Univerzitet u Tuzli

Filzofski fakultet

Odsjek: Historija

Predmet: Opća historija savremenog doba I

KINA IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

(Referat)

Student: Bedak Sedin Mentor: Mr. Semir Hadžimusić, asistent

Tuzla, 2019.
Revolucija 1911–12.

Neuspješna politika oslabljele mandžurske dinasije Qing stvorila je jaku oporbu na čelu
sa Sun Jat-senom (Sun Zhongshan). U emigraciji u Tokyju on je 1905. osnovao
Ujedinjenu ligu, preteču Kuomintanga (pinyin Guomindang; Kineska nacionalna
stranka), koje je program bio sadržan u »3 narodna načela«: nacionalizmu (koji će se
ostvariti svrgavanjem vladajuće dinastije), vladavini naroda (uspostavom republike) i
narodnom blagostanju (koje će se postići izjednačenjem prava na zemlju). Odluka carske
vlade da inozemnim kapitalistima povjeri izgradnju nekih željezničkih pruga izazvala je
10. X. 1911. ustanak u Wuhanu, čime je počela građansko-demokratska revolucija.
Republika je proglašena 1. I. 1912., a za prvog je predsjednika bio izabran Sun Jat-sen;
car Pu Yi, posljednji vladar mandžurske dinastije, abdicirao je 12. II. 1912.

Nakon pada monarhije, Kina je bila razjedinjena i podijeljena na niz pokrajina i područja
u kojima su apsolutnu vlast imali vojni guverneri, koji su se oslanjali na vlastite vojne
snage. Kako bi spriječio dezintegraciju zemlje, Sun Jat-sen je prepustio položaj
predsjednika republike dotadašnjemu premijeru carske vlade – maršalu Yuan Shikaiju
(Yüan Shih-k’ai), predstavniku krupnih zemljoposjedničkih krugova (1912). Sun Jat-sen
je svoju Ujedinjenu ligu povezao s desnim političkim skupinama i stvorio Kuomintang,
koji je već u proljeće 1913. stekao većinu u parlamentu. Ubrzo je uslijedio sukob s Yuan
Shikaijem, koji je nastavio s dodjeljivanjem koncesija inozemnim tvrtkama (osobito
japanskima) pa je u studenom 1913. Kuomintang bio zabranjen.

Unatoč neutralnosti Kine u I. svjetskom ratu (sve do 14. VII. 1917), Japan je već u
studenome 1914. zaposjeo velik dio pokrajine Shandong i, početkom 1915., predao Kini
ultimativni »21 zahtjev« u kojem je tražio posebne povlastice u Mandžuriji, Mongoliji i
Shandongu, zatim značajne gospodarske koncesije i utjecaj na politiku kineske vlade.
Prihvaćanjem tih zahtjeva, a i odlukom o restauraciji monarhije, Yuan Shikai je izazvao
nagli razvoj kineskog nacionalizma, a pokušaj je propao zbog jakog otpora pokrajina,
posebice južnih, gdje je 1916. stvorena Federacija neovisnih pokrajina Juga s vladom u
Guangzhouu. Yuan Shikaijevom smrću 1916. počelo je razdoblje diktature pokrajinskih
vojnih guvernera koje je trajalo do 1928., pa je novi predsjednik republike Li Yuanhung
(Li Yüan-hung) bio samo marioneta u njihovim rukama. I u južnoj, »neovisnoj« Kini bilo
je slično stanje. Kada je vlada u Pekingu pod pritiskom sila Antante 14. VII. 1917.
objavila rat Njemačkoj (u kojem je poslije samo formalno sudjelovala), južne su
pokrajine u rujnu, radi zaštite svojeg autonomnoga položaja, oblikovale u Guangzhouu
tzv. Vladu zaštite ustava, na čelu sa Sun Jat-senom.

Kao reakcija na odluku Pariške mirovne konferencije da se na Japan prenesu njemačka

prava u pokrajini Shandong, u Pekingu su 4. V. 1919. izbili jaki prosvjedi studenata. Taj
nacionalni pokret, poznat kao »pokret četvrtoga svibnja«, proširio se na velik dio zemlje
i poprimio goleme razmjere, pokrenuvši više od 10 milijuna ljudi. Pod pritiskom
javnosti, kineska vlada odbila je potpisati Versailleski ugovor. Nakon rata, Sun Jat-sen je
uz pomoć sovjetske Rusije učvrstio vlast Kuomintanga u Guangzhouu i započeo 1923.
suradnju s Komunističkom partijom (osnovana 1921), pod vodstvom Mao Ce-tunga
(pinyin Mao Zedong). Članovi KP čak su ušli u Kuomintang. Zajedno su počeli borbu za
ponovno političko-administrativno sjedinjenje zemlje.

Prvi revolucionarni građanski rat (1924–27)

Primarna zadaća ujedinjenoga bloka bila je borba s vojno-feudalnom skupinom Juga u

pokrajini Guangdong, u kojoj je bio slobodan samo glavni grad Guangzhou. Radi
podizanja vlastite vojske osnovana je, uz pomoć Sovjetskoga Saveza, vojno-politička
akademija Kuomintanga, u kojoj je prvi voditelj bio Čang Kaj-šek (pinyin Jiang Jieshi).
Nakon Sun Jat-senove smrti (u ožujku 1925), u Kuomintangu je sve više jačao utjecaj
desnoga, Čang Kaj-šekova krila. U dva »Istočna pohoda« i jednom »Južnom pohodu«, u
borbi s mnogo nadmoćnijim neprijateljem, Narodna revolucionarna armija (NRA)
Kuomintanga uspjela je do kraja 1925. osloboditi cijelo područje pokrajine Guangdong.
Radi zaštite oslobođenoga teritorija, poduzet je 1926. »Sjeverni pohod«, tj. ofenziva
protiv vojno-feudalne skupine Sjevera. Kuomintangovom NRA od 8000 vojnika
zapovijedao je Čang Kaj-šek. Pohod je započeo 9. VII. 1926. zauzimanjem Wuhana (u koji
je prešla revolucionarna vlada iz Guangzhoua) i Nanjinga. Do kraja godine, NRA je
oslobodila 7 pokrajina s oko 150 milijuna stanovnika. U proljeće 1927., prilikom
osvajanja Shanghaija (22. III.), izbio je rascjep u redovima Kuomintanga. Čang Kaj-šek je
izvršio državni udar i 12. IV. iznenada dao uhititi ili smaknuti veći dio članova KP. Desno
krilo Kuomintanga osnovalo je 18. IV. Čang Kaj-šekovu »nacionalnu« vladu u Nanjingu,
bez obzira na postojeću revolucionarnu vladu u Wuhanu u kojoj su bili zastupljeni lijevo
krilo Kuomintanga i KP.

Drugi revolucionarni građanski rat (1927–37)

KP podignula je 1927. nekoliko neuspjelih ustanaka, nakon čega su Mao Ce-tung i Ču De

(pinyin Zhu De) povukli ostatke svojih snaga na jugu Kine u planinu Jinggangshan
(1928). U namjeri da sačuva mladu vojsku, Mao Ce-tung je 1929. odbio izvršiti odluku
CK KP Kine o hitnom podizanju općeg ustanka (s težištem na gradovima), jer je smatrao
takav ustanak preuranjenim, a razvio je svoju ideju o selu kao težištu revolucije.

U međuvremenu je Čang Kaj-šek uspješno ratovao protiv vojno-feudalnih skupina

Sjevera te u lipnju 1928. ušao u Peking, a prijestolnicu prenio u Nanjing. Nakon pada
Pekinga, većina vojno-feudalnih skupina, a i vlade stranih zemalja, priznale su vladu
Kuomintanga u Nanjingu kao legitimnu vladu Kine. Čang Kaj-šek je postao
generalisimus. Njegova vlada pokušala je provesti neke reforme (trgovina) i unaprijediti
promet, ali seljaštvo koje je činilo veliku većinu ostalo je u iznimno teškome položaju pa
mu je program agrarne reforme, koji je na svojem području provodila KP, bio privlačniji.
Na čelu modernizirane vojske Kuomintanga Čang Kaj-šek je poduzeo 1930–34. pet
»ofenziva okružavanja« kineskih revolucionarnih (komunističkih) postrojbi (Crvena
armija). U međuvremenu, razjedinjenost i nesređeno unutrašnje stanje Kine iskoristili su
Japanci, koji su 18. IX. 1931. pobijedili vojsku Kuomintanga kraj Mukdena (danas
Shenyang) i započeli svoju agresiju na sjeveroistočnu Kinu. Od zaposjednute Mandžurije
oni su ustrojili marionetsku državu Mandžukuo, kojoj je na čelu bio svrgnuti kineski car
Pu Yi. Zauzevši Shanghai, Japanci su u siječnju 1932. iznudili i posebne koncesije.
Međutim, na intervenciju SAD-a, Velike Britanije i Francuske japanske postrojbe ubrzo
su napustile Shanghai. Čang Kaj-šek se u prvom redu usmjerio protiv revolucionarnih
snaga Kine, protiv kojih je 1933. poduzeo i »Peti pohod«. U tom pohodu, mnogo
nadmoćniji Kuomintang (700 000 : 200 000) uspio je blokirati Crvenu armiju na jugu
Kine u području Yangtzea. U kritičnoj situaciji, u listopadu 1934. Crvena armija započela
je svoj znameniti »Dugi marš« (više od 12 500 km), u kojem se uz goleme gubitke (od
100 000 preživjelo ih je samo oko 20 000), uspjela prebaciti na sjeverozapad Kine, u
pokrajinu Shaanxi (Shensi). Tijekom marša, u siječnju 1935., u Zunyiu (Tsun-i), na čelo
KP Kine došao je Mao Ce-tung.

Nastavak japanske agresije te pasivno držanje legitimne vlade izazvali su je jake

protujapanske prosvjede, koji su u prosincu 1935. izbili širom zemlje. Zahtijevalo se
pružanje otpora japanskom agresoru koji je do proljeća 1936. zaposjeo još dvije kineske
pokrajine. Kako je i u toj situaciji Čang Kaj-šek namjeravao povesti novi ratni pohod
protiv revolucionarne baze, njegovi su ga generali uhitili i privremeno internirali (12.
XII. 1936). Bio je prisiljen sklopiti protujapanski sporazum s KP (»druga jedinstvena
fronta«), a Ču En-laj (pinyin Zhou Enlai) je ušao kao komunistički predstavnik u vladu u
Nanjingu (1937).
Rat s Japanom (1937–45)

Kada se ratnim djelovanjima 1931–36. učvrstio u Kini, Japan je polovicom 1937.

poduzeo opći napadaj na Kinu. U odlučujućoj ofenzivi, napadajući istodobno sa
sjeveroistoka, istoka i juga, japanske postrojbe uspjele su do kraja srpnja zaposjesti
Peking i Tianjin te su započele prodor prema jugu i zapadu Kine. Do kraja 1937. Japanci
su osvojili i Nanjing, pa se vlada preselila u Hankou (Han-k’ou).

Ulaskom SAD-a i Velike Britanije u II. svjetski rat i Kina je 8. XII. 1941. objavila rat silama
Osovine. Nadmoćne japanske snage zaposjele su do kraja 1941. sve značajne dijelove
Kine, ali je osvajanje kineskog teritorija bilo obustavljeno sve do 1944. zbog japanske
ofenzive na Pacifiku. Saveznici su za kinesko bojište osnovali posebno zapovjedništvo na
čelu sa Čang Kaj-šekom, a kako bi Kinu što čvršće vezale, SAD i Velika Britanija odrekle
su se u siječnju 1943. svojih eksteritorijalnih prava na kineskoj granici. U novom
napadaju u travnju 1944. Japan je oduzeo Kini nova područja. Nakon poraza svoje
vojske, Čang Kaj-šek je od travnja do kolovoza ponovno pregovarao s KP Kine, ali
vjerujući u pomoć zapadnih sila odbio je prijedlog KP o stvaranju koalicijske vlade. Kada
je SSSR 8. VIII. 1945. objavio rat Japanu, a sovjetske postrojbe prešle granicu Mandžurije,
Mao Ce-tung je pozvao na opću protujapansku ofenzivu. Dvije revolucionarne armije
oslobodile su dio sr. Kine i gotovo cijelu sjevernu Kinu. Japanske postrojbe prihvatile su
savezničke uvjete kapitulacije, koja je potpisana 9. IX. 1945. u Nanjingu.

Literatura:

 Fenby, Jonathan (2009). The Penguin History of Modern China: The Fall and Rise of
a Great Power, 1850-2008. London: Penguin.
 http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=31469