BIBLIOTEKA 1000 CVJETOVA

1000 CVJETOVA

Knjiga 28.

Urednik: VLADIMIR JAKOLIĆ, prof.

Drago Plečko
MOJI SUSRETI S JOGIJIMA

Copyright © za hrvatsko izdanje:

VB.Z., d.o.o.. 10010 ZAGREB, Goranska 12
TeL 01/6235-419 i faks. 01/6235-418
e-mail: info@vbz.hr

Za nakladnika-, Boško Zatezalo

Korektorica Sefija Ibrahimpašić
Grafička priprema: V. B.Z. studio
Tisak; Tiskarna LJUBLJANA d.d., Ljubljana. 2001.

CIP-Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Zagreb
UOK 294.563(540) 298

PLEĆKO, Drago
Moji susreti s jogijima : Radha Soami –
konačno proročanstvo / Drago Plečko. –
Zagreb : V. B. Z. 2001. (Biblioteka 1000
cvjetova - knj. 28)

ISBN 953-301-084-X (tvrdi uvez). • ISBN

953-201 -092-0 (meki uvez)

410219031
ISBN 953-201-084-X (tvrdi uvez)

2
 Drago Plečko

Moji susreti s
jogijima
“Radha Soami – konačno proročanstvo”

3
 OSOBE I POKRETI
O KOJIMA PIŠE DRAGO PLEČKO

- MAJSTORI SANT MATA

- SAI BABA
- MAHARISHI MAHESH YOGI
- KUMARA SWAMI
- SWAMI NARAYANANANDA
- SHIVABALAYOGI
- POONJAJI
- SRI SIDDHESHWAR BABA
- SWAMI MAKESHWARANANDA
- HARE KRISHNA
- SATYAM NADEEN
- BYRON KATIE
- WILLIAM BUHLMAN
- ROBERT MONROE
- SCIJENTOLOGIJA

4
Istina će te osloboditi,
ali prvo će te razbjesniti.

vlč. Chad O'Shea

5
 SADRŽAJ

Predgovor …………………………………………….…..……. 7
Namaste Indija! ………………………………………..………. 13

1. Let it be - Neka bude ………………………………….….…. 15

2. Božji oklop ………………………………………….….…… 31
3. Mačak na vrućem limenom krovu ………………………..…. 52
4. Odavde do vječnosti ……………………………..…………. 88
5. Zvijer iz Ida …………………………………………………. 116
6. Brijeg svjetlosti ……………………………………………… 124
7. Zvjezdane staze ……………………………………………… 136
8. Do posljednjeg daha ………………………………………… 156
9. Peti element …………………………………………………. 168
10. Tko pjeva, zlo ne misli …………………………………….. 191
11. Yoga goes to Hollywood …………………………….…….. 199
12. Bogovi su pali na tjeme…………………………….………. 208

Pogovor ………………………………………………………… 215

Biografija ………………………………………………………. 218

6
 PREDGOVOR

Iscjelitelj svih tvojih bolesti jest

sjećanje na Mene. Ne zaboravi to.

Baha'u'llah

Radha Soami je ime Boga. Boga na najvišoj od niza razina postojanja. Tako
govori tradicija kojoj su pripadali Guru Nanak, Kabir, Maulana Rumi, Shamus-i-
Tabriz, Soamiji Maharaj, Hazur Baba Sawan Singh, Kirpal Singh, Sant Darshan
Singh i mnogi drugi prosvijetljeni mudraci. Propovijedaju Surat Shabd jogu,
najviši oblik joge koji sam sreo. Po njima, donja su tri nivoa postojanja pod
kontrolom negativne energije ili gospodara Kala Niranjana. On će nam ovaj svijet
učiniti neodoljivim i okovati nas okovima želje, čežnje, taštine i strasti tako da
ćemo se vječno htjeti vraćati u kolo iluzije materijalnog svijeta koji je onaj najniži,
ali i onaj u kojem se duhovno može napredovati najbrže. Tako, upravo zbog
apsurda, iskušenja i negativne energije kojoj se ljudska duša ovdje mora
suprotstaviti. Kirpal Singh jednom je to pojasnio na sljedeći način: »Njegova (Kal
Niranjanova) dužnost je zadržati vas ovdje, a vaša pobjeći iz ovog svijeta iluzije.«
U borbi da se istrgne iz zagrljaja Kala, čovjek je dobio sam jedno oružje - ime
Božje. Ponavljanjem Imena i osluškivanjem Zvuka s Izvora Kreacije može se duša
ljudska vinuti iznad nižih svjetova i doseći svoj Izvor - Boga.
Varljivi tehnološki napredak nije ugrozio drevne spiritualne istine, a još je
manje ovaj svijet učinio boljim. Nikada ranije medicinska znanost nije bila
razvijenija, ali se isto tako nikada nije umiralo od bolesti na strašniji način nego
danas. Nikada ranije tehnologija nije bila razvijenija, ali se isto tako nikada nije
umiralo od gladi i bijede kao danas. Nikada ranije sustavi komunikacije nisu bili
toliko razvijeni, ali isto tako ljudi nikada nisu slabije komunicirali jedni s drugima
nego danas. Zlo na magičan način hrani umove i ono nad čime su se ljudi još jučer
ježili najatraktivnija je vijest s naslovnice novina. Ubijanje, silovanje i sadizam
pune novine, televizijske programe, filmove, knjige i dobra je samo ona vijest koja
je loša. Serijski ubojice i pripadnici podzemlja postaju popularne medijske ličnosti,
dok ova fascinacija zlim lagano prodire u kolektivnu svijest. Upravo su grandiozni
popisi nuklearnog arsenala, kao i kalkulacije koliko bi puta isti mogli uništiti ovu
našu, kako to sarkastično kažu, »jedinu Zemlju«. Pet tisuća godina povijesti nije s

7
dnevnog reda skinulo najsvirepije ratove i političke obračune, pa je umjesno
pitanje U.G. Krishnamurtija postoji li uopće evolucija kada su ljudi u pitanju. Jer,
nakon svakog novog zuluma, čuje se ona poznata histerično-patetična fraza »Da se
više nikada ne ponovilo«. Dogme velikih vjera već davno nemaju stvarnog utjecaja
na svijest pojedinaca, a Carl Gustav Jung zlosutno najavljuje da je smrt velikih
religija na pragu, kako kaže, zbog toga što mitovi koji se ne razvijaju jednostavno
odumiru. Ljudi će u božjem hramu satima klečati i moliti da im grijesi budu
oprošteni, ali drugima oprostiti neće. Koliko je Jung u pravu vidimo i po tome što
se nepoštenje često zamjenjuje riječju sposobnost, a samo sablasni udarci sudbine
pretvaraju nemilosrdne pohlepnike u molećive depresivce. Vrhunac je pesimizma
novog doba razmišljanje već spomenutog U.G. Krishnamurtija: »Ljudsko je
mišljenje nastalo iz neke vrste neurološke greške u ljudskom tijelu. Zato je sve
rođeno iz ljudske misli destruktivno...«. Ljudsko je mišljenje uvijek rezultat
naslijeđenih ili stečenih predrasuda i preduvjerenja, pa prema tome, nikada nije
odraz objektivne stvarnosti. Stvarnost je ono što mi vidimo kao stvarnost i
nesavršenost je čovječja notorna činjenica. Zato se kaže da je savršenom čovjeku
potrebna pravda, a nesavršenom milost.
Materijalna dominacija izbacila je u prvi plan disciplinu koja je zasjenila sve
ostale ljudske djelatnosti - ekonomiju. A. kako to kažu inače sporni teoretičari
zavjere, najbolje se prodaje ono loše i neefikasno. Cipele moraju biti loše, a
automobili što prije trošni kako bi se moglo prodati nove. Ako neka tvrtka na
tržište izbaci lijek protiv gojaznosti najbolje je da on bude neefikasan. Ljudi će
mjesecima kupovan lijek koji uopće neće imati učinka, pa će zatim prijeći na neki
novi, koji također neće imati učinka, te će mušterije preuzeti i treća tvrtka. Bude li
prva efikasna, neće biti posla za one poslije nje.
Zvuči nevjerojatno, ali ima čak i onih koji ne misle da bi ispunjenje jednog
od snova modema čovjeka - pronalaženje lijeka protiv raka - bilo nužno dobro,
istina je da bi to mogao biti odličan posao, ali isto je tako istina da bi prosječni
vijek umirovljenika opasno narastao, a time ionako preveliki troškovi za mirovine.
Teško je u zemlji koja ima, recimo, pet milijuna umirovljenika zamisliti poremećaj
koji bi izazvalo prosječno produljenje ljudskog vijeka za pet godina. Bilo bi to 300
milijuna mjesečnih mirovina više! Ne daj Bože da još netko izmisli lijek protiv
kardiovaskularnih bolesti. I bez svih tih umirovljenika, sada u svijetu dnevno od
gladi umire oko 10 tisuća djece. Ljudi su materijal koji nikome ne treba. Ispada da
je poticanje na razmnožavanje zločin protiv čovječnosti. S druge strane se čini da
je sve upravo tome podređeno. Izazovna moda, pornografija, filmska industrija,
TV-programi, glazbeni hitovi, opće prihvaćena pravila društvenog ponašanja,
kozmetička superindustrija, estetska kirurgija, opsesija mršavljenjem, čak
industrija parfema koja koristi feromone, sve je to u službi ljudske ženke, da kada

8
za to dođe vrijeme, uhvati mužjaka i ispuni svoju funkciju. Dakle, ovaj je svijet
daleko od savršenog i programiran je na puko preživljavanje.
Autori poput američkog fizičara Franka Tiplera misle da fizika može
predvidjeti budućnost svemira do kraja vremena, a ističe da će taj svemir biti živ
još najmanje 100 milijardi godina. Dakle, još traje njegovo rano djetinjstvo. Kako
kaže Tipler, na kraju će se vremena ispuniti biblijsko proročanstvo, jer će biti
moguće tehnologijom nalik kompjuterskoj rekonsturirati svaku osobu koja je ikada
živjela na Zemlji. Uskrsnuće tako postaje fizikalna mogućnost. Tipler navodi da
svaki čovjek ima 110 000 gena i dovoljno je orijaškom kompjuteru budućnosti dati
podatak baziran na određenim sekvencijama u DNK, pa da ovaj može izbaciti sve
mogućnosti - one koji su živjeli i one koji nisu postojali, ali su mogli. Gledano
Tiplerovim očima, faza u kojoj se nalazimo primitivni je i gotovo eksperimentalni
početak hoda prema nečemu što danas ne možemo dokučiti ni znanstvenom
fantastikom. Upitno je i koliki su stvarni duhovni dometi onih najrazvijenijih. Ono
što je danas krajnji sagledivi cilj moglo bi sutra u zgradi duhovnih dostignuća biti
prizemlje.
Poviješću drmaju ideologije čija je putanja u pravilu od nekritičnog
obožavanja do kraja na »smetlištu povijesti«. Najzvjerskiji zločini jednom su
oslobodilački, hvalevrijedni čin, a drugi put nešto nad čime se svi zgražaju.
Obožavani vođe nakon smrti postaju odvratni hohštapleri i cijela se ta dogovorena
laž vrti u nedogled. Interes je odavno prevladao bilo kakove humane principe, a
sve je više onih koji od ovog svijeta bježe. Jer, nakon pedesete godine kao da više
ne postoje dobre vijesti. Čovjek može saznati da mu je sin postao ovisnik o
drogama, da je prekasno da spriječi bankrot svog poduzeća ili da mala mrlja na
plućima znaci početak kraja. Može se jednostavno srušiti pogođen infarktom,
moždanim udarom ili haubom poludjelog, pijanog vozača. Godine donose svijest o
ruletu koji se zove život i o statistikama koje nam, kako vrijeme prolazi, pokazuju
sve manje sklonosti. Javlja se pitanje o stvarnom smislu tih nekoliko decenija
življenja začinjenih bespoštednom bitkom, bolom i strahovima. Opet se kao
mogući nameće odgovor da smo samo genetski materijal u biološkoj sudbini vrste,
cigla u materijalnoj evoluciji za koju čak nije izvjesno u kojem se pravcu kreće.
Izgleda da čovjek biološki prvenstveno teži što bržem sazrijevanju u svrhu
ispunjenja svoje reproduktivne funkcije. Neki biolozi dokazuju da ljudi intuitivno
odabiru onu vrstu hrane koja ubrzava njihovo biološko sazrijevanje, a ne onu koja
je najzdravija i omogućava im dulji život. Uostalom, ne volimo li najviše upravo
ono što nam najviše šteti?
A ipak, čini se da je ljudski život najdragocjeniji dar i da i onaj naizgled
najbanalniji među njima ima u širem, kozmičkom planu, vrlo važno mjesto. I sada
počinje panična potraga za sudbinom i svrhom individualne svijesti, potraga za
izvjesnošću koja će ukloniti strah.

9
 Hazur Baba Savan Singh - »Veliki majstor«

Takvo ozračje pesimizma i nezadovoljstvo ponuđenim rješenjima mnoge je

tragače navelo na istočnjačke i srodne filozofije. A i tu ima svega, od vikendaških
psihotehnika kratka daha do ekstremnog asketizma i potpune predaje egzotičnim
religijama. Nedostatak autoritativnih i vjerodostojnih primjera vrhunskih
dostignuća u duhovnoj evoluciji daje mjesta grotesknim surogatima u liku raznih
vrača-pogadača, vidjelaca aure, astrologa, samo proglašenih gurua, majstora za
prečice kojih nema, te propovjednika disciplina koje ne zahtijevaju ni napor ni
vrijeme.
Ova knjiga ne pokušava nikome sugerirati kojim putem treba ići, niti je
pisana s nekim altruisričkim motivom. Ona je moj dug ljudima od kojih sam stekao
sva znanja i iskustva, onima koji, vjeruju da se knjige pišu za ljude koji će od njih

10
imati koristi. Koliko će ih biti sasvim je nevažno. Kada je jedan "novinar"
utjecajnog američkog lista ponudio Hazur Babi Sawan Singhu da napiše
reportažu o njegovoj misiji i time s filozofijom Radha Soamija upozna milijune
ljudi, veliki je guru to odbio. »To bi samo na suptilni način pothranjivalo vašu
taštinu - objasnio je - jer oni koji su sazreli za Nam (Ime Božje) doći će do mene i
bez vas...« Zato je naivno zavaravati se da bilo tko može dati nešto više od vrlo
skromnog doprinosa.
U ovoj se knjizi radi o pregledu saznanja do kojih sam došao za vrijeme
dvadesetpetogodišnjeg traganja za spiritualnim istinama istoka. Također, ova
knjiga ni u kom slučaju ne ukazuje na superiornost istočnjačkih učenja nad
kršćanskom mistikom, jer će učinkovitost nečije prakse prije svega ovisiti o
iskrenosti i naporu uloženom od strane aspiranta. Procjene vrijednosti određenih
učenja i osoba sasvim su subjektivne, onakve kakvima ih doživljavam na bazi
osobnog iskustva. Neugodni detalji iz života slavljenih istočnjačkih vjeroučitelja
nisu izbjegavani ni u jednom trenutku, dapače, biti će vjerojatno iritantni i hladan
tuš za još uvijek vruće i novopečene tragače. Sigurno im se neće dopasti ni moje
mišljenje da i najveći gurui ne mogu utjecati na tijek njihova ovozemaljskog
života, a još manje mogu rješavati svakodnevne probleme pred koje ih život
stavlja. Ni najponiznijim se molitvama ne može isposlovati mimoilaženje gorke
čaše žuči koju nam je namijenio Stvoritelj. Zato uživajte u ljubavi onih koji vas
vole i koje volite, do kraja i bez ostatka. Sa zahvalnošću uživajte u trenucima sreće
i ne gubite vrijeme boreći se za prestiž i društvo moćnih, jer doći će dan kada ćete
žaliti za svakim propuštenim trenom ljubavi i suočiti se sa onime što vam On
zapravo želi reći. Volite sve, i neprijatelje svoje, jer vaša mržnja ne izjeda njih već
vas same. Zapamtite: njihova bol će sutra biti vaša. Ne zavaravajte se da će svijet,
osvetite li se svojim neprijateljima ili ih na trenutak istisnete, prestati ići svojim
putem. Ovaj svijet može dalje bez svakog, pa tako i bez vas.
Sveci Sant Mata jasno upozoravaju da je Ime najveća milost, te poštedu od
udaraca ovog, prolaznog svijeta zapravo nema smisla tražiti.
Nije li dovoljan primjer jednog od najvećih medu njima, Kirpal Singha,
kojemu je umro petogodišnji sinčić, a da on nije zatražio svog učitelja Sa-wan
Singha da učini nešto i spasi ga? Uvijek je govorio ono od čega svi nastojimo
pobjeći: ništa se u ovome svijetu ne događa mimo volje Božje, ništa ovdje trajno
opstati ne može i izlaz je iz ova magična kaveza samo jedan. Da od najjačih udara
ovozemaljskih zala nije pošteđen nitko, vidimo i iz živome priče oca jedne od
najvećih svjetskih religija, Gautame Buddhe, čiji je jedinac Rahulo, kao zaređeni
monah očeva reda, umro od dizenterije u 20-oj godini života.
Jedina poruka koju smatram da treba proizaći iz ove knjige jest da ljudski
život ima jedan jedini stvarni smisao; prosvjetljenje, odnosno dosizanje nad-
dualnog stanja iz kojeg proizlazi spoznaja o besmrtnosti čovječje duše i njezinog

11
božanskog podrijetla. Prema toj spoznaji treba težiti svakog dana, kao da nam je
upravo taj dan posljednji u ovom životu. Sve su druge vrijednosti ovog svijeta
prolazne, iluzorne i zavodljive. Dahovi su ljudski odbrojeni i život je čovjeka
poput sna. Vrhunski je cilj iskoristiti dahove koji su nam preostali i probuditi se iz
sna. Ma koliko puta padali, ma koliko nas puta obuzeo očaj i čežnja za trenutkom
predaha, moramo se ponovo dizati i ići prema cilju zbog kojeg smo stvoreni.

Autor

12
 NAMASTE INDIJA!

...Proces buđenja nije nikada bezbolan, jer podrazumijeva potpuno

otpadanje ega i osobnosti, onog što mislimo da jesmo i onog s čime se
identificiramo. U nekim slučajevima, Izvor koristi pero pauna za taj prijelaz. U
drugim slučajevima, gdje je ego jak i drži nas pod kontrolom, Izvor koristi malj,
kao u tvom i mom slučaju! Pomaku iz treće u četvrtu dimenziju obično prethodi
tamna noć duše. Tada, kad smo preplavljeni očajem, ne znamo ni tko smo i više
nemamo odgovore na živome izazove, čežnja za Jedinstvom s Izvorom vodi nas
kući. Budi strpljiv jer si u rađaoni. Tvoja je čežnja putovnica za povratak doma, a
tvoje nestrpljenje da tamo stigneš posljednji pokušaj uma da te u tome spriječi. Sve
je dobro, uvjeravam te!

Frankfurtska zračna luka. Mirisi parfema šeću uz mene. Pokušavam

odgonetnuti odakle ih poznajem. Misli dodiruju oblačić sjećanja u prolazu, ali slika
se ne izoštrava. Ostaje osjećaj familijarnosti. Noge me odnose do kafeterije. gdje
ću popiti tko zna koju kavu zaredom. Živci su mi podraženi kao da ih netko češlja
perom, u prsima neka nelagoda, ali mehanički naručujem rijetku crnu tekućinu.
Prstima prebirem male, papirnate vrećice šećera. Ima bijelog i smeđeg. Hoću li
živjeti zdravije i duže ako odaberem smeđi? U sebi listam svu onu frazeologiju o
zdravim namirnicama, o »četiri bijele smrti«, medu kojima se ističu lijepi, čisti
kristali koje ću koju sekundu kasnije strovaliti u crnu tekućinu. S obzirom da idem
u indiju ne mogu drugo do nasmiješiti se na ovu fizikalnu demonstraciju jedne
religijske dogme koja govori da će se naš duh jednom rastopiti u Stvoritelju i
prividno nestati poput šećera u kavi ispred mene, Koliki su mi to rekli s potpunim
uvjerenjem u glasu, mada sami nisu znali je li to doista tako.
Nema zapadnjaka zadojenog istočnjačkim filozofijama koji nije stotinu puta
čuo da je broj udisaja i izdisaja čovječjih određen unaprijed, a tako i trenutak
njegova napuštanja fizičkog tijela. Kog se vraga napinjem oko šećera, kad mi
smeđi ne može dati ništa doli iluziju da okolo šećem zdraviji i da će ova kožna
vreća ispunjena kostima i mesom potrajati dulje. Ovaj ritual čekanja zrakoplova za
Indiju koji prati sasvim lagani »Reisefieber« prolazim već deseti put. Mogao bih
iščupati tisuću razloga zašto me stalno obuzima to isto nejasno uzbuđenje. Možda
njihanje palmi na prekrasnim plažama Kovalama, neviđeno šarenilo i vreva

13
trgovačkih dijelova Bombaja, smog ranih delhijskih jutara dok odlazim u park
hraniti majmune bananama. Ili je to potajna nada da ću otkriti neku tajnu
nedostupnu drugim turistima ružičaste kože, smiješnih kratkih hlača i straha u
očima od prosjaka koji će ih dodirivati svojim prljavim, gubavim prstima.
Prvi se put pitam zašto ponovo idem tamo, što je moj stvarni motiv da letim
prema eskadrilama komaraca i nesnosnim noćnim vrućinama koje me čekaju, uz
obvezno pitanje: što mi to sve treba? Pronalazim odgovore, jedan za drugim. A
iznutra odzvanja: nije to, nije to... Uvjeravam se u onaj dosadni kliše o potrazi za
istinom, a ne mogu ni sebi razjasniti što bi ta istina trebala biti. Kako reče jedan
vječito pijani nihilist, kada mu je votka natopila neurone, a gorčina ranih iskustava
probila branu odgojnog tabua: »Stari, ja si ne mogu zamisliti sebe kao anđela.To bi
značilo gledati u Boga i kloparati krilima. I tako to vječno. Mislim da bi bilo
samrtno dosadno...!« Jedna apstrakcija koju ne mogu dodirnuti, jedan veliki strah u
koji se ne usuđujem gledati, ne može biti objašnjenje za taj nagon i tragalački
instinkt lovačkog psa koji njuši miris nečega, a da zapravo sazna kakva je divljač
tek kad jednom do nje dopre. Nije to više ona pijana noćna rasprava dok konobaru
pada glava od umora, čekajući da nas želučana kiselina konačno otjera k vragu. A
mi tupimo o tome je li Isus bio astronaut i je li Bog zapravo zloćko koji dopušta
toliko zla na ovoj planeti.

14
 LET IT BE

Ništa nije stvarno.

John Lennon

Prisjećam se Maharishi Mahesh Yogija i mnogih sati koje sam prosjedio u

procesu transcendentalne meditacije, kad mi je bilo rečeno da ljudska pažnja
spontano kreće prema području veće sreće, a stanje bez misli, koje neki zovu
samadhi, a drugi transcendentalna svijest, situacija je kad je ta sreća maksimalna,
kad se čitav sustav stavlja u stanje svih potencijalnih mogućnosti i spontano
reorganizira u pravcu savršenog reda. Utrnuće aktivnosti uma trebalo bi nastupiti
bez ikakva napora, jer, eto, naš um žeđa za tim stanjem apsolutnog mira kuda će,
damo li mu priliku i bija mantru (kratka riječ osobite zvučne kvalitete koju se za
vrijeme meditacije ponavlja u sebi), naprosto pohitati, Maharishi je taj proces
nazvao, uz opće zgražanje onih koje to vrijeđa jer su dobri vjernici, mehaničkim
putem k Bogu, i time sebi na Zapadu zapečatio sudbinu, kao i Beatlesi, kad su
izjavili da su popularniji od Isusa Krista.
Lijepo je pojasnio i pravu istinu o našem biću. Usporedio je to s projekcijom
filma na bijelu pozadinu ekrana. Film su naše misli, a pravu narav našeg bića ne
možemo spoznati dok ne vidimo prirodu ekrana, Zaustavljanjem filma, u našem
slučaju tijeka misli, suočavamo se s ekranom kakav on zaista jest. To je stanje
spoznaja cjelokupne Kreacije na njenom izvoru. Kad jednom naučimo da ovo
svakodnevno stanje svijesti koegzistira s tom vječnom transcendentalnom sviješću,
koja je sva blaženstvo, dostići ćemo Kozmičku svijest.
Maharishi je prvi precizno sistematizirao tzv. »viša stanja svijesti« o kojima
govore sve škole joge i meditacije. Tako on govori da postoji sedam stanja
svijesti. Prvo je stanje spavanje bez snova, a drugo spavanje sa snovima. Treće je
stanje ovo naše, svakodnevno, budno, koje obično nazivamo normalnim. Stanje
bez misli, kad postoji samo iskustvo čiste svijesti ili jastva, zove se samadhi, a
Maharishi ga zove transcendentalnom sviješću. To četvrto stanje svijesti dokazao
je u svom doktoratu dr. Keith Wallace, jedan od znanstvenika koji su se
Maharishiju pridružili još u počecima njegove misije na Zapadu. Peto se stanje
svijesti zove Kozmička Svijest, a kao što sam već rekao, radi se o paradoksalnom
stanju kad je čovjek budan, a istovremeno ima iskustvo blaženstva koje donosi
transcendentalna svijest. Kad osoba, daljim razvojem, spozna da je pojavni svijet
načinjen od istog materijaia kao i njena svijest, dapače, u neku je ruku produžetak
njene vlastite svijesti, tada se nalazi u Božanskoj svijesti, kojoj je Maharishi

15
naknadno, da bi izbjegao konflikte s teolozima, nadjenuo ime Proširena kozmička
svijest. Svijest jedinstva ili gyana jest sedmo stanje svijesti, kad je sve ono što se
nalazi u pojavnom svijetu ispred nas dio nas, kad osjećamo da smo u svemu što
vidimo. Navodno je stari rishi Jaimini definirao i osmo i krajnje stanje svijesti, tzv.
Brahman svijest. Kad jogi dosegne tu najvišu razinu, on se nalazi u svemu što
postoji u svemiru, njegova je svijest proširena do krajnjih mogućih granica.

Sant Rajinder Singh - aktualni majstor Sant Mata

Neka mi Maharishi oprosti na ovom pojednostavljenju njegovih teorija, koje

su izazvale veliko zanimanje zapadnih istraživača. Kad ga je netko pitao kako on
kao čovjek u višem stanju svijesti od većine ostalih ljudi vidi bića oko sebe, on je
rekao: »... Sva živa bića, bio to pas ili čovjek, vidim onakvima kakva ona jesu, ali
me njihov oblik ne može zavarati da ne bih vidio istu božansku iskru u svakome od
njih...«

16
 Zanimljivo je da Maharishi Mahesh Yogi nikada u svoju terminologiju nije
uključio nazive poput kundalini shakti ili čakre, koji inače predstavljaju temelje
učenja klasične indijske joge. Nije ni čudo, ako znamo da pripadnici Shankarine
tradicije, iz koje dolazi Maharishi, nisu smatrali čakre realnima. Kad slušate priču
o TM-u sve se čini lakim, jednostavnim i na dohvat ruke. Bez napora do
prosvjetljenja.
Tako je govorio Maharishi. Vjerojatno je to i učinio. Uza sav trud, uz njega
nisam uspio sresti nikog drugog kome je to uspjelo. Bilo je trenutaka kad sam na
djelić sekunde dodirnuo tu prazninu u kojoj se nalazila samo moja svijest i tada
bih, uz snažan trzaj tijela, doživio bljesak bijele svjetlosti i osjetio jedan val
unutarnjeg zadovoljstva, koje bi potrajalo i nekoliko sati. Uvijek su me uvjeravali
da je ključ u nenapornom meditiranju. Um ne možemo ni na što siliti, jer će on
odgovoriti otporom i zaliti moždane puteve novim grozničavim mislima. Proces
treba biti spontan, stalno su govorili, a ja nisam nikako mogao shvatiti zašto taj
proces ne funkcionira uvijek. Teoretski, da uzmem bilo koju misao i nenapomo je
držim u svojoj svijesti, ona bi me trebala odvesti u samadhi, spontano i
jednostavno, jer je tamo najbolje i najljepše. To se, međutim, nije dogodilo. U
početku jest, a onda je taj um dokučio u čemu je trik i više na moju lukavost uopće
nije reagirao. Nikako ga nisam mogao nagovoriti da me propusti kroz vrata za koja
nisam ionako znao kuda me vode, a za ono obećanje da ću se raspršiti u brahmanu
iliti bitku, poput šećera u kavi koja mi se upravo slijevala niz grlo, nisam znao što
mi zapravo donosi. Navodno do dna svoje svijesti ne možemo kliznuti stoga što
nam to priječi stres nagomilan u živčanom sustavu. Kad se naša pažnja približava
toj najnižoj razini pobuđenosti živčanog sustava, stres je ono što nas izbaci na
površinu. Kad jednorn opetovanim, ponavljanjem mantre raspršimo stresove, put u
transcendentalnu svijest biti će otvoren.
I dok smo svi jedni drugima pjevali pjesmicu »Happy TC (transcendentalna
svijest), to you, happy CC (Kozmička svijest) to you, happy GC (Božanska svijest)
itd...« nismo ni znali je li to ugodna nepomičnost u mraku, gdje se ništa ne događa
niti miče, ili neko drugo stanje koje ionako ne možete opisati dok u njega ne
dospijete. A kad dospijete. onda ćete reći da je to takvo stanje koje se riječima ne
da opisati ili da je nemoguće to stanje opisati dok u njega ne dospijete. Trgovali
smo u svojim glavama, nudeći svoju individualnu svijest za proširenu na cijelu
Kreaciju, lukavo izbjegavajući odricanja od svjetovnih i putenih užitaka, za koje su
nam rekli da će, kad se dovoljno razvijemo, sami otpasti. A kad nisu otpadali,
počeli smo se pomalo prisiljavati da ih sami uklonimo. Mehanički put k Bogu, koji
se uvijek potkoživalo spoznajama nuklearne fizike, nije, barem na kratku stazu,
davao rezultate. Širile su se glasine o rokovima unutar kojih mora doći do
prosvjetljenja, pa je tako prvo u opticaju bilo pet godina za Kozmičku svijest, za

17
sedam bi se prosvijetlio i konj, rekli su mi s onim istim sjajem nekritičkog
entuzijazma u očima.
Godine su prolazile i ritual je počeo zamjenjivati znanje. Bilo je važno biti u
besprijekornom odijelu, uvijek s kravatom, s pruskom frizurom i ustima punim
pohvale za transcendentalnu meditaciju koja je bila jedina, a ako baš ne jedina, a
ono barem daleko, daleko bolja od svih drugih. Bila je jedina prirodna, rekli su mi.
Istini za volju, bilo je onih za koje je to u praksi bilo tako, ali su oni bili vrlo rijetki.
Do ludila me dovodilo kad su me propitivali jesam li jutros obavio svoju
redovitu meditaciju, kao da me pitaju imam li tvrdu stolicu. Vjerovalo se u tu
poluautomatsku strojnu preradu svijesti, u transformaciju čovjeka u neko čisto,
blaženo biće, koje, kad je već u visokom stupnju blaženstva, ne bi učinilo nekom
nešto loše. Maharishi je inzistirao na tome da oni koji su u sebi sretni ne čine zle
stvari drugima. Umijeće je življenja bilo u frazi »Do less, accomplish more« (»Čini
manje, postigni više«), što je nažalost, krivo shvaćeno i zato mnogima poslužilo
kao alibi za duhovnu djelatnost koja u nas ima ime ljenčarenje.
Maharishi je oduvijek bio markantna ličnost, puna humora i mekog
uvjerljivog glasa, koji nije trpio oponiranje dosadnim teoretiziranjem da bi se
ispunilo vrijeme. Vjerovao je u koncept »Ubermenscha« slijepljenog od zapadnog
biznismena i njegove potencijalne jogističke unutrašnjosti, Tako su nastali mali
Frankensteinčići, koji su nakon dva sata jutarnje meditacije lunjali s aktovkama i
bankovnim računima, stalno ponavljajući »Take it as it comes...« (»Uzmi stvari
onako kako dođu...«), prenavljajući se da s mirom promatraju pad svojih dionica
na burzi. Sasvim nepotrebno, jer transcendentalnu meditaciju možemo smatrati
upravo idealnom za modernog čovjeka, zaslijepljenog znanstvenirn svjetonazorom
i nevoljnog odreći se užitaka koje klasična joga vidi kao nepremostivu prepreku
duhovnoj iluminaciji. On ne može stvari uzmati onako kako one dođu, a da mu
upravo TM može pomoći u njegovu stilu života vidimo iz znanstvenog istraživanja
koje dokazuje da je u pitanju metoda koja pruža najdublju relaksaciju. Dapače,
jedna njemačka doktorska disertacija pokazuje da je odmor organizma praktikanata
TM-a dublji od onog korisnika autogenog treninga.
Uvijek kad sam odlazio od Maharishija osjećao sam se izvanredno, kao da
me zapljusnuo val nekog divnog mira. Upravo kad sam gotovo euforično
povjerovao da će to potrajati, ispred vrata me dočekao kakav sekretar organizacije
s facijalnim grčem, koji je trebao predstavljati osmijeh vječitog blaženstva, i dao
mi do znanja tko je ovdje gazda. Nisam nikada imao osjećaj da su ti ljudi
zlonamjerni, suosjećao sam s njima, shvaćajući tu strahovitu čežnju za smislom,
sigurnošću da se nalaze na pravom putu i da se pod stare dane neće suočiti s
užasnom istinom da su se možda u ovom životu zabunili. Godinama sam znao da
im nešto fali, ali nisam nikako mogao razaznati što je to. U putovnici za Raj nešto
je definitivno nedostajalo. Sjećam se da sam tada pomislio kako su rijetki proroci

18
koje su toliko krivo shvatili kao Maharishija. Ono što je on želio bilo je upravo
obrnuto od atmosfere koja je preuzimala glavne centre transcendentalne meditacije.
Riječ karma se nalazila na listi zabranjenih. Nju je zamjenjivao znanstveniji
izraz, stres. Ipak, Maharishi je jednom rekao da su »Karma naše misli...«. Mi svoje
živote moramo odmisliti i ta struja stalno ide prema naprijed. Meditiranjem smo je
nekako trebali odgurnuti na sporedni kolosijek, gdje bi polagano stala. Sve bi to
klapalo da nije bilo tog stalnog vanjskog podražaja koji je raspaljivao emocije, a
one su ubrzavale misaone tijekove u našim lubanjama. I koliko god čovjek
meditirao i čekao da struja spontano skrene na drugi kolosijek, bila je dovoljna
jedna jedina uznemiravajuća. opsesivna misao da toj struji poskoči napon i mi
ostavimo mantru i odlutamo jalovim putem dešavanja nekog od problema koji
muče gotovo svakog stanovnika planete. Proći će još godine dok ne shvatim odakle
je uvijek na vrijeme stigla ta opsesivna misao.
I mit o savršenom zdravlju, na kojem se radilo osobito intenzivno, nije bio
ništa drugo doli mit. Kao i svi drugi, TM-ovci umiru od teških oblika karcinoma i
drugih civilizacijskih bolesti. Doduše, za očekivati je da netko, tko meditira
nekoliko sati dnevno i tako stalno umiruje svoje živce, obično ne radi više od četiri
sata na dan, hrani se strogo vegetarijanskom hranom, ne pije, ne puši, ne pije crnu
kavu niti se druži s onima koji nisu njegovi istomišljenici, bude zdraviji od većine
ostale populacije. Još ako radi joga vježbe, zasigurno će mu to koristiti, ako je u
pitanju zdravlje. S druge strane, stvarno izgleda da nekoliko stotina radova o
efektima TM-a pokazuje da stres, neprijatelj broj jedan, kod praktikanata ovog tipa
meditacije ne ostavlja tako duboke tragove kao kod normalne populacije. Tu je
ideju osobito popularizirao dr. Deepak Chopra, negdašnji miljenik Maharishi
Mahesh Yogija i čovjek koji mu je, nakon nekoliko godina, diskretno okrenuo
leđa. Osnovao je ajurvedsku kliniku u Massachusettsu, koja je zahvaljujući
poznatim klijentima poput recimo Elizabeth Taylor, stekla zavidnu reputaciju. Dok
su ga alopatski liječnici uporno napadali, on je svojim knjigama sticao naklonost
javnosti i svoje je aktivnosti premjestio u San Diego. Navodno i sada jedini dijeli
tehnike »blaženstva« i »primarnog zvuka«, za što ga je nekoć ovlastio njegov
tadašnji guru Maharishi. Religijskih se konotacija svojeg učenja odrekao,
vjerojatno u strahu od još žešćih kritika od strane znanstvenog lobbyja, koji
pokušava ukazati na veću teoretsku nego praktičnu vrijednost iscjeljiteljskih
metoda koje propovijeda ovaj bivši višegodišnji liječnik u hitnoj službi jedne
bostonske bolnice. Neki njegov razlaz s Maharishijem tumače Deepakovim
odbijanjem da se pokori strogim pravilima guruove organizacije.
Maharishi je prvi istočnjački prorok koji je zapadnu znanost natjerao na
razmišljanje o nečemu što je do tada spadalo u indijsku mistiku. Njegova su
tumačenja procesa u ljudskoj svijesti briljantna, prijevodi vedskih klasika kristalno
jasni, a vjera u to da je upravo on poslanik koji otvara vrata Satya Yuge (Zlatno

19
doba) nepokolebljiva. Kad su ga pitali zašto njegov učitelj Swami Brahmananda
Saraswati nije pisao knjige, on je uz svoj krakteristični smiješak odgovorio; »On je
stvorio mene!« Mahesh Yogi je tako postao živuća knjiga najviših vedskih znanja,
koja su tijekom zadnja dva desetljeća trebala preporoditi zapadnu civilizaciju
umornu od ratova, ekoloških problema, droga, nasilja, depresija i bolesti. Na
njegov poziv »Meditirajte ne samo da pomognete sebi već i da promijenite ovaj
svijet nabolje« odazvali su se mnogi. Dok su ga u Indiji zavidno kudili, autoritet na
Zapadu mu je neprestano rastao, jer su mnogi od njega očekivali spas iz surovih
kandži zapadnjačke materijalističke svijesti, velikog je neprijatelja imao u Indiri
Gandhi, pa se u Indiju vratio tek dan nakon njenog ubojstva. Nije bio bolje sreće ni
s njenim sinom, pa je uskoro praktično obustavio sve projekte vezane uz svoju
domovinu.
Tih, srednjih sedamdesetih, uveden je tzv. TM-sidhi tečaj, na kojem se
trebalo ovladati siddhijima, neobičnim moćima koje opisuje Joga Sutra, klasično
djelo velikog jogija i rishija Patanjalija. Podučavala se tehnika za savladavanje 18
različitih moći, od kojih je lebdenje trebala biti ona izvana vidljiva. Tisuće novih
entuzijasta nagrnulo je na tečajeve koji su, uz ovladavanje levitacijom, trebali
odgojiti grupe koje bi izravno utjecale na kolektivnu svijest cijelog Čovječanstva.
Na individualnom bi nivou trebale ovladati neobičnim sposobnostima poput
stjecanja snage slona, nevidljivosti, apsolutne kontrole gladi, znanja o kretanju
nebeskih tijela, viđenja kozmičkih regija, čitanja tuđih misli, razumijevanja
glasanja svih živih bića, viđenja skrivenih i udaljenih predmeta, sveznanja o
unutarnjim organima, iscjeljivanja dodirom, znanja o prošlim životima, znanja o
trenutku vlastite smrti, predviđanja budućih događaja, teleportacije, itd.
U jogi postoji i tzv. osam velikih moći (mahasiddhi), a to su (prema Sant
Kirpal Singhu):

1. anima - sposobnost prodiranja u sve stvari, čak u atome, tako da se vidi

njihova unutarnja struktura.
2. laghima - sposobnost smanjenja težine, do te mjere da se može jahati na
sunčevim zrakama. To se koristi za levitaciju i translevitaciju.
3. garima - sposobnost da se postane težak kao čelik i predmete učini
takvima da ih nitko ne može pomaknuti s mjesta.
4. mahima - sposobnost povećanja na svemirske dimenzije i uvida u
funkcioniranje nebeskih tijela.
5. prapti - sposobnost dosezanja svakog mjesta, čak i Mjeseca.
6. prakamyam - moć ispunjenja svih želja.
7. vasitvam - sposobnost upravljanja i kontrole nad svim stvorovima i
elementarnim silama, poput vjetra, kiše itd.
8. ishitva - sposobnost preuzimanja uloge stvaraoca, čuvara i razarača.

20
 Maharishi Mahesh Yogi

Kad broj onih koji meditiraju dosegne 1 posto, a praktikanata »sidhija« 1

promil, u sredini koja je to uspjela doseći zavladati će blagostanje, od savršenog
zdravlja do potpune eliminacije svih oblika nasilnog ponašanja. Sjećam se da smo
žmirili danima u nekom starom švicarskom hotelu u Arosi, dok nas je nova tehnika
meditacije bacakala po mekim strunjačama. Nije to bilo odguravanje nogama, kako
su to uporno pokušavali dokazati već tada brojni neprijatelji Maharishija i njegova
pokreta. Nema nikakve sumnje da je u pitanju prvi stadij levitacije, kako to opisuju
vedski klasici. I elektroencefalografijom se došlo do spoznaje da je trenutak
podizanja tijela sa zemlje sasvim osobit glede stanja svijesti praktikanta.
Maharishi je povlačio paralelu između kolektivne svijesti čovječanstva i
fizikalnih sustava, pa je objašnjavao da zasićenoj otopini neke soli treba dodati 1%
kristalića, pa da cijela količina tvari kristalizira. Ili. da je dovoljno da svega 1%
silnica u željezu teče u istom smjeru, pa da isto postane magnetično. Vjerovao je da
to važi i za ljudsku svijest. Sve će biti harmonično i idealno, kad broj meditanata
dosegne kritičan broj koji je on izvukao iz fizike. Na istoj je osnovi razvio i tezu o
»superzračenju«. Naime, deset zasebnih izvora nekog zračenja iste frekvencije

21
neuporedivo je slabije od istog broja izvora koji zrače istovremeno, s istog mjesta.
Dakle, grupno meditiranje treba izazvati drastične promjene u okolišu, u svijesti
onih koji žive oko nas, bez obzira jesu li oni toga svjesni ili ne. Posljednji je takav
pokušaj bio summit maharishijevaca u Washingtonu, kad se umjesto najavljenih
sedam tisuća meditanata sakupilo oko 2700 ljudi, koji su trebali demonstrirati moć
TM-a tako da metropolska policija zabilježi značajan pad nasilja. Radilo se o
mjesec dana kad su meditanti »zračili« glavni grad svih Amenkanaca. Posve
uvjerljivi rezultati su izostali, čak je u jednom tjednu nasilje poskočilo u odnosu na
prethodne godine. Ipak. ostala je nada u vidu pada nasilja u preostala tri tjedna,
koji su trebali promijeniti svijet.
Originalnost Maharishi Mahesh Yogijeve tvrdnje bila je da redoslijed
duhovnog sazrijevanja ne ide standardnim putem opisanim u jogi, od pridržavanja
moralnih normi prema spoznaji, već će onaj koji ima iskustva viših stanja svijesti
automatski postati moralan, TM je tehnika koja u kratkom vremenu omogućava
praktikantu iskustvo bljeskova transcendentalne svijesti, pa je to bila baza za
Maharishijevo neortodoksno očekivanje. Ipak, stječe se dojam da su Yama, pet
pravila koja određuju što se ne smije činiti i Niyama, pet pravila koja određuju što
treba činiti, osnova za onoga tko želi koračati putem bilo kojeg oblika joge.

Pet principa Yame su1-.

• uzdržavanje od nasilja
• istinoljubivost
• neuzimanje tuđeg
• kontrola čulnosti
• odricanje od posjedovanja

Pet principa Niyame su:

• pročišćavanje
• zadovoljstvo
• askeza
• studij svetih spisa
• predanost

__________________
1
(prema Sibili, op.a.)

22
 Kad su me uveli u TM-sidhi tehniku letenja, osjetio sam intenzivno žarenje
pri dnu kralježnice. Čudna se vrućina lagano dizala prema pleksusu, dok mi je srce
strahovito lupalo.

Kad sam srce već osjećao u grlu, neka me sila naprosto katapultirala iz
sjedećeg položaja s prekriženim nogama. Bio sam opušten i definitivno je sigurno
da moje kratko letenje nije imalo nikakve veze s mišićima u mojim nogama.
Levitirao dakako nisam, pa smo diskretno taj izraz nakon nekog vremena
zamijenili terminom »letenje«. S obzirom da u dvadeset godina nitko nije doista
levitirao, tako da se koju sekundu zadržao u zraku, isti se izraz koristi i danas.
Maharishi je u meni oduvijek budio pozitivne emocije. Divio sam se
njegovoj elokvenciji i inteligenciji i uživao u njegovoj nazočnosti, ali bi me
kategorične tvrdnje da je ovom metodom moguće postići fizičku besmrtnost,
uspostaviti vječni mir na Zemlji i osigurati savršeno zdravlje populacije blago
iritirale. Bilo je tu bezbroj znanstvenih i paraznansrvenih radova, kojima se
pokušalo dokazati da se kvaliteta svijesti u sredinama gdje su meditirali praktikanti
TM-a poboljšala. Nažalost, neki su od tih radova bili neuvjerljivi, a statistike su
pokoji put pokazivale nešto drugo.
Maharishi Mahesh Yogi je doista postavio vrlo zanimljivu teoriju o tome da
ljudsko tijelo ima neograničenu sposobnost obnavljanja. Uvjet za to je proizvodnja
some unutar živčanog sustava čovjeka. Za razliku od indijske tradicije koja somu
smatra biljkom, koja može čovjeka učiniti besmrtnim, Maharishi tvrdi da se radi o
proizvodu samog živčanog sustava čovjeka, koji on zove »ljepkom svemira«. Taj
»ljepak« povezuje materijalno s duhovnim tijelom, iz čega se može zaključiti da se
povećava koordinacija duha i tijela, odnosno utjecaj duha na tijelo. Prema
Maharishiju, proizvodnja some u tijelu odvija se u stanju transcendencije. Ukratko,
ako osoba ima stalno iskustvo transcendentalne svijesti, koja koegzistira uz budno
stanje, a proteže se i na stanje sna, to se naziva »sviješću blaženstva«.
Kontinuirano blaženstvo znači, po Maharishiju, produkciju some, koja bi
mogla biti neka vrsta hormona, u dovoljnim količinama da se organizam obnavlja
neograničeno. Ukratko, ako se stalno osjećate ekstatično, kemija se vašeg
organizma mijenja toliko da se vaš životni vijek produžuje beskonačno! Mene je
uvijek mučio odgovor na pitanje je li moguće da netko bude stalno u stanju
ekstaze, da li ta ekstaza nakon nekog vremena to prestaje biti. Iz povijesti znamo
da je Ramakrishna u ekstatičnom transu, za vrijeme kojega su ga morali hraniti
tako da su mu stavljali hranu u usta, proveo čitavih šest mjeseci.
U Maharishijevu institutu provedena su ispitivanja kojima se željelo
dokazati da se za tu tezu može naći biološke dokaze i objavljivano je da su
meditanti ustvari biološki mlađi od svoje kronološke dobi. Za neke se tvrdilo da su
nakon pet godina meditacije biološki mladi za čitavih dvadeset godina, ipak, i to je

23
još daleko od fizičke besmrtnosti. U normalnoj je starosti umro Maharishijev guru,
a i sam Maharishi pokazuje jasne znakove fizičkog starenja. To je, izgleda,
primjereno dobu u kojem živimo.
Naknadno su uvedeni ajurvedski preparati s kojima se htjelo djelovati na
zdravije i dugovječnost meditanata. Radilo se o tradicionalnim proizvodima poput
amrit kalasha, za koji je dokazano da uklanja slobodne radikale u stanicama. Što je
nedvojbeno vrlo korisno kao prevencija protiv najtežih oboljenja. No, ni to nisu
sredstva s kojima bi se mogla postići fizička besmrtnost, o kojoj ćemo više govoriti
kasnije u ovoj knjizi. Tu treba napomenuti da je Mahanshi inspirirao niz korisnih
istraživanja, pa se tako došlo do saznanja da je ajurvedsko klistiranje sezamovim
uljem faktor koji može smanjiti rizik od nastajanja karcinoma na debelom crijevu,
a na sličan je način korisno i šafranovo ulje.
Dakako u cijeloj priči ima i duhovitih »gafova«, a vrhunac je tekst
američkog anti-TM-ovskog udruženja »TM-ex«, o jednom bizarnom događaju.
Naime, dok je 7000 praktikanata »sidhija« meditiralo u Fairfieldu, u američkoj
saveznoj državi Iowi, da bi se smanjio broj patoloških oblika ponašanja, netko je
navodno provalio u dobar dio automobila parkiranih ispred zgrade kupolasta
oblika, u kojoj su meditanti mijenjali svijet.
Za vrijeme tečajeva bilo je vrlo zanimljivih doživljaja. Tako nam se svaku
večer, kao slučajno, dok smo pili čaj, zalijepio neki Turčin, koji je u organizaciji
figurirao kao Šofer. U maniri pravog komitetlije, dobro je kurio pričicama »... da je
vidio meditante kako pred Maharishijem materijaliziraju cvijeće...« i slično.
Naravno, mi od uzbuđenja nismo mogli zaspati i jedva smo čekali iduće jutro da
nastavimo mantrati i dosegnemo moći iz bajki drevnog istoka. Čak mi je jedan
predvodnik tog tadašnjeg stada ovčica iz Jugoslavije u povjerenju prišapnuo kako
»... napredni sidhasi već lete amo-tamo po dvorani i hrvaju se u zraku...«. Zbog
snage argumenta, dodao je da je to vidio svojim očima. Ja sam bio u sedmom nebu,
pušio sam te bajke bez kriterija i nije bilo te sile koja bi me mogla skrenuti s
blistavog puta prema najvišim dometima svijesti. Tek sam kasnije shvatio koliku
su štetu stvarnim učenjima Maharishi Mahesh Yogija nanijeli ovakovi bojovnici
bez kriterija, koji su ionako uskoro odustajali i otišli štetu činiti nekom drugom.
Tračevi protiv Maharishija, koji se svake godine od 1. siječnja do 12. dana
istog mjeseca povlačio u osamu, kad je, prema povjerljivim izvorima, jeo samo
pistacije, množili su se. Opaki su tekstovi u zapadnim novinama podsjećali kako ga
se, nakon prvobitnog oduševljenja, odrekao John Lennon, ali i ostali »Beatlesi«.
Vjeran mu je, barem donekle, ostao George Harrison. Žute su rubrike punili
pričama koje su se doista doimale besmislenima. Netko je ustvrdio kako je
Maharishi probao zavesti ljubavnicu Paula McCartneya, pa je to bio razlog za
razlaz između gurua i slavne grupe. U svjetlu činjenice da je McCartney 1999.
godine sa svojom kćeri posjetio Maharishija u njegovu centru u Nizozemskoj i s

24
njime proveo više sati u ugodnom razgovoru, ova se tvrdnja čini potpuno
neosnovanom. Neki su tvrdili da je hit »Beatlesa«, »Sexy Sady«, ustvari aluzija na
Maharishijeve seksualne apetite. Iako će u kasnijim godinama zaredati financijsko-
seksualne afere vezane uz indijske gurue, Maharishi Mahesh Yogija je optužbama
za seksualne ponude u svojoj autobiografiji teretila jedino Mia Farrow. Pričica je,
međutim, tanka i nategnuta, valjda da smrtno dosadnoj životnoj priči glumice doda
malo »začina«. Naime, mlada je Mia imala problema s usvajanjem tehnike TM, pa
joj je Maharishi ponudio da zajedno meditiraju u podzemnoj prostoriji njegova
indijskog ašrama. Kako dalje priča Mia, Maharishi je obavio ruke oko nje, nakon
čega je ona uspaničeno istrčala iz mraka podruma, koji je inače služio za
meditaciju kada su vanjske vrućine to onemogućivale na površini.
Iz vlastitog istraživanja i iskustva mogu reći da je taj čovjek oduvijek živio
za svoju misiju, koja je, nažalost, kopnila uslijed nepopravljivo korumpiranog
Zapada, koji bez svojih bolesti ne bi ni mogao funkcionirati. Maharishijevo je
učenje bilo hit, prolazni hir, potrošna roba, koja nije mogla, nakon prvobitnog
uzleta, zadržati pažnju ljudi kojima su novac i društveni prestiž bili sol života.
Nasilno spajanje uspješnog menadžera s odricanjem jogija bio je hibrid koji je
morao odumrijeti. Instant samadhi je mogao nakratko privući dokone Amerikance,
koji ubrzo potpuno nestaju sa scene. Čitava se stvar preselila u Europu, a
Maharishi pokazuje očito negodovanje kad mu netko spomene Amerikance.
Uprkos debaklu koji je morao doživjeti u pokušaju da promijeni svijet koji je
mogao sve kupiti, prežvakati i ispljunuti, ovaj je čovjek pomogao mnogima.
Meditacija je spasila neke brakove, donijela duševni mir onima koji su je
prakticirali bez pratećeg fanatizma i histerije, mnogi su ozdravili od
psihosomatskih bolesti i priče koje su nastojale TM dezavuirati, kao opasan za
psihičko zdravije nestabilnih osoba, u osnovi nisu točne. Nema nikakvog
statističkog dokaza da je tako. Jedino nezgodno istraživanje dolazi sa Sveučilišta u
Stanfordu, gdje su navodno nakon godinu i pol promatranja praktikanata TM-a
uvidjeli da ova metoda može djelovati negativno, jer stimulira povlačenje od ovog
svijeta, katkada udaljava praktikante od njihove okoline i otežava im rješavanje
svakodnevnih problema. Nitko nije rastumačio što je to toliko dobro u ovom
svijetu radi čega povlačenje od njega treba shvatiti kao patologiju. Neki su tvrdili
da je i neurofiziolog Herbert Benson, koji je promovirao TM kao metodu koja
povoljno djeluje na moždane funkcije, ustvrdio da su efekti na mozak čovjeka isti
ponavlja li on neku od indijskih mantri ili banalne riječi poput »Coca Cola« ili
banana. Potvrdu za ovu tvrdnju nisam uspio nigdje naći, a mislim i da je bez
osnove, jer je elektroencefalografija, kojom se Benson služio, daleko preslaba
metoda da bi mogla prosuditi subjektivne vrijednosti jedne meditativne tehnike.
Moje bavljenje transcendentalnom meditacijom završilo je kad više nisam
vidio svrhe u višesatnom meditiranju. koje mi je obećavalo dobru probavu i

25
uspješnost u svjetovnim pothvatima. Ljudi koje sam sretao i koji su predano
meditirali, slijedeći Maharishijeva učenja, u pravilu su bili pošteniji od ostalih.
Ako ništa drugo, a ono zato jer su se pokušavali mijenjati na bolje. I bilo im je
stalo da promijene ovaj svijet. Maharishi je ostao jedna draga uspomena, učitelj
koji mi je dao prvi okus istočnjačkog svjetonazora još početkom sedamdesetih. U
jednoj je stvari pogriješio. Govorio je ljudima da moraju meditirati kako bi bili
uspješni. Trebao im je reći da meditiraju i ne obraćaju pažnju na uspješnost u
svjetovnim poduhvatima. Trebao ih je rasteretiti imperativa uspješnosti. On razara
živote zapadnjaka, koji ne mogu u korak s nametnutim ritmom. Trebao im je reći
ono što je meni rekao jedan veliki jogi, a što mi je tada bilo tako teško shvatiti: »...
Uvijek pobjedu prepusti drugome, a poraz zadrži za sebe. To je put joge...«
Ljubav, sila za koju su rekli da čak povezuje atome, nikada nije bila dio
vokabulara apostola transcendentalne meditacije. Patnju je trebalo izbjeći kao nešto
nepotrebno, a ne od nje učiti i sublimirati je. Ponuđeno rješenje je tehničko, ono
daje univerzalni recept i smatra da moral dolazi, kao što smo to već razjasnili,
spontano, kako se čovjek kroz ovu tehnologiju svijesti razvija. Napor u bilo kom
smislu, uključujući voljno isključivanje negativnih tendencija u vlastitom
ponašanju i razmišljanju, nije bio dio ovog unikatnog pristupa duhovnom razvoju.
Predobar marketinški pristup obećavao je brzo nešto što nije bilo lako isporučiti.
Ipak, Maharishi je, u najgorem slučaju, svakome tko je imao sreću doći s njime u
dodir, ostavio jednu vriiednu kockicu iz mozaika razumijevanja spiritualne
evolucije i uloge pojedinca u njoj. Imao sam neodoljivi osjećaj da je sam dostigao
razine svijesti o kojima je govorio, ali se nikako nije mogao načuditi kako to tako
lako ne polazi za rukom onima oko njega.
Mantre koje je davao bile su zapravo u početku jedna riječ, koju je trebalo
misliti, a ne ponavljati jezikom. Nakon godine i pola prakticiranja, meditant bi
stekao uvjete za tzv, naprednu tehniku, pa bi se originalnoj mantri dodavao još
jedan slog. To bi tako išlo do, navodno, šestog stupnja, kad bi praktikant već imao
mantru koja sadrži šest riječi. Uvijek se inzistirato na tome da su mantre riječi koje
nemaju nikakvo značenje. S obzirom da sam iste mantre pronalazio u literaturi
vezane uz hinduistička božanstva, pitao sam jednom samog Maharishija kako one
funkcioniraju u tom svjetlu. Potvrdio mi je da je to točno i objasnio da «... kad je
stanje bez misli između dviju mantri dovoljno dugo, božanstvo kojem pripada
mantra pojavljuje se pred očima onoga koji meditira...«
Bio sam nazočan kad ga je jedan praktikant ispitivao u svezi nekih svojih
iskustava, želeći mu sugerirati da je dostigao stanje Kozmičke svijesti. Cilj je bio
da on to potvrdi pred širim auditorijem, što bi koristilo osobnoj promociji istoga.
Jogi se, međutim, nije dao navesti na tanki led i uz kikotanje se našalio. Netko ga
je tako ispitivao što da čini kad ga ponavljanje mantre odvede u dubinu svijesti,
kao da tone u beskonačnost. Maharishi nije nadobudnom praktikantu, koji je

26
očekivao priznanje za svoj napredak, odgovorio ništa. Nakon kratke pauze,
promrmljao je: «... Tada samo treba ponavljati mantra, mantru...«
Oko sada već proćelavog gurua duge kose čule su se lijepe legende poput
one o njegovoj predanosti učitelju, već spomenutom Swami Brahmananda
Saraswatiju, koji je od 14. do 72. godine živio kao pustinjak u zabačenim
dijelovima indijskog potkontinenta, da bi ostatak života, do 84. godine, nosio jednu
od najviših duhovnih titula sjeverne Indije. Kad je umro, navodno je sahranjen u
kamenom lijesu koji je spušten u rijeku, a Maharishi je ronio do dna, prateći svog
gurua do kraja u punom smislu te riječi. To je činio i kasnije u životu, ne
odstupajući od svoje misije ni onda kad je ona primala gorke kritike javnosu i
gutala podvale zlobnika. Loše vijesti Maharishi nije želio slušati, jer je priznavao
samo jednosmjerne ulice popločene optimizmom. To se nije promijenilo ni nakon
što je oštro javno napadan u rodnoj Indiji, odakle je pod pritiscima bio prisiljen
otići u dvorac, negdašnji ženski samostan u Nizozemskoj, smješten neposredno uz
granicu Njemačke. Njegov su pokret silom trpali u religije, čemu se on odlučno
odupirao, a na kraju se, da bi to izbjegao, odlučio na vrlo neobičan potez. Svojim je
organizacijama u svijetu preporučio da se registriraju kao političke stranke! Valjda
je na kraju i on shvatio tko okreće ovaj svijet.
Nedavno je rekao da je siguran da iza sebe ostavlja svijet boljim nego što je
bio na početku njegove misije. Računa se da je u tehniku transcendentalne
meditacije uveo najmanje tri milijuna ljudi i nema sumnje da svijet više nikada
neće na hinduizam gledati istim očima kao prije njegova dolaska na Zapad,
Maharishi je obilježio šezdesete gotovo isto toliko kao psihodelični pokret i sasvim
je sigurno svojom »slatkom utopijom« oplemenio živote mnogih.
Njegova tvrdnja da sviješću možemo izravno percipirati najsuptilnije
prirodne zakone i izjednačavanje najfinijeg stanja svijesti s najfinijim stanjem
materije nalaze podršku u Leadbeaterovu djelu s početka stoljeća. U relativno slabo
poznatoj knjizi »Okultna kemija«, ovaj teozof razlaže periodični sustav elemenata,
ali kako ga vidi jogi s razvijenom moći »smanjenja na veličinu atoma« (anima
siddhi , po čemu »najfinije čestice« imaju naziv anu). Kasnije je više fizičara
potvrdilo točnost navoda iz ovog vizionarskog djela, koje je dalo naslutiti da će
uporaba jogističkih moći možda jednog dana koristiti i znanosti.
Neki odvažniji poklonici joge misle da nije nemoguće da jogi, koji može
percipirati subatomarne čestice, zapravo može zaviriti kroz »crvotočinu«
(»wormhole«), minijaturni prijelaz iz našeg u neki od paralelnih svjetova, o čemu
fizika govori sa sve manje skepse. Teoretski, moguće je da je ovaj naš univerzum
svojevrsnim tunelićima, tanjima od atoma, povezan s paralelnim svjetovima, no
sporno je koliko žive ti svjetovi i je li njihov vijek dovoljno dug da se u njima bilo
što razvije. Možda su ti svjetovi ono što zovu lokama, o čemu ću reći nešto više
kasnije. Vrlo je zagonetna priča o tome kako »jogi može stvarati i uništavati

27
svjetove«, a prihvatimo li njihovo shvaćanje da je cijeli svemir zapravo napravljen
od svijesti, nije isključeno da oni najveći među njima doista na neki način mogu
stvarati svjetove, u koje se može zaviriti kroz »crvotočinu«. To je točka u kojoj se
stidljivo dodiruju mistika i modema znanost, koja danas pnhvaća teze o postojanju
10, 26 ili čak više dimenzija.
Smjelijom špekulacijom dolazimo do postavke da »tuneli« kroz koje prolaze
duše osoba koje dožive kliničku smrt ili »tuneli« između nivoa egzistencije, kako
ih opisuje tradicija Sant Mat, imaju neke veze s »crvotočinama« i drugim
konceptima kojima se fizika približava metafizici.
U tom kontekstu postoji još jedna zanimljiva koincidencija. Jogi može
razviti moć »viđenja kozmičkih regija«, a nešto je slično pod nazivom »bhang«
poznato u budističkoj vipassani. U klasičnom vedskom djelu, Sri Srimad
Bhagavatam (Peto pjevanje), spomenute su više dimenzije materijalnog svijeta,
koje ne možemo percipirati standardnim osjetilima. U igri su »prsrenovi različitih
oceana u vanjskom svemiru«, jedan od njih sačinjen od čistog alkohola, Vede su
pisane prije nekoliko tisuća godina, a astronomi su tek nedavno u svemirskim
dubinama otkrili golemi oblak čiji je kemijski sastav - čisti alkohol.
Navodno su Amerikanci u špijunske svrhe razvili tzv. »tehniku daljinskog
motrenja« (SRV Scientific Remote Viewing). Definicija je ove metode »mentalni
postupak koji omogućava prikupljanje točnih i detaljnih informacija o objektima
udaljenima u prostoru i vremenu«. Danas se time u SAD-u bavi Farsight Institute,
neprofitna organizacija koja uvježbava zainteresirane, kako bi proširili svoje
perceptivne moći do neslućenih granica. Tako tvrde da su »vidjeli« kako je Hitler
počinio samoubojstvo, kataklizmu koja je uništila dinosaure, detalje s najranijih
koncerata »Beatlesa«, udaljene svemirske regije, neobični objekt koji je navodno
pratio Hale-Bopp kometu, te niz drugih događaja izvan domašaja praktikantova
osjeta. Ako je suditi po brojnim svjedočanstvima, gledanjem na daljinu obilno se
služila i američka vojna obavještajna služba. Njeni su mediji tako, vizualizirajući
sebe kako plutaju između bijelog, muljevitog dna oceana i njegove
smaragdnoplave površine, padali u trans u kojem su »vidjeli« točan položaj
sovjetskog TU-22 koji se srušio u zairskoj džungli, unutrašnjost sovjetske
promatračke stanice južno od Semipalatinska. raketu-nosač prve kineske nuklearne
bombe, čak i površinu Marsa. Kako mi je to rekao Skip Atwater, nekada jedan od
ključnih ljudi ovog projekta, prije spuštanja na Mars, NASA će obavezno
konzultirati i jednog medija specijaliziranog za ovakvo »gledanje na daljinu«! Čini
se da je ono što je nekada bilo samo joga zainteresiralo i one koji se vjerojatno
jogom nikada neće baviti.
Shvaćanje da je moguće sviješću izravno percipirati najfinije prirodne
zakone na najdramatičniji se način potvrdilo u liku Srinivasa Ramanujana, uz
Riemanna, najvećeg matematičara svih vremena. Ovaj je negdašnji siromašni

28
činovnik iz Madrasa rođen u južnoindijskom gradiću Erodeu, 1887. godine. Još je
kao dijete pokazivao neobičnu sklonost matematici i, iako je imao samo jedan stari
udžbenik Georgea Carra, sam je došao do niza već poznatih matematičkih teorema.
Ali i desetine novih, nepoznatih u matematici. Svoju je bilježnicu poslao trojici
najpoznatijih matematičara svog vremena, a jedini koji je shvatio što ima u rukama
bio je Godfrey Hardy, koji je na skali genijalnosti do 100, sebe stavio na broj 25,
dok je Ramanujan dobio čistu stotku. Sve je poduzeto da boležljiva Indijca dovedu
u Cambridge, gdje će tri godine zapanjivati vrhunske znanstvenike, često
teoremima za koje ni danas ne znamo kakvu će primjenu imati jednog dana.
Ramanujanov je boravak u Engleskoj bio sve prije nego ugodan. Uslijed nestašice
izazvane Prvim svjetskim ratom, teško su za njega pronalazili strogu indijsku
vegetarijansku hranu, a već je tada počeo pobolijevati od tuberkuloze. Čovjek koji
je godinu dana nakon povratka u Indiju umro od tuberkuloze u dobi od svega 33
godine, za sobom je ostavio upravo nevjerojatnih 400 stranica bilješki, koje sadrže
oko 4000 formula. Još je nevjerojatnije kako je tumačio tu svoju fantastičnu
sposobnost. Najsloženiji teoremi moderne matematike dolazili su mu spontano,
najčešće u snu, a diktirala mu ih je Namakkal, oblik božice Kali popularne u
njegovu kraju! Vjerojatno nema bolje potvrde za Maharishijevu teoriju da je sve
znanje strukturirano u našoj svijesti, da je najfinija razina svijesti dom svih
prirodnih zakona, pa tako i znanja o njima.
Vjerojatno je sličnog porijekla i tzv. vedska matematika, niz manje čuvenih
matematičkih pravila, koje je na jednom mjestu sabrao Jagadguru Swami Sri
Bharati Krishna Tirthaji Maharaj.
U najnovije vrijeme Maharishijeva je organizacija objavila impresivnu mapu
u kojoj nalazimo sanskrtska imena za najsitnije anatomske dijelove ljudskog tijela.
Iz toga proizlazi da su vedski mudraci znali sve o centrima u mozgu, fiziologiji
živčanog sustava, čak su navedena imena za sve važnije hormone u ljudskom
organizmu! Navodno je cjelokupna vedska literatura strukturirana tako da opisuje
čovječje tijelo.
Što se Maharishija tiče, on iza sebe ostavlja četiri debela toma znanstvenih
radova, koji izvan svake sumnje dokazuju da transcendentalna meditacija pomaže
ozdravljenju od mnogih bolesti i može biti izuzetno korisna kao sredstvo
prevencije. Za njim ostaju teorije o skrivenim moćima u čovjeku, koje mu mogu
pomoći da prodre u samo srce materije i svemira u kojem živi. Za mene je
Maharishi Mahesh Yogi ostao prosvjetljeni genij i vizionar, koji je previše
vjerovao u ljude.
Na ogromnoj se crnoj tabli javlja natpis, koji upozorava na skori let za Delhi.
Odlazim do čekaonice ispred vrata, kroz koja ćemo uskoro nagrnuti u zrakoplov.
Instinktivno promatram putnike, pokušavajući proniknuti razloge njihova puta u
Indiju. Tu je nekoliko harekrišnevaca, koji u platnenoj vrećici mijese svoje

29
brojanice i mrmljaju mahamantru. Pogledi su uprti u daljinu, izrazi lica ne
ostavljaju dojam da je Krishna ono o čemu razmišljaju. Tu je i grupa osoba, po
govoru zaključujem da su vjerojatno Austrijanci. Nema ih mnogo, a jedan ima
preko ramena prebačenu plamenu torbu na kojoj piše Om Sai Ram. Očito odlaze
kod Sai Babe. Ima i turista koji će vodeni Fodorovim putopisom zujati od Taj
Mahala do Maduraija. U čekaonici je podosta Indijaca, koji očito žive i rade u
Europi i sada žele posjetiti rodbinu u Indiji. Utegnuti su u modeme jakne s
pamučnom postavom i na kolicima za prtljagu guraju brdo kofera i putnih torbi s
reklamama poznatih europskih firmi. Razmišljam o tome kako im spiritualne
istine, jogiji i odricanja nisu ni na kraj pameti. Odricanja su valjda imali dosta dok
su još živjeli u Indiji, pa na zapadnjake, koji u njihovu zemlju idu tražiti Boga,
gledaju sa čuđenjem. Odavno sam odustao od polemika s Indijcima. Bilo je glupo
da su oni maštali o kompjutorima i biznisu, cijeneći prije svega religijski slogan
»In God We Trust« (»U Boga vjerujemo«), koji su pročitali na dolarskoj
novčanici, dok sam ih ja nastojao uvjeriti da su zelembaći, kao i sve ono o čemu
maštaju, samo prolazne vrijednosti materijalnog svijeta. No, taj je svijet skrojen
predobro da ga čovjekova čula ne bi poželjela. Kao kod droge, u početku u tom
čudesnom šarenilu mogućnosti uživamo da bismo kasnije morali strepiti za ono što
smo stekli ili se peći na ognju taštine, kad se ne uzmognemo na društvenoj ljestvici
popeti u skladu sa svojim nezajažljivim apetitima.
Stjuardese u zrakoplovu, odjevene u tradicionalni indijski sari, dijele nam
slatkiše i sjemenke za osvježavanje daha. Jest da je u pitanju Jumbo Jet, ali tijesno
mi je i postajem nervozan. Napeto išćekujem da posljednji putnik uđe, kako bih
mogao na brzinu uhvatiti dva ili tri prazna mjesta jedno do drugoga i tako možda i
odspavati kojih sat, dva. Ništa od toga. Zrakoplov je pun, a ja sjedim do prozora.
Uz mene je elegantno odjeveni gospodin s malo prtljage. Mora biti neki biznismen,
razmišljam. Put mu je malo tamnija. Nisam sasvim siguran, ali imam dojam da je
Indijac. Izmjenjujemo nekoliko rečenica na engleskom i primjećujem da ne govori
akcentom karakterističnim za Indijce. Kroz glavu mi prolazi zaključak da čovjek
više godina živi izvan svoje domovine.
Večer je i kroz prozorčić zrakoplova se vide lijepa svjetla u boji. Ritmičko
me žmirkanje signalnih i drugih svjetala vraća u mislima na dan kad sam, nakon
izuzetno napornih letova i pauza u aerodromskim čekaonicama, stigao u grad
Bangalore, na jugu Indije.

30
 BOŽJI OKLOP

Kad neki problem uklonite iz uma,

uklonili ste ga s jedinog mjesta
gdje je postojao.

Sathya Sai Baba

Konačno, zrakoplov je rulao pistom malog aerodroma, da bih nešto kasnije

već hodao prema omanjim neuglednim zgradama, dok me sunce prži
iznenađujućom žestinom. Probijam se kroz nevjerojatnu gužvu koju stvaraju
taksisti, nosači i drugi koji ovdje dolaze ne bi li zaradili koju rupiju od potpuno
zbunjenih i izgubljenih stranaca. Garava lica oko mene ponavljaju »Baba je u
Whitefieldu, Baba je u Whitefieldu.„«, Malo naselje Whitefield negdašnja
britanska željeznička postaja, oživjela je tek kad je jedan od svoja dva glavna
centra ovamo smjestio najenigmatičniji svjetski duhovni učitelj i prorok- Sri
Sathya Sai Baba. Dobro je, pomislio sam, Sai Baba, cilj mog posjeta Indiji blizu je,
u svom ašramu Brindavan, nekih 25 kilometara od grada.
Odlučujem se na »pre-paid« taksi, jer slobodni strijelci ovdje opasno varaju,
a previše sam iscrpljen da bih se natezao oko novaca. S obzirom da ašram u
Whitefieldu na prozorima nema mreže protiv komaraca, a glavna se vrata zatvaraju
već u 21 sat, smještam se u malom ali urednom i čistom konačištu, dvije, tri uličice
od Sai Babina sjedišta. Ovdje ću ionako samo spavati, jer se cijeli dan provodi
unutar lijepih, velikih zdanja ili u društvu nekog od brojnih zapadnjaka, izvan
ašrama, gdje se može zgriješiti i popiti kava, čak popušiti koja cigareta,
Bacam torbu na betonski pod sobe i liježem na tvrdi krevet. Dok vrućina iz
mog tijela nestaje u hladu sobe, po mislima prebirem ono što znam o Sai Babi,
čovjeku za kojeg su ozbiljni autori poput Hyslopa, Murpheta. Sandweissa:
Haraldssona i drugih ustvrdili da je Avatar, prorok našeg doba. A to znači da može
sve. Glavom mi šeću opisivani primjeri marerijalizacije najrazličitijih predmeta,
izlječenja nekih oblika karcinoma i drugih oboljenja, precizna predviđanja budućih
događaja, pojavljivanje odjednom na više mjesta, te razne intervencije u životima
Sai Babinih sljedbenika. Sve je to toliko-fantastično da se u meni razvija spontana
bitka između racionalnog odgoja i svjedočanstava koja pritišću svom težinom. Tko
je Sai Baba i kako je sve zapravo počelo?

31
 Rođen je 23. studenog 1926. godine u malom selu Puttaparthi, kao
Satyanarajana Raju, dječak koji se od ostale djece razlikovao samo po lijepu glasu i
talentu za pjevanje bhajana, indijskih duhovnih pjesama. U dobi od 12 godina
ugrizao ga je škorpion i dječak je zapao u komu iz koje se vraćao tek povremeno,
recitirajući pri tom nesvjesno pasuse iz Veda, indijskih svetih knjiga koje nikada
ranije nije imao prilike vidjeti. Njegov je potpuni oporavak bio iznenađenje za
liječnike, ali i šok za okolinu, jer je još golobradi dječak iz centralnoindijske
države Andhre Pradesh najavio da napušta roditeljski dom kako bi izvršio svoju
životnu misiju. »Ja sam reinkarnacija Sai Babe od Shirdija«, rekao je.
Shirdi Baba je legendarni indijski svetac, koji je umro u selu Shirdi 1918.
godine i najavio svoj »povratak« nakon osam godina. Točno u godini dječakova
rođenja. Za tog čovjeka nitko nije znao ni tko je ni odakle dolazi, a nikada nije
utvrđena godina njegova rođenja. Kad se 1872. godine pojavio u selu Shirdi,
naselio se u napuštenu džamiju, gdje je počeo propovijedati učenje kojim je, prije
svega, ukazivao na raskol medu religijama kao zabludu. Posjećivao bi džamije i
tamo recitirao hinduističke tekstove, a kad bi ga razbješnjeli fanatici najurili otišao
bi do prvog hinduističkog hrama i tamo citirao ulomke iz Kurana. Cinično je
ismijavao vjersku isključivost, a zbog njegovih nesumnjivih i neobjašnjivih moći
obožavali su ga podjednako Hindusi i Muslimani. S onima koji nisu poštovali
duhovnu disciplinu bio je nemilosrdan, pa je bogate Indijce koji su hodočastili u
njegovo selo znao opelješiti za hrpu novaca, koji bi kasnije dijelio seoskoj sirotinji.
Kad su mu dovodili nerotkinje ili žene koje su željele roditi muško dijete samo bi
mahnuo i rekao: »Allah karega...« (»Alah će podariti...«). Kako tvrdi Antonio
Rigopoulos, Amerikanac grčkog porijekla koji je doktorirao na životu Shirdi Babe,
želja se molitelja uvijek ispunila. Demonstrirao je čitavu paletu moći, od
pretvaranja vode u ulje za uljanice do čudesnih izlječenja od raznih bolesti. Bio je
pomalo ekscentričan, pa je sa sobom uvijek nosio ciglu, koju bi stavljao pod glavu
kada je spavao. Osim u slučajevima kada bi spavao na užetu razapetom između
stupova u džamiji u kojoj je živio! Kad bi znatiželjni suseljani virili kroz pukotine
na zidovima trošnog objekta, on bi stvorio iluziju da mu razni dijelovi djela lebde
razbacani po prostoriji. Uskoro su prestravljeni znatiželjnici prestali provirivati
kroz otvore na zgradi u kojoj je živio čovjek prema kojem su se svakodnevno
slijevale kolone poklonika. Za ciglu, koju sam spomenuo ranije, Shirdi Baba je
rekao da je bitna u njegovu životu zato što će »... kada ona pukne isteći moje
vrijeme na Zemlji...« I to se proročanstvo obistinilo. Netko je nepažnjom gurnuo
ciglu koja je stajala na zidiću na kojem je Shirdi Baba često sjedio i ona je pukla
napola. Bio je to znak da će veliki indijski učitelj napustiti svoje tijelo. Što se i
dogodilo dva tjedna kasnije.

32
 Sri Sathya Sai Baba

Vratimo se dječaku iz Puttaparthija. Teško da bi tko povjerovao u ovakvu

tvrdnju da dječak nije pokazivao neobične sposobnosti materijalizacije voća,
slatkiša i raznih, uglavnom religijskih relikvija. Teza o vještini trikovima je ubrzo
otpala kada je Satyanarajana počeo imenom oslovljavati stare sljedbenike
pokojnog Shirdi Babe, a tijekom kasnijih godina najeminentniji iluzionisti su
odbacili teorije da se u slučaju Sai Babinih neobjašnjivih moći radi o trikovima.
Konačno, odakle bi siromašni dječarac iz najzabitnijeg dijela svijeta još davne
1938. godine poznavao složene trikove vrhunskih svjetskih mađioničara? Kasnije
je sam Sai Baba rekao da su njegove moći sporedne. Važna je misija kojom treba
ujediniti sve religije svijeta i ponovo razbuditi ljubav ljudi prema svim živim
bićima i Bogu.
Dakako, brojni su oni koji su potražili najavu dolaska Sai Babe u drevnim
proročanstvima, u rasponu od priča koje spadaju u fantastiku do argumentiranih
tvrdnji, koje potiču na ozbiljno razmišljanje. Tako Sanjay Kant u svojoj knjizi
»Bog je sišao na Zemlju« skreće pozornost na Nostradamusova predviđanja, prema
kojima se »Onaj kojega čekamo tako dugo« neće pojaviti u Europi, već u Aziji.
Rodit će se na mjestu koje je okruženo trima morima, kao svoj sveti dan odabrat će
četvrtak, a pohoditi će ga ljudi iz svih krajeva svijeta.

33
 Prema tvrdnjama V. I. K. Sarina, od kojeg sam imao prilike to osobno čuti, u
Teheranu se čuva zbirka od 25 knjiga, poznatih pod imenom »Ocean svjetlosti«.
Mnogi smatraju da je u pitanju zbirka govora proroka Muhameda. U 13. knjizi ove
zbirke, koja se na arapskom zove »Mehedi Moud«, što spominje i autonca Peggy
Mason, nalazimo najprecizniji opis novog proroka: »Kosa će mu biti bujna, čelo će
mu biti široko i istureno. Nos će mu biti mali, ali sa ispupčenjem kod prijelaza na
čelo. Prednji će mu zubi biti razmaknuti, imat će madež na licu. Neće nositi bradu,
a odjeća će mu biti boje plamena. Nosit će dvije haljine. Boja lica će mu katkada
biti žuta poput zlata, drugi put tamna, a ponekad sjajna poput Mjeseca. Tijelo će
mu biti maleno, a noge kao u mlade djevojke. Sva učenja svih vjera bit će mu u
srcu od rođenja, kao i sva znanja od početka vremena.«
U spisu se nadalje konstatira kako će ovaj novi prorok dodirivati čela svojih
sljedbenika, te će biti prihvaćen diljem svijeta, a doživjet će duboku starost od 95
godina. Ovaj se posljednji podatak slaže i s izjavom samog Sai Babe, koji je
najavio da će umrijeti u spomenutoj dobi. dakle 2022. godine. Kako kaže, roditi će
se ponovo 2030. godine, u jednom selu kod grada Mysorea, na jugu Indije. U tom
će se životu zvati Prema Sai Baba, dapače, čak je nedavno, vjerovali ili ne,
materijalizirao svoju sliku iz tog budućeg života.
Sai Babin opis nalazimo i u čuvenoj biblioteci na palminu lišcu
Saicharitamrita, za koju se smatra da je stara čak 5000 godina. Njen je autor
svetac Shuka, a danas je u posjedu jedne obitelji iz Bangalorea, koja znanja o
tumačenju ovog spisa prenosi s koljena na koljeno. Jednom ranije, danas već
pokojni Ramakrishna Shastri ukazao mi je na dio u kojem Shuka doslovce piše:
»Ovo biće s božanskim atributima iz prijašnjeg života bio je stanovnik Shirdija i
sada je došao na Zemlju obdaren svim nadnaravnim moćima koje se vežu uz
božanske. On će moći materijalizirati predmete iz ničeg, izazivati čudesna
ozdravljenja, pojavljivati se istovremeno na više mjesta, uklanjati opasnosti i
spašavati svoje sljedbenike iz raznih situacija, bez svoje fizičke nazočnosti.
Njegovo će se ime i slava proširiti svijetom, on će obnoviti čovječnost i uspostaviti
razdoblje mira i napretka, obnavljajući drevne vedske vrijednosti istinoljubivosti,
pravde, mira, ljubavi i nenasilja...«
U jednom zagonetnom dijelu, Shuka napominje da će novi prorok pokazivati
samo manji dio svoje stvarne moći, koju će konačno upotrijebiti kako bi spasio
čovječanstvo od onog što u Indiji zovu pralaya - potpuna katastrofa. U tekstu nema
naznaka kad bi se to moglo događati, ali mi je Shastri rekao da su u pitanju zadnje
godine ovog i prve sljedećeg stoljeća. Dosta toga piše i u dijelovima biblioteke na
palminu lišću, koji se čuvaju u nekim selima sjeverne Indije, mahom u posjedu
braminskih obitelji, a spominjao ih je i Paramahansa Yogananda. Prema nekima,
ovi spisi sadrže podatke o budućnosti čovječanstva i Kali Jugi, mračnom razdoblju
kroz koje ono upravo prolazi. U Delhiju sam sreo jednog indijskog intelektualca

34
koji je spomenute spise vidio, čak mi je naznačio dijelove Punjaba gdje se oni
nalaze. Kako mi je pričao, problem je u tome da se oni ne nalaze na jednom
mjestu, pa ako želite da netko po njima pročeprka, ne bi li i vas tamo pronašao, to
može potrajati. Naime, vjeruje se da je priličan broj ljudi pronašao proročanstva o
vlastitoj sudbini upravo uz pomoć onih koji neobične zapise čuvaju u tajnosti.
Ovakvu doslovce fantastičnu tvrdnju iznosi i poznata američka autorica Hilda
Charlton, koja je navodno to znala iz vlastitog iskustva.
Za razliku od Shuka Nadi, autorstvo spomenutih zapisa na palminu lišću
Hilda Charlton pripisuje jednom drugom drevnom svecu - Brighu Rishiju.
Štoviše, ona kategorički tvrdi da je u prastarim zapisima našla točno navedeno
svoje vlastito ime i prezime!
Ovdje se moram na trenutak vratiti Ramakrishna Shastriju, koji je iznenada
umro od srčanog udara, u 40. godini života, a naslijedio ga je njegov brat. Moja
iskustva glede »čitanja« iz Shuka Nadi zanimljiva su. Neke detalje iz povijesti ovih
naših krajeva doista je predvidio šokantnom preciznošću, no neki se događaji nisu
odvijali sasvim točno prema njegovim predviđanjima. Moguće zato što nisam
jasno artikulirao pitanja, što je od bitne važnosti pri ovom obliku predskazivanja
budućnosti. Što se tiče mog privatnog života, za određene predikcije ne mogu
govoriti ništa, jer još nije došlo razdoblje u kojem bi se ti događaji trebali odigrati.
Za neke, pak mogu. U vrijeme kad je Ramakrishna isčitavao moju budućnost, imao
sam kćer. On mi je rekao: »... Imaš potencijal za još jednog sina.« Zaista sam
nakon toga dobio sina. Ne samo jednoga, već dva. Jedno predviđanje dato za moju
43. godinu starosti također se obistinilo, ali na neobičan način, pa mi je postalo
jasno da pri ovakovim predviđanjima treba dobro promisliti. Katkada su ona
simbolična i skrivaju svoj pravi smisao.
Mali centar koji je proslavio Ramakrishnin otac zapljuskivali su stranci i
brojni zahtjevi za »čitanje« budućnosti. On je mnogo putovao u inozemstvo. te bio
cijenjen kao vrlo učeni pandit. Takav razvoj događaja, nažalost, obično vodi u
rutinu u kojoj se gubi kvaliteta. Isto kao što sam uvijek teško mogao povjerovati,
iako možda nisam u pravu, da jedan guru može uspješno na duhovnom putu voditi
više stotina tisuća ljudi, masovna i rutinska predviđanja budućnosti bila su mi
intimno neuvjerljiva. Ovaj je neobični sustav spadao u kategoriju astrologije, ali
nije bilo važno kad je netko rođen, već trenutak kad je zatražio konzultaciju od
stručnjaka za Shuka Nadi. Astrologija trenutka, rekli bismo. Ipak, kad mi je
Ramakrishna detaljno obrazložio metodu koju koristi, ona mi se učinila
prihvatljivijom od standardne astrologije, najviše stoga što se uvijek, na precizno
pitanje, ako je ono formulirano nedvosmisleno, dobivao jasan i precizan odgovor.
Svi oni koji su od moga novog prijatelja zatražili uslugu zavirivanja u budućnost
bili su njime naprosto očarani.

35
 Mislimo tako da slike slijede jedna drugu linijom najmanjeg otpora, ili
linijom navike, koja se formira emocijama, željama i averzijama nastalima na
osnovi iskustava sadašnjeg i prošlih života. Misli su, dakle, uvjetovane otiscima u
svijesti, nastalima u prošlosti. Te misli nas vode do akcija, a narav naših akcija
određuje našu budućnost. Buduća su nam iskustva, po tom shvaćanju, na neki
način određena tim samskarama, otiscima u svijesti. Od samog početka misli teku
u vremenu, koje može biti mjereno kretanjem zvijezda. Rishiji smatraju da u
svakom trenutku možemo definirati kakav potencijal skriva naša sadašn|a situacija,
u odnosu na krajnji ishod nekog događanja u našem životu. Kad sam primijenio to
shvaćanje na osobit tip prognoze, ne samo da sam dobio vrlo zanimljive rezultate,
već sam shvatio da u svakoj situaciji postoji izbor glede budućnosti, pod uvjetom
da to znamo. Jer, tada ćemo vlastitom voljom moći izmijeniti tijek misli uvjetovan
samskarama, a tako i buduće akcije o kojima najčešće ovisi što će nam se u životu
zbivati.
O zapisima Brighu Rishija i tvrdnjama Hilde Charlton ne mogu ništa reći, jer
sam, kad se za to stvorila prilika, odbio otići u mali sjevernoindijski gradić u kojem
se knjige na palminu lišću čuvaju. Ne znam zašto. Možda vrijeme kad ću provjeriti
i ovu legendu tek dolazi.
I prastari tekst Jaimini Mahabharata precizno navodi karakteristike novog
proroka koje se slažu s onim što se do današnjih dana događalo u životu Sri Sathya
Sai Babe, dok je čuveni kozmopolit, filozof i adept Indije Sri Aurobindo sasvim
točno predvidio datum i godinu rođenja novog proroka. Treba li reći da taj datum
odgovara datumu rođenja Satyanarajane Rajua, dječaka kojeg danas znamo pod
imenom Sai Baba? "
»Spavajući prorok«, Amerikanac Edgar Cayce, 40 je godina davao mnoge
točne prognoze o svjetskim događajima, zbog kojih je utemeljen i specijalni
institut u američkom gradu Virginia Beachu, gdje se još i danas pokušavaju
protumačiti neke njegove prekognicije. Kad sam posjetio spomenuti institut u
kojem se sortiraju tisuće predviđanja koje je Cayce dao govoreći u snu, ostao sam
zapanjen nekim gotovo bizarnim savjetima koje je znao davati ljudima oboljelima
od neke neizlječive bolesti. Međutim, kronike pokazuju da bi često ozdravili,
premda nikome nije bilo jasno kako je to bilo moguće.
Kad smo već kod Caycea, da spomenemo da je veliku važnost kao sredstvu
za liječenje pridavao ricinusovu ulju.
Po svemu sudeći, ovaj najčuveniji američki prorok također misii na Sai
Babu kad spominje sveca koji će u razdoblju od 1958. do 1988. godine odigrati
važnu ulogu u smanjivanju opasnosti koja se drugom polovicom ovog stoljeća
nadvila nad ljudskom vrstom. Postoje i špekulacije u svezi s apokrifima, navodno
nepoznatim ulomcima Biblije, u kojima se, recimo, prema Ronu Laingu, spominje
dolazak Mesije čije će ime biti Istina. A Sathya zaista u prijevodu znači istina.

36
Dakako, radi se o proizvoljnim teorijama, koje bi trebalo shvatiti više kao
kuriozitet nego nešto što možemo smatrati definitivnim dokazom o Sai Babinu
poslanju.
U Puttaparthiju sam sreo Lilu, ženu u srednjim šezdesetima, koja trenutno
živi u okrugu Ojai u Kaliforniji i čiji je bivši muž astronaut Homer Youngs igrom
slučaja nabavio snimku koju je načinio satelit EROS (Earth Resources Orbiting
Sensor). Bilo je to još 1972. godine, a snimka koja pokazuje područje Puttaparthija
i šire okolice, načinjena je s visine od 200 milja. Već na prvi pogled postaje očito
da su stijene i brdašca formirani tako da tvore lik Sai Babe iz profila! Bez obzira na
nepristranost kojom se čovjek želi rukovoditi, kad se bavi ovako kompleksnim
temama, ovakve podudarnosti nužno navode na razmišljanje radi ti se o čudesnom
poigravanju prirode ili znaku koji bi trebao dati legitimitet nečemu što nadilazi
maštu običnog čovjeka naviklog na predvidivost osnovnih prirodnih zakona po
kojima živi. Homer Youngs, koji ranije nije pokazivao pretjerani interes za Sai
Babu, tri je godine kasnije i sam napisao knjigu o proroku iz Puttaparthija. Lila mi
govori da vodi jedan od Sai Babinih centara u SAD-u. Ponosno pokazuje predmete
koje joj je Baba za njihovih čestih susreta materijalizirao: sat, prsten, privjesak s
lančićem... Rekla mi je: »Znaš, svi su ti predmeti dragi jer podsjećaju na Babu, ali
ono što je najbitnije jest da je on cijeli moj život bio uz mene. I u onim najtežim
trenucima, kad mi se rušio cijeli svijet i kad sam doživjela teška razočaranja zbog
svoje okoline, čak najbliže obitelji. Njegova ljubav i nevidljiva ruka uvijek bi me
iznova podizali. I učili da u ovom životu moramo primati i dobro i zlo kao darove
Božje, kao sredstvo kojima nas Bog mijenja, podsjeća na Sebe. Da mu se molimo u
trenucima poniznosti, onda kad shvaćamo koliko smo zapravo nemoćni upravljati
vlastitom sudbinom, ali i u znak zahvalnosti kad prema nama pokaže svoju
beskonačnu milost...«
Lila je doista živi primjer osobe koja je u životu prošla sve, od bogatstva i
vile na Pacifiku do zahtjeva za socijalnu pomoć, od sretnog porodičnog života do
tegoba usamljenosti. Otvrdnula u nemilosrdnoj životnoj borbi o Sai Babi govori sa
suzama u uglovima očiju. Za nju nema nikakve sumnje da je Sathya Sai Baba
Avatar, onaj koji je došao pomiriti religije, rase i nacije i ukazati na to da je ovaj
život suviše kratak da bi ga trebalo rasipati na prolazne vrijednosti materijalnog
svijeta.
Već je prošlo podne i odlazim do ašrama. Dok polako hodam prolazima i
uskim uličicama punim prodavaonica suvenira, zaustavljaju me trgovci nudeći mi
robu po cijenama deset puta većim od realnih. Smiješno mi je gledati u te pohlepne
oči iza kojih su smještene vijuge sasvim neosjetljive na nešto što se odigrava svega
stotinjak metara dalje, gdje se okupljaju ljudi iz cijelog svijeta, ne bi li makar
dodirnuli stopala čovjeka za kojeg čvrsto vjeruju da je došao spasiti ovaj svijet.

37
 Dok s vanjske strane visokog zida caruje svemoćni dolar, kad prođete kroz
željezna vrata ašrama, pravila se mijenjaju, jer ovdje vam neće pomoći ni novac, ni
titula, ni ugled. Sjedit ću kao i svi ostali i satima čekati da se pojavi niska spodoba
bujne kose u crvenoj halji. Ovdje se vidi svijet u malome, tisuće ljudskih pitanja,
sudbina, radosti. Nema dileme da je kraj ovog milenija okarakteriziran
individualizacijom, odvajanjem ljudi jednog od drugog, do takvih razmjera da se
potpuno gubi ona grupna harmonija, razumijevanje i želja da se pomogne čovjeku
iz vlastite zajednice, koji se nalazi u neprilikama. Došla su vremena kad svatko
gleda svoja posla, kad su i ona površna prijateljstva sve rjeđa, kad sumnje nadiru
odasvud i kad potpuno iracionalni motivi dovode do sukoba medu ljudima.
Taj svojevrsni kaos često se optimistično smatra predvorjem Novog doba,
radikalne promjene u svijesti cijelog čovječanstva. Tu bi trebala biti uloga Avatara
koji, ako uzmemo u obzir sve ratove, mržnje, bolesti, droge i nasilje, neće imati lak
posao.
Čekamo da nas seve, ovlašteni redari, poslože u redove za čekanje na daršan,
dnevni Babin obilazak sljedbenika. Ljudi sjede u pijesku, u redovima s bosim
nogama prekrivenim finim i ugodnim vrućim zrncima. Bit će ovdje i do dva,
možda tri sata, strptjivo čekajući na ulaz u natkriveni dio, koji će dati malo više
hlada i približiti nas trenutku kad će okupljene petnaestak minuta obilaziti Sai
Baba. Čekanje svakako ima i svoju dobru stranu. U obveznoj tišini vježba se
strpljenje. Tako imam priliku analizirati ono što je za svakog površno informiranog
promatrača najveća enigma: što to uči Sai Baba i što je originalno i toliko privlačno
za mase ljudi koje posjećuju barem jedan od njegova dva glavna indijska centra?
Dvije su komponente svakako od bitnog značenja: poziv na ujedinjenje svih
religija u borbi za mir i toleranciju i - nesebična ljubav. Koncept nesebične ljubavi
prije svega podrazumijeva davanje, bez, kako vole u Indiji reći privrženosti
plodovima akcije. To jednostavno znači bezuvjetnu i bezrazložnu ljubav prema
svim bićima koja ne očekuje priznanje, zahvalnost ili nešto za uzvrat. Ta je ljubav
specifični osjećaj, jedina pouzdana staza do prosvjetljenja, nešto što je izuzetno
teško postići. ako ni zbog čega drugog, a ono zbog urođene ljudske samoljubivosti.
Indijska legenda o jogiju, koji je na smrt izgladnjeloj tigrici ponudio kao
hranu vlastito tijelo, čini se zapadnjacima nestvarnom, pretjeranom, no to me
podsjetilo na još impresivniji primjer apsolutno nesebičnog samožrtvovanja i
ljubavi koji dolazi iz naše, zapadnjačke tradicije. Riječ je o blaženom
Makstmilijanu Kolbeu, rođenom točno prije 101 godinu u poljskom gradiću
Zdunska-Vola. Kolbe je odmah po okupaciji Poljske završio u logoru Auschwitz.
Nakon bijega jednog logoraša iz bloka gdje je robijao, zapovjednik je logora u
znak odmazde odabrao deset logoraša koji će biti usmrćeni glađu i svoje posljednje
dane provesti u podzemnim ćelijama.

38
 Medu nesretnicima nalazio se i Franjo Gajowniczek, otac brojne obitelji, čije
su očajničko zapomaganje apatično promatrali postrojeni logoraši. Osim jednoga -
oca Kolbea. On je istupio iz reda i od zapovjednika logora zahtijevao da zauzme
Gajowniczekovo mjesto. Iako šokiran, nacist je pristao na zamjenu koja će ući u
povijest kao jedno od najsnažnijih svjedočenja ljubavi o kojoj govori Krist. Nakon
višednevnog iscrpljivanja glađu, kažnjeni su se logoraši pretvarali u žive kosture.
Muke im prikraćuju smrtonosnim injekcijama. Kolbe umire herojskom smrću, a
njegov izgled opisuje poljski tumač Prorgowiec: »... Izgledao je kao da je živ. Lice
mu je bilo sjajno na neobičan način. Oči otvorene, široko usredotočene na jednu
točku: čitav mu je lik bio u zanosu...«
Majka Terezija. dr. Albert Schweitzer, švicarski liječnik koji je cijeli život
posvetio liječenju gubavaca u bespućima Gabona, otac Kolbe i mnogi drugi
izvanredni su primjeri onoga što predstavlja bit učenja Sai Babe na prvoj razini
razumijevanja. Za razliku od većine duhovnih škola koje snažno naglašavaju
potrebu discipline, vježbe, koncentracije, asketizma, Sai Baba ljubav i služenje
stavlja u sam centar svog učenja. Slijediti neki put discipline pohvalno je, ali
čovjek će najdalje doći kroz ljubav, predaju, služenje i molitvu, kaže Baba. Upravo
ovdje dolazi do bitnog nesporazuma između onih koji Sai Babu doživljavaju kao
čovjeka i onih koji u njemu vide manifestaciju Stvoritelja ili čak Stvoritelja samog.
Naime, ljubav prema čovjeku i ljubav prema Bogu ne predstavljaju istu razinu
razumijevanja smisla života. U kršćanstvu »Ljubite bližnjega svoga« nije isto što i
vrhunaravna spoznaja ili Unio mystica, stanje koje neki zovu i »vjenčanjem duše s
Kristom«, jer ljubav je prema drugom biću plemenita emocija, a ljubav se prema
Bogu piše s velikim Lj i podrazumijeva osjećaj apsolutne unutarnje izvjesnosti da
je Stvoritelj uzrok i cilj, dakle jedina realnost koja doista jest. Predanost Bogu je
konačno blaženstvo i oslobađanje od iluzija o vrijednosti bilo čega što dolazi od
ovog svijeta. Ljubav prema bližnjemu i svim živim stvorovima početak je puta
Ljubavi prema Onome tko ih je stvorio. Ljubiti njih, znači ljubiti Njega u njima.
Maharishi Mahesh Yogi je uvijek govorio da ta Ljubav dolazi sa znanjem, koje pak
dolazi s razvojem svijesti kroz meditaciju.
Prema kazivanju pokojnog Paula Twitchella, osnivača sekte Eckankar,
Rebazar Tarzs, 600 godina stari guru s Hindukusha o kojem će još biti riječi,
govorio je da tu savršenu Ljubav prema Bogu, koja je superiorna svim ljudskim
emocijama, nije lako razviti, pa se preporuča da čovjek započne takav put ljubeći
svoje dijete, ženu, oca, majku i postupno sva druga živa bića.
Iz razmišljanja me prenuo glasni žamor oko mene. Redovi jedan po jedan
ulaze pod natkriveni dio. Uz nekada nepoznate mjere kontrole. Svi se još sjećaju
atentata na Sai Babu. Četiri negdašnja studenta Sai Babinih koledža pokušala su
jedne večeri bodežima usmrtiti Avatara u čemu su ih spriječili jedan sluga i Babin
šofer Ramakrishna, koji je svoju hrabrost platio glavom. Ostao je na podu

39
prizemne prostorije, izboden s više od 30 uboda nožem, što pokazuje kakvom su
strašću ubojice pristupile svome zadatku. Dok se Sai Baba sakrio u garaži svoje
nastambe, jedan je policijski inspektor uspio pištoljem likvidirati svu četvoricu
atentatora. Službena verzija govori o ekstremnoj hinduističkoj organizaciji koja iza
svega stoji. Bilo je i drugih verzija, čak priča da je kobne noći zrak proparalo
nekoliko rafala iz automatskog oružja, što bi ukazivalo na širi sukob. Očito je
nasilje našeg svijeta prodrlo i u ovu negdašnju oazu mira. Sjedamo ponovo, ovaj
put na betonski pod, ostavljajući prolaze kroz koje će uskoro prošetati Sai Baba, uz
pratnju tihe indijske glazbe sa zvučnika.
Osam je sati i potpuna tišina. Odjednom prostruji lagano uzbuđenje. Iz
susjedne zgrade sasvim se polako približava niska prilika bujne kose, odjevena u
narančastu odoru koja dopire do poda. Prvo prolazi dijelom u kojem su smještene
žene. Laganim, gotovo nestvarnim pokretima, ubire pisma koja mu grčevito nude
podižući se, dok seve, Babini čuvari, bezuspješno ponavljaju: »Sjednite,
sjednite...«. Užareni pogledi; zgrčena lica i borba da se privuče pozornost Sai Babe
nezaboravna je scena. Tu i tamo on iz ponuđenog pladnja grabi šaku bombona i
baca ih medu žene, Kratkotrajna gužva i opet glasovi koji mole za intervju, grupni
ili individualni razgovor. Ali, dočekat će ga samo rijetki sretnici. Postupno se Sai
Baba približava dijelu gdje sjede muškarci. Gotovo nemarno luta pogledom. dok
ljudi pružaju pisma, pokušavaju mu dodirnuti stopala ili ga zaustaviti na trenutak,
ne bi li s njime izmijenili nekoliko rečenica. Gledam ga cijelo vrijeme u lice, na
kojem se izmjenjuju nevjerojatno blagi izraz i oštar pogled koji doslovce prodire
kroz kosti.
Odjednom čovjeka hvata neko ushićenje, neki osjećaj unutarnjeg
zadovoljstva i sreće. Baba zastaje, mahne rukom i istresa vibhuti (materijalizirani
»pepeo«) u nekoliko ispruženih ruku. Jedan od čuvara mu dodaje svilenu krpu
kojom briše ruku. Materijaliziranje vibhutija ovdje je atrakcija samo za one koji su
tu prvi put. Nitko to više ni ne komentira. Čeka se da Baba nekoga pita: »How
many?«, odnosno - koliko je osoba u njegovoj grupi, označenoj istim maramama
zavezanima oko vrata. Kad čovjek odgovori, može se dogoditi da Baba energično
mahne prstom i kaže »Go...«. Što znači da cijela grupa treba krenuti prema
unutrašnjosti njegova mandira, gdje će. nakon daršana, s njime razgovarati.
Katkada se to, međutim, ne dogodi i Baba produži dalje bez komentara.
Ovdje nitko nije povlašten, nema novinara, TV-ekipa, uglednika ili bilo koga
drugog tko može osobno doći do Sai Babe bez njegova izričita dopuštenja. Svi
sjede na daršanu. a on je taj koji poziva one koji će ući iza lijepo izrezbarenih
drvenih vrata i razgovarati licem u lice s njim. To važi čak i za njegovu stariju
sestru, koja svakodnevno sjedi na daršanu s ostalim ženama, bez ikakvih
povlastica. Zadnji intervju nekom novinaru Sai Baba je dao još prije 15 godina. Taj

40
je razgovor autor kasnije objavio u obliku knjižice pod naslovom »Bog živi u
Indiji.«
Koja je svrha predavanja pisama i razgovora sa Sai Babom? On kaže da
sadržaj pisama koje mu dajete zna već u trenutku kad ste ih pisali! Pisma uzima
zbog toga da potvrdi čovjeku da ima njegov problem u vidu, da zna što ovaj od
njega želi. Jedan je fizičar glasno posumnjao u tu tvrdnju, pa mu je Baba ponudio
da izvuče jedno pismo iz cijele hrpe koju je pokupio taj dan. Čovjek je otvorio
pismo, a Sai Baba mu je izrcitirao cijeli sadržaj, od riječi do riječi. Jedna ga je
Amerikanka, pak, na njegov upit što od njega želi, zamolila da joj pokaže «... svijet
kako ga on vidi...«. Baba je odgovorio da je to nemoguće demonstrirati u cjelini,
ali je pristao staviti je u stanje u kojem će dobiti makar površni dojam o njegovu
stanju svijesti. Kasnije je žena ispričala da je taj doživljaj »,.. zapravo jeziv, jer je
čula doslovno tisuće različitih glasova koji su zazivali pomoć, molili na razne
načine i na raznim jezicima...« Praktično je nemoguće opisati takvo stanje
simultane percepcije tolikih poruka, rekla je.
Dakako, u pismima ljudi uglavnom traže pomoć za rješenje životnih
problema koji su ih pritisnuli, od teških bolesti do financijskih poteškoća. Ovdje se
smatra da Sai Baba može sve, dapače, napisane su desetine knjiga o njegovim
nevjerojatnim intervencijama u životima pojedinaca. No, o tome on sam kaže:
»Dobro razmislim prije no što se odlučim nekome pomoći i razriješiti njegove
probleme, jer nekoga će to usmjeriti prema duhovnosti, učiniti ga boljim
čovjekom, dok će drugi nastaviti po starome. Svatko stradava zato što mora u svom
životu dobiti lekciju, koja katkada izgleda izuzetno surova. Ako mu je ona
potrebna za njegov razvoj, nema nikakva smisla poštediti ga njena neugodnog
aspekta...«
Dakle, šokantnih i neobjašnjivih izlječenja i drugih intervencija ima dosta,
ali još su uvijek one rijetke ako se uzme u obzir da Sai Babu posjećuju stotine
tisuća ljudi. Jer, Sai Babina je misija najbolje definisana izjavom koju je dao autoru
jedne od brojnih knjiga o njegovu životu: »Meni je zapravo svejedno što vi u ovom
životu trebate proći da biste se okrenuli k Bogu kao jedinoj krajnjoj istini. Važno je
da ispunite tu svoju životnu funkciju...«
Najmanje je važno kojoj religiji pripadate. Vjerujte u svog Boga, osjećajte tu
čistu ljubav i zahvalnost prema Njemu i dostići ćete cilj ljudskog života.. U grbu
Sai Babine organizacije nalaze se simboli šest najvećih svjetskih religija, a u
njegovim se ašramima slave praznici svih tih vjera. »Ja ne donosim novu religiju
već osvježavam i pomirujem postojeće...«, riječi su koje će rado kritizirati
isključiviji pripadnici različitih vjera. Oni koji misle da je Bog jednak za sve ljude,
bez obzira na vanjske oblike vjerovanja, skupljaju se ovdje ne bi li se približili
misteriju ljudskog života slijedeći Avatara, čovjeka kome se pripisuje sposobnost
kataliziranja procesa najviše spoznaje u onima koji su za to spremni.

41
 Povremeni frenetični povici i borba za paada namaskar, dozvolu da se
dodirnu Babina stopala, teško su shvatljivi prizori za one koji ne poznaju
privrženost Saijevth sljedbenika Avataru. Dodirivanje stopala simbolično je
prihvaćanje principa poniznosti, odličan lijek protiv taštine i iluzija o vlastitoj
važnosti. Katkada ljudi u zanosu toliko navale na Sai Babu da ih njegovi čuvari
jedva uspiju odgurnuti natrag na njihova mjesta. U toj neopisivoj atmosferi on se
samo blago smiješi i hoda dalje, blagosiljajući tu i tamo kakvu ispruženu sliku ili
knjigu. Nerijetko mu netko u ruku gurne svilenu maramu kojom ovlaš obriše lice i
spusti je natrag vlasniku. Dok traje njegov obilazak, mnogi naglas mole, plaču ili
koncentrirano promatraju svaki njegov pokret.
Polako primjećujem da sam okružen grupama iz raznih zemalja. Do mene su
Iranci, od kojih kasnije saznajem da se pomalo boje reakcije vlasti u svojoj zemlji,
ukoliko bi se tamo saznalo gdje su bili. Iza mene je jedna od američkih grupa iz
okruga Ojai u Kalifomiji. Svaka američka grupa ima različite marame, jer
Amerikanci dolaze u tolikom broju da ih Sai Baba sve nikako ne bi mogao
odjednom primiti. Ima nas ovdje iz cijelog svijeta, zastupljene su praktično sve
europske zemlje, SAD, Kanada,. Australija, Japan, južnoameričke zemlje, a iz
Afrike vidim samo Franka, momka iz Ghane, koji je ovdje već dulje vrijeme, iako
Sai Baba ne ohrabruje predugi ostanak u svojim ašramima, često ističući da se ljudi
moraju vraćati svojim svakodnevnim dužnostima i obvezama. Osobe ispod 25
godina starosti tretiraju se ovdje kao maloljetne i za njih netko mora garantirati,
žele li boraviti u ašramu. Sai Baba zastupa stav da je ključ zdravog naraštaja u
ispravnom duhovnom odgoju, pa neprekidno gradi sveučilišta, ali i bolnice, tako da
njegova Super Specialty Hospital u Puttaparthiju predstavlja pravo malo čudo
moderne medicine. Uz sve ostale odjele, sadrži i operacionu salu za presađivanje
organa. Duhovnost ovdje mora ići usporedo s realnostima materijalnog svijeta.
Možda je to jedan od razloga što ne postoji nikakav monaški red vezan uz Sai
Babu.
Primjećujem da je Baba već ušao u Prasanthi Nilayam, zgradu u kojoj će
razgovarati s nekoliko postarijih Australaca, koje je pozvao na intervju. Oni veselo
trčkaraju prema ulazu kroz koji je trenutak ranije ušao Sai Baba. Intervjui traju od
20 minuta do, iznimno, dva sata. Tada Baba, uz razgovor u kojem podijeli savjete
za budućnost ili eventualno ozdravi nekog, obvezno materijalizira prstenove,
satove, privjeske, narukvice i štošta drugo. Svaki od tih predmeta poklanja
članovima grupe s kojom razgovara. Ti su pokloni česta meta kritizera, najviše
zbog nerazumijevanja o čemu se radi, Sai Baba svoje neobjašnjive sposobnosti
naziva »posjetnicama« koje ljude privlače k njemu. Njegove su riječi: »I give you
what you want, so that you may want what I have to give you« (»Dajem vam ono
što želite zato da biste mogli poželjeti ono što vam moram dati«).

42
 Od Saijevih poklonika možete često čuti fraze u stilu »materijalizacije uopće
nisu važne« ili »predmeti poput prstenova koje daje ne dokazuju ono što je bitno za
Babu«. U dosta slučajeva radi se o, kako se to lijepo na engleskom kaže, ego-tripu,
odnosno želji da se tobožnjom indiferentnošću prema materijalnim darovima koje
Sai Baba dijeli pokaže visoki stupanj duhovnog razvoja. Dakako, svatko koga Sai
Baba podari nekim predmetom ne može sakriti svoje zadovoljstvo i svima ga
ponosno pokazuje. Oni nadobudni su originalni prašak vibhuti podvrgnuli
kemijskoj analizi u jednom institutu u njemačkom gradu Tubingenu. Ispostavilo se
da se radi o vrlo čistom silicijevom dioksidu, dakle kvarcu. I to je iskorišteno kao
dokaz da vibhuti ne dolazi iz tijela Sai Babe, jer ljudski organizam sadrži
minimalne količine silicija. Kad je jednom Baba pred svjetinom u Puttaparthiju
materijalizirao malu (brojanica), na svoje sam uši čuo onaj kolektivni
»Ahhhhhh...« po kojem mi je postalo sasvim jasno da demonstracije moći, koje su
ovako neuobičajene, itekako utječu na psihu njegovih sljedbenika. Moć imponira, a
tamo je malo onih koji nisu došli od Avatara nešto tražiti. Zašto bi uopće putovali
u Indiju i kuhali se na 45 stupnjeva celzijusa, kad bi doista vjerovali da je Baba
uvijek s njima, bez obzira gdje se nalazili?
Prema jednoj verziji, da biste došli u mentalni kontakt sa Sai Babom trebate
1008 puta izgovoriti ili napisati mantru Om Sai Ram.U istom trenutku Avatar će
znati da mu se želite obratiti i ako će to smatrati potrebnim, to će vam na neki
način dati na znanje.
Moliti za pomoć je ljudski, ali Sai Baba koji put kaže nešto što se na kraju ne
ostvari. Iz prve ruke znam za slučaj kada je jednoj 27-godišnjoj djevojci za vrijeme
intervjua rekao da će se udati, a kad je ona inzistirala na preciznom podatku kada,
on joj je pred više svjedoka rekao da će to biti do kraja tekuće godine. Igrom
slučaja bio sam u Puttaparthiju upravo uoči te Nove godine, prije koje se trebao
dogoditi sretan događaj. Od toga, međutim, nije biio ništa. To je tipična Babina
»leela« (»božanska igra«), lakonski mi je objasnila Amerikanka, veteranka među
Sai Babinim sljedbenicima. On se često izražava u parabolama, simbolima,
poigravajući se s iluzijama svojih poklonika. Koji put to čini na okrutan način, jer
drugi načini ne funkcioniraju. Vi od njega tražite ono što mislite da je za vas
najbolje, a on vam daje ono što on zna da je za vas prečac do onoga zbog čega ste
zapravo uopće dospjeli k njemu, ponovila je sa mnom gradivo dobro informirana
gospođa iz Amerike.
Privlačna snaga Sai Babe je čudesna. U selu izvan njegova ašrama nabasao
sam na ženu koja je ovdje čitavih 27 godina, premda su joj zbog nekog manjeg
ispada ašramske vlasti još pred mnogo godina zabranile ulaz u ograđeni prostor
Babina svetišta! Svako jutro ona stoji pred vratima ašrama i promatra Babu iz
daljine, moleći mu se nepokolebljivom predanošću. Tu je nekada bogata njujorška
violinistica koju svi zovu Om. Ovamo je navratila pred 26 godina i ostala do danas.

43
Onih koji su ovdje pet ili šest godina ima još i više. Zapanjuje to da većina tih ljudi
nije ostavljala dojam zaluđenih fanatika, dapače, manje su se prenavljali od
kratkoprugasa. Baba, kao što sam već spomenuo, obeshrabruje ovakve maratonske
ostanke u Puttaparthiju, a jednom je sasvim jasno rekao da je »... cijeli svijet
psihijatrijska bolnica, a kod njega se nalazi odjel intenzivne njege...«. Tu je bio u
pravu, jer Puttaparthi nije romantično mjesto gdje će se Avatar pobrinuti da sve
vaše brige nestanu.
Pred nekoliko godina indijski su lopovi u ašramu ubili jednu strankinju, koja
je previše mahala sa svežnjevima rupija, koje ovdje djeluju gotovo božanskom
snagom. Relativno nedavno, jedna je žena, koja je živjela u pansionu izvan ašrama,
izrezala svoj sari i objesila se. Drugom se prilikom žena oboljela od terminalnog
oblika karcinoma nakon jutarnjeg daršana jednostavno srušila mrtva. Ovdje dolaze
teški ovisnici o drogama, bolesnici od AIDS-a i raka, nesretne žene razorenih
brakova i ljudi koji pate od svih mogućih psihičkih oboljenja. Nema onoga tko u
ovoj dolini suza ne bi poželio zaiskati kakvu pomoć ili predah i nema ničeg
prirodnijeg od toga da ljudi Sai Babu mole da im pomogne. No, jasno je da on to
ne može uvijek i za svakoga. Konačno, iz njegovih ranije citiranih izjava možemo
lako zaključiti da se, koliko god to bolno bilo, moramo sjetiti one zenbudističke
priče da Mjesec ne treba zamijeniti s prstom kojim ga učitelj pokazuje.
Paul Caudell je najbizarniji lik kojeg sam sreo u Puttaparthiju. Amerikanac
šezdesetih godina, bez jednog oka i s opasnom bolešću na drugome, ovamo je
dospio pred pet godina, u očajničkom pokušaju da pokuša umilostiviti Sai Babu i
tako spriječiti neizbježno sljepilo. Kaže, Čudo se dogodilo i bolest je stala. Paulova
je biografija doslovce šokantna. Homoseksualac, on bi rekao bivši, i negdašnji
transvestit, glumio je u »underground« predstavama u New Yorku, u zlatnim
šezdesetima. Oženio se bogatom Židovkom s Manhattana, koja je tri puta tjedno
posjećivala psihijatra, dok bi Paul ispijao litre whiskeya i kljukao se tabletama za
podizanje raspoloženja. Nakon burnog razvoda, živio je u Meksiku, zatim
Španjolskoj, da bi se na kraju našao u Bangkoku, gdje je organizirao i vodio
kupleraj muških prostitutki. Prošao je desetak estetskih kirurških zahvata, četiri
liftinga i šest operacija kojima je mijenjao nos, čeljust i skalp. Sada je stalni
stanovnik Puttaparthija, predan Sai Babi. Dok sjedimo u lokalnom kafiću,
konstatira da je profitirao, kad je trampio ludilo Zapada za mir indijskog sela. Vrlo
inteligentan i duhovit, Paul je čovjek koji se sjajno uklopio u svakodnevicu
Babinih daršana, što je rezultiralo neobičnim spiritualnim iskustvima o kojima rado
govori. Na povratak u Ameriku niti ne pomišlja. Njegove će kosti jednoga dana
grijati indijsko sunce.
Tu je i John, vijetnamski veteran nalik holivudskim zvijezdama. Konjski rep,
brčići i uvijek bijela indijska odjeća daju šarm pred kojim uzdišu mnoge
sljedbenice Sai Babe. John za svaku sitnicu pobožno ponavlja »Thank you Baba«,

44
pa sam ga uskoro i prozvao John Thankyoubaba. Njegove priče o Vijetnamu odaju
duboke, sada već dobrim dijelom izblijedjele traume i postaje jasno da ga je to još
davne 1972. godine dovelo u Puttaparthi. Ne želi razgovarati o ničem drugom osim
Sai Babi, a u 27 godina vjernosti i redovita dolaženja u Indiju, Baba ga je pozvao
na intervju svega dva puta. To ga ne smeta, jer, kako kaže, Baba zna sve što se s
njime događa, dapače sve to nije ništa drugo doli Babina volja. Bog za Johna
doista hoda Zemljom, u liku Avatara iz Puttaparthija. U doslovnom smislu te riječi.
"Baba čitav svijet drži na dlanu jedne ruke« - rekao mi je jednom moj novi
prijatelj. Nije smatrao da je potrebno meditiranje ili neka druga duhovna aktivnost,
da bi se iskusila milost Božja. Treba se samo prepustiti Sai Babinoj volji.
Tisak povremeno pokušava stvoriti kakvu aferu, ne bi li dezavuirao jednog
od najčuvenijih duhovnih učitelja našeg doba. Okreću se tu tračevi kako je
navodno hermafrodit, neki ga bivši sljedbenici pokušavaju ocrniti na razne načine,
a pri tome uvijek nađu podršku medu onima koje smeta Sai Babina karizma i
neovisnost o službenim vjerskim institucijama. Film na kojem Sai Baba naizgled iz
postolja nekog kipa kriomice vadi ogrlicu obišao je cijeli svijet, iako kamera
zapravo ni u jednom trenutku nije pokazala navodnu šupljinu unutar statue.
Njegov negdašnji fanatični sljedbenik, Amerikanac Tal Brooke, napisao je
knjigu koja se prodavala zbog dvije stranice lascivna sadržaja, na kojima autor
pokušava čitaoce uvjeriti u Sai Babine protuprirodne seksualne sklonosti.
Sai Babine organizacije na Zapadu sve su češće potresane delikatnim
glasinama, pa je sve to vrlo teško iskušenje za one koji u njega vjeruju kao
Avatara. Žestoki su se napadi posebno intenzivirali početkom novog milenija, pa
se javnosti nastoje podastrijeti što degutantniji dokazi o Sai Babinom nebožanskim
i perverznim sklonostima. Osobito ga teško terete neki bivši visoki funkcioneri
njegove organizacije koji su uz njega proveli više godina.
U igri su i političari. Pred mojim je očima bivši predsjednik Indije poljubio
stopala Sai Babe i obratio mu se sa »bhagvan«, što znači Bog. I premijeri su mu
bili skloni. To se za neke druge ne može reći, pa je jedan od guvernera savezne
države Kamatake svojim javnim istupima učinio mnogo kako bi se popularnost Sai
Babe smanjila.
Živimo u vremenu u kojem su tehnika difamiranja i manipulacija masama
dovedene do savršenstva. Više ne postoji kriterij po kome čovjek može sa
sigurnošću dijagnosticirati radi li se o vrhunski režiranoj podvali ili šokantnoj
istini. Zato se, barem kad su u pitanju spiritualni učitelji, svatko može osloniti
jedino na vlastiti unutarnji osjećaj ili izravno iskustvo koje je imao.
Većina je Babinih poklonika alergična i na samu ideju provjeravanja
činjenica o proroku iz Puttaparthija. Ja nisam, pa sam odlučio osobno kontaktirati
čovjeka čije mi se istraživanje o životu i legendarnim čudima Sai Babe najviše
dopalo. Naime, u posljednjim su godinama senzacionalna čuda i spektakularna

45
ozdravljenja u Puttaparthiju rijetka, pa je nekakvu verifikaciju istih nemoguće
napraviti. Čovjek kojeg sam spomenuo gore, jest prof. dr. Erlendur Haraldsson,
profesor psihologije na Sveučilištu u Reykjaviku. Ovaj je Islanđanin, uprkos
otporima nekih fanatika oko Sai Babe, obavio vrlo objektivno ispitivanje onih
najzanimljivijih legendi o Sai Babinim moćima, koje je Avatar mnogo češće
pokazivao u pedesetim godinama ovog stoljeća, kad se oko njega okupljala samo
šačica obožavatelja. Haraldsson je pokušao biti što znanstveniji u svom pristupu,
pa je za svaki navod tražio odvojene izjave onoliko svjedoka koliko ih je mogao
pronaći. Ono što je otkrio doista je fantastično.
Tako stanoviti gospodin Varada, kojeg Haraldsson opisuje kao »bivšeg
sljedbenika«, na široko govori o čudima koje je vidio zajedno s nekolicinom drugih
ljudi, u razdoblju između 1949. i 1953. godine, kad je redovito posjećivao Sai
Babu. O njemu govori lijepo i u vrijeme kad ga je Haraldsson ispitivao, ali
naglašava da je kontakte s Avatarom prekinuo pred više od 20 godina. Navečer,
prije noći u kojoj je umro jedan od najvećih indijskih duhovnih učitelja svih
vremena, Ramana Maharshi, Sai Baba je zapao u trans i nešto nejasno mrmljao.
Varada se sjeća da su on i njegov prijatelj Krishna po Babinu pogledu znali da želi
otići u svoju sobu. Kad su tamo stigli, tada još mladi Sai Baba odjednom se srušio
na pod. Varada napominje da su takva zapadanja u trans u to vrijeme bila relativno
česta. Ovaj put je Babino tijelo postalo tvrdo poput kamena i lagano se podiglo u
zrak, gdje je ostalo levitirati. Istovremeno je mrmljao: »Maharshi je došao do
mojih lotosovih stopala...«. Sljedećeg se trenutka otvorio Sai Babin taban i iz njega
je iscurilo čak 2 kilograma vibhutija!
Varada i Krishna navodno su, uz manju grupu drugih sljedbenika, vidjeli
jyoti, zasljepljujuće svjetlo koje dolazi s nebesa, a na jedan indijski praznik to im je
pokazao Sai Baba. Otišli su prema obližnjim brdašcima i zaustavili se na jednom
mjestu. Sai Baba je, prema iskazu očevidaca, na neobjašnjiv način u nekoliko
sekundi dospio na vrh brda do kojeg bi trebalo normalno pješačiti desetak minuta.
Okrenuo se promatračima, a iza njega se, kako kaže Varada, na neki način otvorilo
nebo iz kojeg je sijalo tipično zlatno svjetlo, koje opisuju mistici koji su za života
sviješću putovali u predjele kamo odlazi ljudski duh nakon fizičke smrti.
Haraldsson tako navodi svjedoke, koji su potvrdili da je Sai Baba mogao
materijalizirati vibhuti na udaljenim mjestima, znati što se događa s njegovim
poklonicima koji su živjeli daleko od Puttaparthija, Varadi je, prije no što je ovaj
prestao dolaziti kod njega, predskazao da će se na neko vrijeme razići, »No, moja
će ljubav biti uvijek s tobom«, rekao mu je Baba. Mogao je, što je manje poznato,
dematerijalizirati stvari, koje bi iznenada nestajale pred očima promatrača, a u tim
ranijim vremenima bi znao materijalizirati veće predmete od uobičajenih prstenova
i brojanica.

46
 Bilo je iskaza ljudi koji su proboravili sa Sai Babom dosta vremena, no u
neke priče o njemu nisu vjerovali. Sumnjali su u legendu da je Baba jednom vodu
pretvorio u benzin i da zna sadržaj pisama koja mu ljudi uručuju. Jedan se od njih
sjetio da je Baba u tim ranim danima, kad nije bilo toliko sljedbenika, običavao
pisma čitati i na njih odgovarati. U svemu ima, s obzirom da je prošlo mnogo
vremena, nagađanja. Tako jedan od Haraldssonovih svjedoka priča da je, kad je
Babu ugrizao crni škorpion i on zapao u komu, s njime bio njegov stariji brat
Sesham Raju. Izgleda da ima onih koji vjeruju da je tada dječak, koji se zvao
Satyanarajana Raju umro, a u njegovo je tijelo ušao duh pokojnog Shirdi Babe. To
bi značilo da sadašnji Sai Baba zapravo nije reinkarnacija Shirdi Babe, već sam Sai
Baba od Shirdija!
Zanimljivo je da mi je praktično istu tvrdnju iznio i pokojni indijski jogi
izuzetne reputacije, Swami Narayanananda. Sreo sam ga u Danskoj, kad je već
prešao osamdesetu. Bio je autor čitave biblioteke knjiga, koje dokazuju da se radilo
o striktnom asketu koji je proveo devet godina u kolibi na Himalajama,
meditirajući 16 sati dnevno. Tako je postigao Nirvikalpa Samadhi, najviši stupanj
razvoja koji klasična joga poznaje. Rekao mi je da je tada proveo 21 dan u
savršenoj koncentraciji i cijelo vrijeme uopće nije disao! U tom razdoblju, kad je
obustavio gotovo sve tjelesne funkcije, mogao je odabrati jednu od dviju opcija.
Napustiti tijelo i stopiti se s brahmanom, bitkom ili se svjesno vratiti u normalno
stanje i kao učitelj na tom putu učiti druge. On je odabrao ovo drugo. Za Shirdi
Babu je rekao da »... je bio veliki jogi...«, a kao takav je imao dovoljnu moć da se
useli u tijelo sadašnjeg Sai Babe. Ne znam je li to rekao iz uvjerenja da je tako ili je
to bazirao na nekom unutarnjem iskustvu. Swami Narayanananda nikada osobno
nije sreo Sai Babu. Od njega sam saznao nešto vrlo važno na što ću se vratiti
kasnije, a što objašnjava mnoge čudnovate efekte koje spiritualni turizam i
eksperimentiranje može izazvati na ljudima. Radi se o parcijalnom podizanju sile
kundalini.
Što se tiče Haraldssona, koji je u svojoj knjizi opisao još niz gotovo
nevjerojatnih demonstracija moći Sai Babe, sumnje gotovo da nema. Iako je dao
riječ i nekima koji su Babu kritizirali, očito je bio uvjeren da je Sathya Sai Baba
Avatar našeg doba. Ono što još proizlazi iz njegove knjige, jest da je u kasnijim
godinama Sai Baba repertoar svojih demonstracija znatno smanjio. Na jednom
mjestu to objašnjava time da je njegova misija u ovom trenutku okrenuta prema
svijetu kojemu treba pomoći u krizi u koju je zapao. Vremena spektakularnih
dokaza o božanskim moćima ovog čovjeka izgleda da su prošla. No, i Haraldssonu
su došli teški dani, jer je upravo njegova metodologija dokazivanja realnosti Sai
Babinih čuda izvrgnuta teškoj kritici. Njegovi odgovori na učestale napade prilično
su mlaki i stječe se dojam da ovaj znanstvenik pomalo zazire od javnih obračuna
ove vrste.

47
 Većina sljedbenika Sai Babe s kojima sam razgovarao pokazuje veliku
privrženost Avataru, često bez obzira na to koliku im on pažnju poklanja. Moram
priznati da su mi svi susreti sa Sai Babom predstavljali izuzetan doživljaj. Obratio
mi se nekoliko puta, rekavši mi nekoliko riječi, čiju sam simboliku shvatio tek
naknadno. U više sam navrata imao snove u kojima se pojavio Sai Baba i govorio
mi sasvim određene stvari, koje su te snove učinile toliko realnima da bih nakon
buđenja ostajao pod njihovim dojmom tijekom cijelog dana. U njegovoj nazočnosti
osjetio sam neobično blaženstvo, takoreći euforiju, a čitanjem njegovih misli
sabranih u čitavom nizu djela stekao sam o njemu vrlo visoko mišljenje. Uz
materijalizacije koje sam vidio, najimpresivnija su bila dva doživljaja, koja sam
imao kad sam se nalazio u blizini Sai Babe.
Prvi se dogodio u Whitefieldu. Bilo je proljeće i vrlo ugodna klima, pa sam
uživao u popodnevnom pjevanju bhajana, dok je Baba sjedio na svojoj stolici na
povišenom podiju. S obzirom na moj čuveni sluh, poštedio sam one oko sebe
pjevanja i slušao sam, dok je Sai Baba lagano vrtio desnom rukom, gledajući
nekuda u zrak. U sebi sam pomislio: sada ću se koncentrirati na njegov obris, bez
treptanja očiju, izdržao sam tako više od dvije minute, da bi se tada dogodilo nešto
neobično. Oko tijela male spodobe bujne kose formiralo se bijelo, gotovo blješteće
svjetlo. Osjetio sam uzbuđenje i pomislio: Aha, to je njegova aura. No, nije
završilo na tome. Bijela se svjetlost u obliku Sai Babina tijela odvojila od njega i
kao neki duh otputovala udesno, da bi se nakon nekoliko metara izgubila. Iza nje je
slijedila još jedna ista takva svjetlost, pa još jedna... Bilo ih je ukupno Šest.
Skrenuo sam pogled i kad sam ga vratio natrag na Sai Babu, svjetlosnih tijela koje
kao da je emitiralo njegovo fizičko tijelo više nije bilo.
Drugi put sam za vrijeme boravka u jednom svratištu u Puttaparthiju usnio
neobičan san. Cijelo vidno polje bilo mi je prekriveno plavobijelom blještećom
svjetlošću, a prilazila su mi tri bića, koja nisam dobro razaznavao, jer je svjetlo bilo
iza njih. Doimali su se kao tri sjene. Oblila me neka čudesna energija i probudio
sam se u uvjerenju da je jutro i trebam ustati kako bi krenuo na daršan. Obukao
sam se i izašao iz sobe sa zastrtim prozorima. Ostao sam šokiran činjenicom da je
vani bio još mrkli mrak! Vratio sam se u sobu i pogledao na sat. Bilo je tek dva
ujutro, a ja sam se osjećao kao da sam prospavao cijelu noć. Bio sam pun neke
energije i više nisam mogao zaspati.
Oba opisana doživljaja nisu bila rezultat sugestije, a ostavila su neki snažan
osjećaj u mome tijelu. Sjećam se da sam tada pomislio da Sai Baba vjerojatno
može mnogo više dati, no što običan čovjek čvrsto ukorijenjen u materijalnim
željama može primiti. Uz spomenute psihičke doživljaje, imao sam vrlo neobično
iskustvo vezano uz Sai Babu i na fizičkom planu.
Imao sam strahovito jaki napad bubrežnih kolika i završio na Hitnoj pomoći.
Ni nakon dvije injekcije, bolovi se nisu smanjivali i nastavili su se satima. Prošlo je

48
otprilike devet sati, kad su mi odlučili dati morfij, od kojeg sam povraćao, a činilo
mi se kao da sad bubrežni kamenac roštilja po nekom drugom. Ujutro je pala
odluka da me prevezu u bolnicu. Odmah su sproveli pretrage i ustanovili da je
kamičak iz mog bubrega zaglavio u ureteru, na pola puta do ulaska u mokraćni
mjehur. Ujedno su me obavijestili da, ako kamičak ne siđe, odnosno izađe van,
postoji rješenje da krenu po njega sondom. O ugodnosti navedenog postupka ne
treba ni govoriti.
Dok sam ležao u bolničkom krevetu, uhvatila me gadna depresija. Osjećao
sam kako me kamenčić reže u ureteru, a s obzirom da sam znao kako je izgledao
njegov prodor do pola puta, nisam se usudio ni razmišljati kako će završiti cijela
priča. Tada sam se sjetio Sai Babe. Kad mi više nije preostalo ništa drugo, stavio
sam jednu ruku ispod, a drugu ispred dijela tijela gdje se nalazio ureter mog lijevog
bubrega. Vizualizirao sam kako Sai Baba stoji kraj mene i preko mojih ruku zrači
zločesti kamenčić, koji se pomalo pretvara u dobroćudnu prašinu. Tako sam polako
utonuo u san.
Ujutro su me odveli na pijelografiju, pregled kojim je trebalo ustanoviti gdje
se kamenčić točno nalazi. U međuvremenu nisam mokrio tako da nije postojala
nikakva mogućnost da kamičak izađe tim putem van.
Pregled je ponovljen dva puta. Liječnik koji ga je obavio rekao mi je: »... U
ureteru nema ničega. Ima jedno prošireno mjesto oko sredine, na kojem se možda
nalazio, ali sada ga više definitivno nema... Možete ići kući...«.
Ne znam je li se moj kamenčić raspao sam od sebe ili je djelovao moj
očajnički poziv Avataru ili je, pak, na djelu bila snaga moje podsvijesti. Bez obzira
što je istina o ovome mom iskustvu, kad sam se udaljavao od bolnice, osjetio sam
zahvalnost prema Sathya Sai Babi. Vjerujem da ima onih čija su iskustva sa Sai
Babom bila još intenzivnija, dajući im snažnu vjeru u ovog neobičnog čovjeka, čiju
reputaciju nisu uspjeli ozbiljnije ugroziti ni brojni pokušaji njegovih neprijatelja da
ga prikažu u negativnom svjetlu. Za one kojima je Sai Baba pomogao kad im je
bilo najteže ili im je dao duhovni uvid koji je promijenio njihov život, sve tlapnje o
tome tko je on zapravo i kamo bi ga trebalo svrstati, postaju bespredmetne.
Najbizarnije iskustvo koje sam imao vezano uz Sai Babu dogodilo se kad
sam se nalazio pod utjecajem ritualne, halucinogene droge koju mi je dao jedan
južnoamerički vrač. Sjedili smo na vrhu planine, s pogledom na jezero. Kako je
nastupalo djelovanje napitka, vidio sam neku osobu kako mi prilazi i iz mene vadi
kvadar crne želatine koja je predstavljala sve moje strahove. Želatinu je nepoznati
bacio u vatru, koju sam vidio ispred sebe. Dok je vrač svirao instrument nalik
flauti, ja sam poželio vidjeti Sai Babu. Trenutak kasnije, pred mojim se zatvorenim
očima doista stvorio Avatar, toliko stvaran da sam se intuitivno trgnuo unatrag.
Palo mi je na pamet da on zasigurno ne odobrava uzimanje sredstava pod kakvim
sam se nalazio, pa sam ga upitao da li je pametno ovo što sada činim. Odgovorio

49
mi je glasom koji sam jasno čuo, u svojoj glavi dakako: »... Ne, nije pametno. Ali,
kad smo već ovdje, što možemo učiniti...?« U mislima sam ga zamolio da mi
pokaže »treće oko«. Mahnuo je rukom i s njegove se desne strane pojavila crna
rupa u obliku pravilna trokuta, omeđena ružičastim, zadebijalim tkivom na koje se
nastavljala prozirna, prokrvljena koža. Shvatio sam da je »treće oko« neka vrsta
kozmičke regije s one strane crne trokutaste rupe. Pitao sam Sai Babu iz
halucinacije mogu li proći kroz rupu. Odgovorio je: »Možeš...« Imao sam osjećaj
da ću zakoračiti prema otvoru, kad je preda mnom buknuo plamen. Glas Sai Babe
mi je govorio u uho: »Na onu stranu možeš tek onda kad tvoj ego sagori u
plamenu...« Upravo kad sam osjetio razočaranje, nastavio je: »Priroda također ima
treće oko...« U tom sam trenutku vidio istu crnu rupu, ovaj put omeđenu granama i
lišćem. Koliko sam shvatio, u prirodi postoje svojevrsni »prolazi« u druge,
paralelne dimenzije. Jesu li one duhovne ili materijalne ne znam ni danas.
Provjerom organske strukture koju sam vidio u medicinskim udžbenicima shvatio
sam na koji se dio fiziologije moja vizija odnosila.
Jednom drugom prilikom, kada sam ružinim uljem čistio Sai Babinu
relikviju koja je kružila Europom, moja me supruga fotografirala. Ostali smo
zapanjeni kada smo kasnije na slici primijetili sjajnu zlatnu spiralu koja se
protezala od vrha do dna, dodirujući na jednom mjestu donji dio moje kralježnice.
Više je stručnjaka za fotografiju isključilo optičke efekte ili grešku na emulziji kao
objašnjenje za ovaj neobični fenomen.
Teško je ne spomenuti i jedno drugo, indirektno iskustvo koje sam sa Sai
Babom imao u gradu gdje živim. Ovdje o njemu govorim onako kako sam to čuo
od supruga mlade 29-godišnje žene koja je umirala od opake maligne bolesti od
koje je oboljela desetak godina ranije. Kako su liječnici polako od nje digli ruke,
njen se suprug na sve načine pokušao obratiti za pomoć Sai Babi, osobi za koju
jedva da je znao tko je. Nabavljen je vibhuti, a svakodnevno je bolesnicu, kako bi
joj olakšala tegobe, masirala jedna žena. U jednom je trenutku odbila nastaviti sa
svojim tretmanom, jer je »ugledala iznad tijela bolesnice spodobu bujne kose, u
narančastoj halji«. Valjda je suprug bio jedini koji je shvaćao o čemu bi se moglo
raditi. Nakon ženina sprovoda, uvjeravao me da mu se na ramenima materijalizirao
vibhuti, znak kojim mu je Avatar, kako on to vjeruje, dao do znanja da njegova
supruga negdje živi dalje.
Ja nisam prestao tragati za novim, konkretnim i za mene dovoljno
uvjerljivim argumentima da je Sai Baba osoba koja može presudno utjecati na
nečiju duhovnu evoluciju. Na vrlo intrigantan dokaz da je to moguće čak i bez
obzira što je stvarna istina o Sai Babi naišao sam na sasvim drugom kraju Indije.
Prešli smo preko pola puta do Indije i stjuardese dijele obrok. Odabirem
indijsku vegetarijansku kuhinju, jer se moram polako privikavati na vrlo specifičnu
hranu zemlje poznate po žestokim i za zapadnjaka neuobičajenim začinima. A i

50
malo ću predahnuti od prevrtanja stranica mog sjećanja na duhovne ljude Indije.
Od svog susjeda saznajem da živi i radi u Kuvajtu, kao inženjer na naftnim
poljima, već 20 godina. Sada ide posjetiti svoju obitelj koja živi u Delhiju. Fin i
obrazovan čovjek, u pedesetima, na moju primjedbu da idem u Indiju zbog
duhovnih učenja tamošnjih svetih ljudi podiže obrvu. Očekujem komentar, no on
izostaje, jer je moj sugovornik iznenada utonuo u misli. Očekivao sam podsmijeh
jednog racionalnog tehničara, odvojenog od magije indijskih svetih mjesta i
sadhua. Očito je moj susjed znao o tim temama više no što sam ja mogao
procijeniti iz njegova vanjskog izgleda. U djeliću sam sekunde shvatio da sam
dodirnuo osjetljivu točku. Dok sam gutao zalogaje indijske hrane i hladio grlo
vodom, moj mi se susjed obratio pitanjem: »Kuda zapravo točno idete?«
»Sumnjam da vam je poznata ta škola joge, nije baš razvikana«, odgovorio sam.
Sljedećeg trenutka sam shvatio da se nisam baš ponio pristojno i dodao sam;
»Riječ je o Surat Shabd jogi.« On je na to tiho pitao: »Idete na staro mjesto ili novi
ašram?« Bilo je jasno da itekako zna o čemu se radi, jer se izraz »staro mjesto«
koristi za Sawan Ashram u kojem je živio jedan od duhovnih giganata Indije, Sant
Kirpal Singh, dok je »novi ašram« aktualni centar ove tradicije kojeg zovu Kirpal
Ashram, a utemeljio ga je njegov sin Sant Darshan Singh, tadašnji učitelj u
tradiciji o kojoj ću više reći kasnije, »idem kod Sant Darshan Singha«, rekao sam,
dok sam osjetio kako u meni raste znatiželja. Moj je susjed šutio i nastavio jesti.
Očigledno se kolebao da li da nastavi ovaj razgovor.

51
 MAČAK NA VRUĆEM LIMENOM KROVU

Rekoh u srcu svom za sinove

ljudske da im je Bog pokazao
da vide da su stoka.

Jer što biva sinovima ljudskim

to biva i stoci, jednako im
biva: kako gine ona tako
ginu i oni, i svi imaju isti duh;
i čovjek ništa nije bolji od
stoke jer je sve taština...

Knjiga propovjednikova, 3, 18-19

Ja sam se pak nagnuo natrag, zažmirio u jalovoj nadi da ću možda malo

odspavati i prepustio se mislima koje me, međutim, nisu odvele u san, već u
razmišljanje o autoru triju izuzetnih knjiga koje su na najbolji način opisale odnos
psihičkih poremećaja poput teških depresija, anksioznosti i samoubilačkih ideja s
onom silom koju u Indiji zovu kundalini shakti.
Kao što smo već napomenuli, prema tantričkoj je filozofiji cijeli svemir
manifestacija čiste svijesti. Kako kaže Swami Rama ta se svijest dijeli na dva
aspekta. Jedan zadržava statičku kvalitetu i ostaje identificiran s nemanifestiranom
sviješću. U tantri se ta kvaliteta zove shiva, muški princip. Drugi je dio ovog
polariteta dinamičan, energičan i kreativni aspekt kojeg zovu shakti, velika Majka
svemira, jer su od nje svi oblici rođeni.
Ljudsko biće je svemir u malome. Sve što nalazimo u kozmosu, može se
naći unutar svake individue i svi principi koji vrijede za svemir, vrijede i za
pojedinca. Kundalini je božanska, kozmička energija, čije buđenje i stapanje s
aktivnim principom, shakti, dovodi do uvida u realnost, krajnju istinu oko nas, koja
u »normalnom« stanju svijesti krije svoju tajnu, vješto nas vežući uz prolazne želje
svijeta koji neminovno moramo napustiti.
Nekada, dok je još radio na svojoj magistarskoj tezi iz područja edukacije
zvao se B. S. Goel, a kasnije je uzeo duhovno ime, Sri Siddheshwar Baba, i jedan
je od, po meni, autentičnih indijskih gurua koji je prošao sve faze do prosvjetijenja
na osobito dramatičan način, što do u detalje opisuje u spomenutim knjigama.

52
 Shivabalayogi Maharaj
(za vrijeme 12-godišnjeg tapasa, 23 sata meditacije dnevno)

»... Još 1964. godine imao sam težak napad depresije. Potpuno me obuzela.
Sjetio sam se da sam ranije radio neke joga vježbe i pranajamu (osobite tehnike
disanja u jogi) i tada osjetio navalu vrućine koja je krenula od dna kralježnice i
završila na tjemenu. Sada su odnekuda došli strahovi i moj je život postao istinski
pakao. Takva je iskustva jednostavno nemoguće pretočiti u riječi. Nije mi
odgovaralo ni društvo ni osama, ni gladovanje ni hrana, ni spavanje ni buđenje.
Mnome je cijelo vrijeme vladao osjećaj depresije i nemira...« Time je kod kasnijeg
doktora humanističkih znanosti i tadašnjeg poklonika marksizma i Freuda započeo
proces podizanja spomenute životne sile kundalini, koja, po indijskoj tradiciji,
treba, da bismo završili svoju duhovnu evoluciju na Zemlji, putovati kroz sedam
energetskih točaka na tijelu, nazvanih ćakrama.

53
 Neki te ćakre opisuju kao svojevrsne vrtloge energije koji se uspinjanjem
sile kundalini po centralnom kanalu ubrzavaju i iz svijesti eliminiraju samskare,
utiske prošlih života i, općenito, sve one tragove u ljudskoj svijesti koje Maharishi
podrazumijeva kada govori o stresu. Kad su ćakre blokirane i energija u njima
stagnira, vrtloženje se poremeti ili čak uzme smjer obrnuto od kazaljke na satu, dok
kod težih bolesti dolazi do težeg iskrivljenja vrtloga. Svaka od ćakri, kad je sila na
svom uzlaznom putu aktivira, reagira na različite načine. Ako se u potpunosti
»otvori«, praktikant obično ima iskustvo nekih neuobičajenih sposobnosti ili moći,
a ako je takav proces zbog krivog prakticiranja neke tehnike nepotpun, to rezultira
sasvim određenim problemima. Prije no što nastavim opisivati put kojim je do
zadnje stanice, sahasrar ćakre, dospio Sri Siddheshwar Baba, evo ukratko prikaza
ćakri i simptoma po kojima možemo vidjeti je li se neka od njih aktivirala i u nas.
S obzirom da postoje stanovite, manje razlike u opisima tih iskustava, ovdje
napominjem da je riječ o opisima koje mi je dao veliki indijski mistik Sri
Shivabalayogi Maharaj, kad sam koju godinu prije no što je napustio tijelo, bio u
njegovu hramu nadomak grada Bangalorea. Treba napomenuti da ovdje govorimo
o kundalini aspektu sile kundalini shakti, onom dijelu koji je, kako to jogiji kažu,
tri i pol puta omotan oko donjeg dijela kralježnice. Dakako, nije riječ o fizičkome
tijelu, već drugim, energetskim tijelima, koja lokacijom odgovaraju dijelovima
fizičkog tijela, koje ćemo u opisima spominjati.
Um obična čovjeka, kako je to govorio Shivabalayogi, »boravi« u tri prva,
donja energetska centra i u načelu ne pokazuje duhovne aspiracije, već je sasvim
zaokupljen materijalističkim, svjetovnim željama. Međutim, kad se jednom iz
najniže ćakre pokrene uspavana kundalini, dakle aktivira se prva, tzv. muladhara
ćakra, obično u čovjeku naglo raste jaka želja za intenziviranjem sadhane,
duhovne prakse. Često se događa da za vrijeme vježbi koncentracije ima vizije
božanstva kome je osobito sklon ili čiju mantru koristi. Muladhara ćakra se inače
nalazi između analnog otvora i testisa, dakako kad se radi o muškarcu.
Kundalini se budi spontano (kod žena katkada za vrijeme poroda),
predanošću Bogu, ponavljanjem mantri i različitim tehnikama joge, te
shaktipatom, dodirom gurua. Zgodna, a manje poznata praksa, vezana je uz
ljudski jezik. S jedne strane, jezik je zanimljiv jer svaku misao popratimo
nesvjesnim micanjem mišića u ovom organu, kojeg je najteže opustiti. Teoretski,
potpunom relaksacijom jezika došli bismo do stanja bez misli, koje je od bitne
važnosti na putu joge. Koncentriramo li se, pak, na razne dijelove jezika, to će se
odraziti na našu svijest. Sažimanje pažnje na korijen jezika dovodi do buđenja
kundalini, ali i sposobnosti slušanja »božanskog zvuka«. Koncentracija na vrh
jezika dovodi do iskustva okusa »božanskog nektara«, koji Kirpal Singh
poistovjećuje s manom iz Biblije, dok savršeno svođenje pažnje na sredinu jezika

54
razvija u praktikanta moć »božanskog dodira«. Usput rečeno, koncentracija na vrh
nosa razvija »božanski njuh« i naziva se varta siddhi.
Swadhisthana ćakra se nalazi na kičmenom stubu, otprilike u visini
genitalija. Znak da se probudila ova ćakra, najčešće je osjećaj stalnog nemira i
želje da se lunja od mjesta do mjesta, odnosno da se bude u stalnom »movingu«.
Ponekad se javlja neutaživa glad, a nerijetko nastupa depresija, jer se ugodna i
zanimljiva iskustva, koja je praktikant imao ranije, mogu izgubiti. Nemoć
smirivanja uma se može prevladati jedino redovitom praksom, koja katkada
podrazumijeva produljivanje dnevne prakse koncentracije.
Kad se upornim prakticiranjem aktivira manipura ćakra, jogi počinje imati
iskustva savršene koncentracije, odnosno samadhija. Nalazi se na kičmenom stubu,
u visini pupka. Uskoro mu za postizanje ovog stanja bez misli, dakle potpuna
umirenja duha, treba svega nekoliko trenutaka. Prvi se put počinju manifestirati
neobične moći poput, recimo, mogućnosti materijalizacije na daljinu. Prepreka
daljnjem razvoju je osjećaj ponosa i taštine, koji se kod jogija javlja. On osjeća
potrebu pokazivati drugima što može, a to dovodi do smanjenja njegove predanosti
i poniznosti, pa tako može zaglaviti u svom duhovnom razvoju prema višim
nivoima svijesti. Jedini način da se taj razvoj nastavi, jest odricanje od svake moći
koja se na putu javi. Ova ćakra. kao i prethodna, swadhisthana, prema nekim
autorima igra presudnu ulogu u onome što zovemo duševnim zdravijem. Neugodni
sadržaji iz nesvjesnog mogu se, ako ih imamo tamo pohranjene u prevelikim
količinama, probuditi takvom silinom da mogu dovesti do ludila. Sri Siddheshwar
Baba upozorava na misli koje se tijekom meditacije javljaju, a ne mogu se
kontrolirati, ma kako bile abnormalne ili neugodne. U jogi postoje tehnike disanja i
položaji tijela, rzv. asane. koji pomažu pročišćavanju energetskih kanalića na
ljudskom tijelu, zvanih nadi, čime se olakšavaju tegobe koje moramo iskusiti na
putu duhovna razvoja. No, ništa ne pruža garanciju da nećemo pasti kao žrtve
iluzija koje stvara naš um, a one će biti osobito realne ako se kundalini neće
podizati prema višim centrima u cjelini, već će to biti, kao što sam to saznao iz usta
Swami Narayananade, parcijalno.
Javlja se nešto tipično, što opisuje i Sri Siddheshwar Baba. Čovjek počinje
vjerovati da je duhovno napredovao vrlo visoko i počinje izigravati gurua,
spiritualnog učitelja, tvrdeći da ima osobite moći, putuje po »višim nivoima«,
mentalno kontaktira majstore s viših razina egzistencije, vidovit je, jer mu je »...
otvoreno treće oko...«, te može iscjeljivati, koristeći spiritualnu ili. kako neki to
kažu, »božansku« energiju.
Živimo u vremenu za koje neki mistici tvrde da je karakterizirano
pojačanom aktivnosti u nižim ćakrama. Prema Siddheshwar Babi, većina je
današnjih ljudi predominantno u manipura ćakri, dok Satyananda Saraswati tvrdi
da se u ovom vremenu kod ljudi spontano razvija anahata ćakra, bez obzira bave li

55
se oni nekom duhovnom praksom ili ne. Dakle, parcijalno podizanje kundalini
shakti može biti spontano i kod osoba koje se ne bave nikakvom meditacijom. Kod
osobe koja dođe u takvu situaciju dolazi do vrlo opasnog fantaziranja, kojim se u
zabludu dovodi one koji traže autentično duhovno učenje, koje može prenijeti
samo netko tko je došao do kraja tog puta. A takvi su izuzetno rijetki. Oni kojima
je »treće oko«, odnosno šesti centar ili ajna ćakra, otvorena, nikada drugima ne
govore o njihovoj budućnosti niti se bave drugim vrstama vradžbina. Osobe koje
pate od ovakvog poremećaja u duhovnu razvoju, nerijetko imaju snažan osjećaj
vlastite veličine i važnosti, uvjeravaju ljude oko sebe u svoju karizmu, osnivaju
sekte i izmišljaju rituale, koji su katkada samo izraz njihove seksualne frustracije i
taštine, zasnovane na iluziji i gluposti drugih.
Prava egomanija koja kulminira u bolesnoj želji za društvenim priznanjima
baziranim na materijalnim postignućima, snovi prosječna čovjeka o slavi i
divljenju okoline i opsesivni strah od gubljenja statusa u društvu, zapravo se svode
na poremećaje u tri niže ćakre u čovjeku. Pornografija, poplava erotskih filmova i
svi oblici seksualnih perverzija samo razdražuju kundalini shakti, koja se pokreće
prije no što joj je vrijeme, a epidemija psihičkih problema, poput teških
anksioznosti i depresija, te samoubilačkih ideja potvrđuje tezu da je ova vitalna
energija, koju treba kanalizirati vrlo, vrlo oprezno, u svom nekontroliranom obliku
izuzetno opasna.
Ego se grčevito bori za afirmaciju, priznanje i prepoznavanje okoline,
potvrdu vrijednosti i važnosti tijela u kojem se kreće po ovom svijetu. Biti netko,
imati prepoznatljiv »image«, ostavljati dojam uspješnosti, siguran je znak
podsvjesnog paničnog straha od nestajanja, raspršivanja ega. Dok zapadna
psihijatrija preporuča sredstva za jačanje ega, pokušavajući izbjeći psihičku krizu,
koja se manifestira strahovima, depresijama i osjećajem vlastite bezvrijednosti,
joga ima za cilj proširenje ega na cijeli pojavni svijet. Da bi se to postiglo, treba u
određenom smislu žrtvovati onaj mali, individualni ego, što je strahovito teško, jer
je evolucijom um izgradio obrambeni sustav neugodnih psihičkih doživljaja koji
čovjeka brzo natjera na odustajanje od borbe protiv vlastita ega. A tu je i nagrada u
obliku ugode i zadovoljstva, koju dobiva onaj koji svoj ego pothranjuje prolaznim i
iluzornim vrijednostima materijalnog svijeta. Staza prema konačnoj spoznaji
pravog smisla postojanja ne ide putem koji zaobilazi neugodne emocije, već se
kroz krizu koju pred nas postavi naš niži ego treba probiti intenziviranjem duhovne
prakse.
Vježbom se kundalini shakti postupno podiže prema višim ćakrama, a ona
koja povezuje niže s onim višima jest anahata ćakra i nalazi se na kičmenom
stubu, otprilike u visini srca. Znak da je netko dospio do ove ćakre jest stjecanje
moći koja se zove vachan-siddhi. Sve ono što kaže jogi koji je ovladao tom,
četvrtom ćakrom, postaje istinom. On se može kretati kuda želi, koristeći

56
sukshuma sharir, svoje astralno tijelo, dok mu fizičko tijelo ostaje na istom
mjestu. Ova je faza posljednji test vezan uz materijalni univerzum, jer se javlja
ponos u svom maksimalnom intenzitetu. Čovjek počinje vjerovati da je u
spiritualnom smislu nadišao razinu vlastitog gurua i nerijetko se od njega odvaja i
počinje propovijedati učenje na svoju ruku. Jogiji kažu da »ponos dolazi prije
pada«, jer će onaj koji je podlegao ovoj zadnjoj zamci materijalnog ega doista u
evoluciji nazadovati.
Sri Siddheshwar Baba je, kad je zapao u psihičku krizu čiji sam opis dao
ranije, potražio pomoć psihijatara, ajurvedskih liječnika, mistika i mnogih drugih,
koji mu, međutim, kako mi je rekao, nisu mogli pomoći. Njegova je paranoja
postajala sve jezivija iz dana u dan, pa se, ne bi li si olakšao muke, počeo baviti
psihoanalizom.
Dok je sjedio u naslonjaču, u praznoj dvorani svog ašrama koji se nalazi
medu zelenim poljima Haryane, promatrao me kroz debela stakla svojih naočala,
podsjećajući me neodoljivo na Raya Charlesa. Bilo mu je tada 60 godina, nosio je
tipičnu indijsku narančastu odoru i rekao mi: »Ne biste vjerovali, koliko sam jogija
velike reputacije obišao. Nitko od njih me nije posavjetovao što točno treba raditi.
Kad se kundalini shakti pokrenula, ostao sam prepušten sam sebi. Toliko je onih
razvikanih, a tako malo onih koji doista nešto znaju...«
Njegov susret s jogom, koja će ga još godinama nositi kroz užasne
emocionalne krize do prosvjetijenja, uslijedio je gotovo slučajno, u jednom
hostelu. Prenoćio je tamo u pauzi putovanja kroz Indiju i nabasao na mladog
swamija, kojem se požalio na tegobe od kojih pati. Ovaj mu je savjetovao da
pokuša s tehnikom koncentracije na prostor između očiju, uz ponavljanje mantre
»Om Soham« i osobitom vizualizacijom, vezanom na dišni proces. Koliko sam ga
shvatio, toga čovjeka više nikada nije sreo. Ali, metode se držao. »Kad se jednom
čitav proces pokrene, ne treba vježbati satima dnevno«, objasnio mi je, »Koji put je
dovoljno pola sata vježbe u jednom danu, a da efekti budu dramatični do te mjere
da vam se čini da nećete to moći izdržati...«
Zanimljivo je da neki jogiji, poput recimo Swami Maheshwaranande, koji
veći dio godine provodi u Beču, a ima i veliki centar u Rajasthanu, smatraju da
podizanje kundalini shakti do najviše ćakre može proteći bez svih tih neugodnih
psihičkih doživljaja. Pod uvjetom da se tijelo i psiha za to pripreme kroz niz raznih
joga vježbi.
Dr. Goel je počeo pomalo shvaćati mehanizam vlastite duhovne evolucije,
koji je bio bolan, ali je jednog dana donio neočekivanog saveznika. Nakon sedam
godina meditacije, budući je guru usnio neobičan san. »Sanjao sam Sathya Sai
Babu koji me u snu blagoslovio i rekao mi da moram uporno nastaviti s
meditacijom, jer sve što činim ima svrhu. Također mi je rekao da je on uvijek sa
mnom. To je bilo presudno, jer sam tek tada shvatio, da ono što činim nije puka

57
terapija za moje probleme. Počeo sam osjećati da se moja svijest i pažnja
automatski kreću prema točci malo niže od tjemena, na stražnjem dijelu lubanje.
Ta se točka zove brahma randra i odjednom sam osjetio da je tamo ili blizu te
točke kraj mog puta. U meditaciji sam sve češće osjećao neko peckanje ili grebanje
na tom mjestu. Ustvari sam shvatio da je kraj puta između točke među obrvama i te
brahma randre. Imao sam neki osjećaj da se ispod te točke na lubanji nalaze neki
živci, koji moraju igrati presudnu ulogu u probijanju barijere, koje nazivamo
oslobođenjem...«
Val intenzivnih vizija u kojima je dr. Goel na unutarnjem ekranu između
obrva sretao simbole, ali i božanstva od Krishne i Shive do Isusa Krista, dovodili
su ga u stanje ekstaze ispunjene neizrecivim blaženstvom. Kad je već povjerovao
da se njegov ego predao univerzalnoj kozmičkoj ljubavi, nastupile su zastrašujuće
krize ispunjene beznađem, crnim mislima i strahovima, koje je njegov um
konstruirao, ne bi li ga omeo na putu s kojeg više nije bilo povratka. »To vam je
kao kad plivate od jedne obale na drugu«, objašnjavao mi je dok smo šetali medu
gredicama sa cvijećem, unutar njegova ašrama. »U jednom ste trenutku na pola
puta i čini vam se da nećete nikada dospjeti do druge obale. Jedino što vam
preostale jest da stisnete zube i plivate dalje. Ono što je mene nosilo u tim najtežim
trenucima, kad sam imao osjećaj da se nepovratno gubim u ludilu, bilo je
pojavljivanje Sai Babe na mome unutarnjem ekranu. Nekako sam znao da me on
vodi, iako ga nisam nikada u životu kontaktirao. Uvijek bi mi nakon takvih vizija
laknulo, dolazio je neki predah od užasa koji sam proživljavao i ja sam nastavljao
dalje. Znate, vi dolazite iz kršćanskog svijeta, koji u svojoj povijesti bilježi mnogo
svetaca. Kad čitate o patnjama kroz koje su ti ljudi na putu proćišćenja prolazili, vi
samo mislite da znate kako je to izgledalo. Cijena je duhovne iluminacije potpuna
predaja i taj princip važi jednako za sve, bez obzira na tradiciju kojoj pripadate.
A kad se netko želi predati toj sveobuhvatnoj, apsolutnoj Istini, ispriječi se
njegov mali ljudski um i kreira sve moguće prepreke, ne bi li ga natjerao na
odustajanje,..«
Stanje praktikanta ovakve vrste joge učvršćuje se tek u petoj, visuddhi ćakri,
kad se stabilizira duboko iskustvo blaženstva, koje donosi samadhi. Prema
Satyananda Saraswatiju, visuddhi ćakra je »centar nektara besmrtnosti«, koji,
međutim, sagorijeva u manipura ćakri, koja na taj način uzrokuje starenje i raspad
tkiva. Prema Shivabalayogiju, javlja se »božansko svjetlo« i čovjek biva
blagoslovljen od božanstva u koje vjeruje, a koje se zove u indijskoj tradiciji Ishta
Devata. Njegovo astralno tijelo sada može putovati po višim svjetovima, koji se
zovu loke, a prepreke koje osjeća znatno se smanjuju.
Put dr. Goela nije bio tako romantičan i kratak. Dok neki tvrde da su
pranajama i asane ono što olakšava proboj vitalne sile prema krajnjem cilju, čini se
da se ovaj jedinstveni intelektualac-jogi oslonio isključivo na unutarnje vodstvo

58
već spominjanog indijskog proroka Sai Babe. Zanimljiva je teza koju je B. S. Goel
iznio kad smo se vratili u dvoranu, pobjegavši tako od vrućine koja je dobrano
pržila.
»Uvjeren sam da postoji neurofiziološka osnova na kojoj počiva ego, onaj
osjećaj »ja«. Moje mi je iskustvo pokazalo da se radi o dva živca u moždanoj kori,
čiju lokaciju mogu točno navesti, a zovem ih raga i dwesha. Meditacijom,
odnosno vježbanjem koncentracije, aktivira se kundalini shakti koja treba ta dva
živca, na neki način, rekao bih čak, slomiti. Vrlo mi je teško to subjektivno
iskustvo pretočiti u riječi. Prvi od ta dva živca ili možda dvije složenije strukture
unutar mozga, odgovoran je za želju i privrženost u negativnom smislu, dok je
drugi onaj koji generira frustraciju. mržnju, agresiju, ljubomoru i slično. Te su
dvije fiziološke strukture u samoj osnovi ega. Period kad te strukture pod utjecajem
kundalini shakti počinju »pucati«, najopasniji je za praktikanta. Obuhvaća vas
osjećaj da upravo umirete ili ćete sljedećeg trenutka poludjeti. Taj se osjećaj vraća
ponovo i ponovo i toliko je stvaran da kreira patnju, koju je teško opisati. To je
svakodnevno umiranje u pravom smislu te riječi i najkritičnija je faza na cijelom
putu. Mislim da se radi o onome što u kršćanstvu zovu »tamnom noći duše...
Goel je godinama zapadao iz ekstaze u ponore najcrnjih strahova. koji su
pod kraj postali strahovi od smrti. Tvrdio je da do kraja ne bi došao da nije bilo
unutarnjeg vodstva Sai Babe, a sve je stupnjeve vlastitog razvoja analizirao sa
stanovišta zapadnjačke psihoanalize. Dakako, do one razine gdje spiritualnost
ostavlja znanost iza sebe i vodi čovjeka dalje, k ispunjenju za koje ne postoje
objektivni kriteriji dokazivanja. U autoanalizi pokazuje izvanrednu objektivnost i
potpunu iskrenost i kako ga meditacija nosi kroz razne slojeve njegove vlastite
ličnosti, on precizno prepoznaje fine i katkada nezamjetne nagone, koji njime
vladaju. Svaki korak naprijed donosi dublju spoznaju o nekom skrivenom
mehanizmu ljudske psihe, otkrivaju se aspekti seksualnosti, koji su duboko
zakopani ispod površinske realnosti koju smo navikli prihvaćati. Razgradnja ega u
jednom trenutku dovodi u svijest podijeljenost ljudskog bića na »muški« i »ženski«
princip, pa je dr. Goel imao subjektivno iskustvo homoseksualnih afiniteta, što bi
ga u normalnim okolnostima uznemirilo. No, razvoj teče dalje i ovo je iskustvo
prolazna stanica.
Zanimljivo je da se homoseksualni rituali prakticiraju kao dio viših
stupnjeva inicijacije u nekim europskim magijskim krugovima. Svojim
razvratničkim biseksualnim životom opću je sablazan izazivao i pokojni Aleister
Crowley, najrazvikaniji mag ovog stoljeća, koji je perverzije pravdao potrebom
razotkrivanja svojih najtamnijih poriva. Zagovarao je masturbaciju kao duhovnu
tehniku, a u svojoj je komuni na Siciliji svoju perverziju dotjerao do maksimuma,
obavljajući obrede u kojima su žene općile sa životinjama.

59
 Uz aktivnost kundalini shakti veže se i seksualna energija, kojom je vrlo
teško ovladati, a ima situacija kad se kao posljedica intenzivne duhovne prakse
javlja abnormalno jaki seksualni nagon. Te faze u razvoju su opisali mnogi, među
njima i Swami Muktananda, kojeg su prije smrti optuživali da je ponovo
pokleknuo pred izazovom seksa i spavao sa svojim američkim sljedbenicama, Na
djelu ga je uhvatio njegov vjerni sljedbenik koji sebe naziva Master Charles i koji
ga, u ime ostalih njegovih kvaliteta, u svojoj knjizi amnestira. Za Osho Rajneesha
se to oduvijek znalo, dapače, njegova ga je ljubavnica Ananda Sheela Ma pokušala
otrovati i preuzeti od njega golemu organizaciju koju je stvorio. Za to je odležala
nekoliko godina u američkom zatvoru. Pred čarima ljepšeg spola pao je i Amrit
Desai, osnivač tzv. Kripalu joge u SAD, a sličan je skandal potresao organizaciju
jednog od prvih jogija koji su iz Indije stigli na američki kontinent. Riječ je o
Rama Swamiju, koji je svoj stožer uspostavio u ruralnom dijelu Pensilvanije. Za
jednog se čuvenog indijskog pjesnika govorilo da je u napadu nekontrolirane
seksualne želje silovao vlastitu 16-godišnju nećakinju. Na dnevnom redu zbog
seksa bio je i Thakkar Singh, koji se u zapadnoj Europi izdaje za majstora Sant
Mat tradicije, a imao je ozbiljnih problema kad ga je zbog njegovih veza sa
sljedbenicama provalio jedan njegov razočarani učenik. Javno je pokajnički
priznao da su optužbe na njegov račun točne, a pravdao je to time da »svatko može
pogriješiti«.

Swami Maheshwarananda

Na financijsko-seksuaine mućke sumnjalo se i u krugu oko izuzetno

popularnog Satyanande Saraswatija. dok je jedan od najpopularnijih
propovjednika tibetanskog budizma u SAD-u, Chogyam Trungpa, praktički umro

60
od alkohola, u dobi od 47 godina. I on je, dakako, dok je to mogao, redovito
koristio prirodne darove svojih sljedbenica. U novije se vrijeme po seksualnoj
umjesto duhovne aktivnosti pročuo i Sogyal Rimpoche, tibetanski lama, koji je
popularnost stekao nekim vrlo lucidnim knjigama, ali i ulogom astrologa u filmu
»Mali Buda«. Čuveni indijski jogi Poonjaji, kojeg mnogi smatraju nasljednikom
legendarnog Ramane Maharshija, bio je seksualno aktivan cijelog života. Dapače,
bolje bi odgovarala riječ hiperaktivan. Njegov glavni učenik, Andrew Cohen, koji
se uz Poonjajija navodno prosvijetlio i počeo igrati gurua u SAD-u, napada svog
negdašnjeg učitelja, za kojeg se tako u kuloarima spiritualnih turista sa Zapada
saznalo da ima vanbračnu kćer u Belgiji, čija je majka izgleda zanijela kada je jogi
živio u špilji nedaleko svetog grada Rishikesha. Uz to je imao troje djece u
Lucknowu, glavnom gradu indijske savezne države Uttar Pradesh, gdje se nalazio
njegov stožer. A isti je prije njegove smrti praktično bio opsjednut bivšim
sljedbenicima danas pokojnog Rajneesha. Cohen je bijesan jer ga je njegov guru
počeo ignorirati, pa podsjeća da su zbog seksualnih eskapada Poonjajiju
svojedobno otkazali gostoprimstvo u Barceloni. Poonjaji je bio sjajan čovjek,
kojeg je bilo nemoguće izbaciti iz takta. Izravno sam ga pitao što misli o vezi seksa
i joge. On se nasmijao u svom stilu, od uha do uha, i odgovorio: »Kako običan seks
može ugroziti nešto tako veliko kao što je prosvjetljenje?« Hmmmm.
Bilo je pokušaja, premda bez pravih dokaza, da se seksualna aktivnost
pripiše i Swami Maheshwaranandi. Krug učenika oko ovog duhovnog učitelja
tvrdi da su upravo jogiji najizloženiji ovakovim optužbama, jer, kako kažu, često
su izvor sličnih tvrdnji nestabilne i razočarane osobe, otpadnici iz sljedbe.
Insinuacija o stanovitim oblicima seksualne aktivnosti nije bio pošteđen ni uvjereni
asket i propovjednik stroge apstinencije, Swami Narayanananda. Navodno mu je to
pokušavao pripisati neki danski liječnik.
Najdramatičniji je slučaj jednog kalifomijskog budističkog učitelja, koji je
više godina tajio da boluje od AIDS-a, a s obzirom da je bio promiskuitetan,
zarazio je poveći broj svojih sljedbenika. U Americi možete čuti gotovo fantastične
tvrdnje da je za najvjernije sljedbenike Da Free Johna, gurua američke
provenijencije, bila čast ako je on odlučio spavati s nekom od njihovih supruga, a
kako tvrde sasvim neprovjereni izvori, to je katkada činio pred njihovim
muževima. Kažu, zato da im »slisti ego«. Od zapadnjačkih gurua za seksualno-
financijske grijehe optuživali su i Charlesa Bernera, već spominjanog tvorca
Intenziva prosvjetijenja. Čuveni Jiddu Krishnamurti. prema nekim novijim
tvrdnjama, također je imao ljubavnicu, a slično mnogi tvrde i za Yogi Bhajana.
Naravno, sve to ne bi imalo neke bitne važnosti da većina jogija i mistika
svojim sljedbenicima ne propovijeda strogo odricanje od bilo kakvog oblika
seksualne djelatnosti.

61
 Može li prosvijetljeni ili čovjek na putu prema prosvjetljenju živjeti
aktivnim seksualnim životom? Swami Narayanananda mi je rekao odlučno: ne!
Jedan je od temeljnih principa joge apstinencija od seksa, to se zove brahmacharya,
govorio mi je. U njegovu ašramu, u malom danskom selu Gyllingu, nalazilo se više
muškaraca i žena u odvojenim zgradama, a bili su u neku ruku zaređeni, jer je
svatko tko je to želio, nakon osobite inicijacije dobio indijsko ime, narančastu
odoru i titulu swami. Uz ašram je bila mala, vrlo uredna farma, od koje su njegovi
stanovnici živjeli. Preko ljeta, na terenu uz ašram, kampirali su oni koji su ovamo
došli na ograničeno vrijeme, kako bi sreli velikog jogija. Seksualna je apstinencija
uvijek predstavljala glavni problem, pa je bilo onih koji su ašram napuštali i nakon
16 godina predane meditacije, oženili se i prekršili zavjet brahmacharye. Jer,
pravila nalažu apstinenciju u djelu, riječi i mislima. Neki su se ljudi oženili sa
ženama koje su boravile u istom ašramu. Bilo je vrlo uzbudljivih događaja, pa se
jednom nekome od monaha djelomično podigla kundalini shakti, tako da je osjećao
strahovitu vrućinu u donjem dijelu kičme. Morali su ga stavljati u bačvu hladne
vode i to vani, usred zime. Na taj se način proces, koji je mogao navodno krenuti
krivim putem, pomalo smirio. Poznavao sam neke ljude koji su ašram i njegova
striktna pravila napustili iz drugih razloga. Jedna je žena to učinila nakon sukoba u
koji je ušla s ostalima unutar ove zajednice, u kojoj međuljudski odnosi nisu bili
idealni, kako bi se to moglo pomisliti promatrajući život komune izvana. I jedan
drugi moj znanac nije mogao izdržati navalu seksualne energije, koja ga je ometala
u meditaciji, uprkos osobitim vježbama koje je radio da bi nagon stišao. Napustio
je ašram, ali meditirati nije prestao. Boraveći u ašramu Narayananande, naučio sam
mnogo o tome kako je teško biti jogi u pravom smislu te riječi. Najzanimljivije je
to da je godinama kasnije neki danski liječnik za stanovite radnje koje bismo mogli
podvesti pod seksualne optuživao upravo Swamija Narayananandu! Bilo kako bilo,
upada u oči da su priče o podložnosti jogija čarima zapadnjakinja vrlo, vrlo česte.
Poonjaji mi je rekao da jednom, kad čovjek ode iznad ovog dualnog svijeta i
prosvijetli se, više nema onoga što ne smije raditi, jer ga ništa ne veže uz prolazni
svijet u kojem sada boravi kao promatrač. Čuveni Gopi Krishna, čija se
autobiografija smatra klasičnim djelom joge, navodno je smatrao da seks ne može
bitno ugroziti nečiji napredak u jogi sve dok se kundalini shakti ne pokrene. Od tog
trenutka treba apstinirati. Maharishi Mahesh Yogi u svom stilu tvrdi da seks
razvojem otpadne sam od sebe, jer odricanje na silu samo stvara frustraciju. Većina
njegovih sljedbenika će vam reći isto, ali mnogi se od njih na svoju ruku odriču te
živome radosti. Eklektička duhovna Škola Eckankar uopće seks ne smatra
problemom, kad je u pitanju spiritualnj razvoj. Shivabalayogi mi je rekao da o
tome ne treba brinuti dok za to ne dođe vrijeme, a koliko sam ga shvatio,
apstinencija za neke postaje obvezna tek onda kad već dobrano napreduju na putu
joge.

62
 Nitko zapravo ne bi toliko potencirao važnost seksualne apstinencije kada su
u pitanju jogiji da oni sami praktično uvijek nisu deklarirani brahmachari, koji
inzistivaju na svetim knjigama u kojima se odricanje od seksa podrazumijeva kao
osnovni preduvjet na putu joge. Zato uvijek iznova kao šok dolaze saznanja o
hedonističkom ponašanju onih koji druge tjeraju na put askeze.
Uobičajenim klišejem jogija kao osobe bez ovozemaljskih strasti i lišene
bilo kakovih želja na zanimljiv se način pozabavio Georg Feuerstein. Na to ga je
potaknulo iskustvo koje je imao sa čuvenom indijskom sveticom Anandamayi
Ma. Za boravka kod žene koju su danonoćno okruživali ljudi uvjereni u njenu
božansku prirodu vidio je postariju Indijku koja je jogini zamolila da se pomoli za
njena sina koji je nestao na bojištu. Svetica ju je odbila na grub i nervozni način,
što je u Feuersteinu probudilo ono ključno pitanje: zadržava li čovjek nakon
prosvjetljenja svoje ljudske karakteristike, narav i temperament?" Kao iskusni
psihoanalitičar, zaključio je da tamni dio ličnosti ne mora nužno preplaviti svjetlo
spoznaje o odijeljenosti čovječje osobnosti i kozmičke svijesti. Ustvrdio je da se
gurui u mnogo čemu razlikuju. Jedni su polupismeni, a drugi genijalni
znanstvenici. Jedni su temperamentni i mnogo putuju, dok su drugi šutljivi i nerado
napuštaju mjesto svog boravka. Jedni su uvijek uviđavni, a drugi surovi. Jedni
meditiraju na hrpi fekalija ili groblju, dok se drugi peru osam puta dnevno,
Feuerstein zaključuje da prosvjetljenje odvikava od kontinuirane dominacije ega.
ali ne poništava ljudsku osobnost. Kada bi je poništavala, ne bi bilo razlike između
prosvjetljenja i psihoze, tvrdi ovaj istraživač. Ide i dalje, pa zaključuje da kod
mnogih adepata nedirnuti ostaju i neurotski simptomi koji često uobličavaju njihov
nastup prema sljedbenicima, koji se pak trude svaki neugodni ili nelogični istup
svog učitelja objasniti njegovom željom da u njih proizvede pozitivan šok. Radi se
o tipičnoj projekciji, jer opijanje Chogyama Trungpe, naplaćivanje shaktipata
Swami Muktanande, skupljanje Rolls Royceva Sri Rajneesha ili seksualna
iživljavanja nekih od spomenutih duhovnjaka ne mogu imati nikakove veze s
putem prema spirituainoj iluminaciji.
Da gurui mogu izgubiti živce znam iz prve rake. Vidio sam Shivabalayogija
kako je doslovce eksplodirao od bijesa kada je jedan Amerikanac doveo u pitanje
njegov autoritet. Maharishi Mahesh Yogi se rasrdio kada su ga obavijestili da su u
riži u njegovu centru u Noidi pronađeni insekti. »Opet zavjera protiv moje misije«,
komentirao je. Sant Darshan Singh se razljutio na američku sljedbenicu koja se nije
htjela danima maknuti iz predvorja njegove kuće uz ašram u Delhiju, a mnogi
obožavani mistici sa sjedištem na Zapadu pokazuju vidljive znakove bijesa kada se
povrijedi njihova taština.
Mnogi su gurui nekim suviše skeptičnim učenicima zabranili ulaz u svoje
ašrame. Posve mi je nerazumljiv već spomenuti slučaj Amerikanke kojoj je već 27
godina zabranjen ulaz unutar zidina Sai Babina glavnog svetišta. U njenu je slučaju

63
navodno presudila ašramska birokracija. Da je počinila ubojstvo, kazna bi joj bila
kraća, razmišljao sam dok me ona mazohistički pokušala uvjeriti da je ovo
pretjerivanje opravdano. I veliki je Hariharananda Giri vrlo burno i nervozno
reagirao na moju izjavu da sam imao u životu više gurua. Svoj animozitet nije
mogao obuzdati ni jedan čuveni jogi kada sam mu spomenuo moći koje posjeduje
Sai Baba, Kada me nije uspio uvjeriti da su u pitanju trikovi, postao je vidno
uznemiren i naš se razgovor priveo kraju u mučnoj atmosferi. Znalo se da je i
Poonjaji pokazivao netrpeljivost prema nekim svojim sljedbenicima.
Čudesno je kako su oni kojima je to potrebno spremni zažmiriti na očite
zlouporabe svojih učitelja i pretvoriti ih u vrline. Tako nepotrebna surovost gurua
postaje korisna duhovna lekcija, njegova vještina da iscijedi obilnu donaciju
poželjni udarac sljedbenikovoj pohlepi, dok su poniženja dobrodošli lijek protiv
taštine. I kada je očito da je guru taj koji je tašt, to je zato da bi nam pokazao kakav
ne treba biti. Ako učini nešto dobro, onda je to zato što je dobar, a ako učini nešto
loše to je zato da nam »razbije ego« ili pokaže kakav ne treba biti, uvjeravaju sebe
i druge zapadni aspiranti gladni prosvjetljenja, Indijci su u tome mnogo oprezniji.
Rado će odati poštovanje svakom učitelju, ali će dobro promisliti kojega će
odabrati za svog gurua. Zvuči nevjerojatno, ali zapadnjaci pokazuju znatno manje
kritičnosti i zdrava razuma u izboru duhovna učitelja od istočnjaka. Uvijek se
nekako zaboravlja jedna od ključnih postavki iz Bhagavad Gite: »Bio čovjek
prosvijetljen ili ne, na kraju će slijediti svoju prirodu.«
Opće je prihvaćeno uvjerenje da se veliki gurui stalno nalaze u stanju
svojevrsne ekstaze, vječita blaženstva koje im je donijela spoznaja božanskog. Već
površnom analizom ovog vjerovanja lako dolazimo do zaključka da je to
nemoguće. Osobe u ekstatičnu stanju ne mogu normalno funkcionirati u vanjskom
svijetu, a još manje mogu upravljati složenim organizacijama koje oko njih
nalazimo. Osim toga, stanje ekstaze mora biti moguće izraziti u biokemijskim
korelatima. Većina znanstvenika smatra da je svako egzaltirano stanje svijesti
vezano uz znatno izmijenjenu kemiju mozga. Kada bi nečiji mozak neprekidno
proizvodio nenormalne količine neurohormona ili drugih spojeva koji podržavaju
ekstatično stanje, nakon nekog bi vremena naprosto »sagorio«. Dakle, razvijeni se
jogiji mogu meditacijom dovesti u stanje ekstaze, ali je teško vjerovati da u takvom
stanju mogu biti neprekidno. Ako i mogu, u takvom stanju ne bi mogli normalno
funkcionirati u vanjskom svijetu.
Revniji će sljedbenici za svog gurua u pravilu tvrditi da vidi prošlost i
budućnost svog učenika, te prema tome upravlja svoje akcije. I ta je tvrdnja
diskutabilna. Ne samo da su mnogi sljedbenici poznatih gurua stradavali u
nesrećama i od teških oboljenja, a da na to nisu bili upozoreni od svoga
sveznajućeg učitelja, već se spomenuta tvrdnja kosi s osnovnim načelom iz
klasične literature o jogi. Naime, onaj koji želi postići ono najviše stanje svijesti,

64
mora se odreći svih moći, tako i znanja o prošlosti i budućnosti drugih. Vjerojatno
ima i iznimaka, a kao jednu od njih često spominju Jaimal Baba Singha. Ovaj je
veliki guru Radha Soami škole, međutim, pripadao tradiciji koja zagovara drukčije
viđenje od klasične joge i mogao je prema brojnim svjedočanstvima, doista vidjeti
što će se dogoditi nekom od njegovih učenika. No, valja spomenuti da osporavanja
ima i kada je on u pitanju. Tek je nedavno otkrivena jedina njegova poznata
fotografija, u vojnoj odori. Da je još kao vojnik pokazivao interes za tradiciju
Radha Soami, te počeo inicirati aspirante mnogo godina nakon što ga je Soamiji
imenovao svojim nasljednikom, poznate su činjenice. No, neki starom
dokumentacijom dokazuju da zapravo Soamijija nije nikada sreo fizički, a kao
najjači argument se spominje knjiga Soamijijeva brata Chachajija, u kojoj o novom
majstoru nema ni jedne riječi! Spočitava mu se i svašta drugo, od toga da se u
mladim danima u krugovima satsangija pojavljivao s mladim ženama koje mu nisu
bile samo prijateljice do toga da nije imao podršku moćnih krugova oko obitelji
osnivača tradicije čije je vodstvo, prema jednoj verziji, naslijedio. Hazur Baba
Sawan Singh je, također uz stanovita osporavanja, prihvaćen za glavu tradicije
kada je Jaimai Baba umro, a Karpal Singh je napisao biografiju Jaimal Babe u
kojoj ga glorificira u svakom pogledu. Dapače, Karpal Singh je u meditaciji primao
različite poduke od Jaimal Babe, među ostalima i čuvena 52 pitanja, test za
svakoga tko tvrdi da je dosegao najvišu razinu duhovnog razvoja. Tek je kasniji
razvoj događaja izvan svake sumnje pokazao da je Hazur, koji će dobiti ime Veliki
Majstor, doista ispravan izbor. Dakle, onome tko nema unutrašnji uvid uvijek će
ovaj svijet djelovati konfuznim, kaotičnim i kontroverznim. Dileme imaju svoj
smisao, one su pećnica u kojoj se pravi tragač mora pržiti i odraditi svoju karmu.
Ono što želim reći jest da nema ničeg lošeg u tome da čovjek duhovne istine
traži otvorena srca, ali neka to čini koristeći i intuiciju i zdravi razum. Jedna
zapadnjakinja, iziritirana ponašanjem svojih indijskih učitelja astrologije, jednom
je prilikom ljutito rekla: »Dosta mi je izigravanja velikih gurua od strane onih koji
u svojim selima u Indiji popravljaju bicikle...« Možda malo grubo, ali moglo bi biti
i istinito. Ili, nije zlato sve što sija.
Za autentične prosvijetljene adepte prije svega možemo reći da su u
potpunom suglasju s Božjom voljom. Zato je teško povjerovati da bi se oni
miješali u sudbinu, odnosno karmu svog učenika, koja je, u krajnjoj liniji, određena
Božjom voljom. Guruova uloga nije u tome da omogući učeniku izbjegavanje
posljedica vlastitih djela, već da ga preda Božjoj volji i, zanemarivši sve teškoće
zemaljskog života, usmjeri prema krajnjem cilju - prosvjetljenju. Doduše, prema
Sant Matu, živući majstor može na određenoj razini mijenjati karmu pojedinca, no
logika koja stoji iza toga transcendentalne je prirode i teško shvatljiva
neprosvijedjenom umu. Međutim, ni ova tradicija nikada ne propušta naglasiti da

65
od gurua ne treba tražiti svjetovne usluge, već pomoć u duhovnu usponu prema
konačnoj realnosti.
Kada je riječ o seksu unutar duhovnih učenja, zadnje desetljeće istočnjački
sustavi, osobito tantra, dobivaju na popularnosti i na Zapadu. Prije svega zbog toga
što uz minimalan napor obećavaju, prema svojim entuzijastičnim zagovornicima,
produljenje orgazma i poboljšavanje njegove kvalitete. Propovjednici tantre često
propuštaju navesti činjenicu da se i unutar samog učenja susrećemo sa značajnim
razmimoilaženjima, glede toga o kakvu je orgazmu riječ. Prema jednom pravcu,
cilj orgazma jest ejakulacija, izbacivanje sjemena, kao akt obožavanja principa
shakti, po kojem je sjeme sveto ulje koje se izlijeva na oltar vatre, kako bi rekli u
Indiji.
Međutim, većina se tantrika s time ne slaže, dapače orgazam praćen
izbacivanjem sjemena smatra s zdravstvenog i spiritualnog gledišta štetnim za
organizam. Prema takvom shvaćanju, zadržavanjem se sjemena postiže povećana
koncentracija energije, koju nazivaju ojas, a koja je nužna da bi se kundalini
podigla do najviše ćakre. Odnosi se to na muškarce, ali i na žene, kojima gotovo
sve tantričke, ali i joga škole preporučuju seksualnu apstinenciju. Naime, iako to
uglavnom nije poznato, svojevrsna ejakulacija postoji i kod žena.
Uvjerenje da su tajne seksualne energije i njena usmjeravanja dobrobiti i
užitku monopol indijskog potkontinenta, gdje su pronađeni najstariji spisi koji
ozbiljnije tretiraju ovu temu, mistificira tantru. Stidljivo se izbjegava reći da su
mnogi zapadni istraživači dali značajan doprinos u otkrivanju i definiranju raznih
tipova orgazma, a jedan je židovski vjerski pokret, koji je naslijedio učenja
judaizma iz drugog stoljeća, još u 13. stoljeću tiskao priručnik za brak, u kojem
postavlja tezu da je prečesto gubljenje sjemena štetno za zdravlje. Pokret se naziva
hasidizam, a nastao je u zemljama istočne Europe (Rusiji, Madžarskoj, Poljskoj i
Rumunjskoj), dakle posve odvojeno od slavnih indijskih tradicija. Do mnogih
tehnika i zaključaka došli su i već spomenuti zapadni istraživači, primjerice
Howard Zitko, Omar Garrison i Rudolf von Urban.
Škole poput taoizma, ajurvedske medicine i spomenutog hasidičkog bračnog
priručnika, slažu se da pretjerana seksualna aktivnost dovodi do oštećenja živčanog
sustava, preuranjenog starenja, slabe probave, slabljenja vida i slabljenja mišića.
Ne slažu se, međutim, oko toga gdje je granica normalnog seksualnog odnosa s
izbacivanjem sjemena, nakon koje počinju spomenuti neugodni efekti. Ajurveda
misli da je potrebno za produkciju sjemena čak 28 dana, pa je, po toj teoriji, jedan
spolni odnos mjesečno granica. Iako imaju sličnu tezu o proizvodnji sjemena u
tijelu, hasidički mudraci tvrde da je jedan snošaj tjedno sasvim neškodljiv.
Taoistički mudraci pak govore da sve ovisi o godinama muškarca, čak
postoji i neka formula, prema kojoj se može izračunati koliko odnosa tjedno smije
imati osoba određene dobi. Oni od četrdesetak godina mogu si kao maksimum

66
dozvoliti jedan snošaj u deset dana, prije no što, prema tim shvaćanjima, nastupa
duhovna tupost. Kineski tekstovi se i inače ponešto razlikuju od drugih sličnih
učenja, jer govore o koncentriranom i suptilnom aspektu sperme, koji nazivaju
ching ili »originaino sjeme«, koje je najkoncentriranije u koštanoj srži. Njegovim
gomilanjem u tijelu, čovjek produžuje svoj život, po nekima do neslućenih granica,
pa postoje navodi prema kojima je jedan taoist (koji je, vjerovali ili ne, živio u
New Yorku, op.a.) doživio čak 254 godine. I Marco Polo u svojim zapisima
spominje takve osobe.
Da je suvišan gubitak sjemena razlog lošem zdravlju propovijeda i pokret s
početka ovog stoljeća, karezza. Mnogi liječnici, pisci (medu njima vrlo je
istaknuta Alice Bunker Stockham) i istraživači, primjerice Nik Douglas,
pokušavaju braniti spomenutu tezu, dokazujući uz to kako u procesu generacije
sjemena važnu ulogu igra koštana srž, što se slaže s nekim istočnjacima, a moglo bi
se povezati i s drevnim učenjima.
Iako postoji čitav niz raznih teorija, tri su osnovne vrste orgazma koje se,
proučite li taj problem malo dublje, znatno razlikuju. Prvi je onaj tzv. normalni,
genitalni orgazam praćen izbacivanjem sjemena. Iako je takav orgazam jedino što
u svakodnevnom rječniku podrazumijevamo pod pojmom orgazma, radi se o
određenom »pražnjenju«, koje u pravilu ima za posljedicu gubitak erekcije. Drugi
je genitalni orgazam bez izbacivanja sjemena, koji je opisan u literaturi u mnogo
varijanti, sa zahvatima kojima se proces zaustavlja kad je na »vrhuncu«. Sam
vrhunac je zapravo treći tip orgazma, kojega mnogi nazivaju kozmičkim
orgazmom, a manifestira se kao podrhtavanje cijelog tijela ili kontrakcija svih
mišića. Nastupa pola sata nakon seksuainog sjedinjenja, koje zahtijeva poznavanje
specifičnih tehnika, a svi oni koji su ovakav orgazam doživjeli, opisuju ga kao
orgazam svake stanice u tijelu, koji je apsolutno neusporediv s genitalnim.
Kozmički orgazam je snažan psihički doživljaj, nešto izvan svake kategorije, ali
treba upozoriti da za one koji nisu za ovakovo radikalno pokretanje energije unutar
organizma dobro pripremljeni može završiti vrlo neugodno.
Ovdje se moramo vratiti na raniju tezu da žene ejakuliraju ili za vrijeme
orgazma izlučuju nešto što bi moglo predstavljati određenu paralelu spermi. Po
svemu sudeći, teza je točna, iako postoje mišljenja, kao ono Sufi majstora
Naqshbandija, koji ne misli da žene za vrijeme orgazma luče neku tekućinu, ali
ipak misli da i one gube energiju, koja je, prema njemu, uskladištena u ćakrama.
Taoisti su jedina grupacija koja predstavlja oporbu toj ideji. Oni jednostavno
smatraju da su žene u seksualnom smislu neiscrpne, da kroz snošaj i orgazam ne
gube nikakvu energiju ili supstancu koja bi igrala važnu ulogu u njihovu zdravlju
ili duhovnu razvoju.
Taoisti, zanimljivo, u nekim tekstovima potvrđuju postojanje tekućine, koju
žene luče za vrijeme orgazma. Isto opisuju i Hasidi u srednjem vijeku, zatim

67
Aristotel i Galen, 1672. godine nizozemski anatom de Graaf, a u ovom stoljeću,
1926. godine, takvu tezu postavlja van de Velde, u svojoj knjizi »Idealni brak«.
Uprkos otporima kod većine zapadnih ginekologa, uvijek je bilo dilema oko toga
da li lučenje tekućine kod žena koje doživljavaju orgazam možemo smatrati
ejakulacijom, dakle u određenom smislu ono što je kod muškarca izbacivanje
sjemena.
U proljeće 1980. godine, istraživači dr. John Perry i Beverly Whipple
dokazali su da mnoge žene iz uretre u trenutku orgazma luče prozirnu tekućinu. Što
su i dokazali filmskim zapisom. Zbog nekih naglas izraženih sumnji, tekućinu su
podvrgnuli kemijskim testovima i ustanovili nešto vrlo zanimljivo. Tekućina nije
bila ni urin ni vaginaini sekret. Biokemijski, radilo se o razvodnjenoj tekućini, koju
kod muškaraca nalazimo u ejakulatu, s time da ovdje nije bilo spermija. Sve ostalo,
nazočnost prostatične kiseline, fosfataze i glukoze, te nizak sadržaj uree i
kreatinina, podsjećalo je na mušku spermu. Perry i Whippleova su ustanovili da do
lučenja »ženskog ejakulata« dolazi uslijed podražavanja tzv. Grafenbergove točke,
koja se nalazi unutar ženske vagine i poznata je i pod nazivom točke »G«. Neki je
zovu »ženskom prostatom« ili Skeneovom žlijezdom. To daje naslutiti da su jogiji
i monasi od davnina znali da muškarac i žena jednako gube vitalnu energiju, kroz
seksualni odnos koji je podrazumijevao izbacivanje sjemena ili spomenute
tekućine kod žena, pa je u većini joga sustava seksualni odnos praktično zabranjen.
Naravno, želi li se napredovati prema proklamiranom cilju učenja.
Kod taoističkih jogija, situacija je nešto drugačija. Oni su, izazivajući što je
više moguće orgazama kod partnerice, gomilati dragocjenu suptilnu energiju za
vlastitu evoluciju. Izgleda da u taoizmu žene nisu ostajale dužne muškarcima.
Naime, one su nastojale kod što više mladih ljudi izazvati orgazam, apsorbirati
njihovo sjeme, odnosno onaj njegov suptilni, najvrijedniji dio zvani ching, te na taj
način održati svoju mladost i dugovječnost.
Dakako, riječ je o prani, za koju na Zapadu rado koriste izraz bioelektrična
energija. Kod seksualnog odnosa dolazi do izmjene energije kod partnera. Dr. von
Urban, zapadnjački ekspert za ovo podučje, nije precizan oko toga ovisi li izmjena
energije o nazočnosti orgazma ili izbacivanju sjemena. On, kao karakterističnu,
navodi situaciju kad dolazi do iznenadne navale spomenute energije, što kod
muškarca izaziva grčeviti orgazam, često bez izbacivanja sjemena, a kod žena je taj
tip orgazma još češći, a manifestira se spazmom, grčem ili trzanjem nogu. Izmjena
energije mora biti među partnerima postupna i traje oko pola sata. Dr. von Urban,
kao jedan dio vlastitog sustava, koji preporuča ako kod muškarca do orgazma dođe
ranije, podrazumijeva metodu koja se zapravo sastoji u tome da partneri nastave
ležati, sa spolnim organima u dodiru, još barem pola sata. Time se razmjena
energije ipak odvija.

68
 Howard John Zitko opisuje pravi tantrički orgazam kao totalni tjelesni
orgazam, koji se odvija automatski, bez naše kontrole i to nakon što partneri
kumuliraju dovoljno energije, a sve je vezano na niz osobitih tantričkih rituala,
predigri i priprema koje su prilično složene. Većina knjiga koje su objavljene na
Zapadu, daje uzbudljive i privlačne opise tantričkih seksualnih postupaka, ali su
oni u praksi teško izvedivi, jer u pravilu nedostaje pokoji bitni detalj.
Jedan od rijetkih, koji je u Bengalu dulje vrijeme proboravio pod tutorstvom
majstora tantre, bio je Omar Garrison, kome dugujemo opis rituala, koji je
donekle pojednostavljen kako bi ga mogli koristiti i zapadnjaci, ali nakon što
ovladaju nekim lakšim oblicima pranajame i meditacije.
Autor precizira vrijeme u danu i mjesecu kad ovu tantričku praksu treba
provoditi, daje upute o položaju tijela koje partneri trebaju zauzeti, o tome kako se
prije cijelog ceremonijala treba kupati, kako ritmički stezati sfinkter i uskladiti to s
procesom disanja, da bi zatim na red došlo recitiranje mantri. Lagano dodirivanje
površine tijela partnera, tu se misli na točno definirane točke, zove se nyasa.
Nakon lijeganja, zauzima se određeni položaj tijela, kojim se određuje primarni
tijek daha kroz određenu nosnicu. Spolovila polako dolaze u dodir, bez obzira ima
li muškarac erekciju ili ne. Naglašava se da, iako su spolovila u dodiru, dublja
penetracija nije poželjna. Partneri tako leže, potpuno nepomični, u periodu od
najmanje 32 minute.
Jedino što pokušavaju jest vizualizacija, zamišljanje izmjene prane između
njihovih genitalija. Taj proces treba samo promatrati i ne pokušavati u njemu
sudjelovati. Prvi znak da se nešto događa jest rastući osjećaj ugode u organizmu
partnera, koji negdje između 28, i 32. minute postupka prerasta u nekontrolirano,
ritmičko stezanje cijelog tijela. Garrison smatra da je to trenutak kad dolazi do
okretanja energije od partnera prema unutra, u vlastiti sustav odnosno nadije. Taj
silan priliv energije subjektivno se doživljava kao trenutak kad, prema Garrisonu,:
»... vrijeme postaje vječnost, kad su Shiva i Shakti vjenčani unutar bića praktikanta
i on spoznaje ono što je prethodilo nastanku svemira...«. Opisi očito odgovaraju
onome što zovemo kozmičkom sviješću, a time postaje jasno da seks kao takav ne
mora biti samo izvor užitka i sredstvo reprodukcije.
Dakako, ljudi su oduvijek pokazivali interes za seksualne teme i zbog
kvalitete svog bračnog života, pa su osobe poput dr, Rudolfa von Urbana tragale za
načinima snošaja koji bi zadovoljili oba partnera, ali im donijeli i dublju
povezanost i bolje odnose općenito. Spomenuti von Urban u mnogim je detaljima
vrlo blizak tantričkim učenjima, iako ih nigdje izrijekom ne spominje kao izvor
svojih ideja. Njegove knjige sa seksološkom tematikom često sadrže opise voljnog
odgađanja orgazma kod muškarca, poput stezanja nekih mišića u predjelu između
penisa i analnog otvora, što naliči tantri, koja je tu još malo detaljnija, pa preporuča
disanje sa zadržavanjem daha, savijanje jezika prema nepcu i stezanje regije poput

69
one opisane kod von Urbana. Tantra uključuje još neke dodatne tehnike, kojima se
treba baviti izvan seksualnih odnosa i koje pridonose još kvalitetnijim stanjima.
Seksualni odnos bez gubljenja sjemena, koji u teoriji obećava dugovječnost,
vitalnost do u duboku starost, dobro zdravlje i slično, a na koji smo se kratko
osvrnuli ranije, postaje u posljednje vrijeme sve popularniji i na Zapadu. Tantrički
seks mnogo je složeniji, može biti vezan uz razne kultove, a u Indiji postoje
specijalizirani tajni centri, u kojima nalazite, ako vam uopće uspije doprijeti do
nekog od njih, vrlo mlade djevojke koje su posebno uvježbane za tantrički seks.
Njihova je uloga strogo spititualne prirode i kao takva teško nailazi na
razumijevanje u zapadnjačkim umovima. Zato je i pristup ovakvim institucijama,
za one koji ne mogu shvatiti njihovu bit, nedostižan. Već u prvim kontaktima s
onima koji pripadaju ovakvom kultu, može se shvatiti da tu nema mjesta znatiželji
i da je cijela priča za istinskog aspiranta smrtno ozbiljna.
Konačno, i već spominjani i razvikani mag Aleister Crowley vjerovao je da
je u trenutku orgazma moguće da kvaliteta misli, ako se radi o orgazmu koji
mobilizira posebno snažnu energiju, može diktirati vanjske događaje. Onome tko je
nečist to može ozbiljno nauditi, ali taj može isto tako nauditi drugim ljudima. Zato
će jedan od osnovnih preduvjeta koje morate zadovoljiti, da bi vam upućeni tantrik
otškrinuo vrata prave tantre, biti da budete čisti u smislu da jednu ogromnu i
moćnu energiju ne iskoristite kako bi drugima činili zlo. Kad jednom prođete takav
test, tantra će vas možda prigrliti, dati vam spoznaju, ali isto tako nemilosredno
uništiti onoga tko prekrši strogi kodeks discipline. Knjiško vam znanje ovdje ne
može biti baš ni od kakve koristi. Tantrička seksualna magija koristi tehnike
dovođenja do vrhunca neposredno prije orgazma, nekoliko puta uzastopno, da bi
zatim, za vrijeme samog orgazma, onaj koji na nekog želi djelovati, na osobit način
vizualizirao ono što želi postići. Za cijeli se postupak može koristiti uvježbani
partner ili masturbacija, po čemu je čuven upravo spomenuti Crowley. Da je
molitvom u trenutku orgazma moguće postići svjetovne ciljeve smatrao je američki
mulat, romanopisac i mag Paschal Beverly Randoiph, ali i Austin Osman Spare,
te već spomenuta Alice Bunker Stockham, koju, međutim, ne možemo svrstati u
osobe koje su se bavile seksualnom magijom.
Istraživači poput Heidera i von Urbana htjeli su Zapadu dati nešto što Kinezi
zovu yin-seksom, oblik snošaja koji je nešto upravo obrnuto od zapadnjačke vizije
seksualnog odnosa kao silovitog, gotovo agresivnog muškog nasrtaja na objekt
požude. Ne mora uvijek biti tako. Možda je put ravnoteže bolji od priklanjanja
jednom principu, zbog kojeg smo svjedoci koliki je podražaj potreban za
»inicijalno paljenje«, pogotovo ako se radi o partnerima koji su već navikli jedan
na drugoga. Da o svim perverzijama kao nužnom »upaljaču« i ne govorimo.
Von Urban, koji, a da to i ne spominje, zapravo koristi elemente tantričkog
seksa, tvrdi da je podučavanjem parova spasio mnoge brakove i omogućio mladim

70
ljudima dublji doživljaj istinske - ljubavi. U načelu, von Urban i Heider
naglašavaju veću važnost vaginalne od stimulacije klitorisa kod žena, a razvijena je
i pojednostavljena tehnika spolnog odnosa, koja se može opisati u pet točaka.
Partneri se prvo tuširaju ili kupaju, kako bi svoje kože učinili dostupnijima
bioelekričnim energijama. Nakon toga goli liježu. Kad je predigrom izazvano
uzbuđenje, par liježe tako da su tijela pod pravim kutem, dodiruju se u području
pelvisa, ali su gornji dijelovi tijela odvojeni. Žena leži na leđima, muškarac na
svojoj desnoj strani. Noge su im isprepletene. Muškarčeva je lijeva noga među
ženinima, a njena je lijeva noga prebačena preko njegova bedra. Muškarac u ovom
trenutku ne mora nužno imati erekciju niti u cjelini prodrijeti penisom u vaginu
žene. Treba penisom dodirivati vanjski ulaz u ženin spolni organ.
Sada par treba tako ležati potpuno nepomičan pola sata ili dulje, obraćajući
pažnju samo na osjećaje koji se javljaju u genitalijama i energiju koja protječe
medu njima. Nakon pola sata, par počinje sa snošajem, ne mijenjajući položaj. U
idealnom slučaju, taj će snošaj također trajati pola sata, iako je to rijetkost i
zahtijeva vježbu. Ako muškarac izbaci sjeme prije isteka 30 minuta, treba ostati u
istom položaju još pola sata, bez obzira hoće li muškarac u tom razdoblju ponovo
dobiti erekciju. Tih dodatnih pola sata dozvoljava da se dovrši jedan vrlo važan
proces, a to je da se energije između žene i muškarca izmjene u cjelini.
Nakon višestrukog ponavljanja ove tehnike, počinju se osjećati efekti. Samo
jačanje spolne moći muškarca u ovom slučaju ne igra presudnu ulogu, jer je ovaj
tip seksualnog odnosa dizajniran za specifične rezultate. Žene koje sudjeluju u
ovom tipu snošaja, najbolje je da eventualna ranija, osobito loša iskustva,
nezadovoljstva ili predrasude jednostavno stave u stranu, jer se radi o nečem
sasvim novom. Jedini je preduvjet dovoljno strpljenja da se pokuša više puta.
Rezultat može biti ne samo korak prema jedinstvenom seksualnom doživljaju i
upoznavanje skrivene strane seksualnosti, već i spoznaja da moćna seksualna
energija može postati i sredstvom duhovnog napretka.
Dospijete li do kvalificiranog majstora, računajte s time da instrukcije za
ovaj osobiti oblik seksualnog odnosa mogu dobiti parovi u stabilnim vezama, a
težnja za prosvjetljenjem je jedini poželjni motiv. Koliko su poznavaoci metoda
kroćenja seksualne energije rijetki vidimo iz izjave samog Dalaj Lame, koji je
jednom rekao da je mnogo slušao o lamama-tantricima koji su ovladali skrivenim
moćima seksualnosti, ali nikada nikog takvog nije sreo.
Cilj je joge postati neprivržen prolaznim radostima ovog svijeta, pa će
aspirant koji teži najvišim duhovnim dostignućima prije ili kasnije morati utrnuti
svoju strast. Većina jogija s kojima sam o tome razgovarao. stajala je na stanovištu
da prakticiranjem seksualni nagon pomalo doživljava transformaciju, a neki su
isticali da seksualnom aktivnošću treba prestati od samog početka duhovne prakse.
Ova druga opcija nije pogodna za propovijedanje na Zapadu, pa jogiji koji žele

71
svoje učenje plasirati na ovom tržište obično izbjegavaju svojim novopečenim i
entuzijastički nastrojenim mušterijama spuštati mrak na oči inzistiranjem na
odricanju, kao uvjetu bilo kakvog duhovnog napretka. Tako postupno dolazi i do
situacija kad neki nadobudniji zapadnjaci napuštaju porodice i svoje supruge, kako
ih one ne bi svojom pohotom kočile na putu prema spiritualnim nebesima, dok oni
koji im to propovijedaju, sami dobro koriste predanost nekih poklonica, koje
naivno vjeruju da im gurui mogu dati nešto u krevetu. Mislim nešto više od onoga
do čega će lako doći i bez svog posrnulog učitelja.
Kundalini je opisana različito, pa čak klasični indijski model podizanja ove
sile kroz ćakre do one među obrvama, ajna ćakre, i na kraju do sahasrar ćakre,
koja se nalazi na tjemenu ili, kako neki jogiji govore, iznad tjemena, ne odgovara
opisima iz drugih tradicija. Taoistički majstor Yin Shih Tsu još 1914. godine
opisuje aktiviranje i podizanje ove sile kroz standardne puteve, s time da tvrdi da
na tjemenu nije kraj, već sila ide dalje preko lica, prednjom stranom tijela, do
trbuha. Ili, bolje rečeno, vraća se na mjesto gdje je započela svoj put, jer taoistička
joga daje niz vježbi koje bude ovu silu u donjem dijelu trbuha. Ovaj je taoist pri
tome viđao niz raznih vrsta svjetla, tijelo mu se nekontrolitano savijalo, osjećao je
glavobolju i imao osjećaj da mu se tijelo silno rasteglo i postalo golemo. U
budističkim spisima postoji opis tog doživljaja kao osjećaja da čovjek ima »veliko
tijelo«.
Glavni je simptom podizanja kundalini jako pečenje, prvo u donjem dijelu
kralježnice, a zatim po cijelom tijelu. Kada se vitalna sila povuče iz lijevog i
desnog glavnog spiralnog kanala i uđe u centralni kanal u kičmenom stupu, koji se
zove sushumna, može doći do jakog bola koji nije znak nikakve patologije i ne
treba ga se prestrašiti. Kad kundalini ude u centralni kanal, to iskustvo preplavljuje
cjelokupnu svijest i, kako kažu jogiji, više nema razlike između subjektivne svijesti
o objektu i objekta iskustva. Swami Rama tumači da »psihička« vrućina nastaje
uslijed stapanja dvaju tipova prane, prana vayu, koja se normalno kreće prema
gore, a sada mijenja pravac i apan vayu, koja se normalno kreće prema dolje, a
sada joj je smjer prema gore. Ta vrućina zapravo budi kundalini.
Swami Rama nadalje opisuje što se događa u procesu podizanja kundalini
prema svom evolucijskom cilju. Kako kundalini energetizira ćakre, u svakom se
centru manifestiraju određene vizije i zvukovi. Jogi prolazi kroz odgovarajuće loke
ili kozmičke razine. Karakteristično iskustvo za svaku od njih je viđenje cvijeta
nalik lotosu, čiji latice vise prema dolje, a u svakoj je ćakri različit broj tih latica.
Kad se energija u tom centru manifestira jače, latice se okrenu prema gore. Ono što
je predvidivo kao univerzalno iskustvo, jest pojavljivanje određenih božanstava u
pojedinim energetskim centrima.
Kad kundalini shakti dosegne srce, dolazi do jakog udaranja ovog organa,
što sam imao prilike osjetiti i sam i to ne samo za vrijeme prakticiranja TM-sidhi

72
tehnika, što sam opisao ranije, već i za vrijeme jednog tečaja meditacije, tad smo se
nalazili u planinama i meditirali više sati dnevno. Kad sam jedne večeri zaspao,
sanjao sam srebrni oblak koji se zaustavio iznad mog tijela iz njega se izdvojila
tanka nit i zabola u moj pleksus .Neka je energija ulazila u moje tijelo i počeo sam
osjećaati uzbuđenje, koje je kulminiralo udaranjem srca, ali i toplinom u cijelom
tijelu. Iznenada sam se probudio i osjećao se potpuno odmorenim, iako nisam
spavao dulje od tri sata, jer je bilo negdje oko tri sata izjutra. I simptom trnjenja,
odnosno gmizanja nečega unutar tijela, od palaca na nogama, kroz kičmu, do vrha
tjemena, kao i trešnju tijela koja izgleda kao da netko čovjeku drma kralježnicu,
doživio sam i sam, uvijek onda kad bih boravio na mjestu udaljenom od
svakodnevnih briga i tada meditirao više sati na dan. Ta trešnja, koja kao da dolazi
u nekim valovima, izazivala je u meni unutarnju radost, koja bi katkada prelazila u
neodoljivu potrebu za smijehom. Osjećaj je bio gotovo tjelesni, snažan i u
određenom je smislu bio seksualan, rekao bih kao seksualni doživljaj bez objekta
seksualnog interesa. Bio je nazočan u svim stanicama tijela, kao neko iskustvo
svijeta cijelim bićem. Slično kako to opisuju oni koji govore o kozmičkom
orgazmu, kad se osjećaj nalik orgazmu prostire kroz sve stanice tijela. Ono što je
dolazilo iza ovako stimulativnih iskustava bilo je kao neka vrsta računa koji je
trebalo platiti i ja sam, u pravilu, zapadao u stanje depresije, melankolije, a često su
se pojavili iracionalni strahovi ili opsesivne misli.
U pogledu toga što je zapravo kundalini i kakav je njen odnos s pranom,
vitalnom energijom, točka je neočekivanog neslaganja pojedinih jogija za koje se
smatra da su prosvijetljeni. Prema nekim shvaćanjima, primjerice Tibetanaca,
aktiviranje prane samo je preduvjet buđenja kundalini. To objašnjava razliku
između ugodnog osjećaja u kičmi i silovitog uspona vitalne sile do tjemena. Swami
Shivom Tirth misli da su prana i kundalini jedno te isto, a razlika nije u prirodi
njihove aktivnosti, već u svijesti promatrača. Postoje i kontroverzna mišljenja,
poput onoga jogija Desikarana, koji tvrdi da je kundalini zapravo smetnja na putu
prosvjetljenja, koje je buđenje prane. Kako kaže, kundalini treba »ubiti«, kako bi se
otvorio put prani! Koncept kundalini može se analizirati sa čisto psihološkog
stanovišta, pa ima onih koji tumače da je kundalini bogati izvor psihičke ili
libidinozne energije iz našeg nesvjesnog. U klasičnim djelima kašmirskog
šaivizma nalazimo shvaćanje da sila kundalini ima tri manifestacije. Prva je para-
kundalini ili univerzalna, kozmička energija. Druga, prana-kundalini, jest ona
koja energetizira kompleks um-tijelo, dok treća, shakti-kundalini, predstavlja
svijest koja , na neki način, posreduje između ostale dvije.
Američki liječnik dr. Lee Sanella klinički je dokazao realnost iskustava s
kundalini shakti. Neki od njegovih ispitanika doživjeli su podizanje ove sile kao
nešto neugodno i zastrašujuće i odustajali su od meditacije.

73
 Jedan je od njih ocijenio da je sve došlo prebrzo i da tu čežnju za što bržim
dosizanjem najviših duhovnih stanja treba postupno nadomjestiti spontanim
prihvaćanjem procesa koji treba teći točno određenom brzinom i dovesti do
spoznaje onda kad je čovjek doista zreo za takav svojevrsni šok. S time se slaže i
priličan broj korejskih i japanskih zen monaha s kojima je Sanella razgovarao.
Upozoravajuće zvuči i definicija Allana Wattsa, američkog autora koji se bavio
istočnjačkim učenjima: »Prosvjetljenje je kontrolirana shizofrenija...« Iako se
propovjednici joge na Zapadu protive ovoj definiciji, jer ona kvari posao, ne treba
zaboraviti da su prva iskustva čuvenog i kasnije priznatog, a ranije spomenutog
Gopi Krishne od strane liječnika protumačena kao psihotične epizode.
Ono što je meni palo na pamet kad sam pročitao Sanelline opise ljudi kod
kojih je došlo do spontanog podizanja kundalini shakti i onih koji su to izazvali
nekom tehnikom, jest da većina tih ljudi vjerojatno nije ni razmišljala o
suzdržavanju od spolnih odnosa. Ako je apstinencija osnovni uvjet da netko u
duhovnom smislu napreduje makar malo, na što će u pravilu ukazati jogiji, kako je
onda u nekim civilizacijama fenomen prosvjetljenja dobro poznat, premda znamo
da im uskraćivanje od radosti koje pruža seks valjda i ne pada na pamet?
U jugozapadnoj Botswani živi pleme Kung, čiji je život i običaje istraživao
američki antropolog Richard Katz. Tamo život nije lak, jer se pleme nalazi u
pustinji Kalahari. Postoji osobita vrsta plesa kojim pripadnici plemena, kako su to
rekli Katzu, »podgrijavaju« silu koju zovu n-um, a u svrhu postizanja stanja
nazvanog kia. Iz svih je opisa jasno da je n-um ime za kundalini, a kia stanje koje
nadilazi običnu ekstazu ili, kako je to nazvao Maslow, »peak experience«
(»vrhunsko iskustvo«). Silovita energija, koja se, nakon višesatnog plesa, budi u
trbuhu plesača prvobitno izaziva strah koji on mora prevladati da bi mogao postići
razinu koja se zove kia i koja odgovara, kad se detaljno analiziraju opisi
domorodaca, zenbudističkom satoriju ili nekim stupnjevima samadhija u indijskoj
jogi. Odgovara i onome što Maharishi zove transcendencijom, a Sanella konstatira
da čovjek koji kroz to stanje prolazi, aktivno sudjeluje u scenariju koji daleko
nadilazi onaj ovog našeg pojedinačnog života i koji ga uzdiže do razumijevanja
funkcioniranja kozmičkih sila. Štoviše, izgleda da iskusni majstor ove autohtone
afričke tehnike ima znanje o tome kako može u druge osobe aktivirati n-um i kroz
krizu je dovesti do stanja kia.
Koncept kundalini poznat je nekim indijanskim plemenima Sjeverne
Amerike, bušmanima, sufljima, u Kabali, alkemiji i djelomično zapadnjačkoj
magiji. Kod kršćana izgleda da su ove sile bili najsvjesniji kvekeri i pentakostalci,
a Hermesov štap iz egipatske tradicije, koji je danas uzet kao simbol medicine,
očito je inspiriran centralnim kanalom sushumnom oko kojeg su omotane spirale s
desne i lijeve strane. Te spirale predstavljaju sporedne energetske kanale.
Kundalini joga iz Natha Sampradaye i Vajrayane u tibetanskom budizmu vuče

74
svoje korijenove iz tradicije Mahasiddha, koji su bili aktivni u Indiji između 8. i
12. stoljeća, a sustav svojih učenja zvali su Candali joga. Zbog »psihičke« vrućine
koju lamaisti zovu »tummo«, kundalini joga na Tibetu ima ime Tummo rnal
byor. Najslavniji praktikanti neke od formi kundalini joge su tibetanski guru
Milarepa, Ramakrishna, Swami Shivananda, Paramahansa Yogananda i
Swami Vivekananda.
Ne mogu odoljeti da ovdje ne napravim jednu digresiju. U svojim sam
istraživanjima uvijek pronalazio neobične jezične podudarnosti s hrvatskim
jezikom. Tako je Buddha zapravo »probuđeni«, a u našem jeziku budan. Kraj ovog
razdoblja se u indijskim Vedama naziva Kali Juga, a karakteriziran je moralnim
padom čovječanstva, ratovima, krizama, bolestima, mržnjom i svime što uz to ide.
Analizom ovih termina starih tisuće godina, odnosno njihovim jednostavnim
spajanjem, dobio sam riječ kaljuga, odnosno kaljuža, što odlično odgovara onome
kako stare knjige opisuju to razdoblje. Jedno učenje s juga Indije, dakle države
Tamil Nadu, govori da se čuvena indijska mantra Om Nama Shivaya treba
izgovarati tako da se pojedini slog izgovori koncentrirajući se na određenu ćakru.
Tako »om« ide uz prvu, »na« drugu, »ma« treću, a zadnji »ya«, odnosno »ja«,
šestu ili ajna ćakru, u kojoj je, kako kažu neke tradicije, sjedište našeg duha, po
nekima našeg »jastva«, Riječ ja u hrvatskom najbolje opisuje jastvo. I susret s
udaljenom, afričkom tradicijom, dao mi je argumente za tezu koju sam davno čuo
od prot. Čedomila Veljačića, a odnosi se na protocivilizaciju, negdašnju
jedinstvenu civilizaciju, koja se kasnije podijelila na narode i kulture. Ili im je Bog
namjerno pomiješao jezike. Recimo, izraz Kung plemena n-um znači silu koja
treba poništiti individualni um i rastopiti ga u višem, Kozmičkom umu. Ne treba
mnogo mašte da u ovoj afričkoj i naizgled sasvim stranoj riječi prepoznamo
mogućnost da ona zapravo znači »ne-um«, dakle poništenje tog našeg malog uma,
upravo onako kako se to događa Afrikancima koji su dobro ovladali svojim
plesom. Primjera ove vrste ima još. Praktično sve mantre koje je davao Swami
Narayanananda i one koje daje Swami Maheshwarananda počinju sa zvukom koji
se smatra »primarnim« ili »prazvukom« ili, kako ga zgodno opisuje Lawrence
William Lyons, »zvukom za razgovor s Bogom«. Riječ je o zvuku »om« ili točnije
»Aum«. Jedini jogi koji misli da se radi o zvuku kojeg bi trebali koristiti samo oni
koji meditiraju u osami i bez izvanjskih stresova je Maharishi Mahesh Yogi, pa
mantre koje on daje ne sadrže ovaj zvuk. »Om« nije ni dio učenja Surat Shabd
joge.
Moguća je veza s našim jezikom, ako uočimo sličnost riječi »um« i »om«, a
da je u onim najdubljim spoznajama sličnost kršćanstva i joge barem moguća
upozorava i Swami Maheshwarananda, koji vjeruje da »Amen« ili »Amin«
zapravo predstavljaju zvuk »Amn«, koji je frapantno nalik »Aum«-u. Oni
nadobudniji sličnost imena Krist i Krishna također ne smatraju slučajnim. Ipak,

75
radi se više o nagađanju, nego povijesno čvrsto argumentiranim teorijama. Na
nivou zvuka je jednu vibraciju poput spomenute teško percipirati tako da je kasnije
možemo opisati riječima odnosno slovima, što je argument više da je »om« odista
univerzalna vibracija koja je kao takva prepoznata u raznim tradicijama.

Soamiji Maharaj - tvorac Sant Mat tradicije

Pokušao sam naći potvrdu za to na udaljenim mjestima, onima za koja je

teško vjerovati da su bila pod značajnijim utjecajem jogija ili njihove filozofije.
Dokaz je došao s neočekivane lokacije. Naime, havajska ritualna magija poznata

76
kao kahuna postala je osobito zanimljiva tek u posljednje vrijeme, a pomnijom
studijom nekih shvaćanja praktikanata kahune može se vidjeti da se ne radi o
praznovjernom kultu, već metodama koje mogu dati vrlo zanimljive duhovne uvide
onima koji ih dobro upoznaju. Nažalost, crni je aspekt ove magije daleko
razvikaniji. U kahuni postoji koncept Višeg Jastva naznačen nazivom koji izvan
svake sumnje uključuje spomenutu vibraciju, koja se navodno nalazi u samom srcu
Kreacije. Termin o kome je riječ jest Aumakua!
No, vratimo se onome što sam želio istaći navodeći ove primjere. Očito je da
seksualnu apstinenciju ne navode svi kao apsolutni uvjet postizanja vrlo visokih
stanja svijesti. Konačno, ta spontana prosvjeljenja koja se doista događaju, kao što
je to bio slučaj s Byron Katie, 43-godišjom Amerikankom, koja je doživjela
prosvjetljnje ležeći na podu nekakva pribježišta za siromašne i koja prije toga jedva
da je imala kakve duhovne aspiracije, ili neki od Sanelinih primjera, pokazuju da u
igri mora biti dosta faktora koji su subjektivni i katkada nisu sasvim jasni ni
najvećim majstorima istočnjačkih učenja.
Nastavimo li sa ćakrama, dolazimo do šeste i najzloupotrebljavanije, koja
ima i nadimak »treće oko«, ima niz imena, kao agya, ajna ćakra, tisra til,»deseta
vrata«, nuqta-i-swaida, nukta-i-saveda, trikuti, »sjedište duše«, tianmu
..Zamislite si pravac koji spaja dva uha i drugi koji spaja sredinu tjemena s
nepcem. Tamo gdje se oni križaju nalazi se »treće oko«, koje se nerijetko povezuje
s malom žlijezdom, epifizom, pa neki vjeruju da postoji veza između kemizma ove
žlijezde i doživljaja osoba koje proživljavaju aktiviranje ove ćakre. U žargonu
ćemo čuti da se ovaj energetski centar nalazi između obrva, pa sam često sretao
ljude koji su se prikazivali znalcima glede ovog problema, ali su vjerovali da je
»treće oko« odmah iza obrva, unutar lubanje, ali relativno blizu samih očiju. To.
dakako, nije točno. Onaj koji uspije aktivirati ovu ćakru, ima iskustva dubokog i
stabilnog samadhija i osjeća tzv. spiritualne struje. Po prvi put ima viziju atmana,
bitka, ali još uvijek zadržava određeni stupanj individualnosti. To je lijepo opisao
Sri Ramakrishna, vjerojatno najcjenjeniji jogi svih vremena, koji je umro još 1886.
godine. Ramakrishna je rekao: »To je kao svjetlo u lampašu. Čovjek osjeća da bi
mogao dodirnuti svjetlo, a ne može zbog stakla koje mu se prepriječilo...«
Inače, uzrok smrti za pravog jogija ne igra nikakvu ulogu, kao ni njen
trenutak za koji, po svoj prilici, onaj koji dospije tako visoko, zna. Ramakrisna je
podlegao raku grla s nepunih 50 godina, Ramana Maharshi je umro od sarkoma, za
velikog se Hazur Babu Sawan Singha govorilo da je umro od karcinoma
mokraćnog mjehura, a slavni Vivekananda od srčanog udara, u 39-oj godini
starosti. Izgleda da ni fama o tome kako prosvjetljeni jogi ne pati kad njegovo
tijelo ima iskustvo bola - nije točna. Postoje svjedočanstva o tome da je Ramana
Maharshi, koji je umirao od vrlo teškog oblika raka, u završnoj fazi bolesti noćima
stenjao od bolova. I Rajneesh je doživio 58-u godinu života, kad ga je pogodio

77
infarkt. Čuveni je Neem Karoli Baba umro kao teški šećeraš, a Babaji iz
Herakhana je ovaj svijet napustio već u 32-oj godini starosti, također zbog bolesti
srca. Srce je izdalo i Swamija Muktanandu. Prvi je infarkt, koji je zamalo bio
koban, dobio sa 62 godine. Infarkt je bio fatalan za legendarnog Paramahansa
Yoganandu i to prije šezdesete godine starosti, srčani je udar u 50-oj pretrpio
Swami Maheshwarananda, a ista je bolest pokosila i Shivabalayogija. Bilo mu je
56 godina. Dugogodišnji dijabetičar, Sri Sidhheshwar Baba, tijelo je napustio u
rujnu 1998. godine, u 64-oj godini života. Konačno, i jedan od najvećih duhovnih
učitelja svih vremena. Soamiji Maharaj, 1878. godine sasvim je precizno najavio
trenutak svog odlaska sa ovog svijeta. Dapače, zbog sitnijih nedovršenih poslova,
odgodio je vlastitu smrt za nekoliko sati! Sjeo je u tradicionalni položaj jogija i
napustio tijelo u ranim popodnevnim satima. Bilo mu je svega 60 godina.
Primarni je cilj joge duhovna iluminacija, a uredan život koji ona na putu k
tom cilju zahtijeva može čovjeka eventualno učiniti nešto zdravijim nego što bi bio
da vodi život osobe prepuštene strastima.
Ajna ćakra je presudna za postizanje konačnog cilja, jer se u njoj javljaju
iskušenja u vidu prelijepih viših razina egzistencije prema kojima jogija pozivaju
razna nebeska bića, obećavajući mu čudesne stvari. Jogi mora odoljeti ovoj napasti
koja je itekako opasna. Preda li se tom posljednjem velu iluzije, on će na
duhovnom putu pasti, a taj pad može značiti i mentalno oboljenje. Obično se ovdje
ističe potreba gurua koji će učenika sačuvati od pada kad je već dospio tako
daleko.
Treba napomenuti da je Swami Muktananda govorio o »plavom bin-du«, a
Satyananda o »bindu ćakri«, točci na tjemenu na kojoj monasi Hare Kristine imaju
perčine. Bilo je natruha o tome da se u mozgu upravo u toj zoni nalaze neke
fiziološke strukture još uvijek nepoznate znanosti, a koje predstavljaju vezu
između fiziologije i duhovnosti. To iznosi Swami Satyananda, a dr. B. S. Goel
potvrđuje u opisima svojih iskustava, nazivajući tu točku brahma randra.
Zanimljivo je da je i Rudolf Steiner špekulirao s »regijom mozga koja će se tek u
čovjeka razviti«, dajući naslutiti da će taj novi čovjek, zahvaljujući tome, imati
neke osobite kvalitete. Neki su pak pokušavali dokazivati da se u tom području luči
u vrlo malim količinama neka vrsta hormona, koji još nije prepoznat od strane
modeme medicine. Dakako, to su samo nepotvrđene teorije, koje mogu jednog
dana postati zanimljive istraživačima koji će otkriti ono što je najavljivano za kraj
ovog stoljeća: fiziološko tumačenje duhovnih procesa. To za sada najviše
najavljuje istraživanje neurofiziologa Ramachandrana, koji tvrdi da je u
prednjem dijelu mozga locirao tzv. »Božji modul«, centar odgovoran za duhovna
iskustva koja bismo mogli podvesti pod »mentalne kontakte individue s
Kreatorom«. Konačno, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju, švicarski

78
znanstvenik hrvatskog porijekla prof. dr. Lavoslav Ružička, na pitanje kojoj grani
kemije pripada budućnost, rekao je: »Kemiji duše...«
Danas već postoji cijeli niz istraživanja koja su bazirana na tezi da
prosvjetljenje ima veze s lučenjem nekih kemijskih spojeva unutar epifize,
spominje se sada vrlo popularni melatonin, za kojeg neki vjeruju da pomlađuje
ljudski organizam, ali ima i vrlo smjelih tvrdnji da supstance koje su odgovorne za
viša stanja svijesti imaju strukturu koja je frapantno nalik nekim halucinogenim
drogama! Neki autori misle da se u »trećem oku« jogija melatonin pretvara u
halucinogeni spoj 10-metoksi harmalan, odnosno 6-metoksi harmalan, kojeg još
zovu i pinolin. Štoviše, u tjelesnim tekućinama ispitanika, koji nikada nisu uzimali
droge niti se bavili nekom meditacijom, pronađena je vrlo niska koncentracija
nekih tipova triptaminskih halucinogena. Dr. Smythies i suradnici, kao i dr. Rick
Strassman pronašli su, uz neke manje tipične halucinogene droge, i bufotenin, koji,
prema još uvijek kontroverznim ispitivanjima, ima djelovanje nalik onome
meskalina i LSD-a, a nalazi se i u žlijezdama žaba krastača. Osim spomenutih,
navodno su u novije vrijeme u tjelesnim tekućinama ljudi pronađeni, dakako, u
vrlo malim količinama, morfin i još neke druge jače droge i to ne kao derivati istih
droga, već one same! Barem tako tvrdi Andrew Tyler, britanski ekspert za
narkotike. I da ne bi bilo zabune; nije riječ o opijatima koje proizvodi samo ljudsko
tijelo u borbi protiv boli i koji su poznati pod imenom endorfini. već morfinu
kakav nalazimo u opijumu.
Godinama sam se bavio odnosom kemije mozga i prosvjetljenja i podaci
koje sam sakupio izlaze izvan okvira ove knjige ili, bolje rečeno, zavređuju
posebnu knjigu. Da bih došao do nekih bitnih podataka i zaključaka pomogao mi je
dr. Ed Lueddeke, liječnik iz malog gradića u američkoj saveznoj državi Maine, s
kojim sam satima šetao maglovitim uličicama prekrasnog turističkog središta Bar
Harbor. Dok je hladni Atlantik zapljuskivao kamene oblutke obrasle mahovinom, a
u daljini se nazirao neobični restoran u obliku svjetionika, dr. Lueddeke i ja
skupljali smo čuvene velike plodove borovnice i razgovarali o tome kako vrlo
vjerojatno nekakav cenzor unutar naših mozgova drži te molekule halucinogena,
koje plutaju našim tijelom, pod kontrolom. Kad ta kontrola na neki način popusti
ili se smanji količina supstance koja posao obavlja, halucinogeni koje je proizvelo
naše vlastito tijelo izazivaju viša ili barem izmijenjena stanja svijesti. I tako to neki
misle da je prosvjetijenje drogiranje vlastitim sokovima. Veza jamačno postoji, no
osobno još uvijek nisam uvjeren da se cijeli proces duhovne evolucije može svesti
na materijalni nivo.
Dr. Goel proces podizanja vitalne sile u svojim djelima ne opisuje u nekim
odvojenim etapama, već više obraća pažnju na simptome za koje kaže da u prvih
pet, šest mjeseci bivaju izrazito neugodni, jer je čovjek suočen sa strahovima od
smrti i ludila, koji su rezultat izmijenjene slike svijeta. A taj svijet u svom novom

79
svjetlu ugrožava dugo i pomno građene vrijednosti. On opisuje nešto vrlo bitno, na
što se, kad je u pitanju duhovna evolucija, treba uvijek iznova vraćati. Ono što
zove »pravim« podizanjem kundalini shakti jest ono što Swami Narayanananda
naziva »potpunim«, a Goelovo »lažno« podizanje je zapravo Narayananandino
»parcijalno« odnosno djelomično. Kod prvog se krize napetosti, paranoje, strahova
i depresija automatski, nekom unutarnjom regulacijom, izmjenjuju s predasima i
relaksiranim stanjima, dok kod »lažnog« pokretanja uspavane, zmijolike sile
omotane oko baze kičme čovjek na nekoliko dana ulazi u stanje neopisive ekstaze.
Tada ide okolo i nadahnuto propovijeda drugima, pokazujući poznavanje
najsuptilnijih religijskih stanja, da bi zatim pao u tešku depresiju iz koje ga više
ništa neće natrag podignuti u staro stanje, Goel misli da se to događa ako čovjek
nije dovoljno iznutra pročišćen i oslobođen svjetovnih težnji.
Subjektivni se doživljaji neprekidno mijenjaju, od iskustva crvene boje do
vizija u kojima Goel vidi Sai Babu od Shirdija kako sjedi u brahma randri ili zraku
Sunca, koja otuda prodire zastrta brojnim licima ljudi. Iznutra komunicira s
aktualnim Sai Babom i primjećuje da se okolina u odnosu spram njega mijenja,
ljudi mu počinju činiti usluge i osjeća harmoniju s njima. Jednog podneva, dok čita
čuvenu Murphetovu knjigu o Sai Babi, događa se nešto neobično. Dok je na pet
minuta sklopio oči da se malo odmori, na knjizi se nakupio debeli talog vibhutija.
Goel je ovaj čudesni događaj shvatio kao sigurnu potvrdu brige koju o njemu vodi
Sai Baba, u čije moći nikada nije posumnjao. Vizije na unutarnjem planu postajale
su sve uzbudljivije i Goel je imao osjećaj da proces ide svome kraju. Na to je
ukazivalo ono što je sve češće prolazilo umom čovjeka koji nije meditirao satima
dnevno, već svega pola sata, što je rijetkost za one koji su dosegli najviša stanja
svijesti. Dr. Goel je imao osjećaj da se svi njegovi naučeni koncepti o ovom svijetu
razgrađuju, a intenzivno je proces podupirao psihoanalizom, koja mu je pomagala
da shvati što se događa u njegovom umu. još uvijek vezanom za probleme svijeta u
kojem je živio. Svakodnevni sukobi s okolinom imaju svoj dublji smisao, na neki
način oni su ogledalo onoga što se događa u nama samima. Nešto u smislu Sai
Babine uzrečice o kojoj bi, zbog mentalne higijene, trebali razmisliti svi: »Zle oči
vide zlo u drugima...« Kad sam dr. Goela pitao kako bi formulirao što se događa
kad višegodišnjim naporima i prolazeći kroz duboke krize, čovjek konačno dođe
do kraja i kako uopće zna da je to kraj, odgovorio je: »Radi se o tome da ste vi
istina. Kad jednom dođete do kraja i cijela se iluzija rasprši, shvatite da ste istina
vi. Stanja unutarnjeg mira, stabilnosti, blaženstva sve su češća i kako ste bliži cilju,
kad znate da vas više ništa ne može zaustaviti, vaš se progres ubrzava. Ono što čini
kundalini shakti jest da prvo životinjsku svijest pretvori u pravu ljudsku, a zatim
ljudsku pretvori u božansku...«
Ono što je važno istaći kod učenja dr. Goela jest da ne treba sa osudom
razmišljati o onima koji su nemoralni, pohlepni ili se ponašaju nekorektno. Naime,

80
kako otvoreno kaže ovaj guru, nemoguće je biti moralan, altruističan i savršeno
korektan. Dakako, tako dugo dok se nalazimo u nižim stanjima svijesti u kojima
dominira naš ego. Kundalini je sila koja nas povezuje s Bogom. Ona u nama
nezadrživo lomi ljudske odlike i preobražava ih u božanske, a time postajemo ono
što religije postavijaju za svoj cilj. Kad vas Bog naumi preko kundalini dovesti do
spoznaje, više nećete moći taj proces zaustaviti, dopadao vam se on u inicijalnoj
fazi ili ne, tumači Siddheshwar Baba. Savršeno moralan može biti samo
prosvijetljen čovjek.
Stanje iznad svake sumnje nastupa onda kad se kundalini shakti podigne do
tjemenog energetskog centra, sahasrar ćakre. Jogi konačno stiže, kako to kaže
Shivabalayogi, na sedmi nivo i ulazi u tzv, nirvikalpa samadhi. Samadhi je,
pojednostavljeno rečeno, stanje savršene koncentracije kojom se eliminiraju misli.
Kad se ono postiže kroz meditativni napor i radi se, prema većini autora, o
sažimanju pažnje na jedan objekt, to se stanje naziva savikalpa samadhi. U tom
stanju još uvijek postoji osjećaj individualnosti odvojene od bitka. Jogi upornom
praksom s vremenom prelazi u stanje u kojem se njegova individualnost raspršuje
u bitku i to je taj nirvikalpa samadhi. U budizmu za ista stanja postoje termini
samprajna i asamprajna samadhi, a tibetanski lamaizam govori o čak deset
raznih stupnjeva samadhija. Valjda svi ne govore o istoj stvari. Kad stanje
nirvikalpa samadhija jogi postiže bez ikakva napora, ono postaje ono što se najviše
može postići - sahaja nirvikalpa samadhi. Neki najviše stanje zovu turiya
samadhi.
Dr. Goel često opisuje snažan i jeziv osjećaj neposredne blizine smrti. Imao
sam priliku vidjeti kako to izgleda, kad sam s jednim učenikom Swami
Narayananade šetao Venecijom. Bili smo u blizini neke kafeterije, neposredno uz
smrdljivi kanal kojim je tekla prljava voda, kad je on odjednom počeo vikati:
»Umirem, umirem...« Srce mu je strahovito udaralo (neki tvrde da se radi o
aktiviranju vibracije, kad čovjek ima samo subjektivni osjećaj jakog lupanja srca,
op.a.) i nije bilo nikakve sumnje da je doista vjerovao da mu je kucnuo posljednji
čas na Zemlji. Nije bilo nikakva simptoma koji bi pokazivao da će mu se bilo što
dogoditi, no on je urlao izbezumljeno gledajući pred sebe, kao da doista gleda smrt
s kosom u rukama. Odvukli smo ga u kafeteriju i uvjeravali da fantazira. Više sam
mu puta ponovio odlučnim glasom: »Sve je u redu, to je kriza kroz koju trebaš
proći, ne možeš umrijeti...« On me s nevjericom gledao. Nakon pola sata, napadaj
straha je popustio. Ali se i vratio za vrijeme njegova boravka u ašramu velikog
jogija u Danskoj, Tada je počeo prakticirati tehnike disanja, koje su ovaj proces
umirile. Bilo je sasvim jasno da se radilo o kundalini shakti, a isti čovjek, koji jogu
prakticira i danas, više nema nikakvih psihičkih tegoba.
Premda se obično govori o sedam ćakri, na ljudskom ih tijelu ima mnogo
više, prema nekima čak 300. To su manji energetski centri, a oni koji se nalaze

81
ispod muladhara ćakre smatraju se nižima u smislu da upravljaju nekim
životinjskim nagonima i općenito, jogiji ih nerado spominju. Neke od njih ipak
igraju ulogu u održavanju fizičke kondicije u ljudi, pa tako jedna od poznatih »pet
tibetanskih vježbi« uključuje energetske centre koji se nalaze na koljenima, a njih,
po svemu sudeći, doista možemo smatrati ćakrama.
Vitalna energija koja putuje tijelom zove se, kao što smo to već nekoliko
puta spomenuli i ranije, prana. Kinezi je zovu chi, Japanci ki, a Tibetanci rlung.
Neki vjeruju da je u kršćanstvu termin Duh Sveti onaj koji označava tu energiju.
Prema Bonnie Greenwell, život nastaje tako da kundalini ulazi u fetus, aktivira
sustav prane, a preostala se energija omota tri i pol puta oko baze kičme. Tamo
egzistira u uspavanom, potencijalnom stanju. Netko je postavio zanimljivo pitanje:
kako to da, ako prihvatimo tezu da je rezervoar kozmičke energije jednako
dostupan svakom kundalini jogiju, razni adepti pokazuju različite stupnjeve moći i
očito ne raspolažu jednakim potencijalom? Neki kineski tekstovi govore o
urođenom chiju ili prenatalnom chiju, nečemu što se očito formira već u fazi
nastajanja života, kako to opisuje Bonnie Greenwell. Karma ili geni, kako vam više
odgovara.
Izgleda da urođena količina prane igra ulogu glede zdravlja osobe o kojoj je
riječ, a do zgodnog je zaključka došao Mircea Eliade, koji je tijekom duljeg
vremena ispitivao jednog nagu, ekstremnog asketa iz Rishikesha, koji je gotovo
čitavu noć radio pranajamu, vježbu disanja koju koriste svi sustavi joge. Zaključio
je da ritmička izmjena udisaja (puraka), zadržavanja daha (khumbaka) i izdisaja
(rechaka) proizvodi čudesne efekte na vitalnost pustinjaka. Iako je jeo samo šaku
riže na dan, naga je bio atletske grade i čelična zdravlja. Za sebe je tvrdio da živi
samo danju, dok noću svoje disanje svodi na desetinu normalnog.
Kako vjeruje Eliade, jogi, postupnim produbljivanjem udisaja i izdisaja i
produljivanjem perioda zadržavanja daha, ima iskustvo vremena različito od
ostalih ljudi. On svojim disanjem simulira Veliko Kozmičko Vrijeme, s kozmičkim
razdobljima stvaranja i razaranja. Kad kroz proces ritmičkog disanja postane
svjestan Kozmičkog Vremena, uvidjeti će da ono svakodnevno vrijeme, kako ga
doživljavamo u normalnom stanju svijesti nije, u krajnjoj konzekvenci, stvarno.
Premda će imati iskustvo stvarnog vremena, neće prestati percipirati ono iluzorno,
lokalno i nestvarno vrijeme. Drugim riječima, Eliadea su istraživanja dovela do
zaključka da ritmičko disanje jogiju omogućava simultanu percepciju stvarnog i
iluzornog vremena.
Kumara Swami je tvrdio da mačke posjeduju izuzetno mnogo prane, pa su
egipatski svećenici meditirali okruženi mačkama. Maćke su podupirale njihovu
meditaciju svojom pranom, pa je to izgleda razlog zašto su u Egiptu smatrane
svetim životinjama. Ta se neobična vitalnost mačaka potvrdila i u nesvakidašnjem
događaju koji se zbio 1982. godine u Bristolu. Tamo je stanoviti mačak Lucky

82
preživio pet tjedana, greškom zazidan u jednom odvodu, u prostoru u kojem se nije
mogao ni okrenuti. Bizarna je i neuvjerljiva tvrdnja američkog medija Barbare
Marciniak da mačke imaju sposobnost komunikacije s vanzemaljcima s
Plejada(?!).
Prana cirkulira kroz 72000 kanalića na tijelu, za koje Swami Satyananda
Saraswati kaže da nisu živci, već kanalići kojima tijelom struji svijest. Swami
Maheshwarananda za iste kanaliće ipak koristi termin »živci«. Većina jogija se
slaže s tim da ti kanalići koji se zovu, kao što smo već rekli, nadi, nisu dio
materijalnog tijela čovjeka, već se nalaze, kao i ćakre, na nematerijalnim tijelima,
prema nekima, astralnom, kauzalnom i mentalnom. U raznim se varijantama koristi
i izraz »eterično cijelo«, koji u nekim verzijama zapravo podrazumijeva sva ta
ostala tijela.
Zadržimo se malo na tim tijelima. Sant Kirpal Singh govori da je ljudsko
biće sazdano od tri tijela (fizičko, astralno i kauzalno) i pet kosha ili pokrova
(anand-mai, vigyan-mai, mano-mai, pran-mai i anna-mai). Pojednostavljeno
rečeno, ti su pokrovi različite gustoće. Sva bića koja imaju fizičko tijelo, posjeduju
sva tri tijela i svih pet pokrova. U tu kategoriju spadaju ljudi i životinje. Zato što u
fizičkome tijelu imamo svih pet pokrova, raspolažemo sa sljedećih pet mogućnosti:
blaženstvom, prepoznavanjem vanjskog i unutarnjeg svijeta, misaonošću, pranom i
sustavom fizičkih organa. Kad se nađemo u astralnom svijetu, gubimo svijest o
fizičkom tijelu, ali nam ostaju preostale četiri mogućnosti. Dakako, ovdje je već
otpao prvi pokrov. Kako duh putuje još više, u sferu kauzalnog tijela, otpada i
mentalni aparat i ostaje sposobnost sjećanja, svjedočenja o blaženstvu, kojeg ćemo
iskusiti u tom stanju. Oslobođeni duh (jivan mukta) ima još samo transparentni
pokrov - anand-mai. Ovisno o utjecaju pojedinog pokrova na pojedinca, odnosno
relativnoj dominaciji nekog od njih, postojati će veći afinitet prema određenom
tipu joge ili duhovnog puta općenito.
Uz fizička bića, dakle ljude, ptice, gmazove, insekte itd. imamo i druga bića,
od onih najviših, čisto kognitivnih kao Brahma, Vishnu, Mahesh i slična, preko
onih obdarenih umnošću, poput Indre i ostalih bogova, božica i božanstava, do bića
obdarenih pranom, poput yaksha, gandharva i raznih duhova. Svjetovi su to koji su
daleko složeniji no što to mi ovdje možemo ukratko objasniti, a put je joge put
njihovog otkrivanja.
Funkcioniranje cijele mreže energetskih kanalića razrađeno je u mnogim
spisima o jogi, a glavna su tri kanalića: ida, pingala i sushumna. Ida kontrolira sve
mentalne procese, pingala vitalne. Prvu simbolizira Mjesec, a drugu Sunce. Kad se
uspavana kundalini shakti aktivira, ona treba krenuti srednjom stazom, sushumna
nadi, koja je namijenjena duhovnom buđenju. Dogodi li se greška i zbog
nedovoljne pročišćenosti čitavog sustava ta sila krene idom ili pingalom, iskustva
su vrlo neugodna. Gopi Krishna, koji je meditirao samostalno i bez vodstva gurua

83
čak 12 godina, u početku je doživio upravo to i patio više godina od fizičkih bolesti
i mentalnih tegoba. Centralni kanal sushumnu možemo zamisliti kao tubu kroz
koju će za buđenja kundalini putovati svjetlo, a samom sredinom te tube teče
tanašni nadi koji se zove chitrini.
Zanimljivo je da postoji veza između tih kanalića i procesa umiranja,
odnosno iskustva kliničke smrti iz koje su se neki vratili i opisali različite.
uglavnom zbunjujuće doživljaje. Oni mogu biti putovanje tamnim hodnikom, na
čijem se kraju susreće prijateljsko svjetlo žutozlatne boje, ali isto tako putovanje
kroz potpuni mrak. Swami Maheshwarananda daje vrlo zanimljivo objašnjenje za
ovaj proces. Ako je u trenutku smrti dominantna ida, čovjek će neposredno prije
smrti udisati zrak više lijevom nosnicom, a pri napuštanju tijela imati će iskustvo
putovanja kroz potpuni mrak, dok će, ako dominira pingala. više udisati desnom
nosnicom i putovati tunelom do ili odmah imati iskustvo te toliko opisivane
svjetlosti, koja podsjeća na Sunčevu. Idealno je ako energija kola centralnom,
sushumna nadi, kad zrak ulazi i izlazi iz organizma jednako na obje nosnice. Tada
će iskustvo smrti u prvoj fazi donijeti mirnu, mliječnu svjetlost.
»Guru će biti ovdje, uz svog učenika«, kaže Maheshwarananda, »ali ne u
onom smislu kako si to ljudi obično zamišljaju. Bit će ovdje svojim glasom,
savjetima, vođenjem kroz sjećanje učenika ili na bilo koji drugi način, koji će
učeniku pomoći da prijeđe na »drugu stranu« i nastavi tamo evoluciju koja nikad
ne prestaje, sve dok se ne postigne cilj - prosvjetljenje...«
Jogiji su razvili razne načine svjesnog, kontroliranog umiranja. Sama se smrt
naziva mahasamadhi. Duša u takvim okolnostima napušta tijelo kroz brahma
randru, a jogi kontrolira čitav proces. U određenom smislu i ono što se događa
nakon smrti. Neki himalajski jogiji voljno umiru tako da se u stanju samadhija
jednostavno smrznu na niskim planinskim temperaturama. To se zove him
samadhi. Ako jogi uroni u vodu rijeke zadržavajući dah do fizičke smrti, to se
naziva jal samadhi. Poseban slučaj predstavljaju jogiji koji mogu voljom otvoriti
vrh lubanje i tako napustiti tijelo. Takav se način kontroliranog umiranja zove
sthal samadhi.
Dominacija lijeve i desne nosnice kod disanja, smjenjuje se pravilnim
ritmom. Kad jogi primijeti da je taj ritam poremećen, zna da je proces umiranja
započeo. Tako će moći predvidjeti fizičku smrt i nekoliko mjeseci unaprijed.
Ćakre imaju svoj izgled, opisane su u detalje u gotovo svakoj knjizi o jogi, a
svaka odgovara nekom »unutarnjem svijetu«, ili čak dva. Ti se svjetovi, kao što
smo već rekli, zovu loke, imaju svoja imena, a jogiji nerado govore kako oni
izgledaju. Kad sam inzistirao da mi Swami Maheshwarananda opiše barem neki od
njih, nećkao se i na kraju rekao da obični ljudi saznanja o svijetu oko sebe primaju
kroz osjete i prerađuju ih u mozgu. Osjeti kojima se spoznaju ti drugi svjetovi
drukčiji su i razvijaju se meditacijom. Tek kada se oni razviju, može čovjek

84
shvatiti njihovu prirodu. »Da biste to shvatili, morate otići tamo«, rekao mi je,
dajući do znanja da to nisu stvari o kojima se raspravlja, već se one učine ili ne. Da
me sasvim ne razočara, dodao je: »Imate sedam viših (bhuvar, survar, mahar,
janah, tapah, satyam i chandra) i sedam nižih loka (sutala, vitala, talatala. mahatala,
rasatala, atala i patala)...«
Većina jogija i ne zna ništa o psihoanalizi, ne poznaje je, niti koristi u praksi.
Dr. Goel je bio drukčiji kao osoba, a to je očito formiralo neke njegove unutarnje
doživljaje. Tako je jednom u meditaciji doživio da mu je pažnja bila doslovce
zakovana za »treće oko«. Na ekranu se pojavio Sai Baba od Shirdija i započeo
konverzaciju koja je za Goela, kako se danas prisjeća, bila vrlo bolna. Shirdi Baba
mu je objasnio da je nered, koji je taj trenutak vladao u njegovu stanu, zapravo
slika nereda u njegovoj svijesti. Prljavština je njegova unutarnjeg stana još uvijek
nedirnuta, jer radi se o vrlo finim mentalnim formacijama, koje zahtijevaju
čišćenje, kako bi se oslobodio put do prosvjetljenja. U tim je trenucima Goel
osjećao da je gotovo apsorbiran u liku ispred sebe i da taj Sai Baba od Shirdija
doista stanuje u tom njegovom »unutarnjem stanu«.
Oko ćakri, njihove simbolike i moći jogija postoji šuma raznih teorija i
termina. Jedan mi je visokorazvijeni jogi, koji nije želio da spominjem njegovo
ime jer ne želi primati nikakve sljedbenike ni učenike, objasnio da čovjek može
astralnim tijelom otputovati pod tzv. Drvo spoznaje. »To je pravo drvo ispod kojeg
treba u tom stanju astralne projekcije sjesti i zatražiti bilo kakav podatak iz
prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Odgovor se može čuti ili vidjeti. Scena koju
vidite jest jedno drvo koje se nalazi usred goleme crvene pustinje, u kojoj ne vidite
ništa drugo. Onaj jogi koji je dovoljno razvijen, posjeduje moć i druge ljude poslati
pod to drvo. Ovdje možete saznati i sve o svojim prethodnim životima...«
Prethodne se inkarnacije, inače, prema većini jogija, sa sigurnošću mogu
saznati tek kad čovjek dopre do ajna ćakre. Jogi kojeg sam prije spomenuo
napomenuo mi je da ne smijem miješati Drvo spoznaje, o kojem govori, s malom
ćakrom koju jogiji nikada ne spominju, a nalazi se malo niže od anahata čakre. Ova
je misteriozna točka mjesto ispunjenja želja. Vjeruje se da se onome tko ovlada
ovim energetskim centrom doslovce ispunjava svaka želja! Tantrici prepoznaju
ovo mjesto kao korijen anahata ćakre i zovu ga kalpataru ili kalpa vriksha, što
znači »drvo koje ispunjava želje«, dok sam od nekih mistika dobio informaciju da
je u pitanju mala, odvojena ćakra.
Jogiji imaju sposobnost djelovanja na druge ljude, što u načelu izbjegavaju,
ali sam već ranije spomenutog jogija uspio namoliti da nešto od toga demonstrira
na meni. Pristao je, uz napomenu: »Samo nemoj o meni pisati, niti pričati gdje se
nalazim... Pokušat ću te vratiti u neki od tvojih prethodnih života...«
Bilo je to teško opisivo iskustvo. Ja zapravo nisam radio ništa drugo do
ležao na podu, u položaju shavasan. Pred očima mi se formirala slika, a zatim sam

85
čuo neke udaljene i nejasne zvukove. Prepustio sam se doživljaju tek nakon
nekoliko minuta napetosti i iščekivanja. Slika je postajala sve oštrija i realističnija.
Zatražio je da komentiram što vidim. Ja sam ležao, ali je scena dolazila sve bliže k
meni, kao da kamerom zumiram na nju. Sada sam sasvim jasno vidio da se nalazim
u prašumi, koja mora da se nalazila negdje u južnoj Americi. Hodali smo
uklanjajući ispred sebe gusto rastinje. Nisam se onaj trenutak sjetio kako se zovem
i tko sam, ali sam znao da to doista jesam ja. Bili su tu i neki ljudi oko mene.
Nadirali smo prema nekoj čistini, a ja sam osjećao nejasnu opasnost. Kad smo
došli na čistinu, ispred nas se ispriječio neobični, primitivno izrađeni oltar. Bio je
od kamena i ravan, a na njegovu se kraju nasuprot nas nalazila neka vrsta kamene
strukture nalik križu. Uskoro sam shvatio da se ne radi o križu, već o simboličnom
prikazu čovjeka raširenih ruku. Kad sam se zagledao u pougljenjene ostatke na
oltaru, primjetio sam da su u pitanju ostaci ljudskog tijela. Pomislio sam da je u
pitanju žrtvenik i krenuo iza oltara. To sam polako komentirao na glas, a jogi je na
to rekao: »... To je dosta. Nemoj ići iza oltara...« Vizije su se naprasno prekinule i
ja sam se polako vratio u normalno stanje. Bio sam pomalo bijesan, jer me
znatiželja gonila prema spoznaji radi li se o stvarnom sjećanju na neko od mojih
prijašnjih tijela u kojima sam živio ili je to bio sadržaj koji je izmilio iz dubina
moga nesvjesnog. On nije bio impresioniran mojim pitanjima, već mi je kratko
objasnio da »... iznad određene točke ne treba ići...«
I dr. Goel je očito imao neke neuobičajene sposobnosti. Kad sam s njime
ostao u već spomenutoj prostoriji, nakon dnevne seanse odgovaranja na pitanja
stalnim gostima, pitao sam ga može li reći u kojoj se fazi razvoja čovjek nalazi.
Stavio je desnu ruku na moju glavu, na što sam ja osjetio podrhtavanje u kičmi i
ljuljanje tijela lijevo-desno, Kad sam otvorio oči, objasnio mi je kako izgleda
situacija glede mojih ćakri i dao neke naputke, prema kojima sam zaključio da iz
toga može štošta znati o vašem životu.
Kad je dramatični put dr. Goela završio u stanju nirvikalpa samadhija i on
napisao svoju knjigu o tom putu, kucnuo je trenutak da tekst pokuša predočiti
onome za koga je uvijek kategorički tvrdio da ga je vodio na unutarnjem planu.
Otputio se u Puttaparthi. Sjedio je u prvom redu, kad se pojavio Sai Baba i krenuo
prema njemu. Uzeo je tekst knjige iz Goelove ruke i šutke na njemu napisao »S
blagoslovima, Sathya Sai Baba«. Sri Siddheshwar Baba je bio po mnogo čemu
jedinstveni mistik, intelektualac i prosvijetljeni jogi, koji je mogao zadovoljiti
zantiželju i skeptični mentalitet zapadnjaka. Njegove su knjige iskrena ispovijed
čovjeka koji je preko trnja došao do zvijezda, a susret je s njime predstavljao
izuzetno iskustvo za svakoga tko zna cijeniti izvorna učenja indijskih jogija.
Zrakoplov se približavao međunarodnom aerodromu u Delhiju i mi smo
vezali pojaseve. Moj se susjed upravo probudio i djelovao pomalo izgužvano, ipak,
osjetio sam da mi nešto želi reći. Čekao je povoljniji trenutak i čim smo sletjeli,

86
započeo je konverzaciju, uprkos gužvi koja je nastala kad smo počeli skidati torbe
iz pretinca iznad nas. Zajedno smo krenuli prema izlazu iz zrakoplova, a zatim
kroz carinski pregled. Dok smo čekali da se naša prtljaga pojavi iz zrakoplova na
kružnoj traci, rekao mi je: »Moj je otac dolazio u Sawan Ashram, još za starih
dana. Bio je poklonik Radhasoami tradicije. Prakticirao je Surat Shabd jogu više
sati dnevno. Običavao je sjediti s turbanom na glavi i šalom omotanim oko glave,
tako da su mu oči bile pokrivene. Imao je snažna religijska iskustva, koja su ga
gurala naprijed. Jednog se dana ubio. Bile su mu 42 godine. Za sobom je ostavio
oproštajno pismo. U njemu je napisao da više nema nikakvog razloga živjeti u
ovome svijetu, jer zna da ni list s drva ne može pasti bez Njegove dozvole. Mislio
je na Boga. Mi, njegova djeca, ostali smo šokirani, no u pismu je pisalo da se ne
moramo brinuti o svojoj budućnosti, jer se Svemogući brine apsolutno o svemu.
Nema baš nikakva razloga za zabrinutost. Danas shvaćam o čemu je govorio, ali je
to bilo teško objasniti jednom djetetu, tada kad se sve odigralo. Kako su godine
prolazile, oprostio sam mu... Drago mi je da idete tamo, ti su ljudi vrlo moćni,
mislim duhovno...«
U uglovima očiju moga sugovornika pojavile su se suze. Nešto takvo se
nikada ne zaboravlja, pomislio sam. I cijenio sam što mi je ispričao tu svoju
intimnu priču. Što se tiče onoga »moćni«, u tom trenutku nisam ni slutio koliko je
bio u pravu.

87
 ODAVDE DO VJEČNOSTI

Osoba nije ni stvar ni proces,

već otvor ili čistina kroz koju se
Apsolutno može manifestirati.
Martin Heidegger

Dok sam izlazio iz aerodromske zgrade, misli su me ponijele u one davne

dane, kad sam sletio u Bombaju i autobusom putovao 17 sati, do čovjeka o kojem
sam čuo legende - Sri Kumara Swamija. Živio je na plantaži manga, nedaleko
grada Dharwara. Tamo sam se zaputio tragom priča o yogijima s Himalaja, čija je
starost fantastična, nekih više od tisuću godina! Dakako, nisam mogao prihvatiti tu
tvrdnju olako i više sam se godina raspitivao za ljude koji bi mogli postići kontrolu
nad tjelesnim funkcijama do te mjere da bi produljili svoj vijek na više stoljeća.
Kumara Swami je bio čovjek u osamdesetima, s reputacijom istinskog adepta koji
je jogi posvetio čitav život. Kako su mi onda rekli, znao je dosta o tim vrlo starim
ljudima, koji navodno i danas žive u jednom dijelu himalajskog lanca. I ovo je
područje izazivalo kontroverze medu jogijima za koje se vjerovalo da su dostigli
kraj spirituaine evolucije. Kad sam o tome još ranije pitao Swamija
Narayananandu, koji je do duboke starosti djelovao vrlo mladoliko, on je samo
odmahnuo rukom i rekao mi da su u pitanju priče za koje nema nikakvih osnova.
Ipak, kad sam čuo da na obali rijeke Jamuna, nedaleko jednog od »sedam
svetih gradova Indije«, Vrindabana, živi isposnik čija starost se procjenjuje na oko
350 godina, krenuo sam tamo. Klima je bila paklena, rojevi komaraca grizli su me
nemilosrdno, a bio sam sretan kad su me smjestili u mali motel Krishna Balaram,
kojeg su vodili monasi Hare Krishne. Iste sam večeri u restoranu motela
razgovarao s poglavarom ašrama, Amerikancem koji je ovdje živio godinama,
zajedno s kćerkom i ženom. On je vidio isposnika o kojem je riječ i čije je ime bilo
Devraha Baba, u lokalnom dijalektu Devariya Baba. Amerikanac je vjerovao da se
radi o čovjeku koji je star oko 200 godina, možda i više. Smatrao ga je
visokorazvijenim jogijem i tvrdio da je Devraha Baba čak 50 godina živio na
jednom drvu, meditirajući praktično neprekidno. Živio je potpuno gol, neposredno
uz rijeku, na neobičnoj drvenoj platformi, s koje nije silazio osim kad bi se spustio
u rijeku i okupao. Navodno su platformu nosili svuda za njim, a jednom je godišnje
putovao u neki od svetih gradova, poput Haridwara. Nije želio nogama dodirnuti

88
tlo, no nitko mi nije uspio objasniti zašto. Ali su mi zato pričali o moćima ovog
čovjeka, čiji su blagoslov dolazili tražiti premijeri i predsjednici Indije.
Nakon neprospavane noći, odvezao sam se taksijem na obalu rijeke, no
pijesak je bio takav da se vozila nisu mogla kroz njega kretati. Morao sam nastaviti
pješice, s druge strane obale, kamo sam prešao preko visećeg mosta. Nisam hodao
dugo, iako mi se činilo beskonačnim, jer je vrućina bila strahovita. Platformu sam
vidio iz daleka, ali i nekoliko ljudi koji su u ovu pustaru došli po blagoslov slavnog
jogija, koji je cijelog života bio poklonik boga Rame. Oko drvenog uzvišenja
nalazile su se jednostavne kolibe, a u njima nekoliko mladih ljudi, čije su me
frizure podsjetile na rastafarijance. Bili su to rijetki jogijevi učenici, dva ili tri
mlada Indijca, koji su me promatrali sa zanimanjem. Devraha Baba nije govorio
engleski, pa mi je njegove riječi prevodio neki student iz Mathure. Dakako, prvo
sam ga pitao koliko je star. Odgovorio je na engleskom »... Infinity, infinity...«
(...Beskonačnost, beskonačnost...). Nije mi bilo jasno misli li da mu je duša vječna
ili je govorio o svom tijelu koje je izgledalo kao tijelo čovjeka u ranim
sedamdesetima. Pokušao sam inzistirati, dok je on virio iza drvene daske ispred
sebe, koja je bila ovdje kako ga gologa ne bi gledali baš svi koji su ovamo dolazili
u nemalom broju. Imao sam dojam da me se želi što prije riješiti, pogotovo kad
sam ga počeo daviti zahtjevima da se pokaže, kako bih ga mogao snimiti. Tu su
uskočili mladi jogiji i objasnili mu, barem kako mi je to skraćeno prošaptao moj
prevoditelj, da sam doputovao iz Europe i da nema smisla da me najuri bez kakva
suvenira, recimo fotografije. On me sažalno pogledao, dograbio komad kože,
stavio ga pred sebe i uspravio se kako bi mi kratko pozirao. Znao sam da mi
vrijeme ističe i pokušao s pitanjem što je radio da je tako dugo živio. Počeo je
nešto govoriti monotonim glasom. Ispostavilo se da je recitirao Patanjalijeve »Joga
Sutre«, a zatim je izgovorio nekoliko mantri koje su sadržavale riječ Rama. O
svojoj starosti nije želio govoriti otvoreno, pa kad sam ja utonuo u misli, naprežući
se kako bih smislio neko lukavo pitanje, on je moju agoniju prekinuo tako da mi je
dobacio prašadam, jednu jabuku i kolačić koji je bio napravljen od samoga bijelog
šećera. Bilo je to »zbogom«, nakon kojeg bi svako inzistiranje značilo uvredu i ja
sam se razočarano pokupio.
Devraha Babu su posjećivali mnogi političari i tražili njegov blagoslov, On
bi im običavao staviti nogu na glavu. Kad sam čuo za tu asketovu praksu, dobro
sam se nasmijao. Imao sam neodoljiv dojam da je radio budale od ljudi koji su
običnu borbu za vlast željeli pretvoriti u vrlinu.
Za Devraha Babu je Swami Rama tvrdio da je bio star 180 godina kad ga je
sreo, navodno su postojali dokumenti prema kojima je bio »... star najmanje 135
godina...«, a bilo je onih koji su mu pripisivali fantastičnih 800 godina. Moj
student-prevoditeij je, naravno, bio skeptičan i na povratku mi je povjerio da on to
ne može sa sigurnošću tvrditi, ali misli da je jogi u »... kasnim devedesetima...«.

89
Ponovo sam pitao harekrišnovca što misli, a on je ponovio - barem 200. Iskreno
rečeno, nisam povjerovao. Čeprkao sam još malo, zujao Vrindabanom i Mathurom,
gradovima u kojima ima mnogo isposnika. Nisam našao potvrdu za ono što su mi
rekli za Devraha Babu. Da je fantastično star, u svojoj je knjizi kategorički tvrdio i
tvorac tehnike »rebirthinga« (»preporađanja«), Leonard Orr. Istu sam tvrdnju čuo i
od direktora jednog šumarskog instituta iz sjeverne Indije, intelektualca koji je
Devraha Babu sretao i vjerovao da je vrlo star. Bio je malo rezerviraniji što se tiče
konkretnih brojki, pa je rekao da je «... jogi stariji no što bi se to moglo učiniti
mogućim...«.
Kad sam upoznao već spominjanu američku spiritualnu Škotu Eckankar,
koja smatra da su njeni glavni adepti zapravo nedostupni, jer borave na
nepristupačnim mjestima i fantastično su stari, porasla mi je želja da istražim gdje
su granice do kojih čovjek može produljiti svoj život. Prema Paulu Twitchellu, koji
je, kao i njegov nasljednik Darwin Gross (Darwina Grossa i aktualnog vodu
Eckankara, Harolda Klempa, imao sam prilike sresti za njihova gostovanja u
Amsterdamu), bio osporavan od strane nekih indijskih gurua, čiji je učenik jednom
bio, ti superstari učitelji dolaze svojim učenicima u snovima, ali i onome što se
zove atma sarup, »svjetleće tijelo«. On je, bez obzira na identitet tih osoba, očito
imao susret s njima na »unutarnjem planu« i na osnovi tih susreta je napisao niz
vrlo uzbudljivih knjiga, u kojima govori o »višim svjetovima«, opisujući čitave
krajolike i gradove u područjima nematerijalnog. Tamo se navodno može doći
jedino uz pomoć živućeg majstora spomenute tradicije, kojeg zovu Mahanta. Od
tih učitelja iz unutarnjih svjetova, barem za dvojicu proizlazi da su još uvijek živi u
fizičkom tijelu. Jedan je Tibetanac, odnosno pripadnik plemena koje se zove
Amdo, već spomenuti, Rebazar Tarzs. Živi u planinama uz pakistansku dolinu
Swar. Nalazi se u jednostavnoj kolibi, a izgledom je nalik 35-godišnjaku. Navodno
je, kao što smo već rekli, u fizičkom tijelu star 600 godina. Twitchell navodi da ga
je sreo fizički, jednom u Darjeelingu, drugi put blizu rijeke Swat. Barem je jedna
njegova knjiga rezultat razgovora s neobičnim, tamnoputim Tibetancem kratke
kovrčave kose, visokih jagodica i sposobnosti putovanja po višim svjetovima. Ista
tradicija spominje, medu ostalima, stanovitog Yaubia Sacabija, koji je «... star više
od 5000 godina,..«!
Twitchellove su knjige impresivne. Čitaju se bez daha, ali nema nikoga tko
je Rebazara Tarzsa sreo u fizičkom djelu. Nema ni jedne fotografije ovog mistika,
koju je Twitchell zacijelo imao priliku napraviti. Postoje samo crteži tih ljudi
nevjerojatne starosti. Zgodno je jedno moje iskustvo s jogijem za koga smatram da
je postigao visok stupanj razvoja. Kad sam ga pitao može li u meditaciji nekako
doći u kontakt s nekim od tih ljudi ili provjeriti koju od svih tih priča, nemalo me
iznenadio kad je rekao da može! OK, rekao sam, imam pitanje: postoji li uopće
Rebazar Tarzs ? Nakon dan, dva, otišao sam do njega i pitao ima li odgovor na

90
moje pitanje. Rekao je: »Ako vjeruješ da postoji, on doista postoji. Ako ne, onda
ne postoji...« Odakie dolazi taj odgovor, tupio sam dalje. Odgovor je vrijedio truda.
»... Od Rebazara Tarzsa...«, sasvim je ozbiljno replicirao jogi. Dodao je da ovako
duboka starost nije nemoguća, ako je u pitanju jogi vrhunskog kalibra. Bio sam
potpuno zbunjen. Tko mi je zapravo odgovorio i što sam iz toga trebao naučiti
nisam bio siguran.
Oko Eckankara postoji vrlo zanimljiva kontroverza. Osobno sam vidio
kopije pisama koje je Paul Twitchell pisao Sant Kirpal Singhu kao svom
duhovnom učitelju, fotografiju Kirpal Singha s grupom sljedbenika u Washingtonu
1955. godine, na kojoj se vidi i Paula Twitchella, te listić koji je on ispunio nakon
inicijacije kroz koju je prošao. Stanoviti Christopher Lane u svojoj knjizi dokazuje
da su imena majstora Eckankara naknadno zamijenjena sadašnjima, jer je prije toga
medu njima bilo i ono Kirpal Singha, s kojim se Twitchell, ako je suditi po
pismima koja je poslao u Indiju, vrlo burno razišao. Navodno je razlog bilo
protivljenje Kirpal Singha da Twitchell u knjizi »Tigrov očnjak« objavi neka svoja
iskustva s unutarnjim svjetovima. Lane iznosi i niz drugih, prilično neugodnih
optužbi protiv Twitchella, a posebice podsjeća da je živući majstor Eckankara
svega šest mjeseci prije svoje iznenadne smrti, u vrijeme pauze za održavanja
seminara u jednom hotelu u Cincinnatiju, najavio da će visoku titulu »najviše
svijesti u svemiru« u svome tijelu zadržati narednih 15 godina. Twitchella je
naslijedio jazz glazbenik iz Dakote, Darwin Gross, koji je odlično svirao vibrafon,
ali je naglo izletio sa svoje spiritualne funkcije. Iznenadno smjenjivanje Darwina
Grossa također je izazvalo određene nedoumice, jer se smatra da je Mahanta
najviša svijest u svemiru, imenovan od sile koja ne može pogriješiti. Gross je
naokolo slao cirkularno pismo, tvrdeći da je žrtva obične borbe za vlast.
Organizacija je na mjesto prvog čovjeka promaknula Harolda Klempa, povučenog,
tanašnog čovjeka iz Wisconsina. Učenje Eckankara u nekim elementima podsjeća
na sufije, osobito osnovni zvuk na koji se može meditirati - »Hu«. U američkoj je
izvedbi to »Hjuuuuuuuu...«, Kasnije se dobivaju riječi koje su, prema učenjima
Eckankara, ključevi za više nivoe u spiriruainoj hijerarhiji.
Iako neke gore navedene teze bude sumnju u autentičnost ove škole, ja sam
osobno imao jedno izuzemo uzbudljivo iskustvo, vezano uz lik Rebazara Tarzsa.
Kad sam jednom ležao na leđima i ponavljao spomenuti zvuk, pred mojim je
zatvorenim očima bljesnula čudnovata plavičasta svjetlost u kojoj sam sasvim
jasno vidio Tarzsovo lice. Odmah sam shvatio o kome se radi, a doživljaj je bio
toliko stvaran da sam se još uvijek zatvorenih očiju instinktivno podigao s ležaljke,
ne bi li mu se približio. Moram priznati da je to bio jedan od najsnažnijih duhovnih
doživljaja koji sam ikada imao. Ni danas ne mogu reći je li to bio plod moje
podsvijesti ili potvrda Tibetančeva postojanja.

91
 Jedno je sigurno. Tek tad me počelo kopkati ima li barem nečega u svim tim
pričama o prastarim jogijima. Upravo sam u to vrijeme nabasao na tekst Lennya
Orra o tome da u nacionalnom parku Sariska, nedaleko indijskog grada Alwara živi
Bhartaraji, jogi čija je starost čak 2000 godina. Uhhhhh! Boravi u selu Bhartara i
kako sam ja to optimistično shvatio, može ga se uz malo sreće, tamo sresti. Treba li
uopće reći da sam pohitao prema šumi Sariska? A to baš nije bio jednostavan izlet,
jer taj kraj nema prevelikih turističkih ambicija, pa smo se mi, kako se naš auto
udaljavao od civilizacije, sve teže snalazili. Šuma je bila prekrasna, a put se činio
beskonačnim. U svakom smo selu stali i pitali gdje je Bhartara. Neiskvareni
stanovnici ruralne Indije nisu pružali ruke prosjačeći, što je gotovo pravilo kad
tražite neku uslugu u većem gradu, već su se ljubazno smiješili, pokazujući zdrave
bijele zube i blistave crne oči. Problem je bio u tome da nijedan nije znao reći gdje
je Bhartara, iako je moj vozač Shanti nekako izlazio na kraj s jezikom kojim su
govorili. Slegao je ramenima i mi smo išli dalje, i tako satima. Kad smo već
izgubili živce i pomišljali na povratak, ugledali smo ulaz u selo oko kojeg je bilo
mnogo paunova, a u sredini svetište s kipom nekog sveca i vodom koja je tekla
kroz dva betonirana kanala, prema centru cijelog kompleksa. Tek četvrti čovjek
kojem smo ponovili riječ Bhartara klimnuo je glavom. Osjetio sam kako me od
uzbuđenja hvata groznica. Više seljacima nisam ponavljao riječ Bhartara, već
»jogi, jogi...«. Jedan je klimnuo i rukom pokazao na malu kućicu, koja je ujedno
bila i neka vrsta hrama. Aha, dakle tu je Bhartaraji, pomislio sam trijumfalno. Ipak
se isplatilo.
U nekoliko smo se trenutaka uspeli do kućice iz koje je izašao čovjek u dobi
od 45 godina, s vrlo debelom naušnicom u jednom uhu. Jogi iz tradicije
Goraknatha, prostrujilo mi je kroz mozak. I to odgovara Lennyjevoj priči,
Bhartaraji je spadao u istu školu. Jogi se smiješio, a ja sam jedva uspio iz grla
istisnuti: »... Bhartaraji?«. On je odmahnuo glavom. »No, me Seva Nath. Bhartaraji
dead 500 years...« (»Ne. Ja Seva Nath. Bhartaraji mrtav 500 godina...«). Pri tome
je prstom pokazao na svetište i mali kip. Ja sam poželio zaurlati: »Neeeee!« Sjeli
smo oko njega dok nas je nudio čajem, a malo kasnije, doduše oprezno, i hašišem.
Kad je vidio na meni koliko sam razočaran, pokušao me ohrabriti pričom da »...
Bhartaraji još uvijek dolazi ovamo, ali u drugom tijelu. Kad je bio tu zadnji put,
zajedno su popušili po lulu hašiša,..« Bhartaraji, veliki jogi hašoman. Svašta. Moje
je razočaranje bilo potpuno. Ovaj put nisam vidio nekog prastarog jogija. Povratak
u Delhi se odvijao u potpunoj tišini, Shanti je pokušao biti konstruktivan, pa mi je
prijateljski obećao da će mi naći nekog drugog jogija. Nisam mu mogao reći da je
moj jogi trebao biti star dva milenija, jer bi pomislio da sam sasvim lud. Konačno,
takvoga mi ni on ne bi mogao pribaviti.
To nije dokazivalo da prastari jogiji ne postoje. Još uvijek sam imao na umu
da je ipak jedan indijski jogi dokazano živio 185 godina. Njegovo je ime bilo

92
Tapasviji Maharaj, a umro je u ranim pedesetima ovog stoljeća. Prakticirao je tapas
(trapljenje), a navodno je znao i tajnu kaya kalpe, tehnike za pomlađivanje koju je
na sebi primijenio dva puta. Drugi ju je put provodio u prevrućoj klimi
južnoindijske države Andhra Pradesh, pa je nešto krenulo krivim putem i veliki je
jogi umro. Više je istraživača pronašlo dokaze da je ovaj čovjek, koji je zapravo
umro relativno nedavno, doista doživio toliku starost. Osim toga, bio je jedini koji
je bio dostupan običnim ljudima. Obično se za one koji su tako stari smatra da su
nepristupačni, jer žive u zabačenim planinama i udaljeni su od ljudskih nastambi.
Tapasviji se proslavio kad je još 1938, godine htio osobitom tehnikom
pomlađivanja pomoći Madanu Mohanu Malaviyi, uglednom indijskom borcu za
slobodu i bliskom suradniku Mahatme Gandhija. Dokumentacija o tom pokušaju
postojala je na indijskom sveučilištu, kamo sam se zaputio da provjerim nije li opet
u pitanju nekakva lovačka priča. Nije bila, Političar se, doduše, nije pridržavao
discipline koja ga je trebala pomladiti, jer je u trenucima kad je trebao u mraku
meditirati jednostavno čitao novine, ali nitko nije osporavao činjenicu da je jogi
kojeg su angažirali vrlo, vrlo star i autentičan. Malaviya je izdržao 11 dana, u tom
je periodu uzimao samo pripravak spravljen od pet indijskih ljekovitih biljaka i,
koliko su ga mogli na to natjerati, sjedio u potpunom mraku. Nije se smio izlagati
vodi i strujanju zraka, a preporućalo se da s drugim ljudima govori samo o
spirituainim temama, Ostali detalji nisu poznati, ali postoji opis efekata ove
neobične prakse. Tako je, navodno, dio sijede Malaviyine kose potamnio, ljuštila
mu se koža i, općenito, pokazivao je prve znakove pomlađivanja kako ih opisuje
tradicija kojoj metoda kaya kaipe pripada. Nitko ne zna zašto Malaviya nije u
svemu ustrajao do kraja.
Swami Maheshwarananda mi je rekao da je jedan od najuglednijih gurua u
njegovoj tradiciji, Alakh Puriji, još uvijek živ u fizičkom tijelu. Sada je, prema
njemu, stariji od tisuću godina! Bio je precizan i glede lokacije na kojoj se nalazi.
Između himalajskih svetišta Kedarnatha i Badrinatha. »Toliko život može produžiti
samo onaj tko zna kako ovladati s pet tattwi (pet elemenata: zrak. voda, vatra,
zemlja i eter), a za to treba znati osobite tehnike koje nisu dostupne svakome«,
rekao mi je. S vremenom, Alakh Purijiji je razvio tzv. »nebesko tijelo«, koje je
prozirno. U njemu se kreće naokolo, dok se energija prana automatski brine o
fizičkom tijelu. koje se nalazi u nekoj od skrivenih špilja na Himalajama. To
njegovo neobično tijelo ne ostavlja sjenu, a kad hoda po mekom tlu ne ostavlja
otiske. Bilo je situacija kad su ga ljudi jasno vidjeli, no kad bi mu prišli, nije na
tom mjestu bilo nikoga. Ako on to ne želi, nemoguće ga je sresti. Swami
Maheshwarananda na moje provokativno pitanje kako je to moguće, ako su nam
svima dahovi odbrojani, odgovara da je ta moć dostupna samo vrlo rijetkim,
odabranim adeptima. Njihovi dahovi nisu odbrojani. Pitam ga može li on, kad se
dovede u stanje nirvikalpa samadhija, na neki način kontaktirati velikog učitelja na

93
čija se učenja poziva čitava njegova tradicija, koja uživa osobit ugled u Rajasthanu.
Može, odgovorio mi je. No, radi se o tijelu sazdanom od svjetlosti, s kojim u
meditaciji može normalno komunicirati. Na moje uporno ispitivanje može li jasno
razaznati lice Alakh Purijija, kad ga sretne na ovaj način na »unutarnjem planu«,
jedan od najmlađih u prvoj garnituri jogija popularnih na Zapadu odgovara: »Tijelo
je sačinjeno od svjetlosti, pa se lice više nazire. Uskoro ću dati naslikati kako
Alakh Puriji izgleda. a i više ću o tome govoriti....« Swami Maheshwarananda
ulijeva povjerenje, njegovi ga učenici izuzetno cijene, privrženi su mu, a i nije
poznat po neumjerenim izjavama.
Ipak, zbunio me nečim sasvim drugim. On je jedini jogi kojeg sam sreo a
koji tradicionalno prihvaćene simptome podizanja, dakle, buđenja kundalini shakti,
smatra - poremećajem u živčanom sustavu! Dakle, vrućina pri dnu leđa, gmizanje
čudne sile kroz kičmu, bol kod ulaza kundalini u sushmunu, osjećaj mrava koji
plaze po kralježnici i tjemenu, sve su to rezultati krivog načina aktiviranja
kundalini shakti. Taj proces zapravo treba proći bez svih tih dramatičnih iskustava
o kojima govore praktično svi drugi jogiji. Ta Maheshwaranandina originalnost u
razmišljanjima glede procesa duhovne evolucije, na neki ga način, dovodi u
poziciju suprotnu onoj većine drugih majstora ove discipline. On je u tom pogledu
apsolutno jasan. Put kojim on vodi svoje učenike možda je nešto sporiji, ali je
siguran i ne kulminira nikakvim riskantnim i neugodnim senzacijama, koje su
opisane bezbroj puta u literaturi koja se bavi jogom. Ovaj 50-godišnji Indijac iz
Jodhpura, koji na Zapadu živi preko pola svog vijeka. na česte upite o vezi joge i
kršćanstva odlučno odgovara: nema ni kršćanske, ni muslimanske, ni hinduističke
istine. Postoji samo jedna Stvarnost, čak i ako joj nadjenemo više različitih
imena...«.
Maheshwarananda je respektabilna osoba već i zbog toga što, osim Alakh
Purijija, tradiciji iz koje dolazi pripadaju Dev Puriji, a i danas legendarni
Mahaprabhuji, čovjek koji je umro 1964. godine, u dobi od čak 135 godina.
Vladao je s 24 siddhija, a jednom je oživio mrtvo dijete! Isto to dijete je danas
čovjek u godinama, kojega nerijetko obilaze znatiželjnici i sljedbenici ove škole
joge. Mada bezbroj puta pozivan u veće centre u Indiji, Mahaprabhuji se nerado
udaljavao od ašrama Kathu, usamljene građevine usred usijane rajasthanske
pustinje. Kažu da je upravo on predvidio da će njegov učenik Swami
Madhvananda na Zapad poslati mladog jogija, koji će proslaviti učenja ove
tradicije. Riječ je, dakako, o Swamiju Maheshwaranandi.
Moj me put tako odnio u Dharwar, prilično neugledni grad u saveznoj državi
Karnataka. Nakon maratonske vožnje autobusom koji nije imao vrata, uz užasno
začinjene obroke putem, konačno sam se iskrcao na mome odredištu. Vlaga me
gušila, a bol u leđima nije, nažalost, imala nikakve veze s pokretanjem kundalini
shakti. Odlučio sam prenoćiti u lokalnom hotelu, s rupičastim mrežama protiv

94
komaraca na krevetima i bez vode u kupaonici. Tako sam proveo noć u društvu
žednih komaraca i smrada autobusa koji mi se, valjda, uvukao pod kožu. Jutarnja
me crna kava podsjetila na onu madžarsku, iz doba socijalizma, pa sam otpio samo
jedan, eksperimentalni gutljaj.
Nakon toga sam se pješice uputio prema plantaži Tapovan, koja se nalazila
na nekih četiri kilometra od grada. Bila je to greška jer je sunce pržilo nesmiljeno,
a hlada nigdje. Dogurao sam nekako do plantaže koja se sastojala od zgrade u kojoj
je bila dvorana gdje se povremeno pjevalo mantre, uglavnom onu Sri Kumara
Swamija - He Prabho Prasheeda Om, prizemnice s kuhinjom i prostorom za
poslugu, spavaonica, hale za predavanja u izgradnji i odvojenog dijela do kojeg se
dolazilo kroz drvored palmi. Tamo se stizalo popločenim putem, koji je završavao
ulazom u prostor ograđen zidom, bez prozora ili bilo kakva otvora. Unutra su bile
ćelije, a u jednoj od njih je boravio jogi, radi kojeg sam doputovao ovamo.
Smjestili su me u jednu od nedovršenih prostorija, koje će jednog dana biti
spavaonice, a za mene se trebao brinuti Anad, umirovljeni učenik Kumara
Swamija, koji me odmah šarmirao svojom skromnošću i samozatajnošću. Bilo mi
je neugodno da ovog čovjeka u godinama stavljam u položaj svog sluge, tražeći
stalno nešto od njega, pa sam mu to i otvoreno rekao. Odgovorio mi je: »Služenje
je sol života...« Čistoća i predanost ova čovjeka, koji je dolazio iz jedne siromašne
sredine, mogla je poslužiti kao uzor mnogim razvikanim propovjednicima
istočnjačke mudrosti.
Mladić po imenu Ramesh donio mi je šalicu indijskog čaja i objasnio da
danas neću moći vidjeti Swamija, jer je u samadhiju. pa je teško povjerovati da
netko može doprijeti do njega. U redu, rekao sam i krenuo prema gradu gdje ću
popiti »mango milk shake« i prolunjati po ulicama, gdje se mjestimično u blatu
valjaju pajceki, koji se po ničemu ne razlikuju od svoje braće u Zagorju. Nedaleko
blatne kaljuže, u kojoj su uživali, nalazio se kompjutorski centar, U prastaroj,
oronuloj zgradi, koja mora da je izgrađena još u doba britanske okupacije Indije.
Kave nigdje, što me bacilo u očaj). U jednom mi restoranu ponosno nude piletinu,
jedini put u Indiji. Odlučujem se za pomfrit i uskoro požalim. Jer. gazda koji je
neko vrijeme proveo na Zapadu, zaboravio je neke kulinarske detalje, pa je pomfrit
poput drvenih štapića. Dok drobim krumpir zubima, svi se u restoranu okreću.
Osjećam da me hvata glavobolja. Zbog nedostatka kave. Tješim se time da je
podizanje kundalini shakti ponekad popraćeno migrenom, koja traje i više godina.
Ozbiljno. To se, kako vjeruje John White, događa i genijima koji se ne bave
jogom, ali po svoj prilici svoju izvanrednu kreativnost duguju upravo toj, još
uvijek nedovoljno shvaćenoj energiji. White čak tvrdi da su, statistički gledano, oni
koji pate od migrene višeg kvocijenta inteligencije od ostalih! Kako ja nisam imao
migrenu, već se radilo o apstinentskoj krizi zbog nedostatka kofeina, nisam se s

95
teorijom baš mogao složiti. Ipak, da nabrojim one za koje ovaj vrlo zanimljivi
autor misli da su imali navedene probleme, a uslijed komešanja kundalini u glavi.
Bili su to Lincoln, Jefferson. general Grant, Darwin, Tolstoj, Nietzsche,
Čajkovski, Nobel, George Bernard Shaw, Edgar Allan Poe i drugi. Jedan od njih
spada u posebnu grupu onih koji su imali žestoke glavobolje, a kasnije su ih drugi
imali zbog njega. Riječ je o Karlu Marxu. Istraživač Itzak Bentov konstatira da
glavobolja, koja ima neke veze s kundalini shakti, obično nastupa oko 2,30 sati
ujutro i zna trajati do 5 sati. Gopi Krishna u duhu vremena u kojem živimo (on više
nije medu živima) iznosi tezu o nasljednom faktom kod migrene, ali i aktiviranja
kundalini shakti! To argumentira time da je i njegov otac imao iskustva sa ovom
silom, njemu samom dogodilo se nešto slično u djetinjstvu, prije no što se posvetio
meditaciji, a i njegova je kćer sa sedam godina doživjela spontano podizanje
kundalini shakti.
Večer je i vraćam se u Tapovan. Više nije vruće, ali vlaga je osjetno porasla.
Autobusi krcati djecom daju na znanje da je škola gotova. Tržnica kraj koje
prolazim radi ovdje, uz svjetlo plinskih svjetiljki, gotovo cijelu noć. Nije mi jasno
zbog čega. Uskoro sam izvan grada, čija svjetla ostaju iza mene. Kroz mrak
dolazim do plantaže Kumara Swamija, gdje ću odspavati na betonskom podu, na
koji za mene stavljaju dva tepiha. Jedan ispod, a drugi da se mogu pokriti, u
slučaju da povjerujem kako mi to može pomoći protiv komaraca. Noć je burna.
Eskadrile sićušnih kukaca, naoružanih sondicama za ispijanje krvi, jurišaju na
svaki otkriveni dio tijela. Znam da su mi zahvalni za obilnu večeru, ali ne znaju
kako to izraziti. Ujutro dolazi čaj garniran Rameshovim smiješkom. Swami će me
primiti nakon doručka.
Oko 11 sati Ramesh me vodi kroz malu aleju nadstrtu palminim granama i
mi kroz drvena vrata ulazimo u dvorište, iz kojeg se stiže u ćeliju. Unutra nema
ničeg drugog do jednog pletenog stolca. Ovdje ostajem sam. Uskoro se na vratima
pojavljuje čovjek duge sijede brade i niska rasta. Odjeven je u čistu narančastu
odoru. Sjeda na stolac prekriženih nogu i ljubazno me pita: »Što mogu učiniti za
vas?« Kumara Swami je u to vrijeme vodeći svjetski autoritet za tip joge koji ima
niz imena: shiva joga, piyusha joga, animisha joga, prachana joga... Sve to pripada
tzv, virashaiva tradiciji. Praktikant ove vrste joge dobiva od učitelja ishta lingu,
lagani kamen sferična oblika i tamne indigo boje. Lingu treba držati na dlanu lijeve
ruke, u visini očiju, dok je iza leđa praktikanta smještena svijeća ili uljanica, čiji se
odraz, kad sjedite u mraku, jasno vidi na površini linge. Upravo se na taj odraz
svjetlosti u lingi trebate koncentrirati tako da ne trepćete očima (pogled bez
treptanja zove se »animisha dristi«). Kad je koncentracija savršena, dolazi do istog
efekta kao i kod svih drugih oblika joge. Razvojni je put podjednak, ali shiva joga
ima svoje specifičnosti koje su zanimljive i sa stanovišta nekih novijih znanstvenih
istraživanja, Naime, kako mi je to pojasnio moj domaćin, preko očnog živca koji se

96
podražava svjetlom, dolazi do djelovanja na epifizu, u kojoj su pronađene stanice
slične onima u oku, pa neki vjeruju da je »treće oko« doista neka vrsta u evoluciji
zakržljalog »srednjeg oka«. Iste stanice su, prema nekima, odgovorne za iskustvo
unutarnje svjetlosti. I kod zurenja u odsjaj svjetla u lingi, postupno dolazi do toga
da ona više nije praktikantu potrebna, jer on u određenoj fazi razvoja unutarnje
svjetlo vidi čim zatvori oči. Važno je da oblik linge bude točno onakav kako to
zahtijeva tradicija. Zanimljivo je da se upravo taj oblik podudara s opisom koji daje
Platon kad govori o tome kako izgleda svemir, a i kasnije, neki mistici opisuju na
sličan način izgled viših svjetova, dapače, neki Maharishijevi sljedbenici su za
vrijeme prakticiranja siddhi tehnike »viđenja kozmičkih regija« imali zanimljive
vizije svemira »... u obliku kišobrana...«
Osim Kumara Swamija, sreo sam i Mahanta Swamija iz Dharwara, kao i
jednu ženu-gurua iz Bangalorea, oboje pripadnika iste tradicije. Metoda se ipak
razlikovala, jer je spomenuti swami tumačio kako se ne treba koncentrirati na
odbljesak svijeće u lingi, već na cijelu lingu. Nije na mene ostavio dojam koji bi
bio makar približan onome koji je i na druge ostavljao Kumara Swami. Doista je
bio svetac i to sam odmah osjetio. Nisam znao kako bih započeo, jer mi se činilo
deplasiranim da ga odmah počnem ispitivati o tome postoje li petsto godina stari
jogiji. Kad mi je ukratko izložio svoja učenja, pitao sam kako linga djeluje na
svijest.
»... Vježbate li koncentraciju na odsjaj svijeće ili uljanice u lingi, javit će se
aura oko vaše ruke. Da biste smanjili intenzitet svojih misli, dobro je da u sebi
ponavljate mantru Om Namah Shivaya, a nakon nekoliko mjeseci obično čovjek
ima iskustvo svjetla, koje se nalazi na mjestu gdje je ruka i linga na njoj. To je
znak da se aktivirala vaša epifiza«, objašnjavao mi je Kumara Swami, »a ovisno o
predispozicijama i naporu koji uložite u praksu meditacije, iskusit ćete ono što piše
i u Bibliji - svjetlost koja se prostire cijelim vašim tijelom...«
Praktikanti koji uspiju u ovoj grani joge, dobivaju naziv lingayat svetaca, a
za osnivače ove tradicije smatraju se Basavanna. Allama Prabhu i jedna žena,
Akka Mahadevi. Sama je ishta linga načinjena od sivog škriljavca, koji je
premazan debelim slojem paste načinjene od pročišćenog pepela, čađe uljanice,
ekstrakta sjemenke drva latinskog imena Anacardium i izlučevina s nekih stijena u
Nepalu. Vrlo je važno da linga, s kojom se prakticira, bude izrađena na određeni
način, i zbog boje i zbog oblika. Linge izrađuju određeni ljudi, koji su za to
kvalificirani, a pojedini ašrami ili jogiji to od njih naručuju.
Sam Kumara Swami objašnjava da je potrebno stapanje sa svjetlom, koje
izaziva linga, da bi se snažno pokrenuo proces koji onda ide kroz ćakre, s time da
on te energetske centre opisuje kao »,.. rotirajuće vrtloge profinjene materije, koji
svaki za sebe sadrži koncentrične krugove energije. Te energije prolaze, cirkuliraju
ćakrama, koje su locirane na eteričnom tijelu i djeluju na živce,..«,

97
 Cijelog života ovaj je asket pokušavao povezati metafizičke koncepte i
materijalnu znanost, pa po njemu, svakoj ćakri pripada po jedna žlijezda s
unutrašnjim izlučivanjem. Muladhara ćakri spolne žlijezde, swadisthana ćakri
nadbubrežne žlijezde, manipura ćakri gušterača, anahata ćakri timus, visuddhi
ćakri štitnjača, ajna ćakri hipofiza, a sahasrar ćakri epifiza. Iz tog proizlazi da
postoji određena veza između funkcioniranja ćakri i ljudskog organizma, a tu se
otvara prostor za špekulacije o tome do koje mjere jogi može kontrolom ćakri
utjecati na fiziološke procese. Kad je u pitanju epifiza, koja je za čitavu priču
najbitnija, Kumara Swami objašnjava da je treba, tehnikom koju preporuča,
»galvanizirati«, odnosno »probuditi«. Iskustva koja opisuju neki engleski i
francuski sljedbenici shiva joge pokazuju da ovaj sustav učenja doista pokreće
mehanizam duhovne evolucije u čovjeku.
»... Joga ide korak dalje i kaže da je hipofiza sjedište individualne,
pojedinačne svijesti, dok je epifiza sjedište Univerzalne svijesti. Kod obična
čovjeka ta dva stanja svijesti nisu u harmoniji. Cilj je joge uskladiti ta dva stanja
svijesti«, riječi su Kumara Swamija, koji je za života zbog svoje asketske prakse
stekao titulu Mahatapasvi.
On mehanizam netrimičnog zurenja u lingu objašnjava i rječnikom modeme
znanosti: »... Kao rezultat usredotočenog pogleda na lingu, u živčanom se kanalu
javljaju transmutirane energije, koje putem čunjića stižu u medullu oblongatu, a
zatim silaze u hipofizu smještenu iza očiju. Povećani priliv impulsa iz hipofize
konačno prolazi kroz treću moždanu komoru, sve dok ne probudi uspavanu epifizu
i ne potakne »treće oko« da zasvijetli između njih...«
Ni ezoterično tumačenje nije manje zanimljivo: »... Kad se hipofiza i epifiza
u cijelosti razviju i budu potaknute na rad, njihove se vibracije udružuju i na
aktivnost potiču »treće oko«, »oko duše«. Ta aktivnost um pretvara u vrlo osjetljiv
instrument, prenosnik pomoću kojeg je moguće prenositi vrlo različite tipove
vibracija, interpretirati ih i ponovo raspoređivati. Za vrijeme embrionalnog razvoja
ljudske rase, čovjekov jedini organ bilo je jedno ili eterično oko, pomoću kojeg je
mogao vidjeti svaku nematerijalnu tvar. Kako je Zemlja postajala sve kruća, tako je
čovjek sve više razvijao svoja dva fizička oka, kojima je mogao promatrati
materijalni svijet. Pri tom se njegovo eterično ili »treće oko« povuklo, a eterični
vid proširio cijelim živčanim sustavom, smjestivši svoje središte u treću ventrikulu
mozga. Najraniji ljudi koristili su samo to srednje ili »treće oko«, a bili su poznati
kao Kiklopi, Kako je tekao razvoj fizičkog oka. tako se eterično oko povlačilo...«
Jamačno se ortodoksni znanstvenici u mnogo čemu ne bi složili s adeptom iz
Tapovana, što za moju priču zapravo i nema nekog značenja.
Kumara Swami je imao iskustvo podizanja kundalini shakti do sahasrar
ćakre već sa 18 godina, dok je, prema Matthewsu, Božansku svijest doživio
kasnije, 1956. godine. Vrlo je rano ostao bez roditelja, a asketskim je životom živio

98
zapravo odkad je znao za sebe. Majka mu je umrla pri porodu, a otac kad mu je
bilo pet godina. Bio je školovan, pa je u kasnijim godinama pisao knjige, koje su
bile društveno angažirane. Jedno je vrijeme živio u drvenoj kolibi uz rijeku Gangu,
nedaleko Benaresa. Ovdje se posvetio intenzivnoj meditaciji i, kako mi je sam
pričao, doživio podizanje tijela u zrak. Bila je to prava levitacija, jer mu je tijelo
ostalo lebdjeti nekoliko sekundi, na visini od pola metra. Smatrao je da treba
pomoći i drugima, kako bi došli do spoznaje da je svrha ovog života prosvjetljenje,
pa se vratio normalnom životu. Prihvatio je jedan od deset oblika sannyase,
odricanja od svijeta. U njegovu slučaju, radilo se o tipu samozaređenja, koje je
podrazumijevalo duhovni put bez gurua. Riječ je o »vidawat sanayas«, zaređenju
koje obvezuje na širenje virashaivizma - pomaganje svima koji žele doći do
spoznaje, bez obzira na kastu, vjeru i nacionalnost. Slijedio je tradiciju
virashaivizma, a mnogo je putovao po Indiji i svijetu, gdje je propovijedao ovaj
jednostavan i efikasan oblik joge. Pod stare se dane smjestio na plantaži manga.
Proslavio se neobičnom praksom. U tri je navrata kontinuirano meditirao u
špilji ispod zemlje, u potpunome-mraku. Prvi put je to trajalo godinu dana, drugi
devet, a treći šest mjeseci. Svaki je put, neposredno nakon postupnog izlaska na
svjetlo, donosio proročanstva koja su govorila o mudracima iz himalajskih dolina i
u simbolima upozoravala na kretanja u kolektivnoj svijesti. U meditaciji je mogao
kontaktirati »zapise iz akashe«, navodno područje svijesti u kojem su zabilježeni
svi događaji iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Univerzalna mantra, koju je
preporučio za osobni napredak, ali i opće dobro, također je došla iz tog »područja«.
Želio sam saznati više detalja o tome kako je »primio« tu mantru, »He Prabho
Prasheeda Om«. Objasnio mi je da ju je »,.. vidio napisanu u akashi...«
Kumara Swami je vjerovao da je trenutak smrti moguće odgoditi. Za to je,
prema njemu, potrebno poznavati osobite mantre, koje jogi koristi u meditaciji i
time može odgoditi ono što je, prema shvaćanjima većine istočnjačkih tradicija,
određeno unaprijed. Tvrdio je da to govori iz osobnog iskustva i da smrt ne može
dodirnuti tijelo jogija, ako on to ne dopusti. Dakako, smatrao je da su jogiji, koji su
doživjeli fantastičnu starost, realni, da postoje na određenom mjestu, preciznije
ašramu na Himaiajama koji se zove Jnanaganja Ashrama. Do tog se mjesta ne
može doprijeti. ako to ne žele oni koji tamo borave, a fizičkim ga očima
neprosvijećeni ne može ni vidjeti. Tamo živi dosta onih čija je starost osam ili
devet stotina godina, a za neke je Kumara Swami rekao da ih poznaje iz susreta
koji su se, koliko sam shvatio, odvijali na unutrašnjem planu. Spomenuo je u tom
kontekstu virashaivističkog sveca i poznatog mistika - pjesnika iz 12. stoljeća
Allama Prabhua, Paramhans Nirmanandjija i nekolicinu drugih. Oni žive i
danas, ali u »eteričnom tijelu«. Priča je u mnogo čemu nalik onoj Swami
Maheshwaranande, pa se ponavlja storija o istom tjelesnom obliku, koji ne ostavlja
sjenu niti tragove u pijesku po kojem hoda.

99
 Evo što je Kumara Swami rekao o tim besmrtnicima s Himalaja: »...
Sumeru, Zlatna Planina, nalazi se na Himalajama i leži s indijske strane (nije jasno
jesu li mitske planine Meru, Kailash i Sumeru u materijalnom ili nekom drugom
svijetu). Tamo su smješteni adepti. Postoji od davnih vremena organizacija, koja je
poznata kao Velika Hijerarhija. Stvorena je od velikih adepata, koji su u kontaktu
s Božanskim i koji predstavljaju Božje glasnike. Po potrebi, oni se pojavljuju na
Zemlji, kako bi utjecali na tijek događaja, predvidjeli ishod istih i upućivali obične
ljude na stazu istinitosti. Oni mogu vidjeti logiku iza svakog događaja, jer se za
njih prošlost i budućnost nalaze u vječnoj sadašnjosti. Njima, da bi nešto znali, ne
trebaju knjige. Čitava je Priroda otvorena knjiga za njih, koji bljeskom intuicije
mogu saznati sve.
Tri su glavna svojstva tih adepata. Prvo, oni žive u »eteričnom tijelu« koje se
zove »vyomakaya« i kreću se brzinom svjetlosti. Zato se njihova nazočnost može
osjetiti svuda. Drugo, vrijeme i prostor za njih ne predstavljaju prepreke, kao ni
prošlost i budućnost. Oni su zapravo sveprisutni, jer kroz spirirualnu telepatiju
trenutno shvaćaju što se odvija na kugli zemaljskoj. Treće, iako žive u nevidljivom
tijelu, često postaju vidljivi kroz »nirmanakayu«, tijelo koje stvaraju svojom
voljom. Drugim riječima, oni imaju moć materijaliziranja i dematerijaliziranja
tijela...« ...
Prema Alexandri David-Neel, koja je posvojila jednog tibetanskog lamu i
napisala brojne knjige o lamaizmu, vizualizacijom je moguće stvoriti »fantoma«,
ljudsko biće čija točna priroda nije sasvim razjašnjena. Ona je sama
šestomjesečnom meditacijom u jednoj kolibi na Tibetu uspjela »stvoriti« niskog,
debeljuškastog monaha, koji ju je svuda pratio, a vidjeli su ga i drugi ljudi. Ovakve
»kreacije« navodno treba »razgraditi« nakon nekog vremena, jer mogu postati
neposlušne. Mnoge detalje Neelova nije rekla do kraja svog života od čak 102
godine, koji je završio 1969., u francuskom gradu Dignyju.
Ovdje postoji mala konfuzija. Prema Kumara Swamiju, očito je da adepti
žive u »eteričnom tijelu« i mogu stvoriti materijalno tijelo. Prema jogiju kojeg ću
citirati malo kasnije, visokorazvijeni adept može kreirati »svjetlosno tijelo« i u
njega preseliti svijest iz svog materijalnog tijela. No, postoji i treća varijanta: adept
može napustiti, ovaj svijet bez fizičke smrti, tako da, prema tajnovitom tibetanskom
učenju dzogchen, ostvari »veliki prijelaz u tijelo od Svjetla«. Radi se o pretvaranju
fizičkog tijela u »zračeću esenciju elemenata«, što je pošlo za rukom čuvenim
svecima Padmasambhavi, Vimalamitri i Milarepi, ali i Tapihritsi, koji je pripadao
drevnom predbudističkom šamanističkom kultu Bon. Ako to praktikantu ne uspije
za života, postoji tehnika kojom je to moguće obaviti neposredno nakon fizičke
smrti. Iz opisa nekih upućenijih tibetanskih lama, vidljivo je da su u relativno
nedavnoj prošlosti živjeli ljudi, koji su vladali tehnikom koja se smatra vrhuncem

100
dostignuća u praksi »dzogchena« i koji su, pojednostavljeno rečeno, ovaj svijet
napustili u određenom smislu uzevši svoje tijelo sa sobom!
Još u 1949. i 1952. godini na Tibetu su zabilježeni slučajevi praktikanata
»dzogchena« koji su sedam dana prije smrti, za koju su znali kad bi trebala doći,
zatražili da ih se stavi u šator, čiji je ulaz zatim zašiven. Osmi dan šator se otvarao,
da bi se unutra pronašli samo nokti i kosa onoga koji je poznavao jednu od
najmisterioznijih praksi budizma uopće. Čuveni je majstor »dzogchena«, Pema
Dundul, na isti način napustio ovaj svijet, Kad su lame ušli u šator u kojem je
proveo zadnji tjedan svog ovozemaljskog života, pronašli su praznu odjeću u kojoj
je nekada bilo lamino tijelo. Ja sam osobno poznavao tibetanske lame koji su znali
za ovu metodu, no nikada nisam pitao za detalje, koji se povjeravaju samo onome
tko se odluči na ozbiljno prakticiranje ove meditacije, čiji je krajnji cilj zapravo
prosvjetijenje. Bit je ove meditacije srvaranje onoga što dzogchen majstori zovu
»duginim tijelom«. Treba iznad svoje glave vizualizirati »eterično tijelo«, a
centralni dio vlastita tijela kao prugu ljubičaste svjetlosti. Od tog centra prema
površini kože, boja se mijenja poput spektra, da bi na samoj površini bila crvena.
Redoslijed pomaka boja je ljubičasta, indigo, plava, zelena, žuta i crvena. Svaki ud
će mijenjati boju, od unutrašnjosti prema van na isti način. Kad ste završili s
kreiranjem »dugina tijela«, vizualizirajte kako povlačite svoje »eterično tijelo«
preko »dugina tijela«, prožimajući ga svjetlom »eteričnog tijela«.
Bilo je tvrdnji da je i Babaji iz Herakhana »uzeo svoje tijelo sa sobom« kad
je umro, no ta je priča prilično nevjerojatna. Herakhan Baba je 1922. godine
»nestao u bljesku svjetlosti«, a Babaji je, kao njegova reinkarnacija, navodno
mogao sa sobom uzeti fizičko tijelo »na nebesa«. Čak je svijetom cirkulirala
fotografija koja je navodno snimljena na »nebesima«! Dapače, Lenny Orr je
uporno dokazivao da se Babaji nakon fizičke smrti na Zemlji vratio u fizičkom
tijelu. Dokazivao je to fotografijom snimljenom u Belgiji, na kojoj se vidi mladić
nevjerojatno sličan Babajiju.
Možda najveći tantrik Indije, čije je spiritualno ime bilo Swami
Nikhileshwarananda, govorio je o ašramu na Himalaji koji očito nije vidljiv
onima koji ne vide »unutarnjim okom«. To se mjesto zove Siddhashram, a tantrik
je tvrdio da može svoje učenike, koji su za to spremni, odvesti tamo u fizičkom
tijelu! Ne pješice, dakako. Tamo također žive adepti velikog kalibra, a mnogi
inicirani, koji žive svjetovnim životom, navodno imaju sposobnost posjećivanja
ovog mjesta. U kakvu obliku tamo putuju, ipak nije sasvim jasno. Swami
Nikhileshwarananda, koji se tako zvao dok je meditirao u osami Himalaje, daje
odabranima vrlo dugačke mantre, medu kojima i jednu koja treba praktikanta
dovesti u stanje svijesti da se forma Swami Nikhileshwaranande stvori ispred
njega, ma gdje on bio. Čuveni je tantrik tvrdio da je tjelesnu besmrtnost moguće
postići i konštenjem znanja iz drevne indijske alkemije, a poznato je da je

101
posjedovao i moć davanja »shaktipata«, odnosno podizanja kundalini shakti unutar
tijela učenika običnim dodirom ruke ili paunova pera.
Iz legendi o gradovima izabranih skrivenima na nepristupačnim mjestima
diljem planete neki su izvukli zaključak da se radi o područjima koja se na neki
način nalaze izvan ovog našeg svijeta, dakle izvan domašaja naših osjeta. Do tamo
se, kako kažu, može otići fizičkim tijelom. Tako, navodno, dio sljedbenika prilično
opskurne Moorish Orthodox Church raspolaže znanjima o tome kako stvoriti
»jaje« kojim se može »putovati kroz vrijeme i prostor«. U vezi s time spominju se
imena niza fizičara s reputacijom poznavanja teorije Kaosa, ljudi poput Emoryja
Cranstona, poznatog teoretičara zavjera, te indijskog neoplatonista Sohrawardija,
negdašnjeg pripadnika psihodelične komune Timothyja Learyja. Osim tehničkih
pomagala kojima se, po nekim novijim alternativnim tumačenjima spoznaja
moderne fizike, mogu otvoriti »vremenska vrata«, ovdje su i tehnike tzv, kreativne
imaginacije, a kao povijesnu ličnost koja je poznavala tajnu putovanja u paralelne
svjetove navodi se Ibn'Arabija, arapskog alkemičara i mistika iz 10. stoljeća.
Metodu neki zovu »kvantnom tantrom«. Na sceni su tajnovite indonežanske sekte,
specifične vježbe seksualne tantre, manje poznata budistička učenja, kao i
sufistički red Ovayssi iz Shiraza. Priča nas vodi do instituta u gradiću Ong's Hat, u
saveznoj državi New Jersey, kojeg danas više nema, a dubiozni su i povijesni
navodi njegovih negdašnjih pripadnika. Ovdje je, prema ovoj novovjekoj legendi
načinjen proboj koji je pionire putovanja kroz vrijeme doveo do Zemlje 2, planete
potpuno nalik našoj, s ostacima golemih kamenih građevina, ali bez ikakova traga
njenih davno otišlih stanovnika. A postoji i Zemlja 3, pa i dalje, sve do broja
sedam.
Od relativno pristupačnih lokacija na kojima se obavljaju eksperimenti s
vremenom zanimljiva je eklektička komuna Damanhur, nedaleko Torina.
Mješavinom fizike, mentalnih tehnika, geomantije, rituala u podzemnim
dvoranama i vjere u moć kristala, ovdje je stvorena »vremenska kapsula« kojom su
pojedinci navodno na više sati putovali u prošlost naše planete, čak sedam tisuća
godina unatrag. I sa sobom donijeli materijalne dokaze u vidu busenja trave! Čak
su razvili neku vrstu krivulja po kojima treba vući crte osobitom, tzv. »selfičkom
olovkom«, pa će se tako, navodno, u čovjeka nakon nekog vremena razviti centar u
mozgu za kontaktiranje s izvanzemaljskim civilizacijama. Metoda podsjeća na
magijske evokacije Franza Bardona, gdje se za prizivanje svih mogućih demona,
anđela i drugih bića iz naše svijesti koriste slične krivulje.
Kad govorimo o svim varijantama preživljavanja svijesti nakon što se tijelo
istroši, treba se sjetiti i navoda Helene Blavatske, koja je u susretima s vrhunskim
jogijima saznala da se jogi može useliti u tijelo normalnog živućeg čovjeka i
doživljavati ovaj svijet njegovim osjetima, da bi, kad ovaj umre, jednostavno tijelo
promijenio i uselio u neko drugo! No, to nije moglo ići do u beskonačnost, već je

102
maksimalno razdoblje, mjereno zemaljskim godinama, u kojem je jogi mogao
seljakati svoju svijest iz tijela u tijelo (nije riječ o reinkarnaciji, već seljenju svijesti
u već postojeće tijelo čovjeka koji ima i vlastitu svijest s kojom jogijeva, po svemu
sudeći, nije u komunikaciji) bilo 400 godina. Dakle, kad je staro tijelo jogija umrlo,
on je svijest mogao preseliti u neko drugo živuće tijelo. Srila Bhaktivedanta
Prabhupada, također spominje da savršeni jogi može napustiti staro, istrošeno tijelo
i sviješću naseliti tijelo neke mlade osobe. Navodi sveca Rsabhadevu kao onog koji
je tu sposobnost imao, ali se je odrekao i sav se predao ljubavi prema Krishni.
Tu je i podvarijanta istog slučaja. Naime, jogi može svoje fizičko tijelo
ostaviti na jednom mjestu, a sviješću se useliti u drugo, živuće, ali i mrtvo tijelo!
Slavni je Shankaracharya, koji nije imao nikakvog seksualnog iskustva na mjesec
dana sviješću ušao u tijelo drugog čovjeka kako bi vidio o kakvu se iskustvu radi.
Njegovo je tijelo za to vrijeme ležalo skriveno u nepristupačnoj špilji. Bilo je živo i
čekalo ga je. Kad je u pitanju »useljenje« u mrtvo tijelo, to je demonstrirao
tibetanski guru Marpa, učitelj slavnog Milarepe, koji je legao do mrtvog konja i
ušao u njegovo tijelo, koje je potom živnulo, da bi nakon što se on »vratio« u svoju
fizičku formu, ponovno palo mrtvo!
Vedski klasici navode da jogi, kad »oslabi vezanost uma izazvanu karmom«,
može, znajući kako funkcionira čovječje živčevlje, ući u tijelo druge osobe. To još
zanimljivije opisuje Rishi Patanjali: » Jogi može ući u nečije mrtvo tijelo, podići ga
i u njemu se kretati, iako istovremeno normalno funkcionira u svom tijelu. A može
ući i u živo tijelo, kontrolirati um i organe tog čovjeka, te kroz njega djelovati..,«
Sposobnost aktiviranja ili podizanja kundalini kod svojih učenika
demonstrirali su mnogi jogiji, poput, recimo, Amrita Desaija i Swami Muktanande,
kojemu su zamjerali da je jedan udarac paunovim perom po glavi naplaćivao po
300 dolara. Inicijacija shaktipatom spominje se u nekim klasičnim djelima indijske
mistike, poput Toga Vashishte, Shiva Purane i Kulamava Tantre, a i danas postoji
učenje pod nazivom Siddha Mahayoga, prema kojemu gurui iz linije kojoj pripada
i Swami Shivom Tirth, mogu snagom vlastite energije u drugoj osobi aktivirati
kundalini. Swami Narayanananda je nabrojio čak 12 vrsta gurua, a neki od onih
najvišeg ranga mogu to izvesti tako da samo pomisle da se njihovu učeniku
pokrenula zaspala sila pri dnu kičme! Swami Maheshwarananda ne negira
postojanje ovakove moći, ali tvrdi da shaktipat nema nikakova smisla. Radi se o
jednokratnoj pomoći u vidu odškrinutih vrata, kroz koja kandidat ionako neće
proći, ako vlastitim naporom ne realizira istinu koja će mu omogućiti trajni
boravak u najvišem stanju svijesti.
Kumara Swami je, međutim, napomenuo da ima i onih koji su svoj vijek
produljili u fizičkom tijelu kakvo je i naše i to uglavnom korištenjem na osobiti
način spravljenih preparata na bazi žive. Spomenuo je neki primjer iz povijesti, ali
je inzistirao na tome da su oni koji žive u »svjetlećem« ili »eteričnom« tijelu

103
superiorni, jer su postigli potpunu kontrolu nad svojim životima i mogu ih
produžavati po želji. Mene su stalno mučila pitanja poput onog u svezi sa znanom
medicinskom činjenicom da sto posto muškaraca u dobi višoj od 90 godina imaju
karcinom prostate koji, međutim, napreduje toliko sporo, kad je u pitanju tako
duboka starost, da se liječnici čak katkada i ne odlučuju na njegov tretman. A ako
je to tako, onda nije jasno kako bi netko uopće mogao razmišljati o tome da u
fizičkom tijelu doživi, recimo, 200 godina. Osim toga, hipertrofija prostate, koja
može biti, a često i jest maligna, ima nadimak »monaška bolest«. To zato jer od nje
često obolijevaju upravo monasi, po nekima zbog dugotrajne seksualne
apstinencije.

Swami Narayanananda

Ovdje sam opet zatrebao moga ranije spominjanog jogija koji nije želio da
objavim njegov identitet, a u ovoj ga knjizi nikako ne mogu izbjeći. Slučaj
obolijevanja od karcinoma prostate u kasnoj dobi, kao i pojavljivanje te bolesti
uopće, pojasnio je negativnim mislima. Ljudi cijelog života proizvode masu
negativnih misli o sebi, svojoj budućnosti, izgledu, sposobnostima, zdravlju i
perspektivama. Te su misli vezane uz »samskare«, tendencije naslijeđene iz prošlih
života, no jogi mi je objasnio da ih se može staviti pod kontrolu. Kad se nakon
desetljeća ponavljanja određenih negativnih misli to odrazi na tijelo čovjeka, onda
dolazi u obliku neke bolesti, nerijetko karcinoma.
Što se tiče »svijetlećeg tijela«, objasnio mi je da visokorazvijeni jogi
vizualizacijom osobitog tipa sam stvara to tijelo, a onda u njega preseli svoju

104
svijest. Na moju primjedbu o pet tattwi, odnosno elemenata, nije mi odgovorio
izravno o njihovoj vezi s tim procesom, već je rekao da je moguće putovati u
»kraljevstva elemenata« i tamo sretati bića, koja pripadaju određenom elementu.
To može biti vrlo opasno, jer se takva putovanja obavljaju astralnim tijelom, a u
regijama pojedinih elemenata sreću se bića, čija je ljepota toliko privlačna da
čovjek može astralnim tijelom tamo ostati predugo, što dovodi, ako nije u pitanju
iskusni jogi, do umiranja fizičkog tijela. »... Dalje ti o elementima ne mogu
pričati«, rekao je. »jer su vezani uz magiju, a ona se može zloupotrijebiti. Ne želim
da se nešto takvo objavljuje...« Time je ova rasprava bila zaključena. Kasnije, kad
sam susreo jednog monaha Hare Krishne, saznao sam za »ljuske« od elemenata
koje ovijaju »kozmičko jaje«, što spada u vedsku kozmologiju, o kojoj će još biti
riječi.
Postavlja se pitanje odgovaraju li spomenuta bića onome što scijentolozi
opisuju kao »psihičke vampire iz izvanmaterijalnih sfera«, Kako to tvrdi L. Ron
Hubbard, na nas u paralelnim stvarnostima vrebaju takvi psihički vampiri, a lijepa
bijela svjetlost na kraju tunela, koju opisuju oni koji su napuštali svoje tijelo,
zapravo je zamka tih bića!

Autor s Kumara Swamijem

Kumara Swami mi je običavao poklanjati jedan sat svog vremena na dan, s

time da je pokoji dan preskočio. Ja sam ostatak vremena utrošio na obilazak nekih
važnijih mjesta u gradu, na kojima je njegova misija djelovala u ranijim godinama.
Tako sam saznao za jednog Engleza, kojeg sam već citirao, a zvao se Richard
Matthews. Ovdje je provodio dosta vremena, jednom čak 10 mjeseci u

105
kontinuitetu. Otjerao ga je strahovit proljev, koji nije teško dobiti, jer zapadnjaci
nisu navikli na hranu kakva se služi u ovim krajevima. Kasnije sam čitao neke
tekstove, u kojima ovaj čovjek opisuje svoja iskustva višegodišnjeg mediriranja od
po tri sata dnevno. Nema sumnje da se radilo o osobi koja je na Zapadu daleko
najupućenija u tajne shiva joge.

Kumara Swami je umro krajem 1995. godine, a tijelo mu je bilo izloženo

mjesec dana a da, kako se počelo pričati, nije pokazivalo nikakve znakove
raspadanja. Provjerom ove priče došao sam do saznanja da nije točna. Tijelo
Kumara Swamija smješteno je nakon dva dana u grobnicu, Samadhi Mandir, i
zasipano solju i vibhutijem. Neraspadanje mrrvog tijela se obično uzima kao dokaz
da se radilo o vrhunskom jogiju osobitih moći. Naime, ta se stvar doista dogodila s
legendarnim Paramahansom Yoganandom, kad je umro 1952. godine u Los
Angelesu. Tijelo koje je ležalo na odru čak 27 dana prije ukopa je izgledalo kao da
je jogi umro koji sat ranije. U tibetanskom budizmu postoji još fantastičnije
vjerovanje u svezi velikog reformatora lamaizma Je Tsong Ka'pe. On je, navodno,
tako ležao tri godine nakon fizičke smrti i u tom razdoblju »...postigao potpuno
prosvjetljenje...« Nije isključeno da je u pitanju pretjerivanje, jer radi se o nečemu
što se odigravalo pred više stotina godina, a Azija je i inače sklona neuvjerljivim
legendama, kad su u pitanju religijske ličnosti. Slična se stvar, iako manje
šokantna, zbila relativno nedavno, s jednim tibetanskim lamom koji je umro u
Francuskoj.
Poznati sveci Swami Naravanananda i Ramana Maharshi nisu nakon fizičke
smrti pokazivali nikakve znakove, koji bi ukazivali da im se tijela neće raspadati
kao svim ostalim smrtnicima.
Bez obzira na sve, Kumara Swami je bio istinski znalac joge, učitelj kakav je
neophodan, želi li čovjek sigurno koračati putem kundalini joge. Nije imao
razvijen marketing, jer mu do toga nije bilo stalo. Tako je na Zapadu ostao
praktično nepoznat. Prije smrti, u znatnoj je mjeri dovršio kompleks zgrada za koje
je želio da postanu svjetski centar animisha joge. U sklopu jedne.od zgrada,
izgrađena je prostorija u koju se ne može ući, jer ima samo jedna vrata i bez
prozora je. Rekao je da je namijenjena jednom od besmrtnih adepata koji žive u
»svijetlećem tijelu«, Gandha Babi. Gandha znači »miris«, pa ako se dotični jogi
nalazi negdje u vašoj blizini, to ćete znati po vrlo ugodnu mirisu koji podsjeća na
agarbhati. osobite indijske mirisne štapiće. Neki su unutar kompleksa u Tapovanu
imali iskustvo tog mirisa, koji bi trebao značiti da se Gandha Baba nalazi u
ograđenom prostoru. Neposredno prije no što je napustio ovaj svijet, Kumara
Swami je najavio da će Gandha Baba ovo mjesto uzeti za svoje stalno boravište.
Nažalost, nikada nisam Kumara Swamija zamolio da mi objasni jednu kontroverzu
oko tih prozirnih tijela, koja smo spomenuli ranije, a kroz koja možete proći rukom

106
i ne ostavljaju sjenu ili tragove u mekanom pijesku. Naime, opisi sličnih fenomena
vezani su i za Tibet, barem koliko se sjećam iz razdoblja kad sam se družio s
tibetanskim lamama i imao čast upoznati Njegovu Svetost Dalaj Lamu. No, prema
nekima, bića koja se nalaze u ovakvom, mogli bismo reći, razrijeđenom obliku, ne
smiju izlaziti na dnevnu svjetlost, pogotovo ne na sunce. Zato i borave na mitskim
mjestima, poput podzemnih gradova na Himalaji.
Opet je uskočio moj jogi i, uz iskreni smijeh od kojeg su mu navrle suze na
oči, rekao: »... Nemoj si razbijati glavu s time. Prije no što ubiješ pet demona čije
kandže kontroliraju tvoj um i drže ga na sigurnoj udaljenosti od spiritualnog
napretka, nećeš moći shvatiti značenje, ulogu i istinu o tim bićima, koja imaju
svoju misiju. Probaj reći nekom znanstveniku da to uopće postoji, pa ćeš vidjeti
koliko će se zapjeniti i dokazivati da to nije moguće. I to uprkos tome što znanost o
fenomenu života i Prirodi uopće zna vrlo, vrlo malo. Iz njega neće govoriti znanje
već ponos, isto kao što iz lažnih proroka koji izigravaju gurue i skupljaju pastvu
zbog gratifikacije vlastitih osjetila i taštine izbija spiritualni ponos. Onome tko
malo zna, sve se čini jasnim, njegova je samouvjerenost nepomućena i on može
drugima govoriti da ga slijede, da je »putovanje po višim nivoima« stvar od koje
nema lakše, može »predviđati« budućnost zaključujući na bazi onoga što je iz
razgovora s čovjekom čuo. U današnje vrijeme toga ima ovdje u Indiji sve više, a
izgleda da je na Zapadu izgrađena čitava industrija zasnovana na strahu od
budućnosti i nedostatku smisla. Paradoks je u tome da mistik postaje svatko onaj
tko to za sebe sam kaže, a kolone se raznih iscjelitelja, vidovnjaka, zvjezdočitača i
propovjednika novokomponiranih mentalnih tehnika, za one koji imaju vremena
samo preko vikenda, opasno poigravaju nižim silama, sve u neutaživoj žeđi za
moći. I novcem, dakako. Svi oni ne mogu ništa. Najmanje pisati ili govoriti o tome
kako je moguće kretati se u »svijetlećem tijelu«, o čemu može nešto reći samo
netko tko se nalazi na istoj ili barem približno istoj razini s onima koji to doista
mogu. I da, na kraju, odgovorim na tvoje pitanje: nije istina da se bića u
»eteričnom » tijelu ne mogu pojaviti na dnevnoj svjetlosti. Uostalom, kako bi se
znalo da ne bacaju sjenu da se netko od njih nije pojavio ispred izvora svjetla?...«
Swami Nikhileshwarananda govori o Siddhashramu, himalajskom utočištu
besmrtnika, Kumara Swami na granicu s Tibetom smješta Jnanaganja Ashram u
kojem žive nekoliko stotina godina stari adepti. Kao što smo već naveli, Swami
Maheshwarananda tvrdi da u istom području, između Kedamatha i Badrinatha, još
uvijek živi fantastično stari jogi Alakh Puriji, a njegov imenjak, autor triju knjiga
posvećenih Sai Babi, opisuje Gufa ashram, špilju u Garwhal Himalaji u kojoj, pod
nadzorom Avatara iz Puttaparthija, meditira jedanaest isposnika koji će ovdje, s
obzirom da poznaju i tajnu biljke some, doseći starost iznad poimanja obična
čovjeka. Eckankarovi propovjednici spominju grad Agam Des, koji se također
nalazi negdje u Himalaji i ugošćuje one koji su zauzdali fizičku smrt, a s druge

107
strane, na Tibetu, na nekom nepristupačnom mjestu živi mistik Fubbi Quantz,
poglavar samostana Katsupari, u kojem se može naučiti sve o tome kako postati
besmrtan. Gotovo ista legenda postoji i u južnoameričkim Andama, gdje možete
dobro skrivene od profanih očiju vidjeti vrlo stare monahe reda Zelenih odora.
Dakako, ako do njih dospijete. Swami Rama, koji je godinama kao isposnik lunjao
Himalajom, legende o tajanstvenim skloništima besmrtnih svodi na dva samostana
smještena u golemim gorskim špiljama u kojima se, prema njemu, čuvaju mnogi
rijetki i sveti spisi. I sada kruže legende o Agarthi i Shambhali, hipotetičkim
podzemnim gradovima na Himalaji, u kojima stoluju moćni adepti.
Ima indicija da se neki od tih adepata ponekad spuštaju s Himalaje, među
obične smrtnike, vjerojatno teleportacijom! Riječ je o golim asketima, Naga
Babama, koji se za vrijeme Kumbha Mele, velikog vjerskog festivala na sjeveru
Indije, jednostavno pojave unutar osobitih, ograđenih prostora, pripremljenih samo
za njih. Kažu da svi čekaju da se Naga Babe prvi okupaju u svetoj rijeci, a sporno
je da li neke od onih najmoćnijih očima vide samo oni izabrani ili svi koji na
festival dolaze. Zanimljivo je da je i Neem Karoli Baba imao slične moći. Kad bi
ga u Rishikeshu okružili znatiželjni mladi jogiji, on bi znao jednostavno nestati
pred njihovim očima, kao da je zakoračio u neku drugu dimenziju!
Kad govorimo o postizanju besmrtnosti u fizičkom tijelu i na ovom našem,
zemaljskom nivou, najpopularnija je legenda vezana uz Mahavatara Babajija. Još
30. studenog 203. godine naše ere u malom južnoindijskom selu Parangipettaiu
rodio se dječak Nagaraj. U dobi od svega 5 godina, dijete je oteto, dok je stajalo
ispred lokalnog hrama posvećenog Shivi. Prema oskudnim podacima o životu
budućeg Avatara, dječak je prodan u roblje u Kalkuti. Na sreću, njegov je novi
vlasnik bio dobroćudan čovjek, koji mu je podario slobodu. Budući Avatar otada
luta Indijom u potrazi za duhovnim istinama. Hodočašće do svetišta Katirgama na
jugu današnje Sri Lanke dovodi ga do Boganathara, njegovog prvog gurua koji ga
potiče na intenzivnu sadhanu. Učitelj koji ga upućuje dalje je Agastyar, na čiji
savjet odlazi u Badrinath, gdje uskoro dostiže soruba samadhi i zaustavlja proces
starenja svog fizičkog tijela.
Ima autora koji tvrde da je o njemu govorio već i Adi Shankaracharya, a
citiraju i Gautamu Buddhu, koji je neposredno pred smrt najavio da će se »,..
njegovo učenje izgubiti nakon 500 godina, a nakon 800 ljeta vratit će se u liku
čovjeka čije će ime sadržavati riječ 'naga'...« Poklonici kriya joge podsjećaju da je
Babajijevo svjetovno ime Nagaraj.
Neki pokušavaju dokazati da je on bio i Herakhan Baba, u čijem se liku
odlučio pojaviti medu ljudima, ali i njegova reinkarnacija Babaji iz Herakhana.
Čini se ipak da ta teorija nije vjerojatna.
Mahavatar Babaji, prema jednom opisu iz 1953. godine, živi u ašramu imena
Gauri Shankar Peetam. Radi se o nizu špilja pri dnu strmih stijena, koje tvore

108
nepristupačnu dolinu nedaleko himalajskog svetišta Badrinath, Opis ovog mjesta
dugujemo V. T. Neelakantanu koji se, kako to tvrdi, tamo našao putujući u svom
astralnom tijelu. Prema ovom neobičnom iskazu, on je nakon dolaska u skriveni
ašram »... okupirao neko drugo fizičko tijelo...« i upoznao mjesto gdje živi
besmrtni Babaji, o kojem je toliko govorio jedan od najpopularnijih jogija, koji su
ikada došli na Zapad - Paramhansa Yogananda. Preko puta špilja u kojima su
stanovali rijetki sretnici, nalazila su se dva slapa, jedan iz kojeg su pili. a drugi u
kojem su se svakog jutra kupala četrnaestorica stanovnika Gauri Shankar Peetama.
Babaji je tvorac sustava kriya joge i kao takav se na razne načine ukazivao svojim
učenicima. Koji put bi to bilo u astralnom, a koji put u materijalnom tijelu koje on,
po svemu sudeći, može seliti kamo želi. Tako barem govori legenda, ali i mnogi
respektabilni jogiji. Sam Babaji izgleda vrlo mladoliko, a osim njega, u vrijeme
kad je Neelakantan dolunjao do njegova ašrama, stupanj fizičke besmrtnosti
navodno su dosegle još dvije osobe. Njegova biološka sestra Mataji Nagalakshmi
Deviyar, koja se tamo brinula o ishrani i stanoviti Amman Pranabananda, »svetac s
dva tijela«. Ostali su prakticirali po neku od ukupno 12 vježbi koje se zovu kriye.
To stanje besmrtnosti u fizičkom smislu zove se, kao što smo već rekli, soruba
samadhi. Neelakantan je primijetio da se ovdje nalaze jedna žena i desetogodišnja
djevojčica, koje su došle negdje sa Zapada, a u večernjim se satima konverzacija
vodila na engleskom ili hindu. Prva u seriji vježbi bila je namijenjena čišćenju
podsvijesti, a svaku se večer recitiralo mantru »Om Kriya Babaji Nama Aum«. V.
T. Neelakantan je također dobio upute za vježbanje od Babajija, a namijenjena mu
je i misija, koju je očito dobro obavio.
Zanimljivo je do koje mjere priča o dolini nedaleko Badrinatha podsjeća na
mit o gradu-dolini Shangri-la, mjestu u azijskim gudurama u kojem ljudi nisu
starili. Od tibetanskih sam lama čuo o »rajskim dolinama«, malim depoima tropske
klime usred vječnog leda s »krova svijeta«, gdje su pronađene ruševine starih
građevina o čijim graditeljima nitko ništa nije mogao reći. Iako je opis mjesta na
kojem se mladoliki Avatar nalazi već godinama prilično precizan, nije zabilježen
slučaj osobe koja je do misteriozne doline uspjela doprijeti. Dakako, postoji
standardno tumačenje koje se svodi na to da mjesto ne može otkriti nitko tko nije
dobrodošao po standardima Babajija. Dok neki, naravno, misle da takvog mjesta
uopće nema, drugi misle da se u određenom smislu nalazi u dimenzijama
paralelnim s ovom našom. Sličnih mitova o onima koji negdje čekaju trenutak kada
će se pojaviti i izmijeniti sliku svijeta u Aziji ima na pretek, a posebno su
uzbudljivi oni koji su uz to i znanstveno dotjerani, poput onih začinjenih Kaosom,
atraktorima, holografskim svemirom, hiperprostorom i kolapsom valne funkcije.
Kao bivši student teozofije, blizak Annie Besant, prijatelj Jawahariaia
Nehrua i novinar iz Madrasa, Neelakantan je imao dobre predispozicije za
ustanovljavanje organizacije koja će širiti saznanja dobivena od misterioznog

109
Mahavatara s Himalaje. Iako je patio od niza bolesti kao diabetes, dizenterija i
čirevi na nogama, napisao je tri knjige i ustanovio organizaciju, koju će kasnije
preuzeti njegov danas 73-godišnji učenik S. A. A. Ramaiah. Isti je kasnije i sam
sretao Babajija pod, blago rečeno, neuobičajenim okolnostima. Sada u Indiji dijeli
tehnike kriya joge svake dvije godine, pretpostavljam u Madrasu, gdje se nalazi
centrala njegove organizacije. Mnogo putuje svijetom i, kao svi učitelji iz ove
tradicije, nimalo ne sumnja da je fizička besmrtnost sasvim moguća. Ističe da je
Babaji još uvijek na istom mjestu, iako je njegovo ukazivanje nekom od
sljedbenika prava rijetkost.
Podražavanje »trećeg oka« svjetlom, poput onog koje se reflektira na
površini linge, poznato je i iz drugih učenja, od prakse koncentracije na najsjajniji
dio plamena svijeće, koja se zove »tratak« (tratak se može raditi tako da se
praktikant koncentrira na Mjesec. Za vrijeme trataka se ne smije treptati očima.
Možda već samo netreptanje očima ima nekakva efekta. Swami Rama opisuje
mladog adepta imenom Bal Bhagawan, koji je posjedovao čitav niz »siddhija«, a
običavao je 8 do 18 sati na dan zuriti pred sebe, bez treptanja očiju) do neobične
priče o njemačkom zanatliji koji je, radeći u svojoj radionici, usput piljio u odsjaj
sunčeva svjetla na bakrenom limu. To je rezultiralo vizijama unutarnjih svjetova i
dubokim religijskim spoznajama. Svjetlo je, kako bi to rekli oni koji inzistiraju na
fiziološkoj podlozi prosvjetljenja, podražilo epifizu koja je počela »vibrirati« tako
da su se oslobodila vrata viših svjetova. Uz primjere iz kršćanstva i hinduizma,
treba podsjetiti na slabo poznatu tehniku iz starog Egipta, čiji su adepti meditirali
na samo Sunce, koje bi ih oslijepilo da su u njega zurili izravno.
Kumara Swami u jednom svom predavanju objašnjava da su egipatski
svećenici obavljali uvježbavanje tehnika za otvaranje »trećeg oka« u hramu Maat.
Bog Maat, prema legendi, ima glavu lešinara i izvanredno dobro razvijen vid. Tako
su osobito uvježbani egipatski adepti «... mogli vidjeti kroz tijelo poput
rentgenskih zraka i dijagnosticirati bolest...«. Zato su gradili male, ograđene
prostore s prorezima, koji su svjetlo Sunca propuštali samo djelomično. Prorezi su
se s vremenom povećavali i mudraci su iz doline Nila tako postizali duboke
duhovne uvide zahvaljujući sunčevoj svjedosti i njenu utjecaju na »treće oko«.
Čuveni je njemački psiholog Fechner satima gledao u Sunce, što je na kraju
izazvalo potpuno sljepilo, koje je trajalo nekoliko godina. Znanost službeno
izbjegava istaći da je Fechner kao posljedicu ove ekstremne prakse imao niz
»paranormalnih« doživljaja, koje su njegovi kolege pokušali objasniti na načine
koji su po svaku cijenu ignorirali duhovnu dimenziju znanstvenikova suludog
podviga. Uprkos činjenici da je za »treće oko« i njegovu funkciju znao još jedan
zapadni genij - Rene Descartes. On je u crtežima koji su sačuvani do današnjeg
dana sasvim precizno označio područje epifize kao »sjedište duše«.

110
 I kad su u pitanju kundalini i Kozmička svijest, na Zapadu ne nedostaje onih
koji su do takvih saznanja došli neovisno o Istoku. Jedan od duhovnih giganata
ovog stoljeća, Hazur Baba Sawan Singh Ji Maharaj, podsjeća na engleskog
pjesnika Tennysona, koji je od djetinjstva imao iskustva raspršivanja svog ega u
»neograničenom, beskonačnom Biću«. To stanje nije bilo konfuzno ili
zastrašujuće, već ».., jasnije od najjasnijeg, mudrije od najmudrijeg, u kojem je
smrt smiješna nemogućnost i Istina iznad svake riječi...« Poznati je pjesnik u
ovakva stanja ulazio lako i na neobičan način: samo je nekoliko puta u sebi
ponovio svoje vlastito ime! Navodno je istu sposobnost imao i Petar Veliki.
Ugledni harvardski matematičar s početka stoljeća, Charles Howard
Hinton, vjerovao je da je moguće »vidjeti kocku u četvrtoj dimenziji« i na osnovu
toga ozbiljno propovijedao meditaciju koja je, prema tvrdnjama nekih njegovih
kasnijih sljedbenika, dovodila u stanje »nirvane«. Tijelo koje bi trebalo biti kocka
u četvrtoj dimenziji nazvano je teserakt, a ovaj je znanstveni pokušaj dosezanja
duhovnog prosvjetljenja imao popriličan broj pristaša, koji su se, nadiranjem
mistificirane konkurencije s Istoka, s vremenom sasvim prorijedili.
Među pjesnicima, Maharishijevi sljedbenici su kao duhovno vrlo razvijenog
smatrali Walta Whitmana, a medu skladateljima Bacha. Prema dr. Leeu Sannelli,
čuvena je karmelićanka Mala Theresa iz Lisieuxa također primjer osobe koja je
doživjela spontano aktiviranje kundalini shakti, sa svim negativnim i pozitivnim
simptomima. Često se pokušava dokazati veza između Biblije, kundalini i »trećeg
oka«. Tako je Kumara Swami, kao što sam ranije pripomenuo, tvrdio da je Krist u
Bibliji rekao: »Ako oba tvoja oka postanu jedno, cijelo će tvoje tijelo biti
svjetlost...« U engleskim verzijama Biblije postoji formulacija koja bi se
eventualno mogla tako prevesti. Radi se o tekstu iz verzije Biblije Kralja Jamesa
(Luka 11:34): »Svjetlo tijela je oko; stoga kad je tvoje oko jedno, cijelo ti je tijelo
ispunjeno svjetlom!« U hrvatskoj verziji isti dio nije preveden u navedenom
smislu.
Posljednji živući učenik velikog indijskog gurua Sri Yukteshwara, Swami
Hariharananda Giri, koji je sada u ranim devedesetima, jedan je od rijetkih koji
je u praksi dokazao da je moguće zaustaviti niz vitalnih tjelesnih procesa na dulje
vrijeme. On je trenutno vjerojatno vodeći eksponent kriya joge u svijetu, a kad sam
ga sreo, shvatio sam da je vrlo striktan i zahtjevan. On ćakre povezuje s određenim
bojama, kao i zvukovima, koji se također javljaju, kad se iste ćakre dovoljno
pročiste.
Teoriju ćakri razvio je do detalja, a spominje i tri »uzla« ili »čvora« na
»eteričnom tijelu«, koje treba proći na putu kundalini kroz ćakre, prema onoj
najvišoj. Ime za svaki takav čvor, koji je još samo jedna grba na kvrgavu putu do
prosvjetljenja, jest granthi. Ti su »čvorovi« ono što zamagljuje našu svijest i
onemogućava optimalno funkcioniranje kundalini u ćakrama. Razvoj praktikanta

111
kundalini joge ide u stupnjevima, koji definiraju i slamanje triju »čvorova« na putu
prema sahasrar ćakri. Prvi je arambha, a odnosi se na probijanje čvora Brahme i
buđenje kudalini. Drugi je ghata, kad jogi razrješava čvor Vishnua i ima iskustvo
potpune unutarnje apsorpcije. Kod stupnja parichaye, ta se apsorbiranost
produbljuje, dok nishpatti, probijanje kroz čvor Rudre znači otvoreni put do
posljednje ćakre, nakon čega jogi više na ovome svijetu ništa više ne može postići.
To je ispunjenje njegova života i dosizanje krajnjeg cilja evolucije u ljudskom
tijelu.
Swami Hariharananda Giri imao je sreću osobno sresti ranije opisanog
Mahavatara Babajija, besmrtnog jogija s Himalaja, koji se, kako smo već rekli,
samo rijetko pojavljuje među smrtnicima. Taj se susret licem u lice dogodio dva
puta, u Karar Ashramu. I on ističe izvode iz Otkrivenja kao dokaz da je Isus
govorio o sedam ćakri, kad je spominjao potrebu održavanja vatre u sedam
ognjišta. Pokušaji otopljavanja odnosa između kršćanskih teologa i indijskih jogija
uglavnom su bezuspješni i to iz niza razloga. Prije svega tu je koncept
reinkarnacije koji Crkva ne prihvaća, a ima i niz drugih bitnih doktrinarnih razlika.
Za jednog jogija, Krist je prosvjetljeni majstor, dok je u kršćanskom svijetu
Otkupitelj, onaj koji je umro za čovječanstvo i kao takav jedinstven i neusporediv s
bilo kojim živućim mistikom, bez obzira na stupanj njegova duhovnog razvoja.
Realistično gledano, te su razlike nepomirljive, pa je najviše što se može očekivati
međusobna tolerancija.
Kumara Swami, kojeg je 7. studenog 1972. godine u Vatikanu primio i sam
Papa, nije pojavni svijet smatrao iluzijom, kao što je to slučaj u filozofiji Vedante.
»Ako je sve brahman«, govorio je, »onda je ovaj svijet sigurno realan, isto kao što
su posuda i glina iz koje je ona izrađena oboje jednako stvarni. Beskonačno nema
nikakva smisla, ako se osporava realnost konačnog. Objekti, promjene i
ograničenja su bez sumnje relativni, ali zato što su relativni ne znaći da nisu istiniti.
Oni su relativno istiniti...«.
Shiva joga, prema Kumara Swamiju, izravno stimulira lučenje supstance u
tijelu, koju zovu soma, ambrozija ili nektar, a može imati neke veze s
produljenjem fizičkog života praktikanta. Veliki je svetac Virashaivizma vjerovao
da će plantaža Tapovan jednog dana postau centar u kojem će se potvrditi veza
između meditacije i fizioloških procesa, a jednom mi je u razgovoru spomenuo da
na leđima postoji točka »... na koju kod čovjeka koji umire može djelovati jogi i to
tako da svijest vrati natrag u tijelo, nakon što je već nastupila klinička smrt...«
Barem sam ga tako shvatio. Koja je to točka i što jogi zapravo čini, nije mi rekao.
Vidio je čvrstu vezu između istočnih i zapadnih filozofija i to objasnio
Richardu Matheysu: »... Okultna učenja, bila ona bazirana na istočnjačkoj jogi i
filozofiji Vedante ili zapadnom hermetizmu ili Kabali, svode se na isto: čovjek je
mjera Makrokozmosa. Fundamentalni je princip sveg znanju »kako gore, tako i

112
dolje«, a metoda je uvijek: »Čovječe, upoznaj sebe...« Kumara Swamija su cijenili
mnogi ugledni mistici, poput Ramane Maharshija i Paramhansa Yoganande, koji
ga je svojedobno pozivao u SAD. On je putovao svijetom, držeći se svog zavjeta
da će život posvetiti širenju znanja i pomaganju ljudima. S obzirom na poodmakle
godine, krajem se života posvetio izgradnji ašrama u sklopu Tapovana koji bi, kako
sam već naveo, trebao postati svjetski centar za podučavanje animisha joge.
U centru se budućeg kompleksa gradi tzv. Božji Hram, a Kumara Swami je,
prema vlastitu iskazu, prije smrti pohranio zapise koji govore o njegova dva
prethodna života, koja je proveo služeći čovječanstvu. Kako je rekao, ponovo će se
inkarnirati u roku od godinu dana, a u tom će novom životu biti astronom-
znanstvenik. Izgleda da je mjesto njegova budućeg rođenja SAD. Po vlastitoj
izjavi, u tom će narednom životu biti zaslužan za otkriće 11. i 12. planete Sunčeva
sustava, a u dobi od 24 godine dospjet će u Indiju i posjetiti Tapovan. Nakon što u
Božjem Hramu primi daršan, sjetit će se pažljivo pohranjenih zapisa, objasniti gdje
ih je u prošlom životu ostavio i time nepobitno dokazati postojanje reinkarnacije.
Ostat će ovdje, raditi tapas narednih 12 godina i umrijeti u 36. godini života. Time
će se završiti njegov ciklus na Zemlji.
U vrijeme kad će on umrijeti, ljudi će već poznavati tehnologiju viđenja
viših razina u koja se sele nakon fizičke smrti, a kako je najavio, moći će kamerom
snimiti dušu kako napušta tijelo. Razdoblje koje je neposredno pred nama, mora
predstavljati početak uspona na evolucijskoj ljestvici i ljudi bi se trebali okrenuti
prakticiranju metoda za aktiviranje »trećeg oka«.
Kumara Swami se neće vratiti u tijelu koje je nalik ovome u kojem je
boravio na Zemlji, a objasnio je i to da je u jednom od prehodnih života boravio u
ranije spomenutom Jnanaganja hramu, mjestu na kojem žive dugovječni adepti.
Podsjetio je da će Tapovan i bez njega ugostiti ranije spomenutog Gandha Babu,
koji je postao besmrtni adept u ovom stoljeću, navodno 1937. godine. Oko ove
tvrdnje postoji kontroverza jer, prema jednom drugom izvoru, Gandha Baba danas
ima 600 godina. Prema Kumara Swamiju, Paramhans Vishuddanandji Gandha
Baba dematerijalizirao je svoje tijelo javno, na velikom skupu održanom 11.7.
1937. godine u Kalkuti. Učinio je to na podiju, tako da se njegovo tijelo doslovce
izgubilo u svjetlosti. Kasnije se često u materijalnom tijelu pojavljivao pred svojim
učenicima. Legenda govori da je bio majstor rijetke vještine manipuliranja
sunčevom svjetlosti, Surya Siddhanta. Mogao je pretvarati jedan cvijet u drugi,
demonstrirao je transmutaciju metala, upozoravajući da tek dolazi vrijeme kad će
ljudi shvatiti moć sunčeve energije. Izgleda da ovog sveca opisuje i Paul Brunton,
koji ga je sreo u Varanasiju i tamo vidio kako uz pomoć leće i obojenih stakala na
prozorima, usmjeravajući sunčevo svjetlo u oko mrtvog vrapca, vraća životinju u
život. Sat kasnije vrabac je opet uginuo, a jogi je čak dao upute Bruntonu kako
konstruirati obojene prozore, da bi svjetlo Sunca koje kroz njih prolazi poprimilo

113
ovako neobične moći. Nešto je tehnički zapelo, jer nitko nije mogao proizvesti tako
debelo obojeno staklo, da se unutar istog ne nalazi ni najsitniji mjehurić zraka.
Brunton je ostao impresioniran i činjenicom da je veliki rishi mogao
materijalizirati sve vrste mirisnih ulja, čak one vrlo rijetke, koje se početkom
stoljeća moglo naći samo na Tibetu.
Kumara Swami je praksu i teoriju animishe razradio mnogo detaljnije od
onoga što sam ukratko iznio ovdje, pa se njegova misija širi i nakon fizičke smrti
svog začetnika.
Život je Kumara Swamija eksperiment u beskonačnom oceanu svijesti i
njenih svjetova, u koje se veliki guru vratio, ostavivši iza sebe mir, tišinu i palme
Tapovana. I mnoge koji čekaju njegov povratak.

Na kraju treba reći ono što velika većina ljudi ne zna i što punim
intenzitetom zaoštrava sukob medu različitim školama joge; mnogi veliki i
prosvijetljeni jogiji zaključuju da ćakre nisu realne, da zapravo i ne postoje! Među
njima su Krishnamurti, Shankara, Franklin Jones alias Bubba Free John, Ramana
Maharshi i praktično svi pripadnici kineskog cha'na i japanskog zena. Dok
praktikanti Vipassane ne smatraju kundalini relevantnom za duhovni napredak,
Gurdjieff čak misli da se radi o nečemu što samo povećava našu privrženost ovom
materijalnom, prolaznom svijetu. Sri Chinmoy govori o kundalini kao sili koja
čovjeka može učiniti moćnijim, ali ne i prosvjetljenijim. Spomenuti Bubba Free
John, koji svake godine promijeni ime i koji se navodno prosvijetlio pod
duhovnom palicom Swami Muktanande. vrlo je kontroverzna osoba koja se, nakon
uspješne američke propovjedničke karijere, na otoku Fiji odala hedonističkom
životu. On objašnjava da prosvietljenje ne može biti rezultat iskustva, već se radi o
kognitivnoj transformaciji. Kundalini može pobuditi čitav niz zanimljivih
iskustava, koja, međutim, ne donose prosvjetljenje.
Indijski duhovni gigant Ramana Maharshi posve je jasan: »Ne gubite
vrijeme meditirajući na ćakre, nadije, padme, mantre, božanstva i slično. Sedam
suptilnih centara, ćakri, samo su mentalne slike i namijenjene su početnicima u
jogi...«
Ken Wilber navodi da se ćakre doimaju realnima onima čije je jastvo
odvojeno od cijelog manifestiranog svemira, a stvorene su kao rezultat bijega tog
jastva od smrti i negdašnjeg jedinstva s cjelokupnom Kreacijom. Bijeg od smrti
stvara iluziju vremena, a bijeg od stapanja sa cjelokupnom Kreacijom iluziju
prostora. Vremensko-prostomi kontinuum je svijet samsare, patnje i prolaznosti.
Vrijeme i prostor su za onoga tko je spoznao krajnju istinu samo iluzija i svi se
događaji, koje mi smještamo u vrijeme i prostor, zapravo događaju istovremeno -
sada. Wilber podsjeća na to da je i Freud barem djelomično prepoznao nezrelu
kozmičku svijest u stanju u kojem se nalazi novorođenče, koje ne razlikuje sebe od

114
okoline. Ono ne zna ništa o iluziji vremena i prostora, a Jung kaže da živi u
transpersonalnom i supraindividualnom svijetu.
Itzaak Bentov pokušava kundalini objasniti mikrogibanjima u mozgu. Kad je
dio mozga koji upravlja, recimo, područjem srca, stimuliran mikrovibracijama,
dolazi do iskustva koje tumačimo aktivnošću srčane ćakre.
Najekstremniji je U. G. Krishnamurti, koji tumači da ne postoji ni kundalini,
ali ni Prosvjetljenje kao takvo. Ne postoji ništa konačno, nikakav cilj ljudskog
postojanja.
Neka vrsta kompromisa je tumačenje prema kojemu svijet percipiramo
drukčije dok »se nalazimo u tri donje ćakre«. Ono što je istina u takvom stanju
svijesti, nije istina kad jednom iskusimo aktiviranje viših energetskih centara.
Možda tada spoznajemo da oni nisu realni u pravom smislu te riječi, odnosno da su
poslužili kao koristan koncept na putu do prosvjetljenja, stanja u kojem se gube svi
koncepti.

115
 ZVIJER IZ IDA

Ono što je stvarno, ne može se ugroziti.

Ono što nije stvarno, to niti ne postoji.

Iz Tečaja o čudima

Prema nekim muslimanskim misticima, sposobnost »gledanja dušom«

nazvana »nirat« mogla se razviti naročitim vježbama koje su povezane s očima, a
zvali su ih »nazri« ili »basri«. Njih spominje i veliki majstor Sant Mata, Hazur
Baba Sawan Singh. Posebno je zanimljiva vježba koju nazivaju »shugal-i-iena«,
koja se sastoji u sažimanju pažnje na odraz vlastitih zjenica u ogledalu. Prema
Hazur Babi, to dovodi do »okretanja očiju prema unutra i pristupa točci nukta-i-
saveda«. koja je poznata i kao »treće oko«. Ova praksa, međutim, može biti vrlo
opasna, ako nije pod nadzorom kvalificiranog učitelja koji je prošao sve stadije
ovladavanja ovom naizgled jednostavnom tehnikom. Imao sam priliku razgovarati
s ljudima koji su imali iskustva s ovom metodom, koja zahtijeva precizno
definirani pristup, a među njima je bilo podosta onih koji su u inicijalnoj fazi prošli
kroz vrlo neugodne psihičke senzacije. Da je doista tako, povjerovao sam im i već
stoga što sam i sam eksperimentirao s ovom škakljivom tehnikom manipulacije
sviješću, koja otvara vrata nesvjesnog i tako u svijest propušta i ono od čega inače
bježimo. Ja sam tako na mjestu svojih očiju vidio crne rupe, lice mi se izobličilo da
se više nisam prepoznao, da bi na kraju svega nestalo. Ovo »nestalo« znači imati
otvorene oči, ali ne vidjeti ništa. To je stanje u kojem se ne percipiraju misli, ali
povratak iz tog stanja može značiti konfuziju u misaonom procesu, oslobađanje
potisnutih strahova ili nešto još teže, ako praktikant stjecajem okolnosti boluje od
neke latentne psihičke bolesti. Samo vrhunski ekspert može po iskustvima
procijeniti tko može ustrajati u ovoj vježbi, a da pri tom ne ugrozi svoju psihičku
stabilnost.
Mnogi odustaju i sami, kao jedna žena koja je svoja iskustva opisala kao
»jezivi susret s monstrumom u ogledalu«. Swami Maheshwarananda također
smatra da je ova vježba riskantna, a naveo je primjere ljudi koji su doživjeli to da
nisu mogli odvojiti oči od ogledala, kao da su za njega prikovani. Spomenuo je i
neke slučajeve osoba, koje su imale teže psihičke smetnje, nastale uslijed
prakticiranja ove metode, koja zapravo spada u kategoriju onih koje koriste oči i to
doslovce kao »ogledalo duše«.
Moj mi je jogi o tome rekao nekoliko zanimljivih podataka: »,.. Radi se o
opasnoj vježbi koju se ne smije raditi bez nadzora stručnjaka, jer se njome prije

116
vremena dolazi u ona stanja u koja treba ulaziti postupno. Sustav preopterećen
spiritualnim valovima može se pod njihovim udarom slomiti. Ja sam kod nekih
svojih učenika primjenjivao tehniku u kojoj sam na stanovit način koristio
ogledalo. Naime, kad se radilo o nekome tko je imao doista težak emocionalni
problem, stavio bih ga u stanje transa, koje bi zapadnjaci u nedostatku poznavanja
finih distinkcija, opisivali kao hipnotičko, i njegovo astralno tijelo proveo kroz
ogledalo koje je on vidio pred sobom. S one »druge strane« ostavljali bismo te
negativne emocije, zajedno s tijelom koje bismo tamo »kreirali«, te se s
»očišćenim« astralnim tijelom vraćali na ovu stranu, odakle smo u ogledalo ušli.
Rezultati takva načina rješavanja emocionalnih problema bili su uvijek izuzetni, ali
to ne može primjenjivati nitko tko ne zna točnu tehniku i tko nema sposobnost
dovođenja osobe u stanje u kojem je ta tehnika uopće primjenjiva...«.
Dok s jedne strane srećemo niz opisa impresivnih spiritualnih iskustava onih
koji neku od varijanti spomenute tehnike prakticiraju pod kontrolom upućenog
eksperta, s druge strane možemo reći da postoji opravdana sumnja da je ova praksa
u nekih, stjecajem niza okolnosri. pomogla oslobađanju demonskih, tamnih sila
koje spavaju u svakom čovjeku. Mogući je primjer za to Andrew Newell. Te 1987.
godine 2l-godišnji Britanac, koji je nožem izmasakrirao svog vršnjaka Philipa
Bootha i tako završio na doživotnoj robiji, s koje se po svoj prilici nikad neće
vratiti. Istraga je pokazala da je Andrew konzumirao poveće količine »magične
gljive« i alkohola, te sklepao vlastiti sotonistički ritual, pri kojem je koristio
plastičnu kutiju za čuvanje audiokaseta, kojoj je dao pompozni naziv »kutija za
crnu magiju«. Oduševljavao se songovima grupe Iron Maid, osobito onima koje su
veličale »tamnu stranu«, a običavao je prespavati u jednoj grobnici na napuštenom
groblju, nedaleko mjesta gdje je živio. Iz dnevnika koji je vodio, moglo se
zaključiti da je satima buljio u ogledalo, kako je napisao, »... tako dugo dok se nije
pretvorio u vukodlaka...«. Droga, alkohol i zaluđenosr naivnim magijskim
ritualima domaće proizvodnje ukazuju na poremećenu ličnost, kojoj je svaka
vježba koja oslobađa »zvijeri iz Ida« mogla samo štetiti, što je vjerojatno i bio
slučaj kod Andrewa Mewella.
Ali ne samo kod njega, barem ako je suditi po podacima iz povijesti krvnih
delikata inspiriranih kvazireligijskim i okultnim motivima. Stanovita je Tracy
Wigginton, zajedno s grupom lezbijki, koje su se pozivale na sotonistička učenja i
tvrdile da za rituala piju ljudsku krv, na osobito okrutan način smaknula nekog
Edwarda Baldocka, iz australskog grada Brisbanea. Za to je nagrađena doživotnom
robijom. Australska je krvopija, za koju su psihijatri ustanovili da u glavi nosi čak
četiri različite osobe, koje su naizmjenično dominirale njenim tijelom, pokazivala
opsesiju ogledalima. Dakako, na sasvim drugi način od onih koji se bave jogom.
Naime, oduvijek se ogledalima pripisivala osobita, magijska moć. Neki su
govorili da ogledalo povezuje čovjeka s drugim svjetovima, a praktično je u svim

117
kulturama poznata metoda gledanja u budućnost i kontaktiranja s preminulima
zurenjem u površine na kojima se reflektira slika promatrača. U novije je vrijeme u
američkoj saveznoj državi Alabami pokuse s kopijom grčkog psychomanteuma
načinio čuveni dr. Raymond Moody, liječnik koji je slavu stekao svojim knjigama
o osobama, koje su za vrijeme kliničke smrti doživjele kontakte s različitim bićima
s »one strane groba«. Moody je problem korištenja ogledala, kao medija kroz koji
je moguće ostvariti uvide u drage razine postojanja, istraživao čitavih sedam
godina. Ustanovio je da se radi o tome da se osoba koncentrira na glatku površinu
ogledala, kristala, tekućine ili poliranog metala.
Već spominjani psychomanteum nalazio se u Epiru, u zapadnoj Grčkoj, a
zvali su ga »Proročište mrtvih«. Arheološki nalazi novijeg doba potvrđuju da je
bila u pitanju podzemna nastamba, u kojoj su oni koji su željeli vidjeti svoje
preminule rođake ili budućnost, morali prvo boraviti mjesec dana, u potpunom
mraku. Zatim bi ih dovodili u dvoranu, koju je obasjavalo slabo svjetlo plamena. U
sredini dvorane nalazio se veliki brončani kotao ispunjen vodom. Ograda je
ograničavala broj onih čije su oči mogle vidjeti površinu tekućine i u njoj vizije
mrtvih ili buduće događaje. Čitavom su podzemnom institucijom upravljali
svećenici, koji su ovdje živjeli u malim ćelijama labirinta, očuvanog do današnjih
dana. Kombinacijom senzorne deprivacije i dugotrajnog zurenja u površinu vode,
javljala su se iskustva onoga što Moody zove ukazanjem.
U potkrovlju starog mlina u Alabami, on je izgradio malu repliku grčkog
proročišta, s tim da je ispred osobito konstruiranog ogledala stavio ugodni
naslonjač, iza kojeg je bilo slabo svjetlo. Glava onoga tko je zurio u ogledalo,
smještena je tako da je mogao vidjeti samo odraz mraka u gornjem dijelu zrcala.
Sebe ni izvor svjetla nije mogao vidjeti. Ispostavilo se da vrlo visoki postotak onih
koji su eksperimentirali u maloj prostoriji s ogledalom ima ukazanja mrtvih osoba.
Ono što je zanimljivo, jest da nisu uvijek imali vizije umrlih osoba koje su željeli
vidjeti, već onih, kako je zaključio Moody, koje su im bile važnije u smislu
razrješenja njihovih emocionalnih problema. Nadalje, događalo se da u prvi mah
nisu mogli prepoznati osobu čiji se lik u ogledalu pojavio, uprkos tome što se
najčešće radilo o ljudima koji su im za života bili osobito bliski. Za nas je ovdje od
posebnog interesa podatak da ima više vrsta ukazanja, kad se koristi ogledalo na
način na koji to radi dr. Moody.
Prvi je tip ukazanja prosto viđenje jasnog lika u ogledalu. On se može kretati
i govoriti tako da ga onaj koji ga je prizvao čuje. ali može komunicirati i telepatski.
Ima i slučajeva da se čuje glas, ali lika u ogledalu nema. Posebno su uzbudljiva
rijetka svjedočanstva onih, koji su u psychomanteumu doživjeli trodimenzionalno
ukazanje, kad je lik iz ogledala naprosto išetao van i doimao se potpuno realnim
bićem iz našeg svijeta! Preminuli bi podijelio kakav savjet svom rođaku, izjavio
kako ga voli i živi u svijetu u kojem nema patnje i zatim bi naprosto iščezao.

118
Katkada, trodimenzionalna prikaza ne bi dopustila da je se dodiruje. Uvijek bi se
radilo o prividu gustoće ovozemaljskog tijela, odnosno likovi iz ogledala u svojoj
dvo- i trodimenzionalnoj varijanti nisu bili prozirni ili blješteći. Jesu li bili tvrdi na
dodir, ne može se reći sa sigurnošću, jer ih je malo tko dodirnuo, a ako bi to i
pokušao učiniti, oni bi istog trena nestali ili ga upozorili da to ne čini. S obzirom da
se nije radilo o ljudima koji su se za života bavili nekom od mističnih disciplina,
pomoću kojih je moguće steći izuzetne moći, oko toga radi li se o iluziji ljudskog
uma koji vidi samo projekciju iz vlastitih moždanih vijuga ili stvarnom kontaktu s
umrlima, ima dosta razmimoilaženja. Ako već dolaze s »one strane«, radi se o
nižim astralnim nivoima, tvrde upućeni.
Neki su gosti Moodyjeva improviziranog proročišta imali osjećaj da u
ogledalo ulaze oni, pa su svijet percipirali na paradoksalni način, kao da na njega
gledaju iz neke druge dimenzije.
Dr. Raymond Moody nagađa da su i neke poznate biblijske ličnosti, poput
Josipa, imale dar viđenja budućih događaja na bazi gledanja, u spomenutom
slučaju, u poliranu površinu srebrnog pehara. Tunguski šamani iz Sibira također
tvrde da mogu vidjeti duhove umrlih, ako dobro zavire u ogledalo, a slična je
praksa opisana i kod domorodaca s Madagaskara. Indijanci sjevernoameričkog
plemena Pawnee koristili su neobičnu varijantu iste tehnike. Kad bi u lovu ubili
jazavca, čuvali bi ga do noći, oderali, a krv iscijedili u osobitu zdjelicu. Posuda je
stavljena na mjesečevu svjetlost i djeca bi iz plemena tada promatrala svoj odraz u
krvi jazavca. Prema drevnom vjerovanju, ako bi se vidjeli kao sjedokosi starci, to
bi značilo da će živjeti dugo, dok su neke druge vizije značile smrt od bolesti ili
ruke neprijatelja.
Posudu s vodom za gledanje u budućnost i udaljena mjesta rabili su
stanovnici oko marokanskog grada Feza, ali i kineski taoistički vidovnjaci iz 18.
stoljeća. Istom se tehnikom služe šamani ekvatorijalne Afrike, a ogledalo, u
kombinaciji s dugim gladovanjem i izbijeljeiim kostima pokojnika, koristi u slične
svrhe pleme Nkomis s Cape Lopeza.
Pleme Bwiti iz Gabona predstavlja jedinstveni fenomen glede korištenja
ogledala kao sredstva kontaktiranja pokojnika. Naime, tamo je u uporabi
halucinogena droga iz korijena jednog grma, koji se zove Tabernanthe iboga.
Droga ibogain iz ovog afričkog grma djeluje na ljudsku psihu na vrlo neobičan
način, pa neki vjeruju da se pomoću nje može osloboditi gotovo svakog narkomana
od ovisnosti o teškim narkoticima, poput kokaina i heroina. Halucinacije traju oko
36 sati, u kojem se periodu ispred očiju čovjeka odvija čitav životni film, pa on
shvati pravu prirodu trauma, koje su ga opteretile do te mjere da se odao drogama.
Iboga, međutim, ima i jednu drugu svrhu. Član plemena, koji pod djelovanjem iste
pilji u ogledalo, može normalno komunicirati s bilo kojim preminulim
suplemenikom. No, u ovom slučaju pokojnik ne doiazi iz ogledala, već drogirani

119
ima osjećaj da mu se raspukla lubanja, kako bi mogao duhom putovati u područje
koje pripadnici Bwiti zajednice zovu »zemljom mrtvih«.
Aladinova svjetiljka, stare indijske mjedene uljanice i bakrene posude,
primjeri su iste osnovne ideje. U Kelta je poznat tzv. »druidski kotao«, a metoda je
obrađena i u umjetničkim djelima, poput Shakespearovog »Macbetha«, a osobito u
Goetheovom »Faustu«. Istim se stvarima intenzivno bavio i čuveni okultist iz 18,
stoljeća, poznat pod imenom grof Cagliostro. Ogledalo kao vrata među
dimenzijama proslavio je i legendarni engleski mistik, alkemičar i istraživač, dr.
John Dee. Njegove je usluge koristila i engleska kraljica, koja ga je štitila od
stalnih napada zavidnika. Dee je očito budućnost očitavao iz ogledala, kojih je
imao cijelu kolekciju, a posebno mjesto pripadalo je zrcalu od opsidijana, koje je
potjecalo još od Asteka. Za bića, koja je sretao na taj način, govorio je da su anđeli,
a zapisao je da su se neki od njih pojavljivali u trodimenzionalnoj formi i šetali
sobom razgovorajući s njim. Dee, koji je živio u 16. stoljeću, maštao je o
pomirenju protestantizma i katoličanstva, ali je konačno, nakon kraljičine smrti,
pod pritiscima dvorjana, otjeran i osramoćen. Dakako. bilo je i priča da je zapravo
bio kraljičin špijun, pa ga oni, koji su je naslijedili, nisu previše voljeli. Štoviše,
zbog svojih je ideja jednom odležao čitavih šest mjeseci u zatvoru. Umro je
razočaran i napušten od sviju, 1608. godine.
U magičnu moć ogledala vjerovali su mnogi, od mitskih likova do aktualnih
povijesnih ličnosti, poput Anatolea Francea i Abrahama Lincolna, koji je navodno
u ogledalu imao viziju, koju je njegova supruga objasnila kao proročanstvo da će u
svom drugom mandatu biti ubijen. Dr. Raymond Moody iskustva sa zurenjem u
glatke površine, posebice u naročito konstruirana zrcala, smatra dokazom
postojanja zagrobnog života i mogućnosti komunikacije sa stvarnostima koje su
paralelne ovoj našoj. Evidentno je da su gotovo svi značajniji jogiji svjesni
potencijala koji predstavlja koncentracija na glatke površine, ali nijedan ne
propušta upozoriti na opasnost od ovakve prakse. Dakako, ne obavlja li se ona pod
nadzorom nekoga tko je upoznat sa svim komplikacijama koje mogu nastupiti
uslijed nekontroliranog prodora u razine s kojima praktikant nema nikakva
prethodna iskustva. Ono što strši u priči o ukazanjima iz kopije starogrčkog
svetišta jest činjenica da su njegovi posjetioci znali kontaktirati bliske osobe koje
su umrle i tridesetak godina ranije. Naime, prema teoriji reinkarnacije, bilo bi za
očekivati da su se iste osobe u nekoj drugoj ličnosti ponovo inkarnirale na Zemlji,
premda treba napomenuti da nigdje nije pojašnjeno koliko netko može ostati u
»međuprostoru«, a i postoji zagonetna formulacija iz Upanišada prema kojoj
između dvije inkarnacije može proteći » tri dana ili 15 tisuća godina«!
»Ploče iz Chartresa« su geometrijski tikovi u dva reda, odozgo prema dolje
poredani u nizu: pravokutnik, kvadrat i kružnica. Redovi su međusobno paralelni,
uspravni, a likovi obojeni crveno i plavo. Pravokutnik i kružnica u lijevom redu

120
crvene su boje, a u desnom plave, dok je sa kvadratima obrnuto. Onaj u lijevom
redu je plave, a u desnom crvene boje2. Površine su svih likova jednake, a imaju
sasvim određeni odnos prema tlocrtima nekih francuskih gotičkih katedrala. Te su
površine matematički definirane brojem 21, što, po svemu sudeći, ima nekakvo, do
sada nedovoljno razjašnjeno značenje.
Vezom likova koji se pojavljuju u tlocrtima katedrala i kršćanske mistike
bavili su se autori poput, recimo, Charpentiera i Fulcanellija. Sve bi valjda ostalo
na teoriji i mašti pojedinaca da Pierre Derlon 1978. godine ne odaje tajnu, prema
kojoj ove ploče zapravo služe za osobit tip meditacije, koji u raznim aspektima
podsjeća na tehnike buđenja kundalini u indijskoj jogi.
Derlona je kao dijete posvojio poglavar francuskog ciganskog plemena
Caideroche. Nekolicina pripadnika redovito je prakticirala neku vrstu meditacije, a
mjesta gdje se to obavljalo zvali su »vrtovi inicijacije«. Praktikant bi sjedio
prekriženih nogu i nepomičan pogledom promatrao dva reda paralelnih likova,
polegnutih na zemlji. Mogli su biti od raznih materijala. Bilo je samo važno da se
poštuju neki odnosi u dimenzijama i koriste osobite boje, plava i crvena.
Zanimljivo je ime koje Derlon daje likovima - ploče iz Chartresa (jedna od
najljepših francuskih gotičkih katedrala). Navodno su upravo Cigani bili ti kojima
je na čuvanje povjerena tajna katedrale, koja se zapravo odnosi na metodologiju
duhovnog razvoja, koju je u vremenima kad je razvijana, bilo opasno
propovijedati. Derlon je uvjeren da su Cigani tako kroz stoljeća očuvali jednu od
ključnih tajni kršćanske mistike, a i sam se tom meditacijom bavio. Trebalo mu je
14 godina redovite prakse, u koju ga je uputio njegov usvojitelj, a da bi shvatio
kuda ona vodi. A vodi viđenju ovog svijeta kakav on zaista jest, ali ne samo
svijeta, već i vlastite svijesti i njena izvora.
____________
2
Pogled se usmjeri tako da se oblici preklope i postanu ljubičasti (plavo/crveno) i tada se vidi
samo jedan stupac...

121
 George Pennington, istraživač koji se godinama bavi misterijem ploča iz
Chartresa, smatra da praktikant koji zuri u likove ne može imati neugodne i
nerješive mentalne probleme. Nakon nekog vremena, ugledamo i srednji niz
likova, kojeg na slici nema, već je iz optičkih razloga kreacija našeg uma. Taj niz
mijenja boje, od sive do plave i crvene. Kako mi je rekao Pennington, ovisno o
tome koja je moždana hemisfera tog trenutka dominantna. To bi značilo da siva
boja, koja nastaje preklapanjem plave i crvene, znači ujednačeno funkcioniranje
moždanih polovica. Neki misle da to znači ostvarenje savršenog balansa u
aktivnosti dviju moždanih hemisfera, optimalno stanje mozga, kad se integriraju
racionalni i intuitivni aspekti našeg mišljenja.
O značenju likova s podova katedrala pisao je pred mnogo godina i jedan
drugi Francuz, Robert Boron, no sve je ostalo zavijeno velom tajne. On je,
upozoravajući na vezu između biblijskih ličnosti i učenja i tajni katedrala u
Chartresu, Reimsu, Amiensu i drugim gradovima, otvorio prostor za maštovite
špekulacije o tome kako je riječ o - tajni svetog Graala! Upotrijebljeni geometrijski
likovi, koji su danas u katedralama katkada prekriveni dekorativnim elementima,
imaju određenu simboliku. Onaj koji je u tlocrtu najbliže crkvenu oltaru jest
pravokutnik, koji simbolizira stol za kojim je Isus sjedio za vrijeme posljednje
večere. Tada je sveti Graal bio na istom stolu, dakle postojao je i znalo se gdje je.
Općenito se nagađa da je pehar nakon toga došao u ruke Josipa iz Arimateje, koji
ga je držao na stolu kvadratna oblika, ali se već tada uglavnom nije znalo gdje je,
pa je kvadrat još udaljeniji od oltara. Na kraju dolazi krug, koji je najdalje od oltara
i najbliži ulazu u crkvu. Radi se o okruglom stolu vitezova kralja Arthura, a tada se
više ne zna gdje se sveta posuda nalazi i vitezovi kreću u potragu za njom. Tu i
nastaje dilema, radi li se o stvarnom predmetu ili nečemu što trebamo tražiti u sebi.
Kako kaže Pennington, Josip iz Arimateje igrao je važniju ulogu no što to
saznajemo sa stranica Biblije. Njemu se, navodno, dok se nalazio u tamnici, ukazao
Isus Krist i kao izlaz iz očajne situacije pokazao ono što su kasnije s pokoljenja na
pokoljenje prenosili kršćanski mistici. Da bi, kad su to teška vremena zahtijevala,
čitavo to znanje ugradili u građevine, koje će odolijevati vremenu. Da se osiguraju,
znanje su prenijeli i na odabrane pripadnike ciganskih plemena, koja su bila u
stalnom pokretu, pa nije postojala opasnost da dođe do njihova potpunog zatiranja,
a tako i zaboravljanja nečega što je Otkupitelj darovao čovječanstvu.
Likovi su vrlo sofisticirani, plava i crvena boja su sa dva kraja spektra i tako
mogu simbolizirati principe shive i shakri, a preklapanje nizova u meditaciji
njihovo stapanje. Valne dužine navedenih boja su 460 nm i 690 nm, njihov je
matematički odnos, dakle, 2 : 3, a to ima veze s kvintom u glazbi. Alkemičari
spominju »crvenog lava« i »srebrnoplavog zmaja«, a u novije vrijeme belgijski
slikar Rene Magritte igrom slučaja slika slike koje možemo shvatiti, ako osobitim
gledanjem, poput onoga kod meditacije na ploče iz Chartresa, preklopimo njihove

122
dijelove. I vizualizacija energije, koja teče idom i pingalom, u nekim je joga
vježbama vezana uz crveno i plavo svjetlo, dok je to za centralni kanal
mliječnobijela svjetlost, koja pak podsjeća na sivu boju srednjeg niza, kojeg
vidimo za vrijeme meditacije na ploće iz Chartresa.
Ono što daje veličinu ovoj metodi jest činjenica da se radi o jedinstvenom
učenju u zapadnoj hemisferi koje, kad ga sprovedemo u praksi, daje sva ona
iskustva opisana u Upanishadama, Bhagavad Giti i Patanjalijevim Joga Sutrama.
Stanja bez misli, odnosno potpuno umirenje aktivnosti uma, »svjedočenje« o
događajima u vlastitoj psihi, određena paranormalna iskustva i osjećaj blaženstva
su doživljaji koji su dio razvojnog procesa i u istočnjačkim tradicijama, kao i kod
primjene ove europske, kršćanske metode. Već početnik, nakon otprilike jednog
sata intenzivnog gledanja ploča, jer to ne smije biti usmjeren pogled i čvrsta
koncentracija koja zahtijeva napor, može imati razna iskustva. Neki se ljudi nakon
dugo vremena počinju smijati od srca i naprosto ne mogu prestati, drugi imaju
zanimljive mistične doživljaje i uvide, treći osjećaju olakšanje i oslobađanje od
pritisaka. Važno je da taj pogled ne bude usredotočen na jednu točku, već treba biti
takav da s rubom očiju registriramo sve u vidnom polju, dok nam je pažnja uvijek
na tom srednjem dijelu, gdje vidimo treći niz likova. Taj niz treba poslužiti kao
neka vrsta sidra, koje nas čvrsto veže uz ovu razinu realnosti, dok simultano
percipiramo i one druge. George Pennington kaže da je istovremeno iskusio 32
takve »druge« realnosti, no ne može običnim rječnikom dočarati o kakvim je
paralelnim stvarnostima riječ. U svakom slučaju, on je uvjeren da između
postignuća pločama iz Chartresa i raznih joga tehnika u osnovi nema razlike. Moja
iskustva su slična. Da bi čovjek postigao stanje u kojem slobodni tijek misli
promatra pažnjom zakovanom na nizove ploča iz Chanresa, potrebno je stanovito
vrijeme. Trenuci koncentracije i neobična blaženstva javljaju se spontano, a svaki
napor da se oni produlje ili intenziviraju, završava njihovim nestajanjem. Ploče su
guru, one same vode praktikanta, za kojeg važi samo jedna uputa: nenaporno
držanje pažnje na nizovima likova koji će, bude li čovjek dovoljno uporan,
postupno razotkriti svoju tajnu. Ono što kod ove metode impresionira najviše, jest
to da već nakon nekoliko seansi sa tablama iz Chartresa čovjek ima izuzetna
iskustva, za koja u jogi treba katkada čekati mjesecima.
Na kraju, ostaje mala dilema oko toga kako su baš Cigani odabrani za
prenošenje drevnih kršćanskih tajni. Naime, zna se da su ciganska plemena u
Europu dospjela iz Indije, točnije, iz Rajasthana, kraja u kojem su živjeli brojni
kundalini jogiji. Nije isključeno da su tehniku, koja je kasnije navodno zabilježena
u arhitekturi katedrala, donijeli sa sobom.

123
 BRIJEG SVJETLOSTI

Pretpostavka da smo individua je

naše najveće ograničenje.

Pir Vilayat Khan

Noć je i konačno sam u Delhiju. Taksist me na lošem engleskom pita kuda

idemo. Trljam oči i razmišljam kuda prvo. Nezgodno je da ovako kasno upadam u
ašram Radhasoami, odnosno Sant Mat misije, koja mi je cilj. Odlučujem se za
hotel »Imperial« u centru grada, odakle ću se telefonom najaviti u ašram. Šofer
klima glavom i u tišini se vozimo rasvjetljenim širokim ulicama s bezbrojnim
kružnim kretanjima. Prolazimo kraj otmjenih hotela i uz potleušice prosjaka
nagnute na visoke zidove, koji opasuju kuće onih bogatijih. U centru sam, na
Janpathu. Na ulazu u »imperial« visoki, brkati portir odjeven u uniformu, koja me
podsjeća na stare britanske. Salutira mi. Miris predvorja pokreće asocijacije na
stare dane, kad sam ovamo dolazio natovaren kamerama. Nije pametno, ali prije
spavanja moram popiti kapučino u hotelskom restoranu. Šef sale me se sjeća i
ljubazno pita kako stvari stoje u mojoj zemlji. Konačno odlazim u sobu, uranjam u
toliko željenu vodu i liježem u krevet, u društvu misli o mom susjedu iz zrakoplova
i neobičnoj priči o tradiciji s čijim ću se spiritualnim liderom sresti već možda
sutra. Jaimal Baba Singh, jedan od najvećih majstora u povijesti Sant Mata, rekao
je: »Nećemo ovdje živjeti vječno. Duljina našeg života je određena u sekundu, kao
i broj naših dahova. Odmaknite svoj um od svjetovnih želja i okrenite pažnju
prema Shabdu (»Unutarnjem Zvuku«)...« S tim mislima tonem u san.
Budim se, ali ne znam koliko je sati, jer su preko prozora navučene teške,
tamne zavjese, koje štite od indijske vrućine. Ne mogu se odlučiti što prvo: jutarnja
kava u restoranu ili telefonski poziv u Kirpal Ashram, aktualno sjedište Sant Mat
tradicije, u kojem živi čovjek kojeg želim sresti - Sant Darshan Singh. Odlučujem
se za ovo drugo, jer me hvata neka nervoza, kao prije utrke. S obzirom kolike sam
gurue sreo, ne bi smjela. S druge strane se javlja ljubazni glas, koji već zna tko
sam. »Šaljemo auto po vas za jedan sat«, govori mi gospodin Sethi, s kojim ću se
kasnije sprijateljiti i od njega mnogo naučiti o ovoj školi joge. Zahvaljujem se i
ubrzano pakiram stvari. Kava je razočaranje, i ne znaju što je to espresso, pa
ponovo naručujem kapučino, koji ovdje spremaju odlično, a najbolji je na
svadbama gdje su me, kao stranca, često pozivali. Indijci koji su bogatiji vole na

124
svojim vjenčanjima vidjeti i strance, jer, kako mi se čini, to im godi zbog
društvenog prestiža. Tako sam gostovao na desetak svadbi ljudi, koje sam tada
vidio prvi i zadnji put u životu.

Sant Darshan Singh

Kirpal Ashram je smješten uz kanal, u delhijskom predgrađu Vijay Nagar.

Male su ulice oko ograđenog kompleksa zgrada nepopločene i danonoćno pune
ljudi. Mini trgovine bez prednjeg zida rade praktično nonstop, a svako malo iza
nekog ugla naleti kakva krava, za koju nije jasno ima li vlasnika. Krave su ovdje
mršave i hrane se svim i svačim. Jednu sam vidio kako jede novine i nije mi bilo
jasno kako može probaviti nešto takvo. Ašram ima dva ulaza, s po tri čuvara na
svakome. S druge se strane nalazila zgrada za goste, trokatnica sa skromnim
sobama betonirana poda i kupaonica s tušem i zahodskom školjkom. Na zidovima
slike bradatih Sikha, majstora Surat Shabd joge. Moj domaćin vidi da sam umoran
i nudi mi da popijem čaj u zajedničkoj kuhinji u prizemlju ili prilegnem u sobi.
Gospodin Sethi ima sedamdesetak godina, vrlo je vitalan i sa suprugom živi unutar
ašrama. Ima četvero djece, za koje se može reći da su uspjeli u životu. Dvoje živi u
SAD. Zvučalo mi je tako neobično kad je, dok smo pili čaj, rekao: »... Moj život

125
ima samo jedan smisao. Hvala Bogu, zdrav sam, ali jedva čekam da se pridružim
svom majstoru u višim regijama. On će doći iznutra i kad ga ugledam okom duše
znat ću da je vrijeme za odlazak...«

Sant Kirpal Singh

To me podsjetilo na prethodnog majstora Sant Mara, Sant Kirpal Singha,

koji je umro u 80-toj godini života, još 1974. godine. Njegova je supruga umirala
od teške bolesti, čini mi se da je u pitanju bio rak grla, pa su svi znali da se trenutak
njena odlaska približava. Na dan kad je umrla, veliki se majstor Kirpal nagnuo nad
nju i pitao je: »... Vidiš li me iznutra?« Umiruća je žena zatvorila oći i kimnula
glavom. Kirpal Singh je šutke otišao u drugu sobu i nekoliko minuta kasnije
njegova je životna suputnica izdahnula. Prema Sant Matu, po dušu čovjeka koji

126
umire dolazi svjetleće tijelo majstora tradicije, koji ga je inicirao u tehniku Surat
Shabd joge. Majstor dolazi iznutra i vodi čovjeka u unutarnje, više svjetove, na
nivo koji je svojim životom i duhovnim postignućima zavrijedio. No, cilj je Surat
Shabd joge - umrijeti za života. Ili, drugim riječima, putovati sviješću na »drugu
stranu« i vratiti se u ovozemaljsko tijelo. »Umirati svakodnevno« ovdje ima
specifično značenje. Radi se o iskustvu u meditaciji, koje je svoju snažnu potvrdu
našlo u svjedočanstvima osoba koje su preživjele kliničku smrt i zavirile na »drugu
stranu« silom prilika.
Prije no što sam prilegao u hlad sobe, da se konačno naspavam, kroz glavu
mi je prošlo objašnjenje iz jedne od brojnih knjiga o Surat Shabd jogi: »... Dok se
svi sustavi joge bave podizanjem kundalini shakti do sahasrar ćakre i kao takvi
barataju motornim silama u tijelu, Surat Shabd joga barata senzornim silama i ima
za cilj napuštanje tijela i putovanje sviješću u regije koje se u spiritualnoj
hijerarhiji nalaze iznad najviše ćakre. Klasična joga ne može dovesti do najviše
razine unutarnjih svjetova, pravog doma duše i mjesta vječnosti, koji se u Sant
Matu naziva Sach Khand..«
Zaspao sam tvrdim snom i probudio se tek u kasnijim popodnevnim satima.
Izašao sam na otvoreni hodnik ispred sobe i osjetio da je vrućina popustila. Puhao
je ugodan, topao vjetar, što me je u sjećanju odvelo do još jednog jogija, koji je na
mene ostavio jak dojam. Bilo je to mnogo južnije, u predgrađu Bangalorea, u
kojem je živio vjerojatno najpoznatiji tapas jogi Indije - Shivabalayogi. Kasnije
čuveni jogi. rodio se u malom selu Adivarapupeta, država Andra Pradesh, u
siromašnoj porodici, pa je kao dječak od 13 godina prodavao beedi (jeftine indijske
cigarete smotane od lista duhana i povezane koncem) u lokalnom kiosku. Kad mu
je bilo četrnaest godina, dogodilo se nešto neobično. Pred dječaka je pao kokosov
orah i on je imao čudnu viziju svjetlosti, koja ga je inspirirala toliko da je odlučio
sjesti u meditaciju i ne odustati do pune samospoznaje. U početku je tako sjedio
ispod drva na obližnjem brijegu i meditirao satima, bez obzira na kišu, prašinu i
vrućinu. No, djeca su iz sela dolazila do drva i mazala ga blatom. Nije reagirao, ali
je netko zaključio da se radi o osobitoj ličnosti i pronašao skromno mjesto, gdje je
nastavio meditirati praktično neprekidno. Jeo je samo malo mlijeka i riže, oko pola
noći, kad bi otišao do obližnje vodene površine i okupao se. Povećavao je broj sati
meditacije, do 23 dnevno, i to je tako trajalo ukupno 12 godina.
Kako mi je rekao Shivabalayogi, tada mu se ukazao sam Shankara, Bog, i
rekao da prestane s trapljenjem. Posljedice za djelo jogija bile su drastične. Prsti na
rukama, koje je godinama držao u istom položaju, zakržljali su tako da ih zapravo
nije mogao micati, a noge su mu stradale da se jedva kretao uz pomoć svog
prevoditelja, koji je prevodio njegove razgovore sa strancima s jezika telugu na
engleski. U intenzivnom trapijenju nije ga spriječio ni ujed kobre, od čega mu je
poplavila cijela noga. S meditacijom nije prekidao, niti zatražio medicinsku

127
pomoć. Tragovi gmazovih zubi još su se uvijek jasno vidjeli na tabanu neobičnog
jogija.
Objasnio mi je da se cijela tehnika kojom se služio svodila na koncentraciju
na ekran između očiju. Što god da se tamo pojavljuje treba ignorirati i nastaviti s
koncentracijom na sam ekran. Kad se čovjek može savršeno koncentrirati na objekt
koncentracije, u ovom slučaju na taj prazni ekran koji vidimo medu očima kad ih
zatvorimo, na 12 sekundi, to se stanje zove dharana. Kad jogi ojača svoju
koncentraciju tako da ona potraje 12 puta 12, odnosno 144 sekunde ili 2 minute i
24 sekunde, to se postignuće zove dhyana. Konačno, kad je pozornost neprekidno
sažeta na jednom objektu 12 puta 12 puta 12 sekundi, dakle 1728 sekundi, odnosno
28 minuta i 48 sekundi, to se stanje naziva samadhi. Kao što sam ranije naveo,
postoje suptilne razlike u različitim stupnjevima samadhija, no načelno je razvoj
jogija prema savršenom stanju opisan ovdje navedenim stupnjevima. Kad se sva
navedena stanja primijene na neki objekt. postiže se stanje samjame. Oblik stvari
nestaje, a ostaje samo njihovo značenje. Stanje samjame preduvjet je postizanja
siddhija, moći o kojima smo toliko govorili.
Jednom sam u meditaciji doživio stanje dharane, a iskustva su mi se
poklapala s onima koje mi je u svojim pismima sa Sri Lanke opisao naš profesor
Čedomil Veljačić, budistički monah Theravada škole, duhovnog imena Bhikkhu
Nanajivako. To produljeno sažimanje pozornosti kratkotrajni je osjećaj stapanja s
onim što se nalazilo pred zatvorenim očima, uz pojavljivanje neobičnih bljeskova
svjetlosti. Imao sam dojam da je stapanje s tim mrakom na ekranu izmedu očiju
prethodilo stanju koncentracije u kojem se zapravo javila ta svjedost, koje čovjek
postaje svjestan tek kad iz tog stanja izađe. Posljedica dharane jest i anandam,
osjećaj duboke opuštenosti i blaženstva, koji traje preko cijelog dana. i to je jedan
od kriterija po kojem možete znati da ste uopće nešto takvo iskusili.
Dakako, u to da je Shivabalayogi dosegao najviši stupanj razvoja u njegovu
se ašramu uopće nije sumnjalo. On bi cijele dane provodio u meditaciji, a svaku se
večer u velikoj dvorani ašrama odvijala neobična predstava. Točno u 19 sati počelo
bi pjevanje bhajana, jogi bi se pojavio iz svojih odaja i sjeo na naročito postolje
prekriveno tigrovim kožama. Zažmirio bi, a svjetlo je u dvorani smanjeno. Kao da
su nekakvi valovi dolazili od baze njegove kičme prema gore, on bi se tu i tamo
stresao. Nakon nekog vremena, postao sam svjedok nečega što su ovdje zvali
bhava. Bila je to moć jogija nad onima koji su se nalazili u dvorani, koja se
manifestirala tako da ih je bez ikakve vidljive komunikacije stavljao u trans. U tom
su transu »postajali« indijska božanstva u liku životinja, pa ste mogli vidjeti ženu
koja je polako puzala četveronoške, vjerujući da je slon, valjda bog Ganesha. Bio
je tu čovjek koji se »pretvorio« u majmuna i skakutao okolo kao da je doista ta
životinja. Možda se zapravo radilo o bogu-majmunu Hanumanu.

128
 Kad je riječ o životinjama-božanstvima, zanimljivo je da Carl Gustav Jung
postavlja tezu da, kako sve dublje poniremo u nesvjesno, srećemo razna takva bića
iz mitologija, ali ne samo njih, već i druge bogove i božanstva. Na vrlo dubokim
razinama nesvjesnog, manifestiraju se unutrašnje Sunce i Mjesec. Premda se Jung
za života nerado izjašnjavao o eventualnim mističnim implikacijama svojih teorija,
teško se oteti dojmu da se zapravo radi o univerzalnim iskustvima, koja su u svakoj
tradiciji opisana drugačijim terminima. Jung je onome što se često smatra
praznovjerjem dao smisao i sva mitološka bića pokazao dijelovima kolektivnog
nesvjesnog.
Bilo je i drugih scena, kad su se neki grčili po podu, radili grimase i ispuštali
razne zvukove. Seansa je trajala jedan sat i prema kraju se intenzivirala sve
snažnijim bubnjanjem ritualnog bubnja, koji je udarao čovjek specijaliziran za
ovakve situacije. Odmah po prekidu glazbe, ljudima u transu su pristupali jogijevi
pomoćnici i vraćali ih u normalno stanje, utiskujući im na čela bijeli »vibhuti«,
prah koji je prethodno blagoslovio Shivabalayogi. Nekima je trebalo i dvadesetak
minuta da dođu k sebi. Primjetio sam da su svi bili Indijci. Dakle, faktor
vjerovanja, pomislio sam. To sam kasnije i rekao jogiju, koji me samo čudno
pogledao i rekao mi da dođem sutradan, u isto vrijeme.
Nisam odolio znatiželji i pojavio sam se i drugog dana. Ovaj mi je put rekao
da sjednem u mrak na suprotnom kraju dvorane i zatvorim oči. Tada ću barem
djelomično vidjeti o čemu se radi. Učinio sam ono što je tražio, a prije toga sam
uočio da je ovaj put došla grupa Talijana, jedan japanski par i dva Amerikanca.
Ritual je počeo. Sve me žuljalo i naslonio sam se na hladni zid dvorane. Nije mi
bilo ugodno, zbog buke koju su proizvodili indijski instrumenti. Odlučio sam
uporno žmiriti, upravo kako me je uputio jogi. Nakon nekih desetak minuta,
primijetio sam svjetlosnu kuglu kako se polako približava mjestu između mojih
zatvorenih očiju. Bila je nekako plavkasta, nejasnih rubova, a njena se svjetlost
diskretno pojačavala. Jasno se sjećam kako sam u tom trenutku pomislio; »Mora da
mi netko svjetli u oči sa svjetiljkom, to je opet nekakav indijski štos.« Otvorio sam
jedno oko, duboko uvjeren da ću vidjeti nekoga kako stoji iznad mene, sa
svjetiljkom uperenom u moje oči. Nije bilo nikoga. Okruživao me mrak, jer su ono
malo svjetla u dvorani zastrli oni koji su skakali ispred mene. Zatvorio sam oči i
vratio se svojoj kugli, koja je mirno čučala u mom »trećem oku«. Nisam osjećao
ništa posebno, osim možda neku lakoću, kad sam poželio koncentrirati se na tu
svjetlost. Kopkalo me što se događa sa zapadnjacima, pa sam se pridigao i preko
glava Indijaca u transu promatrao što rade. Talijani su izgledali mesmerizirano.
Jedan od njih, zvao se, kako sam kasnije saznao, Danielle i došao iz Venecije,
odjednom je počeo plakati, da bi taj plač prešao u histerično urlanje. Ostali su
plakali, ali su bili mirni. Amerikance nisam uspio primijetiti. Možda su se
prestrašili i zbrisali. Japanski je par sjedio u jednom kutu, prekriženih nogu i u

129
meditaciji. Lica su im izgledala kao maske. Po završetku seanse, u kojoj je jogi
odlučio demonstrirati bhavu malo oštrije, pozvani smo u njegovu sobicu
neposredno do dvorane. Ovdje su nas počastili kolačima, dok je Danielle i dalje
tulio u kutu. Netko je namignuo na njega, a jogi je odmahnuo rukom i rekao:
»Pustite ga...« Osjećao sam se vrlo ugodno i relaksirano. Pridružio nam se i jedan
Amerikanac, koji je ovdje boravio već šest mjeseci, kao jedini zapadnjak koji je
boravio unutar zidina ašrama. Bio je to pedesetogodišnjak, koji je došao iz
Minnesote. Rekao mi je da meditira šest sati dnevno. Pitao sam ga za iskustva koja
ima. Odgovorio mi je: »Život ovdje nije lak. Kad meditiram i misli mi odlutaju, na
unutarnjem mi se ekranu ukaže Shivabalayogi i nešto mi pokaže gestikulacijom.
Koji put nešto i kaže...« Ali, na kojem jeziku - podbadao sam ga kad ne govori
engleski, a ti ne znaš telugu? Moja ga se primjedba uopće nije dojmila. Dodao je:
»Hmmm. Dobro pitanje. Ja to doživljavam kao da mi je govorio na engleskom
jeziku i katkada mi se čini da to u glavi i čujem. Međutim, kad je nešto na nivou
misli, jezik ne igra ulogu. Ako ti i ja sada promatramo cvijet, ime se za njega u
našim jezicima razlikuje, ali ćemo obojica pomisliti isto. Obojica ćemo znati da je
to cvijet i ako neko onome drugome prenese mislima to svoje znanje da se radi o
cvijetu, on će to primiti i znati o čemu se radi... Mislim da na istom principu
funkcionira jogi, koji svoje savjete prenosi mislima...«
Zanimljivo je da je Shivabalayogija, još kao mladića koji je provodio svoj
čuveni tapas, posjetio ne manje slavni Tapasviji Maharaj, kojeg sam spomenuo
ranije, kao jednog od rijetkih za koje je dokazano da je živio vrlo, vrlo dugo.
Shivabalayogi ga, ustvari, nikada nije sreo, jer je u vrijeme njegova posjeta bio u
dubokom samadhiju. Tapasviji Maharaj je u mladiću, kako kažu oni koji su se tada
nalazili u blizini jogija, prepoznao reinkarnaciju svog učitelja iz prethodnog života!
Naravno, ja sam pitao Shivabalayogija za to, no on mi nije odgovorio ništa
konkretno. Zatim sam pokušao saznati zna li nešto o tome kako je Tapasviji
doživio tako duboku starost i može li to od njega nekako saznati. Objasnio mi je da
za to treba prije svega ovladati savršeno koncentracijom, ostati meditirati u
potpunom mraku dulje vrijeme i koristiti osobite mantre, koje jogi daje učeniku »...
tek kad on započne s procesom i za to dođe vrijeme...« Rekao je da umrlog gurua
koji je znao tajnu produljenja života može kontaktirati u »Brahminu svijetu...« ili
»... svjetovima Brahme...«.
S obzirom da je bio gotovo nepokretan i teško putovao, pitao sam ga kako
može nadzirati razvoj svojih učenika koji žive daleko, čak na drugim kontinentima.
»Jogi može imati milijun astralnih tijela i njima putovati kamo želi. Kad ga netko
zatreba, od njegovih učenika dakako, on će biti tamo. Dovoljno je da učenik na
njega pomisli i njegovo će astralno tijelo biti tamo, gotovo trenutno«, rekao je.
Inzistirao sam na tome da je nemoguće da jedan čovjek istovremeno komunicira s
više ljudi i u više svojih astralnih tijela. Objasnio mi je da onaj koji nije postigao to

130
više stanje svijesti, kad može imati neograničeni broj astralnih tijela, ne može
shvatiti kako to izgleda i što je sve tada moguće. A moguće je sve o čemu je on
govorio.
Shivabalayogi je bio jedini jogi kojega sam sreo, a da je o sebi uvijek
govorio u trećem licu. Iz praktičnih razloga, ja ovdje njegove odgovore i izjave
navodim u prvom licu jednine. On je običavao svaki odgovor započinjati sa
»...Swami kaže...«. Pretpostavljam da je time htio naglasiti odvojenost stvarnog
Sebe od tijela u kojem je boravio. Smatrao je da su danas doista prosvijetljeni jogiji
i mistici rijetkost. Formulirao je to u izjavi: »Danas ima mnogo spiritualnih lidera,
ali oni nisu jogiji, nisu duhovni majstori...«
Kad je bila riječ o kundalini shakti, ćakrama i bilo kakvim teorijama
vezanim uz stupnjeve razvoja u jogi, Shivabalayogi je odbijao svaku diskusiju.
Kad je učenik sazrio, onaj koji mu treba pokazati put pojavit će se spontano.
Trčanjem za guruima i poguravanjem vlastite evolucije ne može se učiniti mnogo.
Bio je jasan u svojim uputama aspirantima; »Samo vam jednom dajem upute što
trebate raditi. Koncentrirajte se na ekran između obrva, na ono što zovete »trećim
okom« i ignorirajte sve fenomene koji će se pojaviti. Ne morate ništa znati o jogi,
ćakrama, kundalini... Kad dođete do jedne točke i trebate pomoć, ja ću biti tamo i
uputiti vas. Sve je vrlo jednostavno, samo slijedite ove vrlo jasne upute...«
Za svoga boravka u Americi, Shivabalavogi nije izazvao neki osobit interes,
najvjerojatnije zato što nije poznavao engleski jezik, a i nije bilo lako odgovarati na
sva ona tipična zapadnjačka pitanja, na koja nije bio naviknut, jer je imao samo
pokojeg sljedbenika izvan Indije. Njegovi odgovori na upite zapadnjaka često su
nerazumljivi i on uglavnom ponavlja da je tajna u upornom vježbanju. Počinje se s
jednim satom ujutro i navečer, a penje do ukupno deset sati na dan. Njegova joga
nije bila sredstvo za terapiju žrtava modeme civilizacije, već spiritualni razvoj, koji
je bio iznad svega, čak iznad vlastitog preživljavanja. Rekreativci koji su se
skupljali oko njega brzo bi otpadali.
Kad sam bio kod njega, a bilo je to više puta, pa mi se čini da, kad sad o
tome govorim, mislim na 1990. ili 1991. godinu, upitao sam ga za dolazak Mesije
koji je najavljen i u indijskim Vedama, Neki vjeruju da je to Sai Baba, a ime koje
se spominje, kad se na tu ličnost misli, jest Kalki. Po nekima Kalki Avatar,
odnosno Avatar tamnog doba. Kali Yuge. Tada mi je Shivabalayogi rekao da »... je
Kalki već rođen, u Indiji, a sada je star sedam godina. Gdje se nalazi, jedna je od
najvećih tajni, jer bi mu život mogao biti ugrožen. Dužnost svih jogija je da štite
Kalki Avatara, koji će svoju misiju objaviti još ovoj generaciji ljudi na Zemlji...«
Tako je govorio Shivabalayogi, koji će se nakon svoje smrti, navodno, i sam javiti
kroz sedmogodišnju djevojčicu iz Delhija, nekoliko godina kasnije. Poruka koju je
prenio preko djeteta, ako čitavu stvar možemo uzeti kao nešto što je moguće,
odnosila se na razloge njegova napuštanja fizičkog tijela. »... Moje me je

131
nepokretno tijelo sprječavalo u obavljanju misije koju sam morao izvršiti, pa sam
ga odlučio napustiti i vratiti se u novome...« - poruka je jogija s one strane groba.
Shivabalayogi je umro u bolnici u Kakinadi, 1995- godine. Bio je u kasnim
pedesetima, a prvo su nastupile komplikacije s bubrezima. Zatim su počeli
problemi sa srcem. Koji dan prije smrti, kako se čini iz svjedočanstava onih koji su
ostali s njime do kraja, primijetio je da mu se kundalini shakti penje po kičmi
prema gore, brzinom od otprilike jedan centimetar na sat. Jesu li to bili znaci da se
smrt približava? Tko zna. Umro je u ranim popodnevnim satima, dok je kraj
njegova kreveta u bolnici sjedio jedan od njegovih učenika. Kad ga je nešto pitao,
Shivabalayogi je podigao ruku u zrak i prekinuo ga. Slijedećeg je trenutka bio
mrtav.
Shivabalayogi je po mnogo čemu bio zanimljiva ličnost. Ekstremni asket, on
je vjerovao da je Krist bio jogi koji je boravio u Indiji i tamo prošao tapas,
trapljenje u trajanju od 12 godina. Shivabalayogi je jednom rekao da je »kralj
spalio zapise koji su govorili o Kristovim duhovnim iskustvima...« To se odvijalo
na Himalaji, a tvrdio je da su svi religijski lideri od većeg značenja ubijeni. Tako je
Isus razapet na križ, Buddha otrovan, navodno gljivom koja se zove »svinjska
nožica«, a Muhamedu su smrskali lubanju. To su, dakako, bile slobodne
interpretacije jogija koji nije bio školovan poput, recimo, dr. Goela i nije mogao
davati složena teoretska tumačenja odnosa medu religijama. Ozbiljniji učenici koje
je imao, posvetili su se potpuno meditaciji, na raznim mjestima u Andra Pradeshu,
i nikada nisu bili na raspolaganju znatiželjnicima i onima koji nisu vjerovali da je
duhovni put jedino što u ovom životu ima nekakvog smisla. Davao je zanimljive
izjave o tome što bi se dogodilo da dođe do potpunog uništenja planetarnog života,
uslijed nuklearnog rata. Planetu bi nastanila druga bića iz svemira, prije ili kasnije.
No, do toga ne smije doći, rekao je.
Bio je od onih jogija koji nisu imali gurua i oslanjali su se na vlastitu
intuiciju. Nepokolebljivo je radio svoj tapas dvanaest godina, a vođen je bio
isključivo iznutra, o detaljima čega zapravo nikada nije htio pričati. Spomenuo bi
da je moguće iznutra sresti svakog od velikih proroka, bez obzira kojoj religiji
pripadali, a jednoj je ženi, na upit vrijedi li to i za Isusa Krista, odgovorio;
»Vježbajte onako kako vam kažem, budite uporni i prije ili kasnije srest ćete
iznutra onoga koga želite. Ako je to Krist, bit će to susret s njim...« Ne samo da si
nije razbijao glavu o tome koja je religija ispravnija i bolja, već o njima nije mnogo
ni znao. Za njega je put bio jedan. Bez obzira na to što se događalo, jedino što je
bilo bitno jest čvrsto ostati na tom putu. Kad sam ga pitao za mantre, rekao je:
»Radi što ti kažem. Ako će ti biti potrebna, mantra će sama doći...«
Kad sam pokušao saznati nešto više o eventualnom nasljedniku
Shivabalayogija, kojeg sam se nadao pronaći medu onima koje je uveo u svoju
metodu meditacije pred mnogo godina i koji su još uvijek živjeli kao pustinjaci u

132
državi Andhra Pradesn, nisam uspio. Teško je vjerovati da ima mnogo ljudi koji
mogu slijediti rutinu jednog Shivabalavogija, a oni koji to mogu zacijelo ne trebaju
publiku.
Inače, kako smo vidjeli, u Andhra Pradeshu živi Sai Baba, ali on nije jedini u
tom dijelu Indije koji je demonstrirao neobične moći. Tu, u blizini njega, živio je
Premananda Swami, došljak sa Sri Lanke, koji je u svojoj zemlji od ranije poznat
po moćima materijalizacije (imao sam u rukama figuricu zlatne boje, visine cca tri
cm, koju je Premananda Swami materijalizirao jednom Francuzu) i raznim drugim
čudima koja je izvodio. Utemeljio je ašram u koji su često svraćali i Sai Babini
sljedbenici, kojima bi materijalizirao razne predmete i pokušao ih privući svojim
učenjima. Izgledom frapantno podsjeća na Sai Babu, osobito bujnom kosom, ali je
mnogo mlađi, u ranim četrdesetima. Ovamo je, koliko sam shvatio, stigao 1984.
godine, ali je uvijek ostajao u sjeni proroka iz Puttaparrhija. Jedan mi je Australac,
koji je boravio u ašramu Premanande Swamija, pričao kako se zapanjio kad mu je
isti počeo pričati protiv Sai Babe, od kojeg je zapravo k njemu i došao.
Konkurencija je konkurencija, nema što. Stvari su uzele čudne tijekove, kad je
mladoliki swami uhapšen. Optužen je za zlostavljanje dvadesetak žena različite
dobi, koje su stalno boravile unutar njegova ašrama protiv svoje volje, kako je
ustanovila indijska policija. Isti izvori tvrde da je jedna od njih uspjela pobjeći i u
susjednom selu dignuti alarm, pa su razjareni seljaci, naoružani bakljama, krenuli
prema utočištu Avatarove kopije. Umiješala se vlast, pa se ustanovilo da je Swami
Premananda imao satirski seksualni apetit. Kako su to detaljno opisivale novine,
svake je noći u njegovu krevetu morala gostovati druga »učenica«, a one koje nisu
prema guruu pokazivale dovoljnu predanost, dobivale su žestoke batine od
nekoliko njegovih pomoćnika. No, nije ostalo samo na tome. Javio se svjedok, neki
Kanađanin, koji je tvrdio da je netko unutar ašrama podlegao batinama, te je
sahranjen negdje na zemljištu istog. Obzirom da je Premananda po nacionalnosti
Tamil, netko je prekopao i njegove političke veze. Tako se, ako je vjerovati
službenim izvorima, ustanovilo da su tamilski separatisti često gostovali u jogijevu
hramu i tada bi se gledale video-snimke akcija tamilskih pobunjenika na sjeveru
Sri Lanke. Ne znam što se dogodilo nakon što se jogi neobičnih moći, koje nitko
nije osporavao, našao iza rešetaka, ali čitav slučaj nameće ono bolno pitanje: kakav
je odnos između moći i morala?
Svega petnaestak kilometara od Puttaparthija, živi još jedna Sai Babina
kopija. Radi se o četrdesetogodišnjaku čije je ime Nagananda Swami, a
predstavlja se kao sljedbenik kulta božice Kali. Kad su me dva moja američka
prijatelja, Richard Handel i Kevin Maher, pričepili tako da to nisam mogao odbiti,
krenuli smo automobilom prema hramu ovog swamija, koji se nalazi u centru
malog, urednog sela čije sam ime zaboravio. Domaćin je bio izuzetno ljubazan i za
svaku je neobičnu sposobnost za koju sam ga pitao, samo odmahnuo rukom i

133
rekao: »Nije to ništa...« Nije propustio dodati kako je levitirao usred sela, pred više
desetaka svjedoka. i gladovao punih šest mjeseci. Dakako, može i materijalizirati
predmete. Na to je dodao onaj obavezni: »Ali, nije to ništa...« Amerikanci su bili
očarani. Dok smo sjedili na podu ispred kipa božice Kali, načinjenog od crnog
drveta, u ašram je ušao cijeli jedan razred školske djece, kao da ih je netko naručio.
Jedan je od dječaka pokazao lišajeve, koji su mu se pojavili na trbuhu, a naš je
swami počeo brzo mahati rukom okrenutom prema dolje. Bilo je jasno da počinje
demonstracija materijalizacije vibhutija. Odjednom se dogodilo nešto, što je očito
bilo izvan scenarija. Naime, odnekuda je na pod pala mala bijela kuglica i
doskakutala do nas. On nije ni trepnuo okom, već se sagnuo i brzo pobrao kuglicu,
da bi trenutak kasnije već sjedio u svom naslonjaču, govoreći nešto dječaku na
teluguu. Kuglica je nekuda nestala.
Odjednom se naglo dignuo i počeo je popravni ispit. Mahao je opet, ovaj put
s mnogo više uspjeha, jer je uspio kuglicu zdrobiti medu prstima, pa je od nje ipak
ispao prašak, za koji mi je netko kasnije rekao da ima okus deterdženta. Uručio ga
je klincu, kojem se baš nije mililo progutati ovaj »sveti« proizvod.
Shvatio je da je upravo izgubio dvije odlične mušterije, dva Amera koji su
bili na najboljem putu da popuše ovaj cirkus s drobljenjem kuglice medu prstima.
Održao nam je kraći govor o tome koliko sljedbenika ima na Zapadu, pri čemu sam
ja poželio vidjeti barem jednoga od njih. Pokušao je još jednom s obećanjem da
ovladavanje najfantastičnijim moćima zapravo nije ništa. Ako se nađete pod
plastom njegove milosti. Malo je mantrao, pa su ušle neke žene i večernja je misa
počela. Bilo je evidentno da nije diplomirao psihologiju, ali mora da mu je bila jača
strana, jer se po njegovu kiselu izrazu vidjelo da je shvatio da šlamperaj košta i kad
su u pitanju jednostavni trikovi. Vidio je to na našim licima. Prije no što smo otišli,
uvalio nam je nekoliko kalendara sa svojim likom i adresom. Za svaki slučaj.
I sjeverno od Puttaparthija žive dvojica mladih jogija koji, po pričama onih
koji su ih sreli, imaju slične moći. Radilo se o vožnji od sedam sati, kroz užarenu
pustaru Andhre, pa sam odustao. Nisu me uspjeli navući na još jedan besmisleni
izlet, u još jednu potragu za moći koja toliko fascinira zapadnjake, a ne daje im
ništa od onog što im najviše treba. Ljudi koji ne mogu svoju pozornost sažeti na
jedan objekt ni dvije sekunde. obilaze one koji su čitav život vježbali zaustavljanje
groznice koju proizvodi ljudski um, u neprekidnoj potrazi za novim objektima
prolaznog zadovoljstva. Dobro mi je rekao moj jogi: »Nemoj tragati za jogijima
najvišeg kalibra i od njih očekivati da će ti reći magičnu tajnu. Kad bi ti sve
ispričali, baš sve, za tebe to ne bi značilo ništa. Da bi mogao koristiti ta viša znanja,
moraš prvo ukrotiti svoj um do te mjere da ga možeš zadržati na jednom objektu
više minuta, da ne govorim i sati. Počinje se od stanja u kojem se čovjek nalazi i
um se kroti bez nasilja, na takav način da se u njemu ne stvori otpor. Ako se
pokuša lomiti ponavljanjem mantri više sati dnevno, on se može umoriti i jednog

134
dana predati, ali će to potrajati godinama, s neizvjesnim rezultatom. Princip za koji
se zalaže Maharishi Mahesh Yogi ispravan je, ali samo za one čija tendencija uma
nije skakanje s jednog objekta na drugi. A to je slučaj sa svim zapadnjacima,
odgojenim u okružju obilja, propagande i drugih otrova koji um učine ovisnima, da
on neće lako spontano krenuti tamo kuda bi ga trebao odvesti evolucijski proces.
To je razlog da uspijevaju samo vrlo, vrlo rijetki, oni za koje bismo mi na Istoku
rekli da su sazreli kroz niz prethodnih života i tako zapravo u ovo kazalište došli
odraditi ono malo što im je preostalo...«

135
 ZVJEZDANE STAZE

Nitko nije vidio Boga i živio.

Da bismo vidjeli Boga, ne smijemo postojati,
Hazrat Inayat Khan

Film mog sjećanja upravo je iscurio i ja sam ponovo kod Sikha, na balkonu
Kirpal Ashrama. Spušta se noć i po mene dolazi Richard Handel kojeg sam tada
sreo prvi put, da bi kasnije postao moj najbolji prijatelj. Kratko mi je rekao da
siđem u kuhinju, koja se zvala langar, tamo nešto pojedem i vratim se u sobu. Kad
živući majstor Sant Maca, Sant Darshan Singh, odluči sa mnom razgovarati,
pozvat će me. Učinio sam kako mi je rekao i primijetio da se ovdje nalazi poveći
broj zapadnjaka. Atmosfera je bila opuštena, ljudi su govorili glasno i muvali se
velikim dvorištem ašrama. Jedino su pušači morali izaći izvan ograde hrama gdje
su na brzinu uvlačili smrad nastao spaljivanjem papira i duhanskog lišća. Bili su to
oni okorjeli, jer se u načelu ovdje nije pušilo, niti se uzimao alkohol. Doduše,
kasnije sam saznao da su unutar zidina ovog zdanja povremeno zalutali ovisnici o
drogama, u potrazi za pomoći. Majstor Darshan Singh uvijek bi s njima razgovarao
i nastojao ih odvratiti od pogubne navike. Kod nekih je u tome i uspio, dajući im
novi smisao u životu. Vratio sam se u sobu i čekao, čekao... Prolazili su sati i na
kraju sam klonuo. Zaspao sam snom pravednika, kad se na vratima zadihan i
uzbuđen pojavio moj novi prijatelj Richard i priopćio mi da me Darshan Singh
poziva k sebi, u susjednu zgradu u kojoj je živio. Promrmljao sam kiselo nešto u
stilu da ćemo se vidjeti sutra, jer bilo je negdje oko pola dva u noći. Richard,
međutim, nije popuštao i natjerao me da se dignem iz kreveta. Bio sam zaista
bijesan. »Čemu ovaj teror?«, pitao sam rezignirano, još uvijek se nadajući da će me
pustiti natrag u krevet. »To je ovdje normalno. Majstor Darshan ima mnogo
sljedbenika i uvijek se satima čeka na red, da bi nekoga primio. Katkad je to u tri
ili četiri ujutro«, odgovorio mi je povišenim tonom Amerikanac. »Pa kad onda
spava...?«, izletjelo mi je. »Obično između pet i sedam ujutro«, bio je odgovor.
Uvukao sam se u hlače i majicu i krenuo poslušno za Richardom, koji je
velikim koracima grabio prema zgradi preko puta. Skinuli smo cipele i ušli u
prostrano predvorje krcato ljudima. Sjedili su na tapeciranim klupama i po podu.
Bijeli je kauč bio postavljen samo za majstora. On se, međutim, nalazio u
susjednoj prostoriji, manjoj kancelariji, u kojoj je razgovarao s ljudima iz svoje

136
organizacije ili nekim od aspiranata, koji su uvijek imali pitanja u vezi svojih
duhovnih iskustava.
Bio sam još dobrano nabrušen, kad je iz kancelarije izašao čovjek s
turbanom na glavi i bijelom bradom. Kretao se polagano, a pogled mu je bio
neobično blag. Bio je odjeven u bijele hlače i vestu. Prišao mi je i rekao; »Oprosti
mi dragi prijatelju što sam te ovako izvukao iz kreveta. Želio sam s tobom
razgovarati, a tako je malo vremena. Molim te, nemoj se ljutiti...« Oko mene ljudi
su stajali sa sklopljenim rukama i pognute glave. Bila je apsolutna tišina. Ostao
sam potpuno zatečen ovako poniznim nastupom čovjeka koji je ovdje bio bog i
batina. Iz mene je trenutno nestalo bijesa i nervoze. Sant Darshan Singh me pozvao
u svoju kancelariju i ponudio čajem od kardamoma. Raspitivao se je li mi smještaj
odgovara, kakva je hrana, trebam li što. Objasnio sam mu da me najviše zanima
njegovo učenje, jer, kako su mi rekli, u unutarnje te svjetove može odvesti samo
živući majstor koji će, kad za to dođe vrijeme, u svom »svijetlećem tijelu« doći po
tebe i izvući te iz tvog tjela, kako bi ti pokazao put kroz sve razine, do one zadnje,
na kojoj ćeš spoznati konačnu, vječnu i nepromjenljivu Stvarnost.
Želio sam znati jesu li svi ti svjetovi o kojima govore religije stvarni u istom
smislu kao što je stvaran ovaj naš materijalni svijet. »Kako ideš dalje, sve su
stvarniji, rekao bih,.,«, počeo je Darshan Singh. »Naime, ovaj najniži Univerzum
kojeg zovemo Pinda, najgušći je, ovdje prevladava materija, a svijesti ima vrlo
malo. Kad se uzdignemo iznad ovog svijeta, dolazimo do prvog sljedećeg nivoa,
koji se zove Anda, što u prijevodu znači »jaje«, a zapravo opisuje oblik ovog
golemog svemira finije materije i više svijesti od materijalnog. Ovaj je svijet još
veći od Univerzuma, kojeg znamo kao Pinda. Centralni dio razine Anda poznat je
pod imenom astralne ravnine ili astralnog nivoa. Mi u tradiciji Sant Mat ove niže
svjetove smatramo negativnim polom Kreacije, a one najviše pozitivnim. Dakle,
tim se astralnim nivoom upravlja iz centra koji se zove Sahans Dal Kanwal, neke
vrste glavnog grada. Kako izgleda ovaj svijet? Čitav je taj ogromni nivo podijeljen
u brojne podnivoe, ono što znamo pod imenom čistilišta i nebesa, a krcat je
bezbrojnim kontinentima, rijekama, oceanima, gradovima i ljudskim stvorovima.
Sve je to višeg reda no što je na Zemlji, ljepše i zračeće. Nakon smrti na Zemlji,
mnogi stižu ovamo, ovisno o nizu faktora. Naravno, ovi su svjetovi nevidljivi za
ljudsko oko, zbog svoje više vibracije. Tek razvojem osjeta, koji nisu poznati
znanosti, a razvijaju se kroz meditaciju, možemo putovati sviješću na ovaj nivo.
Iznad Ande leži nivo koji se zove Brahmanda. treći glavni nivo, čije ime u
prijevodu znači »Brahmino jaje«. Takva je oblika, ali veći od prethodnog. Još je
finiji i prepun svjetlosti. Ovaj je svijet već načinjen od duhovne supstance, samo s
tragovima profinjene materije. Iznad ovog svijeta leži najviša razina na kojoj
postoji samo duhovna supstanca, čista svijest. To je čisti duhovni svijet, u kojem
više nema uma. Tu je konačna Stvarnost, a ovaj nivo, među ostalima, ima i ime Sat

137
Desh. Duše oslobođene svih okova ovdje zrače svjetlošću koja odgovara svjetlosti
čak 16 naših Sunaca. Gospodar najnižeg nivoa ovog najvišeg svijeta Sat Purush
zrači svjetlošću nekoliko milijuna zemaljskih sunaca, što si je nemoguće
predstaviti dok duša do tamo ne dopre, kroz meditaciju. Nema riječi kojima se
može opisati ovaj najviši nivo, koji je nastanjem bezbrojnim čistim dušama, koje
ne znaju za nesavršenost, tugu i smrt. Sat Desh je podijeljen na ukupno četiri
razine, a najviša od njih je izvor cjelokupne Kreacije. Ovo je samo grubi opis.
Kasnije ćemo se vratiti na detalje...«, završio je svoje izlaganje čovjek, koji je šetao
svim tim fantastičnim svjetovima kao netko običan ulicama Delhija.
Popio sam svoj čaj do kraja i iz pristojnosti ustao. Bio sam impresioniran
pričom koju sam čuo i pitao: »Dobro, kako je moguće za obična čovjeka doprijeti u
te svjetove? Nije li to nešto slično opisima osoba koje su doživjele kliničku smrt,
nisu li one, ustvari, boravile na tim razinama egzistencije...?«
Majstor Darshan se osmjehnuo na moj rafal pitanja. Odgovorio je vrlo
precizno: »Do tih se svjetova može doći tako da se do izvora slijedi ono od čega su
stvoreni - Zvuk i Svjetlo. Zato se to zove Surat Shabd joga. Koncentracijom na
unutarnji Zvuk i Svjetlo prodiremo u te više svjetove, koji imaju svoje, da ih tako
nazovem, gospodare, čija imena ponavljamo u sebi za vrijeme sažimanja pažnje na
unutarnje Svjetlo. Ono se nakon inicijacije od pravog majstora pojavljuje iznutra,
na ekranu između očiju. Imena koja sam spomenuo zovemo Pet svetih imena
(»Five Charged Names«). Bitno je da majstor, koji ima takvu moć, unutar aspiranta
aktivira, odnosno probudi unutarnje Svjetlo i Zvuk, To se odvija za vrijeme
inicijacije i ona ne završava dok aspirant ne iskusi ono što će ga kasnije voditi u
prakticiranju. Što se tiče iskustava osoba koje su preživjele kliničku smrt, ona su u
pravilu vezana uz niže astralne nivoe, koji doista jesu vezani uz veću jasnoću i
ljepotu od ovog našeg svijeta, a nastanjeni su bićima koja zrače svjetlošću.
Svjetlost o kojoj je riječ nije takva intenziteta da ne bi mogli u nju gledati. Susret s
tim višim nivoima, makar se on odigrao u tako nepovoljnim okolnostima, može iz
korijena izmijeniti život osobe koja je kroz takvo nešto prošla, jednostavno zato što
ona gubi strah od fizičke smrti. Čemu strahovati, kad iza ovog života slijedi jedan
daleko manje bolni, dugotrajniji i ljepši? Osim toga, javlja se poštovanje prema
čitavoj Kreaciji, jer čovjek vidi ili barem nazire to grandiozno djelo, koje je
Stvoritelj kreairao i prema kojemu su njegove sitne brige, zavisti, zloća i taština
beznačajni. Otuda transformacija u nekih ljudi koji su na tu »drugu stranu« zavirili
igrom slučaja...«
Sjeo sam natrag. »,.. Možete li reći još nešto o tim razinama postojanja iznad
ovog našeg materijalnog svijeta?«
»U redu«, odgovorio je strpljivo majstor Darshan, »počnimo s onim
najvišim. Sat Deshom. Ima i druga imena, ovisno o tradiciji koja o njemu govori.
Tako se zove i Nij-Dham, Sat Lok, Mukam Haq i Sach Khand. Ovo je područje

138
beskonačno i čista duša ovdje ima iskustvo bezgranične sreće, koju je nemoguće
opisati riječima. Ono što često izaziva kontroverzu, jest stanovište nekih majstora
Sant Mata da do ovog nivoa nije uspio doprijeti za života na Zemlji nijedan
osnivač velikih religija. Mnogi su veliki mistici niže razine doživljavali kao kraj
puta i konačni susret s Bogom. S obzirom da čovjek ima i druga tijela, a ne samo
fizičko, putovanjem na sve više nivoe ta će tijela otpadati kao velovi iluzije, sve
dok ne ostane čisti duh i duša uđe u Sach Khand. To je kraj putovanja. Ili, bolje
rečeno, početak kraja, jer iznad Sach Khanda postoje još više regije koje su iznad
mogućnosti ljudskog poimanja.
Za unutrašnje svemire u Sant Matu postoje i druga imena, iznad Pinde
dolaze Trikuti, Daswan Dwar, Bhanwar Gupha i Sach Khand. Međusobno su
povezani prolazima nalik tunelima, a jedan od najtežih skokova na više razine
odvija se tako da treba prijeći Maha Sunn, golemi prostor u totalnom mraku, koji
povezuje Daswan Dwar sa Bhanwar Guphom. Duša koju, kako kažu u Sant Matu,
ne vodi majstor, neće moći premostiti ovu prepreku na putu prema čistim
spirituainim svjetovima.
Dakle, tamo ne možete doći sami, jer ima mnogo prepreka, koje se mogu
premostiti samo uz pomoć Majstora, kojeg učenik sreće u atma sarupu,
»svijetlećem tijelu«, kroz praksu spomenutih Pet svetih imena, koja su imena
gospodara nivoa, a njihovo se ponavljanje naziva simran. Pri tome se treba
koncentrirati na »treće oko«, koje ima bezbroj naziva u raznim učenjima, a rezultat
ove prakse nije ono što se od joge obično očekuje. Naime, ovdje se želi izbjeći
aktiviranje kundalini shakti, a potaknuti sažimanje svijesti u području tisra tila,
»trećeg oka«. Kako se svijest povlači iz udova i sažima u »trećem oku«, čovjek
počinje osjećati obamrlost ekstremiteta, koja se penje prema gore i kulminira
sažimanjem svijesti u točki između očiju. Praktikant će sada obično imati viziju
neba, na kojem će jedna zvijezda biti sjajnija od ostalih. Na nju se treba
koncentrirati, čime će doći do približavanja istoj, a na kraju će se ona raspršiti i
pojavit će se unutarnje Sunce, na koje se treba koncentrirati tako dugo dok se i ono
ne rasprši i ustupi mjesto viziji unutarnjeg Mjeseca. Nakon Mjeseca, koji će se
raspršiti pred praktikantom, koji će imati dojam da je kroz njega prošao, pojavit će
se svijetleći lik Majstora, koji će ga povesti na više nivoe. To izlaženje iz tijela,
voljno napuštanje tijela pod vodstvom majstora koji se pojavljuje iznutra, cilj je
Surat Shabd joge. Uz simran, vježba se i bhajan, slušanje unutarnjih zvukova kojih
ima deset, a za vrijeme njihova osluškivanja s palčevima u ušima, treba ignorirati
svaki koji dolazi s lijeve strane. Zvukovi, odnosno svaki od njih, predstavljaju
određeni nivo, a pročišćavat će se vježbom, da bi praktikanta odveli iz tijela u više
sfere, onda kad on postigne dovoljan stupanj koncentracije. Primjerice, zvuk
zvona, kao onih crkvenih, pripada prvom nivou iznad ovog našeg. Općenito se
smatra da će zvuk biti taj koji će vas prije izvesti iz tijela od simrana. Uloga

139
majstora je u tome da za vrijeme inicijacije pruži neko iskustvo tih unutarnjih
svjetova i svojom pažnjom da impuls praktikantu. Kad aspirant ima unutarnje
vizije, postoji test po kojem će znati radi li se o majstoru koji će ga voditi u više
svjetove ili Negativnoj Sili, koju zovemo Kal i koja nas veže uz niže svjetove, u
kojima ćemo ostati možda jako, jako dugo, da bi se na kraju ipak morali ponovo
reinkarnirati na Zemlji. .Ako vizija, bez obzira o čemu se radilo, potraje nakon što
ponavljate u sebi simran, radi se o Pozitivnoj Sili, čiji je cilj izbavljenje od okova
ove egzistencije...«
Ako su već ovi niži nivoi toliko lijepi i u njima se nastavlja život bez patnje,
što čovjeka motivira na put dalje?, pitao sam gledajući Darshan Singna u oći. »To
je dobro pitanje. Naime, prva tri niža svijeta podliježu potpunom uništenju, koje se
događa u periodima koji su za naše pojmove neizmjerni. No, ipak se događa i tada
nastupa poništenje, odnosno zamiranje svih duša koje nisu u evoluciji nadišle taj
nivo, dakle uzdigle se do čisto duhovnih razina, na kojima više nema uništenja niti
vraćanja u krug rađanja. To je jako teško razjasniti nekome tko nema iskustvo tih
vrlo visokih razina. Kad jednom krenete na taj put, unutarnje vam iskustvo vrlo
jasno govori da više ništa drugo nema pravog smisla, da su svi vaši strahovi i nade
nešto prolazno i varljivo, nešto što se događalo svim generacijama prije vas.
Najbolja vam je vježba pokušati saznati nešto više o životima drugih ljudi,
posebice onih koje smatrate uspješnima i sretnima. Neizostavno će vas vaša
saznanja o svim aspektima njihova života dovesti do zaključka da nema nikoga pod
ovim Suncem tko nema nešto u svom životu što je bolno, neugodno i što izbjegava.
Patnja je sastavni dio ljudske egzistencije. Ako ste ne znam kako uspješni, dohvatit
će vas starost, godine i blizina smrti i neizvjesnost što će biti kada ona zakuca na
vaša vrata. Starost donosi bolest, slabost, razočaranja i nema čovjeka koji se s tim
ne mora suočiti. Dakako, ako prije toga ne skonča tragično, premlad ili od neke
teške bolesti. Bol može zaustaviti samo znanje o krajnjoj Istini, unutarnja
izvjesnost o tome kuda idemo i zašto smo ovdje. A to možete shvatiti ako umrete
još za života, napustite u kontroliranim uvjetima ovo tijelo, zavirite iza zavjese i
vidite što vas čeka. Ono što ćete vidjeti, toliko je daleko od užasnih vizija o
fizičkoj smrti, toliko je lijepo da će nestati svaki strah od tog trenutka kad ćete
morati otići. To saznanje ne možete platiti ničim, ni svim novcem ovog svijeta.
Nitko na svijetu nije toliko moćan i uspješan da vam može dati to znanje. Osim
jedne osobe - živućeg majstora, koji će vas za vrijeme inicijacije povezati s tom
strujom unutarnjeg Svjetla i Zvuka. I to će vas, prije ili kasnije, odvesti na izvor iz
kojeg ste došli. Kad jednom krenete, više ne možete ostajati na nižim nivoima, više
nećete željeti činiti ništa što će biti protiv volje majstora, ali ne zato što će vas na to
netko tjerati. Sant Mat kaže: prvo vidi, pa onda vjeruj! Kad budete jednom osjetili
taj čudesni nektar i vidjeli ono o čemu su govorile religije, a malo je tko to i vidio,
znat ćete o čemu vam govorim. Tada nećete htjeti stati na pola puta, jer ćete

140
čeznuti za svojim istinskim izvorom, za tom krajnjom Realnošću, zbog koje uopće
i živite ovdje na Zemlji...«
Kad živući majstor Sant Mata umire, svoju moć prenosi na svog nasljednika
pogledom! Bit je te moći da se učenicima u »svijetlećem tijelu« pojavljuje na
»unutarnjem ekranu« ili u snovima, te da na samoj inicijaciji omogući kandidatu
iskustvo božanskog Zvuka i Svjetla. No, tu se javljaju neke kontroverze. Dok je
Sant Kirpai Singh tvrdio da pravi majstor u svakom čovjeku budi Svjetlo i Zvuk
već na inicijaciji, zapisi pokazuju da njegov prethodnik, Hazur Baba Sawan Singh,
koji je ponio naslov Velikog Majstora, to nije smatrao izvjesnim. Iskustva mogu
doći i kasnije, kroz praksu meditacije, tvrdio je.
Posebno je osjetljivo pitanje nasljednika u Sant Matu. Hazur Baba Sawan
Singh oporučno je za svog nasljednika imenovao Jagath Singha. profesora kemije
koji će umrijeti svega tri godine kasnije. Većini je sljedbenika bilo jasno da je za to
kvalificiraniji Sant Kirpal Singh, čovjek koji će pronijeti misiju daleko izvan
granica Indije i kojega je Hazur za života posebno volio. Nešto se čudno dogodilo i
nakon smrti Kirpal Singha. On nije na samrti imenovao svog nasljednika, premda
postoji svjedočanstvo žene koja je sjedila do njegova kreveta kada se on nadugo
zagledao u oči svog sina Darshana, što se tumači kao prijenos moći na novog
majstora. Godinu je dana trajala nedoumica u pogledu stvarnog nasljednika, jer se
pojavilo više samozvanih kandidata i razvila se svojevrsna borba za vlast koja će
na kraju uroditi nastankom više različitih misija Sant Mata. Kao potencijalni
nasljednici javili su se i Ajaib Singh iz pustinjskog ašrama u Rajasthanu, Thakkar
Singh koji ničime nije mogao dokazati svoju vezu sa prijašnjim guruom, te
stanoviti dr. Harbhajan, koji je do svoje smrti, 1995., nastavio inicirati aspirante uz
pomoć magnetofonskih traka s glasom Kirpal Singha. Za to ga je, navodno, on
prije smrti ovlastio.
Ipak, prevagnulo je uvjerenje da je autentični majstor upravo Sant Darshan
Singh, koji je znao sve odgovore na 52 pitanja koja se odnose na detalje o višim
razinama postojanja i koji će kasnijim razvojem događaja pokazati vrlo visok
stupanj duhovnog razvoja. Stjecajem okolnosti, šest godina nakon smrti Kirpal
Singha pronađena je njegova vlastoručna oporuka iz koje proizlazi da je moć
majstora doista prenijeta na Darshan Singha. On nije dopustio nikakove sumnje i
još je za života imenovao kao sljedećeg u nizu Sant Mat majstora Sant Rajinder
Singha, koji će, nakon 21 godine života u SAD-u, u vrlo kratkom roku steći
neočekivanu popularnost. To je predvidio i njegov djed Kirpal Singh kada ga je
jednom kao sasvim malo dijete podigao na ruke i rekao: »Jednog ćeš dana ti raditi
ovaj posao...« Sant Rajinder Singh je oborio sve rekorde u broju iniciranih na
ovome Putu, samo se na jednoj inicijaciji u Indiji pojavila čak 21 tisuća ljudi!
Aktualni je majstor do 1999. godine u tehniku Surac Shabd joge osobno uveo
preko 250000 ljudi.

141
 Dakako, pitao sam se kako to da ljudi koji su u ovako visokom stanju svijesti
iza sebe ostavljaju kontroverze koje zbunjuju duhovne aspirante. Uočio sam
zaokret kod Kirpal Singha koji, za razliku od svojih prethodnika, nije preporučivao
meditaciju na lik gurua, već samo na unutarnje Svjetlo i Zvuk. Nakon
višegodišnjeg osobna iskustva došao sam do zaključka da se sljedbenici vežu uz
fizičku osobu učitelja, pa sam nedorečenosti vezane uz nasljednike u tradiciji
doživljavao kao svojevrsno odvikavanje od ovisnosti o fizičkoj osobi gurua i
upućivanju na unutrašnja iskustva kao kriterij spiritualnih istina. Jedna opaska
Soamiji Maharaja također mi je dala naslutiti da je ipak bit svega u osobnu
iskustvu. Naime, u jednom od svojih izlaganja, on je rekao da, ako nije dostupan
sam majstor, metodu možete naučiti od njegovog dobrog učenika. Ako ste iskreni,
biti će to isto kao da vas je inicirao on sam. To rasterećuje, kao i tvrdnja nekih
jogija da, ako ste iskreni, možete doseći i najviša stanja, čak »ako vas je inicirao
netko tko sam nije prosvijetljen ili je čak neuk«. Na vrlo sofisticirani način od tih
briga vas lišava i Kirpal Singh koji na jednom mjestu pojašnjava da će se na
unutarnjem ekranu vaše svijesti kod inicijacije pojaviti »...sam majstor ili njegov
prethodnik...«
Pitanje koje majstorima Sant Mata obično nisu postavljali, bilo je: je li
Majstor sam svjestan da se pojavljuje u vizijama i snovima svojih sljedbenika?
Jedan se od njih sam oglasio, glede te zanimljive enigme. Riječ je o Faqiru
Chandu, čovjeku koji je doživio 95 godina i bio cijenjen kao jedan od značajnijih
likova u tradiciji Radhasoami. On je jednom svom učeniku potvrdio da je imao
iskustva viših svjetova, raznih zvukova, svjetla i krajolika, ali je isto tako iskreno
izjavio: »Mnogo mi je sljedbenika potvrdilo da su me sretali na mentalnom ekranu,
u »svijetlećem tijelu«. Čak sam im davao savjete, no ja ničeg od toga nisam bio
svjestan...«. Ne znam je li to tako i s drugim učiteljima Radhasoamija, no Charan
Singh, jedan od najuspješnijih iz ove tradicije, dao je do znanja da novopečeni
majstor ne mora nužno potpuno vladati tim unutrašnjim prostorima, već se može
razviti s vremenom. Kada je preuzeo misiju u Beasu, o njemu su kružile pričice
poput one da je isprva htio pobjeći od svoga poslanja. Primjedbe koje su Majstori
znali davati u vezi sa životom svojih sljedbenika samo su ponekad dale naslutiti da
su svjesni da su se pojavili na unutarnjem ekranu praktikanta. Legendarni guru
misije Radhasoami, Soami Ji Maharaj, jedan je od rijetkih koji je u jednom svom
tekstu opisao put do izvora Kreacije.
»...Dat ću vam tajnu puta, nekoliko napomena koje se na njega odnose. Prvo,
fiksirajte svoj um i duh na tisra til. Povežite zajedno um i dušu, ponovo i ponovo, i
povedite ih prema unutra. Zamijetite prozor, a zatim i maidan, otvoreno »polje«.
Sažmite pažnju na nj. Vidjet ćete petobojni vrt sa cvijećem, a unutar njega - jyoti
(svjetlo svijeće). Nekoliko dana uživajte u toj sceni. Tada zamijetite plavo nebo u
obliku diska. Povučeni ljubavlju i čežnjom, prođite kroz njega. Tada zurite u

142
svjetlo, neprivržena uma. Čujte beskonačnu zvonjavu zvona i budite apsorbirani u
njoj. Nakon toga ćete čuti zvuk školjke. Dopustite da vas on ispuni.
Sada, dragi suputniče, pripremite se za drugu fazu. Zamijetite Trikuti,
boravište gurua, gdje se čuje zvuk Onkara. Nastavite ići prema gore, otvorite vrata
i uđite u bunk nal tunel. Idite do njegova kraja. Prijeđite visoka i niska brda.
Vizija je sada obrnuta i vidite kao da ste s druge strane zastora kroz koji ste prodrli.
Gledate prema gore, ulazite u regiju nalik tvrđavi i postajete njen gospodar.
Vladajte tamo kao gospodar regije. Ovdje duša biva nagrađena predanošću i
vjerom. Ovdje se razara sjeme cjelokupne karme. Vidjet ćete debele, tamne oblake,
iz kojih neprekidno sijevaju bučni gromovi. Kad se uzdignete iznad debelih oblaka
- zamijetite, cijelo je područje crveno, s lijepim crvenim suncem u sredini, koje
svojim zrakama sve oboji.
Ovdje guru doista daje Ime, jer ovdje je majstorov Shabd-oblik. Taj je Zvuk
zapravo peta Veda. Ovdje vidite crveni lotos sa četiri latice, o kojem govore sveci.
Detalji i boje postaju vidljivi, kako mu se približavate. Zvukovi zvona i školjke
ostaju za vama i čujete zvuk mrdanga (vrsta indijskog bubnja).
Nakon toga, kako vaša duša putuje dalje, čujete zvuk ogromnog bubnja, koji
se oglašava bez prekida. Ovdje duša hvata Primalnu Struju, iz koje nastaje cijela
Kreacija. Tu se vide bezbrojna sunca, mjeseci i nebesa sa zvijezdama. Vaša duša
spoznaje potpunu odvojenost od materijalnog svijeta i podiže se u gornji dio
Brahmanda, opijena radošću. Vidite i mimoilazite pustinje, planine i vrtove. U
vrtovima je umjetnički aranžirano cvijeće. Kanali i prozirne rječice teku u izobilju.
Prilazite oceanu, kojega prelazite preko mosta. Zamjećujete tri planine, Mer.
Sumer i Kailash. Otuda ulazite u regiju, nepomućena zanosa.
Sada duša otvara treći veo i čuje glas regije Sunn. To je Daswan Dwar,
okupan briljantnim svjetlom. Nebo Sahansdal Kanwala i Trikutija je iza vas. Duša
se ovdje kupa u Manasarovaru i pridruži grupi hansa, »labudova«, a zatim kruži i
penje se na vrh Sunn, gdje čuje kingri i sarangi (žičani instrumenti nalik gitari).
Nakon što čujete taj zvuk, prodirete kroz Tribeni, »stjecište triju struja«, i
ulazite u Maha Sunn, gdje dobivate tajno znanje. U tom je golemom prostoru
sferična oblika totalna tama. Četiri različite struje zvuka izviru iz nevidljiva izvora,
mijenjajući se i varirajući u tonovima svake minute. Dominira zvuk jhankara
(cimbali), koji je neopisiv rječnikom smrtnika. Njegova vas ljepota dovodi u trans.
Ovdje se nalazi pet regija ili svjetova u obliku jaja, svi ispunjeni različitim
kreacijama i pod vlašću Brahme. Kako netko može opisati ljepotu tih kreacija?
Svakom dominira neka boja, poput zelene ili žute, ili čak bijele. Ovi su svjetovi
ogromni, takvi da se čitav Univerzum ispod Trikutija prema njima doima
beznačajnim.
Sada se pripremite za četvrtu fazu. Uhvatite Zvuk. Prođite kroz prijelaz
iznad Hansni tunela i uđite u rukmini runel, gdje ćete vidjeti čudan i lijep znak.

143
Pogledom na njega, surat (moć slušanja) i nirat (moć viđenja) postižu mir. Na
desnoj su strani svijetli otoci, a na lijevoj mnogi kontinenti prekriveni palačama.
Izgledaju kao da su napravljene od bisera, s gornjim katovima od rubina, i
optočene smaragdima i dijamantima. Opisujem vam tu čuvanu tajnu. Samo hrabar
duh može doprijeti ovako daleko.
Nakon toga ćete ugledati Bhanwar Gupha planinu od koje ćete, kako joj
prilazite, čuti zvuk Sohanga. Zvuk koji iz nje izlazi nalik je flauti. Ovdje će duša
zamjetiti bijelo Sunce, strahovito jake svjetlosti. Regija je prekrasna i puna svjetla.
Duše se tamo hrane Zvukom, naokolo se igraju grupe hansa, a s njima su mnogi
sljedbenici, suputnici na putu za Sach Khand. Ovdje postoje bezbrojni nivoi i
svjetovi, prepuni različitih kreacija i sljedbenika koji žive na nektaru Naama
(Imena).
U petoj se regiji nalazi mjesto nalik tvrđavi, u kojem je smješten tron Kralja
kraljeva. Trebate ga prepoznati kao istinskog kralja. Duša sada napreduje prema
velikom i divnom polju ili parku, izgled kojega je apsolutno neopisiv. Tu je i
rezervoar, iz kojega teku neograničene struje najukusnijeg nektara koji, kroz velike
kanale, putuje prema udaljenim regijama. Zlatne su palače smještene na poljima
obasjanim srebrnim svjetlom. Krajolik je neopisiv, ljepota hansa koje žive ovdje
neizreciva, svaka sjajeći sjajem 16 sunaca i mjeseca.
Duša prilazi pravom ulazu. Čuvari na vratima su hanse. Ovdje duša iz ove
regije pita vašu dušu: »Kako vam je uspjelo dosegnuti ovu regiju?« Kao pridošlica,
vi odgovarate: »Naišao sam na sveca i on mi je dao znanje o ovome svijetu.«
Rekavši to, vaša duša nastavlja dalje uz daršan Sat Nama, koji izaziva veliku
radost. Zatim iz lotosa dolazi glas, pitajući: »Tko ste vi i koji cilj ili objekt vas
dovodi ovamo?« Vaš je odgovor: »Sreo sam Satgurua i on mi je dao sve potrebne
upute. Njegovom ljubaznošću sada imam privilegij daršana.« Od ovog daršana
duša iskusi enormno zadovoljstvo. Sat Purush zatim govori o misterijima Alakh
Loka i svojim moćima i ljubavlju omogućava duši uspon u još više regije.
Ljepota Alakh Loka je apsolutno nezamisliva. Vaša duša, ne mogavši opisati
te regije ide dalje i vidi Alakh Purusha, Agam Purusha i zatim monarha iznad
svih - Radha Soami. Na svakom koraku, duša spoznaje stvari koje se ne mogu
opisati ljudskim riječima. Svaka regija je iznad moći opisivanja riječima. Kakva
ljepota i slava! Kako ih mogu opisati? Nema načina da vam to prenesem.
Bespomoćan sam.
Vaša je duša sada vidjela tri regije iznad Sach Khanda i vladare svake od
njih. Vidjeli ste ih i sjedinili svoje biće s njima. Sve što možete reći jest da u tim
svetim regijama
Ljubav igra glavnu ulogu.
Sve je u Ljubavi.
Tako je govorio Radha Soami...

144
 Imao sam priliku i osobno iskusiti inicijaciju Sant Darshan Singha, koja je
potvrdila navode njegova prethodnika. Doista sam čuo kakofoniju zvukova, koje
opisuje Sant Mat, i vidio čudnovato plavo svjetlo pred očima. S obzirom da je
cijeli proces protekao bez spominjanja tih fenomena, mislim da je svaka sugestija
isključena. Postupak se sastojao u tome da je Darshan Singh utisnuo palac na moje
čelo, nakon čega sam doživio prvi stadij onoga o čemu govori misija Radhasoami.
Vidio sam prvi korak na putu Svjetla i Zvuka. Niz mojih kasnijih iskustava
upućivalo je na istinitost tvrdnji majstora Sant Mata.
Učitelji ove drevne tradicije naglašavaju da ne treba prolaziti trnovitim
putem aktiviranja sedam ćakri, pa zatim krenuti u te više svjetove o kojima govore,
već je uz pomoć simrana moguće krenuti iz one točke gdje klasična joga završava.
Iskustva koja opisuju nisu sasvim nepoznata u zapadnoj tradiciji, a općenito se kao
ljudi koji su dosegli najviše stupnjeve razvoja prepoznaju Jakob Bohme i Emanuel
Swedenborg. Potonji opisuje svoja duhovna putovanja na nebesa gdje sreće čitavu
silu anđela i drugih bića, a za neka tvrdi da su nekada bili stanovnici drugih
planeta! Treba imati na umu da je Swedenborg živio u 17. stoljeću i bio poznat po
svojoj učenosti, ali i vidovitosti.

Swami Nikhileshwarananda

Bliska spoznajama koje desetljećima propovijeda Sant Mat su iskustva

osoba koje su preživjele kliničku smrt, a njima se bavio niz zapadnih autora, medu
kojima su najpoznatiji Elisabeth Kubler-Ross, Raymond Moody, George Ritchie,
Melvin Morse i Elizabeth i Peter Fenwick. Prema nekima, svega desetak posto
onih koji zapadnu u stanje kliničke smrti ima neobična iskustva putovanja sviješću
izvan tijela, najčešće kroz tunel na čijem se kraju nalazi »biće sazdano od

145
svjetlosti«, neki preminuli rođak ili pak samo lijepi krajolik koji odiše neobičnom
ljepotom, privlačnošću i mirom. Ovdje se nekima pruža mogućnost izbora da
ostanu na »drugoj strani« ili se vrate u svoje zemaljsko tijelo. Katkada odluku
mogu donijeti sami, a katkada to za njih učine duhovna bića koja sreću ili
»nazočnost«, kako nazivaju neobičnu blagu i bezobličnu energiju koja dominira
područjem s one strane groba.
Ovdje se javljaju dva problema. Prvi je taj da iskustva kliničke smrti nisu
prava smrt, nego stanje vrlo blisko smrti. Čovjek je ipak još uvijek vezan uz svoje
tijelo i nije jasno što se dogodi kad on ipak prekorači simboličnu rijeku iz svoje
vizije i napusti fizičko tijelo zauvijek. Naime, u većini slučajeva je granica između
ovog svijeta i definitivne fizičke smrti u vizijama prikazana kao rijeka, potok, most
ili bilo što što simbolizira prijelaz na drugu stranu. Zanimljivo je da se znaju
pojaviti likovi poput monaha, kineskih mudraca, najčešće po trojica, koji
komuniciraju telepatski i savjetuju onog u čije lice diše smrt. Da je možda doista
riječ o iskustvima koja su samo meditativne pnrode Fenwickovi dokazuju
doživljajima praktikanata vipassana meditacije. I tu se javljaju tuneli, zvukovi i
svjetlo. Dakle, jesu li iskustva za vrijeme kliničke smrti predigra onog što će se
dogoditi kad jednom napustimo naše tijelo, ne možemo znati. A kad jednom
saznamo, ne možemo se vratiti kako bi to ispričali.
Drugo, neki tvrde da čovjek koji za vrijeme kliničke smrti putuje na drugu
stranu zadržava svoj zemaljski identitet. Tako tvrdi i Elizabeth Kubler-Ross, to
daje naslutiti i Carl Gustav Jung, kao i neka istraživanja dr. Raymonda Moodyja.
To bi značiio da se egzistencija istog ega nastavlja i nakon smrti, a ne dolazi do
utapanja u nesvjesno ili razgradnje tog nižeg jastva, vulgarno rečeno, osobe s
imenom i prezimenom. Ili je u pitanju situacija kad do stvarne razgradnje nižeg
ega, kako to tumači većina istočnjačkih škola, dolazi tek nakon stvarne i
definitivne fizičke smrti. Dakako. to otvara niz pitanja glede toga da li jogi za
života uopće može zaviriti na drugu stranu ili samo ima iskustva nalik onima kod
kliničke smrti. U ranim spisima Mormona postoje svjedočanstva o stanju fizičke
smrti, kad jedan od osnivača crkve opisuje svoj »onostrani« susret sa pokojnom
suprugom, ali i sa kćeri koju su još kao bebu rastrgali vukovi. Iz njegova opisa
proizlazi da je dijete na »drugoj strani« nastavilo rasti kao da živi na Zemlji.
Mormoni općenito ideje koje proizlaze iz istraživanja Moodyja i drugih autora
podržavaju kao vjerodostojne. Pod neobičnim sam se okolnostima sreo sa sličnom
tvrdnjom jedne meni bliske osobe čija je kćerkica preminula još kao beba. Kasnije
se javljala u snovima svojoj majci, izgledom kao dijete od nekih osam godina.
Tvrdila je da se na svijetu s one strane fizičkog normalno razvija dalje.
Dok znanost isključuje postojanje memorije izvan strukture mozga, religije
vjeruju u funkcioniranje duha izvan fizičkog tijela. Ako je točno prvo uvjerenje,
upitan je smisao ljudskog postojanja na Zemlji. Svaki je čovjek tek karika u

146
biološkom evolucijskom lancu, bez smislene misije ili cilja u svom kratkom životu.
Dakako, religijsko shvaćanje daje kozmički smisao i dokazuje realnost
Stvoriteljeva plana u kojem svatko igra svoju ulogu. A izgleda da nas od neosporne
potvrde bilo koje od ovih teorija dijeli vrlo tanak, neprobojni veo.
Posebno je zanimljiva činjenica da je i Cari Gustav Jung 1944. godine
preživio infarkt za vrijeme kojeg je sviješću putovao izvan svog fizičkog tijela.
Kako to opisuje kasnije, naglo se udaljavao od Zemlje, nekuda u međuzvjezdane
prostore, dok su kraj njega munjevito prolazile planete za koje je vjerovao da
pripadaju Sunčevu sustavu. Kada se konačno ponovo našao u svome tijelu ostalo je
samo sjećanje na iskustvo koje u nekim elementima frapantno podsjeća na opise iz
djela »Presveta Trinozofija«, tajanstvenog europskog mistika, diplomata,
skladatelja, kemičara i poliglota, grofa St. Germainea. Čudesni je grof navodno
redovito viđan na dvorovima 18. i 19. stoljeća, a da mu se fizički izgled nije nimalo
mijenjao. Mnogi su suvremenici tvrdili da je St.Germaine imun na proces starenja,
a Voltaire ga je zvao »čovjekom koji sve zna i nikada ne stari«. U već spomenutom
i jedinom pisanom dokumentu koji je ostavio iza sebe, čudnovati grof opisuje svoj
put kroz Sunčev sustav, s takvom preciznošću da se teško oteti dojmu da je tamo
doista putovao. S obzirom da nije jasno tko bi mu u to vrijeme mogao biti
prijevoznik, preostaje teza da je imao sposobnost projiciranja svijesti izvan tijela.
Ili je i on na neki način prošao kroz stanje kliničke smrti.
Dr. Raymond Moody pružio je još neke podatke koji su, gledani u svjetlu
Sant Mata i njegovih majstora s turbanima na glavi koji se pojavljuju na
»unutarnjem ekranu«, blago rečeno - čudnovati. On je za vrijeme demonstracije
funkcioniranja psychomanteuma opisao reakcije trideset svojih studenata, od kojih
su čak sedmorica, međusobno neovisno, imala viziju istog čovjeka s turbanom na
glavi! Dapače, vidjeli su ga iz raznih uglova prostorije s ogledalom, unutar koje se
eksperiment odigravao. Sam Moody kaže da to nikada nije mogao razjasniti
koristeći se svojim poznavanjem kolektivnog nesvjesnog i psihologije pojedinca.
Upravo je fantastična priča gde Hughes iz Kentuckya, koja je na samrtnoj
postelji, još 1928. godine, imala viziju Sikha s turbanom na glavi i sklopljenim
rukama. Svijetleće je tijelo nepoznate spodobe ušlo u tijelo bolesnice i ona se
sljedećeg jutra probudila potpuno zdrava. I u godinama koje su slijedile redovito je
viđala nepoznatog sveca, ali ovaj put u društvu slična lika, kojeg je zvala njegovim
»duhovnim sinom«. Četrdesetih je godina prvi put vidjela fotografiju Hazur Baba
Sawan Singha i u njoj prepoznala svijetleću viziju koja ju je spasila od smrti! Tada
je odlučila naslikati portret drugog sveca, koji ga je pratio u kasnijim vizijama. Već
na prvi pogled jasno je da je u pitanju Sant Kirpai Singh, kojeg je fizički prvi put
srela u Washingtonu tek 1955. godine. Dok je oslikavala njegov lik, nije uopće
znala da postoji niti da će za koju godinu postati živući majstor San Mara.

147
 Jung je u snovima sretao preminule osobe, špekulirao je dosta o tome da se
ne radi o pukoj mašti, već stvarnom kontaktu, a i sam sam imao jedan takav
izrazito živopisan i realistični kontakt s 27-godišnjim prijateljem koji je poginuo u
saobraćajnoj nesreći. Bilo je to stanje koje možemo zvati »budnim snom«, kad je
čovjek potpuno svjestan svega što sanja. Moj mi se prijatelj ukazao rekavši
nekoliko rečenica koje sam u cjelini upamtio i čak bio dovoljno svjestan da ga
upitam gdje se sada nalazi. Odgovorio je da je s njim sve u redu i da se nalazi na
onome što mi zovemo astralnim nivoom. Dosta neobično, jer se radilo o čovjeku
koji za života nije pokazivao nikakav interes za okultno. Moja je vizija bila toliko
snažna da sam danima razmišljao da li da svoje iskustvo priopćim njegovoj majci
koja, osim njega, nije imala djece. Na kraju sam odustao, pobojavši se
nerazumijevanja i neke neočekivane i neugodne reakcije.
Vrijedi istaknuti i slučaj Amerikanca Daniona Brinkleya, bivšeg marinca
kojega je udario grom, uslijed čega je preživio kliničku smrt. Prvi put, jer se u istoj
situaciji našao još jednom, nakon srčanog udara. U svoja dva »postmortalna«
iskustva Brinkley je na svojevrsnom unutarnjem ekranu vidio čak 122 događaja iz
budućnosti čovječanstva. Navodno se 95 njih već dogodilo. Iz njegovih se opisa
može naslutiti da bi budućnost mogla biti manje neizbježna i definitivna no što se
to vjeruje u istočnjačkim filozofijama. Ono što vidi netko tko je u budućnost
zavirio, zapravo bi bila najvjerovatnija varijanta budućih događaja.
Tibetanska knjiga mrtvih zapravo je priručnik za umiranje koji opisuje sva
božanstva, svjetla, zvukove i duhove koje umirući sreće na svom putu na drugu
stranu. Sva su ona samo projekcija našeg vlastitog uma i kao takve ih treba
ignorirati. Spomenuti je Faqir Chand u tradiciji Sant Mata načinio radikalan zahvat
potvrđujući to kao činjenicu i tvrdeći da su i duhovni učitelji iz »unutrašnjih
svjetova« također samo projekcija našeg uma. Na to je došao kad se na fronti našao
u bezizlaznoj situaciji. Ukazao mu se njegov guru i rekao da ne treba brinuti, jer
premoćni neprijatelj ne dolazi u konačni obračun, već želi samo odnijeti svoje
poginule. To se pokazalo točnim, pa je Faqir pohitao zahvaliti svome učitelju. Ovaj
ga je čudno pogledao i otvoreno mu rekao da nema pojma da se ukazao bilo kome.
Dapače, u to je vrijeme bio zabavljen sasvim drugim poslom i uopće na svojeg
učenika nije mislio. Faqir Chand otada živi u uvjerenju da su svi religijski
doživljaji samo projekcija uma. Slično je tvrdio za snove, ističući da su oni uvijek
vezani uz ono do čega nam je stalo na materijalnom planu. Univerzum je
nezamislivo velik, mehanizam koji pojedinac ne može pojmiti i ovaj je mudrac
uvijek tvrdio da zapravo nema načina da ljudsko biće spozna čitavu Kreaciju.
Prosvjetljenje je razumijevanje te istine, prepuštanje struji života, izostanak
slobodne volje, koja je samo još jedna iluzija našeg ega. Kako bi rekla Byron
Katie, straha nema. jer se sve već dogodilo. Da smo upravljali događajima samo
nam se pričinja. Krishna, Vishnu, bogovi i nebeska bića ne postoje izvan nas, već

148
su stanovnici naše svijesti. Zanimljivo je da su to rekla dvojica gurua koji su u
mladosti doživjeli ono što je san mnogih: ukazanje bogova poput Krishne, Shive i
drugih. Riječ je o Poonjajiju i Faqiru Chandu, iako su došli iz različitih tradicija, za
njih je sve što se događa samo kazalište, a svijest je jedino što stvarno postoji.
Kada je u pitanju Faqir Chand, njegovo viđenje Krishne još u mladosti
poprimilo je bizarne karakteristike. Naime, Krishna je u jednom trenutku Faqiru
naredio da pojede balegu, kako bi dokazao svoju predanost! U kasnijim je
godinama gurua mučilo pitanje kako bi Bog od svog odanog vjernika zatražio
nešto takvo i došao do zaključka da je Krishna bio savršen, ali ipak proizvod
njegova vlastitog uma. Premda su u kasnijim godinama mnogi tvrdili da se Faqir
Chand čak fizički pojavio u trenucima kada im je bio potreban, te riješio neki
njihov problem, on je ostao nepokolebljiv u svojoj tvrdnji da su sva takva ukazanja
isključivo produkt naše vlastite svijesti. Nije isključivao mogućnost da poneki
rijetki guru doista tu i tamo zna što se zbiva u umu njegova učenika, ali se vrlo
oštro izražavao o duhovnim učiteljima koji su puštali svoje sljedbenike živjeti u
uvjerenju kako posjeduju ovakvu sposobnost koja u većini slučajeva ne postoji.
Faqir Chand je jednom rekao da sebe smatra mjehurićem koji je nastao u
beskonačnom božanskom oceanu u koji će se nakon smrti natrag vratiti. Time se
zapravo približio Advaita Vedanti koja, prema shvaćanjima Sant Mata, predstavlja
nižu razinu razumijevanja Istine.
Zanimljivo je da je Darshan Singh smatrao da Faqir Chand nije dosegao sam
vrh ljudske duhovne evolucije, pa je stoga u njega bila izražena skepsa, čak i
nesigurnost u to što se događa nakon fizičke smrti, a što je otvoreno i rekao pred
sam kraj svog života. Darshan Singh je kategorički tvrdio da je pravi majstor
sveznajući i za njega takovih sumnji nije bilo. Tijelo je napustio svjesno, u 8 sati
ujutro, 30. svibnja, 1989. godine. ispravio se u krevetu, ponovo legao, udahnuo i
napustio fizičko tijelo. Iz niza njegovih izjava vidljivo je da je znao da će napustiti
ovaj svijet, pa to služi kao dokaz da je doista spadao u rijetku kategoriju duhovnih
učitelja koji su znali točan trenutak vlastite smrti.
Faqir je inzistirao na tome da duhovni učitelj na nikakav način ne može
učeniku pomoći u borbi sa svjetovnim nedaćama, jer je sve u njegovu umu, pa
meditaciju ne valja propuštati. Upozoravao je na ljudsku pohlepu i nevoljkost
odricanja od materijalnih dobara, a preporučao je zanimljivu vježbu. Treba 365
dana uzastopce od vlastita obroka odvojiti dio i dati ga siromašnima, a ako je osoba
i sama siromašna, dovoljno je ostacima nahraniti neku životinju. »Vidjeti ćete do
kakovih će to dramatičnih promjena u vašem životu dovesti, na duhovnom i
materijalnom planu«, govorio je. Oni koji su ga poznavali obožavali su ga zbog
njegove iskrenosti, nesebičnosti i asketizma. Vjerovali su da je on negirao svoje
moći iz puke skromnosti, a kao dokaz navode njegovu vidovitu najavu da će iz
Amerike doći »u kovčegu«. To se i obistinilo, jer je umro za posjeta Pitsburghu.

149
 S obzirom da se većina sljedbenika raznih gurua trudi dokazati kako je
njihov učitelj stalno svjestan svega što se njegovim učenicima događa, želim ovdje
pokušati razriješiti ovu delikatnu dilemu, kroz pojašnjenje koje je Hazur Baba
Sawan Singh dao jednom zapadnjaku. Istoga su mučila ona pitanja koja muče
mnoge, željeli to oni priznati ili ne, A to je: kako to da mnogi sljedbenici poznatih
gurua stradavaju u raznim životnim situacijama na koje ih je učitelj, ako je
sveznajući, mogao upozoriti? Kako to da gurui znaju davati izjave iz kojih je posve
jasno da sa nekim od očiju skrivenim činjenicama nisu upoznati? Ili obećaju nešto
na što kasnije jednostavno zaborave?
»... Svaki put kada savršeni majstor nekoga inicira, on stvara odnosno
prenosi svoj astralni lik u njega, i otada, majstor nikada ne napušta učenika.
Dvojnik, drugo ja ili astralni lik majstora je ono što katkada zovemo unutrašnjim
majstorom...
Učitelj ponekad te »dvojnike« naziva svojim agentima. Oni obavljaju njegov
posao, brinući se za sve njegove učenike. Oni imaju moć djelovanja bez granica.
Mogu učiniti ono što majstor želi i slušaju njegove naredbe. Ljudska strana
majstora ne mora znati što se događa u životu, neke osobe. Ona se može nalaziti na
drugoj strani kugle zemaljske. Majstor neće znati pojedinosti (iz života te osobe),
ali ih može znati ako želi. Kada bi takav duhovni učitelj imao milijun sljedbenika,
imao bi astralnu kopiju sebe u svakome od njih i ona bi se brinula o učeniku cijelo
vrijeme. Njega bi obavještavala u ekstremno hitnim situacijama...«
U tradiciji Sant Mata prva iskustva bljeskova svjetlosti nastaju kad
praktikant ovlada metodom do te mjere da obamrlost dopire od njegovih udova do
solarnog pleksusa. Bljeskovi dolaze i odlaze i još uvijek se radi o umu koji te
senzacije proizvodi. Ipak, to su oni prvi znaci napretka, koji se nastavlja tako dugo
dok čitavo tijelo ne obamre poput kamena, Ponavljanje simrana dovodi do takva
stanja, koje zatim rezultira osjećajem da čovjeka kroz tjeme iz njegova tijela
izvlači neka neodoljiva magnetska sila. U prvom stadiju se radi o djelomičnom
putu svijesti izvan tijela, da bi se naprednom praksom došlo do pune projekcije u
više nivoe. Tada praktikant prolazi kroz područja mraka, tunele i prolaze koji
frapantno podsjećaju na opise onih koji su doživjeli kliničku smrt. Nakon što je u
potpunosti ovladao sposobnošću napuštanja tijela po želji, praktikantovi se uvidi u
više regije iznenadno poboljšavaju i on doživljava neopisivu ljepotu
izvanzemaljskih krajolika i zvukova. Sawan Singh je objasnio da su svjesnost i
jasnoća doživljaja u takovim stanjima daleko iznad najoštrije percepcije koju
poznajemo u vrijeme boravka u našem fizičkom tijelu. Put koji je ranije opisan iz
usta Soamijija nije zgorega u mislima proći još jednom, ovaj put vođeni opisima
drugih praktikanata Surat Shabd joge i sličnih metoda.
Svjetlo koje prethodi pojavi »svijetlećeg tijela« gurua zove se ashtdal-
kanwal, a koje će boje biti svjetlo može ovisiti o karmi praktikanta. Ovdje su

150
zvukovi već magične ljepote, a uvijek se treba držati upute da se koncentrirate na
zvukove zvona, koja vode do prve stanice na stvarnom putu u unutrašnje svjetove.
Sada se spremate na sljedeći nivo do kojeg ćete dospjeti sažimanjem pozornosti na
ritmičke zvuke bubnjeva ili gromova. Na putu do tog, drugog nivoa, Trikutija,
postoji zamka koja može duši onemogućiti dalji napredak. Riječ je o već
spomenutom tunelu, kojeg tradicija Radhasoami zove bunk nal. Opet se naglašava
važnost unutarnjeg vodiča. Probijete li se ipak do Trikutija, čije ime dolazi od triju
planina svjetlosti koje se nalaze na ovom nivou, stigli ste u područje moćnog
univerzalnog uma, područje porijekla vaše karme. Trikuti se može prevesti i kao
»trokut«, a neki misie da se radi o simboličnom prikazu Svetog Trojstva ili ideje o
cilju meditacije - jedinstvu meditanta, objekta meditacije i samog procesa
meditacije.
Ovo je područje najteže proći, stoga što ovdje morate potpuno predati svoj
um. To nije lako učiniti odmah, pa će duša na ovoj razini egzistencije morati
provesti neko vrijeme. Privlačna je moć ovog nivoa tolika da duša ne želi ići dalje,
a Faqir Chand je pojasnio da se ovdje ostvaruje doslovce svaka želja. Zaželi li jogi
imati svoj svijet u kojem će biti kralj, taj će se svijet trenutno stvoriti. Neprekidni
krug želja, čežnje i užitka može dušu zarobiti na ovome nivou na gotovo
neograničeno vrijeme i samo oni najjači će odbaciti i ovu posljednju veliku iluziju
uma. Po svemu sudeći, kad dođe do neobjašnjivog ozdravljenja od neizlječive
bolesti, radi se o poništenju loše karme čiji su korijeni na ovoj razini, što bi moglo
značiti da jogi koji već osuđenu osobu ozdravljuje ima moć djelovanja na nivou
Trikutija.
Iz nivoa Trikutija vodi deset prolaza, a samo je jedan od njih onaj koji vodi
na sljedeću višu razinu - Daswan Dwar. Ovdje je jogi okružen blještavim svjetlom
nalik dijamantima i više nema crvenkastog svjetla Trikutija. Ovdje se nalazi
Manasarovar, »jezero besmrtnosti« u kojemu se duša može očistiti od posljednjih
otisaka svoje materijalističke svijesti. Darshan Singh je jednom svom učeniku
objasnio da do površine jezera Manasarovar vode 84 stepenice, što se dugo
smatralo tajnom jer je tu razinu točno mogao opisati samo onaj koji je se uspio do
nje probiti. Kada su Sikhi u Amritsaru gradili Zlatni Hram, okružili su ga bazenom
vode koji simbolizira upravo »jezero besmrtnosti« s trećeg nivoa egzistencije.
Najjeziviji je opis puta duše do Bhanwar Guphe, a koji prolazi kroz Maha Sunn,
golem prostor totalne tame, gdje se gubi i snažna svjetlost duše praktikanta koja je
odmakla tako daleko na duhovnom putu. Na razini Bhanwar Guphe, aspirant
spoznaje da osim njega ništa ni ne postoji. Subjektivno duša doživljava ovu razinu
kao rotirajući energetski kotač koji emitira prekrasan zvuk flaute. Na putu do nje
nalazi se »čudesna struktura unutar tunela rukmini«, nešto o čemu majstori ove
tradicije nisu nikada pisali detaljno i za što zna samo onaj tko je tamo bio. Soamiji
Maharaj ga spominje samo uzgred. Uz ovu je strukturu vezana neka neobičnost, pa

151
izgleda da je to zadržano kao test istinitosti izjava onog tko tvrdi da je do ove
razine uspio doći. Na kraju dolazi Sach Khand, kraj puta, kada nestaje i ona
najsuptilnija razlika između duše i Boga.
Za majstore ove tradicije doživljaji smrtnika vezani uz predviđanje smrti
bliske osobe, stanja bliska kliničkoj smrti, ukazivanje svjetlosnih bića odjevenih u
bijele odore i vizije dvoraca, čudesnih građevina i krajolika nadnaravne ljepote ne
predstavijaju visoke duhovne domete. Radi se o pomoći s viših razina onome tko je
utjehu ili znak zavrijedio ovim ili prošlim životom. Nije nemoguće, obično na
nižim razinama, sresti preminule rođake koji ovdje nastavljaju svoju evoluciju ili
čekaju povratak u neko novo tijelo na Zemlji. Nedvojbena je činjenica da je Sant
Mat tradicija svojim opisima najbliža onome što znanost danas smatra opisima
onostranih svjetova igrom slučaja dostupnih onima koji su preživjeli kliničku smrt.
U korist toj tvrdnji idu i iskustva američke spisateljice Ginny Katz, kao i
stanovitog Jamesa Arnsby-Jonesa. I jedno i drugo su imali prilike sviješću putovati
po višim razinama egzistencije i sretati »gospodare nivoa« na koje su stizali. Ovdje
su jasno vidjeli kako nastaju čitavi svemiri i kakva je uloga ljudskih bića u
globalnom Božjem planu. Možda tu sitnu, a toliko važnu rolu pojedinca najbolje
iliustrira misao Mahatme Gandhija: » Sve što radite u životu beznačajno je. Ipak,
važno je da to radite.« Vizije Arnsby-Jonesa dolaze od unutarnjeg vođenja njegova
gurua Kirpal Singha i to prije no što ga je fizički sreo. Opisi viših regija precizni su
i odgovaraju tradicionalnim tumačenjima, s time da im Jones daje poetski ton.
Njegova komunikacija s unutarnjim majstorima jasna je, a doživljaji »božanskih
zvukova« i gigantskih vrtloga energije iz kojih nastaju nezamislivo veliki svjetovi,
ne daju mjesta sumnji. I opet se ovdje, kroz razgovore s učiteljima unutarnjih
svjetova, povlači jedna centralna misao: bit dostizanja duhovnih svjetova u kojima
vlada neizmjerna ljubav moguć je samo neprivrženošću materijalnim bogatstvima.
Sufi mistik koji je na Zemlji živio prije nekoliko stoljeća i kojeg Jones vidi u
crvenkastoj halji koja podsjeća na jednu vrstu azijskog cvijeta, govori mu da je
ovamo dospio tako da je »ljubavi Božjoj žrtvovao sva svoja imanja, zemaljsku
sreću i fizičko zdravlje...«. Bez potpune predaje Bogu, ma kojoj vjeri pripadao,
nema bijega s nižih razina postojanja, i ljepota kojoj si na Zemlji privržen na kraju
će te natjerati da se vratiš u svijet neprestane bitke za opstanak, bolesti, gubljenja,
bolne taštine i starosti, govori Jonesu negdašnji perzijski pjesnik.
Ginny Katz je u meditaciji vođena u krajolike nalik dječjim bajkama, a
čitavo je vrijeme s njom Peddar Zasq, majstor iz unutarnjih svjetova, koji je u
svom zemaljskom životu bio kontroverzni Paul Twitchell. Tako barem ispada iz
priče ove Amerikanke iz Oregona, koja tvrdi da je posjećivala hram Asklepija u
duhovnom svijetu, gdje je učila kako u liječenju nekih bolesti koristiti dijamante.
Sretala je i mnoge znane likove iz spiritualne povijesti naše planete, no njeni opisi

152
nemaju uvjerljivost onih koji dolaze od pripadnika tradicije Sant Mata, odnosno
Radhasoami.
Na Zapadu se neovisno od istočnjačkih propovijedaju tehnike astralne
projekcije i često se, kao kod tzv. »tehnike užeta«, obećaje brz uspjeh. To znači
izlaz svijesti iz tijela, a osobito su zanimljivi neki opisi putovanja pomoću
astralnog tijela fizičkim svemirom. Za razliku od većine onih koji su iskusili stanje
blisko smrti, oni koji su navodno izašli iz tijela pomoću spomenute metode tvrde
da se činjenica da se nalazite u astralnom tijelu očituje na niz raznih načina. Tako u
tom stanju ne možete zatvoriti oči, slika koju vidite zapravo je obrnuta, kao u
ogledalu, a i vaša vizija nije ograničena kutem koji pokrivaju vaše fizičke oči. Ako
putujete nekom zatvorenom prostorijom, nećete tamo vidjeti samo predmete koji se
ovdje nalaze sada, već i one koji su ovdje stajali dulje vrijeme u prošlosti.
Zagledate li se u sliku na zidu koja prikazuje kalifornijske plaže, budite oprezni.
Može se dogoditi da vaš um tu scenu pretvori u stvarnost, odnosno astralna
projekcija postane splet realnog i mašte. Ovladavanje svijetom u koji tek prodirete
zahtijeva dosta vremena.
Jedno moje iskustvo u meditaciji uzdrmalo je sva moja znanja o područjima
iznad ovog materijalnog. U jednom sam se trenutku »našao« u zatvorenoj špilji u
kojoj sam sjedio prekriženih nogu, očito u meditaciji. Pritvorenim sam očima uočio
sivkastu stijenu na lagano povišenom mjestu i izlizanu pustinjačku halju preko
koljena, te u djeliću sekunde spoznao da je moje pravo tijelo vrlo dugo vremena
upravo tamo, a ne ovdje, u ovom svijetu! Obuzeo me neodoljiv osjećaj da sam se
na neki način iz »onog« tijela sviješću »projicirao« u ovo moje zemaljsko tijelo s
kojim sam se toliko poistovjetio da čvrsto vjerujem u stvarnost koju vidim oko
sebe. U kasnijim kontaktima s razvijenim misticima doći ću do zapanjujućih
saznanja koja će nadići svaku maštu, kad je riječ o tim »podijeljenim
stvarnostima«.
Mnogi izvori koji nisu imali pojma da tradicija Radhasoami uopće postoji
dali su mi naslutiti da su viši svjetovi u koje nas vode osobiti zvukovi, najčešće
kroz karakteristične tunele, doista stvarni. Igrom slučaja, pred više sam godina u
Međugorju upoznao vrlo pobožnu ženu koja je unutar međugorske crkve
doživljavala neobične vizije. Tako je, kako mi je pričala, u praznoj ckrvi odjednom
čula »prelijepe zvukove violine koji su dolazili sa svih strana i svojom su ljepotom
nadmašivali zvuk ovozemaljskog instrumenta«. Istovremeno je vidjela kako se u
zidu crkve otvara tunel na čijem se kraju nalazilo svjetlo. Učinilo joj se da su
zidove tunela činili fratri odjeveni u tamnosmeđe halje. Sjetimo li se sličnih slika
Hieronymusa Boscha i Fouqueta, francuskog slikara iz 15- stoljeća, jasno je da je
ideja napuštanja ovog svijeta kroz osobite tunele dobro poznata u svim tradicijama.
I »glazba sfera« nije manje poznata.

153
 Nekoliko misli iz pisama koje je Soamiji Maharaj pisao Hazur Babi Sawan
Singhu u periodu od 1896. do 1903. godine, najbolje ocrtavaju istinu o ljudskom
biću, kako bi ono trebalo živjeti i čemu težiti. Želi li, naravno, dostići cilj svog
postojanja na ovoj planeti.

Ovo je tijelo poput sna.

Kad je tijelo samo nestvarno,
onda su i sve stvari ovog svijeta nestvarne.
Nam (Ime Božje) je jedina istina.
Drži se čvrsto za Njega.

Tijelo je boravište bola i ugode.

Po potrebi, oboje moraju djelovati.
Satsang(aspirant) odrađuje godine patnje u nekoliko dana.

Stoga ne brini.
Pozdravi trenutak bola kao blagoslov,
jer i bol i radost nam šalje On.

Kad sve dolazi od Njega, čemu se žaliti?

Bog je uvijek s nama i stalno nas promatra.
Ako je bol za našu dobrobit. On nam šalje bol.
Ako je ugoda za našu dobrobit. On nam šalje ugodu.
Oboje nam dolaze Njegovom voljom.

Brini samo o meditaciji.

Stvari ovog svijeta ići će svojim putem.
One se stalno nastavljaju i nikada ne prestaju.

Uvijek pamti da moraš napustiti ovaj svijet.

Za sve što učinimo pod utjecajem uma morat ćemo snositi posljedice,
Utisni u svoj um da uvijek živiš u Božjoj volji.
Tada ćeš postići sve.

Nemoj nikada misliti da bi trebao

posjedovati neku stvar.
Nemoj nikada misliti da je netko manje vrijedan
zauzeo viši položaj koji zavrjeđuješ ti.
Takve niske misli i želje
ne smiju nikada poteći tvojim umom.

154
Shvati da se svatko peče u tavi Iluzije
i da se u njoj sva bića prže dan i noć.
Zašto onda za njom čeznuti?
Jedina želja treba biti molitva za ljubav i vjeru
pod stopalima Učitelja
i slijeđenje njegova učenja.

Ne budi ushićen čak ako ti je dano

gospodstvo nad četrnaest svjetova,
jer je to nestvarno i prolazno.
Ako voliš nestvarne stvari, bit ćeš zavaran.
Ako ti je tvoje gospodstvo oduzeto,
ne osjećaj se depresivno,
jer Onaj tko ti ga je dao, uzeo ga je natrag.
Ono je za tebe bilo nestvarno i uvijek je pripadalo Njemu.

Ma koliko te netko hvalio ili kudio,

ne smiješ biti oduševljen pohvalama
niti potišten pokudama.
Ostani u volji Božjoj i budi sretan
ma gdje te On smjestio.

Ovdje nećemo živjeti vječno,

Duljina je našeg života određena u sekundu,
a tako i naši dahovi.
Povuci svoj um od svjetovnih želja
i drži pažnju na Shabdu (Unutarnji Zvuk).

Svjetovnim stvarima upravlja karma iz naše prošlosti.

Bile one dobre ili loše, kroz njih moramo proći.
Neka te to ne brine.
Radije brini o tome da se posvetiš meditaciji.

Pozdravi trenutak patnje,

jer te podsjeća na Boga.
On dolazi Njegovom milošću. nikako drukčije.
Zato ostani neuznemiren uslijed patnje.

155
 DO POSLJEDNJEG DAHA

Rekao bih: ukupni zbroj svih

umova iznosi jedan.
Erwin Schrodinger

Ljudi su oduvijek jogije zamišljali kao osobe koje imaju kontrolu nad svojim
tjelesnim funkcijama, čak do te mjere da mogu izazvati suspenziju životnih
procesa, tako da zaustave disanje i rad srca. To je bio predmet i mog interesa u
prvih danima susreta s ovom disciplinom, a poticala su ga i neka novija
istraživanja, poput onoga dr. Hiroshi Motoyame, japanskog liječnika i duhovnog
adepta, koji je popularizirao danas ne manje poznatog Satyananda Saraswatija. Jogi
je Japanca impresionirao svojom sposobnošću djelovanja na vitalne funkcije, na
koje se inače voljno ne može utjecati, .Amerikance je na isti način osvojio Swami
Rama, a već sam naveo primjere Swami Hariharananda Girija i Swamija
Narayananande, koji su van svake sumnje mogli ući u stanje svojevrsne
hibernacije, kad bi na mnogo sati, čak i dana, potpuno zaustavili proces disanja, a
prema nekima, i rad srca. Prema drugima, nije se radilo o potpunom zaustavljanju
srčanih otkucaja, već njihovu znatnom usporavanju.
Potpuno se zaustavljanje disajnog procesa naziva kevala kumbhaka, a
prema klasicima joge, kad »preskočimo« tisuću dahova, zaustavlja se proces
starenja organizma. Danas u Indiji nema mnogo onih koji to mogu doista pokazati,
a oni koji su ovladali ovom vještinom najčešće žive kao lutajući sadhui, koje
možemo naći oko svetih gradova Indije. Jedan se od njih nalazi u blizini Mathure,
živi uz obalu rijeke Jamuna, a ovladao je pranajamom tako, da može period
zadržavanja daha protegnuti na četiri minute. Pri kraju tog perioda čitavo mu se
tijelo počinje tresti, osobito gornji dio, valjda zbog naglog podizanja kundalini
shakti.
Kad sam u jednom kopenhagenskom centru za jogu saznao za klinička
ispitivanja u kojima je potvrđeno da jogiji vježbama disanja mogu sniziti tlak na
samo 30/15, uhvatila me želja da pokušam nešto slično. Upute sam dobio od
jednog kvalificiranog jogija, ali sam ja čitavu stvar malo ubrzao. Na svoju žalost,
Naime, nekako sam dosegnuo period zadržavanja daha od tri minute i četrdeset
sekundi. Ono što sam doživio zbog ovako isforsiranog tempa, bilo je zastrašujuće.
Iskusio sam osjećaj gubljenja, kao da nekuda tonem, a ispunjavala me nekakva
zebnja, koju je teško izraziti riječima. Odustao sam vrlo brzo.

156
 Ipak sam, muvajući se Indijom, pokušao naći nekog, tko bi mogao
demonstrirati ono o čemu sam toliko slušao. Znao sam da su nekada fakiri i jogiji
zakapani u zemlju na više dana, da bi se iz tog stanja obamrlosti, u koje su zapali
pod zemljom, ponovo vraćali u ovo svakodnevno, svega sat vremena nakon
otkopavanja. Tako sam saznao da je takva praksa u Indiji zabranjena zakonom, još
1955. godine, a zbog čestih smrtnih slučajeva kod ovakvih egzibicija. Znao sam da
većina jogija, koje sam upoznao, zna o čemu se radi. Neki od njih bi, uz
odgovarajuće pripreme, mogli kod sebe izazvati to stanje obamriosti, ali u pravilu
nisu za to pokazivali nikakav interes. Pitao sam se koliko ima dokaza da nešto
takvo uopće postoji? Ispostavilo se da oni najuzbudljiviji opisi spadaju u prošla
stoljeća, s jednom iznimkom. Naime, Brian Inglis bilježi slučaj jednog jogija iz
1974. godine, koji je ostao više sati klečeći s glavom zakopanom u pijesak, dok mu
je puls bio svega dva otkucaja u minuti!
Najutemeljenijom se smatra priča o fakiru Haridasu, koji se javlja u zabitim
dijelovima Indije još u dvadesetim godinama 19. stoljeća. Ubrzo privlači pažnju
svojim neobičnim moćima. Jedan visoki državni činovnik tvrdi da je bio
svjedokom ukapanja Haridasa pod zemlju u trajanju od četiri mjeseca, da bi fakir
nakon otkopavanja bio sasvim zdrav i normalan. Kad je to potvrdio i jedan liječnik
iz Europe, za ovaj se fenomen zainteresirao Maharadža od Lahorea, obrazovani i
bogati Indijac, koji je Haridasu ponudio veliku nagradu, ako svoju vještinu
demonstrira pod kontroliranim uvjetima. Fakir je pristao, a maharadža je u
eksperiment uključio nekoliko engleskih liječnika i časnika. Haridas je pregledan i
ustanovljeno je da ima mišiće ispod jezika prerezane. To zato da može izvesti ono,
šro se u jogi zove kecari mudra, savijanje jezika prema unutra, tako da se zatvori
otvor koji vodi od grla prema nosnoj šupljini. To olakšava zadržavanje daha, a
prema nekima, omogućava i lučenje amrita, nektara koji produžuje život. No,
Haridasu je za njegov podvig trebalo mnogo više od duga jezika, pa je on počeo s
drastičnim pripremama. One su podrazumijevale čišćenje organizma osobitom
tehnikom uvlačenja vode u unutrašnjost organizma, kroz čmar, ali i gutanje čak 27
metara tkanine! Barem ako je vjerovati opsežnu opisu iz jednog medicinskog
magazina iz tog doba. Uz ribanje svojih iznutrica, Haridas je promijenio ishranu,
pa je danima uzimao samo mlijeko i jogurt, a neposredno prije početka pokusa,
nekoliko je dana gladovao. Prije no što su ga zakopali u zemlju, savinuo je jezik
prema unutra, začepio nos i uši voskom, kako bi se zaštitio od insekata, sjeo u
položaj s prekriženim nogama i, nakon nekoliko trenutaka, doveo se u stanje koje
su nazočni liječnici proglasili - kliničkom smrću. U tom je stanju zakopan u
zemlju, a iznad njega je posijan ječam.
Maharadžini su vojnici stražarili blizu fakirova groba 24 sata na dan, a on je
nakon čitavih 40 dana otkopan. Svjedoci kažu da je ječam već dobrano narastao.

157
 Izgledao je kao mrtvac, kako kaže Sir Charles Wade, koji je stajao blizu, kad
je fakir izvađen iz kovčega u kojem je zakopan i odmotan iz tkanine u koju je bio
zamotan. Nije bilo sumnje oko toga da kovčeg cijelo vrijeme eksperimenta nije
napuštao, jer je lijes zapečaćen osobnim maharadžinim pečatom. Liječnici su
Haridasa masirali više minuta, da bi tijelo tek tada pokazalo prve znakove života.
Jezik mu je izvađen iz grla, voštani čepovi iz uši i nosa uklonjeni i, nakon jednog
sata, Haridas se povratio u normalno stanje. Oduševljeni ga je maharadža nagradio
šakom dijamanata i zadržao na svom dvoru, gdje je fakir zaveo nekoliko djevica i
morao pobjeći glavom bez obzira, da se više nikad za njega ne bi čulo.
Indija obiluje legendama o jogijima, koji su mogli preživjeti višemjesečni
boravak u grobu. Jedini uvjerljivi zapisi o takvom podvigu, ako izuzmemo
Haridasa, dolaze iz Jaisulmera i, mnogo kasnije, iz Bombaya. Prvi je objavljen u
ozbiljnoj publikaciji, jednom indijskom magazinu za medicinska i fizikalna
istraživanja, još 1836. godine. U Jaisulmeru su, na gotovo identičan način kao
Haridasa, sahranili fakira koji je ostao zakopan mjesec dana, a zanimljivo je da je
nakon otkapanja imao tako stisnute zube, da su mu ih morali odvajati željeznom
polugom. Drugi je slučaj opisan u vrlo prestižnom medicinskom časopisu »The
Lancet«, a autor koji je tekst potpisao jest dr. R. J. Vakil. U Bombaju je sredinom
veljače 1950. godine u betonski lijes dimenzija 1,5 x 2,4 metra hermetički, na 56
sati, zatvoren sadhu, čije je ime bilo Sri Ramdasji. Sredovječni pustinjak nakon
tog vremena nije pušten iz neprobojne zamke, već je ona do vrha napunjena vodom
i ponovo zapečaćena narednih sedam sati! Sadhu je pred brojnim i kvalificiranim
svjedocima preživio ovaj eksperiment, koji ne spada u one koje možemo proglasiti
neprovjerenom legendom. Zanimljivo je da mi je gotovo svatko, koga sam u Indiji
pitao za ovakve sposobnosti fakira, potvrdio da su one moguće, ali nitko to nije
smatrao značajnim duhovnim dostignućem.
To se naslućuje i iz portreta nekih, koji su ovakve moći postigli. Riječ je o
ljudima koji su daleko od asketizma i predanosti spiritualnim ciljevima, što mi je
moj jogi protumačio na sljedeći način: «... Vježbom je moguće postići umirenje
aktivnosti uma, ali i tjelesnih funkcija. Moć ne garantira visoki moral i obratno.
Fakiri i jogiji, koji za novac pokazuju ono čime su ovladali, smatraju da je to
sasvim opravdano, a oni koji se pridržavaju načela samozatajnosti i pravog
duhovnog puta, to ne žele demonstrirati javno, iako te uvjeravam da u stanju
suspenzije životnih funkcija mogu proboraviti i mnogo godina...« Nepomično
sjedenje u meditaciji koje može trajati i više mjeseci, a da jogi ne uzima hranu niti
pokazuje znakove života, zove se ajagarvritti.
Obamrlost na ovako specifičan način sasvim je mogućom smatrao i dr.
Pundit Acharya (pravim imenom Sesudeb Bhattacharya, stigao je u SAD prije
1924. godine), indijski bramin, koji je djelovao u SAD-u u razdoblju od 1929. do
1949. godine. Imao je medicinsko obrazovanje i tradicionalna znanja, pa se zna da

158
je stanje samadhija postigao već u 13-oj godini starosti. Propovijedao je
jednostavne vježbe relaksacije i koncentracije na osjećaje u tijelu. Svoju je metodu
nazvao neurobioelektronikom i osnovao prvi ozbiljniji institut za istraživanje joge
u SAD-u. Nije želio jogu širiti na mase, već je dvije ključne knjige objavio u svega
tisuću kopija, a mogli ste ih dobiti tek nakon što bi on ili kasnije, kad njega više
nije bilo, ovlaštena osoba, po vašim odgovorima na poseban upitnik zaključila da
ste podobni za prakticiranje njegove vrlo originalne tehnike. Pred dosta sam godina
imao sreću da me pripao broj 597 iz ograničenog izdanja, od po tisuću primjeraka
svake od njegovih knjiga. Dr. Acharya, koji je studirao i na sveučilištu Columbia,
tumačio je kako će jednog dana ozdravljenja biti moguća na razini protoplazme, a
suspenzija vitalnih životnih funkcija i na dulje vrijeme sasvim je moguća, onda kad
se ovlada naizgled jednostavnim vježbama indirektne kontrole tjelesnih procesa.
koji inače teku automatski.

Indijski Rishi Shuka - autor spisa u kojima

je navodno predviđena cijela povijest svijeta

159
 Ključ je čitavog procesa bio u totalnoj relaksaciji, dubljoj od one koju se
postiže nekim drugim metodama, poput autogenog treninga ili progresivne
relaksacije. Kraj je, dakako, ono što i Acharya zove samadhi, a u svom je institutu
uspio do tog stanja dovesti čak i malu djecu.

Da je joga put do kontrole vitalnih procesa proizlazi i iz učenja Swami

Kriyanande, američkog gurua rumunjskog porijekla, koji je bio direktni učenik
Paramhanse Yoganande. On podučava tzv, »Hong-So« tehniku koncentracije na
dah, uz ponavljanje spomenute mantre. Kad prakticiranju »Hong-So« tehnike
prethode rzv. energetske vježbe, pažnja praktikanta se spontano okreće prema ajna
ćakri. Swami Kriyananda kaže: »,.. Kad ste u samadhiju, tijelo se održava u životu
direktnim tijekom energije iz medulle oblongate. Moguće je u tom trenutku
zaustaviti disanje i vanjske manifestacije života danima, mjesecima, pa čak i
godinama...« Isti autor kao ilustraciju ove priče spominje svjedočanstvo ravnatelja
zoološkog instituta iz Darjeelinga, koji je, kružeći himalajskim šumama, nabasao
na jogija čiji su nokti doslovce zarasli u koru drveta što je, po njegovoj procjeni,
značilo da je isti ovdje apsolutno nepomičan proveo barem šest mjeseci. Iako nije
pokazivao vanjske manifestacije životnih procesa, bilo je jasno da je s njim sve u
najboljem redu. O tome gdje su granice glede održavanja minimalnih životnih
funkcija, Yoganandin učenik ne govori.
Postoji sličnost između Acharyjinih i nekih tehnika koje preporuča Swami
Kriyananda. Naime, jedna vježba iz tzv. Yogacharye podrazumijeva osjećanje daha
u nosnicama sve dublje i dublje, pa se tako postupno, kako to tumači Acharya,
postiže kontrola nad žlijezdom, koja se nalazi u ovom području. To »osjećanje«
ajna ćakre u oba slučaja zapravo stimulira otvaranje »trećeg oka«, koje se može
manifestirati na razne načine. Iz mog iskustva, kao ugodan pritisak u području
između očiju ili pojava svjetlosti na istom mjestu. Svakim se novim udahom, što je
polaganijim moguće, oba osjećaja pojačavaju. U sklopu oba sustava ima i drugih,
kako neki misle, naprednijih tehnika, no izgleda da je ova jedna dovoljna za
buđenje uspavane evolucijske sile u maloj žlijezdi. Ali i eventualne moći
manipuliranja vitalnim procesima u organizmu.
Uz priču o tajanstvenom jogiju, koji stoljećima boravi u stanju suspendirane
animacije, u špilji ispod malog hrama u Andhra Pradeshu. Čuvena je ona iz sredine
17. stoljeća, za koju ugledni indijski povjesničar iz tog doba, Arjun Singh, tvrdi da
je doista istinita.
Na periferiji Amritsara, danas glavnog grada Punjaba, radnici su, kopajući
kanal, slučajno probili zid neke očito zaboravljene grobnice. Nije bilo kraja
iznenađenju kad su unutra našli mladog jogija kako sjedi u karakterističnom
položaju, s prekriženim nogama i odjeven u sasvim izblijedjeli dhoti. Činilo se da
je tijelo mumificirano, pa su ga iznijeli na svjetlo Sunca. U tom se trenutku

160
dogodilo nešto sasvim neočekivano. Sasušena se koža na tijelu čovjeka iskopana iz
groba odjednom počela mijenjati. Nakon kraćeg vremena, on je već razgovarao s
onima koji su ga otkopali. Prema zapisima Arjuna Singha, koji je cijeli slučaj
pomno istražio, jogi je u grob smješten Čak 100 godina ranije! Ispostavilo se da se
u stanju potpune obamrlosti nalazio čitavo jedno stoljeće, a tijelo mu čitavo to
vrijeme nije starilo. Zvao se Ramaswami i primjer je na koji se pozivaju gotovo
svi napisi, koji se ovim fenomenom bave. O njegovoj sudbini nakon ovog otkrića
ne zna se ništa.
Još je fantastičnija bilješka iz posljednjeg pjevanja Srimad Bhagavatama
koja govori o Markandeya Rishiju. Ovaj je svetac, prema vedama, osobitom
duhovnom praksom svoje tijelo učinio besmrtnim za period od više milijuna
godina! Ako vjerujemo Vedama, dakako. To bi značilo da je isti poznavalac
cjelokupne ljudske povijesti, koja je po najnovijim znanstvenim spoznajama, dulja
no što smo to do nedavno pretpostavljali. Naime, vjeruje se da je na Zemlju palo
oko 500 raznih asteroida i meteora koji su razarali naselja, mijenjali izgled okoliša,
a možda uništili kakvu civilizaciju koja je postojala davno prije nas. Po tome bi
Markandeva Rishi negdje živio i danas. O tome međutim nema preciznih
predviđanja, već se rishija slavi kao onog koji je odolio svim iskušenjima tijela i
uma i ostao predan Bogu, koji ga je neprekidno testirao na putu do besmrtnosti.
U legendama se javlja i Narada Muni, rishi koji je imao sposobnost
putovanja cijelim materijalnim svemirom. I ne samo to. Mogao je otići na nebesa,
u područje Vaikunthe, odakle se mogao i vratiti. To bi značilo da se vratio s one
strane groba, kako bismo to rekli mi obični smrtnici.
U današnje vrijeme najpopularnije vjerovanje u postojanje sveca koji
meditira pod zemljom, jest ono vezano uz Jnaneshwar Maharaja, koji je, u
gradiću Alandi, u današnjoj indijskoj saveznoj državi Maharashtri, živio pred
sedam stoljeća. Preveo je Bhagavad Gitu na marathi jezik lokalnog stanovništva, a
već je u 21-oj godini zapao u stanje jeevan samadhija, pa su ga zazidali u
podzemnu špilju. Legenda govori da je mnogo godina kasnije jedan drugi svetac,
Eknath Maharaj, imao san u kojemu ga je Jnaneshwari zamolio da pronađe i otvori
špilju, kako bi ga oslobodio korijenja drveća koje je prodrlo u njegovo skrovište i
zarobilo ga. Eknath Maharaj je špilju otkrio, otvorio i vrat jogija oslobodio
korijenova, koji su ga potpuno omotali. U krilu Jnaneshwarija pronašao je rukopis
koji je iznio na svjetlo dana, dok je Špilju ponovo zazidao. Danas se na istom
mjestu nalazi malo svetište, koje dnevno posjećuju tisuće ljudi, vjerujući da još
uvijek živi jogi čuje njihove molitve i može im svojom nadnaravnom
intervencijom pomoći. Bilo je čak pokušaja da se vlast uvjeri kako bi bilo dobro
prekopati zemljište oko svetišta, dakako, u potrazi za fantastično starim svecem. To
je naišlo na ogorčeni otpor stanovnika ovog kraja, pa se od neobičnog arheološkog
iskapanja odustalo.

161
 Slična je neobična priča o Adamu Kadmonu, čovjeku evolucijski
naprednijem od današnjih ljudi koji stoljećima čeka svoje vrijeme zakopan negdje
na padinama planine Ararat. Ovaj je lik iz kabalističke mistike primordijalni čovjek
i, po jednoj verziji, biće iz spiritualnih svjetova. I Grka Salmoksa zakopali su na tri
godine u podzemnu nastambu koja je trebala biti nalik Svijetu Mrtvih. Premda su
svi vjerovali da to neće preživjeti, ovaj je bivši Pitagorin učenik sasvim zdrav i čio
izmilio iz raskošne grobnice.
Nedvojbeno je najuvjerljivije istraživanje objavljeno u kolovozu 1973.
godine, u časopisu »American Heart Journal«. Riječ je o pokusu provedenom u
Udaipuru, nad Yogi Satyamurtijem, šezdesetogodišnjakom kojeg su zatrpali u
kubični otvor u zemlji, širine 1,5 metra. Tamo je ostao čak osam dana, a bio je
spojen na medicinske instrumente izvan rupe u kojoj je ležao. Njegov je EKG
prvih 29 sati bio normalan, no zamijećeno je da mu se puls penje na čak 250
otkucaja. Odjednom je linija EKG-a postala potpuno ravna ili, rečeno rječnikom
laika, jogijevo je srce prestalo kucati! Pokus nije prekidan jer su neka druga
mjerenja dala naslutiti da Satyamurti ipak nije mrtav u punom smislu te riječi.
Nakon više od šest dana za vrijeme kojih srce ispitanika nije pokazivalo nikakove
aktivnosti, na ekranu su se prvo pojavili slabašni impulsi. U roku od sat vremena to
su postali normalni otkucaji srca. Nakon otkapanja, jogi je neko vrijeme drhtao, da
bi se uskoro sasvim oporavio. Sve provjere korištenih instrumenata pokazale su da
na njima nije bilo greške, a grupa od tri liječnika koji su nadgledali ovu
nesvakidašnju demonstraciju objavila je znanstveni rad u kojem oprezno daju
naslutiti da medicini ipak još mnoge stvari nisu jasne.
U našem su se stoljeću javili i mnogi drugi, koji su željeli dokazati da mogu
satima ležati u zapečaćenim lijesovima. Među njima i stanoviti Egipćani, Tara,
Rahman i Hamid Bay. Zanimljivo je da su isti, autosugestijom i masažom nekoliko
točaka na vratu i glavi, mogli postići znatno usporavanje bila i disanja, a uvijek bi,
poput jogija, ugurali jezik u prolaz između grla i nosne šupljine. Nakon otkapanja,
posebni bi ih asistenti vraćali u normalno stanje svijesti.
Egipćani nisu s Amerikancima imali previše sreće, jer su njihove egzibicije
izazivale sumnju. To je iskoristio čuveni Houdini i proveo sat i pol u čeličnom
lijesu, u bazenu njujorskog hotela Shelton. Entuzijaste je pokušao ohladiti Francuz
Heuze, koji je zakopan u običnom lijesu izgurao sat vremena, da bi nakon svega
izjavio da za to nije potrebno nikakvo osobito znanje niti moć. Jednostavno treba
mirno ležati, pa time potrošnja kisika pada toliko, da ga u jednom lijesu ima
dovoljno za jedan sat disanja.
Za one koji su pod zemljom ipak ostajali znatno dulje, neki su istraživači
tvrdili da to postižu autohipnozom ili vještim djelovanjem na autonomni živčani
sustav, dovodeći se tako u stanje slično onome nekih životinja koje u specifičnim
situacijama obamiru. Ovom se tumačenju usprotivio američki parapsiholog našeg

162
porijekla, dr. Andrija Puharich, kojeg sam imao prilike upoznati osobno i ne se
malo iznenaditi da je, uprkos činjenici da je rođen u Kaliforniji, još uvijek
izvanredno dobro govorio hrvatski jezik.
»... Kod žaba koje se ukapaju u pijesak isušenih rijeka, čekajući kišne dane,
kao i drugih životinja koje se dovode u kataleptičko stanje, metabolizam se
drastično snižava, a kod jogija u transu ubrzava. I to uprkos činjenici da jogi u
vrijeme suspenzije životnih funkcija očito smanjuje unos kisika i puls.«, objasnio
je dr. Puharich.
Sposobnost suspenzije životnih procesa dramatičnih razmjera nije monopol
indijskog potkontinenta. Najbizarniji primjer te pojave izvan Indije svakako je
stanoviti Hadad. Nije riječ o nekom fakiru, već negdašnjem stanovniku
najčuvanije američke robijašnice Leavenworth. Hadad je tamo dospio kao pljačkaš
i višestruki ubojica, a njegov je neskvakidašnji talent za buduće naraštaje zabilježio
zatvorski psiholog Donald Powell Wilson. Upoznao ga je kad se robijaš objesio za
rešetke svoje ćelije. Okoristio se remenom, koji je skinuo s hlača zatvorskog
stražara, nakon što ga je hipnotizirao. Leš gangstera s juga Amerike čekao je na
autopsiju nekoliko dana, a da za cijelo to vrijeme nije pokazivao znakove
raspadanja. Kad je konačno dospio na stol patologa, Hadad se jednostavno
pridigao, kao da se budi poslije dobrog sna. Psihologu je objasnio da se može
dovesti u stanje kliničke smrti po želji, te u tom stanju ostati danima.
Demonstrirao je i tzv. kontroliranu dermografiju, kad je u spomenutom
stanju na površini vlastite kože izazvao šare, koje su predstavljale znakove
zodijaka. Drugi se put kladio s Wilsonom da će na više dana potpuno zaustaviti
epileptične napade kod robijaša koji su patili od teških oblika ove bolesti. Iako ih
nije ni vidio, njegovo se uvjeravanje obistinilo. Nijedan epileptičar danima nije
imao napade. Mogao je izaći iz čuvanog zatvora po želji, najvjerojatnije
sugeriravši stražarima da je policajac. Jednom ga je na koncertu u susjednom gradu
vidio zapovjednik kaznionice, a drugi se put nakon ovakva bijega u zatvor vratio
sam, rekavši da se izgubio u obližnjim močvarama! Prije no što je umro, objasnio
je zbunjenom psihologu da se na Zemlji inkarnirao kako bi za glavu skratio dva
izuzetno zla duha, koja su se ovdje utjelovila. Hadad je bio osoba niska morala,
primitivne psihičke konstitucije i nesuvislih, grandomanskih ideja. Nerijetko je
tvrdio da je veći od Muhameda i Isusa Krista, objašnjavajući da je Krist uskrsnuo
od mrtvih nakon dva dana, dok je on mogao u stanju kliničke smrti provesti još
dulje vrijeme. Znao je kad će umrijeti i želio je svoje tajne odati Wilsonu, koji to,
nažalost, nije shvatio dovoljno ozbiljno. Time je propuštena prilika da se sazna
nešto više o tome kako je moguće da je netko, tko je bio daleko od samoodricanja i
upornog višesatnog vježbanja, ovladao nečim što se pripisuje samo rijetkima i
među onima koji čitav život posvete kroćenju psihe i tijela.

163
 Uz već spominjana standardna tumačenja, u igri je i genetika. Ima onih koji
tumače da nije nemoguće da netko rođenjem dobije osobito fleksibilni
metabolizam ili neuobičajenu kontrolu nad podsviješću, iz koje i dolaze nalozi za
rad pluća. Moral ovdje nije automatski uračunat, pa moć i etika ne moraju nužno
ići ruku pod ruku.
Prema Jamesu Braidu, jogiji su se davali zakopati kad bi patili od kakvih
bolesti. Nakon više dana provedenih pod zemljom, u stanju obamrlosti, pojavljivali
bi se na površini ozdravljeni. Medicina bilježi niz primjera patološke katalepsije,
kod koje se javljaju čudnovate vizije, a poznat je i slučaj dječaka koji je oživio
nakon što je ispod vode proboravio više od pola sata. Prema podacima iz prošlog
desetljeća, službeni je svjetski rekord u zadržavanju daha 19 minuta, a u raznim su
dijelovima svijeta registrirani ljudi koji su mogli na neobjašnjiv način suspendirati
živome funkcije. Sv. Augustin navodi svećenika imena Rutilut, koji je mogao
potpuno zaustaviti puls i disanje, da bi u tom stanju postao neosjetljiv na bol.
Biolog i tragač za bizarnim u prirodi, Ivan Sanderson. bilježi prolongirana
ukapanja u Belizeu, a neke su osobito šokantne priče vezane uz Afriku.
Krajem 1974. godine, Togbui Siza Aziza, »juju« poznat po svojim moćima,
sahranjen je u običnu lijesu u Accri. Zakovani lijes prekriven je kamenim
blokovima, koji su zazidani. Afrički mag, koji kasnije osniva mističnu školu
poznatu i izvan »crnog kontinenta«, po isteku tri sata, doslovce izlazi iz kamene
zamke, kao da se radi o zidu od papira. Promatrači ostaju zabezeknuti činjenicom
da je lijes ostao zakovan i neotvoren!
Pleme Ibibio živi na otocima, u močvarnom dijelu Kameruna. Zajednica
smještana u mala sela ničime se ne razlikuje od sličnih u Africi. Englez N. H.
Cleverley, međutim, ne misli tako. On je još 1932. godine doživio nešto, od čega
se normalnom čovjeku diže kosa na glavi. Kad su poreznici pričepili nekoliko sela
napučenih članovima plemena Ibibio, oni su jednostavno nestali, zajedno sa svojim
domaćim životinjama. Kad ih nisu mogli pronaći, angažirali su mladog
kamerunskog policajca, koji se prišunjao jednom od sela i njime prolunjao. Kad
nije uočio ništa neobično, krenuo je prema obali, ustvari, obližnjoj stijeni. S nje je
pogledao prema dolje i vidio scenu, koja bi impresionirala i Stephena Kinga. Ispod
bistre vode, na dubini od otprilike dva i pol metra, u naročitim su košarama ležali
svi stanovnici sela. Doimalo se da spavaju, zatvorenih očiju i spokojna izraza lica.
Uz njih su ležale njihove životinje, očito u istom stanju. Izbezumljeni je policajac
pobjegao, procijenivši da su ljudi ovako u vodi ležali danima. Teško je
pretpostaviti da su seljani organizirali igrokaz za praznovjernog murjaka
Kamerunca. Cleverley, koji je živio u obližnjem Calabaru, opisao je policijskog
narednika, koji se sav tresao od straha, kad je dojavio što je otkrio na dnu malog
zaljeva. Lokalni poznavatelji domorodačkih običaja nisu bili toliko uzbuđeni i
smatrali su da je moguče da stotinjak muškaraca, žena i djece, zajedno sa stokom,

164
obamre na ovaj način i sakrije se od poreznika. Kad je na mjesto događaja stigla
proširena ekipa promatrača, u selu se sve odvijalo po starome i nije u zaljevu više
bilo ničega osim bistre vode i okrugla kamenja na dnu. Brian Inglis kao moguće
tumačenje za ovaj fenomen navodi hipnozu, a sumnja je pala na rijetke droge,
poput one u današnjem Beninu gdje se vračevi drogiranjem dovode u stanje blisko
kliničkoj smrti, nakon čega ih zavijene u platno zakapaju u zemlju. Ovdje ostaju
danima, dok njihova astralna tijela navodno komuniciraju s duhovima predaka.
U novije je vrijeme u Indiji razvikan stanoviti Pilot Baba, bivši avijatičar
koji danas živi nedaleko Nainitala. Neki respektabilni mistici tvrde da Pilot Baba
može danima ostati zakopan ispod zemlje, Čak ispod vode provesti više dana!
Poznat je kao duhovni učitelj, a do danas još nitko nije nepobitno dokazao da Baba
doista ima ovako neobične sposobnosti. Sjećam se da su me pred više godina
uvjeravali da je i Kumara Swami uronjen u tank vode na plantaži u Tapovanu
proveo više od dva sata. On sam mi to nikada nije htio potvrditi.
Vjeruje se da su mnoge joga-vježbe nastale kopiranjem ponašanja nekih
životinja, a po tome da su u tu svrhu promatrali životinje poznati su i stari Kinezi.
Osobito stanje obamrlosti poznato je u animalnom svijetu vijekovima, dapače
povijest bilježi fantastične priče o žabama, koje su preživjele stotine godina,
zarobljene u stijenama i sadrenim blokovima. Ipak, kad su znanstvenici sa žabama
pokušali oponašati iste uvjete, nijedna nije preživjela mnogo kraći boravak u ovako
ekstremnim okolnostima. Priča ima raznih, doduše neprovjerenih, poput one iz
1856. godine, kad je iz bloka stijena, nedaleko francuskog grada Nancyja, ispao
pravi pravcati pterodaktil, preteča ptica, koja je živjela u razdoblju Krede. Iz kljuna
sa zubima čuo se neobičan zvuk, kreatura je zamahnula krilima i srušila se mrtva.
Mada je leš odnesen kod profesionalnog prirodnjaka iz gradića Gray, koji je
životinju doista identificirao kao pterodaktila, u priču je teško povjerovati. Naime,
pterodaktili su izumrli pred stotinjak milijuna godina!
Sa stanovišta zapadnjaka morbidna, praksa samomumificiranja nije rijetka u
azijskim zemljama, a također predstavlja pokušaj produljenja egzistencije na
Zemlji. Postoji i drevna doktrina »postizanja buddhinstva u istome tijelu«, koja je
vrlo vjerojatno zastranjivanje od Buddhina učenja onih koji su smatrali da je
prosvjetijenje nužno ostvariti u jednom životu. S obzirom da mnogi to nisu mogli,
netko je došao na ideju da tjelo treba očuvati i nakon smrti, kako bi ono poslužilo
za dosizanje konačnog cilja. Danas već izumrla japanska budistička sekta, nazvana
po planini na kojoj su njeni sljedbenici živjeli, prakticirala je postupak postupnog
samomumificiranja tijela pažljivo odabranom ishranom, koja je uključivala
žitarice, suho voće, korijenje i grahorice, a na kraju i koru drveća. Sekta se zvala
Judono, a postupno je isušivanje tijela trajalo više godina, da bi kulminiralo
gladovanjem do smrti. Tada bi monaha zatvorili u podzemnu ćeliju, u kojoj je do
smrti recitirao mantru Amithaba Buddhe. Tijelo je nakon smrti ostalo očuvano, a

165
ostali su redovnici vjerovali da će ono dočekati povratak sljedećeg Buddhe.
Relativno su nedavno u području planine Judono pronađena mumificirana tijela
osmorice monaha, koji su vjerovali da je ova ekstremna praksa put do kraja
duhovne evolucije.
Slični primjer predstavlja vijetnamski budistički redovnik Vu Khak Min,
koji se rodio pred tri stoljeća i za života bio ugledni i bogati dvorjanin. Pod stare se
dane odrekao svjetovnih želja i dobara i posvetio intenzivnoj meditaciji u
samostanu Dau, koji se nalazi 23 kilometra od Hanoja, Zna se da je gladovao sto
dana i naredio mladim monasima da ga ne uznemiravaju tako dugo dok se iz
njegove sobice čuje molitveni bubanj. Kad je bubanj utihnuo, Mina su pronašli
mrtvog, u položaju lotosa i sa smiješkom na licu. Odlučili su pričekati nekoliko
dana. Kad su uvidjeli da se tijelo neobična sveca ne raspada, ostavili su ga na
posebnu tronu, odakle je desetljećima zapanjivao posjetitelje samostana. Kasnije su
tijelo premazali posebnom bojom, kako bi ga zaštitili od insekata, što je
primjećeno i na institutu na kojem je podvrgnuto znanstvenoj analizi. Stručnjaci
kažu da je u pitanju srebrnasta boja, pa je i to navodno odigralo stanovitu ulogu u
mumificiranju Mina. Rentgenskim je pregledom utvrđeno da su unutrašnji organi
mumije netaknuti, što je ukazivalo na činjenicu da nije umjetno mumificirana. I
mozak je ostao očuvan, pa s obzirom na klimu i uvjete u kojima se Min nalazio
posljednjih stoljeća, fenomen nije lako objašnjiv onim što znamo o kemiji truljenja
organizama. Slučaj Vu Khak Mina nije usamljen, pa su svako malo u zabačenim i
skrivenim špiljama Vijetnama otkrivali budističke monahe, koji su ovdje umirali
od gladi, čitajući svete tekstove. Samostan Dau ima, uz Mina, mumiju koja je
preživjela raspadanje, ali je prebojana bijelom bojom, a lice ukrašeno neukusnom
crvenom šminkom. Tako se zapravo izgubila vrijednost ovog nalaza, kojem se ne
zna točna starost. Prema jednom Rusu koji je posjetio samostan, danas obrašten
raslinjem iz džungle, monasi koji još tamo žive, vjeruju da je fizičko tijelo moguće
napustiti kroz prostor između očiju, ali se u njega istim putem i vratiti. Uz praksu
koncentracije na »treće oko«, ovi su monasi posvećeni recitiranju molitvi upućenih
Buddhi. Ne možemo ih, međutim, uspoređivati s japanskom sektom Judono, jer ne
poznaju istu doktrinu i ne gladuju do smrti iz istih razloga. Općenito uzevši,
budizam ne zagovara ekstremnu askezu, a prema svom tvorcu, trebao bi
propovijedati tzv. Srednji Put, pa su oba navedena slučaja u budističkom svijetu
više iznimka nego pravilo.
Treba napomenuti da neobjašnjivo mumificiranje tjelesa svetaca nakon smrti
nije nepoznato ni u kršćanstvu. Osobno sam vidio tzv. istarske mumije iz
Vodnjana, posebice Kopranku Nikolozu, ali i odlično uščuvano tijelo finskog
svećenika Niklausa Rungiusa. koji je 1629. godine umro u laponijskom selu
Laurilla. Prije smrti, seljanima je rekao da se njegovo tijelo neće raspadati, ako je
vjera koju im je propovijedao istinita. Tijelo Niklausa Rungiusa održalo je riječ.

166
Nakon što ie umro, 1968. godine, čuveni Padre Pio iz Rotonde nije na odru
pokazivao znakove raspadanja tijela, dapače, mnogi svjedoci govore da se
prostorijom od njegova tijela širio neobičan, ugodan miris cvijeća. Jedna žena u
Belgiji, koja se nije bavila nikakvim duhovnim tehnikama, najavila je da joj se
tijelo, nakon ukapanja u zemlju - neće raspadati. Šest godina poslije čudnovate
izjave, rodbina se odvažila otkopati pokojnicu. Uz kamere znanstvenika, tijelo je
iznijeto na svjetlo dana. Bilo je potpuno očuvano. Po nekim autorima, očuvano je
ostalo i tijelo mučki ubijenog crnačkog borca za ljudska prava, Medgara Eversa.
To se ispostavilo nakon ekshumacije, tridesetak godina nakon njegova ubojstva.

167
 PETI ELEMENT

Sva patnja priprema dušu za

viđenje.
Martin Buber

Ajurveda je znanost o življenju, vještina održanja fizičke i duhovne

ravnoteže koji donose dug i zdrav život. Nakon svojih brojnih boravaka u Indiji i
dugogodišnjeg intenzivnog bavljenja ovom drevnom disciplinom, mislim da je ova
jednostavna definicija ajurvede i njena bit. Sve je u ajurvedi podređeno ravnoteži,
harmoniji s prirodom i okolišem, a vaidya (naziv za ajurvedskog liječnika kojem se
često, iz poštovanja, dodaje na kraju imena -ji) će po nekim, katkada vrlo
suptilnim, znacima pokušati utvrditi na koji je način i gdje ta ravnoteža narušena. I,
dakako, kako je povratiti. Time će pomoći fizičkoj i duhovnoj ravnoteži u čovjeku.
Povijesno gledano, ajurveda spada u staroindijski sustav Veda, čija se starost
procjenjuje i na više tisuća godina. Zna se da su stari stanovnici indijskog
potkontinenta već tada vršili složene kirurške zahvate, poput amputacije udova i
njihova nadomještanja protezama, te trepanacije, otvaranja lubanja, što su pacijenti
ne samo preživjeli, već su nastavili živjeti i više desetaka godina nakon zahvata.
Ovi su zahvati obavljani relativno primitivnim instrumentarijem, a znanstvenici
smatraju da se radilo o smanjivanju intrakranijalnog pritiska ili uklanjanju
patoloških izraslina, koje su prodirale u unutarnji dio lubanje.
Oko 1010. godine ove ere, uslijed teških migrena, operiran je tadašnji kralj
Bhoja, o čemu postoji vrlo detaljan zapis. Kralj je uspavan pomoću pripravka
zvanog moha-ćurna, a nakon zahvata vraćen svijesti jednom drugom supstancom.
Iz toga možemo zaključiti da su vedski učenjaci već tada poznavali anesteziju. I
dezinfekciju vjerojatno. To znanje, nažalost, nije očuvano do danas.
No, očuvani su dokazi da je u obliku paučine i plijesni primjenjivan
primitivni oblik penicilina, kao i biljka Rauwolfia serpentina, koja se i dan danas
koristi kao sredstvo za reguliranje visokog tlaka i lijek izbora kod teških duševnih
poremećaja. Na tržištu uglavnom srećemo preparate koji sadrže aktivni princip ove
biljke, reserpin.
Era kirurgije u postvedskom periodu prestaje u 8. stoljeću. Prema nekima,
zato što je jednom takvom zahvatu podlegla majka tadašnjeg kralja, koji je nakon
toga tu praksu jednostavno zabranio, a prema drugima, uslijed utjecaja budizma
koji u Indiju polako prodire od 7. stoljeća. Budizam, naime, sa sobom donosi

168
princip potpunog nenasilja, ahimsu, što se nije uklapalo u tadašnja medicinska
shvaćanja. Otvaranje ljudskog tijela ili bilo kakva drastična promjena onog što je
stvorila Priroda, nisu dopušteni. Liječiti treba u dogovoru s Prirodom, uzimanjem
njenih plodova ili pokoravanjem njenim ciklusima. I to je rođenje ajurvede, kako je
doživljava onaj tko se njome počinje baviti u današnje vrijeme. A da bi to činio na
kvalitetan naćin, potrebne su godine učenja, izravno od onih koji su njome
ovladali.
Već smo spomenuli riječ ravnoteža. Njenim održavanjem u tijelu zapravo se
bave gotovo sva klasična djela ajurvede, poput Ćaraka Samhite, Sushruta
Samhite, Samgadhara Samhite i drugih.
Naime, prema ajurvedi, postoje tri osnovna ljudska tipa, kojima dominiraju
principi čije bi detaljno tumačenje zahtijevalo podulje, dosadno i pomalo
filozofsko tumačenje. Ti se principi - tipovi zovu vata, pitta i kapha. Postoje i
mještovite varijante kao vata-pitta, pitta-kapha itd., pa tako u ajurvedskoj podjeli
zapravo nalazimo sedam osnovnih tipova ljudi. Svaki čovjek spada u jednu od tih
grupa, pa je prije svega važno utvrditi koju. Za to se može-koristiti osobit način
pipanja pulsa, proučavanje vanjskog izgleda čovjeka, njegove psihološke
karakteristike, a neki su, poput dr. Deepaka Chopre, razradili upitnik pomoću
kojeg je moguće odrediti grupu u koju spadate. Dakako, svaki tip ima određene
karakteristike, one glavne, od kojih može biti odstupanja, jer su utjecaji navedenih
principa najčešće izmiješani.

KARAKTERISTIKE VATA TIPA

- laka, mršava građa
- brzo izvodi aktivnosti
- neredovita glad i probava
- lak, isprekidan san, nesanica
- entuzijazam, maštovitost
- razdražijivost, promjene raspoloženja
- brzo prihvaća nove informacije, ali brzo i zaboravlja
- sklonost brigama
- sklonost zatvoru
- lako se umara, sklon je prenaprezanju
- mentalna i fizička energija dolaze u valovima

KARAKTERISTIKE PITTA TIPA

- srednja građa
- srednja snaga i istrajnost
- oštra glad i žeđ, jaka probava
- pod utjecajem stresa sklonost ljutnji i razdražljivosti

169
 - svijetla ili gruba koža, često pjegava
- odbojnost prema suncu i toplom vremenu
- poduzetan karakter, voli izazove
- oštar intelekt
- jasan, razgovijetan govor
- ne može preskočiti obrok
- svijetla, svjetlosmeđa ili riđa kosa (ili sa crvenkastim tonovima)

KARAKTERISTIKE KAPHA TIPA

- čvrsta, snažna građa; velika fizička snaga i izdržljivost
- postojana energija; spor i graciozan u aktivnosti
- smirena, opuštena ličnost; ne razljuti se lako
- hladna, glatka, debela, blijeda, često masna koža
- sporo prihvaća nove informacije, ali dobro pamti
- dubok, dug san
- sklonost gojaznosti
- spora probava, umjeren apetit
-srdačan, tolerantan, blag
- sklonost posesivnosti, zadovoljan sam sobom

(prema dr. Deepaku Chopri)

Iz ovog skraćenog prikaza možete i sami zaključiti u koju grupu spadate ili,
ako se radi o mješovitu tipu, karakteristike kojih grupa primjećujete u sebi. To vam
neće biti dostatno za određivanje terapije ako ste bolesni, ali ćete u gotovo svakom
priručniku ajurvede pronaći popis namirnica koje vam najbolje odgovaraju.
Kako jednostavno ustanoviti koji vam je od principa neuravnotežen? Bez
obzira koji su principi u vama vladajući, sastavljeni ste od ravnoteže svih triju, pa
prema nekim znacima možete znati koji je od njih poremećen. Tako su najčešći
simptomi poremećaja pitte upala probavnog trakta, višak želučane kiseline, ljutnja,
neprijateljstvo, napetost, osjećaj žarenja u probavnom traktu i višak kiseline u
tijelu. Ako vam je uznemirena vata, to se može vidjeti iz niza simptoma. Evo nekih
od njih: briga, tjeskoba, depresija, nestrpljivost, nesanica, iscrpljenost, gubitak
umne oštrine, slab apetit, zatvor, visoki krvni tlak, menstrualni grčevi, bolni
zglobovi, bol u donjem dijelu leđa, izljevi bijesa, tiransko ponašanje. U slučaju
poremećaja kaphe javlja se tromost, pohlepa, odugovlačenje s odlukama,
pretjerano spavanje, spore kretnje, povećane masnoće u krvi, česte prehlade,
alergije, upala sinusa, ciste.
Radi li se o blagom poremećaju i na neki način fazi koja prethodi bolesti,
uravnotežavanje neće biti problem. Ajurvedski će vam liječnik odrediti osobit

170
režim ishrane, kao i neke promjene navika. Tako će za uravnotežavanje
poremećaja vata preporučiti pijenje dovoljno tekućine, redovitost navika,
uključujući sva tri dnevna obroka, počinak i opuštanje, ostajanje na toplom mjestu
i povremenu masažu sezamovim uljem. S obzirom da okus hrane također utječe na
ravnotežu spomenutih principa, koji se inače još zajedničkim imenom zovu doshe,
u slučaju vate poželjno je jesti slanu, kiselu i slatku hranu.
Pitta poremećaj treba uklanjati šetnjama u prirodi, ravnotežom počinka i
aktivnosti, ostajanjem na hladnijim mjestima, korištenjem slobodnog vremena za
odmor, odnosno pronalaženjem dovoljno vremena u danu za odmaranje vlastitog
organizma, te smanjivanjem vanjskog podražaja na tijelo i psihu. Dobro je jesti
gorku, slatku i trpku hranu.
Kapha se vraća u ravnotežu aktivnostima koje stimuliraju, redovitim
fizičkim aktivnostima, promjenom društva i zabave, ostajanjem na suhim
mjestima, a osobito smanjivanjem šećera u ishrani. Preporuča se ljuta, gorka i trpka
hrana.

Autor s H.L.W. Poonjajijem

Ovo su, naravno, oni općeniti savjeti, primjenjivi onda kad su poremećaji u
samom začetku. Vjerovanje zapadnjačke medicine da se bolest određuje onda kad
su simptomi već sasvim vidljivi i daju se objektivno registrirati, u oštroj je
suprotnosti s ajurvedom koja oboljenja dijeli u osam faza, od kojih je dvije moguće
odrediti isključivo metodama koje alopatska medicina ne priznaje kao pouzdane.
To su pipanje pulsa i pregled urina. Prva je metoda izuzetno apstraktna i složena, a
sadrži čitav niz metafizičkih koncepata teško prihvatljivih ovom podneblju. I to
možda ne bi bio problem, kad se sve ne bi svodilo na senzibilitet i osjetljivost u

171
vršcima prstiju onoga tko obavlja pregled. Moj prijatelj i jedan od vodećih
indijskih autoriteta s područja ajurvedske medicine, autor 42 knjige, vaidyja
Bhagwan Dash, rekao mi je da je potreban trening od dvanaestak godina i to pod
vođstvom iskusnog poznavatelja ove vještine, a da bi se čovjek njome mogao
baviti u praksi.
Da su pipanjem pulsa moguće neke neobične stvari, uvjerio sam se za
vrijeme jednog od mojih posjeta najuglednijem delhijskom ajurvedskom liječniku-
dijagnostičaru Triguni, dvometrašu u ranim sedamdesetima, koji je pregledao
mene i jednog mog prijatelja, koji se tu našao ih čiste znatiželje. U tridesetak
sekundi je uspio »vidjeti« da imam sitan pijesak u lijevom bubregu. Bio je u pravu.
.Mom je pak prijateiju, koji se inače osjećao sasvim normalno, rekao da će, ako
nastavi svojim pretjerano ambicioznim životom, kroz nekoliko mjeseci osjetiti
ozbiljne probleme sa srcem. Čak je precizirao kakve. I to se obistinilo.
U dosta čestim susretima s Trigunom, koji je uvijek okružen velikim brojem
ljudi koji žele prodrijeti u njegove tajne, saznao sam da je u pulsu zabilježen, kako
je on to rekao, osnovni životni vijek pojedinca. To, kako je naglasio, mogu odrediti
samo oni vrhunski stručnjaci, s više desetaka godina kontinuirane prakse.
Što znači osnovni životni vijek pojedinca? Možda genetsku predodređenost
koja definira koliko će naš organizam izdržati na ovom svijetu ili, kako bi Hindusi
lakonski rekli - karma. Triguna mi je rekao, nakon što mi je odredio moj »osnovni
vijek«, da se taj vijek može skratiti ukoliko čovjek »živi protivno svojoj
konstituciji, svom tipu, te se izlaže pretjeranom psihičkom stresu...« Da ne bi
neprekidno kratio taj svoj bonus, svaki bi čovjek trebao na vrijeme uočiti koji je
princip u njegovu organizmu poremećen i u ranoj ga fazi vratiti u normalu. No,
može li se osnovni životni vijek pojedinca - produžiti? Ajurvedski praktičari
odgovaraju - može. I to je ono najveće i najtajnovitije umijeće ajurvede. Da bi se
ostvario taj stari čovjekov san - dug, zdrav i sretan život potrebno se cijelog života
podvrgavati određenim postupcima, redovitom čišćenju organizma metodama o
kojima ćemo još govoriti, masažama i uzimanju niza ajurvedskih proizvoda, od
kojih su mnogi opisani u poglavlju klasika Ćaraka Samhite, koje se bavi načinima
pomlađivanja fizičkog tijela.
Mimo tih standardnih preparata i tretmana koji obećavaju zdravlje i u
dubokoj starosti, u Indiji su vrlo žive legende o već spominjanoj somi, mitskoj
biljci iz Rg Vede, koja produžuje vijek do »unedogled«, kao i kaya kalpi, osobitom
tretmanu sa ciljem maksimalnog podizanja snage imunosistema, što također može
dramatično djelovati na zdravlje osoba, narušeno dubokom starošću i nepravilnim
načinom života.
Najnoviji prodori u genetici i otkriće telomera potaknuli su na špekulacije o
tome da postoji »gen smrti« koji precizno određuje duljinu trajanja nečijeg tijela.
Dakle, rađamo se s programom koji određuje dužinu našeg života gotovo u dan. S

172
time se slažu i jogiji koje sam sretao, no Vimalananda, učitelj Roberta Svobode,
ne propušta naglasiti da se »rishiji mogu poigravati genima i svemirima kako
žele«. Drugim riječima, oni koji su u potpunosti ovladali duhom, mogu mijenjati
sudbinu vlastitog tijela. Kako se to radi, vjerojatno je najčuvanija tajna joge.
Dijagnosticiranjem pulsom počeo se baviti niz zapadnih liječnika, pa su
formirani i odgovarajući centri za ajurvedu u Njemačkoj, Nizozemskoj i
Švicarskoj. Obišao sam većinu njih i uočio da je uspješnost u dijagnosticiranju
pulsom zapadnjaka zapravo vrlo mala. Na to me je još pred 15 godina ozbiljno
upozorila i Ama Lobsang Doima, tibetanska emchi (»emchi« odgovara indijskoj
tituli »vaidya«), koja je predstavljala neku vrstu tibetanskog »ženskog Trigune«.
Rekla je da oni koji ne znaju, a misle da znaju, predstavljaju opasnost, jer pacijent
koji im se obraća, možda propušta i životnu šansu da otkrije svoju bolest u onoj
najranijoj fazi.
Sličan je slučaj i s analizom urina, gdje treba uočiti razna svojstva, poput
boje. mirisa, ponašanja kod prelijevanja i dodavanja sezamovog ulja itd. Neka vrsta
primitivne fizikalne kemije, rekli bismo. Ipak, nije baš tako, jer sam stajao uz
jednog ajurvedskog liječnika kad je, samo na osnovu jedne ovakve »analize« urina,
konstatirao tegobe s jetrom. Ta se konstatacija pokazala ispravnom. Doduše,
stvarnu, preciznu dijagnozu nije postavio, što se, uostalom, od njega i nije
očekivalo. Obavio je analizu koja je, sa stanovišta ajurvede, dovoljna za
poduzimanje određenih koraka.
Vratimo se na trenutak ravnoteži i jednostavnim savjetima koje sam ranije
izložio. Dr. Bhagwan Dash mi je jednom skrenuo pažnju na to koliko ljudi zapravo
niz godina pati od, recimo, viška želučane kiseline, što je očiti poremećaj pitte. Ili,
koliko osoba pati od bolova u donjem dijelu kralješnice i zglobovima, dok su kod
žena česti menstrualni grčevi, nesanica i stalna iscrpljenost. Sve su to očiti znakovi
poremećaja vate. Da ne govorim koliko je njih pohlepno preko svake mjere, pati od
alergija, tromosti i inercije, što je sve znak da kod njih ne funkcionira kapha. Jer,
kako je rekao, bolesti civilizacije često su bolesti nepoznavanja suptilnih principa
Prirode, još uvijek nemjerljivih neumoljivim elektronskim instrumentima moderne
znanosti.
Ono što mi je dr. Dash zapravo htio reći, kad mi je ukazivao na toliko česte
smetnje kod zapadnjaka, jest to da bi se njima u ranoj fazi moglo stati na kraj
relativno lako.
Začini su jedan od najvažnijih faktora u vraćanju ravnoteže i prehrani
Indijaca. Na tržnicama možete vidjeti trgovce kako sjede iza velikih vreća punih
raznobojnih začina, koji nama nisu baš uvijek jako ugodni, osobito ako su
uklopljeni u južnoindijsku kuhinju. Objasnili su mi da je žestoke začine potrebno
uzimati tamo gdje je klima izrazito vruća, po nekom načelu »ravnoteže vrućine
iznutra i izvana«, a i činjenica da se hrana uzima prstima ima svoje tumačenje u

173
staroj indijskoj tradiciji. Naime, sve što je prevruće za prste, štetit će vašem želucu.
Hrana se miješa prstima, tako dugo dok više za njih nije prevruća i tek se onda
guta. I samo miješanje hrane prstima igra važnu ulogu u probavnom ciklusu, jer
toplina namirnica kod miješanja podražava jagodice prstiju, gdje se nalaze završeci
sistema živaca, koji. prema ajurvedi, stimuliraju rad probavnih organa. Ono što mi
nerijetko smatramo neciviliziranim ponašanjem, Indijci preporučaju kao mjeru
predostrožnosti u očuvanju svoje dobre probave.
Na primjenu kurkume (Curcuma longa) ukazao mi je ajurvedski liječnik i
vlasnik klinike iz južnoindijskog grada Bangalorea - dr. Rai. Ovaj najrašireniji
indijski začin koristi se u ishrani doslovno svakog dana, samo s jednim dosta
neobičnim izuzetkom. Izostavlja se iz jela samo na dan kad umre netko od
ukućana. S obzirom da se radi o snažnom prirodnom antibiotiku, činjenica da se u
Indiji toliko koristi i nije posebno čudna. Njime se sprečavaju mnoge neugodne
zaraze, a ima i jednu vrlo zanimljivu karakteristiku. Djeluje izvanredno dobro na
obnavljanje crijevne flore. Davan u kombinaciji s još nekim ljekovitim biljkama,
može u nekoliko dana sanirati tegobe nastale crijevnim infekcijama, kroničnim
proljevima i zatvorom, te obnoviti sluznicu crijeva oštećenu dugotrajnim
korištenjem lijekova.
Nekoliko stručnjaka s jednog indijskog državnog instituta za ajurvedu
skrenulo mi je pažnju na kurkumu kao moguće sredstvo prevencije protiv nekih
malignih bolesti. Znao sam da djeluje vrlo povoljno na kožu, pa je ugrađena u
gotovo sve indijske kozmetičke proizvode, kao i za niz drugih povoljnih svojstava
ovog žuto-narančastog praška, ali mi je ova informacija predstavljala iznenađenje.
Ne zadugo. Pregled stručne medicinske literature, nakon povratka s jedne turneje
po Indiji, barem je djelomično znanstveno potvrdio tvrdnju mojih indijskih
znanaca. Naime, iz kurkume je izoliran spoj kurkumin, koji je u laboratorijskim
uvjetima djelovao vrlo supresivno na jednu specifičnu malignu bolest - Daltonov
limfom.
Ingver (Zingiber officinale) u ajurvedi zovu vishwabhesaj, univerzalnim
lijekom. Indijske ga majke daju svojoj djeci kad se prehlade, djeluje protiv
povraćanja, kod glavobolje, srčanih smetnji, a izvanredno je cijenjen i u kineskoj
medicini. Jedna je od najistraženijih biljaka Istoka, a osobito je efikasna ako se
daje u kombinacijima opisanim u klasičnom djelu Samgadhara Samhita. Sjećam se
jednog doživljaja kod Hansa Rhynera, Švicarca koji već dvadeset godina živi u
Bangaloreu. Oženjen je Indijkom i izvoznik je ajurvedskih ulja za masažu. Jednog
smo popodneva svratili u njegovu kuću u predgrađu. Nisam se osjećao najbolje,
prašina mi je iziritirala grlo i mučio me kašalj, a i osjećao sam premorenost, jer
smo se istog jutra vratili iz Andhre Pradesh. Moj mi je prijatelj ponudio preparat
koji se zvao »smjesa 10 korijenova«. Glavni je sastojak bio ingver, a okus
tamnosmeđe smjese bio je izvanredno oštar. U početku mi je palio grlo, ali sam

174
poboljšanje osjetio ubrzo nakon prvog neugodnog susreta s ovom mješavinom
indijskih korijenova.
Zanimljive efekte u praksi dao je začin korijander (Coriandrum sativum).
To je jedini začin koji se može slobodno koristiti kod jače izraženih pitta
poremećaja, o kojima smo govorili ranije, pa tako neće stvarati probleme kod upale
sluznice probavnog trakta i viška kiseline u tijelu. U razgovoru s vaidyama iz
Varanasija, saznao sam jednu interesantnu pojedinost glede preparata koji sadrže
ovu biljku, koja se preporuča kao dodatak hrani kod infekcija mokraćnih puteva.
Jedan mi je od njih objasnio da korijander, uz neke soli kalcija i željeza, može
dugotrajnijom primjenom smiriti neuralgijske bolove, a ima i jedno manje poznato
djelovanje. Može postupno ukloniti specifične psihičke tegobe vezane uz potisnutu
agresiju, odnosno, pomiješan sa spomenutim solima, po tumačenju koje sam dobio,
oslobađa iz nesvjesnih slojeva svijesti agresiju, pa se to često postupno osjeti u
svakodnevnom životu čovjeka koji takav problem ima, On postaje smireniji i
primjećuje da se gube netrpeljivosti koje je ranije osjećao.

Triguna - jedan od najpoznatijih ajurvedskih liječnika

Ovdje nabrojeni primjeri ilustracija su samo malog dijela začina koji se

koriste u sklopu ajurvede, a da priče o njihovoj djelotvornosti nisu pretjerivanje,
možda dokazuje istraživanje jednog francuskog instituta, čiji su rezultati pokazali
da istočnjački začini na razne načine potiču neke vitalno važne procese u ljudskom
organizmu. Procese koje stari vedski mudraci zacijelo nisu poznavali na način
modeme znanosti, ali su zato znali zabilježiti stoljetna iskustva i održati jednu
tisućama godina staru tradiciju u gotovo nepromjenljivom obliku. A i to je jedna
od veličina ajurvede.

175
 Kad se jednom u organizmu manifestira bolest, jednostavni savjeti neće više
biti djelotvorni. Potreban je složeniji zahvat kako bismo povratili narušenu
ravnotežu. U tu se svrhu u ajurvedi koriste mnoge metode od kojih ćemo istaći
samo one glavne:

1. dijeta ili čišćenje organizma

2. primjena ajurvedskih preparata na bazi ljekovitog bilja, minerala i
životinjskih produkata
3. primjena na osobit način prerađenih metala.

I na Zapadu je dobro poznato da su razne dijete i oblici gladovanja često

efikasni tamo, gdje se standardni tretmani pokažu nemoćnima. Gladovanje u
preventivne svrhe, svake godine po koji tjedan, preporuča se u gotovo svim
kulturama. Potpuno gladovanje, desetak dana svake godine, zagovarali su Platon.
G. B. Shaw. Tolstoj, Gandhi, Upton Sinclair i mnogi drugi, od kojih su neki
doživjeli duboku starost. Najčešće citirani primjer gladovanja u službi
dugovječnosti jest pakistansko planinska pleme Hunza, koje se po prosječnoj
starosti svojih članova nalazi na vrhu ove poželjne i popularne liste. Hunze gladuju
svakog proljeća, žive mirnim životom uz minimum zagađenja, a uz to piju tzv.
»glacijalno mlijeko«. Radi se o vodi iz potoka, koji se slijevaju s vrhova
Hindukusha i pri tom otapaju i nose dijelove stijena. Zato imaju bijelu boju poput
mlijeka. Srodnik »glacijalnog mlijeka«, koji sadrži razne minerale u, za čovječji
organizam vrlo prihvatljivom stanju, jest indijski shilajit, mineralna smjesa s
himalajskih visova. Radi se, ustvari, o eksudatu, izlučevini koju sa stijena stružu
stanovnici s dalekog sjevera Indije, da bi se onda ta sirovina podvrgla raznim
oblicima pročišćavanja, ovisno o tome dolazi li iz Nepala, Himachal Pradesha ili
nekog drugog dijela najvećeg gorja na svijetu. Ima, dakako, i fantastičnih tvrdnji
koje se odnose na postojanje čudesnih izvora čija voda može produžiti život
pojedinca u nedogled. Tako jedan takav legendarni izvor skriven negdje u azijskim
gudurama zovu Nirmala Charan.
U Indiji je rašireno uvjerenje da ova neobična tvar djeluje pomlađujuće, da
regulira metabolizam na taj način da čovjek svede svoju tjelesnu težinu na idealnu
mjeru (što je također jedan od faktora dugovječnosti), da može pomoći reguliranju
nivoa šećera u krvi, vraćanju ravnoteže minerala u organizmu, a oni s više
entuzijazma tvrde da ova supstanca snažno stimulira seksualni nagon. Uvijek je
treba koristiti u smjesi s biljkama i začinima, jer, kad je sama, teško pada na
želudac. I doziranje je važno. Što se tiče afrodizijačkog djelovanja, ne znam koliko
ima istine u tvrdnjama nekih djelatnika ajurvede, ali znam veći broj slučajeva u
kojima su predebele osobe postupno izgubile suvišne kilograme. Problem je,
međutim, u tome da to ne može funkcionirati u svakom slučaju. Prvo, zato što je uz

176
to potrebno paziti na namirnice koje se koriste u ishrani, a drugo, ima osoba čiji je
metabolizam takav da ne mogu izgubiti veći broj kilograma na duže vrijeme. Osim
uz drastičnu dijetu, što pak ni nije preporučljivo zbog mogućih loših posljedica po
organizam.
Šef biokemijskog istraživačkog tima ajurvedske bolnice na Punjab Baghu
pokazao mi je preliminarne rezultate ispitivanja jednog ajurvedskog lijeka na bazi
shilajita, a protiv dijabetesa. Tvar je korištena zajedno s dva, tri biljna ekstrakta i
primijenjena na 90 pacijenata. Rezultati su ukazivali da je pomoću tog preparata
moguće u nekim slučajevima kontrolirati šećernu bolest, onda kad pacijent još nije
ovisan o inzulinu. Moguće je i smanjiti inzulin, a osobito onda kad se koristi i
karela (Momordica charantia), iz porodice krastavaca, koju u jednoj vrsti začina
koriste Indijci koji žive u Velikoj Britaniji. Pokazalo se da ta grupacija praktično
nikad ne obolijeva od Šećerne bolesti, pa se netko dosjetio pozabaviti se njihovom
ishranom. Ispostavilo se da imunost na dijabetes dolazi uslijed redovite uporabe
karele. Sada se djelovanjem te biljke bavi jedan londonski institut.
Po svemu sudeći, tajanstvena smjesa minerala djeluje vrlo povoljno i na
bubrege, gušteraču i jetru.
Biolozi kažu da shilajit na himalajskim stijenama izbija pod utjecajem jakog
sunca, a rado ga jedu i životinje. Ima miris koji podsjeća na kravlju mokraću,
vjerojatno uslijed hipurne kiseline, pa izgleda da ima i neke veze s »mumiom«,
sličnim proizvodom, kojeg kao čudesnog često nude Afganistanci i stanovnici
republika iza Urala.
Kombinira li se shilajit s biljnom smolom guggul (Commiphora wightii) i
nekim začinima koji stimuliraju cirkulaciju, takva kombinacija smanjuje tzv.
»faktor rizika« za infarkt. Naravno indirektno, jer snizuje šećer i kolesterol u krvi.
O tome već postoje čitave monografije i brojna istraživanja, što ne čudi imamo li u
vidu da su kardiovaskularne bolesti kao uzrok smrtnosti na prvom mjestu. Nema
sumnje da kod tih najtežih bolesti današnjice prehrana igra izvanredno važnu
ulogu, pa uvijek treba naglasiti da, uz korištenje ovakvih prirodnih terapija, treba
pripaziti na sadržaj vlastitog tanjura. Da je tako pokazuje jedno opširno
istraživanje, koje je pokazalo da od raka najmanje umiru članovi američke sekte
Mormona (rak je u njih uzrok smrti u svega 4 posto slučajeva), dok je smrtnost od
kardiovaskularnih oboljenja gotovo nepoznata kod armenskih Židova, jemenskih
Beduina i trapista. Odgovor na pitanje zašto, gotovo sigurno leži u načinu njihove
ishrane. Armenski Židovi praktično ne jedu hranu koja sadrži zasićene masne
kiseline i nerijetko im se ishrana sastoji od čak 50% kruha. Beduini su prisiljeni na
dijetu iz poznatih, tehničkih razloga, dok je kod trapista u pitanju duhovna
motivacija. I Mormoni žive na osobit način. Ne piju, ne puše, ne piju cmu kavu,
liježu rano, izbjegavaju u ishrani namirnice životinjskog porijekla i žive mirnim,
porodičnim životom.

177
 I vrlo radikalne dijete su znale dati zapanjujuće efekte. Dr. Buchinger,
liječnik i vlasnik klinike na Bodenskom jezeru, gladovanjem se izliječio od
reumatskog artritisa, što je pošlo za rukom i Šveđanki Almi Niesen, koja je već
bila paralizirana i vezana za invalidska kolica. Kao totalni laik, jednog se dana
sjetila da je njena baka čistila posude od taloga, kuhajući u njemu neoguljeni
krumpir. Pretpostavila je nešto u što malo tko može povjerovati: da na taj način
može pročistiti svoje teško oboljele zglobove. Bez obzira na tumačenje i temeljito
sumnjiv pristup, Alma Niesen je ozdravila. Pila je tekućinu nastalu kuhanjem
neoguljena krumpira u vodi i jela jabuke sa češnjakom. Kasnije je vodila jednu
kliniku u Švedskoj, koja pokušava pomoći oboljelima od ove teške bolesti. U nas
je poznatiji primjer Breussa, koji je opisao izlječenja od raka i leukemije, također
radikalnom dijetom zasnovanom na sokovima voća i povrća. U Sjedinjenim je
Američkim Državama bio poznat njemački liječnik dr. Max Gerson, koji je
dijetom, koja isključuje iz ishrane natrij, odnosno namirnice bogate natrijem, uspio
izlječiti pedeset osoba oboljelih od najtežih oblika raka, poput sarkoma, melanoma,
karcinoma pluća itd. U Nevadi postoji specijalizirana klinika, koja primjenom
sirova soka iz kupusa uspješno liječi čireve na želucu. Anne Wigner iz Bostona je
uspješno liječila teške bolesti izdancima, a i u Japanu postoji čitav niz ovakvih
alternativnih institucija, koje pokušavaju pomoći onima od kojih je medicina digla
ruke. U novije vrijeme, u SAD-u je popularna metoda tretmana raka dr. Hulde
Clarke, koja vjeruje da ova bolest nastaje uslijed razmnažanja parazita u crijevu
čovjeka.
U ajurvedskoj medicini ne pokazuju toliko oduševljenje gladovanjem i
drastičnim zahvatima uopće. Gladovanje se preporuča kod jakih vata poremećaja,
na primjer kod izrazito teških oblika astme i to onda kad nikakva druga terapija ne
pomaže. Preporučuje se i namjerno izazvano povraćanje, ali i to rijetko, najčešće
ljudima oboljelima od teških oblika epilepsije. To. navodno, može prorijediti broj
epileptičnih napada, ali, dakako, ne podrazumijeva mijenjanje terapije koju je
preporučio liječnik. Kao potpora terapiji epilepsije, može biti od koristi jedna
biljka koja je jednako popularna u nas kao i u Indiji. Tamo je zovu vacha, a u nas
iđirot (Acorus calamus). Uz kapi za poboljšanje cirkulacije i naročiti pripravak
korijena iđirota, može se do određene granice pomoći osobama oboljelima od
epilepsije. Ajurvedski su mi liječnici objašnjavali da je iđirot, odnosno vacha, u
starim vremenima bila prava kult biljka, jer se u ajurvedi vjeruje da regenerira
mozak i pomlađuje. Za to, doduše, nema nekog vjerodostojnog dokaza, ali postoje
indicije da, zajedno s još nekim biljnim ekstraktima, doista pomaže kod epilepsije.
Za iđirot se vjeruje da pomaže kod formiranja ojasa, te stimulira kundalini.
Kad vaidya ustanovi koji je princip kod bolesti poremećen, određuje dijetu,
odnosno sugerira namirnice koje će utjecati na smirenje odgovarajuće doshe. Radi
li se o bolesti karakteriziranoj vata (vidi: ranija tabela) poremećajem, on će

178
preporučiti u ishrani sljedeće namirnice: bijelu repu, ciklu, krastavac, luk, češnjak,
mrkvu, pšenicu, rižu, zob, banane, breskve, datulje, dinje, grožđe, marelice,
nektarine, smokve, trešnje, šljive, sve mliječne proizvode, slanutak, crvenu leću,
tofu, piletinu, puretinu i morske proizvode. Ostalo treba izbjegavati.
Kod pitta poremećaja, za smirivanje simptoma preporuča se: cvjetača, celer,
grašak, gljive, kupus, krumpir, krastavac, slatka paprika, slatki krumpir, šparoge,
tikvice, zelene mahune, izdanci, dinje, grožđice, kruške, jabuke, avokado, suhe
šljive, šljive, pšenica, zob, bijela riža, maslac, mlijeko, morski račići, slanutak,
tofu, puretina, piletina, suncokretove i bučine koštice, dok ostale namirnice treba ili
smanjiti ili izbjegavati.
Kad je u pitanju neravnoteža kapne, povoljno djeluju: brokule, kupus,
krumpir, špinat, patlidžan, paprika, cvjetača, grašak, cikla, zeleno lisnato povrće,
marelica, šipak, jabuke, kruške, suho voće, heljda, ječam, kukuruz, proso, raž,
obrano mlijeko, sve mahunarke, piletina, puretina i neki morski proizvodi.
Ovo je, naravno, samo površni prikaz, dok za detalje treba konzultirati
stručnjaka. No, i ovdje predočene liste mogu biti od koristi želite li si pomoći na
ovaj način.
Kao i u nekim zapadnjačkim shvaćanjima i u ajurvedi posebno mjesto
pripada čišćenju organizma, ne gladovanjem, već sustavom metoda koji ima
zajednički naziv panchakarma. Postoje čitavi debeli priručnici s uputama kako se
provodi panchakarma, kao i specijalizirane klinike, koje je provode u kontroliranim
uvjetima. Dvije najpoznatije takve ustanove nalaze se u Kerali, najjužnijoj
indijskoj saveznoj državi. Panchakarma je, međutim, postala vrlo popularna i na
Zapadu, s tim da postoji više verzija samog postupka, koji može trajati preko
vikenda ili dulje, do tri tjedna. Dok su zapadnjačke cijene ovakvih usluga paprene
do te mjere da se odmah osjetite dovoljno pročišćenim i bez panchakarme, u Indiji
je situacija bitno drugačija. Cijeli je postupak relativno lak i jeftin.
U skraćenoj verziji to izgleda ovako: svakog se dana pije pročišćeno maslo
(ghee) i u sve većim količinama, da bi se ta količina prema kraju tretmana opet
postupno smanjivala. Maslo se zagrije, dok ne postane tekuće i pije se natašte.
Prema ajurvedi, to će maslo kroz organizam »sakupljati« nečistoće i dovesti ih do
zadnjeg dijela debelog crijeva. Čitavo se vrijeme postupka održava blaga dijeta i
redovito provodi masaža sezamovim uljem. To se vjerojatno radi zato da se
stimulira prolaz masla prema izlazu iz organizma. Koriste se i neke druge tehnike,
poput parenja na pari čaja od ljekovitog bilja, polijevanja vrućim uljem po čelu, tzv
marma terapija itd. Dakako, sve u svrhu stimuliranja organizma na izbacivanje
otpada. Kad se maslo s nečistoćama sakupi pri kraju debelog crijeva, treba ga
ukloniti iz organizma. To se obavija klistirom, ali ne bilo kakvim, već se koriste
razni čajevi od biljaka, ovisno o tipu i stanju pacijenta. Smatra se da je
panchakarma osobito dobra u ovim vremenima zagađenja okoliša, kad može,

179
prema tvrdnjama njenih poklonika, spriječiti prerano starenje organizma i javljanje
težih oboljenja.
Blaža verzija čišćenja organizma je shankhaprakshalana, koja se provodi
jedan dan mjesečno tako da se pije veća količina vode i rade četiri asane, položaji
tijela kojima se potiče protok vode prema izlazu iz tijela. To bismo zapravo mogli
nazvati ispiranjem iznutra, a preporuča se svima osim onima koji pate od izrazito
visokog krvnog tlaka. Tehnikama ovog tipa uglavnom se služe jogiji, jer joga
poznaje niz kriya, metoda čišćenja organizma koje, kad je u pitanju joga, prije
svega služe duhovnim ciljevima.
Osobito su popularni prirodni proizvodi za čišćenje organizma na bazi
biljaka. Zovu ih rasajane, a funkcioniraju na sličan način kao i druge metode
pročišćavanja organizma. Radi li se o biljnom preparatu, moguće ga je, prema
ajurvedskim principima, složiti i od trava koje nalazimo u Europi. To važi samo za
ovakve vrste proizvoda, jer je terapijske proizvode ajurvede bez biljaka indijskog
potkontinenta nemoguće nadomjestiti nečim što dolazi iz sasvim drukčijeg
podneblja.
Rasajane su složeni proizvodi, jer treba u jednoj smjesi sastaviti čimbenike
koji djeluju pročišćavajuće na određene organske sustave. A dobar je dio klasične
ajurvedske medicine posvećen upravo tome. Dovoljno je reći da indijska »Materia
Medica« sadrži preko 2500 biljaka, čija je ljekovitost registrirana i, s obzirom da su
u širokoj prodaji, barem na neki način potvrđena.
Tamošnji vaidye često spominju priče o Jivaki, legendarnom djelatniku i
reformatoru ajurvede. Dok je još bio student, Jivaka je svojim velikim znanjem
budio zavist svojih kolega, koji su ga stalno tužakali njihovu učitelju. Jednog dana,
učitelj je odlučio studentima ukazati na izuzetan Jivakin talent, pa je svima zajedno
postavio zadatak da iz obližnje šume donesu sve rastinje koje se ne može koristiti u
liječenju. Pred večer, studenti su se skupili na istom mjestu, svaki s rukama punim
različitih biljaka. Jivaka se vratio praznih ruku.
Legenda želi pokazati da je sve što je stvorila priroda, na neki način za
čovjeka korisno. To ujedno ilustrira cijelu jednu filozofiju, koja čovjeka doživljava
isključivo kao nedjeljivi dio prirode. Ona ga hrani, oblači, liječi, ali i kažnjava. Tu
kaznu treba shvatiti kao opomenu da nešto nije u redu, da smo se izdvojili iz
sigurnog krila prirode. Mislim da danas nije pretjerano reći da to važi za
cjelokupno čovječanstvo. A taj odmak od prirode donosi patološku promjenu u
ćudi čovjeka, koji je kadar počiniti monstruozne srvari uništavajući i ono što je
vrhunska kreacija te prirode, koja je iznjedrila i njega samog.
U ajurvedi, kao što smo uostalom već spomenuli, posebno mjesto pripada
sredstvima za jačanje, odnosno pomlađivanje. O tome kako je došlo do razvoja
cijele jedne takve grane unutar staroindijske medicine postoje razna tumačenja.
Ono najuvjerljivije govori o vladarima, beskonačno bogatim radžama, koji su

180
nastojali produljiti radosti svog ovozemaljskog života i tjerali ajurvedske doktore
da izmišljaju sve moguće vrste proizvoda koji bi im to mogli omogućiti. Još se
sjećam raskošnog portreta jednog rajasthanskog radže iz Jaipura, koji je težio preko
200 kilograma. Imao je sedam žena, koje su, za plovidbe čamcem po jezeru,
morale sjediti na suprotnom kraju plovila, zbog ravnoteže, da čamac ne potone.
Radža je u enormnim količinama uživao i hašiš. A financirao je i cijelu garnituru
liječnika, koji su trebali što više odgoditi ono neminovno. Takvih je mecena i
potrošača stimulativa u Indiji bilo podosta.
Pakistanski istraživač Mahdihassan ima manje romatičnu viziju o
stimulativima, čak misli da ima tumačenje za legendu o somi. Prema njemu, dugo
je u Indiji zbog siromaštva postojao običaj da se stare ljude naprosto ostavljalo u
dubokim šumama, prepuštene zvjeradi ili smrti od gladi. Mnogima od njih još ipak
nije bilo po volji umrijeti, pa su nastojali preživjeti jedući šumsko raslinje. Dakako,
najkorisnije su bile one biljke koje su snažno stimulirale organizam, dajući mu moć
kretanja, snagu i budnost. Mahdihassan tvrdi da je na taj način otkrivena jedna od
biljaka iz porodice Ephedra, koja sadrži efedrin, spoj koji djeluje vrlo
stimulirajuće, poput, recimo amfetamina.
Mimo ovakvih ekstremnih primjera, ajurveda je istražila i one biljke koje
regeneriraju organizam, ali ne kao stimuiativi, već blaga sredstva za jačanje.
Mnoga saznanja o himalajskom bilju ljekovitih svojstava dugujemo i sadhuima,
lutajućim pustinjacima, od kojih su mnogi proveli više desetaka godina
meditirajući u špiljama i putujući Himalajom.
Isto što u kineskoj i korejskoj tradiciji predstavlja korijen ginsenga, u
indijskoj je to korijen planinske biljke ashwagandhe (Withania somnifera).
Dapače, ajurvedski liječnici o ovoj jedinstvenoj biljci govore kao o »,.. korijenu
koji je tisuću puta jači od ginsenga...« Za to, po svoj prilici, imaju dosta
objektivnih razloga. Ashwagandha se u tradicionalnim tekstovima hvali kao
gotovo univerzalno sredstvo, koje omogućava dug i zdrav život, a poučeni
legendama i vedskom predajom, znanstvenici su ovu biljku istražili detaljnije nego
mnoge druge iz bogatog indijskog arsenala. Pronađeni su zanimljivi spojevi,
steroli, za koje se još ne zna točno kako djeluju, ali izgleda da potiču obrambeni
sustav u ljudima. U smjesi s nekim drugim sastojcima, ashwagandha se preporuča
kod opće slabosti, impotencije, živčane iscrpljenosti, staračkih problema, gubitka
memorije, oslabljene mišićne snage, smanjene produkcije spermija, premorenosti,
nesanice, multiple skleroze, oslabljenog vida, bolesti kože, alergija, kašlja,
otežanog disanja, anemije, tromosti, neplodnosti i oticanja žlijezda.
Imao sam priliku vidjeti ljude, koji su se uspjeli potpuno oporaviti od
posljedica teških psihičkih stresova nakon 1 - 2 mjeseca uzimanja proizvoda koji,
između ostalog, sadrži korijen ashwagandhe. Ovaj se dodatak ishrani, osobito
popularan na sjeveru Indije, daje i djeci, a pomaže i izrazito slabim trudnicama.

181
 Prema nekim autorima, ova biljka može pomoći u koncentraciji i izbistriti
um, pa su je koristili jogiji, kako bi izdržali maratonsko meditiranje, koje je
nerijetko trajalo i po 16 sati dnevno. I to u vrlo teškim uvjetima, na niskim
temperaturama i uz mršavu ishranu. Korijen ashwagandhe uziman s maslom (ghee)
ojačava ojas, a djeluje na aktiviranje kundalini, tako da ne izaziva probleme
pretjeranom stimulacijom.
Uz ashwagandhu, u ovoj kategoriji indijske flore najslavniji je brahmi
(Hydrocotyle asiatica), poznatiji kao gotu kola. I samo ime brahmi zapravo znači
»ona koja pomaže da se spozna Brahman« (Brahman je konačna Istina, Bog,
Sveprisutno Biće), Brahmi djeluje povoljno na živčani sustav, a ajurvedski
praktikanti smatraju da pomaže funkcioniranju moždane kore. Dapače, za jednog
boravka u Kerali, saznao sam da tamo postoji ajurvedski institut koji se bavi
proučavanjem djelovanja ove biljke, odnosno njenih ekstrakata, na osobe s blažom
mentalnom retardacijom i drugim srodnim smetnjama. Uprkos nekim vrlo
entuzijastičnim tvrdnjama da su rezultati »obećavajući«, za to nisam našao
definitivnu potvrdu. Brahmi uravnotežuje nadije i aktivira sahasrar ćakru.
Indijska je vlada pred više godina oformila specijaliziranu instituciju, koja se
treba baviti skupljanjem iskustava ajurvedskih liječnika na terenu i recepata koji su
ostali zabilježeni u usmenoj predaji. Dr. Issar, pročelnik Odjela za ajurvedsku
farmaciju, rekao mi je da su mnogi navodi ajurvedskih vaidyja naknadno i
znanstveno potvrđeni. Za sada se sastav ispitivanih ajurvedskih preparata drži u
tajnosti, pa tako imate imena kao »Ayush-64«, »777« itd. Recimo, ove tri sedmice
predstavljaju šifru za ulje koje se koristi u tretmanu psorijaze. Još je efikasnije, ako
se kombinira s proizvodom koji sadrži ranije spomenutu ashwagandhu. Ima,
međutim, jednu neugodnu karakteristiku; prilikom mazanja površine zahvaćene
ekcemom mogu vrlo intenzivno peći. Inicijalna ispitivanja daju dobre rezultate, pa
Institut ima ambicije taj proizvod uskoro ponuditi na zapadno tržište.
Najistraženiji je svakako chyavan prash, proizvod koji je već duže vrijeme
u prodaji, a sastoji se od ploda amle (Emblica officinalis) i još nekih dodataka. U
Indiji je vrlo raširen, jer se amla smatra najzdravijim voćem. Tamo kažu da je to
voće koje potiče sattvu, princip duhovne profinjenosti, nježnost i blagost. A
poticanje »sattvičkog« principa unutar organizma neposredno je vezano uz
duhovnost. Amla je, prema nekima, glavni sastojak smjese, koja se uzima u sklopu
metode pomlađivanja, kaya kalpe. Kod poremećaja kundalini, preporuča se
uzimanje biljaka koje proces smiruju, kao ashwagandha, shatavari, haritaki, amla,
gotu kola, aloja i sandalovina, za koju se smatra da pomaže u procesu otvaranja
»trećeg oka«.
Čaj od kardamoma djeluje na protok prane, a cvijet hibiskusa jača
koncentraciju i stabilizira siddhije. Za jasmin jogiji kažu da »zrači vibracijom
mantri«, a medicinski je vrlo koristan u potiskivanju tzv. Hodgkinove bolesti. I

182
udisanje nekih ulja pročišćava nadije no kod toga, zbog mogućeg preuranjenog
buđenja kundalini, treba biti oprezan.
Najveća enigma ajurvede nedvojbeno su metalni spojevi, tzv. bhasme,
opisani u Rasa Shastri. Njima pripisuju najjača svojstva u cijeloj ovoj tradiciji.
Dobivaju se tako, da se metali žare i zatim naglo namaču u sezamovo ulje. Taj se
postupak ponavlja sedam puta uzastopno. Nastali krhki komadići se zatim ponovo
žare i namaču u čajeve ljekovitih biljaka, katkada desetinama i stotinama puta, tako
dugo dok ne nastanu vrlo fini prašci, koji lako ulaze u pore na prstima i plivaju na
vodi. Tu je kvalitetu zaista teško postići, ali je obvezno, jer tek do te mjere
prerađeni metali neće biti otrovni za ljudski organizam, čak ni onda kad se radi o
živi.
Više je britanskih istraživača provelo detaljna toksikološka ispitivanja
bhasmi, no zaključak je bio uvijek isti: radi se o potpuno neotrovnim supstancama!
Dakako, ako ih je pripremio vrhunski ekspert kakvih je danas u Indiji vrlo, vrlo
malo, svega nekolicina.
Imao sam sreću pred nekoliko godina sresti jednog takvog eksperta. Ime mu
je Balendu Prakash, a tema je čestih napisa u indijskom tisku. Ovaj samouvjereni,
komunikativni i vrlo inteligentni otac četvero djece, objavio je svojedobno
knjižicu, u kojoj je iznio podatke o desetak osoba koje je primjenom svojih
preparata izliječio od raka ili leukemije. Da se ne radi o anegdotama, može se
zaključiti iz nekih službenih dokumenata, koje mu je izdala ugledna londonska
klinika za liječenje leukemije, The Royal Marsden Hospital.
Balendu je tehnologiju proizvodnje metalnih preparata naslijedio od svog
oca, koji je godinama djelovao u sjevernoindijskom gradu Meerutu. Za života je
izazvao trajnu remisiju kod nekoliko pacijenata oboljelih od leukemije, kojima
medicina nije davala velike šanse. Kako je sam govorio, na ideju da može tretirati
ovu zlu bolest došao je gotovo slučajno. Jednom je bolesniku dao sredstvo za
jačanje, kako bi ovaj lakše podnio predstojeću kemoterapiju. Prije no što je tretman
u bolnici i započeo, liječnici su konstatirali remisiju, iznenadno i neobjašnjivo
povlačenje bolesti. Pokušao je još s nekima. Rezultati su bili očiti, ali nedovoljno
uvjerljivi da bi mu osigurali uvažavanje službene medicine.
Nakon očeve smrti, tretmanima malignih bolesti se počeo baviti sin, koji je
uspio zainteresirati znanstvene institucije izvan Indije, pa je tako njegov rad pomno
pratio britanski hematolog dr. Simon Meller, koji je u Indiji radi toga ostao
četrdesetak dana. Iz njegova se izvješća osjeća uvažavanje, koje nije ostalo samo
na nivou kurtoazije, već je rezultiralo konkretnom financijskom pomoći.
Slučaj koji je pokrenuo lavinu interesa za Prakasheve preparate jest onaj tada
četverogodišnjeg dječaka Absara Khana, koji je bolovao od akutne
megakarioblastične leukemije. Liječnici su djetetu dali svega 2-3 tjedna života, kad
su se očajni roditelji obratili vaidyi Balendu Prakashu, koji je malog Absara

183
tretirao jednim od svojih proizvoda. I oni najskeptičniji stručnjaci su priznali da su
efekti bili potpuno neočekivani dječak je ozdravio i dan-danas, nakon mnogo
godina, nema ni traga teške bolesti. Slijedilo je još desetak sličnih slučajeva,
uglavnom različitih tipova leukemije, i jedan slučaj izlječenja osteomijelitisa u
poodmaklom stadiju.
Imao sam u rukama kompletnu dokumentaciju navedenih slučajeva, no htio
sam po svaku cijenu susresti barem nekoliko pacijenata. Čije se stanje ovakvim
tretmanom bitno popravilo. Mislim da nema osjetljivijeg područja od ovog i ovdje
ću iznijeti neke činjenice koje sam provjerio, što ni u kom slučaju ne znači da se
radi o nekakvom univerzalnom i čudesnom lijeku protiv raka. Naime, slučajevi su,
prema vrstama raka, uglavnom pojedinačni, bez odgovarajuće statističke obrade i s
nepoznatim ukupnim brojem osoba, koje su podvrgnute ovakvom tretmanu. Bez
obzira na mogućnost da su izlječenja primjenom ove metode zapravo vrlo rijetka,
ovdje ću izložiti one čiju sam medicinsku dokumentaciju o prijašnjem i sadašanjem
stanju provjerio.
Gospodin Kamal Gupta je industrijalac iz Bombaya, smiren čovjek koji o
svojoj bolesti govori na trezven i pribran način. Pred tri godine, pronađen mu je
maligni tumor na mokraćnom mjehuru, kojeg su mu nedugo zatim izvadili. Od
crijevnog mu je tkiva načinjen novi, na kojem se uskoro ponovo pojavila ista
bolest. Liječnici su predložili zračenje i eventualno kemoterapiju, što je pacijent
odbio, jer se osjećao izrazito loše i bojao se da neće dobro podnijeti jedan takav
tretman. Obratio se za pomoć Balendu Prakashu. Nakon šest mjeseci uzimanja
Prakashevih preparata, bolest se povukla i na kontroli provedenoj u Tata Memorial
Hospital, godina dana kasnije, nije nađeno malignih stanica. Pacijent mi je rekao
da se subjektivno osjeća sasvim normalno i da ga liječnici ohrabruju da nastavi s
istom terapijom. Prije no što smo se rastali rekao mi je: »... Znate, pred skoro dvije
godine mi nisu davali gotovo nikakve izglede...« Na razgovor je donio svu
medicinsku dokumentaciju, uključujući rezultate posljednje kontrole.
Kod desetogođišnjeg dječaka Ashisha Mukherjeea konstatirana je 1986,
godine Wilmsova bolest. Tretiran je raznim preparatima i podvrgavan kemoterapiji
do 1988. godine, kad mu je izvađen jedan bubreg. Nedugo zatim, konstatirane su
metastaze u plućima, pa su roditelji odlučili prekinuti s alopatskom terapijom.
Majka, profesorica engleskog jezika, objašnjava da je dijete započelo s
Prakashevom terapijom 1988. godine i od tada se stanje poboljšava, s tim da se
posljednje tri godine više ne vide tragovi patoloških promjena na plućima. Dječak
normalno ide u školu, osjeća se dobro, a još uvijek povremeno uzima ajurvedske
preparate. Dolazi stalno Balendu Prakashu na kontrolu, da on procijeni treba li
terapijom pauzirati ili je nastaviti. Čitavo vrijeme tretmana ajurvedski preparati
nisu izazvaii nikakve negativne prateće pojave.

184
 Salman Shervani iz Aligarha je, prema raspoloživoj medicinskoj
dokumentaciji, potpuno zdrav dvadesetogodišnjak. Deset godina ranije, kod njega
je otkrivena promijelocitna leukemija i podvrgnut je raznim tretmanima. Stanje mu
se ubrzano pogoršavalo, pa je potražio pomoć ajurvedske medicine. Balendu
Prakash ga je tretirao više mjeseci, nakon čega se bolest povukla. Otada se osjeća
normalno i dulje vrijeme više ne odlazi na kontrole.
Ima nekoliko slučajeva kod kojih su alopatski liječnici odbili suradnju, pa ne
postoji bolnička dokumentacija pacijenata, koji su se nalazili pod tretmanom
Balendu Prakasha. Njihove su izjave uglavnom optimistične, a kreču se između
»osjećam se mnogo bolje«, »stanje mi je poboljšano« i »ne osjećam trenutno
nikakve zdravstvene smetnje«, U tu grupu spada žena koja tvrdi da je prije sedam
godina oboljela od tumora na mozgu i odlučila se isključivo na ajurvedsku terapiju.
Danas, po vlastitoj izjavi, »ima samo povremeno manje probleme«.
Vaidya Balendu Prakash tvrdi da je uspješno tretirao preko stotinu
pacijenata, s time da ne govori o tome koliko ih je ukupno prošlo kroz njegovu
terapiju. Primjenjuje različite vrste preparata na bazi metala, imena kojih su Navbal
Rasayan, Valipani, Amar, Navjeevan itd. Oni se međusobno razlikuju po odnosu
metala koje sadrže: željezo, bakar, srebro, zlato, i druge. Za dio njih postoje
detaljna toksikološka ispitivanja, koja dokazuju da nisu opasni po ljudsko zdravlje.
Neke od preparata u posljednje vrijeme ne primjenjuje, zbog prigovora da su
»nekonzistentna« sastava. To je malo čudno, jer je pomoću jednog od njih,
Valipanija, imao odlične rezultate u tretmanu stanovite Jameele Begum iz Delhija.
Ona je 1986. godine oboljela od raka na plućima. Podvrgnuta je kemoterapiji od
koje je, uslijed jake reakcije, odustala nakon dva mjeseca. Nakon ajurvedskog
tretmana, osjeća se sasvim normalno, a medicinski nalazi ne pokazuju nikakvih
znakova bolesti. Povremeno posjećuje Prakasha, koji joj tada opipa puls i podijeli
kakav savjet. Razgovarao sam s njom preko prevoditelja, jer ne govori dobro
engleski jezik, i stekao dojam da je zaista potpuno zdrava. Do jedne druge, 28-
godišnje žene, koja je tretirana zbog slične dijagnoze, nisam uspio doći. Dobio sam
posrednu informaciju da se »osjeća dobro«. Kad sam prigovorio da to zaista malo
dokazuje, odgovorili su mi da se neki pacijenti ne žele pojavljivati u javnosti i
govoriti o svojoj bolesti. Dakako, prihvatio sam to objašnjenje kao nešto normalno.
Nekima od pacijenata nisam uspio ući u trag, jer žive u udaljenijim dijelovima
Indije, a poneki su i izgubili vezu s Balendu Prakashem.
Međutim, odlučio sam putovati na sjever gdje je, u podnožju Himalaje,
smješten pogon za proizvodnju preparata vaidya Balendu Prakasha. Sve je tamo
kao u priči: rupe u zemlji, glinene posude, kravlja sušena balega kao gorivo, ljudi
koji satima miješaju metalne soli s biljnim sokovima. Uz ogradu imanja krave s
pastirima, a u daljini himalajski visovi.

185
 Praškovi koji se koriste u pripravljanju lijekova vrlo su skupi. Nije ni čudo,
jer njihova produkcija zna trajati i dvije, čak tri godine. Postupak se ne može
skratiti, jer je u nekim slučajevima potrebno zamorne zahvate ponavljati i više
stotina puta. Pitao sam Balendua tko je njegovu ocu povjerio tajnu ove tehnologije,
možda stare i tisuće godina. Znao sam da mnoge detalje, koje sam ovdje vidio, ne
znaju ni najučeniji ljudi Indije.
U Meerut, gdje je stari Prakash živio i radio, navraćao je Maharaji jogi koji
je veći dio života proveo na padinama Himalaja. Doživio je 105 godina, a pod kraj
života je svog štićenika, Chandru Prakasha, podučio tajnama manipuliranja
metalima. Nikada se nije saznalo odakle mu sva ta znanja. Naime, radilo se o
toliko složenim procedurama i pisanim instrukcijama, da je očito da se radilo o
sustavnom znanju prenesenom u dugoj liniji gurua, upoznatih sa Rasa Shastrom.
Ono što je za jogija predstavljalo način održavanja tjelesne ravnoteže, koja je
omogućavala duge sate meditacije, kasnije je, stjecajem okolnosti, postala osnova
za najperspektivnije poglavlje ajurvedske medicine.
Vaidya s Himalaja ima svoje shvaćanje najtežih bolesti današnjice: ljudi su
iz organizma izgubili metale, odnosno poremetili su, uslijed načina života, njihovu
ravnotežu u organizmu. Ono što on čini svojim preparatima jest to da tu ravnotežu
vraća. Ali ne na bilo koji naćin, već tako da tijelu daje određeni metal u
specifičnom obliku, netoksičan i takav da ga tijelo prihvati. Ilustrirao je to
primjerom željeza. Kod anemije nije uvijek problem u tome da nema dovoljno
željeza u hrani, već to da ga organizam u takvu obliku ne prihvaća.
Objašnjavao mi je nešto slično i za osteoporozu. Gubitak kalcija i
deformacija kostura gotovo je redovita pojava kod starijih osoba. Statistički više
kod mesojeda nego vegetarijanaca. Tako je, prema nekim ispitivanjima, prosječni
mjerljivi gubitak u težini kostura muškaraca mesojeda 7 posto, a vegetarijanaca 3
posto. Kod žena su razlike još drastičnije. Kod vegetarijanki 18 posto, a žena
mesojeda čak 35 posto! Radi se o dobnoj skupini od 65 godina. Prema ajurvedi,
nije dovoljno uzimati kalcij dobiven iz minerala, već je potrebna osobita obrada
sasvim određenih prirodnih namirnica, pa da bi takav kalcij postao prihvatljiv za
ljudsko tijelo. Da je tako, pokazala je praksa, tumačio mi je Prakash, navodeći kao
primjer korištenje dijelova nekih školjaka. Slična je situacija s mljevenim
koraljima, koje u ishrani koriste stanovnici japanskog otoka Okinave i zahvaljujući
kojima pokazuju zavidnu vitalnost do u duboku starost.
Pred mnogo sam godina primjenjivao bhasme, na osobiti način usitnjene
praškove mahom dobivene od željeza, bakra i srebra i zabilježio vrlo zanimljive
efekte na nekim slučajevima malignih bolesti. Jedan je stanovnik Tenjskog
Antunovca bolovao od adenokarcinoma, koji je zahvatio oba plućna krila. Liječnici
su mu otvoreno rekli da potraži rješenje izvan medicine koja mu više nije mogla
pomoći. Preparat koji sam mu dao djelovao je doista čudesno. Karcinom se

186
potpuno povukao i čovjek je. osam godina kasnije bio potpuno zdrav, što je
potkrijepio dokumentacijom koju mi je donio na uvid. Bilo je slučajeva leukemije
koji su osobito dobro reagirali na pripavak na bazi željeza, bilo je nekoliko
neočekivanih remisija, a iznenađujućih, ali prolaznih poboljšanja, bilo je još i više.
Izvanrednih je učinaka zabilježeno i s drugim oboljenjima.
Sa stanovišta duhovne prakse, najzanimljivija je aushaddhi, tehnika
pročišćavanja nadija i pokretanja kundalini, koja se koristi biljnim preparatima. O
njoj je najviše govorio Satyananda Saraswati, koji je upozorio da živimo u
vremenu kad adepti metodu više ne povjeravaju svojim učenicima. Tamno je
razdoblje Kali Yuge nepovoljno za prosvjetljivanje primjenom ulja i drugih biljnih
preparata, kao što je to bio slučaj u davnim vremenima. Dio učenja o svezi biljnog
kraljevstva i sila u čovjeku iznio sam ranije, no stvarni identitet magične
himalajske biljke some, danas više ne zna nitko. A vjeruje se da je aushaddhi
provediva, u svom najboljem obliku, samo uz pomoć ove mitske biljke.
Ajurveda vjeruje u magičnu moć žive, pa postoji stotinjak metoda obrade
ovog metala biljnim ekstraktima, kako bi ga se učinilo prihvatljivim ljudskom
organizmu. U idealnom slučaju, procesirana živa omogućava deha siddhi,
stjecanje besmrtnog, potpuno pročišćenog tijela, što opet vodi do stanja jeevan
mukti, potpune duhovne iluminacije. Dapače, uporaba žive na spomenut način
navodno u korisnika razvija niz paranormalnih moći.
Posebnu priču predstavlja na osobit način spravljen živin sulfid, tzv.
makaradhwaja, koja uslijed postupka dobivanja sadrži vrlo male količine zlata.
Makaradhwaja pomlađuje organizam i omogućava dotok prane u sve dijelove
našeg »eteričnog« tijela. Navodno, ako se uzima uoči meditacije, popunjava njome
sve nadije. Za pomlađivanje se, u načelu, ne preporuča osobama mladima od 75
godina. U Indiji se govori da pripadnici kulta Bhairavi, koji obožavaju osobito
žestoku formu boga Shive, pomoću alkemijskih pripavaka žive mogu doživjeti i
više stotina godina, Vrlo je zanimljivo da se taj efekt tumači »nadilaženjem
urođene ovisnosti o vremenu«, dakle, vjerojatno se radi o utjecanju na neku vrsni
unutarnjeg »biološkog sata«.
Posljednjih se godina javljaju istraživači, koji potvrđuju da je za normalno
funkcioniranje organizma nužno u njega redovito unositi koloidalne minerale ili
tzv. »elemente u tragovima«. Prema nekima, radi se o čak 34 metala u specifičnom
obliku.
Stanoviti David Hudson tvrdi da je legendarno »bijelo zlato« zapravo smjesa
iridrja i rodija u monoatomarnom obliku, a pronađena je u nekim rudnicima u
SAD-u. Ovim se elementima pripisuje supravodljivost, ali na normalnim
temperaturama, što može, ako se pokaže točnim, imati neslućene implikacije na
ljudsko tijelo, povećavajući »prohodnost« spirala DNK, na čijim se krajevima
nađu. Takvi bi atomi, teoretski, »popravljali« vitalno važne strukture u

187
kromosomima i tako u znatnoj mjeri produžili život korisnika. Ove se tvrdnje
potkrepljuju primjerom Piute Indijanaca iz Utaha, koji su stoljećima pili tekućinu
koja je kapala na dno jednog rudnika, prolazeći kroz slojeve stare i više desetaka
milijuna godina. Pripadnici bi plemena često doživjeli starost veću od stoljeća,
osjećajući se mladima do kraja života. Analize su pokazale nazočnost koloidalnih
minerala u prastaroj žućkastoj tekućini iz Utaha, i iridija i rodija, dakako.
Hudson misli da monoatomarni iridij i rodij, uz radikalno pomlađivanje, daje
i duhovno prosvjetljenje. Prema jednom shvaćanju, supravodijivi atomi poslože se
u sushumni i tako omoguće spontano i trenutno spajanje dviju struja kundalini, što
vodi stapanju shiva i shakti principa, dakle - Kozmičkoj svijesti. Monoatomarni
iridij i rodij nalazimo i u prirodi, najviše ih ima u mozgu teleta i svinje, soku od
grožđa i mrkve, groždanim košticama, aloji, meksičkom slatkom korijenu,
zelenoplavim algama, hrskavici morskog psa, nekim čajevima američkih
Indijanaca i korijenu čička. »Bijeli prah« je, kako to kategorički tvrdi Hudson, kroz
povijest poznat kao »eliksir života«, egipatsko Horusovo oko, mana i sv. Graal.
Dulja uporaba tajanstvenog praha, uz 40-dnevno gladovanje, navodno ljudskom
živčanom sustavu otvara neslućene mogućnosti, poput pomlađivanja, otvaranja
»trećeg oka«, prolaza u više dimenzije, sjećanja na prošle živote, levitaciju, a na
kraju i uzašašće u više svjetove. U alkemiji se ovaj prah veže uz pojam »crvenog
lava«. Kažu da je iridij pronađen u nekim uzorcima vibhutija, koji je
materijalizirao Sai Baba, a kažu da je, na opise fizičara, Maharishi Mahesh Yogi za
»bijelo zlato« rekao: »To je tvar, koja će nam omogućiti da živimo tisuću godina.«
U posljednjih je desetak godina zabilježeno izuzetno mnogo pokušaja stvaranja
univerzalnog lijeka zasnovanog na mineralima iz prirode. medu njima i onaj s
mehanički obrađenim zeolitima, alumosilikatima osobitih svojstava.
Najzanimljivijim se doima klinoprilolit, čija su najveća nalazišta u Europi, Indiji i
SAD-u. I istočnjaci su opisali niz originalnih tehnika za obradu sličnih minerala, a
sve one trebaju konačni proizvod svesti na vrlo sitni prah. Za većinu ovakvih
pripravaka smatra se da povoljno djeluju na opće stanje organizma, preporučaju se
kod raznih bolesti, a nerijetko im se pripisuje moć pomlađivanja.
Svim namirnicama dominira neka od guna, metafizičkih principa koji
definiraju utjecaj na čovjeka. Sattwa predstavlja suptilan, nježan i senzibilan
princip, rajas energičnost, pokretljivost i akciju, a tamas inerciju, sporost i
nepokretnost.

Hrana koja se preporuča praktikantima svih oblika meditacije sattvičnog je

karaktera, a postoje i namirnice koje loše djeluju na svijest jogija.

188
 Preporuča se: Ne preporuča se:

Povrće meso
ječam jaja
riža ribe
mungo grah masnoće
tikvica ulje
tikva brašno
špinat
krastavac Povrće
leća
Mliječni proizvodi grašak
mlijeko crvena rotkva
putar crvena buća
maslo patlidžan
bamije
Voće blitva
mango
grožđe
jabuke Mliječni proizvodi
naranče kiselo mlijeko
smokve vrhnje
datulje
ogrozd Voće
breskva ananas
dinja lubenica
limun
badem Začini
grožđice čili
papar
Začini gorka kisela hrana
crni papar umaci
ingver

Izgleda da buđenje kundalini povećava potrebu za šećerom. Dobro je tu

potrebu zadovoljiti uzimanjem kompleksnih, prirodnih ugljikohidrata. Ako je
kundalini preaktivna i to izaziva probleme, može je se umiriti uzimanjem
ugljikohidrata, koje nalazimo u medu.
Gladovanje je, kako smo već rekli, u praktično svim kulturama, osim za
održavanje dobrog zdravlja, predstavljalo sredstvo duhovnog uzdizanja, a

189
prihvatljivo je tumačenje da će se fizičko tijelo, u nedostatku hrane, okrenuti
povećanoj asimilaciji kozmičke prane. Samim pročišćavanjem organizma, tijelo
postaje bolji vodič za kundalini, kozmička se prana lakše apsorbira i uvjeti za
buđenje duhovne energije se poboljšavaju.
Sustavi gladovanja su razni, ali najbolje je ono u kojemu aspirant ne uzima
nikakvu hranu, već u svoj organizam unosi samo vodu. Gladovanje će povećati
samokontrolu, povjerenje u vlastite snage i pomoći stabilizaciji ličnosti. Ako, kako
kaže Lao Tse, put od tisuću kilometara počinje jednim korakom, onda je na
duhovnom putu taj prvi korak to da postanemo normalni, tjelesno i duševno zdravi
ljudi.

190
 TKO PJEVA, ZLO NE MISLI

Iako jedan, On se kreće u mnogo

oblika.
Vedski aforizam

U svojim sam spiritualno - turističkim lutanjima uvijek u pravilu nalijetao na

monaha obrijanih glava, s perčinima na stražnjem dijelu glave. Pjevali bi mantru
posvećenu Krishni, kako kažu, jedinom i konačnom Bogu. Riječ je, dakako o
pokretu Hare Krishna. Zanimljiva je teza krišnevaca da je Bog osoba, nije
impersonalan i ne možemo se u Njegovoj vrhunskoj manifestaciji jednostavno
rastopiti. Jest da je impersonalna svjetlost jedan od njegovih oblika, ali potpuno
razumijevanje one konačne istine nećemo moći doseći, ako ne spoznamo da se, u
složenoj hijerarhiji viših razina stvarnosti, na vrhu nalazi Bog plavog tijela s
flautom u ruci - Krishna.
Čovjek koji je čitav taj pokret uličnih pjevača Veda stvorio, zvao se Srila
Bhakrivedanta Prabhupada. Bio je do 58-e godine starosti farmaceut, obiteljski
čovjek, koji je, međutim, cijeli život prevodio vedske klasike, poput Bhagavadgite,
Sri Srimad Bhagavatama, Sri Isopanishad i mnoge druge. Radilo se o tisućama
stranica originalnih tekstova, koje je Prabhupada popratio svojim komentarima. Na
to ga je obvezao još 1933. godine njegov duhovni učitelj, Srila Bhaktisiddhanta
Sarasvasti Thakur. Isti je predvidio odlazak Prabhupada na Zapad, gdje će
etablirati točno 108 centara, prije no što se vrati u indijski sveti grad Vrindaban i
umre. Zvuči gotovo nevjerojatno da se tada već 70-godišnji Bhakrivedanta brodom
»Jaladhuta« otputio u Ameriku, bez ikakvih materijalnih sredstava. Na putu od
Kalkute do New Yorka, Prabhupada je preživio dva srčana incidenta, pa je malo
tko vjerovao da vremešna propovjednika goni nešto više od fanatične vjere u
vlastito poslanje. Nije želio dodirivati novac, a morao se više puta dnevno kupati.
Ove naizgled nerješive tehničke probleme privremeno je riješila indijska obitelj iz
Pensilvanije, gdje se, te 1965. godine, zadržao kraće vrijeme. Želio je otići u
ljudski mravinjak, New York, gdje je uskoro i dospio, da bi ovdje stekao prvog
sljedbenika. Momak je bio teški ovisnik o heroinu, na rubu ludila, pa mu nije
pomogla ni duhovnost kojom ga je obasipao guru iz Indije.
A, Prabhupada je kružio parkovima i trgovima i pjevao mahamantru, Hare
Krishna, Hare Krishna. Krishna, Krishna, Hare, Hare, Hare Rama, Kare Rama,
Rama, Rama, Hare Hare.

191
 Bhaktivedanta Swami Prabhupada

Onima koji su mu se pridružili, pojasnio je da Vede bilježe četiri velika

razdoblja u povijesti Zemlje - Yuge. Prva: Satya Yuga, zlatno je doba u kojem
ljudi žive stotine godina i duhovno je znanje poznato svima. Slijede Treta i
Dvapara Yuga, razdoblja kad se znanje gubi i ljudski vijek skraćuje. Život na
Zemlji postaje sve teži, neznanje dovodi do ratova, mržnje, bolesti i razaranja, da
bi sve kulminiralo u Kali Yugi, mračnom dobu u kojem živimo sada i u kojem
nema spasa za duhovne tragače, osim pjevanja Božjeg imena. Cijela se
mahamantra zato sastoji od raznih imena za Krishnu. Drugi su joga sustavi dobri,
ali samo za one odabrane, koji su se pročistili kroz prethodne živote, do te mjere da
mogu prakticirati metode primjerene ranijim razdobljima u ljudskoj povijesti.
Prabnupada je očito bio vrlo uvjerljiv, jer je njegova misija počela munjevito rasti,

192
a pomagale su joj i glazbene zvijezde, među kojima se posebno isticao George
Harrison. Iz tog razdoblja potječe legenda, koja daje naslutiti da je osnivač Hare
Krishne na Zapadu imao neobičnu moć viđenja budućnosti.
Kad je ugostio jednog drugog »Beatla«, Johna Lennona, ovaj ga je upitao je
li dovoljno na samrti se sjetiti Krishne, pa da čovjek dušom otputuje na planetu na
kojoj On obitava. Iako u tome da nas naša posljednja misao nakon smrti vodi
prema određenoj razini egzistencije nečeg ima, Bhaktivedanta je odgovorio:
»Možda, ali što ako poginete iznenada ili vas netko ubije?«
Kad smo već kod viđenja budućnosti, vrijedi napomenuti da se jogi koji se
nalazi na najvišoj razini duhovne realizacije mora prije no što je dosegne odreći
svih siddhija, koji vezuju uz ovaj svijet. Dakle, po tom shvaćanju, oni najveći
adepti više nemaju sposobnosti viđenja budućih događaja. Naravno, njihovi
sljedbenici ne rezoniraju na ovakav način i uvijek svojim guruima pripisuju
nadnaravne moći. Zanimljivo je što mi je o tome rekao Poonjaji: »Ja znam
unaprijed za svakog tko dolazi k meni, prije no što je uopće krenuo, prije nego što
je uopće odlučio da to učini...«
Kako se nova vjera širila, pokrenuo se supresivni mehanizam u više zemalja,
pa su u tadašnjem Sovjetskom Savezu monahe Hare Krishne uhićivali agenti KGB-
a, dok je u Njemačkoj pukao skandal vezan uz centar u dvorcu Rettershof,
nedaleko Frankfurta. Navodno su, uz vjerske knjige, harekrišnevci prodavali
pornografiju, spominjana je i droga, no ništa konkretno nije dokazano. Pritisak je
rastao, a vrhunac je dosegnuo zahvaljujući Amerikancu Keithu Hamu, duhovna
imena Kirtananda Bhaktipada. Sin baptističkog pastora, Ham se odlično snašao u
Hare Krishni. Dogurao je do funkcije jednog od upravitelja farme New Vrindaban,
smještene u Zapadnoj Virginiji. Sve je teklo normalno, dok Hama, jednog od prvih
učenika Bhaktivedante nije polugom po glavi raspalio neki nezadovoljni bhakta.
Ludilo se s ulica američkih megapolisa preselilo u hinduističku duhovnu oazu.
Bhaktipada se sve češće sukobljavao s onima koji su posjećivali jedan od glavnih
centara Hare Krishne u Americi, a sve je kulminiralo smaknućem dvojice
neposlušnih članova komune, od kojih je jedan bio negdašnji nasilnik i diler
kokainom, Dennis St. Charles. Kirtananda Bhaktipada je zaradio trideset godina
robije, a čitav je pokret proglašen opasnim. Javljale su se obitelji monaha koje su
bile nezadovoljne njihovim izborom i tražile su da napuste red, a televizija je
vrtjela emisije u kojima su privatni detektivi dokazivali da sve duhovne zajednice
tog tipa koriste metode ispiranja mozga. No, ni to nije bitno naštetilo Hare Krishni.
Otvarani su novi centri, a i prodaja knjiga vrtoglavo raste. Bhakte otvaraju
vegetarijanske restorane i osnivaju farme za proizvodnju hrane i cvijeća, koje se
masovno koristi u obožavanju Krishne.
Poslije posjeta Hare Krishni u Bostonu, Zurichu, Stockholmu, Beču i
Vrindabanu, shvatio sam da animozitet koji neki zapadnjaci pokazuju prema ovom

193
osebujnom pokretu nema osnova. Svi koje sam sreo, u pokret su ušli dragovoljno i
tako ga, ako žele, mogu i napustiti. Zahtjevni ritam, kojeg se optužuje da je pranje
mozga, normalan je za sve redove čiji članovi imaju ozbiljnije duhovne aspiracije.
Zato postoje i laici, koji mogu meditirati i slijediti filozofiju Srile Bhaktivedante
Prabhupada, a da istovremeno žive svjetovnim životom. Nijedan aspekt
meditativne prakse kod Hare Krishne zapravo nije nalik poznatim metodama
psihičke manipulacije. Doslovce su svi monasi koje sam sretao, pod uvjetom da su
u zajednici proboravili više godina, pokazivali zavidni nivo psihičke stabilnosti.
Isto su se tako besmislenima pokazale fame o bljedunjavim i neuhranjenim
monasima Hare Krishne, a sve to zato što su vegetarijanci. Nisam sreo
neuhranjenog krišnevca, ali sam sreo nekolicinu preuhranjenih.
Što se tiče nesuglasica unutar obitelji, čiji Član pristupa Hare Krishni,
najzanimljivi je bio slučaj Sadaputa Dasa, Amerikanca kojeg sam sreo u
bostonskom centru. Radilo se o čovjeku koji je doktorirao matematiku na
Sveučilištu Cornell i na jedinstven način iz Veda crpio saznanja, koja su mu
pomagala u znanstvenom radu. Doista je napustio obitelj i nisu ga smekšale stalne
posjete supruge i djeteta. Molio sam ga da mi pojasni ovu neugodnu situaciju, koja
je kod mnogih izazivala osudu.
»Svaki čovjek ima pravo na izbor u svom životu« - objasnio mi je. »Ja sam
kroz izrazito materijalističku znanstvenu disciplinu došao do zaključka da je jedini
smisao življenja duhovna spoznaja. Sve je ostalo iluzija. A jedina verzija konačne
Istine vrijedna truda za mene je bila u Bhaktivedantinoj filozofiji. Znam da ljudi
moje postupke gledaju poprijeko, no, ako malo razmislite, vidjet ćete da u
rutinskom životu domaćina nema nikakva dubljeg smisla. Priče o tome kako u
Hare Krishni netko nekome pere mozak besmislene su. To je čvrsta unutarnja
odluka, koju svatko za sebe donosi sam. Ima onih koji su oženjeni i zajedno su sa
porodicom pristupili zajednici. Ako članovi nečije obitelji to ne žele, onda je
njegovo pravo da tamo ode sam. Bez seksualne apstinencije nema napretka izvan
materijalnih svemira, pa, ako u tom pogledu ne postoji razumijevanje supružnika,
razlaz je neminovan.«
Činjenica je, uprkos povremenim ljudskim dramama, koje radikalno
odvajanje od ovog svijeta izaziva, da je, statistički gledano, devijantno ponašanje
kod sljedbenika Krishne rjeđe no što je to slučaj kod tzv. normalne populacije. Jer,
kad se ljudi rastaju ili fizički obračunavaju, to neće izazvati posebnu pažnju, dok će
nešto takvo unutar jedne vjerske zajednice lako postati primjerom za nevaljanost
iste. Jasno je da je najpoželjnija situacija u kojoj ljudi jedni drugima ne zadaju bol,
no stvarnost je nešto sasvim drugo.
Zainteresiralo me što to piše u vedskim spisima koje je na engleski jezik
preveo Srila Bhaktivedanta Prabhupada, koji je umro još 1977. godine, u dobi od
81 godine, a iza sebe kao nasljednike ostavio jedanaest goswamija, koji su svi bili

194
zapadnjaci. Nisu se snašli najbolje, pa je danas Prabhupadinoj izvornoj liniji ostao
vjeran samo jedan od njih. Uz opisani slučaj Kirtananda Bhaktipada, jedan je od
goswamija napustio red jer se oženio, drugoga je ubio jedan nezadovoljni bhakta,
dok su se ostali ili razmilili po raznim drugim grupama ili pak posve napustili
filozofiju koju su nekada propovjedali.
Bhaktivedantini su prijevodi remek-djelo golema obujma, hvalevrijedni
zahvat prenošenja bisera indijske kulture na Zapad. Komentari Veda, koje je iza
sebe ostavio Prabhupada, izvan svake sumnje dokazuju da ih je pisao prosvijetljeni
čovjek. Posebno ih atraktivnima čini to da u detalje iznose vedsku kozmologiju.
Ono o čemu jogiji govore fragmentarno i katkada konfuzno, u vedskim je spisima
pojašnjeno tako da ostaje malo sumnje oko toga kako izgledaju viši svjetovi u koje
ljudska bića odlaze nakon fizičke smrti. Naravno, gledano očima starih rishija, koji
su Vede pisali.
Po vedskoj kozmologiji, materijalne i spiritualne svemire dijeli Vaitarani,
»uzročni ocean«. Cjelokupna Kreacija počinje s vrha spiritualnih svemira, odnosno
planete Goloka Vrindaban, gdje obitava Krishna, početak i kraj svih svjetova.
Oni koji mu služe za života, nakon smrti će se naći na toj planeti i neće se vraćati u
ljudsko tijelo. Neposredno ispod, nalaze se spiritualne planete neba Vaikuntha,
poput recimo Ayodhye, a na svakoj je od njih gospodar poneko božanstvo, koje je
samo jedna od inkarnacija Krisnne. Sljedbenici Rame, Sitte, Narayana i drugih
bogova, nakon fizičke smrti na Zemlji, završavaju na pripadajućim planetarna
spiritualnog svemira.
Ispod Vaikunthe nalazi se inkarnacija Krishne, Maha Vishnu, koji leži na
lotosovu cvijetu i kreator je svjetova ispod sebe. Područje gdje se on nalazi zove se
Vishnu loka. Vede kažu da, kad Maha Vishnu izdiže, iz njegova daha izlaze
univerzumi i skupljaju se kao mjehurići pjene na kauzalnom oceanu. Još uvijek u
području duhovnih svjetova nalazi se i Kailash, na kojem živi izvorni Sada Shiva,
koji nikada ne dotiče materijalni Svemir, već se u materijalnim svjetovima
inkamira kao Shiva. Oni koji obožavaju osobnu formu Shive, dolaze ovamo nakon
smrti. Iz područja tih spiritualnih planeta dolazi intenzivni sjaj, svjetlo koje jogi
vidi u meditaciji i često ga zamjenjuje za konačni cilj svog putovanja. To se svjetlo
zove brahmajyoti, a sastavljeno je od sitnih duša impersonalista. Onaj tko meditira
na Krishnu, moli ga da ukloni taj sjaj, kako bi mogao vidjeti njegovo tijelo.
Jedan od svemira koje izdiše Maha Vishnu je Brahmanda, u centru kojeg
nalazimo četrnaest planetarnih sustava, unutar kojih ima tisuće planeta. Ovaj je
univerzum u obliku jajeta, koje ima sedam omotača, ljuski, Ti su omotači elementi
zemlja, voda, vatra, zrak, prostor ili akasha, um, intelekt i ego. Pola prostora u
sredini zauzima ocean Garbhodaka, na kojem pluta lotos na kome leži inkarnacija
Maha Vishnua, Garbhodakasayi Vishnu. Na vrhu 14 loka nalazi se Brahmaloka,
kao na vrhu lotosova cvijeta. Ima sedam nižih i sedam viših loka, a kroz sve njih,

195
po sredini, kao nit prolazi planina Meru. Planete su različite, a one kojima
gospodari Indra katkada nazivaju »rajskima«. Ako na njih i dospijete, ipak ćete se,
nakon uživanja u prelijepom okružju, morati ponovo inkarnirati na Zemlji.
Temeljni princip Hare Krishne je prihvaćanje samo onoga što u Vedama
govori Krishna. Apsolutna je istina spoznaja u tri stadija. Prvi je Krishna, kao
Svevišnja božanska osoba. Time se u cjelini spoznaje sat (vječnost), chit (znanje) i
ananda (blaženstvo).
Drugi je aspekt Paramatma ili Nad-duša, koja je smještena u srcu svih živih
bića. Kad osoba spoznaje Paramatmu, spoznaje sat i chit aspekte Krishne.
Treći je aspekt brahman, spoznaja neosobnog sjaja Krishne.
Vedske je spise, kao nadahnuće spominjao Albert Einstein, a tu i tamo
možemo kroz teološki rječnik razabrati formulacije frapantno nalik onima iz
moderne nuklearne fizike. Od brojnih primjera, mene je posebno impresionirao
jedan stih iz 12. pjevanja Srimad Bhagavatama, koji, uz malo mašte, možemo
povezati sa suvremenom, tzv. teorijom kozmičkih superstruna.
»Dragi moji sluge, prihvatili ste me kao Svevišnjeg, a ja to nisam. Iznad
mene i iznad svih drugih polubogova, zajedno sa Indrom i Candrom, postoji jedan
vrhovni upravitelj i gospodar. Brahma, Vishnu i Shiva, zaduženi za stvaranje,
održavanje i uništavanje ovog univerzuma djelomične su manifestacije Njegove
ličnosti. On nalikuje na dvije niti koje čine dužinu i širinu istkanog platna. Upravlja
čitavim svijetom, baš kao što osoba upravlja bikom pomoću konopa provučenog
kroz njegov nos.«
Način na koji fizičar Michio Kaku ilustrira složene fizikalne koncepte
vezane uz »kozmičke superstrune«, pokazuje neobičnu sličnost sa opisom
vrhunske sile iz Srimad Bhagavatama, opisane terminom »otam protam«. Riječ je
o vrlo tankim silama energija različite frekvencije, koje su isprepletene poput
mreže, a fizičari se nadaju da je u pitanju teorija koja će dati neke konačne
odgovore o nastajanju i funkcioniranju svemira.
Krišnevci tvrde da bi fizičari, da detaljno prouče cijele Vede došli i do onih
znanja o nastanku Svemira, koja za sada nisu do kraja poznata. S time se slažu svi
jogiji s kojima sam na tu temu razgovarao.
Prasna Upanishada prilično jasno definira gravitaciju, a svetac Vyasa, slavni
autor epa Mahabharata, napisao je priču o kralju Kukudmi i njegovoj kćeri Revati,
u kojoj predlaže produženje života uz pomoć putovanja svemirom velikom
brzinom! U priči je opisano ono što znamo iz fizike: dok su kralj i kćer putovali
svemirom golemom brzinom, vrijeme je na Zemlji proticalo znatno brže, pa su svi
njihovi suvremenici poumirali, dok je Revati još bila mlada udavača, a njen otac
živ u dobi od 216 »zemaljskih godina«. Vyasa tumači da vrijeme na različitim
planetama u svemiru prolazi različitom brzinom, što se u dlaku poklapa s viđenjem

196
Alberta Einsteina. Nema nikakve sumnje da je Einsteinova teorija relativiteta na
ovaj način prezentirana već u drevnim Vedama.
U 15. stoljeću Sayanacarya piše da je iz Veda poznato da »sunčeva svjetlost
putuje 2202 yojana u polovici nimese«. Prevedeno na našu terminologiju, radi se o
brzini od orpnlike 186413 milja u sekundi, broju zapanjujuće nalik službenom
podatku o brzini svjetlosti - 186300 milja u sekundi.
Još najstariji dio Veda, Rg Veda, bilježi devet planeta sunčeva sustava, sa
nekim zgodnim detaljima. Tako Jupiter koji nosi ime Brihaspati, nazivaju
»velikim«, jer on doista i jest najveći. Iako, gledan običnim okom, Jupiter izgleda
manji od Venere, to nije zavaralo vedske mudrace, Šani je Saturn, najsporija
planeta, a sama indijska riječ i znači »spori«, Venera je označena kao Šukra,
»sjajna«. Znamo da je ta planeta doista najsjajnija od svih devet.
Srila Bhaktivedanta Prabhupada je govorio da materijalistička znanost
zapravo nastoji fizičkim sredstvima postići jogističke moći. U četvrtom pjevanju
Srimad Bhagavatama nalazimo dva stiha koji se lako mogu protumačiti kao
kloniranje, neka vrsta genetskog inženjeringa ili pak umjetne oplodnje:
»Mudraci su odlučili da dinastija svetog kralja Ange ne treba izumnjeti, jer
je u ovoj porodici sjeme bilo vrlo moćno, a djeca sklona da postanu Krishnini
bhakte.«
»Donijevši tu odluku, svete osobe i mudraci su promućkali bedra mrtvog
tijela kralja Vene, velikom žestinom i prema određenoj metodi. Kao rezultat ovog
mućkanja, iz tijela kralja Vene je rođena osoba nalik patuljku.«
Kad je u pitanju kloniranje, ideja neodoljivo podsjeća na rijetku moć jogija
da istovremeno boravi u devet jednakih fizičkih tijela. Bhaktivedanta govori i o
tome, još u vrijeme kad se izvan znanstvenih krugova nije znalo za stvaranje
savršenih kopija ljudi iz njihovih vlastitih stanica. Po svemu sudeći, pri tome se
možemo pozvati na priče o vedskim likovima poput Kardama Munija i Saubhari
Munija. Bhaktivedanta u svojim komentarima naglašava da se Krishna može
umnožiti u bezbroj tijela, dok je maksimalni broj moguć za jednog jogija devet.
Ovdje je vjerojatno riječ o mističnim moćima poznatima iz joge, a ne
laboratorijskom postupku, što je zapravo još jedna potvrda spomenute teze da
znanost na materijalnom planu ostvaruje mistične moći adepata. Kad bismo
špekulirali dalje, ima stihova u kojima se opisuje uporaba kombinacije sjemena
više različitih ljudi kod iste žene i slično, u čemu može biti logike gledano očima
moderne genetike.
Hare Krishna govori da živimo u mračnom dobu Kali Yuge, koja do sada
traje pet tisuća godina, a ako prihvatimo neka shvaćanja vedskog vremena, trajati
će još čak 427000 godina. Ima ih koji misle da će taj period biti znatno kraći. Bez
obzira na to, Vede u detalje opisuju simptome tog tamnog doba, pa tako saznajemo
da će bolesti čovječji vijek svesti na svega pedesetak godina, a tijela će se ljudi

197
zbog neke buduće katastrofe smanjiti. Svijetom će zavladati političari, a kriterij
društveno prihvaćenih vrijednosti biti će bogatstvo pojedinca. Doći će do nekakvih
promjena u fiziologiji žena, pa će se one nenormalno debljati i biti niže rastom, a
moral će im pasti na minimum. Hramovi za obožavanje bogova postat će svjetovne
kuće, u kojima više neće živjeti oni koji će svojim znanjima moći pomoći
sljedbenicima. Spletkarenje i pohlepa postat će vrline, a nastajat će čitave
obiteljske dinastije, koje će vlast držati terorom i korupcijom. Nestat će morala
propisanog svetim spisima, a za deset tisuća godina nestat će i sljedbenika Krishne.
Pred kraj doba mraka, treba se pojaviti Avatar, kojeg Vede nazivaju Kalki. Navodi
se i ime sela u kojemu će se roditi - Shambhala. On će uništiti tamu i vratiti znanje
i zlatno doba, pa će cijeli ciklus započeti iznova. U Srimad Bhagavatamu nalazimo
i imena kraljeva koji će zavladati u toj novoj eri, a posebno je enigmatična tvrdnja
da ih u selu u kojemu će se roditi u dalekoj budućnosti, možemo naći već sada!
Dakako, Vede vrve simboličnim formulacijama, pa je prije svega potreban
kvalificirani tumač, da bismo pronikli u ono što drevni spisi žele reći.
Vrhunski poznavalac Bhaktivedantinih prijevoda Veda, Kaivalyapati Das,
za sebe kaže da svete spise proučava desetak godina i u razgovoru često neke
stihove citira napamet. Uvjeren je da izvan Veda ne postoji nikakvo znanje o
povijesti cijele Kreacije i smislu življenja.
»Vitalni zraci zarobe dušu u tijelu, a načini njena oslobađanja su različiti
sustavi joge. U razdoblju Kali Yuge, jedino je efikasna Bhakti joga, obožavanje
Krishne. Temelj njene prakse je pjevanje mahamantre, za što postoji iscrpno
obrazloženje u učenjima Srile Bhaktivedante Prabhupada. Za nekoga će vrijediti
drugi sustavi joge, koji su bili pogodni za ranija razdoblja, ali će to biti slučaj samo
za one rijetke koji su kroz dugi niz inkarnacija pročišćeni dovoljno da u ovom
životu mogu postići prosvjetljenje. Veličina Veda je u tome da u njima možete
pronaći sve aspekte Kreacije, od materijalnih zakona do rituala za
umilostivljavanje polubogova, koji mogu riješiti vaše svjetovne probleme. A,
dakako, ono glavno što one nude jest spoznaja one krajnje Istine....« Tako mi je to
rekao Kaivalyapati Das, Hrvat u odori Hare Krishne, koji se svojim znanjem može
staviti rame uz rame sa najučenijim znalcima Bhaktivedantina djela.

198
 YOGA GOES TO HOLLYWOOD

Ništa nije stvarno.

John Lennon

Još od dolaska Vivekanande u Ameriku, ovaj je kontinent pod snažnim

utjecajem istočnjačkih filozofija. Time je na samom početku stoljeća regrutirano
tridesetak tisuća sljedbenika neobične discipline, a Indijom se oduševljavaju i
mnogi teozofi, koji će kasnije u Madrasu pokušati Jiddua Krishnamurtija
inaugurirati u novog Isusa. Premda je u načelu nemoguće za nekoga reći je li
prosvijetljen ili ne, čini se da to blaženo stanje nije monopol Indijaca. Mnogi su
pokušali dokazati da je istočnjački pasivni pristup životu neprihvatljiv za
zapadnjaka, da dugogodišnje prakticiranje joge ne može donijeti iluminaciju
jednom kršćaninu vezanome za čari ovoga svijeta. Ljudi poput Leonarda Orra
primjenjivali su dijelove joge, u konkretnom slučaju jednu od kriya, i tako stvarali
vlastite sustave »čišćenja svijesti«. Tako je nastao »rebirthing«, čiji poklonici,
međutim, ne bilježe slučajeve prosvjetljenja u pravom smislu te riječi. Zato se
metoda uglavnom propovijeda kao psihoterapijska. Postoji tu čitav niz
novokomponiranih instant tehnika, od kojih je zacijelo najozbiljniji tzv. Intenziv
direktnog iskustva istine o vlastitom biću Charlesa Bernera, koji je kombinirao
pitanje Ramane Maharshija »Tko sam ja?« i komunikaciju iz dijanelike Rona
Hubbarda. Čovjek koji je 14 godina bio scijentolog, nakon 99 Intenziva povukao
se u meditaciju, vođen indijskim guruom Kripalvanandom.
Prvi Amerikanac za kojeg se javno govorilo da je dostigao stanje samadhija
bio je učenik Paramahanse Yoganande, stanoviti James Lynn. Bilo je to sredinom
ovog stoljeća, ali iskustvo ovog zapadnjaka nije mnogo pomoglo drugima, jer je on
umro već u dobi od 63 godine. Navodno se prosvijetlio nakon svega pet godina
meditacije.
U istom periodu u SAD-u je vrlo aktivan već spomenuti neurolog i jogi
Pundit Acharya, koji tvrdi da su polaznici tečajeva na njegovu institutu postizali
stanje samadhija, čak kao ilustraciju navodi primjer jednog četverogodišnjeg
dječaka. Od nekada prilično razvijena instituta, danas je ostao još samo jedan mali
centar.
Mnogo je veću slavu svojim knjigama postigao Franklin Jones, koji se
prosvijetlio uz Swami Muktanandu, da bi kasnije osnovao vlastitu duhovnu školu.
Jones se nakon nekog vremena odao standardnim životnim radostima, uzimao

199
ogromne svote novca od sljedbenika i na kraju otišao na Fiji. Postao je poznat po
ekscentričnim ispadima, iako njegova spiritualna postignuća još uvijek mnogi ne
osporavaju. Valjda da razbije monotoniju svako malo mijenja imena, pa je bio Free
John, pa Bubba Free John, zatim Da Free John, a, prema zadnjim informacijama,
sada je Da Avbhasa ili tako nekako.
Bliže našem vremenu javlja se američki Židov, već spominjani Andrew
Cohen, koji svoj duhovni uzlet duguje guruu iz Lucknowa, H. L. W. Poonjajiju.
Dok ga u svojim prvim knjigama uzdiže u nebesa, kasnije su zaredale optužbe za
raskalašeni život Papajija, kako su Poonjajija od milja zvali njegovi brojni učenici.
Cohen je uvrijeđen i zato sto je Papaji u vrijeme njegova posjeta Indiji naglašeno
ignorirao pastvu koja ga je tamo dopratila. Cohen to ignoriranje smatra
ljubomorom, što je neobično za prosvijetljena čovjeka, a od supruga jedne bivše
Andrewove sljedbenice saznao sam da on propovijeda doktrinu potpunog odricanja
od svih materijalnih dobara. S obzirom da se navodno preporuča da se ona zbog
vlastitog napretka uruče guruu, ima dosta kontroverzi oko ovog »američkog
Buddhe«. Prije smrti je Papaji još nekoliko zapadnjaka proglasio prosvjetljenima,
stvorivši time Cohenu neugodnu konkurenciju, a među tim je osobama prilično
poznata stanovita Gangaji, Amerikanka indijskog duhovnog imena.
Dvije osobe koje se smatra prosvijetljenima spadaju u posebnu kategoriju.
Prva, 54-godišnja Byron Katie, nikada nije imala veze s indijskim guruima i
filozofijom. Kao što sam već spomenuo, prosvijetlila se spontano, u nekom
skromnom američkom konaćištu. Već je prešla četrdesetu, a njen je dotadašnji
život bio sve prije no spiritualan. Pila je, razvodila se, lunjala Amerikom i imala
problema sa suvišnim kilogramima. Metodu koju preporuća drugima razvila je tek
nakon vlastite iluminacije, a ona se sastoji od testiranja svakog uvjerenja koje o
svijetu oko nas imamo. Koncepti po kojima živimo umjetne su tvorevine našeg
ega, dogovor s relativnom stvarnošću, a ne onom krajnjom koja je blaženstvo,
sreća i potpuni unutarnji mir. Byron Katie nije izravna u razgolićavanju našeg ega
kao nestvarnog, poput recimo Ramane Maharshija. Ona nastoji iskoristiti logički
aparat protiv njega samog, tvrdeći da nijedna misao nije originalna, da su sve misli
koje proizvodi naš um samo nasljeđe naših predaka. Upornim intelektualnim
razgrađivanjem koncepata po kojima živimo, s vremenom ćemo taj proces učiniti
automatskim. Sada možemo po volji uroniti u iluzije ovog svijeta i zatim
jednostavno iz njih izaći, kao u nekoj igri.
Izgleda da je prosvjetljenje upravo ta moć istovremenog sagledavanja
relativnog i apsolutnog i izostanak bola koji donose egzistencijalni strahovi.
Nije riječ o psihološkom triku, kao kod većine vikendaških tehnika
prosvjetljivanja i istresanja iz svijesti neugodne stvarnosti relativna svijeta.
Diskreiranje stvarnosti psihotehnikama koje uključuju vizualizaciju, imaginaciju ili
nešto slično nije isto što i podvrgavanje suptilnih aspekata te stvarnosti testu koji

200
će pospješiti njeno razgrađivanje. Radi se o upornom mrvljenju dogovorene
stvarnosti, koja se doima toliko stvarnom. Susret s Byron Katie, bivšom
domaćicom, prema kojoj prvo osjetite skepsu, ubrzo odaje duhovno razvijenu
osobu, koja vjeruje da za svakoga postoje »vrata u vremenu«, trenutak kad može
zakoračiti na »drugu stranu«, u transcendentalno. Čitanje vedskih klasika donijelo
joj je potvrdu da je proces konačne spoznaje univerzalan i, što je najvažnije, da
doista postoji.
Satyam Nadeen je Amerikanac koji je uzeo indijsko ime kojim potpisuje
svoju knjigu o putu do prosvjetljenja. Ništa neobično da se ne radi o negdašnjem
dileru »ecstasyjem« i vlasniku zrakoplova, jahti i vila, od Amerike do Costa Rice,
gdje živi i danas. Nadeen je svoje grijehe platio petogodišnjom robijom u
najčuvanijim američkim kaznionama. Dvije je godine dijelio ćeliju s trideset
dvojicom Crnaca, u robijašnici na Floridi. U doslovce nesnosnim uvjetima, sa
svom imovinom konfisciranom i bez saznanja kad će mu uopće početi suđenje,
Nadeen je učinio jedino što je mogao: okrenuo se svom unutarnjem životu. Užas je
dosegao vrhunac kad su vlasti predložile da se njegovu kćer smjesti u sirotište.
Stotine sati u zamračenoj ćeliji bez ventilacije i neopisiva patnja pokrenuli su
čudesni proces, koji kulminira savršenim unutarnjim mirom i izvjesnošću da je sve
oko nas upravo onakvo kakvo mora biti. Ne postoji dobro i loše. već stvarnost
kakova jest. I kakvu je jednostavno treba prihvatiti. Svijest je jedina realnost, a ono
što se na njenu ekranu odvija tek neprestana igra Izvora. Stradanje i patnja jednaki
su uspjehu, radosti i užitku. Samo dio iste igre, koja je u krajnjoj liniji iluzija. Ne
kreiramo mi svoju kob, već Svijest kreira nas za neke svoje svrhe, koje ne možemo
shvatiti, a i nema neke potrebe da to pokušavamo. Kad prihvatimo »sveti odnos« i
prigrlimo sve ono što nam Svijest daje, neizostavan je rezultat radost i beskonačna
sloboda. Zgodno to ilustrira Byron Katie, koja kaže da ljudi od svijeta oko sebe
stalno očekuju da prema njima bude blag i dobar. To očekivanje izaziva patnju, jer
je svijet daleko od toga da bude dobar i blag. U ovoj relativnoj stvarnosti on je
nešto sasvim drugo. Prihvatimo li, međutim. da svijet prema nama ne mora biti
dobar i blag, izostanak očekivanja donijeti će i izostanak patnje i razočaranja.
Svako udaljavanje od pojma »ja« zapravo već predstavlja priču, osobno i
subjektivno viđenje realiteta onoga tko priča i osmišljava svoj život, prikazujući ga
onakvim kakav on jest, ali samo za njega. Pomnim ispitivanjem vlastitih stavova i
razmišljanja o sebi dolazimo do saznanja da je naša priča samo film na ekranu
svijesti, koja je jedino stvarna. U ovom životu nema ciljeva vrijednih truda, osim
upoznavanja samog sebe. To je jedini pravi razlog zašto smo ovdje, poručuju
Byron Katie i Satyam Nadeen.
Osobito je zanimljivo kako Nadeen tumači podatak da se prosvjetljuje samo
šačica od milijuna onih koji meditiraju ili se bave nekom duhovnom disciplinom.
Prosvjetljenje je stanje izvan vremena i prostora. Kad sjednemo da bismo

201
meditirali, činimo to zato da radimo nešto što će nam u budućnosti donijeti željeni
plod - prosvjetljenje. Samim uključivanjem faktora vremena, podsvijesno se
zadržavamo u trodimenzionalnu svijetu. Činjenje nečeg što će u nekom
vremenskom periodu donijeti rezultat, samo po sebi isključuje spoznaju
Apsolutnog. Potpuno odricanje od svake želje i ne činjenje jedino može stvoriti
stanje u kojem će Apsolutno eventualno zablistati kroz nas. Upravo je impresivno
kako gorljivo praktikanti raznih duhovnih tehnika nastoje osporiti ovakvo
mišljenje, sve u uvjerenju da je baš njihov put ili guru ono najviše do čega se u
ovom relativnom svijetu može doći. To se naziva »spiritualnim ponosom« i jedna
je od najtežih prepreka duhovnom razvoju. Zapravo se radi o nesvjesnom strahu da
put ne vodi tamo kamo mi želimo. A za taj strah nema nikakvog razloga, jer je
čitav scenarij napisan davno ranije, a, kako kaže Nadeen, nama je uručen kad smo
se rodili, preko gena. Dakle, sve treba prihvatiti po principu »što jest, kako jest« i
shvatiti da je »sve upravo onako kako treba biti«.
Da je tako, vidi se iz povijesti i ljudske opsesije pravdom. Nakon svakog sve
groznijeg rata, ljudi se zaklinju da se to više nikada neće ponoviti, da bi već onaj
sljedeći bio još stravičniji. Dok je tijekom povijesti fizički istrebljeno, javno i tajno
uništeno stotine tisuća sasvim nedužnih ljudi, mnogo je zločinaca, ubojica,
manipulanata i lopova postalo uglednim građanima, nerijetko kremom u
zajednicama koje su bile sasvim svjesne njihove ranije rabote. Dok su jedni za
svoje krive procjene surovo kažnjeni, mnogo gori od njih obogatili su se, ostali ili
postali ugledni i mirno umrli u krevetu, u dubokoj starosti. Nema religije koja očitu
iluzornost pravde tumači na uvjerljiv način, dakako, kad govorimo u kategorijama
racionalnog. Kršćani govore o »Božjoj volji«, istočnjaci o karmi i dugovima
prošlih života, no jedno ih povezuje - saznanje da tu ne možemo učiniti ništa. Ako
smo dio nekog nama nesagledivog, superiornog plana Stvoritelja, jedino možemo
to prihvatiti. Ako nismo i cijela predstava je dio kaosa bez cilja, opet ne možemo
učiniti ništa, jer ništa i nema smisla.
Neodoljivi osjećaj da smo u nekoj situaciji bili lukavi i vješti ili u drugoj
imali peh, samo je jadna iluzija našeg uma. Da je zločestima dobro, a dobrima loše,
relativna je istina koja se u stanju prosvjetljenja rasprši u blaženstvu spoznaje o
ljepoti svega što Stvoritelj čini, bez obzira na to kako to percipira naš ograničeni
um.

Neke spoznaje Nadeen naziva »kozmičkim šalama« i stavlja ih u stihove,

koje vrijedi pročitati.

Misliš da se moraš prosvijetliti.

Ne moraš, jer već jesi prosvijetljen.

202
Misliš da moraš slijediti put do tamo,
Puteva nema.

Misliš da je prosvjetljenje cilj.

Ciljeva nema.

Misliš da moraš promijeniti sebe i svijet kako bi postao bolji.

Nema se što činiti.

Misliš da možeš naći Boga na Tibetu ili u Indiji.

Nema se kuda ići. Svijest je svuda ista.

Misliš da je ishod tvoje osobne priče bitan.

Sve je isto, bez obzira na ishod.

Misliš da je tvoja priča stvarna,

Ona je iluzija, san.

Misliš da kontroliraš svoj život.

Samo si lutka Izvora.

Misliš da imaš slobodnu volju i biraš.

Postoji samo sudbina koju slijediš.

Misliš da tamo vani imaš neprijatelje.

Tamo vani je samo Izvor.

Misliš da postoji magična formula za pronalaženje Boga.

Opusti se, već si u Njemu.

Misliš da je svačija drama stvarnost.

Sve je to načinjeno od dima i ogledala.

Misliš da Bog želi višu svijest na planeti.

Izvor je ovdje samo kako bi se igrao u ograničenosti.

Misliš da te Bog drži odgovornim.

Karme nema.

203
 Zabavljen si prosudbama, uporedbama, mišljenjima i predrasudama.
Postoji samo ono što jest, kako jest. Upravo onako kako treba biti.

Želiš biti važan i cijenjen.

Samo bivaj.
Bojiš se smrti kao najtragičnijeg događaja u svom životu.
Smrt je kraj ograničenja.

Žališ zbog prošlosti, brineš u sadašnjosti i bojiš se budućnosti.

Opusti se. Ti si beskonačni Izvor koji sniva zabavni san.

Intrigiran si složenim teorijama zavjere.

Postoji samo Izvor koji se zabavlja.

Misliš da postoji svrha tvog življenja.

Nema individualnog »ja« koji bi imao svrhu.
Postoji samo Izvor.
On ima svrhu, koju ne možeš spoznati kroz svoj konačni um.

U novije vrijeme raste popularnost i Eckhartu Tolleu, Amerikancu

njemačkog porijekla. Ovaj vrhunski intelektualac doživio je i opisao proces
vlastitog prosvietljenja na način koji je najbliži zapadnjacima, jer potkrepljuje
svoje navode citatima iz niza religija, a posebno dobro tumači neka učenja iz
Biblije.
U posebnu kategoriju spadaju osobe poput Williama Buhlmana, mistika iz
Marylanda koji je na vrlo dramatičan, i dinamičan način opisao svoje doživljaje
»izvan tijela«. Riječ je o sposobnosti projiciranja svijesti izvan tijela, ali ne u
smislu astralne projekcije, kako smo o tome bili naviknuti slušati desetljećima, već
pravim putovanjima duha na razine više od astralnih. U Buhlmanovoj verziji to je
potkrijepljeno s uvjerljivim argumentima i praktikantima koji su mogli ponoviti
ono što je njemu pošlo za rukom nakon 25 godina istraživanja i vježbe. Zapravo je
počelo njegovom spontanom sposobnošću »klizanja« iz tijela, koju je primijetio
slučajno, kada se jednom našao na podu uz krevet, gledajući u vlastita leđa. Bez
većih je teškoća mogao zamisliti kako se kotrlja iz svog tijela i tada bi se našao
prvo u ovom fizičkom svijetu, a zatim i u višim astralnim razinama. Onih zona
iznad astralnih je najvjerojatnije svjestan, iako naglašava da se radi o nezamislivo
velikim prostranstvima koja su međusobno odijeljena svojevrsnim energetskim
opnama. Na »drugoj« je strani sreo svog pokojnog ujaka, kako sjedi na klupi u
parku. Normalno je s njime komunicirao i primijetio da izgleda mlađi no što je to
bio kada je umro. Dobio je tumačenje da čovjek može odabrati svoj izgled kada

204
jednom dospije u astralni svijet. Buhlmanovi izleti izvan tijela nisu bili beskrajno
dugi, najdulje je u postmortalnim svjetovima boravio tri sata, računajući našim
vremenom. Uočio je neke neobičnosti koje raniji autori ne spominju.
»Siromaštvo ne postoji samo na Zemlji, već i na astralnim razinama tvrdi -
jer izgleda da netko tko je za života na našoj planeti siromašan na neki način taj
koncept življenja prenosi u onaj drugi svijet...« Po svemu sudeći, opet se
aktualizira ona teza o tome da svoju stvarnost stvaramo sami, s time da se to
prenosi i u više razine postojanja koje još uvijek nisu ona krajnja Stvarnost.
O učiteljima s viših razina Buhlman govori malo, ono što se zna jest da je
sretao biće koje zove Vardan, evolutivno superiornog adepta odjevenog u purpurnu
odjeću koja, kada je se gleda izbliza, svjetluca kao da je načinjena od tisuća sitnih
zvjezdica. Vidio je i zgrade i naselja s tih viših nivoa postojanja, a razvio je
nekoliko tehnika za ovladavanje astralnom projekcijom. Ono što ga čini
originalnim u svijetu brojnih novih zapadnjačkih mističnih učenja jest nevjerojatno
detaljna analiza svjetova o kojima jogiji govore vrlo rijetko. Što, dakako, potiče
sumnju da ih zapravo nikada nisu posjetili. Buhlman sebe ne smatra
prosvjetljenim, prije bi se reklo da ne vjeruje u nekakav konačni cilj unutar jednog
ljudskog života.
Njegova je fascinacija Kreacijom zarazna i ne ostavlja mjesta sumnji da je
on zavirio tamo gdje baš nije lako doprijeti. Inzisrira na tome da je na »drugoj
strani« zadržao svoju individualnost, za koju misli da će nadživjeti tijelo. S
istočnjačkim se konceptima u mnogim detaljima ne slaže, a njegovi su opisi više
neka vrsta kozmičkog avanturizma nego duhovnog uvida. Neopterećen konačnim
ciljem u životu, Buhlman više interesa pokazuje za mjuzikle koje piše nego
kompleksne filozofske debate.
Za razliku od ostalih, Robert Monroe je sedamdesetih pokušao razviti
metodu koju gotovo možemo zvati »elektronskom jogom«. Poslužio se tehničkim
sredstvima, ne bi li skratio desetljeća vježbanja, na koja ionako većina zapadnjaka i
nije spremna. Tako je stvorio tzv. Hemi-Sync audiokasete, koje praktikant sluša
dok opušten leži u tihoj, polumračnoj prostoriji. Okoristio se još uvijek ponekad
osporavanim neobičnim fenomenom sinkronizacije moždanih polovica. Ako, preko
slušalica, na jedno uho emitirate zvuk frekvencije 100 Hz, a drugo 104 Hz. mozak
će »čuti« njihovu razliku, dakle 4 Hz. Kada dođe do sinkronizacije obiju moždanih
polovica, čovjekovim će mozgom dominirati jedna frekvencija i to će značiti neko
određeno stanje svijesti. Sasvim pojednostavljeno rečeno, Monroe je shvatio da će
neke frekvencije dovesti do sasvim određenih, smijenjenih stanja svijesti, među
koje spada i putovanje sviješću izvan tijela, u okultnim krugovima poznato kao
astralna projekcija. Kada je to sam doživio, počeo je razrađivati tonske zapise kako
bi to omogućio i drugima i time dokazao da je ta pojava objektivna, a ne proizvod
njegove mašte ili, kako to često pokušavaju dokazati medicinari - autoskopska

205
vizija. Ovo zadnje bi značilo da je u pitanju halucinatorno stanje kada čovjek svoj
izlazak iz tijela samo zamišlja.
Monroe je različita stanja postignuta svojim trakama nastojao objektivizirati
elektroencefalografijom, subjektivnim doživljajima ispitanika, ali i tvrdnjom da
može pročitati peteroznamenkasti broj ispisan na ekranu uređaja smještenog u
susjednoj prostoriji. Radilo se o elektronskom uređaju koji brojeve bira nasumce, a
izostanak promatrača isključuje eventualni prijenos podatka telepatijom ili neki
drugi oblik »curenja« informacije. Javili su se i glasovi skeptika, osobito nakon sto
je čitanje broja uspjelo tek nakon trećeg pokušaja, odnosno treću noć, jer je
Monroe iz svog tijela izlazio za vrijeme »budnog sanjanja«, dakle noću. Tumačio
je da u prva dva navrata broj nije mogao dobro razabrati, jer putovanje sviješću baš
ne možemo poistovjetiti s normalnim kretanjem u materijalnom svijetu. Izgleda da
je govorio istinu, jer su neki nakon njega isti test s uspjehom prošli. No, do tada se
interes od puke parapsihologije već pomaknuo prema višim oblicima egzistencije,
odnosno rješavanju zagonetke o postojanju zagrobnog života ili odgovoru na
pitanje: postojimo li i nakon smrti?
Gledano očima sljedbenika Boba Monroea u to uopće nema sumnje, jer,
prema onome što mi je rekla njegova kćer Laurie. koja sada vodi njegov institut u
Virginiji, Monroe zadnjih pet godina života uopće nije spavao. Kako mi je rekla.
spavalo je njegovo tijelo, dok je njegova svijest putovala nevjerojatnim krajolicima
viših svjetova koje opisuju religije i njegov je doprinos duhovnosti zapravo vrlo
velik. Mnogo je onih koji 24-satnu svjesnost Monroea, koji je umro od upale pluća
1995. godine, u 80-oj godini starosti, smatraju postignućem već spominjane
Kozmičke Svijesti. Dakako, prije smrti je postao svjestan da će biti osporavanja od
onih koji će željeti dokazati da je sve to plod njegove mašte, pa je formirao
»istraživačke timove« koji su trebali načiniti svojevrsne mape unutrašnjih svemira.
Ako su se iskustva svih članova jedne takve grupe , koja je obično brojala šest
članova, poklapala, dobivena se informacija o »onostranome« smatrala objektivno
dovoljno dokazanom. To, naravno, nije zatrlo određeni stupanj subjektivnosti koja
uvijek postoji kada se nešto promatra očima ljudskog uma. Da bi u korisnika svojih
traka smanjio konfuziju, podijelio je stanja kojima se postupno ovladava, na ona
prije i nakon projekcije svijesti izvan tijela. Počinje se s ovladavanjem Fokusom 3,
stanjem u kojem tijelo dobiva prvi okus ugodne opuštenosti, a nastavlja Fokusom
10, kada naučimo tijelo totalnoj relaksaciji. Zatim slijede Fokus 12 i 15, stanja
kada tijelo spava, a um je budan, odnosno iskustvo kada se gubi osjećaj za vrijeme
i prostor. U svako stanje dovodi posebno dizajnirana kaseta, a Fokus 21 bit će vrata
kroz koja čovjek prvi put izlazi iz svog tijela i uvida da je mnogo više od puke
vreće kostiju i mesa. To je tek početak velike avanture, istinskog mističnog
iskustva.

206
 Tridesetogodišnjim se istraživanjem došlo do saznanja da obični čovjek,
kada umre, doživljava jaki šok. Stanje u koje prelazi nakon fizičke smrti u
Monroovom je institutu definirano kao Fokus 23, kaotično, konfuzno stanje kada
ne zna gdje je i što će se s njime dalje događati. U ovom svojevrsnom limbu može
ostati godinama, mjereno zemaljskim vremenom. No, postoji mogućnost da ga
neka viša bića ili rođaci koji mogu čekati »s druge strane« odvedu do stanja koje
zovemo Fokusom 25. Ono što će vidjeti ovdje jest ono što očekuje. Obično u
skladu s njegovim religijskim uvjerenjem. Osjetiti će se sigurnim i na kraju puta,
što je jedna od najvećih zamki na putu duha prema višim oblicima postojanja.
Naime, istraživanja su Monroove nasljednike dovela do područja koje nazivaju
Fokusom 27 ili »Parkom«, gdje se duhovna evolucija nastavlja. Naziv dolazi kao
opis područja koje doista izgleda kao park, ali ljepote koja nadilazi sve ono što
poznajemo na zemlji. Duh koji uspije doseći tu razinu može ići i dalje, prema
nivoima koji se opisuju kao Fokus 34 i 35, a i to nije kraj. Monroe je govorio o
tome kako su neka onostrana bića pred mnogo eona stvorila neki oblik prihvatne
postaje za one koji se ne mogu snaći uslijed šoka od samog umiranja. Tvrdio je čak
da je u ranim danima »psihičke špijunaže« na astralnim nivoima sretao jednu ženu,
po svemu sudeći sovjetskog medija. Navodno je ona zamijetila i njega!
Metodu Roberta Monroea hvalili su mnogi, medu njima i Elizabeth Kubler-
Ross i Rupert Sheldrake. Prednost joj je, kako vjeruju i mnogi drugi, u tome da
ljudski mozak »zapamti« određeno stanje stimulirano elektronskim putem, već
nakon nekoliko seansi. To znači da se uvježbana osoba može, bez uporabe Hemi-
Sync kazete, po volji »prekopčati« u bilo koje od stanja kojima je ovladala.
Dakako, često se ovu tehniku uspoređuje s raznim oblicima meditacije, a rado se
citira 91-godišnjeg poglavara zenbudističkog samostana u Japanu, koji je, nakon
što je isprobao neke od ovih kaseta, ustvrdio da je »za ovakova stanja potrebno
meditirati dugi niz godina«, te ih, navodno, toplo preporučio svojim monasima!
Barem ako je vjerovati napisu objavljenom u »Wall Street Journalu«.

207
 BOGOVI SU PALI NA TJEME

Jedino bogatstvo koje postoji

jest razumijevanje.
Ron L. Hubbard

Iako nije izravno povezana s jogom, nekako je nezaobilazna kad je riječ o

novijim duhovnim školama na Zapadu. Riječ je o scijentologiji, odnosno
Scijentološkoj crkvi. Ova donedavno slabo poznata eklektička filozofska škola
postala je predmetom diskusije na jednom od susreta američkog predsjednika Billa
Clintona i njemačkog kancelara Helmutha Kohla. Raspravljalo se o tome treba li
istu zabraniti, što je povijesni kuriozitet bez presedana. Vjerske su slobode u SAD-
u garantirane i u ekstremnim slučajevima poput Crkve Sotone, Armije Sotone,
Procesa i Američke Domorodačke Crkve, koja u svojim ceremonijalima koristi
narkotični kaktus pejotl. Nikada nitko nije ni pomislio problem neke od
spomenutih opskurnih organizacija staviti na red jednog međunarodnog sastanka
na najvišem nivou, premda se smatra da su im pripadali masovni ubojice poput
Charlesa Mansona i Richarda Ramireza, a neke od njih pohlepu i zavist zagovaraju
kao vrhunske vrline.
Zvuči naprosto nevjerojatno da je do 1997. godine samo u Njemačkoj protiv
scijentologa napisano oko 500 novinskih članaka, dok se u Americi odvijalo čak
2500 sudskih procesa u koje su članovi crkve bili uvučeni na ovaj ili onaj način, a
kanonada protiv neobične crkve ne posustaje i nastavlja se i na Internetu. Javljaju
se tu priče o pojedincima koji su navodno zaglavili u podrumima scijentoloških
zgrada, gdje su zatočeni u totalnoj izolaciji ili su pak, uslijed učenja kojima su se
bavili, počinili samoubojstvo ili napustili obitelj. Nije jasno zašto netko toliko
forsira takove pojedinačne slučajeve, kad znamo da obitelji napuštaju i ubijaju se i
kršćani, budisti i muslimani. Mnogo se govori o fantastičnom bogatstvu ove crkve,
koje se katkada procjenjuje na sigurno pretjeranih 2 milijarde dolara, a izvor je,
kako to uporno dokazuju uglavnom bivši članovi crkve, u vrtoglavo visokim
svotama koje se naplaćuju za razne tečajeve koje Crkva nudi. O tome se pišu
knjige, a kao argument se nerijetko koriste bizarni dokazi, poput birtijaških računa
pretvorenih u priznanice za novac primljen za neki kurs. Ne štedi se nikog, ni
Crkvu, ni njena utemeljitelja, Rona L. Hubbarda, koji o tome više ne brine, jer je
ovaj svijet napustio još 1986. godine.

208
 Nema sumnje, netko vrlo utjecajan po svaku cijenu nastoji likvidirati ovu
netipičnu duhovnu organizaciju, koja, međutim, pokazuje začuđujuću žilavost.
Dapače, svakim joj danom prilazi ili daje podršku sve veći broj slavnih iz »show-
businessa«, što u Americi nije nevažno. Na listi onih koji podržavaju scijentologe
nalaze se Dustin Hoffman, Tom Cruise, John Travolta, Chick Corea, Isaac Hayes,
Larry King, Oliver Stone, Kirstie Alley, Anne Archer, Geoffrey Lewis, Aaron
Spelling i mnogi drugi. Kažu da je na scijentologe jedino ljut Tom Berenger, čija je
supruga uvjereni sljedbenik osporavane sljedbe.

Ron Hubbard - tvorac scijentologije

Osnivač je Scijentološke crkve sin mornaričkog obavještajnog časnika, a

rođen je u gradiću Tildenu, u saveznoj državi Nebraski. još 1911. godine. Mali je
Ron Hubbard imao vrlo široke interese, a svijet je upoznao putujući sa svojim
ocem. Kasnije će i sam postati časnik, no ne za dugo, jer mašta budućeg

209
kontroverznog američkog proroka slabo podnosi suhoparnu vojničku logiku.
Oduška nalazi u pisanju znanstveno-fantastičnih priča i romana, da bi zlobnici
kasnije upozoravali da otuda dolaze i njegova duhovna učenja. Hubbard je nadasve
praktičan čovjek, koji efikasnost u praksi smatra vrhunskim kriterijem vrijednosti
nekog učenja. Zato će stvoriti dijanetiku, osobitu tehniku kojom zapravo počinje
put prema sustavu učenja koji danas nazivamo scijentologijom. Po Hubbardu,
uzroci svih naših nevolja i sukoba s okolinom dolaze od engrama, otisaka u svijesti
koji nastaju u trenucima bolnih iskustava, kad se naša svijest spontano sužava.
Informacije koje naša osjetila prime u tih nekoliko trenutaka sužene svijesti
usađuju nam se u nedostupni dio svijesti. Kasnije, kad se budemo, u sasvim
normalnim okolnostima, sreli s istim informacijama, odnosno podražajima,
aktivirat će se i nelagoda vezana uz njih. Izgleda da takva opetovana iskustva
nelagode imaju kumulativni efekt i pomalo naš život pretvaraju u niz automatskih i
nekontroliranih reakcija. Primjerice, ako doživimo saobraćajnu nesreću,
neposredno nakon udara vozila naša će se svijest spontano suziti. Sve što u tom
trenutku percipiramo, od riječi izgovorenih od strane ljudi koji su se okupili oko
nas, do šuma vjetra, hladnoće i zvuka protazećih vozila, činit će sadržaj jednog
engrama. Kad se kasnije isti, inače sasvim nevini sadržaji ponove, taj će engram u
nama pokrenuti neželjenu reakciju. Hubbard je tvrdio da je u sklopu dijanetike
pronašao metodu uklanjanja engrama i lanaca sličnih tvorbi u našoj svijesti, a dao
joj je naziv auditiranja. Nejasno je koliko ideju engrama možemo povezati sa
stresom kako ga shvaća Maharishi Mahesh Yogi ili »samskarama« iz učenja joge.
Osnovni je cilj dijanetike dovesti pojedinca do stanja »clear«, što znači
»čisti«. Zapravo, riječ je o tome da osoba kroz proces auditiranja u detalje oživi
potisnute traume i tako se riješi njihovog pogubnog utjecaja. To je kraj početka,
nakon čega slijede viši stupnjevi razvoja koji podrazumijevaju ono što scijentolozi
opisuju kao »ostvarenje ciljeva samom namjerom«. To pak i nije nepoznato u jogi.
a moglo bi se vezati uz viša stanja svijesti, u rasponu od aktivirane anahata ćakre
do stanja Božanske svijesti kako ga shvaća Maharishi ili nivoa siddha. svemoćnih
jogija, kako to opisuje klasična joga. Hubbard je nivoe razvoja unutar
scijentoiogije izbjegavao uspoređivati s onima iz istočnjačkih učenja, iako je jasno
da je s njima bio upoznat. Više je stupnjeve razvoja označavao terminom
»operativnog thetana«. a ima ih ukupno petnaest. Vrijedi napomenuti da metode
koje vode do nivoa iznad osmog još uvijek nisu objavljene, već se kao Hubbardova
ostavština pomno čuvaju u trezorima organizacije.
Mnogi su težnju scijentologa za savršenom samokontrolom i efikasnošću
protumačili kao traganje za »nadčovjekom«, što u Njemačkoj izaziva posebno
neugodne asocijacije. Scijentologiju se pokušava prikazati fašistoidnom, a ta se
ideja podmazuje izjavama pokojnog Hubbarda, najčešće istrgnutima iz konteksta.
Tako Hubbard još davnih pedesetih konstatira da je ljudima moguće upravljati

210
jedino tako da im stalno lažete, što nema veze s fašizmom, već politikom uopće.
Radi se o notornoj činjenici, prema čijem javnom iskazivanju alergiju pokazuju i
neke službene religije, duboko involvirane u politička mešetarenja, afere s
pedofilijom, homoseksualizmom i financijskom korupcijom. Hubbard je, kako
tvrde njegovi neprijatelji, avanturist, kojeg se stalno pokušava kompromitirati
podacima da se ženio tri puta, da mu je najstariji sin bio homoseksualac koji je
počinio samoubojstvo, a sam je Hubbard navodno uzimao razne stimulative, koji
svi nisu bili legalni.
Ovaj čovjek, koji je napisao oko 500 knjiga i razradio metodologiju
uklanjanja aberacija iz ljudske svijesti svojedobno je u New Jerseyu optužen za
nadriliječništvo, no ta je optužnica na kraju odbačena, jer se dijanetika u nekim
slučajevima pokazala začuđujuće djelotvornom. Ne samo kod mentalnih
poremećaja, već i nekih fizičkih oboljenja. No, ostala je uspomena na neugodne
atake koje je otac scijentologije pripisao psihijatrima, koje je kasnije nemilice
napadao. Rado je podsjećao na to da je Freud u Europi prvi proširio kokain, a
upravo su Hubbardovi protivnici pokušavali dokazati da je njegovo auditiranje
zapravo Freudovo oživljavanje potisnutih trauma koje je kao terapija uglavnom
odbačeno. Ipak, proučimo li auditiranje malo pobliže, vidjet ćemo da nema baš
mnogo veze s Freudom, te da se radi o originalnom pristupu. Ni tvrdnje da se radi
o suptilnom obliku hipnoze nisu utemeljene. Svaki će liječnik ili svećenik onome
tko mu se obrati odgovoriti ponekom pozitivnom sugestijom, što još uvijek nije
hipnoza.
Posebna je priča Hubbardov mladenački interes za okultno, kad piše o
evokaciji božice Babalon i u nekim tekstovima ozloglašenog britanskog maga
Aleistera Crowleya naziva svojim prijateljem. Surađuje i s Jackom Parsonsom,
utemeljiteljem Jet Propulsion Laboratory, tehničkim genijem opsjednutim
»tamnom stranom«, Hubbard će kasnije pojasniti da čovjeka kao cjelinu nije
moguće shvatiti bez uvida u njegove mračne strane od kojih svatko panično bježi,
boreći se protiv onih koji ga na nju podsjećaju. Nakon pogibije Jacka Parsonsa u
eksploziji, još 1952. godine, Hubbard gubi vezu s redom OTO-a i okultnim
organizacijama čija su ga učenja neko vrijeme fascinirala.
Sada je već čvrsto uvjeren da svijetu može pružiti tehnologiju svijesti kojom
će ljude učiniti boljima i efikasnijima u svakom pogledu. Tvrdi da su duše
današnjih ljudi starije od ove civilizacije, te da smo naslijedili sjećanje i na raniju
civilizaciju koja je nestala u kataklizmi prije 75 milijuna godina, što se zapravo
poklapa s izumiranjem dinosaura. Onaj tko dosegne treći stupanj thetana, kako to
kaže Hubbard, sjetit će se te kolektivne traume koju naziva »vatrenim zidom«. Oni
najupućeniji znaju da postoji sjećanje duše na traumu koja ide u još davniju
prošlost, a naziva se »drugim vatrenim zidom«. Kršćanstvu je stao na žulj tvrdeći
da je Isus »implant«, umjetni »usadak« u kolektivno sjećanje čovječanstva, a ne

211
stvarna povijesna ličnost. Iza njegovih se tvrdnji naziru konture grandizone
manipulacije u koju nije lako povjerovati. Kao što smo već spomenuli, govori i o
psihičkim vampirima u »izvanmaterijalnim sferama«, koji vrebaju na duše onih
koji umru, pa ona toliko lijepa svjetlost na kraju tunela, koju opisuju oni koji su
preživjeli kliničku smrt, zapravo predstavlja zamku tih bića. Za često gotovo
znanstveno-fantastične teze koje nalazimo u temeljima Hubbardove religije mnogi
tvrde da su istinite, jer su ih oni kroz svoja iskustva potvrdili. Za razliku od većine
istočnjačkih meditativnih škola gdje pojedinac godinama, a često i nikada, ne vidi
nikakova efekta svoga napora, kod scijentologije je, izgleda, situacija drukčija. Već
nakon svega tridesetak sati auditiranja moguće je doživjeti ono što će mnogi
proglasiti paranormalnim, a nerijetko se gube vrlo neugodni neurotski simptomi
koji su čovjeka mučili godinama. Polaznici se pohvalno izražavaju i o
specijaliziranim kursevima na kojima ih se obučava kako odoljeti golemim
psihičkim pritiscima kojima su izloženi. Detalji tečajeva nisu poznati širem krugu
ljudi, što ne priječi protivnike te Crkve da ih proglašavaju »pranjem mozga«.
Dakako, taj izlizani argument kojim se napadaju uglavnom sva neortodoksna
učenja nema nikakve težine, jer pranjem mozga možemo proglasiti sve, od
političkih govorancija do reklama na televiziji.
Hubbardovu religiju smatraju bližom psihoterapiji nego vjeri. Unekoliko
nalik Maharishiju, on preživljavanje vidi kao primarni ljudski nagon, a njegova je
metodologija donekle podređena osiguravanju uspješnosti sljedbenika u
svjetovnim poduhvatima. Scijentologija se ne muči seksualnom apstinencijom kao
preduvjetom napretka na putu pročišćavanja svijesti koje se ovdje shvaća drukčije
nego u indijskoj filozofiji. Dok joga izbjegava zazivanje sjećanja na prethodne
živote, vjerujući da sve treba preskočiti kako bi se što prije došlo do konačnog
cilja, dijanetika često na površinu izbacuje upravo ovakve potisnute sadržaje. Iz
osobnog iskustva mogu reći da je moć prodiranja dijanetike u duboke slojeve
sjećanja upravo izvanredna. Važnu ulogu se pridaje pojmu »igre« i Ron Hubbard
kaže da je očito da kad bi netko kontrolirao sve, ne bi mogao igrati »igru«. Ne bi
bilo nepredvidivih faktora ni iznenađenja. Bio bi to u određenom smislu pakao,
konstatira otac scijentologije. Tu se »igru« smatra najvišom aktivnosti, bilo kakva
»igra« je u životu bolja od nikakve.
Efikasnost je uzdignuta na najvišu razinu i pravim se poslom vrednuje
stavljanje čovjeka u mentalno stanje u kojem će moći riješiti svoje probleme.
Maksima je Hubbarda da svaki problem, da bi bio problem, mora sadržavati laž.
Uporno će opstajati ono što se izravno ne promatra, Ne suočimo li se s problemom,
on će živjeti i rasti. Čovjek koji se ne može suočiti s onime sto jest ne može biti
slobodan. Čovjek koji je voljan prihvatiti ograničenja i prepreke bez straha je
slobodan. Onaj koji ne čini ništa osim što se bori s ograničenjima i preprekama, u
zamci je. Stalnim razvojem scijentolog jača sposobnosti ranije sputane engramima

212
i njegova će moć izlaženja na kraj s tvrdim životnim izazovima neprestano rasti. U
to da je vanjske faktore moguće mijenjati ne samo da se ne sumnja, već je
agresivna želja scijentologa da promijene ovaj svijet rezultat filozofije koja u
osnovi odudara od istočnjačkih. Potencijali su u nama da ih razvijamo, makar oni
bili od ovog prolaznog svijeta. Na razvoj duha gleda se pomalo tehnološki,
dijanetika koristi tzv. E-metre, sprave nalik detektoru laži i, općenito, rječnik
scijentologije krcat se originalnim, gotovo tehničkim izrazima.
Zanimljivo je da preciznog odgovora na pitanje gdje je kraj evolucije nema,
spominju se samo oni koji su dosegli OT 8, operativni thetan koji je tek pola puta
do onog krajnjeg, petnaestog. Jasno je da, ako se Isusa Krista smatra implantom u
kolektivnu svijest, postoji netko tko je to ugrađivanje obavio, pa pojam Boga
također poprima okus znanstveno-fantastične vizije. Scijentologija opisuje
grandiozne bitke koje su se u davnim vremenima odigravale u svemiru, a sve će to
auditiranje donijeti na vidjelo, ako smo dovoljno uporni u čeprkanju po najstarijim
sjećanjima koja nosimo u sebi. Stječe se dojam da je Hubbard vjerovao da su
ljudske skrivene mogućnosti gotovo neiscrpne, da se teoretski stalnim prodiranjem
u dubine svijesti moguće razviti do fantastičnih granica. Onih za koje je standardna
religijska terminologija zastarjela, Hubbard se koristi znanstvenim spoznajama, ali
i mističnim shvaćanjima, pa i to čini scijentoiogiju prihvatljivijom za zapadni
svijet. Dakako, s druge se strane iz toga rađa otpor onih koji dokazuju da polazište
Hubbarda u znanstvenom smislu nije utemeljeno.
Začuđujuću popularnost scijentologija prije svega duguje svojoj
učinkovitosti u konkretnim, svakodnevnim situacijama. Zgodan je primjer učenje.
Hubbard je ustanovio da, ako učite i jednu riječ u tekstu preskočite, a da je niste
sasvim shvatili, sve ono što pročitate nakon toga više nećete upamtiti. Treba se
vraćati na preskočene riječi i kad postane navikom da potpuno shvatite svaku od
njih, učit ćete izvanredno brzo. Scijentolozi uvježbavaju ono što nam svima
nedostaje - komunikaciju. Kako ćete djelovati na čovjeka s kojim saobraćate, ovisit
će o tome koliko poznajete zakonitosti komunikacije. Vjeruje se da postoji šablona
kojom stječete prednost u komunikaciji s drugima, a to je i jedan od ciljeva
scijentologije. Izgleda da je scijentologija pokazala rezultate i u tretmanu ovisnosti,
jer njihova organizacija »Narconon« ima svoje ispostave u 11 zemalja. Uz
specifično fizičko pročišćavanje, koriste se mentalne tehnike koje omogućuju
ovisniku da ustraje u apstinenciji. Na taj se način scijentologija uspjela nametnuti
do te mjere da su organizacije koje misle da imaju monopol na ljudsko duševno
zdravlje odlučile na javno dezavuiranje, koje je svoj maksimum doživjelo nakon
sto je Hubbard več svoje mjesto prepustio nasljedniku. On je pak do kraja života
lunjao Amerikom, živio u domu na kotačima i skladao na sintesajzeru. Danas se ne
zna točno ni gdje je sahranjen, ne iskazuje mu se unutar organizacije nikakav
posebni pijetet, ali su svi jasni u pogledu toga tko je sve stvorio.

213
 Premda unutar Scijentološke crkve ne bilježe osobu prosvijetljenu u onom
istočnjačkom smislu te riječi, niti demonstriraju moći koje bi nadilazile ono što
možemo racionaino dokučiti, ova religija ostaje privlačna onima koji žele
istovremeno zadovoljiti svoje spiritualne i svjetovne ambicije. Je li to moguće,
predmet je dileme na koju svatko ima svoj odgovor.

Sipi kišica, dok se, nakon povratka iz Indije, iz zagrebačke zračne luke
vraćam kući. Obojena svjetla trepću, a kapi se kiše razlijevaju po vjetrobranu
automobila. Gusti oblaci zastiru pogled na nebo. Na milijarde kilometara udaljene
zvijezde, koje više i ne postoje. Jer, možda su u milijunima godina, kroz koje je
njihovo svjetlo putovalo do nas, nestale u kakvoj kataklizmi. Dok naslućujem
pradavnu prošlost iza oblaka, ipak se pitam postoji li kakva čvrsta točka, za koju se
mogu uhvatiti kad je u pitanju ono što zovemo istinom o svijetu iza ovog svijeta, o
realnosti ovog sna oko nas. Ne preostaje mi ništa drugo, do zaključiti da svatko
svoju istinu mora pronaći sam. Milijuni su ljudi utrošili desetine milijuna sati u
najrazličitije oblike meditacije, slijedili najrigoroznija životna pravila i predali se
propovijedanju svoje istine o krajnjem smislu ljudske egzistencije. Ono o čemu su
napisane biblioteke knjiga, postigla je svega nekolicina njih. Možda je to tako zato
što s druge strane stoje prejaki izazovi našim nagonima i kandže pohlepe, taštine i
zloće. Možda živimo u djetinjstvu ljudske vrste, pa su neki dosezi još uvijek
povlastica rijetkih. Bilo kako bilo, kroz velove iluzije o vrijednostima ovog svijeta
doista će proći samo oni izabrani.

214
 POGOVOR

Ljudski je um mehanizam koji izgieda da prije svega ima jednu ulogu:

omogućiti čovjeku opstanak u ovom, trodimenzionalnom svijetu. Često naš ego
sasvim banalnu prijetnju iz okoline doživljava kao moguće poništenje vlastita
postojanja, pa se i najnaivnije polemike oko nevažnih tema mogu pretvoriti u
surove obračune. Čitavi se narodi mogu međusobno istrebljivati, vjerujući da im
oni drugi prijete uništenjem, a svaki će od njih tvrditi da to čini samo zato da bi
opstao. Na običnoj nogometnoj utakmici, koja služi razbibrizi, navijači su u stanju
jedni druge čak ubijati, jer identifikacija njihovog ega s momčadi i njenim porazom
jednaka je prijetnji smrću. Nagonski se poraz poistovjećuje sa stvarnim
ugrožavanjem opstanka jedinke. Ova magična iluzija proizvod je nagona za
opstankom koji počinje sa svakim pojedincem i izvor je neizmjernih patnji,
strahova i depresija. Dapače, ima psihologa koji u cijeloj ljudskoj egzistenciji vide
samo jedan smisao: preživjeti i predati svoje gene sljedećoj generaciji. Viši se
ciljevi, kako kažu neki, ne naziru ni u čemu. Ljudska se potreba za duhovnošću
tumači strahom od prestanka postojanja, a uvijek se prst upire u nepopravljivost
ljudske rase tijekom čitave povijesti.
Svi ti avatari, proroci, mistici i učitelji kao da nisu ništa mogli promijeniti.
Vladari koji su vjerovali u razne bogove i imali velike učitelje ipak nisu odustajali
od osvajanja i pokoravanja drugih. U umove se ljudi uvukla dilema postoji li uopće
bilo kakav cilj vrijedan odricanja od svakodnevnih radosti. Skeptici su upućivali
ono vječno pitanje: kakav je to Bog koji dopušta sva ta silna klanja, bolesti i patnje
nevinih ljudi dok se uvijek nekako čini da uspijevaju upravo oni najgori i
najbezobzirniji, a nerijetko se njihov dugotrajan i udoban život završava bezbolno i
mirno. Gdje je ta pravda u kozmičkoj ekonomiji, gdje je taj veliki Gospodar koji je
dijeli?
Ne postoji nitko tko može dati zadovoljavajući odgovor na ova pitanja.
Joga je učenje koje jednostavno naučava da treba zaustaviti tijek misli, koje
su proizvod nestalnog uma, pa tako u svojoj biti nestvarne i prolazne. Istina o svrsi
našeg postojanja vidljiva je samo onome tko nadiđe zakonitosti funkcioniranja
ovog svijeta i pogleda u pravu prirodu ekrana na kojemu se te misli odvijaju. Kako
kažu jogiji, tada sve postaje providno poput kakve kozmičke predstave i
najstrašnije se stradanje ne čini nepravednim. Radost i bol, sreća i patnja,
izjednačuju se u skladu izvan kojega ništa nije moguće. Ovdje prestaju sva pravila
koja upravljaju ljudskim životima na način na koji se to nama čini jedino mogućim

215
i otvara se svijet neizmjerne ljepote, u usporedbi s kojim naš svijet izgleda poput
zatvora za dušu.
Krenuti nekim od duhovnih puteva stvar je izbora i intuicije, a ne nekog
logičnog argumenta. Kad je u pitanju joga, mnogi zapadnjaci, poput Carla Gustava
Junga, misle da se ne radi o nečemu što je nužno dobro za zapadnjački um i
svjetonazor. Većina religija u učenjima joge vidi opasnost za vlastite interese. I
neki znanstvenici nemaju o duhovnosti istoka dobro mišljenje. Česti skandali
vezani uz jogije i mistike koji dolaze s Istoka također nisu preporuka za ovu
disciplinu. Dapače, upozorenje su koje može biti korisno da se izbjegne kakva
zamka.
No, sve je to za tragača za duhovnim istinama nebitno. Jer, on se može
osloniti jedino na sebe i svoje iskustvo. Netko može svoje ispunjenje naći u
bizarnim praksama i učiteljima koji su daleko ispod moralnih standarda Zapada. I
tada će fanatično zagovarati nešto što je toliko očita zabluda za one oko njega.
Drugi će naići na učitelja besprijekorne reputacije i velikog znanja, meditirat će
decenijima i umrijeti - neprosvijećen. Očitih pravila nema, pa otuda priklanjanje
onom fatalističkom konceptu karme, koji sav život vidi kao već napisani scenarij
po kojemu glumci samo trebaju odglumiti svoje uloge. Konačno, čitav jedan sustav
joge zagovara filozofiju potpune predaje životu i onome što on donosi kao jedini
mogući put do prosvjetljenja, jer svako činjenje je samo otpor struji života koja
putuje već urezanim koritom. Biti promatrač filma koji se vrti na ekranu svijesti i
biti neprivržen plodovima vlastitih akcija možda je bit svih učenja koja se svode
pod naziv joge. To pasivno prihvaćanje dobra i zla kao dara Stvoritelja vjerojatno i
jest uzrokom pogrešnog shvaćanja joge na Zapadu. Riječ je o tome da drvo koje se
savija pod udarima vjetra nikada ne puca, dok će ono koje oluji pruži otpor vrlo
lako podleći njenoj snazi. Čovjek koji se veseli svemu, sretan je. Kakva je korist od
očajavanja i frustracije kad u životu nešto ionako ne možemo izbjeći ili
promijeniti? Što nam je najbolje činiti u takvoj situaciji? Potražiti nešto dobro i u
tome zlu, pokušati to shvatiti kao vrijednu lekciju i ići dalje, znajući da sve prolazi,
pa tako i ova naša nedaća. Događa li nam se nešto lijepo, u tome trebamo uživati
imajući na umu da bi i to moglo proći, pa ćemo tako izbjeći nelagodu mogućeg
razočaranja. Onaj tko to shvaća, već je jogi.

Prošlost je nepromjenjiva, a budućnost neizvjesna. To stvara nesigurnost i

strah, a jedini je izlaz u tome da se živi - sada. Uostalom, osim sadašnjosti ništa i
ne postoji. Taj trenutak koji zovemo sada, jest sada. ali i za recimo, 15 dana u 15
sati i 15 minuta postojat će samo - sada. Jer tada će taj trenutak, kad dođe, biti
sada. Svi strahovi i brige događaju se u budućnosti, kako si ih mi zamišljamo.
Primjerice, bojim se siromaštva u starosti koja je u budućnosti. A ne možemo
uopće znati hoćemo li biti sutra živi. Um vječno kalkulira, uvijek bazirajući svoje

216
beskonačne analize na budućnosti, koju nitko ne zna. A ta groznica misli koja se
bavi svim scenarijima budućih događaja proizvodi patnju i nesigurnost. Sreća,
blaženstvo, za kojim ljudska bića čeznu ne može postojati u prošlosti ili
budućnosti, već samo sada. Onaj tko učvrsti svoju pažnju na sadašnjem trenutku,
dosiže spoznaju o prirodi vlastitog bića i istinsku sreću.
Grčeviti pokušaji da se zaviri u budućnost pomoću raznih metoda
predviđanja, priklanjanje instant metodama kojima se ovladava preko vikenda,
traženje prečaca u tečajevima na kojima se prosvjetljenje »dijeli« u svega nekoliko
sati, striktno pridržavanje prastarih, okoštaiih religijskih dogmi sasvim stranih
ovom podneblju i fanatično propovijedanje svima oko sebe samo su razni oblici
kojima ljudi iskazuju svoj strah od neizvjesne budućnosti. Iako je jasno da nema
vrača koji nam može sa sigurnošću predvidjeti neki doista važan događaj iz
budućnosti, stvaramo neku vrstu sporazuma s vlastitim umom i dozvoljavamo si
svjesno tu iluziju ne bismo li si priskrbili još jedan predah od onoga što nam se čini
groznom stvarnošću. Tako nastaju legende o vidovnjacima i avatarima koji su
svemoćni, vide budućnost i mogu nas poštediti onoga što nam je kozmički scenarij
namijenio. S obzirom da smo mi sami konačna istina o sebi, u najboljem slučaju
nam netko može utjehom ublažiti trenutke kad život donese patnju, a mi još uvijek
nismo u stanju izdignuti se duhom iznad nje.
Dakako, joga je samo jedan od mnogih puteva prema spoznaji istine o
svome biću, a njenu relativno veliku popularnost prije svega treba tumačiti nemoći
oficijelnih religija da pruže zadovoljavajuća iskustva svojim pripadnicima. Jogu ne
treba zamijeniti s hinduističkim religijama koje nisu ni po čemu bolje od svojih
zapadnih konkurenata. Ova je disciplina, u ispravnoj interpretaciji, tehnologija koja
omogućuje upoznavanje sebe samog. Hoće li to donijeti i spoznaju o Stvoritelju i
višim oblicima postojanja, treba svaki tragač utvrditi sam za sebe.
Možda prosvjetljenje ne postoji kao neko konačno i definitivno stanje,
možda čovjek može doseći samo ono što mu dopušta razina evolucije na kojoj se
nalazi cijela ljudska vrsta. Ima onih koji misle da duhovna iluminacija koju
možemo nazvati konačnom može proizaći jedino iz potpuno razvijene fiziologije
živčanog sustava, za koji zapravo ne možemo tvrditi da se razvija iz generacije u
generaciju. Jednostavno zato što je prošlo premalo vremena od trenutka kad su
ljudi postali svjesni veze između svoje duhovnosti i neurofiziologije. Ipak, prilično
je jasno da nasljeđujemo strahove i iskustva naših predaka, koja su zakopana
duboko u kolektivnom nesvjesnom cijele vrste, da bi na njih pojedinac licem u lice
naletio samo rijetko, a događa se da takav susret urodi značajnim spiritualnim
iskustvom koje opet postaje dio nasljeđa vrste i tako pomaže pothraniti nadu u
svrhu postojanja na ovoj planeti i preživljavanje svijesti u onom ili ovom obliku.

217
 BIOGRAFIJA

Rođen u Samoboru, 4. travnja 1951., gdje je završio i osnovnu školu.

Gimnaziju polazi u Samoboru i Zagrebu, te studira kemiju na Prirodoslovno-
matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje diplomira iz područja organske
kemije 1975. godine. Na istoj temi i magistrira. Od 1976. godine putuje svijetom i
bavi se spiritualnim temama i alternativnom medicinom. Godinama se bavi
fitoterapijom, a za razne televizijske mreže proizvodi više od 200 priloga i emisija.
Autor je četiriju knjiga.
Danas živi u Samoboru, sa suprugom Miljenkom, kćeri Ivanom i sinovima
Mihovilom i Dragom.

218