla apud Virgilium passim
comperies.
(De cons. 4,13 = V2 119r)

Ispitivanje citata, pogotovo dužih, i njihovih konteksta, otkriva mi dva dodatna načela – uz
konzolacijsku prikladnost – koja privlače Modruškog. To su psihološko opažanje i
dramatičnost. Oba objedinjava Vergilijev prikaz mahnitanja Amate, Latinove žene (Verg. A.
7,376-387).
testimonio Aristotelis multos in insaniam uertit mentis angor. Vnde et Virgilius non
inconcinne de Amata Latini uxore fingit, cum impetrare nequiuit Lauiniam Turno in
coniugium dari:
Tum uero infoelix ingentibus excita monstris
Immensam sine more furit lymphata per urbem.
Ceu quondam uolitans torto sub uerbere turbo,
Quem pueri magno in gyro atria uacua circum
Intenti ludo exercent; ille actus habena
Curuatis fertur spatijs; stupet inscia turba
Impubisque manus mirata uolubile buxum;
Dant animos plagę; non cursu segnior illo
Per medias urbes agitur populosque feroces,
Quin etiam in siluas simulato numine Bacchi
Maius adorsa nefas maiorem orsa furorem
93
Euolat et natam frondosis montibus a/b/dit.
(De cons. 1,3 = V2 7v)

Preferiranje ostvarenja s više patosa potvrđeno je izborom Vergilijeve ilustracije za 3,21:
Drugi lokus po djelima pokojnika. Prema von Moos T 1403, Vergilijeva mjesta koja su
doživjela izvjesnu konzolacijsku recepciju kao argument solacia prolis jesu A. 3,490 (sic
oculos, sic ille manus, sic ora ferebat) i A. 2,503 (… spes ampla nepotum). Umjesto ovih
primjera za nadomjestivost gubitka potomstvom Modruški bira negativan: Didoninu
neostvarenu želju (Verg. A. 4, 327-330).
Ex hoc genere solatij erat quod Dido optabat illo carmine:
Si qua mihi de te saltem suscepta fuisset
Ante fugam soboles, si quis mihi paruulus aula
Luderet Ęneas qui te tantum ore referret,
Non equidem omnino capta aut deserta uiderer.
(De cons. 3,21 = V2 87v)

Poput antičkih retoričara, koji su se prepirali je li Vergilije više orator ili poeta, i Modruški
cijeni Mantovančevu retoričku vještinu. Pohvala Marcela (A. 6,867-883) u De cons. 4,10:
Treći lokus po pohvali odličan je primjer utjehe u situaciji za govornika nezgodnoj, ali u
praksi čestoj – pri smrti mlade osobe.
Idem poeta cum uellet matrem et parentes Marcelli consolari, qui puer adhuc extinctus
est, nec per ętatem ulla uirtutis monumenta dedisset, accomodatissime finxit uirtutes
eius quas, si superuixisset, pręstiturus erat, et eas per commiserationem recensendo
puerum apte laudauit.
Tum pater Anchises lachrimis ingressus obortis:
"Nate, ingentem luctum ne quęre tuorum.
Ostendent terris hunc tantum fata neque ultra
Esse sinent. Nimium uobis Romana propago
Visa potens, superi, propria hęc si dona fuissent.
Quantos ille uirum magnam Mauortis ad urbem
Campus aget gemitus! uel quę, Tyberine, dedistis
Funera cum tumulum preterlabere recentem!
Nec puer Iliaca quisquam de gente Latinos
94
In tantam spem tollet auos, nec Romula quondam
Vllo se tantum tellus iactabit alumno.
Heu pietas, heu prisca fides inuictaque bello
Dextera! Non illi se quisquam impune tulisset
Obuius armato, seu cum pedes iret in hostes
Seu spumantis equi foderet calcaribus armos.
Heu miserande puer, si qua fata aspera rumpis,
Tu Marcellus eris. Manibus date lilia plenis.
In hoc sermone, licet et alios locos consolandi attigerit, id est a compassione, a causa
mortis, ab officio funeris, precipue tamen laudis loco immoratus est.
(De cons. 4,10 = V2 114v-115r)

Suprotno praksi prilično raširenoj od Donata, Servija i Fulgencija sve do današnjih dana,
Modruški ne pokušava alegorički tumačiti Vergilija. Samo jednom biskup pokazuje da
poznaje onaj najrealističniji sloj alegorijske interpretacije; to čini u komentaru već
spomenutog mjesta iz pete Ekloge.
Vnde Virgilius de morte Cęsaris quam sub Daphnidis persona deplorat simul et
consolatur [slijedi citat E. 5,20-28].
(De cons. 4,10 = V2 114r-114v)
7.7. Upotreba Ovidija

Puko brojanje citata jasno pokazuje premoć jednog Ovidijeva djela u De consolatione. Radi
se o Tužaljkama (Tristia). Iz ostatka Ovidijeva opusa Modruški koristi Lijekove od ljubavi
(Remedia amoris), jedan sentenciozni distih s početka Enonina pisma Parisu (Her. 5,7-8),
Metamorfoze i završnu poslanicu prve knjige Pisama s Ponta (Epistulae ex Ponto 1,10). Osim
spomenutog distiha iz Heroida, slučajno su ostala tri djela zastupljena s po tri navoda.
Od jedanaestog stoljeća počinje recepcija Ovidijeve ljubavne poezije kao ozbiljnih etičkih
rasprava. Vjeran toj tradiciji, Modruški pristupa posljednjem dijelu "inventara univerzuma
ljubavne elegije" (Conte 344), Remedia amoris, kao bona fide didaktičkoj poemi; sve citate
on predstavlja kao sapientissima consilia (usp. V2 22r-24v), a uključivanjem u poglavlja 2,1:
Kako i na koje načine treba tješiti i 2,2: O vremenu utjehe sugerira njihovu medicinsko-
psihološku interpretaciju. Von Moos T 22 potvrđuje da je R. A. 91-92 (… Sero nam medicina
paratur / Cum mala per longas inualuere moras) krilatica popularna u srednjovjekovnoj
retorici i medicinskoj literaturi.
Poput Vergilija, i Ovidije služi Modruškom istovremeno za potvrdu i efektnu ilustraciju
psihičkih i fizioloških učinaka tuge. Dojmljiv je primjer takve upotrebe niz citata Ex P. 1,10,
gdje se Ovidije tuži prijatelju Flaku kako mu stres progonstva razara organizam. Ovaj niz,
95
zaključujući De cons. 1,2: Koje štete nanosi tjeskoba – nalazi se, dakle, također u prvoj,
"medicinskoj" knjizi De consolatione – ujedno predstavlja prvo citiranje nekog antičkog
autora u priručniku Modruškoga (ranije je citirana samo Biblija).
Intenzivnom upotrebom Tristia Modruški svjedoči da je za potrebe De consolatione Ovidije
prvenstveno majstor lamentacije. Ovo se viđenje podudara s današnjom ocjenom:
it is important to notice in the two major works of exile the conscious rediscovery of
elegy as a poetry of lament, of weeping, virtually a return to the supposed classical
Greek origins of this genre, of which Ovid was so fond and which, in its most
authentic form, his experience of grief now rendered tragically present to him. (Conte
358)
Tristia su prvo Ovidijevo djelo nastalo u progonstvu; zbirka obuhvaća pet knjiga elegija.
Modruški citira iz svih knjiga osim druge, koja je zatvorena forma, apel Augustu u obliku
jedne jedine pjesme. Biskup najčešće poseže za elegijama iz treće knjige, pogotovo za 3,3
(Ovidijeva bolest); iz ove pjesme De consolatione donosi šest citata.
Tristia kao vrelo za teoriju i praksu lamentacije književna su okosnica De cons. 4,9: Drugi
lokus po jadikovanju; citati Ovidija poetski su komplement različitim fiziološkim i
psihološkim objašnjenjima terapeutske vrijednosti tužaljki, tugovanja i plača, kompleksa
tradicionalno poznatog kao voluptas dolendi. Ovo poglavlje djela Modruškog McClure
ocjenjuje "naročito zanimljivim":
[Modruški] unites literary sensibilities of "sweet grief", medical notions of

melancholy, psychological observations concerning the emotional and behavioral
benefits of expressing sorrow. Most importantly, his chapter fully reifies in theoretical
terms the Quattrocento fascination with grief evident in the writings of those
humanists who would proudly proclaim the necessity of their sorrow. (McClure 128)
Nešto drugačija raspodjela naglasaka u ovom poglavlju De consolatione čini mi se značajnom
radi spoznaje primarnog cilja teksta Modruškog. "Literarni senzibilitet 'slatke boli'",
zastupljen pjesničkim citatima, koji McClure navodi na početku svog nabrajanja, zauzima
gotovo isto toliko prostora kao svi ostali elementi zajedno; psihološke su opservacije također
potkrijepljene egzemplima fikcionalnih likova. Ova važnost literarne komponente upućuje na
prvenstveno retoričku zaokupljenost Modruškog: jezična forma izražavanja tuge podjednako
je važna kao i znanstvena objašnjenja efekata tog izražavanja. Potvrđuje to i završetak
poglavlja, gdje Ovidijevi citati i primjer Sapfe (odnosno Epistula Saphus, Her. 15), uz
Boetijev, argumentiraju prikladnost "žalobne forme" (flebile carmen, tj. elegija) "žalobnom
sadržaju".
Ovidijevim psihološkim uvidom Modruški se koristi u poglavlju 4,13: Treći lokus po nadi u
buduće dobro, obrazlažući ponešto kontroverznu tezu o prednosti bilo kakve nade – čak i
lažne – pred očajanjem. U prilog svojoj tvrdnji Modruški citira Trist. 3,5,23-28, odlomak iz
poetskog pisma u kojem prognanik potiče neimenovanog prijatelja da mu, makar ne govoreći
istinu, pruži nadu u pomilovanje. Modruški je svjestan da se, slijedeći Ovidija, našao na
kliskom terenu (na kakav će kasnije kročiti i Marulić u Instituciji, svojim zaključcima o
dopustivosti laži iz čovjekoljublja ili radi viših interesa); zato biskup žurno uvjerava:
Desperatio enim enecat, spes uero qualiscunque refocillat et nutrit.
(De cons. 4,13 = V2 119v)
96
Dodatno osiguravajući legitimnost svoga naputka, Modruški priziva u pomoć i Jeronimov
autoritet, citira njegove izjave o vrijednosti nade i riječi o vjeri i nevjeri (Hier. ep. 40,7,289B).
O nužnosti malog rastezanja interpretativnog okvira svjedoči napomena nakon citata:
Hęc uerba, licet fidem ac diffidentiam sonent, magis tamen pertinere ad spem et
desperationem…
(De cons. 4,13 = V2 120r).

Zaokupljenost slavom osobina je Ovidijeve ličnosti koja Modruškom nije promakla; okoristio
se njome, najprije, za jedan od utješnih argumenata koji se očito pokazao vrlo djelotvornim u
biskupovoj praksi. Stihove Trist. 4,3,69-84 (Ovidijev apel supruzi) Modruški detaljno
analizira:
Quo carmine uide quęso quam prudenter uxoris erumnas leuat atque ad alias etiam
grau/i/ores fortiter ferendos scite armat, declarando ex his ipsius calamitatibus
amplissimam dari materiam, in qua uirtus eius cognoscatur eluceatque si casibus
mariti non frangatur; quin immo ipsi in tantis necessitatibus constituto operam suam
uiriliter nauare non cessauerit.
(De cons. 3,10 = V2 67v)

Odmah zatim dodaje i adaptaciju tog motiva iz vlastite prakse:
Sic et nos mulieri uiro suo orbatę aut filio, cui parens ademptus est, dicere
consueuimus: "Venit tempus in quo tua uirtus cognoscetur et quid ualeas ostendatur;
hucusque alterius ope tutatus gubernatusque uixisti securus, nunc tibi in te ipso spes
omnis relicta est: fac te uirum probes. Tempestas gubernatorem et stricta acies militem
probat. Vir quoque fortis miseria examinatur."
(De cons. ibid.)

Na Ovidijevu osobnu opsesiju Modruški upozorava uz Trist. 3,3,73-4, u De cons. 3,23:
Četvrti lokus po uzroku smrti, ali opet mora pragmatično konstatirati izuzetnu djelotvornost
sličnih argumenata kod patnika sličnog karaktera:
Istorsum spectat et cum dicimus illi, qui mala patitur, ea ob uirtutem suam pati ipsique
egregiam probitatem uel doctrinam aut exquisitum ingenium nocuisse. Hanc rationem
solatij Ouidius in epithaphio suo precipuam adhibuit:
Hic ego qui iaceo tenerorum lusor amorum
Ingenio perij Naso poeta meo.
Licet hoc, quod dicit, Ouidio uitio dari merito potest, tamen uiros huiusmodi
consolando dicimus prę inuidiam esse oppressos.
(De cons. 3,23 = V2 89r-89v)

I ovdje, kao i u diskusiji o nadi, Modruški sugerira da se pravo stanje može prikazati i u nešto
ljepšem svjetlu, ako to zahtijeva konzolacijski zadatak.
97
7.8. Upotreba Juvenala i ostalih satiričara
Pjesnici koji u De consolatione ulaze kao satiričari, odnosno moralisti, jesu Juvenal
(najzastupljeniji po broju citata), zatim Horacije i Perzije. Tematski se, kao što ću pokazati,
ovamo može uklopiti i jedini, ali interesantan, citat elegičara Maksimijana.
Juvenalove satire u kojima Modruški nalazi najviše materijala za svoju raspravu jesu S. 10,
filozofična deklamacija o ispraznosti ljudskih želja, i S. 13, s konzolacijskom tematikom
utjehe vjerovnika čiji dužnik poriče posudbu. Iz S. 1, 3 i 7 Modruški donosi po jedan
sentenciozni citat.
U priručnik za konzolaciju satira unosi mogućnost koja nije ušla u aptum dosad razmatranih
književnih vrsta (filozofske rasprave, pisma, epa, elegije). To je mogućnost prikazivanja
negativnih stavova, umjetnički efektno stiliziranih, općeraširenih nazora za koje autor
priručnika može ponuditi kontraargumente. Takav je postupak u polemici s pohlepnima, gdje
Modruški poseže za Juvenalom:
Aut quis hunc probum uel bonum dixerit, cui nullum scelus adeo execrandum
detestandumque est, quod non leue putet et factu facile, dummodo, quod cupit, uel
retineat uel adipiscatur? Nonne istorum illa uox est:
Crescant diuitię et crescant quocumque modo
Quid enim saluis infamia nummis?
Et rursum:
Decernat quodcunque uolet de corpore nostro
Isis et irato feriat mea lumina sistro,
Dummodo uel cęcus teneam, quos abnego, nummos.
Et pthisis et uomice putres et dimidium crus.
Hęc sunt periuri uerba, qui depositum negauerat amico, hi omnium fortunę seruorum
sermones. Nec mirum quidem; qui enim sibi ipsis diffidunt, si amittunt, quod
posside[a]nt, desperant sua uirtute aliquid amplius unquam comprarare. Idcirco
quando in discrimen eorum ueniunt, omnibus illa flagitijs et criminibus defendere non
erubescunt, non pietati parcunt, non amicis non fratribus non parentibus, non famę suę
non honori, non ipsi denique omnium conditori deo: [uniuersa] omnia perturbant,
[uniuersa] omnia subruunt, polluunt et prophanant. Contra uero illi, qui uirtutem
colunt eiusque pręsidio freti sunt, /nullis omnino opibus adduci queunt ut/ non solum
rem piaculo [dignam non committerent], sed ne l[eu]/ax/issima quidem poenitudine
dignam /committant/.
(De cons. 1,6 = V2 13r-13v)

Dok drugi citat potječe iz Juv. S. 13,92-95, valja napomenuti da su prva dva stiha (Crescant…
nummis) imitacija sastavljena od juvenalovskog materijala; prvi stih je iz S. 1,48, dok
elemente drugoga nalazimo u S. 10,23-24 (prima fere uota et cunctis notissima templis /
98
diuitiae, crescant ut opes, ut maxima toto…) i 14,116-7 (… quippe his crescunt patrimonia
fabris / [sed crescunt quocumque modo maioraque fiunt]).
Vratimo se na aptum. Za polemiku je sposobna i filozofska rasprava poput Ciceronovih
Tuskulana; no, kako nas Modruški neprestano podsjeća, adresat De consolatione nije filozof,
ni teoretičar, već retor-praktičar, zainteresiran prvenstveno za primjenu izloženih teoretskih
postavki. Takav je, uostalom, i svijet koji od hipotetskog adresata De consolatione traži
utjehu:
<H>ĘC atque eiusmodi pleraque uiris doctis et /in/ sacris [in] litteris philosophiaque
eruditis factu facilia erunt, siquidem hi soli sunt qui et cognoscere et docere queunt
quę uera bona sint aut mala. De alijs uero quam uerum illud est poetę:
Omnibus in terris quę sunt a Gadibus usque
Auroram et Gangem, pauci dignoscere possunt
Vera bona, atque illis multum diuerse remota
Erroris nebula. Quid enim ratione timemus
Aut cupimus? Quantum dextro pede concupis ut te
Conatus non pęniteat uotique peracti?
et subiungit:
… Nocitura toga, nocitura petuntur
Militia et torrens dicendi copia multis
Et sua mortifera est facundia, uiribus ille
Confisus perijt admirandisque lacertis,
Sed plures nimia congesta pecunia cura
Strangulat.
(De cons. 2,18 = V2 53v-54r; citat = Juv. S. 10,1-13, ispušten stih 7 i početak osmog.)
Filozofija donosi utjehu i ovakvoj publici, no – kako je dobro poznato didaktičarima od antike
nadalje – "široke mase" loše će primiti praecepta u koncentriranom, nezaslađenom stanju.
Korisnost satire za konzolaciju počiva i u svakodnevnim, "niskim" temama; četrnaest citata iz
Juvenalove "financijske" S. 13 barem djelomično pokazuje da Modruški predviđa (slično
Petrarki i Boncompagnu) angažman konzolatora ne samo prilikom egzistencijalnih i uzvišenih
nedaća.
Postoji još jedan razlog učestalog citiranja S. 13. Ondje Juvenal prikazuje grižnju savjesti kao
najtežu kaznu za grijeh. Kasniji čitaoci u Juvenalovim formulacijama pronalaze gotovo
kršćanske prizvuke; Modruški prvu polovicu De cons. 3,17: Peti lokus po zasluženoj kazni
99
gradi oko 13. satire, na kombinaciji citata 13,192-198 i 217-232, ocjenjujući da je satiričar
obuhvatio gotovo cijelo polje argumenta "tko šteti tuđem tijelu, šteti vlastitoj duši" (usp. V2
81v). U drugoj polovici poglavlja, međutim, ovaj argument biva doveden u pitanje, jer
Modruški mora odmah napomenuti:
Plus tamen ad solatium aduersarij exteriora mala conferunt, quamuis tenuiora sint et
leuiora.
(De cons. 3,17 = V2 82r)

Za mogućnošću satire da pokaže pro et contra Modruški će posegnuti u još jednom od
problematičnih utješnih argumenata obrađenom u 13. Juvenalovoj satiri. To je utjeha osvetom.
U De cons. 4,16: O tri lokusa koji se oblikuju po osobi neprijatelja, od njih je prvi po osveti
uvodni i završni sklop citata potječu iz 13. satire, a zastupaju dijametralno oprečne stavove:
buđenje nade u osvetu s početka (dokumentirano pomoću Juv. S. 13,174-179 i 244-249; zatim
slijede citati ostalih autora) suprotstavljeno je deklamaciji o niskosti i nevrijednosti osvete
(Juv. S. 13, 181-192). Iako Modruški neprestano upozorava da je spes vindictae osjećaj
nedostojan bogobojaznih i čestitih ljudi, ipak završava mudro prepuštajući čitaocu – bila to
ironija ili samo finalna fraza – da sam odabere smjer utjehe: za osvetu ili protiv nje (usp. V2
125r).
Satiričke obrade teme tristis senectus Modruški uvrštava među primjere ostvarenja utješnih
argumenata in extenso. Za konzolaciju ovaj je motiv podvrsta argumenta de miseriis huius
vitae; za satiru, kako u antici, tako i u srednjem vijeku, ovo je omiljena tema (von Moos T 751
navodi srednjovjekovne satire Matthieua de Vendôme i Boncompagna). Von Moos upozorava
na odsutnost ove teme iz konzolacijske literature prije visokog srednjeg vijeka. Modruški
preuzima dva groteskna prikaza starosti; prvi je u okviru opsežnog poglavlja 2,8: O bijedi
ljudskog života, gdje citira satyri… egregium senectutis carmen, quo merito deridet eos qui
ad eam peruenire precantur (V2 31v), odnosno Juvenala S. 10,188-236. Cijeneći retoričku
učinkovitost i zrelost procjene adresata De consolatione – ili zanijet književnom kvalitetom
teksta – Modruški ne preskače ni stihove o impotenciji, koje npr. čedni prevodilac Loebova
izdanja ispušta iz engleskog teksta.
Modruški Juvenala priziva i u De cons. 4,15: Peti lokus po ishodu, za ilustraciju Pseudo-
Senekine utjehe za ranu smrt "izbjeći ćeš zla starosti". U citiranim stihovima S. 10,240-245
Juvenal opisuje brojne smrti bližnjih koje starac mora doživjeti, a u nastavku Modruški donosi
sažetu listu primjera onih kojima je predug život donio veće nevolje; ta je lista sastavljena
prema Juv. S. 10,246-286.
Citati ostalih satiričara koncentriraju se ponajviše oko kritike bogatstva i pohlepe, pružajući
tako primjer za rješavanje još jednog problema koji je u antici i srednjem vijeku smatran
odviše svjetovnim da bi zasluživao pažnju konzolatora, bio on filozof ili duhovnik.
U isti tematski krug ulazi i jedini citat ponešto egzotičnog pjesnika Maksimijana elegičara,
čiji su stihovi iz prve elegije (181-194), uz Horacijeve (Serm. 1,1,61-78) i Perzijeve (S. 4,30-
32) citirani u poglavlju 2,15 Protiv pohlepe i o siromaštvu. Elegičara Modruški predstavlja
kao Vergilijeva prijatelja (Kornelija) Gala.
Maksimijan je pjesnik iz 6. st. n.e. porijeklom iz Etrurije, odnosno Toskane. Njegova je
zbirčica od šest ljubavnih elegija izgrađena oko žanrovski inovativne točke gledišta: lirski se
subjekt, naime, kao starac osvrće na svoje trenutno stanje i na svoje mladalačke avanture. Iza
privida slobodoumlja, izvještava von Albrecht 1042, kriju se asketske ideje zasigurno
kršćanskog autora; no, nasuprot tome, Conte 717, ocjenjujući da je Maksimijan još
interesantniji od Enodija, vidi u elegijama prvoga blizinu smrti i tugu starenja kao znak kraja
100
poganske kulture i njena joie de vivre. U srednjem vijeku Maksimijana više pisaca spominje
kao autora de incommodis senectutis; kao ethicus, on je školski autor (te ga zato, kao i zbog
teme odlomka citiranog u De consolatione, usprkos njegovu metru obrađujem među
satiričarima). Prema priređivaču starog Didotova izdanja (Parisiis 1836.), N. E. Lemaireu,
kriza Maksimijanova identiteta nastupila je s izdanjem koje je Pomponius Gauricus priredio i
izdao kao Cornelii Galli fragmenta u Veneciji 1501., kod Bernardina Veneta de Vitalibus
(tiskar poznat proučavateljima Marulića). Gauricus, vjerojatno iz Napulja, tada je imao
devetnaest godina. Premda je, kako pokazuje Lemaire, postojala i rukopisna grana tradicije
koja elegije pripisuje Maksimijanu, te su čak i tiskane pod njegovim imenom u Parizu oko
1500. i negdje u Njemačkoj između 1470. i 1480. (Lemaire 164) – ipak pogrešna atribucija
elegičaru Galu nije isključivo Gaurikov grijeh, kako se vidi i iz De consolatione. Do pogreške
je došlo vjerojatno zato što autor naziva svoju dugogodišnju ljubavnicu Likoridom (Maxim.
Eleg. 2,1).
7.9. Citati kršćanskih otaca

7.9.1. Upotreba Jeronima
Veliki crkveni retor, filolog i humanist najmiliji je kršćanski autor Modruškoga, kako
primjećuje i McClure 254 bilj. 61. Od Jeronimovih djela Modruški, vođen tematskim
interesom, citira samo Pisma, ponajviše konzolatorije. Ne treba zaboraviti, doduše, da svi
citati Vulgate potječu također iz Jeronimova pera; od biblijskih knjiga Modruški najčešće
citira Knjigu o Jobu i Psalme.
Svetac iz Stridona i modruški biskup dijele pojedine sklonosti i karakterne crte, ako je suditi
prema skici Jeronimove ličnosti koju donosi von Albrecht 1311-1312. Obojica pišu u dva
registra, izmjenjujući emocionalno-retoričke pasaže i neukrašeni znanstveni diskurs. Obojica
pokazuju satiričke tendencije: Jeronim kritizira klerike (ep. 22,14), Modruški ljubitelje
materijalnih dobara (usp. V2 46r-46v, 131v), tiraniju (V2 51v), slavohleplje (V2 52r-52v), pa i
čitavu ovozemaljsku ljudsku egzistenciju (V2 30r-34r). Jeronim i Modruški dijele ljubav
prema književnosti. Jedinstvo politike i religije (što von Albrecht smatra tipično rimskim)
vodi obojicu u pojedine nedosljednosti: kod Modruškog to je slučaj s Pietrom Riarijem, kod
Jeronima polemika s Rufinom oko Origena. Obojica su izraziti retori – za Modruškog je
Jeronim facundissimus Christi orator, caelestis rhetor, diuus ecclesiae orator – stoga
ravnodušni prema pitanjima filozofske istine više inzistiraju na praksi. Dijele i – ponovo
"tipično rimski" – enciklopedijski instinkt. Čak je i njihov odnos prema grčkoj kulturi sličan
(si licet parva…). Courcelle 124, istražujući odnos Jeronima prema grčkoj književnosti,
zaključuje da je crkveni otac, premda na Zapadu smatran velikim helenistom, imao ozbiljnih
manjaka u poznavanju Grka, pokazujući stanovit prezir prema poganskoj kulturi i filozofiji.
Filozofe nije čitao; oni su mu poznati kroz sekundarne izvore, ili preko anegdota i aforizama
(ali voli ostavljati suprotan dojam). Od povjesničara, Jeronim je dobro poznavao Herodota,
Ksenofontovu Kirupediju, te Filona Aleksandrijskog i Josipa Flavija, a kao kuriozitet zanimali
su ga poganski kultovi. Modruški je, pak, sretan što se može iskazati poznavanjem grčkih
historiografa, uključujući i Josipa Flavija (vidi 8. 4. e.), a pokazuje i interes za poganske
običaje, što ću analizirati u poglavlju 9.
Modruški citira nevelik broj Jeronimovih pisama, iako ekstenzivno: ubrajajući i dva
apokrifna, ima ih sve u svemu šest. Usporedbe radi, u Jeronimovu opusu (bez apokrifa),
Favez 24-32 pronalazi deset utješnih pisama (ep. 23, 39, 60, 66, 75, 77, 79, 108, 118, 127); od
njih samo dva služe kao izvori De consolatione.
101
Evo liste Jeronimovih pisama koje upotrebljava Modruški:
ep. 38 – Marceli o Blesilinu bolovanju
ep. 60 – Heliodoru, pogrebna besjeda o Nepocijanu
ep. 75 – udovici Teodori, utjeha za smrt njezinoga muža Lucinija

Apokrifna pisma:
ep. 4 – konzolacija djevici poslanoj u progonstvo (priređivači PL 30 smatraju ovaj

tekst fragmentom bez odgovarajućeg kraja i zaključka. Nejasno je i odakle
naslov, budući da se ne spominju ni djevica, ni progonstvo. Stilski bi se pismo
moglo pripisati Paulinu iz Nole ili Paulinu prezbiteru; v. PL 30, 560-571)
ep. 40 – utješnica Turaziju (Epistula ad Turasium, Ep. Tur.), o smrti njegove kćeri
ep. 41 – Oceanu, pismo podrške o podnošenju grdnji.

Koristeći Pismo Turaziju Modruški poseže za "bestselerom" konzolacijske književnosti svoga
doba, za standardnim kršćanskim izvorom utješnih retoričkih sredstava – u opreci prema
standardnim antičkima. Modruški je te popularnosti očito svjestan: sa dvanaest citata, Ep. Tur.
zastupljenošću u De consolatione stopostotno nadmašuje bilo koje drugo Jeronimovo (ili
Pseudo-Jeronimovo) pismo. Drugo i treće mjesto po učestalosti dijele Hier. ep. 60 i 75 –
svako od njih citirano po šest puta. Slične bi rezultate dala i usporedba tekstualnog opsega
citata.
Pisac De consolatione svoje poštovanje prema Ep. Tur. pokazuje i eksplicitno. U drugoj
polovici De cons. 3,20: Prvi lokus po stanju umirućeg, čitav se repertoar odgovora na topički
prigovor prilikom nečije smrti nos, non illos lugemus (prema von Moos T 309-330, dok
Modruški na V2 86r prigovor formulira nostras, qui ab eis deserti sumus, non illorum
dolemus uices) sastoji od montaže tri citata Ep. Tur: a) smrt je, kao spas od zemaljskih zala,
dobro umrlome; b) smrt je povratak, žaliti bi značilo ostavljati dojam zavisti prema sreći
pokojnika; c) svi podnose raznovrsne muke radi materijalne dobiti, i sile svoje najdraže na iste
muke, a nitko im ne želi dopustiti da odu u najveće dobro. Svi su ovi argumenti, dakako,
retorički amplificirani, pa Modruškom preostaje tek da pohvalom zaključi cijelo poglavlje:
Ita hunc locum ista oratione tractauit Hieronymus ut nihil addi posse uideatur; quam
ob rem eius exemplo contenti simus atque id simul et pro exemplo et preceptione
habeamus. Itaque ad alia pergamus.
(De cons. 3,20 = V2 87r)

Posebna je odlika Ep. Tur. preoblikovanje različitih utješnih lokusa na kršćanski način. Lokus
o posudbi ("zdravlje, imetak, prijatelji čovjeku su dani na uživanje, na određeno vrijeme")
može se formulirati s Prirodom ili Fortunom u ulozi vjerovnika, što pokazuje Boetije, ali i
drugačije, upozorava Modruški u 2,8: O bijedi ljudskog života:
Hęc et talia pleraque sapiens consolator tam in amissione rerum quam liberorum aut
amicorum melius atque aptius ex persona Dei apud pias mentes poterit disserere. Vt
Hieronymus ad Tyrasium…
102
(De cons. 2,8 = V2 36r)
Pasus Ep. Tur. koji zatim navodi Modruški vrlo je čest konzolatorni citat (donose ga Vincent
iz Beauvaisa, Johannes von Dambach, Jean Gerson; usp. von Moos T 653).
Lokus po strahu, kako ga je ostvario Josip Flavije u Joabovu govoru Davidu (De cons. 4,5:
Četvrti lokus po strahu), obuhvaća sve partes, aspekte, korisne suvremenicima Modruškog,
ali i jedan suvišan. Taj se opet da preoblikovati u duhu Ep. Tur:
He eedem partes et nobis ferme semper ad consolandum suppetere possunt, pręter

illam ultimam quę ex ratione tyrannidis accipitur. Possumus tamen eam et apte et pie
ex ratione diuina mutuari, hac uidelicet ratione ut amicum admoneamus sibi
diligentius prospicere ne Dominum ad iram prouocare contendat, utpote qui
mortalibus uehementius succensere consueuit, quos cernit disciplinas iudiciaque sua
ferre impatientius et detractare iugum suum. Hinc Hieronymus Tyrasium monuit.
"Sapienter", inquit, "debet dolere qui dolet, ne perdat sine causa quod dolet. "
(De cons. 4,5 = V2 107v-108r)

Interpretacija Ep. Tur. kod Modruškog može ići i u drugom smjeru, od religioznog ka
svjetovnom. Odnos vjera – nevjera (fides – diffidentia) preusmjerava se na sekularni, ili
psihološki, odnos nada – očajanje (spes – desperatio) u pogl. 4,13: Treći lokus po nadi u
buduće dobro, već diskutiranom u ovom radu (v. gore 8. 2. e.):
Desperatio enim enecat, spes uero qualiscunque refocillat et nutrit. Hinc Hieronimus
inquit ad Tyrasium:
Nunquam spes cum dolore concordat nec fides aliquando sentit quantancunque
iacturam.
Et alibi simile quid scribit:
Mihi crede, semper in omnibus incredulitas moeret et sicut non potest fides nosse
quod doleat, sic diffidentia sola doloribus inuenitur ancilla. Nam si dormientes
dicimus, dormientes utique credere debemus et non mortuos ac requiescentes in terris
fideliter secundum uocem Domini. 'Omnis', inquit, 'qui credit in me, licet moriatur,
uiuet.' Si tibi medicus hoc promitteret quisquam, nullam sine dubio promissioni<s>
eius negare poteris omnino letitiam. Nunc quia Christus fabricator et restitutor
promittit, non timeas eam plangere.
Hęc uerba, licet fidem ac diffidentiam sonent, magis tamen pertinere ad spem et
desperationem; de quo loco plura iam diximus. [Kraj poglavlja, N.J.]
(De cons. 4,13 = V2 119v-120r)
Većina citata Jeronimovih pisama – kao, uostalom, i drugih kršćanskih tekstova – dobiva u
okviru De consolatione jednu od dviju gore opisanih "raznosmjernih" funkcija. Kršćanski
citati uobličuju i ilustriraju kršćanske lokuse, ili one koje je kršćanska utjeha posvojila. U
takvoj su "standardnoj" službi Jeronimovi citati npr. u poglavljima po božanskoj volji (De
cons. 3,3; usp. von Moos T 650), po stanju umirućeg (De cons. 3,20; von Moos T 739), protiv
103
željnih slave (De cons. 2,17), u obradi motiva posudbe (vidi gore diskusiju pogl. De cons.
2,8). S druge strane, autoriteti vjere i kršćanske retorike služe kao jamci podobnosti u moralno
dvojbenim lokusima, pružajući primjer kako se ti lokusi mogu ostvariti salva pietate.
Kršćansku legitimaciju Modruški traži u lokusima po korisnosti (De cons. 3,11), po daru (De
cons. 4,14), po osveti (De cons. 4,16).
Već sam demonstrirao da je pristup Modruškog književnim izvorima ponekad različit u
odnosu na tradiciju consolatio mortis kako je sistematizirana u von Moos T (baziranom na
srednjovjekovnoj konzolaciji; usp. gore 8. 2. a.). Ova različitost dolazi do izražaja i kod
Jeronima. U slučaju citata iz Hier. ep. 75,1 Modruški daje prednost literarnom/retoričkom
postupku, dok von Moosovi primjeri utjelovljuju topičke ideje. Spomenuti citat Modruški,
kao ilustraciju nužnog uvoda u proces utjehe, smješta u De cons. 1,9: Koji su ljudi podobni da
tješe druge:
Illud unum hoc loco precipue admonere oportet: consolator primam curam adhibeat
ostendere aut persuadere illi, quem consolatur, se uerum esse amicum.
(De cons. 1,9 = V2 21r)

Nakon egzordija antičke književnosti (citirani su Ad familiares, Anin govor Didoni iz Eneide),
biskup završava navodom Jeronima:
Hoc ipsum et Hieronymus Theodoram consolando in principio sermonis sui

significare curauit:
Lugubri nuntio consternatus super sancti ac uenerabilis mihi dormitione Lucinij uix
breuem epistulam dictare potui, non quo eius uicem doleam, quem scio ad meliora
transisse dicente Moyse transiens uidebo uisionem hanc magnam. Sed quo torqueor
desyderio non meruisse eius uiri uidere faciem, quem in breui tempore huc uenturum
esse credebam.
(De cons. ibid, V2 21v)

U von Moos T 40 ovaj pasus jedan je od primjera egzordijalnog toposa brevitas u
Jeronimovim konzolacijama, a u von Moos T 312 isti se pasus navodi kao jedan od čestih
Jeronimovih obrata toposa tuamne an mortui vicem doles. U primjere toposa amicus
compatiens (von Moos T 97-102) njemački znanstvenik citirano mjesto ne uvrštava.
Na još jedan standardni topos egzordija, proverbium generale ili sententia (prema Arbusow
97), Modruški usputno upozorava uvodeći Hier. ep. 60,29 u De cons. 4,5: Četvrti lokus po
strahu:
Haud minus scite hoc ipsum et ille diuus ecclesię fecit orator cum consolaretur
Heliodorum episcopum a congrua poetę sententia tale sumens initium… [slijedi
Jeronimov citat, N.J.]
(De cons. 4,5 = V2 106r)
Čak osam Jeronimovih citata ne nalazi se u V1 rukopisu De consolatione. Tek u drugoj verziji
dodani su svi citati apokrifne Hier. ep. 4, te ep. 38 i 60. Među ovim dodacima nalaze se i
najopsežniji citati u De consolatione; to su ep. 4,1-2 (pasus od oko 960 riječi, devet stranica
104
kodeksa) kao središnji "najukusniji, najučeniji i najrazboritiji" tretman lokusa po korisnosti
(usp. De cons. 3,11), te ep. 60,15-17 (oko 540 riječi, četiri stranice), glasoviti Jeronimov opis
katastrofičnog stanja Rimskog Carstva na početku seobe naroda. Potonji tekst nalazi se u
lokusu po usporedbi s drugim težim zlom (De cons. 3,16) iza podjednako slavnog opisa "smrti
gradova" iz Servijeva pisma Ciceronu. Nijedan motiv nije popularan u srednjem vijeku, ali
oba postaju često oponašani predlošci konzolacija renesanse i baroka, primijenjeni npr. na
vjerske ratove (von Moos T 762).
Mogu zamisliti tri motiva iza ovakva proširivanja De consolatione. Najjednostavnija je
varijanta: Nikola Modruški imao je vremena da upotpuni svoje poznavanje Jeronimova opusa.
Drugo: dodavanje ovako opširnih citata moglo je imati za cilj da se donekle uravnoteži
količinski odnos antičkih autora i kršćanskih otaca, da potonji ponegdje osiguraju i dodatnu
ideološku podršku. Treće, patristički citati (pritom imam posebno na umu postupke ep. 60,29
– 60,15-17 – 4,1-2) demonstriraju adresatu De consolatione kako će pojedine konzolacijske
argumente efektno upotrijebiti u kršćanskom svijetu.
7.9.2. Ostali kršćanski autori u De consolatione
Osim Jeronima, drugi su kršćanski pisci – redom prozaici – u De consolatione prisutni tek
pojedinačnim, kraćim i sentencioznim citatima. Iznimaka, na koje ću se osvrnuti nešto
kasnije, ima u tretmanu Augustina i Izidora.
Većina je citata koncentrirana u obradama lokusa de miseriis huius vitae i njegovim
podvrstama (De cons. 2,8 te 2,12-15). Rigorozni poticaji na contemptus mundi, preziranje
svijeta, dio su kršćanske tradicije od rane patristike nadalje, i značajno su obilježili stav
kršćanstva prema konzolaciji.
7.9.2.a. Augustin
Augustin je u De consolatione zastupljen s osam citata, među kojima je jedan opsežniji.

Gledano sa stajališta konzolacije, prisutnost hiponskog biskupa iznenađuje, jer je on bio
izraziti protivnik retoričke utjehe. Pokazao je to najprije kritizirajući tugu radi gubitka
zemaljskog prijatelja, ljubljenog lažnom ljubavlju (Aug. Conf. 4, u von Moos T 1337), a
zatim u pismima (Korneliju i Italiki udovici) i propovijedima oštro prekoravajući
konzolacijsku praksu. Hvaleći u De civ. 19,4 nadmoćnost vjere, Augustin podsjeća usputno na
najvećeg antičkog konzolatora, Cicerona, i njegovu Consolatio sui, donoseći kratku i
nemilosrdnu ocjenu: Ciceron (kao poganin) učinio je što je mogao, sed quantum est, quod
potuit.
Modruški je svjestan Augustinova preferiranja djelatne utjehe naspram verbalne. U De
consolatione ne citiraju se Ispovijesti; jednom, međutim, čitalac biva upućen na Augustinovo
veliko autobiografsko djelo – upravo onda kad se navode fizička sredstva za liječenje
aegritudo, to jest somnium, uinum, balnea calida (De cons. 1,2: Koje štete nanosi utjeha, V2
6r). U devetoj knjizi Ispovijesti Augustin priznaje da mu je ova kombinirana terapija pomogla
u tuzi (Modruški ne precizira da je Augustina potresla smrt njegove majke Monike).
Lokus de miseriis, međutim, strukturiran je e contrario: iz dokaza da je život nešto loše,
nevrijedno, zlo, automatski proizlazi da je njegova suprotnost dobra. Kao preziratelj
svjetovnih vrijednosti Augustin itekako ima što reći; on je u De consolatione autoritet za
tvrdnje poput haec uita mors est (Aug. ep. ad Macedonum = Cic. Tusc. 1,31 = De cons. 2,8 V2
34v). Modruški donosi opsežnu Augustinovu enumeratio nevolja ljudskog života (De Civ. 22,
105
21,32-22,7 = De cons. 2,13 V2 442r-43v) i Augustinov citat Apulejeva De deo Socratis 4 o
proturječnostima condicionis humanae (De Civ. 9,7,11-19 = De cons. 3,6 V2 60v-61r).
Osim retoričke privlačnosti – sastavljen je od niza efektnih izokolona – potonji citat posjeduje
i humanističku draž; Apulej je interesantan renesansi i kao demonolog-čarobnjak, i kao
pripovjedač, i kao stilist koji nudi "treći put" uz ciceronijanizam i kvintilijanovski
eklekticizam. Premda Modruški ne daje indicija da Apuleja preuzima posredno – citat
najavljuje naprosto quam [condicionem humanam, N.J] qui nosse cupit Apuleium audiat qui
ait… (V2 60v) – povod za filološku sumnju da je riječ o Apuleju iz druge ruke daje činjenica
da Modruški citira De Civitate Dei četiri puta u De consolatione, a Apuleja ovdje i nigdje
drugdje.
7.9.2.b. Izidor Seviljski
Kršćanska intonacija De consolatione naglašena je uvrštavanjem dva opsežna citata

Izidorovih Sinonima; jedan se nalazi u De cons. 3,2: Prvi lokus po pravednosti (kao jedan od
argumenata koji blaže muke tugujućeg), a drugi u De cons. 4,21: Treći lokus po spomenu na
smrt, to jest završni iz trija "lokusa mudraca". I ostali su citati u poglavljima De cons. 4,19-21
najvećim dijelom kršćanskog porijekla. Nijedan Izidorov citat kod Modruškog ne odražava
temeljnu dijalošku strukturu Synonyma; prenesen biva samo govor čovjekove duše čovjeku,
davanje protreptičko-patetičnih tješiteljskih uputa-zapovijedi, čija je uzvišenost potencirana
sinonimičkim gomilanjem. Evo, primjera radi, izvatka iz Izidorova teksta kako ga navodi
Modruški.
Versetur ante oculos tuos imago futuri iudicij; pręuide quid postmodum eris passurus,
futuram Dei sententiam cogita, futura Dei iudicia super te formida[t]. Terreat te
Gehennę metus: terreat te iudicij illius sententia, reuocet te poenarum terror, uitę tuę
criminum cotidie intuere, omni hora mortem habeto pre oculis, ante oculos tuos
tenebrarum semper uersetur aduentus, de morte tua cotidie cogita, finem uitę tuę
semper considera; esto sollicitus ne subito rapiaris, cotidie dies ultimus appropinquat,
cotidie ad finem tendimus, quotidie ad uiam uitę transimus, ad mortem quotidie
properamus, ad uitę terminum cotidie tendimus, momentis decurrentibus ad finem
ducimur.
(De cons. 4,21 = V2 134v = Syn. 47)
7.9.2.c. Grgur Veliki
Utemeljitelj Papinske države odigrao je važnu ulogu u razvoju kršćanske konzolacije

razradivši, kako sam prenio (4. 3. a.), u Moralia in Iob metodiku tješenja. U svojim pismima i
propovijedima Grgur je ostvario potpuni odmak od antičke konzolacijske prakse, tretirajući
smrt (bližnjeg) tek kao povod za poziv na promjenu života (tugujućih) i za eshatološka
upozorenja. Njegova privatna pisma svjedoče istovremeno o velikoj sposobnosti da ovakve
postupke dozira i prilagođava, u skladu s vlastitim metodičkim uputama, već prema karakteru
konkretnog adresata (usp. von Moos T 156-158, T 228-234).
Ovi podaci, uz analizu prisutnosti Grgura Velikog u De consolatione, koja slijedi, reljefno će
ocrtati jednu od strategija Modruškog pri oblikovanju priručnika za tješenje.
Prema izjavama autora De consolatione, u ovom je djelu Grgur Veliki zastupljen s tri citata.
Jedan se nalazi u De cons. 2,8: O bijedi ljudskog života, a dva u De cons. 2,15: Protiv pohlepe
i o siromaštvu. Potraga za izvorima pokazala je da su svi citati jezično slobodne parafraze.
106
Dva se analogna mjesta mogu locirati u Moralia in Iob, dok alegorične obrade slike kola koja
voze bogataša u pakao nema nigdje u nama poznatom Grgurovu opusu. No, takva se slika
nalazi u 38. Propovijedi o Pjesmi nad pjesmama sv. Bernarda (Sermones super Cantica
Canticorum 38)* . Već smo susreli takve slučajeve: Modruški citira Grgura Velikog ili po
pamćenju, ili iz nekog florilegija.
Zbog utjecaja biblijske Knjige o Jobu na razvoj evropske književne konzolacije, logično je da
će Moralia in Iob biti u krugu interesa Modruškog; također, i spremnost na prilagođavanje
adresatu, koja obilježava Grgurov tješiteljski postupak, osobina je bliska stavovima De
consolatione. Činjenicu da ni Moralia, ni ostatak Grgurova opusa, nisu u knjizi Modruškoga
opsežnije korišteni, mogu objasniti na tri načina.
Prvo, najjednostavnije, Modruški nije proučavao Grgura Velikog. Drugo, Grgurovo
odbacivanje antičke tradicije protivno je humanističkom stavu De consolatione – zato je
Jeronim, Ciceronianus non Christianus, glavni patristički pokrovitelj Modruškog. Treće,
zaokupljenost eshatološkim iščekivanjem i odbojnost prema ovozemaljskom životu u
polivalentnom i svjetovno orijentiranom sustavu De consolatione tek su od ograničene koristi,
samo kap u moru mogućih lokusa od kojih se ne traži prvenstveno ideološka monolitnost, već
djelotvornost.
7.9.2.d. Sulpicije Sever
Posljednji kršćanski autor čije citiranje u De consolatione traži poseban komentar

najvjerojatnije nije citiran izravno. Radi se o Sulpiciju Severu (360.-420.), jednom od
najranijih hagiografa Zapada. Njegov opis smrti svetog Martina – descriptio mortis je lokus
najtješnje povezan s konzolacijom – donosi i Martinova novissima verba koja su u srednjem
vijeku postala najčešće oponašan primjer utjehe pri rastanku, te su ušle i u liturgiju (von Moos
T 788). Modruški ih, dolično, citira u De cons. 2,12: Šesti lokus po sudu mudraca, u drugoj
polovici poglavlja, posvećenoj svecima i biblijskim ličnostima, i napominje da je autor tih
riječi ille gloriosissimus pontifex Martinus (V2 41v). Značaj ovog citata vidim u primjeru
uključivanja De consolatione u popularnu tradiciju, unekoliko suprotstavljenu književnoj.
7.9.3. Citati grčkih autora
Kakav je bio odnos Nikole Modruškog prema grčkoj književnosti? Već sam naveo da znamo
za izvjestan broj grčkih kodeksa koji su bili njegovo vlasništvo, kao i da je vjerojatno donekle
vladao grčkim. No, prisutnost grčkih autora u De consolatione doveo je u pitanje McClure
251 bilj. 44:
However, that either his [Modruškoga, N.J.] fluency or his interest in or access to
Greek sources was limited is suggested by the fact that he did not cite such writings as
Plutarch's Consolatio ad uxorem or, particularly, Ps.-Plutarch's Cons. ad Apol.
Pažljivija kritika teksta značajno mijenja ovu sliku.
7.9.3.a. Pseudo-Plutarh, Utjeha Apoloniju
Najprije, Pseudo-Plutarhova Utjeha Apoloniju zapravo je po učestalosti u De consolatione

najcitiraniji grčki tekst. Navode se četiri izvatka, iako bez spominjanja bilo Plutarha, bilo
Utjehe Apoloniju. Budući da se radi o ne-kanonskom i rjeđe čitanom djelu, donosim sve
izvatke u izvorniku i latinskoj verziji koju donosi Modruški, prema redoslijedu pojavljivanja u
De consolatione.
107
1. Cons. Ap. 103d = V2 f. 61r
Et Menander Trophi[n]/m/um consolando:

Εἰ γὰρ ἐγένου σὺ, Τρόφιμε, τῶν πάντων
μόνος, "Si enim", inquit, "te solum hac conditione ex
ὅτ᾿ ἔτικτεν ἡ μήτηρ σ᾿, ἐφ᾿ ᾧ τε διατελεῖν omnibus hominibus, Trophime, genuisset
πράσσων, ἃ βούλει, καὶ διευτυχεῖν ἀεὶ, mater tuo ut nutu omnia succederent idque
καὶ τοῦτο τῶν θεῶν τις ὡμολόγησέ σοι, quis deus promiserit tibi, merito id ęgre feres,
quin te deceptum sentires indignis modis; sed
ὀρθῶς ἀγανακτεῖς· ἔστι γάρ [σ᾿]
si quibus legibus nos sumus hisdem (ut
ἐψευσμένος, tragice loquar), communem traxisti aera,
ἄτοπόν τε πεποίηκ᾿· εἰ δ᾿ ἐπὶ τοῖς αὐτοῖς ferenda hec melius et putanda ratione sunt."
νόμοις,
ἐφ᾿ οἷσπερ ἡμεῖς, ἔσπασας τὸν ἀέρα
τὸν κοινὸν, ἵνα σοι καὶ τραγικώτερον
λαλῶ,
οἰστέον ἄμεινον ταῦτα καὶ λογιστέον.
Menandrov fragment 531K, najavljen kao Menandrova utjeha Trofimu, nalazi se u poglavlju
De cons. 3,6: Quintus locus a conditione humana (jedan od deset lokusa drugog načina
tješenja).
2. Cons. Ap. 106c = V2 f. 63v
Et Anthimachus, poeta minime contemnendus,

ἐποίησε τὴν ἐλεγείαν τὴν καλουμένην dum se ipsum consolari cuperet de coniugis
Λύδην ἐξαριθμησάμενος τὰς ἡρωικὰς morte, hoc solo ac perpetuo loco usus est,
συμφοράς, τοῖς ἀλλοτρίοις κακοῖς siquidem elegiam ex uxoris nomine Lydem, /in/
ἐλάττω τὴν ἑαυτοῦ ποιῶν λύπην. qua cunctas heroum calamitates recensuit.
Crtica o samoutjesi Antimaha s Kolofona sastavljanjem elegije Liđanka u poglavlju 3,7:

Sextus locus a societate.
3. Cons. Ap. 105f = V2 f. 64r-64v
Hac ratione comicus Gręcus usus est cum

inquit:
Εἰ τὰ δάκρυ' ἡμῖν τῶν κακῶν ἦν φάρμακον,
ἀεί θ᾿ ὁ κλαύσας τοῦ πονεῖν ἐπαύετο, Si malorum medicamentum lachrimę essent
ἠλλαττόμεσθ᾿ ἂν δάκρυα, δόντες χρυσίον. semperque flens a labore quiesceret, aurum
Νῦν δ᾿ οὐ προσέχει τὰ πράγματ᾿, οὐδ᾿ pro lachrimis penderemus; nunc uero
ἀποβλέπει molestię has nec respiciunt nec intendunt,
εἰς ταῦτα, δέσποτ᾿, ἀλλὰ τὴν αὐτην ὁδὸν, here, sed siue fleas siue non, eandem tamen
ἐάν τε κλαίῃς, ἄν τε μὴ, πορεύσεται. ingrediuntur uiam.
Ove se riječi "grčkog komičara" nalaze u De cons. 3,8: Septimus locus a necessitate.
4. Cons. Ap. 104c = V2 f. 77r = V1 69r-70v
Hinc et ille ait:

Τί δέ τις? τί δ᾿ οὕτις? σκιᾶς ὄναρ
ἄνθρωπος quidnam est aliud ista uita presens quam fumus in
108
umbra?
Plutarhov citat Pindara, vrlo slobodno preoblikovan, najavljen je jednostavno s Hinc et ille ait
u De cons. 3, 15: Tertius locus ab ineuitabilitate (u raščlambi trećeg načina tješenja).*
Citati 1-3 ne nalaze se u V1, dodani su, dakle, nakon kolovoza 1466. (v. gore, 3. 1.). Izbor
citata – svi oni pripadaju trećim autorima – i način na koji su predstavljeni daju povoda za
pretpostavku da primjerak Utjehe Apoloniju kojim se Modruški koristio, u najmanju ruku, nije
bio identificiran kao Plutarhov tekst. Moguće je također i da je biskup konzultirao neku
zbirku izvadaka iz Utjehe; epitome Plutarha u quattrocentu spominje npr. Pfeiffer 29 bilj. 4;
Marulić, u čiju knjižnicu imamo dragocjen uvid, posjedovao je među ostalim zbirkama i
Apophtegmata Plutarchi (Lučin 1997, 199). Ili Utjeha Apoloniju nije ušla u lektiru
Modruškoga kao Plutarhovo djelo, ili je biskup odlučio dati prednost primarnim autorima
koje Pseudo-Plutarh citira.
McClure je prikupio interesantne podatke o sudbini Utjehe Apoloniju u renesansnoj
konzolacijskoj tradiciji. Čini se da u krug potencijalnih izvora i uzora za konzolaciju Utjehu
uvodi Carlo Marsuppini 1433., svojom De morte Nonninae matris consolatio. Tridesetak
godina kasnije i nešto prije nastanka kodeksa V1 De consolatione Francesco Filelfo u Oratio
consolatoria ad Jacobum Antonium Marcellum (1461.) citira latinski prijevod Ps.-Plut. Cons.
Ap. 103c-d, odnosno upravo onaj fragment Menandra koji će Modruški naknadno uvrstiti u
De consolatione (McClure 105; v. gore 4. 5. e. i 4. 5. h.).
Postojanost interesa za Pseudo-Plutarha na dvoru u Firenzi svjedoči prijevod Utjehe
Apoloniju koji je za Cosima de' Medici 1463. napravio Alamanni Rinuccini, s konzolatornom
funkcijom, povodom smrti Cosimova sina Giovannija; isti je prijevod Rinuccini 1472. poslao
Federicu da Montefeltru, također kao utjehu za gubitak sina (McClure 135 i 258 bilj. 20).
7.9.3.b. Herodot, Povijest
Sljedeća dva intenzivno zastupljena grčka autora pripadaju u žanrovsku skupinu "historičara":
to su Herodot i Diodor Sicilski.
Modruški donosi tri citata iz Herodotove Povijesti, u ponešto skraćenom, ali vjernom
latinskom prijevodu:
V1 18r-19r = V2 18v-19v = Herod. 3,40,1-42,1 i De cons. 1,8: Antidotum irreligiosorum prenosi

42,3-43 slavnu priču o egipatskom kralju Amasiju,
tiraninu Sama Polikratu i Polikratovu prstenu.
V1 44r = V2 45r-45v = Herod. 5,4 Modruški u De cons. 2,11: De bono mortis navodi
Herodotovu vijest o tračkom plemenu Trausa (u
verziji Modruškog to postaju superiores Daciae
populi) koje plače pri nečijem rođenju, a veseli se
pri pogrebu.
V1 81r = V2 91v = Herod. 2,129,3-130,2 U De cons. 3,24: Quintus locus a ratione funeris,
u raspravi o razlozima pogreba, kao argument za
tvrdnju da pogreb donosi utjehu živima služi
109
Herodotovo svjedočanstvo o zlatnom biku u
kojem je egipatski faraon Mikerin čuvao tijelo
svoje kćeri jedinice.
Odnos teksta Modruškog prema Herodotovu najbolje će ilustrirati usporedba citata br. 2 s
grčkim izvornikom. Primjer Trausa ujedno je i antička "etnološka" potvrda konzolacijskog
lokusa non nasci optimum, koji ulazi u skupinu pesimističkih motiva teme De miseriis huius
vitae. U tom je kontekstu donosi i Modruški. Ovo je jedini citat Herodota u kojem se
podudaraju De consolatione i Testimonienband von Moosove studije o latinskoj
srednjovjekovnoj konzolacijskoj književnosti (von Moos T 772). Herodotov podatak
preuzimaju Pomponije Mela, Valerije Maksim i Ambrozije u konzolacijskom govoru O smrti
brata II. Uz verzije Herodota i Modruškog donosim i onu Valerija Maksima, budući da je i
rimski sakupljač egzempla jedan od izvora De consolatione; potcrtani su dijelovi grčkog
teksta koji su vrlo bliski obradi Modruškog. Usporedba pokazuje da Modruški slijedi
Herodota, dok ga Valerije Maksim prepričava.
110
Herodot 5,4. Nikola Modruški V2 45r-45v. Valerije Maksim
2,6,12.
Τραυσοὶ δὲ τὰ μὲν ἄλλα πάντα

κατὰ ταὐτὰ τοῖσι ἄλλοισι Thraciae uero illa natio merito sibi
Θρήιξι ἐπιτελέουσι, κατὰ δὲ sapientiae laudem uindicauerit, quae
τὸν γινόμενον σφίσι καὶ natales hominum flebiliter, exequias
ἀπογινόμενον ποιεῦσι τοιάδε· cum hilaritate celebrans sine ullis
τὸν μὲν γενόμενον doctorum praeceptis uerum
περιιζόμενοι οἱ προσήκοντες condicionis nostrae habitum
ὀλοφύρονται, ὅσα μιν δεῖ peruidit.
ἐπείτε ἐγένετο ἀναπλῆσαι
κακά, ἀνηγεόμενοι τὰ
ἀνθρωπήια πάντα πάθεα, τὸν
δ᾿ ἀπογενόμενον παίζοντές τε
καὶ ᾀδόμενοι γῇ κρύπτουσι,
ἐπιλέγοντες ὅσων κακῶν
ἐξαπαλλαχθείς ἐστι ἐν πάσῃ
εὐδαιμονίῃ.«Quod institutum
superiores Dacię populos
diligentissime seruasse scribit
Herodotus. Nam ortum cuiusque
paruuli domestici amici ac parentes
magis excipiebant lamentis ac
lacrimis querentes eum ad tantas
miserias huius uitę natum, funus uero
choreis cantu diuersisque armonijs
magna cum lętitia producebant,
optime dicentes cum [eo]<eis>
factum esse qui hac erumnosa
molestissimaque uita sunt liberati.
Etnološke potvrde za non nasci optimum u srednjem vijeku nestaju gotovo u potpunosti; samo
Petar Đakon u svojim utješnim pismima iz 1137.-39. citira Ambrozijevu varijantu Herodotove
vijesti, zaodjenutu u marinističku metaforiku:
Fuisse etiam quidam feruntur populi, qui ortus hominum lugerent obitusque
celebrarent; nec inprudenter enim eos, qui in hoc vitae salum venissent, maerendos
putabant, eos vero, qui ex istius mundi procellis et fluctibus emersissent, non iniusto
gaudio prosequendos arbitrabantur.
(Ambr. De excessu fratris II 5,1 = Petr. Diac. Consolatoriae ad Richizam de obitu

Lotharii III, II 1140 A-B. Citira von Moos T 772)
Kao svoju amplifikaciju Cicerona Modruški donosi direktniju referenciju na okvir priče o
Kleobisu (za Modruškog Kleobol) i Bitonu kod Herodota (Her. I 30,2). Ciceron izvještava o
tradicijskoj ovjerenosti:
111
Deorum immortalium iudicia solent in scholis proferre de morte, nec vero ea fingere
ipsi, sed Herodoto auctore aliisque pluribus. Primum Argiae sacerdotis Cleobis et Bito
filii praedicantur.
(Tusc. 47,113)
Modruški potanje opisuje kontekst:
Simile huic Solon Atheniensis Creso Lydorum regi in cęna rogatus quemnam in terris
beatum uidisset, retulit de illis duobus fratribus Cleobolo et Bitone, quorum mater cum
sacerdos esset…
(V2 44r-44v)
Nisam istraživao porijeklo prijevoda koji Modruški donosi u De consolatione, ali prvi
prijevod Herodota na latinski dovršio je Lorenzo Valla netom pred smrt 1457., po narudžbi
pape Nikole V. (1447.-55.), osnivača odjela antičkih rukopisa u Vatikanskoj knjižnici (Pfeiffer
38 i 49). Postoji i prijevod Mattea Palmierija iz 1463.
7.9.3.c. Diodor Sicilski, Knjižnica
Knjižnica Diodora Sicilskog u De consolatione upotrijebljena je dvaput:
1. V1 79v = V2 90r ~ Diod. Sicul. 1, 92, 2-4 De cons. 3,24: Quintus locus a ratione funeris, u
okviru šest pogrebnih lokusa.
2. V1 101v-102r = V2 114r = Diod. Sicul. 1, 92, 5 De cons. 4,10: Tertius locus a laudatione, pripada
petom načinu tješenja.
Citirani Diodorovi tekstovi nadovezuju se jedan na drugi i dio su opisa egipatskih pogrebnih
običaja. Prvo mjesto Modruški parafrazira:
Diodor Modruški (V2 90r)
ἔπειτα παραγενομένων δικαστῶν δυσὶ

πλειόνων τῶν τετταράκοντα, καὶ Siquidem uniuersis fere mortalibus multa cura de
καθισάντων ἐπί τινος ἡμικυκλίου sepulchris mortuorum esse solet, ut inter summas
κατεσκευασμένου πέραν τῆς λίμνης, ἡ arbitrentur infoelicitates si cui honore sepulturę
uacare contingerit. Vnde legimus apud Egyptios
μὲν βᾶρις καθέλκεται, κατεσκευασμένη
consuetudinis fuisse ut defunctus unusquisque,
πρότερον ὑπὸ τῶν ταύτην ἐχόντων τὴν ante quam sepulturę mandaretur, transmissus per
ἐπιμέλειαν, ἐφέστηκε δὲ ταύτῃ ὁ fluuium a uectore quodam, quem lingua sua
πορθμεύς, ὃν Αἰγύπτιοι κατὰ τὴν ἰδίαν Charontem appellabant, coram quadraginta
διάλεκτον ὀνομάζουσι Χάρωνα. [...] iudicibus sisteretur; apud quos licebat lege cuiuis
mortuum de impietate flagitioue aut quibusuis
οὐ μὴν ἀλλὰ τῆς βάρεως εἰς τὴν λίμνην sceleribus accusare; quę si uera iudices
καθελκυσθείσης, πρὶν ἢ τὴν λάρνακα comprobassent, feriebant hac mortuum sententia
τὴν τὸν νεκρὸν ἔχουσαν εἰς αὐτην ut honore sepulchri, immo omnino sepultura
τίθεσθαι, τῷ βουλομένῳ κατηγορεῖν ὁ [ua]careret, tanquam nulla maiore ignominia
νόμος ἐξουσίαν δίδωσιν. ἐὰν μὲν οὖν affici possit.
τις παρελθὼν ἐγκαλέσῃ καὶ δείξῃ
112
βεβιωκότα κακῶς, οἱ μὲν κριταὶ τὰς
γνώμας πᾶσιν ἀποφαίνονται, τὸ δὲ
σῶμα εἴργεται τῆς εἰσθισμένης ταφῆς...
Nastavak Diodorova izvještaja, pak, De consolatione slijedi doslovnije.
113
Diodor Modruški V2 114r
Adeo autem laus defuncti delectat et ab omni

pene moerore abducit ut Ęgyptij, sicuti narrat
Diodorus, eo unico solatio in mortuorum funere
uterentur. Nam cum nemo inuenitur qui
defunctum accuset, aut /si/ quis accusauerit, per
calumniam id egisse deprehensus est et pro
ὅταν δὲ μηδεὶς ὑπακούσῃ κατήγορος ἢ obiecto falso crimine magna pęna mulctatus,
παρελθὼν γνωσθῇ συκοφάντης cognati aut parentes finito luctu ad laudes mortui
ὑπάρχειν, οἱ μὲν συγγενεῖς ἀποθέμενοι uertuntur et nullas generis eius laudes
τὸ πένθος ἐγκωμιάζουσι τὸν admiscentes, quoniam omnes Ęgyptij ęque
nobiles se putant, t<um> ordientes a pueritia per
τετελευτηκότα, καὶ περὶ μὲν τοῦ γένους
singulas aetates discurrunt recensendo
οὐδὲν λέγουσιν, ὥσπερ παρὰ τοῖς ῾
disciplinarum artium aliarum eruditionem,
´Ελλησιν, ὑπολαμβάνοντες ἅπαντας institutionem uitę, studia, exercitationes honestas,
ὁμοίως εὐγενεῖς εἶναι τοὺς κατ᾿ pudicitiam continentiam iusticiam pietatem
Αἴγυπτον, τὴν δ᾿ ἐκ παιδὸς ἀγωγὴν καὶ religionem et reliqua probitatis ornamenta.
παιδείαν διελθόντες, πάλιν ἀνδρός
γεγονότος τὴν εὐσέβειαν καὶ Idem mos laudandi et Gręcis fuit, nisi quod
δικαιοσύνην, ἔτι δὲ τὴν ἐγκράτειαν καὶ abundantiore uerborum loquacitate maiorum
τὰς ἄλλας ἀρετὰς αὐτοῦ διεξέρχονται... quoque pręclara facinora inter laudes defuncti
iactitare consueuerunt.
Prema mom uvidu, kako Diodor Sicilski kao izvor, tako i ovdje opisani egipatski običaji kao
primjer za laudatio funebris (još i u komparaciji s grčkom tradicijom), odsutni su s horizonta
konzolacijske književnosti, za razliku od Herodota i Trausa. Na latinski je prvih pet knjiga
Diodorove Knjižnice, opet po narudžbi Nikole V., 1449. preveo Poggio Bracciolini. Poggiov
je ugledni prijevod prvi put tiskan u Bologni 1472. (Pfeiffer 29 i Oldfather xxiii).
7.9.3.d. Ostali grčki autori
Preostali citati grčkih autora pojedinačni su i opsegom skromni navodi filozofa: Aristotel se
citira dvaput, Sokrat također, Platon i Ksenofont po jednom. Brojna se navođenja stavova
grčkih filozofa mogu pronaći u Raspravama u Tuskulu i ostalim već spominjanim izvorima
De consolatione; i ove je citate Modruškom mogao posredovati neki od brojnih sekundarnih
izvora, ili ništa manje brojnih zbirka sentencija i izvadaka, tako da njihovo porijeklo nisam
ispitivao. Kao kuriozitet navodim sentenciju koju Modruški pripisuje Platonu (V2 87v, pogl.
3,21: Secundus locus ab operibus defuncti, među šest pogrebnih lokusa):
Filius nanque, ut Platoni placet, paruus pater est.
7.9.3.e. Josip Flavije
Hebrejski povjesničar grčkog jezičnog izraza citiran je u De consolatione dva puta; oba citata
igraju značajnu ulogu u poglavljima kojih su dio. Prvi potječe iz prve knjige Židovskih starina
i prikazuje Izakovu reakciju u trenutku spoznaje da Abraham mora prinijeti vlastitog sina na
žrtvu, dok je drugi citat iz sedme knjige istog djela: Joabovo obraćanje Davidu, ucviljenom
zbog smrti Abšalomove.
114
Za razliku od latinskih prijevoda Herodota i Diodora Sicilskog, koji su – kao što sam pokazao
– u doba nastanka De consolatione "svježi", latinska verzija opusa Josipa Flavija u optjecaju
je od konca antičkog doba.
Židovske starine u 20 knjiga obrađuju povijest i kulturu židovskog naroda "s ciljem da se
mentalitet i vjera Židova približe grčko-rimskom duhu" (Leksikon 313). Zbog svoje teme
Josip Flavije je povjesničar nezaobilazan za razumijevanje Starog i Novog zavjeta. Tu je
njegovu važnost dobro uočio Kasiodor; osim što je Josip Flavije jedini poganski grčki
povjesničar citiran u Udžbeniku znanosti (Institutiones), upravo po Kasiodorovoj narudžbi
nastao je u Vivariju prijevod kompletnih Židovskih starina. Prijevod iz Vivarija u srednjem
vijeku doživio je izuzetno široku difuziju; Courcelle 354 bilj. 91 spominje da se očuvalo bar
118 rukopisa nastalih prije 14. stoljeća.
Međutim, Josip Flavije nije uobičajen izvor konzolacijske književnosti. U opsežnom svesku
svjedočanstava von Moos T autor Židovskih starina naveden je svega jednom: kao autoritet za
egzempl Adamova stogodišnjeg tugovanja spominje ga u pismu humanistički autor Salutati
(von Moos T 1059). Uvođenje Josipa Flavija u konzolaciju inovacija je poput uvođenja
Herodota i Diodora Sicilskog. Koja je svrha te inovacije?
Citat o Izaku čini najveći dio kratkog De cons. 3,4: Treći [lokus] po volji starijih. Tezu "takva
je volja onog tko nad nama ima vlast" prije Josipova citata ilustriraju kratki Terencijev (Andr.
380) i jedan od primjera pučke utjehe (vulgaris illa consolatio) kakvima je Modruški općenito
sklon. Izakova izjava – za razliku od Flavijeva originala, donesena u upravnom govoru –
popraćena je sažetim opisom i komentarom daljnjeg razvoja Abrahamove žrtve – i tu
poglavlje završava.
Joabov govor Davidu jedna je među brojnim ilustracijama u 4,5: Četvrti lokus po strahu, no i
najopsežnija među njima. Također, govor je popraćen pohvalom i priznanjem Modruškog:
Eruditissime enim omnes fere partes perstrinxit quę unumquenque inducere possunt ut
amplius dolere metuat et luctum, si non tanta damna pati uult aut uni malo multa
accumulare, cohibeat et compescat.
(V2 107v)
Inovativni karakter upotrebe Josipa Flavija ocrtat će se još jasnije nakon provjere na koji su
način primjeri Izaka i Joaba korišteni u srednjovjekovnim konzolacijama.
Interes za priču o Izakovoj žrtvi u konzolacijskoj se književnosti fokusira na drugom glavnom
liku ovog zbivanja, na Abrahamu. Von Moos T 1357 zaključuje da se Abraham uvijek
pojavljuje kao uzor radosnog odricanja za volju više ljubavi prema Bogu, u opreci prema
drugim židovskim i antičkim egzemplima (koji oličavaju filozofsko-herojsku rezignaciju).
Nigdje se u primjerima von Moos T 1358-1366 perspektiva ne pomiče na Izaka.
Joabovo upozorenje drugi je od tri slučaja u kojima Vincent od Beauvaisa poseže za motivom
iz Davidova života u konzolacijskom okružju (von Moos T 1222, 1378). Pritom, međutim,
dominikanac slijedi odgovarajuće mjesto u Bibliji (II Sam. 19,1-8), ne Josipa Flavija, te kao
osnovnu ideju Joabova govora predstavlja ukor kralju koji zaboravlja na pobjedu svoje
vojske. Von Moos T 1378 napominje da je ovo jedina upotreba egzempla Joab-David u
konzolacijskom korpusu koji je on proučavao, te pretpostavlja da bi primjer trebao podsjetiti
konzolanda na egzemple Perikla, Ksenofonta ili Lucija Paula (njih Vincent na diskutiranom
mjestu ne navodi).
Usporedba s lokusima koje je uočio von Moos pokazuje da je izdvajanje argumenta po volji
starijih originalan doprinos Modruškog; sličnog lokusa von Moos naprosto nema.
115
Originalnost argumenta potvrđena je i izborom primjera: nema ih mnogo, ne potječu iz djela
na standardnom konzolacijskom repertoaru. Nalazeći primjer za novi lokus u riječima
biblijskog patrijarha biskup osigurava autoritativno zaleđe svojoj inovaciji, a obrada Josipa
Flavija zadovoljava toliko puta isticanu želju Modruškog za retoričkom efektnošću.
Preoblikovanje Izakove izjave iz neupravnog u upravni govor smatram dodatnim argumentom
u prilog ove interpretacije.
Slično je s egzemplom Joaba. U usporedbi s biblijskim Joabovim govorom verzija je Josipa
Flavija znatno retorički amplificirana, što Modruški – kako je vidljivo iz gore citiranog
pohvalnog komentara – dočekuje s oduševljenjem. Ova amplifikacija pretvara Joabov govor u
mnogo plodnije nalazište retoričkog materijala no što je bio slučaj kod Vincenta od
Beauvaisa, koliko mogu suditi iz von Moosova komentara.
Oba citata Josipa Flavija plod su konzolacijskih inovacija Modruškog na području
argumenata, repertoara egzempla i iskoristivih autora. Te su inovacije diktirane retoričkim
interesom.
7.9.4. Pisci izostali iz De consolatione
Među piscima koji nisu izvor De consolatione – možda zbog osobnih sklonosti i lektirnog
horizonta autora, možda zbog ukusa kulturnog kruga kojem je Modruški namijenio svoju
knjigu – razlikujem dvije važne kategorije. U jednu ulaze pisci spomenuti u Predgovoru, ali
nekorišteni; u drugu – istaknuti likovi iz povijesti literarne konzolacije koje Modruški u De
consolatione ne registrira.
Na jednom kraju prve skupine nalaze se kršćanski oci Ciprijan, Bazilije Veliki i, na poseban
način, Augustin. Nonnullae epistulae consolatoriae ovog potonjeg spomenute su zajedno s
konzolatorijama Jeronima i prve dvojice u V1 rukopisu De consolatione. Iz rukopisa V2
Augustin je izostao, možda zbog zbrke u prijepisu: riječ Agustini javlja se na f. 2 verso, ali
ondje je nemotivirano upala u tekst te ju je redaktor precrtao. Ostaje činjenica da u popis
kršćanskih otaca Augustin, što se tiče V2 kodeksa, nije uvršten ni naknadno. Kao što sam
pokazao, u De consolatione se citira jedno jedino Augustinovo pismo, jednom, i to
posredujući Ciceronov citat (v. gore 8. 3. b.); De civitate Dei teško podliježe svrstavanju u
žanr utješnog pisma.
Bazilije Veliki (330.-379.), crkveni učitelj, nadbiskup Cezareje i, kao brat Grgura iz Nise i
prijatelj Grgura Nazijanskog, jedan od "tri velika Kapadočana", u povijest latinske
konzolacijske književnosti ulazi preko prijevoda Homilija III i IV (De eo quod scriptum est:
semper gaudete i De Iulitta Martyre), te apokrifnim djelom De consolatione in adversis (6.
st). Von Moos A 141 procjenjuje da su navedene Bazilijeve homilije najznačajniji primjer
povezivanja novozavjetne zapovijedi "radujte se" i pareneze protiv običaja naricanja. Taj
humani spoj odricanja od stoičke apatije te duhovnog rigorizma s jedne strane, i poticaja na
vjerom ispunjenu ataraksiju i kultiviranje taktičnosti u konzolaciji s druge, bio je na Zapadu
poznat, ali je recepcija homilija slaba i nije ostavila značajnijeg traga unutar žanra tijekom
srednjeg vijeka.
Ciprijanovo djelo s konzolacijskom tematikom, kako sam već naveo (4. 3. b.), jest De
mortalitate, pastoralno pismo ili propovijed povodom kuge u Kartagi 252.-53. Ovo djelo
mješovitog karaktera, koje želi najprije ojačati vjeru, a tek u drugom planu donosi prilično
strogu cohortatio u nedaćama, spada, uz utješnice Augustina i Paulina iz Nole, u konzolacije
koje su tijekom srednjeg vijeka imale malo ili nimalo utjecaja (von Moos T 81). U renesansi,
međutim, kako izvještava McClure 118, na Ciprijana se u trolistu kršćanskih konzolatora – uz
Ivana Zlatoustog i Jeronima – poziva Matteo Bosso, apostrofirajući ga u prologu svog
116
konzolatornog dijaloga De tolerandis adversis, unekoliko sličnog knjizi Modruškog, a
nastalog gotovo u isto vrijeme (1462.-63.; v. gore 4. 5. g.). Udio Ciprijana u Bossovu dijalogu
nažalost mi nije poznat.
Osim kršćanskih pisaca, Predgovor donosi listu od deset imena grčkih filozofa, predstavnika
škola koje su se bavile konzolacijom. S jednom iznimkom, svi su spomenuti u Tuskulanama;
zagonetka ostaje Crato, naveden između Kleanta i Diogena; ako je posrijedi više od banalne
pisarske pogreške, moglo bi se raditi o pokušaju imenovanja kinika Krateta iz Tebe ili
peripatetika Kritolaja. Prvi se, međutim, ne spominje u Tuskulanama, a o drugom Ciceron
govori samo usputno.
Učenja filozofa s ove liste Modruškom posreduju Tuskulane, a dio se mudraca – Dikearh,
Karnead, Krantor – u daljnjem tekstu više ne spominje. Lista je dodana u kodeksu V2. Njena
je funkcija, smatram, da pojača humanističku intonaciju djela.
Gornju tvrdnju podupire i pogled na autore koji su u konzolacijskoj tradiciji utjecajni, a iz De
consolatione posve odsutni. Važnost antičkih i patrističkih pisaca za srednjovjekovnu
konzolaciju procjenjuje von Moos T 75-81. Usporedba s njegovim rezultatima pokazuje da je
za De consolatione najznačajnije nespominjanje Ambrozija i njegovih pogrebnih govora.
Primjera radi, skolastička konzolacijska kompilacija u mnogočemu slična De consolatione,
Liber consolatorius ad Ludovicum IX… Vincenta iz Beauvaisa, donosi pretežno ekscerpte iz
Senekinih pisama, Ambrozijevih nadgrobnih govora, Augustinovih Ispovijedi i Pisma
Turaziju. Od ovih najvažnijih obrazaca srednjovjekovne konzolacije, kako vidimo, Modruški
koristi dva (Seneku i Ep. Tur), Ispovijedi tek posve simbolično, a Ambrozija uopće ne.
7.9.4.a. Valerije Maksim. Problem egzempla u De consolatione
Ovaj je kompilator iz doba Tiberijeva režima, čiji je retorički kompendij uzorno djelo za
exempla kao književnu vrstu, prisutan u De consolatione – ali posredno.
Premda samo ime jednog "od najčitanijih poganskih autora u zapadnom srednjovjekovlju"
Nikola Modruški ne spominje niti jednom, izvjestan broj egzempla u djelu modruškog
biskupa nedvojbeno potječe iz Spomena vrijednih djela i izreka. Štoviše, glavnina takvih
egzempla stavljena je u kontekst koji naglašava upravo njihovu generičku pripadnost. Sadržaj
kratkog poglavlja 4,3: Drugi lokus po primjeru (V2 102v-103r) čine sažete anegdote o
ponašanju Perikla i "Paula Emilija" suočenih sa smrću sinova, i aludiranje na slične slučajeve
"Oracija" i "Marcija". Sve se ove osobe mogu identificirati u petoj knjizi Maksimove zbirke, u
pogl. 10: De parentibus, qui obitum liberorum forti animo tulerunt. Evo kako Rimljanin niže
egzemple: (1) Horacije Pulvil, (2) Emilije Paulo, (3) Kvint Marcije Reks, (Externi 1) Periklo,
(2) Ksenofont, (3) Anaksagora. Većina je ovih imena na standardnom repertoaru
konzolacijske književnosti, kako pokazuje von Moos T 1353-1354, navodeći autore koji su
isticali primjere hrabrih očeva antike iz Valerija Maksima: to su Jeronim i njegov imitator
Laurencije od Durhama, Roger Bacon i Vincent od Beauvaisa, Petrarca (koji u Fam. II,1
preuzima cijeli Maksimov niz), te Salutati.
Primjer Ksenofonta Modruški opisuje u 3,10: Deveti lokus po časti (V2 65v), dok Anaksagoru
ne spominje nigdje, premda grčki mudrac figurira u Tuskulanama, u Pseudo-Seneki i u 60.
Jeronimovu pismu. U samom jezičnom oblikovanju egzempla daju se naslutiti tek tragovi
Valerija Maksima. Evo usporedno obrade primjera Perikla i Emilija Paula kod Modruškog i
Maksima.
117
Modruški, De cons. 4,3 = V2 102v-103r Val. Max. 5, 10, 1, 1-7:
Vt fuit Pericles princeps Atheniensium, qui cum

infra quaddriduum duobus prestantissimis filijs Princeps Atheniensium Pericles intra quadriduum
esset spoliatus, nullum neque in uultu neque in duobus mirificis adulescentibus filiis spoliatus his
sermone signum moeroris ostendit, quin immo ipsis diebus et uultu pristinum habitum retinente
eundem ornatum retinuit nec quicquam ex ueteri et oratione nulla ex parte infractiore contionatus
ritu immutauit. est. ille uero caput quoque solito more coronatum
gerere sustinuit, ut nihil ex uetere ritu propter
domesticum uulnus detraheret.
Val. Max. 5, 10, 2:
Similiter et Paulus Emilius duobus filijs orbatus, Aemilius Paulus, nunc felicissimi, nunc miserrimi
quorum alter ante triumphum patris quarto die patris clarissima repraesentatio, ex quattuor filiis
decessit, alter in triumphali curru conspectus post formae insignis, egregiae indolis duos iure
diem tertium defunctus est, procedens in adoptionis in Corneliam Fabiamque gentem
contionem constantissimi pectoris protulit translatos sibi ipse denegauit: duos ei fortuna
sententiam: abstulit. quorum alter triumphum patris funere
suo quartum ante diem praecessit, alter in
"Quirites", inquit, "cum essem, ne quid mali triumphali curru conspectus post diem tertium
fortuna moliretur, Iouem Optimum Maximum expirauit. itaque qui ad donandos usque liberos
Iunonemque reginam et Mineruam precatus, ut, si abundauerat, in orbitate subito destitutus est.
quid aduersi populo Romano immineret, totum in quem casum quo robore animi sustinuerit
meam domum conuerteretur. Quapropter bene oratione, quam de rebus a se gestis apud populum
habet: annuendo enim uotis meis id egere ut uos habuit, hanc adiciendo clausulam nulli ambiguum
potius casum meum doleatis quam ego uestro reliquit: 'cum in maximo prouentu felicitatis
ingemiscerem." nostrae, Quirites, timerem ne quid mali fortuna
moliretur, Iouem optimum maximum Iunonemque
reginam et Mineruam precatus sum ut, si quid
aduersi populo Romano inmineret, totum in
meam domum conuerteretur. quapropter bene
habet: annuendo enim uotis meis id egerunt, ut
uos potius meo casu doleatis quam ego uestro
ingemescerem'.
Verzija Modruškog pojednostavljena je i leksički i sintaktički, donosi manje detalja i manje

retoričkih ukrasa. Sličnu sklonost sažetijim egzemplima – kako javlja Novaković 1987, 25 –
ne pokazuju samo epitomatori Maksimove zbirke, već i Marulić kao njegov generički
sljedbenik.
No kod Modruškog Maksimovi egzempli ne bivaju samo sažeti i pojednostavljeni; u anegdoti
o Aleksandru i njegovu liječniku Filipu uvođenjem upravnog govora istaknuta je dramatska
dimenzija, dok Valerije Maksim prednost daje naraciji:
Modruški, De cons. 4,5 = V2 108r-108v Val. Max. 3, 8, Ext. 6
Vnde et inter ueros amicos in prouerbium uenit: itaque conuocati medici adtentissimo consilio
'Amico de manu amici etiam uenenum dulce est'. salutis remedia circumspiciebant. quorum cum ad
118
Quod dictum Alexandrum retulisse ferunt unam potionem <se> sententiae direxissent, atque
Philippo medico potionem offerenti qua hilari eam Philippus medicus suis manibus temperatam
uultu suscepta et epistula, qua medicus a Alexandro – erat autem ipsius amicus et comes –
Parmenone proditionis insimulabatur, ab rege porrexisset, a Parmenione missae litterae
medico tradita his uerbis: "Accipe, Philippe, superueniunt admonentes ut rex insidias Philippi
epistulam, quam ueri nuntiam esse non credo; perinde ac pecunia corrupti a Dareo caueret. quas
que etiam si uera afferret, et mors mihi de manu cum legisset, sine ulla cunctatione medicamentum
tua, dulcis amice, suauis est." hausit ac tum legendas Philippo tradidit. pro quo
tam constanti erga amicum iudicio dignissimam a
dis inmortalibus mercedem recepit, qui
incolumitatis eius praesidium falso interpellari
indicio noluerunt.
Svoje egzemple Modruški ponekad dokumentira, ali češće prepušta notornosti imena i
privlačnosti priče da govore same za sebe. Zato ostaje otvoreno pitanje jesu li obrade u De
consolatione djelo autora ili su preuzete iz druge zbirke egzempla koja Maksimove primjere
posreduje. O tradicionalnoj slobodi pri prepričavanju egzempla svjedoči npr. Salutatijev
tretman Val. Max. 5,10,2:
Aemilius Paulus… se consolatus est rei publicae felicitate. Inquit enim ad populum:
cum in maximo provectu felicitatis vestrae, Quirites, timerem, ne quid mali fortuna
moliretur, Iovem optimum Iunonemque reginam et Minervam precatus sum, ut si quid
populo Romano immineret, totum in meam domum converteretur.
(Salut. ep. XII 4, citira von Moos T 1465)

Vrlo često u De consolatione nizovi aluzivnih egzempla – nabrajanja glavnih aktera uzornih
pripovijesti – navode likove okupljene u nekom od poglavlja zbirke Valerija Maksima
(najviše iz pete knjige), kojiput gotovo identičnim redoslijedom. Primjere milostivih
pobjednika iz De cons. 4,16 (V2 124r) naći ćemo u Val. Max. 5,1: De humanitate et clementia,
kako je prikazano u tablici.
Modruški, De cons. 4,16 Poglavlje kod Valerija Maksima
Cezar 5,1,10
Kvint Metel 5,1,5
posterior Africanus 5,1,6
Quintus Crispinus 5,1,3
Marko Marcel 5,1,4
119
Hanibal 5,1, Ext. 6
Aleksandar 5,1, Ext. 1
Pisistrat 5,1, Ext. 2
Pir 5,1, Ext. 3
Niz primjera onih koji bi bili sretniji da nisu imali djece (De cons. 4,15 = V2 121v) potječe
dijelom iz Val. Max. 3,5: Qui a parentibus claris degeneraverunt, a dijelom iz Val. Max. 5,7:
De parentum amore et indulgentia in liberos. Egzempli moralnog integriteta (De cons. 1,6 =
V2 14r) okupljeni su u Val. Max. 4,3: De abstinentia et continentia, a uzorni slučajevi sreće
nakon nevolja (De cons. 1,8 = V2 18r) u Val. Max. 6,9: De mutatione morum et fortunae.
Značajan argument za hipotezu o posredovanju druge zbirke između Modruškog i Valerija
Maksima jest i velik broj povijesnih egzempla De consolatione kojih kod Maksima nema
(isključujući unaprijed kršćanske primjere). Takva je npr. lista ljudi koji su se proslavili
podnošenjem fizičke boli: Marko Regul, Mucije (Scevola), Anaksarh, Zenon i Kleant (De
cons. 2,11 = V2 39v).
Pojedini se, pak, primjeri mogu locirati kod drugih pisaca. Da ostavimo po strani očekivane
primjere iz Tuskulana, među slučajevima smrti od prekomjerne radosti (De cons. 1,2 = V2 5r)
nalazimo Hilona filozofa i Sofokla, koje u identičnom kontekstu navodi Plinije Stariji (N.H.
7,53); anegdota o Perijandru i Korkiranima (De cons. 1,3 = V2 8r) potječe od Herodota
(3,48,2-53); sam Modruški, kad po drugi put spominje samoubojstvo cinika Menipa, upućuje
na "Hermipa" koji bi lako mogao biti grčki filozof, gramatičar i biograf Hermip iz Smirne (De
cons. 2,15 = V2 47v); konačno, tu je primjer neugodnog susreta "Antioha ili Antigona" s
Galima (De cons. 2,15 = 48r), čije porijeklo, bojim se, može otkriti tek temeljitija analiza
zbirki egzempla.
Je li Modruški koristio neku od samostalnih zbirki koje su, ugledajući se na Valerija Maksima,
nastajale od srednjovjekovlja nadalje (usp. Novaković 1987 20-21)? Možda čak neku koja je
posebno udovoljavala konzolacijskim interesima? Za potrebe ovog rada usudio bih se samo
upozoriti na veliki udio egzempla u De consolatione, i na vjerojatnost da su izvori iz kojih
egzempli potječu brojni i raznovrsni.
120
8 Antropološki interesi Nikole Modruškog
Dvije su, prema McClureu, glavne odlike De consolatione u okviru renesansnih razmišljanja
o utjesi: sistematična sveobuhvatnost priručnika i težnja za suočavanjem s tristitia saeculi,
spremnost na "naturaliziranje sfere ljudske tuge" (McClure 131). Obje osobine signaliziraju
pomak ka – modernim političkim terminom rečeno – većoj inkluzivnosti, i istovremeno
svjedoče o pripravnosti ne na nametanje vlastitog puta i jedne optike, već na prihvaćanje
razlika.
Prilagođavanje drugome jedan je od osnovnih zahtjeva govorničkog umijeća; no upravo
teoretski i praktični ekskursi u De consolatione, kojih prikaz slijedi, mogu se unutar djela
Modruškog interpretirati kao znak zaokupljenosti koja nije samo retorska. Ako digresija
uvijek mora nekog zabaviti – bio to pošiljalac ili adresat – na nama je da otkrijemo što je to u
digresiji zabavno, odnosno privlačno.
Prva razina interesa koje pokušavam protumačiti jest psihofiziološka. Ovamo ulaze rasprave
Modruškog o reakciji čovječjeg organizma na snažne emocije – kako radost, tako i žalost – u
De cons. 1,2: Koje štete nanosi tjeskoba (V2 5r-5v); zatim objašnjenje dvojake prirode tuge, te
terapeutske moći plača i lamentiranja u De cons. 4,9: Drugi lokus po jadikovanju (V2 112r-
112v). Obje se psihofiziološke partije temelje na hipokratovskoj humoralnoj teoriji, tumačeći
većinu negativnih efekata tuge prevlašću crne žuči, melankolije (humor melancolicus, V2
112v) nad ostalim tjelesnim sokovima – odnosno krvi, flegmom, i žutom žuči. Ravnoteža ovih
četiriju tekućina u organizmu nužan je uvjet zdravlja. Ovakvo psihosomatsko tumačenje tuge
uobičajeno je u srednjovjekovlju; sve ideje koje susrećemo kod Modruškog – gubitak apetita,
"sušenje" i "hlađenje" duše koje zatvara puteve "životnog duha", oslobađanje viška crne žuči
preko suza – pobilježio je i von Moos T 999-1003 i 1005, 1014-1018, u okviru medicinskih
objašnjenja za razorno djelovanje tuge. Analiza uloge humoralne teorije u konzolacijskoj
književnosti renesanse (McClure 149) pokazuje s jedne strane da je "melankolija" na početku
novog vijeka zauzela istaknuto mjesto u rječniku i simptomatici očaja – bilo ljubavnog, bilo
žalobnog. S druge strane, za medicinskim tumačenjem melankolije posegnuo je Marsilio
Ficino u sedamdesetim godinama Quattrocenta, tražeći razlog za depresivna stanja
intelektualaca i talenata. Nasuprot ovim trendovima, Petrarca u svojim djelima pažljivo
izbjegava i sam termin "melankolija", potaknut Ciceronovom kritikom Aristotelove teorije o
melankoliji genija (McClure 26-27, 191 bilj. 47; usp. Cic. Tusc. 1,33,80 i 3,5,11). Izvjesnu
rezervu prema humoralnom tumačenju čišćenja melankolije suzama ne skriva ni Modruški:
Sed de humore aut purgatione eius utcunque illud tamen in dubia fide tenendum est,
lamentationibus et querelis opinionem malorum opido extenuari…
(De cons. 4,9 = V2 112r)

No postojanje interesa za humoralnu tradiciju posvjedočeno je proširivanjem pasusa o
pogubnom djelovanju prekomjerne radosti u V2 kodeksu De consolatione. Evo teksta dodanog
u De cons. 1,2 = V2 5r-5v:
(V1 + V2: ille uitalis igniculus, qui in corde tenebatur inclusus, euanescat.) Siquidem
cum cor nimia lętitia iusto se amplius expandit, foliolum illud, quod aditu cordis
uitalem claudebat flamam, iusta respirationis uicissitudine temperans resolutas
offendens parietes, quibus inniti consueuerat, patens hostibulum dimittere cogitur;
itaque spiritus ille igneus claustris lassatis erumpit sedesque antiquas relinquit,
121
quocum homo ipsam pariter "exhalat "animam. (V1 + V2: Passiones uero, quę
appetitum in fugam uertunt…)
I jedan manji dodatak:
(V1 + V2: Quippe quę appetitum impedit, ne se extra diffundat, necesse est cor uiribus
destituatur, nec cęteris membris debitum possit prestare officium.) Anima [enim]
/quippe/ grauiori occupata cura nequit coquendis dirigendisque alimentis uacare, nec
sanitati necessitatique consulere corporis. (V1 + V2: Itaque exsiccatur ac gelu
constringitur…)
Modruški je također pažljivi promatrač i proučavatelj ljudskog ponašanja. Uz "suptilno i
senzitivno psihološko uočavanje prirodnog potencijala djece kao posebno učinkovitih
tješitelja" na koje pažnju skreće McClure 126 citirajući iz De cons. 1,9: Koji su ljudi podobni
da tješe druge (V2 20r-20v), ja bih naveo i opis ponašanja očajnika (De cons. 1,3 = V2 6v-7r),
te obrazloženje – nadovezuje se neposredno na već spomenuto ograđivanje od humoralne
teorije – miješanja bola i užitka u lamentaciji, te isticanje veće djelotvornosti jadanja
drugome, negoli samom sebi (De cons. 4,9 = V2 112r-112v).
Vjerojatno je kombinacija lektire antičkih autora i vlastite konzolatorske prakse dovela
Modruškog do prihvaćanja činjenice da tuga na svakog djeluje drugačije, činjenice koja je
jedan od temelja njegova konzolacijskog priručnika. Ova razina jest retorska, i nužna. Da bi
omogućio govorniku-konzolatoru snalaženje, Modruški pokušava klasificirati kako
konzolande, tako i konzolatore. Kriterij za podjelu prvih upravo su njihove reakcije na
različite gubitke, odnosno njihov način tugovanja. Pokazuje to sam naslov De cons. 1,4: Koga
je lakše, a kog manje lako tješiti. Lako je tješiti mlade i žene, mudrace, pobožne i
bogobojazne, te sangvinike, širokogrudne i preziratelje ljudskih vrijednosti; nasuprot tome,
"manje je lako" – kako to s pedagoškim optimizmom formulira Modruški – tješiti starce,
malodušne (pusillanimi), one odane svakovrsnim zemaljskim dobrima (bogatstvu, moći,
djeci), one koji su uvijek dosad bili uspješni, nevjernike (irreligiosi), te konačno naprasne i
melankolične naravi. Modruški je svjestan i efekta usus patiendi, koji su razmatrale antička
medicina i stoička teorija afekata, pa dijeli one izložene čestim nesrećama na "teško utješive"
(zato što su od čestih nedaća postali ogorčeni, ili prezasićeni utjehom, ili su potpuno izgubili
nadu) – i na one koji, paradoksalno, upravo zbog učestalosti nevolja lakše podnose što god se
desi. Potvrda za potonji tip reakcije Modruškom je locus classicus, Ciceron Tusc. 3,67; no
Modruški ostaje na klasifikaciji, a ne pokušava kasnije usus patiendi preoblikovati u poseban
konzolacijski argument, poticaj na samopomoć, kako to čine Seneka (Helv. 1,3 i Marc. 1,1) i
njegovi nasljedovatelji (popisao ih je von Moos T 1119-1121). Ova je činjenica usputna
potvrda da su Modruški, njegova pretpostavljena publika i njeni pretpostavljeni konzolandi
neskloni stoičkim preceptima, a i da se Senekini konzolatorni dijalozi ne nalaze među
izvorima De consolatione.
Za sve popisane "teško utješive", kao za posebno teške slučajeve i složene konzolacijske
zadaće, Modruški odmah, dakle izvan svog sustava konzolacije, i prije njega, nudi recepte
utjehe (De cons. 1,6-1,8).
Druga je podjela konzolanada provedena prema njihovom duhovnom sklopu, i nalazi se pri
kraju De consolatione. Suprotstavljeni su zapravo oni koji reagiraju iracionalno i infantilno
(naprasiti i melankolici iz prve podjele) te oni skloniji razumu i religiji. Svaka od tih grupa
dobiva skup od tri odgovarajuća lokusa, pri čemu se u lokusima "po osobi neprijatelja" (De
cons. 4,16-18) Modruški svojski trsi dati dignitet i društveno prihvatljiv oblik upotrebi
osvetoljubivosti, optuživanja i, zapravo, samozavaravanja (predmet De cons. 4,18: Treći lokus
po uzaludnosti) u konzolacijske svrhe.
122
Još jednu malu psihološku klasifikaciju Modruški donosi u De cons. 4,14: Četvrti lokus po
daru. Pragmatično tumačenje uzroka zbog kojih dar izaziva zadovoljstvo kod primalaca
dovodi Modruškog do razlikovanja triju vrsta potencijalnih poklonoprimaca: mogu to biti
pohlepni, nadređeni ili prijatelji. Ova je podjela naputak konzolatoru kada da primijeni
consolatio realis (stvarnim ili simboličkim) poklonom.
Psihofiziološka, psihološka i sociološka istraživanja ulaze u antropologiju u širem smislu. Uže
shvaćena, ova znanost proučava kulturalne razlike. Interes za druge kulture pomaže
Modruškom u De consolatione da izađe na kraj s različitim problemima argumenata po
načinu pogreba (De cons. 3,24) i po mjestu smrti (3,25). Modruški želi dokazati, prvo, da se
svi ljudi brinu za doličan pogreb svojih umrlih, te se najvećom nesrećom smatra ako netko
ostane nepokopan; drugo, da su zbog toga pogrebne svečanosti (pompa funerum) izvor utjehe.
Što je onda konzolatoru činiti ako netko ostane nesahranjen? Tada treba pokazati treće: da
pogrebni običaji ne postoje radi mrtvih, već radi živih.
Potkrepu za prvi i treći argument Modruški nalazi – između ostalog – u antropološkim,
odnosno etnografskim primjerima. Da je uskrata pogreba najveća kazna, dokazuje posmrtni
sud Egipćana: koga četrdeset sudaca nađe krivim za bilo kakav zločin (preminulog može
optužiti svaki sugrađanin), takav mrtvac biva kažnjen ostajući bez groba i pogreba. Tu temu
Modruški nastavlja primjerima iz Biblije, Ovidija i Vergilija.
Treći argument – pogrebni običaji postoje non mortuorum, sed vivorum causa – potvrđuju
najprije sami motivi pogreba. Prema Modruškom, postoje dva: estetsko-sanitarni (V2 91v:
quo corpora et uisu et odore foeda amoueantur) ili emocionalni (ibid: ob aliquod uiuorum
solatium quibuscum iucundissime uixerunt). Potonji, utješni motiv potvrđuju oni koji su do
kraja vlastitog života željeli biti u društvu dragih pokojnika: Mikerin, Artemizija, Egipćani
koji čuvaju mumije u posebnoj sobi, a posjete njima potiču ih na aemulatio vrlina preminulih,
te veći prestiž uživa onaj tko kod kuće ima više tijela.
Najdojmljivije je ipak svjedočanstvo u prilog trećeg argumenta velika različitost pogrebnih
običaja kod različitih naroda. Modruški na V2 92r-92v izlaže običaje deset naroda Afrike i
Azije. Evo ih redom:
– stanovnici indijskih otoka pokapaju mrtve na plaži,
– Etiopljani pokapaju mrtve u rijeci, oko kuće, u glinenim posudama,
– etiopski narod zvan Ihtiofagi pokapa u more inundationis tempore,
– stanovnici otoka Pitiusa pohranjuju sasječene udove pokojnika u posudama pod
kamenjem,
– Perzijanci ne pokapaju mrtve dok ih ne načnu psi, divlje zvijeri ili ptice,
– Etiopljani zvani Makrobiji sahranjuju pokojnike u staklene sarkofage,
– indijski narod Padeja ubija i jede bolesne,
– njihovi neimenovani susjedi ne brinu se za bolesne, već se svatko kad mu dođe
vrijeme povlači u samoću i umire sam,
– Isedonci su kanibali, koji čuvaju samo glavu pokojnika, i to pozlaćenu,
– Nasamonci, pastiri Kartažana pokapaju mrtvace u sjedećem položaju.
Iznijevši ove primjere, napomenuvši da se, osim u kršćanskom svijetu, "jedva mogu naći dva
naroda s istim pogrebnim običajima", Modruški zaključuje:
123
Vnde ergo, cum una sit omnium mors, tanta diuersitas sepeliendi inoleuit? Non certe
aliunde quam ex diuersa uiuentium uoluntate aut opinione, ad quos, ut uel ex hoc ipso
deprehendi potest, omnis tumulandi ratio pertin[er]et, ad ipsos uero mortuos omnino
nihil…
(De cons. 3,24 = V2 93r)

Iznesena je teza stoičkog porijekla i još od antike prisutna u repertoaru motiva književne
konzolacije. Iz osjećaja da je bol obavezan proizlazi ostentatio doloris, javno i drastično
pokazivanje vlastite žalosti. Modruški navodi kao ekstremne slučajeve ovakvih mores
perversi običaje Indijaca i Egipćana.
Lako je uočiti da se obje cjeline koje sam okrstio "antropološkima" tiču pogrebnih običaja.
Pompa funeris i laudatio funebris bivale su izložene, međutim, u razdoblju od prvog do
četvrtog stoljeća nove ere sve oštrijim i oštrijim kritikama od strane kršćanskih otaca. Napadi
na "sablazan jadikovanja", na neobuzdano prepuštanje bolu i javnom naricanju po običaju
pogana, iz pojedinačnih mjesta u pastoralnim pismima i traktatima prerastaju u teme posebnih
tekstova. Takvi su iz kruga konzolacijske književnosti Ciprijanov De mortalitate i apokrifna
Epistula ad Turasium. Borba protiv threnosa, smatra von Moos C 23 i 130, uzrokovana je
socijalnim napetostima kršćanstva u razdoblju kad ono, s jedne strane, postaje tolerirana i
masovna religija, dok se s druge strane zenit evanđeoske povijesti sve više udaljava, a
biblijsko "još malo" do drugog dolaska traje sve duže. Uvođenje rigorozne discipline rezultira
u kršćanskim konzolacijama ili odsutnošću, ili eksplicitnim osporavanjem svih utješnih
argumenata vezanih za pogreb; uvijek iznova sama se vjera i vjerske istine ističu kao jedina i
posve dovoljna utjeha.
U želji da legitimira lokus a ratione funeris Modruški se tako, stjecajem povijesnih okolnosti,
mogao okrenuti ili građi antike, ili onoj vlastitog vremena. Čitateljice i čitaoci mog rada već
znaju koje je rješenje biskup odabrao. No točniji će uvid u odabir njegovih izvora dati dokaz
da Modruški želi biti up-to-date i kad poseže za antikom.
Evo kojim sam egzemplima uspio odrediti porijeklo:
Perzijanci Herod. 1,140
Etiopljani zvani Makrobiji Herod. 3,24
indijski narod Padeja Herod. 3,99
njihovi neimenovani susjedi Herod. 3,100
Isedonci Herod. 4,26
Nasamonci, pastiri Kartažana Herod. 4,190
124
Izvori su rationes funeris u De consolatione grčki historiografi, oni koji su se relativno
nedavno opet pojavili na lektirnom obzoru Zapada. Modruški je svoj prikaz mogao i drugačije
riješiti; skup običaja koje on, slijedeći Herodota, u globalu pripisuje Perzijancima, Ciceron u
Tuskulanama, pozivajući se (pomalo svisoka) na Hrisipa, distribuira među Egipćane,
Perzijance, Mage i Hirkance:
condiunt Aegyptii mortuos et eos servant domi; Persae etiam cera circumlitos condunt,
ut quam maxime permaneant diuturna corpora. Magorum mos est non humare corpora
suorum, nisi a feris sint ante laniata; in Hyrcania plebs publicos alit canes, optumates
domesticos: nobile autem genus canum illud scimus esse, sed pro sua quisque
facultate parat a quibus lanietur, eamque optumam illi esse censent sepulturam.
permulta alia colligit Chrysippus, ut est in omni historia curiosus, sed ita taetra sunt
quaedam, ut ea fugiat et reformidet oratio.
(Cic. Tusc. 1,45,101)

Između "standardnog" autoriteta i egzotičnih novih primjera Modruški se odlučuje za ono
drugo. Da računa prvenstveno na privlačnost Novoga uočljivo je iz minimalne
dokumentiranosti primjera u De cons. 3,24 i 3,25: Diodor se kao autor navodi dvaput, a
Herodot tek jedanput.
Sve ove činjenice interpretiram kao – intertekstualno ostvarenu – renesansnu zaokupljenost
novim i nepoznatim koja najavljuje epohu velikih otkrića, i koja će nekoliko desetljeća nakon
nastanka De consolatione pred Zapad staviti izazov pokušaja razumijevanja kultura Azije i
Novog svijeta. Drugačiji je etnografski interes Modruški pokazao 1473. u svom
historiografskom spisu De bellis Gothorum; možda su oslanjanje na vlastito iskustvo u
jednom, a na antičku historiografiju i čar dalekih zemalja u drugom slučaju uzrokovani
različitim žanrovskim zahtjevima. Provjeru ove hipoteze prepuštam onome tko će usporediti
De consolatione i De bellis Gothorum.
Dijakronijske mijene stava prema lokusima u vezi s pogrebom omogućuju mi i važne

zaključke o adresatu koji je upisan u tekst De consolatione. Spomenute kritike i prigovori
upućeni poganskim žalobnim običajima postepeno nestaju iz kršćanske književnosti Zapada
nakon vremena progona, dok grčki oci još dugo ne odustaju od tirada protiv narikača i
ekscentričnog žalovanja. Ovaj raskorak von Moos C 142 objašnjava usmjerenošću zapadne
književnosti na poseban skup recipijenata:
Daß nach der Völkerwanderung bis zum 12. Jahrhundert in der erhaltenen
Trostliteratur (!) alle Hinweise auf solche Volksbräuche fehlen, mag Zufall sein,
könnte aber eher an der gesellschaftlichen Bedingtheit unserer Texte liegen. Die
Trostpraxis richtete sich in der Spätantike und im frühen Mittelalter fast nur nach den
Bedürfnissen einer Elite, des Mönchtums und des geistlichen und weltlichen Adels. –
Der breitere Kontakt der tröstenden Kleriker mit der Laienwelt wird erst seit dem
Hochmittelalter den rigor der frühen Väter gegen die Klagebräuche neu erstehen
lassen…
(von Moos C 142)

Orator-adresat postuliran izborom građe i uputa De consolatione obraća se upravo "svijetu
laika" o kojem govori von Moos. Takav orator-adresat, zainteresiran prvenstveno za
efikasnost svog tješiteljskog diskurza, načelno je neutralan prema motivu pompa funeris, ali
125
prepoznaje tješiteljski potencijal istog. Iziskuju li okolnosti možda govor protiv pogrebnih
počasti, Modruški procjenjuje da orator-adresat može s uspjehom mobilizirati privlačnost koju
za njegovu publiku imaju etnografska curiosa u vezi s "Orijentom", ili curiosa s antičkim
"štihom". De consolatione otvoreno priznaje da je namijenjeno govorniku koji nije filozofski i
teološki overeducated. Slična je i pretpostavljena publika tog pretpostavljenog govornika:
kultivirana, ali laički orijentirana; nezainteresirana za filozofske tananosti, ali humanistički
prijemčiva za draži novuma.
Tretman loci funebres predstavlja otvaranje svjetovnom iz još jednog aspekta. Pogreb je
ritual; ritual ostaje, dakako, tijekom cijelog srednjeg vijeka (kao i u cjelokupnoj povijesti
čovječanstva) legitimna djelatna utjeha ojađenih – no istovremeno, zbog gore izloženih
recepcijskih smetnji, ostaje i izvan književnosti. Uvođenje loci funebres kod Modruškog
specifična je potvrda teze koju iznosi McClure govoreći o humanističkoj utjesi općenito:
The humanists were attempting to define a new structure for mourning based on
rhetoric rather than ritual.
(McClure 114)
Što se odnosi na tugovanje, vrijedi i za utjehu. Sam ritual ulazi natrag u književnost i postaje
materijal za retoričku obradu; društveno prihvaćena utjeha, kako vidimo, u renesansi nije više
samo izvođenje rituala, već i (afirmativni) govor o njemu.
126
9 Zaključak
Procjenjujući – s ramena prethodnih istraživača – stupanj proučenosti opusa i života Nikole
Modruškog, moram upozoriti na prisutnost hijata tipičnog za hrvatsku novolatinsku filologiju.
Početni poticaj za istraživanje Modruškog u Hrvata dao je pred II. svjetski rat Nikola Žic,
popularizirajući i posredujući Fratijeva otkrića nizom kraćih članaka (premda hrvatski
istraživač Fratija kao svoj izvor ne spominje). Žic, međutim, nije pokazao da mu je poznat
kapitalni Mercatijev pregled (prvi put objavljen 1924.) života, djela, knjižnice i rukopisa
Modruškog.
U ovoj prvoj fazi, nažalost, nije se pojavilo nijedno izdanje nekog teksta Modruškog, čak ni
Govor za Pietra Riarija, ta topička "prva prozna inkunabula hrvatskog autora", koji se
relativno lako mogao prirediti po primjerku iz NSB; postojanje dostupnih tekstova možda bi
bilo impuls za daljnje domaće istraživanje Modruškog.
Rebus sic stantibus do sredine sedamdesetih godina znanstveni se rad na Nikoli Modruškom
svodi na leksikografske prikaze i registriranje sekundarne bibliografije, uz ponavljanje
paušalnih, čak konjekturalnih ocjena, npr. u oba izdanja Enciklopedije Jugoslavije, u članku
Humanizam kod južnih Slavena: "Sačuvano je više njegovih [Modruškoga, N. J.] djela u
rukopisu, pretežno filozofsko-refleksivnoga karaktera ("De felicitate", "De consolatione", "De
humilitate" i dr.), pisanih izvanrednim latinskim jezikom i stilom…"
Novi početak proučavanja Modruškog nedvojbeno je rad Serafina Hrkaća, objelodanjen
tijekom 1975./76. Rad posreduje Mercatijeve rezultate i podatke iz vatikanskih arhiva, a
okrunjen je kritičkim izdanjem De mortalium felicitate; desetljeće kasnije (1985.) pojavit će
se i Hrkaćev prijevod tog djela na hrvatski.*
Osamdesetih se Modruški pojavljuje na obzoru interesa inozemnih znanstvenika (spominju ga
povjesničari filozofije F. Lepori 1980., L. Gualdo Rosa 1985.; prva verzija McClureova
istraživanja izlazi 1987. pod naslovom "The Science of Consoling: a Little-known Clerical
Manual of Consolation," u Supplementum Festivum: Essays in Honor of P. O. Kristeller). U to
doba njegov život i djelo doživljavaju i osebujnu romantično-historiografsku interpretaciju
Miroslava Kurelca (1988.). Nažalost, filološki i izdavački rad izostaje, iako je čak otkriven
novi Modruški, zahvaljujući Kurelčevoj atribuciji prijepisa Navicula Petri iz Arhiva HAZU.
George W. McClure 1991., u okviru opsežnije i znanstvenoj javnosti dostupnije studije,
istražuje i odvaguje doprinos Modruškog razvoju konzolacije u talijanskom humanizmu,
radeći na vatikanskim rukopisima De consolatione. Izostanak recepcije De consolatione ne
ometa američkog znanstvenika da dokumentirano potvrdi (od Evasija Leonea, Fratija i Žica
nagoviještenu, ali drugačije interpretiranu) nadmoć sistematizacije tješenja i konzolacijske
topike De consolatione u odnosu na konfuzniji Petrarkin pristup u glasovitom De remediis
utriusque fortunae, i nadmoć monografije Modruškog u odnosu na nepotpuna i neautonomna
rješenja srednjovjekovne diktaminalne tradicije (potonja je usporedba isključivo McClureov
doprinos). McClure prepoznaje i "metakonzolatorni" karakter De consolatione: tekst nije
namijenjen samoutjesi čitanjem, već predstavlja vodič za pružanje utjehe drugima,
popunjavajući, kao priručnik za tješenje, "važnu prazninu u povijesti moralne, retoričke i
duhovne skrbi" (McClure 130). U izboru izvora De consolatione američki je znanstvenik
očitao snažnu humanističku tendenciju: brojni citati i egzempli kod Modruškog potječu
najvećim dijelom od uzornih autora antičkog i patrističkog latiniteta. U ovom radu imao sam
priliku McClureove rezultate produbiti identificiranjem grčkih izvora Modruškog i još nekim
detaljnijim analizama.
127
U najnovije su vrijeme i hrvatski povjesničari filozofije počeli vrlo pozitivno procjenjivati
doprinos De felicitate mortalium filozofskoj misli (Lj. Schiffler 1992., E. Banić-Pajnić 1995.).
Liniju visokog i romantičarskog vrednovanja lika i djela Modruškog nastavlja, pak, u
najnovije vrijeme Prosperov Novak 108-9, gdje se De consolatione proglašava "najzrelijim
djelom" Modruškog koje, dakako "nadilazi sve što je o toj temi prije bilo napisano", sa
sljedećom samouvjerenom ocjenom:
aktualnost njegova [Modruškoga, N.J.] spisa bila je u humanističkim krugovima

povezana s inače pomodnom elegičnošću, onom raširenom i sugeriranom tugom koja
poput plašta obavija sve tadašnje pisce i njihovo oduševljenje antičkim svijetom.
(Prosperov Novak 109)

U sličnom tonu causerie Prosperov Novak piše još dvadesetak redaka.
De consolatione je do modernog doba stiglo u tri prijepisa. Dva se renesansna čuvaju u

Vatikanskoj knjižnici (Cod. Vat. lat. 5139 i 8764), a treći je, prema danas nestalom
renesansnom primjerku, napravio karmelićanin Evasio Leone pripremajući oko 1816.
nesuđeno izdanje djela. Leoneov prijepis, čija examinatio svakako mora biti uključena u
pripremu kritičkog izdanja, čuva se u knjižnici biskupskog seminara u gradu Casale
Monferrato, u talijanskoj provinciji Alessandria (Pijemont), nisam uspio nabaviti, ispitati niti
procijeniti; ovaj se rad temelji na vatikanskim kodeksima De consolatione.
Od tih dvaju kodeksa, Vat. lat. 5139 (datiran u 1465./66.) sadrži stariju, a Vat. lat. 8764 mlađu
i dorađeniju verziju djela Modruškog (ovaj kodeks ne može se precizno datirati). U oba teksta
nalaze se ispravke čiji je karakter autorski. Dorade u Vat. lat. 8764 (u ovom radu označen s
V ) tekstološka analiza objašnjava kao plod nastojanja da se De consolatione učini što
2
modernijim, i kao plod autorskog razvoja Nikole Modruškog.

De consolatione je podijeljeno u četiri knjige nejednake dužine. Slijedeći Ciceronov pristup u
Tuskulanama, Modruški razlikuje pet različitih načina utjehe, borbe protiv aegritudo,
posežući za učenjima različitih antičkih filozofskih škola – od stoika do epikurovaca.
Načine utjehe Modruški obrađuje izdvajajući u svakom određen broj lokusa; u načelu,
svakom je lokusu posvećeno jedno poglavlje. Podjela na lokuse, i napuštanje uobičajene
dijaloške forme (kakvu susrećemo u preceptivnim konzolatorskim djelima Johannesa von
Dambacha, Vincenta od Beauvaisa, Petrarke…), potvrđuju teze McClurea o retoričko-
priručničkoj funkciji De consolatione. Retorska pragmatičnost pristupa Modruškog uvjetovala
je i njegov eklektički odnos prema filozofskim naucima o konzolaciji, a ispitivanje odnosa
pisca prema brojnim citatima – oko 50% De consolatione čine navodi tuđih riječi, dajući tom
djelu karakter florilegija – također je pokazalo da autor konzolaciju shvaća prvenstveno kao
deliberativni govor u kojem retor, nezainteresiran za homogenost sistema, poseže za svakim
djelotvornim sredstvom.
Iz gornjeg se vidi da su osnovni retorički problemi koje De consolatione rješava inventio i
accomodatio. Proučavanje pristupa tim problemima otkrilo je i sekundarne interese
Modruškog: već spomenuti humanistički (u izboru citiranih autora) i antropološki, koji se
očituje u različitim tipološkim sistematizacijama karaktera, medicinskim objašnjenjima u
duhu humoralne teorije, i etnografskim opisima pogrebnih običaja.
Književna konzolacija specifična je vrsta. Njen bitno persuazivni karakter s jedne strane, i
nestanak – ili nedovoljna uvjerljivost – djela koja bi se nametnula kao autoritativni obrasci
128
"kako se piše konzolacija" (Krantorov Περὶ πένθους, Ciceronova Consolatio) rezultirali su
izrazitom formalnom i sadržajnom varijabilnošću. U širokom spektru mogućih konzolacijskih
oblika, teoretski priručnik Modruškog izraz je impulsa inventarizacije i sistematizacije čija su
privlačnost i snaga lako objašnjive: konzolatorne su situacije (smrt, bolest, neuspjeh…)
univerzalne, uvjetuje ih condicio humana, dok je broj argumenata protiv patnje ograničen.
129
10 Djela korištena u tekstu
10.1. Tekstovi i izvori
Osim dolje navedenih, svi tekstovi rimskih autora, kao i Vulgata, citiraju se prema
jednoj od sljedeće dvije kompjuterske baze podataka:
PHI CD-ROM #5.3, Packard Humanities Institute, Los Altos (CA), 1991.
Aureae Latinitatis Bibliotheca, CD-ROM dei testi della letteratura latina, Bologna, 1991.
Seneka, De remediis fortuitorum = L. Annaei Senecae ad Gallionem de remediis fortuitorum

liber, u: L. Annaei Senecae Opera quae supersunt (recognovit et rerum indicem
locupletissimum adiecit Fridericus Haase), vol. III., Lipsiae, 1897., s. 446-457.
Maksimijan = Maximiani Etrusci elegiarum liber, u: Poetae Latini minores ex recensione
Wernsdorfiana, volumen septimum et ultimum, Parisiis, 1826., s. 194-274.
Jeronim = Sancti Eusebii Hieronymi Opera omnia (PL 22 i 30).

Izidor Seviljski = Sancti Isidori, Hispalensis episcopi, Synonyma de lamentatione animae
peccatricis, u: PL 83, 825-868.
Diodor Sicilski = Diodorus of Sicily, with an English translation by C. H. Oldfather, London –

Cambridge (Massachusets), 1946.
Herodot = Herodoti Historiae, rec. Carolus Hude, Oxonii, 161988.
Josip Flavije = Flavii Josephi Opera Graece et Latine, rec. Guilelmus Dindorfius, Parisiis,
1865.
Plutarh = Plutarchi Chaeronensis, Scripta moralia Graece et Latine, Parisiis, 1868.
10.2. Istraživanja i sekundarna literatura

1. Abel = Jenö Abel, Adalékok, Budapest, 1880.
2. Arbusow = Leonid Arbusow, Colores rhetorici: eine Auswahl rhetorischer
Figuren und Gemeinplätze als Hilfsmittel für akademische Übungen an
mittelalterlichen Texten, Göttingen, 1963.
3. Artemis = Artemis-Lexikon der alten Welt, ur. C. Andresen i dr, Zürich und
Stuttgart, 1965.
4. Auer = Albert Auer, O. S. B., Johannes von Dambach und die Trostbuecher
vom 11. bis zum 16. Jh, Beiträge zur Geschichte der Philosophie und Theologie des
Mittelalters 27, 1-2, Münster i. W., 1928.
5. Banić-Pajnić = Erna Banić-Pajnić, Modruški o ljudskoj sreći kao sreći
smrtnika, u zborniku: Magnum miraculum - homo (Veliko čudo - čovjek), Zagreb,
1995., s. 79-98.
6. Conte = Gian Biagio Conte, Latin Literature. A History, Baltimore and
London, 1994.
130
7. Courcelle = Piere Courcelle, Late Latin Writers and Their Greek Sources,
Cambridge (Mass.), 1969.
8. Farlati = D. Farlati, Nicolaus Modrussiensis, u: Illyricum sacrum 5, Venetiis,
1769., s. 74.
9. Favez = Charles Favez, La consolation latine chretienne, Paris, 1937.
10. Fraknói = Vilmos Fraknói, Miklos Modrusi püspök elete, munkai könyvtara.
Ket melleklettel, u: Magyar könyvszemle, 5, Budapest, 1897.
11. Frati = C. Frati, Evasio Leone e le sue ricerche intorno a Niccolò vescovo
Modrussiense, u: La bibliofilia, 18, Firenze, 1917., s. 1-35.
12. Genette = Gérard Genette, Introduction ŕ l'architexte, u: Théorie des genres,
Paris, 1986., s. 89-160.
13. Guzman = Gregory G. Guzman, Encyclopedias, u: Medieval Latin. An
Introduction and Bibliographical Guide, ed. by F. A. C. Mantello and A. G. Rigg,
Washington, D. C., 1996., s. 702-707.
14. Haase = Fridericus Haase, Praefatio, u: L. Annaei Senecae Opera quae
supersunt (recognovit et rerum indicem locupletissimum adiecit Fridericus Haase),
vol. III., Lipsiae, 1897., s. III-XXVIII.
15. Hrkać 1975 = Serafin Hrkać, Nicolai Modrusiensis De mortalium felicitate
dialogus, u: Dobri pastir, 25, Sarajevo, 1975., s. 141-200.
16. Hrkać 1976 = Serafin Hrkać, Nikola Modruški, u: Prilozi za istraživanje
hrvatske filozofske baštine, 2/1976, s. 145-56.
17. Johann = Horst-Theodor Johann, Trauer und Trost. Eine quellen- und
strukturanalytische Untersuchung der philosophischen Trostschriften über den Tod,
Studia et testimonia antiqua 5, München, 1968.
18. Kassel = Rudolf Kassel, Untersuchungen zur Griechischen und Römischen
Konsolationsliteratur, München, 1958.
19. Kurelac = Miroslav Kurelac, Nikola Modruški /1427-1480/. Životni put i djelo,
u: Krbavska biskupija u srednjem vijeku, Rijeka-Zagreb, 1988., s. 123-142.
20. Lausberg = Heinrich Lausberg, Elemente der literarischen Rhetorik, München,
1971.
21. Leksikon = Leksikon antičkih autora, priredio Dubravko Škiljan, Zagreb, 1996.
22. Lemaire = Nicolaus Eligius Lemaire, De Maximiano Etrusco ejusque ac
caeteris quae hac parte proponuntur carminibus, u: Poetae Latini minores ex
recensione Wernsdorfiana, volumen septimum et ultimum, Parisiis, 1826., s. 143-184.
23. Lučin 1996 = Bratislav Lučin, O marginalnim bilješkama u Juditi, u: Colloquia
Maruliana V, Split 1996., s. 31-56.
24. Lučin 1997 = Bratislav Lučin, Studia humanitatis u Marulićevoj knjižnici, u:
Colloquia Maruliana VI, Split 1997., s. 169-203.
25. McClure = George W.McClure, Sorrow and Consolation in Italian Humanism,
Princeton (New Jersey), 1991.
26. Mercati = G. Mercati, Notizie varie sopra Niccoló Modrussiense, u: Opere
minori, 1917-36, 4, Vaticano, 1937. (pretisak iz: La bibliofilia, 26, s. 165-79, Firenze,
1924.), s. 205-267.
27. Novaković 1986 = Darko Novaković, Rodovi i vrste na stranicama
"Umjetnosti riječi", u: Umjetnost riječi, XXX(1986), br. 4, Zagreb, s. 323-339.
131
28. Novaković 1987 = Darko Novaković, Generički kontekst Marulićeve
Institucije, u: Marko Marulić, Institucija II, Split, 1987., s. 9-31.
29. Novaković 1990 = Darko Novaković, Tradicija antičkih tužaljki u pjesmama
Ivana Česmičkog, u: Mogućnosti, godina XXXVII, 1-2/1990, Split, s. 26-42.
30. OCD = The Oxford Classical Dictionary, ed. N. G. L. Hammond and H. H.
Scullard, Oxford, 1970.
31. Oldfather = C. H. Oldfather, Introduction, u: Diodorus of Sicily I, London –
Cambridge (Mass.), 1946., s. III-XXXVI.
32. Pfeiffer = Rudolf Pfeiffer, History of Classical Scholarship 1300-1850, Oxford,
2
1978.
33. Prosperov Novak = Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti:
Od humanističkih početaka do Kašićeve ilirske gramatike 1604. II knjiga, Zagreb,
1997.
34. Reynolds = Leighton D. Reynolds – Nigel G. Wilson, Copisti e filologi: La
tradizione dei classici dall'antichitŕ al rinascimento, Medioevo e umanesimo - 7,
Padova, 1969.
35. Studnik = Hans-Herwarth Studnik, Rudolf Kassel: Untersuchungen zur
griechischen und römischen Konsolationsliteratur (recenzija), u: Gnomon, 1959., s.
624-628.
36. Vitelli = Claudius Vitelli, Orationis dispositio iuxta seriem fragmentorum, u:
M. Tulli Ciceronis Consolationis fragmenta (Claudius Vitelli recognovit), Florentiae,
1979., s. 22-23.
37. von Albrecht = Michael von Albrecht, Geschichte der römischen Literatur,
München, 1994.
38. von Moos A = Peter von Moos, Consolatio… Anmerkungsband, Münstersche
Mittelalter-Schriften III 2, Münster, 1971.*
39. von Moos C = Peter von Moos, Consolatio. Studien zur mittelalterlichen
Trostliteratur über den Tod und zum Problem der christlichen Trauer.
Darstellungsband, Münstersche Mittelalter-Schriften III 1, Münster, 1971.
40. von Moos I = Peter von Moos, Consolatio… Indexband, Münstersche
Mittelalter-Schriften III 4, Münster, 1972.
41. von Moos T = Peter von Moos, Consolatio… Testimonienband, Münstersche
Mittelalter-Schriften III 3, Münster, 1971.
42. Watts = V. E. Watts, Introduction, u: Boethius, The Consolation of Philosophy,
London, 1969., s. 7-32.
43. Ziolkowski = Jan M. Ziolkowski, Towards a History of Medieval Latin
Literature, u: Medieval Latin. An Introduction and Bibliographical Guide… (kao
Guzman), s. 505-536.
44. Žic = Žic, Nikola, Kodeksi modruškog biskupa Nikole, Nastavni vjesnik, knj.
a
41, 1932.-33., Zagreb, s. 141-149

45. Žic = Žic, Nikola, Knjižnica modruškog biskupa Nikole, Nastavni vjesnik, knj.
b
41, 1932.-33., Zagreb, s. 336-47.
* D. Novaković upozorava da je Marcello za proučavanje hrvatskog latinizma zanimljiv kao

adresat poetskog Panegirika čiji je autor Jan Panonije (Panegyricus Jacobo Antonio Marcello
132
patritio Veneto, Bononiae 1522); Panonije je također upoznat s retoričkim napucima i
generičkim konvencijama tugovanja; pokazuje to u svojim elegijskim tužbalicama (usp. D.
Novaković, "Tradicija antičke tužaljke u pjesmama Ivana Česmičkog" u Dani Hvarskog
kazališta 16: Hrvatski humanizam – Ianus Pannonius, Split 1990, s. 35-55).
* Skrećem usput pažnju na terminološku osobitost koja može biti karakteristična:

metonimijski skraćujući tok zaključivanja Modruški u ovom uvodu dvaput navodi consolatio,
a ne aegritudo, kao jednu od perturbationes. Postupak kojim se uklanja afekt biva označen
kao afekt sam po sebi! Ovo skraćenje McClure 122, prevodeći odlomak V ff. 1v-2v,
2
razrješuje bez komentara.
* Na ovoj informaciji, kao i na pretraživanju CETEDOC kompjuterskog korpusa, zahvaljujem

prof. J. O'Donnellu, University of Pennsylvania.
* Stupanj udaljenosti latinske verzije od grčkog originala može izazvati nedoumicu u vezi s
identifikacijom izvora. Moje pretraživanje korpusa rimske poezije, pak, nije otkrilo ništa
sličnije, osim možda horacijevske aluzije kod Venancija Fortunata (C. 7,12,59-60): de reliquo
nihil est quodcumque uidetur in orbe, / nam tumor hic totus fumus et umbra sumus.
* Krajem sedamdesetih Modruški, odabran za jednu od arhetipskih figura u galeriji hrvatskih

humanista, postaje i junak povijesne romaneskne fikcije (u: Angelo Rittig, Zaustavite zeleni
mjesec! – Nikola Modruški, Globus, Zagreb, 1979.).
* Brojevi u citatima von Moos A, C i E označavaju – slijedeći autorovu orga
133

De Consolatione Nikole Modruškog

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

De Consolatione Nikole Modruškog

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

De consolatione Nikole Modruškog

Kandidat: Neven Jovanović Mentor: Prof. Dr. Darko Novaković

2 Život i djelo Nikole Modruškog 6

2.1. Ime, rođenje, školovanje 6

2.4.1. De mortalium felicitate, 1461.-62. 11

2.4.2. Navicula Petri, između 1460. i 1464. 12

2.4.3. De consolatione, 1465./6. 13

2.4.4. De bellis Gothorum, 1473. 13

2.4.6. De titulis et auctoribus psalmorum, poslije 1474. 15

2.4.8. Defensio ecclesiasticae libertatis, 1479./80. 17

2.6.1. Opis i organizacija vatikanskih kodeksa 23

2.6.1.a. Cod. Vat. lat. 5139 23

2.6.1.b. Cod. Vat. lat. 8764 25

2.6.3. Tekstološka interpretacija razlika V1 i V2 27

3 Povijest i oblici konzolacijske književnosti od antičke Grčke do renesansne Italije 29

3.1.1. Grčka: filozofija i retorika 29

3.1.1.b. Kinici i dijatriba 30

3.1.1.e. Akademici i peripatetici 32

3.1.2. Rim: proza i poezija 35

3.1.2.c. Poezija i konzolacija 40

3.1.3. Kršćanstvo: rigorizam i compassio 41

3.1.3.a. Mijene kršćanskih stavova prema utjesi 41

3.1.3.b. Književne konzolacije latinske patristike 43

3.1.3.c. Stoicizam kršćanske konzolacije 45

3.1.4. Srednjovjekovlje: dinamika tuge i utjehe 46

3.1.4.a. Rani srednji vijek 46

3.1.4.b. Karolinško doba 47

3.1.4.c. Otonijansko razdoblje 49

3.1.4.d. Visoki srednji vijek 50

3.1.4.e. Epistolografska retorika kasnog srednjovjekovlja 56

3.1.4.f. Umjetnička humanistička konzolacija kasnog srednjovjekovlja 62

3.1.4.g. Vincent od Beauvaisa (Vincentius Belovacensis) 64

3.1.4.h. Johannes von Dambach (Magister Iohannes de Tambaco) 66

3.1.4.j. Jean Gerson 70

3.1.5. Talijanski humanizam: retorika, antika, psihologija 72

3.1.5.a. Coluccio Salutati 72

3.1.5.b. Giovanni Conversini da Ravenna 74

3.1.5.d. Ambrogio Traversari – prijevod kao konzolacija 76

3.1.5.e. Francesco Filelfo 77

3.1.5.f. Konzolacijska zbirka Jacopa Antonija Marcella 78

3.1.5.g. Matteo Bosso 78

3.1.5.h. Collectiones Cosmianae 79

3.1.5.i. Marsilio Ficino 80

3.1.5.j. Aurelio Brandolini 81

3.1.5.k. Giovanni Pontano 81

3.1.6. Nakon Quattrocenta 82

4 Konzolacija kao izazov generičkoj teoriji 86

5 Sadržaj, struktura i žanr De consolatione 90

6 De consolatione: naslovi knjiga i poglavlja 94

7.1. Načela analize citata 98

7.3.1. Rasprave u Tuskulu 99

7.3.2. Pisma 103

7.5.1. De remediis fortuitorum 111

7.9.1. Upotreba Jeronima 121

7.9.2. Ostali kršćanski autori u De consolatione 126

7.9.2.a. Augustin 126

7.9.2.b. Izidor Seviljski 127

7.9.2.d. Sulpicije Sever 129

7.9.3. Citati grčkih autora 129

7.9.3.a. Pseudo-Plutarh, Utjeha Apoloniju 129

7.9.3.b. Herodot, Povijest 131

7.9.3.c. Diodor Sicilski, Knjižnica 134

7.9.3.d. Ostali grčki autori 135