Professional Documents
Culture Documents
Utjecaj Globalizacije Na Novinarstvo
Utjecaj Globalizacije Na Novinarstvo
NA NOVINARSTVO
PREDGOVOR UREDNIKA 1
Izdavač
ICEJ
Izvršni izdavač
Sveučilišna knjižara
Izvršni urednik
Igor Kanižaj
Lektura i redaktura
Ivo Žanić
Priprema za tisak
Stanislav Vidmar
ISBN 953-7015-30-0
Zagreb, 2006.
Urednik
Stjepan Malović
Autori:
Thomas A. Bauer, Mato Brautović, Viktorija Car, Ante Gavranović,
Julije Katančević, Stjepan Malović, Đorđe Obradović, Lejla Panjeta,
Tena Perišin, Derviš Selhanović, Majda Tafra-Vlahović, Gordana Vilović
PREDGOVOR UREDNIKA 3
4 UTJECAJ GLOBALIZACIJE NA NOVINARSTVO
SADRŽAJ
Predgovor urednika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
PREDGOVOR UREDNIKA 5
6 UTJECAJ GLOBALIZACIJE NA NOVINARSTVO
PREDGOVOR UREDNIKA
PREDGOVOR UREDNIKA 7
I, eto, pred vama je knjiga u kojoj su sabrani tekstovi koji su s raznih strana ra-
zmotrili aspekte globalizacije.
Tekstovi su podijeljeni u dva dijela: teorijski i praktični. U teorijskom dijelu, pod
naslovom “Procesi i trendovi” analiziraju se pojave u medijima, te kako mediji re-
agiraju na utjecaje iz društva, pogotovo kako vlasnici i razni centri moći utječu na
novinarstvo. Obuhvaćena je globalizacija kao opći trend (Gavranović), ali i odgo-
vornost i uloga medija (Bauer), javni mediji (Malović, Car), uloga odnosa s javno-
stima (Tafra-Vlahović, Selhanović), film kao izuzetno utjecajan medij kojeg u nas
obično razvrstamo u umjetnost, zanemarujući njegov utjecaj na stvaranje javnog
mnijenja (Panjeta). Dakako, etičnost novinarstva, pa time i medija nije bila zane-
marena (Vilović).
U drugom dijelu koji je naslovljen “Kako to radimo” objavljujemo nekoliko izu-
zetno vrijednih i aktualnih istraživanja medijske prakse. Teorijski aspekti se najbrže
i najtočnije provjeravaju na onome što i kako mediji objavljuju. Bez takvih stručnih
analiza vrlo je teško razumjeti medije i novinarstvo. Prikazan je jedan nagrađivan
TV projekt (Perišin), kako izvori vijesti utječu na izvještavanje (Katančević), kako
novine koriste ankete u predizbornom izvještavanju te koliko to utječe na kreiranje
stavova birača (Obradović) te analiza sadržaja hrvatskih online izdanja (Brautović).
Tekstovi su objavljeni na jezicima na kojima pišu autori. Nismo se upuštali u
prevođenje, želeći da čitatelji steknu pravi dojam o tekstovima.
Vrijednost tekstova i njihov utjecaj na novinarstvo te medijske trendove pokazat
će vrijeme. Namjera nakladnika je da se knjiga distribuira na većinu studija novi-
narstva u Hrvatskoj, ali i u susjednim zemljama gdje je slika medija i novinarstva
slična našoj.
No, očekujemo da će i medijski stručnjaci, a pogotovo novinari, također uzeti
knjigu u ruke te napisati svoje kritičke primjedbe te time obogatiti vrijednost ovog
izdanja.
Inače, Tempus projekt JETiC ima i razvijenu nakladničku djelatnost. Predviđeno
je izdavanje 6 knjiga, od koji su prve dvije već objavljene: Medijska obratnica Ante
Gavranovića te Manjine – između javnosti i stvarnosti Igora Kanižaja. U pripremi
su knjige dva istaknuta svjetska znanstvenika, Claude-Jeann Bertranda i Thomasa
Bauera, te domaćih autora Gordane Vilović i Stjepana Malovića.
Sva ova izdanja obogatit će suvremenu medijsku literaturu i utjecati na promi-
šljanja o novinarstvu danas, te kakvo bi ono moglo i moralo biti u budućnosti.
Stjepan Malović
PROCESI I TRENDOVI
PREDGOVOR UREDNIKA 9
10 UTJECAJ GLOBALIZACIJE NA NOVINARSTVO
ME$IA COMPETENCE AS A CULTURAL
DIMENSION OF SOCIAL COMMUNICATION
(In Search for a Theoretical Frame-Work)
Thomas A. Bauer
BAUER 11
Thomas A. Bauer rođen je 1945. u Diessenu/Ammersee,
Njemačka. Diplomirao je filozofiju 1971. a doktorirao 1973.
na području komunikologije. Profesor je na Sveučilištu u
Beču, Katedra za medije i komunikacijsku znanost, kao i
medijsku pedagogiju i medijsku kulturu. Stalan je gost pro-
fesor na PUC-Univisersidade São Paulo u Brazilu, na City
University New York u SAD-u i na Univerza v Maribor u
Sloveniji. Također radi kao gost lektor na Sveučilištu u Du-
brovniku (Hrvatska), te na Donau-Universität Krems (Austrija).
Drži i vodeće pozicije u brojnim europskim kooperacijskim projektima (SO-
CRATES) sa raznim tematskim područjima, uključujući: Future Studies (ECN),
novinarstvo (TEMPUS-JETiC), obrazovni mediji i medijska izobrazba (GRUND-
TVIG-EduMedia), Blended Learning (GRUNDTVIG-Qualimedia) i Euro-kul-
turna izobrazba (GRUNDTVIG-EuroMedia). Međunarodno relevantne funkcije:
predsjednik Austrijsko-američke filmske udruge, predsjednik Europske udruge za
izobrazbu i komunikaciju (ESEC), predsjednik Austrijskog društva za izobrazbu i
komunikaciju (Oe:BK), glavni i odgovorni urednik deScripto magazina za medije u
jugoistočnoj Europi, predsjedatelj Izdavačkog društva Okto – otvoreni Community
TV (Beč), znanstveni savjetnik pri više akademskih programa na području medijske
i komunikacijske znanosti.
Težište rada: medijska kultura, interkulturna komunikacija, pedagogija medijske
sposobnosti, znanstveno-komunikacijski teoretski diskursi, međunarodni studijski
programi: urbana komunikacija, zdravstvena komunikacija, Future Studies, organi-
zacijska komunikacija, međunarodne i interkulturne PR studije.
Nedavne publikacije: Thomas A. Bauer/Gerhard E. Ortner (Izdavač): Werte für Eu-
ropa –(Vrijednosti za Europu – Medijska kultura i etička izobrazba u i za Europu).
Düsseldorf 2006.
BAUER 13
(and when) mankind has become independent from destiny, has arrived to the po-
int of extinguishing uncertainty, and has come to an autonomous power of (self-)re-
sponsibility and rational(ised) decision. The philosophical challenge to the theory
is to name the conditions of generating, developing and preserving that concept
of power, as also to clarify the cognitive, social and cultural – even transcendental
- costs and to define the borders in case that competence comes to its end or turns
into ideology, or crosses the borderline from where the concept of competence
chnages into a syndrome of overestimation.
A theoretical communication concept of competence may protect us from such
an overestimation, the same as communication itself theoretically represents the
principle of observation, because of that communication theory - in scientific con-
text - has to be done as a reflective observation of (extemporised everyday-) obser-
vation, and has to be a system of reflection and counter-reflection (Schmidt 2203:
98). Because it disconnects the everyday observation and because it setts it as a con-
scious break, theory is able to balance the reflection between reasonability and the
borders of constructability. In another way, theory is, as everyday communication is
in itself, a construction of reality. The theoretical architecture of competence is that
of a multi-level building, since there are many disciplinary levels of constructing
the notion of competence, which in itself holds the balance between two sources
of energy; order and/or chaos, knowledge and/or assumption, information and/or
fantasy. The resource of that source is communication as a means for construction
of sense and reality. Decision can only be made within the context of communica-
tion. Communication makes the difference, while decision makes the distinction.
The concept of competence, referring to the principles of communication, says that
awareness, perception, and attention are habitual measures of an active mind and
not unavoidable reactions by chance or coincidence due to an extraordinariness of
an object. The extraordinariness of an object is not a feature of an object itself, but
one of the perception – the same as the order of an object is also (just) one given to
the object while perceiving it. This principle of active construction of meaning and
sense through communication is the fundamental concept of any theory of com-
petence. It pretends that competence is a construct qualified by communication
and communication is a construct qualified by competence. One suffers from the
other’s insufficiency (Bauer: 2006/a) .
All that remarks concerning the notion of competence had to be done in order
to argue the communicative construction of society and the societal construction of
communication. The fact that society is constructed by its (non-media- and/or me-
dia-mediated) communication makes it worth to take a look at the quality of com-
munication. The fact that communication (non-media- and/or media-mediated)
BAUER 15
other, in the way in that our view of things gets confirmed. Giving a chronological
connectivity to what ever we become aware of is an intellectual (cultural-cognitive)
intervention and thus – though it is a cultural enrichment - is the first step in re-
ducing complexity from the state of contingence and non-directivity to the one of
relational certainty and certain relationality (Bauer: 2006/ c).
Recalling the notion of media being a cultural agency of social practice makes
clear that media is also a (in a media society: the) place of social change, where all
the cultural alterations not just happen by coincidence, but as a reflective image of
communicative relations differently delivered and built through symbolic interacti-
on, both by interpersonal and by mediated communication. Social changes happen
in a way of social and cultural practice that – how system theory explains - controls,
steers and rebuilds itself through social practice. In that sense, media have to be
taken into responsibility of social change. And social change has to be taken as the
frame for development of societal competence in using and understanding media,
not only as a means, but also as a content of societal communication. That interfe-
ring relationship between change and media challenges the educational discourse
(pedagogy).
Competence always has been a goal of education and pedagogy, since educati-
onal and learning programmes aim to bring young people to the state of ability, ca-
pacity and responsibility in all socially relevant fields of behaviour (Wagner 2004).
Education works theoretically and practically in the direction of an ideal typical as-
sumption of an individual and tries to challenge the learning capacity of individuals
according to a system of socialisation. Within the educational (practical) context,
the term of competence includes:
• Ability (to know which operations and how to use them in case of some-
thing)
• Capacity (to have the cognitive, affective and active means and prepare-
dness - skills)
• Responsibility (to be conscious of what something means for oneself and/
or for others - consequences and possible effects)
• Morality (to be aware of the implicated values when making personal
decisions).
BAUER 17
communication as well as a model of fallibility. The principle of fallible quality of
communication is the only guarantee for the quality of freedom of communication
as a construction of sense. Only the rationality is, so to say, the search for the most
rational compromise among various definable options makes it reasonable to figure
out communication as the best way to come so far. Following that argumentation,
it is just a question of consequence to conceptualise competence - especially within
the context of society - as a cultural reference measure for the social quality of in-
dividual life. The psychology-oriented interpretation, by which competence should
be thought as a persoanl good of assertion or even domination and power, must be
critically valued as an ideological theorem within the tradition of social-technolo-
gical concepts of personality.
Consequently, following the cultural theory of communication, which under-
stands communication as a social practice of development and sharing of cultural
meaning by the way of mediating information, experience and knowledge - thus
constructing mutually committing and meaningful views of reality - competence is
not just a socio-technological concept, it is a cultural model (or a normative option)
of social agreement for reason and a reasonable model for a cultural programming
of society. Such a re-definition implicates a theoretical turn from a technological
paradigm to a culturological one. The technological interpretation of communica-
tion competence follows the ideal of success: communication is a means of personal
success that is easier (and free of error) to be achieved knowing and practicing a
technical system. In that tradition, communication competence is something that
can be realised by personal cultural techniques.
The culturological interpretation of communication admits communication to
be a model of social agreement facing the fallibility of construction of sense.
BAUER 19
Societal Conditions of Competence Development
In order to verify educational implications of the concept of competence and in or-
der to realise what makes competence a cultural measure of handling the challenge
of change, the socio-ambient environment has to be conceptually specified. The
most relevant factors are:
• New areas of cultural and civil knowledge (Wissenswelten) have emer-
ged. That is the reason why general social intelligence and also speciali-
sed practical behavioural skills are needed. The traditional disciplines are
in dire need of a selective evaluation and a new educational positioning
within the architectures of knowledge and science in order to bridge the
gaps between the state of the art in sciences and in educational knowledge.
Meanwhile, the universe of knowledge has grown more complex. The or-
ganisational structures of educational knowledge management lay behind.
Researches must develop a structural and cultural enrichment of educati-
onal systems.
• Cultures and national communication as well as media systems have been
pulled into the effect of globalisation. The society has become a worldwide
communicating self-organiszing system, which is increasingly deliminated
in territorial and normative dimensions (Willke: 1995). The economical glo-
balisation also affects the educational system. It is challenged to widen its
spectrum, to differentiate its content and to link it with other (national) sy-
stems of education. This cries out for the development of intercultural com-
petence. Intercultural competence provides a framework for conflict mana-
gement in the personal, social, and cultural realms. There are enough crises-
driven spheres of public life (including social development, health, culture,
environment and natural resources, religion and spiritual orientation, labo-
ur market, migration, education), which need educational and professional
consultancy. This is precisely the challenge for new educational jobs.
• Communication has become the most important resource of developing,
establishing and organising any kind of enterprise in any area. Commu-
nication competence in a complexly organised and mediated society is a
qualification to be learned and intellectually understood. Personal intu-
ition needs to be complemented by rationalorganisational skills of com-
munication. It must become a principle and an integral part of learning
and teaching in all areas of education. All production processes, including
the intellectual, have both a material body and a performative significance.
Communication is the process, which provides significance and meaning
BAUER 21
munication. The first step of differentiation has to be done in setting a distinction
between socialised and social use of media:
Socialised use of media:
Media is a source of experience more or less comparable to instances of ex-
perience as parents, family, peers, friends, or institutional groups. The use of
those sources is culturally mediated and culturally learned, insofar in every
process of accaptence of roles or patterns there is mixed in a learning pro-
cess (socialization) of dealing with trust, credibility, closeness or distance. An
issue of the socialised use of media also is to learn the use of media within
and in connection to the general societal role – usually as a recipient. The
role of recipient can be composed by a set of learned competences (attitu-
des, skills), but also by one of general conditions of apathy, psychologically
theorised as “learned helplessness” (Seligmann: 1975). Insofar (especially)
media recipients (but also producers within an organisational framework),
while faced with an mighty organisation, with specified and highly sophisti-
cated technology and with special professional knowledge learn that they do
not have any individual control over the organisation of programme, news
and conversation. Taking that in account, they might decide unconsciously
to behave passively and to forget about their active interests or needs for
active participation. Obviously, within the system of mass media there is no
space for interactivity, but –maybe - only for a climate of “interpassivity” in
the sense that (at least) the consumers find themselves united and equal in
accepting the minor position. Hans Magnus Enzensberger: (1987) interpret
that usage of media as a “repressive” one.
Social use of media:
Media in a critical-theoretical interpretation is a dispositiv of social and
cultural practice, an agency of participation. There is just a pragmatic and
not a theoretical need for their usage,according to the tailoring of jobs
and roles. All concepts of alternative media usage refer to that critical and
emancipative potential, which understands media as means of dialogical
and autonomous communication (Bert Brecht 1982, Enzensberger: 1987,
Baudrillard: 1972) and not just as an apparatus for distribution. Doing that
there is not only the technical obstacle, but also the technological one.
There are some different approaches in theoretical interpretation of what the con-
cept of media might mean. According to the question about competence, it does
not make sense just to talk about media, because the subject to be dealt with is the
use of media. Only the fact that it is being used makes media a relevant figure of
BAUER 23
• Competence is used as a critical term: it is directed at distinguishing bet-
ween system demands and “Lebenswelt”-consciousness,
• Competence is used as a pragmatic term: it is directed towards the possibi-
lity of learning and of development.
Life is challenging for change, and at the same time it is challenged by change. That
makes life being a frame concept of evolution. In that framework, the notion of com-
petence was born as a cultural measure of success. Competence is not a natural qua-
lity, but is a category of the cultural interpretation of human attitude in relation to the
natural, cultural, social, technical and symbolic environment. It says that mankind is
able and capable of organising its position in relation to the environment in a cultural
manner - thus forming personality and individuality in order to become an identifia-
ble part of it. That causes some different interpretations of competence:
Anthropological interpretation:
The competence term represents an anthropological interpretation of risks and
chances of surviving by means that are only given to the mankind: making decisions
by free will and by reflection - using means of intelligence, notion, cognition and
consciousness. Within that tradition, competence is a dimension of human perfor-
mance of life that has to be supposed to be anyone’s own. In that frame competence
values above all others are: privileges (Cassirer: 1923-1929).
Psychological interpretation:
Competence of personal life depends to a certain extent on different pre-con-
ditions of socialisation: family structure, personality structure, and culture of rela-
tionship. Media competence is not a special competence, but more the reflection
of understanding one’s personal life styling under socio-cultural frame conditions:
the social climate. Values of competence within psychological interpretation are:
authenticity, open mindedness, distinctiveness, reflexivity, critical distance against
yourself and critical closeness to others (Asendorp: 2004).
Development of competence needs a hygienic climate – in individual but also in
societal dimensions. Non-hygienic climates lead to strategies of simulation and
compensative staging of performing one’s own life or the life of the society/com-
munity/organisation.
BAUER 25
combined with intellectual capacity for distinction and with personal preparedness
to stay responsible for media-journalism quality.
BAUER 27
potential of guiding personal socialisation or social personalisation. As a subsystem
in an overall system, these institutions fulfil system-logical interests on the shoulders
of growing up people who also replace their intrinsic needs with interests combined
with the roles of pupils and students. In that situation, it is simply a pragmatic positi-
on to have the hope that now and then, here and there the educational message will
overcome the filter of institutional distance, and reach the emotional and personal
intelligence of learning people in order to provide them with social competence.
Media competence is not just a personal or individual good, it is a cultural good
within the correspondence of media production and media consumption, orienting
the individual in a reasonable use of it. The competence development system in socie-
ty usually is organised in and through a societal institution called education. It itself is
an eminent factor in social and cultural change. Education is a corresponding system
and also one of the social interaction, which can be considered a strategic discourse
system that remains when faced with permanent social change, as a reference system
of quality norms – thus balancing the social change between tradition and fantasy.
At the same time, education itself is an object of social change, always challenged by
change.
Literature
Asendorp, Jens (2004): Psychologie der Persönlichkeit. Berlin
Baacke, Dieter (1973): Kommunikation und Kompetenz. Grundlegung einer Didak-
tik der Kommunikation und ihrer Medien. München
Baudrillard, Jean (1978): Requiem für die Medien. In: Baudrillard: Kool Killer oder
der Aufstand der Zeichen. Berlin
Bauer, Thomas A. (2006/a): Media Ethics- A Question of Media Culture. In: Zgrab-
ljić Rotar, Nada (Ed.): Media Literacy and Civil Society. Sarajevo
Bauer, Thomas A. (2006/b): Geschichte verstehen – eine kommunikationstheore-
tische Intervention. In medien & zeit. Kommunikation in Vergangenheit und Gege-
nwart. 2006/1:26 - 39
Bauer, Thomas A. (2006/c): Culture of Diversity. A Theoretical Orientation for the
Cultural Practice of Social Cooperation. In: Bauer, Thomas A. / Ortner, Gerhard E.
(eds.): Werte für Europa.. Medienkultur und ethische Bildung in und für Europa.
Düsseldorf
BAUER 29
Bernstein, Basil (1971): Class, codes and control: Vol. 1, Theoretical studies toward
a sociology of education. London
Brecht, Bertold (1982) : der Rundfunk als Kommunikationsapparat. In Gesammelte
Werke, Bd 18, Frankfurt: 127- 134.
Cassirer, Ernst (1923 – 1929): Theorie der symbolischen Formen, 3 Bde. Berlin.
Enzensberger, Hans Magnus (1987): Baukasten zu einer Theorie der Medien. In:
Engell, Lorenz u.a. (Hg.) (2000): Kursbuch Medienkultur. Die maßgeblichen Theo-
rien von Brecht bis Baudrillard. Stuttgart.
Faßler, Manfred (2005): Erdachte Welten. Die mediale Evolution globaler Kulturen.
Wien.
Gavranović, Ante (2006): Medijska obratnica: novi čitatelji traze drugačije novine,
Sveučilišna knjizara. Zagreb.
Habermas, Jürgen: Theorie des kommunikativen Handelns, Vol 1: Handlungsratio-
nalität und gesellschaftliche Rationalisierung. Frankfurt.
Habermas, Jürgen (1983): Diskursetheik – Notizen zu einem Begründungspro-
gramm. In: Hambermas, Jürgen: Moralbewusstsein und kommunikatives Handeln.
Frankfurt: 53 – 125.
Hall, Stuart (1973): Encoding/Decoding, In: Hall, Stuart et al (eds.) (1980): Culture,
media language. Working papers in Cultural Studies (1972 – 1979). London:128 - 138.
Karmasin, Matthias (1998): Medienökonomie als Theorie (massen-)medialer Kom-
munikation. Kommunikationsökonomie und Stakeholder Theorie. Graz-Wien.
Rössler, Patrick / Krotz, Friedrich (2005): Mythen der Mediengesellschaft – The
Media Society and its Myths. Konstanz.
Malović, Stjepan / Vilović, Gordana (2003): Tabloidization Conquers Quality P. In:
Quality Press in South East Europe. Sofia 2004.
Nonaka, Tacheuki I. (1995): The Knowledge-Creating Company. Hob Japanesse
Companies Create the Dynamics of Innovation. Oxford.
Piaget, Jean (1936): Das Erwachen der Intelligenz beim Kinde. Stuttgart (5.):2003.
Schmidt, Siegfried J.(2003): Geschichten & Diskurse. Abschied vom Konstruktivis-
mus. Reinbeck bei Hamburg.
Scholl, Armin / Weischenberg, Siegfried (1998): Journalismus in der Gesellschaft.
Theorie, Methodologie und Empirie. Wiesbaden.
BAUER 31
32 UTJECAJ GLOBALIZACIJE NA NOVINARSTVO
GLOBALIZACIJA I ODGOVORNOST NOVINARA
Ante Gavranovi
GAVRANOVIĆ 33
Ante Gavranović (1933) studirao je na Pravnom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu. Radni vijek započeo je i završio u
Privrednom vjesniku od 1954. do rujna 1991. Bio je novinar,
urednik, glavni urednik i direktor novinsko izdavačke kuće.
Od 15. studenog 1991 do kraja 1994. član Upravnog odbora
KONČAR- ELEKTROINDUSTRIJA d.d. – zadužen za
Public Relations, marketing i sajmove; kasnije do kraja 1998.
savjetnik predsjednika Uprave; još uvijek glavni urednik
časopisa KONČAREVAC. Od 1992. predsjednik Uprave HORIZONT PRESS-a,
izdavača priručnika HRVATSKA – HANDBOOK CROATIA. Od 1. siječnja 2006.,
nakon preuzimanja Privrednog vjesnika sa strane Hrvatske gospodarske komore,
direktor Binoza Pressa. Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva - od 10. siječnja
1991. do 20. listopada 1995. godine; potpredsjednik HND do 1997; prvi predsjednik
Udruge novinskih izdavača u HUP-u (od 2002. do 2006.); predsjedavajući Udruge
novinara srednje Europe u okviru Europske udruge novinara (2001/2002);
dugogodišnji član Središnjeg odbora i potpredsjednik Skupštine Hrvatskog pokreta
za Europu . Odlikovan je Križem za zasluge I. reda SR Njemačke (1988), Ordenom
rada sa zlatnim vijencem (1990), Velikim križem za zasluge Vlade Pokrajine Štajerska
(2003), Redom Danice Hrvatske s likom Blaža Lorkovića (2004), Križem za zasluge
Republike Austrije (2005). Nosilac je najvišeg hrvatskog priznanja za novinarski rad
– nagrade Otokar Keršovani (1984) i CROMA – nagrada za životno djelo (2003).
Autorska djela: Reformama do napretka, 1976, Jugoslavija u suvremenom svijetu,
1977, Vademekuum za menedžere, 1991, Medijska obratnica, 2006.
Uvod
Razdoblje globalizacije obilježeno je razantnim promjenama. Dovoljno je pogledati
pokazatelje svjetske trgovine ili ulaganja stranoga kapitala širom svijeta, razvoj pro-
metnih i komunikacijskih kretanja ili brojke međunarodnih koncerna koji danas pre-
rastaju u tzv. global players, globalne igrače.
Te promjene prate, međutim, i nepovoljne tendencije: jaz između siromašnih i bo-
gatih stalno se produbljuje, a biosfera uništava. Globalizacija donosi i važne promjene
u pogledu društvenih mjerila vrijednosti i uspostavlja nove odnose i standarde. Tako u
području medija raste utjecaj medijskih giganata, posebno američkih, što bitno utječe
na sadržaje, programe i stil ponašanja medija i novinara. Upravo gospodarski tržišni
odnosi u transnacionalnim kompanijama nameću bespoštednu konkurentsku borbu
za nacionalne i internacionalne medijske prostore, što - pokazalo se - pogubno utječe
na karakter i značenje, a posebno na strukturu medijskih usmjerenja i programa.
GAVRANOVIĆ 35
Pet teza globalizacije
Kada je riječ o globalizaciji i njenim širim aspektima, valja upozoriti na pet bitnih
teza koje nam pomažu razumjeti te procese.
1. Globalizacija označava jačanje međunarodne povezanosti i ovisnosti o svijetu, ali
i dominaciju velikih nacija i novih ekonomskih i političkih elita. Svijet je suočen s
nekoliko usporednih procesa: internacionalizacijom, liberalizacijom, univerzali-
zacijom, vesternizacijom i deteritorijalizacijom.
2. Dok su financijska tržišta već postala globalna, tržište robe i rada, naročito poto-
nje, još su selektivno transnacionalna; veliki dijelovi nacionalnih ekonomija nisu
uključeni u transnacionalna tržišta, dok su s druge strane veliki dijelovi transna-
cionalnih tržišta regionalizirani, a ne globalizirani. Na primjer, u EU se više od 80
posto transnacionalne trgovine država članica odvija unutar njih samih.
3. Posljedice globalizacije postaju sudbonosne za sve veći broj ljudi i zemalja. Vodeći
menadžment informacijskih korporacija u SAD tvrdi da će u 21. stoljeću za odr-
žavanje pogona svjetske ekonomije biti dovoljno samo 20 posto radno sposobna
stanovništva, no - što s preostale četiri petine? Golema vojska nezaposlenih očito
će morati potražiti druge načine za preživljavanje.
4. U državama izvan zapadnoga civilizacijskoga kruga – ali sve više i u onima unu-
tar toga kruga – istodobno se javlja masovni osjećaj ugroženosti vlastite kulturne
tradicije i gubitka identiteta, čemu se uzrok vidi u gospodarskoj, tehnološkoj, ali i
institucionalnoj ekspanziji Zapada.
5. Razdoblje nove ekonomije kao temeljne postavke procesa globalizacije ima četiri
bitne značajke: prvo, brzinu promjena i te sve veće značenje znanja, inovacija i
kreativnosti; drugo, jačanje spoznaje o tome kako razvoj treba da bude održiv;
treće, smanjivanje geografskih (i drugih) udaljenosti, te, četvrto, sve veće značenje
corporate social responsibility, korporacijske društvene odgovornosti.
GAVRANOVIĆ 37
kako se pokazalo, pogubno utječe na karakter i značenje, a posebno na strukturu me-
dijskih usmjerenja i programa. Prevladava opći trend inzistiranja medija na zabavnim
i lakšim sadržajima, koji je i okosnica njihove potpune komercijalizacije. Bitan je utje-
caj na stvaranje elitističke potrošačke kulture u okviru širega društva, što se posebno
nepovoljno odražava na siromašne i manje razvijene informacijsko-komunikacijske
prostore; domaći kulturni prostor tih zemalja pod snažnim je djelovanjem političkog
i medijskog sustava bogatih država, prije svega SAD.
Praksa pokazuje da globalni mediji prelaze granice, sklapaju saveze s lokalnim
tvrtkama, izgrađuju impresivnu političku snagu i uspostavljaju rastuće komercijalne
sektore; širom globalnog sustava funkcionira čvrsta sprega u trokutu: marketing - me-
diji - transnacionalne kompanije. U to se, misle spomenuti autori, sve više uključuje
i Međunarodni monetarni fond (MMF) koji svojim programima olakšava medijski
prodor velikih sila na prostore nerazvijenih ili nedovoljno razvijenih zemalja. Uloga
je MMF-a u tome da potiče primjenu neoliberalnih pravila, utemeljenih na prodoru
privatnih ulaganja i smanjenju socijalnih davanja.
I što se onda događa? Standardizacija medija kroz strukturu i sadržaj programa svih
vrsta medija bitno utječe na posebnost i održivost autentičnosti nacionalnih kultura,
koje sve više podliježu potrošačkom duhu medijsko-industrijskog konglomerata.
Za naša je razmatranja bitna još jedna pojava: navedeni procesi utječu na nestajanje
istraživačkoga novinarstva i potrebne afirmativne kritičnosti novinara. Prevladava tzv.
neutralno novinarstvo: umjesto profesionalna pristupa novinarstvu, na pozornici je novi
žurnalizam s proizvodima koji su roba, s novinarima koji balansiraju između neutralno-
sti, zataškavanja i istine, s medijskim aparatom neosjetljivim za lokalno i originalno.
Komunikacija je, međutim, danas ne samo temeljna pretpostavka međusobnog
razumijevanja nego i nasušna potreba u uspostavljanju kvalitete življenja. Upravo
zbog navedenih procesa danas je nastala gotovo paradoksalna situacija: još nikad nije
bilo toliko javnih informacija, i još nikad se toliki ljudi nisu osjećali nedostatno ili loše
informiranima.
Otkud taj i toliki raskorak? Živimo zapravo u dobu u kojem informacije dominant-
no utječu na način života, na proizvodne učinke. Informacija je, uz resurse poput
rada i kapitala, postala važan proizvodni faktor, ali ona može biti uspješna i plodo-
nosna kao temeljni resurs proizvodnje i društvenog razvoja samo ako je - i kada je
- slobodna od raznih ograničenja i sputavanja, kada je slobodna od dirigiranja. Parole
pod kojima su nastajali prvi mediji – sloboda izražavanja, sloboda pisanja, postulati
istinitosti, točnosti, objektivnosti ili korektna i fair izvještavanja - dovedeni su, naža-
lost, u pitanje. Komercijalizacija uzima sve više maha i pred njom padaju novinarski
standardi, novinarska etika i novinarski profesionalizam.
GAVRANOVIĆ 39
Gotovo nema dana da se neki svjetski novinski izdavač ne oglasi ponekom inovaci-
jom, bilo promjenom formata praćenom novim izgledom, bilo novom komercijalnom
ili uređivačkom strategijom. Kako svjedoče i najnovija kretanja na hrvatskoj medijskoj
pozornici, novine i ostali mediji prolaze i složen proces diversifikacije, proširuju opseg
usluga i proizvoda, sve u potrazi za približavanjem čitateljima i oglašivačima, vođeni
idejom povećavanja profita. Prema analizama Svjetske udruge novinskih izdavača, u
posljednja 24 mjeseca realizirano je više inovacijskih zahvata i projekata u novinama
nego u prethodnih 30 godina. Stoga ne čudi što su središnja tema ovogodišnjega Kon-
gresa novinskih izdavača bile upravo promjene u redakcijama, vezane prije svega za
diversifikaciju i proširenje na druge oblike komuniciranja s čitateljstvom.4
Posebnu uznemirenost unosi djelovanje interneta koje se postupno oblikuje kao
presudan medijski čimbenik na kojem gospodarska, kulturna, politička i vojna kon-
kurencija dolazi potpuno do izražaja. Još je Bill Clinton internet označio kao “bojno
polje svjetskoga gospodarskog rata”. U međuvremenu je snaga toga medija porasla do
enormnih granica, no ona nije samo u dostupnosti informacija nego i u tome što je
internet postao široko manipulativno područje za – dezinformacije. Tako kao da se
postupno ostvaruje ideja Orwellovih antiutopijskih romana Životinjska farma i 19845,
gdje svijet postaje totalno kontrolirano društvo, Big Brother u najširem smislu riječi.
Ujedinjeni narodi upozorili su u srpnju 1999. svjetsku javnost na dalje ubrzano
zaoštravanje neravnomjernosti u utrci za najvažnijim resursima 21. stoljeća - obrazo-
vanjem i znanjem. Razvoj umjetne inteligencije i softvera, te razjašnjavanje genetskih
kodova postupno su preuzimali mjesto ranijih smjerova utjecaja velikih i razvijenih
na stvaranje svjetske gospodarske moći. Već je sada potpuno jasno da će se veliki eko-
nomski konflikti 21. stoljeća koncentrirati upravo na tim područjima. Veliki koncer-
ni infotainmenta očekuju upravo na tim tržištima - pod inačicom distance learning,
učenje na daljinu, ili digital education, digitalno obrazovanje – već u sljedećih deset
godina 30 do 40 posto povećanja dobiti.
Razlike se produbljuju
Obrazovanje i znanje tako postaju svjetske hit-teme, te u svjetskom gospodarstvu,
osim izvoza oružja i prometa drogom, nema područja gdje su moguće veće zarade.
U vezi s tim naglašeno raste uloga interneta, jer je posrijedi najbrže rastuće komuni-
kacijsko sredstvo u ukupnoj povijesti čovječanstva. No, internet nije samo sredstvo
4
59th Congres of the World Association of Newspaper, Moskva 2006, uvodno izlaganje general-
noga direktora Timothyja Baldinga.
5
Eric Arthur Blair, poznatiji pod pseudonomimom George Orwell, autor antiutopijskih romana
Životinjska farma (1949).
GAVRANOVIĆ 41
jama ne postoji ili ne funkcionira, organizacije demokratske vlasti neće djelovati kako
treba, ljudi neće moći ostvariti svoja prava, a ponekad neće ni znati da su im narušena.
Glavno sredstvo kojim se informacije prenose javnosti upravo su nezavisni i slobodni
mediji. Pored nezavisnog sudstva, upravo su slobodni mediji jedna od dvije vlasti koje
ne bi smjele biti pod kontrolom politike i političara i koje mogu služiti kao snažna
protuteža korupciji, nepotizmu i drugim zlima suvremenih društava.
Druga teza ne ide u prilog takvu poimanju novinarstva i uloge medija nego teži
za dominacijom politike nad medijima. Suvremene tehnologije to i omogućavaju, a
gospodarsko-politička dominacija jednostavno nameće takav odnos medija i politike,
bez obzira na floskule o slobodi izražavanja i slobodnim medijima. Jednostavno, me-
diji prodaju ono što traže i žele njihovi vlasnici.
Odnos novinara i informacije prema procesu globalizacije velikim je dijelom odre-
đen samom činjenicom da je najvažnija uloga medija biti budno oko javnosti, upozo-
ravati na devijacije u društvenim i gospodarskim kretanjima, biti svojevrsna javna sa-
vjest i kontrola svih društveno-gospodarskih zbivanja u korist te javnosti. Mediji svoju
oštricu posebno moraju usmjeravati prema neželjenim ali prisutnim društvenim zli-
ma: korupciji, centrima nekontrolirane moći, nedopuštenim povlasticama, poltron-
stvu, kršenju prava i pravnih okvira, nepotizmu, da nabrojimo samo neke takve pojave
kakvih ima u svakom društvu i koje uvijek nose klicu društvenoga karcinoma.
Zauzimam se, dakle, za pravo na kritičan odnos prema pojavama i ljudima, ali i
za potpunu odgovornost u korištenju te slobode. Odlučno sam protiv toga da se pod
stijegom novinarske slobode koristi njena suprotnost: zloupotreba demokracije i slo-
bode. Nažalost, globalna komercijalizacija medijskog prostora upravo na tom podru-
čju donosi najviše promjena i ponajviše kršenja etičkih normi i pravila profesionalnog
pristupa korištenju i rasprostiranju infomracija.
GAVRANOVIĆ 43
Uspostava standarda prava i odgovornosti
Logički, na osnovi ovako postavljenih odnosa prema dijalogu, njegovoj kulturi i
svrhovitosti, s osobitostima etosa samog novinarskog poziva, proizlazi da se zauzi-
mam za visoke standarde prava i odgovornosti u poslu koji obavljamo. Praksa, među-
tim, pokazuje da načela i život nisu jednoznačni i da se mediji, kada je riječ o kulturi
dijaloga, kreću u različitim smjerovima.
Novinar neosporno ima pravo - ali i obavezu - pomno pratiti i iščitavati sva društ-
vena kretanja i pojave, ukazivati na teškoće i slabosti, afirmirati prave vrijednosti,
kritizirati i hvaliti, ali uvijek samo u mjeri koja je omeđena pravilima Novinarskoga
kodeksa. Svaki iskorak iz tih okvira ponašanja poguban je za samu profesiju, ali i za
uspostavu realne ravnoteže u informiranju.
Budući da je naša središnja tema Globalizacija i odgovornost novinara, bitno je
naglasiti i ulogu medija u tom procesu stvaranja novih sustava vrijednosti. Nova me-
dijska strategija, i to ne samo u Hrvatskoj, trebala bi počivati na načelima uspostave
informirane, budne i aktivne javnosti. U toj strategiji najveću važnost i odgovornu
ulogu imaju nevladine organizacije koje promiču ljudska prava i dostojanstvo čovjeka,
te slobodu medija i izražavanja kao bitan dio tih prava; civiliziran dijalog neizostavan
je dio takvih nastojanja.
Upozorio bih da je upravo zbog bitnih promjena, ali često i nesnalaženja novinara
u uvjetima globalizacije nedavno priređen poseban priručnik Covering Globalization,6
namijenjen novinarima koji pokrivaju područje financija i gospodarstva u zemljama u
razvoju i tranzicijskim zemljama, najviše pogođenima medijskom ekspanzijom trans-
nacionalnih kompanija. Autori priručnika predstavnici su Azijske razvojne banke i Me-
đunarodnog monetarnog fonda, ali i novinari Dow Jonesa, Financial Timesa, New York
Timesa, Fortunea i Reutersa, dok je uvodnik napisao nobelovac, veliki protivnik i kriti-
čar globalizacije Joseph E. Stiglitz.7 Priručnik ukazuje kako se usmjeriti na glavne teme
sadašnjice, pa pokazuje primjere kako pisati i izvještavati o bankarstvu i bankarskim kri-
zama, reformi mirovina, privatizaciji, trgovačkim sporazumima, korporacijskom upra-
vljanju, programu iskorjenjivanja siromaštva, korištenju svjetskih prirodnih resursa...
Svjetski forum o održivom razvoju u Johannesburgu 2002, usmjeravajući ulogu
medija u tom pogledu, naveo je glavne tematske okvire u kojima će se odvijati globa-
lizacija u prvoj polovici 21. stoljeća. Jedno je sigurno: mijenja se i ukupna percepcija
uloge i mjesta medija u suvremenom društvu. “Mediji imaju središnju ulogu u funk-
cioniranju suvremenoga demokratskoga društva. Bez slobodna protoka informacija
6
Razni autori: A Handbook for Reporters. Columbia University Press, New York 1998.
7
Joseph E. Stiglitz, nobelovac iz 2001, profesor ekonomije na Sveučilištu Columbia, predsjednik
Vijeća ekonomista predsjednika Clintona (1993-1997) i glavni ekonomist Svjetske banke.
Preporuke za medije
1. Upravljanje. Medijske kompanije trebale bi ustanoviti odbore koji bi očuvali
ravnotežu između javnih interesa i poslovnih imperativa, što bi davalo strate-
gijske odrednice cijelom ovom poslu.
Držati se načela, zadaća i ciljeva utvrđenih u UN Global Compact, The Sulli-
van Principles and SA 8000, te kriterijā društveno odgovornih ulaganja.
GAVRANOVIĆ 45
2. Odgovornost. Bitno je da vlasnici medija i vodstva medijskih kompanija - dajući
medijima enorman utjecaj na javno mnijenje, javne interese i u konačnici na
javno ponašanje - steknu najvišu razinu odgovornosti i povjerenja.
3. Sklad zakonskih okvira, etičkih normi i samoregulacije gospodarstva moraju
biti stalan postulat djelovanja medija koji nastupaju i kao odgovorni čimbenici
javnosti.
4. Transparentnost. Za industriju čiji je najvažniji zadatak otkrivanje zloporaba i
nesavjesna obavljanja društvenih dužnosti, odnosno korupcije na svim druš-
tvenim razinama, koja ima snagu pozivati vladu i cijeli poslovni sektor na po-
laganje računa, najvažniji je zadatak biti potpuno jasna u ciljevima i programi-
ma, te u djelovanju potpuno transparentna prema javnosti.
5. Bitno je da se mediji u djelovanju ne vode posebnim vlastitim interesima kao
što je odnos prema najvećim oglašivačima, sponzorima ili drugim čimbenici-
ma koji utječu na njihov materijalni ili društveni položaj.
6. Povjerenje. Posrijedi je možda najvažniji element u borbi za prijelaz na pojam
održivosti cjelokupnoga društva. Da bi stekli potrebno povjerenje, mediji mo-
raju poštovati tri načela: poštenje, uvažavanje i dosljednost u ponašanju.
7. Grupa stručnjaka UNEP-a koja je izradila ovo izvješće predlaže da se ustanovi
medijska nagrada i uspostavi sustav školovanja novinara za ova pitanja koja će
obilježiti 21. stoljeće, nešto poput Pulitzerove nagrade za novinarstvo.
Svakako, temeljni problemi kojima ćemo se baviti u ovom stoljeću su rast
stanovništva, siromaštvo, bolest, megaurbanizacija, terorizam, globalno zato-
pljenje, gubitak biološke raznolikosti, povećana opasnost za upravljanje voda-
ma. Sve su to bitni elementi kvalitete življenja, a istodobno i sadržajni elementi
filozofije održivoga razvoja. Uloga medija je, kako vidimo, presudno važna u
svim tim procesima i nedvojbeno povećava ukupnu odgovornost medija i me-
dijskih poslenika.
Zaključak
Iz svega navedenoga proizlazi da bi cjelokupni sustav budućeg informiranja trebalo
zapravo postaviti tako da građanima omogući spoznaju o događajima i procesima, te
im pruži dovoljno argumenata i činjenica kako bi o tim događajima mogli razmišljati,
odlučivati i nadzirati svaku aktualnu vlast i, na kraju, kroz svoju funkciju birača, glaso-
vati za najbolje programe. To znači da informativni sustav – kao važan dio ukupnog
sustava vrijednosti svakoga društva, a danas i univerzalno – ne bi smio biti okrenut
Literatura:
Chomsky, Noam: Mediji, propaganda i sistem. Što čitaš?, Zagreb 2002.
Društveno odgovorno poslovanje i mediji – istraživanja i nalazi. Media Net, 2005
Hoggart, Richard: Mass Media in Mass Society: Myth and Reality. Continuum, Lon-
don - New York 2004.
Malović, Stjepan - Ricchiardi, Sherry - Vilović, Gordana: Etika novinarstva. Izvori,
Zagreb 1998.
Resolution on the Green Paper “Pluralism and Media concentration in the Internal
Markets”. EU 1994.
Shaping the Future of the Newspaper – strategijski projekt Svjetske udruge novinskih
izdavača, započet 1999, u tijeku.
GAVRANOVIĆ 47
48 UTJECAJ GLOBALIZACIJE NA NOVINARSTVO
JAVNO NOVINARSTVO:
ANAKRONIZAM ILI POTREBA?
Stjepan Malovi
MALOVIĆ 49
Stjepan Malović je doktor informatičkih znanosti, smjer
komunikologija i izvanredni profesor sveučilišta. Direktor
je Međunarodnog centra za obrazovanje novinara (ICEJ).
Od 1. veljače 2006 godine zaposlen je na Sveučilištu u
Dubrovniku gdje predaje predmete Osnove novinarstva i
Mediji i društvo na studiju “Mediji i kultura društva”.
Dugogodišnji je novinar koji se danas posvećuje
znanstvenoj analizi medija i edukaciji novinara. Do sada
je bio autor, koautor i urednik 13 knjiga na temu medija, a objavio je i dvadesetak
znanstvenih i stručnih radova o medijima. Aktivno je sudjelovao na više od 30
domaćih i pedesetak međunarodnih medijskih skupova, seminara, okruglih stolova
ili radionica.
Malović je od 1988. do 2006. predavao predmete Tisak i Etika novinarstva na
Studiju novinarstva Fakulteta političkih znanostio Sveučilišta u Zagrebu. Bio je
gostujući profesor Univerziteta u Beču, gdje predaje predmet “Media in transition
in post-socialist countries”, te predavač na Višoj školi novinarstva Media Plan u
Sarajevu. Predaje na doktorskim studijima Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta
u Zagrebu, poslijediplomskom studiju Odnosa s javnostima Univerziteta u Tuzli,
poslijediplomskom studiju Sveučilišta u Trstu, te na studiju novinarstva Univerziteta
u Podgorici. Osim toga, sudjeluje kao trener u čitavom nizu seminara i radionica
za stručno osposobljavanje novinara. Član je Coordination Committee mreže
medijskih centara regije (SEENPM).
Koordinator je Tempus projekta JETiC, koji u suradnji sa Sveučilištem u Beču
i Visokom školom novinarstva iz Lille-a razvija program osposobljavanja medija u
Hrvatskoj. Osnivač je SEEMO (South East European Media Organisation), koju je
iniciriao International Press Institute iz Beča, te član Vijeća za medije Hrvatskog
Helsinškog Odbora.
Bio je prodekan Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu u razdoblju
2000-2002, te voditelj Novinarske akademije EuropaPress Holdinga.
U novinarstvu je od 1967. godine, kada je upisao Novinarsku školu Vjesnika. U
Večernjem listu djelovao od 1968. do 1991. godine, gdje je bio novinar izvjestitelj te
urednik. U razdoblju od 1985. do 1990. bio je zamjenik glavnog urednika. Radio je u
službi informiranja Delegacije Međunarodne federacije organizacija Crvenog križa
i polumjeseca u Hrvatskoj od 1992. do 1997.
Nagrađen Godišnjom nagradom Hrvatskog novinarskog društva 1988. godine
za uređivanje trojezičnog službenog glasila Univerzijade 87. Nositelj Spomenice
domovinskog rata 91-93.
Medijska je slika sve predvidivija, kao da urednici slažu informativne emisije i stranice
prema nekoj općoj recepturi: red atentata, ratova ili bombi, bogato začinjen krvlju i
jaucima, red vodećih svjetskih političara koji ponavljaju manje-više isto, pa višestruko
ubojstvo, nesreća ili prirodna katastrofa, skandal i prijevara u kojima su akteri poznate
osobe, pa sport, ali ne zbog kvalitete nego zbog popularnosti, pa se atletičar ili odboj-
kaš može naći samo ako je rezultat senzacionalan, a nogomet, tenis i slični uvijek, bez
obzira na vrijednost, onda vrijeme i – eto slike svijeta u dvadesetak minuta televizije,
pet minuta radija ili dvije, tri stranice novina, sve kratko, bombastično, bogato ilustri-
rano i agresivno prezentirano.
Globalizacija je nametnula svoje kriterije, pa se iste slike, isti ljudi, iste izjave vrte
na svim kanalima, na svim frekvencijama, na svim naslovnicama ili početnima stra-
nicama web-izdanja. Bogatstvo medija svelo se na broj medijskih proizvoda, ali sadr-
žajno prevladava siromaštvo. Silno šarenilo i blještavilo medijske prezentacije u stvari
je dosadno sivilo i predvidivost informacija, gdje se mijenjaju samo gradovi i imena
aktera, a slika svijeta ostaje ista.
Je li suvremeni svijet zaista takav ili je to plod suvremenog shvaćanja novinarstva i
odabira vijesti, te općeprihvaćen stil izvještavanja?
MALOVIĆ 51
Svijet zaista više nije nešto što bi nas trebalo oduševljavati, ali ipak nije ni tako
pojednostavnjen i sveden na formulu skandali, seks i sport.
Globalni mediji, komercijalizacija i korporativno novinarstvo nametnuli su stan-
darde koje primjenjuju svi mediji u svijetu: senzacionalno, agresivno, površno, kratko,
bez objašnjavanja, što više krvi, suza i patnji, glamurozno i samo poznate osobe, mo-
lim. Ozbiljno, analitično, produbljeno i kvalitetno novinarstvo više ne stanuje ovdje, u
suvremenim globalnim medijima.
Čak su i medijski proizvodi gotovo identični: s naslovnica se istoga tjedna smiješe
iste celebrities, iste serije vrte se na svim ekranima bez obzira na to jesu li holivudske
sapunice ili latinskoameričke telenovele, natjecatelji u emisijima tipa Big Brother ili Mi-
lijunaš govore sve svjetske jezike, a Ligu prvaka gledaju stotine milijuna gledatelja.
Takvu medijsku sliku uočavaju pojedinci, ali i ugledne javne osobe. Hrvatski pred-
sjednik Stjepan Mesić ovako je, u govoru na zagrebačkoj konferenciji Zaklade Konrad
Adenauer u travnju 2005, ocijenio stanje medija: “A kao građanin ja imam pravo reći
da uz časne izuzetke mediji ne zadovoljavaju moju potrebu da me istinito obavijeste
o ključnim zbivanjima u svim sektorima života. Umjesto toga servira mi se divovska
crna kronika, praćena neprekinutom rubrikom skandala i tračeva: tko s kime i tko
protiv koga. Mediji su sve manje ogledalo života, oni umjesto toga u sve većoj mjeri
prenose sliku života kakav on nije, oni život pretvaraju u nešto slično televizijskim
trakavicama...”
Gdje su nestali ozbiljni, kvalitetni mediji? Trebaju li oni uopće u ovom svijetu i nije
li vapaj za takvim medijima samo pokušaj potrage za izgubljenim vremenima ostarje-
lih medijskih veterana koji na međunarodnim konferencijama lamentiraju o dobrim
starim vremenima kada se znalo tko su gentlemen of the press.
Tabloidizacija i infotainment
Današnji su mediji na okrutnu i nesmiljenu tržištu. Medijski se proizvod mora proda-
ti, no ta prodaja više nije kao nekad, isključivo kupnja novina na kiosku. Prodaja znači
da oglašivači kupuju prostor u medijima za velik novac i ondje plasiraju svoje reklame.
Oglašivač zna što i kome želi prodati, a oglasom kupca mami i nastoji predobiti za
svoj proizvod. Novine, radio, televizija i web-stranice nosači su reklamnih poruka.
Velemajstori reklamnih poruka znaju svoj proizvod zapakirati u 10 sekundi spota ili
ga prezentirati grafički jasno, pregledno i bez suvišna teksta.
Proizvođač mobitela, ženskih uložaka ili praška za pranje rublja ne kaže u oglasu
samo da je taj proizvod dobar nego da smo dobri mi jer taj proizvod imamo i bez njega
ne možemo; bez njega ne bismo bili dobri. A takva je poruka uvjerljiva samo ako je
dobivamo putem medija koji nam odgovaraju, koji nam prikazuju svijet onakvim u
MALOVIĆ 53
javnih medija, pa se takvi mediji i posebno štite zakonima i međunarodnim konven-
cijama kako bi izdržali neravnopravnu utrku s komercijalnima. Najvažniji je poučak
svjetskog pokreta za javnim novinarstvom da to ne mora biti nešto po definiciji dosa-
dno, ukočeno i pošto-poto ozbiljno, gotovo nečitko ili negledljivo.
Ugledne strukovne organizacije poput World Association of Newspaper neprekid-
no traže nova rješenja za moderniji novinarski izraz, a u SAD je skupina uglednih medij-
skih stručnjaka osnovala PJNet, udrugu koja promiče standarde javnog novinarstva.
Osnovna poruka svih tih nastojanja glasi: Ako novinarske institucije, uključivši
studije novinarstva, ne promijene svoja shvaćanje, zamijenit će ih nešto novo, a budu
li slijedili metode uspjeha novih tehnologija, novo će biti jeftinije i jednostavnije. Ili,
kako se pita Clayton M. Christensen: “Što je u tome loše? Možda je nova paradigma
promjenā shvaćanje kako možemo imati kvalitetno novinarstvo koje će biti jeftinije,
jednostavnije, manje i, najčešće, prihvatljivije za korištenje”.1
Zaista, može li kvalitetno novinarstvo biti jeftinije, jednostavnije i prihvatljivije za
korištenje od korporativnoga, tabloidiziranoga? Odgovore će dati oni nakladnici koji
se još uspijevaju othrvati globalnim kupoprodajama, nezavisni urednici i mladi, ne-
salomljivi novinari koji još vjeruju kako novinarstvo ima neku višu zadaću, a ne samo
zabavljati.
MALOVIĆ 55
odrediti ideološku, političku, pa time i uređivačku orijentaciju. To vlasničko pravo
nitko u demokratskom svijetu ne dovodi u pitanje. Tako novine mogu navijati za neku
stranku i podržavati nekog političara, dok to javni servis ne smije.
Znači li to da su novine manje vrijedne i ovisne o političkim utjecajima? U načelu
ne, jer ozbiljne novine poštuju profesionalne standarde, pa time i uravnoteženo i ne-
pristrano izvještavanje, što je dovoljno jamstvo čitateljima da se njima neće manipu-
lirati. Informacija je točna, istinita, poštena, a komentari slobodni; novine i novinar
zauzimaju stav u komentaru.
Brojne ugledne svjetske novine potvrđuju to pravilo. Bolje rečeno, potvrđivale su
ga. Kada danas na nekom međunarodnom skupu o medijima kažete da je The Times
ozbiljna novina, novinari stare škole odmah žestoko reagiraju i prosvjeduju, jer sma-
traju da je Murdoch pretvorio The Times u tabloid! Što onda kazati o dnevnim novina-
ma koje izlaze u jugoistočnoj Europi, a u vlasništvu su WAZ-a, Styrije ili Sanome?
Nažalost, erozija ozbiljnog novinarstva nagrizla je i velikane svjetskog novinarstva,
pa su sve više upitne kvalitete velikih svjetskih listova, koji ne samo promjenom for-
mata pokušavaju opstati na tržištu.
Stanje na novinskoj sceni u tranzicijskim je zemljama još gore. Negdašnji vodeći
listovi, bliski rukovodećoj, komunističkoj partiji, bili su ujedno i najbolji novinski pro-
izvodi. Kada bi se odbacila obavezna i nametnuta ideologija, imalo se što i pročitati.
Danas, to su novinske ruine. Sjetimo se Oslobođenja, novina koje su dobile sve mo-
guće svjetske nagrade, Slobodne Dalmacije, koja je proglašena najboljim dnevnikom
u Jugoslaviji, Politike, Magyar Nemzeta... Za njima ne treba žaliti, ali je loše što se nisu
pojavili novi, kvalitetni proizvodi.
Medijski senzacionalizam, tabloidizacija i infotainment relativno se lagano prepo-
znaju, ali - što je kvalitetno novinarstvo? Imamo li jedinstvene standarde i znamo li ga
prepoznati? Bugarski teoretičar medija i sveučilišni profesor Orlin Spassov ovako ih je
definirao: “Značaj kvalitetnog novinarstva određen je njegovim temeljnim osobinama
kao što su demokratski duh i politička racionalnost, produhovljene rasprave, analitič-
nost i visoka novinarska kultura”.5
Takvih je novina sve manje, a najmanje ih je u zemljama u tranziciji, gdje je potre-
ba za takvim medijima najveća.
Manjak ozbiljnih novina još je uočljiviji kada se suočimo s komercijalizacijom sve-
moćne televizije, agresivnim webom na kojem caruje novinarski diletantizam i radio-
postajama koje uglavnom samo vrte glazbene hitove. Ozbiljna i nepristrana informacija,
analitičnost, snažni komentari, to su karakteristike ozbiljnih novina i bez takva je medija
u tranzicijskim zemljama teško lučiti što je dobro, a što loše. Još je teže prozreti manipu-
5
Orlin Spassov: The Quality Press in Southeast Europe: To Be or Not to Be NEPOTPUNO, NEMA
STRANICE!!
MALOVIĆ 57
Literatura:
Malović, Stjepan - Selnow, Gary: The People, Press, and Politics of Croatia. Praeger,
Westport 2001.
Spassov, Orlin: The Quality Press in Southeast Europe: To Be or Not to Be. Sofia 2004.
Price, Monroe - Raboy, Marc (ur): Elektronički mediji kao javni servis u tranziciji.
Press Data, Zagreb 2003.
Viktorija Car
CAR 59
Viktorija Car (1977) diplomirala je novinarstvo 2000.
na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje je 2005.
obranila magistarski rad Transformacija državne televizije
u javnu – komparativna analiza HRT-a i RTV Slovenije.
Tijekom doktorskog studija usavršavala se na Sveučilištu u
Lundu, Švedska, kod prof. Petera Dahlgrena. Kao novinar-
ka i scenaristica radila je u Obrazovnom programu Hrvat-
ske televizije, te u službi odnosa s javnošću izdavačke kuće
Školska knjiga i bila ravnateljica Hrvatskoga društva likovnih umjetnika. Od 2001.
zaposlena je na Fakultetu političkih znanosti kao znanstvena novakinja - asistentica,
gdje istražuje medije, posebno televiziju. Objavila je nekoliko znanstvenih radova i
sudjelovala u nekoliko istraživanja.
CAR 61
Denis McQuail je još prije tri desetljeća2 pisao o tome da se tehnološki razvoj ne
može promatrati izdvojeno od procesa razvoja sustava komuniciranja. Novi oblici
masovnoga komuniciranja pojavljuju se dok još nismo u potpunosti usvojili ni pret-
hodne,3 a sve zahvaljujući brzu razvoju novih tehnologija. Istodobno smo svjedoci i
sve bržih tehnoloških promjena koje analogni sustav zamjenjuju digitalnim. No, upra-
vo su novi mediji i novi oblici komuniciranja pomogli da se tehnologija brže razvija,
povezujući stručnjake i znanstvenike u zajedničkim istraživanjima neovisno o njihovu
radnom mjestu.
Da je riječ o kružnom procesu međusobna utjecaja medija i globalizacije moguće
je potvrditi i komercijalnim pristupom: organizacije i tvrtke kao oglašivači osigurava-
ju opstanak komercijalnih medija (a takva je većina), dok s druge strane upravo mediji
oglasima i drugim sadržajima osiguravaju tim istim organizacijama i tvrtkama nove
korisnike ili kupce, a time i njihov opstanak u zajednici ili na tržištu.
Tijekom posljednjega desetljeća globalizacijske procese karakterizira “uspostava
infrastrukture proizvodnje na području kulture, prijenosa i recepcije, kao i opseg in-
stitucionalizacije kulturalnih tokova i procesa – njihovo reguliranje i prihvaćanje u
vremenu i prostoru”.4 Pod infrastrukturama medijske i kulturalne globalizacije David
Held podrazumijeva: 1) elektronsku infrastrukturu koja se odnosi na komunikacijske
mreže globalnoga dosega koje obuhvaćaju globalno emitiranje audio i video-medija,
a njezin je razvoj omogućio globalni razvoj tehnologije; 2) jezičnu infrastrukturu u
kojoj engleski jezik prevladava kao prvi svjetski jezik; 3) korporacijsku infrastrukturu
koja je zadužena za razvoj mreža distribucije medijskih i kulturnih sadržaja i usluga.5
I Heldova “infrastruktura” potvrđuje međuzavisnost medija i globalizacije, no taj kru-
žni proces ipak nije neovisan o vanjskim varijablama, jedna je od njih svakako i javni
servis kao posrednik javnosti. Njegova je zadaća na neki način biti filter unutar tog
međuutjecaja, drugim riječima - pročiščivač društveno negativnih elemenata.
Iako novije rasprave otvaraju i pitanja budućnosti televizije, pa čak i njena opstan-
ka kao medija, činjenica je da je televizija još najmoćniji medij. Istraživanje provedeno
potkraj prošlog stoljeća u osam europskih zemalja pokazuje da je povjerenje stanov-
ništva u medije podijeljeno između televizije i radija, dok se novinama najmanje vje-
ruje. Televiziji vjeruje 59-86%, a radiju 56-81% stanovništva.6
2
McQuail, Denis (1975) Communication. Longman: London - New York.
3
Uz sve popularnije blogove, u posljednje vrijeme sve više korisnika privlače i web-zajednice (web
comunity) poput myspace.com i youtube.com.
4
Held, David - Anthony McGrew - David Goldblatt - Jonathan Perraton (1999) Global Transfor-
mations: Politics, Economics and Culture. Polity, Cambridge, str. 330.
5
Ibid.
6
Bežovan, Gojko (2004) Civilno društvo. NZ Globus, Zagreb, str. 187.
7
MTV ima programe u SAD, Australiji, Brazilu, Africi, Indiji, Kini, Rusiji, Njemačkoj, Španjolskoj,
Rumunjskoj, Portugalu, Poljskoj, a od 1. rujna 2005. emitira i MTV Adria za Hrvatsku, Sloveniju,
BiH, Makedoniju, Srbiju i Crnu Goru. MTV se gleda u oko 442 milijuna kućanstava u 167 zema-
lja. V. Anthony Bruno: “MTV focuses on the digital frontier at 25”, Reuters, 27. 08. 2006.
8
Modeli televizijske pretplate, odnosno pristojbe kasnije su modificirani i nisu jednaki u svim
europskim zemljama.
CAR 63
I dok su javne televizije bile programski orijentirane isključivo na publiku unutar
granica države, nove komercijalne televizije trudile su se preskočiti i teritorijalne i
jezične granice. Možda najinventivnija među njima bila je upravo glazbena televizija
MTV, koja se gledateljima obratila univerzalnim jezikom glazbe. MTV je bio ekspe-
rimentalni program i emitirao je posredstvom tada još eksperimentalne kabelske te-
levizije, koja je tada bila jedina mogućnost za novi program koji je želio emitirati 24
sata na dan. MTV je i kasnije nastavio pratiti tehnološke trendove: još 1995. godine
pokrenut je MTV.com, a 2005. su ponudili i MTV Overdrive - uslugu videa na zahtjev
(video-on-demand) putem širokopojasnog interneta.
MTV nikad nije bio tek tvornica zabave nego se razvoj od početka temeljio na
stvaranju brendova (od vlastitog imena i pojedinačnih glazbenih orijentacija do nači-
na odijevanja i stila života mladih). Ciljana su mu publika mladi od 18 do 24 godine, te
je odigrao ključnu ulogu u globalizaciji njihove kulture. Brojna istraživanja9 potvrdila
su da gledanje MTV-a utječe na stavove i vrijednosti mladih gledatelja. Dovoljno je
samo se osvrnuti i od Amerike preko Europe i Australije do Azije srest ćemo djevojke
koje izgledaju poput Janiffer Lopez ili Shakire, odnosno mladiće koji modni i glazbeni
uzor pronalaze u Justinu Timberlakeu.
Betsy Frank ističe važnost redovitih MTV-ovih istraživanja publike koja uključuju
i vrlo inovativne metode upoznavanja mladih.10 Kako bi što bolje prepoznao potrebe
i želje svoje publike, MTV koristi netradicionalne, ponekad i ekstremne metode za
proučavanje fokus-grupa na sportskim priredbama, u trgovačkim centrima i slično.
Upravo je na njegovu primjeru vidljivo koliki su moć i utjecaj televizije. MTV je po-
stao simbol onoga što danas u svijetu znači biti mlad i biti cool. Je li riječ o fenomenu?
Teško da bismo se mogli složiti s time budući da nam se odmah nameće i primjer
CNN-a koji je aktualnošću, prikazujući događaje iz svih dijelova svijeta istodobno
gledateljima na svim kontinentima, uistinu dao bitan doprinos preobrazbi svijeta u
globalno selo.
CAR 65
zemlje18 imaju dvojni sustav u kojem komercijalni i javni programi pokušavaju živjeti
jedan uz drugi. No, još od početka prošlog desetljeća javni je servis u stanju stalne pro-
mjene i istovremene krize: gubi publiku, ponajviše među mlađim gledateljima, izložen
je stalnim kritikama javnosti i politike, ponajviše zbog javne financijske potpore, te
je trajno okružen neprijateljski raspoloženom komercijalnom konkurencijom. Zbog
krize identiteta u kojoj se našao, nužno je potrebno redefinirati njegove zadaće.
Uzrok takvim promjenama Marc Raboy vidi u tri usporedna činioca: (1) preko-
brojnim televizijskim kanalima i nestanku audiovizualnih granica što je omogućeno
tehnološkim razvojem; (2) dezintegraciji modela državnog emitiranja nakon raspa-
da socijalističkoga bloka u Europi i uslijed opće demokratizacije medija; (3) razvoju
medijskog tržišta i uvođenju mješovitih sustava emitiranja u zemljama koje su dotad
imale monopole javnih, odnosno državnih medija.19 Raboy dalje ističe kako je pad po-
pularnosti javnog emitiranja kao glavnoga (ili jedinoga) izbora u nacionalnim medij-
skim sustavima također povezan s neoliberalnom raspravom koja zagovara smanje-
nje uloge države u ekonomskoj i drugim sferama društva, posebno u smislu propasti
koncepta države blagostanja koji se temelji na intervenciji države u različite domene
socijalnog života, uključivši javno komuniciranje.
Iako je u najvećoj mjeri trend prema deregulaciji ili komercijalizaciji televizijskog
emitiranja vjerojatno nemoguće zaustaviti, opstanak javnog servisa ne smije ostati
prepušten tržišnim zakonima i izboru većinskoga gledateljstva. Jer, kako je rečeno,
javni servis mora ponuditi program za sve, a ne samo većinu.
I Peter Dahlgren20 piše o krizi javnog servisa u Zapadnoj Europi. Na njen razvoj
utjecali su društveni, politički, kulturni, tehnološki i ekonomski faktori koji su isto-
dobno utjecali i na fragmentaciju i na diferencijaciju publike. Prema Dahlgrenu,
javni servis koji je kao koncept, kao vizija, daleko od samorazumljivosti, nužno se
mora prilagođavati novim uvjetima. Michael Tracey piše pak o nestanku tradicije.
Tradicionalno javno regulirani mediji počivali su na “paternalističkom, patricijskom
odnosu prema publici”,21 odnosno posrijedi je bio centraliziran sustav u kojemu je
18
Luksemburg ima samo komercijalni televizijski sustav.
19
Raboy, Marc (ur) (1996) Public Broadcasting for the 21st Century. John Libbey Media & Uni-
versity of Luton Press - Više o transformaciji državne televizije u javnu u postkomunističkim
zemljama vidi u: Car, Viktorija (2005) Transformacija državne televizije u javnu – komparativna
analiza HRT-a i RTV Slovenije (magistarski rad), Fakultet političkih znanosti, Zagreb, neobjav-
ljeno.
20
Peter Dahlgren: Imagining – and doing – democracy: Citizens, civic culture and the media.
Advancing Cultural Studies International Workshop, Stockholm 1999. http://culturemachine.
tees.ac.uk/Cmach/Backissues/j001/ADVCS/acs_dahl.htm
21
Tracey, Michael (1998) The Decline and Fall of Public Service Broadcasting. Oxford University
Press, New York, str. 49.
CAR 67
nanciranje javne televizije iz javnih izvora (putem pristojbe) postat će sve rjeđi oblik
financiranja, a zamijenit će ga komercijalni izvori i izravna ulaganja. Utjecaji vlada na
regulaciju sadržaja javnih audiovizualnih medija će oslabiti, publika će se nastaviti
fragmentirati i sposobnost javnih medija da svojim informativnim, obrazovnim, ali i
zabavnim sadržajima dohvate široku publiku izrazito će oslabiti. Predviđa i pobjedu
tržišnog modela, prepoznajući je kao “trijumf koji ne zaslužuje aplauz”.25
Uvjet opstanka javnog servisa u današnjem izrazito komercijalnom okruženju jest
hitna reorganizacija kojom će se suziti veličina institucije, smanjiti prekomjeran broj
zaposlenika, izdvojiti popratne službe, a sve kako bi se postigla efikasnost i smanjili
troškovi. Uz financijsku, javnom je servisu potrebna i kreativna i intelektualna neo-
visnost, te kvalitetni, visoki produkcijski standardi. No, važno je da pritom javna te-
levizija ne postane tek svojevrsni rezervat za komercijalno neatraktivne sadržaje, jer
bez svojih gledatelja prestaje biti javnom. Treba težiti za što višim postotkom gleda-
nosti koji će biti rezultat visokokvalitetna programa, a ne podilaženja ukusima široke
mase.
Javni servis može opstati prije svega u otvorenoj javnoj sferi koja omogućuje javni
dijalog, u kojoj se mogu raspraviti različiti argumenti i pogledi, u kojoj se gledatelji
tretiraju kao građani, a ne kao potrošači. Kao takav, javni servis postaje instrument i
društvenog i kulturnog razvoja.
No, mnoga pitanja i dalje ostaju otvorena. Hoće li se javni servis u Europi margi-
nalizirati uslijed opće digitalizacije medija? Hoće li množenje komercijalnih medija
dovesti do tolike segmentacije publike koja bi ugrozila emitiranje programa od općeg
interesa, te daljom fragmentacijom snizila gledanost do točke nakon koje održavanje
javnog servisa više neće imati smisla? Hoće li individualizacija medija, omogućena
interaktivnim uslugama koje se razvijaju zahvaljujući digitalizaciji, uroditi nestankom
interesa pojedinca za usluge koje mu pružaju osjećaj pripadnosti nekoj društvenoj i
političkoj zajednici?
CAR 69
Zaključak
Činjenica je da je upravo televizija stvorila globalnu publiku nekom događaju. Ratovi,
teroristički napadi, prirodne katastrofe – postali su, zahvaljujući izravnim televizij-
skim prijenosima, stvarnost stanovništvu cijelog svijeta. Pridajući globalnu važnost
događajima, temama i problemima, televizija je približila ljude, zemlje i kulture, poni-
štila fizičke udaljenosti među njima.
Globalni publicitet koji je događajima dan prijenosima uživo nesumnjivo je utje-
cao kako na ponašanje aktera i protagonista tih događaja, tako i na ponašanje gleda-
telja neovisno o tome tiče li ih se taj događaj neposredno ili samo posredno. Globalna
televizija ima važan utjecaj u konstrukciji svjetskoga javnoga mnijenja. Iz navedenoga
slijedi kako sudjelovanje televizije u događajima zapravo briše granicu između druš-
tvene i medijske stvarnosti.
S druge pak strane, upravo su društveno-političke, gospodarske, tehnološke, ideo-
loške i kulturne promjene na globalnoj razini utjecale na razvoj i mijenu medija, pa
tako i televizije. Tako je razvoj tržišne ekonomije u Europi kao posljedicu imao pojavu
komercijalnih televizija i na Starom kontinentu. Promjena političkog sustava u post-
komunističkim zemljama utjecala je na demokratizaciju i liberalizaciju medija u tim
zemljama i njihovu sve veću usmjerenost na svjetske trendove.
No, u općoj medijskoj komercijalizaciji i poticanju pasivna izlaganja medijskim
sadržajima važno je skrenuti pozornost na izuzetnu ulogu javnog servisa, posebno jav-
ne televizije. Reflektirajući društvene potrebe i probleme, javna bi televizija, u službi
javnosti, trebala ukazati na bogatstvo raznolikosti koju je moguće sačuvati i unutar
globalizacijskih procesa na svim razinama života. Jer, unificiranost i masovnost ne
pridonose razvoju, kreativnosti i napretku. To može postići samo društvo koje se raz-
vija u okruženju bogatom raznolikostima i posebnostima. A upravo je javni servis
temeljni izvor takvih informacija, glavni kanal za prenošenje znanja, poticanje krea-
tivnosti i inventivnosti. Samo financijski stabilan javni servis može sebi priuštiti da
bude podrška izvrsnosti. Komercijalni mediji zbog ograničenosti zahtjeva za stjeca-
njem profita ne mogu opstati uz emitiranje visokokvalitetnih sadržaja iz povijesti i
kulture različitih naroda, financijski zahtjevnih dokumentarnih ili dramskih emisija
ili pak emisija koje obrađuju složene teme iz znanosti i tehnologije, a kojima je cilj
pridonijeti obrazovanju gledateljstva.
Ostvarujući ulogu nositelja pozitivne globalizacije, čija je zadaća obogatiti infor-
macijski siromašne zemlje i narode i tako im pomoći u bržem razvoju, ali uz istodob-
nu zadaću informacijske podrške i razvijenim zemljama, javni servis trebao bi biti
jedan od ključnih promotora globalnoga društvenog razvoja.
Međutim, očito je da je opstanak javnog servisa bitno ugrožen, pa se nameće pi-
Literatura:
Bagdikian, Ben H. (1982 [1992]) The Media Monopoly. Beacon Press: Boston
Bežovan, Gojko (2004) Civilno društvo. Nakladni zavod Globus: Zagreb
Brants, Kees (2003) “Auditing public broadcasting performance: its theory and pra-
ctice”, The Public/ Javnost, (10) 3: 5-11
Car, Viktorija (2005) Transformacija državne televizije u javnu – komparativna ana-
liza HRT-a i RTV Slovenije. Magistarski rad. Fakultet političkih znanosti, Zagreb (ne-
objavljeno)
Collins, Philip (ur) (2002) Culture or anarchy? The future of public service broadca-
sting. Social Market Foundation: London
Dahlgren, Peter (1999) Imagining – and doing – democracy: Citizens, civic culture
and the media. Advancing Cultural Studies International Workshop: Stockholm,
http://culturemachine.tees.ac.uk/Cmach/Backissues/j001/ADVCS/acs_dahl.htm
Dahlgren, Peter (2002) “Traženje razgovorne javnosti. Mediji, prosuđujuća demokra-
cija i građanska kultura”, Medijska istraživanja (8) 2: 35-62
Frank, Betsy (2004) Changing Media, Changing Audiences, MIT communications fo-
rum, http://web.mit.edu/comm-forum/forums/changing_audiences.html
Held, David - Anthony McGrew - David Goldblatt - Jonathan Perraton (1999) Global
transformations: Politics, economics and culture. Polity: Cambridge
McChesney, Robert (1997) “The Global Media Giants”, Fair, Extra!, November/De-
cember, http://www.fair.org/index.php?page=1406
McQuail, Denis (1975) Communication. Longman: London - New York
CAR 71
Petković, Brankica (ur) (2004) Media Ownership and its Impact on Media Indepen-
dence and Pluralism. Peace Institute: Ljubljana
Prelog, Nenad (1998) “Elektroničko (interaktivno) nakladništvo danas: Kako je Mreža
poosobila masovne medije (I)”, Medijska istraživanja (4) 2: 123-140
Raboy, Marc (ur) (1996) Public Broadcasting for the 21st Century. John Libbey Media
& University of Luton Press
Rezolucija Vijeća Europe o razvoju audiovizualnog sektora, OJ C 32/04, 05.02.2002,
http://www.ebu.ch
Rumphorst, Werner (1998) Model Public Service Broadcasting Law with Introducto-
ry Note and Explanatory Comment, p.6 (neobjavljeno)
Tracey, Michael (1998) The Decline and Fall of Public Service Broadcasting. Oxford
University Press: New York
Gordana Vilovi
VILOVIĆ 73
Gordana Vilović, (Makarska, 1957.) diplomirala je poli-
tologiju na Fakultetu političkih znanosti 1980, a pararelni
studij novinarstva 1992; na istom je fakultetu magistrirala
i doktorirala. Autorica je knjige Etički prijepori u Globu-
su i Nacionalu 1990-2000. (2004), te suautorica nekoliko
knjiga iz etike medija, obrazovanja novinara i novinarstva.
Zaposlena je na Sveučilištu u Dubrovniku, na odjelu Me-
diji i kultura društva, i u Međunarodnom centru za obra-
zovanje novinara (ICEJ) u Zagrebu, a honorarno radi na
Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Sudjeluje u različitim oblicima
stručnog osposobljavanja novinara u Hrvatskoj i zemljama jugoistočne Europe.
Uvod
Da stvari s etikom novinarske profesije u hrvatskom medijskom prostoru ne stoje do-
bro uočeno je u početku devedesetih, kada se malo što činilo da se uspostave kriteriji
i mjerila o tome što je etika struke i kako bi valjalo uspostaviti pravila valjana postu-
panja. U vremenu kada se Hrvatska našla u ratu, a velika većina medija nije smatrala
potrebnim odrediti se prema onome što je korektno, moralno i pošteno, kao i prema
tome kako izvjestitelji ne bi smjeli izvještavati, potpuno su se raspala i mjerila koja su
vladala u prethodnom, tzv. dirigiranom sovjetskom medijskom modelu. U devedese-
tima gotovo da je bilo neprimjereno uopće raspravljati o etičkim kodeksima, a rijetki
koji su to ipak sustavno činili bili su označeni kao “neprijatelji domovine”. Vladajuća
politička elita prešutno je prihvaćala neetičnosti u medijima, sve do trenutka kada je
medijski posredovani govor mržnje postao politički problem i kamen spoticanja, kon-
kretno u vrijeme mirne integracije istočne Slavonije i Baranje u ustavnopravni sustav
Republike Hrvatske. Otad, dakle od 1997. godine do danas u Hrvatskoj se piše i govori
o etičnosti u medijima, izmijenjen je Kodeks časti Hrvatskoga novinarskoga društva,
osnovano Vijeće za medije pri Hrvatskom helsinškom odboru, a neke medijske kuće
VILOVIĆ 75
poput Europapress holdinga čak su donijele pravila etičkog i moralnog postupanja
novinara u svojim redakcijama.
Ipak, to nije dovoljno iz aktualne perspektive zemlje koja je u procesu pregovora i
usklađivanja zakonodavstva s europskim, te očekuje punopravno članstvo u EU. Novi
uvjeti i život pod europskim povećalom zahtijevaju daleko uvjerljiviji pristup u smislu
jačanja etičnosti u medijima i konačna profiliranja ozbiljnih, kvalitetnijih novina.
VILOVIĆ 77
cijelosti pravomoćna presuda. U tom je smislu, dakle, Hrvatska počela slijediti praksu
razvijenih zemalja, što ohrabruje, ali pravo na ispravak ne rješava sve probleme, to
prije što se ukorijenilo mišljenje da je katkad bolje ne reagirati, jer se time zapravo još
jednom potvrđuje ono što je objavljeno. S druge strane, ako se ne reagira na propisan
način, ostaje trajno zabilježena neistina koja s vremenom postaje činjenica. No, zbog
brzine kao imperativa novinarstva, te objektivne nemogućnosti da se u kratkom vre-
menu dokraja provjere sve činjenice, potrebno je razvijati i druge načine medijske sa-
mokontrole. Kako i Bertrand kaže, jedan su način etički kodeksi u izdavačkim kućama
koji bi unijeli više reda u svakodnevno etičko rasuđivanje novinara i urednika.
U velikim su redakcijama novinarski kodeksi dio redakcijskih statuta i novinari
prilikom zapošljavanja potpisuju da će se u radu dosljedno držati njihovih odredbi.
Takva pravila imaju američke novinske kuće USA Today, The New York Times ili Wa-
shington Post,4 a sličan se pristup razvija i u europskim zemljama, makar posrijedi bili
i britanski tabloidi. U izjavi Washington Posta o novinarskoj etici izdvajamo dio koji se
odnosi na primanje darova, besplatna putovanja i veze s političarima:
Sami plaćamo svoje troškove. Ne prihvaćamo besplatna putovanja. Ne tražimo
i ne prihvaćamo povlastice koje mogu proizići iz položaja u kojem se nalazimo.
Ima samo nekoliko iznimaka od pravila o neprimanju darova i oni su očiti:
pozivi na ručak ili večeru, na primjer mogu se prihvatiti ako su povremeni i
bez skrivenih namjera, ali ne i u slučaju kada su učestali i kada je očito da su
proračunati. Zabranjeni su besplatni pristupi događajima koji nisu besplatni i
za javnost. Jedina su iznimka sjedala koja nisu namijenjena publici, npr. novi-
narska loža. Kad god je to moguće, poduzet će se mjere kako bi se platilo i za ta
sjedala (Malović i sur. 1998: 214-215).
Prisne veze političara i novinara u Hrvatskoj nisu neobične, a plaćena putovanja, pa i u
istom avionu s predsjednikom države ili vlade, pravdaju se nemogućnošću redakcije da
snosi skupe troškove dalekih putovanja. Bettina Burkardt, ugledna njemačka novinarka
i urednica u Deutche Welleu, navodi da se “uvijek iznenadi kad vidi da se u Hrvatskoj
novinari, pošto obave intervju, prisno pozdravljaju s intervjuiranim i dogovaraju za neku
drugu kavu ili privatni ručak”.5 Za nju je to krajnje neprihvatljivo za novinara profesio-
nalca koji računa na dugoročnu vjerodostojnost. Nije jasno jedino tko u Hrvatskoj novi-
naru plaća račun za objed u odabranom društvu s političarima! Istina, usvajanje sličnih
pravila o novinarskom profesionalnom postupanju ne bi razriješilo sve etičke dvojbe u
hrvatskim medijima, ali bi neosporno pridonijelo da se počne uvoditi više reda.
4
Uvid u cjelovite tekstove američkih medijskih kodeksa u knjizi Etika novinarstva (Izvori, Zagreb
1998).
5
Izvor: Okrugli stol Medijski četvrtak, studeni 2004.
VILOVIĆ 79
ozbiljnim novinama objasnio novinar, urednik i publicist Kemal Kurspahić.6 U većini
razvijenih europskih zemalja razvijaju se slični oblici poput pravobranitelja za medije
na razini države. Švedska se uzima kao primjer zemlje u kojoj je ta uloga uređena na
način koji može biti uzor za sve koji tek namjeravaju uvesti slične oblike dragovoljne
regulacije u medijima.
Sasvim sigurno, pravobranitelj u redakciji nije omiljena osoba, osobito stoga što ne
djeluje diskretno nego javno progovara o greškama u novinama koje ga plaćaju. Kako
je to moguće? Jedino je prirodno objašnjenje ono da redakcija poštuje svoje čitatelje
i priznaje greške u profesiji koja je po definiciji potpuno javna. Objašnjavajući funk-
ciju takva zaposlenika u SAD, Kurspahić je, među ostalim, istakao kako je izvješće
pravobranitelja The New York Timesa o tome kako su novinari loše i navijački pratili
početak rata u Iraku izazvalo velike rasprave i profesionalnu nelagodu.
Kakve su hrvatske šanse za uvođenje slične institucije u redakciji? Prema onome
što se danas vidi u novinama - sićušne. U tom kontekstu valja spomenuti uspostavlja-
nje institucije zastupnika čitatelja u Večernjem listu, ali tu funkciju koju obnaša ugledna
novinarka i bivša glavna urednica ne treba miješati s redakcijskim pravobraniteljem. Za-
stupnica čitatelja Večernji list vrlo često ima kolumnu i objašnjava čitateljima manje po-
znate detalje funkcioniranja novinarske struke poput onih o opremanju tekstova, zaštiti
izvora, greškama koje se događaju u brzini i slično, te se pritom u ime redakcije ispričava
za evidentne omaške kojih, katkad, ima i previše. Takva uspostava javnoga dijaloga s či-
tateljima iskorak je u hrvatskom novinstvu, ali tu prestaje svaka veza s onim što se zove
redakcijski pravobranitelj. Ili je to pak zastupnik redakcije pred čitateljima?!
Zaključak
U Hrvatskoj, kao ni u većini tranzicijskih zemalja,7 ne postoji sustavna briga za či-
tatelje i medijsku etičnost, a regulacija i samoregulacija novinarske struke kao uvjet
kvalitetnijih medija dosad su redovito ostajale na dobrim idejama. Može li se što pro-
mijeniti? Spomenimo da se otprije dvije godine vode akcije potaknute iz Vijeća za
medije Hrvatskoga helsinškog odbora, gdje se uočava da je potrebno ustanoviti sustav-
nost u zaštiti medija i čitatelja. Odluka Skupštine HND-a o prihvaćanju inicijative za
6
Kemal Kurspahić, ugledni novinar i urednik sarajevskog Oslobođenja koji je sredinom devedese-
tih iz Bosne i Hercegovine otišao u SAD i ondje nastavio novinarsku karijeru u jednom lokalnom
listu. O problemima suvremenog novinarstva i stanju u tranzicijskim zemljama govorio je u lip-
nju 2004. na tribini u Opatiji.
7
U Bosni i Hercegovini međunarodna je zajednica uvela samoregulacijska tijela i ombudsmana
za medije sa zadaćom da upozoravaju i sankcioniranju očito narušavanje etičnosti i pridone-
su kvalitetnijem novinarstvu. Bugarska je, također uz pomoć europskih fondova, prošle godine
ustanovila Press Complaint Commision.
Literatura i izvori
Antolović, Jadran (ur) (2003) Medijsko zakonodavstvo Republike Hrvatske. Zagreb:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Day, Luis Alvin (2004) Etika u medijima [Ethics in Media Communications: Cases
and Controvesies]. Beograd: Medija Centar
Vilović, Gordana (2004) Etički prijepori u Globusu i Nacionalu 1990-2000. Zagreb:
Fakultet političkih znanosti
Malović, Stjepan - Ricchiardi, Sherry - Vilović, Gordana (1998) Etika novinarstva.
Zagreb: Izvori
Malović, Stjepan (2006) Etika u medijima: Tko je pozvan na odgovorno djelovanje?
Zbornik Crkva i mediji. Riječki teološki časopis. Rijeka.
Stantić, Geza – Vilović, Gordana (2006) Strengthening the ethical conduct of the me-
dia professionals in Southeast Europe Country Report. Croatia. Media Development
Center (u tisku).
VILOVIĆ 81
82 UTJECAJ GLOBALIZACIJE NA NOVINARSTVO
MODELI OBRAZOVANJA ZA
ODNOSE S JAVNOSTIMA
Majda Tafra-Vlahovi
TAFRA-VLAHOVIĆ 83
Majda Tafra-Vlahović je dvadeset godina radila kao no-
vinar, primarno zagrebačkog Vjesnika i Večernjeg lista, te
je surađivala u brojnim drugim listovima i na radiju i te-
leviziji. Šest godina je radila kao voditeljica programa za
psihosocijalnu rehabilitaciju i komunikacije u UNICEF-u,
gdje je pokrenula jedinstveni višegodišnji program pomo-
ći djeci u gradovima na bivšoj crti bojišnice te objavila pri-
jevod Konvencije o pravima djece na hrvatski jezik i jezike
manjina i inicirala brojne kampanje za promidžbu prava djece. Od 1999. godine radi
kao direktorica javnih poslova i korporacijskih komunikacija tvrtke Coca-Cola Be-
verages Hrvatska koja je, na njenu inicijativu, kao prva tvrtka u cijelom Coca-Cola
sustavu i prva na području nekadašnjih europskih komunističkih zemalja, objavila
socijalno izviješće. Aktivna je kao publicist i predavač na teme održivog razvoja i
komunikacija i odnosa sa javnostima te redovno izlaže na svjetskim konferencijama
i domaćim skupovima. Magistar je znanosti sa Zagrebačkog sveučilišta, a završila
je i postdiplomski studij održivog razvoja na Sveučilištu Cambridge i postdiplomski
studij iz odnosa s javnostima na Kraljevskom Institutu za odnose s javnostima u
Londonu. Članica je Britanskog kraljevskog instituta za odnose s javnostima, gu-
verner Upravnog odbora Američke gospodarske komore, članica Europske udruge
za istraživanje u odnosima s javnostima, te članica uredničkog kolegija međunaro-
dnog znanstvenog časopisa Journal of Communication Management. Uz engleski,
odlično vlada i ruskim, francuskim, talijanskim i španjolskim. Supruga je poznatog
hrvatskog publicista Jože Vlahovića, preminulog 2004. godine. Živi u Zagrebu sa
svoja dva sina.
Višestruko znanje
Profesija PR-menadžera, prema svim pokazateljima, jedna je od onih koje se poslje-
dnjih petnaestak godina osobito brzo razvijaju u Europi i svijetu. Poslodavci u priva-
tnom sektoru, ali i državnoj administraciji, pa i neprofitnom sektoru sve češće traže
stručnjake širokog obrazovnog profila koji bi mogli ispunjavati višestruke funkcije
omogućavanja djelovanja sustava prema vanjskom okolišu i unutar organizacije.
Terminologija kojom se tituliraju nositelji takvih funkcija na engleskom je jezi-
ku raznorodna: Public Relations Manager, Communications Manager, Public Affairs
Manager, Public Affairs and Communications Manager, External Relations Manager,
Internal Communication Manager (u slučajevima kada postoji posebna funkcija za
internu komunikaciju), a u novije vrijeme sve češće Stakeholder Relations Manager,
Social Responsbility Manager i tome slično. U većim sustavima ustrojavaju se i cijeli
odjeli u kojima se funkcije dijele prema užem području odnosa s javnostima, pa ima-
mo Media Relations Manager, Financial PR Manager, Marketing PR Manager, Public
Affairs Manager itd. Te funkcije u općem organizacijskom okviru odnosa s javnosti-
ma u organizacijama ispunjavaju takozvanu graničnu ulogu na samoj opni sustava
TAFRA-VLAHOVIĆ 85
(boundary spanning role). To što su, metaforički rečeno, jednom nogom u sustavu a
jednom izvan njega, čini ih osobito pogodnima za ispunjavanje najmanje triju klju-
čnih uloga u organizaciji osim osnovne uloge zaštite i promicanja reputacije: za ulogu
zaštite sustava (zato, ali ne samo zato menadžeri za odnose s javnostima najčešće dje-
luju kao koordinatori upravljanja krizom), za ulogu zagovaranja vrijednosti sustava
(advocacy), te za ulogu povećanja vrijednosti sustava.
Nadalje, od menadžera za odnose s javnostima očekuje se da, iako etičan, bude
sposoban u nekom trenutku ne lagati, ali tako prikazati ili izvrnuti (spin) istinu da u
nju i sam povjeruje. Sposobni menadžer za odnose s javnostima mora imati i vrhun-
ske komunikacijske vještine, socijalnu inteligenciju i opće obrazovanje.
Najkraće rečeno, menadžer za odnose s javnostima morao bi imati znanja iz eko-
nomije da razumije biznis, znanja iz politologije i sociologije da razumije društvene
tokove, znanja iz zaštite okoliša, održivog razvoja i socijalne odgovornosti radi odr-
žanja odnosa s dionicima, mora odlično znati komunikologiju, a morao bi razumjeti i
psihologiju i dobro poznavati metodologije istraživanja u društvenim znanostima.
Svakako bi morao dobro poznavati i teoriju i praksu menadžmenta, biti apsolutno
verziran u marketingu i prodaji, biti pismen barem kao dobar novinar i znati u svako
doba planirati komunikacijske kampanje, napisati tekstove i korigirati ih, biti izdavač,
i naravno, oprema li i objavljuje tekstove i publikacije, biti i dobar urednik. Lobira-
nje i zaštita biznisa u administrativnom okruženju traže od menadžera za odnose
s javnostima da poznaje pravni sustav i zakone, te da je u tijeku sa zakonodavnom
procedurom. Mora biti dobar i u prenošenju znanja i vještina, poznavati tehnike dr-
žanja treninga i treniranja trenera, kao i tehnike razrješavanja konflikata i asertivnosti.
Mora poznavati neprofitni sektor, metodologiju monitoringa i evaluacije, mora biti u
tijeku s kulturnim događanjima i procesima u svojoj sredini, dobro poznavati internet
i zakone odnosa s javnostima na internetu (e-PR). Konačno, mora biti elokventan na
nekoliko jezika, ugodne i zdrave vanjštine i spreman na punu predanost poslu, jer je
pretpostavka da je riječ o aktivnosti koja ne prestaje 24 sata na dan. Taj bi čudotvorac,
ili češće čudotvorka, dakle, idealno bio mješavina sljedećih bazičnih struka: ekono-
mist, pravnik, sociolog, psiholog, lingvist, pedagog, politolog, novinar, ekolog... Je li to
mogući profil još jednog univerzalnog neznalice, kako su svojedobno nazivali novina-
re, ili jednostavno spoj znanja i vještina koje trenutno na tržištu obrazovanja u Europi
mogu ponuditi samo rijetke obrazovne ustanove?
Upravo te kompetencije i vještine današnji poslodavci traže od osoba koje se ja-
vljaju na njihovu potragu za menadžerom za odnose s javnostima. Ako ne postoji
razvijen sustav visokoškolskog obrazovanja koji bi sve to mogao ponuditi, a dodi-
plomsko obrazovanje za profesiju menadžera za odnose s javnostima ne zadovoljava
potrebe i zahtjeve tržišta rada, a čini se da je upravo tako, onda imamo klasičan slučaj
Feminizacija profesije
U sad već osmom izdanju klasičnog udžbenika za odnose s javnostima koji se upotreb-
ljava na većini studija i nosi znakovit naslov Učinkoviti odnosi s javnošću!, te je preve-
den i na hrvatski, autori Cutlip, Center i Broom (2000) dotiču se i pitanja obrazovanja
i pripreme za profesiju odnosa s javnostima. Svoje navode temelje prije svega na po-
dacima PRSA-e (Public Relations Society of America), te ustvrđuju da je u profesiji
menadžera odnosa s javnostima došlo do nekih ključnih promjena.
Prva pojava na koju ukazuju, iako se ne upuštaju u iscrpniju analizu, jest feminiza-
cija profesije, što se ne odnosi samo na SAD nego se zbiva i u Europi. Žene čine većinu
djelatnika i čini se da uzlazni trend ne jenjava. Relevatnost te pojave za pitanje obrazo-
vanja djelatnika PR-a određena je pitanjima vezanima uz razlikovnost tvrdih i mekih
tema u menadžmentu u privatnom sektoru, pa onda, u krajnjoj liniji, i u izboru sekto-
ra. U biznisu se odnosi s javnostima nerijetko drže mekim područjem menadžmenta,
kao i marketing i upravljanje ljudskim potencijalima, dok su prodaja, financije, opća
uprava, kvaliteta i tehnički sektor tvrdi, muški posao. Ta je uvjetna podjela zanimlji-
va za našu temu samo ako je bazično obrazovanje za meki menadžment različito od
onoga za tvrdi, gdje dominira studij ekonomije. Dok je uglavnom jasno koja područja
obrazovanja najbolje odgovaraju poslu u marketingu (ekonomija, povijest umjetnosti,
MBA), te kadrovima (psihologija, pravo i slično), bazično je obrazovanje i dalje razli-
čito kada je riječ o odnosima s javnostima.
Stanovit broj spomenutih znanja i vještina što se traže od menadžera za odnose
s javnostima može se naći u programu različitih postdiplomskih studija, prije svega
MBA studija, čiji ugled i popularnost u svijetu rastu, jer njihov općeniti profil omo-
gućuje onima koji ih završe kao postdiplomski studij širok dijapazon specijalizacija u
menadžmentu raznih grana biznisa i uprave. To je vjerojatno i razlog zašto, na pri-
mjer, u Velikoj Britaniji svakih nekoliko godina na dnevni red dolazi pitanje o tome
je li MBA studij za menadžera za odnose s javnostima uopće potreban. Pritom se ne
može izbjeći ni rasprava o tome koliko znanja iz komunikacija i odnosa s javnostima
trebaju ostali profili menadžera u tvrtkama i državnim ustanovama. Na stranicama
posebnoga broja uglednoga Journal of Communication Management tako se bila po-
vela polemika za i protiv MBA studija za menadžere za odnose javnostima. Časopis je
prenio izlaganje tajnika za tisak bivšeg premijera Johna Majora, Jonathana Haslama,
TAFRA-VLAHOVIĆ 87
koji je na godišnjoj konferenciji Instituta za odnose s javnošću, najveće i najuglednije
britanske institucije za obrazovanje u PR-u koja ima više od 8000 članova, ustvrdio
kako još jednom valja razmotriti opravdanost takva studija.
Haslam (2001) čvrsto zastupa stav da postoji potreba za dodiplomskom i post-
diplomskom nastavom iz odnosa s javnostima i pripremom kojom bi se digla pro-
fesionalna razina menadžera za odnose s javnostima. Osobito naglašava promjenu
u profiliranju menadžera za odnose s javnostima nekad i sad, od onih koji uvjera-
vaju (persuadors) do onih koji izvrću istinu (spin doctors), posebno ističući najnoviji
zahtjev postavljen pred takve stručnjake: upravljanje reputacijom u kontekstu nagla
proboja korporacijske socijalne odgovornosti. Dakle, PR-menadžer u globalnom svi-
jetu komunicira sa sve većim brojem interesnih skupina i dionika (stakeholders), te
je upravo zbog takva razvoja biznisa, politike i trgovine sposoban suočiti se sa svim
tim različitim izazovima jedino uz pomoć sustavna dodiplomskog i postdiplomskog
obrazovanja.
Suprotno od njega, profesor menadžmenta Leo Murray (2003) drži kako industri-
ja odnosa s javnostima ne treba specijaliste na razini MBA studija da bi dobila profe-
sionalni status nego joj je potrebna inicijativa da se u menadžmentu široko prihvati
teza da su odnosi s javnostima važan aspekt strategijskog menadžmenta. On inzistira
na afirmaciji izučavanja menadžmenta odnosa s javnostima u kontekstu općih studija
menadžmenta i u tom kontekstu zagovara perspektivu sa stanovišta odnosa s javno-
šću.
Ova polemika u središte zanimanja stavlja pitanje vezivanja problema profesije i
njena kredibiliteta s pitanjem obrazovanja za profesiju odnosa s javnostima.
Cutlip i suradnici tvrde da se u SAD može pratiti još jedan trend: iskustvo u novi-
narstvu nije više ključan uvjet za uspješna praktičara odnosa s javnostima. Po njima
se, na američkom primjeru, u tom pristupu i krila zamka: takav praktičar jest shvaćao
mnogo što o odnosima s medijima, znao je prepoznati medijske čuvare (gatekepers) i
razumio je kako mediji djeluju, pa su ga novinari lakše prihvaćali, ali je to moglo zna-
čiti i ograničavanje na samo jedan segment dionika (stakeholders).
U prvi su plan sada iskočile neke druge kvalitete koje se podudaraju sa sve očitijim
prelaskom interesa i fokusa odnosa s javnostima od upravljanja reputacijom na upra-
vljanje odnosima (relationships) i utjecaj na ponašanje, kako to definiraju i utjecajni
predstavnici europske škole Dean Verčić i Betteke Van Ruler, autori pledoajea za eu-
ropske odnose s javnostima pod naslovom Bledski manifest o odnosima s javnostima
(2002).
TAFRA-VLAHOVIĆ 89
Kako prenosi Cutlip, dodiplomski studij tražio bi i istraživački projekt, te temelji-
tu provjeru znanja iz sljedećih šest područja: komunikacijske teorije, komunikacijsko
istraživanje, dizajn istraživanja i istraživačka analiza, komunikacija u društvu, studije
slučaja i upravljanje odnosima s javnošću.
U Europi je prvi magistarski studij iz odnosa s javnostima osnovan 1985. na studiju
menadžmenta Sveučilišta u Stirlingu u Škotskoj, te je i tada, kao i danas, slično ameri-
čkome modelu, naglasak stavljen na teoriju i praksu, menadžment, etiku, istraživanje,
evaluaciju i edukaciju za odnose s medijima.
Model CIPR-a
Slično je i sa spomenutim studijima što ih sa sveučilištima izravno organizira london-
ski Institut za odnose s javnošću. Syllabus za diplomu koja ima rang poslijediplomskog
studija ima četiri modula. Prva su dva uglavnom teorijski i uključuju menadžment i
organizacijsku kulturu, kontekst odnosa s javnostima, sudioničarsku teoriju, sistem-
sku teoriju, kritičku perspektivu, korporacijsku socijalnu odgovornost i korporacijsko
građanstvo, legalni okvir za odnose s javnostima, te etične postupke.
Program uključuje i područja kao što su korporacijski odnosi s javnostima, tj.
korporacijski imidž i identitet, korporacijsko pozicioniranje, odnose sa zajednicom
i internu komunikaciju, zatim incidente, rizike i krizno komuniciranje, implikacije
razvoja na tržištu (EU i međunarodna arena), razumijevanje utjecaja novih medija - s
obzirom na poroznost, transparentnost i agenciju - na korporacijsku reputaciju, pa
povijesnu perspektivu i modele vezane za praksu, upravljanje reputacijom i odnose s
javnostima kao menadžersku funkciju, činioce koji utječu na organizacijsku kulturu
i praktičnu primjenu modela, koncepte poslovne etike, te poslovne socijalne mogu-
ćnosti, uključivši upravljanje tvrtkama i marketing za dobru svrhu.
Znanje iz tih područja provjerava se pismenim ispitima na obradama prethodno
nepoznatih studija slučaja, te se ocjenjuju ne samo poznavanje koncepata i teorija i
sposobnost zaključivanja nego i čista faktografija (imena, godine, definicije i slično).
Druga se dva modula bave planiranjem promidžbenih kampanja i planiranjem u
odnosima s javnostima općenito, te istraživanjem. Za provjeru studenti moraju pri-
premiti komunikološku studiju na zadanu temu za koju je potrebno provesti veće
istraživanje literature, tiskovina i internetskih izvora. Očekuje se demonstracija svih
naučenih vještina, i upravljačkih i analitičkih tehnika iz općeg menadžmenta, te krea-
tivnost u izboru poruka i tehnika. Poseban je zahtjev egzaktnost i mjerljivost.
Osim komunikološkog rada na zadanu temu, studenti moraju provesti i vlastito
znanstveno istraživanje - kvantitativno, kvalitativno ili kombinirano, te pokazati su-
vereno vladanje teorijom i metodologijom istraživanja i evaluacijom, kao i poznava-
TAFRA-VLAHOVIĆ 91
slijede komunikacijski tehničari, odnosno stručnjaci za rješavanje problema – stratezi
(14%) i prenositelji informacija (4%), te sedam posto onih koji su jednaki u svim trima
ulogama.
Studija odličnosti po Gruningu dokazuje da su odnosi s javnostima jedinstvena
menadžerska funkcija koja pomaže organizaciji u uzajamnom djelovanju sa socijal-
nim i političkim komponentama okoliša. Posrijedi je institucionalni okoliš organiza-
cije koji se sastoji od javnosti koje djeluju na sposobnost organizacije da ostvari svoje
ciljeve i koji od organizacije očekuju da im pomogne ostvariti njihove ciljeve. Odnosi s
javnostima stvaraju vrijednost upravo njegujući i kultivirajući visokokvalitetne odno-
se sa strategijskim komponentama organizacijskoga institucionalnoga okoliša, te se
učinkovitost odnosa s javnošću može vrednovati mjerenjem kvalitete tih odnosa.
James i Larisa Grunig upozoravaju kako je osnaženje, ili osposobljavanje (empower-
ment), ujedno uzrok i učinak profesionalizacije, te je u MBA-programe u kojima se
obrazuju ostali menadžeri osobito važno uključiti komponentu znanja o odnosima s
javnostima kako bi ti menadžeri u praksi znali prepoznati vrijednost i uloge odnosa s
javnostima.
Kako su znanje i profesionalizam komunikatora u samoj biti odlične prakse odno-
sa s javnostima, jasno je da obrazovanje za odnose s javnostima mora na svim razina-
ma težiti i za znanstvenom dimenzijom odnosa, ohrabriti studente da misle i ponaša-
ju se kao znanstvenici i istraživači. Taj stav Broom i Dozier (1990) zovu “znanstvenim
menadžmentom odnosa s javnostima”. No, koliko se to zaista i primjenjuje na odgo-
varajućim studijima?
Newsom, Van Slyke Turk i Kruckeberg (v. Heath 2001) zauzimaju se za takav oblik
stalna obrazovanja za menadžere odnosa s javnostima kakav će im omogućiti da se ne
samo sami obrazuju za izazovni posao kojim se bave nego i da pridonesu općem fon-
du zanja iz tog područja. Prema njima, globalno obrazovanje za odnose s javnostima
tek se formira, a potreba za profesijom je kritična. Zahtjev dolazi ne samo od onih
koji podučavaju nego i od onih koji se tim znanjima žele koristiti.
Zaključak
Na globalnoj razini sve je veća potreba za obrazovanim kadrovima iz područja odno-
sa s javnostima. Profil takva stručnjaka traži interdisciplinarno obrazovanje i, prema
mnogima, primjenu modela stalnog obrazovanja uz rad, s uvidom i u znanstveni i
istraživački rad.
Trenutno u tom pogledu u Europi postoji više modela obrazovanja na dodiplom-
skoj i poslijediplomskoj razini. Kako je riječ o profesiji za kojom je posljednjih godina
naglo porasla potreba, obrazovne ustanove stvaraju, usporedo s redovnim obrazo-
Literatura
Broom G. - Dozier D: Using Research in Public Relations: Applications to Programme
management. Prentice Hall 1990.
Cutlip, S. M. - Center, A. H. - Broom, G. M: Effective Public Relations. Prentice Hall,
2000.
Van Ruler, B. - Verčić, D: The Bled Manifesto on Public Relations.
Heath, R. L: Handbook of Public Relations. Sage Publications, 2001.
Journal of Communication Management, VII, 1/2002.
TAFRA-VLAHOVIĆ 93
94 UTJECAJ GLOBALIZACIJE NA NOVINARSTVO
JAVNO I PRIVATNO OGLAŠAVANJE
U IGRANOM DUGOMETRAŽNOM
SADRŽAJU GLOBALNIH MEDIJA
(Mainstream filmska industrija SAD-a)
Lejla Panjeta
PANJETA 95
Lejla Panjeta rođena je u Sarajevu. Diplomirala je režiju
na Akademiji scenskih umjetnosti i žurnalistiku na Fa-
kultetu političkih nauka. Doktorirala je iz oblasti komu-
nikacijskih nauka na Filozofskom fakultetu. Docent je na
Akademiji dramskih umjetnosti za osnove režije i filma.
U pozorištu je režirala djela Bradburya, Paprike, Krleže i
Ammuria. Od 1997. do 2005. godine radila je u produkciji
dugometražnih i kratkih igranih filmova iz Bosne i Herce-
govine, Slovačke, Švicarske, Italije i Irske, te obavljala funkciju stručnog savjetnika.
Radi kao izvršni umjetnički direktor za dramu i film u Heft Productions Sarajevo.
U sektoru marketinga radila je kao stručni saradnik u odnosima sa javnostima JP
PTT BiH i JP BH Pošta Sarajevo, a potom kao direktor Visoke škole novinarstva
Media Plan. Bila je predstavnik delegacije Bosne i Hercegovine i vodeći panelist na
okruglom stolu: “Eastern Europe in transition processes and propaganda influence
of telenovela” na Primera Cumbre Munial de la Industria de la Telenovela u Mi-
amiju 2003. godine. Predavala je u “School for Future Decision Makers” na temu
manipulacije kroz film i ugrožavanja ljudskih prava u sklopu Sceince, Technology
and Human Rights Course u Dubrovniku 2005. godine. Bila je predavač i voditelj
kursa Film kao medij: Industrija iluzija u VŠN Media Plan 2006. godine, te autor
kursa Introduction to theatre: Comedy as Art u Dohi 2006. godine.
Njena knjiga Industrija iluzija – Film & Propaganda, nagrađena je na konkursu
Fondacije za izdavaštvo – nakladništvo Federacije BiH 2004. godine. Autor je knjiga
Filmska propaganda i marketing, Dijalektika nestajanja, Telenovela – Fabrika lju-
bavi: Uvod u žanr i produkciju (Telenovela – La Fábrica del amor: Introducción en
el género y a la producción), Potreba za smislom: Mit, Manipulacija & Film.
Uvod
Filmski jezik stvorio je jezik vijesti, savremenih medija i kompletnog vizuelnog mar-
ketinga, a u igranom filmu svoje su mjesto našli i prodaja proizvoda (marketing) ili
prodaja ideja (politički marketing). Propaganda će se posmatrati kao imanentan oblik
svake komunikacije u kojoj postoji interakcija sa ciljevima reakcije primaoca, pa tako
marketing kao tehnika propagande predstavlja u novim medijima ne samo sastavni
dio komunikacija nego integralni i imanentni oblik komunikacije u filmu. Film je, na-
ime, uslovljen tržišnim komunikacijama, a naročito američka A produkcija mainstrea-
ma igranog filma, koji čini ključan sadržaj igranog programa televizije u evropskim
zemljama. Na tim ćemo primjerima pokušati ustanoviti odnose umjetničkoga i mar-
ketinškoga u filmu, te modele i diferencijacije u sinergiji marketinga i autorske kreaci-
je u mediju filma, kao i njegovu hiperfunkcionalnost kroz analizu sadržaja. Zbog ne-
dosljednosti u prijevodima, svi naslovi filmova biće korišteni u originalnom obliku.
PANJETA 97
Diskusija
Odnos filma i propagande može postojati u različitim oblicima u kontekstu direktne
(vidljive) propagande i uticaja filma i filmske industrije. Direktna propaganda u fil-
movima često funkcioniše na više nivoa, a preuzima marketinške principe za prodaju
ideja ili proizvoda. Tako je definisanje filmskog marketinga u kontekstu novih toko-
va u mainstream igranim filmovima potrebno analizirati u sadržajima filmova, kao i
propagandnim aktivnostima distribucije i promocije filma, tj. odnosa sa vladajućim
strukturama. Filmski jezik ukazuje na višeslojni odnos sa reklamom i njenim deriva-
tima: spotovima, plakatima, tv-gostovanjima, tv-filmovima tipa Making of... i slično.
Mainstream filmske industrije u najrazvijenijoj kinematografiji na svijetu, američkom
Hollywoodu, na prijelazu u 21. stoljeće, učinio je djelatnost marketinga svojim inte-
gralnim dijelom, što je omogućilo filmu da zadrži status industrije sa povratom ulo-
ženih sredstava i oplođavanjem profita i kapitala, kao što i reklamna umjetnost, kao
“umjetnost dana”, počiva na filmskim zakonima, jeziku i tehnologiji. “Reklama u svo-
joj dramskoj strukturi stvara obrasce ponašanja, kroz riječi i gestove filmskih likova
i idola” (Spahić 1985: 539), tako da film kao medij pokretnih slika “prividno izgleda
kao sredstvo zabave i razonode za našeg ‘bezbrižnog’ gledaoca” (Spahić 1985: 117).
Funkciju filma kao ne samo medija reklame nego i medija zabave koristio je i fašistički
film. “Dakako, svi nacistički filmovi su više-manje bili propagandni filmovi – čak i obični
zabavni filmovi koji su izgledali da su daleko od svake politike” (Krakauer 1997: 369).
Reklama, sredstvo oplođavanja mainstreamske svijesti kod ljudi, jeste konsekvent-
no i sredstvo oplođavanja profita, kroz disciplinu marketinga u sklopu globalne strate-
gije propagande određenog proizvoda ili ideje. Eklekticizam koji donosi Art Nouveau,
novi pravac u umjetnosti na prijelazu iz 19. u 20. st, inaugurišući prvi umjetnički pla-
kat Toulouse-Lautreca krajem 19. st, nagovještava neodvojivost medija, umjetnosti i
reklamne poruke i u današnjim modernim kampanjama filmskih djela koje pokreću
mašineriju raznih nauka i disciplina. Marketing proizvoda (filma) u kreiranju komu-
nikacije sa svojim korisnicima jeste malo umjetničko djelo za sebe. Reklama je sada
zasnovana na naučnim metodama i tehnikama, od statistike do psihoanalize, a u njene
kreatore ubrajaju se ekonomisti, sociolozi, psiholozi, kulturni antropolozi, umjetnici
i pisci (up. Čolović - Vuković 1979: 449. Spahić 1985: 1990). Specijalizovane agencije
rade na poboljšanju prodaje, i to putem reklame koja je usmjerena na nesvjesne moti-
ve pojedinca, koji se baziraju na racionalizaciji i identifikaciji. Reklama je iznad svega
“manipulisanje ljudima i navođenje ljudi da kupuju stvari koje im nisu potrebne” (up.
Martineau 1957, iz knjige grupe autora Fenomeni: Reklama 1979: 492).
Sinergijom audio-vizuelnih doživljaja filmski jezik djeluje propagandno na kori-
snika predstavljajući mu poželjnu sliku stvarnosti. Cilj komunikacije je u direktnoj
PANJETA 99
reklamne i filmske poruke počivaju na istoj osnovi, pa time i na istom propagandnom
manipulisanju sviješću ljudi. Reklama nudi idealne slike, perspektivu, budućnost, dje-
lić sreće te daje uputstva i recepte za postizanje životne sreće. Reklamna filozofija
perspektive, sreće i prosperiteta unaprijed je sračunata na kategorije, vrijednosti, želje
i potrebe i na motive koji su univerzalni, te je komparativna filmu koji u svom metodu
kreacije sinopsisa ima istovjetne elemente građenja filmske priče.
Marketing povezan sa filmskom umjetnošću na kraju 20. stoljeća može imati raz-
ličite funkcije integrisane u filmski sadržaj, ali i kao prateća djelatnost produkcije. Spoj
marketinga i filma može funkcionisati kao: marketing filma, marketing iz filma i mar-
keting u filmu (direktna propaganda privatnih ili javnih ideja).
Marketing filma predstavlja skup svih propagandnih aktivnosti kojima se pospje-
šuje prodaja filma. Propaganda filma oslanja se na plakate, oglase i tekstove ili inter-
vjue u štampi, na televiziji i radiju, te na specijalizirane emisije tipa dokumentarno-
propagandnih filmova HBO-a – Making of... (film o filmu), kao i na usmenu pro-
pagandu korisnika filma, te prateću digitalnu industriju – DVD izdanja, interaktivni
web filma i video-igrice. Naizmjenično se prikazuju spotovi, clipovi, foršpani, teaseri
i drugi derivati reklamnih kampanja, a vjerovatno su najjače propagandno sredstvo
zbog sinestetičkog uticaja na korisnike. Pažljivim odabirom najatraktivnijih kadrova
uz dinamičan i uzbudljiv montažni rez, te neizbježan ubjeđivački ton naratora, ovi
su clipovi (čija je osnovna karakteristika repeticija – automatizam usvajanja poruke)
najmoćnije propagandno sredstvo ubjeđivanja, čija je osnova filmski jezik.
Filmski marketing uključuje i sve vrste specijalizovanih filmskih emisija ili progra-
ma u medijima, te oficijelne web-stranice filmskih produkcija ili filmova, dizajnirane
u skladu sa temom filma. U postprodukcijskom procesu filma marketing predstavlja i
različite senzacionalizme koji se bave trivijalnostima sa snimanja filmova i privatnim
životom glumaca. Jedan od vidova marketinga su i podaci o greškama unutar kadrova
koji se objavljuju nakon prikazivanja filmova u kinu da bi se pospješila prodaja VHS-a
i DVD-a, kao i produžavanje trajanja aktualnosti filma. Te se greške u kadrovima obja-
ve na webovima ili u specijalizovanim magazinima, pri čemu se obično radi o greška-
ma u kontinuitetu filmskog vremena i radnje (navodno je najviše grešaka u Titanicu)
ili o sljedećim propustima: pojava aviona u vremenu kada ga nije bilo (Gladiator) ili
automobila u akcionoj fantaziji (Lord of the Rings: The Fellowship of the Ring), koji se
navodno vidi u četvrtom planu kadra. Na taj se način fanovi, ali i manje zainteresovani
zaintrigiraju da otkriju greške, koje ponekad zaista postoje. To oglašavanje funkcioni-
še po metodi žurnalističkog senzacionalizma i žute štampe. Ovaj vid (anti)promoci-
je filma ne mora biti sastavni dio marketinške produkcije ili distribucije, ali sigurno
poboljšava prodaju, imidž i aktuelnost (nakon svakog skandala – obično preljube ili
pornografskih detalja - oko muzičara ili glumaca, te drugih javnih ličnosti, zabilježen
PANJETA 101
ljeću u oblačenju nameću filmovi (Moulin Rouge, Grease), a automobili se dizajniraju
prema idejama automobila Jamesa Bonda, što je pokazatelj upliva [utjecaja] filmskih
ideja na stvarnost.
Marketing u filmu (product placement) najočitiji je i najkonkretniji primjer rekla-
miranja proizvoda koji se interpolira u radnju ili kostime i scenografiju. Takvi proiz-
vodi mogu biti automobili, odjeća, piće, hrana, čak i gradovi u kojima se radnja zbiva
ili četvrti grada pogodne ili nepogodne za stanovanje (kao što su Bronx i Manhattan
u New Yorku).
Ova vrsta direktnog involviranja marketinga u sadržaj filma jedna je od osnovnih
pokretačkih snaga realizacije filma, u kojoj unaprijed dogovoreni koncept zavisi od jav-
nih sponzora, donatora ili aktuelnog političkog lobija koji putem korporacija, asoci-
jacija, fondova ili privatnih produkcija finansira film. Ova propaganda je vid direktne
(vidljive) propagande, a zavisno od predmeta, tj. sadržaja koji prodaje u filmu može
biti javna ili privatna.
Javna propaganda u filmu predstavlja skup svjesno skrivenih poruka unutar radnje
i priče filma koje repeticijom u sadržaju filmova podstiču javno mnijenje po pitanju
mijenjanja stavova u odnosu na zadati problem. Sredinom prošloga stoljeća jedan od
zadatih problema bio je pušenje – navikavanje ljudi na pušenje, sa direktnim ciljem
rasta duhanske industrije. Najbolju argumentaciju ovakve propagande nalazimo u
likovima koje je tumačio Humphrey Bogart, čije je djelo nezamislivo bez cigarete.
U to vrijeme, u pedesetim godinama američkog krimi-filma, cigareta je bila simbol
američkog visokog društva. Cigarete su se, putem kampanja koje je provodio George
Creel, osnivač Creelova odbora za američku propagandu u medijima i Hollywoodu,
propagirale putem modela i filmskih zvijezda sa cigaretama u ruci, s ciljem navika-
vanja žena na pušenje. Kada su u devedesetima kampanje zdravog života sa New
Age filozofijom preplavile Ameriku, dolazi do preokreta u filmu, čak izričitih zabrana
upotrebe cigarete s ciljem stvaranja lika. Početkom 20. stoljeća rađeno je na propagi-
ranju pušenja, a krajem stoljeća osnova propagande u američkim filmovima je anti-
pušačkog karaktera. Sve zlo, negativci ili žrtve u devedesetima u filmovima puše. U
filmu Lethal Weapon protagonista jede pseće kekse i luk pokušavajući se odviknuti od
pušenja, film The Insider kompletan je posvećen borbi protiv pušenja, u filmu Perfect
Storm lik zapali cigaretu i upadne u okean u kome bjesni oluja, dok u filmu The Ninth
Gate protagonista konstantno puši, a pred kraj filma otkriva se da je on zapravo najne-
gativniji lik u cijeloj igri potrage za Đavolovim devetim vratima. Negativac u dvojnoj
ličnosti glavnog lika u filmu Fight Club puši. U filmu X-Files glavni konspirator je lik
koji se zove Pušač. Specijalizovani fondovi aktivno učestvuju u budžetu ukoliko se u
filmu pojavljuje pitanje pušenja.
Ovaj metod ubacivanja javne propagande ili društveno značajnih pitanja u filmsku
PANJETA 103
Na isti način na koji se u scenografiju ili kostim u filmu mogu interpolirati nacio-
nalni ili državni simboli, kao što je slučaj sa analizom zastave, u kadrovima se mogu
pojavljivati plakati, neonske reklame ili drugi predmeti sa logotipima brendova (mar-
ke proizvođača) ili direktno predmeti koji se reklamiraju. Film je previše skup da bi
se u njemu slučajno pojavila neonska reklama za Shell ili kutija Lucky Strikea u filmu
The Ninth Gate, ili simboli i logotipi automobila, nehajno prikazani u djelićima minu-
te kroz kadrove filmova. Ovakvo pojavljivanje simbola i znakova spada u kategoriju
privatne propagande – marketinške kampanje proizvođača roba.
Privatna propaganda u filmu bazirana je na reklamnim kampanjama i u startu krea-
cije računa na uspjeh filma iz kojeg izlaze element identifikacije publike, te poboljšana
prodaja proizvoda koji se reklamira. Najbolji primjer za ovu vidljivu propagandu su
automobili. U Jamesu Bondu reklamiraju se BMW i Aston Martin, film Lost Highway
ima direktni krupni plan znaka Forda, koji se približava statičnoj kameri, u filmu Gone
in Sixty Seconds reklamiraju se Porche, Ferrari, Mercedes, Lexus, Dodge i Ford, u Ju-
rassic Parku Mercedes, a u Peacemakeru je čitava sekvenca posvećena odmjeravanju
snaga između BMW-a i Mercedesa. Nesmetano funkcionisanje marketinga različitih
vrsta proizvoda vidljivo je u filmu I, Robot, gdje se na očigledan način propagiraju
usluge i proizvodi marki JVC, Fedex, Sony, te kroz nenedmašnu sekvencu potjere pa-
tike All Star Converse, koje se takođe vidljivo reklamiraju u replikama glavnog lika,
kao i u prikazivanju logotipa marke u krupnom kadru. U ovoj vrsti reklame pomenu-
tih brendova kvaliteta robe posebno dobija na težini, jer se radnja filma dešava u daljoj
budućnosti – reklamirani proizvodi su, dakle, klasici, bezvremenski i vječno kvalitet-
ni. U ovom filmu se takođe može analizirati i javna propaganda (novela po kojoj je
rađen scenarij nastala je tokom američke opsjednutosti ugroženošću od komunista)
kroz ideju po kojoj inteligentni roboti krše zakone izvodeći Revoluciju, a označeni su
crvenim svjetlom u predjelu grudi – “komunistički roboti”?! Američka opsjednutost
strahom od komunizma vidljiva je u filmovima iz sedamdesetih i osamdesetih, i to
naročito u onima čija se radnja dešava u Vijetnamu ili tokom hladnog rata. Međutim,
ne treba ignorisati ni druge vidove ove javne propagande i poslije raspada SSSR-a,
gdje su Rusi (ili drugi komunisti – Kubanci, Jugosloveni i slično) prikazivani u stereo-
tipiji “divljaka i nukleranih fanatika” i smeđe-sivom koloritu “komunističkog zatvora
i nesloboda”, kao na primjer u filmovima: American Rhapsody, Armageddon, Enemy
at the Gates, The Hunt for Red October, K-19: The Widowmaker, Space Cowboys, The
Saint, James Bond, Peacemaker i slično. U filmu Red Dawn prikazana je bliska buduć-
nost nakon Trećeg svjetskog rata, u kome su pobijedili Sovjeti, a grupica američkih
teenagera nastavlja se boriti protiv diktatorskog sistema koji je na vlasti u SAD.
Javna propaganda ideja može biti odraz autorskog ili društveno-političkog stava
produkcije, te odraz društvenih aktuelnosti, kao i plaćeni (naručeni) marketing za
PANJETA 105
i eskapizmom, tako da konzument igranih sadržaja globalnih medija u kino-dvorani
i pred tv-ekranom učestvuje u filozofiji sreće kao posmatrač koji prihvata ponuđene
obrasce ponašanja, stavove i mišljenja.
Zaključak
Istraživanje je ponudilo uvid u propagandnu moć filma i načine kojima se kroz sred-
stva filmskog jezika može vršiti promocija ili propaganda kulture, jezika, politike, pa
čak i anticipirati buduće političke akcije jedne države. Razrađeni metodi propagande
i marketinga u filmskoj produkciji koju pruža Hollywood kao najjača svjetska filmska
industrija mogući su i primjenljivi u svakoj zemlji ili za svaki politički, ekonomski ili
drugi cilj. Neodvojivost filma kao medija, umjetnosti i reklamne poruke kategorisana
je u tri vrste sinergije filma i marketinga: marketing filma, javni i privatni marketing
u filmu i marketing koji derivira iz popularnosti filma. Direktna (vidljiva) propaganda
unutar filmskog tkiva može biti privatna ili javna, zavisno od pokretača propagand-
ne kampanje. Potrebno je nametnuti i stilove života ili patriotska osjećanja koje kroz
igrane filmske forme svijest gledaoca lako prihvata, što spada u javnu propagandu, ali
predstavlja i blago za diktatore koji, služeći se ovim metodama u filmu, mogu postići
unifikaciju mišljenja, mijenjanje istorije ili pripremiti stanovništvo za odobravanje ili
opravdavanje neke političke i vojne akcije.
Dakako, ovakvu iluziju u filmovima kao modernim mitovima gledaoci prihvata-
ju kao eskapizam od surove stvarnosti globalnog potrošačkog društva. Iako se mar-
keting u filmu oslanja na faktor reklamne identifikacije, recept za uspješnu reklamu
proizvoda ili ideje u filmu ne postoji. Svaki proizvod u skladu sa vremenom i aktu-
alnim društvenim stavovima i vrijednostima, kao i pričom filma, treba nova kreativ-
na marketinška rješenja za koja modeli analizirani u ovom radu mogu poslužiti kao
dobra osnova unutar koje će se tražiti nova kreativna rješenja za svaki pojedinačni
slučaj kreacije filmskog marketinga unutar strukture filmskog djela, kao i za marke-
ting samog filma. Film kao globalni medij nemeće nove modele marketinga, gdje se
marketing interpolira u umjetničke elemente unutar djela i tako postaje narazdvojan
od produkcije filma.
Bibliografija:
Bal, Fransis (1997) Moć medija. Beograd: Clio
Chomsky, Noam (2002) Mediji, propaganda i sistem. Zagreb: Što čitaš?
Chomsky, Noam (1986-92) What Uncle Sam Really Wants. Berkeley: Odonian Press
PANJETA 107
Igrani serijski filmovi:
Friends (1994-2004), David Crane, Marta Kauffman - Law and Order (1999), Dick
Wolf - Villa Maria (2004-2005), Alicia Carvajal, Luis Reyes, Stanko Crnobrnja, Iva
Semančić; emitovano od septembra 2004. ponedjeljkom, utorkom, srijedom i četvrt-
kom u 18:45 na HRT1.
Derviš Selhanovi
SELHANOVIĆ 109
Derviš Selhanović (1955) završio je Pravni fakultet 1977,
te napisao nekoliko knjiga iz oblasti psihologije, filozofi-
je i sporta. Za knjigu Autizam – psihološki geto dobio je
1996. specijalnu nagradu vlade SAD. Autor je mnogobroj-
nih projekata u zemlji i inostranstvu, bio je član savjeta i
redakcija više listova i časopisa. Magistrirao je upravljanje
odnosa s javnostima na Univerzitetu u Tuzli, Odsjek Žur-
nalistika. Obavljao je razne rukovodeće funkcije u upravi,
kulturi, privredi, a trenutno je direktor Zavoda za međunarodnu naučnu, prosvjet-
no-kulturnu suradnju Vlade Republike Crne Gore.
SELHANOVIĆ 111
Globalno gledajući, status ove struke će snažiti, o čemu govori porast broja ljudi
koji se bave i žele njome baviti, kao i broja privrednih i drugih organizacija koje traže
njihove savjete i usluge. Nivo kreativnosti profesije sve je viši, a menadžeri su sve za-
stupljeniji u direkcijama, savjetima i upravama kompanija. Takođe, u različitim će se
oblastima povećati diferentnost specijalista PR-a, a već postoje specijalnosti kao što su
finansijski PR, PR za zdravstvene organizacije, državni PR, sportski PR itd.
Interes za fenomen komunikacije naročito je izražen u moderno doba uslijed
enormnog napretka nauke i tehnike. Pojavljuje se mnoštvo knjiga, naučnih radova i
istraživanja, osnivaju se katedre za komunikologiju, a razvoj elektroničko-kompju-
terske mreže i ekspanzija medija omogućili su nove tipove povezivanja i komuni-
kacije. Društvo je već okarakterisano kao otvoreno, pri čemu je riječ prije svega o
otvorenost komunikacionog modela unutar strukture društva. Procesualni karakter
komunikacionog modela govori da je to - otvoren proces, pa se u savremenim tu-
mačenjima naročito potenciraju otvorenost i procesualnost u komunikaciji. Još u
klasičnim školama ona se dovodila u vezu sa društvom, kulturom i svim onim što
čini osobeno ljudski svijet. Komunikacija se shvata kao unutrašnji princip na kome
egzistiraju ljudski odnosi, te izgrađuju ljudsko društvo i ljudski odnosi. Ukratko,
komunikacija je primarna interaktivna razmjena ideja, emocija, ljudskih doživljaja
i iskustava.
Saglasnost između savremenih tehničko-tehnoloških dostignuća i komunikacija
osnov je društvenog života; te dvije komponente nikad u istoriji nijesu bile prisnije
povezane nego u posljednjem stoljeću. Upravo cijela skala najrazličitijih fenomena
prenosiva je nevjerovatnom brzinom, preko različitih prenosnika, na velike prostorne
i vremenske udaljenosti. Napredovanje u procesu osposobljavanja optimalnih prenos-
nika poruke, informaciona mreža i čitav sistem raznovrsnih kanala za emitovanje i
transmisiju informacija, postaće unutrašnji mehanizam i temelj bez koga se ne može
zamisliti moderno društvo. Takav mehanizam, ističe Kuli, čine svi simboli duha zaje-
dno sa sredstvima njihovog prenošenja kroz prostor i očuvanja u vremenu, što uklju-
čuje sve od glasa, gesta, izraza lica i riječi preko pisma, umjetnosti, nauke, štampe,
telegrafa, telefona, kompjutera i interneta do posljednjih dostignuća u čovjekovom
osvajanju prostora i vremena.
Štecel će stoga definisati da se komunikacija sastoji u kreiranju jednoga stanja
duha, zajedničkoga za onoga ko saopštava poruku i za onoga ko je prima, a karakte-
riše je simbolizacija sadržaja, ideja, emocija, informacija, iskustva i interakcija. Svaka
savremenost ima autentične paradigme u dekodiranju poruka, pa je horizont očeki-
vanja, rečeno Jausovim rečnikom, tj. načelno postojanje komunikativne mogućnosti
i procesa dekodiranja, a priori uslov za postojanje ljudskog svijeta. U komunikaciji se
u zavisnosti od kulturnog modela svijet tumači tako da komunikacioni proces pred-
Literatura
Blek, S. (2003) Odnosi s javnošću. Beograd: Clio.
Breton, F. (2002) Izmanipulisana riječ. Beograd: Clio.
Reg, D.(1996) Odnosi s medijima. Beograd:Clio.
Radojković M. - Stojković B. (2004) Informaciono-komunikacioni sistem. Beograd:
Clio.
Poper, K.. (1987) Otvoreno društvo. Beograd: BIGZ
Voćkić Avdagić, J. (2003) Savremene komunikacije - nesigurna igra svijeta. Sarajevo:
Univerzitetska biblioteka.
SELHANOVIĆ 113
Boton, C. H. - Hazelton, V. (1989) Public Relations Theory, Lawrence Erlbaum Asso-
ciates
Moskovici, S. (1997) Doba gomile. Beograd: Biblioteka XX vek.
Lorimer, R. (1998) Masovne komunikacije. Beograd: Clio.
Malović, S. (2005) Osnove novinarstva. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga
KAKO TO RADIMO
BRAUTOVIĆ 115
116 UTJECAJ GLOBALIZACIJE NA NOVINARSTVO
CONTENT ANALYSIS OF CROATIAN
MAINSTREAM ONLINE MEDIA:
COMERCIAL MODEL OF COMMUNICATION
Mato Brautovi
BRAUTOVIĆ 117
Mato Brautović asistent je na studiju “Mediji i kultura
društva” na Sveučilištu u Dubrovniku. Područje znanstve-
nog zanimanja su mu novi mediji, odnosno online novi-
narstvo. Ima gotovo desetogodišnje novinarsko iskustvo,
a od 1999. godine, pokretač je i urednik većeg broja online
medija. Sudjelovao je i vodio veći broj medijskih istraži-
vanja.
Introduction
Globalization process of varying intensity has infiltrated all aspects of human life.
We bear witness to increasingly frequent exchanges of media contents, growth of
global media corporations and to the trend of media centralization as a consequence
of that process. This process is carried on in a way that the majority of global media
corporations claim the United States of America as their headquarters (Time Warner,
Disney, Viacom, Sony, News Corporation). Still, the globalization process brings forth
an array of positive trends such as the sizable increase of information data, spread of
new technologies and the increase of diversity. On the other hand, negatively speaking,
globalization process increases the strength of major powers and multi-national
corporations in only one direction – spreading the commercial communication model
with the goal of increasing global competency (profit). This commercial model is based
on private ownership and its tight connection with advertisers, therefore insisting on
creation of “culture of entertainment”, which is directly opposite to democracy, being
a function of the market, and not of the public (Herman et al, 2000).
“On the social side local and national boundaries are breaking down in the setting
BRAUTOVIĆ 119
of social standards and aspirations in consumption. Market research identifies ‘global
elites’ and ‘global middle classes’ who follow the same consumption styles, showing
preferences for ‘global brands’. There are the ‘global teens’ — some 270 million 15- to
18-year-olds in 40 countries — inhabiting a ‘global space’, a single pop-culture world,
soaking up the same videos and music and providing a huge market for designer
running shoes, t-shirts and jeans.“(Shah, 200).
Commercial model signifies reduction of competing firms, and in turn a reduction
of alternative information sources and the usage of simplified solution for content
creation needed to easily reach an international audience. Such content is based
on violence and entertainment (famous personalities). According to the researcher
George Gerbner(Lyons, 2005), programs containing violence gain easier acceptance
abroad than comedies, which are very popular in the USA.
Commercial communication model is being used by new media, primarily
the Internet. Namely, except for the technologically enabled global distribution,
mainstream online media have accepted the globalizing communication format,
putting on the back-burner democracy and the necessity for avoiding centralized
control. Also, due to the rapid increase of Internet users, global media corporations
entwine their classical and online publications. Predictions state that earnings
from online media advertisements are going to overtake classical paper media
advertisements by the year 2018 (Edmonds, 2005).
This problem is the source of this work’s hypothesis – Croatian online media
implement the commercial communication model; and also bring forth following
research questions: Is online media content global? Which countries are most repre-
sented in articles? What are news sources? Which contents are dominant? Do online
media copy global media? Are contents changed depending on advertisers origins?
Methodology
For needs of this research, content analysis method has been used. It encompassed
six mainstream online media, and has been conducted daily from June 5 to 12, 2006.
When choosing the sample, attention has been paid to include the most frequented
Croatian online media that are not limited by the narrow subject matter.
Online medium Number of visitors
http://www.net.hr/ 175.000
http://www.tportal.hr 85.000
http://www.monitor.hr 70.000
http://www.index.hr 25.000
TOTAL: 355.000 (44%)*
*Prizma research: Croatian online media realize cca.813 thousand visitors daily (2003)
Research Results
Using content analysis, 536 articles have been analyzed. Graph 1 shows that 359 ar-
ticles, or 67 percent presents global content, and 176, or 33 percent national content.
This leads to a conclusion that the content of Croatian online media is globalized.
Results of individual media analysis can be seen in graph 2. Tportal has the larg-
est amount of global content, but the ratio of global to national content is higher
on Index.hr portal. Almost equal amount of global and national content has only
Monitor. In all media a higher representation of global compared to national con-
tent is found.
BRAUTOVIĆ 121
Graph 1 - National/global contents
In graph 3 we can notice that the most represented global content is that dealing with
events in the USA. Such content accounts to 27 percent of articles representing glob-
al content. It is followed by Germany and Other countries with 21 percent each. One
of the reasons for Germany’s high ranking is the fact that the research had been con-
ducted immediately prior to the Football World Cup hosted by Germany. EU is ranked
The most frequent source of the articles are online media themselves with 45 per-
cent of own content (graph 5), followed by Croatian and global classical media with
17 percent each. Global news agencies are a source for 8 percent of the articles, and
HINA for 7 percent. Global and Croatian online media are sources for merely 3 per-
cent of the articles each.
Although the global news agencies should be the most responsible for generating
global content, data mentioned above obviously show that online media themselves
are the actual leaders. It can be presumed that such media translate global content
into Croatian language, bringing it closer to the Croatian public. Similar trend can
be seen when concerning HINA, which, instead of spreading Croatian tradition and
identity, promotes globalizing content. Graph 6 clearly shows that Croatian online
BRAUTOVIĆ 123
Graph 5 - Article source
media copy and translate global media content. Namely, 47 percent of articles bring-
ing global content online are represented as own content, although it is clear that
Croatian online media have no correspondents outside Croatia. The next source is
HINA with23 percent, while global online and classical media make up 10 percent
of sources each. Global news agencies characterized as promoters of globalization
represent sources of only 4 percent of global content articles. Of course, one needs to
keep in mind that plenty of news agency content has not been correctly identified.
The most articles originating from news agencies can be found on Monitor and Net.
hr (graph 7). HINA service is used the most by Tportal and Net.hr, while global online
media as a source is used the most by Monitor. Global classical media is preferred by
Monitor and Index.hr, while Croatian online media as a source is used the most by
Monitor. Monitor receives the majority of its content from Croatian classical media.
Most own content can be found on Index.hr, followed by Tportal and Net.hr. The least
own content can be found on Monitor. Graph 7 clearly shows that Monitor remains ori-
According to the graph 8, Croatian mainstream online media keep most of their
space reserved for celebrities and sports, which make for 37 percent of the content.
BRAUTOVIĆ 125
Next subject matter, according to the number of articles is crime and violence, mak-
ing up 21 percent of the total content, followed by politics and government with 18
percent, and society and law with 9 percent. Economy and science make up for 6
percent of the total content, while all other subjects make for merely 3 percent of the
total articles. Commercial communication model can be detected in all media, as it is
obvious that the simplified content (celebrities, sports, crime and violence) makes for
58 percent of all articles.
Graph 9 evidently shows that the commercial communication model dominates
on Index.hr portal, 62 percent of whose content is made up of celebrities and sports,
followed by 22 percent of crime and violence, and 7 percent of politics and govern-
ment. All other categories make up for less than 2 percent of the content. Index.hr is
followed by Tportal, 38 percent of its content being celebrities and sports, 17 percent
politics and government, and 16 percent crime and violence. Net.hr has 32 percent of
its content on celebrities and sports, 29 percent on crime and violence, and 18 percent
on politics and government. The least simplified content is found on Monitor.hr. Most
of its content, a surprisingly high 27 percent, is on politics and government, while 18
percent each is on crime and violence and celebrities and sports. Those are followed
by economics with 15 percent and society and law with 14 percent representation.
Graph 10 - Entertainment
Out of content dealing with crime and violence (graph 11), violence is most repre-
sented with 30 percent, followed by war and terrorism with 29 percent. Non-violent
crime makes up for 19 percent, sex-related crime and violence for 11 percent of such
content. The least amount of space is given to accidents, a mere 9 percent.
Graph 11 - Crime/Violence
When dealing with advertisers (graph 12), the most of the global advertisers can
be found on Tportal, with a high 75 percent ratio. It is followed by Index.hr with 62
percent, Net.hr with 50 percent, and Monitor with 32 percent. It is symptomatic that
the increase of global advertisers is most frequently followed by the increase of ar-
ticles dealing with global subject matter. Tportal’s global content makes for 75 percent
of total content, Index.hr portal’s global content is 82 percent, Net.hr portal has 62
percent, and Monitor.hr portal 51 percent of global content.
BRAUTOVIĆ 127
Graph 12 - Advertising vs. Content (Net.hr and Tportal are
promotional portals owned by international corporations)
Conclusion
This work’s stated hypothesis has been completely proven. Croatian online media are
based on the commercial communication model as a basis of globalization process
found in the media. Namely, all presented data show that the majority of analyzed
media’s content is global, and that the most represented content deals with the coun-
tries playing the most significant role in the globalization process – led by the United
States of America. Although news agencies have a significant role in the globalization
process, they represent a negligible source of information for Croatian mainstream
online media. Main reason lies in the fact that online media usurps their content,
and by translating it into Croatian language, shows such content as their own. Glo-
balization process, interestingly enough, is significantly aided by Croatian national
reporting agency - HINA. Especially worrying is the interrelation of global content
and global advertisers. Croatian online media, instead of promoting national content
globally, promote global content locally.
Literature
Herman, E. - McChesny, R. (2000) The Global Media. The Global Transformations
Reader. str. 216-229, u: Held, D. - McGrew, A.(ur). Polity Press: Cambridge
Shah, A. (2005) Corporate Influence in the Media. March 31, URL: http://www.glo-
balissues.org/HumanRights/Media/Corporations/Ads.asp#Globalizationofconsu-
mers. (04.06.2006)
Appendix
BRAUTOVIĆ 129
130 UTJECAJ GLOBALIZACIJE NA NOVINARSTVO
NOVINSKA ANKETA KAO MOGUĆNOST
MANIPULIRANJA JAVNOSTIMA
Đore Obradovi
BRAUTOVIĆ 131
Đorđe Obradović (Dubrovnik 1959) diplomirani je no-
vinar i kapetan duge plovidbe; bavio se novinarstvom od
1982. do 1992, a pomorstvom od 1993. do 2004, kada se
zaposlio na Sveučilištu u Dubrovniku kao stručni suradnik
za novinsko izvješćivanje, danas asistent. Magistrand je na
poslijediplomskom studiju iz informacijskih znanosti, gra-
na komunikologija, na Sveučilištu u Zadru, i doktorand na
poslijediplomskom studiju iz informacijskih znanosti, gra-
na novinarstvo, na Fakultetu filozofsko-humanističkih znanosti u Mostaru. Objavio
je pripovijetku Vučkova mijena (1985), zbirke priča Stradanje Dubrovnika (1992/
1993) i Prva žena (1994), te dramu Kapetan Miško (1994). Stradanje Dubrovnika do-
živjelo je šest izdanja na hrvatskom, te po dva na engleskom i njemačkom, a bilješka
iz nje Moć praštanja uvrštena je u svjetsku antologiju kratkih priča Versöhnung ist
möglich, objavljenu u Freiburgu, Njemačka, 2000. Kao znanstvenik zaokupljen je
analizom sadržaja, etikom novinarstva, teorijom istine i teorijom vjerovanja.
Uvod
Pojam anketa usvojen je u hrvatski jezik od izvorne francuske riječi enquête koja vuče
korijen iz latinskih izraza inquisita i inquirere u značenju istraživati. Zato u hrvat-
skom anketa znači prikupljanje mišljenja i podataka o nekoj pojavi među većim bro-
jem osoba radi izrade statistike, ispitivanja tržišta ili javnog mišljenja ili pak stvaranja
baze za neko daljnje proučavanje (Anić 2004: 119).
U znanosti pak anketa označava točno određenu znanstveno-istraživačku meto-
du, postupak kojim se na temelju anketnog upitnika istražuju i prikupljaju podaci,
informacije, stavovi i mišljenja o predmetu istraživanja (Zelenika 2000: 366).
Pojednostavnjena anketa, iz koje se ne mogu dobiti znanstveni zaključci, prene-
sena je u novinarstvo. Anketa je u novinarstvu najvažniji oblik izjave, jer se tim po-
doblikom angažira veći broj građana za detektiranje javnog mnijenja o svim vitalnim
problemima društva. I žurnalistika se u tehnologiji mora pridržavati osnovnih pravila
dobra anketiranja. To je nužno naglasiti, jer neznanstvena upotreba ankete i upitnika
često vodi manipulaciji i zloupotrebi, kako u znanosti, tako - pa i više - u novinarstvu
(Plenković 1987: 62).
OBRADOVIĆ 133
U suvremenom tisku javljaju se dva najčešća podoblika ankete. Jedan je skup izja-
va više osoba koje odgovaraju na isto pitanje, vrlo rijetko na dva ili više. Iz takvih
se anketa zbog malog uzorka ne može zaključiti ništa više osim da dotične osobe o
nečemu misle ono što su izjavile. Obično se navodi pet do deset izjava, ali bi zbog
objektivnosti bilo dobro da novinar i na tako malom uzorku obuhvati različite kate-
gorije stanovništva (po spolu, dobi, zanimanju, obrazovanosti, ovisno o pitanju). S ra-
zvitkom tehnologije, kako provedbe anketiranja, tako i mogućnosti grafičkog prikaza
rezultata u tiskovinama, podoblik novinske ankete koji se često naziva ispitivanje, pa
i istraživanje javnog mišljenja naizgled se približio znanstvenoj anketi, pa tim lakše
može dovesti u zabludu neupućeno čitateljstvo navodno vjerodostojnim rezultatima.
Kako u Hrvatskoj samo 7,82 posto osoba ima visoko obrazovanje, prema rezultatima
popisa stanovništva iz 2001, dostupnima na web-stranici Državnoga zavoda za sta-
tistiku, njima se iz tjedna u tjedan mogu predočavati rezultati anketa u kojima nije
naveden čak ni uzorak.
OBRADOVIĆ 135
polaznu tezu, a ne pokazati istinito mišljenje ispitanika. Takve namještene ankete pro-
tivne su osnovnim novinarskim i općim etičkim načelima.
OBRADOVIĆ 137
se posebno ističe da javnost nikad ne smije biti u zabludi u pogledu vrste informacije
koju prima. Rezultati minianketa ne smiju se pretvarati u postotke nego se o njima
mora izvješćivati u dobivenim brojkama (Bošnjak 2003: 446).
Knjiga Mediji i izbori donosi i posebne preporuke za provedbu telefonskih glasova-
nja (za razliku od telefonskih anketa, koje provode profesionalci za istraživanje javnog
mišljenja). Takva telefonska glasovanja opisuju se tek kao opipavanje bila, te se ističe
kako ona ne nude uzorak mišljenja niti njihovi rezultati imaju šire značenje. Stoga se
njihovi rezultati ne smiju prikazivati tako da se sugerira ocrtavanje širokog javnog
mnijenja (Bošnjak 2003: 447).
Pred lokalne izbore u Dubrovniku je objavljeno više anketa. Tjednik Dubrovački
list objavio je u rubrici Izbori 2005. 18. svibnja 2005. anketu kao skup ukupno 17 izja-
va, iz čega je potpuno jasno da posrijedi nije odraz prevladavajućeg javnog mnijenja
nego isključivo dotičnih 17 osoba.
S druge strane, dnevnik Jutarnji list donosi 10. svibnja istraživanje javnog mi-
šljenja za dalmatinske gradove, s pojedinačnim rezultatima i višebojnim grafičkim
prikazom procjene postotaka izbornog rezultata. U uvodnom napisu iscrpno su
objašnjene metode provedbe i rezultati istraživanja, pa se može reći da je posrijedi
ogledni primjerak objave istraživanja javnog mišljenja, u skladu s ESOMAR-WA-
POR-ovim pravilima. Podebljanim je pismom istaknuto da je istraživanje provela
tvrtka Mediana Fides 7. i 8. svibnja telefonskom CATI anketom, s probabilističkim
reprezentativnim uzorkom prema spolu, dobi i naobrazbi, na 504 ispitanika iz Du-
brovnika od kojih su 445 vjerojatni glasači, a konzultantica novinarskom timu - če-
tvorici novinara i jednom uredniku - bila je znanstvenica, prof. dr. Vesna Lamza
Posavec.
Dnevnik Vjesnik je podijelio predizborno istraživanje Gfk-a Hrvatska u četiri na-
stavka i objavio ih od 10. do 13. svibnja 2005. U prvom se nastavku navodi da je Gfk
Hrvatska istraživanje proveo “u 21 hrvatskom gradu telefonom, i to slučajnim oda-
birom ispitanika starijih od 18 godina, prema dobi i spolu. Rezultati su ponderirani s
obzirom na strukturu obrazovanja koja je uzeta s popisa stanovništva 2001. godine.”
Slijede postoci glasova dobivenih u anketi, ali nije navedeno koliki je uzorak. Iduća tri
dana donose se rezultati istraživanja Gfk-a za druge dijelove Hrvatske, a za Dubrovnik
13. svibnja. Osim što se ni tada ne spominje veličina uzorka, nema ni objašnjenja na-
čina provedbe istraživanja.
Večernji list pod nadnaslovom Večernjakova anketa – Predizborno istraživanje
u pet najvećih hrvatskih gradova donosi 10. svibnja napis iz kojega je vidljivo samo
da je istraživanje provela agencija Metron, te koliki su postoci vodećih stranaka.
Dan kasnije, 11. svibnja, isti list donosi ukupne rezultate ankete i u uvodnom dijelu
navodi da je agencija Metron istraživanje provela u 20 županija s uzorkom od po
OBRADOVIĆ 139
Takav nesrazmjer u ispitivanju javnog mišljenja može se objasniti samo razlikama
u metodama provedbe anketa. Slijedom toga, rezultat anketa Dubrovačkog vjesnika
može se nazvati prikrivenim oglašavanjem i manipulacijom javnostima. Budući da list
nije objavio da tako provedeno telefonsko izjašnjavanje nije objektivan prikaz javnog
mnijenja nego je, naprotiv, dva dana prije izbora napisao da je upravo takvo, prekršio
je pravila o nepristranu informiranju i uskratio pravo javnostima na točnu informa-
ciju, odnosno navijački se svrstao uz jednu listu. Na to je kao privatni list imao pravo,
pod uvjetom da je objavio koga podržava u izbornoj kampanji, a ne da navodnom
nepristranošću - manipulira javnostima.
Kako je riječ o izborima, to je posebno važno, jer glasači koji unaprijed nisu za-
griženi simpatizeri neke stranke, pa da glasuju za nju bez obzira na program, nego se
odlučuju u zadnji čas, na temelju tako predočenih anketa sužavaju izbor i glasuju za
stranke koje po istraživanjima prelaze prag, jer u protivnom njihov glas ništa ne znači.
Budući da je po anketama Dubrovačkog vjesnika jedna nezavisna lista bila uvjerljivo
najbolja, postoji vrlo izvjesna mogućnost da se dio glasača koji nije želio glasovati za
stranke odlučio upravo za nju, a ne za druge dvije nezavisne liste. U konačnici, ta je
nezavisna lista u odnosu na istraživanja na izborima dobila više, a druge dvije manje
glasova nego što se predviđalo. Naravno, nije to bilo ni izdaleka u skladu s rezultatima
ankete Dubrovačkog vjesnika, ali ta je lista i samim prelaskom praga ostvarila cilj, jer je
mogla sa strankom pobjednicom sudjelovati u formiranju vlasti.
Formalno gledano, ničije pravo nije povrijeđeno, jer je slobodna volja glasača uva-
žavati ili ne uvažavati ankete, kako one provedene znanstvenim metodama, tako i
one bliže prikrivenom oglašavanju. Ali, narušen je etički aspekt, i to prvi članak dva
Zaključak
Novinska se anketa kao oblik novinarskog izražavanja razvitkom tehnologije koja olak-
šava znanstveni prikaz istraživanja javnog mišljenja više nego ikad raslojila na dva
podoblika: novinsku anketu kao skup izjava i novinsku anketu kao istraživanje javnog
mnijenja. S oba je podoblika moguće manipulirati javnostima, tim lakše što su te jav-
nosti manje obrazovane. I sami novinari mogu biti podložni manipulaciji pojedinih
interesnih grupa ili centara moći, također tim lakše što su manje obrazovani. Stoga se
i novinari i svi članovi društva moraju stalno obrazovati, komunikološki i uopće, jer
samo tako će se, uz tehnološki, moći ostvariti demokratski i etički napredak. U tom će
slučaju promatračke međunarodne organizacije sve češće i u tranzicijskim zemljama
ocjenu izbora “slobodni, ali ne i pošteni” (free but not fair) moći zamjenjivati ocjenom
“slobodni i pošteni izbori” (free and fair).
Literatura
Anić, V. et al. (2004) Hrvatski enciklopedijski rječnik. I. EPH - Novi Liber: Zagreb.
Biškup, J. (1981) Osnove javnog komuniciranja. Školska knjiga: Zagreb.
Bošnjak, M. - Christophorou, C. (2003) Mediji i izbori. Zbirka dokumenata i pri-
mjera. PressData: Zagreb.
Kučiš, V. - Plenković, M. - Vidaković, J. (1996) Etika istraživačkog novinarstva. Dru-
štvo i tehnologija ‘96. - zbornik radova. Građevinski fakultet Sveučilišta u Rijeci - Ivan
Murin: Rijeka.
Lamza Posavec, V. (1995) Javno mnijenje. Alinea: Zagreb.
Lipovčan, S. (2006) Mediji – druga zbilja? Hrvatska sveučilišna naklada: Zagreb.
Malović, S. (2004) Medijski prijepori. Izvori: Zagreb.
OBRADOVIĆ 141
Malović, S. (2005) Osnove novinarstva. Golden marketing - Tehnička knjiga: Zagreb.
Novak, B. (2005) Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću. Golden marketing - Tehnička
knjiga: Zagreb.
Plenković, M. (1987) Teorija i praksa suvremenog novinarstva. Grafoimpex: Zagreb.
Zelenika, R. (2000) Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela.
Ekonomski fakultet u Rijeci: Rijeka.
WEB izvori
http://www.esomar.org/Guide to Opinion Polls, 1999.
http://www.unl.edu/WAPOR/Newsletters/2nd%20Q%202004.pdf, 2004.
Julije Katanevi
KATANČEVIĆ 143
Julije Katančević (1960) živi i radi u Sisku kao voditelj
Ureda za odnose s javnošću Područnog ureda OESS-a Si-
sak. Diplomirao je politologiju na FPZ-u Zagrebu 1986, a
radio je i kao novinar na Radio-Sisku i u Novom Sisačkom
tjedniku. Do 2002. vodio je dopisništvo Jutarnjeg lista u
Sisku. Radio je na projektima izobrazbe mladih novinara
i novinarskih radionica kao projektni menadžer Agencije
lokalne demokracije Sisak od 1997 do 2002 godine. Obja-
vio je stručne radove Prvi koraci, Škola za mlade novinare pri Veleposlanstvu lokal-
ne demokracije Sisak (Domigraf, Sisak 1998), te Ljudska prava i mediji, istraživanje
za Agenciju lokalne demokracije Sisak o odnosu lokalnih medija prema ljudskih
pravima (Sisak 2000).
Uvod
Temelji su svake dobre novinske priče pouzdani, vjerodostojni izvori informacija.
Dobro novinarstvo nudi transparentne izvore informacija; oni su novinarima ujedno
najbolja zaštita od tužbi za uvredu ili pristranost, kao i najbolja obrana njihove vje-
rodostojnosti. Jedan od najvažnijih principa u novinarstvu jest da novinska priča ne
samo što treba imati jake izvore podatka nego i da ih autor imenuje. Takva priča onda
omogućuje čitateljima da stvore vlastiti sud o nekom događaju, i to na temelju izvora
informacija navedenih u priči.1
Prema najjednostavnijoj podjeli, izvori informacija mogu biti službeni (formalni)
i neslužbeni (neformalni); prvi su oni iza kojih stoji neka društvena norma koja ih
definira, osigurava im autentičnost i regulira uporabu podataka, a potonji su oni koje
nitko službeno niti potvrđuje niti opovrgava nego ih izvjestitelj traži, bira, ocjenjuje i
upotrebljava na temelju vlastitog znanja, iskustva i procjene.2
1
IWPR - Handbook for Afghanistan Journalists, str. 22.
2
Drago Bobić: Što s događajem. O umijeću novinskog obavještavanja. Informator, Zagreb 1987,
str. 68.
KATANČEVIĆ 145
Druga pak podjela dijeli izvore podataka na primarne i sekundarne.3 Primarne
čine izvori iz prve ruke, neposredni sudionici događaja, osobe u glavnim ulogama koje
upravljaju kompleksom uzroka ili trpe posljedice, kvalificirani posmatrači, istražitelji
i arbitri ili njihovi izvještaji; ti izvori podataka imaju veliku relevantnost i vrijednost.
Sekundarni su izvori iz druge ruke, svjedočenja i nekvalificirani izvještaji osoba koje
imaju informacije o nekim događajima, ali nisu njihovi neposredni sudionici. Pouzda-
nost je tih izvora u načelu upitna, te se koriste onda kada se iz bilo kojih razloga nije
moguće koristiti izvorima iz prve ruke.
Jedna definicija službenih izvora podataka mogla bi glasiti i ovako: Službeni je
izvor podataka ona osoba koja, po naravi svoga posla i zahvaljujući njemu, ima pristup
informacijama, što ne znači da je ta osoba i na vodećoj poziciji.4 Po drugoj definiciji,
izvori su informacija, najkraće rečeno, sve osobe i sva mjesta od kojih se, odnosno na
kojima se mogu dobiti podaci o činjenicama koje zanimaju novinare. A novinarstvo
je, definira Inoslav Bešker,5 zanat prikupljanja, obrade, razvrstavanja i objavljivanja
informacija u funkciji javnog interesa definiranoga ljudskim pravom na obuhvatnu,
ažurnu i prije svega točnu informaciju.
Ova analiza izvora podatka u lokalnom novinarstvu poduzeta je kako bi se dobio
precizan odgovor na pitanja o tome tko su i koji su najčešći izvori informacija prema
kojima i na temelju kojih lokalni novinari, dopisnici trojih hrvatskih dnevnih novina
- Večernjeg lista, Jutarnjeg lista i Vjesnika - pišu vijesti, izvještaje i komentare. Od
kojih to institucija, zajednica, grupa, osoba ili političkih stranaka novinari dobivaju
informacije? I koje izvore najčešće navode u izvještajima?
Analiza
Analizom su obuhvaćeni tekstovi objavljeni na regionalnim stranicama sljedećih
dnevnika:
1) Jutarnji list – izdanje Sjeverna i Središnja Hrvatska
2) Večernji list – izdanje Sisak
3) Vjesnik - izdanje Središnja Hrvatska i Slavonija (IV. izdanje)
Analiza je provedena u dva navrata, od 27. veljače do 4. ožujka, te od 24. do 28. travnja
2006. godine, a bazu čine 564 teksta. Cilj je bio na primjeru regionalnih stranica triju
dnevnika pokazati:
3
Najil Kurtić: Kod novinarstva. Mediaplan Institut, Sarajevo 2006, str. 139.
4
Raul Ramirez: Exploring Civic Journalism. A training manual for journalists and journalism tra-
iners, www.ejc.nl
5
Inoslav Bešker et al: Istraživačko novinarstvo. Press Dana - Medijska agencija HND, Zagreb 2004,
str. 20-21.
Rezultati analize
Analizom je obuhvaćeno 546 tekstova, a kao jedinica analize uzet je objavljeni tekst
bez obzira na novinarsku formu. U razdoblju istraživanja najviše je tekstova na regio-
nalnim stranicama objavio Večernji list - 203, pa Jutarnji - 191, te Vjesnik - 152.
KATANČEVIĆ 147
Grafikon 2: Odnos službenih i neslužbenih izvora podataka
su i stvorene kako bi prikrile dio podataka ili neku drugu informaciju). Zaboravlja
se također kako treba provjeravati i informacije koje dolaze iz službenih izvora.
S druge strane, grafikon govori i o velikom broju informacija koje dolaze iz ureda
za odnose s javnošću i svakodnevno zasipaju lokalna dopisništva. Kako bi utjecali na
oblikovanje javnog mnijenja, ti uredi nastoje determinirati novinarstvo. Prema istra-
živanju Barbare Bearns 1985, gotovo dvije trećine članaka koji su izvještavali o politici
savezne pokrajine Sjeverne Rajne - Zapadne Falačke potječu iz pisanih informacija
ureda za tisak. Ona je na temelju toga zaključila da odnosi s javnošću determiniraju
novinarstvo. Pritom treba dodati da se novinari uglavnom nisu konzultirali s drugim
izvorima u vezi s priopćenjima koja su se temeljila na materijalu iz uredā za odnose s
Podaci daju odgovor i na treće istraživačko pitanje, ono o tome koliko izvora po-
dataka lokalni novinari koriste, odnosno koliko je u njihovim tekstovima predstavlje-
no drugo mišljenje. Ono je pak traženo u samo 10% svih tekstova, odnosno samo je
tada podatak provjeren i iz drugog izvora, koji je i naveden. To nuka na zaključak da
lokalni novinari imaju veliko, zapravo neograničeno povjerenje u svoje izvore infor-
macija, dok s druge strane podatak sam po sebi govori o nedostatku istraživačkog
novinarstva na lokalnoj razini.
Kada se uspoređuju najčešće korišteni službeni izvori - gradske uprave, policija i
stranke - u tri dnevna lista, vidi se da su lokalni novinari Jutarnjeg lista i Vjesnika naj-
češće izvještavali o aktivnostima gradskih uprava i administracija, dok su se dopisnici
Večernjeg lista uravnoteženo oslanjali na tri najčešća službena izvora informacija.
KATANČEVIĆ 149
Konferencije za novinare
Prema prikupljenim podacima, konferencije za novinare izuzetno su važne lokalnim
novinarima u procesu prikupljanja informacija. Brojke govore sljedeće:
• 9,6% svih tekstova izvještaji su s konferencija za novinare;
• novinari Jutarnjega koriste ih najviše - 15,5%;
• novinari Večernjega koristili su ih u 9,9% tekstova;
• novinari Vjesnika izvještavali su s konferencija za novinare u samo 3,61%
tekstova.
Zaključak
U sve tri dnevne novine najviše je prostora dano radu gradskih uprava, i to u 48 obja-
vljenih tekstova (16,1%), radom policije bavilo se 28 tekstova (9,42%), dok ih je radu
političkih stranaka bilo posvećeno 18 ili 6,06%. Radu nevladinih udruga, stručnjaci-
ma, te zanimljivim događajima i osobama dano je manje prostora. Mada su u sva tri
dnevnika nevladine udruge bile na prvome mjestu izvora neslužbenih podataka, o nji-
hovu je radu objavljeno samo 30 tekstova, odnosno 10% ukupnoga broja. Taj podatak
pokazuje kako lokalni novinari još nisu prepoznali vrijednosti koje imaju nevladine
udruge, odnosno njihovu ulogu u izgradnji zajednice i društva.
Istraživanje je pokazalo kako lokalni novinari u velikom postotku imaju povjere-
nja u službene izvore informacija koji dolaze od lokalnih i regionalnih vlasti, gradova
i županija. S druge strane, zanimljivo je kako se ti novinari najčešće žale da lokalne
i regionalne vlasti pokušavaju ograničiti, pa i spriječiti slobodan protok informacija.
Pokazalo se i to da u tekstovima lokalnih novinara nedostaju različita mišljenja, jer
samo je u 10% tekstova naveden i drugi izvor informacije, zatim da se u lokalnom iz-
vještavanju nedovoljno prate civilno društvo, građani i njihove potrebe i problemi, da
lokalni novinari nisu usmjereni na izvještavanje o cijeloj zajednici u kojoj žive i rade,
te da su zapravo ovisni o službenim izvorima informacija.
Literatura
IWPR - Handbook for Afghanistan journalists , p. 22,
Drago Bobić-Što s događajem/ O umijeću novinskog obavještavanja“,
Informator Zagreb, 1987
Najil Kurtić : Kod novinarstva, str. 139, Media plan Institut sarajevo 2006
Raul Ramirez - Exploring Civic Journalism, a training manual for journalist
and journalism trainers, www.ejc.nl
KATANČEVIĆ 151
152 UTJECAJ GLOBALIZACIJE NA NOVINARSTVO
EUROMAGAZIN NA HTV-u:
EUROPA NA JAVNOJ TELEVIZIJI
Kako učiniti Europu, a potom i Europsku
uniju zanimljivom gledateljima?
Tena Perišin
PERIŠIN 153
Tena Perišin je dugogodišnja televizijska novinarka koja
se uz rad u praksi, sve više posvećuje analizi medija. Di-
plomirala je sociologiju, komparativnu književnost, engle-
ski jezik i književnost. Magistar je društveno-humanisti-
čkih znanosti iz područja filologije. Stručno se usavršavala
na američkim sveučilištima. Godinu 1984/1985. provela je
baveći se istraživanjem filma na poslijediplomskom studi-
ju na Harvardu, na Odsjeku za vizualne umjetnost (Car-
penter Center for Visual and Environmental Arts, Harvard University), a godinu
1994/1995. provela je na Syracuse University, na Odsjeku za radio i televiziju.
Multidisciplinarno obrazovanje pružilo joj je temelj za rad na Televiziji gdje se
istakla kao novinar, reporter, urednik i voditelj projekata. Televizijsku karijeru zapo-
čela je početkom osamdesetih na HTV-u (tadašnja Televizija Zagreb). Godine 1996,
sa skupinom istaknutih novinara Hrvatske televizije, prelazi na privatnu televiziju,
te u produkciji TV Mreže pokreću Informativni program, koji je u to vrijeme, bio
jedina konkurencija HTV-u.
Nakon što je TV Mreža prestala s radom, početkom 1999. Tena Perišin prihvaća
mjesto zamjenice direktora Programa na južnoslavenskim jezicima na Radiju slo-
bodna Europa u Pragu. Krajem 2000. vraća se na Hrvatsku televiziju gdje prvo radi
kao urednica Dnevne redakcije, a od 2003. kao urednica Redakcije vanjske politike,
te kao pomoćnica Glavnog urednika Informativnog programa. Istodobno, radi kao
voditeljica projekta digitalizacije Informativnog programa.
Od 2003. nositelj je nastave na predmetu Televizija na Studiju novinarstva na
Fakultetu političkih znanosti. Predaje i organizira praktičnu nastavu na II, III i IV
godini.
Nagrađena Godišnjom nagradom Hrvatske radio televizije za 2003., te dobi-
tnica nagrada HND-a “Zlatno pero” 1990., te dvije nagrade “Marija Jurić-Zagorka”,
1998. za najbolje uređenu emisiju, a 2002. za najbolju reportažu.
Jedno od pitanja koje se nameće televizijskim urednicima u Europi jest kako predstaviti
Europu u televizijskim programima. U Europi postoje brojni magazini, a zajedničko im
je da u svom nazivu imaju prefiks ili riječ koja upućuje da je sadržaj emisije Europa.
Satelitski kanal EuroNews emitira 24 sata na dan na sedam jezika: engleskom, fran-
cuskom, njemačkom, portugalskom, talijanskom, ruskom i španjolskom. Pokrenut je
1993. kao prvi paneuropski kanal i za razliku od drugih sličnih news-kanala, Europa i
europske teme ondje su na prvome mjestu.1 U nekim zemljama postoje i dnevne emisije
koje prate događaje u Europi, a glavni im je cilj poticati zajedništvo i zajedničke europ-
ske interese. Naime, i u informativnim programima Zapadne Europe, zbog dominacije
američkih medija, u selekciji vijesti dominiraju one s područja Sjedinjenih Država, pa u
tom slučaju famozni informativni faktor “lokalnosti” ili “blizine” događaja gubi važnost.
Tako je moguće da će u informativnim emisijama čak i javnih televizija u Europi priro-
dna katastrofa s jednakim brojem žrtava imati veće izglede da se uvrsti u vijesti ako se
dogodila u SAD umjesto u Češkoj ili maloj Sloveniji. Prevlast američkih tema, američkih
formata, posljedica je globalizacije i Europa se s time hvata u koštac na različite načine.
1
O satelitskom kanalu EuroNews više na http://www.euronews.net.
PERIŠIN 155
Dominacija američkih serija i filmova prisilila je Europsku komisija da direktivom
Televizija bez granica postavi formalne okvire za djelovanje medija. Taj je okvir vrlo
širok, a najvažniji je cilj direktive zaštititi europski proizvod, u čemu su najzaštićenije
upravo stare članice Europske unije. Pritom su dominantni interesi tržišta, a interesi
građana, odnosno javni interes ostaje postrani. Međutim, i direktiva se odnosi uglavnom
na zaštitu europskog programa, a ne bavi se njegovim sadržajem niti nameće - niti smije
nametati - način na koji će se govoriti o Europskoj uniji. Bitan kriterij za odabir teme u
novinarstvu, pa tako i u televizijskome trebalo bi da budu i odavna opisane “vrijednosti
vijesti” ili “informativni faktori” (v. Stantić - Perišin 2003: 71-100). A te su vrijednosti
pod sve većim pritiskom novca, oglašivača, komercijalizacije i konkurencije. Zbog toga
kriteriji selekcije vijesti koji govore o potrebi da se emitiraju važne i zanimljive informa-
cije gube korak u utrci s činiocima koji teže za pojednostavnjenjem slike stvarnosti.
Stoga se upravo zbog potrebe za europskim temama u program uvode posebne
emisije koje obrađuju teme vezane za eurointegracije. U zemljama koje su duže člani-
ce EU nema posebnih programa sa svrhom da se objasne mehanizme funkcioniranja
Unije, ali se potiču koprodukcije, te informativne emisije u kojima dominiraju eu-
ropske teme. Tako se na njemačkom ZDF-u (Zweites Deutsches Fernsehen) emitira
svakodnevna informativna emisija Europa Heute s pregledom vijesti iz Europe, jer je
uredništvo Informativnog programa procijenilo kako postoji potreba za informira-
njem građana o tome što se događa u zemljama koje su im vrlo bliske mnogo čime, pa
i zajedničkom europskom politikom. Naime, i u Njemačkoj se u središnjoj informati-
vnoj emisiji ZDF-a događaji iz drugih europskih zemalja tretiraju kao vanjskopolitič-
ke, pa u konkurenciji s velikim svjetskim pričama nerijetko – ispadaju iz selekcije.
PERIŠIN 157
U utrci s komercijalnim televizijama, emisija Euromagazin u sezoni 2005/ 2006.
dobiva loš termin, u 16 sati na Prvom programu, s time što se emitirala tjedno, utor-
kom, poslije dječjeg crtića Nora Fora, dok su na Drugom programu išle Vijesti na
Drugom, namijenjene istoj ciljnoj publici. Unatoč tome, ekipa Euromagazina pona-
šala se kao da je dobila udarni termin. Urednica projekta T. Perišin, urednici-voditelji
Tina Šimurina i Dragan Nikolić, te redatelj Mladen Šimunov postavili su jasne ciljeve:
posrijedi je emisija javnog sadržaja, a u obradi treba slijediti osnovne principe javne
televizije – poučiti, informirati i zabaviti, koje je kao gesla javnog servisa zacrtao prvi
direktor BBC-a John Reith.
Koncepcija je Euromagazina da u svakoj emisiji postoji nekoliko jačih reportaža,
od kojih je barem jedna vezana za poglavlja pregovora, s time da se svako poglavlje
na putu hrvatskih pregovora nastoji gledatelju ispričati na televizijski zanimljiv na-
čin. Osim snimanja u Zagrebu, maksimalno se koriste resursi regionalnih dopisni-
štava HRT-a. Bitno je da se emisija ne svede tematski samo i isključivo na mehani-
čku podršku priključenju Hrvatske EU. Da bi se, uz novinarski profesionalnu obradu
priče, postigla raznolikost i dramaturgija emisije, može se reći da su u prosjeku dvije
trećine emisije domaće priče, a jedna trećina europske, tj. one koje govore o pro-
cesima i događajima u Europi. Nastoji se da se ne ponavljaju slične priče vezane za
prilagodbe zakonodavstva drugih zemalja članica ili korištenje europskih fondova
nego se pokrivaju i velike vanjskopolitičke europske teme kroz rubriku Eurovijesti,
priloge za koje se koristi EVN-razmjena (imigranti u Španjolskoj, ptičja gripa itd)
ili reportaže snimljene na terenu. Namjeru da educiraju i informiraju imaju i stalne
rubrike kao što su Abeceda EU, Povijest EU, Pitanje i odgovor... Emisija je unatoč
lošem terminu ljeti postizala gledanost od četiri, a u zimskim mjesecima čak devet
posto, sa shareom (postotkom onih koji su u to vrijeme uopće gledali televiziju) i do
30 posto.
S obzirom na termin, to se može proglasiti uspjehom, jer, kako smo u početku
zacrtali, Euromagazin ne smije biti emisija-geto o Europskoj uniji, Bruxellesu i poglav-
ljima pregovora nego prije svega magazin s europskim i domaćim temama u kojima
televizijski novinari znaju na najbolji način iskoristiti prednosti svog zanata – a to su
tekst i slika.
Kritike su uglavnom pozitivne, a vrijednost emisije prepoznali su i medijski struč-
njaci, pa je Euromagazin u sezoni 2005/ 2006. dobio tri nagrade: Robert Schuman,
koju dodjeljuje Delegacija Europske komisije i Hrvatsko novinarsko društvo za najbo-
lju televizijsku emisiju koja obrađuje europske teme, Erasmus Media Award, koju do-
djeljuje Europski institut za obrazovanje i medije, te Velebitsku degeniju Hrvatskoga
novinarskoga društva za najbolju reportažu o ekološkom otpadu, koju je kolega Ante
Kolanović iz Zadra objavio upravo u Euromagazinu.
PERIŠIN 159
do troši novac. Goran Rotim ponudio je da osnuje stalni, tzv. EU-tim novinara među
kojima bi svaki trajno pratio samo jedno područje i za to se trajno obrazovao i usavr-
šavao, uz njihovu pomoć.
Tim je uskoro formiran u sljedećem sastavu:
Poglavlje 1 (Sloboda kretanja roba) Dražen Miočić
Poglavlje 2 (Sloboda kretanja radnika) Damir Smrtić i Tanja Kuturovac
Poglavlje 4 (Sloboda kretanja kapitala) Lamija Alečković
Poglavlje 8 (Tržišno natjecanje) Tončica Čeljuska i Miro Aščić
Poglavlje 10 (Informacijsko društvo i mediji) Sanja Gvozdanović
Poglavlje 11 (Poljoprivreda i ruralni razvoj) Sandra Križanec Medić i Sani Lukić
Poglavlje 13 (Ribarstvo) Mari Martinis i Zdravko Kleva
Poglavlje 16 (Porezi) Darko Šokota
Poglavlje 19 (Socijalna politika i zapošljavanje) Ivana Alfier i Danijela Mudrić
Poglavlje 22 (Regionalna politika i koordinacija
strukturnih elemenata) Martina Kiseljak
Poglavlje 23 (Pravosuđe i temeljna ljudska prava) Ružica Renić Andrijanić
Poglavlje 24 (Pravosuđe, sloboda i sigurnost) Alenka Marina
Poglavlje 27 (Okoliš) Franka Jović, Ivanka Bukulin
i Kornelija Benyovsky Šoštarić
Poglavlje 32 (Financijska kontrola) Gordana Gelenčer
Prate se ona poglavlja Aquisa za koja se drži da će biti teža ili srednje teška za pregova-
ranje, a to su i medijski atraktivnija poglavlja.
Svaki novinar EU-tima dobio je zadaću: upoznati hrvatske i europske pregovarače
u svome poglavlju, pratiti sve novosti u procesu pregovora, a posebno - i osobito po-
zorno - proučavati iskustva drugih, bivših tranzicijskih zemalja u procesu pristupanja.
Na temelju tih iskustava i znanja i uz pomoć kolega na drugim javnim televizijama
unutar EU-25, novinarima će biti lakše pratiti pregovore. Najvažnije pak što se od
novinara očekuje jesta da svoje područje toliko upozna da bez straha uzmogne pre-
vesti jezik diplomacije u jezik televizijskog novinarstva, dakle jednostavno, razumljivo
i vizualno prenijeti pregovore o pojedinim poglavljima gledatelju, i pritom zadržati
razinu profesionalnosti i nepristranosti.
Unatoč svim naporima koje HTV čini da novinari koji prate europske integracije
budu profesionalni i dobro potkovani znanjem, unatoč naporu da specijalizirana emi-
sija bude relevantna i zanimljiva, ne može se reći da se europske teme često probijaju
do Dnevnika ili udarnih emisija. Prime time najčešće je rezerviran za komerijalne sa-
Zaključak
Sveprisutna tabloidizacija medija velika je prepreka objektivnu, profesionalnu i nepri-
stranu novinarstvu. Europska unija i 25 poglavlja Aquis communaitairea, Zajedničke
(pravne) stečevine EU, nisu lako štivo. Zadaća je javne televizije sve događaje, pojave i
procese vezane za navedena područja približiti gledateljima televizijskom slikom i ra-
zumljivim jezikom. U idealnom bi svijetu rasprava o potrebi da se na televiziji govori o
onom što je relevantno i važno za živote građana bila bespredmetna. U vremenu pak
kada se preko televizijskih programa vodi bespoštedna bitka za tržište i marketinški
udio, potrebno je i u ovom slučaju promišljanje o tome što i kako govoriti o Europi i
njenim mehanizmima, a da to onda netko i gleda.
Izvori i literatura
Perišin, Tena: «Profesionalni kriteriji selekcije vijesti i utjecaj javnosti», Politička mi-
sao 41(2004) 2: 85-93.
Stantić, Geza - Perišin, Tena: «Profesionalni kriteriji selekcije vijesti na HTV-u»,
str. 71-100, u: Geza Stantić: Politika u programu HTV-a. HHO, Zagreb 2003.
Internetske stranice
http://www.euronews.net
http://www.ec.europa.eu/avservices/ebs/schedule.efm
http://www.mvpei.hr/ei/default.asp?ru=325&sid=&akcija=&jezik=1
PERIŠIN 161
162 UTJECAJ GLOBALIZACIJE NA NOVINARSTVO
KAZALO & INDEX
A D
akreditacija, 89 Dahlgren, 66
Anić, 133 digitalna tehnologija, 69
anketa, 133-135 Digl, 99
Antolović, 77
Asendorp, 24 E
Edmonds, 120
B elastični modeli obrazovanja, 93
Baacke, 19 Enzenberger, 22
Bachman, 148 erozija medijskog tržišta, 39
Bagdikian, 64 ESOMAR-WAPOR, 136
Basil Bernstein, 19 etički kodeks, 77
Baudrillard, 22 euromagazin, 155
Bauer, Thomas A., 12, 13, 16, 17 Europska unija, 156, 157
Bearns, 148 europske teme, 156
Bertrand, 77 eu-tim, 159
Bešker, 76, 146
Biškup, 135 F
Bošnjak, 138 Faβler, 27
Brants, 67 feminizacija profesije, 87
Brautović, 117
Brecht, 22 G
Broom/Dozzier, 92 Gavranović, 29, 33
Burkardt, 78 globalizacija, 36, 51, 53, 119
globalna televizija, 70
C pozitivna globalizacija, 70
Car, 59 kulturnih industrija, 69
Cassirer, 24 medijska i kulturna, 62
CATI, 136 Grunig, 91
CIPR, 90
civiliziran dijalog, 43 H
Clinton, 40 Habermas, 19
Cutlip, Center, Broom, 87, 89, 94 Hall, 27
Haslam, 88
Č Health, 92
Čolović/Vuković, 98 Held, 62
R V
Raboy, 66 Verčić, Beteke Van Ruler, 88
reklama, 98 Vilović, 29, 74, 73
Rössler/Krotz, 27
Rumphorst, 61 W
S Wagner, 16
Schmidt, 13 Wangnleitner, 37
Scholl/Weischenberg, 25 White, 37
Selhanović, 109 Wilke, 20
Shah, 120
Spahić, 98 Z
Stantić/Perišin, 156 Zelenika, 133
Stiglitz, 44
Swertz, 26
INDEX
A linguistic competence, 19
accrediation, 85 rhetorical competence, 19
communicative competence, 19
C commercial model, 119
civil society, 21, 51 commerical communication, 120
competence, 13, 16, 23 communication competence, 17
media competence, 18, 19, 25 communication society, 21
M T
media communication, 16 tabloidization, 75
media education, 26 theoretical approach, 23
media literacy, 25 cultural approach, 23
net-media, 15 emancipative approach, 23
empirical approach, 23
P normative-critical approach, 23
public service, 61 pragmatic approach, 23
public television journalists, 155 trivialization75
professional education, 85