1

Richard Harvell

Naslov izvornog izdanja THE BELLS

Copyright © 2010 by Richard Harvell

2
Za Dominique

3
 Pripomena čitatelju

Odrastao sam kao sin oca koji nikako nije mogao biti moj otac. Iako nije bilo nikakve
sumnje da sam bio potomak drugog čovjeka, Mojsije Froben, Lo Svizzero, zvao me »sine«. I
ja sam njega zvao »oče«. U rijetkim prilikama kad bi se netko usudio zatražiti objašnjenje, on
bi se jednostavno nasmijao baš kao da je onaj koji postavlja pitanje ograničen. - Naravno da
nije moj sin! - govorio bi. - Nemojte biti smiješni.
Ali kad god bih ja smogao hrabrosti pitati ga više o našoj prošlosti, samo bi me tužno
pogledao. - Molim te, Nicolai - rekao bi ubrzo, baš kao da smo o tome sklopili sporazum na
koji sam zaboravio. S vremenom sam shvatio da nikada neću doznati tajne svoga rođenja, jer
je moj otac bio jedini koji je znao te tajne, i ponijet će ih sa sobom u grob.
Izuzmemo li to, nijedno dijete nije moglo željeti više. Pratio sam ga od Venecije do
Napulja i napokon ovamo, u London. Uistinu sam ga rijetko napuštao dok se nisam upisao na
Oxford. Čak i nakon toga, kad sam već započeo svoju neovisnu karijeru, rijetko smo bili
razdvojeni dulje od dva mjeseca. Slušao sam ga kako pjeva u najvećim europskim opernim
kućama. Sjedio sam pokraj njega u kočiji dok su gomile obožavatelja trčale uz njega i molile
ga da ih počasti smiješkom. Za sve to vrijeme nisam znao ništa o siromašnom Mojsiju
Frobenu, već samo o glasovitom Lo Svizzeru, zbog kojega su dame padale u nesvijest čim bi
mahnuo rukom, a publiku je svojim glasom znao dovesti do suza.
I tako možete zamisliti moje iznenađenje kad sam prošloga proljeća, tjedan dana nakon
smrti svoga oca, među njegovim stvarima pronašao hrpu papira. I još i više, u njima sam
pronašao sve što sam oduvijek želio znati: o očevom rođenju i svom vlastitom; o porijeklu
svoga imena; o svojoj majci; i o zlodjelu o kojemu moj otac nikad nikome nije govorio.
Iako se čini da je kao čitatelja imao mene na umu, ne mogu zamisliti da nije želio da ove
riječi vide i drugi. Bio je to pjevač, imajte na umu, koji je vježbao uz otvoreni prozor, i tako je
svaki prolaznik na ulici imao priliku čuti kako pjeva anđeo.

Nicolai Froben
London, 6. listopada 1806.

4
5
6
 I.

Najprije su tu bila zvona. Bila su tri, izlivena od iskrivljenih lopata, grablji i motika,
napuklih kotlova, otupjelih lemeša, jedne zahrđale peći, a u svakome je bio rastaljen po jedan
zlatni novčić. Bila su gruba i crna, osim duž srebrnastih rubova, gdje su batići moje majke
udarili milijun puta. Bila je dovoljno malena da je mogla plesati ispod njih u zvoniku. Dok se
njihala, stopala su joj poskakivala na ulaštenim drvenim daskama, tako da bi, kad bi batić
udario u zvono, zazvonilo od krune zvona sve do vrhova majčinih šiljastih prstiju na nogama.
Bila su to najglasnija zvona na svijetu, govorili su svi Urijci, a iako sada poznajem
glasnije zvono, njihov položaj visoko ponad doline Uri činio ih je uistinu glasnima. Zvonjava
se čula od voda jezera Luzern do snjegova prijevoja Gotthard. Zvonjava je pozdravljala
trgovce koji su stizali iz Italije. Kolone švicarskih vojnika pritiskale su uši dlanovima dok su
stupale Urijskom cestom. Kad bi se zvona oglasila, zaprege volova odbijale su se pomaknuti.
Čak i najdeblji ljudi izgubili bi volju za jelom, od podrhtavanja u utrobi. Krave koje su pasle
na obližnjim pašnjacima već su dugo bile potpuno gluhe. Čak i najmlađi pastiri imali su loš
sluh poput staraca, iako su se skrivali u svojim kolibama ujutro, u podne i uvečer kad je moja
majka zvonila svojim zvonima.
Rođen sam u zvoniku ponad malene crkve. Ondje me dojila. Kad je bilo dovoljno toplo,
ondje smo spavali. Kada god majka nije udarala svojim batićima, sklupčali bismo se ispod
zvona, a četiri zida zvonika bila su otvorena prema svijetu. Štitila me od vjetra i milovala po
čelu. Iako nikada nije progovorila ni riječ, a nisam ni ja, gledala mi je usta dok sam ispuštao
dječje zvukove. Škakljala me, pa bih se ja smijao. Kad sam naučio puzati, držala me za
stopalo kako ne bih otpuzao preko ruba i pao u smrt na izbočene stijene. Pomagala mi je
stajati. Objema šačicama držao bih je za prst i ona me vodala okolo-naokolo, pokraj svakoga
ruba po stotinu puta na dan. U smislu prostora naš je zvonik bio majušan svijet - većina bi
mislila da je to zatvor za dijete. Ali u smislu zvuka, bio je to najgolemiji dom na svijetu. Jer
svaki zvuk koji je ikada proizveden bio je zarobljen u metalu tih zvona, a u samom trenutku
kad bi ih moja majka udarila, otpuštala je njihovu ljepotu cijelom svijetu. Toliko je mnogo
ušiju čulo jeku gromoglasne zvonjave preko planina. Mrzili su je; ili bi ih nadahnula svojom
snagom; ili su bili oduševljeni toliko da bi na kraju slijepo zurili u prostor; ili su klicali dok su
vibracije istresale njihovu tugu. Ali nisu je nalazili lijepom. Nisu mogli. Ljepota zvonjave bila
je sačuvana za moju majku i za mene samoga.

Želio bih da je to bio početak: moja majka i ta zvona, Eva i Adam moga glasa, moga
veselja i moje tuge. Ali naravno, to nije točno. Imam i oca; i moja majka ga je imala. I zvona
također; i zvona su imala oca. Njihov je otac bio Richard Kilchmar, koji se jedne noći 1725.
ljuljao na stolu, toliko pijan da je vidio dva mjeseca umjesto jednoga.

7
 Zatvorio je jedno oko, a drugim je škiljio tako da su se dva mjeseca pretvorila u samo
jedan nejasan krug. Pogledao je oko sebe: dvije stotine muškaraca ispunilo je Altdorfov trg u
gradu koji je bio samo središte Švicarske Konfederacije i time se ponosio. Ti su muškarci
proslavljali žetvu, i krunidbu novoga Pape, kao i toplinu ljetne noći. Dvije stotine ljudi do
gležanja u blatu natopljenom mokraćom. Dvije stotine muškaraca s vrčevima trpke rakije
ispečene od krušaka iz Uria. Dvije stotine muškaraca pijanih kao i Richard Kilchmar.
- Tišina! - povikao je u noć, koja se činila jednako toplom i jasnom kao i misli u
njegovoj glavi. - Govorit ću!
- Govori! - povikali su.
Bili su utihnuli. Visoko gore Alpe su sjale na mjesečini poput zuba u crnim trulim
desnima.
- Protestanti su psi! - povikao je, podigao svoj vrč i malne se stropoštao sa stola. Stali su
klicati i proklinjati pse u Zürichu koji su bili bogati. Prokleli su pse u Bernu koji su imali
puške i koji su se mogli popeti preko planina i pokoriti Uri, da su to htjeli. Prokleli su pse u
njemačkim zemljama dalje na sjeveru koji nikada nisu čuli za Uri. Prokleli su pse jer su mrzili
glazbu, kleli Mariju i željeli iznova napisati Sveto pismo.
Ove kletve, otupjele već dvije stotine godina u europskim prijestolnicama, probadale su
Kilchmarovo srce. Zbog njih su mu na oči navirale suze - ovi muškarci pred njim bili su
njegova braća! Ali što im je mogao odgovoriti? Što im je mogao obećati? Tako malo. Nije im
mogao izgraditi tvrđavu s topovima. Bio je jedan od najbogatijih ljudi u Uriu, ali si ipak nije
mogao priuštiti vojsku. Nije ih mogao umiriti svojom mudrošću, jer nije bio govornik.
Zatim su ga svi čuli, odgovor na njegovu tihu molbu. Zvonjavu zbog koje su podigli
zamagljene oči prema nebesima. Netko se popeo u crkveni zvonik i zazvonio crkvenim
zvonom. Bio je to najljepši čemeran zvuk koji je Richard Kilchmar ikada čuo. Odzvanjao je
od kuća.
Jeka se odbijala od planina. Zvonjava ga je škakljala po nadutom trbuhu. Kad je
zvonjenje prestalo, tišina je bila jednako topla i vlažna kao i suze koje je Kilchmar otro s
očiju.
Kimnuo je gomili. Dvije stotine glava kimnulo je zauzvrat.
- Dat ću vam zvona - prošaptao je. Prolio je piće prema ponoćnom nebu. Glas mu se
pojačao do vike. - Izgradit ću crkvu koja će im biti dom, visoko gore u planinama, tako da
zvonjava odjekuje do svakog djelića tla u dolini Uri! Bit će to najglasnija i najljepša zvona
ikada izrađena!
Sada su mu klicali još glasnije nego prije. Pobjednički je podigao ruke. Rakija mu se
prolila po čelu. Zatim su i on i svi drugi muškarci uronili očima u dno svojih vrčeva i ispili ih
naiskap, pečateći tako Kilchmarovu zadanu riječ.
Kad je popio i zadnju kap, Kilchmar je posrnuo unatrag, spotaknuo se i pao. Proveo je
ostatak noći ležeći u blatu, sanjajući o svojim zvonima.

Probudio se u krugu plavoga neba opkoljenog s dvadeset lica punih poštovanja.

- Vodi nas! - preklinjali su ga.

8
 Njihovo duboko poštovanje čini se da ga je podiglo na noge, a nakon nekih šest ili osam
gutljaja iz njihovih ploški osjećao se još laganiji. Uskoro se našao na svom konju vodeći
procesiju: pedeset konja, nekoliko kola punih žena, dok su djeca i psi jurili kroz travu. Kamo
da ih povede, nije znao, jer je do toga dana doživljavao planine kao nešto prijeteće i
neprijateljsko. Ali sada ih je poveo Urijskom cestom prema Italiji, prema Papi, prema
snježnim poljima koja svjetlucaju na suncu, a tada se, kad ga je zgrabilo nadahnuće, okrenuo i
počeo penjati.
Penjali su se i penjali, malne do stijena i snijega. Kilchmar je sada vodio pet stotina
Urijaca, a oni su ga slijedili, dok nisu stigli do stjenovite izbočine i opazili kako se dolina
pruža pred njima, a rijeka Reuss kao tanka bijela nit sve povezuje.
- Ovdje - prošaptao je. - Ovdje.
- Ovdje - uzvratili su poput jeke. - Ovdje.
Potom su se okrenuli i promotrili maleno selo odmah pod njima, puki metež prljavih
kuća. Seljani i njihove suhonjave krave zurili su sa strahopoštovanjem u skup na kamenitom
brijegu.
To malo izgladnjelo selo o kojem pišem je Nebelmatt. U tom selu sam rođen (dao Bog
da izgori do temelja i da ga prekrije snježna lavina).
Kilchmarova crkva dovršena je 1727., a sagrađena je od urijskog znoja i urijskog
kamena, tako da je u zimskim mjesecima, bez obzira na to koliko je drva ubačeno u peć,
crkva ostajala jednako hladna kao i planina na kojoj je sagrađena. Bila je to zdepasta crkva,
oblikovana pomalo poput čizme. Biskupa su zamolili da im pošalje svećenika dobro priučena
na studene i samotne aspekte takva službovanja. Odgovor je stigao nekoliko dana poslije u
obličju mladog svećenika koji se mrštio na Kilchmarovim vratima - učenog oca Karla Victora
Vonderacha. »Pravi čovjek«, pisalo je u biskupovom pismu, »za dužnost na hladnoj samotnoj
planini. Nemojte ga slati natrag.«
Sada je crkva imala svoga gospodara, dvanaest rustikalnih klupa, i krov koji je
uglavnom štitio od kiše, ali još uvijek nije imala ono što im je Kilchmar obećao. Nije imala
svoja zvona. I tako je Kilchmar spakirao stvari u svoja kola, poljubio ženu, i rekao da će
krenuti na putovanje u St. Gallen kako bi pronašao najboljeg proizvođača zvona u
katoličkome svijetu. Otkotrljao se prema sjeveru uz patriotske uzvike i nikada ga više nitko
nije vidio u Uriu.
Gradnja crkve ga je uništila.
I tako, godinu dana nakon što je postavljen posljednji crijep na krovu, crkva koja je
izgrađena da bi udomila najglasnija i najljepša zvona ikada, nije imala ni kravlje klepke u
svome zvoniku.

Urijci su ponosan i domišljat narod. Kako teško može biti napraviti zvono? mislili su.
Glineni kalupi, malo lijevanog metala, neke grede da se gotova zvona objese - ništa više.
Možda im je Bog poslao Kilchmara samo da ih usmjeri na pravi put.
Bog treba vaše željezo, glasio je poziv. Donesite Mu svoj bakar i kositar.
Zahrđale lopate, slomljene motike, izjedeni noževi, napukli kotlovi - sve su to bacali na

9
hrpu koja je uskoro narasla na Altdorfovom trgu, na točno onom mjestu gdje je Kilchmar
zapečatio svoje obećanje prije tri godine. Gomila je klicala kod svake nove donacije. Jedan je
muškarac dovukao peć koja ga je te zime trebala grijati. Bog je blagoslovio, začuo se tihi
žagor kad je jedna stara udovica ubacila svoj nakit. Suze su potekle kad su se okupile tri
ponajbolje obitelji i dale doprinos u obliku triju zlatnih novčića. Trebalo je deset volovskih
zaprega da se metal preveze do sela.
Seljani su mogli ponuditi jako malo vlastita metala, ali nisu htjeli dopustiti da ih
nadmaše. Dok su devet dana i noći pazili na privremenu talionicu, priložili su onoliko rakije
koliko je preostalo u njihovim ploskama u zoru, a k tome komplet vučjih zuba, izrezbareni
rog kozoroga i prašnjav grumen kremena.
Dvanaestorica muškaraca doživotno su obilježena opeklinama na dan kada su ulijevali
usijanu juhu u kalupe. Prvo zvono bilo je okruglo poput debele pure, drugo je bilo dovoljno
veliko da se ispod njega skrije manja koza, a treće, osobito treće zvono bilo je visine čovjeka
i, da bi ga se podiglo do zvonika, trebalo je šesnaest konja.
Cijeli Uri okupio se na brijegu ispred crkve kako bi po prvi put čuo zvon zvona. Kad je
sve bilo postavljeno, gomila je okrenula svoje poglede pune poštovanja prema velečasnome
Karlu Victoru Vonderachu. On im je uzvratio zurenjem kao da gleda tek u stado ovaca.
- Blagoslov, Oče? - prošaptala je jedna žena. - Hoćete li blagosloviti naša zvona?
Protrljao je sljepoočnice i zatim koraknuo pred gomilu. Prignuo je glavu i svi drugi
učinili su jednako. - Oče na nebesima - zakriještao je kroz pljuvačku koja mu se bila nakupila
u grlu. - Blagoslovi ova zvona koja si... - Frknuo je nosom i pogledao oko sebe, a zatim bacio
kratak pogled na svoju cipelu koja se naslanjala na vlažnu kravlju pogaču. - Prokleti bili -
promrmljao je. Provukao se natrag kroz gomilu. Gledali su njegov lik dok nije nestao u kući,
koja je imala staklo na prozorima, ali ne i crijep na krovu.
Potom se tiha gomila okrenula prema sedmorici Kilchmarovih rođaka koji su odlučno
stupali prema crkvi - jedan će zazvoniti najmanjim zvonom, dvojica srednjim, a četvorica
najvećim. Mnogi u gomili zadržali su dah kad su se u zvoniku počela ljuljati velika zvona.
A tada su najglasnija i najljepša zvona ikada načinjena počela zvoniti.
Planinski zrak je zadrhtao. Zvonjava je preplavila dolinu. Bila su vrištava poput zahrđale
šarke i tutnjala su poput lavine, bila su jednako prodorna kao vrisak i umirujuća kao majčin
šapat. Svi su ljudi povikali i ustuknuli te pokrili uši rukama. Posrtali su unatrag. Stakla na
prozorima velečasnog Karla Victora su popucala. Zubi su bili tako žestoko stisnuti da su se
otkidali komadići. Pucali su bubnjići. Jedna krava, dvije koze i jedna žena osjetile su
iznenadne bolove poroda.
Kad je jeka s udaljenih vrhunaca napokon utihnula, nastala je tišina. Svi ljudi gledali su
u crkvu očekujući da će se srušiti. Potom su se vrata naglo otvorila i izišli su Kilchmarovi
rođaci s dlanovima preko ušiju, oštećena sluha. Gledali su u gomilu poput lopova ulovljenih s
blagom u čarapama.
Potom je započelo klicanje. Ruke su se podizale prema nebesima. Šake su se tresle. Suze
su tekle. Uspjeli su! Najglasnija zvona ikada načinjena zazvonila su!
Kraljevstvo Božje na zemlji bilo je sigurno!

10
 Gomila se polako povukla niz brijeg. Kadli je netko povikao: - Pozvonite ponovo! -
nastalo je grupno gmizanje koje se ubrzo pretvorilo u stampedo - muškarci, žene, djeca, psi i
krave trčali su, sklizali se, kotrljali se niz blatnjavi brijeg i skrili se iza ruševnih kuća kao da
pokušavaju preteći lavinu. Potom je zavladala tišina. Nekoliko glava provirilo je iz skrovišta i
pogledalo prema crkvi. Kilchmarove rođake nigdje se nije moglo vidjeti. Zapravo, vrlo skoro
svi su bili udaljeni barem dvjesto koraka od crkve. Nitko nije bio dovoljno hrabar da ponovo
zazvoni.
Ili je netko ipak bio? Šaptanje je ispunilo zrak. Djeca su pokazivala na smeđu mrlju koja
se lagano penjala uz brijeg, poput klupka sijena što ga otpuhuje nježan vjetar. Osoba? Ne, nije
bila osoba. Dijete - djevojčica - u prljavim dronjcima.
Tako se zbilo da je selo između mnogih svojih blaga posjedovalo i gluhu slaboumnu
djevojčicu. Bila je naviknuta zbunjivati seljane progoniteljskim pogledom, baš kao da je znala
za sve grijehe koje su pokušavali sakriti, i zato su je tjerali vjedrima prljave vode kad god bi
im se približila. Ovo gluho dijete zurilo je u zvonik dok se penjalo uzbrdo, jer je i ona čula
zvona, ne svojim gluhim ušima, nego onako kako mi čujemo svetost: poput vibracije u utrobi.
Svi su je gledali kako se penje, znajući da im je Bog poslao tu slaboumnu djevojčicu, baš
kao što im je Bog poslao Kilchmara, poslao stijenu na kojoj će izgraditi crkvu i metal iz
kojega će izliti zvona.
Pogledala je gore prema zvoniku baš kao da želi poletjeti.
- Idi - šaptali su. - Idi.

Ona ih ne čuje kako je nagovaraju. Ali sjećanje na zvonjavu zvona vuče je prema
vratima i u crkvu, gdje nikada prije nije bila. Na podu su krhotine stakla - razbijeni prozori - i
tako ona ostavlja krvave otiske stopala dok se penje uzanim stubištem u stražnjem dijelu
crkve. Na prvom nivou zvonika kroza strop vise tri užeta. Ali ona zna za užad i zna da čarolija
ne potječe od njih, da je ona samo vode dalje gore, i tako se počne penjati ljestvama i glavom
podigne zaklopna vrata u podu. Strane zvonika su otvorene - nema ograde koja bi spriječila
pad - i vidi četiri različita prizora: na lijevoj strani puste stijene; ispred sebe dolinu koja
krivuda prema Italiji; na desnoj strani snijegom prekriven prijevoj Susten; a kad se popne kroz
vrata u podu, iza sebe ugleda svoju publiku skupljenu oko domova poput crva koji vrve po
pokvarenom mesu.
Hoda ispod najvećega zvona i pogledava gore u njegovu sjenku.
Tijelo mu je crno i grubo. Ispruži ruku i pljesne ga dlanom. Ne miče se. Ne osjeća zvuk.
Dva bakrena batića naslonjena su u kutu. Podiže jedan od njih i zamahne njime prema
najvećem zvonu.
Osjeti ga najprije u trbuhu, poput dodira tople ruke. Prošlo je puno godina otkad ju je
netko dodirnuo. Zatvara oči i osjeća kako se taj dodir rasprostire u njezina bedra. Putuje kao
na tračnicama njezinih rebara. Uzdiše. Ponovo udari zvono batićem, koliko god snažno može,
i dodir se proširi dalje. Vijuga joj oko leđa i penje se do ramena. Čini se da je drži u
uspravnom položaju; pluta u zvuku. Višeput udara po zvonu i zvuk postaje topliji.
Zazvoni srednjim zvonom. Čuje ga u vratu, u rukama, u udubinama iza koljena. Zvuk je

11
rasteže, kao da je tople ruke razdvajaju, i viša je i šira u tom malom tijelu nego ikada prije.
Malo zvono čuje u čeljusti, u mesu ušiju, u lukovima stopala. Zamahuje batićem
uzastopce. Podiže drugi batić kako bi mogla koristiti obje ruke i udarati po zvonima.

U selu su isprva klicali i plakali zbog toga čuda. Jeka zvonjave vraćala se s one strane
doline. Zatvorili su oči i slušali svoje blaženstvo.
Zvonila je zvonima. Prošlo je pola sata. Nisu mogli čuti što govori onaj pokraj njih. Neki
su vikali da bi ih se čulo; većina je samo sjedila na kladama ili se naslonila na kuće i pritiskala
uši rukama. Svinje su već bile pečene. Burad s vinom već je bila spremna za točenje, ali kako
su mogli započeti gozbu pobjede bez blagoslova?
- Prestani! - povikao je netko.
- Tišina!
- Dosta!
Prijeteći su mahali šakama prema crkvi.
- Netko je mora zaustaviti!
Na taj zahtjev svi su stidljivo pogledali u osobu pokraj sebe. Nitko nije istupio.
- Dovedite joj oca! - vikali su. - To je očev posao!
Gurnuli su naprijed starog Isu Frobena, pastira kojem je žena dala ovo deformirano
dijete nakon dvadeset godina braka. Nije imao više od pedeset godina, ali su mu oči bile
utonule, a podlaktice izgledale isušeno kao u kakva pradjeda. Protrljao je nadlanicom nos iz
kojega je curilo i zagledao se u crkvu kao da ga šalju da ubije zmaja. Jedna je žena istupila,
začepila mu uši vunom, a zatim mu zamotala prljave hlače oko glave, zavezavši ih odostrag
poput turbana.
Povikao je nešto čovjeku pokraj sebe, ovaj se izgubio u gomili, a zatim se nekoliko
trenutaka poslije pojavio s korbačem za mule.

Toliko sam puta čuo tu priču: hrabri Iso Froben naprezao se hodajući uzbrdo, jednom
rukom pridržavajući one hlače da mu ne skliznu na oči, a drugom korbač. Strma staza bila je
tako zablaćena od tisuća žudnih stopala da se često spoticao, odsklizao bi se po dva koraka
unatrag na koljenima i ponovo se rukama podizao na noge. Kad je napokon stigao do crkve,
od glave do pete bio je prekriven blatom. S korbača su kapale blatne kapi dok mu se ljuljao u
ruci. Čak i s vunom u ušima i hlačama oko glave, zvona su stiskala i tresla mu glavu sa
svakim sljedećim zvonom.
Zvuk je postao još glasniji kad je ušao u crkvu i popeo se stubama koje su se, čini se,
tresle pod njim. Držao je dlanove preko začepljenih ušiju, ali nije pomagalo. Prokleo je Boga
tisućiti put što mu je poslao to dijete.
Na prvom nivou zvonika vidio je da užad miruje, a zvona su ipak zvonila. Pred očima je
vidio crne točkice. Kako se svijet počeo okretati, iznenada je razumio: to uopće nisu bila
Božja zvona! Prevarili su ih. Bila su to vražja zvona! Svi su oni bili vražje budale. Njemu su
sagradili crkvu. Njemu su izlili zvona!

12
 Okrenuo se da potrči niza stube, ali je ipak nakratko pogledao ponad sebe kroz pukotine
na daščanom stropu i ugledao ples sitnih vražjih stopala.
Ostalo je hrabrosti u tom siromahu isušenog tijela. Zgrabio je korbač poput mača. Popeo
se ljestvama do zvonika i gurnuo zaklopna vrata upravo toliko koliko je trebalo da proviri.
Ona je skakala. Ona se vrtjela. Njihala se i istezala. Mahala je batićem i visjela u zraku
dok je udarao. Činilo se da zvona zvone iz nje, kao da su ta zvona što ih je udarala njezino
vlastito crno srce. Propinjala se uz rub, a nevidljiva ruka vodila ju je natrag do sigurnosti.
Zazvonila je po najvećem zvonu: zvuk je podsjećao na zabijanje čavala u uši.
Zadovoljstvo koje je sjalo u njezinim očima bilo je zadnji dokaz koji je Iso Froben
trebao: u njegovu kćerku ušao je vrag. Otvorio je vrata širom i uspeo se unutra. Postariji
čovjek bio je ratnik. Šibao je vraga - dijete sve dok nije ostalo nepomično ležati na podu
zvonika. Uskoro je zvonjava postala tek nježan zvon u zraku. Klicanje se prolomilo iz sela
ispod crkve. Njegova je kćerka cviljela.
Bacio je korbač pokraj nje i zatim se spustio. Bez zaustavljanja je prošao kroz grad koji
je slavio, i više ga nikada nisu vidjeli u Uriu, pa je tako on, nakon Kilchmara, bio druga žrtva
zvona, ali ne i zadnja.
A u crkvi, dijete se pomaknulo tek nakon što je pao mrak. Podigla je glavu da se uvjeri
kako je otac otišao, a zatim je sjela. Odjeća joj je bila krvava. Duboke otvorene rane na
leđima su je pekle. Mrtve uši bile su joj tupe za bančenje u selu ispod crkve. Uzela je batiće i
otvorila zaklopna vrata.
Sutra, pomislila je dok je gledala u zvona. Sutra ću opet zvoniti.
Sljedećeg dana zaista je ponovo zvonila, kao i dan nakon toga te svakoga jutra, podneva
i večeri sve do svoje smrti.
To dijete zvalo se Adelheid Froben, a ja, Mojsije Froben, njezin sam sin.

13
 II.

Moja majka imala je prljavo gnijezdo od kose, čvorove željeznih mišića u rukama i,
samo za mene, osmijeh jednako topao kao kolovosko sunce. U vrijeme moga rođenja već je
nekoliko godina živjela u maloj alpskoj kolibi u susjedstvu crkve. Ne, to je netočno. Moja je
majka živjela u zvoniku. Dolazila je u kolibu samo kad bi u zvoniku, izloženom oštrom
planinskom podneblju, postajalo prehladno ili je bilo previše snijega, ili kad bi osjetila glad za
korama sira i hladnom zobenom kašom koju su joj seljani ostavljali, ili kad bi se u dolinu
spustile ljetne oluje s grmljavinom i kad su munje pogađale zvonik - događalo se to često, a
zvona su zvonila kao da ih udaraju duhovi. Iako je bila prljava i nikada se, cijeloga svog
života, nije prala, mene je ribala svakoga tjedna od glave do pete u ledenoj vodi potoka.
Hranila me drvenom žlicom dok nisam bio toliko sit da sam pucao. Nisam tada znao kako su
se druga djeca igrala i smijala, kako su izigravala kraljeve i vojnike, kako su plesala i zajedno
pjevala pjesme. Nisam želio ništa više od svoga života. Htio sam jedino sjediti ondje, dok su
mi se četverogodišnje noge klatile preko ruba zvonika. Gledati planine. Slušati ljepotu zvona.
I tako me propust seljana ne iznenađuje. Dječak se čini nesvjesnim zvona koja probijaju
bubnjiće na pedeset koraka? Dječak koji nikada ne govori, čija stopala kao da nisu nikada
zašuštala u travi, koji ne proizvodi nikakav zvuk? Dijete koje zanemaruje čak i bijesne povike
velečasnoga Karla Victora Vonderacha? Nije bilo drugog objašnjenja. Dijete je bilo gluho.
Glup je kao i njegova majka.
A ipak, priđite tom dječaku koji sjedi na rubu svijeta i bezizražajno zuri u prizor koji je
mogao stvoriti jedino sam Bog. Rano je ljeto i Alpe su tako zelene da moraš zavidjeti
kravama na njihovoj travi, te bi se poželio sagnuti pokraj njih i jesti dok ti niz bradu ne počne
kapati zelena slina. Visoko gore, krpice snijega ostaju u udubljenjima i ispod litica. Udaljeni
zeleniji vrhovi prema sjeveru preplavljeni su točkicama ovaca koje pasu, poput ušiju na glavi
prosjaka.
Ovaj dječak sluša. Sva tri zvona zvone iza njega, a on čuje vrištave tonove udaranja,
bezbrojne djelomične tonove. Zvono je toranj sićušnih slojeva, posloženih tanko jedan preko
drugoga, a svaki od tih slojeva zvoni drukčijom visinom, poput tisuća sjenki boje koje
svjetlucaju u neznatno različitim nijansama. U njegovu umu, on slaže te tonove kao što druga
djeca slažu svoju zbirku igračaka. On spaja dijelove tonova u cjelinu tako da se zbog njih
nasmije ili zaškripi zubima. Pronalazi tonove koje jastreb koristi u svom kriku. Pronalazi one
koji skladaju tutnjavu groma i one koji su zvižduk svisca. Čuje tonove koje i sam koristi kad
se smije. Zvona su glasna, jako glasna, ali ne štete njegovim ušima. Njegove su se uši
formirale oko tih zvukova, i svaki silni zvon jedino čini njegove uši gipkijima.
Tu je i zvuk majčina udisanja dok povlači batić; zvuk izdisanja dok ga njiše naprijed;
šuškanje dronjave odjeće o njezine gole noge; škripanje zahrđalih ležajeva zvona; kidanje
trave dok je krave pasu; krik škanjca ponad polja; nenadani prodor snijega koji se topi i lijeva

14
niz litice.
Također čuje da je voda na liticama zapravo mnogo voda: to je kamenje koje biva
pokrenuto i zakotrljano; to su kapi koje eksplodiraju u mnoštvo kapljica; to je hihot pjenušava
jezerca; to je glasan smijeh vodopada. Svaki od ovih zvukova on može istražiti iz sljedećeg:
razdvajanja majčinih usnica, navale daha u njezinu nosu, zraka koji zviždi pokraj njezina
jezika. U grlu stenje. Njezina pluća graktavo se otvaraju. Poput dojenčeta koje istražuje neki
predmet nespretnim ručicama i ustima, on pohlepno zahvaća svaki zvuk dok ne uzdahne: Da!
Nije to čarolija - jamčim vam kao vaš vjerni svjedok. On ne može čuti kroz planine ili na
drugu stranu zemlje. To je samo izbor. A ako ovaj dječak u dobi od četiri godine može učiniti
tako malo toga - ne zna govoriti, ni pisati, ni čitati - izbor zvukova, potanko ispitivanje
zvukova, nešto je što on može kao nitko drugi. To su mu podarili njegova majka i njezina
zvona.
I tako dječak sjedi na svojem sjedalu u zvoniku i potanko ispituje svijet. Odabire zvona,
čuje ih kao cjelinu, potanko ispituje njihovu zvonjavu i zatim ih stavlja na stranu. Shvaća
zvuk vjetra. Čuje u vjetru ono što mi vidimo u valovima vode: mnoštvo struja, zbrkanih, a
ipak uređenih nekim Božjim zakonom. Voli slušati vjetar kako siječe kroz otvore u krovu
ponad njega ili kako šiba oko ugla tornja ili leprša kroz dugu travu na livadama.
Pa iako uživa u svakom novom zvuku, uskoro će naučiti da zvukovi nisu nešto što samo
on voli. Uči kako je zvižduk vjetra kroz pukotine tuplji ako se sprema na kišu. Boji se nogu
koje se vuku, a pripadaju prvim vjernicima u nedjeljno jutro, jer to znači da će njegova majka
uskoro pobjeći i skriti se u pećinama ponad crkve, sve dok se satima poslije ne pojavi, ali tek
nakon što lik velečasnog Karla Victora nestane u smjeru sela. Mrzi zvuk njezina kašlja jer to
znači da će se razboljeti kao i svake zime, a oči će joj se zamagliti i hodat će kao u polusnu.
Kad napuni petu godinu počinje lutati i manje je plah od majke. Potanko ispituje selo:
vjetar koji škripi među drvenim kućama. Šištavi zvuk vode za pranje i urina životinja u
stajama i niz obronak. Škripanje i mljevenje kotača zaprežnih kola na stjenovitim stazama.
Lavež pasa, kvocanje pijetlova, a zimi i mukanje krava i blejanje ovaca, baš kao da je u
svakoj staji zarobljen luđak.
Neodoljivi su mu zvukovi ljudi; dah, uzdah, stenjanje, kletve. Oni psuju i viču i smiju se,
a svaki od tih zvukova ima milijun oblika. Ali police njegova pamćenja nemaju granica. Sada
su tu riječi koje može izgovoriti - i nosi ih natrag u zvonik. Dok njegova majka pokreće
zvona, on besmisleno brblja, izvikuje uvrede prema nebu, pljuje molitve u šaku tako da zvuči
poput poljodjelca iz sela koji sije odgrizao pola jezika.
Od zvukova koje mrzi, glavno mjesto zauzimaju oni velečasnoga Karla Victora
Vonderacha: njegov šepavi korak; njegov sipljiv dah; zviždanje i trljanje njegovih usnica,
poput teleta na sisi; tresak kad otvori veliku Bibliju na svojoj propovjedaonici; mukli zveket
ključa u praznoj škrabici za milodare; uzdah kad se sagne i uhvati za leđa; izdisaj kad pogleda
moj...
Kako su te tvoji zvukovi odali, Karlo Victore! Svojim ušima znao sam dovoljno u dobi
od šest godina da te osudim na vječni plamen! Poznavao sam iskakanje tvojih očnih jabučica
kad bi čvrsto stisnuo oči, žubor sluzi u tvom grlu dok si nedjeljom propovijedao u našoj crkvi.

15
Čuo sam tvoje mrmljanje prepuno mržnje dok si gledao u svoje vjernike. I kad bi hodao
drugih dana - kad sam čuo u tvom žudnom zviždanju da nisi krenuo po nekom Božjem
nalogu, kad si dozivao moju majku, udarao na vrata naše kolibe noću, ili čak, kad se nisi
mogao suspregnuti, u svjetlu dana - iako te ona nije čula, ja jesam. Krikovi koji su navirali iz
njezinih neukih usta, koji su tebi zvučali kao blebetanje slaboumnice - ti krikovi meni su bili
najjasnije od svih preklinjanja.

16
 III.

Seljani su govorili da moja majka nije zdrava uma. Bila je plaha, imala je divlji pogled;
bila je prljava i plakala je ili se smijala baš ničemu. Skrivala se od njih u pećinama; ponekad
je hodala bez odjeće; podizala je svoga sina u zvoniku; jela je rukama; nije se brinula nizašto
osim za svoje dijete i zvonjavu zvona.
Nekoliko puta promatrao sam majku kako se penje na stropne grede zvonika kako bi
mogla uspuzati uz potpornje srednjeg zvona, a zatim se pustiti da visi nogama omotanim oko
njegove sredine, grleći krunište zvona jednom rukom dok je drugom udarala batićem po
vlažnom zvonu. Jednoga dana naslagala je cijeli toranj klada ispod najvećeg zvona i stala
unutar njega, tako da su joj unakrsni valovi zvuka zagolicali svaku žilicu. Ukrala je uzdu od
spletene konjske dlake i svezala jedan kraj za potporanj, a drugi za svoj struk. Ljuljala se
među zvonima, zatvorivši oči, i vjerujem da je maštala kako je ona jedno od njih.
Drugi put je prekrila zvona slojem blata i udarala ih. Držala je upaljenu baklju uz
njihove rubove i udarala ih. Udarala ih je rukom. Svojom lubanjom. Bedrenom kosti krave.
Kristalom koji je pronašla u svojoj pećini. Biblijom koju je uzela s propovjedaonice Karla
Victora (a zatim je bacila u blato kad joj prigušeni zvuk zvona nije odgovarao). Ponekad je
sjedila bezbrižno u kutu i zvonila, ritmično povlačeći uže jednom rukom. Ali uvijek se na
kraju vraćala svom plesu: skakala je i zamahivala batićima i zatvarala oči dok su valovi
prolazili kroz nju.
Dok je moja majka zvonila svojim zvonima, usklađivala je žilice svoga tijela kao što
violinist usklađuje strune. Ondje u vratu zvoni plašljivo djelomičnim zvukom srednjeg zvona.
Ondje u bedrima, drugim. U dnu stopala čuo sam zvon udaranja najmanjeg zvona. Svaki zvon
koji je odzvanjao u njezinu mesu bio je sam po sebi najplahovitija jeka neizmjernog koncerta.
Ne mogu se sjetiti majčina lica, ali se sjećam ovog pejzaža njezinih zvukova. A iako nemam
ništa pomoću čega bih mogao dozvati njezinu sliku u sjećanje, kad zatvorim oči i čujem
njezino tijelo kako zvoni s tim zvonima, to je isto kao da u rukama držim njezin portret.
Bili bi ukrali normalno dijete i pod krinkom milosrđa odredili mu da radi. Ali meni su
dopustili da ostanem s majkom jer su mislili da sam i gluh i lud kao ona. Ponekad sam
promatrao seosku djecu kako se igraju i želio im se pridružiti, ali su me gađala kamenjem kad
god bih se previše približio. Živjeli smo osam godina u zvoniku i kolibi, nikada ne radeći
(osim zvonjenja zvona, što je za oboje bila nagrada, a ne zadatak), nikada čak i ne kuhajući,
iako smo uskoro odbacili mršave milosrdne obroke seljana.
Kao poznavatelju zvukova, nije mi bio nikakav problem uvući se u neku kuću u selu,
slušati dok ne bih bio siguran da je smočnica prazna, posegnuti za slasnom kobasicom,
kliznuti pokraj vrata (iza kojih su muž i njegova žena bili zadubljeni u razgovor o susjedovim
kravama), ukrasti svježe pečen kruh koji se hladio pokraj ognjišta, i nestati a da ne napravim
nikakav zvuk. Iako sam i dalje bio sićušan, razvila mi se sklonost za janjeće šunke,

17
poluskuhanu slaninu, jaja koja sam ispijao iz ljuske. Prije svoga osmog rođendana već sam
krao jaja ispod kokoši, lonce s polako kuhanim mesom s ognjišta, te cijele kolutove sira iz
podruma. Ponekad sam slušao kako druge majke pričaju svojoj djeci priče pokraj ognjišta ili
gledao zaigrana sina kako se penje ocu u naručje. Jedanput sam se uvečer uvukao u neku kuću
i naišao na majku koja je umirivala sina koji nije mogao zaspati jer su mu prijatelji rekli da
duh Ise Frobena opsjeda grad. Otac je iscrpljen sjedio za stolom. - On je ukrao šunku - rekao
je dječak majci. - I Eggersesovima sir, i kotlić od...
- Ššššš - šaptala je majka - nema duhova. - A zatim je nježno zapjevala u njegovo uho.
Stajao sam hipnotiziran njezinim pjevanjem i toplinom ognjišta, zaboravljajući na trenutak da
bi me ti ljudi mogli vidjeti. Hodala je amo-tamo i pridržavala djetetovu otežalu glavu pri
vratu. Zatim je iznenada spazila moje sjajne oči. - Aagg! - zameketala je kao da je spazila
štakora. Hrabri otac skočio je sa svoje klupe. Jedna je cipela prohujala pokraj moje glave;
druga me udarila u leđa dok sam jurio kroz vrata. Spotaknuo sam se i pao u blato. Dok je
seljak jurio za mnom zamahujući uzdom kao korbačem, odjurio sam u mrak. Nekoliko minuta
plakao sam iza staje, ali me glad uskoro svega obuzela. Ušuljao sam se u staju i na koljenima
štrcao kozje mlijeko u usta. Ukrao sam zemljani vrč, napunio ga mlijekom i odnio majci.
Uvijek smo se gostili u zvoniku, te bacali kosti i lonce i otpatke u duboki klanac ispod
crkve, gdje su se skupljali kao ostaci krvave bitke. Jeli smo rukama i kidali meso zubima,
brišući dlanove o dronjke koje smo nosili. Uživali smo u raskošnoj slobodi nesretnika.
Ali sve je to završilo onoga dana kad je velečasni Karl Victor shvatio da nisam bio tako
bespomoćan kakvim sam se činio.
Bilo je kasno proljeće i večernje sunce se upravo probilo nakon više dana kiše. Naduti
trbusi krava šljapkali su po blatnjavim poljima. Voda je izdubila jarke u mekoj zemlji, a
potom se cijedila u tlo poput pijeska što curi kroz blago raširene prste. Gorski potoci tutnjali
su gudurama. Iz daljine čuo sam tiho hučanje rijeke Reuss dok protječe kroz dolinu.
Zatim sam čuo čudan zvuk. Bio je poput groma, ali blaži, i znam da nikada prije nisam
čuo taj zvuk. U isto vrijeme čuo sam i vrisak. Pogledao sam prema majci koja je zamahivala
batićima. Zanemario sam zvona, vodu koja teče, krave, majku i nekoliko trenutaka nisam čuo
ništa.
Zatim opet - vrisak.
Zvuk je bio ljudski, ali nije to bila vrsta zvuka kakvu sam poznavao iz grada - mješavina
gladi, ljutnje, veselja i želje. Bio je to zvuk boli.
Zatvorio sam oči i zadržao to u sjećanju. Četiri ili pet puta se podizao, podrhtavao na
najvišem tonu, a zatim se gasio, kako je osoba koja je vrištala ostajala bez daha. Užasnuo me,
ali sam se ipak počeo spuštati niz ljestve sa zvonika, sleđujući se od svakoga novog vriska, a
zatim žureći kad se završavao, proganjajući jeku. Istrčao sam kroz bočna vrata crkve, popeo
se preko ograde i skliznuo niz blatna polja u šumu niže crkve.
Nije bilo ničega ponad Nebelmatta osim pašnjaka, stijena i snijega. Niže sela planine
prelaze u šume i gudure i tek se ponegdje pojavi čistina, sve dok se borova šuma ne susretne s
dolinom. Trčao sam stazom u tu strmu šumu onoliko brzo koliko sam mogao, skačući s većih
stijena i puštajući da me kosina tjera naprijed. Na čistini koju je prošloga ljeta opustošio požar

18
staza je iznenada nestala.
Još uvijek vidim sliku njezina lica. Mišići i tetive napeli su joj se na obrazima, na vratu,
rukama i šakama kojima je grabila zemlju pred sobom. Koža joj je bila rumena od boje krvi.
Zemlja ju je pokušavala progutati. Njezine ralje čvrsto su joj zgrabile utrobu i mlazovi
krvi tekli su uz šavove njezine haljine. Svuda oko nje ležalo je odlomljeno kamenje i zemlja.
Košara divljeg češnjaka bila je razasuta po tlu ispred nje, poput ružinih latica na vjenčanju.
U grlu joj se nakupila tekućina izmiješana od žuči i krvi. Čuo sam brujanje napetih
mišića, divlje lupanje njezina srca. Okrenula se prema meni prazna pogleda, a ja sam joj želio
zaustaviti bol. Htio sam je držati kako je majka držala mene. Napravio sam još jedan korak, i
tako se odlomio komad stijene velik kao moj trup. Skočio sam natrag na čvrsto tlo. Ovaj je
monstrum htio i mene.
Zatim sam potrčao. U to vrijeme već je bilo kasno. Zvona su utihnula i na poljima nije
bilo nikoga. Još sam osjećao njezin dah i nježnu promjenu u kucanju srca punu nade kad me
je vidjela, i tako sam potrčao još brže, pokraj prvih tihih kuća, pokraj djece koja su se igrala
na stjenovitoj stazi, pokraj kuće Karla Victora, čija su visoka hrastova vrata bila zatvorena.
Nekoliko koraka dalje, dvanaestorica muškaraca sjedila su za drvenim stolom od grubo
izrezanih dasaka. Muškarci su bili rumeni od alkohola, a njihova snažna leđa bila su poput
zida visoko ponad moje glave.
- Ivo kaže da ima oči poput dragulja - rekao je jedan muškarac.
- Molim vas - prošaptao sam. Zid od leđa nije se pomaknuo.
- Čak i ako su dijamanti, još uvijek je mora pripitomiti - rekao je drugi. Ostali su se
nasmijali. - Žene iz grada su mekane.
- Dođite - rekao sam glasnije. - Ona umire.
- Nema ničega lošeg u mekanom. - Sad je govorio čovjek ponad mene, i kad sam stavio
ruku na njegova leđa, osjetio sam tutnjavu njegova smijeha.
Ponovo sam je čuo kako vrišti, ovoga puta u svojoj glavi, iz one knjižnice zvukova koju
nisam mogao odbaciti. Čuo sam kljucanje u njezinu grlu, čuo je kako grebe po zemlji ispred
sebe. Je li već bila zakopana? Zgrabio sam ga za košulju. Jedna je ruka udarila moju.
- Molim vas! - povikao sam.
Duž leđa bio je visok poput stijene.
Vrisnuo sam.
Bio je to zvuk za koji ni sam nisam znao da dolazi. Bilo je to kao da se iznenada otvaraju
vrata na mjestu gdje je prije bio samo zid. Bilo je to kao da je mnogo duša izletjelo iz mojih
usta - ona moje majke, ona zakopane žene i ona velečasnog Karla Victora.
Vrisak je trajao tek toliko koliko kamenu treba da padne sa zvonika i pljusne u blatno
polje. Ali u tom trenutku zid od leđa se okrenuo. Otriježnjena lica, zapanjene oči zurile su u
mene. Djeca koja su se igrala ukipila su se na mjestu. Žene s malom djecom u rukama
pognule su se na pragovima svojih kuća.
Velečasni Karl Victor stajao je na otvorenim vratima svoje kuće.
- Žena umire - rekao sam licima. - Morate doći.
Na moju zapovijed muškarci su ustali, rušeći klupe.

19
 Potrčao sam duž staze kroza šumu, a za mnom je slijedila vojska nogu.
- Odron zemlje! - čuo sam kako je povikao jedan od njih i onda su me prestigli.
Gazili su rasutu zemlju, posrtali, puštali da se otkotrljaju kamene gromade, nastojali se
probiti kroz odron kao da plivaju prema utopljenici u brzacima rijeke. Uskoro su brisali krv i
prljavštinu i suze iz očiju dok su je izvlačili iz odrona, tako nježno kao što babica postupa s
novorođenčetom. Polegli su je na stazu niže od mjesta gdje sam se skrivao iza drveta.
- Je li mrtva?
- Topla je.
- To ništa ne znači.
Krv i prljavština umrljali su joj haljinu. Lice joj je bilo mlohavo i bijelo, sa smeđim
prugama gdje su joj muškarčevi prsti bili pridržavali vrat i glavu.
Postariji muškarac došepao je niz stazu.
- Ne dajte mu da priđe. Nijedan otac to ne bi trebao vidjeti.
Dvojica muškaraca pokušala su ga zaustaviti, ali se progurao pokraj njih. Bacio se na
nju, čvrsto je držeći za lice objema rukama.
- Molim te, Bože!
Muškarci su bili blijedi i čuo sam kako se žaljenje nagomilalo, kako je umirivalo njihove
korake, njihovo ubrzano disanje i srca koja su lupala.
Koraknuo sam iza drveta i stao pokraj čovjeka koji je stiskao svoju kćerku i plakao.
Šapnuo sam mu u uho: - Živa je.
Pogledao me. Teško je progutao. - Kako ti znaš?
- Slušajte. - Pokazao sam njezine usnice. Dah joj je bio lagan, ali postojan val.
Trenutak me gledao, a zatim me je u stranu gurnula skupina žena. Popeo sam se natrag
do drveta i još jedanput se sakrio.
Dok su je bockali i pljeskali po licu i štipali, kad su joj se oči drhtavo otvorile i kad se
slabašno nasmiješila ocu, njihovi su zvukovi postali glasniji. Smijali su se jer su im oči bile
pune suza. Žene su izdavale naredbe. Iza drveta bio sam nevidljiv za sve, osim za jednoga.
Velečasni Karl Victor stajao je tri koraka dalje uz stazu. Nije se činilo da primjećuje
ozlijeđenu ženu. Zanemario je njihove molbe da se pomoli. Zurio je u mene kao da me je
spreman spaliti svojim piljenjem. Zarežao je svaki put kad bi izdahnuo.
- Ti čuješ - prošaptao je ispod glasa.
Uzmaknuo sam bježeći uzbrdo.
- Ti govoriš.

20
 IV.

U zvoniku je majka vidjela užas u mojim očima, ali kad me pokušala umiriti u naručju,
odgurnuo sam je. Zatresao sam glavom. Uzeo sam je za ruku i pokušao je povući niz ljestve.
Pokazao sam joj prema udaljenoj planini - negdje ondje bit će neko mjesto na kojem se
možemo sakriti.
U tuzi njezinih očiju vidio sam da razumije nešto od onoga što sam time mislio, moju
želju da pobjegnem od njega i od toga sela. Ali odmahnula je glavom.
Ne mogu otići, činilo se da kaže.
I tako smo te noći spavali u zvoniku, sklupčani ispod deka dok je nadolazeća noć
donosila tople udare vjetra iz doline. Moja je majka stiskala svoje batiće uz grudi. Nisam
mogao spavati - samo moje uši mogle su nas zaštititi u noći. Osluškivao sam približavaju li se
koraci, stavlja li tkogod ruku na ljestve ispod nas. Ali nakon ponoći podigao se jak vjetar i
munje su osvijetlile dolinu. Počela je padati kiša. Namočila nas je kroz otvorene zidove.
Majka me držala, a kad je bljesnula munja, spazio sam užas u njezinim očima. Barem dva
puta tijekom ljeta crkvu bi pogodio grom i znao sam da razmišlja o tome kako bismo trebali
biti sklupčani u našoj kolibi. Dok se oluja pomicala ponad nas, zvona su pjevala tiho
upozorenje. Majka je pogledala gore jer ih je čula u svojoj utrobi. Bježi, govorila su.
Uzela me u naručje i pojurila niz ljestve. Sijevnulo je i udario je grom, a jeka je tutnjala
u dolini. Osluškivao sam ne bih li čuo zvukove stopala kako teško koračaju po blatu, ali sam
kroz pljusak čuo pljuskanje tisuća čizama, mljackanje tisuća usnica. Kroz tutanj grmljavine
čuo sam milijun kletvi Karla Victora. Prenijela me preko polja do naše kolibe i stavila zasun
na vrata. U povremenim bljeskovima koji su se vidjeli kroz pukotine, vidio sam da u ruci drži
batić.
Karl Victor stigao je na vrhuncu oluje, udarajući na naša vrata. Majka me gurnula u kut,
a iako sam je pokušao povući k sebi, izmaknula se i stala između slabašnih vrata i mene.
Trebala su mu samo tri udarca. Drvo je puklo i bijela ruka borila se da dohvati zasun kroz
otvor.
- Prokleti bili! - povikao je svećenik. Šepao je jer je ozlijedio nožne prste udarajući u
vrata. Njegove čizme i svećenička halja sjali su od blata obasjani munjama.
Majka je skočila prema njemu. Ali kod sljedećeg bljeska munje vidio ju je kako dolazi -
a bez svojih zvona nije se mogla boriti protiv njega. Zamahnula je batićem u jednoj ruci dok
ga je drugom grebala po licu. Pritisnuo sam ruke na uši kad ju je jednim udarcem nadlanicom
srušio na blatnjavi pod. Puzao sam i plakao svaki put kad ju je udario čizmom. Zatim je
munja pogodila crkvu uz silan tresak i zvona su počela zvoniti. Karl Victor je poklopio uši od
boli, ali je zvonjava još više potaknula njegovu jarost. Udarao ju je i udarao sve dok se nije
prestala trzati od boli, i tek je tada prestao. Nije se micala.
Kako je oluja prolazila, kiša je padala sve sporije. Zvona su još uvijek slabašno brujala.

21
Majka je disala teškim uzdasima. Karl Victor je stajao mimo, slušao i čekao sljedeći bljesak
munje kako bi me mogao vidjeti. Sklupčao sam se u kutu, pokušavajući se stopiti s drvetom,
ali je jedan jecaj provalio iz moga grla i prosuo se u mrak. Karl Victor je koraknuo prema
meni i udarao po zidu dok me nije pronašao - zatim je stao udarati snažnije i brže, toliko
snažno po mojem trbuhu da sam mislio kako nikada više neću moći disati. Zgrabio me za vrat
i podigao me blizu sebe.
- Ti prevarantsko derište - rekao je. Smrdio je po luku. - Pobrinut ću se da nikada više ne
izgovoriš ni riječ.
Otac Karl Victor Vonderach izvukao me iz kolibe. Vrištao sam i pokušavao dohvatiti
majku koja se nije micala na podu, ali je stenjala pri svakom izdisaju. U bljesku udaljene
munje vidio sam njezino okrvavljeno lice. Karl Victor vukao me za košulju dok se nije
poderala, a zatim je skinuo remen i omotao ga oko moga vrata poput uzice. - Pokušaj bježati -
prosiktao mi je u uho kao da ga želi odgristi. - Hajde samo, pokušaj. - Kako se podizala siva
zora, spustili smo se u šumu. Otrgnuo je granu bora i šibao me njome kad bih se udaljio
previše u stranu, kad bih hodao prebrzo ili presporo, ili kad bi njegov bijes jednostavno
prevladao. Suze su mi zamagljivale pogled. Posrtao sam i padao i gušio se na svojoj uzici.
Vodio me prema Urijskoj cesti, koja je bila izrovana otiscima kopita, a moje su gole
noge upadale u blato malne do koljena. Karl Victor je opsovao. Pogledao je gore-dolje po
cesti, ali u rano jutro nije vidio ni konja ni kola da bi mogao pitati za prijevoz. Snažno je
potegao ostatke moje košulje, ali to ju je samo do kraja strgnulo s mene. Uhvatio me za tanku
ruku i povukao tako jako da sam mislio kako će pući, ali me blato nije htjelo pustiti. Tada se
iznenada začuo prasak i zvuk usisavanja i skotrljali smo se, ja ispred njega. Licem sam
zagnjurio u hladno blato, ali me odmah podignuo pomoću remena oko mog vrata. Vukao me
je niz cestu poput vreće zobi, s rukama ispod pazuha. Kad bi se okliznuo, povukao bi me pod
sebe, i za trenutak bi svijet postajao crn od blata. Kad bi me podigao, halapljivo sam grabio
zrak i čvrsto povlačio omču.
Borili smo se tako, činilo se, satima prije nego što smo stigli do čvrstog tla na drvenom
mostu preko rijeke Reuss, i tu me bacio na blatom zamrljane daske. Ležao sam teško dišući,
naslonjen na ogradu mosta, a on je hripao i kašljao i pljuvao grude blata u moje lice. Nabujala
rijeka Reuss tekla je ispod mosta sa svim bijesom proljetnih kiša i otopljena snijega, a ja sam
pokušavao pobjeći u njezine zvukove: istraživao sam struju po struju, čuo tutnjavu uzburkane
vode, čuo kamenje koje bujica kotrlja nizvodno. Ali uši su me natjerale da se vratim. Karl
Victor je trljao ruke kao da zateže uže koje će puknuti. Nogama je udarao o tlo. Zubima je
grizao usnice. Režao je.
Pogledao sam kroz blato i suze. Opazio sam njegovo lice koje je bilo prekriveno
ožiljcima od majčinih noktiju. Krv mu je tekla iz ugrizene usnice. Svećenička odjeća bila je
toliko namočena da mu se prilijepila za noge. Dograbio je svoju kosu rukama kao da će je
iščupati i još jedanput je zarežao u vjetar.
Često sam želio da sam barem tog trenutka mogao čuti što se zbivalo u glavi Karla
Victora. Što je točno planirao? Dovoljno sam velikodušan da povjerujem kako je nešto imao
na umu: možda da me odvede u Luzern i ostavi u sirotištu; da me proda nekom poljodjelcu u

22
kantonu Schwyz. Ali ovo blato - taj glib do koljena koji je podrigivao i usisavao i pljuskao -
učinio je most otokom. Odvesti me natrag u Nebelmatt bilo je nemoguće jer bih ondje proširio
njegove sramotne tajne. Ako me nastavi vući još samo stotinu koraka, mogao bi nas ubiti
obojicu.
Njegovo režanje pretvorilo se u urlik i počeo je ritati ogradu mosta baš kao što je udarao
moju majku, iznova i iznova, ali bila je čvrsta i nije se htjela slomiti pod njegovom čizmom.
Pogledao me crvenim očima, a kad je progovorio, pljuvao mi je krv u lice.
- Pretpostavljalo se da si gluh!
U tom trenutku bio bih obećao da nikada više neću progovoriti. Bio bih ponudio da ću
odgristi vlastiti jezik, samo kad bi mi dopustio da se vratim majci. Nikada više ne bih napustio
zvonik, čak ni kad bi prijetile munje.
Sagnuo se nada mnom, a lice mu je bilo tako blizu da je njegovo sisanje i mljackanje
usnicama bilo jednako glasno kao i rijeka. Podigao me vukući remen i pritisnuo uz ogradu
svojim kukom. Zatim mi je stisnuo glavu objema rukama.
- Ako te Bog ne želi učiniti gluhim, onda ću morati ja.
Dva prsta zabola su se u moje uši poput šiljaka. Urlao sam i bacao se, ali oni su pritiskali
sve jače, probijajući tunel tako daleko da se činilo kako će se sastati u mojoj glavi. Napokon
sam upoznao bol koju su drugi osjećali kad je moja majka zvonila zvonima. Njegovo lice bilo
je sve što sam vidio. Njegovo iscereno lice promijenilo je boju od bijele do crvene. Pritisnuo
je još jače prstima, a ja sam zavrištao.
Moje malene ruke vukle su njegove, ali ih nisam mogao pomaknuti.
- Oče! - povikao sam.
Ispustio me kao da sam gorući ugljen.
Ležao sam na zemlji i držao se za glavu, čekajući sljedeći napad, ali nije došao. Stajao je
ukočeno ponad mene, širom otvorenih očiju i zaprepašten.
Nisam to mislio kao optužbu. U Nebelmattu su ga svi zvali »Oče«. Nisam mislio ništa
više od toga.
- Ja nisam tvoj otac - prošaptao je. No ja nisam čuo njegove riječi. Čuo sam
podrhtavanje u njegovu glasu, težak stisak na njegovim plućima, drhtanje ruku i čeljusti. I čuo
sam kako je ta jedna riječ, koja ga je pekla poput vatre, bila istinita.
Otac? Tu sam riječ poznavao: očevi su skrbili za svoje sinove kad su bili ozlijeđeni i
šibali su ih kad su bili zločesti. Dopuštali su im da hodaju pokraj njih dok su vodili krave na
ispašu. Dobro sam je poznavao, ali nikada nisam mislio da bi to bila riječ za mene.
- Ja nisam tvoj otac - ponovo je rekao.
Moj me otac podigao. Podigao me ponad sebe kao da me nudi nebesima. - Šutjet ćeš -
rekao je.
A zatim me rokćući bacio s mosta u nabujalu rijeku Reuss.

23
 V.

Je li gledao kako me brzaci gutaju? Ili se okrenuo kako bi zaštitio oči od svoga grijeha?
Sve što znam bilo je da se nije usudio uvjeriti se je li mu sin doista mrtav. Nije slijedio rijeku
dovoljno dugo da me vidi potpuno oprana i oslobođena dronjaka i remena oko vrata, dok sam
mlatio rukama i hvatao zrak, dok me jedna struja povlačila dolje, a druga izbacivala na
površinu. Nije gledao ni kad me snaga napustila, kad je bjelinu valova zamijenilo crnilo, i kad
sam se počeo utapati. Nije gledao kako moje tijelo tone dok mi se pluća pune vodom. Nije se
pokajao i pokušao me spasiti.

Ali njegove oči nisu bile jedine toga jutra na Urijskoj cesti. Kad sam se probudio, čuo
sam glasove prije nego što sam otvorio oči.
- Ne, makni se. Ja ga više ne bih dirao.
Prvi je glas bio nježan i čvrst, kao da progovara kroz zategnute usnice, ali drugi je bio
dubok i topao: - Ne treba se brinuti. Svježe je okupan.
- Tako mršavo stvorenje - rekao je prvi glas. - Same kosti. Mora biti da je bolestan.
Slušaj ga kako kašlje.
- Popio je pola rijeke. A kost i koža, to je ovdje normalno - nema hrane u planinama.
Samo trava i zemlja.
Oštro kamenje zabijalo mi se u gola leđa. Sunce je bilo toplo, ali je vlažna obala bila
ledena. Ponovo sam zakašljao, izbacio iz sebe vodu i još ponešto, a zatim otvorio oči i
ugledao dvojicu muškaraca koji su se bili nadvili nada mnom. Pogledao sam jednoga, pa
drugoga, a zatim ih još jedanput promotrio, i moja prva misao bila je da Bog nikada nije
stvorio dva muškarca toliko različitima.
Jedan je bio zgodan div, s aureolom od svijetle kose, gustom sivom bradom i osmijehom
prikovanim za lice. Drugi je bio manji i blijed. Grizao je usnicu. Stiskao je svoje salaste ruke.
Obojica su nosila crne tunike, povezane kožnim remenima. Divova tunika bila je nakvašena
jer me on spasio iz rijeke, a zatim snažno udarao po prsima dok me nije oživio.
- To je Mojsije koji pliva u Nilu - rekao je div, a njegov je osmijeh bio topao poput
sunca. Pružio mi je svoju ogromnu ruku. - Dođi i budi naš kralj.
Sakrio sam se od ruke, bojeći se bilo čijeg dodira osim majčinog. U svakom slučaju,
manji je čovjek brzo odgurnuo ruku većega. - Rekao sam ti da ga ne bi trebao dirati -
promrmljao je.
- On je samo dječak - rekao je div te se sagnuo i uhvatio me objema rukama oko rebara,
pritišćući palcima moje srce. Ruke su mu bile tople i mekane, a ipak se svaki mišić u mom
tijelu zategnuo. Držao me je kao pastir koji proučava mlado. Bio sam potpuno gol, a rijeka me
cijeloga oprala. - Kako se zoveš?

24
 Nisam odgovorio. U stvari, nisam ni mogao odgovoriti - seljani su me oduvijek zvali
»onaj Frobenov dječak« ili »slaboumno dijete«. Ostao sam ukočen i nadao se da će me
spustiti da mogu pobjeći i pronaći majku. Slegnuo je ramenima. - Pa, Mojsije je sasvim dobro
ime za dječake koji plivaju u rijekama. Moje je ime Nicolai. Ovaj vuk je Remus. Mi smo
redovnici.
Pogledao sam jednog čovjeka, pa drugog, pokušavajući shvatiti značenje pojma.
Redovnici? Nisam našao nikakve sličnosti između njih dvojice, osim tunika.
- U redu - rekao je Remus nestrpljivo, a lice mu se izdužilo kao da osjeća škodljiv miris.
- Živ je. Sad ga pošalji njegovim putem.
- Ne! - povikao je div. - Jesi li tako bezdušan? - Zaljuljao me naniže i sada sam sjedio u
pregibu njegova lakta; prislonio mi je lice uz vlažnu vunu tunike sve dok me nije počelo
svrbjeti od uha do kuka. Srce mu je odzvanjalo u mom uhu.
- Obavio si svoju dužnost. Spasio si mu život - rekao je Remus.
Nicolaievo tijelo trgnulo se od zaprepaštenja. - Remuse, netko ga je bacio u tu rijeku!
- Ne znaš to. Mogao je i pasti.
- Jesi li pao u rijeku? - upitao me div. Nisam odgovorio - u stvari, nisam ga uopće čuo,
jer sam bio hipnotiziran lupanjem njegova srca, toliko sporijim i dubljim od majčinog. Srce
bika.
- Hajde - nagovarao me Nicolai. - Meni možeš reći. Tko te bacio u rijeku?
Zatvorio sam oči. Moje srce je usporavalo i usklađivalo se s odmjerenim ritmom
divovog srca. Mišići su mi se opustili i, iako to nisam želio, smekšao sam se u njegovim
rukama.
- Nije važno - rekao je Remus. - Ionako bi nam vjerojatno lagao. Radije pripazi na svoj
novčanik.
- Remuse!
- Moraš ga ostaviti ovdje. - Remus je pokazao na travnatu obalu.
- Ovdje? Golog u travi? Kako to možeš reći? Što bi bilo da su me oni redovnici koji su
me pronašli na svom pragu ostavili ondje? Gdje bih sada bio?
- Ja bih čitao u svojoj ćeliji. U miru.
- Točno. A umjesto toga upoznaješ svijet.
- Ne želim vidjeti svijet. To sam ti i prije govorio. Želim ići kući. Kasnimo već dva
mjeseca.
- Još jedan dan neće ništa promijeniti.
- Spusti ga.
Nicolai je okrenuo Remusu leđa. Ponio me nekoliko koraka po obali. Otvorio sam oči i
pogledao mu lice. Zagledao se u mene s najprijateljskijim pogledom što sam ga ikada vidio.
Dah mu je bio poput topla strujanja zraka što leprša uz neku liticu. - Remus je u pravu -
prošaptao mi je. - Uvijek je u pravu i zato ga nitko ne voli. Ali neću te tek tako ostaviti ovdje.
Pokaži mi prema svom domu i pomoći ću ti da pronađeš oca.
Trgnuo sam se tako naglo da me Nicolai malne ispustio. Gledao sam oko sebe u panici,
zabrinut da ću možda vidjeti Karla Victora kako čuči u travi.

25
 - Moj Bože - rekao je Nicolai. - To je to! Zar ne? Bio je to tvoj otac! Remuse - Nicolai je
povikao, trčeći natrag do namrgođenoga manjeg redovnika. - Otac ga je bacio u rijeku!
- Ne znaš to.
- Pokušao je ubiti vlastita sina. To znači da je dječak siroče. Baš kao i ja.
Remus je prekrio lice rukama. - Nicolai, više nisi siroče - nisi već četrdeset godina. Ti si
redovnik. A redovnici ne mogu uzeti djecu.
Nicolai se malo zamislio. Brada mu se nakostriješila kad se nasmijao. - Može postati
novak.
- Staudach ga neće primiti.
- Ja ću razgovarati s njim. - Nicolai je samouvjereno kimnuo. - Morat će shvatiti kakav
je ulog. Otac ga je pokušao ubiti.
- Nicolai - rekao je Remus smireno, kao da objašnjava jednostavnu formulu - ne možeš
uzeti to dijete.
- Remuse, plutao je niz rijeku. Tonuo je. Bio bi se utopio.
- I spasio si ga. Ali povesti ga s nama je odgovornost koju ne možeš preuzeti.
Nicolai me premjestio tako da sam u njegovim rukama bio kao u kolijevci, ponovo sam
pogledao njegovu aureolu od kovrčave kose i nebo ponad nje. Pomazio mi je obraz prstom
koji je bio debeo kao uže za zvono. - Želiš li poći s nama? - upitao je.
Kako sam mogao znati što mi nudi? Koliko sam ja znao, svijet je nestajao u onim
udaljenim vrhuncima, a svako selo imalo je Karla Victora. Da mi je netko rekao kako u
širokom svijetu ima tisuću ljudi, bio bih pomislio: Moj Bože! Tako puno! Ali vidio sam na
tom licu ponad sebe izraz nade. Reci da, govorile su njegove oči. Reci mi da me trebaš. Neću
te iznevjeriti.
Htio sam ići kući i svojoj majci.
- Nicolai, slušaj me, dao si svečani zavjet...
- Mogu dati i drugi.
- To ne ide samo tako. Takvi zavjeti su vječ...
- Zaklinjem se...
- Nicolai, nemoj. Možeš ga povesti dok ne nađemo sigurno mjesto gdje ćemo ga ostaviti,
ali nemoj...
Nicolai me pogledao u oči. Takva dobrota. Ali gdje je bila moja majka? Je li još ležala
na podu naše kolibe?
- Zaklinjem se - rekao je - da ću te štititi bez obzira na to što se dogodilo.
Remus je uzdahnuo. Počeo je još nešto govoriti, ali ga Nicolai nije mogao čuti jer su
iznenada, kao da je moja majka osjetila moju čežnju, počela zvoniti zvona u Nebelmattu. I
Nicolai i Remus su se skutrili kad ih je zvonjava protresla do srži. Remus je povinuo ramena i
gurnuo prljavi prst u svako uho. Nicolai je pokrio jednu stranu moje glave velikim dlanom i
pritisnuo mi drugo uho prema svojim prsima, ali sam se počeo otimati, pa me spustio. Spustio
sam se do rijeke Reuss i pogledao u planine. Moja majka je bila živa!
Zanemario sam dobra čovjeka koji me je spasio iz rijeke. Remus ga je pokušao odvući,
ali je Nicolai samo stajao pokrivenih ušiju i gledao me - malog dječaka kojem očito nije

26
smetao taj zvuk što je tresao zemlju ispod njihovih nogu.
Mojoj majci je bilo dovoljno dobro da se uspjela podići s blatnjava poda i popeti do
svojih zvona! Igrala se njima tako žestoko kao da se batićima igra sa samim planinama.
Prošlo je četvrt sata, a zatim se ponovilo. Remus je napunio uši komadićima vune i
izvadio knjigu. Nicolai me samo gledao - prstima je zatvorio uši - kao da sam bio kakva divlja
životinja koju nikada prije nije bio vidio. Moja je majka zvonila mnogo dulje nego što je
smjela. Prošlo je mnogo godina otkad je pretučena za takav ispad. Znao sam da sada
stanovnici Nebelmatta čuče iza svojih vrata sa šibama u rukama, spremni popeti se do crkve
čim bude sigurno.
A ona se i dalje igrala zvonima. Udarala ih je ljuće nego što sam ikada čuo. Gotovo da
nije bilo stanki između udaraca. Zatim sam začuo iznenadnu promjenu: napukao je dio po
kojem se udara na najmanjem zvonu. Pa ipak nije prestala.
Čuo sam da doziva njega. Dok se moj otac mučio uzbrdo po stjenovitoj stazi, natopljen
blatom i znojem i sramotom, mogao je čuti zvonjavu kao presudu koja odzvanja po cijelom
svijetu. I mrzio bi je za svaki zvon, baš kao što ju je mrzio jer je izazvala u njemu iskušenje,
jer je razotkrila njegov grijeh djetetom, i jer ga je učinila ubojicom. Sa svakim zvonom morao
se zaklinjati da će je ušutkati.
Rugala mu se dok se uspinjao blatnjavom stazom, s obećanjem da će oglašavati njegovu
krivnju sve dok je ne zaustavi. Siguran sam da ga je gledala kako dolazi, ali nije usporila niti
ublažila zvonjavu. Niz lice su mi se slijevale suze i vrištao sam za svojom majkom. - Ovdje
sam! - vikao sam. - Živ sam! - Ali čak me ni Nicolai nije mogao čuti. Udarala je po tim
zvonima još glasnije, prkoseći mom ocu i pozivajući ga da se popne u toranj i natjera je da
prestane. U toj buri zemlja je tutnjala, rijeka je razbijala svoje valove oko naših nogu, a ja sam
sklopio oči i zamislio u središtu svega toga svoju majku kako tuče po zvonima i poziva oca na
sud.

Dvadeset godina poslije, kad sam se prvi put vratio u dolinu, legenda o svećeniku koji je
spasio uši stanovnika Nebelmatta još uvijek se pripovijedala u svakoj gostionici. Smatrali su
me strancem i pripovijedali su mi o plemenitom svećeniku i zloj vještici koja je opsjedala
grad iz svoga zvonika, koja je zvonila zvonima danju i noću sve dok seljani nisu počeli gubiti
zdrav razum. Rekli su mi kako se sveti svećenik popeo stazom do crkve i nestao unutra - Bog
mu je dao nadzemaljsku snagu. Iz sela su vidjeli lik koji je uskočio kroz zaklopna vrata u
zvonik. Plesala je oko njega, udarajući svoja zvona dok mu bubnjići nisu popucali od buke i
uši postale beskorisne. A potom je, u svom tihom svijetu, navalio na nju, okretnog demona,
dok je jurila među zvonima. Zgrabio ju je za halju, malne pao, teturao na samom rubu
zvonika, držeći u šaci tek komadić tkanine. Vrisnuo je i zatražio njezinu pomoć. Skočila je na
njega kao da će ga zagrliti. Zatim su sve oči u selu vidjele kako su pali.
Nikada nisu poslali po novog svećenika. Od zvona su izlili nove motike.

Ali toga dana, stojeći pokraj rijeke, dok sam vrišteći dovikivao majci da sam živ, ono što

27
sam zamislio izgledalo je posve drukčije. Udarala je svoja zvona tako snažno da sam bio
siguran da je ondje, u središtu te buke, svijet počeo gubiti svoju čvrstinu, da su valovi zvuka
razderali svaku žilicu mojih roditelja. Ja sam sam ponad sve zvonjave čuo kako se jeka vriska
moga oca odbija od planina. Možda su u tom trenutku popucali njegovi bubnjići. Ali to dijete
je bilo sigurno da mu otac vrišti zato što su mu tijelo raskomadali valovi.
Zvona više nisu zvonila. Je li otišla? Nekako sam znao da jest. Jeka oko mene brujala je
još nekoliko minuta. Baš kao što je svaka kap oceana nekada bila kap kiše, čuo sam tada da je
svaki zvuk na svijetu jedanput bio u zvonima moje majke: žuboreća rijeka, fijuk lastavica u
lovu na muhe, topli dah dobrog redovnika koji je stajao iza mene. Nije je više bilo i bila je
posvuda.
Nicolai se blago nakašljao. Podigao me dok sam se rušio u njegovim rukama. Sa svakim
krikom i jecajem držao me sve čvršće. Kad je Remus otvorio usta da prosvjeduje, Nicolai mu
je jednostavno pokazao divovski dlan. Ružni redovnik zatvorio je usta i zatresao glavom.
Nicolai me odnio do ceste, gdje su stajala tri najveća konja što sam ih ikada vidio. Remus se
pokunjeno dovukao za nama. Nicolai me je podigao na konja predvodnika i smjestio između
svojih ogromnih bedara.
- Drži se čvrsto - rekao je. Nisam mogao vidjeti ništa za što bih se uhvatio i kad je konj
napravio svoj prvi ljuljajući korak povikao sam od strave i pokušao skočiti do sigurnosti
zemlje. Nicolai me povukao natrag. Zatvorio sam oči iz kojih su se niz obraze slijevale suze i
pokušao zamisliti sliku majčina lica, ali je nisam mogao dulje zadržati u mislima. Umjesto
toga potražio sam utjehu u slušanju šupljih udaraca kojima je Nicolai nježno stiskao konjska
rebra, u mljackanju golemih kopita po blatu, zvižducima konjske grive. I gledao sam naprijed,
duž zamagljene ceste, i pitao se koliko daleko su dosezala majčina zvona.
Skrenuli smo s ceste u Gurtnellenu, i u tom gradu od tri stotine duša mislio sam da smo
stigli do središta svijeta. Muškarci su nosili odjeću koja je bila siva ili bijela umjesto smeđa.
Jedan od njih izvukao je sat i njegovo mi se tik-tik-tik činilo kao kucaji srca neke male džepne
zvijeri. Neka je gospođa, napuštajući kuću od kamena, otvorila suncobran - sukzbog toga sam
od strave zgrabio Nicolaievu debelu ruku.
Remus je progunđao Nicolaiu kako je goli dječak u krilu redovnika prizor koji bi mogao
izazvati nevolje, i tako je Nicolai kupio od krojača laneno donje rublje i vunene kratke hlače.
Lan je bio mekan kao perje, ali su hlačice bile neudobne kao i remen Karla Victora oko mog
vrata. Poslije smo otišli u gostionicu i jeli iz vrhom punih tanjura pirjano meso i pili vino.
Nakon osam ili deset čaša toga kiseliša, Nicolai je stajao jednom nogom na stolici. - Gospodo
- rekao je trgovcima i poljodjelcima u sobi - dajte da vas naučim onome što sam ja naučio u
Rimu. - Sklopio je svoje ogromne ruke, spustio bradu i tutnjavim basom zapjevao tako glupu
pjesmu na jeziku koji sam smatrao blebetanjem da sam se nasmijao prvi put u mnogo dana.
Drugi muškarci u sobi su klicali i pljeskali, ali je Remus pocrvenio i poveo nas, nakon druge
pjesme, dalje na put.

Spavali smo u prenoćištima uz cestu. Ja sam se zamatao u deke na podu, a Nicolai i

Remus su spavali u krevetima. Kad bih noću počeo šmrcati, Nicolai bi se uvijek probudio i

28
sklupčao pokraj mene na podu, čije su daske škripale pod njegovom težinom. - Mali Mojsije -
šaptao bi mi u uho - ovo je ogroman svijet, prepun veselja, a svako te samo čeka da ga
zatražiš. Nemoj se brinuti, nemaš se više čega bojati. Nicolai je sada s tobom.
Trećega dana izišli smo iz kantona Uri i ušli u kanton Schwyz te putovali uz jezero
Luzern, za koje sam znao da je moralo biti puno užasnih zvijeri. Ali čak i čudovišta koja sam
zamišljao u tim dubinama bila su mi bliža od civilizacije koju smo susretali. Svijet je bio
daleko beskrajniji nego što sam ikada mogao predvidjeti. Pohranjivao sam svaki zvuk s
mahnitom hitnošću tvrdice koji pronalazi kutiju s novcem rasutu na ulici: pljusak valova,
cvilež zapora na veslima, odmjereno stupanje vojnika, bum njihove vježbe s puškama,
soptanje pluga kroz blato, vjetar kroz polje proljetne zobi. Trgovci su prolazili pokraj nas
govoreći tisuću različitih jezika, a Nicolai mi je ispripovijedao kako su bili prešli Alpe na putu
u Italiju.
Duž ceste su se prosjaci rojili oko naših konja i naprezali koščate prste prema Nicolaiu i
Remusu, stenjući poput koza. Nicolai im je bacao bakrene novčiće. Remus se pravio da ne
čuje njihov vapaj. Ja sam se bojao da će me povući iz sedla i ispirjati kao meso. Počeo sam
shvaćati da na ovom svijetu ima milijun ljudi s milijun sudbina, a većina su bile nesretne. Tu
sam bio i ja - bez oca, bez majke, bez doma u koji bih se mogao vratiti.

29
 VI.

Ujutro bi nas Nicolai probudio psalmima zornice. Bio je savjestan u održavanju Svete
službe, nepokolebljiv u ispunjavanju tjednog ciklusa psalama. Nije nosio nijednu drugu
knjigu na svom putovanju osim tanke, u kožu uvezane knjige Regula Sv. Benedikta, koju i
nije trebao, jer ju je bio naučio napamet, čitajući je svakodnevno malne već četrdeset godina.
Remus i ja bismo ostali u krevetu dok on ne bi završio svoje molitve. Potom smo doručkovali
zobenu kašu, velike komade sira i bijelo pivo.
Svakoga dana, dok smo se penjali na konje, na trenutak bismo utihnuli, osjećajući u
srcima težinu budućnosti, ali bi nas Nicolai uvijek brzo oslobodio tog tereta. Počeo bi
pripovijedati i ne bi prestao sve dok se noću ne bi ugasila svijeća, a mi zaspali.
- Jesi li ikada bio u Rimu? - pitao me jednog od naših prvih zajedničkih dana. Remus je
prezirno otpuhnuo na to pitanje. Zatresao sam glavom.
- Koje mjesto! Jednoga dana ići ćemo zajedno, Mojsije - ti, ja i taj vuk. Iako ga srce boli
za njegovim krevetom, Remus se sigurno želi vratiti. Vidiš, u Rimu imaju cijele knjižnice
pune knjiga koje nitko ne čita - zato nas je opat pustio da idemo. Remus sije uzeo za zadatak
da pročita svaku knjigu u cijelome svijetu, bez obzira na to koliko dosadna ili beskorisna bila.
- I to mi kaže čovjek koji vjeruje da bi knjižnice trebale nuditi svojim posjetiteljima vino
- promrmljao je Remus ne podižući pogled.
- I trebale bi - rekao je Nicolai. - Tada bih rado zastao i pročitao stranicu ili dvije. -
Raširio je ruke i lagano se nagnuo unatrag kako bi se na trenutak mogao ugrijati na suncu.
Njegov smijeh protresao je konja. - Ali samo na nekoliko minuta! Ima dovoljno knjiga u St.
Gallenu za mene - više nego dovoljno. Rim, Mojsije! Rim! Prašina bogova zadržava se u
svakom kutu! Takva glazba! Opera! Kako sam mogao izgubiti i trenutak s knjigom!
Ispripovijedao mi je da smo na povratku njihovu domu, tom St. Gallenu, koji je to ime
dobio jer je prije više od tisuću godina čovjek zvan Gallus iz Irske bio dobio groznicu i ondje
zabasao u neku šumu. Mjesto je bilo opatija - riječ koju su Nicolai i Remus često ponavljali,
pa sam tako žudio da doznam njezino značenje. Ostale činjenice koje sam prikupio o toj
opatiji: njezini podrumi bili su ispunjeni najukusnijim vinima na svijetu; kreveti su bili mekši
od bilo kojeg u Rimu; knjižnica je bila najveća u zemlji i Remus je pročitao svaku knjigu u
njoj (Nicolai je pročitao tri); imala je jednog mrskog stvora zvanog opat, bio je to čovjek koji
se zvao ili Coelestin von Staudach ili Choleric von Stuckduck1 - nisam mogao biti siguran
koje je bilo točno. Nicolai je uglavnom govorio samo Stuckduck kad ga je spominjao.
Nicolai mi je ispripovijedao da je većina ljudi Remusa zvala Dominikus, ali je veći dio
prijatelja (od kojih je sada bio prisutan samo jedan, a ja sam mogao postati drugi ako sam
želio) znao da mu je pravo ime Remus i da su ga othranili vukovi. Nisam u to uopće sumnjao:

1
Choleric von Stuckduck - slobodno prevedeno: naprasita patka na ražnju.

30
Remus se redovito mrgodio na mene, iako je dok smo jahali njegovo lice uglavnom bilo
zakriveno knjigom; njegov konj se činio dobro izvježbanim i slijedio je Nicolaievog. U
nekoliko prigoda Nicolai je nalagao Remusu da nam čita naglas, a zvukovi koje je izgovarao
bili su poput magičnih čini na jeziku nekog čarobnjaka. Uvijek sam mu bio zahvalan kad bi
ga, nakon minute ili dvije, Nicolai prekinuo i rekao: - Remuse, to je dosta. Mojsiju i meni je
dosadno.
Iako je Nicolai govorio tako blago o opatiji, kukao je zbog svršetka njihova putovanja.
Onoga dana kad smo iza sebe ostavili jezero Luzern i počeli se penjati uzbrdo, Nicolai je
iznenada zaustavio konje. Remuse - rekao je - predomislio sam se.
- Nemoj se zaustavljati tako naglo - rekao je Remus, ne podižući pogled s knjige. - Od
toga mi je zlo.
Nicolai se zagledao prema južnom obzoru kao da je ondje vidio nešto uznemirujuće. -
Moramo se vratiti - rekao je. - Uistinu želim posjetiti Veneciju.
Remus ga je pogledao oštro. Ime toga grada očito ga je uznemirilo. - Nicolai, prekasno
je za to. Mjesecima prekasno. Odlučili smo se za opatiju.
- Pristao sam prelagano. Trebao sam te natjerati da odemo onamo.
- Nicolai, nastavi put. - Remus mu je govorio kao da se obraća djetetu.
- Remuse, moram posjetiti Veneciju prije nego što umrem. - Nicolai se udario šakom po
bedru.
- Drugi put. - Remus se oprezno ponovo zagledao u knjigu.
Nicolai je povukao našega konja tako blizu Remusovom da se koljenom očešao o
koljeno drugog redovnika. Redovnik koji je čitao nije podigao pogled, iako je povukao nogu.
U istom trenutku Nicolai se nagnuo i zgrabio knjigu.
Dva redovnika pogledala su jedan drugoga. - A što ako nikada više ne napustimo opatiju
cijeloga svog života? - pitao je Nicolai.
Remus nije odgovorio. Držao je ispruženu ruku sve dok mu Nicolai nije dodao knjigu.
Opet ju je otvorio. - Nadam se da će tako i biti - rekao je i ponovo počeo čitati. Ritnuo je
konja i lakim kasom nas obišao.
Nicolai je doviknuo za njim. - Tako si dosadan. Govorim o Veneciji, Remuse.
Najljepšem gradu na cijelome svijetu. A mi smo dopustili da prođemo pokraj njega.
Remus je govorio u svoju knjigu. - Uskoro će pasti mrak.
- Mislim da bih ondje našao svoj mir - prošaptao je Nicolai, gotovo kao da se obraća
samome sebi. Kad sam ga pogledao, gotovo sam bio uvjeren da će div zaplakati. Pogledao me
i nasmiješili smo se jedan drugome. Nadao sam se da je na mom licu vidio: Ali, Nicolai, ja ću
ići s tobom! Činilo se da sam ohrabrio velikog čovjeka, jer je podbo konja i ponovo smo jahali
uz Remusa.
- U Veneciji će sve biti drukčije.
- Nemoj biti takva budala. - Uz prasak je Remus okrenuo novu stranicu. - Četrdeset
godina redovnik i još uvijek takvo idolopoklonstvo. Samo još jedan izgovor.
- Onda me odvedi onamo; tada neću više imati nikakvih izgovora. Prestat ću te gnjaviti.
- Naći ćeš drugi razlog za svoje nezadovoljstvo. Svi ga uvijek pronađu.

31
 Nicolai je ponovo zaustavio konje. Zatresao je glavom. - Ti barem - promrmljao je - ne
trebaš izgovor da bi bio nesretan.
Remus je zaklopio knjigu i pogledao Nicolaia preko ramena. Pomislio sam da sam vidio
osmijeh - bljesak naklonosti - kako ublažava mrgođenje, ali je tada nestao. - Nicolai, nemoj se
kolebati oko onoga što smo davno dogovorili.
Nicolai se još jedanput nakratko osvrnuo, baš kao da je vidio odvojak puta prema
Veneciji, koja je zapravo bila stotinama kilometara iza nas, s druge strane Alpa, a zatim se
okrenuo prema domu i podbo konja.

- Moj dragi Mojsije - rekao mi je Nicolai jednoga naročito lijepog jutra, ubrzo nakon što
smo uzjahali. - Ima redovnika i redovnika. Ja sam redovnik. Ovaj ovdje Remus je redovnik, i
opat Choleric von Stuckduck je redovnik. Mi pjevamo iste psalme, molimo iste molitve i
pijemo isto vino. Mi smo svi sazdani od istog materijala, moglo bi se reći. - Prolazili smo od
šume do pašnjaka i onda opet k šumi, polako se penjući i udaljavajući se od golemog jezera
koje se svjetlucalo iza nas. Nicolai je ispružio ruku i okrznuo mlada stabla pokraj puta. - Naše
duše, također, Mojsije, trebale bi biti iste, zar ne? Ali ne, duša opata Stuckducka je navorana i
isušena, a moja je debela poput svinje. - Bubnuo se po okruglom trbuhu. - I tako jedan od nas
dvojice mora biti na krivom putu, kao što to voli reći mali čovjek. Ali ono što bismo željeli
znati je tko je na pravom putu, a tko na krivom?
Podbo me je prstom u koljeno. - To je moje srce nasuprot njegovoj glavi, Mojsije. On bi
rekao jednako kad bi ga upitao, iako ja to na tvome mjestu ne bih učinio.
Nekoliko časaka nitko nije govorio, a Nicolai je pjevuckao neki talijanski marš. Sagnuo
se i zgrabio suhu granu. Zamahnuo je njome prema kupinama uz put. - Vidiš, Mojsije -
nastavio je iznenada - imam puno toga izgubiti. Volim tako puno stvari. Previše, rekao bi
opat. Previše. Prolij malo ljubavi, predložio bi. Izliječi se od svoga grijeha. Ali to je upravo
ono čega se bojim, zar ne razumiješ? Upravo to je moj najveći strah zbog kojega sam budan
svake noći. Ono čega se bojim je ovo: probudit ću se sljedećeg jutra i sve je baš jednako,
svijet je svijet, ali sva ljubav koju osjećam prema njemu je nestala, i shvaćam da je cijelo
vrijeme moja ljubav bila tek bolest - poput malih boginja duše. - Nicolai je pogledao prijatelja
koji je jahao pokraj njega. - Bi li se to moglo dogoditi, Remuse? - Remus nije odgovorio, pa
ga je Nicolai podbo granom u rebra.
- Da, moglo bi - progovorio je Remus. - Vjerojatno će se dogoditi već sutra.
Nicolai je podigao granu, oklijevao trenutak, a zatim zamahnuo njome prema slabinama
drugog konja. Konj je jurnuo naprijed, Remus je zgrabio prednji dio sedla i jedva se uspio
održati u njemu i spriječiti da mu knjiga ne padne u blato. Stavio sam ruku ispred usta da
sakrijem smijeh. Kad je Remus ponovo bio stabilan, ljutito se okrenuo prema Nicolaiu, ali je
Nicolai podigao ruku. - Samo me pokušavaš povrijediti, Remuse. Ni sam ne vjeruješ u ono što
govoriš. - Zavitlao je granom kroz zrak kao mačem. Remus se zgrbio.
Remus mi se tada učinio jako ružnim i poželio sam da nastavi jahati podalje od nas.
Nisam razumio što je Nicolai htio reći, ali sam ga volio slušati kako govori. Nicolai mora da
je vidio kako sam prekrižio ruke od nezadovoljstva jer je stavio ruku na moje rame. - Nemoj

32
dopustiti da te njegovo gunđanje prevari - rekao je - nije ni upola tako zao kakvim bi volio da
ga smatraš. - I onda se nagnuo još bliže i govorio tiho da ga redovnik koji je čitao ne bi
mogao čuti. - Taj vuk vjeruje u ljubav kao i bilo koji drugi čovjek na svijetu. Jednako kao i ja.
Čuo sam ga kako šapće da je tako, kao što sam to i ja znao prošaptati, kao što ćeš i ti to
jednoga dana šapnuti nekome, kad osjetiš taj bljesak, kad dvije polovice postanu jedno cijelo.
Iznenada je Remusova knjiga bila zatvorena. Zurio je ljutito u Nicolaia. - Pazi kome
govoriš svoje tajne - rekao je.
Nicolai je pocrvenio, ali je potom slegnuo ramenima i rascijepio svoju granu o stablo u
prolazu. - Ne brini, Remuse - rekao je. - Mojsiju možemo povjeriti svoje tajne.

33
 VII.

Opat Coelestin Gugger von Staudach pokazao se kao malen čovjek čija je najosobnija
značajka bilo golemo čelo, koje je zauzimalo više od polovice njegova lica, a iza njega mora
da je pulsirao ogroman mozak. - Seljački novak u ovoj opatiji? - upitao je kad mu je Nicolai
objasnio zašto je doveo dijete u njegov ured. - Siroče i novak?
Nicolai je spremno kimnuo. Remus je gledao u ulašteni pod od hrastovine.
Opat je ustao od svoga dugog stola. Poput Nicolaia i Remusa, i on je nosio crnu tuniku,
iako je preko nje bio i crni talar s kapuljačom. Zlatni križ sjajio se na njegovim prsima, a dok
mi je prilazio, zurio sam u crveni kamen koji mu je svjetlucao na prstu. Bio bih uzmaknuo, ali
već sam se bio skutrio uza zid. Promatrao je moje bose noge, prašnjavu odjeću i mrlje koje mi
Nicolai nije oprao s lica. Frknuo je nosom.
- Ne dolazi u obzir - rekao je.
- Tih je - rekao je Nicolai. - Tako je... malen. - Nicolai je ispružio ruke kao da želi
pokazati veličinu oveće ribe.
Opat me cijeloga promotrio. Dah mu je bio plitak i prodirao je mehanički poput mijeha u
kovačnici. Unutra, van. Unutra, van. Sve do sada, za svaki zvuk koji sam čuo u golemom
svijetu - od praska vojničkih pušaka do žene koja pjeva na prozoru - bio sam siguran da mu
mogu dokazati porijeklo sve od beskonačne dubine majčinih zvona. Ali također sam bio
siguran da su negdje u ovome svijetu bili sačuvani i zvukovi moga oca, rastrganog i
raspršenog u bujici. U trenutku kad sam čuo taj dah, znao sam otkud potječu zvukovi toga
čovjeka.
Putovali smo kroz zemlje opatije posljednja četiri dana našeg putovanja, jer je opatija St.
Gallen bila najveća i najbogatija u Švicarskoj Konfederaciji. Njezin opat nije bio nikome
podređen. Nicolai mi je objasnio, dok je rukom pokazivao valovite bregove, kako opat nije
podređen ni kralju ni republici. Kad smo ušli kroz vrata protestantskoga grada, koji je
okruživao opatiju poput ljuske oko oraha, uzdahnuo sam. Ulice su bile široke i popločene
jednakim kamenim kockama, a visoke kuće napola izgrađene od drveta sjale su bijelom
bojom. Muškarci i žene u gradu bili su visoki, lijepi i ponosni, u vunenim i lanenim nošnjama,
s ukrasima od prozračna muslina. Zvuci radne aktivnosti prodirali su iz svakog podruma,
svake uličice: škripanje i klizanje tkalačkog stana, zveckanje srebrnih i zlatnih novčića, klopot
kola natovarenih balama žmarena platna. Dok smo se probijali u grad, kuće su postajale sve
više, veličanstvenije: zgrade od bijela kamena poput litica ponad majčine crkve.
Konačno smo nas trojica stigli do nekih ulaznih vrata što su ih čuvala dva vojnika, koji
su se uklonili u stranu ugledavši dva redovnika u povratku, te smo ušli na golem Opatijski trg.
Nicolai je ispružio ruku da lagano dotakne Remusov lakat, samo dva prsta i palac dodirnuli su
tkaninu tunike. Dodir je potrajao tek trenutak dok su muškarci promatrali svoj dom prvi put u
dvije godine, a zatim se Remus okrenuo i spazio kako ih gledam.

34
 Trgnuo je ruku.
Na trgu je bilo mjesta za deset tisuća duša. Bio je ograđen trima ogromnim krilima od
obojenog kamena boje vrhnja, velikih kao palača, s tako puno prozora, od kojih je svaki bio
visok koliko i vrata na kući Karla Victora. A u sredini prostora nalazila se golema jama u
kojoj je dvadesetak muškaraca podizalo zidove od masivnih kamenih blokova. Nicolai je
dotaknuo moje rame i pokazao prema jami.
- Pogledaj, Mojsije - rekao je. - Započeli su - za nekoliko godina to će biti najljepša
crkva u Europi.
Kimnuo sam, iako ogromna jama nije nimalo sličila crkvi kakvu sam ja poznavao.
Nicolai me uhvatio za ruku i poveo na golemi trg. Neka savršena bića sigurno žive u ovoj
palači, pomislio sam i nadao se da će mi dopustiti da spavam ovdje, na travi.

Ali u opatovim odajama, dok me odmjeravao, napokon sam razumio svoj položaj. On je
uistinu bio savršeno biće, a ja sam bio tek mrlja koju je trebalo obrisati.
- Sirotište u Rorschachu - rekao je i kimnuo gunđajući.
- Ne! - rekao je Nicolai, sigurno glasnije nego što je namjeravao. Remus je ponizno
ustuknuo. Veliki redovnik koraknuo je naprijed i drveni pod zaškripao je pod njegovim
ogromnim stopalima. Remus ga je trznuo za rukav u znak upozorenja, ali ga se Nicolai
otresao.
- Može ostati sa mnom - nastavio je Nicolai.
Opatov nezadovoljni pogled podigao se s moga lica prema Nicolaievom.
- U mojoj ćeliji. Može mi biti sluga.
Zamislio sam se kako nosim Nicolaiu vino, obuvam mu cipele, masiram mu ramena kad
je umoran. Za dom na ovom predivnom mjestu radio bih sve to, i još više.
- Redovnici nemaju sluge.
- Oče opate - rekao je Nicolai i nasmiješio se kao da je opat izrekao šalu. - Gdje vam je
srce?
Opat je uputio još jedan prijekoran pogled u mome smjeru. Sve je to tvoja krivica,
razumio sam da govore njegove oči, sve to - zbog tvoje mrtve majke, tvoga zlog oca, zemlje
koju su tvoja žuljevita stopala ostavila na mojim čistim podovima. I meni je bilo žao - da sam
barem imao hrabrosti progovoriti, zamolio bih ga za oprost za sve i zatim bih ga preklinjao da
me ne pošalje nekamo dalje, jer je Nicolai sada bio jedina osoba na ovome svijetu kojoj sam
mogao vjerovati, i nisam želio da me odvoje od njega kako su me odvojili od majke.
Ali naravno, ništa od toga nisam rekao. Bio sam previše prestravljen da bih čak i
uspravno stajao.
A zatim je opat prišao Nicolaiu. Nije bio star, ali se kretao kao da je svaki korak koji je
napravio zbog nas teret. Nicolai se pognuo da sretne njegov pogled.
- Primit ću te natrag u ovaj samostan, brate Nicolai, jer moram, iako znam da ne dijeliš
naš put. To je težak put. Nekima je sudbina odredila da lutaju. Nadao sam se da ćeš odlutati
još dalje. Nadao sam se tijekom ovih dviju godina da se nećeš vratiti. Ali vratio si se. Vidjet
ćeš da smo u vremenu dok si bio odsutan ovdje u ovoj opatiji napredovali. - Pokazao je kroz

35
prozor na radnike u jami, a zatim se još više približio Nicolaiu, piljeći u njega. Nicolai je
podigao glavu kao da želi čuti tajnu. - Savjetujem ti da potražiš taj napredak, brate Nicolai -
rekao je opat. - Potraži ga u licima svoje braće, u njihovim radovima, u propovijedima koje
držimo, u pjesmama koje pjevamo. Potraži ga u novoj crkvi koju gradimo. I nemoj samo
tražiti, brate Nicolai, nego i promišljaj. Imaš li išta što možeš pridodati ovoj ljepoti? Vrhuncu
Božje volje? Ili joj se opireš? Stojiš li na putu onoga što je Bog odredio za ovu opatiju?
Nicolai je otvorio usta da progovori, zatvorio ih, i zatim pogledao u Remusa ne bi li
vidio barem kakvu naznaku na koje od postavljenih pitanja se od njeg očekuje da odgovori.
Opat je zatresao glavom i zagunđao. Okrenuo se i mahnuo rukom vraćajući se za svoj stol. -
Možeš ostati ovdje ako želiš - rekao je. - Možeš otići - izaberi to i dat ću ti zlata da poneseš sa
sobom. - Zatim se opat ponovo okrenuo. Podigao je prst prema Nicolaiu. - Ali ako želiš ostati,
nemoj nas kočiti. I znaj da te promatram, čekam dok ne prikupim dovoljno razloga da ti
zabranim ulaz u ovu opatiju i da pošaljem pisma svakom opatu u krugu od osamsto
kilometara, tako da nikada više ne dobiješ ni kap opatijskog vina.
Činilo se da se soba malo zavrtjela. Shvatio sam da sam zaboravio disati. Nekoliko puta
sam pažljivo udahnuo dok su opatove oči bile prikovane za Nicolaieve. Nicolai je pogledao u
hladne oči, a zatim u ispruženi opatov prst, i natrag. Ogromni redovnik izgledao je krotko i
uslužno. Na trenutak sam malne vjerovao da će uzeti tog malog opata u naručje i zagrliti ga.
Je li mogao otopiti taj ledeni ukočeni pogled? Nicolai je nakratko bacio pogled na Remusa,
kao da nudi knjiškom redovniku priliku da razriješi neznatni nesporazum između braće. Ali
Remus nije ništa rekao. I tako je Nicolai pročistio grlo, a preko lica mu je prešla sjenka
nesigurnosti.
- O-oče opate - započeo je.
Ali opat je podigao ruku i rekao polako, mimo: - Odvedi tog dječaka u sirotište u
Rorschachu, ili idi.

***

Remus nas je poveo jednoga za drugim van, na Opatijski trg.

- Moglo je biti gore - rekao je Nicolai kad je vratar zatvorio za njima velika vrata.
Pobrinuo sam se da stojim što je bliže moguće divovim nogama, kako me nitko ne bi mogao
ugrabiti. - Nije spomenuo da smo zakasnili s povratkom ili da smo potrošili sav njegov novac
i posudili još i više u njegovo ime, ili da si razljutio svakoga redovnika u Rimu svojom
mudrošću škotskih skolastičkih filozofa i teologa, ili da sam ja izgubio...
- Rekao sam ti i prije - rekao je Remus - »oče opate« je suvišno. To znači »oče oče«.
- Njemu se to sviđa.
- On voli kad ti zvučiš kao budala.
Nicolai je dahnuo. - Pobrinut će se za to na ovaj ili onaj način.
Jedan trenutak su dvojica redovnika gledala u jamu iz koje se podizala nova, savršena
crkva, kao da je ona bila izvor svih naših nevolja.

36
 - Dakle, Sokrate, što ćemo učiniti? - pitao je Nicolai. Okrenuo sam se vučjem redovniku,
shvaćajući da je neprivlačni čovjek bio moj drugi najbolji prijatelj na svijetu.
- Što ćemo učiniti? - ponovio je Remus.
- Moraš imati neku ideju.
- Nicolai, sirotište.
- Sirotište - ispravio ga je Nicolai - je bilo Stuckduckova ideja. Neću poslati Mojsija u
sirotište u kojem će morati naporno raditi. - Nasmiješio se i namignuo mi, ali ja nisam mogao
uzvratiti osmijeh.
- Nicolai, to je jedino rješenje.
- Onda ćemo morati pričekati - rekao je Nicolai. Slegnuo je ramenima i potapšao me po
glavi. - Dati Bogu priliku da nađe drugo rješenje.

Nicolaieva ćelija na drugom katu spavaonice redovnika bila je obložena hrastovinom.

Pisaći stol, dvije stolice, počivaljka tapeciranim smeđim baršunom i nekoliko niskih stolova
smještenih oko ruba vunena saga koji mi je, kad sam stupio na njega, grijao bosa stopala
poput kamenja smještena oko vatre. Na jednom kraju sobe bio je masivni krevet i ormar za
odjeću, a na drugom kamin. Nicolai me podigao kako bi se mogao vidjeti u ogledalu ponad
mramorna kamina - jasnije nego najjasnijoj lokvi. Kad je primijetio da se divim dvama
srebrnim svijećnjacima na okviru kamina, skinuo je jednoga i dao mi ga. - Tvoj je -rekao je. -
Meni je jedan dovoljan. - Zahvalio sam mu, ali sam ga, kad je okrenuo leđa, stidljivo stavio
na stol.
Nicolai se polako raspakirao, izlažući pred mene svako od blaga koje je stekao na svojim
putovanjima: školjku s biserima, kožnati novčanik napunjen ulaznicama za mnoge opere koje
je gledao, drvenu flautu za koju mi je rekao da će je jedanput naučiti svirati, uvojak žute kose
zbog kojega je Nicolaiev vrat pocrvenio kad su zlatni krajevi zasjali na suncu.
Odmotao je akvarel i upitao me nije li to najljepša slika koju sam ikada vidio. Dahnuo
sam kad sam ugledao sliku Canala Grande u Veneciji. Nisam znao da bi ijedno mjesto na
zemlji moglo biti tako prepuno boja. Nicolai ju je pritisnuo na stol. Gledali smo je nekoliko
trenutaka a zatim se okrenuo prema meni, dok mu je lice iznenada postalo jako ozbiljno. -
Mojsije - rekao je. - Jako je važno da te ne vidi nitko osim Remusa. To nije zauvijek, ali
moramo dati Bogu vremena da nam kaže što da učinimo. Ako začuješ kucanje, moraš se
sakriti onamo unutra. - Pokazao je na ormar za odjeću, a zatim sam vježbao kako da u njemu
ležim potpuno mimo.
Te noći spavao sam na počivaljci. Nicolai je hrkao u svom krevetu. Ujutro se začulo
kucanje na vratima u četvrt do četiri i Nicolai se probudio uz riku kao da želi uplašiti vraga
sna koji ga je prikovao za krevet. U četiri je bio u privremenoj drvenoj crkvi za zornice i rane
mise. Čuo sam njegov glas kako se podiže ponad svih ostalih. Tako je to bilo nekoliko dana.
Čuo sam da on sam nije nikada kasnio na ove rane jutarnje psalme, da njegov zvučan glas
nikada nije izostao. Dok sam ležao na počivaljci i slušao uspavani grad kroz prozor, čuo sam
Nicolaiev puni glas kao da su psalmi uvijek bili svježe tvorevine njegova uma, a ne recitacije
stoljećima starih radova.

37
 Prvi sat molitve, zatim tiha misa, zatim terca, zatim svečana misa, zatim šesto molitveno
razdoblje - sve je to trajalo do pola jedanaest prijepodne. Potom je dolazio podnevni obrok s
kojeg mi je Nicolai donosio ono što je on nazivao ostacima, ali za mene su to bile najveće
gozbe ikada zamišljene: debeli odresci sočne janjetine ili govedine, dimljena prasetina,
krvavice, sir, grožđe, marelice, jabuke, bademi. Skrivao je ta blaga u svojim džepovima i
stavljao ih u moje krilo da ih pojedem. Dok sam jeo, pijuckali smo vino iz vrča, kojeg je svaki
redovnik dobivao dvije mjerice dnevno, ali je Nicolai uzimao nešto više. - Moj opseg - rekao
je udarajući se po trbuhu - zahtijeva više. Pravilo dviju mjerica je za ljude Stuckduckova
stasa. - U tri sata je Nicolai odlazio na večernjicu i opet se njegovo pjevanje čulo iznad grada.
Još jedanput bi se pojavio na vratima malo prije sedam, rumen od večere i vina, i ostavio bi
mi hrane za novu gozbu koju sam si priuštio dok je on izgovarao večernju molitvu, koja je,
pod utjecajem njegove sitosti, postizala najviši zanos od svih oficija.
U osam su se redovnici povlačili, što je značilo da se Nicolai vraćao, često s Remusom,
ili, ako ne, onda brbljav te je govorio ili pjevao sve do mrkla mraka. Ponekad bi neki drugi
redovnik zakucao na vrata, znatiželjan da vidi s kim Nicolai razgovara. Ako je popio samo
svoju određenu količinu, povikao bi da je on usamljeni redovnik koji ponekad voli razgovarati
sa zidovima, ali ako je popio više, zaurlao bi prema vratima: - Odlazi! Prorok Mojsije
razgovara sa mnom nasamo! Idi, ti budalo!
Svakoga dana razmišljao sam o majci i plakao tako puno da sam zamrljao Nicolaievu
počivaljku svojim slanim suzama, ali nisam žalio zbog svoga zatočenja jer je bilo pomalo
nalik mom bivšem životu u zvoniku. Nisam shvaćao u kakvoj sam opasnosti dok sam slušao
zvukove udaljenoga grada, redovnike koji su izgovarali psalme u samostanskom trijemu
ispod, ili kamenoresce koji su klesali blokove kamenja u zidovima nove crkve. A tada se
pojavio novi zvuk; zvuk koji je mom uhu bio prava zagonetka. Odlazio sam do otvorena
prozora poput psa koji slijedi miris mesa. Kad je zrak bio miran, zapriječio bih svaki drugi
zvuk i pokušavao ga uhvatiti, ali taj novi zvuk bio je previše krhak da bih ga zadržao kao
druge zvukove. Moje zadržavanje jednog dijela bi izmaknulo, a i njegovi drugi dijelovi bi
nestali. Vlakna ovoga novog zvuka bila su izgrađena jedna ponad drugih, poput skupa
makova na brijegu kad se promatra iz daljine; pojedinačni cvjetovi su nevidljivi, ali
kombinacija je ono od čega se brijeg zacrveni.
Čuo sam ga svakog popodneva. Možda je to bio Bog o kojem je
Nicolai pričao? Ne užasni Bog Karla Victora, nego Bog ljepote i veselja. Bog koji će
pronaći način da ostanem na ovom lijepom i savršenom mjestu.
1 tada, u nedjelju ujutro, šestoga dana u Nicolaievoj sobi, zvuk je iznenada postao
glasniji, i umjesto da dolazi s neba, činilo se da dolazi iz svih smjerova: kroz zidove, niz
prolaze, kroz ključanicu. Bog je dolazio sve bliže i nisam Ga mogao propustiti. I tako sam,
šestoga dana nakon što smo stigli u opatiju, prekršio Nicolaievu zabranu. Napustio sam
njegovu ćeliju.

38
 VIII.

Držao sam uho prislonjeno na ključanicu dok nisam bio siguran da je hodnik prazan.
Zatim sam otvorio vrata. Zatvorio sam oči i osluškivao hoću li čuti korake ili opatov hropćući
dah. Noge su mi drhtale kad sam napravio korak po glatkom drvenom podu golemog hodnika.
Zvuk je ovdje bio glasniji. Bio je sastavljen od ljudskih glasova; sada sam u to bio
siguran. Pjevali su. Pokušao sam ih izbrojiti. U jednom trenutku bila su dva, pa osam, a tada
sam čuo barem... dvanaest? Zatim opet samo dva. I na trenutak je ostao samo jedan jedini glas
i počeo sam sumnjati da sam ikada čuo bilo koje druge.
Spustio sam se niz široko stubište. U usporedbi s Nicolaievom sobom, ovi novi prostori
bili su golemi. Nisam napravio ni šušanj, a u opatiji nije bilo drugih ljudskih zvukova, osim
ovih glasova. Radnici su prestali raditi. Nijedan redovnik nije koračao po samostanskom
trijemu. Čuo sam samo vjetar. Bilo je to kao da su svi ljudi svijeta iščeznuli.
Uvukao sam se pod samostanski trijem. Vlažna trava bila je hladna na mojim bosim
stopalima. S druge strane jame za novu crkvu stajao je prazan Opatijski trg. Stao sam. Jedan
glas počinjao je iznova, sam, a zatim, nekoliko trenutaka poslije, još jedan glas izustio je istu
frazu, a onda još jedan glas i još jedan, svi malne isti, a ipak ne posve: brži ili sporiji ili
otpjevani različitim tonovima. Zavrtjelo mi se u glavi dok sam ih pokušavao razvrstati.
Zasigurno su to morali pjevati anđeli.
Stisnuo sam oči da budu zatvorene tako jako da su me počele boljeti. Vrtlozi ružičasta
svjetla plesali su zajedno s čarobnim glasovima. I odjednom je sve imalo smisla. Nekakva
spoznaja se pokrenula u mojoj nutrini. U štropotu majčinih zvona već sam čuo tu ljepotu - u
bljescima slučajne harmonije. A ovi muškarci i dječaci koji su pjevali naučili su nešto što je
zasigurno bilo čarobna vještina. Znali su proizvesti taj ocean zvukova, beskonačan i
neodoljiv, i oblikovati ga u nešto lijepo. I shvatio sam da bih i ja mogao poznavati tu čaroliju.
Možda već jesam.
Prošao sam pokraj ruba jame za novu crkvu, pa kroz tunel napravljen od dasaka koji je
vodio preko Opatijskog trga do privremene drvene crkve. Slijedio sam zvukove do visokih
hrastovih vrata. Svom snagom otvorio sam vrata širom.
Trebao sam vidjeti kako je jednostavna crkva bila puna redovnika i svjetovnjaka, a dvije
su skupine bile odvojene drvenom ogradom. Trebao sam vidjeti zbor St. Gallen kako pjeva
ispred oltara. Trebao sam biti dovoljno uznemiren da pobjegnem. Ali otvaranje vrata
oslobodilo je bujicu zvuka, i na trenutak nisam poznavao ništa drugo osim te glazbe. Bio sam
rob svojih ušiju.
Trenuci nesklada su me boljeli. Kad su se glasovi posložili po tri, ugrijali su mi vrat i
leđa. Zatvorio sam oči i čuo glazbu. Osjećao sam neznatnu jeku njihove pjesme u svojoj
čeljusti i sljepoočnicama. Osjećao sam je u malenim grudima, a kod svakog izdisaja bih
uzdahnuo i tako se lagana zvonjava moga glasa pomiješala s glazbom. Moj uzdah bio je iskra.

39
Moj glas odskočio je u život. Stenjao sam, pokušavajući pronaći zvukove kojima bih uskladio
zvonjavu svoga malog tijela s tom ljepotom.
Nisam znao riječi, niti da su u pjevanju koristili riječi, pa sam izbacivao iz sebe sve
zvukove koji bi se popeli do mojih usnica. U jednom trenutku osjetio bih zanos sklada, a u
sljedećem hladno brujanje u kralježnici dok se moja buka sudarala s njihovom pjesmom.
Pjevao sam kao što štene trči uz lovačke pse - mahnito, zaneseno, budalasto - dok odjednom
nisam shvatio da je pjevanje prestalo. Zavijao sam u šokantnoj tišini.
Neka me ruka udarila po glavi tako jako da su mi ispred očiju bljesnule zvijezde. Pao
sam na koljena. Velika vrata su se otvorila, ruka me uhvatila oko vrata i izbačen sam iz crkve
u prašinu.

Potrčao sam. Uspuzao sam stubama. Svaka ulazna vrata pokraj kojih sam prošao
izgledala su potpuno jednako kao i prethodna i iskušao sam ih pet dok nisam našao ona koja
sam tražio. Sakrio sam se u ormaru za odjeću i povukao jednu odNicolaievih crnih vunenih
tunika na sebe. Bilo je užasno vruće i uskoro sam se počeo znojiti i boriti se za zrak. Ali ostao
sam ondje dok dva para nogu nisu ušla u sobu. Jedan par sam prepoznao kao Nicolaiev teški
korak. Drugi - čuo sam to disanje. Mjehovi u kovačnici.
Vrata su se zalupila.
- Oče opate... - započeo je Nicolai.
- Trebao bih te prognati iz ove opatije - urlao je opat Coelestin. - Skrivati dijete u svojoj
ćeliji!
- Nema kamo otići - zaklinjao je Nicolai. Šaptao je kao da ne želi da ga tkogod čuje. -
Kad biste ga samo htjeli prihvatiti kao...
- Čuješ li me? - povikao je opat. - Progonstvo! Što bi tada radio? Pjevao za hranu?
- Oče opate, molim vas.
- Gdje je on?
U sobi je bila tišina. Jako, jako polako nagnuo sam se da bih mogao vidjeti kroz
pukotinu između krila ormara. Bijesno gledajući gore u diva Nicolaia, opat je izgledao malne
kao ljutito dijete.
Nicolai je slegnuo ogromnim ramenima. - Možda je pobjegao.
Opatov pogled bio je čvrst.
- Opate, molim vas. Nemojte kazniti dječaka za ono što sam ja učinio. - Nicolai je stavio
ruku na opatovo rame.
Ne prestajući mu piljiti u oči, opat je zgrabio Nicolaia za zglavak. Skinuo mu je ruku sa
svoga ramena. Nicolai je napravio grimasu kad su mu se opatove pandže zarile u meso. Opat
je govorio polako, pažljivo oblikujući svaku riječ. - Čini se da ti misliš kako je milosrđe
jednako izobilno kao i zrak. - Odbacio je Nicolaievu ruku.
Nicolai je protrljao zglavak. - Jedan dječak ne može nanijeti zla.
Činilo se da ga opat ne čuje.
Nicolai je sklopio dlanove. - Opate - rekao je. - Molim vas, preklinjem vas.
To lice! Je li ikada postojalo tako veliko lice koje je bilo toliko nevino? Toliko dobro?

40
Činilo se da govori opatu: Ali mi smo braća, vi i ja!
- Preklinješ me? - rekao je opat iznenađen njegovim prijedlogom. Ogledao se po sobi. -
Preklinješ me za što? Nicolai, već sam ti dao sve što se može dati. Dao sam ti sobu u kojoj bi i
prinčevi bili sretni živjeti. Dao sam ti hranu. Dao sam ti više vina nego što bi ijedan čovjek
trebao popiti. Gradim ti najveću crkvu u Konfederaciji. A ti? Što si ti meni dao? Što si dao
ovoj opatiji? Moliš se. Jedeš. Izgovaraš psalme. Piješ. Spavaš. Ništa više.
Nicolai je progovorio slabašno: - Sveti Benedikt je rekao...
- Sveti Benedikt? - Opat je puhnuo. Pritisnuo je palcem u svoja vlastita prsa. - Ti meni
citiraš Svetog Benedikta? Idi i budi pustinjak kao Sveti Benedikt, Nicolai. Ima dovoljno
pećina za tebe i tvog Dominikusa. I dok vi, tamo daleko, budete živjeli kao sveci prošlosti, mi
ćemo se nastaviti boriti da budemo sveci budućnosti.
U sobi je zavladala tišina dok je opat uzimao dug i umirujući udisaj, a zatim je stišao
glas. - Ovdje, Nicolai, imamo usta koja treba hraniti. Duše koje treba spašavati. Seljaci u
mojim zemljama voljeli bijednoga dana znati što je ljepota, bar jedanput u životu vidjeti i čuti
i okusiti Božju slavu ovdje na zemlji kao što i ti jesi svakoga dana svoga uludo potrošena
života u ovoj opatiji. Vidiš, mogu podnositi beskorisne redovnike, Nicolai, ako moram. Ako
Dominikus želi čitati i prevoditi knjige za koje nitko drugi ne mari, neka bude tako. Da si ti
samo beskoristan redovnik, jednostavno bih te ostavio ovdje u ćeliji dok ne umreš, a onda bih
u nju uselio redovnika koji bi bio od koristi Bogu.
- Opate, ne mislite to što...
- Mislim. - Opat je hladno kimnuo i približio se još jedan korak. - I ako me još jedanput
prevariš, Nicolai, ako mi ikada pokažeš i najmanji znak da si bilo što drugo osim beskorisnog,
staromodnog redovnika kojeg sam naučio podnositi, pobrinut ću se da svaki samostan u
Europi zna da te ne treba pustiti kroz svoja vrata.
Nicolai je razjapio čeljust. Blago je kimnuo. - Da, opate - prošaptao je.
Opat je obrisao čelo maramicom koju je izvadio iz džepa. Nekoliko puta je udahnuo, a
zatim dodirnuo svoje ogromno čelo kao da želi reći da je zadovoljan vrhuncem rasprave.
Ogledao se po sobi. Pogled mu je pao na akvarel Venecije uspravljen na stolu. Ne gledajući
ga pobliže, podigao ga je, previnuo kroz sredinu noktima i poderao na dva dijela. Nicolai se
tek ponizno naklonio na zvuk deranja papira. Opat je stavio ostatke natrag na stol i pogledao
Nicolaia. - A sada mi dovedi dječaka - rekao je.
Nastala je tišina. Zatim je Nicolai progovorio šaptom: - Ne mogu.
Poželio sam da se mogu rastopiti u zvuku.
- Onda ću ga sam naći.
Koraci su prešli sobom i stigli do ormara. Vrata su se otvorila i osjetio sam kako se s
mene podiže platno. Držao sam oči zatvorenima, ali sam čuo njegov dah ponad sebe. Prsti su
me zgrabili za kosu i povikao sam od boli, ali je on povukao još jače, sve dok nisam bio na
nogama i pokraj Nicolaieva kreveta.
Nicolai je stajao usred sobe. Pognuo se kao da nosi vreću krumpira na ramenima. - Tako
mi je žao - rekao mi je.
- Oprošteno ti je - rekao je opat. - Zasad.

41
 - Opate - rekao je Nicolai. Stupio je naprijed i ispružio ruku kao da me želi zgrabiti. -
Dopustite da mu nađem neko mjesto gdje će živjeti, naći ću nekog poljodjelca. Ja ću...
Opat je zabio prst u Nicolaievo lice da ga zaustavi. - Ti ćeš nastaviti sa svojim oficijima.
- Ponovo je gurnuo prst. - Razmotrit ćeš o zlu koje si nanio ovoj opatiji. Zaboravit ćeš ovog
dječaka. A ja, ja ću ga odvesti u jedno od sirotišta i pobrinut ću se za njega kao što brinem o
još stotinu tisuća duša za koje sam odgovoran. Neće biti ni kažnjen ni nagrađen za štetu koju
je danas nanio.
Opat je stisnuo moj vrat dvama oštrim prstima i povukao me iz sobe. Počeo sam plakati.
Vukao me je niza stube, podižući me dovoljno svojim kliještima da su mi stopala jedva
doticala svaku stubu. - Ako ikada više prekineš moju misu - prošaptao mi je u uho - odrezat
ću ti jezik i nahraniti njime...
- Stanite!
Okrenuli smo se. Nicolai je stajao na vrhu stubišta. Vreća s krumpirima je nestala. U
očima su mu bile suze.
- Ne možete to napraviti - rekao je.
- Znaš li što govoriš? - pitao ga je opat.
- Opate, zakleo sam se da ću štititi to dijete.
Na trenutak je opat ostao bez riječi. Čuo sam dah koji mu se hvatao u grlu. Osjetio sam
kako se njegova stisnuta ruka trese od ljutnje, baš kao i njegov glas kad je konačno
progovorio. - Imaš samo jednu jedinu zakletvu, brate Nicolai, i to prema ovoj opatiji. I tako,
dopusti da budem jasan. Možeš se vratiti svojoj prvoj i trajnoj zakletvi, a ja ću odvesti ovo
dijete kamo ja hoću. Ili možeš raskinuti tu zakletvu, pa ti i dijete možete otići iz samostana
zajedno, i to odmah. Draža bi mi bila druga mogućnost.
Nicolaievo lice je bilo crveno kao da je pijan. - Oče, molim vas za oprost, izabirem...
Njegov izbor nikada nije razotkriven jer smo u tom trenutku začuli četvrtu osobu koja je
posrtalapo stubama. - Hvala Bogu - rekao je ovaj novi glas. - Opate, našli ste ga.

42
 IX.

- Ulrich von Güttigen - izustio je čovjek žute kože i ispružio mi uznojenu ruku. - Ja sam
regens chori2 u opatiji. - Ustuknuo sam od ruke kao da me i ona htjela povući niza stube.
Prepoznao sam tog čovjeka iz crkve. On je stajao pred pjevačima kojima sam se pokušao
pridružiti.
- Da, našao sam ga - rekao je opat. Gurnuo me još jednu stepenicu niže i sada sam stajao
između dvojice muškaraca. - On odlazi u Rorschach. Neće nam ponovo smetati.
- Ne! - rekao je zborovođa. Zgrabio me za ruku.
Opat me još jače stisnuo za vrat. - Što hoćete reći?
Ulrich je pogledao u opata, pa u Nicolaia, pa opet u opata. Pokušao sam izvući ruku, ali
je stisak voditelja zbora bio čvrst.
- Za zbor, naravno.
- Zbor?
- Da.
U tišini koja je uslijedila prestao sam se otimati i pobliže sam pogledao tog Ulricha von
Güttigena. Njegova žuta koža bila je zategnuta i napola prozirna, kao koža pileta uronjena
nakratko u ključalu vodu. Njegova bijela kosa je također izgledala kao da je poput perja
očerupana ključalom vodom i prilijepila se samo iza ušiju i na vrhu glave u čupercima.
Ipak, njegov me izgled nije toliko pogodio kao njegovi zvukovi. Kao da se borio za zrak,
njegov je dah bio tek puki šapat, kao povjetarac ispod vrata. Srce mu je kucalo pretiho da bih
ga čuo, a iako sam se naprezao da doznam još pojedinosti o njemu - trljanje ruku ili izvijanje
stopala ili škljocaj u njegovu koljenu - nisam čuo ništa.
- Trebamo ga čuti kako pjeva - rekao je Ulrich. Povukao me je prema sebi i žvakao
usnicu od žive želje.
- Čuli smo ga kako pjeva. Gotovo nadnaravno.
- Nekoliko nota, opate. Tek bljesak, možda, nečega čudesnog.
- Poslušaj ga - prekinuo ga je Nicolai.
Opat i Ulrich okrenuli su se prema velikom redovniku koji je još uvijek stajao na vrhu
stubišta.
- Tebe se to ne tiče - rekao je opat. Ali se okrenuo zborovođi i promrmljao: - U redu, čut
ćemo dječaka.

Nas četvorica spustili smo se niza stube i krivudali kroz niz nepoznatih hodnika. Ulrich
nije pustio moju ruku dok nismo ušli u veliku sobu s ogledalima duž jednog zida. Mala

2
(lat.) dirigent crkvenog zbora

43
pozornica pružala se preko drugog dijela sobe. Usred sobe stajao je neki uređaj koji mi se
činio poput lijesa s tri reda tipki na jednom kraju. Bojao sam se da su me nakanili živoga
pokopati u njemu. Ulrich je postavio stolicu bez naslona uz taj kovčeg i podigao me na nju.
Vidio je kako moje prestravljene oči gledaju u drvenu kutiju, pa mi je rekao prijazno, koliko
je mogao svojim nervoznim glasom: - Ali ti nikada prije nisi vidio čembalo? - Pritisnuo je
jednu od tipaka i prekrasno, jasno zvonjenje ispunilo je sobu. - Ti možeš otpjevati tu notu, zar
ne, dječače moj?
Dok su me trojica muškaraca nestrpljivo gledala, činilo mi se da će se stolica srušiti poda
mnom. Ulrich je oblizao usnice i ponovo pritisnuo tipku. - Tu notu. - Usta su mi bila suha,
jezik zadebljan od straha.
- Pjevaj - rekao je opat. Pljesnuo se po nadlanici. - Nemam vremena za igre. - Tipka je
ponovo pritisnuta. Ulrich je otpjevao notu, a glas mu je bio jasan i hladan.
- Hajde, Mojsije - rekao je Nicolai. Kimnuo je, nasmiješio se i podigao guste obrve
koliko god je mogao. - Samo te žele čuti kako pjevaš.
Opat je pogledao Nicolaiev osmijeh s gađenjem i rekao hladno: - Dječače, pjevaj ili više
nikada nećeš vidjeti Nicolaia.
Ulrich je ponovo pritisnuo tipku, svirajući s nježnim naporom.
- Samo tu notu - nagovarao me Nicolai kao da opat nije ništa rekao. - Samo jedanput.
Sumnjam da bi me i anđeo mogao navesti na pjesmu. Brujanje žica na čembalu moglo je
biti i pseći lavež koliko se mene ticalo da ga oponašam. Stajat ću ondje dok me ne spuste.
- Imao je svoju priliku - rekao je opat. Zgrabio me za ruku i bio bi me odvukao sa
sjedala, ali ga je Ulrich prekinuo.
- Sam - rekao je. Stavio je svoju blijedu ruku na opatovu. - Ostavite nas nasamo. Onda
će pjevati.
- Zašto bi to napravio sam s tobom ako neće pjevati kad mu je budućnost na kocki?
- Trebam razgovarati s njim.
Opat je podigao ruke. - Onda razgovaraj!
- Sam.
- Grrr! - provalilo je iz opata. - Nemam vremena za ovo. Imate deset minuta. Zatim će se
naći u kolima za Rorschach.
Otišao je. Nicolai ga je gledao kako odlazi, ali ga nije slijedio.
- Molim te, brate Nicolai. - Ulrich je pokazao prema vratima.
Veliki redovnik je izgledao pogođen na pomisao da me ostavi. -
Mene se ne boji.
Kimnuo sam u znak slaganja. Molio sam se da me moj zaštitnik ne ostavi samoga s ovim
čovjekom.
Ali Ulrich je prišao Nicolaiu i počeo ga gurati van. - Trebam razgovarati s njim nasamo -
prošaptao je ozbiljno. - Molim te.
Nicolai je skinuo njegovu ruku sa svoje. - Zakleo sam se da ću ga štititi.
Ulrich je govorio polako, ali odlučno. - Ostaviti nas nasamo je najbolja stvar koju možeš
učiniti za njega. Ostani stajati ispred vrata ako želiš.

44
 Nicolai me pogledao. Morao je vidjeti moje širom otvorene oči, moja otvorena usta.
Stisnuo sam ruke u šake. - Mojsije - rekao je. - On te neće povrijediti. Obećajem ti. Učini što
ti kaže. - Ali bio je blijed i zabrinut dok se okretao i izlazio.
Tada sam ostao sam s tim žutim čovjekom s tako malo zvukova. Stajao mi je tako blizu
da sam trebao čuti više - šištanje dok je okretao vrat, njegov jezik iza zuba, stopala koja klize
po drvenom podu, vlagu u grlu kad je izdisao. Ali sve što sam čuo bila je ta nježna struja
zraka iz njegovih usta. Proučavao je moje lice, a zatim se nagnuo još bliže.
- Čuo sam te - prošaptao je kao da se boji da bi ga Nicolai mogao prisluškivati. - Drugi
su možda čuli tvoj glas. Nesavršen je. Nije još izvježban. Ali oni su budale. Ja sam te čuo.
Čuo sam tvoja pluća. Čuo sam te ovdje. - Ispružio je ruku i hladnim prstom blago prešao
preko linije mog vrata. - Nisi si mogao pomoći, zar ne? Bio bi puknuo da si još trenutak bio
tih?
Voditelj zbora mirisao je na trulo sijeno. Nos mu je bio u visini s mojim. Gotovo sam
poželio da se opat vrati i odvede me daleko.
- Mislim da si i ti mene čuo. Ja ne mogu pjevati kao ti, Mojsije. Imamo različite darove.
Ali mi odgovaramo jedan drugome. - Ulrich je isprepleo prste ispred mog lica.
Zatvorio sam oči užasnut što ga gledam izbliza, želeći da nestane.
- Opat te ne može oduzeti meni, Mojsije. Čuo sam te i ti si čuo mene. Bog je odredio da
se trebamo sresti.
Ponovo je dodirnuo moj vrat, ovoga puta cijelom rukom, kao da me želio zadaviti. Ali
njegov hladan dodir bio je nježan. Teško sam progutao.
- Ja te mogu otvoriti, osloboditi tvoj glas, Mojsije. Hoću. Možemo otići iz ove opatije
ako želiš. Možemo se vratiti onamo odakle si došao. Ali, Mojsije, poslušaj me: opat, koji je
spreman poslati te u prljavu ubožnicu, on će ti, čim mu ja to kažem, pružiti najveći luksuz o
kojem jedan dječak može sanjati. Oni trebaju ljude kao što smo ti i ja, Mojsije.
Dok mi je šaptao u uho, osjećao sam toplinu njegova lica na svojoj koži. - Trebaju nas
kao što trebaju svoje zlato i svoje lijepe crkve i svoje knjižnice. Želiš li opet vidjeti Nicolaia?
Želiš li ostati ovdje? Ili želiš otići? Menije svejedno. Dijelit ću s tobom konjušnicu ako je to
tvoj izbor. Ali ako hoćeš ostati, zapjevaj.
Zatim je Ulrich von Güttigen počeo šaptati melodiju koju sam čuo u crkvi toga jutra.
Glas mu nije bio topao kao glasovi kojima sam se pokušao pridružiti, ali se pomicao lagano i
točno od jedne do druge note. Kad je Nicolai pjevao, njegovo cijelo tijelo odjekivalo je od
zvuka. Nasuprot tome, Ulrich von Güttigen bio je poput loše izrađene violine, čije žice
vibriraju savršeno, ali tijelo odzvanja slabašno poput bačve s vinom.
Je li na to Nicolai mislio? Je li to bilo Božje djelo? Sanjao sam o nečemu drugom, manje
odbojnom od ovog čovjeka bez zvukova i njegovih usrdnih molbi. Ali palo mi je na pamet da
možda Bog nije bio tako dobar i savršen kako je tvrdio opat, i možda je ovaj čovjek bio sve
što mi On može ponuditi.
I tako sam zapjevao.
Izabrao sam jedan glas kojeg sam se sjećao iz crkve. Isprva su moje note bile meke i
nesigurne, ali sam osjećao kako se zvuk širi iz moga grla baš kao što se zvonjava zvona širi

45
kroz metal. Zvuk je putovao uz moju čeljust i u udubljenja ispod ušiju. Osjećao sam ga u
leđima i naniže do pupka. Nisam pjevao riječi, samo glasove.
Ulrichov slabi glas stišavao se kako se moj pojačavao. Još uvijek me je držao za vrat, a
zatim je njegova ruka počela ispitivati niže. Milovao me od brade do grudnog koša kao
hladnim liječničkim instrumentom, i u tom trenutku sam osjetio da je bio u pravu; činilo se da
me njegova ruka otvara. Njezin dodir činio je moje zvukove punijima, poput majčinih
zvučnih zvona. Druga ruka pridružila se prvoj. Milovao me po licu i grudima. Ruke su
posegnule iza mojih leđa i čvrsto me držale, kao da je htio da zvuk odlebdi od mene do
njegovih požutjelih, koščatih ruku i praznih grudi. Jecaj mu se oteo s usta, iako u očima nije
bilo suza. A zatim je koraknuo unatrag, na trenutak se podigao na prste, zatvorio oči i
nakrivio žestoko glavu kao da ga je pogodila iznenadna bol.
Prestao sam.
Posrnuo je unatrag i naslonio se na čembalo kao da ga noge ne mogu držati. Oči su mu
bile prikovane za moje lice. Vidio sam strah u njegovim očima. - Moj Bože - rekao je. - Neka
sam proklet.

46
 X.

I tako je započeo moj život pjevača. Ležao sam posljednju noć na Nicolaievoj počivaljci,
a on je pripovijedao dugo do jutra o veličanstvenosti moje sreće. - Više nećeš morati dijeliti
sobu sa starim redovnikom koji hrče - rekao je, a njegov osmijeh bio je tako tužan da bi netko
mogao pomisliti kako odlazim puno dalje, a ne samo dva kata niže. - Imat ćeš prijatelje svoje
dobi s kojima ćeš se moći igrati. Smijat ćeš se i trčati naokolo. Noću ćete šaptati jedan
drugome svoje tajne.
I nakon što je Nicolai počeo hrkati, ležao sam budan. Njegova nada zarazila je i mene.
Nikada nisam želio ništa više dok sam živio s majkom, ali sada sam shvatio da ću imati
prijatelje. Hoćemo li se zabavljati? Hoćemo li se igrati kako su se igrala djeca u selu? Hoću li
početi govoriti?
Sljedećeg jutra Nicolai mi je pripremio zavežljaj s dvjema jabukama, nešto oraha i
krunicom, i stavio mi ga u ruku. Otvorio je vrata i pokazao mi da krenem ispred njega.
Oklijevao sam trenutak, a zatim pružio ruku prema ogromnom dlanu. Pogledao sam ga u lice.
- Hvala ti, Nicolai - rekao sam.
Suze su mu navrle na oči i uzeo me u naručje.
Odnio me niza stube i duž hodnika gdje je Ulrich čekao ispred sobe za vježbanje. Kad je
Ulrich zahtijevao da nas ostavi, Nicolai me zagrlio još čvršće, zatim je duboko uzdahnuo i
spustio me na tlo. Ugrizao se za usnicu, kimnuo i pokušao se nasmiješiti, a zatim se okrenuo i
požurio, ne okrećući se više.
Nije bilo vremena da mi pribavi novu odjeću, i tako sam još uvijek nosio onu
jednostavnu koju mi je Nicolai kupio prije nekoliko tjedana u Uriu. Još uvijek nisam imao
cipele. Kad je Ulrich otvorio vrata, dvanaest pari predpubertetskih očiju okrenulo se prema
meni.
Ulrich je rekao dječacima ono malo što je znao o meni: da sam iz divljega planinskog
sela; da imam izvanredan, neizvježban glas koji bi jednoga dana mogao biti najbolji u zboru
kojeg je on ikada čuo. Rekao je sve to kao da sam boca finoga vina koju se sprema pohraniti u
podrum opatije.
- On je sada vaš brat - rekao im je Ulrich - i to toliko dugo dok vi i on ostanete u ovom
zboru. Pomozite mu da razumije ovaj svijet, koji mu je toliko nepoznat.
Dječaci su kimnuli svom učitelju. Promatrao sam toga čovjeka, koji me toliko odbijao, i
sada sam osjetio zahvalnost. Nisam bio toliko sretan još od vremena kad sam živio s majkom.
Zatim je Ulrich dao upute dječaku po imenu Feder da nas uvede u vježbe za
zagrijavanje. Gurnuo me lagano prema dječacima i zatim napustio sobu. Dječaci su se okupili
oko tog Federa. - Bok - rekao mi je. Izgledalo je da je moje dobi, ali je bio viši. Nasmijao se.
Kimnuo sam i uzvratio osmijehom - najtoplijim, najiskrenijim osmijehom kojega je
svijet ikada poznavao. Pomislio sam da ću nešto reći, ali moja se usta nisu htjela pokoriti.

47
Previše sam se bojao da bih mogao zvučati budalasto pred svojim novim prijateljima.
Feder mi je prišao, još uvijek se smiješeći, sve dok me nije nadvisio. Dosezao sam mu
samo do ramena. Zatim je osmijeh nestao s njegova lica tako iznenada da sam ustuknuo od
iznenađenja. Dječaci iza njega su se smijali.
- Možeš pjevati s nama - ako znaš - rekao je. Oči su mu bile jednako hladne kao i glas. -
Ali nisi jedan od nas. - Zurio mi je u oči kao da traži znak da sam ga razumio, i ja ga nisam
razočarao. Suze su se počele nakupljati. Borio sam se da ne zatrepćem, ali onda jesam, i dvije
suze skotrljale su mi se niz obraze. Dječaci su se smijuljili i vikali mu da me sruši, ali nije.
Dok su mi suze slobodno tekle, onjušio je zrak i rekao: - Smrde li svi u tvojoj obitelji poput
koza?

I tako je moj kratki san o prijateljima vlastite dobi napušten malne istodobno kad je i
nastao. Ali nisam se požalio ni Nicolaiu niti bilo kome drugome jer, kao siroče, što sam više
mogao očekivati? U podne sam slijedio grupu dječaka do blagovaonice. Uzeo sam tanjur s
hranom, a drugom rukom najveću, najcrveniju jabuku što sam je ikada bio vidio. Potom se
Feder pojavio iza mene, uštipnuo me za ruku i odveo do stolice okrenute zidu. - Ovo je tvoje
mjesto - prošaptao mi je u uho. - A ta hrana je poklon od mene. Poklon od mene. Taj seljak
koji je grabi i razdjeljuje - njegov rođak radi na našem imanju. - Feder je pokazao u prazni
zid. - Gledat ćeš u taj zid. Ako se usudiš okrenuti i pogledati u nas, oduzet ću ti svoj poklon.
Kažeš li makar i riječ mojim prijateljima, oduzet ću ti poklon. Jesi li me razumio? - Uštipnuo
me tako snažno da sam gotovo ispustio tanjur. - A ovo - rekao je, uzimajući jabuku iz moje
druge ruke - nije namijenjeno takvima kao što si ti.
Krevet mi je bio mekan i topao kao majčin zagrljaj i spavao bih najdubljim snom samo
da su mi to dopustili. Još pet dječaka dijelilo je sa mnom sobu, a iako Feder nije bio među
njima, njegove zapovijedi su se prenosile. - Što to radiš? - pitao me debeli Thomas kad me
našao kako ležim na svom krevetu te prve noći. - Psi spavaju na podu. - Ritnuo me u
potkoljenicu i još jedanput u stražnjicu dok sam se izvlačio iz kreveta. Nitko nije prigovorio
kad sam krišom rukom povukao deku. Sklupčao sam se ispod kreveta i zaspao dok su dječaci
pričali šale o prljavim i smrdljivim psima.
Odmah sljedećeg dana Nicolai je žurno ušao u sobu za vježbanje noseći novu odjeću i
cipele za mene. Pocrvenio sam, a dječaci su se cinički smijuljili kad me skinuo do gola u kutu.
Ali sada mi se činilo da barem izgledam jednako kao i oni. Međutim, ubrzo sam naučio da je
bilo još znakova njihove prevlasti, koji mi nisu bili posve jasni. Ovi sinovi službenika,
vrhunskih tkalaca ili nasljednika zemljoposjednika imali su očeve, stričeve, rođake s imenima
od kojih su drugi oblizivali usnice. Njihovi su ih roditelji jednostavno pohranjivali ovdje u
zboru na nekoliko godina, nadajući se da će ih čest kontakt s Bogom i tako puno zlata
pripremiti za njihovu budućnost pripadnika zemljoposjedničke vlastele. I tako je njihova
stalna bitka bila da se uspnu ljestvama koje sam ja učvršćivao na samome dnu. Balthasar je
izrazom svinja pobijedio Thomasov izraz pas. Ponosni Gerhard pravio se da me ne vidi, ali
me je nagazio petom dok sam prolazio. Johannes, plavokos i s licem anđela, vidio me je kako
se divim krunici koju mi je Nicolai poklonio. Pobrinuo se da se drugi okupe kad mi ju je

48
istrgnuo iz ruku, raskinuo uzicu i rasuo kuglice niz hodnik. Flubert, suhonjavo, žuto dijete
upalih očiju, koji nije znao pjevati, ali za kojega se znalo da je najbogatiji od cijele gomile,
imao je vražje uho za izrugivanje. - Pogledajte, to je igračka velikog redovnika - rekao je
jedne večeri dok sam ulazio u prepunu sobu. A zatim meni: - Siguran sam da ti se više sviđalo
spavati u njegovoj sobi. - Pocrvenio sam, iako u to vrijeme nisam shvaćao dublji smisao.
Došlo je do toga da sam strahovao prolaziti pokraj Nicolaia kad sam bio s dječacima. - Zašto
ti se on uvijek smješka? - pitao bi Feder tako nevino. - Možda bi ga večeras, kasno noću,
trebao posjetiti u njegovoj sobi.
A kada sam počeo pjevati s oduševljenjem, Feder je prošaptao dječacima: - Pogledajte, i
tako on želi biti pjevači Naravno da želi! Ali što je drugo dostupno takvima poput njega? -
Okrenuo se prema meni. - Što si rekao da su ti bili roditelji? Jesu li držali svinje? - Prvi put u
životu posramio sam se majke. Znam da bi i svinjari gledali na nju svisoka. Bojao sam se da
je Feder nekako znao više nego što je govorio; okrutni osmijeh u to me uvjerio. Krenuo je
prema meni, a iako sam uzmaknuo, zgrabio me rukom oko vrata i stiskao me sa svakom riječi
sve snažnije. - Ne brini, dječače - zarežao je. - I za pet godina, kada taj tvoj krasni glas ogrubi,
a taj te bezvrijedni redovnik više ne bude htio držati kao igračku, ostat će dovoljno svinja o
kojima će se trebati brinuti.
Ustajali smo u šest, puno kasnije od redovnika. Poslije doručka vježbali smo do mise, a
zatim izučavali izgovaranje latinskih tekstova, vježbali pisanje i provodili vježbe do ručka.
Nakon podnevnog odmora, Ulrich bi nas posjeo na pod oko čembala i dao nam listove papira
i komadiće olovaka. Udarao bi po tipkama, a dječaci su tupo gledali u njega. Objašnjavao je
razliku između hipofrigijskog i jonskog modusa, ili je koračao amo-tamo psujući Tridentski
sabor. Malne svakog dana udarao bi jednim prstom u tipke. - To su redovnici - rekao bi. -
Tisuću godina jednaki: kromatični, većinom monofoni, s primjesama hrabrosti što ih
proguraju geniji. - A onda bi udario nekoliko akorda. - Sada je sve drukčije. Ono što vi morate
naučiti pjevati je - polifonija. Jsna zvonkost, kontrasti. Čak i ako to ne možete naučiti ovdje -
potapšao se po glavi - a većina nas nikada ne uspije, morate to razumjeti, ćete ostati oruđe bez
mozga, jednako glupi kao i ovo čembalo. - Zatim bi odsvirao malo Vivaldia i rekao nam da
zapisujemo, što sam uskoro mogao jednako lako kao što su druga djeca skicirala kuću s
dvama prozorima i vratima. Drugi dječaci bi virili preko mog ramena i prepisivali točno ono
što sam napisao. Kad bi Ulrichovo strpljenje popustilo, bili bismo slobodni sve do probe s
odraslim pjevačima i instrumentalnom pratnjom, koja bi se nastavila do večere. Svih tih
godina nismo učili ni matematiku ni francuski, a sve što sam naučio o Bibliji i Bogu potjecalo
je od dnevnih propovijedi.
Prvih šest mjeseci otkad sam se pridružio zboru Ulrich je posjedovao moje dane, ali me
ostavljao samoga od večere do doručka. A kako sam ja učio kontrolirati svoj glas, tako je
njegova pažnja bila sve neobuzdanija. Dok smo bili poredani ispred ogledala za vježbanje,
uvijek sam ja bio taj koji ga je vidio u svom ogledalu, odmah iza sebe, zatvorenih očiju, kao
da pokušava uhvatiti miris moje kose. Uskoro je rijetko koja večer prošla a da se nije
zadržavao ispred vrata blagovaonice. Stavio bi čvrstu ruku na moje rame. - Mojsije - rekao bi
- ima još jedna zadnja stvar koju ti želim pokazati. - Zatim bi me poveo u sobu za vježbanje, a

49
ruka mu se ni trenutka ne bi maknula s mog ramena. Bilo mi je mrsko biti sam s njime -
njegov miris, hladan glas, nedostatak ljudskih zvukova. Ponekad sam mislio da bih više volio
provoditi vrijeme s lešom, jer leš barem ne bi mogao ispružiti ruku da me dotakne.
Ipak, baš kao što sam naučio slušati u zvoniku, upravo ondje sa sam, sâm s Ulrichom u
sobi za vježbanje, naučio vladati svojim glasom. I koza bi naučila pjevati da joj je pažnju
posvetio taj čovjek! Onima koji kažu da sam genij koji se pojavio niotkuda, i da se moj talent
nije morao razvijati - njima kažem: Vježba! Vježba! Nema druge staze do uzvišenosti.
U tim mnogim satima s Ulrichom, naučio sam što je fluidna ravnoteža, točno fraziranje,
precizan izgovor latinskog. On bi me dodirivao. Njegove ledene ruke spuštale su se niz moja
leđa ili milovale moje grudi, ponekad dohvaćajući čak i dolje do udubina iza koljena, pa
natrag do sljepoočnica. Bila je to vrsta dodira kakvim bi milovao latice nekog cvijeta.
Ulrichova ruka pronalazila je dijelove mene koji su još bili tihi - dolazio je do tvrdoglavih
granica moga zvonjenja. I tako se meni činilo da je njegov dodir čaroban, jer bi se glas koji je
najprije izlazio iz grla u samo nekoliko sekundi proširio do moje čeljusti i, s njegovim žutim
rukama na mojim grudima i leđima, uskoro je pjesma zvonila kroz mene baš kao da sam
zvono. Ruke su tražile dublje. Našle su još pjesme skrivene u mojim zategnutim bedrima, u
stisnutim šakama, u spustovima lukova na mojim stopalima. Moje je tijelo bilo maleno, ali on
ga je pjevanjem učinio ogromnim.
Prvi put kad je došao noću, doteturao je u našu sobu, sapleo se preko kreveta i zabadao
koljena i laktove u trbuhe uspavanih dječaka. Ispuzao sam ispod svoga kreveta i provirio s
jednog na drugi kraj sobe - krtica koja je izišla iz svoje rupe. Ulrich je protresao Thomasa. -
Gdje je Mojsije? - pitao je dječaka, čije su raširene oči ugledale ubojicu. - Ima nešto...
moram... - Thomas je podigao drhteći prst i pokazao prema mojim svjetlucavim očima.
Ulrich me naglo podigao na svoje rame i iznio me iz sobe. Hodnici su bili mračni;
opatija je spavala. Prislonio me uza zid, a njegov topli dah trula sijena puhnuo je preko mog
lica. Protrljao je moj nos svojim. - Zaboravio sam - prošaptao je i pomislio bih da je bio pijan,
ali svi su znali da vino nikada nije dotaknulo njegove usnice. - Opet je nestalo!
Stavio me na pod, uzeo za ruku i stao vući kroz hodnike, a naši su koraci bili tihi kao da
smo bili duhovi.
Soba za vježbanje bila je mračna, no on me ponovo podigao i osjetio sam stolicu pod
svojim nogama. Osluškivao sam ga, ali nisam čuo nikakav zvuk. Samo sam se molio da ode.
Kad je ponovo progovorio, osjetio sam jezu.
- Postoje gluhi skladatelji - prošaptao je iz mraka - koji čuju glazbu u svojim glavama.
Jednako lijepu u njihovoj gluhoći kao i u životu, tvrde!
Ispružio sam ruku da odredim odakle dolazi glas. Prije nego što sam je do kraja ispružio,
rukom sam očešao njegovo lice. Uzdahnuo je od mog dodira, i ja sam prestravljeno povukao
ruku. Ali zatim je zgrabio moju ruku i stisnuo me za zglavak tako snažno da sam zacvilio. -
Dao bih svoje uši za to! - povikao je. - Odrezao bih ih i nikada te više ne bih čuo kako pjevaš,
kad bih samo mogao čuti pjesmu odonud! - Potapšao me odlučno prstom po glavi i malne sam
pao, ali me povukao prema sebi za zglavak sve dok nisam stajao pritisnut uz njega. Ponovo
sam osjetio njegov dah na svom obrazu. Prošaptao mi je u uho: - Ležim budan, Mojsije.

50
Svake noći otkad si došao. To je kao da si ispred moga prozora, ali vani puše vjetar i, koliko
god se naprezao da te čujem, ne mogu.
Pritisnuo je svoje čelo uz moje, svoj hladni obraz uz moju toplinu. - Nisi trebao doći -
prošaptao je.
Pustio mi je ruku i gurnuo me natrag kako bih mogao stajati. Njegovi koraci su se
povukli. Prsti su mu petljali po čembalu. Odsvirao je notu.
- Pjevaj - rekao je. Otpjevao sam tu jednu notu. Užas ju je učinio jedva čujnom.
- Ne! - povikao je. - Pjevaj! - Tresnuo je prstom o tipku.
Udahnuo sam zrak, a kad sam ga ponovo izdahnuo čuo sam svoj dah u grudima. Nisam
ga prisiljavao van, nego sam, kako me Ulrich naučio, osjetio da moj sljedeći udisaj teče do
onih zatvorenih mjesta, kako bi se i ona također otvorila. Strah se smanjio. Sa sljedećim
izdisajem došla je nota - ovaj put ne glasna, ali jasna. Pjevao sam, ispunjavajući sobu svojim
glasom, dok me dah nije izdao. Nastala je tišina.
- Od danas neka ti to bude credo - rekao je i zasvirao sopransku melodiju iz trećeg
stavka. Pjevao sam.
Iznenada su njegove ruke opet bile na meni - ruka koja miluje cvijet. Na mojim grudima,
ispod mojih ruku, na križima, sve dok svi ovi dijelovi nisu vibrirali od pjesme. Zatim je
pritisnuo ruke na moja leđa i naslonio mi grudi na svoje uho.
- Pjevaj! - naredio je. Osjećao sam kako se pjesma širi kroz mene. Tresla mi je koljena.
- Da! - uzdahnuo je. Osjećao sam da je u pravu, da mi glas nikada nije tekao tako
blistavo. Dok sam stajao i dugo pjevao, on je držao glavu naslonjenu na moje grudi, kao što se
dijete nasloni na majčina prsa.

51
 XI.

Što se tiče dječaka zborista, za to bismo trebali kriviti Sv. Pavla. Bez njegove zabrane
Mulier taceat in ecclesia3 svijet ne bi imao potrebu za tim derištima. Jer Sv. Pavao, kad je
naredio ženama da budu tihe u crkvama, nije mogao utišati ženski glas. Mjesecima prije
našega rođenja, uši su nam se usklađivale prema majčinim zvukovima (kao moje s majčinim
zvonima), i stoga je u potrazi za savršenom ljepotom crkva trebala zamjenu. U zboru St.
Gallen ja sam bio najbolja zamjena koju su ikada imali.
Iznenada me je opat cijenio kao dragulj na svom prstenu, ili čisti bijeli kamen tornjeva
blizanaca na njegovoj novoj crkvi, koja se počela podizati kao dva nedovršena stubišta do
nebesa. Kad me čuo pjevati, ili kad bi zastao na trenutak promatrati vježbu, smiješio se
pohlepno kao da mu se sprema gozba kojom će se počastiti. Moja povučenost bila je prednost.
Razgovarao sam samo s Nicolaiem, u čijoj sam se sobi skrivao kad god sam mogao izbjeći
Ulricha i zbor, ali i tada bih mu ponudio tek malo više od mumljanja. Kad me Nicolai pitao
tko mi je bio otac, slegnuo sam ramenima. Kad me upitao za moje pravo ime, rekao sam: -
Mojsije.
Za vrijeme svetih oficija i većine misa, jednolično pjevanje zborista redovnika kao što je
bio Nicolai bilo je dovoljno da uzdigne Staudachove vjernike prema nebesima. Ali na svetke,
ili za proslavu prispjeća svetih relikvija, ili za mise u sjećanje na bogato nasljedstvo, opat je
pozivao Ulrichov zbor i mi smo na se preuzimali svoj liturgijski razlog postojanja. Sve u
svemu, pjevali smo oko dvadeset misa svake godine u kompletnom sastavu, a dijelovi naše
grupe odlazili su često proslaviti kakvu svetkovinu u manjim župama na opatovim brojnim
posjedima. Ulrichov uzvišeni ukus birao je naš repertoar, koji je uključivao eterične mise
Cavallia, Charpentiera, Monteverdia, Vivaldia i Dufaya. Na našim potajnim ponoćnim
probama odbojni muškarac povukao bi se u kantate prokrijumčarene iz Leipziga i u potaji
sam okaljao opatiju Bachovom protestantskom pjesmom.
Baš kao što su najbogatiji katolici iz St. Gallena čeznuli za pamukom iz Amerike,
knjigama iz Pariza, čajem iz Indije i kavom iz Turske, ni pogreb ni procesija u župi, ni
blagdanski dan u župi, nisu mogli biti potpuni bez neke glazbene pratnje zbora St. Gallen. U
mom sjećanju svi su ti događaji tek maglovite uspomene od nabrana muslina u neugodno
vlažnim kapelicama, tajac hrkanja i sipljivog disanja.
Svi oni, to jest, svi osim jednog.

Obično smo na koncerte putovali kolima koja su vukli volovi, jer je većina katolika St.
Gallena živjela izvan zidina grada. Jedne naročite večeri, međutim, hodali smo jedan iza
drugoga kroz zapadna vrata opatije u protestantski grad. Ulrich nas je vodio, a za njim su išla

3
(lat.) Žena u crkvi neka šuti

52
dvojica violinista siva lica i sijede kose; čembalist Heinrich debela vrata; bas Andreas; dva
potpuno odrasla tenora i dva predpubertetska kontraalta; sopran Feder; Ueli, prijašnji član
dječjega zbora, kojeg je surovi pubertet sveo na visokog i tankog nosača prtljage i osobu koja
okreće stranice; i na kraju ja, koji sam često zastajkivao da uhvatim svaki zvuk što se cijedio
iz otvorenih prozora grada.
Više puta sam izgubio iz vida Uelieva leđa dok smo prolazili kroz grad, ali nije bio
nikakav problem dostići ih. Zatvorio sam oči i uskladio uši s njegovim petama koje su se
vukle po ulici. Nakon deset minuta hodanja, našao sam druge kako čekaju pred raskošnom
kućom od siva kamena. Bila je to kuća Duftovih, rekao nam je Ulrich, dom tvrtke Duft und
Söhne, obitelji koja se bavila tekstilom. - Katolička kuća - rekao je - iako smo unutar zidova
grada. - Feder je prošaptao, malo preglasno, da njegova obitelj nikada ne bi živjela među
štakorima. - Neka vam ovo bude lekcija - odgovorio je Ulrich strogo. - Oni koji stavljaju
poslovnu aktivnost prije religije imaju koristi od svoje snošljivosti. Uistinu, Duftovi su
nadaleko najbogatiji u našem kantonu, bez obzira je li riječ o katolicima ili reformatorima.
Večeras morate pružiti svoju najbolju izvedbu.
Ušli smo kroz pokrajnja vrata, poput slastičara koji dostavlja naručeno. Podrumski
prolaz prema kapelici bio je mračan i vlažan. Slijedio sam krajeve Uelieva fraka nekoliko
koraka, a zatim sam stao. Jasno sam čuo zveket metalnih lonaca s lijeve strane, ali kad sam se
okrenuo da pogledam, vidio sam samo sivi kamen zida. Koraknuo sam naprijed; zveket je
iščeznuo, ali sada je govorila neka žena. Još dva koraka naprijed i čuo sam brbljanje: skupinu
muškaraca, najmanje njih dvanaest.
Pričekao sam. Zvuk je tekao kao da sam prošao pokraj triju otvorenih prozora prema
trima različitim sobama, ali zid je bio tek goli kamen. Pomno sam ga proučio. Nisam mogao
naći nikakvih otvora, pa sam se stresao i zaključio da su ovaj prolaz zacijelo opsjedali duhovi.
Međutim, danas shvaćam da to uopće nije bilo čudo niti vradžbina, tek fenomen. Čitao sam da
je vapnenac sastavljen od drevnih školjaka, a školjke kod Duftovih morale su biti naročito
šupljikave jer su morske školjke poput naših pužnica zarobljavale zvukove koji su se ispuštali
u ogromnoj kući i prenosile ih dalje. Baš kao što se brujanje usnica trubača prenosi s piska do
otvora trube duž mjedenih vijuga, tako su i zvukovi u kući Duftovih bili najprije progutani,
prenošeni od školjke do školjke i izbačeni kroz zidove potpuno druge sobe.
Nastavio sam hodati niz mračni hodnik za svojim suputnicima, osluškujući staklo kako
se razbija na podu, ruku koja je udarila po stolu, muškarca koji je pjevao neku glupu
pjesmicu, dijete koje je plakalo i ženu koja je obavljala malu nuždu. (Ako se pitate kako sam
mogao utvrditi spol iz mlaza, trebalo bi vam zabraniti pristup u koncertne dvorane. Bog vam
je dao uši da slušate.) Iza ovih prepoznatljivih zvukova, koji su lepršali amo-tamo, čuo sam i
mnogo zveketa i prasaka, kao da nijema vojska iskopava srebro unutar zidova.
Trebalo mi je nekoliko minuta da se spustim kroz taj kratki prolaz. Zastajao sam kod
svakog zvuka i uzalud pokušavao otkriti rupu u kamenu. Kad sam konačno stigao do kraja,
gdje se prolaz odvajao ulijevo i udesno, bio sam sam. Osluškivao sam Uelieve pete, odredio
njihov smjer, krenuo dva koraka ulijevo, shvatio da sam se zabunio, vratio se do račvanja, čuo
struganje nogu i lijevo i desno, a zatim i ponad glave.

53
 Bio sam izgubljen.
Beskoristan sam bez svojih ušiju. Moja druga osjetila otupjela su od nekorištenja. Sa
svakim novim korakom u bilo kojem smjeru, zidovi kuće Duftovih izbacivali su nove
zvukove koje sam pokušao razmjestiti na mapi - ali uzalud, lako su za druge dugi hodnici i
pravi kutevi kuće Duftovih mogli biti jednako obični kao i otvoreno polje, za mene su bili
labirint.
Napokon sam se odlučio za jedan smjer i hodao do kraja prolaza. S lijeve strane bila su
vrata, a s desne se prolaz nastavljao u mrak. Upravo sam htio izabrati vrata kad sam začuo
prijateljski glas kako me doziva iz sjenke.
- Dođi - rekao je glas. - Hajde sada. Ja sam ti prijatelj. Nemoj biti stidljiv.
Nastavio sam se vući niz mračni prolaz prema glasu. Vrata su se otvorila u neku vrstu
prigušeno osvijetljene smočnice u kojoj su stotine staklenki ispunjavale redove na drvenim
policama.
- U redu je - rekao je ljubazan glas. - Neću te ozlijediti. Želim ti pomoći.
Ponovo umiren ušao sam u sobu.
Bio sam toliko koncentriran na zvukove da mi je trebalo nekoliko koraka kroz sobu prije
nego što sam primijetio oko koje je zurilo u mene. Sledio sam se. Zatim sam vidio još jedno,
pa još dva, a onda je tisuću odrezanih glava gledalo dolje, u mom smjeru. Vidio sam glave
pilića, na desetke divljih ptica, glavu praseta, koze s tankim rogovima. U zelenim staklenim
badnjevima na gornjoj polici lebdjele su glave divljih zvijeri: jelen, vuk, ogromna glava
medvjeda, tri goleme mačke i manje glave nekoliko svizaca. Širom otvorene, zamagljene oči
zurile su iz bistre tekućine. Bježi! činilo se da govore. Skinut će i tebi glavu.
Ali baš kad sam se okrenuo da pobjegnem, umirujući glas ponovo je progovorio. - U
redu je - rekao je. - Nemoj se bojati.
Tek tada sam shvatio da se utjeha u tom glasu uopće ne odnosi na mene, jer mi je ta
osoba bila okrenuta leđima. Vidio sam crne cipele i bijele visoke čarape, zeleni stražnji dio
baršunaste haljine s bijelim vrpcama na ramenima, i dvije plave pletenice. Gledao sam
djevojčicu, onu vrstu stvorenja kakva sam često viđao u crkvi, ali osim dviju mršavih sestara
iz Nebelmatta, koje su imale više sličnosti s miševima nego sa ženama, nikada nisam bio tako
blizu jednoj od njih.
Saginjala se u veliki drveni kavez, uranjajući ramena i podižući jednu nogu zbog
ravnoteže, pružajući mi tako pogled na bijele čarape, od tankoga gležnja do krivulje njezine
uske stražnjice. S iznenadnim zanimanjem, postao sam svjestan neke tajne na tom glatkom
mjestu gdje su se spajali šavovi njezinih čarapa. Uronila je još dublje u kavez i haljina se još
malo podigla, poput otvorena suncobrana, a noge su joj se previjale prema stropu. Htio sam ih
dotaknuti. Jesu li bile tople ili hladne? Grube ili meke?
- Imam te! - izustila je. Stopalom je lupnula u znak pobjede.
Noge su se spustile. Haljina je pala na svoje mjesto. Izvuklo se rame s bijelom vrpcom,
zaprljano zemljom, a pojavilo se i drugo bez vrpce, zatim zlatne pletenice na kojima su visjeli
snopići sijena, crveno lice zamrljano prašinom, dvije gole ruke, dvije prljave šake, i zmija.
Bila je dugačka kao moja noga i sjala je nauljeno i crno pod tinjavom svjetlošću.

54
Djevojčica je uklonila pletenicu s lica, povukla prema svojim usnicama zmiju koja se trzala,
poljubila je u leđa i rekla: - Sve je u redu, Jean-Jacques. Slobodan si.
Mogu se sjetiti svake značajke toga prizora. Njezinih pjegica. Svake mrlje od zemlje na
njezinu licu. Ponosnog smiješka punog ljubavi prema zmiji. Možda je ono što sada vidim u
oku svog uma samo sjećanje sjećanja na drugo davno sjećanje, poput starog sata koji je
popravljan toliko puta da nije ostao nijedan originalni kotačić. Tako često sam prizivao to
sjećanje: tu djevojčicu neuredne kose, prljavih ruku i strašnu bjeloušku koju je držala uz usta.
Primijetila me dok su joj usnice bile tek za dah udaljene od zmije.
Pod treperenjem svjetla promatrao sam kako se nelagoda penje do njezinih obraza.
Pokušala je sakriti zmiju iza leđa, ali je njezino migoljenje bilo previše za jednu ruku, pa joj je
pobjegla na pod. Na trenutak je zastala, razmišljajući što da napravi, a zatim se spustila na
koljena i laktove, hvatajući Jean-Jacquesa objema rukama dok su joj pletenice visjele poput
dugačkih ušiju do poda. Okrenula se prema meni.
- Tko si ti? - upitala je. - Što radiš ovdje?
Odmah me je nadigrala sigurnošću u svom glasu, jasnim načinom izgovaranja riječi.
Nije bilo ni traga seoskog dijalekta. Odmah sam znao da je ova djevojčica pripadala boljem
soju čak i od onog kojem su pripadali dječaci iz zbora koji su me mučili. Bez obzira na to
kako mi je sada stajala blizu, sigurno nitko nije bio udaljeniji od mene u cijelom svijetu.
Čvrsto je zgrabila Jean-Jacquesa i osovila se na koljenima, a zatim je ustala, držeći zmiju
ispred sebe kao što svećenik obuhvati kalež napunjen vinom. Bila je za glavu viša od mene i
imala je osebujno lice, gotovo poput kakve panorame emocija: znatiželja u zategnutim
obrvama, oprez u tome kako je raširila oči, neugoda u naboru na bradi, crta veselja u
rastegnutim ustima. Proučavala je moje zborsko odijelo.
- Jesi li ti redovnik? - Njezin ton nagovijestio je da su joj zmije draže od redovnika.
Opet nisam rekao ništa.
- Kad ja odrastem - rekla je, prilazeći mi jako polako, a ipak govoreći brzo - neće više
biti redovnika, samo filozofa, što i žene mogu biti, iako žene ne mogu upravljati
manufakturama. - Kad je završila s govorom, Jean-Jacques je bio blizu mog lica. Prestao se
trzati i zurio je mlitavo u tamu. Djevojčica me je pogledala u oči. Povukao sam se za korak.
Ona se približila.
Haljina joj je šuškala dok se pomicala. Njezine krute crne cipele su škripale. Dva puta je
škljocnula zubima. - Ako ikada ikome kažeš što si vidio, tresnut ću te po licu - rekla je.
Onda je prošla pokraj mene.
Okrenuo sam se da je gledam kako odlazi i tek tada sam primijetio da hramlje. Njezino
desno stopalo bilo je okrenuto prema unutra, a koljeno joj se nije svijalo. Osvrnula se izlazeći
iz sobe i uhvatila me kako proučavam njezinu nogu. Bljesak boli pridružio se borbi na njezinu
licu. - Okrutno je zuriti - rekla je.
Potom je otišla. Promatrao sam ulazna vrata, zatim zatvorio oči da bih mogao protrčati
kroz njezine zvukove, sada pohranjene u mome sjećanju. Šuštanje njezine haljine, meki glas
koji je htio odobrovoljiti zmiju, sve je to probudilo moje druge osjete. Je li to bio njezin miris
sapuna i limuna koji se još uvijek zadržavao u sobi?

55
 Vratio sam se do glavnog hodnika i naslonio se na zid sve dok nisam čuo Uelia kako
straže stopalima po podu jer su ga bili poslali da me pronađe.

Bili smo ondje da bismo pjevali nedjeljnu večernjicu - pjevali smo Vivaldiev Dixit
Dominus, komad koji je nudio pravu virtuoznost, harmoniju i pobožnost da zadivi genije, ali i
bogate imbecile, a osim toga da nadahne revizije oporuka i testamenata na načine koji su
prema opatiji bili najdarežljiviji. Kapelica Duftovih bila je neugodno vlažan blok vapnenca
ispunjen s previše ikona i kakvih tridesetak vjernika. Feder i ja stajali smo rame uz rame
ispred zbora. Ove večeri nije sakrio iglu u šaku da bi je ubadao u moju ruku, niti mi je šaptao
kako je opat zaključao Nicolaia zbog njegovih bestidnih zločina, što je jedno i drago bilo
lakrdija koju je izvodio dok smo vježbali. Sada, kad je kapelica bik puna najplemenitije krvi
St. Gallena, smiješio se kao anđeo i nije davao nikakva znaka da me prezire.
Baš kad smo se spremali započeti, otvorila su se vrata na stražnjem kraju kapelice i
dugim korakom ušao je gospodar kuće, Willibald Duft. Vlasnik tekstilnog carstva Duft und
Söhne nije bio samo mršav, nego i nizak, pa je među dragim krupnim muškarcima u kapelici
izgledao poput dječaka. Nije zastao da se prekriži, već je samo umočio prst u škropionicu i
nacrtao krug u zraku, prosipajući svetu vodicu na pod. Njegova lijeva ruka držala je sada čistu
raku njegova jedinog djeteta, Amalie Duft, koja je bila ljubila zmiju. Hramala je hodajući uz
njega.
Sjeli su pokraj žene u prvoj klupi koja je imala neprivlačnu kombinaciju visokih šupljih
obraza, tankih ramena i širokih bokova, zbog čega je izgledala kao naherena, mesnata
piramida koja počiva na crkvenoj klupi. Krivo sam smatrao ženu oblika kraške Amalijinom
majkom i Willibaldovom ženom; poslije sam doznao da je to bila Duftova neudata sestra
Karoline Duft, glavni izvor pobožnosti u kući i poticatelj ove posebne službe.
Za vrijeme prva dva stavka promatrao sam njih troje. Skupina tenora i altova borila se
međusobno, ali i s violinama i čembalom, za vlast u kapelici pomoću pretjerane glasnoće i
jedva primjetnih dopuna notama kao oružjem. Ali pred gomilom je rat izgubljen; buka je
samo otupjela njihovu pažnju. Neki su se bezizražajno smiješili. Dragi su na licima imali tup
pogled lažnog ispunjenja. Nekoliko vjernika je zaspalo. Duft je zurio u svoje cipele. Pokraj
njega je Amalia ravnodušno njihala stopalima i nije se ni trudila sakriti dosadu na licu. Ipak,
činilo se da Karoline Duft ne bi mogla biti sretnija ni da je sam virtuoso Vivaldi ustao iz
mrtvih i prihvatio se svoje violine. Sklopila je oči i njihala se uz neki ritam koji nije imao
nikakve veze sa stvarnom glazbom. Upitao sam se nakratko: Je li gluha?
Treći stavak toga Dixita Dominusa su dvije minute najljepšeg kontrapunkta što ga je
Vivaldi ikada napisao za dva soprana. Savršeno je odgovarao Federovom i mom glasu, iako
nijedan još nije bio blistav i pun, ali bili su lagani i brzi. Volio sam promatrati reakciju
publike kad bi Feder započeo Virgam virtutis tuae, a zatim bih ja nekoliko sekundi poslije
ponovio istu frazu. Trebao je samo taj trenutak da podigne publiku iz njezine obamrlosti.
Otpjevali smo još jednu frazu u jednoglasju prije nego što nas je Vivaldi razdvojio.
Zatim smo bili kao dva rasplesana vrapca: penjali smo se u jednoglasju. Razdvajali smo se, ali
trenutak poslije jedinstvo je ponovo stvoreno i opet smo se zajedno penjali. Federov glas je

56
bio tako brz da se ponekad činilo kako žuri dalje od mene. Ali na trenutak smo bili braća, i
gotovo sam poželio ispružiti ruku i zagrliti ga dok smo pjevali.
Ljudi u kapelici nagnuli su se naprijed i malo podigli sa svojih sjedala; klupe su škripale
pod njima. Duft je tek ispružio jedno stopalo kako bi stresao mrvicu prljavštine s drugog i
zijevnuo, kao da nije čuo glazbu. Ali Amalia je slušala. Zurila je u mene - a u njezinu trbuhu
čula se nježna zvonjava.
Stavak je završio i po prvi put otkad smo ušli u kapelicu zavladala je potpuna tišina. Nije
bilo vrpoljenja ni kašljanja. Ni šapata ili grdnji. Nekoliko ljudi blago je zahripalo dok su
izdisali, a čeljusti su im opušteno visjele.
Glazba se nastavila. Sljedeća dva stavka istaknula su još ratovanja između tenora, basa,
violina i čembala, a sve strane su oživjele u nadahnuću. Zatim komet i zbor za orgulje,
podatno iznova napisan za naše čembalo i violine. Kratki osmi stavak započeo je s onom
vrstom »teških« violina koje je Vivaldi koristio tako dobro za pripremu uha. To je smirilo
publiku i pružilo priliku našim sijedim violinistima da se uključe. Zatim je počeo moj sopran
solo, De Torrente.
Bio sam sitan dječak, jedva upola toliko visok kao što sam sada kao muškarac. Zbor je
poslušno stajao iza mene. Nisam bio glasan, ali je moj glas ispunio svaki kut te prostorije.
Brada mi je podrhtavala dok sam razvlačio svaki slog u niz od dvadeset ili više nota. Publici
se činilo kao da je to izvedeno bez ikakva napora - oči mi se nijednog trena nisu zategnule,
ramena se nisu podigla - ali meni, meni je trebala najdublja koncentracija. Moje tanke ruke
pokazivale su prema dolje i malo prema naprijed i osjećao sam svoju pjesmu u svakom
ispruženom prstu. Pluća su mi se naprezala, a iako je moj glas bio tek desetina one punoće do
koje će jedanput narasti, ipak je bio jasan kao planinski zrak oko crkve moje majke. U
Duftovoj kapelici ovlažile su se oči. Amalia u prvom redu bila je skupila obrve; njezini bijeli
prsti stiskali su drvenu klupu. Moja je pjesma vladala svakom njezinom žilicom.
Kad sam završio, vladala je tišina. Feder je pokraj mene bio ukočeni kip. Ulrich je
dahnuo. Gledao me kao da me vidi prvi put. Duft je još uvijek proučavao svoju cipelu.
Amalia je mimo sjedila, zamišljena i očarana, kao da su njezinoj zmiji iznikla krila i kao
da je poletjela pred njezinim očima.

57
 XII.

Nakon svega, smjestili smo se u uskoj sobi za posjete i pogostili. Hrana i piće bili su
naša jedina plaća za pjevanje (Opat Coelestin primio je naravno svoj dio uz poseban
dogovor). Čini se da su svi zaboravili na mene osim Ulricha, kojega sam s vremena na
vrijeme uhvatio kako zuri u moje lice, želeći uzalud da njegova slika dozove sjećanje na moj
glas. Držao sam janjeću goljenicu u jednoj ruci, a pileće krilo u drugoj, i otkidao meso kao da
sam namjeravao izrasti do pune veličine baš te noći.
- Psst! - čuo sam šapat. Čini se da nitko drugi nije čuo taj glas. Okrenuo sam se prema
vratima. Jedno je oko provirivalo. Nitko drugi nikada prije nije želio razgovarati sa mnom,
osim Ulricha i Nicolaia, pa sam zanemario glas i okrenuo se gozbi ispred sebe.
- Psst! Redovnice! - Ponovo sam se okrenuo i ovoga puta vidio glavu Amalie Duft kako
proviruje kroz vrata. - Dođi!
Poslušao sam, ali oprezno, sada već potpuno svjestan da su se iza prijateljskih uvoda
često skrivale okrutne smicalice. Kad sam stigao do vrata, Amalia me povukla kroz njih i
zatvorila ih. Bila je odjevena u bijelu kućnu haljinu i ljutito je gledala u moje lice.
- Odvratan si - rekla mi je.
Pomislio sam: Zašto mi se ljudi obraćaju samo da bi me vrijeđali?
Ali tada mi je sinulo da mi se s donje polovice lica cijede janjeći umak i pileća mast.
Obrisao sam se svojom zborskom odjećom. Amalia je progunđala i zgrabila me za zglavak.
Povukla me niz hodnik. U kupaonici mi je obrisala lice i ruke mekim ručnikom i bacila ga na
pod.
- Brzo - rekla je, vukući me za rukav. - Svi misle da sam u krevetu.
Zveket i kapanje i brbljanje u kući Duftovih podizali su se i spuštali dok me vodila niz
hodnike kojima se nikada ne bih uspio kretati sam. Gotovo da smo trčali, a ona se njihala sa
strane na stranu zbog svoga hramanja. Okrenula se i pogledala me.
- Puno ljudi pada s krovova - rekla je. - Matthias von Grubber pao je s istog krova s
kojeg i ja, ali je sletio na hrpu stajskoga gnoja. Ja sam sletjela na plug. Karoline kaže da je to
Bog učinio da me uspori, ali me to ne usporava, a Boga ionako nema.
Od ove zadnje primjedbe uzmaknuo sam od šoka, ali me je ona povukla još jače. Kad i
dalje nisam ništa rekao, protresla je glavom. - Zašto ne govoriš?
Zato jer ne znam što bih rekao, bio bih joj rekao da sam imao hrabrosti.
Samo je slegnula ramenima i nastavila govoriti. - Meni to odgovara. Mrzim slušati ljude.
Marie nikada neće zašutjeti. Pokušala sam začepiti uši voskom, ali je onda vikala da bih je
čula. Ti, naravno, ne možeš biti tih, ali ne moraš govoriti.
Nitko nikada nije izgovorio toliko riječi obraćajući se meni, osim Nicolaia i Ulricha. Sve
mi je to bilo prilično sumnjivo. Nikada neću naći put natrag ako me napusti, ili još gore,
odvede do grupe svojih zlobnih prijatelja. Nismo prošli pokraj nekog prozora već neko

58
vrijeme, a zvukovi iz zidova bili su sve nejasniji i nejasniji. Procijenio sam da smo ušli u
nenastanjeno krilo kuće Duftovih.
Napokon je usporila. Na kraju dugog hodnika nalazio se stol, a iza njega zatvorena
dvokrilna vrata. Neki starac je poluzatvorenih očiju sjedio za stolom. Svijeća, guščje pero,
papir i srebrni sat bili su uredno poslagani na stolu ispred njega.
- Fräulein Duft - izrecitirao je dok smo prilazili. Nešto je zapisao na papir. Povirio sam i
vidio da je načrčkao njezino ime.
- Ako ne kažeš mom ocu da smo bili ovdje, Peter - rekla je - donijet ću ti cigaru.
Nastavio je pisati.
- Dvije cigare.
Zatresao je glavom. - Točni podaci.
Pogledao sam na list ispred njega. Uredna tabela razdvajala ga je na dva dijela:

DOGAĐAJ VRIJEME
Kašalj (isprekidan) 20:02 (trajanje 45 sekundi)
Kašalj (snažan) 20:08 (trajanje: 2 sekunde)
Sestra Blatt ulazi 20:14
Prozor se otvara (sestra Blatt) 20:15
Prozor se zatvara (sestra Blatt) 20:18
Mjehur se prazni na zahtjev 20:20
Boja: žućkasta; količina: 1/6
mjerice
Kašalj (isprekidan) 20:22 (trajanje: 31 sekunda)
Sestra Blatt odlazi 20:25
Posjetitelj (Fräulein Duft) 20:32

Dok sam čitao taj popis, začuo se isprekidan kašalj iza dvokrilnih vrata. Peter je
pogledao na svoj sat. Amalia je uzdahnula i zgrabila za mčicu na vratima.
- Nemojte smetati! - naredio je i osluhnuo. Kad je kašljanje prestalo, pogledao je na sat.
Zapisao je: - Kašalj (isprekidan): 20:34 (trajanje: 24 sekunde).
- Idemo unutra - rekla je Amalia. Zgrabila je dva pokrova od crne svile s hrpe na stolu.
Iznenada je nestalo letargičnog Petera. Činilo se da je njegovo mjesto zauzeo hrabri vitez
kad je skočio i zgrabio me za ruku. - Ne! - rekao je u šoku. - On ne!
- Ja ga puštam da uđe - rekla je Amalia.
Peter ju je pogledao s čuđenjem. Povukao me bliže k sebi i tako sam namirisao njegov
dah koji je bazdio na kiselo vino. - Ona ne može nikoga primati - prošaptao je.
Amalia je topnula zdravom nogom. - Ulazimo - ponovila je.
Starac me privukao još bliže. Pokušao sam se oteti, ali je njegov stisak bio previše jak. -
Nemoj ići unutra - prosiktao je u moje uho.
Amalia me zgrabila za drugi zglavak. - Nemoj ga slušati. Ocu će biti drago.
- Drago! - rekao je Peter. - Drago zato što uništavate eksperimentiranje? Kako će Frau
Duft ikada ozdraviti tako? Odgovorite mi na to, Fräulein Duft!

59
 Dok su me oboje povlačili za ruke, pogledao sam njegovu grimasu pa njezino ljutito lice.
- Ritni ga - šapnula je.
Tako sam i napravio. Ritnuo sam ga u gležanj, a on je jauknuo i pustio moj zglavak.
Skakutao je i trljao nogu. Preplavio me osjećaj grižnje savjesti i bio bih mu pomogao trljati
nogu, ali Amalia je otvorila vrata i gurnula me unutra.
- Idem po Herr Dufta! - povikao je Peter. Ali Amalia je zatvorila vrata i bili smo sami u
mračnoj sobi.
Ne posve sami - još je netko bio ondje. Bila je to žena, brzo sam prosudio. Kašljala je, a
zatim počela disati nepravilnim udisajima, koji su je ispunjavali sve dok, kao da ju je netko
ubo, zrak ne bi iscurio iz njezinih pluća. Na stolu je bila postavljena tanka svijeća, ali moje
oči nisu vidjele ništa izvan kruga njezine svjetlosti. Zvuci kuće Duftovih ovdje su bili tihi.
Nisam čuo ni zveket ni šaptanje iz zidova, ni grad i noćni vjetar vani.
Trznuo sam se dok je Amalia vezivala svilenu masku preko mog lica. Mirisala je na
drveni ugljen.
- U redu je - rekla je. - Moramo ga nositi kako se ne bismo razboljeli. Razboliš se ako
dišeš u istom prostom u kojem su bolesni ljudi. Majka je bolesna.
Dakle to je bila Frau Duft na drugoj strani sobe. To me uplašilo i bilo mi je drago kad mi
je Amalia pružila ruku. Bila je mekša od bilo koje ruke koju sam dotad dodirnuo.
Kad su mi se oči privikle na mrak u sobi, ugledao sam ogroman krevet. Bio je toliko
pretrpan dekama i jastucima da bez zvukova disanja ne bih mogao biti siguran leži li u njemu
jedna ili pet osoba. Sa svijećom iza nas, Amalia i ja bacali smo ogromne sjene na zid. Čvrsto
sam držao njezinu ruku.
- Majko! - šapnula je Amalia. - Majko, probudi se! - Počela me voditi prema krevetu.
Odupirao sam se, ali je ona bila i jača i odlučnija-
Među dekama na krevetu pojavila se pukotina. Koščata ruka izvukla se van. Prsti su bili
tanki i bijeli. Amalia ju je primila za ruku i tako se stvorila veza između nas.
- Amalia - začuo se grleni šapat. - Što radiš ovdje? Kasno je. - Iz mračne udubine među
dekama uspio sam razaznati sjaj dva oka.
- Dovela sam nekoga da te vidi, majko. Pjevača. - Amalia me povukla korak bliže.
Gledao sam je i nisam bio siguran što bih trebao činiti. Stisnula je moju ruku i kimnula. - U
redu je - prošaptala je. - Pjevaj.
Bio sam izvježban u crkvenom zboru. Pjevali smo svetu glazbu na svetim mjestima.
Iako su nas mogli unajmiti za privatni obred, nikada nismo zapjevali ako nam dovoljno blizu
nije bio oltar na koji se mogla staviti Biblija. Nisam bio pučki pjevač, niti vrač koji zna
napjeve za izlječenje od bolesti.
I tako nisam zapjevao.
- Molim te - rekla je Amalia. Stisnula je moju ruku i naslonila je na svoje srce koje je
lupalo. - Nemamo puno vremena. Dolazi otac.
To se činilo razlogom za bijeg, a ne za pjevanje. Iznenada sam se počeo bojati te
djevojčice koja je ljubila zmije i govorila da nema Boga. Pokušao sam se osloboditi njezine
ruke. Bio sam gotovo slobodan - držala je još samo moj kažiprst u šaci - kad su se deke

60
podigle.
Vidio sam lice gospođe Duft na svjetlu.
Može se činiti nevjerojatnim, ali vidio sam svoju majku. Na trenutak sam bio siguran da
se to ona skrivala u tim plahtama, i gotovo sam povikao od sreće. Onda sam se sjetio da je
lice moje majke bilo prljavo, a ovo lice, lice Frau Duft, bilo je čisto i blijedo. Koža moje
majke bila je čvrsta kao štavljena koža, a ova Frau Duft bila je kao od krhkoga nategnutog
muslina. Kosa moje majke bila je raščupana i divlja, a kosa Frau Duft brižljivo oprana i
svezana iza glave. Moja je majka bila snažna. Frau Duft je bila slaba. Ali u tim utonulim
očima, u toj nategnutoj donjoj usnici koja je drhtala od napora, osjećala se jeka topline kakve
sam se jedino sjećao iz zvonika. U tom trenutku obećao bih Bogu da ću zatvoriti usta zauvijek
samo kad bi me majka jednom mogla čuti kako pjevam.
I tako sam pjevao za Frau Duft. Pjevao sam stavak Gloria iz Palestrinine Misse Papae
Ađarcelli, komada koji me izmamio iz Nicolaieve sobe prije gotovo dvije godine. Nikada
nisam pjevao u tako maloj sobi; namještaj i deke i zavjese gutali su punoću moga glasa. Moj
dah je šumio kroz masku s drvenim ugljenom i škakljao me po nosu. Slušao sam da čujem
slabašni odjek svoga glasa u ta dva tijela. U koščatom liku Frau Duft čuo sam samo
najslabašniji od šapata. Ali Amalia, koja je još uvijek stiskala moju ruku, imala je dar onih
koji čuju bez ušiju. Usnice su joj bile neznatno razdvojene. Oči su joj bile zatvorene.
Uspravila je ramena. Poput kristalnog pehara kojega protrljaš vlažnim prstom po rubu, tiha
zvonjava polako se podizala u njoj - moj glas vibrirao je u mišićima njezina vrata i gornjeg
dijela leđa. Bi li moja majka tako čula moj glas?
Dok se Amalia usklađivala prema mojoj pjesmi, prilagodio sam visinu svojih nota prema
njoj, i tako se činilo da je držim za vrat svojim vlastitim toplim rukama. Osjetio sam po prvi
put čežnju da upoznam svoj glas u njoj, poput slikara koji se zaljubi u svoj model zbog snage
vlastita kista.
Gloria je napisana za zbor, a u nedostatku drugih glasova, ja sam se ponavljao, uranjao u
najljepše note alta ili izmišljao prijelaze koji nisu postojali. U nekim trenucima bio sam tih i
čuli smo samo svoj dah: Amalijin lagan i slobodan, moj željan zraka, i bolni Frau Duft.
Prestao sam tek kada smo začuli korake koji su prilazili hodnikom.

61
 XIII.

- Neka se nitko ne miče! - povikao je Willibald Duft utrčavajući u sobu, mahnito vežući
jednu od maski s drvenim ugljenom oko glave. Stao je - činilo se da je bio pomalo razočaran
kad je vidio da je neovlaštena osoba visoka jedva metar i dvadeset. Amalia me uštipnula za
lakat i zahvalno sam kliznuo iza nje. Duftovo lice sporo je mijenjalo boju od ljubičaste do
crvene i udisao je velike gutljaje zraka kroz masku. Pogledao je ljutito pored kćerke u mene, a
zatim prišao ženinu krevetu, tako pažljivo da biste mogli pomisliti kako se bojao nauditi zraku
oko nje.
Dotaknuo joj je obraz nadlanicom. - Je li sve u redu, draga?
- Dobro sam, Willibalde.
Umiren, okrenuo se prema meni. Oči su mu se suzile. - Znaš li što si napravio?
Odmahnuo sam glavom. Nadao sam se da me neće udariti.
- Umiješao si se u znanost - rekao je. Ogledao sam se po sobi, pokušavajući ugledati tu
Znanost kako vreba u sjenkama.
Čulo se još koraka niz hodnik. Gledali smo kako se pognuti Peter bori da uđe kroz vrata,
a lice mu je bilo crveno kao i Duftovo.
- Stani! - povikao je Duft.
Peter je stao baš kad je htio prijeći preko praga, jedva izbjegavši da se i sam suoči sa
Znanošću.
- Oče - rekla je Amalia - nismo učinili ništa...
- Niste učinili ništa? - povikao je Duft. Potom je bacio brz pogled na svoju ženu i stišao
glas. - Ne možeš ne učiniti ništa! Onoga trenutka kad ovdje počneš disati, nešto si učinila!
Nešto nepoznato. Možda nespoznatljivo. - Zamahnuo je rukama, ali se potom ukočio i
prekrižio ih krotko na grudima, kao da se iznenada prestrašio nedokučivih posljedica njihova
pomicanja.
Amalia je ponosno gledala mimo svoga oca. Čak i kroz masku vidio sam kako joj se
donja usnica ispupčila i svinula u znak tvrdoglave ljutnje.
- Amalia, slušaj me - rekao je Duft slabašno. Primio je ženinu ruku. Kći je i dalje
odbijala njegov zureći pogled. Svijeća je svjetlucala i njegovim očima i vidio sam s čuđenjem
da mu se oči ispunjavaju suzama. - Pokušavam to shvatiti, Amalia.
- Willibalde - rekao je umirujući glas iz kreveta - ona samo pokušava...
- Gospodine - povikao je Peter iz hodnika - a što s podacima?
Willibald je pogledao prema vratima. Kimnuo je. - Dobro, Peter - rekao je preko moje
glave. - Podaci moraju biti na prvom mjestu.
- Dječak je samo pjevao - rekla je Frau Duft. Naglo je počela kašljati. Duft ju je
prestravljeno pogledao.
Iza sebe, čuo sam Petera kako mumlja -... osam ... devet... deset... - a zatim se čulo

62
škripanje pera po pergamentu kad je prestala kašljati.
- pjevanje. Što ako si joj uznemirio srce? - Duft je piljio u mene. Koraknuo sam iza
Amalie, blago se stišćući uz njezina leđa.
- Nije me uznemirio - rekla je Frau Duft koliko god glasno je mogla. - Bilo je prekrasno.
Htio sam se popeti u krevet i pustiti je da me uzme u naručje.
- Pišem »Ometanje (pjevanje: mogući šok za srce)« - glasilo je izvješće iz hodnika.
Amalia je glasno izdahnula kroz nos.
- Hoće li netko, molim vas, zatvoriti vrata? - rekla je Frau Duft.
Amalia je brzo poslušala. Bio bih volio poći za njom, jer me ostavila izloženog. Ali
Willibald nije napao; dugim korakom došao je do svoje žene. - Draga - rekao je - moramo
ukloniti sve nezgode. Tada ćemo moći naći uzrok - i lijek.
- To si rekao i prije - rekla je iscrpljeno. - Tako mnogo puta.
- Ali nešto nas uvijek uznemiri - rekao je. - Baš kad smo spremni započeti pravu analizu.
- Možda je to moja sudbina. Možda ne treba ni očekivati da ozdravim.
- Ali znanost, draga.
- Možda. - Izrekla je to tako očajno da je ta jedna riječ isprala svaku nadu s Duftova lica.
Zatresao je glavom, ali nisam bio siguran želi li joj se suprotstaviti ili se borio sa suzama.
Čudio sam se kako je sada bio potresen, a kad je moje pjevanje prije nekoliko sati uzdrmalo
cijelu kapelicu, njega uopće nije dotaknulo. Amalia je oklijevala pokraj vrata i zurila u pod.
Duft je obrisao oči nadlanicom i pokušao govoriti. - Ovoga puta - rekao je - pobrinut ću
se da nitko ne uznemiri tvoju izolaciju.
- Ne želim više izolaciju! - Ovoga puta bolni ženin glas bio je deset puta snažniji od
glasa njezina muža. Čak je i Amalia podigla pogled od iznenađenja, ali baš tada je započeo
novi napad kašlja. Čim je Frau Duft ponovo došla do zraka, progovorila je. - Kad sam čula
pjesmu ovog dječaka, sjetila sam se da je ovaj svijet jednom bio lijep.
Gotovo sam odmah počeo ponovo pjevati.
- Bit će opet lijep, draga, kada ozdraviš.
Zatresla je glavom.
Amalia je iznenada živnula. Došepala je do kreveta i zgrabila me za ruku. - Ali možda će
je to izliječiti! - rekla je.
Duft je izgledao zbunjen. - Što će je izliječiti?
- On, njegovo pjevanje. - Protresla je moju opuštenu ruku.
Nada, ta zvijer s tisuću života, oživjela je u Duftovim očima. Pogledao me s novim
zanimanjem. - Zanimljiva ideja. Nisam razmišljao o eksperimentiranju sa zvukom. To će
onda biti naš sljedeći potez u istraživanju. Ali trebali bismo započeti jednostavnije. Sutra
ćemo zvoniti zvonom.
- Ne želim čuti zvono, Willibalde.
- Ne radi se o tome što želiš, draga moja. Radi se o zvučnim svojstvima.
- Willibalde. - Glas joj je bio umoran.
Duft je koračao ovamo-onamo u uskom prostoru uz krevet. - To je samo početak. - rekao
je. - Da se prikupe podaci. Potom ćemo dodati drugo zvono, eksperimentirati s visinom i

63
punoćom, i tako dalje.
Amalia je ispustila moju ruku. Potiho je zagunđala i zatim u očaju zatvorila oči te
prekrila uši rukama.
- Trebam li ja potratiti ostatak svoga života na zvona, a dječak tako lijepo pjeva? - Glas
Frau Duft opet je bio snažan i zaustavio je Duftovo koračanje. - Dopusti mu da dolazi i pjeva
za mene. Napravi sve testove koje želiš, ali daj mu da pjeva.
Duft se namrštio. - Ali... - Razmotrio je to na trenutak, a zatim zatresao glavom. - Njega
je nemoguće shvatiti, draga moja. Zvon je zvon; stalan je. Dječak se mijenja i tako njegov
glas nikada nije isti iz minute u minutu. Voltaire kaže...
- Želim slušati glazbu, Willibalde.
Duft je ponovo počeo koračati, sporije nego prije, kao da se bojao da bi ga iznenadna
trešnja kuće mogla srušiti. - Možda bi Peter mogao naučiti svirati rog. - Pogledao je prema
zatvorenim vratima.
- Umirem, Willibalde!
Trgnuo sam se na tu riječ. Bila je to najgora riječ na svijetu. Duft se sledio. Polako se
okrenuo da se suoči sa ženom. Amalia me uhvatila za ruku. Stisnula ju je i nekako sam znao
da želi da i ja stisnem njezinu. To sam i učinio.
- Molim te dopusti mu da dolazi - rekla je Frau Duft. - To će me usrećiti.
Willibald je podigao svoju masku i obrisao nos nadlanicom. - Možda... pod strogom
disciplinom... trajanja.
- On je jako tih dječak. Daleko tiši od Petera.
- Morat ćemo početi polako.
- Naravno.
- U slučaju negativnih učinaka...
- Ja ću biti pisar - rekla je Amalia, a svjetlo u tim plavim očima ponovo je počelo sjati. -
Ja to mogu bolje od Petera.
Willibald je pogledao svoju kćerku. - Ti?
Amalia je kimnula. Pogledala me, ali ne toplo - bio je to izazov, kao da želi reći: Vidiš li
što ste ti i tvoj glas napravili? Jesi li spreman?
Okrenuo sam se oko sebe i vidio da sada svi gledaju u mene. Kako se to dogodilo?
Naravno da sam htio pjevati za tu dragu, bolesnu ženu. A ipak, taj ozbiljni i potreseni
muškarac, ta raskošna kuća, ta djevojčica zbog koje mi je zujalo u ušima kad bi me dotaknula
- nisam pripadao ovamo.
- Onda je dogovoreno - rekao je Duft. - Sutra ću posjetiti opata.
Poljubio je ženino čelo kroz masku. Zatim je gurnuo Amaliu i mene prema vratima.
- Čekajte - rekla je Frau Duft. Okrenuli smo se.
- Kako se zoveš? - upitala me. Moja bi majka isto imala takav dragi glas da je mogla
govoriti.
- On ne govori - rekla je Amalia.
Ali mogao sam. - Mojsije - rekao sam, glasom miša. Amalijine oči su se raširile. - Gute
Nacht, Frau Duft.

64
 XIV.

- Mojsije - bilo je sve što je opat rekao kad se pojavio na vratima sobe za vježbanje
kasno sljedećeg jutra. Ispljunuo je moje ime kao da je nešto neugodno što mu se zalijepilo za
jezik, a gađenje je ostalo na njegovu licu i nakon što ga je izbrisao. Ulrich i dječaci okrenuli
su se prema meni - čini mi se da sam čak uhvatio i tračak žaljenja na njihovim licima. Moja
stopala kliznula su tiho po podu i šmugnuo sam kroz vrata ne okrećući leđa opatu.
Bio sam siguran da su mu rekli kako sam pjevao u spavaćoj sobi Frau Duft. Zatvorio je
vrata i pogledao me s visoka. Nos mu se trzao.
- Glazba - rekao je, a sa svakom rečenicom njegove hladne oči pomicale su se bliže
mome licu - nije balzam. Nije tinktura kakvog liječnika. Ja gradim crkvu, a ne bolnicu! Taj
čovjek je budala.
Trznuo se unatrag i okrenuo da kroz prozor pogleda nedirnute bijele zidove svoje crkve.
Od njihova blještavila je zaškiljio.
Podigao je prst i stavio mi ga na lice. - Da nema tako malo prokletih klesara u ovom
gradu, ne bi dolazilo u obzir. Ali on kaže da ih ima - šestoricu koju mi može posuditi. Zašto
mu je tvoj glas tako vrijedan?
Oči su mu se suzile dok je postavljao pitanje i osjećao sam kako pokušava pročitati
odgovor u mekim crtama moga lica.
Jedan od novaka prošao je hodnikom mimo nas. Naklonio se opatu i pokušao požuriti
pokraj njega, ali je opat podigao ruku prema njemu. - Dovedi mi redovnika Nicolaia - rekao
je. Novak je požurio. Opatov negodujući pogled vratio se na mene i ostao ondje sve dok
nismo čuli Nicolaieve teške korake kako hitaju niza stube.
- Oče opate - rekao je, zabrinuta izraza lica. Naklonio se uz posljednji korak. - Zar nešto
nije u redu?
Opat je podigao svoje dugačko čelo prema Nicolaiu kao da želi reći: S takvima kao što si
ti u ovoj opatiji, trebaš li uopće pitati?
Umjesto toga, rekao je vrlo polako, kao da izdaje zapovijed nekom seljačkom sluzi: -
Svakog četvrtka uvečer ovaj će dječak pjevati večernjice u kući Duftovih. Pobrini se da bude
čist i odjeven kako bi predstavljao opatiju pred najodličnijom obitelji u gradu.
- Naravno - rekao je Nicolai. Nasmiješio mi se i promrsio mi kosu. - U kući Duftovih!
Koja čast! - I ja sam se njemu slabašno nasmiješio. - Opate - Nicolai je stavio ruku na
njegovu. - Ja ću ga onamo sam voditi.
Opat se zgrozio kao da ga je Nicolai opekao. - Nećeš!
- Nije daleko, treba samo... - Nicolai je migoljio rukom kao da je riba koja pliva prema
prozoru. Slegnuo je ramenima. - Pronašao bih je bez problema.
Opatovo zurenje bilo je ozbiljno. Pokazao je prstom prema građevini na trgu. - Radije
bih dao ovu crkvu reformatorima nego dopustio tebi da uvečer paradiraš gradom. Ti da sjediš

65
u njihovoj sobi za posjete! - Opat je vidljivo zadrhtao.
Nicolai je bio očito razočaran, ali je stavio ruku na moje rame. - Onda ću nacrtati
Mojsiju kartu.
Opat me ponovo pogledao. - Ne, u pravu si. Treba mu pratnja. - Mljackao je usnicama
kao da u ustima ima neki kiseli bombon. Kimnuo je. - Brat Dominikus će ga voditi.

Te večeri Nicolai je objavio vijest Remusu dok smo sjedili u Nicolaievoj ćeliji.
- Što ja to trebam raditi? - Vuk je zgrabio dvije polovice svoje otvorene knjige kao da je
želi rastrgati. Nicolai je koračao amo-tamo ispred njega. Ja sam sjedio na krevetu.
- Trebaš ga pratiti da bude siguran u opasnostima svijeta - rekao je Nicolai. Ruke su mu
se raširile kao vitice u džungli. Pokazao je. - U kuću Duftovih.
- Zašto ja?
- Ti si jedini dovoljno hrabar.
- Što Staudach misli da sam ja? Mula?
Nicolai mi je namignuo. - Ne mogu zamisliti da ima tako visoko mišljenje o tebi.
- Neću to raditi. Imam drugog posla. - Remus se naslonio na stolici. Pritisnuo je knjigu
na grudi.
Nicolai je djelovao sumnjičavo. - Drugih poslova? - Remus je u tišini sreo njegov
pogled. - O, Remuse, učini to za Mojsija.
- Za Mojsija? - namrštio se Remus prezirno. - Što Mojsije dobiva od toga?
Obojica smo pogledali Nicolaia. Iako sam čeznuo da se vratim u tu zagonetnu raskošnu
kuću, bio sam uplašen. I ja bih volio znati zašto bih trebao ići. Nicolai je mahnuo rukom
prema prozoru. - Vidjet će svijet.
- Svijet je između ovog mjesta i kuće Duftovih?
Nicolai je stao ispred prozora i provirio van kao da želi istražiti put do te kuće. Slegnuo
je ramenima. - Barem dio jest.
- Jako malen dio.
Nicolai je zamahnuo u prazno, rastjerujući Remusovu zbunjujući maglu. - Remuse, mora
negdje početi. Ne želiš da odraste i postane redovnik kao ti, zar ne?
Nicolai je bio najbliže što sam tih godina imao u smislu roditelj; i njegove riječi su me
iznenadile. To je bilo prvi put da sam razmotrio bilo kakvu drugu budućnost osim da živim u
opatiji kao redovnik. Kao Remus. Kao Nicolai.
Remus me oštro pogledao. - Zašto bi mene bilo briga što će on postati? - Ali kad je to
izrekao, pogledao je u pod loše skrivajući stid, i svi smo mogli vidjeti da se i on upleo u moj
život.
Nicolai se nasmiješio. - Mojsije - rekao je - zar ne razumiješ? Remus se boji.
Remus je puhnuo.
- Vidiš, u toj kući ima žena. - namignuo je Nicolai. - Ne brini, ja ću razgovarati s njim.
To je strah koji mora nadvladati.

66
 I naravno, sljedećeg četvrtka, kad me Nicolai odveo s pokusa, izribao mi lice i počešljao
kosu, ondje je stajao Remus, odjeven u šešir ogrtač, noseći torbu punu knjiga kao da će
putovati mnogo dana, kao da bi, ostane li bez knjiga, ostao bez zraka. Prvoga dana, u ruci je
nosio plan grada i na svakom ga uličnom uglu okretao i okretao pokušavajući odgonetnuti
znakove na njemu. - Te proklete ulice - promrmljao je. - Čini se da se kreću ukrug. Zašto ih
ne mogu napraviti takvima kakve su na karti? - Slijedio sam ga strpljivo, hodajući korak iza
njega i pažljivo slušajući. U tjednima koji su uslijedili, sklopili smo jednostavan dogovor. On
je držao knjigu pred očima i hodao. Kad bih začuo mesarov nož, gurnuo bih ga udesno;
kovačev čekić, ulijevo. Kad sam čuo prodavače kako izvikuju na tržnici, poveo bih ga uz
blagu uzbrdicu.
Ulazili smo u kuću Duftovih kroz isti onaj hodnik koji me je prije bio zavarao. Zamislite
kuću čiji se zidovi svakodnevno ljušte i ponovo boje, čije su slike tek nedavno ovješene, čija
su se stubišta i ulazna vrata dodavala i uklanjala po želji. Tako je meni bilo u toj kući u kojoj
su se zvukovi stalno izmjenjivali. S mjesta na zidu gdje sam čuo kako ruka lupa po stolu,
drugoga tjedna čuo sam zveketanje lonaca, a s drugog mjesta gdje sam u jednom tjednu čuo
meki šapat sluškinje, u sljedećem se čuo promukli glas Karoline Duft.
Svakoga tjedna su me odvodili u sobu za posjete, u kojoj je Amalia uvijek sjedila pokraj
svoga oca, jer se moj posjet uvijek podudarao s njezinom podukom iz filozofije, jedinim
predmetom koji njezin otac nije povjerio jedroj francuskoj dadilji Marie. Kakvo bi olakšanje
preplavilo lice moje mlade prijateljice kad bih ušao! Za par sekundi filozofija je bila izbrisana,
a obrazi su gorjeli. Ustala bi od svog posla i pozdravila Remusa, koji bi držao svoju knjigu
kao štit naspram nje. Sjeo bi što je dalje moguće od Karoline. Zatim bi mi Amalia kimnula,
dostojanstvena prava domaćica, i povela bi me kroz prolaz. Čim bismo izišli iz slušnog polja
njezina oca i Karoline, primila bi me za ruku i usporila svoj hod kako bi šetnja do sobe
njezine majke potrajala što dulje, jer jedino u tom vremenu tijekom cijelog tjedna smo i jedno
i drugo bili sami s drugom mladom osobom koju smo mogli zvati prijateljem. Ona je govorila
najveći dio vremena, oponašajući Karolinine žestoke prijekore. - To se ne radi, Amalia Duft,
u ovoj kući - ili bi mi pripovijedala kako će uteći - na piratski brod ili k eskimskome plemenu,
ili se obući kao dječak i studirati filozofiju na nekom collègeu u Parizu. Ponekad bi me
zaustavila u hodniku, jer je čak i naš spori hod bio prebrz za njezin prenapunjeni um. Jednoga
tjedna pokazala mi je lubanju i rekla da je ljudska (ali mi je to izgledalo više kao jedna od
konzerviranih svinja njezina oca). Sljedećeg tjedna pokazala mi je sliku na kojoj je naslikala
afričkog kralja. Kod idućeg posjeta prevela je krvavu scenu iz grčkog epa koji joj je otac bio
pročitao na francuskom jeziku.
Postupno sam počeo shvaćati da je pad koji je osakatio njezinu nogu ograničio i njezinu
slobodu. Na primjer, jedne naročito tople večeri, nakon što sam već završio s pjevanjem,
Amalia je bojažljivo predložila ocu da bi voljela vidjeti kako napreduje crkva - odšetala bi s
Remusom i sa mnom do opatije i vratila se prije mraka. - Poznajem put - rekla je.
Otac joj je bio zaokupljen nekim poslom i samo je promumljao: - Dobro, draga, to je u
redu.
Ali Karoline je nanjušila njezinu namjeru. Uhvatila nas je na vratima. - Amalia! -

67
povikala je. - Što si ti zamišljaš?
Amalia joj je rekla da želi pogledati crkvu.
- U nedjelju - rekla je Karoline, hvatajući Amaliu za ruku i vodeći je natrag u kuću. - U
nedjelju možeš ići sa mnom.
- Ali ja ne želim ići s tobom! - oštro je uzvratila Amalia. Trgnula je ruku i oslobodila se.
- Amalia - ukorila ju je Karoline šapatom - jesi li zaboravila što se dogodilo zadnji put
kad si bila sama vani? - Pogledala je Amalijino koljeno kao da se ozljeda prosijava kroz
tkaninu njezine haljine. - Želiš li još jedan ožiljak?
Amalia se okrenula crvena od ljutnje zbog poniženja.
Karoline je odvela svoju nećakinju. - Sutra - rekla joj je dok su nestajale u drugoj sobi. -
Marie će te odvesti u kočiji. Ne želiš da svi zure u tvoju šepavu nogu, zar ne, draga?

Za vrijeme našega drugog sastanka Amalia me tiho provela kroz hodnike, kisela lica.
Blago je gunđala dok je izdisala. Slijedio sam je nervozno dok je hramala ispred mene - sve
dok se nije iznenada zaustavila u tihom prolazu. - Ne idem dalje - rekla mi je oštro - dok mi
ne kažeš barem šest riječi.
Mora biti da sam izgledao zbunjen. Bocnula me u grudi i govorila mi polako, kao da sam
malo dijete. - To bi bila jedna riječ više nego što si izgovorio za moju majku.
Pokušao sam tada govoriti, jesam - čuo sam u njezinoj molbi istu samoću koja je vladala
mojim postojanjem - ali nisam mogao. Bio sam pogođen tupošću. Zurio sam praznog pogleda
u zid iza nje, kao da je tajni tekst za stjecanje prijatelja napisan ondje, ali zabilježen na
kakvom stranom jeziku. Čekala je jedva pola minute, a onda je promrmljala: - Dečki su tako
glupi - i povukla me dalje.
Do trećeg ili četvrtog posjeta naučio sam da tajna nije nužno bila u govorenju nego i u
slušanju. Smiješio sam se pričama koje je izmišljala i smijao se kad je zadirkivala svoju tetu.
Cijelo vrijeme me držala za ruku i često me pritiskala uza zid dok bismo išli bez žurbe, te sam
se tako morao stiskati uz nju. Uskoro smo pronašli neko malo zadovoljstvo u toplini ruku, u
doticanju ramena, pa čak i povremenim zagrljajima, koji su oboma nedostajali - meni kao
siročetu, njoj uz nemoćnu majku i oca koji je nije mogao zagrliti bez analiziranja svoje ljubavi
u utezima i mjerama.
Kad smo konačno stigli do majčinih vrata, Peter je uvijek davao Amaliji dvije maske s
mirisom drvenog ugljena, svježi list papira, pero i tintu te tražio od nas da pažljivo pročitamo
dragocjene podatke toga dana. Njegov stav prema meni promijenio se u potpunosti otkad sam
počeo surađivati sa znanošću, a ne protiv nje. - Smeta li ti kiša? - pitao bi i pregledao oba
moja obraza kao da bi mogao otkriti oteklinu. - Nisi jeo krumpire, nadam se? - dodajući još o
egzotičnom gomolju. - Od njih možeš dobiti gubu, nadam se da to znaš. - Zahtijevao je da
stanem na vagu i bilježio moju težinu u svojim bilješkama. Na kraju bi mi uvijek zavirio u
grlo prije nego što bi dao konačno odobrenje da možemo proslijediti kroz vrata.
Unutra sam, uz svjetlost sa stropa i nekoliko svijeća smještenih po sobi, mogao vidjeti
kako je lice Frau Duft nekada bilo lijepo kao i ono moje majke, prije nego što joj se koža
rastegnula preko kostiju, a oči upale. Njezin osmijeh još je uvijek bio topao, a njezin glas,

68
usprkos snažnim napadima kašlja, u potpunosti me umirivao, pa je njezina soba bila treće
mjesto na zemlji, nakon zvonika i Nicolaieve ćelije, gdje sam se uistinu osjećao sigurnim.
Amalia je stavila pero i papir na stol (pisala je podatke poslije) i sjela pokraj majke,
ponekad se čak naginjući nad krevetom, s glavom u majčinom krilu, kako bi joj Frau Duft
mogla milovati kosu. Za trenutak, barem, izgledale su baš onako kako sam zamišljao da bi
trebali izgledati majka i dijete, a ne kao dva usamljena života uništena bolešću i razdvojena
znanošću.
U toj spavaćoj sobi otpjevao sam neke od svojih najgorih izvedaba u životu, ali i neke od
najboljih. Jer glazba koju smo pjevali u crkvama, iako često prekrasna, nije bila napisana za
jedan desetogodišnji sopran koji pjeva sam u spavaćoj sobi. Kako Ulrich nije pokazivao
nikakvo zanimanje i želju da mi pomogne pripremiti se za ove privatne koncerte koje sam
nikada neće čuti, dok sam sastavljao svoje pjesme nisam imao ništa drugo na raspolaganju
osim naivnog umijeća s kakvim je moja majka zvonila svojim batićima. Često sam griješio,
shvaćajući tek instinktivno kako savladati promjenu tonaliteta ili prijelaz s umirujućega
gregorijanskog napjeva do kićenog Vivaldia. Kakvu sam bezbožnost oblikovao u toj spavaćoj
sobi! Razarao sam litanije, a zatim ih iznova stvarao, presijecao sam psalme nadvoje, miješao
latinski i njemački, krivo izgovarao i jedan i drugi, i sve to izvan crkve ili kapelice, sve to u
maloj, mutno osvijetljenoj sobi.
U kasnijim godinama naučio sam poštivati to što sam u sobi Frau Duft stekao važna
oruđa koja su mi nedostajala na obuci u St. Gallenu. Jer u sunčanom Napulju, gdje su dječaci
poput mene vježbali na velikom napuljskom conservatoriu, gdje su učili arije koje će se
pjevati u Teatru Ducale ili napuljskom San Carlu, naučili su ne samo savršenstvo disanja,
stava i tona - Ulrich je u tom segmentu bio veći virtuoz od svih njih - nego i kreativnost
virtuoza. Dvadeset godina poslije, u surovom San Carlu, mogao sam razvući ariju od samo
šest glazbenih fraza na dvadeset i pet minuta; a zatim je, nakon deset minuta pljeskanja,
izvesti iznova bez ponavljanja. Ali u spavaćoj sobi Frau Duft, tek sam počinjao osjećati kako
su pjesme napisane te su se stoga mogle i rastaviti, popraviti, osvijetliti, potamniti, razvući,
zgusnuti - ili okrenuti naopako kako bi se rugale same sebi. Istom notom jednom sam
prilikom rasplakao Frau Duft, a drugom prilikom je nasmijao. Ako sam osjećao potrebu
pjevati visoko, brzi niz tonova i treperenje, to je bilo u redu. Ako sam bio u mračnom
raspoloženju, mogao sam započeti Nicolaievim napjevima iz večernjica i razvući ih tako da su
Frau Duft i Amalia obje imale staklaste oči, iza kojih su sanjale o savršenom svijetu.
Kad sam pjevao tiho, bile su mirne, osim što se čulo hripanje Frau Duft. Potom, kako bi
se moja glasnoća pojačavala, čuo bih najviše note u svjetiljci ponad svoje glave, a jednom je
to staklo počelo odzvanjati. Potiskivao sam zvukove iz svojih usta, tražeći ponešto drukčiji
ton. Sve je to ovisilo o pjesmi ili vremenu ili nepostojanim raspoloženjima te male djevojčice.
Njezin zvuk pridružio bi se mome glasu kao gudalo violine koje se blago prevlaci preko
struna, a ja sam se trsio poticati ta putovanja, oblikujući svoju pjesmu oko njezina lika. Ona
toga nije bila svjesna - nije mogla čuti sebe jer je moj glas bio daleko snažniji od slabašne
zvonjave njezina tijela. Ona je to samo osjećala kao toplinu. Zagrlila bi samu sebe kad bi moj
glas počeo zvoniti. Učila je sa mnom, uvježbavala svaku žilicu - od okruglih obraza do lukova

69
na stopalima - kako bi čula različite zvučne razine moje pjesme. A rijetkih dana, kad je Frau
Duft bila najživlja, čuo bih i u majci udaljenu jeku njezine kćeri.

70
 XV.

Ulrich je bio bijesan. Dakako, da je on ležao bolestan u krevetu, jedini lijek koji bi želio
bio bi da mu ja pjevam Bachove heretične pjesme, ali to ga nije spriječilo da se pobuni
sljedeći put kad je Staudach ušao za vrijeme našega pokusa. - Opate - prošaptao je Ulrich tako
da ga dječaci ne bi mogli čuti - on je ključan za zbor. Izabrao sam glazbene komade za njegov
glas. Ne mogu raditi bez njega, čak ni to jedno poslijepodne.
- To je za crkvu - rekao je opat. - Za crkvu. - Okrenuo je prsten s rubinom na svome
prstu.
- Onda pošaljite nekoga drugog dječaka, opate. Bilo kojeg dječaka. Bilo koga osim
njega.
- Što je to s tim dječakom? - pitao je opat kroz stisnute zube. Stisnuo je šake kao da me
želi zgrabiti svojim pandžama. - Duft ne želi nikoga drugog. Naravno, pokušao sam mu
poslati doličnog muškarca. A sada mi kažeš da ti ne možeš bez njega. Zašto ne možeš naučiti
druge dječake da pjevaju kao on?
Otvorenih usta Ulrich je zatresao glavom i nije se mogao dosjetiti što bi rekao. - Opate -
konačno je promrmljao, s izrazom dječjeg preklinjanja na licu - molim vas da to razmotrite.
- Za crkvu - rekao je opat odlučno. - Jer sada ona mora biti prva u našim mislima.

Kako i ne bi bila prva u našim mislima? Savršena simetrija crkvenih dvostrukih tornjeva
izranjala je preko Opatijskog trga. Za sunčanih dana sjaj bijelog kamena natjerao bi me da
zakrilim oči. - Pola milijuna guldena - prosiktao je Remus jedne večeri Nicolaiu. - Imaš li i
približnu predodžbu koliko je to novaca?
- Kao pokušaj da uništiš crkvu staru osam stotina godina i sagradiš savršenu - odgovorio
je Nicolai i otpio gutljaj vina. Uspravljen na svojoj stolici, s podignutim laktom, načas je
izgledao jednako otmjeno kao i neki princ. - Potrošio bi toliko i još više. Staudach vjerojatno
tjera te klesare da rade ni za kakvu drugu plaću osim sigurnosti za njihove duše. Lopova kao
što si ti natjerali bi da im plati dvostruko.
A vijest o svečanom otvorenju prosula se po opatiji kao obećanje nekog čuda. Tisuće
ljudi će prispjeti na taj događaj, iz Švicarske Konfederacije i iz Austrije. Staudach će nas
blagosloviti jutarnjom misom. Potom ćemo stupati kroz opatijske posjede u svetoj procesiji,
prije nego što se vratimo za simbolično dovršenje crkve: prijenos opatijskih svetih relikvija
natrag u kriptu. A zatim, kad glava Sv. Otmara, kosa Sv. Erazma, rebra Sv. Hijacinta i mnogi
drugi ostaci kose i kostiju budu položeni u počivalište, dan će biti uspješno dokončan
pjesmom slave: Charpentierovim veličanstvenim Te Deumom. Ulrich je zatražio da mu se iz
Innsbrucka pošalju četiri glasovita solista koji će pjevati zahtjevne dijelove. Ja sam trebao
pjevati u zboru.

71
 Ali nakon toga je Staudach pročitao Ulrichovo pismo insbruškom Kapellmeisteru i
otkrio da je Ulrich kanio upotrijebiti glas muškog falseta za mezzosopran i musica4 za sopran.
Staudach je nahrupio u sobu za vježbanje jedne večeri dok sam vježbao sam s Ulrichom.
Zborovođa me držao u naručju, glave naslonjene na moja prsa, a ruke su milovale udubine iza
mojih ušiju. Kad je Staudach ušao, širom otvarajući vrata, trgnuo se i ja sam se skotrljao sa
stolice.
- Ne misliš valjda dovesti kastrata? Ne polučovjeka! - Staudach je urlao, mašući
Ulrichovim pismom kao da je smrtna presuda.
Ulrich je uzdahnuo, ali je bilo jasno da je bio spreman na ovu prepirku. - Da, opate. To
je pravi musico. Kastrat. Evirato5.
Ulrich mi je kimnuo kao da bih se trebao složiti s njim, ali ja sam samo raširio oči dok
sam pokušavao zamisliti to čudnovato biće koje je opisivao.
- U mojoj crkvi? - zamuckivao je opat. - Na njezinu svečanom otvorenju?
- Oni pjevaju u Sikstinskoj kapeli, opate.
Staudachovo lice poprimilo je tamnocrvenu boju. - Ova crkva - rekao je polako - moja
crkva nije Sikstinska kapela, brate Ulrich.
Ulrich me pogledao odozgor kao da traži moje mišljenje o tom problemu. Ja sam
ustuknuo od opatove pažnje.
- Tako bih ja mogao propovijedati ispred pola oltara - rekao je Staudach, ponovo mašući
pismom. - Dovršiti samo pola krova. Izostaviti pola klupa. Pola čovjeka neće pjevati u mojoj
crkvi!
- Njihovi glasovi su prelijepi...
- Savršenstvo je prelijepo - rekao je opat. Njegov je zureći pogled odvratio Ulrichov
prosvjed, baš kao da njegove riječi mogu izbrisati kastrate iz svih crkava na svijetu.
Naposljetku je pogledao u mene, koji sam stajao pokraj svojega stolca, i njegov se prezriv
izraz lica produbio. - Pribavi cijelog čovjeka da pjeva taj dio.
- Falseti nisu zadovoljavajući za Charpentierov prvi sopran - rekao je Ulrich,
pokušavajući još jedanput. - Glazba je previsoka. Pjevač mora biti... anđeo. Možda bismo
mogli razmotriti... to jest... možda... ž-ženu?
Staudachove oči su se izbečile. Ulrich je brzo odbacio taj prijedlog.
- Onda jednostavno izostavi tu dionicu - rekao je Staudach.
Dah mi je zastao u grlu kad sam to čuo. Vidio sam kako Ulrich pokušava sakriti sličnu
reakciju. - Da izostavim prvi sopran? - promucao je.
- Ili ju pjevajte niže.
Ulrich je ostao bez riječi. Zatresao je glavom.
Staudach je poderao Ulrichovo pismo na komadiće, pljujući riječi sa svakim potezom
deranja. - Neću. Eunuha. U svojoj crkvi!
- Opate, ne vidim drugi...
Staudach je pogledao u mene. - On to može pjevati. - Rekao je to kao optužbu.

4
(tal.) termin za pjevača kastrata u 18. st.
5
(tal.) pjevač kastrat

72
 Na to je Ulrich izgubio sav svoj spokoj. Zagledao se u mene, pa u Staudacha. - Dječak? -
rekao je zapanjeno.
- Kažeš da je dobar.
- Da. Izvrstan je. Ali...
Staudach je kimnuo. - Dobro. Onda je odlučeno.
- Ali on nije spreman pjevati s profesionalcima - rekao je Ulrich. - Ima samo deset
godina.
Staudach je završio. Ponovo je pokazao na mene. - Bit će to on brate Ulrich, ili sve
skupa napiši za trubu - rekao je i odjurio van.

***

I tako je dogovoren moj debi: pjevat ću sopran iz Charpentierova Te Deuma na

svečanom otvorenju crkve. Otrčao sam reći Nicolaiu. - Charpentier! - rekao je. Pogledao je
kroz strop kao da mu je ta vijest omogućila da vidi ravno do nebesa. - Remuse! Zar se ne
sjećaš? U Rimu!
Remus je slegnuo ramenima i rekao da ne može biti siguran. Ali mi se nasmiješio, što je
bila takva rijetkost da sam protrnuo od plahosti. - To je prava čast, Mojsije - rekao je. -
Trebao bi biti jako ponosan.
- Bit ćeš izvrstan - dodao je Nicolai i promrsio mi kosu.
I tada sam po prvi put u životu, uz ta dva nasmijana lica koja su me gledala, osjetio kako
me ispunjava strah pun mučnine jer sam shvatio da ako mogu biti izvrstan, jednako tako
mogu biti i katastrofalan. To bi mogao biti moj uspjeh - ili moja propast.
Ulrichovo razmišljanje bilo je podosta slično. Proveli smo sljedeće mjesece baveći se
jedino time. Znao sam se probuditi usred noći sa soprano solom iz šestog stavka u glavi,
brinući se kako će moj glas ispuniti tu ogromnu crkvu. Ulrich se plašio oštećenja na mom
nježnom grlu od pjevanja uz odrasle muškarce - ti muškarci imali su pluća četiri ili čak šest
puta veća od mojih. Ali zemljom još nije kročio čovjek koji bi bolje od Ulricha znao kako da
tijelo zazvoni. U tjednima prije mog debija njegove ruke mazile su svoje ohrabrenje s još više
očaja dok je sezao dublje i učio me pjevati kao muškarca.
Za svečano otvorenje Staudach je očekivao osamnaest švicarskih opata, kao i biskupe iz
Konstanza i Petere. - Obećali su mi donijeti Diderotovu Encyclopédie - rekao je Remus,
govoreći o delegaciji iz Ženeve.
- Enciklopodiju? - upitao je Nicolai izobličujući francuski. - Je li to neka vrsta bube?
Molim te nemoj je donijeti u ovu sobu.
A jedne noći Ulrich me uspio još više prestraviti. - Mojsije - šaptao je, kao da se brinuo
da tkogod ne prisluškuje na vratima. - Pisao sam u Stuttgart. Htio sam da znaju za tebe.
Sjeverno od Alpa nema boljeg mjesta za glazbu. Šalju jednog čovjeka, Talijana, koji mora
znati nešto o glazbi ili ga ne bi izabrali. - Ulrich je ispružio ruku i dotaknuo mi obraz prstom.
Ukočio sam se od hladnog i beživotnog dodira. - Mojsije, bi li volio jednoga dana otputovati u

73
taj grad sa mnom? Bi li volio pjevati za vojvodu Karla Eugena? - Završio je taj govor, a
usnice mu nisu bile daleko od mojih. Zgrozio sam se na pomisao da bilo kamo pođem s
njime.
A onda se jednoga dana Nicolai pojavio na vratima naše spavaonice dok su se dječaci
spremali u krevet. Izgledao je jako ljutit. - Mojsije, pođi sa mnom - rekao je, a glas mu je bio
opor i ozbiljan. - Opatovo naređenje. Trebaš ponijeti sve što posjeduješ. - Nekoliko sekundi
nisam se mogao pokrenuti, a onda mi je namignuo i nasmiješio se. - Ali mislio sam ozbiljno
kad sam ti rekao da poneseš sve svoje stvari - rekao je. - Imam iznenađenje za tebe. - Skupio
sam svoju rezervnu odjeću u ruke; nisam imao ništa drugo što bi izbjeglo uništavanju od
strane drugih dječaka.
- Dobru zabavu - prošaptao je Thomas okrutno dok sam odlazio, a zadnji zvuk koji sam
čuo bilo je prigušeno hihotanje. Slijedio sam Nicolaia uza stube, a onda smo prošli čak i
njegov kat i otišli na tavan.
Otvorio je vrata sićušne sobe s krevetom ispod četvrtastog prozora, a nije bilo ničega
drugog osim ogledala na zidu.
- Ulrich kaže da umjetnik treba svoj mir - rekao je Nicolai - i bio je sposoban u to
uvjeriti opata. Ovo je tvoja soba! Nitko ne smije ući bez tvog dopuštenja - čak ni ja. - Zatim
me poljubio u čelo i otišao. Zatvorio je vrata.
Ostao sam stajati ondje sa zavežljajem odjeće u rukama. Zurio sam u zatvorena vrata i
slušao tišinu. Sam, pomislio sam, moram živjeti sam? Je li to ono što se dogodi kad si
umjetnik?
Ispustio sam odjeću na pod, a tres koji se začuo činio se poput praska groma. Popeo sam
se na krevet i pritisnuo nos uz prozor. Nova crkva blistala je na treperavoj mjesečini. Pogled
na nju me pročistio. Bila je savršena, a i ja bih to mogao postati. Zamišljao sam svoj glas kako
pjeva u njezinim visinama. Vidio sam Nicolaia i Remusa kako se smiješe. Vidio sam i druge
dječake kako zure u mene, diveći se. A onda san legao na svoj krevet. Po prvi put u životu,
kad sam se prekrižio prije sna, shvatio sam da je moj dah jedini koji čujem.

74
 XVI.

I danas to ostaje zlo, prijeteće prisustvo u mom umu, iako ga nisam vidio pola stoljeća.
Da je potres srušio Staudachovu crkvu do temelja dan prije svečanog otvorenja, sve bi ovo
bilo drukčije. Ali ne mogu vas zavarati. To je savršenstvo utjelovljeno u kamen. Sklad vlada
njezinom arhitekturom. Dvostruki tornjevi, čisti i bijeli, nadvisuju krovove grada. Visoka
rotonda smještena je točno u središtu, a ispod nje, zlatna rešetka dijeli crkvu u dvije savršene
polovice, baš kao što je i svijet podijeljen: na glavnome oltaru pastiri; s druge strane pastva.
Veliki stakleni prozori nijansirani su najnježnijom zelenom bojom, tako da sjajno sunce sja
kroz njih kao kroz planinski potok. Osamnaest bijelih stupova podupire nebesa.
Večer prije svečanog otvorenja uklonjene su skele, na ispovjedaonice su obješene crvene
baršunaste zavjese, a kameni pod uglačan je do blistavoga sjaja. Staudach je otključao vrata
kroz sakristiju do prostora za redovnike, a redovnici i novaci i dječaci iz zbora ušli su poput
poplave crnila. Tada sam počeo razumijevati kako je arhitektura sastavljena od zvuka koliko i
od prizora. Kad su redovnici počeli potiho pjevati ispred svetih otaca naslikanih na lukovima
stropa, sveci su zapjevali nama. Jeka naših stopala na kamenu posvećivala je svaki naš korak.
Zboristička mjesta od hrastovine nisu škripala čak ni pod Nicolaievom velikom težinom. Kad
bismo zglobovima prstiju dotaknuli rešetku dok smo prstima pokazivali u glavnu lađu za
svjetovnjake, od brujanja metala osjećali smo kako je čvrsta barijera koja je razdvajala nas od
njih. A kad je Nicolai prvi zapjevao prema neiskvarenim nebesima, tutnjava njegova glasa u
udaljenim kutovima činila je da se osjećamo kako su Bog, Njegova crkva i Njegova glazba
uistinu veći nego što bismo mi mogli pojmiti.

Probudio sam se nestrpljiv zbog promjena koje će se napokon dogoditi kad moj glas
otpjeva najljepšu glazbu toga doba. Najbolje od svega, moja jedina prijateljica iste dobi,
Amalia, bit će ondje i čut će sve. A kad sam bio gotovo odjeven i kad su opatijska zvona
označila početak mise, dozvao sam u sjećanje jednu osobu koja neće biti ondje da čuje moje
ispunjenje. Sagnuo sam glavu i nekoliko suza kanulo je na tlo za moju majku.
Slušao sam misu sa svog prozora - Ulrich mi je naredio da ostanem u svojoj sobi i
odmaram glas. Dok se svaka katolička duša miljama uokolo pridružila procesiji, ja sam lutao
sam gore-dolje opatijskim hodnicima i zavirivao potiho u redovničke sobe. Ukrao sam hranu
iz prazne kuhinje. Napokon, uvečer, nakon što sam čuo da se masa svijeta vraća, zagrijana od
hrane i pića, sjeo sam na krevet i gledao u vrata. Potom sam čuo teške Nicolaieve korake dok
se penjao stubama. Uletio je u sobu. - Vrijeme je! - povikao je. Polizao je prste i zagladio mi
kosu, uštipnuo me za oba obraza i zavrtio me da provjeri ima li kakvih nedostataka. Zatim me
iznio kroz vrata. Zastao je na vrhu stuba i pogledao me u oči. - Mojsije - rekao je očiju
vlažnih od sreće - zahvaljujem Bogu svakoga dana što je izabrao mene da te spasim iz rijeke.

75
- A onda me odnio do crkve.
Ipak, ovoga puta otkrio sam da je to savršeno mjesto bilo daleko manje mimo nego večer
prije. Vrvjelo je od novih lica i zujalo od uzbuđenog brbljanja, i pregazili bi me puno prije
nego što bih zapjevao da Nicolai nije bio moj zaštitnik. Zagrlio sam ga rukama oko vrata dok
me nosio iz sakristije i prema gomili redovnika u crnom. Gotovo svako lice pokraj kojeg smo
prošli bilo mi je nepoznato jer sam uvijek gledao u koljena, a sada, gledajući s Nicolaieve
visine, nisam mogao razaznati koji je redovnik stanovnik opatije, a koji je proputovao mnogo
kilometara da bi došao ovamo na svečano otvorenje. Uvenula lica osamnaest opata - niz
mitara u crkvenim klupama - učinila su da mi kralježnicom prostruje hladni srsi. Moralo je
ukupno biti pet stotina redovnika, a među njima sam primijetio i ruho mnogih svećenika. Za
trenutak sam čuo majčina zvona kako zvone na upozorenje te prepun straha potražio lice
svoga oca. Nije bio ondje.
S naše strane rešetke bilo je i nekoliko gostiju koji nisu bili u crkvenome ruhu. Među
njima je bio i Ulrichov poklisar iz Stuttgarta, doktor Rapucci. Dan prije moj maestro me
odveo na privatni koncert za tog čovjeka. Zborovođina ruka se tresla u mojoj dok me uvodio
kroz vrata, a kad mi je blijedi doktor prišao, podigavši svojim lakim smiješkom svaku dlačicu
na mom vratu, osjetio sam kako me Ulrich lagano povlači unatrag kao da nije želio da me taj
muškarac dotakne. - Moraš pjevati za njega - rekao je Ulrich nervozno - ali samo kratko.
Tiho. Nemoj naprezati glas. - Ulrich je zurio u tipke dok me pratio, a zatim je, čim sam
završio, zgrabio moju ruku i ispratio me van kao da se bojao da ostanem s tim drugim
čovjekom makar i na minutu. Sada, u crkvi, Rapucci mi se znalački nasmiješio, kao da on i ja
dijelimo neku tajnu.
A zatim je nestao u gomili.
Kad me Nicolai donio dovoljno blizu zbora, vidio sam da je crno, sveto zapjenjeno more
bilo tek polovica mase. S druge strane rešetke, druga polovica lađe bila je tako preplavljena
kričavom robom tekstilnih proizvođača St. Gallena da mi je bilo mučno od samog pogleda. U
svojem ružičastom i zelenom i ljubičastom ruhu, najodličnije duše St. Gallena sve su se činile
kao lutke što su ih odjenule djevojčice, bučno brbljajući. Svaki se vrat svijao unatrag i svi su
pokazivali prstom na treperave slike na stropu.
Okrenuo sam se i ugledao Ulrichovo žućkasto lice, koje je jednom za promjenu pružalo
prisnu utjehu. Troglasni zbor, sastavljen od svakog prihvatljiva glasa s udaljenosti od gotovo
dva kilometra, sjedio je u polukrugu ispred crkvenih klupa. Oko njih su bili puhači, gudači i
dva ogromna timpana, koje sam isprva krivo zamijenio za bačve sa svetim vinom. U središtu
svega toga tri druga solista već su bila na svojim mjestima. Gerrit Glomser, bas, zurio je
prazno kroz lađu kao da je ova savršena crkva mjesto koje je posjetio puno puta prije toga.
Joseph Schock bio je tenor male glave i širokih ramena, koji je bio prijazan prema meni na
probama, ali se sada činilo da me ne vidi, jer bio ga je oblio znoj i gledao je svoje ruke kako
se tresu.
Ali treći solist, mezzosopran Antonio Bugatti, toplo mi se nasmijao. Prije dva dana,
nakon što sam prvi put pjevao s njim, otrčao sam u Nicolaievu ćeliju da upoznam prijatelja s
čudom kojem sam sam svjedočio - s muškarcem koji je mogao pjevati visoke tonove za djecu,

76
ali s izvrsnošću i snagom koja je odgovarala glasu bilo kojeg muškarca kojega sam ikada čuo.
Prvi put kad sam čuo Bugattia kako pjeva, od njegova glasa mi je cijelo tijelo podrhtavalo.
Osjećao sam suze u očima dok sam pripovijedao Nicolaiu o toj ljepoti.
Ali moj prijatelj se samo sumnjičavo nasmiješio. - Želim sam vidjeti Staudachova
pjevača muškog falseta - rekao je. - Opata se možda može prevariti, ali ja mogu prepoznati
anđela. - Kad sam ga pitao na što je mislio, nije mi htio dalje objašnjavati, ali mi je obećao da
će me odnijeti do mog mjesta na dan svečanog otvorenja kako bi vidio čovjeka izbliza.
I sada, u crkvi, kad je obavio svoju zadaću, Nicolai se smiješio klečeći pokraj mene: -
Bio sam u pravu. Staudachov pjevač muškog falseta je musico. Vidim to.
Pogledao sam u mezzosoprana Bugattia, koji je bio jednako zgodan kao i bilo koji drugi
muškarac kojeg sam vidio: fino oblikovanih kostiju, jednako nježan u pokretima kao i u
pjevanju. Sjetio sam se da je Staudach zabranio da musico pjeva u njegovoj crkvi.
- Nicolai - prošaptao sam - što je to musico?
- Musico je čovjek - rekao je Nicolai - koji nije čovjek. On je pretvoren u anđela.

Nisam vidio kako se relikvije prenose u kriptu. Nisam mogao vidjeti Staudacha za
propovjedaonicom. Nisam slušao dok je govorio masi svijeta kako je ova crkva objavljivanje
Božje volje na zemlji te da u njoj trebamo vidjeti kakav potencijal bismo i sami mogli postići.
Zanemario sam šaputanje i kratke uzdahe i šuškanje koje je dopiralo do mene sa svih strana.
Umjesto toga, zurio sam u Bugattieve duge prste položene na koljena. Je li taj čovjek imao
krila skrivena ispod odjeće? Kad su bubnjevi počeli valjati svoj preludij, Bugatti mi se
ponovo nasmiješio i nije bilo drugog mjesta gdje bih radije stajao nego pokraj njega. Puhači
su počeli svirati, i svako lice u crkvi, uključujući i moje, zagrijalo se od zvuka blaženstva.
Bas Glomser je zapjevao. Ispuštao je zvukove takve punoće da se činilo nemogućim da
potječu iz samo jednog tijela. Čovjekov glas ispunio je svaki kutak crkve i utišao svaki šapat.
Jeka iz visoke rotonde učinila je da njegov glas zavlada crkvom, i mislim da su mnogi
vjerovali kako mu se Svemogući pridružio u pjesmi.
U tim prvim stavcima, nadahnuti Glomserovim glasom, nahranjeni cjelodnevnom
gozbom i ugrijani procesijskim vinom, svi smo ispunili crkvu svojim zvukovima tako da su
prozori odzvanjali. Ulrich je našao mjesto u mojoj sitnoj građi; nisam se trudio da me se čuje
među tim muškarcima. Moj glas miješao se s onima drugih solista poput vrtloga dragocjene
boje u vodi, i znao sam da je moj glas jednako dobar kao i bilo koji drugi koji je odzvanjao u
toj crkvi, čak i dok je čista snaga Bugattia hipnotizirala sve. Kad bi utihnuo, otvarao sam oči i
pogledavao kroz rešetku uzalud tražeći Amalijino lice, jedino koje sam želio vidjeti u gomili.
Ali ona mi je bila jednako skrivena kao što mogu zamisliti da sam ja bio njoj.
Kad je završio peti stavak, Ulrich je načinio stanku. Nastala je iznenadna, potpuna tišina
u crkvi. Njegove podignute ruke zaustavile su glazbu i na trenutak smo svi bili prisiljeni
duboko promisliti o praznini, a natjerao nas je i da osjetimo čežnju koja je bila Ulrichovo
prokletstvo - njegovu želju za tek nestalom ljepotom, upravo izvan njegova dosega.

77
 Potom je bio na meni red; šesti stavak bio je moj solo. I pjevao sam. Sa savršenim
sluhom koji je bio dar od moje majke, s malenim plućima koja su Ulrichove ruke naučile
disati, s tijelom koje je moglo odzvanjati od pjesme. Pjevao sam za Nicolaia, za Amaliu - i
pjevao sam za svoju mrtvu majku i za Frau Duft. Moj glas ispunio je tu savršenu crkvu dok je
lepršao od note do note. Kad sam zastao da udahnem, začuo sam uvlačenje tisuću udaha
zajedno s mojim. Tada, kad sam opet počeo, zadržavali su zrak za mene. Moje najviše note
činilo se da me podižu s tla. Pokraj mene, kad sam bacio kradomičan pogled, Bugattieve oči
bile su zatvorene, a na njegovu licu osmijeh. Moje tanko tijelo odjekivalo je u rotondi i iz
najdubljih udubina lađe, i tako sam se prvi put u životu osjećao velikim, jednako velikim kao
Staudachova crkva.
Onda je bilo gotovo - minutu-dvije se nitko nije micao. Oči svakog redovnika i pjevača
bile su prikovane za mene, ali znao sam da ne zure u toga beznačajnog dječaka, nego u glas u
njemu, koji su željeli ponovo čuti. Kroz rešetku sam u gomili vjernika ugledao jednu glavu
koja se borila da se podigne ponad ostalih i na trenutak sam vidio Amaliu kako žudno stoji na
svojoj klupi, sve dok je teta nije povukla dolje.
Zatim sam pogledao u Ulricha. Lice mu je bilo pepeljasto. Oči širom otvorene, prestao je
disati, kao da mu je netko zario nož u prsa.

Gostili smo se cijele te večeri i dugo u noć. Šuljao sam se od stola do stola i punio usta i
džepove hranom od koje bi i kraljevima i prinčevima slina potekla na usta. Valjda sam toga
dana u obliku pečene janjetine pojeo hrane za cijelu svoju težinu, a gdje se skrila doista ne
znam. Pa ipak, to malo tijelo nije raslo.
Vinski podrumi opatije bili su otvoreni i za redovnike goste i za domaće. U ponoć sam
se našao uz prozor svoje tavanske sobe slušajući mnoštvo pijanih redovnika u samostanu
ispod dok su slavili završenu i savršenu opatiju. S jednog prozora, osvijetljenog poput kakve
pozornice, Nicolai je pjevao francuske balade gomili koja je klicala kad god bi se pjesma
rimovala. Njegova publika plesala je u krugu dok se nije sručila u pijanu hrpu. Iza zgrada
samostana Opatijski trg bio je tih, a svjetovnjaci su odavno poslani kući bez hrane ili vina. U
najudaljenijem dijelu samostana čuo sam Ulrichov glas kako šapuće užurbano, obraćajući se
hladnom nazalnom govoru doktora iz Stuttgarta. Preko puta njih Remus je mrmljao ispod
bijele fasade nove crkve, gdje se činilo da vodi raspravu s nekim Francuzom, ali kada sam
povirio u sjenku, nisam vidio nikoga pokraj njega, samo knjigu stisnutu ispred njegovih očiju.
Iz drugih sjenki čuo sam zavodljive šaptaje. U noćima poput ove, s tako puno braće u
gostima, koji se nikada više neće sresti, te s vinom koje je otupjelo njihovu savjest, mnogi su
redovnici težili da okuse nektare svijeta.
Čuo sam mahnito moljenje na nejasnim jezicima. Čuo sam jednog čovjeka kako
kreštavim šapatom pjeva moj solo. Čuo sam kako se bačva s vinom valja preko samostana.
Čuo sam kako pehari udaraju o zidove.
Točno se sjećam svojih misli: Kako sam sretan. Želim postati redovnik.
Po prvi put otkad sam došao u samostan osjećao sam da pripadam. Poput kamenja na
Staudachovoj crkvi nekada sam bio priprost i grub, ali sada sam se oblikovao u nešto fino i

78
dobro i sveto.
Kako sam samo bio u krivu.

79
 XVII.

Kad je došao po mene, samostan je bio tih. Držao me u naručju i na trenutak sam
pomislio da me samo došao osluhivati. Nisam volio njegov dodir, pa sam se pravio da
spavam. Čuo sam samo njegov lagani dah (čak i uz moje uho pritisnuto uz njegovo rame,
nisam mu mogao čuti srce). Osjećao sam da me gleda. Zatim je nešto toplo i mokro palo na
moje lice. Začuo sam jecaj.
Iznenada me odlučno povukao uvis. Iznio me iz sobe i niza stube, koje su na svakom
katu bile osvijetljene blijedim svjetlom mjeseca kroz velike prozore samostana. Ležao sam u
njegovim rukama kao da spavam i čuo hrkanje po kojem sam bio siguran da smo prošli pokraj
Nicolaieve ćelije. Na prvom odmorištu zastao je, a takvo oklijevanje nije bilo nalik na nj pa
sam otvorio oči i pogledao mu lice. Na mutnoj mjesečini njegovo blijedo lice činilo se kao da
u njemu nema kapi krvi. Oči su mu sjale od suza.
- Ulrich - rekao sam. - Pusti me.
- Ne mogu - prošaptao je.
Otimao sam se u njegovom naručju. - Pusti me - ponovio sam, ali je zatresao glavom.
- Tvoj glas - prošaptao je. - Moramo očuvati tvoj glas.
Očuvanje je bilo ono što je Duft radio gušterima i glavama medvjeda. Je li namjeravao
izrezati moj glas i izložiti ga u staklenci? Ili ga staviti na zid? Borio sam se da se oslobodim,
ali me čvrsto držao.
- Žao mi je - prošaptao je. - Žao mi je.
Njegovo izmučeno lice došlo je toliko blizu mojega da sam pomislio kako će me
poljubiti.
Vrisnuo sam.
Ali njegova ruka se ispružila čim sam otvorio usta i prekrila ih, stiskajući i nos. Nisam
mogao ni disati, a kamoli vrištati, dok se brzo spuštao stubama i duž pustih hodnika, pokraj
jednoga pijanog redovnika koji se bio ispružio na podu.
Baš kad sam počeo gubiti svijest, Ulrich je maknuo ruku. Hvatao sam zrak. Prošaptao je:
- Budi sada miran. Nema nikoga u ovom dijelu opatije tko bi te mogao čuti. Trebat će ti sva
snaga. - Vrpoljio sam se i borio da se oslobodim, ali me stisnuo još jače, poput novorođenčeta
koje bi radije ugušio nego dopustio da bude ukradeno.
Odveo me u sobu za vježbanje, u taj kasni sat jarko osvijetljenu svjetiljkama i svijećama
poslaganim po cijeloj sobi. Čembalo je stajalo samo nasred sobe, poput oltara. Bilo je
prekriveno bijelim lanenim platnom. Doktor Rapucci, čije je lice obilježio ledeni smiješak,
stajao je pokraj čembala. Nasuo je vino u stakleni vrč i držao ga ispred sebe poput kaleža.
Rapucci je napravio dva koraka prema nama dok sam se još jedanput pokušao osloboditi
iz Ulrichovoga očajničkog zagrljaja. Pokušao sam ga ritnuti, ali su moje noge samo mlatile
kroz prazni prostor.

80
 - Nemoj se bojati - rekao j e doktor. Govorio je s talijanskim naglaskom. - Neću ti
nauditi.
Prišao je bliže, ali kad sam se ponovo počeo otimati, stao je. Zatresao je glavom i
nasmijao se, kao da sam budala što mu ne vjerujerm. Tanke obrve su mu se uzvile, imitirajući
prijaznost. - Znaš li gdje je Stuttgart, Mojsije?
Na nadlanicama njegovih bijelih ruku mnoštvo vena podudaralo se s bojom vina.
- Nije daleko odavde - tek nekoliko dana puta. Nadam se da ćeš doći onamo jednoga
dana i posjetiti me. Prelijepo je ovdje u opatiji, ali nigdje nije kao u Stuttgartu. Jesi li ikada
upoznao vojvodu? Vojvoda Karl Eugen je moj poslodavac. Ako mu kažem za tvoj glas,
dopustit će ti da spavaš u palači. Bi li volio spavati u palači?
Ne bih, ali nisam progovorio.
- Vojvoda voli lijepu glazbu više od bilo koga u Europi, Mojsije. Više i od tvoga opata.
Zato je doveo mene u Stuttgart, čak iz Italije. Ja sam doktor, doktor za glazbu.
Sad je koraknuo naprijed. Koprcao sam se, ali je Ulrichov stisak bio željezan.
- Imaš jako lijep glas, Mojsije. Jedan od najboljih što sam ih ikada čuo. Ulrich te je jako
dobro podučio. Ali ja te mogu učiniti još boljim. Bi li volio pjevati još bolje, Mojsije?
Moj glas je moj! Bio bih povikao da se nisam toliko bojao. Moj! Bio je sada udaljen još
samo korak. Bojao sam se da će me Ulrich predati njemu.
Ali Ulrich me nije pustio. Samo me držao još čvršće. Rapucci je podigao kalež. Drugom
rukom uštipnuo me za bradu.
- Otvori usta, Mojsije. Popij malo vina.
Prsti su mu bili tako hladni. Odmahnuo sam glavom i on me pustio.
Opsovao je.
Ulrich je prošaptao da trebam piti, da ću od toga poželjeti spavati. Trzao sam se svom
snagom koju sam imao.
- Onda ga polegni na pod - rekao je Rapucci. Ritao sam se i borio dok Ulrich nije sjeo
opkoračivši me i prikovao moje ruke uz pod. Doktor Rapucci je kleknuo pokraj nas. - Otvori
usta - naredio je oštro.
Kad sam opet odbio, mlateći glavom s jedne na drugu stranu, stišćući čvrsto čeljust,
ponovo je opsovao. Silom mi je otvarao čeljust svojim prstima punim vena dok se nije
pojavio otvor u koji je ulio vino. Počeo sam se daviti. Prelilo se i počelo se slijevati niz vrat.
Zatvorio mi je usta i štipao me za grlo dok nisam progutao.
- To bi trebalo biti dovoljno - rekao je Ulrichu. Muškarci su me pustili. Kašljao sam i
pljuvao.
Ipak, Rapucci je krivo izračunao. Veći dio vina kojem je dodana tinktura opijuma utekao
je iz mojih usta i ležao u lokvi na podu. Iako mi se um uskoro počeo zamagljivati, i izgubio
sam volju da im se opirem, nisam zaspao. Mogu dozvati u sjećanje svaki dodir i zvuk onoga
što je slijedilo, kao da se radilo o nekom kazališnom komadu u kojem sam nastupio tisuću
puta.

Skidaju mi svu odjeću i na trenutak osjećam studen kamena poda na svom golom tijelu.

81
Hipnotiziran sam stropom. Moj strah je odagnan; ima nečega blaženog u uzorku greda.
Trebao bih se pokriti, ali nema moje odjeće i preumoran sam da bih je potražio.
Podižu me i stavljaju u kacu ispunjenu toplom vodom. Ležim ondje, uronjen do pupka.
Zatvaram oči i uživam u toplini. Čini se da je kaca jednako golema kao i topli ocean. Tvrdi
drveni rub je meki jastuk koji mi pridržava glavu.
Glasovi razgovaraju o minutama.
Noževi. Igle.
Mislim da ću zaspati.
Podižu me kao novorođenče, nježno brišu i stavljaju licem prema dolje na čembalo.
Glava mi je okrenuta tipkama. Dok muškarci govore, strune odjekuju od njihovih glasova. I ja
bih htio zapjevati, ali je to nemoguće. Sad se to čini kao velik napor. Ne mogu uopće zamisliti
kako sam ikada otvorio usta i izustio makar i šum cijeloga svog života.
Svaki put kad malne zaspim na mekoj plahti, probudi me hladna ruka. Pada mi na pamet
da me ti muškarci, iako je jedan od njih Ulrich, ne bi trebali dirati. Ne na taj način. Nije to
dodir kakav sam upoznao tako dobro - Ulrichove ruke koje potiču moj glas.
Pomislim: Zovi Nicolaia. Pomislim: Nicolai će im reći da maknu ruke s mene. Ali on
nije ondje. Hladne ruke me podižu i stavljaju ručnike ispod mojih bokova tako da moja gola
stražnjica strši u zraku. Rašire mi noge toliko da mislim kako će ih raskoliti. Nanose mi bol,
ali ne mogu oblikovati riječi. Vežu mi gležnjeve kako ne bih mogao skupiti noge. Osjećam
kako me dodiruju gdje se čak ni Ulrich nikada prije nije usudio dotaknuti me.
Ruke su mi još uvijek slobodne i stisnem šake. Počinjem plakati.
Pozlit će mi.
Nekakav je miris u zraku, kao nešto jako... Hladno? Kiselo? Ne mogu ga odrediti. Nešto
hladno i vlažno gladi moja bedra, između mojih nogu. Gnječi mi testise i od toga mi je
mučno. Ne želim da me tu diraju! Strune čembala zvone ispod mene, ali u njihovom zvuku
nema nikakve logike. Trebam svoj glas, želim reći. Nemojte ga uzeti. To je jedina stvar koja
me čini čistim. Ali sve što se otme s mojih usnica je: - Ne, neeee - kao da žalujem.
Neka me ruka potapša po glavi. Ulrichov glas u mom uhu: - U redu je, Mojsije. Nastavi
spavati.
Spavati! Da, želim spavati, ali me ruka ponovo dodiruje! Ulrich! pokušavam vrisnuti.
Nemojte mi uzeti glas! Ali jedino što uspijevam izreći je njegovo ime; ostalo su jauci.
- Nemoj se bojati - kaže mi. - Ovdje sam.
Mučno mi je i tako sam težak. Ne mogu se pomaknuti, ali moram, ili će moj glas nestati.
- Drži ga! - viče Rapucci. - Nasloni se na njega svojom težinom!
Ne mogu ustati. Netko se naslanja na mene. Prsa su mi zdrobljena. Ne mogu disati.
- Drži ga čvrsto! Mora biti savršeno miran.
Osjećam navalu boli između nogu. Stenjem i vrpoljim se i plačem, a čembalo plače sa
mnom.
- Moraš ga držati!
Vrištim.
- Za ime Boga, Rapucci, što...

82
 - Drži ga!
Nešto je u meni. Ruka. Ubada me i traži moj glas! Iskašljavam vino i komadiće
janjetine. Ulrichovi prsti miluju mi obraz. On me pritišće. Iako se borim, ne mogu se
pomaknuti.
- Sada mora biti miran ili će ga to ubiti! - poviče Rapucci, a niski tonovi čembala
zabruje.
Unutar sebe osjetim trzaj i ubod boli tako oštar da ga osjetim u nožnim prstima.
Više nema zraka za udahnuti. - Nisam imao izbora - šapuće mi
Ulrich tako tiho da sam siguran da ga ni Rapucci ne može čuti. - Tvoj glas - promrmlja. -
Tvoj glas. - Još jedan bolan ubod, kidanje između mojih nogu, ali iznenada se sve čini tako
dalekim. Tako sam umoran. Padam u san, a moja zadnja misao je, dok Rapucci mrmlja, a
Ulrich potiho jeca, da ću to, što god su mi ovi muškarci oduzeli, jednoga dana ukrasti natrag.

83
84
 I.

Probudio sam se u svom krevetu. Iscrpljena opatija bila je tiha. Vodoskok je žuborio u
samostanu.
Je li to bio san?
Okrenuo sam se pod plahtama i osjetio trganje između nogu, kao da su mi za crijeva
zakvačene kuke. Pogled mi se zamaglio od suza. Ležao sam mimo dok se bol nije smirila, a
zatim sam odbacio sa sebe pokrivač. Još uvijek sam bio gol. Moj dječji penis stajao je
uspravljeno. Bio je ljubičast, a iza njega testisi su bili grimizni i činili su se dva puta veći od
normalne veličine. Tragovi crvene i plave boje pružali su se preko unutarnje strane mojih
bedara. Ali nisam mogao vidjeti da išta nedostaje. Ništa mi nisu uzeli.
Pažljivo sam ispružio prst i dotaknuo desni testis. Koža je bila osjetljiva, ali je ostatak
obamro.
- Moramo očuvati tvoj glas - rekao je Ulrich. Zamislio sam sebe unutar jedne od
Duftovih staklenki, kako pjevam a da me nitko ne može čuti.
Netko je pokucao na vrata. Pokrio sam svoje golo tijelo.
Nicolai nije čekao odgovor. Zauzeo je pola prostora u mojoj tavanskoj sobici.
- Trebali bismo graditi novu crkvu svakoga tjedna - rekao je. Oči su mu bile podlivene
krvlju i izgledao je pet godina stariji. - Neka Bog blagoslovi Stuckducka i njegova svečana
otvorenja. - Nacerio se, ali je smiješka uskoro nestalo. Proučavao me. - Što je ovo? Jesi li
bolestan?
Kimnuo sam.
- Nije ni čudo. Treba ti odmor. Reći ću Ulrichu da te ostavi na miru jutros.
Kimnuo sam.
Nicolai je stao ponad mene. Namrštio se i sagnuo kako bi proučio moje lice. - O,
Mojsije. Izgledaš gore nego redovnik iz samostana Einsiedeln koji je spavao u vodoskoku.
Trebaš li hrane?
Odmahnuo sam glavom.
- Zar nešto nije u redu?
Odmahnuo sam glavom. Htio sam reći Nicolaiu, ali danas sam zahvalan što nisam
mogao pronaći prave riječi.
Ustao je. - Dobro. Ti se trebaš odmarati, a ja ću se vratiti poslije - rekao je. - I donijet ću
ti sočan odrezak.
Kako mu se nisam nasmiješio, još jedanput me sumnjičavo pogledao, a onda je napustio
sobu. Kad su se vrata zatvorila, okrenuo sam se tako da su mi stopala visjela preko ruba
kreveta. Kuke u mojim preponama su se sa svakim pokretom zabadale dublje, i teško sam
disao. Ustao sam, pogrbljen kao starac. Suze su mi tekle niz obraze. Teško sam se vukao po
podu da bih zaključao vrata, što nikada prije nisam napravio. Stao sam gol ispred svog

85
ogledala.
Otpjevao sam prve tri note iz sopranskog sola od prethodnog dana. Bilo je to tiho i
nesigurno, ali glas je bio moj. Nisu mi ga oduzeli. Jecaj koji me gušio prekinuo je pjesmu.
Nekako sam se dovukao do kreveta i zaspao.

Čuo sam udarce, povike u snu. Netko me progonio niz opatijske hodnike; sva vrata bila
su zaključana i tako se nisam mogao sakriti. Potom se začuo tresak od kojega se sve lomilo i
probudio sam se upravo na vrijeme da vidim kako moja vrata padaju prema unutra slomljena
po sredini. Nicolai je ušao posrćući. Iza njega je bio Remus, sa zabrinutim pogledom,
stisnutih očiju, a iza njega je doktor Rapucci držao svjetiljku blizu svoga blijedog, namrštenog
lica. Doktor se progurao pokraj mojih prijatelja. Ustuknuo sam kad je stavio hladan dlan na
moje čelo, a zatim mi otvorio oči pomoću dva prsta.
- Bit će mu dobro - rekao je Nicolaiu, koji je stajao spreman uzeti me u naručje. Rapucci
ga je odgurnuo. - Morate ga ostaviti samoga. Ima tek malu temperaturu.
Očni kapci bili su mi tako teški da sam pustio da se zatvore.
- Ali nije se probudio - preklinjao je Nicolai, a glas mu se tresao.
- Mislio sam da je...
- Mlad je i jak. Dajte mu spavati - odgovorio je doktor Rapucci strogo. - Ja ću paziti na
njega.
- Ja ću paziti na njega - rekao je Nicolai.
- Ja sam liječnik.
Otvorio sam oči. Činilo se da se soba njiše. Na slomljenim vratima Remus je tiho stajao,
zanemarivši knjigu u svojim rukama. Gledao je kako se muškarci prepiru oko mene, s
izrazom sumnje na licu. Htio sam reći Nicolaiu - pa čak i Remusu - da me ne ostavljaju
samog s tim doktorom, ali u svojoj omaglici nisam mogao oblikovati riječi. Bio sam previše
uplašen i gledao sam svoje zaštitnike kako gaze preko slomljenih vrata, dok su njihova lica
molila da ih pozovem natrag.
Kad smo ostali sami, doktor Rapucci se nagnuo blizu. Nasmiješio se kad je vidio da sam
budan. Stavio je prst preko svojih tankih usnica. - Ne smiješ nikome reći što se dogodilo
prošle noći - rekao je. - Ako im kažeš, neće ti dopustiti da ostaneš ovdje. Natjerat će te da
napustiš opatiju, i bit ćeš sam. Ne vjeruj nikome osim svom prijatelju Ulrichu.
Nisam u potpunosti razumio ovo upozorenje, ali čak i tako, instinktivno sam znao da je
bio u pravu.
- Razumiješ li što sam napravio, Mojsije?
Nisam reagirao. Pri slaboj svjetlosti lampe vidio sam da se iste ljubičaste vene kakve je
imao na rukama isprepliću i na blijedom licu.
- Učinio sam te musicom.
Mene, musicom? Ta ruka koja se uvijala i kopala u mojoj unutrašnjosti učinila je da
postanem kao Bugatti? Musico je čovjek, rekao je Nicolai, koji nije čovjek. Njega su pretvorili
u anđela.
- Mojsije! - Doktor Rapucci je i dalje razgovarao sa mnom. Pokušao sam se usredotočiti

86
kroz groznicu. - Primijetit ćeš neke promjene na svom tijelu sljedećih nekoliko tjedana - rekao
je. - Nemoj se bojati.
Rapucci se ispružio i utrnuo svjetiljku. Slabašno svjetlo prodiralo je iz hodnika.
- Jednoga dana, rekao je Rapucci iz mraka - imat ćeš jedan od najvećih glasova u Europi.
Nemoj me zaboraviti, Mojsije. Nemoj zaboraviti onoga tko te učinio takvim kakav jesi.
Zatvorio sam oči.
I nikada ga nisam zaboravio. Mnogo godina poslije, kada me moja karijera konačno
dovela u grad Karla Eugena, sakrio sam bodež u svom ogrtaču i rekao impresariju da bih
volio sresti Rapuccia, čuvenog »doktora za glazbu« u Stuttgartu, ali čovjek je samo
porumenio i zatresao glavom. - Molim vas, gospodine - rekao je - mi ne pričamo o njemu. -
Napokon sam vinom sklonio nekog postarijeg scenskog pomoćnog radnika, i on mi je rekao
što se dogodilo: Rapucci se doista vratio u Stuttgart poslije moje kastracije, ali nakon još dviju
godina na dvoru Karla Eugena, za kojih je kastrirao dječake za vojvodu kako bi ovaj imao
jedino uzgajalište kastrata sjeverno od Alpa, Rapuccia su objesili zato što je milovao
vojvotkinju.

87
 II.

Kako su bol i temperatura nestale, tako su nestali i moji testisi. Nakon tjedan dana bili su
tvrde koštice. Nakon još nekoliko dana, probudio sam se i obavio svoj uobičajeni pregled
ispod pokrivača - a zatim brzo sjeo. Bio sam prazan.
Bio je to jednostavan postupak i još uvijek ga provode svake godine i kirurzi i brijači na
tisućama dječaka u talijanskim zemljama. Doktor Rapucci je presjekao dvostruki odvojak
moje unutarnje sjemenske arterije. Kad im je oduzeto ono od čega su živjeli, moji su testisi
obamrli i pojela ih je moja vlastita krv. Nisam primijetio nikakve druge promjene, niti na
tijelu, niti u umu. Moj glas bio je jednako fin i izvrstan kao i u vrijeme svečanog otvorenja, i
tako je sve što sam primijetio dok sam pjevao bio iznenadan nedostatak zvonjave između
mojih nogu.
Osjećao sam se jednako. Nisu mi narasla krila. Nisam narastao visok i sa širokim
ramenima kao musico Bugatti. Ipak, znao sam da je Rapuccieva operacija uspjela - Ulrichovi
sažalni pogledali govorili su mi dovoljno. Ne misliš na kastrata? Ne na polučovjeka! rekao je
Staudach kad je Ulrich poželio da musico pjeva u njegovoj crkvi. Nisam mogao shvatiti što
sam bio, niti što ću postati, ali sam znao da je to nešto što moram skrivati. Kupao sam se samo
usred noći, s ručnikom u blizini ruke. Zaključavao sam vrata kad sam se presvlačio. Nikada
nisam pitao Nicolaia za svrhu tih organa koje sam izgubio. Čuvao sam svoju tajnu za sebe,
nadajući se da ću jednostavno zaboraviti tu užasnu noć i njezine posljedice. Nekoliko godina
se činilo da mogu činiti baš tako.

Oko dvije godine nakon što je dovršena crkva, stanje Frau Duft se značajno pogoršalo.
Činilo mi se da joj rastu kosti. Koža joj se zategnula, a brada i očne šupljine postale su
izraženije. Svaki izdisaj dolazio je kao da mu pomaže neka nevidljiva ruka koja je istjerivala
zrak iz nje. Glas joj je bio šapat, a ona toplina koju je uvijek širila sada ju je stajala tako
mnogo boli.
Energični Herr Duft postao je zlovoljan. Amalia, koja je voljela tu bolesnu ženu više
nego što većina djevojčica vole majke koje mogu plesati i po cijeli dan brbljati besmislice,
odgovarala je na očevu tjeskobu svojom dražesnošću i brinula se o njemu. »Ali zašto je
Aleksandar činio sve što je Aristotel tražio?« upitala bi. Ili: »Mojsije kaže da bi volio vidjeti
glave« a zatim bi me bockala dok ne bih kimnuo, iako su me ti badnjevi plašili. Herr Duft se
jedino dao potaknuti razgovorom o bogatstvu koje je zarađivao takvom lakoćom, kroz
prepisku s bečkim tekstilnim magnatom s kojim je namjeravao pokoriti svijet proizvođača
tkanina.
Jedne večeri kad smo Remus i ja došli u palaču, Duft je zurio kroz prozor, siva lica (što
je bilo neobično za čovjeka čija je uobičajena boja lica nalikovala boji sirove govedine).

88
Amalia je zurila prazno u knjigu pred svojim očima a da nas nije ni pozdravila.
Karoline je iznenada nahrupila u sobu, kao da je vrebala za vratima i čekala da uđemo. -
Ne večeras! - rekla je hitro, kao da govori zločestoj djeci. - Gospođi je jako loše. Liječnik se
boji da bi mogla umrijeti. - Krupna žena poskakivala je s noge na nogu, kao nespretna, ali
zanosna pjevačica. U njezinim sam očima mogao vidjeti kako je već počela sanjati o novoj
Frau Duft, otmjenijoj i plodnijoj od prethodne. Uz nekoliko lakih udaraca rukom zapovjedila
nam je da iziđemo iz sobe. Ja sam se povukao, ali sam se sudario s Remusom. Uobičajeno je
on bio taj koji bi pojurio iz kuće kao lovački pas pušten iz kaveza, ali kad sam ga pogledao,
vidio sam tvrdoglavu ljutnju na njegovu licu.
- Vi hijeno - promrmljao je upravo dovoljno glasno da svi mogu čuti.
- Oprostite? - zapitala je Karoline Duft. Ali Remus je već skrenuo pogled i divio se
praznom zidu. Ljutita žena pogledala je mene, kao da bih joj ja mogao ponuditi ispriku.
Amalia je zurila u Remusa s divljenjem.
Iznenada se Duft pomaknuo. Činilo se kao da me vidi prvi put. - Dođite sljedećeg tjedna
- rekao je slabašno. - Tada će joj biti bolje. Bez sumnje.
Ja sam kimnuo.
Čovjek me gledao ozbiljno, kao da smo jedino nas dvojica bili u sobi. - Mojsije, samo
nam treba još vremena.
Remus je stavio ruku na moje rame. Počeli smo se leđima približavati vratima.
- Voltaire je jednom imao male boginje - rekao je Duft iznenada. Ustao je i napravio
nekoliko sporih koraka i ispružio ruku prilazeći mi.
- Malne su ga ubile. Znate li što je napravio? Popio je stotinu i dvadeset politri limunade.
To ga je izliječilo. - Duft je pogledao u strop i protrljao usnice. Brinuo sam se da će početi
plakati. Glas mu je postao još slabiji, pucajući s vremena na vrijeme. - Natjerao sam je da i to
iskuša. Ali ona nema male boginje, a to pomaže jedino ako imaš male boginje. Da ih barem
ima. Tada bismo barem znali kako da je izliječimo. Ali to je to. Zar ne vidite? Svaka bolest
ima svoj odgovarajući lijek. Samo, bolesti i lijekovi su potpuno izmiješani. - Mahnuo je
rukama ispred svojih prsa. - Nedogled bolesti. Nedogled lijekova. Sve izmiješano. Čak i s
Aristotelovim društvom trajalo bi zauvijek. Završio je govor tako blizu mene da sam čuo
njegove nožne prste kako škripe u cipelama, koje su gotovo dodirivale moje. Kimnuo sam
mu.
- Zašto bi Bog to učinio? - šapnuo mi je. - Zašto? Zašto bi nam zadao zagonetku koju je
tako teško riješiti?
Volio bih da je Nicolai bio ondje; on bi sigurno imao odgovor. On nikada nije gubio iz
svijesti ljepotu svijeta, bez obzira na to koliko skrivena bila Božja velika zagonetka. Ali
Nicolai nije bio ondje, i tako je Remus stavio dlan na Duftovu ruku kao da mu želi reći: Da, u
pravu ste. Nije pošteno. Zatim me Remus povukao i vratili smo se niz prolaz. Promatrao sam
Duftov nepomičan lik kako stoji na pragu, kao da planira čekati ondje dok se ne vratim.

Amalia više nije bila mala djevojčica koja je držala moju ruku u mračnim prolazima.
Bila je viša; na njezinom licu moglo se primijetiti da će uskoro postati žena. Ali prema meni

89
je bila jednako dobra kao uvijek, jer usprkos vrtnim zabavama i ručkovima s najboljim
katoličkim djevojčicama iz St. Gallena, ja sam joj bio jedini pravi prijatelj kojeg je imala svih
tih godina. Još uvijek smo odugovlačili u hodnicima svakog četvrtka kad bi nam zdravlje
njezine majke dopustilo da je posjetimo. Jednoga dana mi je tužno rekla: - Mojsije, tako si
sretan što nisi djevojčica. Mrzim ih. Svaku djevojčicu koju sam ikada upoznala. - Ugrizla se
za usnicu i povukla konac koji mi je visio s rukava. - Nikada ih ne želim vidjeti, ali me
Karoline tjera da idem. Jučer sam išla čak do Rorschacha samo da bi me izvrijeđali. - Isturila
je usnicu i hinila kreštav glas: - Tako mi te žao, Amalia. Mora biti da je užasno šepati. Kako
to samo podnosiš? Da sam ja na tvom mjestu skrivala bih se u sobi po cijeli dan. - Obrazi su
joj pocrvenjeti; još uvijek je bila posramljena od sjećanja. - Za sve su krivi dječaci. Nije da ih
ima premalo, ali ove djevojčice se ponašaju kao da nas ima tisuću, a njih samo trojica pravih
na svijetu. Mi se još i ne možemo udati, ali sve o čemu one razmišljaju jest brak.
Napravili smo nekoliko koraka, a Amalia je nesvjesno protrljala svoju ruku o moju.
Pogledao sam je. Usudio sam se pitati: - Hoćeš li se ti udati?
Amalia se nasmijala mom ozbiljnom licu. - Naravno da hoću, ludice. Misliš li da želim
zauvijek živjeti s tom vješticom? Udat ću se. - Kimnula je i pogledala sanjivo niz hodnik. -
Ali bit će bogat. I glup. Samo će jahati okolo na svom konju i loviti ili raditi štogod već
odrasli muškarci vole raditi - rekla je. - Radit će sve što mu kažem.

Sanjala je o bijegu iz svog zatvora. Jednoga dana izvadila je presavijeni list papira.
Rasklopila ga je i otkrio se prilično točan crtež opatije. - Precrtala sam ga - rekla je ponosno. -
Svaki prozor, svaka vrata. Bit će to moja mapa kad te budem išla posjetiti.
- Kad ćeš me posjetiti? - pitao sam.
- O - rekla je - najvjerojatnije sljedećeg tjedna. U svakom slučaju prije kraja mjeseca.
Nacrtaj X na svojoj sobi tako da znam gdje da te nađem.
- Ali neće te pustiti unutra - rekao sam. - Ti si djevojčica.
- Ja sam Duft - rekla je ozbiljno.
Proučio sam spavaonice redovnika, našao male prozore na krovu i pažljivo odbrojio od
kraja.
- To je moja soba - rekao sam i nacrtao X njezinom olovkom.
Za tjedan dana pitao sam je zašto nije došla. - Imala sam jako puno posla - rekla je. -
Sljedećeg tjedna ću sigurno uspjeti. Čekaj me uvečer.
Jesam - svake večeri mnogo mjeseci, ali nikada nije došla.

Došlo je vrijeme sljedećeg ljeta kad je čist i suh zrak učinio da se stanje Frau Duft
poboljša te sam joj pjevao svakoga tjedna. Zatim su stigle jesenske kiše i njezino se stanje
ponovo pogoršalo. Dva mjeseca joj uopće nisam pjevao. Opet sam bio priznati zborski dječak,
iako bih nekada daleko više volio potajne koncerte za dvije Duftove nego bilo koje mjesto u
Europi.
A onda se jednoga jutra jedan od vojnika koji je čuvao vrata samostana pojavio u našoj

90
sobi za vježbanje.
- Zborski dječak Mojsije mora poći sa mnom - rekao je Ulrichu. - Opat je tako naredio.
Bio sam prestravljen. Ali Ulrich me je otpustio da odem s vojnikom i umjesto opata
zatekao sam Karoline Duft kako čeka na vratima.
- Dođi - rekla je i okrenula se na peti. Hodao sam iza te čunjaste žene kroz nakrcanu
tržnicu, koja joj se otvarala kao da se razdvaja more. Ništa mi nije rekla dok nismo izišli iz
prometnih ulica.
- Liječnik kaže da će umrijeti - rekla je, kao da govori tek o postarijoj kobili kojoj je
došlo vrijeme. - Tražila je tebe, i nije joj odbio želju. Ja se ne slažem, ali on je izgubio razum.
- Hodala je brže i gotovo sam morao trčati. - Duft bez razuma nije Duft. Ta žena je u krevetu
već sedam godina. Uglavnom je samo tražila našu pažnju i trošila naše bogatstvo. A sada želi
koncert. - Nakratko je bila zastala pa sam udario glavom o njenu mekanu stražnjicu.
Pogledala me. Šmrcnula je. - Pretpostavljam da ćeš htjeti svoj honorar.
Nisam imao pojma da pjevači mogu biti plaćeni zato što pjevaju.
- I dobit ćeš ga, sigurna sam. Jedan blagoslovljeni opat, a tako mnogo duša da ga
opterete. Kako on to podnosi, ja ne znam!
Bio sam tako naviknut voditi Remusa ulicama da sam, kad sam začuo mesarev udarac
sjekirom, stavio ruku na Karolinin široki bok i gurnuo je.
Zaštektala je i udarila me dlanom po uhu. - Ti odvratno dijete!
Trljao sam uho dok smo skretali za ugao. Ona je masirala svoj kuk kao da ju je moja
ruka opekla. - Dovoljno je loše što je ovaj grad pun reformatora. Sada čak i djeca zlostavljaju
žene. Kako bi Willibald ovdje mogao pronaći novu ženu? Morat će otići daleko. U Innsbruck.
Ili Salzburg. Moram još večeras napisati pismo.
Okrenula se i priprijetila mi prstom.
- Ti si zborski dječak. Trebao bi biti najbolji od svih njih, a pogledaj se. Za dvije godine
odmjeravat ćeš Amaliu od glave do pete, bez obzira na njezin deformitet. A ona će ti se
vjerojatno smješkati, poznavajući nju. - Jedno dijete! I to djevojčica!

Stigli smo u kuću Duftovih i po prvi put sam ušao kroz glavna vrata u veliko i urešeno
predvorje. Bila je to visoka, dvokatna prostorija sa širokim dvostrukim stubištem i golemom
površinom sadrenoga zida, koji je sigurno skrivao masu onog vapnenca koji je odjekivao, jer
se činilo da je predvorje auditorij za pozornicu kuće Duftovih; bezbrojni kanali zvuka sastajali
su se u ovom predvorju. Dadilja Marie štektala je na francuskom nekoj slučajnoj žrtvi.
Prasence je skvičalo. Mekana metla pljusnula je u vjedro. Mesarska sjekirica raskolila je kost.
Dvije pralje su čavrljale. Vjetar je zavijao oko krova.
Karoline Duft popela se do pola stubišta, ostavljajući me zaprepaštena na dnu, uronjena
u zvukove okolice. Okrenula se i prasnula na mene. - Zatvori usta. Izgledaš kao idiot dok tako
zabezeknuto stojiš ondje. Zar nikada prije nisi vidio takvo bogatstvo?
Pretpostavljam da je mislila na debele sagove, hrastov namještaj i drugorazredne portrete
Duftovih na zidu. Za zborskog dječaka iz crkve St. Gallen to su bile tek sitnice.
Pratio sam je niz hodnike koji su stalno vijugali, dok se na vidiku nije pojavio pokorni

91
Peter, smješten na svome položaju.
- Mojsije! - Stajao je kao stražar koji pozdravlja generala, a zatim je shvatio da je
zaboravio zabilježiti moj dolazak, provjerio je svoj sat i zapisao moje ime prije nego što mi je
opet obratio pažnju. Ponudio mi je masku s drvenim ugljenom.
- Dakle znanost se još nije predala! - rekao je. - Znao sam da ćeš ponovo doći. I upravo
na vrijeme. Liječnik kaže da sve što možemo jest moliti se, ali mi se ovdje u kući Duftovih
baš i ne molimo.
- Naravno da se molimo! - prasnula je Karoline.
- Hoću reći - rekao je vjerni pisar, kao da po prvi put primjećuje tu ružnu krušku -
znanost je naš način molitve.
- Da u ovoj kući ima više onih koji se mole, a manje znanosti - rekla je Karoline - ne
bismo bili u svim ovim nevoljama.
- Da, gospođo - rekao je Peter. Izgledao je kao da mu je užasno nelagodno, pa je počeo
črčkati po marginama kao da mora izračunati neki važan iznos.
- Dakle, idi unutra - rekla mi je Karoline. - Nemoj mene čekati; ja neću riskirati svoje
dobro zdravlje.
Peter mi je uputio još jedan konačni pogled pun nade, kao da kliče znanosti. Ili glazbi. Ili
oboma.

Amalia je sjedila s jedne strane majčina kreveta, Herr Duft s druge. Oči su mu bile pune
suza, ali ih je, kad sam ušao, obrisao ustajući sa stolice. Prišao mi je brzo i promrsio mi kosu.
Nakon toga, njegova je ruka ostala počivati na mojoj glavi, kao da je zaboravio da ju je
onamo stavio. Stajali smo tako možda minutu dok je on staklasta pogleda zurio u vrata iza
mene. Amalia je sjedila na svojoj stolici i također me nije gledala.
- Nismo uspjeli, Mojsije - rekao je Duft napokon. - Pokušali smo, ali nismo uspjeli. Nije
nam se pružilo dovoljno prilika, u tome je bio problem. Nije pošteno, tako kako je. Bolest
dobiva sve prilike koje želi, a mi dobivamo tako malo. Da je bilo obrnuto, nabasali bismo na
rješenje na ovaj ili onaj način. Ipak, zahvaljujem ti što si pokušavao. Obavio si plemenit
posao.
Amalia je gledala majčin nepokretni lik u krevetu. Dah bolesne žene nije čak mogao
podizati i spuštati pokrivač.
Duft je nastavio. - Ranije je pitala za tebe, ali to je sada prošlo. Liječnik kaže da nema
više koristi od nade. Doveli smo te ovamo nizašto. Možeš... - Riječi su mu se iznenada
ugušile u grlu. Pokrio je usta i vidio sam da je to što me otpušta bilo poput zastave njegove
predaje, možda prvi put u sedam godina kad ga nada nije potaknula na uzaludnu akciju.
Slušao sam uzdahe Frau Duft: tihe i kratke. Zatim sam ponovo pogledao svoju
prijateljicu. Moja drhtava Amalia izgledala je prazna i krhka, i shvatio sam da će, kad ta žena
konačno ode, djevojčina usamljenost biti potpuna. Neće imati nikoga tko bi je držao za ruku i
milovao joj kosu, niti će imati prijatelja pred kojim će se hvalisati i pred kojim će sanjati, jer
će moj položaj u kući Duftovih nestati zajedno s njezinom majkom.
I ja sam počeo plakati za majku i kćerku - ali i za sebe. Duft je, sa suzama u očima koje

92
su odgovarale mojima, kimnuo znalački kao da je konačno pripremljen počeo priznavati
prisustvo tuge u svijetu. Odveo me do vrata.
- Molim te, pjevaj - rekla je Amalia automatski, ne podižući pogled.
- Draga - rekao je Duft - nema koristi. Nije budna.
- Molim te - rekla je. Glas joj je pucketao, ali nije plakala. Nikada nisam vidio suze na
tom licu.
I tako sam protiv logike znanosti počeo pjevati. Iz te male glazbene knjižnice u glavi
izabrao sam dijelove iz Dufayeve Mise za Sv. Antuna, komada koji je napisan dok je glazba
još bila čista i jasna i više je podsjećala na planinski potok nego današnji dubokoumni
glazbeni oceani. Frau Duft ju je čula mnogo puta i znao sam da je voljela Gloriu.
Pjevao sam. Duft je zurio u usnuli lik svoje žene. Amalia je pokrila lice rukama i
napokon pustila sve suze koje su se nakupljale tijekom tih godina stoičkih posjeta. Zapjevao
sam još glasnije. Svjetiljka ponad moje glave počela je zvoniti. Duftovo tijelo nije proizvodilo
nikakav zvuk. Frau Duft također je bila neprijemljiva za moj glas. Ali je Amalia plakala još
snažnije, tijelo joj se otvorilo mome glasu, zvoneći slabašno poput svjetiljke ponad nas - zvuk
koji nije mogla čuti, ali za koji sam se nadao da ga je nježno osjetila poput mojih toplih ruku
oko svoga vrata.
Naslonila je glavu na rub majčina kreveta i jecala.
Zatim su, iznenada, kapci Frau Duft zadrhtali. Pogledala me je i, kao onih prvih dana
kada sam pjevao za nju, u tim sam očima vidio nešto što me podsjetilo na moju majku.
Ispružila je drhtavu koščatu ruku da dotakne glavu kćeri koja je jecala. Amalia se
podigla, sjela i pokušala zaustaviti suze, ali bilo ih je tako mnogo i čekale su tako dugo da se
izliju. Ovoga puta nije ih mogla zadržati. Uzela je majčinu ruku i plakala u nju, stišćući kost i
kožu uz svoj mokri obraz. Frau Duft je nije mogla držati; čak su joj i kapci na očima bili
preteški.
Nastavio sam pjevati. Moj glas je bio snažan, dovoljno snažan da drži Amaliu dok je
plakala, dovoljno snažan da se bori sa smrću. Pjevao sam glasnije. Moje su ruke bile bez
težine od njihove zvonjave; moja stopala kao da su se podizala s poda, tako da sam bio poput
zvona koje visi s neba. Moj glas nije zvonio samo u svjetiljci, već još glasnije u Amaliji, u
zujanju podnih dasaka, u stropu, i u prozorskim okvirima iza kreveta.
Zidovi te kuće preuzeli su moj glas i odzvanjali njime. Svaka od tih milijuna i milijuna
sićušnih školjaka ispunjavala se mojim glasom i predavala ga dalje lancu pjesme, sve dok
cijela kuća nije zvonila. A zatim je moj glas segnuo još dalje: u zemlju ispod kuće i van do
neba, i uskoro sam znao da se cijeli svijet trese, baš kao što je moja majka uzdrmala svijet
svojim zvonima. Trešnja je bila tiha - nitko je osim mene nije mogao čuti - ali svi u kućanstvu
Duftovih osjećali su je kao toplinu od koje su se morali smiješiti.
Pjevao sam još glasnije i moj glas je stresao svu prljavštinu i nečist koja nas je pritiskala.
Stresao je tugu i bolest. Stresao je strah i zabrinutost. Protresao je krotkost u hrabrost. Bolesni
su ustajali iz svojih kreveta. Moj glas je otresao očaj iz njihovih očiju. Otresao je iscrpljenost
iz njihovih tijela, bolest iz njihovih pluća. Opet smo imali ono što smo izgubili.

93
 III.

Frau Duft nije umrla toga dana, ali to je bilo posljednji put da je čula moj glas. Tjedan
dana poslije pjevali smo Trauermusik na njezinu pogrebu.
Nikada više nisam bio pozvan u kuću Duftovih. Moje prijateljstvo s Amaliom je završilo
- ili mi se tako činilo u tjednima koji su uslijedili nakon pogreba. Ipak, često sam je viđao, jer
je sada utjecaj njezine tete u kućanstvu porastao, te je Amalia išla na misu malne svakoga
jutra. Dok sam sjedio među drugim zborskim dječacima koji nisu pjevali u blizini glavnoga
oltara, nisam imao priliku približiti se rešetki koja je dijelila lađu na dva dijela; ali u drugim
prilikama, kad sam pjevao u zboru, nakon mise bih se prikrao do vrata rešetke u blizini zida
crkve. Vrata su uvijek bila zaključana i nikada se nisu upotrebljavala. Mogao sam se sakriti
ako bih se stisnuo uz kameni stup na kojem su visjele šarke. Kroz ukrašeni metalni dio vrata
mogao sam je nakratko vidjeti kako sjedi iza tete, među masom vjernika koja je prolazila kroz
vrata.
Nekoliko mjeseci nisam radio ništa drugo doli je krišom gledao između dva zlatna lista,
ali onda, jedne nedjelje, nisam mogao odoljeti; blago sam zapjevao njezino ime. Okrenula se
ulijevo, pa udesno, pa iza sebe. Okrenulo se još nekoliko vjernika - hvala Bogu, njezina teta je
bila malne gluha - a zatim je prošla kroz vrata. Učinio sam isto nakon sljedeće mise na kojoj
sam pjevao, i još jedanput nakon sljedeće. Treći put, primijetio sam da je išla sporije, čekajući
da čuje svoje ime, a kad sam ga prošaputao, okrenula se i pogledala me točno u oko koje je
provirivalo kroz ogradu.
Sljedeći put kad sam pjevao, još dva tjedna poslije, nisam je trebao ni zvati. Čuo sam
kako je Amalia rekla svojoj teti da želi pogledati gipsani reljef St. Gallena, koji je ukrašavao
zid odmah pokraj vrata. Karoline je pogledala u kip kao da sumnja na neku smicalicu, ali dok
su joj oči počivale na licu sveca zaštitnika opatije, kimnula je odobravajući i prošla kroz vrata.
Amalia je došla do reljefa. Da nije bilo gusto pletene metalne ograde vrata, mogao bih bio
ispružiti ruku i dohvatiti joj rame. Sagnula je glavu. Na trenutak sam pomislio da sumnja da
sam uopće ondje.
Zatim se njezino pobožno lice razvuklo u osmijeh. - Upast ćeš u nevolje - rekla je.
- I ti ćeš.
- Ali mene nije briga - rekla je ponosno. - Ja je se ne bojim.
- Ne bojim se ni ja - lagao sam.
Opet se nasmiješila i potom potisnula osmijeh. Činilo se kao da se nastavila moliti.
- Doći ću svake nedjelje - rekla je iznenada glasno.
- Samo kad pjevam. Sljedeći put su Duhovi.
- Znam kad pjevaš. Mogu te čuti.
- Možeš li?
- Da. Čak i ako pjeva još dvadeset glasova.

94
 - Kako znaš da sam to ja? - pitao sam je.
- Ne budi glup. Znam. - Pogledala me u oko. Toplo se nasmijala. - Moram ići. - Dugim
korakom pridružila se rijeci drugih vjernika, i izišla kroz sjeverna vrata.
Na Duhove, baš kao što sam obećao, kad sam pritisnuo oko uz vrata ograde, pripijen uza
stup kako me ne bi mogao vidjeti nijedan redovnik, bila je ondje, još jedanput govoreći teti da
će se pomoliti ispred sveca. Karoline je odobravajuće kimnula.
- Rekla sam ti da ću doći.
Razgovarali smo trideset sekundi i onda je otišla. Jednako tako sljedeći put kad sam
pjevao i svake nedjelje nakon toga mnogo mjeseci. Nikada nismo dugo razgovarali, od straha
da nas ne uhvate, a iako sam je ja mogao vidjeti cijelu, ona je vidjela samo to jedno oko i
obrise moje crne zborističke odjeće.
- Kakva vještica - prosiktala je Amalia prema njezinim leđima dok je ova odlazila jedne
nedjelje. - Sada kaže da više ne mogu hodati do crkve.
- Zašto ne? - pitao sam.
- »Djevojčice tvoje dobi ne bi trebale hodati po ulicama, čak ni s pratnjom.« Trebam li
provesti ostatak života u kući ili u kočiji? S njom? »Napravit ću od tebe damu«, kaže, »pa čak
i ako me to ubije.« Nadam se da hoće. Kad bi barem svaka mrlja prljavštine na mojoj haljini
oduzela sat njezina života. Samo je ljuta zato što je usidjelica, ali to ne znači da me može
pretvoriti u damu kakvu bi ona voljela da je bila. - Lice joj je bilo crveno od ljutnje.
- Ja mislim da si ti već dama - rekao sam.
Stisnula je zube, ali joj se smijeh probio kroz nos. Prigušila je svoju nelagodu. - Kako bi
ti to mogao znati?
Nisam joj tada odgovorio, ali sam vidio svakoga tjedna da je ono što sam rekao bilo
istinito: postajala je damom. Zlatna boja njezine kose blago je potamnjela. Porasla je. Moja
glava više ne bi dosezala do njezina ramena, jer sam zakržljao. Nisam narastao više od dva
centimetra otkad me Karl Victor bacio u rijeku. Imao sam joj tako malo toga reći na našim
susretima, a ona tako mnogo. - Pokušavala ga je godinama blago potaknuti - rekla mi je jedne
nedjelje za vrijeme korizme - ali jučer je konačno postala toliko ljuta da mu je rekla otvoreno:
»Vrijeme je, Willibalde. Vrijeme je da nađeš ženu.« Otac je bio šokiran! Baš kao da je otkrio
lopova s rukom u njegovu sefu. Pogledao je preko stola, najprije u mene, pa u nju. »Ženu?«
rekao je. »Ženu? Ne, Karoline. Neću se ponovo ženiti. Nikada.« A kad ga je prekorila,
povikao je - nikada prije nije tako vikao - »Nikada se neću ponovo oženiti! Nikada nemoj više
razgovarati sa mnom o tome.«
Amalia mi je ispripovijedala kako je njezin otac postao još bogatiji. - Tvoj užasni opat
čak ga je posjetio u našoj kući! Bila bih se sakrila u svojoj sobi, ali me Karoline natjerala da
ponizno sjedim pokraj nje.
A zatim, kad su došli i prošli sljedeći Duhovi: - Ne mogu više izdržati, Mojsije. Mrzim
tu kuću. To je takav zatvor. Pitala sam oca bismo li mogli otputovati. Nekamo, bilo kamo. Išla
bih čak i s Karoline, ali ta vještica to odbija čak i razmotriti. »Uskoro ćeš se udati«, kaže, »i
onda možeš otputovati u muževljevu kuću.«

95
 Nasuprot tome, moj se život uopće nije mijenjao, čak i ako se oko mene mijenjao cijeli
svijet. U zbor su dolazili novi dječaci kako bi zamijenili one čiji su glasovi sazreli. Feder je
pripadao onima koji su napustili zbor ubrzo nakon smrti Frau Duft. Jednoga dana, dok smo
vježbali novi duet i dok su svi drugi dječaci gledali u strahu, Feder i ja penjali smo se zajedno
u složenim valovima i svaki put iznova Federov glas je zapeo i nije mogao slijediti moj.
- On pjeva krivo - otresao se Feder na Ulricha i svaki dječak koji je sjedio na podu
kimnuo je raširenih očiju, ne želeći prihvatiti neizbježno.
- Mojsije pjeva savršeno. - Ulrich je to rekao s neslaganjem. - Uvijek pjeva savršeno. -
Nasmiješio mi se, a ja sam se skutrio, znajući da je takva vrsta pohvale samo činila da me
dječaci još više zamrze.
- Ovoga puta pjeva krivo - tvrdio je Feder.
- Onda pjevaj sam - ponudio mu je Ulrich. Svi smo se okrenuli da pogledamo Federa, a
dok je počinjao pjevati, uz vrat mu se penjalo crvenilo. Dječaci su stiskali šake i hrabro kimali
glavama, kao da bodre konja. Penjao se u visine, njegov brzi jezik rezao je svaku notu, a
zatim je ponovo zapeo; nije mogao otpjevati notu. Prisiljavao je svoj glas, a svaki dječak bi se
trznuo dok mu je glas pucao i prelazio u kreštanje. Nastala je tišina. Feder se okrenuo prema
meni i podigao prst, a iako sam se povukao, nije mogao pronaći odgovarajuću uvredu. Iskrao
se iz sobe.
Ostao je s nama još nekoliko dana, pjevajući potiho iza, zureći u mene svakog trenutka.
Na dan Federevog zadnjega vježbanja, Ulrich me zamolio da provedem dječake kroz
ljestvice, koje su mi bile prirodne i jasne kao slikaru boje. Dvije minute je zborovođa slušao
dok sam pjevao, a drugi dječaci ponavljali u jednoglasju. Feder nije pjevao. - Nastavi dok se
ne vratim - rekao je Ulrich i napustio sobu.
Kao i obično, hijerarhija po talentu raspala se onoga trena kad je otišao. Tijekom još
dvije ili tri skale dječaci su nastavili oponašati moje note, ali s manje oduševljenja, a zatim su
počeli vrvjeti naokolo, dok na kraju nisam pjevao sam.
Moj glas je posrnuo, i umuknuo sam pred njima kao kralj kojeg su svrgnuli. Nisu gledali
u mene, ali sam osjećao koliko me preziru. Kad su se dječaci okupili oko Federa, još jedanput
su me podsjetili na to da moj glas, u svom svojem savršenstvu, ne znači baš ništa u širem
svijetu, svijetu u koji će se Feder visokog roda uskoro vratiti, i u koji ću i ja jedanput biti
izbačen, bespomoćan i nesavršen.
Zatim mi je Feder okrenuo leđa i izvukao nešto ispod košulje, očigledno to skrivajući od
mog pogleda. Dječaci su se skupili još bliže, a odmah su utihnuli zbog onoga što je držao.
Jedan ili dvojica pogledali su nervozno prema vratima, kroz koja će se Ulrich uskoro vratiti,
ali većina nije mogla odvojiti pogleda od Federovoga misterioznog blaga. Nisam se usudio
prići grupi, iako sam naravno gorio od znatiželje. Bio sam siguran da drži neki dokaz protiv
mene.
Nakon nekoliko časaka, za vrijeme kojih su se dječaci natezali poput svinja na kopanji,
Feder se okrenuo prema meni. Pritisnuo je mali komad papira na svoja prsa.
- Bi li volio vidjeti, Mojsije? - pitao me, a iza njegove prijaznosti čuo sam prijetnju,
sličnu slabašnoj grmljavini timpana. Ali kad je stupio naprijed, pomislio sam da je to možda

96
konačni čin pomirenja. Sreli smo se na pola puta. Nasmiješio se i pružio mi papir.
Bio je to crtež olovkom, mastan uz rubove jer je prošao kroz tako mnogo ruku.
Prikazivao je ženu koja je ležala gola na krevetu, raširenih nogu, a na mjestu gdje su se
sastajale bila je tamna pećina. Oči su joj bile nemoguće velike. Zurile su čeznutljivo u
muškarca koji je stajao ponad nje, a iz čijeg se trbuha pružao ogroman, nabrekli penis. Uz
penis su visjeli testisi, poput dinja u vreći.
Krv mi je navrla u vrat i gorjela na obrazima. Dječaci su glasno komentirali šok na
mome licu. Naslanjali su se jedan na drugog da ne bi popadali od smijeha. Naravno da sam ih
i prije čuo kako raspravljaju o takvoj sceni, ali nikada je nisam mogao zamisliti u svome umu
ovako jasno. Feder je držao sliku ispred mene i činilo se da su prošli sati, ali ja nisam mogao
skinuti pogled s muškarca, njegovog spolovila, s crne rupe među ženinim nogama. Konačno
sam odvratio pogled i stao gledati u pod.
- Zar je ne želiš još malo gledati? -prošaptao je Feder okrutno.
Htio sam. Naravno da sam htio, ali sam znao da ne smijem dopustiti da vide moju želju.
- Zar nikada prije nisi vidio golu ženu? Znaš li uopće što je to? - rekao je Feder jako
polako, kao da se obraća idiotu. Pokazao je na dio između ženinih nogu, a dječaci iza njega
prasnuli su u nervozan smijeh.
Prisilio sam se ponovo da gledam u pod. Osjećao sam njihovo zurenje na sebi poput
ubadajućih štapova. - Ili ga možda - rekao je, i sada se okrenuo govoriti dječacima - ona
uopće ne zanima. Možda ti se muškarac više sviđa.
Sad nije bilo smijeha, samo tišina.
Kad sam trepnuo, potok suza činio se tako glasnim da sam bio siguran kako svaki dječak
može čuti moju sramotu.
- Odlazim danas - rekao je konačno Feder, dovoljno tiho da se činilo kako se sada obraća
samo meni. - Jako sam sretan što više neću morati dijeliti zbor s nekim kao što si ti. Ipak,
nadao sam se da ću moći ostati još malo dulje - dok ti konačno ne odeš. Bio bih volio vidjeti
ovu opatiju još samo jednom onakvom kakva je bila. Bez tebe. Bez ona dva prljava redovnika
koji su ti jedini prijatelji.
Znao sam da je Nicolaieva i Remusova tajna već odavno prodrla kroz opatiju. Dječaci su
šaputali o njoj, ali ovo je bilo prvi put da je netko o tome progovorio naglas. Moj sram zbog te
slike i moja ljubav prema prijateljima provalili su kao ljutnja. Oteo sam sliku iz Federovih
ruku i poderao je nadvoje. Još jednom sam je pokidao dok me bacao na pod, ali sam izgubio
komadiće kad me ritnuo.
Tišina je prestala. Dječaci su se okupili oko nas i mogao sam čuti mržnju u njihovim
glasovima dok su navijali da Feder »ritne psa«. On je oslobodio iz sebe najbolje što je imao.
Krv mi je tekla iz usta i bio sam siguran da više neću moći disati. I cijelo vrijeme dok se
njegov bijes nakupljao bez ikakva povoda, još uvijek sam ih čuo kako me ismijavaju. - Ritni
ga, Feder! Vrijeme je da razumije! Naplati mu za sve!
Za što? pokušao sam povikati. Da mi naplati za što?
Sljedećeg dana je otišao. Ja sam ostao u opatiji, najstariji, najtalentiraniji i najmanje
poštovan član zbora. Činilo mi se tada da se moj život nikada neće promijeniti.

97
 IV.

Godinu dana nakon smrti Frau Duft počeo sam rasti.

Činilo se kao da je sav onaj plijen iz Nebelmatta, sve goljenice iz St. Gallena, sva
slanina, sva ovčetina, sav sir, svi ti bademi, to mlijeko, jabukovača i vino, da je jednostavno
sve to bilo pohranjeno negdje u mom tijelu, a onda sam posve iznenada otkrio to skriveno
gorivo i konačno se probio iz svog oklopa.
Počelo je jednoga dana kao tupa bol u mojim rukama i stopalima za vrijeme zborskog
vježbanja. Bol se zadržala nekoliko tjedana, a onda sam se jednoga jutra probudio i otkrio da
se proširila u moja koljena, kukove i laktove, a zatim na sve zglobove. Toliko me je boljelo da
nisam mogao spavati. Bol se proširila i na moje očne šupljine i zamišljao sam da će mi se
lubanja rasprsnuti. Za šest mjeseci šake i stopala su mi se udvostručili; za godinu dana
narastao sam za glavu.
U opatiji se na moj rast gledalo sa zabrinutošću, sličnom nakupljanju tmastih oblaka. -
Dolaze teška vremena - rekao mi je Nicolai jedne večeri u svojoj ćeliji. Rekao mi je da će mi
glas uskoro početi pucati i više neću biti sopran.
- Ne može se sa sigurnošću reći što će se dogoditi - rekao je. - Vjerojatno ćeš biti tenor,
ali možda budeš i bas. - Nadao se da će Ulrichova naklonost biti dovoljna da pronađe put da
ostanem u opatiji. Staudach, rekao je Nicolai, bi mogao odbiti da me primi za novaka jer
nisam imao bogate roditelje koji bi mi bili dobrotvori, ali će možda dopustiti da čistim
srebminu dok mi se glas potpuno ne razvije. - Zatim - rekao je Nicolai - možemo naći najbolje
mjesto na kojem ćeš započeti svoju karijeru. - Kimnuo je znalački. - Venecija je
najvjerojatnija.
- Moju karijeru? - upitao sam.
- Želiš postati glazbenik, zar ne?
Razmislio sam o tome. - Kao Bugatti?
- Pa - rekao je Nicolai, dok je pogledavao Remusa zaokupljenog knjigom - na neki
način. Možda bi mi Staudach dopustio da te povedeni na turneju. Mogli bismo pjevati u svim
najvećim katedralama u Europi. - Nicolai je mahnuo rukom kao da su sve te velike građevine
bile posložene na zidu.
Rekao sam mu da bih to volio.
- Naravno - rekao je - sljedeći put kad napustim ove zidove, sumnjam da će mi
Stuckduck dopustiti da se vratim. Ali onda možemo osnovati svoj vlastiti samostan - ti, ja i
Remus. - Na to je Remus podigao pogled s knjige, zagunđao, i vratio se svojim stranicama.
Nicolai ga je ignorirao. - Jedna stvar je sigurna: ako ti bude dopušteno da odeš na turneju po
svijetu i postaneš bogat i poznat, nećeš me ostaviti!
Nasmijao sam se.
Naslonio se u svom krevetu i zadovoljno zatvorio oči. - Sada samo moramo čekati tvoj

98
glas. Budi strpljiv.

Mnogih noći stajao sam gol ispred uskog ogledala u svojoj tavanskoj sobi i pregledavao
tijelo koje se činilo kao da se mijenja svake večeri. Napravio sam te musicom, rekao je
Rapucci, i sada nije bilo nikakve sumnje. Imao sam duge nježne prste poput Bugattia, njegova
široka zaobljena prsa, gotovo kao ptičja. Moja glava dodirivala je spušteni krov. Bugatti mi se
prije toliko godina činio tako visokim, ali sada sam ja bio još viši, viši od svih redovnika osim
Nicolaia. Novacima moje dobi rasle su dlačice ponad usnica, a meni nisu. S njihovih vratova
stršale su Adamove jabučice; moj je bio gladak kao u žene. Koža mi je bila bijela i čista, s
mrljicama crvenila na obrazima, ali bez ijedne nesavršenosti i bez prištića koje su imali drugi
dječaci. Usnice su mi bile blago zadebljane i gotovo su sličile na ženske, ali nitko nije mogao
zamijeniti to lice za žensko. Te oči bile su tako prodorne da bih zastao svaki put kad bih ih
ugledao u zrcalu. A ipak sam gledao svake večeri, jer u staklu ogledala nisam vidio ni
muškarca, ni ženu, nego anđela.
Prerastao sam tu crkvu. Uništio sam zbor jer, i kad bih pjevao nepunim opsegom, zbog
moga glasa su glasovi drugih dječaka zvučali ograničeno i hladno. Na našim kratkim
susretima na vratima rešetke, gdje je Amalia još uvijek saginjala glavu da izgleda kao da se
moli ako bi je tkogod pogledao, čeznuo sam da čujem kako hvali moje pjevanje. - O, Mojsije
- rekla je jedne nedjelje - srce mi podrhtava kad pjevaš. Kad pomislim da smo te majka i ja
imale samo za sebe. - Sada sam provirivao kroz viši otvor, promatrajući njezinu ljepotu.
Pokatkad bi pogledavala uvis i vidio sam kako pokušava razabrati moje obličje kroz
isprepleteno zlatno lišće, ali nikada nije vidjela moj anđeoski oblik. - Dodirni mi ruku - rekla
je jednoga dana naglo, napuštajući za trenutak svoj pobožni naklon kako bi ispružila ruku i
dohvatila vrata. Pružio sam dva duga tanka prsta kroz otvor i na trenutak pomazio nježnu
kožu njezine ruke. Lice joj je gorjelo dok je žurila da sustigne tetu.
Svi su me htjeli čuti kako pjevam. Čak i protestanti iz grada dolazili su čuti našu misu.
Na koncu je ogromna crkva postala premalena da primi gomile ljudi. Staudach je podijelio
ulaz tako da su bogatiji vjernici, čije je usluge trebao, bili sigurni da će doći do klupa. Ostali
su se gurali za stojeće mjesto iza. Gomila je šaputala i spavala i jela dok je Staudach
propovijedao o Božjem savršenstvu, ali su bili tihi dok sam pjevao.
Zatim se u jednoj noći sve to, i još puno toga, promijenilo.

Bili smo u Nicolaievoj sobi. Remus je sumorno čitao, a Nicolai me razveseljavao

vizijama naše budućnosti: putovat ćemo zajedno Europom kao pjevač i njegov agent. Nekako
je uspio pobjeći iz blagovaonice te večeri s tri vrča opatijskog vina, a kako je već bio popio
dva, pogled mu je bio zamagljen a on u jednom od svojih najboljih raspoloženja. Sada se
njegov plan za mene oblikovao: palača u Veneciji bit će nam dom, a odande ćemo putovati na
najveće europske pozornice. Povest ćemo Remusa da nam nosi torbe, objasnio je, smijući se i
urlajući tako glasno da sam bio siguran kako ga čuje svaki redovnik u prolazu.
Nicolai je zaključio da ću, budući da se moj glas tako nevjerojatno sporo mijenjao,

99
zasigurno postati tenor. - Tenori su najgori - rekao je. - Oblače se poput prinčeva, paradiraju
naokolo kao da bi od svakoga njihovog pokreta dame trebale padati u nesvijest, što je naravno
točno. Kamo god idu, ostavljaju za sobom trag od besvjesnih žena.
Ne možeš ih pozivati na svoje večernje zabave jer bi onda imao gomilu gostiju u svom
prostoru. - Iznenada je izgledao jako zabrinuto. - Ti nećeš biti takav, zar ne, Mojsije?
Zatresao sam glavom.
- Ne? - povikao je, nakon što je iskapio još jedan pehar vina. - A zašto ne? Što je loše u
tome ako se nekoliko žena onesvijesti? To one žele. Svaka se žena želi onesvijestiti od ljubavi
bar jedanput u životu. Muškarci to naravno također žele, ali im njihova veličina otežava
padanje. Ja sam se samo jedanput onesvijestio od ljubavi.
- Ne zaozbiljno - rekao je Remus, podižući pogled. - U Teatru Ducale si glumio.
- Nisam.
Primijetio sam suspregnut smiješak na Remusovom licu. - Ako se ti ikada stvarno
onesvijestiš, znat će cijeli svijet. Podovi nisu sagrađeni da podnesu takav napor.
Nicolai je slegnuo ramenima. - U pravu je. Meni nije dopušteno da se onesvijestim. Što
sve ne bih dao da sam tanahna dama! Tada bih se mogao srušiti kad god mi se prohtije! Ja bih
to stalno radio. - Ustao je i izveo svoju najbolju predstavu iz osjetljivosti, dok je ogromne
ruke držao ispred prsa kao zec šape. - Uskladio bih oči i uši tako oštro na ljepotu u svim
oblicima da bih teturao na rubu. Sve što bih trebao bio bi tek letimičan pogled od kojeg bi
moje srce zatreperilo, i ja bih pao. - Pogledao me, pretvarao se da se zaljubio, stavio je ruku
na čelo i zatim se zanjihao pažljivo i nježno na svoj krevet. Čak i tako okvir kreveta je
zaškripao. Zapljeskao sam njegovoj predstavi. Remus je progunđao.
- Kako god - rekao je Nicolai, naslanjajući se na madrac i zureći u strop - s ovom
tjelesnom građom treba otupjeti uši i zamagliti oči da ne bih predstavljao rizik za sebe i
čovječanstvo. Ovo tijelo predstavlja odgovornost. - Protrljao je ogromni trbuh dvjema
divovskim rukama.
Remus je zatresao glavom.
- Nemoj se brinuti, Mojsije - rekao je Nicolai, dajući svom trbuhu još jedan konačni
dodir ljubavi. - Remus obožava ovaj oblik na ovaj ili onaj način.
Remus je ljutito podigao pogled s knjige, a na licu mu sada nije bio smiješak.
- Trebaš pripaziti na svoj jezik. To vino ga je razvezalo.
- O, dragi Remuse, ovdje nemamo tajni. Ne s Mojsijem. On ništa ne krije od nas. Mi
ništa ne krijemo od njega.
- Neke stvari je bolje ne izreći.
Nicolai je kimnuo prema stropu. - U pravu si, Remuse. O nekim ljubavima se ne može
govoriti.
Remus se namrštio. - Hvala ti. - Smeteno je slegnuo ramenima prema meni kao da se
želi ispričati za to protivljenje.
- Ponekad pomaže samo pjesma. - Nicolai je sjeo. Ja sam se nasmijao. Remus je
izgledao kao da ga nešto boli. Obojica smo čuli energiju u njegovu glasu - nakupljanje oluje.
- Ne, Nicolai. Ne sad.

100
 - Mojsije?
- Da? - Sjeo sam i stavio ruke na koljena, kao nestrpljiva publika.
Nasuo je još jedan vrč vina, popio ga kao vodu i zatim stao nasred sobe. Njihao se
sjedne na drugu stranu. Oči mu nisu bile baš koncentrirane, ali bile su zato sjajne i vesele. -
Vrijeme je za pjevanje!
Remus je zaklopio knjigu. - Nicolai, prekasno je - rekao je. Ustao je. - Mojsije i ja
idemo.
- Nikada nije prekasno za pjevanje o ljubavi.
- Večeras je. - Remus je uperio knjigu prema Nicolaiu. - Nemoj im dati još jedan razlog
da te mrze, Nicolai.
- Da me mrze? Kako bi me itko mogao mrziti zbog moje ljubavi?
- Razgovarat ćemo o tome ujutro.
- Kad ne budem tako pijan od ljubavi?
- Između drugih tekućina. - Remus mi je kimnuo i pozvao me prema vratima.
- Ne! - povikao je Nicolai, kao da se spremamo izdati ga. Podigao je prst da me zadrži na
stolici, njišući se nježno iza nje. - Iskreni ljubavnik nikada ne odstupa od svoje izjave o
ljubavi. Sada moram pjevati, ili bogovi inače neće vjerovati u moju ljubav.
- Molim te - rekao je Remus ozbiljno. - Ne večeras.
Nicolai me pogledao. - Vidiš li ti problem? Ako pjevam, mrzit će me; a ako ne pjevam,
mrzit ću sam sebe. - Slegnuo je ramenima. - To nije težak izbor.
Vratio se svom vinu, nasuo još jedan vrč, otpio gutljaj i stao na svoju improviziranu
pozornicu. Remus me povukao za rukav. Nagnuo sam se kao da ću ustati i otići s njime, ali
nisam. Nisam mogao.
Nicolai je počeo iznimno tiho: - O cessate di piagarmi, o lasciatemi morir, o lasciatemi
morir! - Okrenuo se prema meni i prošaptao: - O, oslobodi me od ove tjeskobe, o, daj mi
umrijeti, o, daj mi umrijeti! Zar ne vidiš, Mojsije? Mene muči moja ljubav!
Luc’ ingrate dispietate.6 Zanjihao se nekontrolirano, s rukama kao granama na vjetru.
Sad je pjevao bitno glasnije, dovoljno glasno da su ga drugi redovnici morali čuti kroz zidove.
Piů del gelo e piů dei marmi fredde e sordi ai miei martir, fredde e sorde ai miei martir.7
Nicolai je stavio ruke preko očiju kao da ih želi iščupati.
- U redu, Nicolai - rekao je Remus. Povukao me jače za košulju. - Sad je dosta. Dokazao
si što si htio.
Nicolai je ponovio: O cessate di piagarmi, o lasciatemi morir, o lasciatemi morir!
- Mojsije - rekao je Remus. Protresao je moju ruku. - Moramo ići. Prestat će ako odemo.
- To oni rade - rekao mi je Nicolai, kao da Remus nije bio ondje. - Samo ponavljaju istu
stvar iznova i iznova i iznova i još jednom iznova. A osim toga, nisu riječi te koje su važne.
Pjesma je važna.
O cessate di piagarmi, o lasciatemi morir, o lasciatemi morir! Sad je pjevao još glasnije
i stavio ruku preko srca kao da će se raspuknuti. Njegov treperavi bas odzvanjao je u mom

6
Svjetla nezahvalna bešćutna.
7
Više od leda i više od mramora hladne i gluhe na moje muke, hladne i gluhe na moje muke.

101
trbuhu. Bio sam siguran da cijelo krilo zgrade može čuti njegovu ljubavnu pjesmu. Nisam
mogao zatomiti smiješak koji mi se širio licem. Smijao sam se od sreće. Nicolai nije imao
moju savršenu kontrolu nad notama, ali je čvrsto posezao za snagom glazbe.
- I ti, Mojsije. - Ispružio je ruku da mi poželi dobrodošlicu na svojoj pozornici.
- Mojsije, molim te - rekao je Remus.
Pogledao sam od jednog muškarca do drugog, Remusa sa zabrinutim izrazom lica,
Nicolaia tako sretnog. Nije bilo teško donijeti odluku.
Nikada prije nisam pjevao na talijanskom, ali sam učinio najbolje što sam mogao da
imitiram Nicolaia, dvije oktave više. O cessate di piagarmi, o lasciatemi morir, o lasciatemi
morir!
- Glasnije! - povikao je, poput kakva poganskog svećenika. - Nebesa nas moraju čuti!
Ocessate di piagarmi, o lasciatemi morir, o lasciatemi morir!
- Zajedno! - Zatvorio je oči i stao mahati rukama.
O cessate di piagarmi, o lasciatemi morir, o lasciatemi morir!
Dok sam ja ponovo sam ponavljao riječi, Nicolai je improvizirao, a zatim pjevao
jednostavnu bas dionicu dok sam ja improvizirao. Pjevali smo iste riječi iznova i iznova, svaki
put sve dalje i dalje od originala, sve dok samo riječi nisu ostale iste. Pjesma više nije bila o
ljubavi; sada je bila o glazbi, o snazi glazbe. Snazi poput Zeusova groma.
Nicolai je pjevao sam.
Pjevali smo zajedno.
Ja sam pjevao sam.
Nicolai se smijao dok sam ja treperio. Izvlačio sam iz svake riječi po deset, dvadeset
nota, i ta jedna rečenica trajala je minutu. Nicolai je potresao glavom od divljenja. Iako se
Remus bio skutrio kao da želi pobjeći iz sobe, oči su mu bile prikovane za moje lice, a usta
blago otvorena. Shvatio sam u tom trenutku da nitko, osim Ulricha, nije znao stvarnu snagu
moga glasa. U crkvi su me ograničavale one ponizne, svete pjesme. Sada sam osjećao snagu
ove talijanske glazbe, toliko moćnu da je nadmašivala i Bachovu. Uvukao sam dah u svoja
ogromna pluća i zapjevao. Glas mi se pojačavao - dok se penjao, Nicolaievo ogledalo zvonilo
je od vibracija moga glasa. Pjevao sam još glasnije. Htio sam razbiti sve prozore na opatiji
ljepotom svoje pjesme. Ponovo sam udahnuo i glas mi je bio plitak, a zatim je nabujao više,
sve dok nisam našao notu koja je bila toliko glasna i jasna kao nijedna koju sam do tada bio
otpjevao. Držao sam je, moj glas je vibrirao u malim valovima zvuka unutar većeg vala, sve
dok taj divovski dah nije iščeznuo.
Zastao sam i neko vrijeme se borio da dođem do zraka. Potrajalo je nekoliko sekundi
dok se moj glas konačno nije rasuo u noći. Tada sam u tišini vidio na licima svojih prijatelja
da se moj život promijenio u trenutku.
Nicolai se više nije smijao. Držao je ruku ispred usta. Lice mu je bilo bijelo, kao da je
vidio duha. - Bože, oprosti nam - rekao je.
Remus je zurio u pod.
- Što? - upitao sam. - Što nije u redu? - Ali već sam znao što nije u redu, iako to uopće
nisam razumio.

102
 Nicolaiu su u očima bile suze. - Kako sam mogao biti takva budala?
Remus me pogledao, a njegove oči kao da su govorile: Mojsije, vrijeme je da se
prestanemo pretvarati. A zatim je ponovo pogledao u pod.
Nicolai je zurio u mene kao da se moje tijelo rastapa u izmaglici. Napravio je korak
prema meni i ispružio ruku.
Uzmaknuo sam od njega. Osjećao sam se kao životinja koju su stjerali u kut, kao da već
mogu osjetiti čeljust oko vrata.
Nicolai se zaletio na mene. Njegovo ogromno tijelo pritisnulo me uza zid. Smrdio je na
vino.
- Žao mi je Mojsije - rekao je. - Moram znati za sigurno. - Podigao mi je košulju.
Pokušao sam ga odgurnuti, ali je bio prejak. Osjetio sam njegove ruke na svom donjem
rublju, i dok sam se otimao iz njegova zahvata, poderao ga je i iznenada sam stajao ondje
izložen pogledima. Nijedan od redovnika dugo se nije pomaknuo; potom me je Nicolai pustio.
Ispružio je drhtavu ruku, kao da me moli da mu oprostim za nasrtaj. Dah mu je bio
nepravilan. Stiskao je krvlju podlivene, zamagljene oči i treptao, kao da se bori ne bi li ga
zamagljena pijana vizija poslušala.
Remus je stajao iza Nicolaia. Stavio je ruku na rame višeg čovjeka. - Nicolai - rekao je. -
Moraš...
Nicolai je odgurnuo ruku. Nekoliko puta je sporo udahnuo. Zatim mi se zagledao
duboko u oči. Iako sam znao da njegov bijes nije namijenjen meni, činio mi se prestrašnim. -
Tko ti je to napravio? - prošaptao je.
- Ne, Nicolai - rekao je Remus toliko smireno koliko je mogao.
- Mojsije, moraš mi reći. Reci mi sad.
Remus je zgrabio Nicolaievu ruku objema šakama. Cijelo vrijeme koje smo skupa,
nikada ga nisam vidio da tako drži Nicolaia. - Molim te, Nicolai - rekao je. Protresao mu je
ruku. - Nicolai! Molim te!
Nicolai me iznenada zgrabio za ramena. - Ulrich? Je li to bio Ulrich?
- Nicolai, nemoj - molio ga je Remus. - Ne sad. Sutra. Nemoj učiniti ništa
nepromišljeno.
Nicolai me otresao kao da u meni nema nikakve težine. - Reci mi, Mojsije! - zaurlao je.
Remusove oči bile su vlažne. - Molim te, Mojsije, rekao je. - Nemoj mu odgovoriti.
- Zakleo sam se da ću ga štititi - povikao je Nicolai na Remusa.
- Prekasno je - rekao mi je Remus.
- Reci mi - rekao je Nicolai. U njegovim očima bila je takva srdžba za kakvu uopće
nisam znao da bi mogla postojati u tom dobrom čovjeku.
Pogledao sam od Remusova molećivog lica do Nicolaievog. Molim te, govorile su
njihove oči. Molim te.
- Ulrich - rekao sam.
Nicolai je kimnuo dok je uzmicao. Remus ga je uhvatio za rukav i preklinjao ga da
stane. Nicolai se okrenuo i jednim jedinim odgurivanjem bacio je prijatelja na pod. Nicolai je
otvorio vrata, sudario se lagano s dovratkom, i nestao.

103
 Pojurili smo za njim, ali iako je bio tako puno popio, ipak je brzo trčao kroz mrak.
Spotaknuo se i pao niz dio stubišta, ali je uskoro opet bio na nogama. Njegovi koraci
odzvanjali su kroz opatijske hodnike, i u vrijeme kad smo mi prošli prvi kat, drugi redovnici
već su provirivali iz svojih soba.
- Nije ništa - rekao je Remus, mašući im da se vrate, ali to ih je tek uvjerilo da nas
slijede. Čulo se udaranje s prizemlja. Stigli smo i vidjeli Nicolaia koji se obrušio na Ulrichova
vrata. Odbio se od njih uz tresak, krenuo tri koraka unatrag - duboko udahnuo - i zaurlao dok
je jurio prema vratima. Slomio ih je ramenom, otkidajući ih sa šarki. Nicolai je nahrupio u
sobu, koja je bila osvijetljena samo jednom svijećom.
Ulrich je ovo očekivao. Čekao je pet godina i već je pokušavao uteći. Starac je bio na
prozoru, hrabro se penjući po prozorskoj dasci kako bi mogao skočiti u mračni klaustar. Ali
Nicolai je već bio ondje i umjesto da povuče zborovođu natrag u sobu, zgrabio ga je - jednom
rukom za tuniku, a drugom je uhvatio rijetku kosu straga na glavi - podigao ga je i bacio kroz
otvoren prozor.
Ulrich je zavrištao dok je letio. Bio je to prazan vrisak, bez dubljeg osjećaja. Pao je na
zemlju i čuo sam kako mu pucaju rebra, kao da se razmrskala violina. Sipljivo je disao i borio
se za zrak.
Div Nicolai slijedio ga je kroz prozor. Zapeo je jednim stopalom za prozorsku dasku dok
je drugom već bio na zemlji, ali je uskoro opet bio na nogama. Sapleo se o slomljenog
muškarca i počeo ga udarati nogama. Ulrich je pokušao otpuzati, ali mu je Nicolaiev prvi
udarac slomio lijevu ruku. Pao je naprijed. Lice je pritisnuo u travu. Jaukao je sa svakim
udarcem.
Sa svakog prozora zurili su redovnici. Iz Ulrichovih usta tekla je krv. Pljuvao je
pokušavajući disati.
Gledao sam s Ulrichova prozora. Nisam skrenuo pogled. Udarci i vriskovi nisu mi
pružali nikakvo zadovoljstvo - stid se uzdizao iz moje dubine, stid koji je nevidljivo ključao
sve otkad mi je Rapucci rekao što mi je napravio. Stid, jer iako nisam u potpunosti razumio
što sam postao, znao sam da je to bilo užasno, dovoljno užasno da je ovaj čovjek zaslužio
umrijeti.
Pokraj mene, Remus je bio napola izvan prozora, moleći Nicolaia da prestane, ali div je
zastao tek trenutak, da obriše suze. Nicolai je zakopao lice u ruke i zaurlao. - Samo dječak! -
povikao je. - Bio je samo dječak! - A onda je nastavio ritati Ulricha koji je puzao i plakao -
udarci boli za svako buduće zadovoljstvo koje mi je ovaj čovjek ukrao. Krv je navirala u
mjehurićima iz Ulrichovih usta dok je molio za oproštaj, ali mu ga Nicolai nije htio dati.
Četvorica vojnika dotrčala su preko samostanskog trijema. Dvojica su nosila svjetiljke, a
druga dvojica su izvukla mačeve. Ali kad su vidjeli da to nije neki lopov, nego sam Nicolai,
najprijazniji od svih redovnika, zastali su, nesigurni što da čine.
Povikali su mu da stane, zamahnuli mačevima, ali on se nije obazirao na njih; nije
mogao. Jedan vojnik prišao je bliže i podigao mač, ali ga je odmah zatim spustio. Zatim su
dvojica naoružanih vojnika spustila svoja sječiva i sva četvorica su zgrabila ogromne
redovnikove ruke. Hrvali su se s njime, dok je krvavi Ulrich pokušavao otpuzati. Svi su

104
redovnici stali vikati Nicolaiu da prestane. - Za ljubav Božju, ubit ćeš ga! - Sad je stigao i
opat. Stajao je na otvorenom prozoru i dovikivao vojnicima: - Zaustavite ga! Upotrijebite
mačeve ako morate! Zaustavite ga!
Ali Nicolai još nije bio gotov. Borio se sa stražarima, urlajući poput luđaka. Oslobodio
je jednu ruku i umjesto da je upotrijebi da im uzvrati udarce, uzeo je jednom od vojnika
lampu i podigao je visoko ponad mjesta borbe, visoko ponad svoga lica. Oči su mu bile
osvijetljene kao dvije vatrene kugle. Znao sam da se razbjesnio zbog mene, zbog moga stida,
stida koji sam čuvao u potaji sve te godine. Pa iako su svi - Remus, redovnici, opat - vikali
oko mene, ja sam šutio. Nisam molio Nicolaia da prestane.
Bacio je lampu na slomljenog Ulricha koji je prestao bježati. Razbila se o tlo i na
trenutak je Ulrichovo lice bilo mokro od ulja. Njegove oči su prestravljeno zurile u mene. A
zatim, prije nego što je mogao ugasiti plamen, lice mu je pocrvenjelo i moj je učitelj počeo
gorjeti. Vrištao je.

105
 V.

- On želi oprost.
Remus je govorio za tihog Nicolaia kad smo ostali sami s opatom. Sada je već odavno
bila prošla ponoć, a mahnito uzrujani svjetovnjak poslužitelj bio je upalio tek jednu jedinu
svijeću prije nego što je utekao s mjesta događaja. Stavljena na Staudachov stol, davala je
plamen koji je malom opatu pružao izvanrednu visinu. Sjena njegove glave ocrtavala se
ogromna na zidu i stropu iza njegova stola.
- Oprost?
Remus je kimnuo.
Staudach je nervozno zatresao glavom. - Ne od mene.
Čuo sam redovnike kako potiho pjevaju u crkvi, moleći se za Ulrichovu dušu, i za
Nicolaievu. Nitko te noći neće spavati. Svi smo mi gledali Ulricha kako udara rukama po licu,
pokušavajući utrnuti plamen koji mu je rastapao oči i kožu. Nitko od nas nije mu pomogao.
Svi smo tek gledali skamenjeni i u tišini dok se plamenovi nisu ugasili, a on je ostao ležati
nepomičan na tlu. Zatim su četiri redovnika odnijela njegovo spaljeno tijelo do vodoskoka i
umakali ga dok voda nije postala crvena od krvi.
- Ako umre, bit ćeš obješen - rekao je Staudach.
Iako je Nicolai stajao ponosno i prkosno ispred opata, dah mu je bio plitak, a u njegovu
treperenju bilo je straha.
- Zasigurno, opate - rekao je Remus - čak i ako nema prostora za oprost, još uvijek može
biti milosti. - Remus je stajao ispred nas za stolom, a njegove vlažne oči sjajile su na svjetlosti
svijeće.
- Milosti? - Staudach je zatresao glavom, a pokret se ponovio deset puta veći na sjenci
iza njega. - Ne mogu pružiti milost onima koji žele uništiti ovaj samostan.
- Nemoj ubiti dobrog čovjeka u naše ime. - Remusov glas se tresao, kao i njegove ruke,
polupodignute u poniznoj molbi.
- Dobrog čovjeka, kažeš? - Opat se nagnuo naprijed i sjenka njegove glave udvostručila
se na zidu. - Dominikuse, dobar čovjek ne tuče svog brata. Dobar čovjek neće zapaliti svog
brata.
- Zaslužio je to sve, i još više - rekao je Nicolai iz sjenke. Glas mu je bio tih, ali siguran.
Staudach je pogledao u Nicolaia i proučio ga pri slaboj svjetlosti. Progovorio je oštro. -
Kakav je zločin uopće mogao zaslužiti to što si učinio?
Nicolai je gledao prazno u opata, ali nije odgovorio.
- Govori! - naredio je Staudach.
- Prekršio sam zakletvu.
- Imaš samo jednu zakletvu i ta je prema meni! - Staudach je zaurlao i udario dlanom o
stol. Uzmaknuo sam. Opat je pogledao u Remusa, a zatim u Nicolaia. - Dakle, koji će od vas

106
dvojice obraniti ovo zlodjelo?
- Već si se zakleo da ćeš me ubiti - odgovorio je Nicolai. - Neću reći.
Hladne oči okrenule su se prema manjem redovniku. - Dominikuse, dakle, govori.
- Ne, opate.
- A ti - konačno se obratio meni. - Zašto si ti ovdje? Što ti imaš reći?
Iako sam sada bio toliko mnogo viši od opata, još uvijek sam se osjećao kao sićušno
dijete koje je prvi put stajalo pred njim u tom uredu prije mnogo godina, kržljavac kojega je
želio istjerati iz te sobe.
- Govori!
Šutjeli smo. Svijeća je cvrčala. Čuo se Staudachov dah. Pogledao je u Nicolaia. - Onda
mi ne ostavljate nikakav izbor - rekao je.
Nicolaieve ruke su se tresle.
- Dao me kastrirati - rekao sam.
Osjetio sam kako njegov pogled klizi niz cijeli moj lik. Na njegovu licu, najprije
nevjerica, zatim užas. Napokon je razumio zašto je moj glas izdržavao tako dugo.
- Kastriran si? - prošaptao je. Moji su prijatelji zurili u svijeću koja je gorjela na stolu.
- Gdje?
Nisu odgovorili.
Okrenuo se prema meni. Grlo mu je bilo stisnuto; mučio se da izdahne. Iskašljao je
riječi. - Govori! Gdje! Je li to bilo u ovoj opatiji?
Tako sam želio biti snažan, ali koljena su mi klecala kao da se sama zemlja među njima
trzala.
Opat je ustao i njegov prijeteći lik izronio je ponad svijeće. - Ti si kastrat? Eunuh?
Kimnuo sam. Opatovo lice bilo je bijelo kao kamen njegove crkve. Njegov križ na
prsima svjetlucao je pri sjaju svijeće.
- Koliko dugo?
- Od svečanog otvorenja crkve.
- Ali to je bilo prije pet godina - rekao je Staudach, a užas mu je rastao u glasu.
Kimnuo sam.
- Bože, smiluj se - prošaptao je. Nekoliko sekundi nije se uopće micao. Zurio je pokraj
nas. - Smrt onome tko te kastrirao - izrecitirao je opat. - Izopćenje svima koji su pomogli. To
je zakon. Moj zakon. Papin zakon. To je Božji zakon. Kao da je shvatio da mu je glas sve jači,
pročistio je grlo i ponovo prošaptao: - Dječak je kastriran. U mojoj opatiji! - Boja mu se
vratila u lice. Zagledao se u Nicolaia. - Nikada ga nisam htio ovdje. Pokušao sam ga odvesti,
ali mi niste dopustili.
- Dok je papinski poslanik spavao ovdje? Osamnaest opata! Čuli su te kako pjevaš!
Mislit će da sam ja to naredio. Da sam ja držao nož. Mogli bi me izopćiti. Mene! - Opat je
čvrsto zgrabio križ koji mu je visio na prsima.
- Oni to ne moraju doznati, opate. Mi ćemo otići - rekao je Remus, napravivši korak
naprijed. - Večeras.
- Da - rekao je Staudach, kimajući i gledajući kroz Remusa u neku udaljenu sjenku. - Da,

107
morate. Ti i Nicolai, obojica.
- A dječak.
- Ne! - rekao je Staudach. Ispružio je ruku kao da će me zgrabiti. Nicolai je uhvatio moj
rukav i povukao me natrag. - Ne, on mora ostati ovdje - nastavio je opat, pokazujući jednim
prstom na Nicolaia, a zatim na Remusa. - Vi, vi obojica morate otići. Prognani ste. Ako
ponovo stanete nogom na zemlje opatije, objesit ću vas za ubojstvo i kastraciju.
- Ludost - rekao je Remus.
Opat je kimnuo, a njegov prst je sada bio uperen u Remusova prsa. - Za oba ta zločina,
obojica ćete umrijeti ako se ikada vratite ovamo ili u bilo koji drugi samostan u Konfederaciji.
Nicolai je progovorio. - Neću ostaviti Mojsija ovdje.
- Hoćeš! - Opat se silovito nagnuo preko stola.
- Radije ću umrijeti. - Nicolai je polako prišao stolu i pomislio sam da će ga prevrnuti.
Staudach se nagnuo unatrag i utonuo u svoju stolicu. Zacvilio je i podigao jednu ruku kao da
želi zaštititi lice. Nicolai je zgrabio rub stola.
- Ne - rekao sam. Svi su se okrenuli od iznenađenja. - Ne, Nicolai. Ti moraš ići.
Nicolai je zatresao glavom. - Ne, Mojsije. Neću. Ne bez tebe.
- Naredio sam ti! - povikao je opat.
Budući da je svijeća gorjela iza njega, nisam mogao razaznati Nicolaievo lice, niti
Remusovo pokraj njega, iako sam između njih jasno vidio opatov mrki pogled. Godinama ću
ih upravo tako zapamtiti: njihove likove kako hrabro što je između mene i opata, želeći radije
umrijeti nego me napustiti.
- Nicolai - rekao sam.
Okrenuo se i zgrabio me za ramena. - Neću te ostaviti s njim - rekao je, a glas mu je sada
bio dubok i zvučan, jednako neustrašiv kao i njegovo pjevanje.
- Moraš - šapnuo sam, a moj je glas bio tisuću puta slabiji od njegovog. - Nemaš izbora.
- Radije ću umrijeti - rekao je Nicolai.
- A onda ću uistinu biti sam.
Nicolai je zatresao glavom. Sad mi je bio dovoljno blizu da sam mogao vidjeti kako mu
se oči pune suzama. - Mojsije, zakleo sam se da ću te štititi.
- Jednoga dana poći ću za tobom - rekao sam. - Obećavam.
Remus je stao tik do mene. - Poći ćemo u Melk - šapnuo mi je na uho tako da opat ne
čuje. - U Austriju. Uvijek ćeš imati prijatelje dok mi budemo živi. Čekat ćemo te. Dođi.
Kimnuo sam mu, grizući se za usnicu. Remus je uhvatio Nicolaia za ruku, ali ga je veći
muškarac otresao. Zatresao je glavom, širom otvorenih očiju.
- Nicolai - rekao sam. Činilo se da će se rasprsnuti u komadiće, odjednom smo se
zagrlili. Sada, osam godina nakon što me izvukao iz te rijeke, moja glava bila je ponad
njegova ramena i, dok me držao, osjećao sam tople suze na svojem čelu.
- Tako mi je žao - rekao je.
- Ja… doći ću i pronaći vas - šapnuo sam mu zauzvrat. Zgrabio sam tkaninu njegove
tunike šakama. Zagrlio me i znao sam da me nikada neće pustiti ako ja njega ne pustim prvi,
pa sam ga blago odgurnuo. Zatim ga je Remus odveo do vrata i otišli su, ne pogledavši opata.

108
Poslije sam svratio pogledati njihove ćelije i vidio da se nisu zadržali čak ni da pokupe svoje
stvari. Nicolai se nije još jedanput pomolio u crkvi. Remus nije ponio ni jednu jedinu knjigu.
Nijedan od muškaraca nikada se više neće vratiti u St. Gallen niti u Švicarsku
Konfederaciju.

Ostao sam sam s opatom Coelestionom Guggerom von Staudachom. Zurio je u svijeću
na stolu, a njezin je plamen sjajio savršeno, kao svijet kakvog je odavno čeznuo stvoriti u
svojoj opatiji. Nakon nekoliko časaka pogledao me je. Njegove oči izgubile su hladnoću i
mržnju.
- Dođi ovamo, sine moj - rekao je. Kimnuo je ljubazno, kao da je želio reći: Sad je sve
gotovo.
Oklijevao sam tek trenutak. Iako sam ga smatrao odbojnim, sada više nisam imao nikoga
na svijetu. Zaobišao sam stol i stao pokraj njega na svjetlost svijeće. Sagnuo sam glavu.
Njegove oči pogledale su moje lice, pa ostatak visokoga tankog tijela.
- Želio bi otići s njima, zar ne?
- Da - rekao sam.
Njegove oči zagledale su se u moje. - Mojsije, znaš li što si ti?
Nisam odgovorio.
Promatrao me pažljivo pri svjetlucanju svijeće, a pogled mu je klizio preko svake crte
moga lica, zatim je ozbiljno kimnuo kao da mi donosi užasne vijesti. Glas mu je bio miran i
opet odmjeren. - Moj sine, ti si eunuh. Nisi muškarac. Nisi ni žena. Ti si stvorenje kakvo Bog
nikada nije imao namjeru stvoriti, i tako ti je sudbina da ostaneš izvan Božjeg dosega. Njegov
zakon kaže da se ne možeš oženiti; niti možeš postati svećenik. To nije okrutnost. Očekujem,
ako si iskren, da ćeš shvatiti zašto to mora biti tako. Mojsije, tvoje tijelo ti neće dopustiti da
budeš otac. Slab si - ženski mišići na čvrstoj muškoj građi. Ne možeš raditi na poljima. I um ti
je također slab. Nikada nećeš znati kako muškarci rasuđuju. Jesu li ti prijatelji to rekli,
Mojsije?
Zatresao sam glavom. Iako nikada nisam čuo te stvari izgovorene, oduvijek sam ih se
bojao.
- Oni ti žele pomoći, ali ne mogu. Nemaju krov pod kojim će spavati. - Odmahnuo je
rukom kao da odbacuje tu misao. - Nijedna opatija im neće ponuditi sklonište, jer su
sodomisti. Svaki će opat lako pročitati grijeh na njihovim licima, kao što sam to i ja učinio, i
otpravit će ih. Mogao bi ih slijediti, i gladovali biste zajedno. Samo, oni su muškarci, Mojsije,
a ti nisi. Ljudi će ti se smijati izvan ovih zidina. Ovdje smo bili prevareni sporim napretkom
tvoga stanja. Tek sada te jasno vidim u tvom obliku. Ti si prirodna anomalija, proizvod
grijeha, a ne milosrđa.
Opat je pogledao mimo mene, tražeći rješenje za moj opstanak u mračnim kutovima
svoga ureda. Zatresao je glavom. - To je tako jadno, Mojsije - rekao je. - Tako jadno. Svijet
jednostavno nije stvoren za takve kao što si ti.
Osjećao sam veliku slabost koja se širila iz središta moga tijela, vibraciju koja je prijetila
da me obori na koljena. Sve što je rekao bila je istina. Kako sam je mogao poreći? Na

109
opatovom zabrinutom licu po prvi put sam vidio da možda nije bio tako hladan i bez srca. Bio
je tek čovjek koji je teško radio da kaotični svijet dovede u red. Stotinu tisuća ljudi ovisilo je
o njegovom vodstvu, a sada je bio ovdje, nekoliko sati prije zore, i brinuo se samo o jednoj
duši.
Njegove oči su me pomno ispitivale. - Mojsije, ne mogu te zadržati ovdje mimo tvoje
volje. I neću. Opatija nije zatvor. Ono što sam rekao prije - da te oni ne mogu povesti sa
sobom - rekao sam to za njihovo dobro i za tvoje vlastito. Ali sada kad smo sami, moraš
napraviti izbor. Idi, ako želiš; još uvijek ih možeš naći. Idi i reci im da se moraju brinuti za
tebe, da te moraju povesti sa sobom. Neće te odbiti. Naći će načina da te hrane, naći će načina
da se brinu o tebi, čak i ako to bude značilo da će sami trpjeti zbog toga.
Opat je zašutio. Promatrao me pažljivo.
Otići? Nisam želio ništa više. Sada kad su otišli moji prijatelji, već sam osjećao kako se
u svaku sobu opatije uvlači praznina. A ondje vani bila su dva prijatelja koja su me voljela.
Opat još uvijek nije progovarao. Njegov odmjereni dah tekao je unutra, van, unutra, van.
- Dopustit ću ti da ostaneš ovdje, Mojsije - napokon je rekao. - Oni u ovoj opatiji
napravili su ti veliko zlo, a ja ću učiniti što mogu da ga ispravim. Ako to izabereš, osigurat ću
ti ono što sam ti odbijao godinama: priliku da postaneš novak i jednoga dana možda i
redovnik. Zadržat ćeš svoju ćeliju. I dalje ćemo se skrbiti o tebi. Pobrinut ću se da nikome ne
naškodiš svojom slabošću. Nitko ne smije znati za tvoju nesavršenost. Jedino ja ću znati,
Mojsije, i nadam se da razumiješ kako ti ni ja ni bilo tko drugi ne možemo ponuditi više.
Zamislio sam Nicolaia i Remusa, ne kao kad sam ih upoznao - na najboljim pastusima,
Nicolaia s dovoljno opatijskih novčića u džepovima da ih je mogao bacati prosjacima na putu
- nego onakvima kakvi su sada: kako se iskradaju kroz grad, pješice, praznih džepova, Remus
bez ijedne knjige za čitanje. Koliko dugo će izdržati Nicolaieva prodorna sigurnost? Dan?
Tjedan? Nikada nije prehodao dva kilometra u životu. Hoće li oni sada biti prosjaci? Sigurno
je bilo da su imali dovoljno tereta bez još jednoga, bez, kako je opat rekao, prirodne
anomalije koju bi morali voditi sa sobom. Nicolai je za mene već učinio tako puno: zbog
mene je izgnan iz svog doma.
- Mojsije - rekao je opat. - Moraš izabrati.
Moje je kimanje bilo jedva primjetno, ali dovoljno.
- Dobro. Ali još mi nešto moraš obećati, Mojsije.
Pogledao sam u njegove uske sjajne oči.
- Moraš mi obećati da više nikada nećeš pjevati.

110
 VI.

Položio sam zakletvu pred njim. Morao sam kleknuti pred njega, a on je izrekao molitvu,
te zatim prijazno kimnuo prema vratima. Ali za mene je njegova molitva bila kao bacanje
čari, jer promijenilo se sve što sam čuo. Škripanje vrata, siktanje mojih klizavih koraka po
praznom predvorju - po prvi put u životu nisam nalazio utjehu u tim zvukovima, ili bilo kojim
drugima. Vani je jutarnja izmaglica visjela ponad trave u beživotnim vrtlozima i zamračivala
svjetlucanje svijeća na prozorima crkve. Pao sam na koljena i pozlilo mi je ondje na travi,
podižući se iz mene dok ništa više nije ostalo unutra. Plakao sam dok nisam isplakao sve suze.
Ali čak i dok sam jecao u svoje dlanove, dok sam si govorio kako trebam biti zahvalan
na opatovom daru, uši su mi se naprezale da čuju: redovnike koji su pjevali u noći,
obrušavanje šišmiša koji je progonio ranojutarnju muhu. Borio sam se protiv zvukova. Čupao
sam hladnu, vlažnu travu dok se nije počela otkidati u busenima. Grebao sam zemlju dok
nisam raskrvario prste.
Ne! Ti zvukovi nisu za tebe. Taj svijet nije za tebe. Nemoj dopustiti da te dovedu u
napast!
Ti zvukovi će me samo natjerati da čeznem još više, čeznem za čudima izvan ovih
zidina, za prijateljima, za ljubavlju, za majčinim zvonima, za Nicolaiem i Remusom, i najgore
od svega, natjerat će me da čeznem da ponovo zapjevam.

I tako je započelo najjadnije razdoblje u mom životu. Bilo mi je zabranjeno napuštati

opatiju - čak se nisam smio usuditi otići ni do Opatijskog trga, gdje bi neki lutajući
svjetovnjak mogao uočiti moje anđeosko, nesavršeno lice. Za vrijeme molitava i mise sjedio
sam u klupama za novake, a između mene i lađe bio je ogroman stup. Nikada nisam podizao
glas pri tihim napjevima ili pjesmi, nikada si nisam dopuštao ni da se tihe molitve uzbune u
mojoj glavi u nekakvu sjećanju na to kakav sam glas imao. Jedanput ili dvaput sjetio sam se
kako mi je prijateljica Amalia rekla: - Mogu te čuti. Čak i kad pjeva dvadeset drugih glasova.
- Sanjao sam o tome da je pozovem usred pjesme svih drugih; bio sam siguran da me
Staudach ne bi čuo. Ali čak sam i tada od stida ostajao tih. Nikada se nisam usudio prići tim
vratima.
Staudach mi je jednoga dana ponudio priliku da svečano prisegnem, i tako sam obukao
odjeću novaka, koja je jako sličila redovničkoj, ali nije imala kapuljaču. (O, kako bih želio
imati kapuljaču da sakrijem u nju svoje lice!) To bi uobičajeno bilo značilo učiti s drugim
novacima svakoga dana pod tutorstvom brata Leodegara, ali se možda opat bojao da bih
mogao onečistiti čisti novački red, pa je smatrao da bih trebao biti redovnik laik, koji je
neizučen. Neće mi trebati ni Verglije ni Sv. Toma Akvinski, samo poniznost i poslušnost.
Nijedan novak nije bio podizan na taj način u opatiji mnogo godina, ali Staudach je

111
tvrdio da nikada neću biti novovjeki redovnik, koji bi, kroz učenje i pobožnost, mogao vraćati
naučeno svijetu. U najboljem slučaju, bit ću kao sâm St. Gallen: usamljen, skroman,
pustinjak.
Sve to vrijeme borio sam se sa zvukovima, baš kao što se svaki redovnik bori protiv
svojih strasti. Kad bih čuo prekrasan žubor samostanskog vodoskoka, potisnuo bih ga
molitvom. Kad je meso cvrčalo u blagovaonici, postio sam. Kad bi veseli uzvici djece doprli s
onu stranu opatijskih zidova i kad sam mogao uživati u toplini njihova veselja, protjerivao
sam se u neki prazni podrum i prebirao krunicu. Ako su mi uši počinjale lutati prema
čarolijama vjetra po crijepovima na krovu ponad moga prozora, zabijao sam nokte u ruku ili
čupao valovitu kosu na zatiljku. Našao sam košulju od kostrijeti kako trune u ormaru i njezina
svrbljiva vlakna odvlačila su mi pažnju od ljepote pjevanja za vrijeme službe. Slušao sam
ispovijedi drugih muškaraca, čuo o strastima koje nisu mogli kontrolirati u svojim bedrima i
zatim bih, kad bi na me došao red, ponavljao što sam čuo, nadajući se da ću kroz to
zavaravanje nekako moći biti odriješen od svojih vlastitih grijehova zvuka.
Ovako je prošla jedna godina, pa još jedna. Kako je Staudach bio obećao, moje stanje
ostalo je tajna. Glas kojim sam govorio bio je visok i mek, ali i drugi muškarci skviče i cvile,
pa me to nije odalo. Moj izgled, iako dojmljiv, nije bio dovoljan da izazove sumnju redovnika
koji su me poznavali godinama.
Novi osrednji zborovođa zamijenio je beskrajno talentiranog Ulricha. Ovaj brat
Maximilian nikada nije razgovarao sa mnom. Nitko se nije usuđivao otvoreno raspravljati o
bivšem zborovođi, ali sam čuo glasine. - Opat ga je poslao u bolnicu u Zürichu. Nikada više
neće ustati iz kreveta - rekao je jedan redovnik. - Čuo sam da je mrtav - šaptao je drugi. Ali
kad bi redovnici vidjeli da ih promatram, pogledali bi plaho u svoja stopala. Isprva nisam
shvaćao što je značila ta obamrla tišina, ali jednoga dana, dok sam se teško vukao hodnikom,
začuo sam razgovor između trojice redovnika zbog kojega sam razumio da su zamijenili moju
sramotnu tajnu drugom. - Dječak je na sebe navukao takvu sramotu - tvrdio je jedan redovnik
pred drugima. - Brat Ulrich si je dopustio da bude doveden u kušnju, i uistinu je i on ozbiljno
zgriješio, nitko od nas to ne poriče. Ali taj dječak nikada nije pripadao ovoj opatiji. On je
zmija u njedrima. Pretpostavljam da je htio... da... ga se mazi. - Dan za danom, noć za noći -
složio se drugi od redovnika. - Ulrich je morao provoditi toliko vremena s dječakom; bio je
zaveden, potpuno i jednostavno.
Nije bilo ničega po čemu bi se jedan dan razlikovao od drugoga. Kad sam bio u stanju
umiriti svoju strast prema zvuku, moja nesreća bi otupjela; čeznuo sam samo za samoćom.
Često sam razmišljao o Nicolaiu i Remusu, želeći da postoji neki način da doznam kako su
putovali.
Drugi novaci nisu bili okrutni kao što su to bili dječaci iz zbora, ali su bili oholi. Potpuno
su me ignorirali. Njihovi očevi platili su priličan iznos da bi oni mogli postati ono što sam ja
postao iz pukog milosrđa. Vjerovali su da sam idiot - mišljenje protiv kojega nisam ništa
poduzimao. Umjesto toga, ostavljao sam prozor na svojoj ćeliji otvorenime kako bi se
golubovi mogli ugnijezditi pod mojim stropom i praviti mi društvo, ali nikada nisu došli.
Izrastao sam do svoje pune visine, za glavu viši od svih drugih redovnika. Moja rebra su

112
rasla i rasla. Ispod njih moja su se pluća još povećavala... - Najveća pluća u Europi - pohvalit
će ih jedan londonski kritičar puno godina poslije. Ali moj impresivan stas i prsa koja su
stršala nije primjećivao nitko u opatiji, niti ih je doživljavao kao nešto veličanstveno ili
impozantno, jer hodao sam pognuto i djelovao boležljivo i blijedo. Oko mojih očiju bile su
modrice od nedostatka sna, jer sam se plašio zatvoriti ih. Kad jesam, sanjao sam o majčinim
zvonima, Nicolaievom pjevanju ili o svom vlastitom glasu koji odzvanja do vrhova mojih
prstiju, no uskoro bi uslijedilo prebolno buđenje.

***

Postoji jedan jedini događaj iz te prve godine nakon izgnanstva mojih prijatelja koji
treba spomenuti. Bila je to jedna nedjelja zimi. Misa je završila i s one strane rešetke koja je
dijelila lađu nadvoje svjetovnjaci i redovnici su nahrupili iz crkve. Ja sam ostao na svome
mjestu u klupama novaka, skriven od vjernika velikim bijelim stupom.
- Mojsije!
Poznati glas činilo se da dolazi iz moje glave. Ispunio me iznenadnom toplinom,
toplinom kakvu sam u zadnje vrijeme osjećao samo u snovima. Prije nego što sam se uspio
kazniti za uživanje u tom zvuku...
- Mojsije!
Glas je bio stvaran, jer su se drugi redovnici okretali prema rešetki.
Povirio sam iza stupa. Stajala je uz rešetku, rukama stišćući željezne stupice i zlatne
vitice kao da je željela srušiti rešetku. Ukrasi ovdje nisu bili tako savršeni kao na vratima, i
tako sam vidio njezino lice dok se pomicala od otvora do otvora, ponavljajući moje ime pred
gomilom redovnika, koji su zurili u nju od iznenađenja. Ignorirala je njihova zblenuta lica.
Bilo je to kao da me traži u šumi nepomičnih stabala.
- Mojsije? Jesi li tu? - ponovo je povikala, tako da ju je moglo čuti svako uho u crkvi.
Iza nje čuo sam glas Karoline Duft kako prilazi, gura se kroz gomilu i pokušava spasiti ime
Duftovih od vječne sramote.
- Molim te, Mojsije - vikala je Amalia. - Jesi li tu?
Nije me zaboravila. Osjećao sam kako se nada budi iz drijemeža. Htio sam potrčati do
rešetke. Htio sam dodirnuti prijateljičinu ruku.
Amalia se pomicala dalje uz ogradu uzmičući od svoje tete. Pogledavala je svako lice,
pokušavajući među ovim muškarcima s kapuljačama pronaći dječaka kojega je poznavala.
Počeo sam zaobilaziti stup.
Iznenada je bio ondje, njegova ruka na mom ramenu. Okrenuo sam se prema njemu.
Opatska mitra činila ga je jednako visokim kao što sam i ja bio.
- Sjeti se što si, Mojsije - prošaptao je. - Samo ćeš donijeti sramotu i njoj i opatiji.
Sagnuo sam glavu. Gledao me još trenutak, a zatim je otišao. Kad sam pogledao natrag,
ruka Karoline Duft posegnula je za Amaliom u gomili.

113
 Udvostručio sam napore. Odlučio sam da više ne susprežem svoju strast za zvukove
svijeta poput drveta koje polako umire jer mu nedostaje vode - sad ću pogoditi to drvo
munjom, spaliti ga do pepela. Molio sam se Bogu da pomiješa svaki zvuk s boli, da me
natjera da prezreni svaku notu koju čujem. Pio sam gutljaje smolne vode na svete dane, kako
bi mi bilo zlo dok su najbolji pjevači pjevali. Nisam jeo. Koračao sam gore-dolje po svojoj
sobi kako ne bih noću spavao i sanjao. Tada, jednoga ranog jutra, kad nisam uspio obuzdati
svoju strast i kad sam otkrio da me sjećanje izaziva slasnim simfonijama poluzaboravljenih
glasova, razbio sam od bijesa svoje ogledalo. Upotrijebio sam oštre komadiće kako bih
izdubio duboke rane na svojim rukama. Uskoro su mi ruke bile toliko natopljene krvlju da
nisam mogao držati krhotine, i na trenutak, jedan blagoslovljeni trenutak, osjećao sam se
malne sretnim.
Ali nisam mogao prevariti svoje uši, baš kao što nisam mogao zadržati dah dulje nego
bih izdahnuo. Moje je srce još uvijek udaralo poput bubnja, označavajući sekunde moga
života. Noću sam, budan i polusvjestan, provaljivao na slobodu i spremno prihvaćao zveket
prozora kao glas ljubavnika. Ili još gore, budio bih se naglo iz sna o majčinim zvonima ili o
Nicolaievu tutnjavom basu i nalazio plahte mokre od znoja, a ta jeka iz snova još uvijek bi mi
odzvanjala u ušima. U tim trenucima zatvarao sam oči i otključavao knjižnicu svojih sjećanja,
a moja bi mašta kušala užitke svakoga zvuka što sam ga ikada čuo. Srce mi je poskakivalo. U
meni se počinjala buditi nada da bih mogao biti sretan u tom prelijepom svijetu.
Sve dok ne bih otvorio oči i našao se u svojoj ćeliji, svom zatvoru, u ovom nesavršenom
tijelu, i još jednom bio sam sebi mrzak zbog snova.

Jedne noći bio sam riješio napraviti konačni korak. Ukrao sam pero od jednog
redovnika. Sjeo sam na krevet, bez svjetla u mojoj sobi osim traka mjesečine koja je bacala
sjenku na pod. Višeput sam okretao pero u svojim rukama i zamišljao kako njegov zlatni vrh
prolazi kroz bubnjiće mojih ušiju. Sjedio sam tako dugo vremena i tražio neki razlog da ne
učinim ono što sam isplanirao, ali umjesto da se pobunim, činilo se da zvukovi u mome
sjećanju blago blijede, ne suprotstavljajući se, po prvi put otkad sam se počeo boriti protiv
njih. Opatija i grad postali su tihi u ranim jutarnjim satima, a tada mi se učinilo da je šapat
toga drvenog štapića koji mi je klizio kroz ruke bio jedini zvuk na svijetu.
Kad su se moje uši potpuno prestale opirati, podigao sam pero do desnog uha i pripremio
se ubosti u tišini.

Tri puta u životu moja mrtva majka me dozivala zvonima. Ove noći bilo je to prvi put:
zvono na opatiji udarilo je dva sata. Dva škripava zvona baš kad sam htio osakatiti svoj
najizvanredniji osjet. U bezbojnoj tišini noći, dva udarca probudila su moje uši. Odzvanjala su
još deset, dvadeset sekundi sve dok nisam čuo tek tihu jeku iz udaljena grada.
Bio bih gluh poput tebe, majko.
Čuo sam šapat njezinih rasplesanih stopala na onom drvenom podu.
Čuo sam kako joj tijelo odzvanja sa zvonima. o, njezin je zatvor bio gori od moga! Moj

114
zli otac vrebao je blizu nje danonoćno. Pa ipak, ona je uživala u svakom zvuku što ga je
mogla uhvatiti žilicama u svom tijelu. A ja - tako blagoslovljen savršenim ušima - sada sam
bio spreman uništiti ih.
Pero se stropoštalo na pod i zurio sam u njega kao da je krvlju natopljen nož. Iznenada je
zrak u mojoj sobi postao pregust; nisam mogao disati. Širom sam otvorio vrata, ali se hodnik
činio još skučenijim. Zidovi i strop sa svih su mi strana priječili uzmak. Okrenuo sam se oko
sebe, jurnuo kroz sobu i skočio k prozoru. Jedva sam mogao progurati ramena. Noćni zrak je
bio tako sladak, nebesa tako daleko, i ja sam ispunio pluća hladnom ljetnom noći, ali još
uvijek sam morao pobjeći. I tako sam se uzverao kroz prozor, čučnuo na prozorsku dasku i
uhvatio se za drveni okvir kako se ne bih strmoglavio na samostanski trijem. Beskonačni
prostor ispod mene vukao me dalje od mog zatvora. Trebao sam se osloboditi! Pustio sam
okvir i uspentrao se po crijepovima kosa krova sve dok se nisam našao previjen preko
njegova sljemena, predišući.
Bijela opatija sjala je na mjesečini. Ulice grada bile su crni ponori između redova sivih
krovova. Slušao sam svijet.
Negdje se otvorio nezakvačeni kapak i udario o zid kuće. Pas je zalajao. Štakor je jurio
ulicom i zastao da prožvače gnjili otpadak. Tekućina je klizila među kamenim kockama
popločene ceste i otjecala u odvod. Nečiji koraci škripali su u kući. Lagani vjetar zujao je dok
je vijugao kroz uske uličice. Negdje su se otvorila vrata, cvileći na šarkama. Štakori i mačke i
psi vladali su u toploj noći, skupljali ostatke i napadali jedni druge. Čuo sam kako grad spava.
Čuo sam teško disanje debelih muškaraca, uzdahe žena. Čuo sam hrkanje. Čuo sam ljude
kako u snu brbljaju o svojim željama.
Svijet je opet bio golem, a ja sam imao uši za svaki zvuk.

115
 VII.

Mogao sam biti veliki provalnik preko krovova i prozora da me Bog obdario ljubavlju
prema srebru, a ne ljubavlju prema zvukovima.
Svake noći bježao sam iz svoga zatvora - i uskoro otkrio da nisam bio prvi koji je to
radio. Idite i pogledajte u bilo koji od velikih europskih samostana. Zemlja je blago izdubljena
pod ulaznim vratima, kvaka svijena na niskom prozoru. Još i više, u podrumima postoje tajni
tuneli i skrivena vrata, za koje se pretpostavlja da ih poznaju samo opati, ali njih nalaze i
drugi redovnici koje pokreće čežnja ili znatiželja - a svi smo mi bili pokrenuti, svi osim onih s
bojažljivim dušama.
Za lošeg vremena riskirao bih jednu od staza koje su često koristili drugi redovnici.
Najviše sam volio tunel u srednjovjekovnim temeljima staja, koji su stajski momci, prelijeni
da bi hodali okolo do ulaza, prokopavali stoljećima. Ali kad je zemlja nije bila mokra od kiše
ili snijega, a vjetar nije divlje puhao, penjao sam se na krov. Isprva sam činio male
prestrašene korake uz zaobljene crijepove na vrhu; poslije sam preskakivao. Na kraju krila
spuznuo bih niz krov i spustio se do srednjovjekovnog tornja, što je bilo sve što je ostalo od
stare nesavršene opatije. Ondje bih prolazio ispod prozora opatova stana, u kojem je lampa
gorjela od sumraka do zore. Hvala Bogu, opat nikada nije prilazio svome prozoru da utone u
razmišljanje o nesavršenom svijetu.
Kretao sam se uza zid koji je razdvajao opatiju od protestantskoga grada. Kuće su bile
sagrađene na jednakoj visini, pa sam se sklizao preko njihovih neravnih krovova i skakao na
tlo.
Tada sam bio slobodan.
Slobodan jedino skrivati se, ali u bilo kojoj sjenci koju izaberem. Ukrao sam kapuljaču i
držao je navučenu preko čela da nitko ne bi mogao vidjeti moje blijedo lice kako sja iz
dubine. Usmjeravao sam sluh prema nadolazećim koracima, okretanju ključa, besanom
uzdahu s otvorena prozora. Zvonjava crkvenih zvona bila je moj kompas, a svaki sat bih
pomno ispitao njihovu puninu i ton kako bih odredio svoj položaj. Bez njih bih bio izgubljen
među spiralnim ulicama, lišen dnevnih zvukova poput onih koji su vodili Remusa i mene do
kuće Duftovih.
Krajolici zvuka su, kao i na slikama, sastavljeni od slojeva. Vjetar tvori osnovu, a sam
strogo uzevši nije zvuk, ali stvara zvukove dok se igra po gradu: štropoće nezakvačenim
kapcima, bruji u ključanicama, proizvodi zvižduk na limenom nožu grba koji visi ponad
mesnice. S vjetrom dolaze i drugi zvukovi vremena: kiša pljuska po pločniku, kaplje sa
streha, žubori u odvodima. Susnježica sikće. Snijeg prigušuje druge zvukove svojim
pokrivačem. Zemlja se pomiče. Kuće škripe.
Povrh svega toga su zvukovi koji se hrane tišinom umiranja i raspadanja: čeljusti
štakora, pasa i ličinaka; mjehuričasti potoci prljave vode za pranje i urina koji se isparavaju u

116
odvode; hrpe trulih komadića hrane koje kvocaju ako je slušatelj pažljiv; gomile toploga
stajskog gnojiva koje zvižde od raspadanja; lepršanje otpalog lišća; zemlja koja se smiruje na
svježe iskopanom grobu. U sumrak, krilate zvijeri se goste mrtvima i umirućima: drhtaj
šišmiša, udarac golubljega krila dok slijeće bez dražesti; tenor komarca, zaneseni bruj debele
muhe dok skakuće s govna na urin. Nijedan zvuk nije ružan. Naslanjao sam uši na grobove.
Čučao sam u hrpama stajskoga gnojiva. Slijedio sam potoke urina kroz odvode.
- U operi, Mojsije, postoje dvije vrste pjesama - podučavao me Nicolai jedne davne noći,
hodajući gore-dolje po svojoj ćeliji, s čašom vina u ruci, prolijevajući grimizne kapi na
skupocjeni sag boje vrhnja. - Obrati pažnju, Mojsije, trebat će ti to u budućnosti. Recitativi,
prvi, pokreću priču naprijed. Pokatkad, u recitativima, glazba započne i teče kao govor.
Čujemo obavijesti za koje je skladatelj mislio da ih trebamo. - Podigao je prst. - Za vrijeme
recitativa ja ponekad zaspim. Ali to je u redu. Ništa čega bi se trebalo sramiti. Jer nitko ne ide
u operu slušati te pjesme, prijatelju moj. Idu u operu slušati arije. Arije širom otvore moje oči.
Čista strast, čista glazba - nema tu previše mudrovanja.
Pohranio sam tu poduku, nikada ne misleći da će mi zatrebati, ponajmanje izvan bilo
kakva kazališta. Ali za vrijeme mojih noćnih izleta uskoro sam shvatio da mogu podijeliti
ljudske zvukove noći u Nicolaieve dvije kategorije opernih pjesama. Na pozornici života,
možete čuti recitative iz ulica u toploj noći, a zimi vam je dovoljno popeti se kroz prozor ili
obiti bravu i ući u hodnik. Ti su zvukovi, kao i njihovi rođaci u operi, oni koji pokreću život.
To je hrkanje, postojan dah, struganje, okretanje uz stenjanje, blebetanje u snu. Oni su i
siktanje ponad noćne posude, trubljenje začepljena nosa. Oni su cijepanje drva i podržavanje
vatre zimi, gnječenje tijesta u mračnim satima jutra. Recitativi naših noći su okretanje stranica
pospanom rukom, koračanje stopala ljudi koji ne mogu zaspati. Oni su odvratni. Oni su tupi.
Oni se ponavljaju, svi ih ignoriraju i ne čuju. Oni su nužni.
Tijekom mnogih tjedana čuo sam te zvukove. Sjedio sam na praznim stubištima, jeo
ostatke hrane iz praznih kuhinja dok su stanovnici spavali gore. Uvlačio sam se u dječje sobe,
naginjao ponad kolijevki i prepuštao se njihovim mekim umirujućim dahovima. Što sam više
slušao ove zvukove, to sam postajao manji; svijet je postajao ogroman - a kakva mi je to bila
utjeha. Postao sam duh. Nisu me zanimale ruke i lica i golo meso. Želio sam samo zvuk.
Uvlačio sam se kroz prozore ili puzao niz hodnike, i osjećao se jednako bez krivnje kao i
anđeli koji nas promatraju u snu.
Prošlo je još nekoliko tjedana dok nisam prepoznao sljedeću razinu: ariju noći. Da biste
to čuli, morate imati sreće, ili pak biti jako hrabri. Jer ljudi skrivaju ove zvukove kao što
skrivaju i najintimnije dijelove svoga tijela. Kako biste čuli ariju u vrelini noći, uspnite se do
otvorenog prozora. Ili, ako je hladnije, nađite nezaključana vrata - ili naučite otključati bravu
prema zvuku koji proizvodi kad je bockate iglicama. Ne zaustavljajte se u hodniku, nego se
popnite stubama, pužite po podu sve dok ne prislonite uho na vrata. Ili još bolje, ako otkrijete
da su stanovnici kuće još uvijek zaposleni pranjem, sakrijte se ispod njihova kreveta ili u
njihovom garderobnom ormaru. Ako ne ni to, onda se popnite na krov i potražite crijep dok
ne nađete otvor kroz koji možete razabrati zvukove ispod. Samo duhovi, anđeli i lopovi imaju
pravo na ariju.

117
 Plakanje ima tisuću oblika: potrebiti cvilež dojenčeta, jauk bolesnoga, usamljeni jecaj.
Neki plaču u nijemi jastuk ili pritišću šaku na zube kako bi izrazili svoju tugu. Neke tuge su
poplave suza i ispljunutih bala. Neke su suha, gruba kreacija koja isušuje srce. Tuga može
zvučati kao rađanje neželjena djeteta. Ove vrste su nepristrane; stoički, naboran muškarac
možda će sliniti i tući se po čelu, dok će tuga njegove krhke unuke možda tek učiniti da se
strese.
Zvukovi mržnje - dio svake noći - su u najspektakularnijem obliku, urlici i zveketavi
mačevi koje napuljska pozornica tako dobro imitira. Ljutita pljuska i pijana šaka, također, a
oni su još uobičajeniji. Uvreda i poniženje su jednako uobičajeni u kakvoj spavaćoj sobi kao i
krevet. Čuo sam kako kosti pucaju, kako krv kaplje na pod, kako se odjeća kida. Iako sam
satima mogao slušati jecanje - uvijek sam bio pun strahopoštovanja prema dubinama tuge u
ovome svijetu - kad su pljuske i uvrede letjele, grizao sam šake da ih izdržim.
Opera naravno živi za ljubav, i zato su njezini hramovi izgrađeni u svakom gradu. I
uskoro sam bio poput onih gomila Talijana koji ne bi večerali po tjedan dana da bi si mogli
priuštiti jednu jedinu ulaznicu. Naprezao sam se za najveličajnije od svih: arije ljubavi.
Uvlačio sam se u spavaće sobe, skrivao u ormarima (i izvlačio tek kad bi ih san potpuno
obuzeo). Stidljiv hihot. Potičući žagor. Šapat ruke na goloj koži. Usklađivanje daha.
Zagrijavanje izdisaja dok se ne bi činilo da šapću Vruće! Vruće! Vruće! Poljubac čija bi se
zvučna razina produbljivala na putu od usnica do vrata, do grudi.
Trebao bih stati ovdje. Spustiti zastor. Ljubav je dopuštena na europskim pozornicama
samo zato što su neprilični zvukovi prevedeni na talijanski. Iako Papa nagrađuje bolnu
ljubavnu pjesmu kastrata zlatom, žena koja bi stavila ruku između nogu i stenjala ispred Svete
Stolice završila bi u zatvoru. Ali moram vam reći o tim zabranjenim zvukovima, jer mi je
slušanje ljubavi pomoglo da konačno složim sve dijelove slagalice koja je govorila o tome tko
sam ja bio - i što mi je nedostajalo. Kad bi se poljupci pretvorili u pipkanje, a dahu se
pridružili drugi teški ritmovi (bubnjanje uzglavlja, siktanje plahti, usklađeni uzdasi), nisam
zbog toga odlazio. Moje su uši tražile zvukove tih tijela poput kakva mikroskopa Herr Dufta
koji se usmjerio na oko buhe. Čuo sam pucketanje nožnih prstiju, ruke koje su gnječile grudi i
stražnjicu sa zvukom poput zatezanja kožnatog remena. Prsa o prsa, bilo je to klizanje suhe
kože i znoja, pljuskanje grudi, trljanje rebra o rebro.
Vođenje ljubavi je kao pjevanje. Kod prvog udaha - prvog prodiranja - tijelo je još
uspavano za zvukove. Uzdasi i stenjanje zamiru u grlu. Ali kako se tempo podiže, uživanje
zrači i tijelo se uskladi sa svojim primanjem. Uskoro uzdasi ulaze u grudni koš, i premda nisu
ništa glasniji, puniji su; tko stenje, stenje do vrhova prstiju.
Nisam tada mogao znati da se kod vođenja ljubavi osjeća magični dodir - mogao sam ga
jednostavno razumjeti kao valovitost jastrebovih krila u visokom letu - i tako sam isprva
mislio da je pjesma to što traže ljubavnici. Pomicali su se zajedno, stenjali su zajedno, hvatali
su dah zajedno. Šaptali su Da! Da! jedno drugome u uši i drhtali zajedno od glave do pete u
ujedinjenoj pjesmi. Čuo sam kad bi se počeli odmarati - njihov vrhunac odgovarao je mome u
pjesmi, tijelo ujedinjeno samo s jednom svrhom: zvoniti svojom ljepotom.
Tek sam u zvukovima ljubavničkih arija konačno shvatio što mi je Nicolai rekao prije

118
mnogo godina, dok sam sjedio na njegovu konju: jedinstvo dviju polovica u ljubavi. Razumio
sam to kad sam čuo zanesene krikove u tim kućama, ali i zato što sam čuo svoju dušu kako
izvikuje: Molim vas! Molim vas! I ja želim biti voljen! Želim biti potpun! Ali sam isto tako
shvatio svoju tragediju: da je zbog moje nesavršenosti ljubav za mene nemoguća. Odjednom
je zamjena za musica imala smisla. Dali smo ovu pjesmu jedinstva za pjesmu koju moramo
pjevati sami.

119
 VIII.

Za vrijeme mojih noćnih skitnji bila je jedna kuća pokraj koje sam često prolazio i
čeznuo da je istražim, ali nikada nisam ušao: kuća Duftovih. Čak i izvana čuo sam jeku onih
varavih zvukova i znao sam da bih se izgubio u labirintskim hodnicima, ili još gore, prevario
se da je neka soba prazna i onda u njoj pronašao zlu tetu Karoline kako vreba iza vrata.
Ali ponekad sam oklijevao u sjenkama i promatrao osvijetljeni prozor neko vrijeme,
nadajući se da ću nakratko ugledati Amalijin lik. A što i da se pojavila? Što da je pogledala
van u noć? Samo ovo: povukao bih se još dublje u tamu koja me skrivala.
Baš ispred kuće Duftovih jedne noći otkrio sam da nisam jedini duh u gradu.
Bio sam u sjenkama i promatrao osvijetljeni prozor, nadajući se da ću razabrati barem
nagovještaj kose boje sijena, ili sjenke koja hramlje. Uši su mi se kolebale između zvukova
brzog štakora, padanja lišća i pileta koje je pobjeglo iz kokošinjca i sada je smeteno lutalo
ulicama.
Iznenada sam krajičkom oka spazio jednu spodobu koja je jumula k nekoj veži. Ono što
se činilo nemogućim bilo je to da ta spodoba nije proizvela nikakav zvuk. Povukao sam se u
svoju sjenku i čekao. Nisam čuo ništa. Pretpostavljajući da sam samo zamislio tu viziju,
krenuo sam dalje niz ulicu, spreman se povući prema opatiji. Baš prije nego što ću skrenuti za
ugao, okrenuo sam se. Tamna spodoba pomicala se bez ikakva zvuka između mračnih kuća.
Nije proizvodila nikakve zvukove koje bih mogao prepoznati. Bilo mi je to jednako
zastrašujuće kao da sam vidio čovjeka kako prolazi kroz čvrsti zid.
Potrčao sam.
Pojurio sam niz uličicu, skrenuo, pa opet skrenuo, dok nisam bio siguran da sam za
sobom izgubio utvaru bez zvuka. Bila je jesen i zatvoreni kapci na prozorima zaustavljali su
uspavani dah grada. Čuo sam samo one zvukove propadanja, nijeme od studeni, i zviždanje i
uzdisanje vjetra. Nešto dalje niz ulicu odakle sam došao, bio je osvijetljen prozor. Ta svjetlost
bi mi razotkrila bilo što što bi mi moglo prići. Vidio sam samo neku protuhu, rekao sam sam
sebi. Vjetar mu je ukrao zvukove. Ja sam bio jedini duh u gradu.
Zatim sam začuo grubo kvrcanje drveta o kamen onkraj prozorskoga svjetla. Slušao sam
hoću li čuti korake ili disanje. Nisam čuo ništa osim tapkanja. Ponavljalo se savršenom
pravilnošću, kao otkucavanje zubaca sata na Staudachovom sjevernom tornju.
Vidio sam siluetu muškarca. Zgrbio se na jednu stranu i brzo odšepesao niz uličicu. Bio
je odjeven u dugu crnu odjeću. Kapuljača mu je skrivala lice. Zbog načina kako sam vidio da
tapka ulicom svojim štapom, zaključio sam da je slijep. Zatim se zaustavio. Stao je ispred
osvijetljenog prozora. Istezao se i okretao glavu amo-tamo, osluškujući.
Bilo je nečega poznatog u njegovim pokretima; poznavao sam tog čovjeka. Bio je to
uistinu duh.
Potrčao sam. Skretao sam niz uske uličice ne znajući kamo vode. Nije mi bilo važno vidi

120
li me ili čuje. Svaki put kad bih se zaustavio, čuo sam tapkanje iza sebe; činilo se da mi tapka
u samu lubanju. Trčao sam kao preplašeno ždrijebe, sudarao se sa zidovima, sapleo se u
neravnoj ulici i ogulio dlanove na kamenom pločniku.
Završio sam u slijepoj ulici. Pokušao sam se uspeti uz visoki zid ne bih li našao izlaz,
nisam uspio, pa sam se okrenuo i slušao. Tap. Tap. Tap. Čučnuo sam iza nekakvih trulih
bačava i želio da moji zvukovi nestanu. Moj dah je bio tek najtiši šapat, ali moje srce je još
uvijek lupalo poput bubnja. Tap. Tap. Tap. Zvuk je prošao pokraj ulaza u uličicu. Duh je
ondje zastao. Vjetar se skupio na kraju uličice i zacvilio oko bačava.
Štap se okrenuo i polako je tapkao niz uličicu prema meni. Sad je bio manje žuran. Tap.
Kliknuo je jednom dok sam udisao od straha. Tap. Jednom kad sam izdahnuo.
Tap.
Kad se lik približio, mogao sam razabrati slabašne korake, tihe kao što su bili i moji dok
sam prelazio preko krovova i bježao iz spavaćih soba. Nije to bio duh, nego muškarac čija su
stopala uistinu dodirivala zemlju. To me nije utješilo.
Štap i koraci su se zaustavili. Vjetar je lepetao njegovom odjećom. Dah mu je bio mekši
od moga.
Stajao sam. Sudario sam se s bačvama. Raspale su se i trulo drvo se razasulo po uličici.
Prišao mi je bliže, mašući štapom prema mojim stopalima. Uzmaknuo sam uza zid. Kad je
njegov štap zamahnuo prema mojim stopalima, pojurio sam pokraj njega, ali je njegovo uho
bilo brže. Ruka me zgrabila za rukav i povukla takvom snagom da sam izgubio tlo pod
nogama. Povukao me prema sebi. Borio sam se protiv njegova stiska, ali je on odbacio štap -
zaklepetao je na zemlji - i zgrabio me objema rukama.
- Pustite me! - povikao sam. Bio je star i obogaljen, ali za njega nisam bio ništa jači od
djeteta koje vrišti. Jednom rukom povukao je kapuljaču unatrag. Lica su nam bila udaljena tek
nekoliko centimetara. Čak i pri slaboj svjetlosti mogao sam razabrati svaki unakaženi dio lica.
Uopće nije imao kose. Koža mu je bila mrljavo crvena, s komadićima bjeline, poput hrskavice
na sirovoj janjetini. Lijevi mu je obraz bio zategnut i gladak, poput tankog muslina koji bi se
mogao pokidati na najmanji dodir igle. Desni obraz bio mu je u mjehurima i ožiljcima. Očne
šupljine bile su prazne; očne jabučice naborani komadići kože.
- Našao sam te - rekao je Ulrich.

- Tko je tamo? - netko je povikao s prozora u uličici.

- Pođi sa mnom - prošaptao je Ulrich. - Moja kuća je u blizini.
Borio sam se da se oslobodim.
- Neću te ponovo pustiti - rekao je. Ponovo me zgrabio objema rukama. - Uopće me nije
briga ako nas obojicu pronađu, iako ćemo tada biti kažnjeni.
- Tko je tamo? Naoružani smo! - povikao je glas.
- Dođi! - otresao se Ulrich. Držao me za rukav i vukao. Bio sam jednako krotak kao i
kad me je nosio ponoćnim hodnicima. Iako sam sada bio viši od njega, nisam mogao prikupiti
hrabrost da udarim bogalja.
Tapkao je putem kroz uličicu. Znalački nas je proveo kroz ulice i tako sam shvatio da je

121
njegovo sjećanje na oblike bilo daleko jače od sjećanja na zvukove. Došli smo do trga s
trokrakim vodoskokom kad me je gurnuo na vrata uske kuće. Otključao ih je i povukao me
unutra.
Kuća je imala samo jednu sobu u prizemlju. Bila je izvanredno uredna, sa samo jednom
stolicom za malim stolom i krevetom stisnutim u kutu. Nije bilo nikakvih ukrasa na zidu, niti
drugog namještaja, niti lampi ili svijeća bilo kakve vrste. Jedino svjetlo dolazilo je od sjaja
ugljena u peći. Strmo stubište vodilo je gore u tamu. Krevet je bio uredno namješten, stolica
točno posred stola. Nije bilo razbacanog pepela oko peći, niti ostataka hrane na podu. Kameni
pod je blistao.
Zaključao je vrata i stavio ključ u džep.
- Otključaj vrata - rekao sam.
Glava mu se podigla kao da me može vidjeti svojim praznim očima. - Glas ti je gotovo
isti - rekao je. - Ali snažniji.
- Otključaj ih - rekao sam.
- A ko ih otključam, hoćeš li otići?
- Ako budem želio.
Razmotrio je to na trenutak, a zatim otključao vrata. Prišao mi je, ispružio ruku dok me
nije dodirnuo po grudnom košu, a zatim je gurnuo ključ u moj džep.
- To je tvoj ključ - rekao je. - Ovo je tvoja kuća. Ako želiš.
- Ne želim.
Nije ništa rekao. Ugljen je pucketao u vatri poput leda.
Prošao sam pokraj njega prema vratima. Bili smo leđima okrenuti jedan drugome kad je
progovorio.
- Kad sam se oporavio dovoljno da mogu hodati, opat Coelestin dao mi je kesu zlata.
Rekao mi je da će me objesiti za tvoju kastraciju ako se ikada vratim u ovaj grad. Zatim me
poslao u Zürich. Gurnuli su me iz kola i ostavili pokraj jezera. Nisam imao čak ni štap. Slušao
sam kako su kola iščezla. Valove na jezeru. Konje u prolazu. Prodavače s obližnje tržnice.
Nikada nisam čuo tako prazan svijet. Da sam tada posjedovao pištolj, uperio bih si ga u glavu.
Čuo sam zaklinjanje u njegovu glasu, ali sam ipak uhvatio kvaku na vratima.
Ulrich je nastavio: - »Kočija«, povikao sam. »Nabavite mi kočiju!«
Hladan i žudan glas moga učitelja ohladio mi je kralježnicu. Napravio je dva koraka
prema meni. Bojao sam se njegova blagog dodira sada s jednako gnušanja kao i dok sam bio
dijete.
- Mojsije, Nicolai mi je trebao uzeti uši! Mogao ih je odrezati i bio bih mu zahvalio dok
sam vrištao. Ali sljepilo je vražje prokletstvo! Sve što mogu jest čuti. Čujem mrave kako pužu
po mom podu. Čujem zemlju kako mi se pomiče ispod nogu. Čujem svoje ožiljke kako se
gnoje dok pokušavam zaspati. Čujem tebe, Mojsije. I ja također lutam noću, jer i ja moram
ostati skriven. Slijedio sam te. Čuo sam tvoj korak, tvoj dah. To disanje kojem sam te ja
naučio.
Okrenuo sam se i ugledao suze kako teku s mjesta gdje su mu nekada bile oči. Ispružio
je ruku kao da želi dotaknuti moju. Plaho sam uzmaknuo.

122
 - Ali što je ostalo čuti? Nekada sam čuo ljepotu u ovom svijetu, ali buka ovoga grada
svakog me trenutka podsjeća na ono što sam izgubio. Mojsije, tako bih te još jedanput želio
čuti kako pjevaš. Molim te.
Zastao je. Nisam mogao skinuti pogled s njegove spaljene glave, koja se grimizno sjala
na svjetlu ugljena. Obrisao je suze s lica.
- Mojsije, molim te...
- Više ne pjevam - rekao sam iznenada. - Opat je zabranio.
- Opat je budala.
- Opat je bio ljubazan prema meni - rekao sam s ljutnjom u glasu.
- Učinio me novakom. Jednoga dana bit ću redovnik.
Ulrich je otvorio usta da nešto kaže, ali se zaustavio. Lice mu se zgrčilo kao da razmišlja
o onome što sam rekao.
- To je... sreća... za tebe - rekao je, ali čuo sam po njegovu oklijevanju da zapravo krije
ono što je stvarno mislio. - Planiraš znači ostati ovdje? Zauvijek, u ovome gradu?
- Kamo bih inače mogao otići?
Vidio sam iznenađenje na licu slijepoga čovjeka, ali ga je brzo prigušio. - Opat je jako
velikodušan - rekao je. - Ovo je težak svijet za takve kao što si ti. Opatija ti osigurava lagodu.
- Ja ne čeznem za lagodom. Samo želim da me svi ostave na miru.
- Dobro - rekao je. Kimnuo je. Drhtava ruka se podigla i našla moj rukav, ali tako lagano
da sam ga lako mogao povući. Drugom rukom potapšao je moju, kao što bi to učinio neki
stric, neki koji nije naviknut na djecu. - Mojsije - nastavio je. - Dopusti mi onda da ti ponudim
jednu stvar koju opat ne može. Tada ćeš imati sve što želiš. Zauvijek ćeš biti zadovoljan.
- Što bi mi mogao ponuditi?
- Pjevaj - rekao je jako tiho.
Povukao sam ruku i napravio nekoliko koraka unatrag.
- Molim te, slušaj me - rekao je tiho, boreći se da kontrolira svoju gorljivost. Teško se
dovukao do mene, pokušavajući zadržati položaj. - Molim te, pjevaj ovdje. Ovdje u ovoj kući.
Noću, umjesto da lutaš ulicama. Neću ti govoriti što da pjevaš. Samo ću sjediti i slušati.
Otvorio sam vrata.
- Molim te, Mojsije. Pjevaj - prošaptao je kao molitvu.
Okrenuo sam se da ga pogledam, nadajući se da će to biti posljednji put. Zatim sam
rekao: - Kako to možeš tražiti od mene?
- Mojsije!
- Ti si me uništio.
- Ja... ja... nisam imao... - Nije mogao završiti.
- Nikada više neću pjevati - rekao sam. - Ni za tebe. Ni za bilo koga drugoga.

123
 IX.

Bio sam tihi gradski duh, koji je često posjećivao ulice i kuće, skupljajući svaki zvuk,
osim svoga vlastitog, jer ja nisam proizvodio zvukove. Bio sam jednako toliko zadovoljan kao
i u bilo kojem drugom vremenu od izgnanstva mojih prijatelja. Pomirio sam se sa svojom
svečanom obavezom, prihvatio da Bog nije namijenio dar sreće za one s mojom
nesavršenošću. Imao sam samo devetnaest godina, ali već sam digao ruke od svijeta. I danas
bih još bio ondje - postariji, tihi duh - da me anđeo nije vratio u život.
Moje uskrsnuće došlo je kao iznenađenje. Jednoga ranog jutra, spuštao sam se klizeći
niz opatijski krov prema svom prozoru, pažljivo, da ne napravim nikakav zvuk. Meko sam
dodirnuo prozorsku dasku i čučnuo, spreman da se spustim na svoj krevet. Zaklonio sam sjaj
zvijezda u sobu.
Kad se moja sjenka pružila po podu, začuo sam uzdah. Bio je tako tih da ga većina ljudi
ne bi čula, ali meni je dao jednako obavijesti kao i kakav portret. Prepoznao sam ta pluća koja
su ispustila zrak, grlo koje je oblikovalo svoju nakanu.
Nisam se pomaknuo. Ne bih se više prestrašio ni da sam čuo lava kako stoji ondje dolje.
- Mojsije - rekla je. - Jesi li to ti?
Nisam odgovorio. Čučao sam na svojoj prozorskoj dasci i pokušavao se stopiti s
mrakom noći. Koraknula je preko sobe. Nosila je crnu kapuljaču, baš poput moje. Ali njezina
je kapuljača bila spuštena. U mraku sam mogao vidjeti obrise njezina lica, sjaj zlatne kose.
Spustio sam se na krevet i sišao na pod. Vrh njezine glave dosezao mi je bradu.
- Mojsije?
Slušao sam je kako diše. Njezini izdisaji bili su vlažni i topli.
- Zar nećeš razgovarati sa mnom?
Čuo sam kako je zagrizla usnicu.
- Koja sam ja luda - rekla je. - Tako me stid.
Okrenula se da ode. Slušao sam zvuk njezinih cipela na podu. Čuo sam kako tkanina
šuška preko njezinih leđa.
- Čekaj - prošaptao sam, jednako tiho kao ondašnji sitni dječak.
Okrenula se. Čekala je. Nisam govorio. Pokušao sam čuti njezino srce. Bilo je preslabo
da se čuje s druge strane sobe, ali sam se previše bojao napraviti korak naprijed.
- Čekaj - rekao sam ponovo. - Nemoj otići.
Nekoliko sekundi samo smo stajali ondje u mraku.
- Imaš li svijeću? - konačno je upitala. - Svjetiljku?
- Ne.
- Kako vidiš?
- Ne trebam vidjeti.
- Želim ti vidjeti lice - rekla je. - Pet godina nisam vidjela ništa više od tvog oka i

124
pokojeg prsta kroz onu užasnu ogradu. Narastao si jako visok.
Zatvorio sam oči i poželio da se svijet zamrzne, ali da me ostavi s njezinim zvukovima.
- Želiš li ti mene vidjeti? - pitala je.
- Vidio sam te - odgovorio sam. - Svaki put kad smo razgovarali. I prošle godine
također. U crkvi.
Čuo sam kako poniženje ovladava njezinim dahom. Nakon nekoliko sekundi progovorila
je. - Ako si bio ondje, zašto mi nisi odgovorio?
Nisam joj sada odgovorio, jer joj nisam mogao reći istinu.
- Željela sam te vidjeti - rekla je. - Sad te želim vidjeti. Prošlo je tako puno vremena.
Oduvijek sam mislila da si mi prijatelj. Moj jedini prijatelj. Zar si me zaboravio?
- Ne - prošaptao sam. - Uopće te nisam zaboravio.
Pokrenula se lagano preko poda. Skrio sam se u svojoj kapuljači, kako mi ne bi mogla
vidjeti lice, kako ne bi mogla pročitati nesavršenost u njegovu glatkom obliku. Sad je bila
udaljena samo nekoliko centimetara. Mogao sam joj čuti srce, poput bubnja. Svaki kucaj
protresao bi neki uveli dio mene i probudio ga. Iznenada sam primijetio kako je moja
tavanska sobica mala, kako glavom malne dodirujem spušteni strop. Ako bih ispružio ruke,
mogao bih dotaknuti oba zida. Moja tunika je iznenada postala toliko uska da nisam mogao
disati.
- Mogu li ti vidjeti lice? - Ispružila je ruku i dotaknula moju kapuljaču. Uzeo sam joj
ruku u svoju tako da me nije mogla otkriti.
- Molim te, nemoj - rekao sam. Kad sam joj pustio ruku, pustila je tkaninu, ali je njezina
ruka ostala blizu mog lica.
- Nisam trebala doći.
Dah joj se promijenio. Sad je bio još topliji; grlo joj je bilo stisnuto. Progutala je.
- Prije puno mjeseci ukrala sam ovu odjeću iz očeve tvornice. Mislila sam da ću se u njoj
prerušiti. Mislila sam, ići ću posjetiti Mojsija. Našla sam ovo. Sjećaš li ga se? - Pucketanje
papira koji se odmatao. Vidio sam malo u tami; bila je to neka vrsta crteža. - X još uvijek
označava tvoju sobu.
Sjetio sam se to dvoje naivne djece koja su čavrljala u hodniku. Kako bih samo volio da
smo opet bili ondje!
- Mojsije - nastavila je - kad ležim u krevetu i pokušavam misliti na jednu sretnu stvar iz
svog života, mislim na tebe. Jedanput tjedno, svakog četvrtka, Karoline posjećuje svoju tetu u
Bruggenu. Kuća je tako prazna - mogu za promjenu raditi što hoću. Uvijek pomislim: ali što
je to što želim napraviti? Dva puta sam došla sve do crkve, a onda sam se vratila, s ovom
odjećom pod rukom. Večeras nisam mogla stati. Popela sam se po toj rešetki. Mislim da me
nitko nije vidio, ali u svakom slučaju, nije me briga. Mojsije, kako sam mogla ne doći?
Stajali smo tako nekoliko sekundi, njezina ruka je još uvijek bila podignuta ispred mog
lica, baš kao da me namjerava blagosloviti. Zatim se, sa silnim uzdahom, kao da ne može
odoljeti porivu, nagnula naprijed i prstom mi dotaknula bradu. Prelazila je preko ruba moje
čeljusti. Naslonila je dlan na moje lice, a zatim prešla prstima preko mojih usnica, a ja sam
osjetio vlastiti topli dah kako odgovara njezinim prstima.

125
 - Bože moj - prošaptala je. - Koja sam ja luda.
Oba naša srca su snažno kucala. Čuo sam vlagu u njezinim ustima kad je ponovo
progutala. Njezina ruka segnula je iza moga uha. Prsti su mi prošli kroz kosu, a zatim je
privukla moje lice svojem i osjetio sam kako njezine usnice dodiruju moje. Moje usnice nisu
odgovorile na njezine, ali su moje uši čule svaku notu poljupca: rastavljanje njezinih usnica,
njihov meki pritisak na moje, njihovo otpuštanje.
Koraknula je unatrag od stida. Ali dok se spremala napraviti još jedan korak - možda čak
da pobjegne zauvijek - moje su se ruke podigle. Jedna ruka uhvatila ju je za rame, druga za
kuk. Nisam je zagrlio, niti je privukao k sebi, nego sam je jednostavno držao, kao da u
rukama imam krhko blago.
Izdahnula je, a zatim ponovo udahnula pa izdahnula. Svaki otkucaj srca, gotovo jednak
prethodnome, bio je za mene nov i prekrasan zvuk, i shvatio sam da joj se polako
približavam, dok su se moje ruke svile iza njezinih leđa da mi približe zvukove.
Uzdahnula je i blago brujanje u njezinim plućima poslalo je drhtaj zanosa u moja leđa.
Privukao sam je još bliže. Mekoća njezinih grudi pritisnula se uz moja prsa, a ispod njih
njezina su rebra dotaknula moja. Kad je ponovo uzdahnula, vibracija je prešla s njezina tijela
u moje i osjetio sam je u svojim plućima. Naslonila je obraz uz moje rame i stavila glavu
ispod moje brade. Sad je svaki slatki izdisaj bio zarobljen u mome vratu.
Nisam više mogao izdržati. Počeo sam pjevati jednu jedinu notu, isprva meko, ali sam
jedva mogao odoljeti da ne iskoristim svu snagu svojih pluća. Prošlo je tako puno vremena -
više od tri godine otkad sam zadnji put pjevao. Poznato zvonjenje note širilo se van iz mog
vrata, u moja prsa i čeljust, sve dok opet nisam sav zvonio. Pjesma je prelazila izravno iz
mojih prsa u njezina. Glas mi je još uvijek bio šapat, ali sam čuo njegov odjek u njezinu vratu,
u leđnim mišićima, baš kao da je ona bila zvono koje sam blago lupkao batićem najmekšeg
dodira.
Zapjevao sam glasnije i stisnuo je još čvršće. Položio sam prst na svako rebro na
njezinim leđima kako bih Čuo svoj glas dok prolazi kroz nju.
A zatim sam čuo zvuk koraka u hodniku. Glas mi se presjekao, kao da me nečija ruka
zgrabila za grlo. Netko me je čuo kako pjevam i stajao je u hodniku, odmah pred vratima
moje sobe.
- Što nije u redu? - prošaptala je.
- Netko je tamo - rekao sam.
Tko god da je to bio, napravio je još dva koraka prema mojoj sobi i pričekao. Držao sam
prst na ustima.
Nakon nekoliko sekundi, koraci su se udaljili niz hodnik.
- Dođi sa mnom. - Poveo sam je do prozora.
- Tamo gore?
- Držat ću te za ruku.
Izišao sam, a zatim je podigao tako da su joj stopala bila na prozorskoj dasci i mogla je
pogledati dolje na samostanski trijem. Njezina ruka učvrstila je stisak oko moje. Bila je to noć
bez mjesečine, tako da je moje lice ostalo sigurno u sjeni. Onkraj bijele opatije, grad se vidio

126
kao čisto crnilo. Vodoskok u klaustru je žuborio. Vjetar je šuštao poput tanke svile koju netko
povlači preko krova. Golub je huknuo. Kola su se kotrljala u nekoj udaljenoj ulici.
Pomogao sam joj da se uspuže do vrha, a zatim smo stajali, držeći se za ruke, i ja sam
išao unatraške, a ona naprijed, teško vukući hromu nogu. Kliznuli smo niz toranj, pokraj
opatovih prozora i dalje uza zid koji se spuštao prema gradu. Kuća Duftovih bila je mjesto
koje sam sigurno znao pronaći jer sam je posjećivao malne svake večeri u zadnjih godinu
dana, iako nikada nisam bio ušao. Vodio sam je kroz mračne ulice, određujući svoj put po
zvuku stopala na pločniku i tihom žagoru vjetra. Nismo čak ni šaptali - ne mislim zato što
smo se bojali da će nas netko čuti, već zato što smo oboje osjećali da je sve to bio san, i bilo
kakva buka bi nas iznenada probudila. Lagano se držala za moju ruku dok nismo stigli do
kuće Duftovih, crne sjene u noći.
Stao sam iza nje, uhvatio je za ruke ispod ramena i prošaptao joj u uho. - Na ovom
mjestu - rekao sam. - Za tjedan dana. Bit ću ovdje. - Blago sam je gurnuo, poveo do vrtnih
vrata i zatim pustio.
Okrenula se još jedanput, ali me nije bilo. Nestao sam poput duha.

127
 X.

Noć nakon Amalijina posjeta iskrao sam se do Ulrichove kuće. Upotrijebio sam ključ
koji mi je bio stavio u džep. Nisam kucao. Isprva sam zbog skrajnjeg pomanjkanja ljudskih
zvukova pomislio da je starac umro od gnojnih rana, ali kad sam ušao u sobu, odsjaj ugljena u
peći osvijetlio je bivšeg zborovođu za stolom. Njegove prazne očne duplje pokazivale su u
ruke prekrižene ispred njega. Njegova zagnojena glava bila je gola.
Nije reagirao, ali bio sam siguran da me čuo. Nije proizvodio više zvukova od kakva
leša. Ponio sam svijeću i upalio je na vatri iz peći. Potom sam se popeo stubama. Nije
pomaknuo glavu.
Sloj prašine na četvrtoj stubi ukazivao je na doseg Ulrichove pretjerano savjesne
urednosti. Nitko se nije popeo tako visoko u godini dana ili dulje. Dugi hodnik na katu bio je
prepun stolica, smotanih sagova, razbijenih okvira slika, razmrskanih vaza i hrpe srebra bez
sjaja, a sve je to zaklanjalo četvora vrata koja su vodila iz hodnika. Kad sam pažljivije
pogledao, otkrio sam da su stolice i sagovi i okviri umrljani mnogim mrljama. Prljavština?
Krv? Došlo mi je da povratim, pa sam brzo uzmaknuo od toga odvratnog nereda, slijedeći
prašnjave stube do potkrovlja, gdje su prestajale na odmorištu s vratima. Otvorio sam ih.
Ovaj prostor u potkrovlju bio je jedna duga soba. Strop se spuštao tako da je moja glava
lagano dodirivala grede dok sam prilazio širokim prozorima na drugome kraju. Prašina je
prekrivala sve površine.
Neužgana peć stajala je pokraj vrata, a bio je tu i neki stari krevet u blizini prozora, sav
prekriven požutjelim knjigama i papirima. U središtu sobe nalazio se pravokutni stol za kojim
je udobno moglo objedovati deset gostiju, da nije bio obložen nečistoćom i prekriven
staklenkama i drugim otpadom. Promotrivši pomnije, otkrio sam različite noževe i kistove
razbacane po stolu, a vidio sam i da su staklenke bile ispunjene bojama - većinom otvorene,
pa ih je zrak osušio, ali su neke još uvijek bile zapečaćene i u tim se staklenkama boja
razvrstala u slojeve poput uzoraka pijeska. Na zidovima su neuokvirena platna prekrivala
svaki centimetar prostora. Još slika bilo je posloženo u kutovima, moguće stotinu njih, neke
od njih velike poput Staudachova portreta koji je visio u opatijskoj knjižnici, a neke tako male
kao sićušna ikona Marije koja je uvijek visjela ponad Nicolaieva kreveta.
Bili su to portreti. Svaki je prikazivao samo jedno lice, i smjesta sam mogao razabrati da
ih je naslikala ista ruka. Potezi su bili nemamo izvedeni, pa ipak, dok sam mahao svijećom
ispred ovih platna, odmah sam osjetio bliskost s tim slikama - veću nego što mi je većina
stvarnih lica ikada pružila.
Lice jedne žene često se ponavljalo: ovdje veliko, ondje u minijaturi, ovdje u balskoj
haljini, ondje na kraju sobe pokraj kreveta, ni u čemu osim blijede kože. Na ovom zadnjem
platnu sjedila je na stolici, u normalnom položaju neprikladnom za nagost. Zurio sam u
njezino golo tijelo. Ova žena - ne, ova slika te žene - ostavila me je bez daha. Čuo sam je. Je li

128
to bio njezin glas ili njezin dah ili klizanje jednoga glatkog bedra uz drugo? Čuo sam sve te
zvukove u naletu buke koja je prolazila kroz mene poput snažna vjetra.
Pogledao sam preko ramena. Je li to ona bila sa mnom u sobi?
No bio sam sam.
Uskoro se soba učinila bučnom. Sa svakim pogledom, svaka mi je slika nešto šapnula.
Uklonio sam neke i okrenuo ih tako da gledaju u zid, ali sam ostavio tri portreta očaravajućeg
lica te žene i onu sliku na kojoj sjedi gola.
Bacio sam staklenke i kistove dolje na ulicu. Staklenke su se rasprsnule u višebojnom
pljuskanju. Svjetlost svijeća pojavila se na prozorima s druge strane ulice i čuo sam kako neka
žena vrišti: Moj Bože! Duh! - Kapci su zakvačeni, a na vrata stavljeni lanci. Gađao sam
staklenkama kapke, ostavljajući zelene i plave tragove na kućama nasuprot Ulrichovoj. Jedna
zalutala crvena staklenka obojila je vodoskok u boju krvi. Uskoro sam raščistio sobu od svega
osim slika, dugog stola i kreveta. Udarao sam po madracu dok soba nije postala magličasta od
prašine.
Imao sam namjeru ignorirati Ulricha, ali kad sam sišao u prizemlje, primijetio sam
anatomsku savršenost njegovih ušiju, tako očiglednu usred krhotina njegova lica. Iznenada je
podigao glavu. Shvatio sam da zurim u njegove prazne oči.
- Bio je krojač kao i njegov otac - rekao je Ulrich. - Nikada im nije rekao da je slikao
njihova lica. Znala je jedino njegova žena. Ali onda je ona umrla.
Mrtva? pomislio sam, znajući instinktivno da je Ulrich govorio o ženi na slikama. Kako
je mogla biti mrtva?
- Umrla je pri porodu, a i dijete je otišlo s njom u grob. On nije plakao na pogrebu, rekli
su mi. Svi su mislili da je bezdušan. - Ulrichove prazne oči trzale su se dok je govorio. -
Nakon pogreba došao je kući, ovamo, sam, i zasjekao u svoju venu. Uzeo je jedan od kistova i
naslikao njezinu sliku svojom krvlju. Ne na platnu, nego ovdje, u ovoj sobi. Po zidovima, na
podu, po prozorima. - Ulrich je okrenuo lice kao da može vidjeti ostatke krvi. - Našli su ga na
podu prekrivenog krvlju od glave do pete, a kist mu je još uvijek bio u ruci. Pričali su da ga je
njezin duh natjerao na to - ljutit jer nije plakao za njom. Nitko nije htio počistiti krv. -
Potražio sam tragove slikareve krvi na podu i zidovima, ali svaki centimetar sobe bio je
besprijekorno izriban. - Oni misle da njezin duh još uvijek živi ovdje. Kad sam pitao za kuću,
agent njegova oca molio me da je ne kupim. Rekao je da bi bilo bolje da je se spali. Gotovo
sam je dobio badava.
Ulrichove prazne oči bile su uprte u moje lice. - Mislio sam da to neće biti problem.
Imao sam vremena čistiti - sve vrijeme na svijetu. Ono što nisam mogao vidjeti, nije mi se
moglo ni gaditi. Ali ima toliko puno krvi. Bez obzira na to koliko čistim, još uvijek je osjetim
kako trune. Osjećam kako mi se uvukla u nabore prstiju. - Ispružio je svoje suhe, ispucale
ruke prema mojoj svijeći. Bile su jednako bijele kao i komadići kože na njegovu licu.
- Jesi li vidio slike? - upitao me.
- Da.
- Je li bila lijepa?
- Da.

129
 Ulrich je polako kimnuo, duboko zamišljen. - Znaš li zašto je to napravio?
- Volio ju je - rekao sam.
Ulrich se prazno smijuljio, ali bez osmijeha. - Ti si kao i opat - rekao je. - On je htio da
volimo Boga, ali umjesto toga je sagradio prekrasnu crkvu da volimo nju. Dopustio ti je da
pjevaš, i voljeli smo tvoje pjevanje. Mojsije, volimo ono što vidimo, ono što čujemo, ono što
dodirujemo. Prekrasno tijelo žene u svjetlosti svijeće. Zvuk tvoga glasa.
- Ali onda te stvari nestanu - nastavio je - i mi smo prazniji nego prije. Ako je to ljubav,
onda je ljubav naše prokletstvo. Ljubav je poput krvi koja je kapala iz vene tog slikara,
Mojsije. Mi ljubavnici smo budale. Bolje bi bilo da svi potražimo tu stvar koju volimo i
uništimo je prije nego što bude prekasno.

130
 XI.

Iz ostave na drugom katu opatije ukrao sam sva oruđa koja su mi trebala da oprašim,
počistim i obrišem tavansku sobu, sve do mrvica boje koje su pokrivale daske na podu poput
ožiljaka neke neizlječive bolesti i sjale se kao Staudachovo zlatno pero. Ukrao sam plahte,
pernate ležajeve, jastuke i stolnjake iz opatije. Uskoro je tavanska soba ponovo bila spremna
za ljubavnike.
Dva puta sam došao noću i zatekao Ulricha na koljenima kako riba mrlju koju je
zamislio na podu bez ijedne mrlje. Samo sam ga prekoračio. Nisam prekidao njegov rad.

Tjedan dana poslije, noć našeg sastanka bila je hladna i kišovita - najgori dio listopada.
Išuljao sam se kroz tunele u stajama čim je grad dovoljno utihnuo da sam mogao ići
neopaženo od sjene do sjene. Ušuljao sam se u Ulrichovu kuću i užgao ugljen u peći. Potom
natrag u vlažnu noć, gdje sam dva sata obilazio oko kuće Duftovih, gledajući kako se svjetla
postupno gase, sve dok opatijski sat nije odzvonio ponoć, a kuća Duftovih postala čvrsta crna
građevina sa svih strana.
Jednom sam krenuo za nekom praljom, koja se očito izvlačila na neku svoju ljubavnu
misiju, ali sam brzo čuo po nejednakosti koraka da to nije moja Amalia. U jedan sat kiša se
pojačala, i premda sam se bio stisnuo u sjenama koje su pružale barem malo zaklona, odjeća
mi je uskoro vonjala poput stada ovaca iz Nebelmatta.

U mom sjećanju ona ulazi poput zvonjave zvona; svi tonovi njezina tijela ispunjavaju
noć iznenadnom toplinom. Moji zubi prestaju cvokotati. Moji nožni prsti više ne bole od
studeni. Ali moje sjećanje sigurno laže, jer poznajem zvuk bolje od toga. Morao je to biti tek
nagovještaj: struganje njezine hrome noge, okretanje ključa na vrtnim vratima, možda šapat
mog imena izgovoren tiho u noć.
Nisam potrčao prema njoj, niti je pozvao. Bio sam prestravljen. Ali od čega? Ovo je
trebalo biti finale drugoga čina: ljubavnici su pobjegli svako iz svoga zatvora, ljubavno
gnijezdo ih čeka. Mogu se grliti dok ružičasti prsti jutra ne počnu puzati po nebu! Ovo nije
vrijeme za strah!
Nemojte vjerovati onome što naučite u operi. Ljubav nije tek puko otvaranje vrata dviju
duša. Niti je sredstvo za umirivanje uznemirena srca; to je stimulans. Pod njegovim utjecajem
srce raste sve dok i najmanja nesavršenost ne zasja bolnim dokazom. A nesavršenost kastrata
nije mala. Znao sam dovoljno iz svojih noćnih lutanja da bih razumio kako sam se upustio u
najveću od svih prijevara. U ovom nesretnom svijetu, gdje smo svi nedovršeni, ja sam izgubio
dar koji bi nas mogao učiniti kompletnima.
I iznenada se pojavila moja polovica, lijepa i hroma na kiši.

131
 Neki častan dio moje duše - dio koji sam pokušavao izgladnjeti i lišiti svjetlosti - tada je
progovorio, dok sam se skrivao od nje u svojoj sjenci. Rekao mi je da se vratim natrag u svoju
opatijsku sobicu i ondje potražim kakvu god sam utjehu tražio od života. Ovaj je dio citirao
opatove riječi upućene meni. Ti si prirodna anomalija, proizvod grijeha, a ne milosrđa. Ne
opterećuj druge svojom tragedijom, govorio je taj glas u meni. Ostavi je na toj kiši. Nemoj
podijeliti svoju nevolju - nikada više nećeš dobiti više.
Ali drugi dio - gorljivi dio koji je volio i žudio - rekao je: Nju! Nju! Nju! Zaboravio je
kišu, studen. S njom tako blizu, svijet je opet bio topao.
I tako, poput lopova, dok je dozivala moje ime i tražila me očima, ja sam se skrio od
njezinih ušiju. Moja stopala nisu stvarala nikakav zvuk dok su klizila preko mokrog pločnika.
Nisam je pozvao. Potom sam iz odjeće izvadio - gdje sam je sakrio od kiše, uz moje grudi -
zastavu mog poraza.
Bila je to traka meke crvene svile, ukradena iz opatova privatnog spremišta, gdje je
jednoga dana trebala postati dio najrjeđega svećeničkog ruha. Držao sam je objema rukama
dok sam se odostrag prikradao Amaliji - usklađujući njezine korake s mojim duljim
koračajima - sve dok joj nisam prišao dovoljno blizu da sam čuo kapi kiše kako joj udaraju po
ramenima. Svaki čovjek koji bi nas bio spazio sa svojega prozora bio bi zacijelo pretpostavio
da je želim zadaviti.
Podigao sam svilu visoko, a zatim je zategnuo, baš kad joj je došla do očiju.
Vrisnula je, naravno. Ipak, bojao sam se da će strgnuti povez i vidjeti mi lice i pročitati u
mojim mekim crtama svu moju sramotu. Tako sam zategnuo svilu još jače i povukao je prema
sebi, nadajući se da će je dodir mog tijela - koje je bilo vlažno i hladno i smrdjelo je na ovce -
smiriti.
Nije je smirio. Ponovo je zavrištala.
- Amalia - rekao sam. - Mojsije je. Nemoj se bojati. - Ovo je barem bila bolja strategija.
Nije vrisnula, ali su joj se ruke još uvijek borile sa svilom, koja joj je sigurno bolno pritiskala
oči.
- Mojsije je - rekao sam ponovo.
Prestala je napeto povlačiti povez i ja sam malo otpustio povez.
- Mojsije? - upitala je.
- Da - rekao sam. - Ja sam.
- Što to radiš?
Izabrao sam tišinu. Svjetlo je zatreperilo u kući koja nam je bila najbliža, ukućane je
očito bio probudio njezin vrisak.
- Mojsije, molim te pusti me.
- Ne možeš skinuti povez - smjesta sam odgovorio bez razmišljanja.
- Zašto?
- Ne možeš me vidjeti. - Svjetlo je postajalo jače, a zatim se svelo na točku jedne svijeće
najednom od prozora.
- Zašto te ne mogu vidjeti?
- Brzo - rekao sam. - Netko je tamo. - Prozor se počeo otvarati uz škripanje. Zavezao

132
sam joj povez odostrag na glavi. Na moje olakšanje, nije ga skinula. Uzeo sam je za ruku i
poveo uz ulicu. Hodala je s drugom rukom ispruženom, kako bi izbjegla zapreke. Skrenuli
smo u uže uličice Ulrichove četvrti.
- Mojsije - rekla je. - Ovo je glupo.
Nije bilo glupo, ali kako sam je mogao uvjeriti?
Stisnula je moju ruku baš kao što ju je stiskala ona mala djevojčica prije toliko godina
dok me vodila kroz nepoznat svijet. - Mora postojati neki razlog.
Zašto je trebala razlog? Ja bih njoj dopustio da me vodi povezanih očiju zauvijek i bez
riječi. Nisam joj mogao reći: ako vidiš moje lice, znat ćeš po mojim crtama da nisam ona
savršena druga polovica tebe koju ti je Bog namijenio. Vidjet ćeš da sam nepotpun i nećeš me
voljeti. Nisam joj mogao reći: taj muškarac kojeg vidiš sada u svom umu, taj savršeni
muškarac - on je pravi ja.
I tako sam joj rekao: - Ako me vidiš, nestat ću.
To nije bila laž.
- Ali to je nemoguće - rekla je.
- Molim te, Amalia. Vjeruj mi.
Stavila je ruku na moje rame i osjetio sam njezin dodir kao istraživanje, kao da je
pokušavala vidjeti rukama, upoznati me po podizanju i spuštanju kostiju na ramenu. Povijao
sam se pod njezinim dodirom.
- Hoćemo li hodati po kiši cijelu noć? - upitala je.
- Ne - rekao sam. - Idemo nekamo.
- Hoću li tada moći skinuti povez?
- Ne.
- Kad ću ga moći skinuti? - Njezina ruka pomicala se po mom ramenu.
- Ne možeš ga skinuti.
- Nikada?
- Ne dok si sa mnom.
- Ili ćeš ti nestati? - Njezini prsti istraživali su mišiće na mom vratu.
- Da.
- Ali ja sam mislila da si ti Orfej.
- Što?
- Shvatio si priču naopako, Mojsije.
- Koju priču?
- O Orfeju i Euridici.
- Tko su oni?
- Zar vi ništa ne učite u toj opatiji? Orfej je bio sin boga Apolona i muze Kaliope -
izrecitirala je kao da čita iz knjige. Njezina ruka istraživala je izbočine na mojoj kralježnici. -
Muškarac kao nijedan drugi: lijep i jak. Ali još i više, bio je najveći glazbenik koji je ikada
živio. Euridika je bila njegova žena - rekla je. Zaustavila nas je. Okrenula me prema sebi kako
bi mogla istražiti moj vrat objema rukama. - Euridika umire, a ipak Orfej umilostivi Furije u
podzemnom svijetu svojom pjesmom i dobije je natrag, ali pod jednim uvjetom: ne smije je

133
pogledati dok ne napuste podzemni svijet. Ako je pogleda, ponovo će umrijeti i izgubit će je
zauvijek. Je li to isto tako?
- Da - rekao sam, a riječi Muškarac kao nijedan drugi odzvanjale su mi u glavi. Moja je
prijevara bila potpuna.
- Tada ti trebaš povez, Orfeju.
- Ne želiš da te gledam? - upitao sam, osjećajući kompromis.
- Naravno da želim. Želim da me gledaš. - rekla je. Naherila je glavu uvis, nekakav
nagovještaj osmijeha zatitrao joj je na usnicama. - Dobro - nastavila je. Držala je moju glavu
čvrsto objema rukama. - Nosit ću povez. Ali moraš mi dopustiti da te dotaknem. Prestani se
vrpoljiti.
Njezine su ruke počele istraživati mjesto na kojem je bila skrivena moja sramota: u
blagoj zaobljenosti mojih obraza, na finom nosu, na uskim obrvama, na mojoj koži koja je
bila meka i bez dlaka kao i u novorođenčeta. Njezine ruke dodirnule su sve to, i zatim
ponovo, dok je kiša i moje lice i njezine ruke ohladila i navlažila. Njezina lijeva ruka napipala
je moj vrat - mjesto na kojem je trebala biti Adamova jabučicai ostala je ondje.
- Čega se bojiš? - upitala me.
- Bojim?
- Srce ti tuče kao da me se bojiš.
Osluhnuo sam svoje srce i pokušao ga usporiti. Ali sada me nije htjelo slušati. Blago
sam odmaknuo njezine istraživačke ruke i gurnuo je naprijed u noć.
Uskoro sam čuo trokraki vodoskok i laknulo mi je kad sam shvatio da idemo u dobrom
smjeru. Kad sam je zaustavio ispred Ulrichovih vrata, okrenula je glavu kao da pokušava
vidjeti kroz povez. Otključao sam vrata i poveo Amaliu u Ulrichovu sobu. Sjedio je za
stolom, glave sagnute kao i obično, ali kad smo ušli, glava mu se naglo podigla od
iznenađenja. Bio sam zabrinut da će ga ona čuti, no on nije proizveo ništa više zvuka nego što
ga je činio dim vrtložeći se oko vrata peći.
- Dođi sa mnom - rekao sam, dok su nas Ulrichove prazne oči slijedile preko sobe.
Penjući se do tavana u mraku bio sam slijep koliko i ona. Moja desna ruka držala je
njezinu desnu ruku, moja lijeva pridržavala joj je slabine kako ne bi pala. Strme stube bile su
nespretne za njezinu hromu nogu koja se nije savijala u koljenu.
Na odmorištu sam pipkajući tražio vrata, našao ih iz trećeg pokušaja - i otvorio. Topli
zrak zagrijao je naša hladna lica. Sjaj iz peći bio je dovoljan da vidim crnu boju velikog stola,
bjelinu kreveta i tamne pravokutnike ženinih portreta na zidu.
- Mojsije?
Rukom još uvijek na njezinim slabinama povukao sam Amaliu u sobu i zatvorio vrata za
nama.

Iza tih vrata najprije tek tišina. Okrećemo se prema peći, kapi padaju s mojih nakvašenih
rukava i stvaraju lokvice na podu. Okrećem se i gledam je; povez od crvene svile zamrljan
grimiznom bojom kiše njiše joj se niz leđa i miješa s kosom. Čini se opčinjena toplinom, kao
da je vrući ugljen privlači k sebi.

134
 Čuje li kako joj u glavi grakću proročanstva tete Karoline o nečasnosti? Tko je taj
muškarac? morala se pitati. Tko se krije iza tog poveza? Je li to odgovor na moju
usamljenost? Što se dogodilo s onom djevojčicom koja je tolike sate strpljivo sjedila pokraj
majčina kreveta? Pokušavam li večeras oživjeti tu djevojčicu? Ili je se spremam izgubiti?
A u mojoj glavi: Moje tijelo je bijeda. Ne može voljeti i ne može biti voljeno. Kako joj se
usuđujem lagati? Kako se usuđujem dovesti je u ovu užasnu kuću? Trebao bih joj skinuti taj
povez s očiju - prije nego što se stvarno zaljubi. Gotovo to i činim.
Čujem škripanje podnih dasaka dok premješta težinu s noge na nogu, monotono padanje
kiše na krovu ponad naših glava. U jednom kutu voda curi kroz otvor na krovu i skuplja se u
lokvi na podu. I ja joj ne skidam povez.
Ono što me spašava da joj se ne razotkrijem - što me spašava od njezina sažaljenja - je
kap kiše. Skuplja se na mokrim pramenovima njezine kose pokraj uha i klizi joj niz obraz, pa
uz čeljust. Sigurno je škaklja jer podiže prst i čujem kako taj prst briše glatku mokru kožu,
dok kap kiše balansira na njezinu zglobu. A onda, poput zvuka s neba, ona poljubi tu kišnu
kap.
Njezine usnice skrivaju prst. Približavam joj se. Njezin dah, još uvijek dubok od
penjanja po stubama, boli me, tako je krasan. Ispružim ruku i pomilujem joj bradu, gdje je tek
trenutak prije njezin prst spasio tu kišnu kap, i čujem joj kožu kao topao vjetar koji prolazi
kroz travu. Shvaćam da je to zvuk i moje kože koja se dodiruje s njenom.
Njezin dah pojačava se u uzdah.
Njezini hladni prsti nalaze mokru kožu moga vrata. Tresem se dok mi se uvlače u kosu.
Povlači tako snažno da me zaboli, a njezina usta su napeta kao da i ona osjeća bol. Ali zatim
se njezine usnice opuste i privlači moje lice k svojem. To je nenaučeni divlji poljubac, koji
miješa naše duše. Osjećam vibraciju njezina stenjanja na vrhu svog jezika.
Grabi moju kapuljaču kao da je želi otkinuti. Podižem je preko glave i bacam. Potom mi
povlači tuniku. Dok joj pomažem zadići haljinu, stavljam glavu na njezina prsa. Kuc-kuc, kuc-
kuc. Njezine ruke se tresu dok otkopčava korzet i skida sa sebe zadnje komadiće fine bijele
tkanine. Potom nema na sebi ništa osim crvenog poveza. Njezina blijeda vlažna koža drhti, ali
ja još trenutak gledam prije nego što je zagrlim.
Pritišćem glavu uz njezine grudi kako bih došao što je moguće bliže do tog srca, a zatim
joj čujem dah u plućima. Jauče poput vjetra kroz ogromnu duboku spilju, i sa svakim udahom
penje se sve više prema uzdahu.
Prvi hladni dodir opatijskog finoga krevetnog platna čini da uzdahnemo, ali tada postaje
tako toplo i mi plutamo u njemu, tražeći jedno drugo. Dohvati me za grudi kao da nikada nije
znala kako tijelo može biti veliko. Dohvaća posljednji komadić odjeće koji nosim - platno
zamotano čvrsto oko moje sredine, poput zavoja - ali joj mičem ruku, jer neću dopustiti da me
tamo dira.
Dahće dok moja ruka luta ispod njena pupka. Kad je poljubim u rame, izdahne. Zvukovi
koje proizvodi čine se kao da potječu iz moje glave. Ponovo uzdahne. Moje ruke prelaze
preko njezinih grudi, osjećaju meku krivulju trbuha. Stišću istaknute kosti kuka. Njezin dah je
kao jadikovka dok moj prst slijedi ožiljak koji ide od sredine potkoljenice gore do ponad

135
koljena, do meke unutarnje strane njezinih bedara. Njezina ruka povlači moju, ali ne treba mi
vođenje jer me vode njezin dah, njezini uzdasi i stenjanje. Igra se sa mnom svojim
zvukovima, a ja se igram s njom svojim dodirom. I kad počne drhtati pod mojim rukama,
pritisnem uho uz njezin vrući jauk kako mi ne bi pobjegla ni kap njezina zvuka.

136
 XII.

Jedne noći svakoga tjedna sam živ.

Molio sam se da Karolinina boležljiva teta ne umre, i barem cijelu jednu blaženu godinu
moje su molitve bile uslišane. Svakoga četvrtka, čim bi pao mrak, Amalia i ja smo bježali
svatko iz svog zatvora. Ja bih bio tamo da je uzmem za ruku i povedem do naše sobe čim bih
joj učvrstio povez oko glave. Ulrich je uvijek bio za svojim stolom, glave sagnute kao da
spava. Znao sam da ne spava i da čuje svaki naš šum. Ali uskoro bih ga zaboravio, i nije bio
više od kipa u toj kući.
Onih četvrtaka uvečer kad bi Karoline morala odustati od svoga tjednog putovanja zbog
snijega ili neke druge poteškoće, Amalia mi je ostavljala poruku na prozorskoj dasci. Dala mi
je ključ pomoću kojeg sam se uvlačio u vrt Duftovih i prilazio kući. Bojao sam se ispružiti
ruku do hladne kamene ploče prozora; srce me je boljelo ako bih ondje pronašao komadić
papira. Onda bih lutao ulicama sam, loveći zvukove koji su me podsjećali na nju.
U tavanskoj sobi bih ležao pokraj nje na tom krevetu, a ona bi me držala za uho, ili kosu,
stavila bi ruku na moj obraz ili moja prsa, kao da bih bez toga mogao odlebdjeti. - Pjevaj,
Mojsije - tražila je, a iako sam se zakleo Ulrichu u toj istoj kući da nikada više neću pjevati,
zatekao sam se kako opet pjevam. Što god mi je palo na pamet: mise koje me je Ulrich učio i
koje sam pjevao za Frau Duft, ili pjesme redovnika, ili Nicolaieve pastoralne pjesme (Amalia
se smijala mom proizvoljnom izgovoru francuskog), ili Bachove kantate, ili improvizacije
svega toga. Ponekad sam samo pjevao note koje se nisu činile povezanima ni sa čime
drugime, osim s Amaliom i sa mnom.
Gledao bih je kako leži na leđima i na moje prve note ona bi blago podigla bradu i
svinula nožne prste, lagano bi uvrnula stopala van, pa unutra, pa opet van, poput violinista
koji zateže vijke na svojoj violini. Nije ni shvaćala da to radi dok joj nisam rekao, ali je to
radila bez pogreške. Bilo joj je drago.
Tada bih uvijek zatvarao oči. Oboje bismo bili slijepi dok sam ja pritiskao uho na svaki
centimetar njezine kože kako bih mogao čuti što zvoni ispod nje. Njezino tijelo bilo je moje
zvono.
Pokušala je nekoliko puta ukloniti tkaninu nalik zavoju koja je štitila moju tajnu. Ali ja
sam je zaustavljao. Mislila je da štitim njezinu čednost (za koju nije uspostavljala nikakvu
obranu). Ja naravno nisam imao ništa slično na umu. Svako uzdržavanje bilo je jedino zbog
moje kastracije. Postoje glasine o nekim kastratima koji svejedno mogu izvesti ljubavni čin.
Nemojte im vjerovati. Izrezani smo prerano.
Amalia je bila prva osoba kojoj sam ikada govorio o majci. - Spavali smo na slami -
rekao sam joj jedne noći i tražio na njezinu licu izraz odbojnosti. Nije ga bilo. - Jeli smo
rukama. Kupala me u potoku. Nosio sam komadiće tkanine koji su nekada bili donje rublje
kakva poljodjelca. - Ipak nije ustuknula pred time. Ležala je pokraj mene i mazila me prstom

137
gore-dolje po ruci, što me škakljalo po laktu. - Amalia - rekao sam. - Zar te to ne iznenađuje?
- Iznenađuje? - rekla je. Legla je uhom na moju ruku kao da sluša kako mi mišići
podrhtavaju. - Ne.
Vrat mi se zagrijao. Ona je, dakle, oduvijek bila mislila da sam prljavi seljak?
- Vidiš - rekla je, ljubeći moj zglavak i kušajući ga. - Isprva sam mislila da si i ti poput
svih drugih dječaka koji su htjeli postati redovnici. Mislila sam da imaš bogatog oca koji štuje
Boga i želi da ti budeš kao opat. Ono što si mi sada rekao objašnjava zašto si mi se sviđao. Da
si mi rekao da si seljačko siroče, možda ne bih bila tako zla. Više bih ti pomagala. Ovako,
mislila sam da si priglup.
Ugrizla me za podlakticu.

Moj život izvan te sobe nije se mijenjao. Staudach nije vidio nikakvu potrebu za žurbom
da dam svoj zavjet, pa sam ostao zanemareni novak koji je dolazio upravo dovoljno puta na
molitve a da se ne primijeti drukčije. Da se moj život u toj opatiji trebao promijeniti, morao
bih poduzeti neke mjere, ali ja nisam želio nikakve promjene. Bio sam spreman ostarjeti u toj
sobi.
Ali što se tiče Amalie, jedine kćerke najbogatijega čovjeka kojeg je St. Gallen ikada
poznavao, svijet je naumio nešto poduzeti. Prosci su bili stalna gnjavaža. Ona bi mahala
elegantnim kritikama njihovih mana, pa je neko vrijeme čak i Karoline bila uvjerena da
Amalia ima dar opažanja kad je riječ o traženju savršenog muškarca.
- Karoline je jednostavno pojačala svoju potragu - rekla mi je Amalia jednog četvrtka
uvečer. - Koliko je samo papira potrošila šaljući pozivi za svoje »kandidate«! »Još godinu
dana«, rekla je, »najdulje. Ako ti ne možeš odlučiti, onda tvoj otac mora!« Na to bi otac samo
frknuo. »Strpljenja, Karoline«, rekao je. »Naći ćemo odgovarajućeg momka; uvijek se nađe
onaj savršeni.«
Smijali smo se svemu tome, znajući da nikada neće doći onaj savršeni.
Ali tada: - Oženi me - rekla je jedne večeri.
Iznenada nisam mogao disati. Nisam se micao. Nisam ništa rekao. Osjećao sam kako bi
bilo koji zvuk mogao odati moju prijevaru i moju sramotu.
- Mojsije? - rekla je.
- Da?
- Zamolila sam te da me oženiš.
- Ne mogu.
- Zašto ne? - pitala je. Nasmijala se. - Zato što si redovnik? Mojsije, pa ti ne poznaješ ni
Bibliju. Provodiš svaku noć sa ženom. Ti...
- Nije to razlog, Amalia.
- Zašto onda?
Zahvalio sam Bogu tada na povezu jer me nije mogla vidjeti kako se tresem od straha
zbog svega što bih mogao izgubiti.
- Ne mogu.
- Ali zašto ne? - pitala je, sada ozbiljno.

138
 - Molim te, nemoj me pitati.
Morala je čuti moju iskrenost jer me više nije opsjedala s time.
- Razumijem - rekla je. - Dobro, ne moram se udati za tebe. Pobjeći ćemo. Umorna sam
od svih dana kad smo odvojeni. Možemo otići u Zürich. Ili u Stuttgart. Orfeju, mogao bi
pjevati.
- Molim te, nemoj me tako zvati.
- Zašto ne? Za mene si ti Orfej. Moj Orfej.
Zatresao sam glavom iako ona to nije mogla vidjeti. To ime je bilo simbol toga kako
sam je strašno prevario - i koliko sam prevario sebe. Jer ono što je ona željela, želio sam i ja:
pobjeći, maknuti se od Staudacha i Ulricha i naših dnevnih zatvora. Biti jedno kao muškarac i
žena. Želio sam to jednako snažno kao i ona, možda i više.
- Molim te, nemoj od mene tražiti da pobjegnemo - rekao sam. - To ne može biti.
- Ne smeta mi da budem siromašna - rekla je.
- Nikada me to nemoj ponovo pitati - rekao sam toliko snažno, snažnije nego ikada prije.
Progutao sam suze.
Nekoliko minuta oboje smo šutjeli. Zatim je njezina ruka počela dodirivati moja prsa,
moj vrat, moju bradu. Dotaknula je moje usnice i ovlažila prst na mom jeziku.
- Želim te vidjeti, Mojsije - rekla je. - Želim te vidjeti svojim očima.
- Ne možeš - rekao sam. - Sve dok me budeš voljela, ne možeš.

139
 XIII.

Uskoro nas je budućnost počela pritiskati kao hrpa knjiga naslagana na čembalo. Kad
sam pjevao, morao sam silom tjerati zrak iz pluća kako bih osjetio da mi glas zvoni u
koljenima i laktovima. Moje šake i stopala bili su stisnuti tako čvrsto da ne bi odjekivali ni da
ih prislonim uza zvono. Trljao sam uho uz Amalijina prsa kako bih čuo njezino srce.
Samo na vrhuncima našeg zanosa bi se činilo da se taj teret podiže, i tako je naša potreba
za dodirom i zvukom tijela postala mahnita glad. Kad smo bili razdvojeni, čeznuo sam za
njom i istodobno se mrzio te bih odlučio da ću sljedećeg tjedna skinuti taj povez. Ali od
trenutka kad bismo ušli u sobu, njezine ruke bi me pritisnule i pipale po mom tijelu kao da
traže neki otvor u mom mesu. Čuo bih postupno usklađivanje njezinih žilica sve dok to
prekrasno tijelo ne bi zvonilo poput zvona obješena s neba. Jedino tada bi me obuzimalo
blaženstvo i bio sam siguran da je ta ljubav koju smo osjećali bila stvarna. Svaka sumnja bi
nestala.
Ali u ljeto 1761., dvanaest godina nakon mog dolaska u opatiju, devet godina nakon
moje kastracije, četiri godine nakon Nicolaieva izgnanstva i punih godinu dana nakon prvoga
Amalijinog pohoda u moju tavansku sobicu, znao sam da se to ne može nastaviti. Osjećao
sam tjeskobu.

- Zove se Anton Riecher - rekla mi je jedne noći dok smo ležali u krevetu. Ispružila se
na leđima, a njezina lijeva ruka obuhvatila je moj zglavak. Moja leđa bila su pritisnuta uza
zid. - »Anton Josef Riecher«, kaže Karoline, kao da to treće ime nešto može promijeniti.
»Najstariji sin grofa Sebastiana Riechera«, dodaje svakome tko je hoće slušati, iako je čovjek
tek kupio taj naslov prije nekoliko godina. Jesi li čuo za njega? - Stisnula je moj zglavak.
Izuzevši skladatelje čiju glazbu mi je Ulrich donosio, nikada nisam bio čuo ni za jednu
drugu živu osobu osim onih koje su prebivale u St. Gallenu.
- Ne - rekao sam.
- Otac se dopisuje s njime već mnogo godina. On je u Beču ono što je moj otac u St.
Gallenu - carica nosi platno Sebastiana Riechera, a isto tako i austrijski seljaci. Pretpostavljam
da je zapravo čak i bogatiji od mog oca, taj grof Riecher. Beč je jako velik. - Bilo je neke
naznake pokroviteljskog ponašanja u činjenici da je znala više od mene o važnim ljudima, što
se, u svim našim noćima, nikada prije nije pojavilo. Mahnula je rukom hitro kroz zrak. -
Pitam se kako se mora ponašati sin tako bogatog čovjeka - nastavila je. - Poput princa,
pretpostavljam. U svakom slučaju, uskoro ćemo znati. Prijeći će cijeli taj put samo da bi me
upoznao. Trebao bi stići za koji dan.
Zamislio sam Antona Riechera zgodnog kao Nicolai, ponosnog kao Staudach i bogatog
kao Willibald Duft. Kad sam složio tu karikaturu moći, moja se pažnja okrenula njegovom

140
središtu, gdje je bila njegova najveća prednost u odnosu na mene.
- Otac i Karoline su odlučni da se trebam udati za njega - rekla je Amalia. - Otac kaže da
sve naravno ovisi o meni, ali da ništa drugo ne bi bilo bolje za njegove poslove, a Karoline
kaže da je takav spoj izvanredan. Kaže da sam zaručena, iako ga još nisam ni upoznala. Rekli
su mu za... za moju nogu, a on je otpisao da kod izbora žene ne gleda na takve trivijalnosti.
Ležao sam nepomično. Bilo je to kao da sam čuo kako se približava oluja a ja nisam
našao nikakvo drugo rješenje doli da legnem blizu zemlje i pokrijem glavu.
- Mojsije? - rekla je. - Jesi li me čuo?
- Da - rekao sam.
- On će naslijediti cijelo Riecherovo bogatstvo kad mu umre otac, baš kao što ću i ja
naslijediti cijeli posao Duft und Söhne, iako ga neću moći voditi. Vidiš dakle kako sve to ima
smisla? Bili bismo najveća tekstilna obitelj na svijetu - ili barem izvan Engleske, i možda
nekih drugih mjesta. Išli bismo u Beč gdje živi carica Marija Terezija. Oslobodila bih se
ovoga grada, toga zatvora od kuće. Nikada više ne bih vidjela prokletu Karoline. Mogla bih
raditi što god bih htjela.
U polumjesecu oko njezina pupka podigle su se zlatne dlačice i svjetlucale na svjetlu
svijeće, baš kao da ih je probudio hladan vjetar.
- Naša djeca morala bi biti Riecherovi jer ne bi mogla biti Duftovi.
Pokušao sam umiriti dah.
- Mojsije, zar me ne slušaš? - Sjela je i okrenula svoje povezane oči prema meni.
- Slušam.
- Zašto onda nešto ne kažeš?
Osjetio sam tada kao da vrijeme usporava te da imam cijelu vječnost odgovoriti joj na
pitanje.
- Mojsije, što da radim?
- Udaj se za njega - rekao sam. Nikada nijedna riječ nije imala tako gorak okus.
Dugo vremena nije ništa rekla. Njezina ruka držala je crvenu svilu i činilo se da će je
skinuti. Nisam joj rekao da stane. Možda je osjetila moju slabost, jer povukla je ruku.
Počela je jecati i vlažne grimizne mrlje izniknule su na svili. Slušao sam njezinu tugu:
jecaje, meke uzdahe, vlagu u njezinu nosu i ustima. Na trenutak sam poželio da skine taj
povez i vidi me kao slabog polučovjeka kakav sam bio. Ležao sam ondje, a njezini jecaji su
me ubadali kao stotine sitnih bodeža.
- Ti si slab, Mojsije - rekla je. Okrenula mi je leđa, a ja sam tako htio pritisnuti uho u
šupljine na njezinoj kralježnici, ali sam osjetio da mi je to sada zabranjeno. Bosim nogama
napipala je pod. Stajala je gola, mašući rukama ispred sebe. Spotaknula se naprijed i udarila o
jednu od stolica za umjetnikovim od boje zamrljanim stolom. Uhvatila se za rub stola i prošla
oko njega, a mišići na leđima i stražnjici napinjali su se dok se trsila da održi ravnotežu.
Trebala je samo skinuti povez i sve bi bilo tako lako. Ali nije htjela donijeti odluku umjesto
mene.
Okrenula se prema meni. - Ti mene stvarno voliš - rekla je. - I to te čini slabijim. Ne
znam čega se to toliko bojiš, Mojsije, ali nitko se ne bi trebao tako bojati ničega. - Ponovo je

141
pokušala naći mjesto kamo da korakne, ali nije mogla, i gotovo je pala. - Znaš li zašto te
uvijek moram dirati? - rekla je čim je uhvatila ravnotežu. - Jer ako te pustim, onda samo
vidim onoga malog dječaka koji mi nije sezao ni do ramena. Možda sam ja zaljubljena u
duha. - Gledao sam je kako se napreže i nikada nisam više želio biti snažan, biti pravi
muškarac. Ali bio sam paraliziran od boli. I straha. Spotaknula se i pala na koljena i puzala po
podu dok nije došla do zida.
- Reci nešto - povikala je. Kad je ponovo ustala, ruke su joj napipale platno s portretom
slikareve mrtve žene. Primijetio sam po prvi put kako su bile slične - mogle su biti sestre, ili
isti anđeo poslan dvojici različitih muškaraca.
- Reci nešto! - ponovo je povikala.
Žao mi je, oblikovala su moja usta, ali to nisam uspio izreći.
- Reci nešto! - Ali naredba se rasplinula u jecaje. Meki unutarnji dijelovi njezinih bedara
tresli su se dok je plakala i iznenada se napela od peta do vrata. Otrgnula je sliku sa zida.
Bacila ju je prema krevetu. Okvir se rasprsnuo kad je pala na pod ispred mene i ja sam skočio.
Amalia se naslonila na zid i plakala u divljim uzdasima. Kliznula je niza zid i sjela na
pod obgrlivši koljena. Još uvijek nije skinula povez, baš kao što njezine ruke nisu nikada
skinule zavoj oko moje sredine.
Donio sam joj odjeću i pomogao joj da se odjene u tišini. Dok sam je vodio kući tog
jutra, čuo sam da je nešto u njoj puknulo. Htio sam da se vratimo u našu tavansku sobu i da
pritisnem uho na svaki centimetar njezina mesa dok to ne popravim.
Kad smo se približili kući Duftovih, Amalia je stala ispred vrata ograde. Nije mi se
svidjela ta promjena u našim navikama i blago sam je poveo unutra, ali se opirala. Nekoliko
sekundi stajali smo bez micanja. Pijetao je zakukurikao u obližnjem dvorištu. Pogledao sam
nervozno prema kući. Učinilo mi se da sam vidio pokret na prozoru.
- Netko bi nas mogao vidjeti - prošaptao sam. - Nebo postaje sivo.
Naglo se okrenula prema meni. - Nikada više - rekla je. - Neću to više raditi. - Podigla je
ruku i gurnula palac ispod poveza, podižući ga. Svaki mišić u mom tijelu se zategnuo.
Skinula je povez. Nisam se mogao pomaknuti. Nisam mogao disati.
Oči su joj bile zatvorene.
Držala je povez i zatim ga ispustila. Bio sam prespor; odlepršao je na zemlju.
Još uvijek nije otvorila oči. - Mojsije, neću ga više nositi - rekla je. - Nikada. Sljedećeg
tjedna pogledat ću te svojim očima. Ako dođeš.
Njezina ruka napipala je put po mojoj, uz rame i vrat sve dok nije našla moj obraz, a
palac je naslonila na moju donju usnicu. Dlan joj je oklijevao.
- Laku noć, Orfeju - prošaptala je.
Nisam mogao naći glas da joj odgovorim.
Okrenula se prema vratima i znao sam da su joj oči otvorene, jer hodala je sigurnim
korakom. Nije se osvrnula, a iako sam je tada mogao dozvati k sebi, pustio sam je da ide.

142
 XIV.

Nemojte misliti da sam bio tolika kukavica da podignem taj povez, očistim ga od
prljavštine i nadam se da će ga ponovo nositi. Ostavio sam ga na cesti da ga pregaze konji.
Dok sam izdržavao tjedan svetih oficija, znao sam da je moja prijevara došla kraju. Znat
će da sam kastrat - čak i ako to nekako ne pročita iz mekoće mog lica, reći ću joj. Iako sam se
borio protiv vizija u kojima mi se okrutno smije kao Feder i drugi zborski dječaci, u srcu sam
znao da neće biti zlobna.
Možda će ustrajati u tvrdnji da to ništa ne mijenja. Da me voli jednako kao i prije. U to
će možda i vjerovati. Ali ja sam znao da to nije istina. Orfej je bio muškarac, a ja nisam. Ako
je ponovo odvedem na taj tavan, oboje ćemo se zastidjeti. Gledat ćemo u mrlje boje na stolu i
nećemo znati što bismo rekli. Ako bi nam se pogledi sreli, nasmiješili bismo se stidljivo. Bi li
me zagrlila kao sestra?
Boljelo me od žaljenja dok sam sjedio na klupi, potpuno nesvjestan pjevanja oko sebe.
Jedini zvuci koje sam čuo bili su oni u mom sjećanju koje sam smatrao najvećim blagom i
koje uskoro neću imati pravo čuti. Ipak, kako je tjedan prolazio, osjetio sam da nekakvo
nestrpljenje raste u meni. Uskoro će netko podijeliti sa mnom moju tajnu.
Kad se sunce konačno spustilo zadnjega dana čekanja, upalio sam svijeću i stao ispred
preostalih komadića ogledala na mom zidu. Okupao sam se i izribao svaki komadić
prljavštine. Otkad sam zadnji put pogledao svoj odraz u ogledalu, moje su oči izgubile tamne
kolobare. Obrazi su mi se zaokružili i dobili zdravu boju.
Vani u gradu, dva puta sam obišao oko kuće Duftovih, čekajući da se svjetla ugase.
Pokušao sam razaznati zvukove iznutra, ali su me još uvijek zavaravali. Čuo sam zveket iz
kuhinja gdje znam da su bili i prostori za spavanje, uzbuđeni razgovor iz sobe čiji je prozor
bio u mraku.
Posljednje svjetlo se ugasilo odmah nakon što je opatijsko zvono udarilo ponoć. Skrio
sam se pred vrtnim vratima, slušajući kad ću začuti škripanje šarke. Nije došla. Ujedan sam
postao nestrpljiv i odlučio pogledati je li ostavila poruku. Izvadio sam ključ koji mi je dala,
otvorio vrata i došuljao se do vrtnog prozora.
Kakvo sam razočaranje osjetio kad sam našao komad papira na toj dasci! Uzeo sam ga i
okrenuo prema mjesečini. Gotovo sam ga morao staviti na nos da bih mogao pročitati što
piše:

Moj najdraži Mojsije,

Kako će mi drago biti ujutro kad ne nađem ovu poruku na prozorskoj dasci jer ću znati
da si došao. Tako te želim vidjeti svojim očima! Ne mogu razmišljati ni o čemu drugome. Ali
večeras to ne može biti. Nešto se zbiva. Karoline je podmukla vještica - otišla je u Bruggen,
ali sam je onda čula u podrumu. Ne usuđujem se doći. Ali sljedećeg tjedna opet će otići i ja ću

143
navečer biti vani, gledajući u svog Orfeja.
A.

Pritisnuo sam njezinu poruku na prsa, kao da me njezin glas može pomilovati kroz tintu.
Još jedan cijeli tjedan! Kako ću moći boriti se sa svojim sumnjama tako dugo?
Zatim sam čuo kako se otvaraju vrata u vrt.
Ipak je došla! Gotovo sam skočio da me može vidjeti, ali je nisam htio prestrašiti, ne ove
noći kad je toliko toga bilo na kocki.
- Amalia - prošaptao sam.
Začuo se uzdah i u trenu sam shvatio da sam napravio najgoru pogrešku. Taj teški dah
nije bio Amalijin.
- Jesi čuo?! - rekla je Karoline Duft. - Rekla sam ti da sam vidjela kako nešto ulazi kroz
vrata. Imam mačje oči. Još ćemo uhvatiti tu vucibatinu.

Nisam je vidio nekoliko godina, ali sam odmah prepoznao tu siluetu koja je stupala po
vrtu, iako su joj sada kukovi bili toliko široki da si mogao povjerovati kako krije bratovljevo
bogatstvo u donjem rublju. Mlatila je uskom glavom sjedne strane na drugu, kao da želi
otresti nešto rastresito u njoj.
Uz potmule udarce čizama, dvojica muškaraca - obojica opatovi vojnici - ušli su u vrt za
njom. Kretali su se polako.
- On je ovdje - rekla je. - U ovom vrtu. Nađite ga.
Gledali su polagano iza grmova dok je ona zadigla svoje suknje i pomno pretraživala.
Bila je najglasnija mačka koju je priroda ikada poznavala, otkidajući grane sa žbunova, pušući
od napora, psujući potiho s onoliko zraka koliko joj je preostajalo.
Ja se nisam micao. Molio sam se da najprije počnu tražiti u drugom smjeru, kako bih
mogao izjuriti preko vrta i kroz vrata, ali vojnici su razgrtali živicu uz vrtni zid svojim
toljagama, a Karoline mi se sve više približavala. I onda je stigla do mene; njezini kukovi
zacrnili su noć.
- Izlazi! - naredila je. - Uhvaćen si!
Izišao sam. Odskočio sam pokraj nje tako tiho i hitro da je zaskvičala i pala na svoju
mekanu stražnjicu. Pojurio sam prema vratima. Ali ondje me čekao vojnik i, dok sam prolazio
pokraj njega, podigao je ruku i zgrabio me za vrat. Pao sam na zemlju. Gušio sam se i hvatao
zrak i bio sam siguran da nikada više neću disati. Čizma je prikovala moja prsa za zemlju.
Čuo sam njezino stupanje po tlu. Zatim se njezino bijelo lice pojavilo ponad mojeg,
djelomično zakriljeno odjećom oko struka.
- Redovnik! - povikala je.
- Ne, gospođo - rekao je drugi vojnik, čije se umorno lice pridružilo drugima koja su
zurila u mene. - Samo novak.
- Bezbožnost! - rekla je i potresla prstom kao da će izvući to nešto iz moje prljave duše. -
Ali nećeš okaljati ovu kuću! Ne dok sam ja živa! Ove oči uvijek gledaju. Vidjela sam krivicu

144
u njezinim očima! Bezbožnost! Zlo! I redovnik! Čekaj samo dok opat sazna za ovo!
- I hoće - rekao je vojnik čija mi je čizma mljela prsa. - Prva stvar ujutro.
- Ujutro! - rekla je Karoline. - Odvedite me k njemu sada!
- Gospođo, opat spava.
Na mjesečini sam vidio da je Karoline pogledala vojnika s jednakom količinom prezira
kao i mene prije toga. - Ovo nije neko bezbožno ponašanje s dvorkinjom - rekla je polako. -
On prijeti ugledu obitelji koja je opatu najvažnija. Ovaj momak prijeti zarukama od
prvorazredne važnosti za ovaj grad. Vodite me opatu sada.
Vojnik je uzdahnuo tako meko da sam bio siguran kako sam samo ja to čuo. Zgrabio me
za lakat i podigao kao da sam od slame. - Bilo kakva nevolja i svinut ću ti ruku - rekao je i
svinuo je jednom da potvrdi svoju vještinu u takvim postupcima. Gurnuo me prema vratima.
- Daj mi to. - Karoline mi je istrgnula pismo koje sam još uvijek držao u ruci. Nisam ni
pomislio na to da ga sakrijem.
Pročitala ga je.
- Ne mogu shvatiti ništa iz ovoga budalastog brljanja - rekla je - ali čini se najboljim da
ostavimo poruku tu gdje ju je našao. Ne mora ni znati da si bio ovdje. Malo razočaranja dobro
će joj doći.
Karoline je prošla kroz nisko grmlje ispod prozora i stavila poruku natrag na dasku.
Pomislio sam da pozovem svoju ljubljenu, da povičem kako sam joj uistinu došao pokazati
svoje lice te da ću doći opet i opet, pa čak i ako to bude značilo moju smrt. Okrenuo sam se i
otvorio usta da zapjevam: - Am...
Vojnička ruka u rukavici prekrila mi je usta. - Budi tih. Uznemirio si dovoljno sna za
jednu noć.
Tiho me vukao kroz ulice, dok je drugi vojnik požurio da probudi opata.

145
 XV.

U podrumu bez prozora opatije St. Gallen nalazi se ćelija gdje se redovnik, kojemu je
dotužila nestalnost svijeta, može povući i biti sam neko vrijeme. Vrata imaju otvor uz pod
tako da se hrana može ugurati bez remećenja njegova mira. Rupa na drugom kraju kratke sobe
odvodi stanovnikov otpad u rijeku. Taj redovnik može pjevati ili moliti ili izvikivati svoju
najdublju tugu bez i najmanjeg straha da će ga itko čuti, jer ga kameni zidovi i nekoliko
debelih hrastovih vrata dijele od spavaonica gore.
U naše današnje doba, s rijetkim poštivanjem luckastih mistika, ova se ćelija malokad
upotrebljava. Plijesan raste uz hladan vlažni pod. Pretpostavljam da sam bio njezin prvi
stanovnik u desetak godina ili više.
Opat je bio dovoljno ljubazan da me posjeti nakon nekoliko dana. Ovaj posjet nije
zahtijevao prekidanje meditacije ili svetih molitvi, jer sam koristio sate svoje samoće na
drugačiji način. Sklupčao sam se i plakao. Iz mene su provaljivali napadi bijesa i udarao sam
šakama po vratima dok nisam dobio modrice po dlanovima. Koristeći najveća europska pluća,
vrištao sam da me puste van. Kad je, nakon puno sati, došao moj prvi obrok - lagan i bljutav,
u skladu s potrebama redovničke introspekcije - tresnuo sam ga o zid od bijesa i zatim
iscrpljujućim i nemirnim snom zaspao u ostacima hrane. Sanjao sam kako Amalia žestoko
zvoni majčinim zvonima.
Kad je opat konačno došao, moja snaga već je bila prilično oslabjela. Stid me je reći da
sam prihvatio šalicu koju je prinio mojim usnicama i nikada voda nije imala slađi okus.
Osovio me uza zid, a vojnik je donio stolicu kako bi opat mogao sjesti pokraj mene. Hranio
me smokvama koje su imale okus kao da su umočene u krv. Jeo sam ih pohlepno.
- Moraš iskoristiti ovo vrijeme, sine moj - rekao je - za razmišljanje. Žao mi je što ti
moram reći da ćeš morati ostati ovdje još dosta dana.
Morao je vidjeti užas u mojim očima, jer se nasmiješio stričevskim osmijehom. - To je
za tvoje dobro. Iako si zaprijetio i ugledu opatije i ugledu najodličnije obitelji u ovom gradu,
nemoj misliti da sam hladan prema tvom vlastitom dobru.
Stavio je novu smokvu u moja usta, gurajući je među moje usnice. - Za tvoje je dobro i
što sam ja danas tu. Vidiš, da si bilo koji od drugih novaka, Mojsije, ja bih i dalje razgovarao
s tobom, ali bi naš razgovor bio drukčiji. Da razgovaram s dječakom koji će jednoga dana
postati muškarac, zatražio bih od njega da potraži u svojoj duši i upita se je li spreman za
zavjete koji su pred njime. Je li spreman odreći se zemaljske ljubavi za onu višu. Mogao bi mi
reći da nije i tada bih mu, u tom slučaju, savjetovao da potraži drugo zvanje.
- Ali, Mojsije - nastavio je blago - za tebe je sve ovo drukčije. Nema drugog zvanja.
Možeš imati ono što sam ti ja ponudio ili možeš imati bijedu. Za tebe je zemaljska ljubav
puka prijevara. I tako ti ne mogu ponuditi izbor koji se novacima nudi u ovoj opatiji već
tisuću godina. Za tebe je izbor već izvršen.

146
 Ponudio mi je još jednu smokvu, ali sam sada čvrsto stisnuo usnice. Rekao sam sebi
kako neću prihvatiti nikakvo daljnje dobročinstvo od ovoga užasnog čovjeka koji me drži
odvojenog od moje ljubavi. Usprkos tomu, on je i dalje držao smokvu uz moje usnice,
strpljivo čekajući da ih otvorim.
- Razgovarao sam s Karoline Duft nadugačko i naširoko. Nadugačko i naširoko. Možda
će ti laknuti da znaš kako joj ništa nisam rekao o tvom... - ovdje je pustio da dugačka stanka
potraje i ja sam sagnuo glavu -... stanju. Jako je zabrinuta za čast cijele poštovane obitelji i
želi, kao i ja, skrajnju diskreciju u cijelome slučaju. Dvostruko je zabrinuta zbog nadolazećeg
braka svoje nećakinje, djevojke koju si, kako se čini, prevario. Kaže da se djevojka
misteriozno opirala željama svog oca, što je bilo prvo što je potaknulo Karolinine sumnje.
Karoline vjeruje da konačno zna zašto se djevojka nije željela udati: bila je zaluđena drugim
muškarcem.
Maknuo je smokvu s mojih usana i, dok sam otvarao oči, osjetio sam kako mi krv
ponovo teče venama. Ona je moja, htio sam povikati na njega, iako sam znao da bih zvučao
kao najveća budala na svijetu. Moja!
Konačno je vratio odbijenu smokvu natrag u zdjelicu. Duboko je uzdahnuo, a kad je
ponovo progovorio, glas mu je bio lagano obojen ljutnjom.
- Kako si mogao biti tako okrutan, Mojsije? Sigurno si znao za taj brak? Ona je fina
djevojka iz najbolje obitelji u svim zemljama opatije. On je plemenit čovjek na visokom
položaju u jednom od najvećih europskih gradova. Sine moj, oni će biti sretni.
Uzdahnuo je čekajući moj odgovor. Ja sam šutio. Zatresao je glavom od očaja.
- Je li to bila ljubomora? Jesi li je prezirao zato što je bogata i obrazovana? Ili imaš svoje
tajne razloge za tu bezbožnost? Isprva, kad su me izvijestili da je novak uhvaćen u tako nečem
nepriličnom, nisam ni na trenutak pomislio da bi to mogao biti ti. Ti zadnji od svih. Ali potom
sam ponovo razmislio. Na koncu, vaše glasove vole u europskim najpokvarenijim gradovima.
Jesi li joj pjevao? Mora biti da je to bilo to. Ta naivna djevojka očarana je tvojim glasom.
Zahvaljujem Bogu što sam ti prije toliko godina zabranio da pjevaš u mojoj crkvi.
Opat je ustao. Krenuo je prema vratima i onda se još jedanput okrenuo prema meni. Rub
njegova habita s kukuljicom šuštao je po podu. Svaka riječ koju mi je rekao bila je točna, a
ipak se ljutnja počela skupljati u meni. Kako se usuđuje ne poštivati te zvukove koje sam ja
najviše cijenio? - Bijeda za tebe i sve koje prevariš - nastavio je. - Nadam se da to sada
razumiješ. Sreća je što se čini da neće biti nikakve trajne štete. Naravno, ona žena Duft je
zabrinuta da si pokvario djevojku za njezina muža. Pitala me ima li kakvo sredstvo koje bi
liječnici u opatiji mogli primijeniti. - Opat je stisnuo usnice da zatomi smijeh. - Rekao sam joj
da je to nepotrebno, ali se ona i dalje ne da umiriti. Tako mora biti. Ali ja vjerujem da muž
neće biti razočaran.
Pocrvenio sam od sramote, ali sam se nadao da to opat nije mogao vidjeti u mraku.
- Međutim, bila je još više zabrinuta da će djevojka odbiti vezu zbog toga što čezne... -
mahnuo je rukom, tražeći prezrivo pravu riječ - zbog povezanosti s tobom, i u tome sam je,
zadovoljan sam što to mogu reći, bio u stanju umiriti. Stvar je lagano dogovorena.
Sjeo sam.

147
 - Vidiš, djevojka ne zna ništa o tome što se dogodilo. I tako sam ja napisao pismo Herr
Willibaldu Duftu i izvijestio ga o smrti dječaka iz zbora koji je pjevao za njegovu bolesnu
ženu. Objasnio sam da si pao s krova. Nisam mogao shvatiti zašto si bio ondje gore usred
noći. Vjerujem da će podijeliti ovu tužnu vijest sa svojom kćerkom; Karoline Duft će se
pobrinuti za to. - Nagnuo je glavu skromno. - Možda je ono što sam napisao samo napola
točno i ima u tome neke sramote. - Ali to ispravlja tvoju daleko veću prijevaru. Tako je bolje
za tebe, za nju, i za sve nas...
- Ne - molio sam. Zgrčio sam se na rukama i koljenima, pokušavajući ustati. Osjećao
sam se tako slabim. - Morate mi dopustiti da razgovaram...
Opat me ignorirao. - Čini se da djevojka ne želi ništa više osim pobjeći iz ovoga grada.
Vjenčanje je sutra. Ovdje, u našoj crkvi. Ja osobno ću ih vjenčati.
Pokušao sam ustati. Opat me gledao kako se naprežem. Zatresao je glavom kao da ga je
obuzelo sažaljenje. Zatim je podigao nogu i stavio je na moje rame. Lagani udarac bio je
dovoljan da me sruši.
Napustio je ćeliju, ali je progovorio kroz otvor prije zatvaranja vrata. - Istina, ma koliko
bila nesretna, uvijek je prihvatljivija od zavaravanja, Mojsije. Pustit ću te van kad bude
sigurno za tebe - i za nju.

U mraku sam pokušao dozivati pomoć, ali mogao sam samo stenjati. Nakon nekoliko
sati netko mi je gurnuo hranu ispod vrata. Namučio sam se da dopužem preko poda i natrpam
je u usta. Morao sam ponovo ojačati. U crnilu ćelije izgubio sam svaki pojam o vremenu;
usporavalo je i ubrzavalo. Kroz sate ili dane, čuo bih gaženje stopala i brbljanje tisuću ljudi i
znao sam da stižu na vjenčanje. Naprezao sam se da stanem na noge. Vikao sam da je izbio
požar, da je nastupila poplava, da sam bolestan, da hoću ispovjediti svoje grijehe, ali nitko
nije došao, osim da mi donesu hranu. Zvao sam Amaliu. Rekao sam joj da se mora udati, ali
sada se mučnina nakupila u meni. Ne! bio bih joj rekao samo da je mogla čuti. Moje mi uši
govore da smo napravili ozbiljnu pogrešku! Mi se volimo, ti i ja! Stanite! Nisam mrtav!
Izgubio sam osjećaj za minute i sate. Moje uši bunile su se protiv drugih osjetila. Ti
budalo! govorila su. Ti budalo! Zvukovi svečanosti probijali su se u ćeliju. Pokrio sam uši i
vrištao, ali od toga je svaki zvuk bio samo još glasniji, jer oni i nisu dolazili iz crkve nego iz
dubine moga uma. Bili su ondje dok sam budan koračao ćelijom; bili su ondje dok sam se
prevrtao na podu izmučen košmarima. Karl Victor na propovjedaonici. Bugatti pjeva za
ljubavnike. Nicolai i Remus u nasmijanoj gomili. Ona zvona iz mog djetinjstva zvone u
cijelome svijetu. Amalia u rukama svoga muža. Svi su me zaboravili.

Napokon su se vrata otvorila. - Možeš se vratiti u svoju ćeliju - rekao je opat. Usnice su
mu se blago podigle od gađenja zbog onoga što je vidio. Dva vojnika stajala su iza njega, ali
ja sam bio pripravan nadvladati svu trojicu. Samo sam najprije trebao odgovor.
- Je li se vjenčanje održalo? - upitao sam. Glas mi je bio ispucan i promukao. - Je li
prekasno?

148
Opat je tužno zatresao glavom. - Ali, dragi momče - rekao je - to je bilo prije tri tjedna.

149
 XVI.

Vojnici su me podigli s koljena i vukli iza opata van iz podruma. Kad smo stigli do
prizemlja gdje su bile spavaonice, opat se zaustavio i okrenuo. Pratnja me spustila na drveni
pod. Kleknuo sam i pogledao u opata.
- Moraš se okupati - rekao je. - Promijeni odjeću. Poželiš li ispovjediti svoje grijehe,
možeš doći k meni.
Sada nije bilo očinskog osmijeha, samo gađenje od onoga što je vidio na svjetlu: moju
prljavu odjeću, moju blijedu kožu i moje druge nedostatke.
Nasrnuo sam na njega. Nije to očekivao i tako ga je moj skok bacio unatrag na tlo. U
malo zvukova u svom životu sam toliko uživao kao u ugodnom udarcu njegove lubanje o pod
od hrastovine. Povikao je. Opsovao je. Podigao je ruke ispred očiju od straha da ću mu ih
pokušati iskopati. Ali to će morati pričekati neki drugi dan. Vojnici su jurnuli za mnom dok
sam izlazio. Moje su noge bile duge, moje tijelo lagano, a oni su bili naoružani i mišićavi. I
još i više: ljubav je bila vjetar u moja leđa. Vojnici nisu imali nikakvih izgleda da me uhvate
dok sam jurio kroz klaustar. Izjurio sam kroz vrata i našao se na Opatijskom trgu prije nego
što su mogli oglasiti uzbunu.
Bila je sredina jutra u ranu jesen. Stotine ljudi koje su prelazile prema opatovoj palači,
uživajući na suncu ili prilazeći savršenoj crkvi, svi su se okrenuli i vidjeli prljavog
redovničkog novaka - njegove mršave noge jedva su dodirivale tlo, poput ptice koja slijeće -
kako trči preko trga. Sada su me progonila trojica vojnika, ali ostavio sam ih daleko iza sebe.
Doviknuli su četvrtom vojniku, koji je stajao i zaprečivao prolaz na vratima prema
gradu.
- Sruši ga - povikao je jedan.
- Pokušao je ubiti opata - doviknuo je drugi.
Vojnik na vratima bio je mlad, tupih očiju i građen poput medvjeda, s ramenima
dvostruko širim od mojih, iako nije bio visok kao ja. Nasmijao se i ispružio svoje šape.
Našavši se deset dugih koraka od ovog visokog i dobro građenog mladića, udahnuo sam
najdublje što sam mogao, a kad sam izdahnuo, otpjevao sam najužasniji cvileći vražji vrisak.
Izobličio sam lice. Ispružio sam svoje duge ruke kao krila zmaja. Moj vrisak je bio toliko
glasan i grub da je svaka osoba na trgu pokrila uši. Glupan na vratima uzmaknuo je od straha,
siguran da sam demon koji je utekao iz pakla. Držao je ruke ispred lica. Dodirnuo sam ga tek
lagano po ruci dok sam jurio pokraj njega, ali on je uzmaknuo kao da ga je moj dodir opekao.
Ulice su bile prepune ljudi!
Moja prva reakcija na ulaženje u dnevnim svjetlom obasjan grad po prvi put nakon
mnogo godina nije bila ništa drukčija od one kad se čovjek vrati kući i otkrije da su mu sve
sobe preplavili miševi. Ove su ulice bile samo moje i njezine! Kako sam samo želio da se svi
ti ljudi povuku u svoje kuće. Upravljali su kočijama i volovskim zapregama ispunjenim

150
balama bijelog lana. Odjeća im je bila fina i čista. Zurili su u prljavo čudovište. Djeca su
pokazivala na mene ružičastim prstima.
Vojnici su me izgubili iz vida, ili su odustali od proganjanja, kad sam stigao do kuće
Duftovih. Udarao sam šakama po impozantnim ulaznim vratima dok ih nije otvorio postariji
vratar. Zgrabio sam njegov baršunasti kaput jednom rukom i povukao njegovu smiješnu
kravatu drugom.
- Pozovi brzo Amaliu - rekao sam. - Moram odmah razgovarati s njom.
Vidio sam da se ne može koncentrirati na moje riječi sve dok ga gušim, pa sam ga pustio
i poravnao mu tkaninu. Zurio je u mene kao da sam vuk, zbunjen zbog moga prljavog lica i
smrada.
- Fräulein Amaliu Duft - rekao sam, mimo i strpljivo kao učitelj.
- Fräulein Duft - ponovio je nesigurno. Zatim su mu oči zasjale. - Frau Riecher sada -
rekao je. Zatresao je glavom. - Ali ona je otišla u Beč prije deset dana.
Ustuknuo sam, a on nije propustio svoju priliku. Zalupio mi je vrata u lice.

Tumarao sam gradom. Ostalo je samo još jedno mjesto na svijetu kamo sam mogao poći.
Čim sam otključao vrata, čuo sam kako se stolica prevrće. Stari unakaženi čovjek skočio
je od iznenađenja. - Gdje si bio? - povikao je Ulrich. Uhvatio se za stol kao da se zemlja trese
oko njega. - Gdje je ona? Što se dogodilo?
Prešao sam preko sobe i počeo se penjati stubama.
- Mojsije! - povikao je za mnom. - Reci mi da se ništa nije dogodilo! Gdje je ona?
U našoj sobi, gdje smo provodili naše noći, pritisnuo sam lice puno suza na plahte.
Plakao sam sve dok nisam utonuo u snove o njoj.
Kad sam konačno ponovo otvorio oči, bio je gotovo mrak, a njezin miris bio je uništio
moj smrad. Pokušavao sam u sobi naći druge preostatke, ali nije bilo ničega. Našao sam i
izgubio najveće blago na svijetu: zvukove ljubavi.
Pri zadnjem ružičastom svjetlu večeri ugledao sam lik slikareve žene na portretu. Još
uvijek je ležao na podu kamo ga je Amalia bila bacila u svojoj ljutnji. Prislonio sam platno uz
svoja prsa i sjetio se tada da je slikar u svojoj tuzi naslikao njezin portret svojom krvlju. Kad
bih ja barem pjesmom mogao iscijediti svoju!
Otišao sam do prozora i razbio staklo. Zazvečalo je na ulici kao kad pada led. Odlomio
sam veliki komad stakla i sjeo na krevet, s portretom između nogu. Presjeći ću vene i umrijeti
ovdje na ovom krevetu.
Ali iznenada je Ulrich bio na vratima.
- Što radiš ovdje! - zaurlao sam, bijesan što se usudio oskvrnuti naše utočište.
- Molim te - rekao je. - Čekao sam svaku noć mjesec dana. Moram znati. Je li... je li
mrtva?
- Što to tebi znači! - povikao sam. - Izlazi ili ću te baciti niza stube!
Ali on je još jednim korakom skliznuo u sobu, ruku ispruženih ispred sebe. - Slušao sam
te - rekao je. - Svake noći. Čuo sam te kako pjevaš. Čuo sam nju kako odzvanja od tvoga
glasa.

151
 Nikada riječi nisu zvučale tako odbojno mojim ušima. Ustao sam. Podigao sam stolicu
od stola i bacio je preko sobe. Čuo je fijuk u zraku i podigao ruku. Stolica ga je lagano
okrznula po ruci i gurnula unatrag, ali nije pao.
- Samo mi reci i otići ću - rekao je. - Je li mrtva?
- Isto kao i da je - povikao sam. - Udala se i otišla u Beč. Idi sad.
Ali nije se pomaknuo. Ispružio je ruku kao da se želi na nešto nasloniti, ali nije našao
ništa.
- Nije mrtva? - rekao je, kao da govori sam sebi.
- Izlazi! - opet sam povikao.
- Ali onda - rekao je dok sam stavljao ruke na drugu stolicu. - Zašto si ti ovdje?
Snažno sam bacio stolicu preko stola. Ovoga puta, odbila mu se od glave. Spotaknuo se
unatrag i pao, a da nije ispustio ni uzdaha. Sjeo je pokraj vrata. Njegove zapečaćene oči zurile
su u mene.
- Mojsije. Zašto nisi otišao za njom? - promrmljao je.
To što je mogao izgovoriti takvu glupost još me više razljutilo.
- Nazvala te je svojim Orfejem.
To je samo prizvalo u sjećanje hladnu krivicu moje prijevare. - A to - rekao sam,
podižući još jednu stolicu - je točno ono što nikada neću biti.
Pomislio sam tada kako je taj čovjek, sada sklupčan na podu, zapravo bio arhitekt moje
tragedije - a ipak ubiti toga jadnog slomljenog Ulricha bila bi tako mala naknada za sve što
sam izgubio. Spustio sam stolicu, a on čak nije ni ustuknuo na buku.
- Ostavi me na miru - rekao sam. Okrenuo sam leđa i sakrio lice rukama.
Nastala je takva tišina da sam se uplašio kako bih ga na kraju ipak mogao ubiti. Ali kad
sam se okrenuo, on je još uvijek sjedio ondje, a glava mu se blago tresla. - Učinio sam ti zlo -
rekao je.
- To jesi - odgovorio sam.
- Ne - rekao je. - Ne to. Naravno i to je tu, ali to je bilo davno, i molio sam Boga svaki
dan da mi to oprosti. Ono o čemu govorim je drugo zlo, ono koje se vuče do današnjeg dana.
Ustajao je na noge. Krv je curila od njegove sljepoočnice do brade. Ispružio je ruku
tražeći nekakav oslonac.
- Mojsije, kad sam te konačno ponovo našao, toliko sam se bojao da ćeš napustiti ovaj
grad i da nikada više neću čuti tvoj glas. Znao sam da te nikada više ne bih mogao pronaći, da
si otišao. I tako, kad si mi ispričao o sramoti pomoću koje te je opat zadržao ovdje, nisam
protuslovio. On se boji da ćeš reći drugima što se dogodilo u njegovoj opatiji, i zbog toga ti je
lagao. I ja sam ti, u svojoj tišini, također lagao.
Gledao sam ga zbunjeno. Ispružio je ruke i teško se vukao prema stolu.
- Da, svijet je uistinu teško mjesto za takve kao što si ti. Ako ti je opat rekao da se ne
možeš vjenčati, da ne možeš postati svećenik, tu ti nije lagao. Ako ti je rekao da će se obični
ljudi smijati kad čuju da nisi muškarac, da ti neće dopustiti da živiš među njima bez
izrugivanja, i to je također istina.
Sad je jednu ruku imao na stolu. Osjetio sam toplo bockanje po vratu.

152
 Ulrich se polako kretao dok je govorio: - Ali ima još toga što ti nije rekao. Više nego što
sam ti i sam mogao reći da se nisam bojao kako te više nikada neću čuti kako pjevaš. Mojsije,
iza ovih sela gdje nećeš naći prijatelje, nalaze se gradovi koje čak ni opat ne razumije.
Vidio sam kako mu se ruke tresu dok je klizio uz rub stola. - U tim gradovima ljudi
također mogu biti okrutni - ali ondje, ondje ćeš pjevati. Ukrotit ćeš ih svojim glasom. Davat
će ti zlato i učiniti te bogatim. Mojsije, moraš znati da je Beč jedno od takvih mjesta.
Stigao je do kraja stola. Nije se više pridržavao za nj. Ruka se ispružila prema mome
licu. - Nazvala te Orfejem! - rekao je ponovo, kao da je to bio dovoljan razlog da se proputuju
svjetovi. Napravio je još jedan nesiguran korak prema meni; bijela i ispucala ruka s naporom
je tražila moje lice. - Čuo sam sve, svaku notu svake noći. Mrzi me zbog toga! Ubij me! Više
mi nije važno. Ali, Mojsije, i ti si to sve čuo! Kad si večeras došao sam, mislio sam da je
mrtva. Jedino smrt bi mi to mogla objasniti, ali ni smrt nije bila dovoljna da zaustavi Orfeja!
Mojsije! Tvoja Euridika je živa!
Kad je njegova ruka dotaknula moj obraz, nisam uzmaknuo od njegova dodira.
Uzdahnuo je, kao da je osjet moje kože probudio u njemu milijun blijedih sjećanja na moj
glas.
- Ali ja nisam Orfej - rekao sam slabašno.
Njegove ruke opipale su moju čeljust. Spustio ih je niz moj dugi plemeniti vrat. Jedna
ruka zastala je nakratko da pridrži mjesto gdje je blago moga glasa ležalo skriveno u grlu.
Zatim je opipao obrise mojih ispupčenih prsa, ispod kojih su disala pluća dvanaest puta veća
od onih koja je dodirnuo prije mnogo godina.
- Da - rekao je. - Da, jesi.
Još jedanput, zadnji put, stavio je ruku na moje grlo, a dodir mu je bio lagan poput svile.
- Idi! - prošaptao je. - Idi!

153
154
 I.

Nisam zastao čak ni da operem zatvorsku prljavštinu s lica. Ostavio sam slijepca na
tavanu. Pao je na koljena i pozvao me da zapjevam još jedanput posljednji put. Nisam.
Napustio sam grad krupnim koracima u sumrak, a zatim zapitao prvog poljodjelca
kojega sam sreo u kojem je smjeru Austrija. Pogledao me od glave do pete jer sigurno nikada
nije vidio tako velikog čovjeka s takvim dječačkim licem, a ja sam ponovo osjetio sjenku
staroga stida. Ali potom je protrljao bradu i obojica smo se dva puta okrenuli oko sebe.
Konačno je pokazao prema udaljenoj Rajni. - Tim putem - rekao je. Potom je slegnuo
ramenima i vratio se svome plugu.
I tako sam hodao dok nisam u zoru stigao do velike rijeke. Nikada nisam čuo njezine
bogate vode kako huče duž pitomih obala, iako sam proveo dvanaest godina života udaljen
samo dvadesetak kilometara od nje. Slijedio sam njezin tok, jer mi se činilo da ima smisla da
taj čarobni Beč mora biti negdje gdje kristalne vode ove rijeke imaju svoj izvor. Nastavio sam
tako nekoliko dana, promatrajući obzor, tražeći blistavi grad.
Naravno, u mom potpunom nepoznavanju zemljopisa, nisam primijetio da se Rajna uvija
unatrag i vodi me na jugozapad. I tako sam se nekoliko dana uspinjao u planine, lica
zažarenog od nade, a leđima okrenut cilju moga srca. Krao sam hranu noću iz najfinijih kuća
kraj kojih sam prolazio - kradući istodobno i njihove zvukove - i dijelio sam svoj plijen sa
siromašnim, ljubaznim seljacima koje sam susretao.
Jedan od najsiromašnijih i najljubaznijih od svih, neki ostarjeli muškarac koji je nekada
bio vojnik, konačno mi je rekao: - Momče, ti si budala. - Zatresao je glavom. - Možeš ići na
zapad cijeloga života, a da se nikada nećeš ni približiti Beču. Na istok, momče. Istok je pravac
koji ti treba! - Uhvatio me za ramena i okretao poput lutke.
- Svakoga dana, kreni prema jutarnjem suncu - šapnuo mi je u uho stojeći iza mene. -
Odmori se u podne, a zatim slijedi svoju sjenu uvečer. - Pogurnuo me i ja sam nastavio
posrtati natrag dolje istom onom cestom kojom sam se bio popeo. I tako sam opet harao po
istim finim kućama i pozdravljali su me isti prijatelji seljaci. Slijedio sam pravilo svog
mudraca i pitao svako prijateljsko lice kako bih mogao pronaći caricu Svetoga Rimskog
Carstva.
Hvala Bogu što sam bio budala! Inače nikada ne bih imao snage ni započeti takvo
putovanje. Moje sjećanje prizivalo je Amalijine zvukove iza svakog zavoja, i tako nisam
odustao ni kada su mi stopala počela krvariti, kada je postalo tako hladno da su me prsti
boljeli, kada me kolona austrijskih vojnika srušila u blato.
Snjegovi su zatvorili Arlbergov prijevoj i zadržali me u Bludenzu preko zime. Čistio
sam prašinu i laštio podove za slijepu udovicu koja me je čula kako spavam u njenom
podrumu, i koja je čula nešto u mom glasu zbog čega se sažalila. Kupila mi je cipele i odjeću
koja me je učinila prilično dobrom imitacijom muškarca. Prešao sam preko planinskoga

155
prijevoja čim su se snjegovi otopili te se povezao kolima nekog trgovca do Innsbrucka. U
rano ljeto, činilo se da vrijeme juri ispred mene dok sam se spuštao s planina u nizine, kao da
su prošla stoljeća otkad sam napustio grube pješačke staze i došao na staze uz kanale. Ondje
sam otkrio najširu rijeku koju je Bog ikada sagradio.
Upitao sam nekog prolaznika kako se zove ta rijeka i bi li me ona mogla dovesti do cilja.
- To je Dunav - rekao je. - I ako si riba, možda ćeš stići do Beča prije jeseni. - Sjedio
sam na obali i promatrao blagu struju. Grizao sam zadnje komade ukradene usoljene šunke.
Stopala su me boljela. Odlučio sam da više neću hodati, nego da ću pronaći način da otplovim
tom ogromnom rijekom, jer moja je ljubav bila jednako obilna kao i njezine vode.
Mahao sam svakom brodu koji je prolazio, velikom i malom. Vikao sam: - Idete li
nizvodno? - kao da smjer njihovih plovila nije sam po sebi bio dokaz. Neki bi odmahnuli
glavom; drugi su se pravili da me ne čuju. Nitko se nije zaustavio da me prihvati kao putnika.
Zatim sam pogledao svoj odraz u vodi i iznenadilo me ono što sam vidio. Nisam se okupao
još od udovičine kuće prošle zime, prije kakva četiri mjeseca. Pokušao sam obrisati najdeblje
slojeve prljavštine mutnom vodom, ali to je samo razmazalo blato po mojim obrazima, poput
ratničkih pruga kakva divljaka.
Konačno, u sumrak, neki uzak čamac natovaren vrećama žita polako je plovio nizvodno.
Bio je to žalostan prizor. Njegov trup imao je toliko zakrpa koliko i odjeća njegova kapetana,
koji je klonulo stajao na krmi odgurujući čamac motkom u plitkoj vodi. Mršav dječak, sav
kost i prištići, sjedio je tupo na pramcu. Osjećao sam sve do umornih nožnih prstiju da je to
brod za mene. Skočio sam i koračao pokraj njih na obali.
Zapjevao sam jednostavnu pjesmu.
Kapetan je zabio motku u blato obale, kao da zabija bodež u ranu. Čamac se zanjihao na
tom sidru. Muškarčeva čeljust visjela je otvorena, kao i sinovljeva. Nisu se micali, samo su
hipnotizirano slušali.
Završio sam s pjevanjem, ali oni nisu zatvorili usta, pa sam započeo drugu pjesmu. Dok
su slušali u tupom čuđenju, koraknuo sam u blatnjavu vodu, zagazio do čamca i popeo se u nj.
Čim sam stao u ljuljajuće plovilo, znao sam da čamci nisu za mene - najprije nelagodno
komešanje u mom želucu, kao da sam popio pjenušavo piće. Prestao sam pjevati i zatvorio
usta od straha da ću izgubiti večeru zbog pjesme. Kad je brodar nanovo počeo svoje sporo
miješanje juhe, bio sam paraliziran od mučnine i srušio sam se na vreće. Pomislio sam da im
povičem neka me bace na obalu, ali sam se zaustavio jer smo baš tada počeli polako plutati
nizvodno i, kroz maglu mučnine, moje je srce povikalo od veselja: Amalia, stižem!

156
 II.

Spavao sam među vrećama heljde nekoliko dana u mučnoj izmaglici dok me konačno
jednog jutra nije probudila majka. Ili se tako barem činilo. Ustani! povikala je u mom
mučnom transu. Ustani! Vrijeme je! Vrijeme je! Njezin poziv bilo je masivno bučno zvono.
Čim sam ga čuo, znao sam da je namijenjeno meni - dozivala me drugi put.
Skočio sam poput generala kojeg je podigao zov trube. Izvukao sam se iz heljdina
zagrljaja i skočio na noge. Mučnina me pogodila kao udarac konjskim kopitom, i ponovo sam
se srušio.
Nebesa su ponovo zazvonila i tako sam, za svoju majku, posmuo ustajući i malne pao u
smrdljivu vodu, ali me brodarev sin obuhvatio svojim koščatim rukama. Dodao mi je vjedro,
za koje sam pomislio kako će mi pomoći da dospijem do udaljene obale, ali sam onda vidio
sažaljenje na njegovu licu. - Hajde - rekao je, pomažući mi da podignem vjedro, koje je
smrdjelo po nečem pokvarenom, do usta - izbaci to van. Osjećat ćeš se mnogo bolje nakon
toga.
- Ne! - povikao sam i pokazao u nebo. - Slušaj!
Dječak je pogledao u svog oca, koji je slegnuo ramenima.
- Molim vas - rekao sam. - Odvedite me do obale!
Rijeka je ovdje bila krcata teglenjacima i manjim čamcima, a bila je i mnogo uža. Bili
smo u središtu grada. S obiju strana, blatnjave obale bile su zamijenjene kamenitim
pristaništima živim od pokreta. Zvonjava je ponovo odjekivala, još glasnije i dugotrajnije, a
sljedeći krug započeo je prije nego što je posljednji završio. Sada je to zvučalo poput
divovskih koraka koji odjekuju preko nebesa.
- Požurite! - viknuo sam svom kapetanu.
Budala je bila jednako troma kao i struja. Skočio sam do pramca i nagnuo se preko kako
bih mogao veslati vjedrom. Gotovo sam zaboravio na svoju mučninu. Dječak s prištićima
stajao je pokraj mene.
- Je li tebi - pitao me i lupnuo prstom po sljepoočnici - loše?
Podigao sam ruke uvis. Ako njegove tupe uši nisu mogle shvatiti značenje zvuka, ja mu
to učas nisam mogao objasniti. Konačno smo prišli visokom pristaništu, koje je bilo nakrcano
s više ljudi nego što sam ih ikada bio vidio - svi stanovnici St. Gallena skupljeni zajedno na
uskom prostoru. Muškarci i konji i kolica za utovar gurali su jedni druge kako ne bi upali u
smrdljivu vodu. Ono tutnjanje se ponovo začulo kroz svijet. Površina rijeke se namreškala,
neki su muškarci pokrili uši, ali nijedan nije pogledao uvis (iako je jedna natovarena mula
zarikala uznemireno prema nebu, kao da ga usrdno moli da ne padne).
Činilo mi se da smo dovoljno blizu kamenitog ruba, pa sam skočio, ali mi nitko nikada
nije bio objasnio Newtonove zakone gibanja. Kad sam skočio, moj zamah je zaustavio čamac
i tako je moj skok bio više u visinu, nego u daljinu. Tek sam malo dohvatio rub pristaništa

157
padajući pokraj njega i noge su mi utonule do koljena u muljevitu kašu. Nisam mogao naći
oslonac i bio bih skliznuo i utopio se da me prištavi dječak nije zgrabio za košulju i pomogao
mi da se popnem natrag u čamac.
Započeo je predavanje o opasnostima plivanja u dunavskom kanalu, ali ja za to nisam
imao vremena; po mom proračunu već sam bio protratio nekoliko godina i ostale su mi tek
puke minute prije nego što će taj zvuk iščeznuti. A on je mene dozivao! Ponovo sam skočio,
ovoga puta doskočivši točno u gomilu.
Moje čelo sudarilo se s nekim čovjekom okrutna izgleda koji je stezao po živo pile u
svakoj nabrekloj ruci, te je jednim zamahnuo prema meni kad sam sunuo pokraj njega poput
strijele. Trčao sam uz nakrcano pristanište, koje je bilo opkoljeno najvišim zidom što sam ga
ikada vidio - višim od Staudachove palače, a bez i jednog jedinog prozora. Tutnjanje je
dolazilo s druge strane ovih bedema, i tako sam se uspeo između jednog konja i taljiga što ih
je vukao te krenuo prema nekakvu tunelu ispunjenom ljudima.
Tako mnogo zvukova! Urlikanje jednookog idiota, klopotanje bakrenih novčića u
drvenoj zdjelici gubavca, škripanje iskrivljenog kotača na kolima, siktanje crne mačke kojoj
je neka bolest očerupala polovicu krzna. Dok sam se probijao kroz tunel čuo sam glasove koji
su bili raznolikiji od svega što sam mogao zamisliti da može postojati na jednoj zemlji, a svi
su vikali da bi ih se čulo ponad sveopće buke: grgljanje mađarskog, brujanje češkog,
zagušujući nizozemski, hipnotizirajući francuski, talijanski kao da mi netko odbija loptu od
glave. Bilo je mračno u tunelu, ali ja sam bio najviši u gomili i vidio sam do mesne tržnice s
druge strane. Nikada nisam čuo takav pokolj: mesarske sjekirice zasijecale su kroz debele
noge krava; oštrice su strugale uz ljuske ribe; koza je skvičala na užetu dok su je vukli prema
mjestu umorstva; neka žena s rukama debelim poput stupova vadila je kosti iz ovce i pljeskala
tanke komade mesa na krvlju natopljenom stolu; dijete je razdvajalo crijeva hrđavim nožem;
neki jednonogi čovjek izvalio se ispred humka strvina i mahao je svojim štapom na ptice koje
su pokušavale zgrabiti oči i nadute trbuhe.
I dalje taj zvuk tutnjanja.
Bio je glasniji s ove strane bedema. Osjećao sam ga u nožnim prstima, duž leđa.
Progonio sam ga kroz široku ulicu s palačama, a svaka je bila jednako sjajna i velika kao
Staudachova opatija. Čuo sam čembala kako zvone kroz prozore, zveckanje kristala i štropot
srebra. Ulica je bila svejednako popločena kamenim kockama. Mjerio sam svoje duge korake
prema zvuku tutnjanja, poskakujući svaki četvrti korak tako da me zvuk pogađao dok sam bio
iznad tla. Potanko sam ispitao njegovih milijun tonova. Čuo sam visoke note u čvrstim
mišićima listova noge i niske u rukama, koje su se njihale nezgrapno uz mene poput
slomljenih krila.
Dok sam trčao, palače su postajale sve veće i urešenije, kamene kocke ceste još
pravilnije, mirisi manje neugodni. Ulica se suzila, zatim proširila, a ja sam spazio prazan trg
ispred sebe. Ovdje su svi ljudi zatvarali uši od zvuka i jurili u smjeru kojim su se bili zaputili,
kao da pokušavaju preteći oluju praćenu tučom. Izbio sam na najveći trg koji sam ikada bio
vidio i opazio tamnu zgradu tako golemu da se činila kao planina. Pogledao sam gore u sunce,
prema zvuku koji je protresao moje srce, i opazio sjenoviti stup na koji sam znao da se moram

158
popeti. Utrčao sam u crnu planinu. Gurnuo sam u stranu naborane bake, tugujuće udovice.
Srušio sam generala na koljena, pljusnuo svetu vodicu na pod. Okna prozora crvena poput
krvi bacala su ružičastu boju na blijeda lica. Osim neprestane tutnjave, moji koraci po crno-
bijelom četvrtastom podu bili su najglasniji zvuk u onome za što sam napokon shvatio da je
ogromna crkva. Stao sam usred lađe i pogledao prema stropu. Bio je to strop poput stropa
šume: obrisi sivih stupova dijelili su se u međusobno isprepletene grane od kamena koji je
mogao držati nebo.
Bio bih se popeo po stupovima i ovjesio o njihove grane, no tada sam spazio nekog
malenog čovjeka i iza njega uska vrata. Umoran, tup pogled na čovjekovom licu odmah mi je
dozvao u sjećanje pokornog Petera koji je stražario prije toliko godina ispred bolesničke sobe
Frau Duft.
Kroz otvorena vrata vidio sam stubište. Potrčao sam, povećavajući brzinu dok sam
prolazio kroz crkvu. Mali je čovjek vidio kako se približavam, jer su mu se oči raširile na moj
juriš, a jezik mu se počeo nervozno kretati u ustima. Podigao je ruke - medvjed koji brani
svoju pećinu. Ipak, bio je to sićušni medvjed, tek mladunče, ni pola moje veličine, i tako je u
posljednjem trenutku, dok sam se krenuo s namjerom da ga odgumem sa stuba, pogledao
odsutno prema oltaru i maknuo se u stranu. Sagnuo sam se da sačuvam glavu i pojurio uza
zavojite stube.
- Gospodine - povikao je - ne možete ići tamo. Vaše uši...
Zaokretao sam i zaokretao, u glavi mi se vrtjelo, ali sam morao požuriti. Uletio sam u
neku četvrtastu prostoriju i ugledao šesnaestoricu muškaraca okrenutih leđima, koji su svi
imali začepljene uši i k tomu još zamotane platnom, kako povlače šesnaest užeta koja su
visjela kroz strop. Povlačili su dok ne bi sjeli na pod. Tutnjava je odjekivala, tresući sve moje
unutarnje organe. Potom su zategnuli užad i tih šesnaest muškaraca je, držeći se čvrsto i u
savršenom jedinstvu, poput ruskih balerina, poskočilo skoro pet metara ponad poda. Kad bi se
našli na vrhuncu, tutnjava je ponovo počela odjekivati.
No ja sam ovu scenu tek jedva pogledao. Poletio sam uz još uže stubište, tako strmo da
sam se penjao pomoću ruku i nogu.
Tada sam stigao do vrha i upao u neku prostoriju s četiri strane otvorene nebu. To je bilo
to: Pummerin, najveće zvono u carstvu, izliveno iz 208 turskih topova. Bilo je dvostruko veće
od mene. Imalo je klatno dugačko i debelo poput kakva debla. Užad šesnaestorice muškaraca
bila je ovdje povezana u jedan pramen koji je pokretao kotač širine šest metara. Dok se
okretao, zvono se njihalo. Rezalo je zrak poput pramca jurećeg broda. Na vrhuncu svakog
njihaja zvučno gudalo s unutarnje strane donjeg ruba udaralo jeo klatno, i taj zvuk udara -
savršeni, vrištavi B - tutnjao je diljem grada.
Stupio sam ispod njega. Klatno je visjelo tek nekoliko centimetara ispred mog lica.
Vidio sam da su ga omotali u kožnu podstavu da smanje masivnu zvonjavu zvona. Poželio
sam skinuti podstavu kako bih ga čuo s onakvim zvukom s kakvim je zamišljeno da zvuči, ali
kad je klatno udareno, poskakivalo je i trzalo se, i vidio sam da ću ako ga dodirnem brzo žaliti
za prstima. Ali obećao sam tada da ću se jednoga dana vratiti i osloboditi ga. Rubovi zvona
zviždali su odmah ponad moje kose. Da sam poskočio, otkinulo bi mi glavu.

159
 Zatvorio sam oči. Snaga njegova vjetra učinila je da se njišem sa strane na stranu.
Čeljust mi je visjela opušteno, ruke mlitavo, šake su bile otvorene. Njegov zvuk me dodirivao
svugdje. Škakljao me po unutarnjem dijelu bedara i tresao mi očne kapke. Prsti su mi šumjeli.
Moji mišići, zategnuti od hodanja, od spavanja u grmlju, od moje usamljenosti - bili su
rašireni i ponovo su zvonili. Gdje god sam bio ukočen, zvono me opet učinilo mekim. Divio
sam se raznolikosti njegovih tonova poput beskonačnosti nijansi zalaska sunca. Bila su to
zvona moje majke, tek valovi u ovom golemom oceanu.
Tutnjava se ublažila.
Otvorio sam oči i vidio da se njihanje znatno smanjilo; šesnaestorica muškaraca pustila
su užad. Još mnogo minuta njegov je zamah i dalje udarao u klatno. Tada, nakon što je
prestalo dodirivati klatno, zvonjenje se još zadržalo u njegovu tijelu nekoliko minuta, i jedini
je zvuk bio zvižduk vjetra ispred njega kad se blago ljuljalo - dok i to nije prestalo, a moj dah
i gradska buka odozdo ostali jedini zvukovi koji su se micali u zraku.
Zatim sam začuo korake. Ruka me zgrabila za rame i blago okrenula.
Bio je to stražar. Zurio sam preko njegove proćelave glave na kojoj su se skupljale
kapljice znoja. Prošlo je nekoliko časaka prije nego što mu je teško disanje omogućilo da
progovori.
- Nije dopušteno dolaziti ovamo gore - povikao je, pomičući polako usnice kako bih
mogao čitati s njih, jer je bio pretpostavio da sam gluh. Ali ja sam vidio njegove usnice tek
rubnim dijelom vidnog polja jer su mi oči bile prikovane za prizor iza njega. Stavio sam ruku
na njegovo rame kako ne bih pao. Poveo me do ruba.
Držeći ruke jedan drugome na ramenu, povirili smo dolje na grad koji je izgledao daleko
veličanstvenije nego u mojim najneobuzdanijim zamišljanjima. Široke ulice, nakrcane
konjima i kočijama i ljudi poput sitnih mrava, vodile su u svim smjerovima od trga.
Pravokutne palače s dvorištima ispunjenim cvijećem bile su razbacane između arterija. U
daljini, visoki bedemi su sve zajedno povezivali u zvijezdu s više krakova. A iza tih bedema,
bilo je još dijelova grada, sve onamo do zelenih brežuljaka u daljini.
- Moj Bože - rekao sam čovjeku koji me pridržavao. - Koje je to mjesto?
- Ovo, gospodine - rekao je kao da govori idiotu - je grad Njezina Veličanstva. Ovo je
Beč.

I tako sam nakon gotovo godinu dana putovanja stigao u isti grad u kojem je bila moja
voljena. Ali upravo tada, vražji glas, tih svih proteklih mjeseci, iznenada je prošaptao u moje
uho: - Ali kako znaš da te ona još uvijek voli? Udata je za muškarca!
Moram priznati da nisam očekivao da će Beč biti toliko velik, toliko pun ljudi koji su,
kad bih naletio na njih, gledali u moje dronjke i prljavo lice kao da sam kakva životinja koja
je izgubila svoju šumu. Ali zatim sam zatvarao oči i puštao da zvukovi grada prolaze pokraj
mene i sjećao se naših tajnih zvukova ljubavi, i moja vjera bila bi ponovo učvršćena.
Cijeloga dana sam lutao središtem grada, tražeći bilo kakav trag njezinih zvukova te
sretno skupljajući druge dok sam tumarao bez cilja. Okrenuo bih se tek kad bih došao do
kakve slijepe ulice ili do nekih vrata koja su vodila izvan toga čarobnog mjesta. Samo

160
jedanput sam se usudio poviriti da vidim što se krije iza tih zidova; slučajno sam zabasao iz
Stubentora preko pješačkog mosta do zelenog obronka, toga parku sličnog polja koje je
okruživalo bedeme kako bi trupe Njezina Veličanstva mogle svojim vatrenim oružjem
napraviti pokolj među napadačima. Tišina mi je bila nepodnošljiva: ptice su cvrkutale, a dva
konja žvakala su svoju zob.
Vrativši se unutar gradskih vrata divio sam se navali ljudi: suci i službenici i tajnici u
svojim kočijama ili na ogromnim konjima, činovnici i paževi pješice. Kolone vojnika stupale
su gore-dolje ulicama, oni izmoždeni i ispijeni među njima presretni jer su se vratili živi iz
rata s Pruskom, dok su njihove žustre zamjene malodušno gledale na svoje izglede u hladnoj
zimi koja se bližila. Stajao sam na omanjem trgu i tek jednim letimičnim pogledom uočio
beskućnika koji moli bakreni novac, čovjeka sijede brade i jednom nogom oslonjenom na
štake, nekog prelata tako krupnog da mu se pastuh uleknuo pod njegovom težinom. Neka je
dama provirivala iz svoje kočije, a imala je nos poput orlova kljuna. Uskoro sam naučio da,
pod uvjetom da se mičem ljudima s puta - težak zadatak, zasigurno - nitko neće trošiti ni
trenutka vremena da me pogleda, i neće vidjeti ni moju prljavštinu ni anđeosko lice koje se
krilo pod njom.
Zastajao bih ispred nekih od najveličanstvenijih palača i pokušao iskopati zvukove
iznutra. Čuo sam meke zvukove, neke djevojke koja pjeva, poduku iz francuskog, mučnoga
rada služavki i kuhara i nosača. Više od svega, primjećivao sam začuđujuću tišinu tih
zapanjujućih građevina. Njihove šarke nisu cviljele. Kotači kočija koje su se kotrljale kroz
njihova vrata nisu škripali. Stopala njihovih služavki kao da nisu dodirivala pod. Kad bih čuo
glasove kroz neki otvoren prozor, nikada nisu bili užurbani ili razjareni.
Nisam razumio ništa o tome gradu osim da je sa svih strana bio okružen bedemima, da
se spuštao blago nizbrdo prema smradu tržnica i rijeke, i penjao se prema najraskošnijim od
svih palača, te da je u njegovu središtu stajala ta ogromna crna crkva, Stephansdom, u čijem
je visokom južnom tornju stajalo najveće zvono, čije je zvonjenje bilo najglasniji zvuk što
sam ga ikada čuo, snažniji i od zvonjave majčinoga najvećeg zvona.
Ako sam naišao na pritvorena vrata, ušao bih unutra. Jedanput me istjerala naborana
žena s mesarskom sjekiricom u ruci, ali sam u drugima bio bolje sreće. Ušuljao bih se u
smočnice - moja nagrada je bio cijeli kruh, pola hladne purice, dvije kobasice, tri kuhane
mrkve i komad kolača. A onda sam išao još dalje, gore širokim zavojitim stubama; u prazne
spavaće sobe s napuhnutim madracima; još više i više, do sićušnih tavanskih sobica (u jednoj
od njih spavao je mladi student, a njegovo hrkanje bazdilo je po alkoholu). Gurao sam glavu
van kroz svaki visoki prozor koji sam mogao pronaći i zagledavao se preko krovova, napola
se nadajući da ću spaziti svoju voljenu zaključanu u nekom tornju, a napola da ću je čuti kako
šapuće vjetru: Mojsije! Mojsije!
Ali uskoro sam shvatio da moje slučajne metode očito nisu prikladne za takav zadatak
kao što je pronalaženje jedne lijepe djevojke u krcatoj metropoli. Kako se približavala večer
počeo sam pitati prolaznike gdje bih mogao naći tog Antona Riechera.
Vjerojatno sam trebao potražiti priliku da se okupam prije nego što sam započeo izravnu
potragu, iako bi takvo pažljivo planiranje poremetilo ono što će se poslije dogoditi te prve

161
čudesne noći u Beču. Još uvijek sam imao tragove od mulja na licu, duge prljave nokte, kosu
poput ticala močvarne biljke. Hlače su mi bile poderane od koljena do gležanja, a potplat
jedne cipele pljaskao je kao ispruženi jezik lovačkog psa svaki put kad bih koraknuo. Tako je
moje raspitivanje dovodilo samo do gadljivih pogleda. Napokon sam izabrao jednog paža za
kojega se činilo da je u takvoj žurbi da sam mu morao zapriječiti put svojim dugim rukama.
Zamahnuo je rukavicom prema meni, ali očito se bojao zaprljati je na mom licu.
- Molim vas, pomozite mi i otići ću - zamolio sam. Rekao sam mu što tražim. - To je
ljubavna misija - dodao sam.
Pogledao me od glave do pete. Zatim je naveo imena dviju ulica i rekao mi da tražim
mjesto gdje se križaju.
- A u kojem dijelu grada bih mogao započeti svoju potragu? - pitao sam.
Pogledao me kao da sam uistinu budala. - Idite do Stephansdoma - rekao je, pokazujući
na crni toranj na nebu - i razmotrite ne mislite li možda da bi vas bolje uslužili unutar zidova
katedrale. Ako ipak poželite tražiti palaču Riecherovih, nećete morati hodati daleko.
Trebao sam znati! Lutao sam po gradu cijeloga dana dok se ona u stvari nalazila točno
tamo gdje sam bio započeo. Moja majka i to zvono bili su me dozivali k njoj! Da barem imam
oči kao uši, možda sam je bio mogao uočiti s tog tornja. Za pola sata našao sam raskrižje koje
je paž bio spomenuo, a zatim, kada sam podigao pogled, spazio sam palaču Riecherovih,
jednako veličanstvenu i savršenu kao što je bila Staudachova crkva.

162
 III.

Postalo je jako mračno. Palača Riecherovih bila je stisnuta između dviju većih, ali manje
besprijekornih pročelja, tako da je sve što sam vidio bila ogromna zgrada s licem, dva
osvijetljena prozora na katu kao svjetlucavim očima, i zatvorene crne ograde poput strašnih
usta.
Velika ograda, sagrađena da se iza nje udobno smjeste najveće kočije u carstvu, imala je
malena vrata urezana u nju za nesretnike kao što sam ja. Dok sam prilazio ogradi, nisam
uopće promislio što zapravo radim. Pokucao sam.
Nije bilo odgovora. Zatim sam primijetio uzicu koja je visjela pokraj ograde, pomalo
sličnu užetu za povlačenje zvona. Povukao sam je. Negdje duboko unutra začuo sam skladno
zvono. Zadivljen kao i uvijek svime što zvoni, ponovo sam je povukao i pokušao procijeniti
veličinu, oblik i metal zvona; zatim sam je povukao ponovo i pogodio najveću brzinu
zvonjave. Povukao sam je u brzom slijedu i odsvirao jednostavan ritam. Bing, bing, bing-
bing. Bing, bing, bing-bing.
To se ne radi, bila je prva lekcija koju sam naučio kad je kroz sićušna vrata provirio
nekakav div od čovjeka. Nije mi morao objašnjavati riječima; sjaj u njegovim očima bio je
dovoljan. Pustio sam uže i nevino se nasmiješio. Koraknuo sam prema njemu. Nije mi se
osmjehnuo zauzvrat.
- Dobra večer, gospodine - rekao sam.
- Odlazi odavde - odgovorio je.
- Vidite - rekao sam - trebam razgovarati s Amaliom Duft, tj. Riecher. Ona živi ovdje. -
Pokazao sam na kuću.
- Ako ikada ponovo povučeš to uže - rekao je očito ne shvaćajući moj zahtjev - omotat
ću ti ga oko vrata. - Glava mu je bila zastrašujuće golema. Uočio sam sjenu širokih ramena, a
među njima nije bilo vrata.
- Samo nekoliko trenutaka - rekao sam - samo da joj kažem... - Stao sam jer u stvari
nisam znao što bih joj rekao. Za vrijeme tih mnogih mjeseci putovanja sve sam to zamišljao
prilično drukčije. Zamislio sam da će ona biti ta koja će me pozdraviti na vratima. - Hajdemo
uteći - rekao bih joj, i mi bismo utekli. Jednostavno - bez potrebe za rječitošću. Ali sada, dok
mi je ovaj orijaš priječio put, kakvu sam joj poruku mogao poslati? Na primjer: Recite joj da
čovjek kojeg voli nije mrtav ne bi bilo dovoljno. Znao sam dovoljno da budem siguran kako je
zabranjene izraze ljubavi najbolje ostaviti za sastanak tête-à-tête.
Ali nisam mogao odustati tako lako.
- Mogu li vam nešto pokazati? - upitao sam orijaša. Pokazao sam niz ulicu. - Nešto što
će vas zanimati. Jako zanimati.
Kad je koraknuo kroz vrata, morao je zakrenuti ramena da može proći. Kad se potpuno
uspravio, glava mu je nadvisivala moju. Brzo sam zaključio da nije prošao kroz vrata da

163
provjeri kakvu god da sam mu to izazovnu razonodu obećao. Umjesto toga, želio je on meni
poslati poruku. Pozvao me da se nagnem bliže. Kad sam to učinio, zgrabio me za kosu i
zarežao mi u uho: - Ne sviđa mi se tvoje lice. Ako ga ikada ponovo vidim ovdje, promijenit
ću mu omjere kako bi mi bolje odgovaralo.
Ali moja kosa je bila toliko masna da me nije mogao čvrsto uhvatiti. Izmaknuo sam se i
poput gracioznog plesača projurio kroz vrata. Upravo sam se spremao zatvoriti ih i zaključati
kad me zgrabio za gležanj. Izvukao me ponovo van i podigao poput ogromnog soma kojega je
ulovio u rijeci. Zatim me bacio na cestu i zatvorio vrata za sobom.
Ustao sam. Ta živina me je tako bacila da sam ogulio lakat na cesti. Ulazna vrata su sada
bila čvrsto zaključana. Nisam mogao ponovo pozvoniti jer bi me unakazio, a čak i ako bih
imao sreće proći pokraj tog čovjeka, znao sam da bih sreo nekoga drugog tko je čuvao
sljedeći krug te otmjene kuće: glavnog slugu li možda nekog od muških Riechera koji bi želio
znati kakvim sam se poslom našao ondje. Ako bih im rekao zašto sam ondje, u najboljem
slučaju bi me izbacili van; u najgorem bi me zaključali i potajno odveli Amaliu na neko
udaljeno mjesto gdje je možda nikada više ne bih pronašao.
Ne, odlučio sam, postupio sam prenagljeno. Moram ući u kuću na neki drugi način.
Prozori u prizemlju bili su zatvoreni ukrašenim željeznim šipkama; oni viši nisu bili, ali
su sigurno bili čvrsto zatvoreni, a u svakom slučaju, nije bilo načina da ih dosegnem. Vidio
sam da je palača Riecherovih zatvor, a moja ljubav bila je zarobljena unutra.
Okrenuo sam se obeshrabren, no onda sam iznova razmotrio situaciju: Što li bi učinio
hrabri Nicolai? To je pustilo mojoj mašti na volju. Pokrenule su se fantazije: preobući se kao
dimnjačar, ili ukrasti krmaču s tržnice i dostaviti je u kuhinju pa se potom skriti u ostavi, ili
pogoditi ono orijaško čudovište strijelom namočenom u otrov od kojeg bi zaspao. Ali od svih
tih ideja samo bih zatresao glavom: svaka je imala nekakav nedostatak. Naime, da ih
ostvarim, nedostajala su mi sredstva. Nisam čak imao ni čiste hlače, niti sam dosad otkrio
mjesto s kojeg ću ih ukrasti.
Nisam mogao ni pretpostaviti da ću za samo jedan dan naći način kako da uđem u palaču
Riecherovih, i to ne pod nekom izlikom, nego po pozivu same gospodarice kuće.

Što li me je sve snašlo te čudesne noći dok sam skretao kod Schottentora natrag uz
Schottengasse i u samo srce središta grada... Vrludao sam slijepo, slušajući zveckanje srebra
na najfinijim bečkim zubima što je dopiralo iz elegantnih rezidencija duž ulice, kadli me
pretekla neka kočija, a zatim se zaustavila kojih dvadeset koraka ispred mene. Nisam obraćao
pažnju na nju, čak ni kad je čovjek sišao, otpustio kočiju i ostao na stazi kojom sam prilazio.
Bio sam udaljen nekoliko dugih koraka kad se počeo smijati, najprije pušući kroz nos na
nevjerojatan način, a zatim, kad sam prišao bliže, praskom smijeha iz punog trbuha, što me
prilično prestrašilo. Po njegovu dubokom laganom dahu znao sam da je morao biti ili
glazbenik ili plesač - a bio je predebeo za plesača. U mraku sam vidio da je njegovo okruglo
crveno lice zagrijano ili dobrom voljom ili vinom.
- Orfeju - rekao je čovjek. - Sam si sebe nadmašio.

164
 IV.

Čovjek me ozbiljno pogledao, ali nije mogao skriti mrki pogled te je još jedanput
prasnuo u smijeh kad mi se približio. Nagnuo se bliže i pomirisao moj ovratnik; odvratnost ga
je natjerala da uzmakne. Ali potom je, na moje veliko iznenađenje, zario lice u moje rame i
udahnuo smrad kao da sam ruža.
- Jedino sin Garrickov8 - rekao je skvičeći kao da mu pluća više nikada neće udahnuti
zraka - bi se usudio tako strašno smrdjeti. Što si učinio? Prespavao noć u bordelu u
Spittelbergu? Daj da ti vidim ruke.
Ispružio sam svoje prljave ruke i nakrenuo prste kako bi vidio talog koji se nakupio
između njih.
- O, Bože - rekao je. - Te ruke vrijede koliko i ove uši. - Povukao je vlastite ušne resice.
Zatim me uštipnuo za vrat. - A ovo grlo, koje je izgleda navuklo nekakav osip od te košulje
koju si našao u rijeci, vrijedi deset puta više. Durazzo će biti bijesan. Ali kao stav, učinkovito
je. Zbogom artificijelnosti!
Čovjek je škiljio u mene u mraku kao da je iznenađen što mi je nos tako velik. Hvala
Bogu da nisam izrekao nijednu riječ. Samo jedna riječ - Bok - ili čak - Što? - presjekla bi ovo
međusobno djelovanje jednako naglo kao što je i počelo. Ali, srećom, šutnja je još uvijek bila
moje prirodno stanje, te je čovjek odbacio svaku sumnju i rekao: - Hajdemo onda ući u tvoju
kuću ne kao gospodar i prijatelj, nego kao umjetnici. - Stavio je ruku na moje prljave dronjke
i gurnuo me prema otmjenoj kući sagrađenoj od kamena, stisnutoj između dviju palača.
Pozvonio je. Vrlo visok i plećat sluga - od vrste kakva se uzgaja samo na češkim farmama -
otvorio je vrata.
- O! - uskliknuo je sluga.
- O? - rekao je moj pratitelj prijekorno. - O? Zar se tako razgovara s genijem? - Sluga se
povukao nekoliko koraka i sudario sa zidom. Prisilio se na lagani naklon.
- Vi - viteže Gluck - promrmljao je. - Oni čekaju... čekaju vas.
- I nećemo ih razočarati! - povikao je taj Gluck i gurnuo lakat u moja rebra. Sluga se
savladao i počeo nas voditi u raskošnu kuću, čiji miris lavande nije mogao nadvladati moj
smrad.
Gluck se zadovoljno smijuljio u moje uho. - Tvoj vlastiti Boris misli da si skitnica -
prošaptao je.
Prilično sam se složio s oštroumnim Borisom, ali se on čak nije okrenuo ni da zuri dok
nas je vodio uz široke stube prekrivene sagom, gdje se zvuk vedrog smijeha pokatkad podizao
ponad dublje buke ozbiljnog razgovora. Boris nas je uveo kroz dvokrilna vrata i našao sam se
usred svoje prve soareje.

8
David Garrick (1717-1779), engleski glumac i kazališni impresario

165
 U plesnoj dvorani bilo je prisutno nekih dvadeset muškaraca, a također i jedan manji
broj žena. Čak i najmlađi muškarci imali su dugu bijelu kosu, a svaki nos u prostoriji činio se
šiljast, iako sam ubrzo shvatio da je to više imalo veze s općenitim podizanjem brade. Ovi
muškarci i žene čavrljali su u čvrsto zbijenim krugovima, govoreći tako oštrim šapatom da
sam bio siguran kako sam prekinuo diplomatsku konferenciju od najvećeg značaja. Skupina
od četiri muškarca koji su stajali u blizini čembala činila se kao da je sastavljena od neke vrste
autoritativnih ministara savjetnika, jer kad bi nešto uzviknuli, sve oči u sobi pogledale bi pune
očekivanja, i gotovo nade, u njihovom smjeru.
Naš ulazak poremetio je tu ravnotežu. Dok je Gluck dugim korakom prilazio četvorici,
iz cijele se prostorije moglo čuti - oh! - i - ah! - baš kao da je paun upravo raširio svoj rep.
Čaše su podignute, nadvisujući jedna drugu.
A zatim su se sve oči okrenule prema meni. Čaše su se spustile. Soba je utihnula.
Konačno je jedan od četvorice muškaraca iskoraknuo. - Chevalier Gluck, qui est-il?9
Još uvijek nisam znao francuski, ali mi je bilo jasno da bi cijela soba željela znati što taj
skitnica radi među njima. Gluck se tajnovito nasmiješio. Promatrao je svoju publiku ozbiljno,
zaustavljajući pogled najprije na svakom od četvorice važnih muškaraca: - signore Calzabigi,
signore Angiolini, signore Quaglio, ravnatelju Durazzo, dame i gospodo. - Upro je prstom
prema meni. - Ovo je budućnost naše umjetnosti.
Pustio je da se njegova izjava slegne, polako jedanput obišavši oko mene, proučavajući
moje dronjave krpe kao da su najelegantnija odjeća što ju je ikada vidio. - Nema paunovog
perja, nema dijamantima urešenog ruha, nema boje na njegovu licu. Ne izgleda kao klaun.
Pogledajte ga samo jedanput i shvatit ćete njegovu poruku. - Podigao je prst prema stropu. -
Umjetno nije umjetničko.
Gluck je kimnuo ozbiljno i potom se ushodao naprijed, pa se vratio do mene,
pogledavajući svakoga gosta kao što bi otac pogledavao neposlušnu djecu. - Za ovu operu
nećemo oživjeti Orfeja kojeg je sva publika čula već stotinu puta. Ne Orfeja iz Napulja, niti iz
Venecije. Ne. Odbijani to. S mojom glazbom i veličanstvenim libretom signora Calzabigia
pozivamo umjesto njih onog Orfeja koji je živio davno, koji nije nosio pera u svojoj kosi, koji
je pjevao najljepšu glazbu koja je ikada postojala, i najvažnije, koji je osjećao strast koja je
bila stvarna i istinita. - Gluck je uzgledao u strop i ispružio ruke u smjernoj molbi. - Orfeju! -
povikao je. - Dođi pjevati za nas! Želimo znati o ljubavi! O najvećoj tuzi i najvećoj sreći!
Svojom glazbom, ispuni naša srca!
Nekoliko sekundi Gluck je dopustio da vlada tišina, a zatim se strogi pogled okrenuo
gomili. - U listopadu će se Orfej ponovo uzdići kao što ga nitko od vas nije čuo pjevati. Jer ne
samo da imamo libreto i glazbu koja će probuditi njegov duh, imamo i pjevača koji će pronaći
put za svoj glas. Večeras je prerušen u poniznost, ali svi ga vi poznajete. Dame i gospodo, vaš
domaćin, naš Orfej, najveći glas u Europi, Gaetano Guadagni.
Zamahom ruke predstavio me gomili, a njihova zaprepaštena lica počela su se topiti od
zadovoljstva, dok su se silili prepoznati toga čuvenog Gaetana Guadagnia, tko god da on bio,
pod slojevima prljavštine na mom licu. Zapljeskali su, i dok je trajao pljesak, razumio sam s

9
(franc.) Viteže Gluck, tko je ovaj?

166
iznenadnom stravom da je ta soba bila napuhnuta od očekivanja, poput mjehurića koji se
sprema puknuti uz žestoki puk! Nisam se smijao dok su pljeskali, a oni su zapljeskali još
snažnije kao odgovor, i tako sam ja donio odluku da pobjegnem. Napravio sam dva koraka
unatrag, ali baš tada sam začuo kako moj uzmak zaprječavaju nadolazeći koraci. Okrenuo sam
se da pogledam čovjeka koji je ulazio. Njegov izgled sve mi je objasnio - barem meni.
Gaetano Guadagni bio je petnaest godina stariji od mene, ali smo dijelili isto lice koje
nije starilo. Dosezao mi je do uha, ali smo obojica imali taj anđeoski stas zbog kojeg je
publika mislila da je on visok nešto ponad metar i osamdeset, a ja preko dva metra. Kao i ja, i
on je imao prsa poput ptice kao svi kastrati i sklad tijela koji nisu opterećivali muški mišići.
Blizanci nismo bili, ali smo mogli biti braća. Te noći moja je mladost bila izobličena
prljavštinom, a u svom dugom kaputu od brokata on je izgledao kao kralj.
Činilo se da pluta u sobi. Ako su svi utihnuli kad su vidjeli mene, sada kad su vidjeli
Guadagnia - i mene pokraj njega - nisu čak ni disali. Čuveni kastrat nije se nimalo zbunio
zbog toga skitnice u svojoj kući; na trenutak je posvetio pažnju svojoj publici s velikodušnim,
suučesničkim osmijehom. Zatim me pogledao pažljivo od glave do pete.
- Chevalier - rekao je njemačkim s jakim naglaskom - jesi li mi našao zamjenu?
Gluckovo ružičasto lice postalo je grimizno. - Ti, varalice! - izustio je prema meni.
Zatresao je jednom šakom i držao drugu uz prsa kao da bi mu srce moglo puknuti od
neprilike. Opet sam koraknuo unatrag i bio bih se sudario s kastratom da me nije izbjegao
svojom okretnošću plesača. Podigao je ruku da umiri skladateljev bijes.
- Zamijenio si ga za mene? - upitao je Guadagni dok je kružio unatrag i postavio se
između Glucka i mene. Počeo sam se pomicati prema vratima.
- Klatario se pred tvojim vratima. Prevario me je.
- Lukava krinka - rekao je Guadagni i naškubio usta kako bi njegova publika mogla znati
da im je dopušteno smijati se.
- Sam ću ga izbaciti van - rekao je Gluck i posegnuo za mnom.
- Non! - povikao je Guadagni. Gluck se ukipio. Guadagni se nije čak ni okrenuo da
provjeri je li skladatelj poslušao njegovo naređenje. Pjevač je jednostavno stavio dlan na prsa,
kao da si pokušava opipati puls; crveni šiljci njegovih obojanih noktiju su zasjali. - Nikada ne
ostavljam na cjedilu brata po nožu - rekao je tiho.
Nagnuo je glavu, a ruka mu je ostala na srcu. Svako oko u sobi divilo se njegovu
sažaljenju.
- Borise! - pozvao je svojim mekim zvonkim glasom. Boris se pojavio s mjesta gdje je
vrebao s one strane otvorenih vrata.
- Daj ovom čovjeku da se okupa, nešto odjeće i hrane. Mislim da će mu odgovarati
jedino tvoja odjeća.
Borisa nije izdalo ništa više osim užasnuta gutanja. Nije me ni pogledao dok me vodio
van iz sobe i niz hodnik. - Pričekaj ovdje - naredio mi je. Dvadeset minuta stajao sam ondje
kao kip, u strahu da bi bilo koji moj pokret mogao prljavštinom zamrljati bijele zidove. Na
kojoj su strani bila vrata? Konačno se Boris vratio s hrpom odjeće preko ruke.
- Slijedi me - rekao je, a u njegovu glasu nije se čulo ni poštovanja ni prezira. Odveo me

167
niz uske drvene stube do prostora za pranje posluge u podrumu. Drvena kada bila je napola
ispunjena vodom, koju je Boris sigurno mogao i više zagrijati, ali budući da je to bila prva
topla voda koju će moja koža osjetiti nakon puno mjeseci, nisam ni pomislio prigovoriti.
Zatvorio sam vrata i zabarikadirao ih drvenom škrinjom prije nego što sam skinuo sa sebe
prljave dronjke i uronio u vodu.
Svijetla koža pojavila se ispod slojeva prljavštine. Trljao sam ruke sapunom dok mi
jagodice na prstima nisu postale naborani ružičasti ovali. Moja kosa je izgubila težinu
jednogodišnje masnoće, a kad se osušila, postala je vunasta i pretvorila se u valovitu aureolu
jednako finu kao i paperje tek izlegnuta ptića.
Kad sam bio siguran da sam izribao svaki centimetar svoje kože, izišao sam iz kupke i
stao pred ogledalo. Pregledao sam cijelo svoje golo tijelo. Nijedan kastrat nije mišićav, ali
nakon godinu dana putovanja preko Alpa moje tijelo bez dlačica imalo je gipkost nimfe.
Vidio sam u svojim bedrima tračak onih drugih golih nogu uz koje sam pritiskao svoje uši one
godine na Ulrichovom tavanu. Izbočene kosti prsa i zdjelice bile su muške kosti, ali mliječna,
putena nijansa bila je slična onoj koju sam tako često ljubio.
Bio sam bez dlaka, ali sada kad sam bio očišćen od prljavštine zlatno paperje sjalo se
ispod mojih ruku, ponad mojih usnica i na strijeli koja je pokazivala niže mog pupka. Kad
sam podigao ruku, pokret je zašumio preko mojih okruglih prsa, preko moga dugog trbuha i
razasuo se u mojim bedrima. Moja godina hodanja učvrstila je stas koji se Ulrich toliko trudio
uvježbati. Kastrat u ogledalu nije izgledao krhko. Stopala su mu bila prikovana za pod, a
činilo se da ramena vise s neke nevidljive uzice svezane na nebu. Bilo je to plemenito tijelo,
sa samo jednom manom u središtu.
Brat po nožu, nazvao me Guadagni - prepoznavanje kojeg sam se oduvijek bojao. Nije
me čak morao ni čuti kako pjevam. I ja sam to vidio u njemu. Vidio sam sjenku toga i kod
drugog musica, Antonia Bugattia. Njihova meka anđeoska lica, njihov sklad, njihovi glatki
glasovi - sve su to bili znakovi koji su označavali i moje tijelo. Orfej. Ime mi je još uvijek
odjekivalo u ušima. Orfej. I gledajući ovoga golog anđela u ogledalu, pomislio sam ponosno
da ako Guadagni može biti Orfej za carstvo, ja sigurno mogu biti Orfej za jednu ženu.
Borisove hlače su mi bile gotovo dovoljno dugačke, ali nisam mogao zakopčati prsluk
preko prsa. Moji zglavci provirivali su iz kaputića. Morao sam nezavezanima ostaviti cipele
koje su me tiskale. Proučio sam se u ogledalu. Nikada nisam izgledao tako naočito.
U prolazu me čekao drveni pladanj s tanjurom suhog kruha i komadićima mesa -
oskudan obrok za nekoga tko se naučio služiti krađom. Poskakivao sam po stubama. Kako
više nisam bio skitnica koji je tu upao, mogao sam sam pronaći put van.
Drveni podovi Guadagnieve kuće bili su prekriveni sagovima, a na zidovima su bili
pejzaži uramljeni u zlatne okvire. Bilo je mimo, kao da su svi gosti otišli za vrijeme mog
kupanja, a sluge poslani u krevet. Našao sam glavna vrata, uhvatio ispoliranu mjedenu ručicu
i pripremio se da odem neopaženo. Ali zatim sam začuo zvuk zbog kojega sam morao duboko
udahnuti.
Počelo je svirati čembalo. Odmah sam čuo da za klavijaturom sjedi majstor. Povukao me
je zvuk, dalje od vrata, gore po stubama, brzo, tiho, u strahu da će bilo koji zvuk koji bih

168
napravio zaustaviti tu glazbu.
Kad sam se približio otvorenim vratima kroz koja se probijala glazba - ona ista prostorija
od ranije, shvatio sam - zatekao sam Borisa i druge sluge kako čuče oko dovratka, skriveni od
onih u sobi. Nisu reagirali kad sam im se pridružio, jer su se njihova tijela napinjala da čuju.
Kroz vrata sam čuo škripanje stolica i struganje stopalima ispod jasnih zvukova čembala.
Morao sam znati tko je za klavijaturom. Vjerojatno bih bio zabasao kroz vrata i
poremetio glazbenu večer - drugi put - da nisam začuo zvuk koji me zapanjio još više:
Gaetano Guadagni je počeo pjevati.
Che puro ciel! Che chiaro sol! Che nuova serena luce è questa mai!10
Koja toplina! Zatvorio sam oči i izdahnuo svaki mjehurić zraka iz udubina u mojim
plućima. Zgurao sam se s ostalim slugama dok nismo pritiskali jedni druge poput legla
praščića u srljanju prema nizu bradavica. Kao jedan prišuljali smo se još bliže vratima.
Provirivao sam dok nisam ugledao Guadagnia kako stoji ispred ushićene publike, a Gluck je
iza njega sjedio za čembalom.
Guadagni je mahao rukama dok je pjevao, njegovi dugi prsti opisivali su padove i
uspone koji su pratili njegov glas. U nježnim trenucima držao me nepomičnim od napora da
ga čujem, a u glasnim trenucima, osjećao sam da bih se mogao srušiti pod silinom njegova
blistavog glasa. Guadagni je zurio prema kutu sobe i vidio sam u njegovim očima da je ondje
bila njegova Euridika, koja će uskoro opet biti njegova. Nađi je! govorila mi je glazba. Nađi
je! Odnijela je sav strah koji je još bio zaostao u sjenkama moje duše. Tople suze zamrljale su
moje sada čisto lice.
Dok je Guadagni završavao s uzvikom - Euridice dov’è!11 privlačenje njegova glasa bilo
je žestoko i jedino nas je Borisova snaga spriječila da ne upadnemo svi u plesnu dvoranu.
Gosti su počeli pljeskati; sluge su otresli sa sebe zanos i odjurili. Moja reakcija nije bila tako
izvježbana: od trenutka kad je Guadagni prestao pjevati, osjetio sam kako ta toplina nestaje.
Strah se ponovo uvukao iz sjenki. Sa svakim pokretom bio sam sve manje i manje siguran da
mogu pobijediti u onome što najviše želim. Trebao sam ponovo čuti tu glazbu, trebao sam je
sam naučiti pjevati, a ovdje su bila dva majstora koji su me to mogli naučiti.
Osjetio sam Borisovu šaku na svojoj ruci dok me pokušavao odvući od vrata, i osjetio
sam da mi je nešto šapnuo u uho, pitajući me jesam li stvarno toliki idiot da po drugi put
prekinem tu večer. Bio sam. Otimao sam se od njegova povlačenja.
Ali Boris nije mogao tolerirati još jedan prekid, ponajmanje od budale koja je nosila
njegovu odjeću, i tako me snažno povukao za rame. Ja sam se uvijao i naprezao dok se
konačno nisam oslobodio njegova stiska. Pao je unatrag i srušio vazu s njezina stalka. Ja sam
posrćući ušao u plesnu dvoranu.
U odjeći sluge i dok su mi suze tekle niz obraze, zaljuljao sam se prema njihovom
društvu kao da sam upravo pao sa stubišta. Pljesak je prestao. Zurili su u mene, ali je ovoga
puta njihov pogled bio drukčiji. Iznenađenje nije zamijenila odbojnost, nego divljenje -
divljenje mojoj ljepoti.

10
(tal.) Kakvo čisto nebo! Kakvo svijetlo sunce! Kakva nova svjetlost vedrija no ikad!
11
(tal.) Gdje si Euridika!

169
 Napravio sam nekoliko koraka prema Guadagniu i svi su vidjeli dvojicu kastrata jednoga
uz drugog - mene kao mlađi, viši zrcalni odraz Guadagnia. Njegovo meko anđeosko lice,
nježne kosti i blage zelene oči bile su sve ono što sam prezirao na sebi.
Pokušao sam prikupiti riječi, ali sve što sam uspio bilo je stiskati i otpuštati šake ispred
lica, kao da pokušavam uhvatiti neku varavu mrlju magične prašine koja je plutala u zraku.
- Tvoj Orfej se vratio, chevalier Gluck - rekao je Guadagni i nasmijao se. Publika se
također nasmijala.
Skladatelj me gledao sjedeći za čembalom. Boris se vratio i stisnuo me šakom za ruku.
- Čekaj - rekao je Guadagni svome sluzi, ne mičući se s pozornice. - Možda je ovo naša
prilika, chevalier, u odsutnosti mademoiselle Bianchi, da publika čuje duet iz trećeg čina.
- Njega? - nesuvislo je izgovorio Gluck. - Euridiku?
- Možeš li pjevati sopran? - upitao me.
Kimnuo sam. Gluck je imao još primjedaba, ali jedna talijanska rečenica ga je presjekla,
a žamor u sobi jasno je pokazivao da bi gosti radosno poslušali Guadagnia kako pjeva i s
kozom. Guadagni je dohvatio neke papire i pružio mi note. Žudno sam ih pogledao i odmah
me preplavilo razočaranje.
- Ali to je... ne znam... - zamuckivao sam.
- To je previsoko za njega. - Gluckova stolica bez naslona zaškripala je po podu dok je
ustajao, podignutih dlanova kao da me želi izgurati iz sobe.
- Ne - rekao sam. - Nije previsoko.
- Pa u čemu je onda problem? - pitao je Guadagni.
- Riječi su problem - rekao sam. - To nije latinski.
Guadagni je naškubio usnice i svi su vidjeli kako se suspreže od smijeha.
- Je li to talijanski? - pitao sam.
Guadagni je kimnuo. - Uistinu je.
- Ja ne govorim talijanski - rekao sam. Tajac je zavladao u sobi. - Ne bih znao kako treba
izgovarati riječi.
Guadagni je uzeo papire iz mojih ruku, blago, kao da su blago koje je spašavao iz
dohvata djeteta. - Ne govoriš talijanski? - upitao je tiho, ali dovoljno glasno da ga je moglo
čuti svako napregnuto uho. - Ali ti jesi kastrat.
Kimnuo sam. Moje lice je pocrvenjelo usprkos njegovu spokoju.
- To je nemoguće - rekao je Guadagni. - U kojim kućama si pjevao?
- Kućama?
- Kazalištima.
- Nikada nisam pjevao u kazalištu.
- Pa gdje si onda naučio pjevati?
- U samostanu - rekao sam. - U Opatiji St. Gallen.
Guadagni se okrenuo Glucku. - Gdje je to?
- U Švicarskoj Konfederaciji - rekao je Gluck. Ja sam kimnuo.
- Ali oni nemaju kastrate u njemačkim zemljama - rekao je Guadagni, zapanjen. Gluck je
blago potresao glavom u znak potvrđivanja. Iznenada se Guadagnievo lice razvedrilo.

170
Nasmiješio mi se. - Ali to je izvanredno. Koliko dugo si u Beču?
- Stigao sam danas.
- Danas!
Guadagni se počeo smijati, a njegov smijeh bio je jednako snažan kao i njegova pjesma.
Uskoro su se svi u sobi smijali zajedno s njim tom prekrasnom musicu koji nije govorio
talijanski i koji je potjecao iz zemlje gdje njegova vrsta nije postojala. Boris je pomislio da je
to dobar trenutak da me izvuče van, i ovoga puta ja sam si dopustio da me odvede.
Ali Guadagni je jednostavno podigao ruku. Boris i ja smo se ukipili, a publika je odmah
utihnula. Guadagniev omalovažavajući pogled prešao je preko svakog od njegovih gostiju,
kao da traži jedno jedino plemenito srce među tim lešinarima. - Ja, kao i ovaj jadni musico -
rekao je - nisam imao conservatorio koji bi me učinio onim što sam danas. Sam sam se
naučio. I ja ga neću napustiti.
- Sutra - rekao mi je - ćeš doći u Burgtheater. Bit ćeš učenik Gaetana Guadagnia.

171
 V.

- Stranac u gradu, gospodine, zar ne? Mogu li kako pomoći? - upitao je neki dječak
nakon što sam sljedećeg jutra ustao sa svoga tvrdog kreveta na pristaništu i tri puta se okrenuo
oko sebe, sa samo jednim pitanjem u glavi.
- U stvari - rekao sam - možeš. Jesi li domaći u ovim krajevima?
- Rođak mog strica je takoreći kralj - rekao je ponosno, izbacujući prsa koja su bila
toliko mršava da sam ih mogao obuhvatiti šakama. Pitao sam se kad je zadnji put jeo.
- To je dobro - rekao sam. - Potrebno me uputiti u pravom smjeru. Možeš li mi pomoći
da nađem neko kazalište - zove se Burgtheater.
- Kaiserliches und Königliches Theater an der Burg12 - izrecitirao je kimajući. -
Michaelerplatz. Neka Lothar bude tvoj vodič.
Učinio sam tako. Hodao sam za njim kroz uspavani grad odmah nakon zore, uz blagi
brijeg, dok se ona crna crkva pomaljala iz jutarnje magle s naše lijeve strane, a posvuda su po
kamenim kockama ceste bile razbacane pjege vlažnoga stajskog gnojiva. Nijedanput nismo
skrenuli ni lijevo ni desno, a palače su rasle po veličini i ukrasima.
Nakon ne više od deset minuta izbili smo na trg. - Michaelerplatz - rekao je Lothar i
naklonio se.
Razjapio sam usta. U blizini su se izbočeni rubovi krovova najvećih zgrada koje sam
ikada vidio zasijecali oštro u nebo koje je postajalo svjetlije. Na samome trgu, neka vrst
obilno urešene palače s kupolama i kipovima bijelih ratnika dizala se visoko ponad nas.
- Moj Bože - rekao sam svom vodiču, pokazujući gore na zdanje. - Je li to kazalište?
- Ne - rekao je. - To je zimska škola jahanja - za princeze i njihove ponije. Ondje je tvoje
kazalište. - Slijedio sam njegov ispruženi prst pokraj oštrog ruba te jahaće škole - koja se
činila kao da iznenada završava, kao da ju je presjekla oštrica s nebesa - dolje, dolje prema
kamenoj kutiji bez prozora ugniježđenoj u kutu. U St. Gallenu to bi bilo nešto što vrijedi
promotriti, ali ovdje, bilo je...
- Prilično je malo, zar ne? - rekao sam.
Lothar me mrko pogledao. - Najveće kazalište u carstvu. Tisuću četiristo ljudi stane
unutra.
- Ne izgleda kao kazalište. - Prednji dio je bio bez prozora, bez vrata.
- Nekada je to bio Ballhaus.
- Dvorana za igre?
- Igralište. Tako su se prinčevi mogli igrati loptama. Sad je to kazalište. Mogla bi biti i
vrata pakla što se mene tiče. Mene nikada neće pustiti unutra.
Krenuo sam dalje prema trgu. Palače iza moga kazališta izranjale su još veće.

12
(njem.) Carsko i kraljevsko kazalište na dvoru

172
 - Zadovoljan? - upitao je Lothar. - Zadovoljan mojom uslugom?
Kimnuo sam odsutno.
- Dva krajcara - rekao je.
- Što? - upitao sam.
- Moja provizija. Duguješ mi dva krajcara.
- Za što?
- Za uslugu.
- Ali to nije bilo ništa. Svaka budala bi znala naći put.
- Svaka budala osim tebe. Dva krajcara.
- Ali...
- Dva krajcara. - Ispružio je ruku i približio mi se.
- Nemam ni pfenniga.
- Ugrist ću te za gležanj. - Ogolio je zube - žute, ali dovoljno oštre da izvrše zadatak.
Uzmaknuo sam.
- Ništa! - povikao sam. - Siromašan sam kao i ti.
Cijeloga me promotrio kao da prvi put primjećuje kako mi loše pristaje odjeća.
Namrgodio se na moju bijedu. - Onda mi daj svoje cipele - rekao mi je.
- Ne!
Bacio se prema njima i svukao jednu dok sam ja skakutao dalje, ali me uskoro sapleo, i
iako nije bio ni upola visok kao ja, oteo je i drugu. Ali ja sam učvrstio po dva prsta u svaku i
držao ih kao da se borim za život, kotrljajući se naprijed dok je on uzmicao. Mala zvijer me
vukla preko trga.
Iskesio se.
Ugrizao me za ruku.
Ja sam urlao i uvijao se, a od toga mi je ispala jedina stvar koju sam imao u džepu,
debeli komad šupljikava masna sira, zadnju od mojih ukradenih namirnica.
Lotharove oči su se izbečile. Pustio je cipele i skočio prema siru. Razderao ga je zubima.
Bezvoljno sam pokušao progoniti svoj doručak, no žurno je pobjegao.
Isprašio sam Borisovu odjeću i spasio jedno dugme iz prašine. Lothar je ostavio miris
sira u svom bijegu i želudac mi je zatutnjao. Pogledao sam oko sebe i dobro proučio
arhitekturu: Michaelerplatz nije bilo dobro mjesto za neovlašteno zalaženje u tuđi posjed,
osim ako nisi imao želju iskušati carske tamnice. I tako sam se okrenuo kazalištu koje nije
ostavljalo baš neki dojam. Bilo je toliko različito od svega oko sebe kao i naborana strica
usred raskošna bala.
Osjetio sam prve otkucaje ljubavi prema njemu kako podrhtavaju u mom srcu.
Prišao sam mu. Iako je s prednje strane bila samo bjelina, iza ugla podizala su se dvoja
visoka hrastova vrata, jedina stvar na toj zgradi koja se činila prikladno veličajnom za prvo
kazalište jednoga carstva. Pokucao sam na ta impozantna vrata, ali moje kucanje bilo je tek
nešto glasnije od tupog udarca. Vrata se nisu otvorila.
Sat vremena šetao sam uzduž triju strana kazališta. Tako malo toga se moglo čuti;
carstvo je živjelo noću. Pokatkad bi se neka kočija zakotrljala kroz Michaelerplatz. Jedna

173
mula se naprezala vukući kola visoko natovarena dinjama rebračama. Iza kazališta, kroz
ogradu sam spazio prazni Dvorski trg, ali svaki put kad bih se malo približio, misleći da se
mogu provući, stražar bi podigao obrve: Baš bih volio da pokušaš. Okrenuo sam se na peti.
Ali tada, na izmaku toga sata, vidio sam nešto čudno. S prednje strane kazališta nalazila
su se minijaturna četvrtasta metalna vrata, otprilike na visini moga kuka. Iznenada su se ta
vrata otvorila. Iz njih su se pojavile dvije ruke. Nakon toga kliznula je glava. Ruke su
proslijedile prema tlu, gdje su se pretvarale da su stopala. Stopala su se u međuvremenu
pojavila kroz vrata, i peta - poput dlana ruke - ih je čvrsto zatvorila. Zatim se ta zbirka ruku i
nogu uspravila do veličine pravog čovjeka i užurbano otišla. Bio bih posve siguran da sam
vidio tek dječaka, jer nije bio viši od snalažljivog Lothara, ali ovaj je vražićak imao bradu
muškarca i dužu kosu.
Kad mi se izgubio iz vida, pregledao sam malena vrata, koja sam sada prepoznao kao
bivši žlijeb za ugljen. Istraživao sam noktima. Pokušao sam ih gurnuti gore ili dolje ili u
stranu. Ali nisam ih mogao otvoriti. Bavio sam se time nekoliko minuta kad sam začuo ljutit
povik.
- Hej! Ne diraj to!
Okrenuo sam se i vidio da se vratio mali bradati čovjek. Bilo je na njemu nečega što je
podsjećalo na glodavca. Kosa i brada bili su mu kestenjasti, kao i čuperci dlaka koji su se
prosipali kroz rastvorenu košulju. Bio je mršav i mišićav. Usnice su mu bile neprekidno
naškubljene.
Imao je crne kuglice od očiju i spljoštenu glavu. Držao je cijeli kruh u jednoj ruci i
komad kobasice u drugoj. Kobasica je bila debela kao njegova ruka; kruh tako okrugao kao
njegova aureola od kose.
- To - pokazao je kobasicom - su caričina vrata. - Pohlepno je zagrizao u meso. - Zar
želiš izgubiti glavu?
Rekao sam mu da ne želim izgubiti glavu, ali da bih trebao ući u kazalište. Rekao sam
mu da sam novi učenik Gaetana Guadagnia.
Pogledao me od glave do pete.
- Dakle nemaš jaja?
Pocrvenio sam i nisam odgovorio.
- Kako ti drago - rekao je. Zadao je vratima strahovit udarac i ona su se otvorila uz
tresak. Stavio je kruh i kobasicu u žlijeb. Zatim se, kao da se tek saginje pokupiti bakreni
novčić, bacio tako da su mu se stopala bila našla upravo ponad moga struka, a ruke na zemlji.
Koljena su mu se svinula unatrag i stopala su nestala u mračnom žlijebu, gdje su se uhvatila
za neku vrstu ljestava. Kad su ostali još samo glava i ramena, dodirnuo sam mu rame.
- U redu - rekao sam. - Tako je kako kažeš.
- Je li boljelo kad su ih rezali? - upitao je.
- Da - rekao sam. - Je.
Oči su mu se iskolačile dok je ležao na leđima ondje u svom tunelu, kao da je u nekoj
jazbini. Činilo se da mu je glava pričvršćena izravno na ramena, bez potrebe za vratom. Ruke
su mu bile zategnute kao grane stabala. - Znaš li što bih ja učinio kad bi mi netko pokušao

174
odrezati jaja?
Nisam pitao.
- Rekao bih carici i ona bi ga objesila.
- Zašto bi te carica štitila? - pitao sam.
- Ona je moj poslodavac. Ja radim za caricu.
- Kakva je ona? - pitao sam.
- Ima šesnaestoro djece. Svih jedanaest kćeri nazvala je Marija po sebi.
Kimnuo sam. - Jesi li je ikada upoznao?
- Viđam je cijelo vrijeme. Ona dolazi u kazalište.
- Ali jesi li se rukovao s njom?
- Ne budi glup - rekao je.
Počeo je polako tonuti dublje u žlijeb. - Zovem se Tasso - rekao je kad mu je glava
počela nestajati. - Hoćeš malo prezalogajiti?
Htio sam.
- Samo pazi da ti prvo uđu stopala - povikao je odnekud iz rupe. Glas mu je bio
prigušen.
Razmotrio sam na trenutak kako ću izvesti tu akrobatsku točku, a onda sam odustao i
ušao glavom naprijed. Udubina je bila dovoljno prostrana da sam mogao puzati na laktovima i
isprva nije bila strmo nagnuta, ali kad sam upuzao potpuno u otvor, jedva sam se mogao
zaustaviti od sklizanja. Potom sam potpuno izgubio kontrolu. Dok sam klizio kroz mračni
žlijeb, vikao sam i držao ruke ispred sebe. Udario sam o tlo i smotao se poput kobasice
nagurane u staklenku. Pogledao sam pokraj svojih koljena i ugledao blijedo svjetlo i siluetu
malog čovjeka koji je turobno tresao glavom.
Uspaničario sam se, zacvilio i počeo se svijati. - Pomoć! - povikao sam.
- Prestani se vrpoljiti! - Tasso je povikao odozgo. Svezao je uže oko mojih gležnjeva.
Čuo sam škripanje koloturja i onda me izvukao iz rupe, a uže mi se zasjeklo u kožu. Konačno
sam se iskobeljao iz otvora i završio na starom podu dvorane za loptanje.
Ležao sam u velikoj prostoriji iznimno niska stropa. Tasso je mogao samo očešati
prstima strop kad bi stajao ispruženih ruku. Ja sam morao čučati da ne udarim glavom o nj.
Mali čovjek je zatresao prstom prema mom licu. - U žlijebove za ugljen se uvijek prvo ulazi
nogama - rekao je. - Uvijek. Imaš sreće što sam bio tu.
Ustao je i donio svoj minijaturni stolac, zatim mi je dao pola kruha i nešto manje od pola
onoga što je ostalo od kobasice.
- Kako pišaš? - pitao me čim sam prihvatio ponuđeno.
Rekao sam da mi mokrenje ne uzrokuje nikakve probleme i da mi nije do njegovih
daljnjih pitanja na tu temu. Ipak, pohlepno sam jeo njegovu hranu dok sam se osvrtao po
njegovoj pećini. Jedna svijeća bila je jedino svjetlo. Bila je tu i mala nenaložena peć, a pokraj
nje dječji ležaj uredno pokriven dekama. To je zauzimalo tek maleni kut ogromnog prostora.
Ostatak je bio ispunjen prijetećim sjenama, koje su podsjećale na oruđa za mučenje u tamnici.
Polegnuta vodoravno u visini Tassova struka, po cijeloj dužini prostorije pružala se drvena
osovina - od žlijeba za ugljen prema sredini dvorane za loptanje - poput jarbola broda

175
položenog na stranu. Na središnjem dijelu isticala se dizalica s vijencem šiljaka. Užad se
pružala s osovine, prolazeći kroz užnice na rubovima prostorije i nestajala kroz strop. Na
drugom kraju prostorije bilo je vitlo Tassove veličine s još kolotura i još užadi koja su se
pružala u svim smjerovima. Bilo je tu i osam naprava koje su izgledale kao kreveti za
mučenje različitih veličina, svaka s mnogo užadi i kolotura uokolo. Zvuk našeg žvakanja
odjekivao je u mračnim kutovima, kao da štakori vrebaju usred mašinerije.
- Što je zapravo ovo mjesto? - pitao sam Tassa kad smo završili s jelom.
- Prosudi sam. - Skočio je i spotaknuo se preko glavne osovine. Na trenutak je hodao na
rukama, uvukao stopalo u omču užeta i povukao ga naniže. Kako se njegovo stopalo pomicalo
naniže, a glava podizala uvis, otvorila su se zaklopna vrata u stropu iznad najvećeg od drvenih
kreveta za mučenje. Vidio sam četverokut crnog neba.
- Sjedni - rekao je. Popeo sam se preko osovine i prošao kroz mrežu užadi te sjeo na
krevet koji je slobodno visio. Tasso je pojurio preko sobe vukući uže. Gledao sam kako se
zateže kroz skup užnica. Povikao sam kad je krevet iznenada sunuo uvis i sve je postalo
mračno.
Mučno sam se upinjao da ustanem u potpunoj tami, slijepo mašući rukama ispred lica.
Ničega nije bilo. Lagano sam udario stopalom po drvenom podu. Udarac je odjeknuo u
mraku. Čuo sam da sam u ogromnoj spilji.
Nisam mogao odoljeti. Zapjevao sam arpeggio u mraku.

Arhitekti: Nemojte graditi koncertnu dvoranu za slušatelje - tako da njima bude udobno,
tako da mogu vidjeti pozornicu, tako da se osjećaju počašćeno u svojim sjedalima. Takve
dvorane bi trebalo spaliti do temelja zbog idolopoklonstva. Jedini hramovi koji bi trebali
ostati stajati su oni koji obožavaju pjesmu.
U arhitekturi pjesme vrijeme je od osnovnog značaja. U onim hramovima izgrađenim za
druge idole - Notre Dame, Bazilici Sv. Petra, pa čak i u Staudachovoj crkvi - pjesma može
odjekivati u nebesima tog prostora čak do deset sekundi. To može pružiti publici strah i ljubav
za Boga i Njegovu crkvu, ali u tih deset sekundi pjesma postane stara i pokvarena kao mekana
bezukusna jabuka. Nasuprot tome, kad pjevate u svojim salonima ili blagovaonicama, javlja
se suprotan problem: pjesma se zabija u zidove i sagove i tanjure za večeru tako brzo da nema
vremena sazreti prije nego što umre.
Sad zamislite veliku dvoranu, s kojom sam se ja, u ovom trenutku naše priče, susreo prvi
put u životu. Ovdje je životni vijek zvuka tako idealno obuhvaćen da nema prerane tragične
smrti niti starenja; zvuk živi savršene tri sekunde. Tri sekunde mladosti pune života.
Ovo kazalište na Burgu je možda najsvetije od svih naših hramova. Geometrijska
izvedba dvorane za jeu de paume13 savršena je za pjesmu. Jedinstveno je po tome što su
njezina dva nivoa loža i dvostruke galerije gore izrađeni isključivo od drveta, bez imalo
kamena, pa tako i sa šest stotina ljudi koji unutra sjede ti nivoi oponašaju odzvanjajuće drveno
tijelo instrumenta. Prostor je uzak i dugačak - ne okrugao kao u nekim drugim velikim

13
rana verzija tenisa

176
opernim dvoranama - i tako se pjesma, poput odbijanja loptice za jeu de paume od neke
princeze do njezine rođakinje, prenosi po sobi sve dok se ne odbije od nježnih krivulja loža.
Ništa od toga tada nisam vidio; samo sam čuo. Ali dok sam klizio polako naprijed prema
rubu pozornice, Tasso je brzo tapkao za mnom s upaljenim stijenjem u ruci. Poskakivao je po
uzidanim ljestvama i palio lampe u krilu s rasvjetnim tijelima. Kazalište je počelo sjati.
Dvostruka galerija okruživala je kazalište s triju strana odmah ispod ukrašenoga
obojenog stropa. Ispod nje su bila dva nivoa malih soba, poput zatvorskih ćelija s jednim
otvorenim zidom, a svakoj se moglo prići kroz posebna vrata. U parteru straga, stajalo je
nekoliko redova klupa bez naslona, a ispred njih, dva tuceta redova baršunastih stolica.
- Gdje sjedi carica? - pitao sam.
- Tamo. - Tasso je pokazao palcem prema najvećoj prostoriji s moje lijeve strane. - Tako
da može ući iz palače.
- A tko sjedi ovdje? - pitao sam, pokazujući redove sjedala ispod mene u parteru.
- Lajavci - odgovorio je mali čovjek. Uhvatio se za ljestve dvostruko više od mene
ponad pozornice. - Gizdavci. Zovemo taj dio Volovski tor. Pričaju glasnije na tim sjedalima
nego glumci na pozornici.
- A što je s onim klupama skroz gore blizu stropa? Može li se odande išta vidjeti? -
pokazao sam prema udaljenim galerijama.
- Niti polovica pozornice - rekao je Tasso. - Zovu to Le Paradis, možda zato što je bliže
nebu nego pozornici.
- Ali zašto zatvaraju ljude u te male sobe? - rekao sam. - Da ne bi pričali?
Prezirno je puhnuo. - Lože - ispravio me. - A vrata ne služe da zadrže bogate unutra;
služe da ostave siromašne vani. Spreman?
- Spreman za što? - upitao sam i okrenuo se dok je svjetlo blijedilo i od zlatnog postalo
crveno.

Našao sam se u gorućem paklu. Pakao je bio pećina. Zamrznuti jezici vatre. Stupovi od
čvornata kamena. Tunel koji je vodio do nekoga sjajnog otvora, udaljenog kao zvijezda.
Tassova glava pojavila se kroz jedna od zaklopnih vrata, poput svisca što proviruje iz
svoje rupe. Pogledao sam gore u crvene lampe. - Obojeno staklo - objasnio je. - Spreman za
sljedeće? - Njegova glava je nestala prije nego što sam uspio pristati.
Čuo sam tapkanje njegovih koraka i stenjanje osovine pod mojim nogama. Odjednom -
dovoljno brzo da bih sve propustio da sam samo bio trepnuo - napustili smo zlosretnu pećinu i
našli se na idiličnim poljima. Drveće se nadvijalo nad nekim vrutkom. Polje meke trave
pozivalo me na spavanje. Baš kao kad je Guadagni pjevao, nada je ispunila moje srce. Na
takvom mjestu ćemo jednoga dana biti Amalia i ja.
Tassova glava provirila je kroz drugu rupu. - Jesi vidio? - bilo je sve što je rekao.
- Ti si učinio sve to? - pitao sam, pokazujući na platneni zastor u dnu pozornice.
- Vraga! - rekao je. - Treba cijela vojska da to sve napravi. Quaglio prima sve pohvale.
Nitko ne spominje Tassa. On samo povlači užad.
- Kako to izgleda - pitao sam ga - kad gledaš operu?

177
 - Ne znam - rekao je. - Ništa ne vidim odavde dolje.
- Nikad nijednu nisi gledao?
Zatresao je glavom. - Nije mi stalo.
- Nije ti stalo! - rekao sam. - Jednoga dana pjevat ću ti tu o ljubavi. Onda ćeš promijeniti
mišljenje.
Ponovo je trepnuo. - O ljubavi? - rekao je.
- Da - rekao sam što sam ponosnije mogao. - O ljubavi.
Progunđao je. - Imam ja boljih načina za provoditi vrijeme. - Potom je nestao u svojoj
rupi.

178
 VI.

U devet sati pojavila su se trojica mrzovoljnih pomoćnih scenskih radnika. Nakon toga,
Tasso više nije napuštao svoju pećinu. Glava mu je provirila kroz zaklopna vrata i povikivao
je: - Nauljite svaki žlijeb kao da dolazi carica. Durazzo će biti ovdje za tri sata s maestrom!
Na najmanje škripanje tražit će vaše glave! - Sva trojica muškaraca su se pokunjila, kao da su
ih lancima povezivali za gležnjeve. U jedanaest se pojavila trupa njemačkog kazališta. Probali
su sat vremena i prvih dvadeset minuta dopustili su mi da sjedim i gledam iz Volovskog tora,
ali su scene kod mene uzrokovale takve napade smijeha od kojeg su tekle suze, pa je
mrzovoljni redatelj prasnuo: - Izlazi! I nemoj se vratiti dok ne budeš znao obuzdati svoju
buku.
U dvanaest je u kazalište dugim koracima ušla francuska trupa, prekidajući probu svojim
bučnim glasovima. Njihova gluma činila mi se tupom predstavom i očekivao sam da bih isto
mislio i da sam razumio francuski. U jedan je pozornicu preuzeo Angioliniev balet, koji je bio
divan u kratkim odsječcima i kojeg bih mogao gledati zauvijek samo da Angiolini nije
zaustavljao svoje plesače pri svakome drugome koraku i galamio na njih svojim uhu ugodnim
talijanskim.
Nije bilo ni traga od Tassa, ali kad su povikali: - Svjetla! - dizalo rasvjete s ruba
pozornice podiglo se poput sunca ponad glumaca. - Zavjesa! - i zavjesa se zatvorila gotovo
magično. Nisam ponovo vidio lice svoga novog prijatelja dok veliki ljudi bečkog kazališta
nisu počeli dolaziti u tri, a Tassova glava provirila je kroz zaklopna vrata i kimnula svojim
gospodarima koje sam prepoznao kao ljude od prethodne večeri. Potom je Tasso nestao i čuo
sam samo najmekše psikanje konopa ispod pozornice dok su Durazzo, Gluck i Calzabigi
kimali i trljali brade, kadli je Quaglio povikao: - U redu, sad nam daj Grčku ... Spilje. Spilje!
... Polja! Požuri, čovječe. Ovo su važni ljudi koji zbog tebe čekaju! - Scene su se mijenjale
glatko i bez škripanja. Ovi važni ljudi razmotrili bi svaku od postava mršteći se; pritišćući
palcima bijele udubine na bradama. Svaki od njih našao bi ponešto na pojedinoj stavci što mu
se nije dopadalo. Quaglio je obećao promjene.
Konačno je u četiri stigao Guadagni. Skočio sam da ga pozdravim, ali on je jednostavno
projurio pokraj mene prema drugim muškarcima; vidio je samo pozornicu.
- Da - promrmljao je kad je Tasso podigao crvena svjetla na spilje. - Hm. Da. - Zatim je
zatvorio oči i svi smo gledali kako se njiše amotamo u prolazu za publiku, kao da je u svom
umu prizivao viziju budućnosti ove opere. Otvorio je oči i kimnuo, a zatim su drugi muškarci
uzvratili kimanjem. Potom se popeo na pozornicu i napravio nekoliko krugova hodajući.
Mahao je rukom u skladu s nekom melodijom u svojoj glavi, a četvorica starijih muškaraca
mumljali su od zadovoljstva. - Sad mi dajte polja - naredio je Guadagni u prazno. Čuo sam
Tassa kako juri što je brže mogao ispod pozornice. Zastor na kraju pozornice je pao, novi
bočni okviri sjeli su na svoja mjesta,, gorući sjaj postao je večernje sunce. Guadagni se polako

179
okrenuo i zatim zatresao glavom. - Ne - rekao je. - Ne.
- Što je krivo? - pitao je Quaglio, ponizni sluga princu.
- To je krivo - rekao je Guadagni. Mahnuo je rukom i okrenuo se od lijepih slika, kao da
ih ne može podnijeti gledati.
- Kako krivo? - ponizno je upitao Quaglio, hodajući prema pozornici, ali se Guadagni
brzo spustio i prošao pokraj Quaglia u središnjem prolazu za publiku. Slikar tih scena povikao
je za pjevačem: - Kako je krivo?
Guadagni je stao, ali se nije okrenuo. Odmahnuo je glavom. - Ja pjevam - rekao je tiho.
Pogledao je preko ramena nekamo u pravcu Quaglia. - Ti slikaš.
Guadagni je krenuo prema izlazu. Gluck ga je pozvao: - Ali zar ne želiš vidjeti druge -
Grčku, hram?
Guadagni je nastavio. - Ne danas - povikao je odlučno. - Ne danas.
- Ali kada? - Gluckov glas postao je očajan. - Vrijeme za izmjene je sve kraće!
Ali nije se činilo da Guadagni čuje pitanje. Krenuo je prema predvorju. Izišao sam iz
sjenke i stao mu na put. - Zar nećete pjevati? - pitao sam. Svejedno nije stao i tako sam morao
posrnuti unatrag kako bih izbjegao sudar. Odbio sam se od sjedala i zatim udario o vrata. Za
jedan trenutak srce mi je bilo zadrhtalo jer sam se bio zabrinuo da je njegova ponuda od
prethodne noći bila tek okrutna šala.
Guadagni se zagledao u moje lice, pokazujući dosadu zbog prekida. - Ah! - rekao je
napokon, a njegov iznenadni smijeh odagnao je moje strahove. - Naš švicarski musico! - Uzeo
me za ruku i povukao blago od vrata kako bi ih mogao otvoriti. - Pjevati? Danas? - Šmrcnuo
je. - Ne, ne danas. Ne sutra. Ne sljedećeg tjedna. Potkraj rujna, možda. Možda tek u listopadu.
- Pokazao je vragolasto prema muškarcima koji su još uvijek zurili u njegovu pravcu. - Moja
prva lekcija za tebe: Nikada im nemoj dati sve što žele ili će te progutati kao svoje Knödel14.
Nikada im nemoj dopustiti da misle kako su te ukrotili, mio fratello. Nikada. - Povukao me
blago u malo predvorje i zatim me uštipnuo za ruku.
- Hrabri lovački pas, čim je uškopljen, leži tiho u svom kutu. Purtroppo15, to je ono što
mnogi od nas postanu: Uzbudi neku princezu prije večere svojom pjesmom kako bi mogao
piti njezino vino; uzbudi je poslije večere prstima kako bi mogao s njom podijeliti pernati
krevet.
Guadagni je zatresao glavom i stavio mi prst pred lice. - Ja sam drukčiji. Kad me kakva
vojvotkinja pita hoću li pjevati za nju, kažem joj da nemam vremena. Kad me pita kakav
knez, bolestan sam. To je dio lova. A za one za koje nema lovine, lov je sve. Dođi.
Poveo me prema izlazu. Kroz debela vrata mogao sam pratiti zvukove gladne mase: prsti
su grebali po vratima, žene su režale jedna na drugu, glasovi su izvikivali: - Gaetano, mio
Gaetano! - Četiri carska vojnika stajala su spremna da nas zaštite od gomile.
- Dopusti im da te dotaknu - podučavao me Guadagni. - Ali nikada nemoj dopustiti da se
uhvate za tebe. - Kimnuo je i vrata su se otvorila.
Žene i muškarci koji su čekali vani nisu bili seljaci s kojima sam podijelio krevet na

14
(njem.) okruglica, knedl
15
(tal.) Nažalost

180
pristaništu. Žene su nosile veličanstvene haljine. Zlato i najfiniji dragulji sjali su na njihovim
vratovima. Iza gomile stajao je niz kočija iz kojih su dame najvišeg sloja izvirivale kroz
čipkane zavjese.
Guadagni je stupio usred njih. Vojnici su nas okružili i zadržavali gomilu upravo
dovoljno daleko da su ruke koje su se naprezale mogle tek dotaknuti velikog musica. Činilo se
da Guadagni vidi svaku ruku - čak i one iza sebe - i dotaknuo je svaku. Neke je prste za
trenutak primio u svoje. Ali nijedna ruka koja ga je pokušala zgrabiti - posjedovati - nije
uspjela u svom naumu. Stisnute šake gurale su prema njemu komadiće papira, a na svakom su
bili naškrabani ljubavni stihovi.
Prsti su me štipali.
Čupali su mi kosu.
Kidali su mi odjeću kako bi mogli pritisnuti komadiće Borisova kaputa na svoje usnice,
samo zato što sam hodao pokraj velikog kastrata. Gladna usta činila su se puna ispruženih
jezika dok su nas pokušavali dosegnuti kao seljaci kruh usred velike gladi. Većina lica bila je
ženska, ali bi se pokatkad kroz gomilu probio i pokoji muškarac; neki od njih nosili su
karnevalske maske da bi sakrili lica. Jedan maskirani muškarac ponudio je prsten s rubinom.
Guadagni je poljubio dragi kamen i stavio ga u džep. Dame su vrištale dok su ih druge gurale
unatrag. Jedna gramziva gospođa počupala je drugoj kosu. Osovine kočija škripale su dok su
se čopori žena naginjali iz njih.
Guadagni je izabrao jednu kočiju usred borbe. Na ulaznim vratima, žena mu je dala znak
bez ikakve hitnosti koju su pokazivale druge žene, kao da zapravo doziva konobara. Guadagni
se nagnuo i poljubio joj ruku. Čini se da nije ni osjetila njegov dodir, nego je pogledala pokraj
njegove sagnute glave u sve one obožavatelje koji su joj zavidjeli na prednosti. Bila je lijepa -
njezina haljina bila je od najfinije zelene svile, dragulji su joj sjali na vratu, a nijedna crta
njezina lica nije odavala ni najmanji znak nesavršenstva - ali mi je njezina bijela koža
ostavljala dojam da je hladna, i bio sam siguran da bi samo jedan njezin prst na mom vratu
uzrokovao da počnem drhtati od studeni. Nije bila mlada, ali njezino glatko, bezizražajno lice
i čelo činili su da joj nije bilo moguće odrediti dob.
- Doći ćete me čuti kako pjevam novog Orfeja! - pitao je Guadagni.
- Naravno - rekla je žena. - Naša loža je uvijek puna kad pjeva Guadagni.
Naklonio se.
- A tko je ovo? - upitala je i pogledala u mene. Stražari su držali gomilu podalje, ali ipak
je neka žudna djevojka trgala moju otkopčanu košulju.
- Ovo, grofice - rekao je Guadagni kao da otkriva veliko blago - je moj novi učenik.
Je li to moj učitelj namignuo toj ženi? Nije mi se svidio njezin smijeh. Guadagni se
okrenuo prema meni. - Mogu li ti predstaviti groficu Riecher, najdražesniju ženu u Beču.
Dok sam se naginjao, moja je glava poskočila kad sam čuo ime. Proučio sam joj lice.
Njezine hladne zelene oči činilo se da stapaju moj pogled u njezin.
- Nadam se da pjeva bolje od tvoga prethodnog učenika - rekla je keseći se.
Poslušao sam u mrak njezine kočije. Je li to bio neki dah?
Guadagni ju je ozbiljno pogledao i slegnuo ramenima. - Non parla italiano.

181
 Grofica je zatresla glavom i uputila Guadagniu neodobravajući pogled.
- Tako - rekla mi je na njemačkom - kako je to imati tako istaknutog učitelja?
Je li i njezin sin imao takve oči? A te ruke koje je sklopila ispred sebe - jesu li danas
dodirnule moju ljubav?
- Govori li on bilo kojim jezikom? - upitala je Guadagnia.
- Čini se da je očaran vašom ljepotom, grofice.
Zatresla je glavom i nekako mi se varljivo osmjehnula. Zatim se okrenula Guadagniu. -
Morate mi pjevati - rekla je. - Priređujem malu zabavu.
- Jako sam zaposlen, gospođo.
- Za tri tjedna - rekla je. Dala je Guadagniu komad papira. Odmotao ga je, a ja sam samo
vidio broj napisan na njemu. Pomislio sam da sam vidio kako iznenađenje obasjava pjevačevo
lice.
- Većina obožavatelja piše mi ljubavne pjesme - rekao je - da steknu moju naklonost.
Slegnula je ramenima. - Neka onda ovo bude dokaz moje naklonosti, koja je tako
duboka. - Govorila je bez osjećaja.
- Razmotrit ću to - rekao je Guadagni. Stavio je komad papira u džep. Ponovo je
ispružila ruku Guadagniu da je poljubi. Gledao ju je u oči dok se naginjao naprijed.
Još jedanput mi se nasmiješila; jezik joj se pokazao uz tanke usnice. - Naravno, ako
budete dolazili, povedite i svog divnog učenika. - Tada je sjela natrag i nestala u svojoj kočiji;
dok je odlazila, gomila nas je iznova progutala. Ovoga puta, bio sam previše zapanjen da bih
se obranio od ruku. Košulja mi je bila poderana ispod kaputića dok sam još slušao svaki zvuk
Riecherove: klik vrata koja su se zatvarala, njezine kratke upute vozaču, prasak biča,
klopotanje kotača na svakoj kamenoj kocki.
Guadagni ju je gledao kako odlazi. - Tako je groteskna - rekao je tiho, dodirujući lagano
ruke oko nas. - Ali je i jako, jako bogata. Čini se da ću morati blagosloviti njezinu zabavu
svojim glasom.

Guadagnieva prva briga kad smo napustili Burgtheater bila je kako bih ja trebao biti
propisno odjeven kao učenik jednog velikog kastrata. Njegov talijanski krojač sašio mi je
nekoliko finih, dugih kaputa od brokata koji su bili odora kastrata. Proučavao sam se u
ogledalu dok je krojač radio sa zlatnim koncem - uskoro su mi preko prsa plesali majmuni.
- Savršeno - rekao je Guadagni kad sam bio propisno urešen zlatom i baršunom, te
obuven u šiljaste cipele. - Sjajno.
Te prve večeri, dok smo se vozili kočijom prema njegovu raskošnom domu, koji će
postati i moj dom u Beču, pitao sam ga kad će me početi učiti talijanski da bih mogao pjevati
s njim u operi. Potisnuo je smiješak i odvratio pogled kroz prozor kočije. - Budi strpljiv -
rekao je. - Budi strpljiv. Toliko toga moraš naučiti. Pjevanje će doći poslije. Vidiš, prije nego
što te ikada puste na svoje pozornice, prije nego te poslušaju kako pjevaš, moraju vjerovati u
tebe. - Pregledao me izbliza, od glave do pete, i s tom konačnom riječju, raširile su mu se
nosnice. - Moraš postati musico prije nego što možeš tako pjevati.
- Ali ja to jesam - promrmljao sam stidljivo - ja jesam musico.

182
 - Ne - oštro me ukorio. Coknuo je jezikom. - Ti si kastrat. - Njegov pogled izazivao me
da se oduprem toj tvrdnji. Boris je otvorio vrata kočije. - Ja sam musico.
- Ako biste me naučili talijanski, mog...
Podigao je prst da me zaustavi. - Naučit ću te sve što moraš znati - rekao je, a zatim me
pustio da ga slijedim u kuću.

***

Bio sam njegova sjena. Baš kao što nikuda nije išao bez svoje fine odjeće, svoje otmjene
kočije i smijuljenja na licu koje je odavalo da se dobro zabavlja, sada više nikuda nije išao a
da ne vuče i mene za sobom, poput onih čupavih psića što su ih francuske dame vukle za
sobom na uzici.
Dva tjedna nije nastupao, a njegova jedina lekcija za mene bila je da je on najveće
stvorenje na ovoj zemlji. Spavao sam u njegovoj kući, večerao s njime, pratio ga po Beču kad
je to njemu odgovaralo; otpravio bi me kad je njegov lov zahtijevao intimnost. Nosio sam
njegov kaput kad je bilo toplo i otvarao vrata kad nije bilo nikakva sluge koji bi to učinio.
Ulazio sam na večernje zabave uz njega, sve dok nas gomila koja mu se divila ne bi
razdvojila.
Na našoj prvoj zabavi, nakon što su me odgurali u neki prazan kut, iznenada se pojavio
držeći ruke dviju sestara - glupih kćeri nekog vojvode. Činilo se da su objesile svoje jednake
kratke noseve kad ih je predao meni, ali kad je opet nestao u gomili, okrenule su mi se i s
jednakim osmijehom kao da su govorile: Učini nas svojima.
Comment t’appelles-tu?16 rekla je ona koja je bila tek malčice manje neprivlačna nego
njezina sestra.
Žmirkao sam prema njoj, želeći da moje uši raščlane to očito jednostavno pitanje koje je
moglo biti tajna mog bijega. Ali nije bilo koristi.
- Ah - pokušao sam. - Hm. - Dvije sestre su se počele hihotati i još toplije su se trljale o
moja prsa. Pokušao sam uzmaknuti, ali su me uskoro prikovale uza zid. Uhvatio sam pogled
svoga gospodara u gomili. Namignuo mi je.
Zatvorio sam oči i pravio se da sam zvono koje visi tiho u kutu. Kad sam ih ponovo
otvorio, na zabavi je ostala još možda polovica ljudi, a dvije sestre našle su voljniji plijen.

Niti na jednu sekundu nisam iz vida izgubio svoj cilj. Preko svoga novog učitelja ući ću
u Amalijin zatvor, ali tri tjedna čekanja su mi se činila kao prava vječnost, tako da još nisam
bio odbacio zamisao da mogu uspjeti na neki drugi način. Ujutro, dok je Guadagni spavao, ili
kad bi me poslao van, tumarao sam ulicom gdje je bila palača Riecherovih, nadajući se da ću
je na tren vidjeti u jednoj od kočija koje su napuštale ograđeni dio. Zamišljao sam se kako
trčim pokraj kočije i pjevam tajnu poruku. - Zaustavite kočiju! - ona bi povikala, zatim bi sišla

16
(franc.) Kako se zoveš?

183
i mi bismo se zagrlili ondje na ulici, dok bi svi drugi siromašni jadnici u Beču pljeskali našem
ponovnom sastanku.
Nažalost, to se nije dogodilo. Zavjese na kočijama uvijek su bile navučene i kroz njih
nikada nisu provirivale blistave plave oči. Ponekad bih se noću iskrao do palače i pregledavao
vanjski dio tražeći neku novu metodu kako se uvući unutra. Ali otkrio sam da je bolje
zatvorena i osigurana od bilo koje kuće u St. Gallenu. Jedne noći pokušao sam se uspeti po
zidovima da vidim može li se provaliti kroz jedan gornji prozor. Kad sam se našao na svojoj
dvostrukoj visini od tla, prsti su me izdali. Ujutro mi je gležanj bio plav i natečen.
Svakoga dana, u podne, moj je gospodar pjevao dva blagoslovljena sata. Većinom je
vježbao iz Gluckova novog Orfeja, ponavljajući arije i recitative iznova i iznova dok ne bi
dosegnuo onu preciznost zbog koje je bio glasovit. Ponekad bi izabrao druge arije, često
Händela, za koje je htio da ostanu dobro uvježbane kako bi bile na raspolaganju ako bi mu
zatrebalo oružje u lovu. Ležao bih na svojoj sofi i slušao njegovo izvanredno fraziranje kako
prodire kroz kuću. Pamtio sam glazbu dok mi je skromni Boris donosio čaj i kolače. - Da,
gospodine - rekao bi kad bih ga zamolio za još jednu šalicu. - Ne, gospodine - rekao bi kad
bih mu ponudio da sjedne uz mene i popije čaj. Za samo nekoliko dana, prešao sam put od
seljačkog jadnika, daleko ispod njega po rangu, do drugoga gospodara, daleko iznad njega.
Camaraderie17, govorio je svaki njegov ravnodušan pogled, nikada nećemo biti.
Guadagnievo pjevanje još uvijek me diralo negdje u dubini, ali uskoro su me arije nosile
u obliku kakav bi mogle poprimiti - kakav bi poprimile - da sam ih ja pjevao. Moje izvježbane
uši prepoznavale su Guadagnieve nedostatke, kojih je u stvari bilo mnogo, i tako je ono što
sam konačno čuo bilo mračno udruživanje njegove pjesme s pjesmom iz moje mašte. Bio bih
ih sam otpjevao, možda bih čak bio dovoljno nerazborit da pokažem Guadagniu kako znam
pjevati, ali iako su moje uši uhvatile zvukove, prijenos do mojih usnica i jezika potrajat će još
neko vrijeme. Trebao sam učiti talijanski, učiti čitati kako bih mogao shvatiti njegove oblike i
značenja. A ipak, moj jedini učitelj zanemarivao je podučavanje. Morat ću pronaći drugoga.
I onda jednoga dana jesam: vuka koji se mrgodio u kutu.

17
(franc.) Prijatelji

184
 VII.

Hodao sam po Innenstadtu, izgubljen u tim labirintima od ulica. Vrebao sam izvan
palače Riecherovih sve do podneva, kad sam odlučio da pokušam krenuti kući izravnijim
putem. Sad sam bio toliko izgubljen da sam sigurno već bio propustio odlazak svoga
gospodara, koji je otišao na večeru s nekom kneginjom i njezinom sestrom. Nadao sam se
kakvom poznatom orijentiru, ili čak lukavom Lotharu, ali ulica je bila prazna - ili gotovo
prazna, jer neki je čovjek, sam, čekao na ulazu u jednu vežu, držeći knjigu blizu lica. Nisam
mogao vidjeti njegovu kožu, osim da je imao dlakave ruke. Nosio je odjeću koja je mogla biti
pristojna da nije bila zgužvana, i pristajala je uz njegove uske bokove kao vreća navučena
usko oko struka. Nisam se obazirao, sve dok nisam prošao pokraj njega, a u tom trenutku se
zakašljao pročišćavajući grlo i srknuo zrak kao da je tekućina.
Taj zvuk!
Ispunio me takvom srećom, poput sunca koje se probilo kroz oblake u hladnoj zimi.
Povukao sam mu knjigu s lica i skočio na njega. Mislio je da sam nekakav pljačkaš i pokušao
se obraniti. Ali ja sam ga čvrsto držao.
- Remuse! - povikao sam. - To si zaista ti!
Bio je to moj prijatelj! Taj ružni mrki pogled! Ta raščupana kosa! Taj svijeni nos!
Ponovo sam ga od sreće pozvao po imenu. To ime, koje su samo dvojica ljudi ikada koristila
kad su mu se obraćala, bilo je poput čarolije. Mrki pogled se otopio. Lice koje nikada nije bilo
ni sretno ni tužno iznenada je postalo oboje i pritisnuo je lice u moj ovratnik. Jecao sam u
njegovu raščupanu kosu kao da imam jezero puno suza koje su trebale isteći.
- Mojsije! Ti si ovdje!
- I ti također! - rekao sam. - U Beču!
- U Melku nas nisu htjeli. Staudach mora da im je bio poslao nekakvo pismo. Pokušali
smo ti slati poruke, ali bojim se da su zaustavljane.
- Bile su - rekao sam.
- Hvala Bogu da sam te sada našao! Svijet je tako golem!
- Toliko ti toga moram ispripovijedati! - rekao sam.
- Ma vidi tvoju odjeću - uskliknuo je, odgurujući me kako bi mogao bolje pogledati
kaput od brokata, a zatim me opet zagrlio. Ostario je - s tom sijedom kosom nije moglo biti
nikakve sumnje - ali bio sam siguran da nikada nije izgledao bolje. Za promjenu je imao boju
na licu.
- A Nicolai! Gdje je Nicolai? - okretao sam se pun nade, kao da sam očekivao da će
iskočiti iz dovratka pjevajući kakvu ugodnu baladu.
Remusov smiješak je otvrdnuo. Kimnuo je ozbiljno. - On je ovdje - rekao je.
Njegov ton me uznemirio. - Remuse, što nije u redu?
Remus je pogledao gore-dolje po ulici i opet se vratio onaj stari Remus, koji me nije htio

185
pogledati u oči. - Nicolai se jako promijenio. Bolestan je.
- Bolestan? - rekao sam, nesposoban vjerovati da bi bilo kakva bolest mogla zaraziti
medvjeda. - Ali uskoro će se oporaviti?
Remus je odmahnuo glavom i pogledao u drugom smjeru. Šutio je.
- Reci mi, Remuse. Ja sam mu prijatelj.
Remus je kimnuo. - Obećajem ti da ću ti sve reći. Ali najbolje je da ga prvo vidiš.
Procijeni sam. Kad vidi tebe, sigurno će se bar malo razveseliti.
- Znači da me nije zaboravio?
- Zaboravio tebe? - Remus se nasmijao, a smijeh je bio toliko oštar i tužan - nisam se
mogao sjetiti jesam li ga ikada čuo da se smije - da me uznemirio. Stavio mi je ruku na rame i
krenuo niz ulicu. - Ne, nije te zaboravio. Dođi, čekam svog učenika da otvori vrata, ali on je
bio vani i pio, i neće se probuditi na vrijeme za svoj latinski. Neće reći ocu, pa će mi biti
plaćeno. Nitko ništa ne gubi, osim Svetog Augustina.
Ovih pet godina promijenilo je Remusa. Koračao je brzo i nije oklijevao dok me vodio
lijevo i desno kroz zavojite ulice. - Ova pripada princu Lainbergu - rekao je pokazujući na
palaču s prašnjavim prozorima. - A ona strahota - zatresao je glavom prema novoj palači s
mramornim konjima koji su stajali na stražnjim nogama na svakom uglu - pripada grofu
Kurskyu. Ona ondje, princu Barhainyu; ondje, grofu Von Palmu.
- Kako može biti toliko prinčeva i grofova u samo jednom gradu? - pitao sam ga.
Nasmijao se. - Ne, Mojsije. Ne jedan grad. Jedno carstvo. A čak i za to, ima ih previše.
Neki vladaju zemljama daleko odavde; neki ih stvarno samo rijetko posjećuju. Drugi ne bi
znali pronaći svoja imanja ni na mapi. A ima ih koji uopće nemaju zemlju, samo naslov. Ljudi
bi učinili puno toga da postanu grofovi. I tako sada, kad carica treba novaca za svoj rat, ovaj
grad vrvi od njih.
Remus me poveo van kroz gradska vrata i preko zelenih obronaka po prvi put otkad sam
stigao u grad. Ostavili smo za sobom kamene palače Innenstadta, a zamijenile su ih kuće
napola sagrađene od drveta u Vorstädte18. Ovdje su ulice bile uže, ljudski zvukovi manje
profinjeni: djeca su trčala naokolo bez cipela dok su ih majke grdile s otvorenih prozora;
muškarci su pljuvali po ulici a ne da prljaju kakvu pljuvačnicu; kravama je bilo dopušteno da
traže krmu na humcima otpada nakupljenog na ulici umjesto da budu svezane u dvorištima.
Remus me odveo u dio grada koji sam mogao prepoznati po najozloglašenijem zvuku:
nagovaranju dama koje su pozivale s ulaznih vrata i prozora ruševnih gostionica što su
obrubljivale glavnu ulicu četvrti. Remus me gledao kako zurim od stida u svaku od žena koje
su mahale. - Dobrodošao u Spittelberg - rekao je. - Naš dom zadnje tri godine. Uistinu, za nas
nema boljeg mjesta, jer nema nijednog mjesta na zemlji koje je udaljenije od Staudachove
opatije. - Mahnuo je rukom prema ulici da bi dokazao ono što je tvrdio. Žene su iz vjedara
bacale vodu prljavu od pranja izravno pred nas. Muškarci su gurali ručna kolica natovarena
kiselo smrdljivim kupusom. Ponad svega, ulice su bile pune djece. Izlijevala su se iz kuća,
vrištala kroz otvorene prozore, zabadala štapove u trule ostatke na ulici. U toplini kasnog ljeta
malo njih nosilo je košulje, a cipele nitko. Jedna je djevojčica sjela drugoj u krilo i počela je

18
(njem.) Innenstadt - središte grada; Vorstädte - predgrađa

186
škakljati, a bilo je jasno da joj je to mlađa sestra jer su obje imale crvenkastu kosu. Četiri
dječaka stajala su na humku srušene gostionice i izvikivali pravila igre koju nisam razumio. -
Udaren je - vikao je jedan. - Tri kamena! Tri!
Remusova šaka dotaknula je moj lakat i tako me opet dozvala k njemu. - Nije uvijek bilo
tako. Prije stotinu godina trgovci s juga i istoka zaustavljali su se ovdje kad bi dolazili u carski
grad. Ova blatnjava cesta bila je popločena kamenim kockama. Ove sive gostionice bile su
obojene živim bojama. Kola su se tiskala u svakom dvorištu. Ali turska vojska je ovdje 1683.
držala opsadu osam mjeseci. Uzeli su sve što je bilo vrijedno i uništili većinu onoga što im
nije vrijedilo ništa. - Remus je pokazao rukom prema napuštenoj gostionici. Ništa nije ostalo
osim smeđesivog pročelja. S druge strane praznih prozora nekoliko prljavih dječaka razbijalo
je opeke u prašinu. - Samo se kloni uličica noću - nastavio je Remus. - A ako imaš koji
novčić, čuvaj džepove.
Stigli smo do nekoliko uličica koje su vodile uzbrdo, a na uglu jedne od njih stali smo
ispred kuće na samo jedan kat. Bila je u boljem stanju od većine kuća u četvrti, iako se bila
blago naherila na jednu stranu. Prizemlje je bilo neka vrsta točionice s jednom jedinom riječju
napisanom ponad vrata: Kaffee.
- Ovamo unutra - rekao je Remus. Jedina soba bila je krcata muškarcima koji su sjedili
na klupama. Svi su pili istu toplu tekućinu, s oštrim mirisom zemlje. Čini se da je to bila neka
čarobna mješavina jer su svi imali isti živahan pogled u raširenim očima. Lupali su po
stolovima i sipali žurne monologe jedan drugome u uho. Iza svega toga, muškarac kose crne
kao gavran igrao je ulogu čarobnjaka; mljeo je zrna crna kao smrt u fini prah prije miješanja s
vrućom vodom iz samovara.
Slijedio sam Remusa do stubišta u stražnjem dijelu. Moj prijatelj se zaustavio i stavio mi
šaku na rame. - Nemoj se zabrinuti - rekao je, već me zabrinjavajući. - Ima dobrih dana i loših
dana.
Popeli smo se uskim, zavojitim stubama. Remus je otvorio vrata i ponudio mi da uđem u
njihove tri sobe: dnevnu sobu i posebnu spavaonicu za svakog od muškaraca - kad se sve
zbroje zajedno, još uvijek su bile manje od Nicolaieve ćelije u opatiji. U dnevnoj sobi strop se
nastavljao do greda na visokom kosom krovu. Uz jedan zid nalazilo se prazno ognjište.
Debele zavjese prekrivale su tri mala prozora te je tako tek mutan neizravan sjaj osvjetljavao
sobu. Hrpe knjiga bile su posložene po stolu i na podu uza zidove. Zrak je u zatvorenom
prostoru mirisao na sijeno koje se suši.
Netko je sjedio u naslonjaču, leđima okrenut prema nama, ali bio je to tako velik čovjek
da sam čak i u mraku mogao vidjeti da je to bio moj prijatelj.
- Nicolai! - rekao sam, a sva tjeskoba nestala je iz moga glasa. Zaobišao sam stolicu
kako bih mu mogao pogledati lice.

Otada sam često viđao to strašno lice u mračnim zakucima mnogih gradova: njegovu
otečenu okruglost; tragove rana koje su odavno zacijeljele u ožiljke; meki deformirani nos,
kao da su mu hrskavicu pojeli crvi. Još uvijek je bio krupan čovjek, ali je sada bio okrugao
ondje gdje je nekada bio četvrtast. Kosa i brada bile su mu sijede, a koža blijeda.

187
 - Tko je tamo? - upitao je. Oči su mu se podigle prema meni, ali je drhtanje očnih kapaka
odavalo njihova oštećenja. Sigurno sam mu se činio tek sjenom.
- Povući ću zastore da me možeš sam vidjeti - rekao sam, pokušavajući održati glas
toplim i čvrstim.
- Ne! - povikao je kad sam uhvatio za nabore. Remus je zatresao glavom i prošaptao mi
da Nicolaieve bolesne oči ne mogu podnijeti svjetlo.
I tako sam kleknuo pokraj starog prijatelja, prihvatio ga za ruku i približio mu lice toliko
blizu da sam uočio spužvasto bljedilo tih sifilitičnih oteklina ispod kože. Oči su mu se
naprezale da se koncentriraju na moje lice. Iznenada je udahnuo. Podigao je drhtavu ruku da
dodirne moj obraz.
- Može li to biti istina? Remuse, reci mi da je sve ovo stvarno!
- Nicolai, to je stvarno on. Mojsije je došao u Beč.
- Bože, blagoslovi nas! - zaplakao je Nicolai i uzeo moju ruku svojim otečenim rukama,
a zatim me privukao na svoja prsa. Jecao je na moju kosu, a ja sam plakao na njegovim
prsima; zatim je podigao moje lice kako bi me mogao ponovo pogledati. Proučavao je svaku
od mojih crta tim mutnim očima dok ih nije zapamtio.
- Narastao si jednako lijep kao što sam ja poružnio - rekao je.
Nisam znao što bih rekao, jer uistinu ne bi mogao proći ulicom a da ljudi ne zure u njega
kao u čudovište. Ja, međutim, nisam osjećao nikakvu odbojnost, i to sam mu rekao.
- Zaslužio sam sve to, i još i više - rekao je.
- Glupost - rekao sam. - To je glupost.
Nicolai je pogledao Remusa, a zatim ponovo mene. - Nemam ništa drugo što bih radio
osim sjediti tu cijelog dana i razmišljati kako sam iznevjerio jedina dva prijatelja koja sam
ikada imao.
- Nicolai - rekao je Remus oštro - nemoj sada počinjati s tim. Ne sada. Budimo danas
sretni. Mojsije je konačno opet s nama.
- Ja i nisam želio ništa više od toga - rekao je Nicolai, a u očima su mu se ponovo
pojavile suze - kako bih mu mogao reći koliko mi je žao zbog onoga što sam učinio. I što
nisam uspio učiniti.
- Nisi uspio? - rekao sam. - Nicolai, ti si mi bio otac. Spasio si mi život! Nikada te nisam
nizašto krivio.
Odmahnuo je glavom. - Nikada te nisam smio ostaviti s onim čovjekom. Trebali smo
napustiti opatiju godinama prije toga. Svijet nam je bio otvoren, a mi smo propustili svoju
priliku.
- Nicolai - molio je Remus - ne sad. Ti ćeš...
- Trebali smo otići! - zaurlao je Nicolai na svog prijatelja, a zatim prekrio oči mekanim,
otečenim rukama. Remus je sagnuo glavu.
Nicolaieve ruke ubrzo su prešle s lica na sljepoočnice i začuo sam kako mu dah otežava
dok se pojačavala glavobolja, kako su se one meke izrasline u njegovu mozgu pohlepno
punile krvlju. Nesretno cviljenje izlazilo je iz njegova stisnutoga grla, poput dahtanja čovjeka
koji se guši.

188
 Uzeo sam ga za ruku i pokušao umiriti. - Nicolai, ima li nešto što mogu učiniti?
Ali Remus je znao jedini lijek i otišao je po laudanum, alkoholnu tinkturu opijuma, koja
je postala Nicolaievo jedino olakšanje od bolova. Jedna od njegovih ruku pustila je
sljepoočnicu i stisnula me za zglavak tako čvrsto da sam se uplašio kako će ga zdrobiti.
- Molim te, oprosti mi - rekao je.
- Nemam ti što oprostiti.
Onda je prišao Remus i ulio tinkturu u njegova usta. Nicolai ju je željno popio. Uskoro
su mu oči još više izblijedjele, a zatim se zatvorile. Utonuo je u svojoj stolici.
Remus i ja stajali smo licem u lice pokraj prijatelja nekoliko minuta, a onda je Remus
podigao jastuk i uspravio Nicolaievu klonulu glavu. Ruka mu se zadržala na prijateljevu
obrazu, što je bio nabrižniji pokret ljubavi što sam ga ikada primijetio kod tog muškarca.
Remus se tužno nasmijao. - Dobro je da si ovdje, Mojsije - rekao je.
Zagrlio sam ga. Tijelo mu je bilo napeto, ukočeno prema mom dodiru, ali me njegova
šaka na ruci nije pustila nekoliko sekundi. Kad me pustio, obrisao je suze s očiju i svrnuo
pogled kao da se stidi. Odveo sam ga do maloga štropotavog stola. On je sjeo na jednu
stolicu, a ja na drugu.
Nekoliko časaka nijedan od nas nije progovorio.
- Četrdeset pet godina - započeo je Remus iznenada. - Gotovo je teško shvatiti. Proveo je
više od četrdeset pet godina u toj opatiji, i tijekom gotovo svih njih govorio je o odlasku. Bilo
je uopće čudo što su ga uzeli - to dijete ostavljeno u njihovoj crkvi jedne noći. Opatija nikada
nije bila sirotište, a ipak su za Nicolaia napravili iznimku.
- Kad sam ga prvi put sreo, već je bio div. Bio je jedini novak koji je htio razgovarati sa
mnom. Otkrio sam njegovu čežnju za širokim svijetom kao nešto čemu se nije moglo odoljeti
- mora biti da smo malne svakog dana, trideset godina, pričali o tome kako ćemo ga vidjeti.
Trideset godina! I uvijek smo na kraju ostajali zbog mene - zbog mojih knjiga, moje potrebe
za tišinom. Nikada nismo čak napustili ni grad. I kad smo konačno krenuli, otišli u Rim,
svakoga dana, od samog početka, ja sam se želio vratiti, iako sam volio svaki trenutak na tom
putu. Bože, bio sam tako sretan u Vatikanu! Ali govorio sam mu svakoga dana: »Nicolai,
moramo poći kući«, i »Ja želim ići kući!«
Remus je prekrio dlanom usta. Duboko je udahnuo prije nego što je nastavio.
- Vidiš, nikada nisam shvaćao našu situaciju. Bio sam takva budala. Tek kad su nas
odbili u Melku, iznenada sam shvatio: mi smo ostajali u opatiji zbog njega, ne zbog mene.
Toga dana, dok smo hodali prema Dunavu nakon što su nas otjerali, obuzela me strava.
»Nicolai, moramo se vratiti!« povikao sam. »Natrag u planine. Neki samostan će nas uzeti!«
Bio bih otišao bilo kamo, u bilo koji truli svinjac koji su nazivali opatijom. Bez knjiga? Nije
mi bilo važno. Živio bih s njim u samotnoj pećini. »Naći ćemo drugu opatiju«, rekao sam.
»Staudach nije mogao pisati baš svima.« »Glupost«, odgovorio je. »Zar ne vidiš? Bog nas je
poslao u Beč! Slobodni smo! Konačno slobodni!« Mojsije, ove riječi zvučale su mi kao
prokletstvo, kao izrečena presuda.
Remus je pošutio nekoliko sekundi. Gledao me u oči. To je moglo biti prvi put u životu
da sam se ja zagledao tako duboko u njegove. Suze su se činile tako neumjesne na tom

189
strogom licu. - Natjerao me da izgubim vjeru u Boga, Mojsije - prošaptao je, naginjući se
bliže. - Ona ista svetost zbog koje sam ga obožavao od dana kad sam ga upoznao - kad sam
imao petnaest godina i kad je moj otac platio da se njegova zakržljalog sina doživotno smjesti
u opatiju - ta ista svetost pozivala je vraga u ovom gradu. Ubio je čovjeka. Nemoj mu reći. On
se toga ne sjeća. Neki je čovjek nazvao kurvu kurvom i zatim joj pljunuo u lice. Nicolai je
izbacio tog čovjeka na ulicu. Jedan udarac bio je dovoljan da mu slomi vrat. Svi su klicali i
plaćali mu piće dok sam ja odvlačio tijelo u rijeku.
- Voljeli su ga. Pio je vojvodin šampanjac i seljačku rakiju. Nije nam trebalo novaca.
Imao je svoj osmijeh i svoj gromoglasan smijeh. »Sveti Benedikt i njegov vuk!« dozivali bi s
prozora palača i, bez obzira na to koliko kasno bilo, morali bismo stati na piće. Za pjesmu.
Često bi ostajao cijelu noć. Žene, muškarci. Prinčevi, kurve. Imao je ljubavi dovoljno za sve
njih.
- Kad su se pojavile rane, iznenada je za njih bio mrtav. Jedna ljubavnica poslala mu je
liječnika, koji ga je tako napunio živom da nije mogao jesti mjesec dana. Ostali su ga
zaboravili, čak i kad je lupao na njihova vrata. Konačno je ostao ovdje i više nije izlazio.
Zurio je u svaku novu ranu satima i gledao je kako raste. Gledao je kako njegova ljepota
blijedi, zureći u ogledalo satima svakoga dana.
- A onda jednoga dana, godinu dana nakon toga, rane su nestale. A iako je bio ružan,
vikao je na ulici, upadao na zabave i vikao: »Izliječen sam!« Ali nije bio izliječen. Oči su mu
se počele zamagljivati i postajale su sve osjetljivije i na najmanje svjetlo. Zatim su počele
otekline - na rukama, na vratu - a s njima je došla i bol. Budio bih se jer sam čuo njegovo
stenjanje. Nos mu je počeo omekšavati. Činilo se da se kosti rastapaju. Jednostavno će ih
pridržavati prstima.
Remus se okrenuo i obojica smo pogledali uspavanog prijatelja. Veliki naslonjač činio
se premalen, kao da je namijenjen za dijete - divove ruke prosipale su se preko rubova,
koljena su mu se ukosila. Jastuk je iskliznuo, a glava mu se nagnula naprijed.
- A ti si bio sasvim sam - rekao sam.
Remus je kimnuo. - Ali nisam li to želio? On i ja sami? Naša samotna pećina? Možda
smo dobili sve što smo zaslužili.

190
 VIII.

Kad je vrijeme bilo lijepo i Guadagni nije imao drugu razonodu, smjestio bi me u svoju
kočiju i naredio kočijašu da nas odveze u Prater ili neki drugi kraljevski park u koji je imao
pristup, i vozili bismo se satima po cestama koje je car dao izgraditi za svoj lov. Mrzio sam te
dane, jer je to značilo da nisam imao prilike prikradati se ulicama oko palače Riecherovih.
Dok smo se vozali naokolo, uvijek sam se bojao da će baš toga dana, od svih dana, moja
voljena napraviti nekoliko koraka na ulici.
A jednog poslijepodneva, duboko u šumama Pratera, dok su ptice pjevale na drveću, a
kotači kočije bili jedino što me ometalo, odlučio sam pokazati svom gospodaru da i ja,
također, imam mozak. Da i ja imam vatreno srce. Postavit ću pitanje od najdubljeg značaja za
obojicu. Upitao sam Guadagnia:
- Signor, tko je vas kastrirao?
Zadržao sam dah, očekujući njegovu reakciju. Zatvorio je oči i sporo zatresao glavom.
- Mio fratello - rekao je - to je pitanje koje nikada ne smiješ postaviti musicu.
Ispričao sam se i zašutio.
Ali zatim se nasmiješio. - Žao mi je - rekao je. - Kako bi ti mogao znati za takva pravila?
Ti, od svih ljudi, zaslužuješ odgovor. I tako ću ti ga dati: Italija me kastrirala.
Zamislio sam vojsku Rapuccievih kako vrvi po talijanskim zemljama, a zapovijeda im
neki zli kralj s mitrom na glavi. Ali to nije bilo ono na što je mislio moj gospodar. Podigao je
prst.
- Mio fratello, kastrati su jednako stari kao i noževi koji su ih rezali - nijedna kultura nije
oslobođena od toga barbarskog čina - ali takvi kao ti i ja smo zasebna klasa među kastratima.
Razmotri: u drevnom Egiptu, Grčkoj i Rimu, u Indiji i islamskim zemljama, rez kastracije je
oduvijek bio uvreda. Biti izrezan značilo je biti ponižen na nešto niže - nešto priprosto, nešto
krotko.
- U Londonu - nastavio je - neki je čovjek jednom pokazao dokaz o kineskim eunusima,
koji su u klasi sluga u toj zemlji. Nakon što je obavljen čin, ovi su dječaci dobili svoje
ukiseljene dijelove u zemljanom vrču. Uvijek čuvaju taj vrč. Pohranjuju ga na polici. Zovu ga
pao. Kad traže promaknuće ili mijenjaju zaposlenje, donose svoj pao novom poslodavcu, koji
podiže poklopac i provjerava što je čovjek izgubio, kao da je to dokaz njegova karaktera.
Progutao sam i povukao svoj ovratnik. Guadagni se nasmijao. - Gadi li ti se to? - pitao
me. - Zašto bi ti se gadilo?
- Moraju čuvati... to - promrmljao sam. - U vrču?
- Da - rekao je. - U alkoholu. Pretpostavljam da mijenjaju tekućinu jedanput godišnje
kako se ne bi zamutila. Ljudi to žele jasno vidjeti.
- Molim vas, nemojte o tome pričati - molio sam.
Zahihotao se. - Dobro - rekao je. - Nećemo više o ukiseljenom paou. Pričat ću ti umjesto

191
toga o Grčkoj i Rimu, tim glasovitim civilizacijama. Ondje su škopili dječake kao da okresuju
grmlje - pedeset ili više njih odjednom, iako je određeni broj iz svake skupine umro od svojih
rana. Izrezati do trbuha, tako su to zvali; ostajao je samo mali otvor. Ovo unakazivanje činilo
ih je pitomima, mislilo se, i tako su bili najpoželjniji sluge. Nisu kopali jame ni prali podove.
Obučeni u zlato, tijela glatkih od ulja, hranili su svoje gospodare, nalijevali vino, masirali
ostarjela leđa. Njihova tijela bila su objekti za uživanje njihovih gospodara. Neron je možda
bio najozloglašeniji od takvih gospodara. Imao je dječaka roba, Sporusa, kojeg je volio više
od svih drugih. Nevino, prekrasno dijete. Naredio je svom kirurgu da odreže svaki znak
Sporusova muškog organa i, kad se dječak oporavio, Neron ga je obukao u mladenkin veo i
oženio se malim eunuhom. Zatim mu je oduzeo nevinost na carskom krevetu.
Sada sam jedva mogao disati. Znao sam da su mnogi dječaci pretrpjeli sudbinu jednako
lošu kao i ja, ali sada sam vidio da su mnogi patili više - daleko, daleko više.
- Možemo li se zaustaviti na trenutak - upitao sam slabašno. - Volio bih malo prošetati.
- Ali to nije ništa - nastavio je moj gospodar dalje, a njegov postojani glas prikovao me
za sjedalo. - Neron i Sporus. Sasvim nježno, u stvari, kad razmotriš druge primjere. Pročitaj
Evanđelje po Mateju. Apostol slavi plemenite »eunuhe koji su sebe učinili eunusima«. Bože!
Jedna je stvar kad netko drugi obavi škopljenje, a sasvim druga kad ga obaviš sâm. A koliki
su se izrezali bodežima nakon Matejeve mudrosti? Tisuće. Učenjaci, mistici, budale. Čitao
sam o jednom pomamnom obredu u drevnoj Anatoliji: na »Dan krvi«, muškarci bi se okupili
na planini i zajedno se, moleći se nekom dobrom, brižnom bogu, unakazili komadićima
slomljene lončarije.
Otvorio sam vrata da dobijem malo zraka, iako je kočija još uvijek poskakivala. Blaga
kiša pljuskala je po mojim cipelama, ali je zrak bio kao hladna, vlažna krpa na mom
užarenom čelu.
Guadagni se nasmijao i povukao uvojak moje kose, kao što bi to učinio stariji brat. - Mio
fratello, nemoj o tome ni razmišljati! Zar ne vidiš? Ti bijednici nemaju ničega zajedničkog s
nama. Mi smo drukčiji soj - ono što je njih učinilo prezrenim robovima, nas čini obožavanima
kao bogovima. Čak i tebe, koji možda nisi bogat ili još poznat. Nitko te nikada neće natjerati
da mu pokažeš što si izgubio. Tebe tvoj poslodavac nikada neće pregledavati. Nikada te neće
natjerati da legneš na krevet licem prema dolje. Tvoja je bol nestala prije puno godina; nećeš
umrijeti od svoje rane.
Uzeo mi je šaku u svoju i podigao je prema svjetlu. - Pogledaj, mio fratello, pogledaj što
ti je to rezanje dalo. Nijedan muškarac nema tako lijepe šake. Tako elegantne prste. A
pogledaj ovo. - Dotaknuo je vlastiti obraz, lagano obojen da se pojača prirodni sjaj. - Nijedan
muškarac nema tako čistu kožu; prištići su pokora samo onih koji nisu kastrirani. Još i više,
pogledaj kako su oni niski, a kako mi stojimo visoki. - Stavio je ruke na prsa koja su bila
izbočena u kaputu od brokata. - Ima li ijedan muškarac takva prsa? Moja pluća su dva puta
veća od najboljeg pjevača na svijetu koji nije kastriran. Imam okrutan rez da i za to zahvalim.
Zbog čarobnoga djelovanja tog reza, naša su rebra izrasla tako dugačka. I ima tu još više: naše
najveće bogatstvo leži skriveno dok ne zapjevamo. - Podigao je prst i pogledao u mene, kao
da me izaziva da pogodim gdje će pokazati. Napokon je pokazao na sredinu vrata. - Oni imaju

192
tu ružnu stvar, la pomme d’Adam19, koja im strši iz grla. A tek misliti da je ta zavinuta
izbočina mjesto gdje im počinje glas! Jednako neprikladno za pjevanje kao i violina sa
slomljenim vratom. - Masirao je sada svoj vrat kao da masira mačja leđa. - Nasuprot tome,
dubine našega glasa ostaju nesmanjene i smještene ondje gdje ih je Bog postavio.
- Zar ne shvaćaš! -uskliknuo je. Zgrabio je moju ruku.- Naše pjevanje čini nas tako
različitima od onih kastrata iz drugih doba. Njih su škopili zato što su bili siromašni, ili lijepi,
ili nesretni. Mene su uškopili jer sam kao dječak pjevao poput slavuja. I tako sada, ovdje u
Beču, traže od mene da budem njihov Orfej! Pjevao sam Orlanda, Solomona, Julija Cezara.
To su bogovi među ljudima! Ja nisam njihov rob. Ja nisam njihov sluga. Ja sam njihov heroj.
Ja sam njihov anđeo. O meni sanjaju kad noću padnu u san. O, i kako im je samo lako voljeti
me! Ljubav između žene i normalnog muškarca je u najboljem slučaju dosadna, u najgorem
prljava i sramotna. Ali kad sam ja s njima, njihova želja postaje bujica. Nema straha koji bi ih
kočio; te se noći neće začeti djeca, neće doći do prisilnog braka, nema vječne sramote. One
znaju da će ujutro njihovo sjećanje na užitak biti čisto i bez žaljenja. Bog ne zabranjuje anđelu
da sudjeluje u njihovim bludnim snovima. I tako ja ne igram samo ulogu Orfeja, nego i
Bakhusa. Ponekad mi se njihovi glupi muževi podsmjehuju - čujem ih kako govore da moj
mač ne može ubosti - ali oni su ti koji su budale. Jer taj ševac koji im strši iz zdjelice i za
kojeg misle da je njihova najveća prednost, može se zamijeniti, ponovo stvoriti, popraviti.
Guadagni se nasmiješio kao da se sjetio nedavnog primjera za svoje hvalisanje. Zurio je
kroz prozor dok smiješka nije nestalo, a onda se okrenuo prema meni. - Koje je ono bilo tvoje
pitanje? O, da: moj kastrator. Rekao sam ti da me Italija učinila onim koji jesam. Ne mogu
samo kriviti svog oca, niti buffo trupu kojoj me je prodao, niti brijača kojem su platili da me
uškopi. Sigurno je da se nadam kako su svi ti muškarci u paklu, ali to bi bila mala naknada i
za mene, i za tebe, i za tisuće drugih dječaka koje uškope svake godine u talijanskim
zemljama. Mio fratello, izrezani smo zbog ljepote naših glasova. Izrezani smo zato što svake
noći, u svakom talijanskom gradu, anđeli pjevaju na pozornici i svaki muškarac koji ima sina
ide kući razmišljajući: Bi li i moj sin mogao biti anđeo?
Hladni zrak smirio je moju nesvjesticu, i ponovo sam podigao oči prema gospodaru. To
glatko lice bilo je uređeno kao i uvijek na pozornici, ali sam čuo blag drhtaj u njegovu glasu.
Sada je gledao van dok je govorio, kao da više i ne govori meni, nego sebi. - Često se pitam -
rekao je - dok se klanjam publici, koliko sam dječaka večeras kastrirao svojim glasom?

19
(franc.) Adamova jabučica

193
 IX.

Kad sam zamolio Remusa da me podučava talijanski, prihvatio se moje molbe s

iznenađujućom ozbiljnošću. Počeli smo učiti dva sata svakoga dana kad sam uspijevao otići
od Guadagnia. Remus je bio još zahtjevniji učitelj jezika nego što je Ulrich bio pjevanja; on je
vidio u riječima i rečenicama neku tajnu strukturu izvan shvaćanja moga uma, gdje su se
različiti jezici povezivali matematičkom jednostavnošću. Ipak, građevni materijal jezika nisu
riječi nego glasovi, i tu je bio moj dar: prepoznavao sam odmah osnovne zvukove i, iako
nakon dva tjedna Dante još uvijek nije imao posve artikuliranog smisla dok sam ga recitirao,
počinjao sam hvatati povremene skupine značenja - kralja u škripcu na nekoj pijanci, riku
sicilijanskog bika; tisuću ljubičastih lica koja se dave.
- Njegov talijanski je već bolji od tvoga, Remuse - podrugivao se Nicolai uskoro iz svog
naslonjača.
- Naglasak nije bitan - suprotstavio se Remus - ako ne zna što govori.
- Ni ja ne razumijem sve - rekao je Nicolai iz sjene, jer smo palili samo jednu svijeću,
zbog njegovih očiju - ali ono što čita je lijepo. Nešto o najdubljoj ljubavi?
- Pohoti i strasti - rekao je Remus bezizražajno. - »Stenjanje, suze, jadikovanje. Oni koji
su sagriješili u tjelesnom svijetu ovdje pate. Nikada se ne olakšavamo od boli, niti se nadamo
počinku.«20
- Kako smo samo sretni što te imamo, Remuse - odgovorio je Nicolai. - U protivnom
bismo svi zamijenili osnovnu požudu za najiskreniju ljubav.
- Nastavi čitati, Mojsije. Nemoj dopustiti da te on zbunjuje.
- Ima li u toj truloj knjizi uopće prave ljubavi? - pitao je Nicolai.
- U svim njezinim oblicima - uzvratio je Remus jednakom mjerom. - Rastavljena srca,
neutaživa strast, idealiziranje izdaleka.
- Nabavi drugu knjigu - rekao je Nicolai prezrivo. - Želim ljubav ovdje i sada. Dante je
mrtav. Pakao je tako daleko. Ne može li mi tkogod ispričati nešto o nečemu što gotovo mogu
okusiti?
- Čitaj, Mojsije.
Ponovo sam otvorio knjigu, ali su mi se ruke tresle. Reci im! Sada! Reci im o njoj! Tako
sam to želio, ali nisam mogao. Oni mi se ne bi smijali, znao sam, ali sam se bojao pročitati
zapanjenost u njihovim očima. Ti? Zaljubljen? Ti?
Ne bi to izrekli, ali bilo bi izrečeno.

Jedne večeri kad Burgtheater nije imao na programu ni kazališni komad, ni operu, ni
balet, nagovorio sam Tassa da napusti svoju spilju i pridruži mi se u Spittelbergu. Skakutao je

20
Citat iz petog pjevanja Pakla Danteove Božanstvene komedije.

194
iza mene kroz ulice, držeći se sjene, kao da se bojao da će se kakav orao obrušiti i zgrabiti ga.
Kad sam doveo čovječuljka po stubama do zamračena predvorja, zastao je na pragu i
proučio sobu kao čovjek koji procjenjuje hoće li taj brod, na čiju se palubu upravo penje,
ploviti. Remus nas je pozdravio i ponudio Tassu svoju ruku, ali scenski radnik nije je
prihvatio. Provirivao je iza Remusa prema krupnom obliku u naslonjaču.
- Samo dvojica muškaraca - pitao je Tasso - sami?
- Samo smo nas dvojica - odgovorio je Remus.
- Nema žena?
- Ne.
Tasso je povirio prema Remusu. Nos mu se trznuo.
Nicolai je pozvao bez okretanja. - Mojsije, je li to onaj mali čovjek za kojeg si nam
pričao da ćeš ga jednom dovesti u posjet?
- Da - rekao sam s nelagodom. - To je Tasso. Iz kazališta.
- Uđi - povikao je Nicolai. - Uđi! Je li istina da poznaješ caricu? Pričaj nam o njezinim
kćerima!
Tasso je pogledao Remusa. Ispružio je palac prema Nicolaiu. - Što nije u redu s tvojim
mužem?
- On mi nije muž - rekao je Remus ljutito. Nikada još nisam vidio da je tako pocrvenio. -
On je bolestan.
- Bolestan u glavi - rekao je Tasso i zatim prošao pokraj Remusa u sobu.
- Mojsije - rekao je Nicolai - sviđa mi se taj mišji čovjek.
Tasso je sjeo pokraj Nicolaia, u Remusovu stolicu.
- Ovo traži proslavu! - rekao je Nicolai. - Mojsije, pjevaj! Ne, ne, čekaj - treba nam nešto
da se dovedemo u pravo raspoloženje. Remuse, idi dolje i reci Herr Kostu da bismo pili
njegov najcrnji pripravak.
Remus se ponovo pojavio nekoliko minuta poslije pažljivo balansirajući s četiri šalice
vruće crne tekućine, poput katranskih lokvi u Danteovom paklu.
- Šećer - uputio nas je Nicolai. - To je tajna kako to popiti.
Rastopili smo nekoliko grumena u svaku šalicu. Tasso se držao za nos dok je pio. Ja sam
je uspio progutati tek nakon što sam udvostručio količinu šećera - dovoljno da se pretvori u
slatki talog. Ali nakon što sam progutao, trajalo je samo minutu da čarolija započne svoje
djelovanje: zamračena soba je pulsirala. Mislio sam kako nikada više neću morati spavati.
Tasso se potajno smijuljio.
Nicolai je zatresao glavom kao da mu bumbar zuji u njoj.
- Pjevaj nam, Mojsije - rekao je Remus. Nasmijao sam se. Nikada prije, tijekom svih
godina što sam ga poznavao, nije me zamolio da pjevam, i sada, dok je ovaj napitak kucao u
mojim venama, htio sam pustiti zvonjavu van.
Stao sam ispred njih i zasuo svoja tri prijatelja pjesmom. Nicolai se naslonio i zatvorio
oči. Tasso je njihao stopalima koja su dosezala tek pola puta do poda. Remus se naslonio na
zid, njihao stopalom u ritmu glazbe, sa suzama sreće u očima.

195
 X.

Napokon je došao rujan i večer dogovora s groficom Riecher. Guadagni me obukao u

crveni baršun sa zlatnim lavovima koji su rikali s mojih prsa.
- Zašto si tako uznemiren? - pitao me moj mentor dok smo se kotrljali kroz bečku noć
njegovom kočijom. - Neće tražiti da ti pjevaš. - Lice mu je bilo mirno, odjeća otmjena.
- Nisam uznemiren - rekao sam. Zavrtio sam dugme na svom kaputu. Otpalo mi je u
ruku.
Zatresao je glavom. - Samo pokušaj ne biti takav gnjavatorrekao je. - Lov, mio fratello,
lov je sve.
Prošli smo kroz vrata ograde u vanjsko dvorište, a Riecherov čudovišni orijaš - koji me
prije manje od dva mjeseca izbacio na ulicu i obećao da će mi razbiti lice ako se ikada ponovo
sretnemo - sam je otvorio vrata kočije. Toliko sam ga se bojao da sam promašio stepenicu i
pao. Uhvatio me svojim rukama u bijelim rukavicama. Podigao me, a lica su nam bila blizu
kao ljubavnicima. Prepoznavanje, šok. Prigušio je to. - Gospodine - bilo je sve što je rekao i
nježno me ponovo postavio na noge.
Guadagni me poveo u palaču, prema kojoj se kuća Dufftovih u St. Gallenu činila kao
pećinsko stanište - podovi od orahovine; crveni, svilom prekriveni zidovi; svaki okvir vrata i
svaki stol ukrašeni zlatom. U predvorju je ogromno stubište vodilo na gornje katove kuće.
Oklijevao sam ondje, osluškujući zvukove koje sam htio čuti, ali me Guadagni povukao za
rukav.
Ušao sam u plesnu dvoranu odmah za njime. Naletio sam na njega kad se zaustavio da
se nakloni. - Ti budalo - prosiktao je kroz smijeh kad su se svi okrenuli prema nama.
Nasmiješio sam se i nagnuo lagano u struku, kao da me boli trbuh. Zatim je on započeo svoj
ples - žene su se hihotale dok im je ljubio ruke, muškarci bi pocrvenjeli i progutali slinu kad
bi im namignuo.
Ja sam se spoticao po sobi, nalijetao na ljude i probijao se laktovima poput trupca koji
pluta niz struju. Pokušavao sam sve čuti. Pete muškaraca kuckale su po tvrdom orahovu podu.
Bijeli vrhovi ženskih cipela šuškali su na naboranim rubovima večernjih haljina. - Ne mogu
podnijeti posjet svom imanju - rekao je neki velikodostojnik. - Tako je daleko do svega što je
važno.
- Ugljen se pretvara u paru - opisivao je drugi. - Ili možda para u ugljen? - Našao sam se
u krugu naboranih udovica, koje su gunđale i otpremile me dalje do skupine dama s previše
namazanim licima. - Ja to ne razumijem - rekla je jedna od njih. - Na selu imaju polja, kuće,
vodu za pranje djece, ali oni svi ustraju u tome da žive ovdje. - I onda, još malo dalje,
nekoliko djevojaka divilo se novoimenovanom vojvodi. - Otac je rekao da ga je naslov stajao
cijelo bogatstvo - šapnula je jedna, dok su druge oblizivale usnice. - O, ali kako bih ja voljela
biti vojvotkinja. - Primijetio sam na trenutak groficu Riecher kako klizi kroz gomilu -

196
čeznutljivi pogledi pratili su je na svakom koraku. Neki muškarac s medaljama na grudima
podigao je ruku i posrnuo za njom. - O, grofice - rekao je. - Mogu li dobiti samo minutu
vašeg...
Moje uši naprezale su se da začuju glas, ili smijeh, ili uzdah koji bi odgovarao onima
pohranjenim u dragocjenom dijelu mog uma. Dvaput sam se zaletio u zid i ostao ondje poput
kakva automata, dok me neki smutljivac nije uhvatio rukom pod ruku i odveo natrag do moga
gospodara. Ovaj se nasmiješio i zahvalio mu, a zatim mi promrmljao neka se maknem.
I tada, bila je ondje.
U stvari su je moje oči prve pronašle: kosa joj je bila povezana u zlatnu krunu. Zagledao
sam se u nju s drugog kraja plesne dvorane, preko sve te napudrane kose i nabranog muslina i
kaputa u koje su bile zataknute zlatne medalje dobivene na poklon od carice, a sve se to
vrtložilo kao mutno prozirna beživotna magla. Moje uši naprezale su se da čuju dragocjene
zvukove, ali ona je tiho stajala u grupi muškaraca na vrhu niza stuba, na galeriji s koje se
pružao pogled na plesnu dvoranu.
Neka šaka puna dragulja zgrabila je moju ruku: - Jako si blijed - rekla je žena, gurajući
svoju nosinu u moje lice. - Jesi li bolestan? Popij malo vina. - Dopustio sam joj da mi stavi
čašu na usta i malo sam otpio, ali sam se onda odgurnuo od te ruke i krenuo teškim korakom,
baš kao da hodam po ledu, prema stubama.
Amalia je sjala među tim muškarcima poput žarećeg ugljena dopola zatrpanog u pepelu.
Raspravljali su, mahali rukama, energično kimali glavama, a iako je ona samo
nezainteresirano gledala pokraj njih, upravo njoj su se obraćali i željeli doprijeti do nje svojim
riječima. - O, molim vas, dođite - rekao je jedan debeli muškarac. - Dođite. Morate doći. -
Drugi je kimnuo kao da je to bila najveća mudrost koju je ikada čuo. Među nama netko je živ!
govorilo je njihovo gladno glupo zurenje. Ona se pristojno smiješila, ramena zabačenih
unatrag kao da upravo pozira za portret. Njezina bijela večernja haljina, vezana ispod grudi
ljubičastom vrpcom, skrivala je sve njezine obline. Bila je to ona, ali je nešto ipak bilo
beskrajno drukčije. Nisam mogao odrediti što. Progovori! molio sam. Daj da te čujem kako se
smiješ!
Kliznuo sam po stubama, skrivajući svoje zvukove kao kad sam se kasno noću uvlačio u
kuće u St. Gallenu. Vrat joj je bio tako dugačak. Ono mjesto ispod njezinih ušiju, gdje je
njezina pričvršćena kosa prestajala u mekim plavim pahuljama, bilo je baš mjesto gdje sam
najviše želio prisloniti svoje uho.
Kružio sam iza nje i u jednom trenutku razdvajali su nas samo centimetri. Čuo sam
njezin dah - duboko udisanje kroz nos, razdvajanje njezinih usnica, toplo izdisanje kroz usta,
meku večernju haljinu na njezinoj koži dok su joj se ramena podizala i spuštala.
Zatim su ona i neki mlađi muškarac iz skupine krenuli niza stube. Stavio joj je ruku
preko leđa da je povede: Anton Riecher, shvatio sam, i otkrio kako se divim čak i njegovim
uređenim obrvama, bjelini njegovih zuba. Bio je toliko muškarac koliko sam se i bojao:
elegantan i visok. Njegovo dominantno čelo i duboko smještene oči činile su ga zgodnim, ali
također i pomalo pospanim, baš kao da njegovi meki koraci pokazuju prema krevetu.
Nekoliko minuta prikradao sam se iza njih, moje uši usklađene na svaki njihov zvuk. Kad je

197
Anton sreo nekoga gosta, ponudio mu je ruku kao da zapravo samo traži mjesto da je malo
odmori. Kad bi mu se obraćali, više puta uzastopce bi kimnuo, zbog čega se saginjao sve bliže
i bliže sugovornikovim ustima, dok se nije činilo da će mu se ispružiti u naručje. Ponovo bi se
podigao tek kad bi bio spreman progovoriti, što je činio polako, s izrazitim naglašavanjem. -
Toliko sam čuo o vama od svoje majke. Kako mi je drago što smo se konačno upoznali -
rekao je jednom časniku. - Očarava me to što ste rekli - nekom poslovnom čovjeku. - Koliko
ja razumijem, Beč treba više ljudi kao što ste vi.
Povremeno bi prošaptao u Amalijino uho. - Nijedan muškarac u ovoj prostoriji nema
ljepšu ženu od mene - rekao je. - Svi to govore, to shvaćaš... Je li ti itko ikada pripremio takvu
zabavu? Sve za tebe - rekao je nekoliko minuta poslije - i naravno, za mene. - Dopustila si je
da je njegova ruka vodi kao da je mjesečarka. I dok me boljelo od želje da joj čujem glas,
Amalia nije ništa rekla; kad bi srela novoga gosta, napeto platno njezina lica blago bi
omekšalo, a zatim se brzo vratilo u portret tihe suzdržanosti.
Uzeo sam čašu šampanjca i držao je ispred sebe - nedostatan zaklon iza kojeg sam se
krio. Došao sam na par koraka do nje. Mahao sam čašom amo-tamo pred sobom i usredotočio
pogled na nju. Muž joj je bio duboko zaokupljen razgovorom, tako da nije gledao u mom
smjeru, i konačno sam joj uspio privući pažnju. Naše oči srele su se prvi put otkad smo bili
djeca. Krv mi se ugrijala deset stupnjeva.
Oči su joj bile prazne. Nije me prepoznala. Ispred nje je stajao stranac.
Ali to sam ja! malne sam povikao. Tvoj ljubavnik tolikih noći! Ali da sam to učinio,
ponovo bih je izgubio. Umjesto toga sam se nasmiješio. Mahnuo sam. Kimnuo sam.
Pocrvenjela je i okrenula se.
- Ne ta, ti budalo. - Moj učitelj se iznenada našao pokraj mene, šapućući mi u uho. - Ta
je rezervirana za majstore lova. Prvo i prvo, nemaš nikakvih izgleda. Takva žena ne bi ni
razgovarala s tobom. Drugo - promrmljao je - ako te Riecherova makar samo vidi kako
odmaraš oči na njezinu dragulju, iskopat će ti ih.
Molio sam svoga gospodara da me barem upozna s njom, ali je odmahnuo glavom i
coknuo jezikom. - Moram priznati, u najmanju ruku, tvoje je oko dobro. Ona je uistinu
najbolja lovina u prostoriji. Ali odustani. Nije ona za tebe. - Guadagni se ponovo nasmiješio
Amaliji. - Iako ću ti možda, kad bude pravi trenutak, pokazati kako se to radi. Ali ne sada.
Sad je vrijeme da se napadne drugdje.
Prohujao je kroz sobu, a njegove naglašene kretnje bile su za cijelu prostoriju dovoljan
znak njegove namjere. Gomila se utišala i okupila oko čembala na kraju plesne dvorane. Sam
Gluck se pojavio i sjeo za klavijaturu.
Plesna dvorana ispunila se zvukovima nogu koje su se pomicale, šuškanjem tkanina
kako se publika zbijala, s mekim uzvicima - Guadagni! Pjevat će! - Na trenutak sam zatvorio
oči da to sve zaustavim. Za mene je postojala samo jedna osoba u toj dvorani, a ona je šutjela.
Kad je Guadagni započeo ariju Armida dispietata! iz Händelove opere Rinaldo, sišao
sam sa stuba i pridružio se gomili. Probio sam se kroz nju. Gurao sam laktove u leđa gospođa,
stao bih ispred pognutih generala, povlačio za rukave. Nije me za te ljude bilo briga više nego
za drveće u šumi.

198
 Zatim sam opet bio iza nje, toliko blizu da sam joj mogao poljubiti donji dio vrata.
Njezin muž - bio je visok gotovo kao i ja - stajao je pokraj nje, ali se nisu dodirivali. Zatvorio
sam oči. U njezinu vratu, u mekim šupljinama iza njezine čeljusti čuo sam šaptavu jeku
Guadagnieve pjesme. Bila je potrebna sva moja koncentracija da zadržim zvuk i uhvatio sam
ga, posežući za njom.

Ali zatim si više nisam mogao pomoći. Guadagniev glas bio je preslab. Igrao se tim
tijelom tako nestručno, da sam otvorio grlo tek malo i iz njeg je utekao najtiši zvuk. Nitko nije
čuo moj glas ponad glazbe, ali lagani zvuk ju je pomilovao. Dotaknuo je duge uske mišiće na
stražnjim dijelovima ruku, i ruke su joj se blago raširile, kao krila koja se bude. Uzdahnula je.
Prvi put te večeri, njezin se dah produbio i čuo sam kako sam u njoj probudio Guadagnievu
pjesmu. Ja sam je oslobodio za nju. Zvonila je.
Ali onda je počela plakati. Jecaj joj je pobjegao kad je izdahnula. Iako je pritiskala palac
na usnice, nije mogla prigušiti meki jauk, koji me zgrabio za srce i počeo gušiti. Tugu
nakupljenu u njoj - tijelo joj je bilo čvrsto svezano - otpustila je glazba koja je zvonila kroz
nas. Zatim više nije mogla izdržati. Probila se kroz gomilu i izjurila iz sobe, sada hramljući.
Pogledao sam Guadagnia. Veliki kastrat gledao ju je kako trči i smijao se dok je pjevao
jer je zbog njega zaplakalo već deset tisuća drugih žena i ovdje je, pomislio je, bila još jedna
duša koju je posjedovao.
Anton je također gledao kako njegova žena odlazi, a tada, kad je otišla, okrenuo se i
njegov pogled pao je na moje lice. Možda sam izgledao uznemireno, jer se prijazno
nasmiješio, kao da želi reći: O, dobro, uistinu ima tuge na ovome svijetu. Ali barem smo ti i ja
zadovoljni.
Spazio sam svoju priliku. Povukao sam se, hodajući unatraške kroz gomilu.
Slijedio sam je.

199
 XI.

Bio sam dobro uvježban duh. Moji udisaji bili su tihi gutljaji zraka. Slušao sam čuju li se
kakva stopala, ali kuća je bila prazna; čak su i sluge slušali kako Guadagni pjeva. U predvorju
sam pogledao prema veličanstvenom stubištu. Čuo sam njezine neravnomjerne korake visoko
gore, pa sam se počeo penjati. Debeli sag prigušivao je svaki korak. Ograda nije škripala. Oko
mene su šištale lampe. Kad sam se popeo jedan kat, zastao sam. Bilo je tako puno soba u kući,
dovoljno za cijelu vojsku Riecherovih. Stari portreti visjeli su na svim zidovima i osjećao sam
kako me promatraju oči mrtvih Riechera.
Na najgornjem katu zatvorio sam oči. Čuo sam prigušeno jecanje s lijeve strane. Nakon
nekoliko koraka hodnik je skretao. Vidio sam dugo krilo i znao da je to moralo biti mjesto
koje su Anton i Amalia učinili svojim domom.
Zadnja vrata bila su odškrinuta i ja sam pojurio prema njima kao žedan čovjek prema
izvoru. Držat ću je u svojim rukama! Ali prisilio sam se da usporim - sluge su već muklo
zveketale po stubama; kratki recital je završio. Razum me sprečavao: nisam je mogao
preplašiti; vrisak bi ugrozio sve moje planove. Kliznuo sam lagano u sobu.
Ležala je na svom krevetu s rukama preko lica, a večernja haljina se prosula preko nje.
Zastao sam na pragu. Iznenada sam shvatio što se promijenilo: oblik njezina tijela.
Tanka haljina od muslina sada je ležala ravno uz njezino tijelo i vidio sam zaobljeni trbuh
ondje gdje je nekada bio ravan.
Obuzela me iznenadna vrućina jer je to bilo previše da bi se razumjelo odjednom: dijete
raste u njoj, čin koji ga je stvorio, buduća obitelj prikazana preda mnom. Tvoje tijelo ti neće
dopustiti da budeš otac, rekao mi je opat prije toliko godina, a sada i ovdje je dokaz moje
neprikladnosti tako očito ležao ispred mene. Nekoliko sekundi nisam mogao disati. Ona je
plakala u svoje ruke divljim jecajima, iz nje se cijedila tuga i postupno su moje uši nadvladale
oči. Sjetio sam se tihe žene iz plesne dvorane, toliko ravnodušne kao i zvono kad ga obložite.
Te su suze bile za mene! To me pokrenulo još jedan tihi korak u sobu. Raširio sam ruke. Ali
ja sam živ! povikao bih.
Ali već sam predugo odlagao. Čuo sam Antonove spore korake kako se penju stubama.
Nepravilno je zviždao Händelovu ariju. Nisam mogao dopustiti da me zatekne ovdje.
Povukao sam se hitro u hodnik i kliznuo kroz sljedeća vrata, baš kad je njegov veseli zvižduk
skrenuo iza ugla.

Vrata nisu vodila do izlaza, nego do druge sobe. Bilo je mračno, ali mogao sam vidjeti
da sam u dječjoj sobi. Tražio sam mahnito drugi put van, dok mi se u trbuhu pjenilo, ali vidio
sam da su jedina druga vrata povezana s Amalijinom sobom.
- Koji pjevač! - čuo sam Antona kako viče s druge strane vrata. - Glas kao sunčev sjaj

200
ljeti!
Čuo sam je kako šuška na krevetu, i bio sam siguran da briše svoje lijepo lice od suza.
- Je li ti opet zlo? - pitao ju je.
- Ne trebaš se zabrinjavati.
- Glazba? - upitao je s nevjericom. - Može li to zbilja biti od glazbe?
- Rekla sam ti da se ne trebaš zabrinjavati.
Dopuzao sam do vrata i provirio kroz ključanicu. Anton je stajao usred sobe, kao da je
ispred njega bila crta koju nije smio prijeći - ponor. Zatresao je glavom. - Zaista, to je nešto
što ćeš morati nadvladati.
- Neću to nadvladati - rekla je žestoko. - Rekla sam ti tako i prije.
- Amalia, ne budi budalasta - upozorio ju je. - Nitko ne mrzi prekrasnu glazbu.
- Ne možeš me promijeniti.
Oči su mu iznenada postale bezosjećajne, a smiješak mu je bljesnuo preko lica. O, činilo
se da kaže, ja dobijem sve što zaželim. Vidjet ćeš.
- U redu - rekao je. - Neću to pokušavati promijeniti. Mrzi svaki zvuk koji čuješ, ako
moraš. Ali Amalia, stvarno, moraš biti razumna. Ne možeš uvijek samo uživati. Ponekad imaš
i odgovornosti.
Čuo sam zvuk njezina premještanja na krevetu. Je li sad sjela? - Antone, kad si me
odveo iz očeve kuće - rekla je - sjećaš li se što si rekao? »Sve što poželiš. U Beču ćeš biti
slobodna.«
- I slobodna jesi - rekao je, još uvijek se smiješeći, ali njegova ljutnja bila je blizu
površine. - Postoji li išta što ti odbijam?
- Odbijaš mi slobodu da šetam gradom. Da sama uzmem kočiju.
- Amalia, stvarno! Ti si dama. Riecherova. Nismo u nekom švicarskom planinskom selu.
Pogledaj oko sebe! Dajem ti sve što bi mogla poželjeti. Ta kočija oko koje prigovaraš jednako
je otmjena kao i prinčeva. Ova kuća, ova odjeća! Gaetano Guadagni pjeva za tebe. I više. Na
ovoj premijeri sjedit ćeš ispred svih njih, i oni...
- O čemu govoriš? Kakva premijera?
Anton se trznuo. Izletjelo mu je.
- Odgovori mi. - Krevet je škripao dok je ustajala.
- Novi Orfej, naravno - rekao je brzopleto. - Sigurno si čula da se o tome priča.
- Ali mi ne možemo ići. - Glas joj je bio jednoličan, uplašen.
- A zašto ne? - Nevin, nježan glas.
- Zato što odlazimo.
Anton je zatresao glavom, prijazan osmijeh postao je još širi. - Amalia - rekao je.
- Obećao si mi da ćemo otići iz Beča! - povikala je od iznenadnog bijesa. Napravila je
nekoliko koraka prema njemu i došla mi u vidno polje. Oči su joj još bile crvene od suza, ali
ljutnja je sada bila prevladavajuća emocija.
Uzmaknuo je malen korak unatrag. - Nisi u stanju putovati.
- Antone! Zato sam željela otići još prije mjesec dana! - Njezine ruke zgrabile su tkaninu
večernje haljine ispod grudi kao da je želi razderati.

201
 - U svakom slučaju, sada je prekasno. - Pokušao ju je uhvatiti za ruke, ali ga je odbila.
- Nije! - Za trenutak joj se lice zategnulo i borila se protiv suza. - Moram izići iz ovoga
grada prije nego što dođe dijete. - Ispružila je prema njegovu licu prst koji je optuživao. -
Obećao si mi da ćemo provesti zimu na selu.
- Ali moja majka...
- Prokleta bila tvoja majka!
- Amalia! - Zgrabio ju je za ruku i žestoko protresao. Podigao je drugu ruku prema uhu
kao da je se sprema udariti.
Zgrabio sam kvaku na vratima. Ako se usudi, pomislio sam.
Ali ona je samo gledala njegovu podignutu ruku. Oči su joj bile ledene.
Njegovo tijelo treslo se od bijesa. Ali pustio ju je. Ipak, ona se nije povukla, nego je
zurila u njegove oči.
- Nije moguće sada otputovati - rekao je što je mirnije mogao. - Moja majka želi da
budemo ovdje još nekoliko tjedana...
Amalia je pažljivo izgovorila svaku riječ. - Neću biti uhranjena krmača za...
- Amalia, nisi više u St. Gallenu - rekao je kritično. - Ovo je Beč. Ti si Riecherova.
Moraš razumjeti svoju situaciju. Obitelj Riecher dobit će nasljednika. To je najočiglednije kad
se pogleda tebe, a na premijeri će carica sjediti nasuprot našoj loži. Ne možeš kriviti moju
majku zbog sudbine koju si sama izabrala.
Činilo se da su je te riječi bolno pogodile. Led u njezinim očima otopio se u suze.
- Ne - rekla je tiho, tresući tužno glavom i grizući usnicu. - Ne, ne mogu. Jedino Boga
mogu kriviti za to.
- Ako si nesretna, Amalia - rekao je negodujući - potraži uzrok u svome srcu.
- Ja znam savršeno dobro zašto sam nesretna - rekla je i okrenula se ramenom prema
njemu, leđima prema meni. Gledao ju je s odbojnošću. Ali zatim se svladao i uzeo je za ruku.
- Obećao sam majci da ćemo biti prisutni na premijeri za tri tjedna.
Povukla je ruku natrag. - Nisi joj trebao obećati. Znaš da je to za mene mučenje. Ja neću
ići.
- Moraš - rekao je. - Ako je naljutiš, nikada nam neće dopustiti da odemo.
Okrenula se prema njemu, a u očima joj je sada bila strava. - Dopustiti nam da odemo?
Zar ona upravlja našim životima?
- Pokaži malo poštovanja! - Gledali su jedno drugo u oči i ponovo je on prvi skrenuo
pogled. Zurio je ljutito u zid. Proučavala ga je. Konačno je zatresla glavom lagano sa strane
na stranu.
- Ako pristanem ići - rekla je pažljivo - možemo li na put odmah sljedećeg dana?
- Da, naravno - rekao je brzo.
- Ako su nam stvari spakirane - rekla je - i sve je spremno za naš odlazak, ići ću na
premijeru, iako ću mrziti svaki trenutak. Ali ako osjetim da ne mogu vjerovati tvom obećanju,
požalit ću se na grčeve. - Otišla je do svog kreveta, hramljući. Dok su mu oči gledale njezine
nejednake kukove, ponovo sam vidio odbojnost na njegovu licu.
- U redu - rekao je ravnodušno. - Nadam se da sad vidiš kako nije bilo razloga da

202
razgovaraš sa mnom takvim nasilnim tonom.
Čuo sam je kako je prošaptala: - Tako bih željela da otac moga djeteta nije takva ovca.
- Što je to bilo?
- Ništa. Sad me možeš ostaviti. - Odmahnula mu je rukom.
- Ostaviti te? Došao sam po tebe. Koncert je završio. Možeš se vratiti. - Nije više bilo
traga popustljivom smiješku na njegovu licu.
- Ne želim se vratiti - rekla je.
- Moraš.
Okrenula se da ga svlada pogledom, ali je sada izgledala umorno. - Brzo ću doći za
tobom - rekla je.
- Pričekat ću.
I čekao je, sve dok nije očistila lice od suza i ljutnje. Blago je prihvatio njezinu ruku
svojom i poveo je kroz vrata, baš kao da je bila slijepa, a on njezine jedine oči.
Kad sam se vratio dolje, Guadagni me zgrabio za ruku čim sam ušao u dvoranu. - Gdje
si bio? Dvije dame čekaju u kočiji - prošaptao mi je na uho. - Večeras ću te puno toga naučiti.
- Izvukao me van na zrak.
Kad smo se napokon našli u kočiji, posjeo me na sjedalo nasuprot svom, tako da bih ga
mogao promatrati između dviju rumenih dama. Jedna žena zurila je gladnim očima dok je
drugoj milovao bedro. Poljubio je gladnu u obraz da je smiri, što je dovelo do toga da mu se
ona prva popne u krilo. Gurnuo ju je dolje. - Strpljenja - ustrajao je. - Zar se tako ponaša jedna
princeza?
Kad smo stigli do njegove kuće, nagnuo se i prošaptao mi u uho: - Ove dvije će se noćas
boriti kao mačke. Vozaj se u kočiji neko vrijeme. Vrati se kad se razdani.

Sat vremena kočijaš me vozio naokolo gradom, a ja sam mozgao nad svojim
neuspjehom. Hoće li mi se ikada pružiti još jedna prilika? Prokleo sam sama sebe što sam bio
tako spor u djelovanju. Obećao sam da nikada više njezinu ljubav neću dovesti u sumnju.
Ali čak i dok sam postajao sve obeshrabreniji glede svojih izgleda da je ponovo
zadobijem, u meni je postupno počinjao gorjeti neki plamen, sve dok nisam otkrio kako se
smiješim.
Dijete! Imat će dijete!
Moja prva reakcija bila je kao da sam osjetio ubod u najdubljem središtu svoga stida, ali
sada, kad se izgubio taj prvotni žalac, taj novi život činio se kao znak pun nade.
Tako bih željela da otac moga djeteta nije takva ovca, rekla je.
Napokon sam rekao kočijašu da me odveze u Spittelberg. Odvezao me sve do
Burggasse, no tada mi je rekao da ne želi slomiti kotač na cesti prepunoj rupa. Sišao sam i
dalje nastavio pješice.
U rano jutro, nebo je već mijenjalo boju u sivo. Prljave ulice bile su tako tihe kakvima ih
nikada nisam čuo. Nije bilo dama koje su pozivale s prozora ruševnih gostionica. U kavani je
Herr Kost spavao na klupi. Nisam ga probudio dok sam polako klizio uza stube.
Jedan stanovnik Spittelberga bio je budan: Nicolai je sjedio u svom naslonjaču ispred

203
otvorenog prozora. Sjeo sam pokraj njega i zurili smo zajedno niz Burggasse prema gradu.
Nekoliko preostalih kocki na cesti stršalo je iz zemlje kao stari iskrivljeni zubi. U
gostionicama je još uvijek gorjelo nekoliko svjetiljaka, a na tim prozorima prljavština je
prekrivala okna poput mraza.
- Volim sjediti ovdje i udisati zrak - rekao je Nicolai - prije nego što iziđe sunce i počne
mi škoditi očima. Sada je ostalo još samo nekoliko minuta. A onda ću navući zavjese za dan.
Nisam ništa rekao, pa me ispitivao: - Jesi li ostao do kasno vani ili si ustao rano?
- Do kasno.
- Guadagni te vodio na zabavu?
Kimnuo sam. Dva psa izvukla su se iz sjene i počela kopati po otocima raspadnutog
smeća na ulici. Sjedili smo još nekoliko minuta dok nisam smogao hrabrosti da progovorim.
- Nicolai, sjećaš li se kad si mi rekao da je ljubav kad se susretnu dvije polovice?
Nicolai je slegnuo ramenima. Blaga svjetlost sunca koje se rađalo učinila je da se
njegovo gomoljasto lice čini još mekšim, poput kalupa od toplog voska. - Jesam li ja to rekao?
Može biti da jesam. Zasigurno sam rekao i budalastijih stvari tijekom ovih godina - rekao je
otvorenom prozoru. - U svakom slučaju, bilo bi tako jednostavno kad bi to bilo istinito.
Ljubav, kao kad se sretnu brava i ključ! Ne, Mojsije. Svaki muškarac koji to kaže je budala.
Ja sam našao svoju polovicu prije više desetljeća, a pogledaj me kako sam ranjen. Trebao sam
ga ostaviti na miru.
Netko je otvorio vrata na jednoj od gostionica i oteturao prema gradu. Sivo nebo sada je
imalo naznake ružičastog na površini, poput sjaja ulja na lokvi vode.
- Nicolai - rekao sam. - Ja sam zaljubljen.
Kad me pogledao, njegove otupjele oči stiskale su se od napora da iščita moje lice, bilo
je tu tog iznenađenja kojeg sam se bojao vidjeti na njegovu licu. Od mene nikad nije očekivao
takvo priznanje. Ali nije me ranilo kako sam očekivao, jer je uz iznenađenje nastupilo i
najčišće veselje.
- Zaljubljen! - rekao je.
I tako sam mu sve ispripovijedao: o toj djevojčici visoka roda i njezinoj umirućoj majci,
o mladoj ženi koja se uvukla u opatiju, o našim noćima provedenim u tavanskoj sobi. Rekao
sam mu kako nije poznavala moje lice, samo moj glas, i kako me zvala svojim Orfejem.
Ispripovijedao sam mu i kakva sam budala bio, kako sam propustio svoju priliku, kako se
udala za velikog Antona Riechera iz Beča. Kako će uskoro imati dijete. Rekao sam mu kako
me je smatrala mrtvim, ali me je još uvijek voljela.
- Ali sad imaš drugu priliku! - rekao je, i njegova nada je bila tako vruća da je ugrijala i
moju. - Orfej može spasiti svoju Euridiku!
Posramljeno sam mu ispripovijedao kako nisam uspio na zabavi i kako sam se bojao da
nikada više neću uspjeti prodrijeti u taj zatvor od kuće, gdje je bila iza zaključanih vrata.
Kako će uskoro otputovati na ladanje.
- Tada ne smijemo odgađati! - uskliknuo je. - Ući ćemo u tu kuću pa makar morali srušiti
njezine zidove!
Zahvalio sam mu na hrabrosti, iako sam znao da bi jedino budala pokušala ono što je

204
predlagao. Ali imao sam još jednu ideju. - Bit će na premijeri opere za tri tjedna. Kad bih
mogao smisliti način da joj tamo dostavim poruku, da joj kažem da se izvuče. Možda bismo
uspjeli pobjeći. - Glas mi se tresao dok sam pripovijedao prijatelju o svojoj nadi. Hoće li
misliti da je budalasta?
- Ukrast ćeš je za vrijeme opere! - uskliknuo je i zagledao se tako napeto u zoru kao da
ima viziju nas dvoje u ružičastim vrtlozima neba.
Uzbuđenje se penjalo u meni kao tutnjanje bubnjeva koje se polako pojačava. Ja ću biti
njezin Orfej i potajno je odvesti! Ali umirio sam svoje srce. - Nicolai - rekao sam. - Oprez je
od najvećeg značaja. Ako grofica Riecher išta posumnja, možda više nikada neću vidjeti
Ameliu.
- Oprez? - rekao je. Razmotrio je to. - Možda bismo trebali pitati Remusa za savjet.
Pomogao sam Nicolaiu da se s mukom dovuče do Remusove sobe. Uzak krevet
zauzimao je veći dio prostora, hrpe knjiga preostali. Nicolai se sapleo preko nekih, napola pao
na krevet, a na škripu kreveta Remus se trznuo i probudio upravo na vrijeme da izbjegne da
ga Nicolai zdrobi, jer se ovaj bacakao naokolo kao ogromna riba koja pokušava umaknuti
natrag u potok. Kad se konačno uspravio na krevetu, napipao je Remusovu košulju. Zatresao
je manjeg čovjeka. - Remuse, probudi se! Mojsije je zaljubljen! Zaljubljen! Probudi se!
- Budan sam - rekao je Remus, gurajući Nicolaieve ruke sa svog vrata. - Ti si se za to
pobrinuo.
- Onda ustani i zapleši! Istina je - i ona voli njega! Godinama su održavali tajne sastanke
u tavanskoj sobi i on joj je pjevao dok ne bi počela plakati. Lijepa je kao princeza i, što je
najbolje od svega, ovdje je u Beču! Udata za zla čovjeka. Moramo je spasiti i ponovo ih
sjediniti. -
Nicolaia je malne uhvatila nesvjestica.
- On... on nije baš tako zao - promrmljao sam.
- O, i gotovo sam zaboravio najromantičniji dio - dodao je Nicolai. Njegove ruke pustile
su još uvijek preneražena Remusa i pružale se po prostoru kao da pokušavaju uhvatiti neko
udaljeno sunce. - Ona mu ne poznaje lice.
- Ne poznaje mu lice? - pitao je Remus.
- Nosila je povez za oči.
- Povez? Zašto? - Remus se okrenuo prema meni, a moj je vrat postao vruć.
- Nije važno zašto - rekao je Nicolai. - Važan dio je da poznaje njegov glas, poznaje ga
bolje nego što većina zna lice ljubavnika. Sve što treba učiniti je progovoriti - ili zapjevati!
Onda će je opet osvojiti i moći će pobjeći!
Nicolai je zamahnuo rukom i pokušao pokazati u smjeru našega bijega u daljinu. Srušio
je Remusovu neupaljenu lampu. Staklo se rasulo po podu.
- Hoćeš li se smiriti! - povikao je Remus.
- Kako se mogu...
- I budi tiho! Trebam razgovarati s Mojsijem. - Remus me ozbiljno promotrio. - Je li
istina sve što je rekao?
- On nije zao čovjek, taj Anton - rekao sam. - Ostatak je uglavnom istina. Ona ga ne voli.

205
To sigurno znam.
- I siguran si da voli tebe? - pitao je. - Mojsije, ovo je opasna stvar. Hoće li zaista izdati
svoga muža i svoju obitelj?
Obojica su čekala moj odgovor. Trajalo je tek trenutak da pregledam povijest naše
ljubavi u zvukovima. - Siguran sam - rekao sam. Nicolai je pljesnuo rukama, a čak se i Remus
nasmiješio.
- Onda ću joj napisati poruku - rekao je.
- Poruku? - pitao je Nicolai. - Ali Remuse, tvoje pisanje je tako dosadno.
- To nije važno - rekao je. - To je jednostavno učiniti. Ona će samo otkriti činjenice.
Mojsije je živ. I on je također u operi. Ona se treba izvući u određenom trenutku.
- Kad Orfej pogleda u Euridikine oči! - prošaptao je Nicolai.
- Ili u nekom drugom trenutku - rekao je Remus. - To nije bitno.
- To nije bitno - ukorio ga je Nicolai. - Remuse, nikakve koristi od tih knjige koje čitaš. -
I Nicolai se nestašno nasmijao na tu šalu. Iznenada mu se, međutim, lice smračilo. - Ali,
Remuse, postoji problem s tim planom. Nešto što smo previdjeli. Kako će ona dobiti poruku?
Remus mi je kimnuo znalački.
- Sam Mojsije će joj je staviti u ruke.
- Ja?
- Da - rekao je Remus. - Ti si Guadagniev učenik, njegov glasonoša. Samo ti možeš
pristupiti svakoj loži u operi. Mogao bi dostaviti pismo i carici. Reći ćeš svakome tko te bude
pitao da nosiš pismo za jednu damu od samog virtuoza. Mislit će da joj se divio s pozornice.
- Remuse - rekao je Nicolai - to je genijalno!
Remus se ponosno nasmiješio.
I tako je naš plan uglavljen. Trebao sam samo čekati do premijere.

206
 XII.

Prvi put sam sreo božicu ljubavi jednog poslijepodneva dok su je Tasso i Gluck
pokušavali naučiti letjeti. Dok smo moj učitelj i ja ulazili u kazalište, punašna Lucia Clavarau
stajala je nasred pozornice s minijaturnim krilima pričvršćenim na leđa. - Moj Bože -
promrmljao je Guadagni. - Zar ne znaju da je divlja svinja s krilima još uvijek divlja svinja?
- Ali ti si tako malen - rekla je Tassu, kad ju je povezao u opremu - Ti ćeš me ispus...
Ispustila je rezak sopranski krik kad je Tasso popustio teret da je podigne na nebo.
Njihala se preko pozornice.
- Nemojte se vrpoljiti! - vikao je Tasso.
- Spusti me! - otpovrnula je vičući.
Tasso je povukao drugo uže i ona se u luku zanjihala preko pozornice, vrišteći i
bacakajući se.
- Spusti je - rekao je Gluck Tassu. - Izgleda više kao kukac nego kao božica ljubavi.
Stavit ćemo je na pijedestal.
Orfejeva mlada, Marianna Bianchi, bila je vitka i blijeda, s krasnim glasom od kojeg su
mi brzo potekle suze. Cijeloga svog života rijetko sam čuo kako žena pjeva i iznenada sam
bio siguran da bi moja majka tako pjevala. Za vrijeme proba svakog poslijepodneva sjedio
sam s Tassom, ili za kulisama čekajući da se susretnem sa svojim učiteljem. Moj talijanski je
sada bio dovoljno dobar, a Calzabigiev dovoljno jednostavan, da sam nakon tjedan dana
proba ne samo razumio priču, već je mogao i pjevati zajedno s Guadagniem ispod glasa.
Primijetio sam i ljepotu i mane njegova glasa.
- Gospodaru - rekao sam mu jako pažljivo jedne večeri kad smo se vratili u njegovu
kuću - takva je čast slušati vas kako pjevate.
Naklonio se nemamo sa svoga sjedala.
- Pitam se smijem li vam ipak postaviti jedno pitanje.
Uzvio je obrvama.
- Prva dva čina su tako izvanredna, ne mislite li da je treći čin previše... previše...
- Previše što? - prasnuo je.
Tražio sam pravu riječ da opišem tu pojavu. - Previše... previše... glasan?
- Previše glasan! - Okrenuo se i okrutan sjaj u njegovu oku natjerao me da se oslonim na
vrata.
- Ne previše glasan, zapravo - povukao sam se. - Ali... ali samo glasan. Imate najbolji
glas koji sam ikada čuo, gospodaru, ali, pa, možda ga previše zauzdavate na nekim mjestima,
a na drugima bi vaš ograničeni opseg bio uvjerljiviji.
- Ograničeni opseg? - Guadagni je zurio u mene kao da svjedoči trenutku kad mi neki
odvratan crv izlazi iz nosa.
- Pa, jako pun. Ali...

207
 Nagnuo se naprijed. Shvatio sam da se trese iz same svoje nutrine. - Kako se usuđuješ!
Ti! - povikao je. - Ti ne znaš ništa! Ništa!
- Žao mi je. - Mahao sam rukama, nadajući se da ću uspjeti odbiti njegov napad. - Nisam
trebao...
Bijes ga je podigao sa sjedala i sad me nadvisivao. - Znaš manje o operi od svih idiotskih
prinčeva na zabavama. Ti si neki zborski pjevač uškopljen zbog nečijega perverznog užitka.
Nečiji ljubimac eunuh je pobjegao. - Nekoliko puta je duboko udahnuo. Kad je progovorio,
njegov baršunasti glas podrhtavao je od jarosti. - Nikada... - njegovo lice došlo je tako blizu
moga da sam mislio kako će me ugristi - ... nikada više mi nemoj govoriti što ti misliš.

Nikada nisam, ali poslije, mnogi drugi jesu. Vratit će se u London, i iako će ga isprva
pozdraviti kao slavodobitnog sina koji se vratio kući, njegov je glas prestao biti ono o čemu
su sanjali. Utekao je u Padovu i skrovitost, a ondje je i umro kao siromah, njegov se imutak
raspršio među kastriranim nesretnicima koji su ga okružili kao đaci. Njegova jedina radost u
zadnjim godinama bilo je rutinsko izvođenje solo-nastupa u lutkarskoj predstavi prema
Gluckovoj velikoj operi, koja će ostati zapamćena kao njegovo najveće postignuće.
Sigurno ste čitali puno o premijeri te opere. Za samo nekoliko tjedana cijela je Europa
znala za Guadagniev i Gluckov uspjeh. Međutim, moram vas razočarati: ništa od toga nije
točno. Ne samo da su svi iskazi pogrešno shvaćeni, jer su te proslavljene noći u listopadu
1762. događaji krenuli suprotno službenom povijesnom zapisu, oni su zapravo dva puta
pogrešno shvaćeni, jer ta noć zapravo uopće nije bila noć premijere. Prava premijera zbila se
nekoliko dana prije. Carica nije bila prisutna, pa čak ni skladatelj. U stvari, mjesto zbivanja
bilo je skučena dnevna soba u Spittelbergu. Službena publika brojila je samo trojicu: jednoga
zakržljalog scenskog radnika koji nije znao talijanski i koji je do prije dva mjeseca mislio
kako je Orfej neka vrsta cvijeta; jednoga sifilitičnog bivšeg redovnika; i načitanog vuka koji
je znao barem dvadesetak verzija priče o Orfeju i mogao je recitirati Ovidijevu ili Vergilijevu
verziju na bilo kojem jeziku kojeg ste se mogli sjetiti.
Donio sam četiri šalice crne čarolije. Okrenuo sam Nicolaiev naslonjač prema
improviziranoj pozornici pri praznom ognjištu. Zamolio sam Remusa da zatvori knjigu.
Rekao sam Tassu da je Orfej bio najveći glazbenik ikada te da je živio prije jako, jako puno
vremena, ali da ću ga te noći prizvati natrag u život. Objasnio sam da je moja voljena žena
Euridika mrtva.
- U čemu je onda stvar? - rekao je Tasso. - Zašto onda umjesto toga ne pjevaš o nečem
drugom?
Nicolai je zatresao glavom. Ja sam počeo.
To nije bila najbolja izvedba u mom životu. Orkestar i zbor svirali su i pjevali samo u
mojoj glavi, i tako je moja publika čula duga razdoblja tišine. Kad sam započeo, u stvari,
stisnuo sam šake uz srce i nisam se micao - kao što sam vidio da Guadagni čini na pozornici -
cijele četiri minute uvodnoga cora. Moja publika čula je samo moja tri vapaja iz Euridike koje
sam otpjevao kako je Gluck savjetovao Guadagniu - kao da ti netko pili kroz kosti. - Nicolai
se kočio sa svakim krikom, a Tassove oči su se širile iz očnih duplji.

208
 Bila je to topla noć i prozori su bili otvoreni. Povremeni dječji plač, pijane psovke,
slatko zavođenje i uzdasi užitka provlačili su se kroz zrak i podsjećali su me da je ovo bilo
mjesto gdje nije trebalo skrivati zvukove. Moj će se jednostavno izmiješati sa svim ostalima.
Tko bi za to mario?
Ali bio sam u krivu: dok sam ja pjevao divu, vuku i patuljku u toj dnevnoj sobi,
dozivajući svoju mrtvu nevjestu, obitelji su napuštale krcate trpeze i stale uz prozore,
pokušavajući otkriti tko je žalobnik. Djeca na ulici prestala su se igrati. Muškarci su spustili
svoje čaše piva i pogledali prema nebu. Ovi krici za mojom voljenom probudili su svako srce
u četvrti.
Nisam tada shvaćao da me čuju i izvan sobe. U kazalištu moga uma, zbor je napustio
pozornicu, a ja, Orfej, stajao sam tamo sâm. Euridika mi je bila okrutno oteta i predana smrti
iz koje nema buđenja. Pjevao sam njoj. Zatim, kad se ponovo začuo orkestar, osjetio sam
kako se moja tuga pretvara u ljutnju, čišću od bilo koje koju sam poznavao. Mrzio sam te
pohlepne bogove koji su je ukrali od mene.
Ruke su mi zvonile dok sam pjevao. Kad sam ponovo otvorio oči, Tasso se bio skutrio
na svojoj stolici od snage moga glasa. Moje kletve zveketale su praznim šalicama ostavljenim
na stolu. Dolje, u kavani, muškarci su prestali sa svojim raspravama.
Kad sam završio s pjevanjem, borio sam se za zrak. Nicolai je pljeskao svojim oblim
rukama. Remus je tresao glavom od čuda. Tasso je gledao jednog muškarca, pa drugog;
stiskao je i otpuštao šake.
- Ne mogu pjevati duete sam - rekao sam. Tassovo čelo se namrštilo kao da je namirisao
prijevaru. - Ali reći ću vam što ste propustili - nastavio sam. - Moja je tuga toliko golema da
se Jupiter sažalio nad mojom sudbinom. Poslao mi je Amora, boga ljubavi, koji će mi reći da,
uspijem li umilostiviti Furije u podzemnom svijetu svojim glasom, mogu Euridiku dobiti
natrag.
Tasso je stisnuo dlanove i pogledao u Remusa koji je bio stručnjak u tim stvarima. Kad
je Remus potvrdno kimnuo, Tasso je progunđao.
- Znao sam da nije bila stvarno mrtva! - rekao je.
- Je - rekao sam. - Ali ja sam je spasio!
- U redu - rekao je. - Spreman sam. - Stisnuo je oba naslona na stolici kao da se boji da
bi ga ono što slijedi moglo izbaciti iz nje.
- Ali ima jedan uvjet - rekao sam.
Tassovo lice je otvrdnulo. - Uvjet? - ponovio je.
- Da, Amor kaže da kad je jednom dobijem, ne smijem pogledati u nju sve dok ne
napustimo spilje rijeke Stiks.
- Ali zašto?
- To je volja bogova.
- Ali to nije pošteno!
- Bogovi nisu pošteni.
- Ali dovest ćeš je natrag, zar ne?
- Moraš slušati.

209
 - Onda počni već jednom! - povikao je.
Pjevao sam. U svom umu sišao sam do spilja rijeke Stiks. Angiolinieve Furije plesale su
oko mene. Preklinjao sam ih da mi se smiluju, ali one su se samo rojile i vikale da me uplaše
pa da odem. Ali nisu me mogle uplašiti, jer njihov pakao nije bio ni sličan samotnome paklu
unutar moga srca. Pjevao sam im: ne biste bile tako okrutne kad biste samo poznavale dubinu
moje ljubavi.
Nicolaievo lice bilo je vlažno. Brisao je suze nadlanicom otečene ruke. Vani je ulica
također bila tiha; gomila ljudi okupila se ispod našeg prozora. Vozari su vikali jer kočije nisu
mogle prolaziti, a muškarci su se gurali laktovima da stanu bliže prozoru. Konačno su na
pozornici Furije prestale plesati. Demoni su uzmaknuli, začuđeni što takva ljubav može
postojati u paklu. Pustili su me da prođem.
Vrata u podzemlje su se odškrinula.
Zastao sam. U sobi je vladala tišina. Remus je teško gutao, a Nicolai je rukavom brisao
čelo. Tasso je grizao usnicu. Nisam ih pustio da čekaju. Započeo sam onu ariju koja me je
dovela u iskušenje da uđem u Guadagnievu plesnu dvoranu prije dva mjeseca. Ostavio sam
mračne goruće spilje i našao se na toplim i svijetlim Elizejskim poljima. Nebo je bilo jasno i
nada je ispunila moje srce. U mislima sam čuo umirujuće tonove Gluckove oboe.
Moja je pjesma bila topla deka za prekrivanje prijatelja. Želio sam ih umiriti kao što je
glazba umirivala mene. Htio sam da osjete nadu koja je bila u mom srcu. Tasso je naškubio
usta, a Nicolai je zatvorio oči kao da se ljulja u toplini moga glasa. Remusovo čelo bilo je
glatko, oči tako smirene. Nikada prije nije izgledao tako naočit.
Vani je noć bila tiha. Ova arija će promijeniti ulicu; više nikada neću proći njome a da
ljudi ne počnu zuriti, da ne počnu došaptavati: To je onaj koji je pjevao one jesenske noći.
Zbog njega smo prestali raditi ono što smo radili da bi ga slušali. On je taj zbog kojega smo
zadrhtali. On je nasmijao moju majku. On je naveo našega bolesnog oca da napusti krevet i
sluša s prozora. On je naš Orfej! Kako bi me Gluck bio mrzio da je znao da kvarim njegovo
genijalno djelo na takvim običnim ušima.
I onda se pojavila, u mom umu, sjena njezina oblika. Ispružio sam ruku, ali baš kad je
trebala stupiti na svjetlo - prije nego što sam joj vidio lice - okrenuo sam se jer je nisam
mogao pogledati ili bi ponovo umrla.
Kad sam završio ariju, Nicolaiev dah bio je nježan val; oči su mu i dalje bile zatvorene.
Mogao je i spavati. Tasso se nagnuo blizu. - Je li se vratila? - šapnuo je. Nije želio uznemiriti
noć.
- Da - rekao sam. Podigao sam ruku. - Ovdje je držim. Ponovo je živa, ali je ne mogu
pogledati ili će umrijeti.
Tasso je oštro uzdisao.
- Ona ne razumije - rekao sam. - Misli da sam je prestao voljeti. To je tako bolno. Pjeva
o tome kako će radije ponovo umrijeti nego živjeti bez moje ljubavi. To je poput bodeža u
mom srcu. Želim joj reći da mi bogovi ne daju da je pogledam u oči. Nema drugog mjesta
kamo bih radije pogledao! Ali ne smijem reći ni riječ o sporazumu koji sam sklopio, ili će biti
raskinut, a ona ponovo umrijeti.

210
 - Otpjevaj ostatak na njemačkom - rekao je Tasso. - Ne mogu dočekati objašnjenje.
- Tasso - rekao sam blago. - Neće odgovarati glazbi.
Remus je pokazao Tassu da sjedne na naslon njegove stolice. On će mu šaptati prijevod
u uho.
Sklopio sam oči. Vatreni jezici lizali su zidove. Držao sam je za ruku, ali je svejedno
bila tako udaljena. Požuri! Požuri! Morali smo pobjeći iz tih groznih spilja, doći ponovo na
svjetlost, kako bih joj mogao vidjeti lice. Ovo mjesto će nas oboje ubiti. Ali duboka žalost
učinila ju je slabom. Pala je na koljena i preklinjala me da je pogledam u oči.
Moja osjetila su pucala. Poludjet ću ako ovo mučenje ne prestane! Moj glas se naprezao
od užasa. Osjećao sam kako tetive iskaču na mome vratu.
Otvorio sam oči. U dnevnoj sobi Remusove usnice šaptale su u Tassovo uho. Nicolaieve
oči bile su širom otvorene i usmjerene prema mom licu. Nisam imao izbora! Nisam mogao
podnijeti njezinu bol!
Prekršio sam obećanje. Pogledao sam je u oči i na samo jedan kratak trenutak Euridika
je znala da je volim. A onda je izvršena Jupiterova volja: umrla je.
Tasso je zurio u moja stopala, gdje je vidio Euridiku, mrtvu na podu. Pogledao je u moje
lice u šoku, njegove biserne oči sada su bile sjajni dragulji, uglačani suzama. Grad je vani bio
tih, ali sam sada postao svjestan mnogih uzdaha. Znao sam da je bilo očiju koje proviruju
prema prozoru, nadajući se da pjesma nije još završena.
Gluckove strune ponovo su se začule u mojoj glavi - prve note iz arije Che farò senza
Euridice?. Nikada nisam osjetio takvu tugu.
Zvonio sam. Bio sam zvono izliveno od leda.
Tasso se nagnuo naprijed iz svoga sjedala, ne mareći više za Remusov prijevod. Nicolai
je plakao u svoje ruke. Remus je sjedio uspravan, zatvorenih očiju. Na ulici se čuo plač
mnogobrojnih ljudi. Djeca su se držala za majke. Bludnice na prozorima naslanjale su se na
prozorske daske, nastojeći vidjeti moje lice, jer je u toj pjesmi bilo nade. Ako Orfej, u svoj
svojoj tuzi, može prizvati tu nadu, mogu i one, također. I dok sam ja pjevao, one su stiskale
ruke i plakale.
Kad sam završio, naslonio sam se na zid.
- Je li gotovo? - prošaptao je Tasso.
Potresao sam glavom, ali nisam mogao govoriti. Dakako da nije gotovo, bio bih rekao.
Ali bilo je previše. Sjetio sam se da i moja vlastita Euridika spava ne tako daleko. Nisam
mogao disati. U glavi mi se zavrtjelo. A zatim sam bio na koljenima. Zadnje što sam vidio bio
je Nicolai, zatvorenih očiju, div sa spokojnim osmijehom na licu, baš kao da je ugledao
anđela.
Potom sam si dopustio da klonem u tamu.

Tasso je bio moj heroj. Skočio je s Remusove stolice i uhvatio me prije nego što sam
sljepoočnicom udario o ognjište. Stavio je moju glavu blago u svoje krilo i pogladio me po
čelu.
Kad sam se počeo oporavljati, začuo sam ga kako pita Remusa: - Je li to to? Je li

211
gotovo?
- Da - rekao je Remus. - Orfej je izgubio Euridiku ponovo i zauvijek. Prema Vergiliju,
tugovao je mnogo mjeseci, pjevajući tako divne naricaljke da su ga sve životinje iz šume
dolazile slušati. Ali to je razljutilo bijesne žene iz plemena Kikona koje nisu vjerovale u takvu
ljubav. One su ga raskomadale. Dok njegova otkinuta glava pluta niz rijeku Hebar, on
izvikuje Euridikino ime.
Tasso je uzdahnuo. - Ali kako se to moglo dogoditi? - pitao je. - Toliko ju je volio.
- To nije važno - rekao je Remus. - Bogovi nisu tako milosrdni.
- To nije istina! - dahnuo sam. - Čuli su njegovu ljubav!
Tasso me spustio, bojeći se da se opet ne onesvijestim, ali se široko nasmiješio Remusu.
- Bio sam siguran da ne može tako završiti!
Remus je slegnuo ramenima. - Ali tako završava - rekao je. - Naravno, postoje i druge
verzije. Kod Ovidija ga raskomadaju Tračanke.
- Ne - rekao sam. Borio sam se protiv Tassove ruke koja me pokušavala zadržati. -
Siguran sam. Orfej se pokuša ubiti, ali se umiješa Amor. Orfejeva naricaljka ga dime i on
dovede Euridiku natrag u život i odvede ih u Hram ljubavi. Tako završava! Baletom!
Tassove oči bile su staklaste. - Da, hram! - rekao je. - Posljednji dekor! Točno je. Vidio
sam ga!
Remus je slegnuo ramenima. - Onda su Calzabigi i Gluck promijenili priču - rekao je.
- I što je loše u tome? - pitao je Tasso. Puhao je, a donja usnica mu je ostala visjeti za
inat učenom čovjeku.
- Ova priča je starija od dvije tisuće godina - rekao je Remus. - Jedan je od najstarijih
mitova čovječanstva. Nema nikakva smisla ako bogovi nastavljaju davati Orfeju nove prilike.
Postaju milosrdni do apsurda.
Tassovo je lice bilo ljutito. - Ti jednostavno ne vjeruješ u ljubav. - Bocnuo je Remusa
kratkim prstom.
Remus se ljubazno nasmiješio. Slegnuo je ramenima i upravo se spremao odgovoriti, ali
nije dobio priliku jer je u tom trenutku progovorio Nicolai. - Ja vjerujem u ljubav - rekao je.
Bio sam mislio da div drijema, no on je sjedio uspravno u svom naslonjaču i izgledao snažnije
nego ikad otkad sam došao u Beč. - I da to dokažem - nastavio je - doći ću na premijeru.
Činilo se da je svjetlo svijeće bijesnulo jače i obasjalo njegov smiješak.
- Premijeru? - promrmljao je Remus. - Kako to misliš...
- Da! - rekao sam i skočio, još uvijek omamljen vrtoglavicom od svoje slabosti i
koraknuo prema Nicolaievom naslonjaču. - Moraš... ti od svih ljudi zaslužuješ biti u toj
gomili. Ti ćeš... - Zaustavio sam se shvaćajući tek tada da postoje mnoge prepreke. Nicolaiev
smiješak nije izblijedio. - Ali... kako će tvoje oči podnijeti svjetlost?
- Stavit ćeš mi vreću na glavu i provesti me kroz ulice kao grešnika kakav jesam - rekao
je. - Ali u kazalištu će, ondje gdje ću ja sjediti, biti mrak.
Remus je zatresao glavom. - Ne. Svjetlo gori u cijelom kazalištu - rekao je. - Kako bi svi
mogli vidjeti caricu.
- Nije svjetlo svugdje - rekao je Nicolai. - Ne ispod pozornice.

212
 Tasso je skočio na noge. - Ne - rekao je. - Ne, ne, to nije dopušteno. - Mahao je rukama,
grebući po zraku. - Carica bi tražila moju glavu.
- Ne brini o svojoj glavi - rekao je Nicolai s osmijehom. - Sve što trebamo je tvoje srce!
Tasso je dobacio pogled Nicolaiu, pa Remusu, pa zatim meni. Pogledao je u vrata -
njegovo mjesto za bijeg. Grizao je usnicu, ali je zatim pogledao natrag prema mjestu gdje sam
pjevao i lice mu se razvedrilo.
- Ali moraš mi obećati da nećeš ništa ni dodirnuti - upozorio je.
- Možeš mi zavezati ruke iza leđa - rekao je Nicolai. - Ne treba mi ništa osim ušiju. To ti,
dragi moj Tasso, obećavam.

213
 XIII.

Bio je peti listopada 1762. - jedva prije četrdeset godina od danas ako brojimo Zemljino
okretanje oko Sunca, ali toliko dulje po mnogim drugim skalama mjerenja. Bili smo tako
mladi. Mali Napoleon je morao čekati još sedam godina da se rodi te još trideset da pokori
Francusku. Te godine Robespierre i njegov Teror još su plakali u kolijevci u Calaisu.
Friedrich Veliki bio je tada još samo Friedrich. Amerika je bila neko udaljeno mjesto gdje je
rastao pamuk, a ne nacija koja će dovesti u neprilike Georgea III. revolucijom. Bach i Vivaldi
su još uvijek bili naši heroji. Nitko nikada nije čuo za Beethovena; još nije bio rođen. Mali
Mozart je imao šest godina i u stvari je te noći bio udaljen samo petnaestak kilometara od
mjesta gdje se zbivala ova povijest, a jurio je prema glavnom gradu kako bi svirao carici na
sićušnoj violini. Danas je Amadeus mrtav već petnaest godina, iako će nas sve nadživjeti.
Godina 1762. bila je još uvijek puna sanjara. A jedan od najvjernijih sanjara te je
listopadske noći imao vreću preko glave. Gurali su ga, nogama prema naprijed, u žlijeb za
ugljen, koji, iako je možda bio najširi žlijeb za ugljen u cijelom carstvu, nije bio dovoljno
širok za tog sanjara, velikog poput medvjeda. Njegova dvojica prijatelja gurali su ga takvom
snagom da je nekoliko dobro odjevenih prolaznika zabrinuto zastalo. Zatim se čulo paranje
platna, težak prasak, i naš je sanjar kliznuo niz žlijeb.

Ostavio sam prijatelje u Tassovoj pećini i otrčao natrag u kazalište. Moj gospodar me
poslao po svoje vino i ukorit će me ako budem još oklijevao. Malo predvorje bilo je tako puno
bučnih glasova da se pod tresao. Ulaz je bio podijeljen. Sjedne strane gurali su se obični ljudi.
Mahali su svojim ulaznicama kao zastavama, jer te ulaznice - koje će im omogućiti da
proviruju s galerija ili sjede na tvrdim klupama straga - omogućit će im da dišu isti zrak kao i
carica, da budu viđeni s njom i s onima koji su viđeni s njom. Ovi muškarci u pratnji svojih
žena bili su obični odvjetnici, tajnici, liječnici, zanatlije. Čekali su nestrpljivo, dok je s druge
strane rijeka plemića, čija su lica bila poznata svima, prolazila kroz ulaz.
I ja sam ih sada već dobro poznavao. Bio je tu Njegova ekscelencija vojvoda Herberstin
sa svojih osam kćeri, a sve su bile glupe, obične i iznimno tražene za supruge. Iza njih je
španjolski ambasador vojvoda Agiliar bio prilično kiselo raspoložen jer je pristao dijeliti
svoju ložu s dosadnim knezom Galizinom iz Rusije. General Braun bio je u Pruskoj i umirao
od gangrene, ali njegova žena bila je ovdje s osmijehom na licu. Stari vojvoda Grundacker
Staremberg zbunjeno je čekao sina ili unuka da ga odvede do lože; više ju nije mogao naći
sam. Iako je vojvotkinja Hazfelda stigla u jednoj od najljepših kočija, ove si sezone nije
mogla priuštiti četiri stotine guldena za vlastitu ložu, pa je ulazila iza kneginje Lobkovitz koja
se sažalila i pustila zdepastu vojvotkinju da sjedi iza njezinoga najvišeg sina. Usred parade
muslina boje breskve i napudranih perika bili su i takvi kao Herr Buthon, koji nije imao

214
naslov - Buthon se nikada nije zamarao time da ga kupi - sa svojom blistavom mladom, još
djetetom.
Projurio sam kroz predvorje s Guadagnievim vinom ispred sebe, dok sam drugom rukom
sklanjao kneginje. Bilo je tu čipke, nabora, sjaja brojnih medalja. Bilo mi je mučno od njihova
njihanja. Zatvorio sam oči samo na trenutak. Osjetio sam kako se vino prolijeva po mome
zglavku.
Posjetitelji su se zadržavali u prolazima izvan svojih loža, brbljajući, trljajući se jedni o
druge u tom uskom prostoru. Stisnuo sam se uza zid, pokušavajući ne zapinjati za široke
večernje haljine svojim nespretnim koljenima. Još vina prolilo se preko ruba - o, joj, krvava
mrlja na udovičinoj stražnjici! Napokon sam prošao i pokraj zadnje lože i stigao do vrata što
su vodila na pozornicu.
Ovdje je vladalo još veće uzbuđenje. Na kraju negdašnjeg loptališta sada se nalazilo
malo mjesto za sve tajne makinacije što se odvijaju iza pozornice. Glazbenici su jurili pokraj
mene s instrumentima podignutim do ramena, kao što vojnici nose puške. Tassovi pomoćni
radnici dolijevali su ulje u svjetiljke, podmazivali žlijebove okvira kulisa. Projurili su
pozornicom još jednom zadnji put; ako bi se Guadagni spleo i posmuo, sigurno bi njima
nahranio medvjede u caričinoj menažeriji. Furije su razmazivale crnu masnu boju po licima.
Tasso je provukao glavu kroz poklopac na podu i povikao: - Ako itko od vas dodirne
Quagliove kulise, odgrist ću mu prljave prste!
Signora Clavarau pjevala je arpeggio u svojoj pretrpanoj garderobi, dok sam u garderobi
signore Bianchi kroz odškrinuta vrata vidio kako Euridiku mažu bijelom bojom da bi
izgledala uvjerljivo mrtvo u prvome prizoru opere. Do tada sam već prolio polovicu vina i
čuvao sam ostatak kao što bih čuvao svoju krv.
Guadagni je jedini imao garderobu veću od ormara. Pokucao sam i ušao iako nije bio
odgovorio. Bilo tko drugi da se usudio ući bio bi proklet, ali mene je htio ovdje - pokazao mi
je to gledajući me pun iščekivanja. Sjedio mi je okrenut leđima i gledao me u ogledalu. Ja
sam bio šokiran odrazom - očni kapci bili su mu blago svijeni, bore izravnate kremom - jer je
izgledao deset godina mlađi. Na trenutak sam pomislio da gledam sebe u ogledalu.
A zatim je progovorio. Nije to bio moj glas. - Zar je carstvo ostalo bez vina?
Zatresao sam glavom i dodao mu čašu. Otpio je gutljaj i stavio čašu sa strane. Pogledao
je u ogledalo. Gluck je ostvario svoje planove: nije bilo paunovog perja, ni zlatne čipke, ni
perike. Orfej je nosio jednostavnu bijelu tuniku, otvorenu na zaobljenim grudima.
Stao sam iza njega. Zurio je u sebe dok je udisao kroz raširene nosnice, zatim zatvorio
oči i oblikovao usta u uski krug, izdišući blago kao da pokušava ugasiti svijeću. Morao je
dopustiti da tuga naraste, rekao mi je, ako ju želi prenijeti pjesmom.
Moji nožni prsti svijali su se u cipelama.
- Signor - konačno sam pitao, jer više nisam mogao izdržati. - Trebate li me?
- Moraš li ići na neko drugo mjesto?
- Ne - rekao sam. - Ne želim vam smetati, to je sve. Da pričekam vani?
Zastao je, ali sam znao da nikada ne bi priznao da me treba kraj sebe. - U redu je - rekao
je.

215
 Izišao sam i malne se sudario s četvoricom nosača koji su držali Euridikina pogrebna
nosila. Sagnuo sam se, zgrabio mršavog dječaka - činilo se da samo trči naokolo bez ikakva
posla - i naredio mu da stane ispred Guadagnievih vrata i poviče u Tassovu pećinu ako me
pjevač bude zvao.
- A zašto bih? - rekao je dječak. Iako sam ga daleko nadvisivao, gledao je u mene kao da
sam ispod njega.
Potražio sam po džepovima. Prazni. Obećao sam mu dvadeset pfenniga. Kimnuo je i
zauzeo svoje mjesto, a ja sam uronio u otvorena vrata na podu.
Ispod pozornice, u Tassovoj pećini, Nicolai se naslonio na ostatke Tassova kreveta.
Nasmiješio sam se, jer iako ga je razbio na desetak dijelova, činilo se da je opušten. Remus je
sjedio pokraj njega na podu, naslanjajući se na hladnu željeznu peć. Tasso je poskakivao po
cijeloj mračnoj prostoriji, provjeravajući užad, podmazujući koloturje. Zatim je poskočio i
progurao glavu kroz otvor na podu da poviče tupim pomoćnim radnicima neka užgu
svjetiljke, te potom ostao visjeti ondje, kao tijelo bez glave, tresući se od užasa kad su umalo
zapalili zastor. Nicolai kao da nije primjećivao da je mali čovjek zaposlen; htio je znati sve o
svakom užetu, svakim zaklopnim vratima.
- A što je s vitlom ondje naprijed? - pitao je. - Da li to podiže caričinu večernju haljinu,
tako da svi vide njezine podsuknje?
- To je dizalo rasvjete s ruba pozornice! - zagunđao je Tasso, prezirući Nicolaievo
neznanje.
- A ono uže? - rekao je Nicolai, žmirkajući pri svjetlu mutne svjetiljke.
- Upravlja središnjim vratima!
- Zadivljujuće - rekao je Nicolai Remusu - koliko toga samo zna.
Remus je pogledao u Nicolaia s nepovjerenjem. - Ne diraj ništa! - prošaptao je tako da
Tasso nije mogao čuti.
Nicolai je podigao ruke. Tasso naposljetku nije bio ustrajao na tome da budu vezane. -
Nevin sam koliko i carica.
Bio sam tako sretan što vidim Nicolaia kako blista. Zagrlio sam ga dok sam prolazio
pokraj njega.
- Kamo ti ideš? - pitao je.
- Gledati - rekao sam preko ramena. - Gledati!
Prije nekoliko dana otkrio sam mali otvor za nadziranje koji je Tasso upotrebljavao da
proviruje i gleda Glucka. Otpuzao sam sada do tamo i provirio. Nikada nisam vidio tako
veličanstveno okupljanje. U Volovskom toru, skupina najodličnijih muškaraca na svijetu
glasno je razgovarala. Oni u ložama morali su čuti svaku riječ, što je naravno i bila njihova
namjera. Višekraki svijećnjak ponad njih zveckao je od odjeka tolikih glasova.
S moje lijeve strane bila je kraljevska loža, odmah iza orkestra. Večeras se isticala
grimiznim platnenim krovom, kao da se u kazalištu očekuje kišica. U samom središtu, jedra i
ružičasta tena, sjedila je ta velika žena, majka šesnaestoro djece i jednoga carstva. Obrazi su
joj se sjajili kao da ih je netko ispljuskao. Pokraj nje je car - kvrgava nosa, tankih i uskih
ustiju - bio blijed i sumoran lik. Bili su okruženi aureolom svoje djece.

216
 Ali ja nisam bio na tom otvoru za nadziranje da bih gledao caricu.
Stotine očiju gledale su dolje s dvostruke galerije Le Paradisa, kao da razmatraju
mogućnost skoka. Možda bi riskirali kakvu ozljedu, ali sletjeti na neku vojvotkinju značilo bi
vječnu zabranu ulaska u kazalište.
Moje uši pretraživale su sve zvukove u kazalištu. Ona mora biti ovdje, mora.
Orkestar je započeo ugađati glazbala u diskordantnom kaosu. Lože su se punile. Većina
je imala šest mjesta: tri uz ogradu, tri iza. (Kolika li je koordinacija trebala da se vidi
pozornica iz tog drugog reda!) Mlađa braća i sestre stajali su iza starijih. U svakoj je loži
gorjela lampa i tako se svaka činila kao da je i sama pozornica.
A onda su, na drugoj etaži nasuprot carici, ušli oni. Bili su toliko blizu da sam mogao
razaznati oštre tetive na vratu grofice Riecher dok je ulazila s grofom Riecherom. Zatim je
ušla Amalia ispred Antona - i moje je srce poskočilo! Ovdje je! Slijedilo je još četvero
potomaka obitelji Riecher, ali ja sam vidio samo Amaliu, okruglu i sjajnu, najljepši primjerak
što ga je grofica Riecher ikada imala za pokazivanje, bez obzira na to koliko je djece sama
rodila. Amaliji su dali cijenjeno treće mjesto u prvom redu obiteljske lože. Anton je sjeo iza
nje. Položio joj je ruku na rame i nasmiješio se kao da želi reći: Vidiš? Vidiš kako sam bio u
pravu?
Bio sam siguran da će uskoro biti moja. Kad Orfej pogleda u Euridikine oči, Amor će
biti toliko dobrostiv prema nama kao i prema ljubavnicima iz priče na pozornici.

Zatim je onaj malac kojega sam zamolio da pazi pred vratima moga gospodara povikao
u pećinu: - Guadagni zove svog momka! - Mala hulja je stajala ponad vrata, ruke ispružene u
očekivanju nagrade. Nasmiješio sam mu se i rekao da ću mu platiti ujutro. Iscerio se i
podmetnuo mi nogu dok sam prolazio.
Doteturao sam do Guadagnievih vrata baš kad ih je otvorio. Nosio je kaput preko
ramena, a lice mu je bilo bezbrižno. - Spreman sam - rekao je.
Kimnuo sam, ali nisam bio siguran što da učinim. Okrenuo sam se prema gomili
pomoćnih scenskih radnika koji su stajali i tupo se divili pjevaču. - Spreman je - rekao sam.
Po prvi put u mom životu, svijet je reagirao na moje riječi tako što je odmah poslušao.
Gorljivost je splasnula. Poput ogromnih šišmiša Furije su poletjele i skrile se u udubini kulisa.
Pomoćni radnici zauzeli su svoja mjesta i bili mirni. Zbor je požurio na pozornicu. Euridika se
popela na svoja mrtvačka nosila i bila mrtva. Iza zavjese sve je bilo tiho kad je Gaetano
Guadagni dugim korakom došao na pozornicu.
Slijedio sam ga. Moji koraci činili su se tako teški da sam bio siguran kako ih i sama
carica može čuti. Žagor publike iza zavjese bio je glasan kao kad strana vojska stoji pred
vratima grada - molim vas pričekajte da pobjegnem! Guadagni je stao nasred pozornice.
Stavio je šake preko grudi. Na licu mu je bila naslikana tuga.
Kimnuo mi je.
Što sam trebao učiniti? Pogledao sam ulijevo, pa udesno. Svaki pomoćni radnik i pjevač
iz zbora zurio je u mene, ali njihovi prazni pogledi nisu mi pomagali. Učini to, govorili su
pogledi. Svi čekaju da ti obaviš svoj dio posla.

217
 Da učinim što? Odem? Provirim kroz zavjesu i kažem Glucku da je sve spremno? Nitko
mi ništa nije rekao! Nikada prije nisam posjetio operu!
Onda sam shvatio - njegov kaput. Bio je to Guadagniev kaput, ne Orfejev. Uzeo sam ga
kao da uklanjam deku sa zaspalog novorođenčeta.
Pojurio sam s pozornice kad je započeo pljesak. Gluck je kucnuo dva puta da prizove
pažnju i počela je uvertira. Guadagni se još uvijek nije micao. Glava mu je bila sagnuta.
Svjetla na rubu pozornice bila su tek djelomično pojačana, tako da mu je lice bilo mutno
osvijetljeno. Iza njega, zbor žalobnika bio je tako miran kao i slika pogreba.
Uvertira je završila. Zavjesa se razmaknula.
Gluckova glazba postala je tužan marš. Pokraj mene, nosači su podigli Euridikina
mrtvačka nosila i polako krenuli na pozornicu. Guadagni je stajao sagnute glave dok zbor nije
započeo svoju pjesmu. Zatim mu se glava podigla sve dok mu pogled nije bio usmjeren na
njegovu ljubav, mrtvu ispred njega.
Otpjevao je njezino ime.
Ja sam probudio Spittelberg tim pozivom. Dok je njegov glas ispunjavao kazalište,
Guadagni je probudio tisuću četiristo srca. Na trenutak je jeka njegova glasa odzvanjala iz
svakog kuta. Ponovo je zapjevao, sada još tužnijim glasom, a drvene lože i kristalni
svijećnjaci odzvanjali su od njezina imena, umirujući sve nemirne noge i nervozne ruke.
Vidio sam to toliko puta na probama, ali sada je to bio magičan obred - ova okupljena
masa, njihovi mirisi ruže i jasmina; ta mrtva žena na nosilima; zagušljiva vrućina svjetiljaka i
tisuću četiristo tijela; Guadagniev glas izvrsniji nego što sam ga ikada čuo - sve je to dozivalo
besmrtne ljubavnike u život. Suze su sjale na mom licu i mnogim drugima dok je Orfej pjevao
svoju naricaljku, kad je Jupiter čuo njegov zov i poslao mu Amora. Uskoro su se Guadagniev
i Clavarauin glas mi ješali u kazališnoj spilji. Moje srce se nadimalo. Vratit će je natrag!
Spasit će Euridiku od smrti.
Kad se zavjesa zatvorila, pojurio sam s kaputom do Guadagnia, ali on je odmahnuo
glavom. U kazalištu se prolomio pljesak. Guadagni je četiri puta izlazio kroz zavjesu da se
nakloni. I dalje su pljeskali, ali on je otišao u svoju garderobu.
Tassova glava provirila je kroz otvor na podu, a kad su se pjevačeva vrata zatvorila,
scenski radnik bacio se na posao. Čuo sam okretanje kolotura, cvilež osovine koja se okretala,
zatezanje užadi - i kao u nekoj čaroliji, okviri kulisa skliznuli su na svoja mjesta. Platno na
stražnjem dijelu pozornice je palo. Crveno obojeno staklo postavljeno je ispred svjetiljaka,
pretvarajući pozornicu u svjetlucavo crvenu boju. Bila je to spilja iza rijeke Stiks, gdje će
Orfej umilostiviti Furije.
Gluck je započeo s drugim činom.
Furije crnih lica su plesale. Njihovi gležnjevi su pucketali dok su se trzale i uvijale.
Zvukovi harfe natjerali su ih da se slede, jer su nada i ljubav bili zabranjeni u njihovoj spilji.
Proklinjale su muškarca koji se usudio donijeti ljepotu u podzemni svijet. Pjevale su još
glasnije da nadglasaju Orfejevu harfu. Guadagnieva vrata otvorila su se kad se harfa začula
drugi put. Stresao je kaput sa sebe i, ne gledajući me, stupio na pozornicu. Pokušao sam
uhvatiti kaput, ali je pao na pod.

218
 Furije su plesale oko Orfeja, pokušavajući ga zastrašiti.
On je međutim stajao miran - mimo stablo na snažnom vjetru grana koje šibaju. Njegova
ljubav nije poznavala straha, a njegov usamljeni glas bio je snažniji od zbora. Kad je
odjeknuo, zrak je u kazalištu postao gušći, a publika je znala da ti demoni nemaju nikakvih
izgleda protiv njegove snage. Njihovi glasovi postali su krotki. Njihov ples se smirio. Pustile
su ga da prođe i promatrale sa strahopoštovanjem kako nestaje u sjenkama.
Guadagni je napustio pozornicu, a ja sam bio ondje da ga dočekam.

Zavjese su se zatvorile samo na trenutak. Tasso je okrenuo svoje vitlo i spustio platno na
stražnjem dijelu pozornice. Nestali su tamnocrveni okviri kulisa, a plavo, plavo nebo zauzelo
je njihovo mjesto. Crveno obojeno staklo se ugasilo. Kad se zavjesa ponovo rastvorila, Tasso
je u carstvo doveo raj.
Angioliniev balet ugrijao je oči publike. Guadagni je stajao pokraj mene za kulisama,
sagnute glave kao da spava. Njegova široka ramena podizala su se i spuštala. Balet je završio,
a zbor se skupio da gleda heroja kako ulazi.
Kad su prve note oboe ispunile kazalište kao zrake sunca, Gaetano Guadagni kliznuo je
natrag na pozornicu. Orfej je stao točno na isto mjesto na pozornici gdje je započeo ovu operu
u svome jadu. Sada je sa svakim dahom rastao. Publika je znala da se nešto nakuplja u njemu.
Nagnuli su se naprijed, željni podijeliti to veselje.
Arija se istočila iz njegova dragocjenoga grla, a moje je tijelo zvonilo od topline. Rastao
sam i gore i van, dok me ispunjavalo iščekivanje, ali sam pazio da ne ispustim ni zvuka dok
sam se spuštao u Tassovu pećinu. Trojica muškaraca ležala su jedan pokraj drugoga na podu,
zureći u strop kao da kroz tamno drvo mogu vidjeti zlatne valove Guadagnieva glasa kako se
prosipaju preko pozornice. Uistinu, glas moga gospodara - preslab za eksplozivnu strast - bio
je stvoren za spokojstvo ove arije.
Otpuzao sam kroz mrežu užadi do otvora za nadziranje. Gluckovo lice sjalo je od znoja
dok je blistao od zadovoljstva zbog svoje kreacije. Iza njega, u Volovskom toru, zurili su u
Orfeja bez žmirkanja, mlitavih lica. Kraljevska obitelj sjedila je tako mimo da sam ih vidio
kao da gledam portret. Nije bilo ni daha ni pokreta iz Le Paradisa, samo odsjaj vlažnih očiju.
Amalia! Zgrabila je ogradu ispred sebe i sjela uspravno, sva napeta. Glazba ju je boljela
i grizla je usnicu, jer bi se sigurno tisuću lica okrenulo da snaha grofice Riecher izgubi svoj
spokoj. Obrisala je suzu rukom u bijeloj mkavici, a zatim pritisnula zglob prsta na drhtavu
bradu.
Anton je stavio ruku na ženino rame. Ukočila se. Nekoliko puta je duboko udahnula.
Primila je njegove prste svojima - ali samo toliko dugo koliko je trebalo da podigne njegovu
ruku sa svoga ramena i pusti je. Anton je povukao ruku i ponovo posvetio pažnju pozornici.
Grofica Riecher dobacila joj je neodobravajući pogled, ali se nije činilo da je Amalia to
primijetila. Gledala je prazno prema drugim ložama preko puta, dišući plitko i ujednačeno sve
dok Guadagni nije završio svoju pjesmu.
Uskoro ćeš opet voljeti glazbu, prošaptao sam i otpuzao od otvora za nadziranje.

219
 Guadagni se nekoliko puta naklonio i otišao u garderobu. Bilo je vrijeme za dostavljanje
poruke, ali je pjevač ostavio vrata odškrinuta za sobom. Slijedio sam ga vrlo nevoljko.
- Signora Clavarau pjeva kao krava - rekao je. U toj izjavi nije bilo nikakve istine;
pjevala je prekrasno. Ali kimnuo sam. Otpio je gutljaj vina.
Gluck je uletio. Skladatelj mi se nasmiješio i izgledao je kao da će me zagrliti, a onda je
shvatio da nije tražio mene. Progurao se pokraj mene do Guadagnia.
- Koji uspjeh! - povikao je Gluck.
Guadagni je kimnuo.
- Čekaj dok čuju treći čin! Orfej će ponovo oživjeti! - Gluck je pogledao u Guadagnievu
čašu. - Smijem li? - upitao je, ali je prije odgovora već progutao ostatak Guadagnieva vina.
Molio sam se da me ne pošalje po još. - Idem do grofove lože - rekao je skladatelj.
- Prenesi Njezinu veličanstvu moje poštovanje - odgovorio je Guadagni.
Gluck je otišao razgovarati s grofom Durazzom, čija je loža bila susjedna caričinoj. Ja
sam kliznuo prema vratima. - Bit ću vani - rekao sam. - Ako me trebate.
- Ne - rekao je. - Ostani. Zatvori vrata.
Učinio sam to, želeći da sam s druge strane, a zatim sam se vratio i stao iza svoga
gospodara. Proučavao me u ogledalu.
Iznenada je podigao ruku i stavio je preko mog ramena. Shvatio sam da je pritom htio da
ja stavim svoju ruku u njegovu. Pritisnuo je moju ruku uz svoje rame.
- Dobro je da smo našli jedan drugoga - rekao je. - Ovaj svijet nije prijateljsko mjesto, a
najmanje za nas.
Za nas? pomislio sam. Ali mi nismo jednaki.
- Mio fratello, nastavio je. Žao mi je ako sam te povrijedio neku večer. Bila je to nagla
reakcija. U svom neznanju mislio si da možeš pomoći. Siguran sam da više nikada nećeš
napraviti tu pogrešku. Vidim to sada i žao mi je zbog izgovorenih riječi. Vidiš, imao sam
mnoge učenike u prošlosti. Na kraju bi me ili ostavili ili bih ih ja otpravio. Nikada nisam
našao nijednog kojem bih mogao potpuno vjerovati. Dok nisam našao tebe. Ti si drukčiji.
Ruka mi se znojila. Pusti me da idem!
- Prije ili kasnije svi oni postanu vukovi. Htjeli su ono što ja imam. Ti si drukčiji. Ti ne
želiš ništa drugo osim čuti me kako pjevam. Je li to u redu? Postoji li još nešto što želiš?
Samo mi reci i ja ću ti to dati.
- Ništa - rekao sam. Nakon ove večeri nikada te više neću vidjeti.
Nasmijao se i stisnuo čvrsto moju ruku. - Tako sam i mislio. Znaj da i ti meni možeš
vjerovati. Nikada te neću napustiti. Kad napustim Beč, ti ćeš me pratiti. Ostat ćemo učitelj i
učenik zauvijek.
Promrmljao sam svoje zahvale i nasmiješio se prijazno. - Sad me ostavi - rekao je. -
Moram se vratiti Orfeju. Prije nego što završi ovaj zadnji čin, Beč će znati da je Orfej opet
oživio.
Povukao sam se tiho, poput dojilje koja se plaši da ne probudi uspavano dijete, ali kad
sam zatvorio vrata, pojurio sam do najbližeg otvora u podu. - Poruka! - povikao sam u mrak. -
Poruka!

220
 Nicolai je inzistirao da će je on držati, govoreći kako želi da njegovo srce još jednom
bude zagrijano takvom gorljivom ljubavlju kakva je bila naša. Kad sam zazvao ispod
pozornice, Remus je dohvatio komad papira i dodao mi ga. Sad je izgledao manje kraljevski,
zgužvan na jednom kutu, a Nicolaiev znojni stisak činilo se da je razmazao pečat od voska,
koji je Remus bio stavio prije nekoliko sati. Ali to nije bilo važno. Izjurio sam u hodnik i
nisam ni na trenutak ni na što posumnjao.
Činilo se da polovica Beča šeta hodnicima. Barem četiri vojvode i jedan knez prokleli su
me jer sam ih laktovima udario u debele trbuhe još prije nego što sam stigao do stuba. Čuo
sam srkanje vina kao da se jezici provlače kroz moje uši. Konačno sam stigao do lože
Riecherovih. Vrata su stajala otvorena, nekoliko muškaraca borilo se da progura glave unutra,
pokušavajući biti primljeni kod jedne od najvećih obitelji u Beču.
- Oprostite - rekao sam, gurajući u stranu jednog muškarca čija je glava bila u blizini
mog lakta. Sljedeći muškarac se opirao čak i kad sam mu stao na nogu. Povukao sam ga za
frak. Kad se okrenuo da mi se suprotstavi, kliznuo sam pokraj njega.
- Poruka za Amaliu - progutao sam njezino staro prezime - Riecher.
Nastala je neugodna tišina i shvatio sam da sam to povikao prilično glasno. Pocrvenio
sam. Glave su se okretale ne samo u loži, nego i dalje u kazalištu. Hladni mjesec lica grofice
Riecher obrušio se na mene. Amalia se također okrenula, a moje srce je počelo lupati. Zurila
je u mene - jer ovaj glas ju je podsjetio na jedan koji je poznavala.
- Od Gaetana Guadagnia - rekao sam što sam tiše mogao. Amalijine oči promatrale su
me još trenutak, a zatim je njezin molećivi pogled potamnio; uši su je prevarile. Okrenula se
dok je ruka brisala suzu.
Grofica Riecher se namrštila, iako su se svi drugi nazočni cerili.
- Dajte to meni - rekla je glava obitelji. Ispružila je tri bijela prsta, zategnuta kao ptičje
pandže.
- Trebam je dati isključivo dami u ruke - izrecitirao sam, baš kao što me Remus bio
poučio.
Netko je promrmljao nešto o drskosti kastrata.
- Neka je uzme - rekao je dostojanstveni grof Riecher, ne pogledavši me. - To je
bezazleno divljenje. Napokon, čovjek je vojnik bez mača.
To je u ložu unijelo opći smijeh. Čak se i grofica Riecher oprezno nasmijala. Svi su
pogledali u Amaliu, čije su ruke i dalje bile u krilu. Još uvijek mi je bila okrenuta leđima, a
glava joj je bila tek djelomično okrenuta.
- Draga moja - prošaptao je Anton u njezino uho - ne možeš je odbiti. Shvati to kao čast.
Divio ti se s pozornice.
Zatresla je glavom. - Ne želim je - rekla je.
Prije nego što sam mogao prigovoriti, Anton je zgrabio poruku. Petljao je s pečatom,
slomio ga i počeo odmotavati papir.
- Ne - rekao sam uzaludno s vrata. Kratka vizija: skočit ću na njega i razderati…
Ali Amalia se okrenula i zgrabila poruku. - Nije namijenjena tebi da je pročitaš - rekla
je. To je izazvalo još hihotanja od strane grofa Riechera, nakon čega su se pridružili i ostali.

221
 Amalia je otvorila pismo i počela tiho čitati. Pročitao sam ga desetak puta toga dana i
znao sam svaku riječ:

Draga Amalia,
od najveće je važnosti da ne pokažeš iznenađenje nakon što ovo pročitaš. Ja sam živ -
tvoj Mojsije. Još uvijek te volim i došao sam te odvesti ako me još uvijek želiš. Kad Orfej
pogleda u Euridikine oči, ispričaj se i iziđi. Čekat ču te ispred kazališta.
Reci im da ti je pismo grozno. Vrati ga.
Mojsije

Promatrao sam njezine oči dok je proučavala papir. Njezina gluma bila je izvanredna. To
slikarsko platno koje je uvijek loše skrivalo burne osjećaje ispod, sada nije pokazivalo
nikakvu zbunjenost, ali se zatim pojavio bljesak odbojnosti. Zatim dosade. Pogledala me
ljutito.
- Što je značenje ovoga? - htjela je znati. Nisam bio tako uspješan glumac kao ona, ali
sam uspio slegnuti ramenima.
Zatim je na moj užas okrenula pismo i pokazala ga svima u loži.
Papir je bio prazan. Anton je uzeo pismo iz njezinih ruku i pregledao ga s obje strane.
Ništa nije bilo skriveno na njegovoj površini boje vrhnja.
- Objasnite to - naredio je grof Riecher.
- Pogledajte mu lice - rekao je Anton. - Bijelo je kao plahta. Guadagniev eunuh
zaprepaštenje koliko i mi.
Primijetio sam ljutito poniženje na Amalijinom licu prije nego što se okrenula. Muž joj
je milovao rame.
- Izlazite - naredila je grofica Riecher. I tako su me otpravili nestrpljivim pokretima
ruku, jednako beživotnog kao i papirnatu lutku.

222
 XIV.

Potonuo sam ispod pozornice baš kad je Gluck zauzeo svoje mjesto za treći čin. Remus
je očekivao moje izvješće, ali kad je vidio moje pepeljasto lice, znao je da je nešto krenulo po
zlu.
- Bila je prazna - rekao sam. - Riječi su se izbrisale.
- Što? -povikao je Remus, udarajući se šakom po čelu. Rekao sam mu točno što se
dogodilo: čudo praznog papira.
- Ali to nije moguće - prošaptao je Remus kad je orkestar započeo.
- Valjda si upotrijebio čarobnu tintu - izgrdio ga je Nicolai.
- Upotrijebio sam istu tintu koju uvijek upotrebljavam - rekao je Remus. - Kako se to
moglo dogoditi?
- Lezi - rekao mi je Nicolai. Primio me za ruku. - Smislit ćemo drugi plan. Još imamo
vremena. Ako ništa drugo, pri kraju opere, poslat ćemo Remusa da dostavi još jednu poruku.
Remusove oči raširile su se od strave.
- Lezite mimo - rekao nam je Nicolai. - Glazba će nam reći što da učinimo.

U trećem činu ljubavnici su bili sami u spiljama rijeke Stiks. Njezina ruka bila je u
njegovoj; on je odvratio pogled s opasnosti njezina lica. Nije bilo Furija, ni zbora, ni plesača.
Vitice su se kvačile za ljubavnike. Kamenje je bilo razasuto po tlu. Mutna i drhtava svjetla
bacala su groteskne sjene na platno na kraju pozornice. Publika je slušala i molila se da Orfej
nađe snage da izmakne svojoj sudbini.
I ja sam se također molio za svoju sudbinu. Zar je ona doista mogla biti jedino gubitak i
neuspjeh? Opet mi je izmaknula, a ako ne uspijem naći neki način da joj se pokažem, sutra će
otići. Hoću li je slijediti? Naravno da hoću. Slijedit ću je pa čak i ako to značilo slijediti je
zauvijek, poput hodočasnika koji slijedi obzor.
Ljubavnici su stali na pozornici iznad nas. Pukotine između dasaka na podu sjale su od
zlatnih zareza, a Orfej je pjevao Euridiki da moraju požuriti. Pitala ga je zašto je neće zagrliti.
Što se dogodilo s njezinom očaravajućom ljepotom? Što se dogodilo s njegovom ljubavlju?
Ali Orfej nije mogao odgovoriti, iako je publika znala da bi se probio kroz tisuću pakálā
da je spasi.
Tasso je sjedio na svojoj stolici bez naslona poput kipa, zureći u sitni plamen lampe.
Užad mu je visjela nad glavom poput paukove mreže. Tek kad su Orfej i Euridika prošli
ponad njega, podigao je pogled poput čovjeka koji je na svome tavanu začuo miša.
Zatvorio sam oči. Tijela violina odzvanjala su s Euridikinim glasom, koji je bio jasan i
snažan, iako joj je nedostajalo volje da podigne stopala. U publici su mnoga tijela bila
usklađena s Guadagnievim glasom, i tako je, iako je svoj dio pjevao sam, zvučalo kao da ga

223
prati brujanje mnogih ljudi. Da je Gluck imao uši to čuti, objesio bi svoju publiku kao zvona
sa stropa, tako da bi ljepota njegove glazbe mogla nadjačati svaki njihov titraj.
Na pozornici je Euridika molila Orfeja da je pogleda, pa makar samo na trenutak.
Njezina pjesma bila je visoka i prodorna; osjećao sam je u mekoj koži iza ušiju, poput
škakljanja pera. Za Orfeja su ti krikovi bilo oštri bodeži u leđa. Volja mu se lomila. Vidio sam
mnogo puta kako je to vježbao, pa sam znao da Euridika stoji točno iza njega. Okrenuo se
publici zatvorenih očiju.
Dok je dvoje ljubavnika pjevalo - ona svoje molbe njemu, on svoje bogovima -
Guadagniev glas počeo je gubiti svoju savršenost. Nije uspijevao ugurati još boli u te note.
Pokušao je pjevati glasnije, ali nije mogao, i tako sam čuo da mu glas počinje gubiti ono fino
spuštanje i podizanje. Sad je ostalo samo snažno napinjanje. Čuo sam tup udarac blizu
prednjeg dijela pozornice. Euridika je pala na koljena. Nije mogla napraviti više ni korak.
Ako je on ne voli, treba je ostaviti u toj užasnoj spilji.
Nije mogao podnijeti da je odbije. Kako su bogovi mogli zahtijevati nešto tako okrutno?
Pogledat će joj u oči.
Okrenuo sam se prema Nicolaiu, očekujući da ću ga vidjeti kako plače uz glazbu, ali na
moje iznenađenje, nije bilo žalosti na njegovu licu. Podupro se jednim laktom i postojano je
zurio kroz taj prostor ispod pozornice. Pomislio sam da sam vidio osmijeh kako mu obasjava
lice. Oči su mu bile mutne, ali bio je zaokupljen glazbom, kao da se napreže pokušavajući
razumjeti svaku riječ koju su ljubavnici pjevali.
Orfej je pozvao svoju voljenu ženu kako bi je mogao zagrliti, i baš kad je njegova volja
konačno popustila...
Nicolai je ustao. Stenjao je od napora i Remus se zabrinuto okrenuo. Ali Nicolaia nije
boljelo. Gurnuo je ruku u kaput i izvadio presavijeni papir. Bio je malne isti kao i onaj koji mi
je dao prije. Dao mi ga je. - Mojsije - rekao je. - Žao mi je. Prevario sam te.
Ova je poruka bila uredno presavijena, njezin plavi pečat savršeno okrugao - baš kao što
ga je Remus napravio. Slomio sam ga. To je bilo pismo koje sam trebao isporučiti. Pogledao
sam u Nicolaieve zamagljene oči. Zašto me je prijatelj izdao? Na licu mu je bio čudnovat
smiješak.
- Mojsije - prošaptao je. - Zar ne razumiješ? Ljubav poput tvoje nije za komad papira.
Ne s ljepotom tvoga glasa.
Tresao sam se. Nisam imao pojma na što misli. On se nasmiješio. Iznad nas su
zaškripale podne daske kad je Euridika ustala da zagrli svog ljubavnika. Orfej je počeo
okretati glavu. Dvoje ljubavnika koraknuli su jedno prema drugome.
Nicolai je počeo puzati kroz pećinu.
- Nicolai! - prošaptao je Remus. Ali nije se činilo da ga Nicolai čuje.
Orfej i Euridika su se zagrlili. Vidjela je u njegovim očima da je voli. Bili su blaženi tek
trenutak, a onda mu je umrla na rukama.
Kazalište je bilo tiho. Orfej je ubio svoju Euridiku. Nitko nije disao. Nitko se nije micao.
Nije više bilo ničega čemu se moglo nadati.

224
 Ali ovdje dolje ispod pozornice, pod nježnim sjajem svjetiljke, Nicolai je puzao kroz
Tassovu pećinu, gunđajući sa svakim pokretom. Remus ga je slijedio, pokušao ga uhvatiti za
stopalo, pokušao zaustaviti Nadu prije nego što uništi ovu večer, prije nego što razljuti caricu,
prije nego što ih zbog toga istjeraju iz grada, baš kao što ih je Furija izgnala iz St. Gallena. I
Tasso je shvatio da se zbiva nešto neprikladno, šape su mu se tresle ispred grudi. Dojurio je
divu sa strane i prosiktao: - Budi miran!
Ja se nisam mogao pomaknuti. Bio sam zbunjen. Kakvu sudbinu je to Nicolai sanjao za
mene?
Orfej je spustio svoju mrtvu ženu na pozornicu i stao ponad nje. Orkestar nije svirao.
Čekali su da majstor zapjeva.
Nicolai je povirio gore prema pozornici - gledajući, slušajući. Škripanje. Guadagni je
išao unatrag, dalje od tijela mrtve nevjeste. Nicolai je puzao zajedno s njim, njegovo lice bilo
je udaljeno tek nekoliko centimetara od Guadagnievih stopala. Nicolai je njuškao. Remus je
držao Nicolaievo stopalo objema rukama, a Tasso ga je primio za ramena. Ali je Nicolai, čije
je lice bilo podignuto prema škripajućim koracima gore, bio jači od njih obojice.
Guadagni se zaustavio u svom povlačenju, stojeći nasred pozornice da započne najveću
ariju u ovoj operi...
A Nicolai se naglo zaletio. Povukao je Remusa i Tassa za sobom kao da su tek marame
svezane oko vrata. Njegova ruka ispružila se prema užetu. Povukao je.
Zaklopna vrata pod Orfejevim nogama su se otvorila.
Gaetano Guadagni teško je pao pod pozornicu, a Nicolai ga je pritisnuo prije nego što je
pjevač uspio vrisnuti. Prikovao je Guadagnia za pod, držeći ogromnu ruku preko njegovih
usta. Zatim se Nicolai okrenuo prema meni. Trznuo je glavom uvis - prema četvrtastom
otvoru ponad njega, kroz koji je prodiralo prašnjavo kazališno svjetlo.
Škiljio je jer mu je svjetlo smetalo uništenim očima i rekao mi: - Molim te, Mojsije.
Molim te. Dostavi svoju poruku.

225
 XV.

Nisam se mogao pomaknuti.

Ondje? pomislio sam. Ondje gore?
Zatim je Remus pogledao u svoga divovskog prijatelja - svoga suputnika već trideset
godina - i zatresao glavom. Slegnuo je ramenima. Ovo je ionako već otišlo predaleko. Nije
bilo vremena za promjenu smjera.
Bio je grabežljivi vuk. Dojurio je do mene i svukao mi kaput i ovratnik. Izvukao mi je
košulju sprijeda tako da nalikuje Orfejevoj tunici. Nisam imao vremena razmišljati dok me
gurao prema zaklopnim vratima.
- Priguši svjetla - prosiktao je Remus Tassu. Tasso, koji se nije ni pomaknuo otkad je
veliki kastrat pao, skočio je do vitla po naređenju, kao mornar koji za oluje pazi na zapovijedi
kapetana.
Čučnuo sam ispod vrata. Remus je isprepleo ruke u visini struka. Nicolai se smijao,
očiju punih suza, a dlan mu je još uvijek čvrsto držao Guadagnievo prestravljeno lice. Remus
je kimnuo. - Požuri, Mojsije - prošaptao je.
Činilo se da je to tek mali korak, staviti stopalo u Remusove ruke, i učinio sam to.
Zgrabio sam rubove poda na pozornici. Pomislio sam: Još uvijek se mogu vratiti. Ali Remus -
koju snagu si imao!
Zarežao je i bio sam podignut. Kazalište se pojavilo oko mene. Napravio sam korak.
Bio sam na pozornici.
Pod mojim nogama, tijelo nečije tuđe ljubavnice. Ispred mene tisuću četiristo pari očiju.
Blago sam se zanjihao sa strane na stranu. Kazalište je bilo tiho.
Jesu li primijetili? Vidjeli kad je njihov heroj pao? Shvatili da se vratio viši, mlađi,
zaljubljeniji? Tasso je prigušio podna svjetla tako da sam bio osvijetljen samo sa strane. Kad
sam pogledao u to more očiju, nije bilo ni sumnji ni ljutnje. Umjesto toga, gledali su me
oduševljenim očima djece. Njihove oči su govorile: Orfeju! Pjevaj za nas! Pjevaj!
Pogledao sam prema carici. Gledala me kao da me poznaje. Gluck je škiljio jer nije bio
siguran što je vidio, a ipak njegove podignute ruke zauzele su položaj - spremne da povedu
orkestar u trenutku kad
Orfej počne pjevati.
Zatim sam nazreo Amaliu. Pogledali smo jedno drugo u oči, ali ona me nije
prepoznavala. Nije se činilo da diše. Bila je kip.
Zaokružio sam usta u uski krug i izdahnuo. Za moje uši taj zvuk bio je poput vjetra u
tihom kazalištu. Puhao sam dok mi se ramena nisu skvrčila ponad pluća. Tada su moja
ogromna rebra odskočila. Otvorio sam usta širom i zrak je počeo strujati niz moje grlo.
Narastao sam viši i širi. Zrak mi je pojurio u pluća, rastavljajući mišiće između rebara.
Zapjevao sam.

226
 Ahimè! Dove trascorsi! Ove mi spinse un delirio d’amor! - Teško meni! Što sam učinio?
Kamo me je odvelo ljubavničko ludilo?
Činio se tek kao šapat, ali moj je glas preplavio kazalište. Gluck je usisao zrak i trznuo u
stranu podignutim rukama. Na njegovu licu šok je zamijenio sumnju. Caričine tanke usnice su
se razdvojile. Svi u kazalištu u trenu su se pomaknuli od čuda. Neki su sjeli uspravnije. Drugi
su utonuli u sjedala, kao da im je netko oduzeo potporanj. Pete su strugale po podu. U Le
Paradisu četiristo vratova istegnulo se bliže stropu.
Amalijine ruke napustile su ogradu i uhvatile se za obraze. U njoj iznenadna oluja. Ona
je bila jedina u publici koja je prije bila čula taj glas. S prvim notama rekla si je da je to neki
okrutan trik, njezina budalasta mašta puna nade - ali ipak, svi su ti zidovi pucali. Žmirkanjem
je otjerala suze, a kad me ponovo pogledala bistrim očima i vidjela da joj uzvraćam pogled,
vidjela je da je ovaj musico na pozornici ispred nje njezin Mojsije - i sve je shvatila.
Gluck je oklijevao trenutak, još uvijek podignutih ruku. Zurio je u mene. Širom
otvorenih očiju jer ispred njega je stajao duh. Gluck je čuo glazbu koju je napisao otpjevanu
kao u njegovim snovima.

U trenutku je Gluck opet postao veliki maestro. Ruke su presjekle zrak. Orkestar se
pokorio i gudala violina pogodila su strune. Osjećam njihov zvuk u svojim grudima. Sada
pjevam gromoglasno. Glas mi je snažan, odbija se od zidova i vraća iz svakog kuta. Gluck se
povija unatrag kao da puše vjetar. Oči su mu zatvorene.
Zatim uslijedi pauza - tišina. Gluckove podignute ruke čini se da kontroliraju ne samo
orkestar, nego i svaku osobu u kazalištu. Njegovi palci, pritisnuti uz kažiprste, hvataju svaki
dah. Kad razdvoji prste, tisuću četiristo pleća se spusti. A zatim, dok se uspinje na nožne prste
i podiže ruke koliko god visoko može dosegnuti, tisuću četiristo parova pluća izdiše.
Gluckove ruke sijeku zrak.
Osjećam se golim na pozornici, ali želim da Amalia vidi svaku krivulju na mom licu.
Caričine usnice su još uvijek razdvojene, kao da je žedna. Započinjem Orfejevu veliku
naricaljku kao što bi to učinio i Guadagni; svaka je nota izrezana najoštrijim nožem.
Mnoge oči se zatvaraju. Tijela se blago okreću. Žeđaju za Orfejevom čistom tugom. Čini
se da carica ne može disati. Usta su joj širom otvorena. Suze joj se skupljaju u očima. Kako
moja glazba buja, mnogi zabacuju glavu unatrag dok se svijaju da bi osjetili moju pjesmu
kroz svoja tijela. Gluckove oči su zatvorene. Ruke mu se obaraju poput krila. Ali nije izgubio
kontrolu. Njegovi pokreti su precizni. Njegovi glazbenici reagiraju na svaki njegov pokret
tako usredotočeno kao da je on čarobnjak koji ih je sve začarao. Ja, također, dopuštam da me
vodi ritam njegovih pokreta. On je majstor glazbe.
Pjevam.
Amalijine ruke zgrabile su ogradu. Naginje se naprijed i pritišće svoj okrugli trbuh na
drvo koje odzvanja mojim glasom.
A zatim je gotovo. U prostoriji se čuje brujanje; moj glas je još uvijek šapat u svim
grudima. Orkestar prestaje svirati. Gluck otvara oči i još jedanput se nasmiješi od
zadovoljstva tom duhu kojeg je dozvao natrag u život.

227
Ja koraknem unatrag i padnem.

228
 XVI.

U pećini je Nicolai držao Guadagnia u naručju kao novorođenče. Stavio ga je na dizalo i

prošaptao lošim talijanskim da je vrijeme da ponovo zapjeva, da nitko nije primijetio ništa
neprikladno, tako da se Guadagni mogao opustiti; još uvijek je bio heroj večeri. Zatim ga je
dva puta snažno pljusnuo.
- Tutto bene! - rekao je Nicolai. Tasso je povukao uže i dizalo se podiglo. Guadagni se
popeo natrag na pozornicu.

Kliznuo sam iz žlijeba i otrčao okolo do ulaza u kazalište. Ovoga puta neću je promašiti.
Uhvatio sam teška vrata, a u svom umu imao sam dražesnu viziju Amalie kako me čeka ondje
u predvorju, ruku raširenih da me zagrli...
Ali vrata su se širom otvorila i udarila me u lice.
Srušila su me niz onih nekoliko stepenica. Ležao sam na cesti i zurio u noć.
Bila bi se bacila na mene, ali joj je to njezino stanje zabranjivalo, pa je sišla i napokon
kleknula kraj mene. Zatim me poljubila i konačno pogledala duboko u moje oči.
Pomogla mi je ustati. Za trenutak smo ostali pripijeni jedno uz drugo
- Živ si! - rekla je.
- Jesam! - rekao sam.
- Živ si! - rekla je ponovo i nastavili bismo samo tako, dok su njezine ruke dodirivale
svaki centimetar mene koji su mogle dohvatiti, a moje ruke su držale njezino toplo tijelo uz
moje, spajajući nas u jedno.
- Živ si! - rekla je još jedanput, posljednji put, a suze su mi na košulji ostavljale prozirne
pruge.
- Žao mi je... - započeo sam, ali je ona zatresla glavom i pritisnula prst na moje usnice.
- Mojsije - rekla je. - Nema vremena. Moramo požuriti. Oni... ona će... - Uhvatila me za
ruku i povukla na trg, tražeći pogledom kočiju u koju bismo se mogli sakriti. Pustio sam da
me vuče, dok sam preko ramena još jedanput, zadnji put, pogledao prema kazalištu.
Čuo sam zvuk iznutra, poput nenadana prodora rijeke.
Pljeskali su. Carica i car, vojvode, prinčevi i svi ti ljudi na galerijama, klicali su mom
glasu. Gaetano Guadagni je uz naklone skupljao moj pljesak. Smiješak mi se navukao na lice
dok sam se slijepo spoticao iza Amalie. Neki bučan glas je povikao: Evviva il coltello! Il
benedetto coltello!21 a buka se pojačala, klicanje se sada pridružilo sveopćoj grmljavini.
I Amalia je to čula. Stali smo.
Stojeći sam s njom na tom praznom trgu, prvi put u karijeri sam se naklonio dok se ona
smijala i pljeskala mi. Unutar kazališta pljesak nije prestajao, i tako sam se ja naginjao

21
(tal.) Živio nož! Blagoslovljeni nož!

229
ponovo i ponovo, poput lutke na uzici. Zatim me opet uhvatila za ruku. Dođi! i požurili smo
dalje.

Popeli smo se u kočiju i odjurili do palače Riecherovih. Dok su Orfej i Euridika nestajali
u Hramu ljubavi na pozornici, i kad je Anton napustio svoju ložu da potraži ženu (koja mu je
prošaptala da joj je zlo i da će malo prošetati po hodniku), Amalia mi je rekla: - Sakrij lice. -
Prošli smo pokraj čudovišnog orijaša u Riecherovom dvorištu.
- Ali zašto ovamo? - preklinjao sam je. - Molim te, bilo kamo, samo ne ovamo.
- Vidjet ćeš - rekla je.
Napustila je kočiju i ujurila u kuću kao da je baš sve u redu. Vratar joj je otvorio vrata i
pogledao van. Povukao sam zavjesu da se sakrijem. Ali prekasno? Je li primijetio moje lice?
Čuo sam buku i provirio kroz drugi prozor gdje sam vidio kako orijaš proučava našu
kočiju. Moj Bože, pomislio sam. Ako mi vidi lice, sve je izgubljeno. Ona će nas uloviti.
- Je li još tko unutra? - orijaš je upitao vozača.
- Da - promrmljao je vozač. - Neki gospodin.
- Gospodin? Jeste li sigurni?
- Jesam li siguran? Zar ne znam tko je u mojoj kočiji?
- Tko je on?
- Nisam vidio. Premračno.
Orijaš je pristupio vratima. Razmotrio je situaciju. Udahnuo je pet puta, a svaki izdisaj je
zvučao kao da se radi o biku spremnom za napad. Zatim je dvaput pokucao, svaki udarac
zvučao je poput udarca čekića.
- Tko je tamo? - želio je znati.
Zaključao sam vrata što sam tiše mogao.
- Otvorite ta vrata! - Vrata su se svijala kako ih je on povlačio.
- Gledajte svoja posla! To su moja vrata! - rekao je vozač.
- Razbit ću prozor ako odmah ne otvori.
Skutrio sam se u kutu. Vrata su se ponovo svinula, šarke su zaškripale.
- Što to radite? - povikala je Amalia izdaleka.
- Gospođo - rekao je orijaš nepokolebljivo: - Želim znati tko je u toj kočiji. Gdje je Herr
Anton Riecher?
Čuo sam njezine korake dok je polako prelazila preko dvorišta. Kad sam povirio između
zavjesa, stajala mu je tako blizu da je njezin okrugli trbuh doticao njegova bedra. Sad je preko
ramena nosila teški ogrtač.
- Ti neuljudna beštijo - rekla je. Bocnula ga je u prsa, a on se povukao dva koraka. - U
ovoj kočiji sjedi jedan dobri starac koji je iznakažen za vrijeme rata - naravno da neće
pokazati lice prostaku kao što si ti. A gdje je Anton? To ću ti reći. Čeka nas kod grofa
Nadastya - i svaku minutu koju me zadržavaš sve je ljući.
Otpustio sam ručicu za zatvaranje vrata baš kad je došla do njih. Sjedili smo mirni kao
dva mrtva tijela sve dok vozač nije umakao kroz vrata. Zatim smo oboje izdahnuli.
- Nadam se da će spaliti svaku haljinu koju mi je kupila - rekla je Amalia. - I da će

230
prokleti moje ime.
Stavila je malu, filigranski urešenu škrinjicu u moje krilo; mogla je sadržavati malu
Bibliju. Otvorio sam je.
Deset stupaca, svaki sa po dvadeset zlatnih novčića od deset guldena, ukupno dvije
tisuće guldena. Razjapio sam usta. Nikada nisam držao ni jedan jedini gulden u ruci.
- Zadnjega dana u St. Gallenu - rekla je - otac je došao u moju sobu. Mislila sam da je
tako sretan zbog mog braka, ali on je nervozno koračao sobom naprijed-natrag. Kad sam ga
pitala što nije u redu, stavio mi je ovo u ruke. »Za slučaj«, rekao je, »da jednoga dana poželiš
doći kući.« A zatim je dodao, u smislu pristojnosti: »U posjet, to jest, hoću reći.« Dvije tisuće
guldena za posjet!
Zatvorio sam kutiju.
- To je dovoljno - rekla je - kamo god poželimo bježati. Ali bježati moramo. Kad se ona
vrati i čuje da sam bila ovdje, neće vjerovati da sam se izgubila ili da su me oteli. Neće tražiti
ženu i kćerku. Lovit će izdajicu.
Dva puta smo promijenili kočiju da bismo bili sigurni kako nas nitko ne slijedi.
- Ceste koje vode iz Beča neće biti sigurne - rekla je. - Grof Riecher ima agente u svim
smjerovima. Bolje će biti da se sakrijemo ovdje neko vrijeme i pripremimo neku vrstu krinke.
Složio sam se. Trudna dama - i još tako lijepa kao moja Amalia - teško bi se sakrila u
svratištima susjednih gradova, a nije mogla spavati u kočiji. Ako pokušamo pobjeći iz grada,
za samo jedan dan bit ću u rukama onog orijaša.
Rekao sam joj da znam gdje se možemo sakriti.

- Prilično je skučeno - rekao sam joj dok je naša kočija krivudala između humaka
otpadaka na Burggasse u Spittelbergu. - I zrak zna biti prilično zagušljiv. Bučno je. Ali zidovi
su čvrsti. Namještaj je mekan, iako istrošen.
- O, Mojsije - rekla je - rekla sam ti da mi nije važno.
- To neće biti ono na što si navikla - rekao sam, misleći na bogatstva u palači
Riecherovih i u kući Duftovih.
- Ono na što sam ja navikla je vještica koja me promatra danju i noću. Ono na što sam
navikla je muž koji nema svoju volju. Jedini razlog zašto sam trudna je taj jer je ona tako
naredila.
Kočija je poskočila kad je prešla preko izglavljene kamene kocke ili možda kakva psa.
Kad je kočijaš rekao da neće dalje voziti, obećao sam mu platiti dvostruko. Dovezao nas je do
vrata kavane.
- Eto ga - rekao sam, posramljen činjenicom što se zgrada sada činila tako malenom.
Mogla je biti kulisa na Tassovoj pozornici. Amalia je navukla kapuljaču ogrtača niže preko
čela. Ja sam u jednoj ruci držao škrinjicu s novcima, dok sam joj drugom pomagao da iziđe iz
kočije. Bila je jaka, ali leđa su joj bila ukočena od sati sjedenja na tvrdom sjedalu u loži i
kočiji te je njezino hramanje bilo izraženije dok smo do vrata prelazili cestu punu rupa.
Sada je već bila prošla ponoć - nezgodno doba dana za ovu četvrt - i tako su prolaznici
zurili u zemlju, a ne nama u oči. Kavana je bila gotovo prazna. Četvorica muškaraca, rumeni

231
od pića, pijuckali su svoj gorki, tamni napitak, zureći u Amaliu kao da je fantastična vizija
izazvana napitkom. Obzirni Herr Kost gledao je u svoje cipele, siguran da se od njega ne
očekuje da vidi kako ta fina dama ulazi u njegovo kućanstvo.
Popeli smo se uza stube do soba naših prijatelja. Remus je skočio sa svojega stolca.
Nicolai se teškom mukom podigao na noge. Smiješio sam im se od sreće i olakšanje je prešlo
preko njihovih lica.
- Hvala Bogu - rekao je Remus kad sam se pojavio u dovratku, iako je, kad je Amalia
ušla za mnom i skinula kapuljaču, njegov smiješak izblijedio i postao nervozno kimanje u
znak pozdrava.
Ali Nicolaiev smiješak narastao je tek kad su njegove slabe oči razabrale žensku pojavu.
- Dobrodošli u Hram ljubavi! - povikao je. Remusovo lice poblijedilo je za još jednu nijansu,
dok je moje pocrvenjelo od neugode. Samo se Amalia smiješila. Zatim je pogledala Remusa
iz bližega.
- Moj Bože! - rekla je. - To je vučji redovnik.
- Pozdravljam, Fräulein Duft. - Naklonio se.
- Zapravo, sada me zovu Frau Riecher - rekla je. - Ali večeras želim ponovo biti Duft.
- U ovoj kući možete imati ime koje god poželite - rekao je Nicolai. Uzeo je njezinu
ruku svojim dvjema divovskima kao da je namjerava ugrijati.
- Prijatelji - rekao sam. - Možemo li ostati ovdje neko vrijeme? Nicolai je pritisnuo
Amalijinu ruku uz svoj obraz. - Koliko god dugo želite! - uskliknuo je.
- Hvala vam - rekla je. Nasmiješila se. Pogledala je po pohabanoj sobi. Na moje
olakšanje, na licu joj se nije pojavilo gađenje.
- Možete dobiti Remusovu sobu - rekao je Nicolai pažljivo. - On se može sklupčati ovdje
sa svojim knjigama.
- Ne bih željela biti na smetnji - rekla je Amalia.
- To nije nikakva smetnja - rekao je Remus.
- Neće biti dugo - rekao sam ja.
- Molit ću se da bude! - rekao je Nicolai.
- Idemo u Veneciju! - izletjelo mi je.
- U Veneciju? - rekao je Nicolai. Oči su mu bile ogromne.
- Mojsije će pjevati u operi - rekla je Amalia.
- Da! - povikao je Nicolai. - U Teatro San Benedettol
- I vas dvojica također - rekao sam. - Morate poći s nama! Nicolai je sklopio svoje oble
ruke pod bradom. Suze su mu se skupljale u očima. - Venecija! Moj san će se ostvariti!
Naravno da hoćemo!
Remus na trenutak nije rekao ništa. Njegovo lice bilo je kao oblak što zaklanja sunčev
sjaj naše budućnosti. - Remuse - rekao je Nicolai - ne budi tako dosadan.
- Nicolai ne može putovati u Veneciju - rekao je Remus Amaliji. - On je bolestan.
- Večeras sam išao u kazalište! - Nicolaiev osmijeh bio je uporan. - Možeš mi staviti
vreću na glavu pa ću tako izbjeći sunce.
- Nicolai, Venecija je šesto pedeset kilometara odavde, preko Alpa. Nikako ne možeš

232
jahati. U svakom slučaju, nemamo novaca za takav put.
- Da, imamo! - rekao sam. Uzeo sam škrinjicu ispod ruke i podigao poklopac. Zlato je
zasjalo pri svjetlosti svijeće.
- Moj Bože - prošaputao je Remus. - Što je? - upitao je Nicolai trudeći se da usmjeri
pogled na novac. - Gori li?
- Mojsije i Amalia imaju bogatstvo - rekao mu je Remus. - Više novaca nego što si
dotaknuo u cijelom svom životu.
Nicolai je dahnuo.
- Kupit ćemo kočiju - rekao sam. - Napravit ćemo Nicolaiu krevet unutra.
- Vidite, trebamo vas - objasnila je Amalia. - Ovdje u Austriji, morate biti naša krinka. A
u Italiji nitko neće vjerovati da mi je Mojsije muž.
- Ja ću vam biti muž! - rekao je Nicolai.
Sad je Amalia pocrvenjela.
- Mislili smo - rekao sam - da bi joj Remus mogao biti otac. Reći ćemo da joj je muž
otišao u rat.
- Onda joj ja mogu biti stric.
- Mislili smo da biste vi mogli biti pacijent - rekla je Amalia. Zatim je pogledala u
Remusa. - Pacijent moga oca.
- Onda bogati pacijent - rekao je Nicolai.
- Bogati pacijent - potvrdio sam.
Upravo tada začuli smo korake na stubama. Remus je pogledao prema vratima, a iz lica
mu je nestala sva krv. Nicolai je ispružio dugačku ruku i povukao mene i Amaliu iza sebe,
namještajući se prema opasnosti koja se približavala stubama.
Ali ja sam se samo nasmiješio: moje su uši čule više od njihovih. Kad su se vrata
napokon otvorila, a Nicolai se namjestio u položaj za napad, uljez mu je sezao tek do struka.
Tassovo lice bilo je crveno i prekriveno znojem od trčanja kroz grad. Protrljao je svoje
šape od olakšanja kad me ugledao.
- Guadagni te traži! - rekao je Tasso između udisaja. - Ščepao me iz potaje dok sam
čistio pozornicu. Zgrabio me za vrat. Rekao mi je da će me Durazzo protjerati iz kazališta!
- Što ćeš učiniti? - upitao sam ga.
Mali čovjek se nasmijao i zatresao glavom. - Ritnuo sam ga u potkoljenicu i nasmijao se
njegovim prijetnjama - hvalio se. - Čuo sam svojim ušima kad je Durazzo čestitao Guadagniu.
Upravitelj je rekao da je tvoja izvedba bila nešto najbolje što je ikada otpjevano u caričinom
kazalištu. Oni misle da je to bio on, tako da Guadagni neće ništa reći! Ali pitao me gdje se
skrivaš. Odgovorio sam mu da si ti njegov učenik; on bi trebao znati.
- Hvala ti - rekao sam.
- I ritnut ću ga opet sutra -junačio se Tasso.
Amalia me uhvatila za ruku i koraknula iz skrovišta iza Nicolaia. Tasso je poskočio. -
Ali to znači da oboje trebamo ostati skriveni dok ne budemo mogli napustiti grad - rekla mi
je.
- Tasso - rekao sam. - Ovo je Amalia.

233
 Mali čovjek pogledao ju je od glave do pete. Kad mu je pogled pao na njezin zaobljeni
trbuh, ispustio je cijukavi zvuk udišući zrak. Nismo mu ništa rekli o našim planovima, i sada
nas je sve redom pogledao izrazom bijesa kakav nikada prije nisam vidio na njegovu malom
licu. Za trenutak sam se uplašio da će sam poći potražiti Guadagnia i groficu Riecher.
Zaljuljao je vrata iza sebe i ona su se zalupila, zvekećući u iskrivljenome okviru.
Zatresao je glavom prema svakom od prijatelja, a zatim je stao na Amalijinu stranu i uhvatio
je za zglavak. Njegova glava dosezala je upravo do njezina lakta. Podigao joj je ruku,
uzimajući je objema rukama ponad glave - kao konobar kad nosi pladanj - odveo ju je najprije
do vrata, zatim skrenuo oko Nicolaia, pokraj hrpe knjiga, između dviju preokrenutih šalica za
kavu i oko tamne mrlje na tepihu, sve dok je nije postavio ispred Nicolaieva naslonjača.
Potom se okrenuo prema nama. Mi se nismo ni pomaknuli. Mrko nas je pogledao. - Dolazi
ovamo - puhnuo je. - Odmah ovoga trena. - Pokazao je na pod pokraj nje. Kad sam prišao,
pomogao mi je da ju polako i pažljivo spustim u udobnost stolice. Izuo ju je i naredio mi: -
Izmasiraj joj stopala.

Tasso je kimao dok sam ja crtao konture a Nicolai pridodavao boje svemu onome što je
dovelo do sadašnjeg stanja i svemu što će još doći. Glava maloga čovjeka sagnula se dok smo
govorili, i tako, kad smo završili, činilo se kao da spava. Na trenutak smo bili tihi, zbunjeni.
Amalia je bila ta koja je razumjela. - Tasso, hoćeš li i ti poći s nama?
Pogledao je gore prema njoj. - Mogao bih - rekao je.
- Ali Tasso - rekao sam - ti ne bi napustio kazalište!
Slegnuo je ramenima. - Ima i drugih kazališta.
- To je točno! - rekao je Nicolai, pružajući ruke. Remus je ustuknuo kad su ga Nicolaievi
prsti dohvatili po uhu. - A trebat će nam netko da upravlja kočijom! Tasso, znaš li uzmahivati
bičem?
- Konji su divlje, glupe životinje - rekao je. - Ali znam upravljati njima.
I tako je sve dogovoreno. Ostat ćemo u Spittelbergu mjesec ili dva
- upravo toliko koliko bude trebalo da se dijete rodi - a zatim ćemo, pod krinkom
pacijenta i njegove pratnje, otputovati preko Alpa u smjeru Venecije. Očistili smo od knjiga i
prašine Remusovu sobu nalik kocki, kako bi Amaliji bilo udobno. Bilo je gotovo svanulo kad
sam legao pokraj nje na krevet i kad smo se zagledali jedno drugome u oči.
- Živ si - prošaptala je valjda stoti put te noći. Prošla mi je rukom kroz kosu i proučila
svaku crtu na mom licu. - Kad sam sanjala o tebi, morala sam sanjati o onom malom dječaku
ili pak o sjeni. Trebala bih se ljutiti: lagao si mi godinama, ti budalo.
- Ali ja... - počeo sam, i iako me je pustila da govorim, nisam mogao naći riječi kojima
bih oblikovao svoju ispriku, niti hrabrosti da ih izgovorim. Kad sam napokon od zbunjenosti
poniknuo očima, nasmijala se i privukla moje lice svojem.
Konačno smo zaspali. Spavao sam pokraj nje u uskom krevetu dok se nisam otkotrljao
na pod, gdje me je čekala deka. Tako je bilo svake noći. Soba nije imala nikakav ukras osim
jednoga malog prozora, pa je tako sljedećeg dana Nicolai objesio križ ponad kreveta, a Tasso
se pojavio sa svilenim zavjesama, koje je napravio od ostataka kostima skupljenih u kazalištu.

234
Remus je spavao na sofi; od njegova hrkanja nismo mogli zaspati, ali nam nije smetalo, jer,
dok bismo ležali budni, sanjali smo o našoj sretnoj budućnosti u Veneciji: galebovima koji
kriče ponad kanala, gondolama koje udaraju o gatove, jeci opere u zraku.

235
 XVII.

Remus i Tasso našli su trošnu poštansku kočiju koja je trunula iza jedne od ruševnih
gostionica u Spittelbergu. Otišli smo je pogledati i bio sam prilično obeshrabren njezinim
lošim stanjem: samo je jedan kotač bio posve okrugao, a na prozorima s oljuštenim mrljama
boje nije bilo stakla
- Zlato nam treba samo da stignemo do Venecije - istaknuo je Remus. - Nakon toga
Mojsije će pjevati. Zašto ne bismo kupili nešto... potpunije?
- Nešto novije? - predložio sam.
Tasso je pogledao u mene, a zatim u Remusa. Zatresao je glavom. Zatim je zanjihao
vratima amo-tamo na preostaloj šarci. Cviljela su poput pijana soprana. - Ne - rekao je. - Uzet
ćemo ovu - rekao je. - Idi i plati cijenu.
Tasso je bio genij. Remus i ja bili smo tek puki budalasti scenski pomagači dok je na još
uvijek stabilan okvir postavljao najuvjerljiviju liječničku kočiju ikada smišljenu. Dovršena,
bila je masivna i tamna, s malim prozorima na kojima su visjele sive zavjese. Unutra smo
postavili veliki krevet na opruge za Nicolaia, krevet sa zavjesom za Amaliu i njezino djetešce,
te šest kuka za viseće mreže za ležanje ako putem ne bismo pronašli gostionicu svake noći
našeg putovanja. Tasso je prikovao malu peć za pod i izbušio rupu u stropu za dimnjak.
Usprkos teretu na kočiji, na novim lisnatim oprugama vožnja je bila jednako ugodna kao i na
krevetu od perja. Velike kotače obojio sam crnom i zlatnom bojom.
Kad se Tasso popeo na svoje sjedalo, Remus je ukazao na zanimljivu pojavu: mali
čovjek činio se kao da je normalne veličine, a masivna konstrukcija izgledala je dvostruko
veća od najveće caričine kočije. Kupili smo četiri najveće i najkrotkije kobile koje smo mogli
naći i smjestili ih pri gostionici zajedno s kočijom dok ne budemo spremni krenuti. Naprežući
oči u svom naslonjaču, Nicolai je naslikao znak na kojem je pisalo: »Dr. Remus Mönch:
Čuvajte se strašnih bolesti«. - Pločicu smo ovjesili na vrata kočije.
Amaliji smo kupili seljačku odjeću i zaprljali je ugljenom prašinom, kako ne bi
pobuđivala sumnju. Rano ujutro, kad se nismo toliko plašili da bi nas tkogod mogao vidjeti,
Amalia je oblačila svoj ogrtač i šetali smo naokolo udišući svjež zrak. Razgovarali smo o
budućnosti: o Italiji i njezinim gradovima; o Parizu i dalekoj Engleskoj; o najvećim opernim
kućama na svijetu, čija imena smo recitirali jedno drugome poput magičnih čini: Teatro San
Carlo, Teatro della Pergola, Teatro San Benedetto, Teatro Capranica, Teatro Comunale,
Teatro Regio, Covent Garden, Hofoper. Djeca su bila naši jedini pratitelji na ulici. Čim bi se
sunce podiglo, ona su ulazila kroz prozore napuštenih kuća, preskakivala uličice, a i majke su
ih znale potjerati s kućnih pragova. Starija djeca teglila su cijele lance mlađe braće i sestara za
sobom. Dok su djeca trčala oko nas, zatekao sam se kako proučavam svako nasmijano lice.
Hoće li naše biti poput njega? Ili poput nje?
Jednoga dana Amalia mi je rekla da želi nakratko otići do grada kako bi kupila poklon za

236
Nicolaia. Dan ranije posudila je numeriranu traku koju je Tasso koristio da izmjeri duljinu
platna oko Nicolaieve glave, zapisujući neke brojke na komad papira. Zavezala je kosu otraga
maramom i namazala lice pepelom dok se nije činilo da izgleda kao neka prostačka
pipničarka, te smo se provezli kroz grad do Fischmarkta, gdje mi je rekla da je pričekam u
kočiji.
Nestala je u trgovini s natpisom »Leće«. Smrad ribe lebdio je u hladnom zraku i od
njega mi je bilo mučno. Gledao sam gore-dolje ulicom neće li se pojaviti čudovišni orijaš
grofice Riecher ili neki drugi špijun koji bi mi mogao ukrasti moju ljubav. Neki je starac
gurao škripava kolica na kojima su visoko bile naslagane grude sapuna. Neki prljavi dječak
nosio je hrpu novina velikoga formata ovješenu preko ruke i vikao: - Poraz u Šleskoj! Rat će
sigurno završiti! - Druga je žena, s debelim ogrtačem podignutim preko ušiju, ušla u trgovinu
lećama i iznenada sam bio uvjeren da je to sâma grofica Riecher. Ali baš kad sam prikupio
hrabrost da joj se suprotstavim, Amalia je izišla, a njezini ružičasti obrazi uistinu su izgledali
jako zadovoljno. Držala je mali paket ispod ruke.
Toga poslijepodneva odmotala je poklon: par okruglih, zamagljenih leća u žicanim
okvirima.
- Sjedi mimo - rekla je Nicolaiu dok je on pokušavao dohvatiti i opipati napravu svojim
nespretnim rukama. - Pusti me da ti ih stavim na lice.
Oči su mu postale dva crna ovala, s komadima crne kože oko njih koji su blokirali
svjetlost. Nicolai je guknuo, iako u zamračenoj dnevnoj sobi sigurno nije mogao vidjeti ništa.
Ustao je. Amalia je razvukla zavjese. Kasno poslijepodnevno sunce je prostrujalo unutra i po
prvi put unatrag nekoliko godina Nicolai se nije lecnuo.
Uzdahnuo je od zadovoljstva i mahnuo šakom ispred lica, kao da mu leće omogućavaju
da vidi duhove koji lete zrakom, a za nas su nevidljivi. Koraknuo je do prozora i stajao ondje,
kao golema silueta, ruku raširenih kao da želi zagrliti sunčeve zrake. - Čudo! - rekao je.
To nikako nije bilo čudo, tek još jedan dar znanosti, a nije to bilo ni savršeno rješenje.
Kad je nosio naočale, Nicolai je mogao vidjeti na podnevnom suncu upravo toliko koliko
drugi vide u ponoć. - Ne, ne - odgovorio je na Remusovu tvrdnju da nas vara. - Vidim
jednako dobro kao što sam i prije vidio. Poput šišmiša.
Amalia je slegnula ramenima i prošaptala mi: - To je samo zacrnjeno prozorsko staklo.
Ali zašto mu reći?
Nicolai je skakao od veselja po stanu baš kao da vidi svaku hrpu Remusovih knjiga,
svaki stol, svaku šalicu kave ili vina, i tako, kad bi ih nehotice gurnuo, što se događalo često,
uzviknuo bi: - O, tako sam nespretan. Morat ću biti pažljiviji s tim mojim debelim stopalima u
budućnosti. - Naredio je Remusu da ga prati dok se kretao po četvrti. - Čak i ružna čudovišta -
rekao je - izazivaju manji šok u društvu s uglednim doktorom.

Kad bi se djetešce u utrobi micalo, Amalia je stavljala moju ruku na svoje tijelo kako bih
i ja mogao osjetiti pokrete. Kad bi djetešce dugo bilo tiho, i kad bih vidio kako ona blago
bocka trbuh, nadajući se probuditi neki znak života, maknuo bih joj ruku i pritisnuo uho na
njezin trbuh. Slušao bih kako minijaturno srce kuca dvostruko brže od majčinog. Jednoga

237
dana, dok sam joj pjevao odjek srca, kuc-kuc-kuckuc-kuc-kuc, uzela je moju glavu objema
rukama i privukla me do svoga lica dok nam se nosevi nisu dodirnuli. - Mojsije - rekla je. -
Zvat će te Oče.
Pocrvenio sam i okrenuo se, ali sam u potaji bio oduševljen tom idejom. Oče, ponovio
sam kad sam sljedeći put bio sam. Oče.
Od tada, svakoga dana dok sam pjevao Amaliji, pjevao sam i našem djetetu u njezinoj
utrobi. Potajno sam se nadao da će moj glas doprijeti do njegovih ili njezinih sićušnih ušiju
kao što je zvuk majčinih zvona dopirao do mojih. Bih li mogao biti otac ovom djetetu kao što
su ta zvona bila meni?
Jedne noći, dok smo se presvlačili za odlazak na počinak, stajao sam ispred Amalie u
našoj krcatoj sobi. Proučavala me na svjetlosti svijeće: moje duge ruke i okrugla prsa. Na
hladnom zraku moj trbuh bez dlačica zategnuo se poput ljuske jajeta. Pogled joj je u trenutku
pao na zavoj koji sam uvijek nosio po sredini, a zatim se brzo trznuo prema mom licu. Ali
uhvatio sam taj skriveni pogled i, kad su nam se oči srele, pocrvenjela je.
Odmotao sam zavoj. Hladni zrak ohladio je vlažnu kožu dolje. Nisam se mogao natjerati
da pogledam; ta sramota bila bi previše. Ali Amalia nije odvratila pogled. Ispružila je ruku i ja
sam se gol i s velikim olakšanjem uvukao među njezine pokrivače. Ugnijezdila se u mom
naručju.
- Amalia - izletjelo mi je nakon nekoliko minuta.
- Što je, Mojsije? - čuo sam po njezinoj zbunjenosti da je već bila zaspala.
- Neću dopustiti da se to njemu dogodi.
- O čemu pričaš?
- Ako je dječak - naš sin. Neću dopustiti da se njemu dogodi ono što se dogodilo meni.
- O, Mojsije. Ne budi smiješan. Naravno da se neće dogoditi.
Uskoro sam čuo po njezinu ravnomjernom dahu da je ponovo zaspala, ali sam ja ležao
budan još mnogo minuta.
Zaštitit ću ga - ili nju, sina ili kćerku, nije bilo važno - zaštitit ću to dijete od sveg zla
koje me je snašlo i svih drugih zala koja su vrebala na svijetu. Ali nikada to više neću
spominjati, čak ni Amaliji. Bit će to moj tajni sporazum: ako to budem mogao napraviti - ako
budem mogao biti otac tom djetetu koje raste u njezinu trbuhu - tada će moja sramota oko
vlastite nesavršenosti konačno izblijediti u ništavnost. Iako nikada neću moći popraviti ono
što je učinjeno, prestat ću žalovati za svim što sam izgubio.
I tako je došao i hladni studeni. Naši su dani izgledali tako zabavni i laki; gotovo da smo
zaboravili da ima ikoga ili ičega na svijetu čega se trebamo bojati. Zaboravili smo da smo
dijelili grad s ljudima koji su nas jako mrzili, jer Spittelberg je bio naša sigurna luka, a
muškarci i žene koji su stanovali u ovim ulicama bili su toliko udaljeni od Riecherovih
večernjih zabava i Guadagnievih koncerata koliko i prašina od neba.

238
 XVIII.

- Nešto je drukčije, Mojsije - rekla je Amalia jednog jutra. Trbuh joj je narastao i bio
potpuno okrugao, a otečena tkiva prigušivala su zvonjavu njezina tijela. Njezino hramanje
bilo je vidljivo čak i kad se polako kretala. Sad je ustala, a tanka haljina spuštala se preko
njezina trbuha kao vodopad preko kamenja. Primijetio sam da se izbočenje gdje je bilo dijete
spustilo.
- Boli li te? - pitao sam.
- Ne - rekla je. Stavila je ruke preko cijelog trbuha. - Uopće me ne boli.
Ali tog poslijepodneva, počeli su bolovi - tupa, jezovita bol. Čuo sam je u oštrini njezina
daha dok se micala. - Dobro mi je - ponavljala nam je dok smo je gledali u bezglasnom užasu.
Remus, Nicolai i ja sjedili smo ispred nje u dnevnoj sobi. Pitao sam Amaliu bi li htjela malo
čaja ili jabuke od prodavača voća, ili da joj Remus čita naglas, ili da joj Nicolai opet
pripovijeda o tome kakav je život u Italiji, ili...
- Samo me drži za ruku i nemoj me više ništa pitati - rekla je. Ali zatim je počela dahtati
kao da joj netko pritišće rukom utrobu. Uspravila se sa stolice na ispruženim rukama i podigla
trbuh kao da pokušava podići djetešce do stropa.
Pokušao sam joj pomoći da ga podigne.
- Pusti me! - povikala je između udaha.
Remus je skočio i krenuo prema vratima. - Idem ja po Tassa - promrmljao je i izjurio
van brže nego što sam ga ikada vidio da se pokrenuo.
Kad je stigao, Tasso, taj scenski radnik, potrčao je uza stube, ostavljajući Remusa daleko
iza sebe. Mali čovjek bio je najstarije od trinaestoro djece; rađanje je bilo tako uobičajeno u
njegovoj kući kao i korizma. Protrljao je Amalijine ruke između svojih šapa i rekao joj da će
potrajati još puno sati do poroda - pričekat ćemo prije nego što pošaljemo po Hebamme22. -
Stoj pokraj nje - naredio je - drži je za ruku. - Učinio sam kako mi je rekao. Soba se počela
vrtjeti.
- Za ime Boga, Mojsije - rekao je Remus - moraš disati ili ćeš se onesvijestiti.
Amalia je protrljala moju nadlanicu uz svoj vrući obraz. - Mojsije - rekla je - ne smiješ
se brinuti. Bit će sve u redu.
Ali ja se jesam brinuo. Moja rebra odbijala su se raširiti i mogao sam disati jedino
podižući ramena. Grizao sam usnicu dok nije prokrvarila. Zatim sam se spustio na jedno
koljeno; Remus mi je donio stolicu. Zatim je Amalia počela trljati moju ruku.
- Jesu li svi njegove vrste tako krhki? - čuo sam kako Tasso šapće Nicolaiu.
- Ne, ne - uzvratio je Nicolai mrmljanjem. - On je oduvijek bio takav. Čak i prije nego
što je... pa, znate. Pretpostavljam da to ima veze s njegovim djetinjstvom u planinama - živio

22
(njem) primalja

239
je preblizu suncu.
Tasso me proučio i kimnuo.

Nakon nekoliko sati Amalijini bolovi postali su jači. - Mislim - rekla je dašćući i stišćući
oči - da bih sada mogla leći u krevet.
Svi smo skočili, ali mi je Tasso kimnuo. - Samo ti. - I tako sam joj pomogao do kreveta,
dok je Tasso odjurio niza stube i na ulicu da dovede Hebamme.
- Pjevaj mi, Mojsije - rekla je Amalia. Kleknuo sam pokraj nje i izabrao jednu od svetih
pjesama koje sam izvodio za njezinu majku, i iznenada sam ponovo mogao disati. Zatvorila je
oči, a prsti na nogama micali su joj se gore-dolje dok je puštala moj glas kroz svoje otečene
noge. Uzdahnula je kad joj je zavibrirao po leđima i opustio utrobu. Disanje joj se usporilo,
ponovo je otvorila oči i nasmiješila se. To je sve što sam oduvijek željela, govorio mi je njezin
pogled, i dok sam klečao ondje u toj pretrpanoj sobi kao da pjevam molitvu, uz zveckanje i
kuckanje šalica za kavu koje se čulo kroz tanki pod, te s trpkim okusom dima na jeziku,
shvatio sam koji sam poklon dobio. Neka budućnost dođe! pomislio sam, ponosniji i puniji
nade nego ikad.
Zatim, kao da je ugledala kakva neprijateljski raspoložena duha koji mi izranja iza glave,
oči su joj se raširile i lice se zategnulo. Njezino tijelo izgubilo je moj glas, kao ruka kad
ušutka strune violine. Posegnula je ispod obrisa trbuha i uzdahnula.
Za trideset sekundi bilo je gotovo, ali brzi pogledi uplašene djevojčice koju sam upoznao
prije toliko godina sada su bili bliži površini. - O, Mojsije - rekla je - to će boljeti. - Stavio
sam joj hladan ručnik na čelo i tražio riječi da je umirim, ali bio sam izgubljen.
Uzela je moju ruku. - Tako se bojim da će imati Antonovo lice - rekla je. - Voljela bih da
naše dijete umjesto toga izraste poput tebe.
Ovo je bilo prvi put da je spomenula takve strahove. Uzeo sam je za ruku i poljubio. -
Imam jednu tajnu - rekao sam joj. - Ja sam imao oca. Bio je najužasniji muškarac kojega sam
ikada poznavao. Bio je ružan. I jako zao. I tako, osim ako ne vidiš toga užasnog muškarca u
meni, ne boj se za ovo djetešce. Ne mogu reći što će ovo dijete postati, ali ti obećavam da
neće biti poput oca.
Stisnula mi je ruku i bio sam sretan kad sam vidio da ju je to utješilo - čak i kad ju je
sljedeći trud natjerao da stisne oči i zastenje. Kad je popustio, otvorila su se vrata i Tasso je
uveo Hebamme. Bila je visoka i vitka, s čekinjavom sijedom kosom. Namrštila se na
pretrpanu sobu. Ali to je bilo sve. Mnoge Hebamme iz Innenstadta zijevnule bi od
iznenađenja i pobjegle s mjesta događaja: dama sama s četiri muškarca, od kojih nijedan nije
bio otac! Ali ova žena - očvrsnula na ovim ulicama punim javnih kuća, gdje su čak i djeca
postajala majke, gdje su žene željele ubiti biće koje raste u njima - ona nije ništa pitala.
Pogledala me i sasvim sigurno pročitala moj strah. Rekla je Tassu da pristavi vodu,
donese plahte, ručnike i stolić kako bi mogla postaviti svoje instrumente. A zatim je izdala
zadnju zapovijed: - Izvedite ovog čovjeka - kimnula je u mom smjeru - van iz sobe i ne dajte
mu da se vrati dok se dijete ne rodi.
Amalia se naprezala da sjedne, ali ju je Hebamme prisilila da legne. Oči su nam se srele.

240
Nikad nisam vidio takav strah na njezinu licu.
- Mojsije! - rekla je.
- Bit će sve u redu - rekao sam, a grlo mi je bilo tako stisnuto da sam jedva ispustio
šapat. - Bit ću odmah tu pred vratima.
Tasso me gurnuo van.
Posjeo me na stolicu i svi smo sjedili u dnevnoj sobi, drhteći u tišini mračne prostorije -
čulo se povremeno udaranje vrata u kavani, česta vriska nekog djeteta na ulici, dok su se
neprestani uzvici boli od trudova probijali kroz tanka vrata.
- Sad samo možemo sjediti i ček... - započeo je Remus, ali je zastao jer sam ja poskočio
u svojoj stolici.
Trenutak prije drugih čuo sam spore korake koji su se penjali uza stube. Nikad prije
nismo imali posjetitelje. Nisam želio nikoga ni sada.
- Tko je to? promrmljao je Tasso.
- Natjerat ću ih da odu - rekao je Remus, skačući. - Ne smiju...
Nije imao vremena. Ručka se okrenula. Vrata su se otvorila. Visoki lik prekriven
kapuljačom nježno je ušao u sobu i polako zatvorio vrata za sobom. Zatim je, kao na
pozornici, jako polako, Gaetano Guadagni ispružio svoje dvije savršene ruke i svukao ogrtač.
Promotrio je svoju malobrojnu publiku. Kad me ugledao, nasmijao se, kao od velikog
olakšanja.
- Mio fratello - rekao je.

241
 XIX.

Dnevna soba nikada se nije činila tako mala. Guadagnieve sjajne oči promotrile su
pohabane zavjese, prašnjave knjige poslagane uza zidove, namještaj koji je bio rasparen, baš
kao da mu svaki predmet šapće tajne o ljudima koji su stanovali u ovim sobama. Konačno se
okrenuo prema meni.
- Dobro se skrivaš - rekao je. - Sreća je za mene što si se okružio s takvim... - pokazao je
okolo po sobi - ... upadljivim osobama koje su danas bile jako aktivne. - Nasmiješio se Tassu.
- Tko je bila ta žena koju ste upravo dopratili ovamo, smijem li pitati? - Mali čovjek prekrižio
je ruke i zurio u pod.
Začulo se glasno stenjanje iz Amalijine sobe te čvrst dubok glas Hebamme kao odgovor.
Samo se Guadagni okrenuo da pogleda prema vratima. - Mojsije će vas doći posjetiti -
rekao je Remus - u neko drugo doba. Ili vi možete svratiti u posjet. Ali danas nismo na
raspolaganju.
- Ne, ne - rekao je Guadagni odsutno, još uvijek gledajući vrata spavaće sobe. - Još jedan
posjet nije nužan. Neću dugo ostati. Samo želim reći zbogom svom učeniku. Zatim ću otići.
- Zbogom - rekao sam.
Gaudagni mi se nasmiješio i zatresao glavom na moju naivnost. Koraknuo je naprijed,
dok se nije našao u krugu između nas, Nicolai s njegove lijeve strane, Remus i Tasso s desne,
ja na stolici ispred njega. - Naravno, nisam htio otići - rekao je - dok ne raspravimo što se
dogodilo između nas. Siguran sam da ti je pomoćni radnik rekao kako je arija koju si mi ukrao
ostavila priličan dojam.
- Mojsije je puno bolji pjevač od vas - rekao je iznenada Nicolai. Nije se činilo da je
Guadagnia zabrinuo ovaj ispad, ali je pobliže promotrio Nicolaia, kao da po prvi put
primjećuje njegove deformitete. Podigao je obrve.
- Mojsije - rekao je, važući moje ime sada kad mu je prvi put prešlo preko usnica - prije
nego što odem, prije nego što dopustim da ovakav čovjek... - pokazao je dlanom na Nicolaia -
... napuhne tvoje ambicije, želim ti dati savjet. Pjevam opere od svoje desete godine. Pjevao
sam na trulim pozornicama u zabačenim talijanskim selima.
Pjevao sam u Covent Gardenu. Nisi ti prvi đak koji je napustio mene i moju brigu
misleći da je veći od učitelja. I što je postalo od njih? Ne znam. Nikada nisam čuo za ime
nijednoga od njih. - Slegnuo je ramenima i ponovo pogledao prema Amalijinim vratima. -
Zamišljam da negdje pjevaju. U zborovima seoskih crkava ili putuju u buffo trupama. Znam
kako žive, jer sam nekada i sam tako živio. Pjevaju na malim uličnim pozornicama i ljudi
kliču njihovim glasovima. Zbog njih muškarci plaču. A onda koncert završi. Publika ode, a
dok se vraćaju kući, neki od tih muškaraca iz publike koji su se smijali i plakali dok se
pjevalo, stave ruke preko svojih spolnih organa... - pogledao je točno u smjeru moga
međunožja, a zatim me pogledao u oči - ... i pretvaraju se da pjevaju kao male djevojčice.

242
 Nicolai je zatresao glavom prkosno iz svoga naslonjača, ali je Guadagni gledao samo
mene.
Gledao sam u pjevačeva stopala.
- Mojsije - nastavio je - misliš li da ti jadni pjevači nemaju talent? Trunu li zato u
bezimenim selima? Mojsije - pozvao je moje ime blago i ja sam ga pogledao. Tužno je
zatresao glavom. - O, da, imaju oni talent! Imaju odlične glasove, poput tvog i mog. Mogli bi
navesti caricu da se rasplače, kao što si ti uspio, samo kad bi je mogli uvjeriti da vjeruje u
njih. - Lice mu je potamnjelo. - Ali nemoj misliti da je slučajno to što oni spavaju u kolima, a
ja u jednoj od najfinijih kuća u Beču. Nije to slučaj.
Amalia je ponovo počela stenjati i Guadagni je zastao, zureći u vrata, baš kao da su
njezine porođajne muke bile neprekidan kašalj u njegovu kazalištu. - To uopće nije slučajno -
nastavio je, sada još zagrijanije. - Pjevanje predstavlja samo ulazna vrata za naše zanimanje.
Mojsije, sve sam ti to objasnio, ali me nisi slušao. Ne bi učinio takvu glupost da si me
razumio... - Guadagni je zastao, prisiljavajući se da kontrolira ljutnju koja mu se skupljala u
glasu, ali moje uši rekle su mi više; bojao se i nečega u ovoj sobi. Drhtavom rukom potapšao
je džep svog ogrtača. Polako i duboko je udahnuo.
- Oni nas ne vole zbog našeg pjevanja - počeo je ponovo. Napravio je još jedan korak
naprijed. - Ti imaš lijep glas, Mojsije...
- On ima najbolji glas koji sam ikada čuo - upao je Nicolai, mašući prstom, što je bilo
dovoljno da zaustavi Guadagnia na njegovu putu.
- Lijep glas - rekao je Guadagni. Kimnuo je pun poštovanja. - Svaka buffo trupa bit će
sretna što te ima. Dobra je stvar - pogledao je po sobi - što se čini da si naviknut na uvjete
takva života.
- Molim vas, idite - rekao sam.
- Ali ja bih te bio podučio da budeš musico! - Iznenadna snaga njegovih riječi natjerala
me da se povučem, kao da me namjerava udariti. Kad sam podigao pogled, vidio sam da se
trese od bijesa.
Jako tiho sam mu rekao: - Vi me niste naučili ništa.
- Vrijeme je da odete - rekao je Remus.
Guadagni se okrenuo. - Otići ću kad budem spreman! - Zatvorio je oči na trenutak.
Zatim se ponovo okrenuo prema meni i uperio svoj drhtavi prst. - Mislili su da čuju mene
kako pjevam. Da su znali da si to bio ti, smijali bi ti se. A caričini vojnici bi te otjerali s
pozornice. To je bio tvoj glas, ali meni su klicali.
- Glupost - promrmljao je Nicolai.
Guadagni je zamahnuo rukom i ošamario Nicolaia nadlanicom. Njegovi dugi prsti
ostavili su četiri bijela traga preko Nicolaieva obraza i sljepoočnice. Nicolaieva nova stakla
odletjela su mu s lica i razbila se na podu.
- Ja sam stvorio Orfeja - zaurlao je Guadagni, a od njegova glasa se soba zatresla. - Ja
sam vratio njegov duh u život! A ovaj momak, ovaj amater, ukrao mi je njegov glas!
Nicolai je škiljio, ali nije ustuknuo od svjetla. Polako se počeo naprezati da ustane iz
naslonjača. Bio je viši od pjevača. Guadagni je pošao unatrag dok nije naletio na zid, a zatim

243
se sapleo o ogrtač. Kad mu je Nicolai prišao, izvadio je pištolj i uperio ga u diva.
Nicolai se nasmijao i uspravio do pune visine. - Samo naprijed - rekao je. - Pobrini se da
ne promašiš.
Remus je povukao Nicolaievu ruku. - Nicolai, sjedni.
Dok mu se pištolj tresao, Guadagni ga je i dalje držao uperena u Nicolaia, ali se onda
okrenuo prema meni. - Ja sam toliko više od glasa, a ti si ništa više od lopova.
Nakratko sam osjetio suosjećanje prema tom čovjeku. Bio je u pravu: opljačkao sam ga.
Ukrao sam mu ono što treba svaki virtuoz: vjeru da nitko na svijetu ne može nastupiti bolje.
Držao je pištolj mlohavo i nestručno. Ne bi on pucao u nas; samo nas je htio natjerati da
slušamo.
- Je li to sve što ste došli reći? - upitao sam pažljivo.
- Došao sam ti reći da napustiš ovaj grad. Ne želim te ovdje.
Upravo tada ponovo je započelo stenjanje. Zario sam prste u bedra. Tasso je skočio sa
svoje stolice. Kad je Amalia ponovo utihnula, pištolj se počeo tresti još žešće u Guadagnievoj
ruci. Pogled mu je skakao s jednog muškarca u sobi na drugog. Napokon je shvatio značenje
tih krikova. Potražio je oca.
- Napuštamo Beč - rekao sam. Pokušao sam govoriti snažno da mu skrenem pažnju, ali
moj glas bio je tek suhi šapat.
- Kada? - pitao je.
- Vrlo skoro.
Kimnuo je, ali bio je zbunjen. Boja mu je iščeznula s lica. - Moj Bože - prošaptao je. -
To ne može biti.
- Izlazi van! - zaurlao je Nicolai, otimajući se iz Remusovog stiska i prema pištolju, koji
se sada tresao više nego ikad.
Guadagni je uzmaknuo. - Je li to istina? - promrmljao je. - Je li to Riecherova žena?
Nitko od nas nije odgovorio. Nicolai se ukipio usred napada.
- Pobjegla je s tobom? - upitao me. Njegove crvene usnice i prodorne oči bile su jedina
boja na njegovu licu.
Upravo tada Amalia je vrisnula. U njezinu glasuje bilo toliko boli da sam skočio i
pojurio prema vratima, ali me Remus zgrabio za ruku i zadržao.
Kad je njezin vrisak utihnuo, Guadagni je stajao na vratima prema stubama. - Vi ste svi
prokleti - rekao je, a zatim odjurio.
Jedino je Nicolai reagirao. Ali on više nije bio onaj čovjek koji je jurio kroz cijelu
opatiju prema Ulrichovoj sobi prije toliko godina. Teško se kretao niza stube. Remus, Tasso i
ja prišli smo prozoru. Vidjeli smo kako je pjevač izjurio na ulicu poput strijele i nestao u
gomili. Prošlo je nekoliko sekundi do trenutka kad ga je Nicolai počeo slijediti, a kad se našao
usred poslijepodnevnog sunca bez svojih leća, zaurlao je i zario ruke u svoje oči. Pokraj
mene, Remus je uzdahnuo kad je vidio kako se Nicolai dolje na ulici hvata za glavu i pada na
koljena.

244
 XX.

Stajao sam uz Amalijina vrata dok su drugi pomagali Nicolaiu da se vrati uza stube.
Smjestili su ga u njegov naslonjač. - Ne! - vikao je, pritišćući donjim dijelom dlana svoje
sljepoočnice. - Ne, ne, ne! - Remus mu je donio vino pomiješano s laudanumom, ali ga je
Nicolai odgurnuo i čaša se razbilo na podu.
- Hoće li joj reći? Hoće li doći ta Riecherova žena? - Tasso je šaptao Remusu, misleći da
ja ne čujem.
- Mislim da hoće.
- Zašto? - upitao je. - To nije njezino dijete.
- Ako je dječak, bit će to najstariji sin njezinoga najstarijeg sina - jednoga dana grof
Riecher. A bit će i nasljednik Dufta. Pokušat će ga oduzeti.
- Ali nećemo joj dopustiti - rekao je Tasso.
Remus nije odgovorio. Prišao mi je, stavio mi ruke na ramena i odveo me natrag do
moje stolice. Nicolai je ritmično izdisao, pokušavajući istjerati bol iz glave.
- Remuse - rekao sam. - Što ćemo učiniti?
- Ne znam.
- Ako pokuša uzeti dijete - rekao je Nicolai - ubit ću je.

Došla je nakon jednoga sata, i nije došla sama. Četiri vojnika vozila su se u njezinoj
kočiji. - Maknite se! - vikali su. - Mičite se, vi hulje! - Udarali su svojim toljagama po
dlanovima i zamahivali su njima kroz zrak prema bilo kome tko je bio prespor da napravi
mjesta konjima. Tasso ih je promatrao s prozora. Opruge kočije su škripale dok se probijala
preko graba i humaka na cesti. Zatim je sve utihnulo, osim frktanja četiriju pastuha.
- Vrata kočije su se otvorila - prošaptao je Tasso. - Netko izlazi.
Čuo sam kako je njezina cipela stupila na usku stepenicu kočije, a haljina šuštala dok ju
je podizala preko prljave ulice. Teški koraci jednog vojnika stupali su ispred nje, otvarajući
vrata kavane. - Miči se, ti svinjo - povikao je. - Dama želi ući. - Klupe su strugale po podu.
Posjetitelji su posegnuli za svojim kaputima. Tri šalice za kavu razmrskale su se na
podnicama. Gosti kavane požurili su na ulicu.
Svi smo čuli korake: teške čizme dvojice vojnika, kuckanje peta grofice Riecher - i još
jedan težak korak koji nisam mogao prepoznati. Penjali su se stubama. Vrata su se naglo
otvorila i udarila o zid. Vojnik s mačem u ruci brzo je zauzeo sobu, ali nas je uskoro
procijenio kao slabašne neprijatelje. Nicolai je balansirao glavom između dlanova. Tasso je
poraženo stajao pokraj prozora. Remus je gledao svoje ruke u krilu.
Kad je grofica Riecher ušla u sobu, zvižduk njezine svježe haljine i ogrtača, svaka
pojedina vlas na glavi svezana u savršenom redu - sve to ukazivalo je prilično jasno kako smo

245
bili budalasti. Iza nje došao je drugi vojnik, a zatim blijeda punašna žena - dojilja - koja se
skutrila kao bojažljivi lovački pas kojeg vuku na uzici.
Grofica Riecher pogledala je u mene. - Je li istina to što kaže kastrat? - nestrpljivo je
upitala. - Je li ovdje? - Koraknula je naprijed, a Nicolaieve razbijene naočale smrvile su se
pod njezinim cipelama.
- Odgovori mi - rekla je.
Odmahnuo sam glavom, ali smo baš u tom trenu začuli stenjanje koje se pretvorilo u
vrisak, kao da je netko zabio nož u trbuh moje ljubavi. Oči dojilje su se raširile, a ja sam se
sledio, dok mi je zvuk probijao glavu.
Izraz lica grofice Riecher bio je prazan. Pričekala je da se jecanje utiša. - Dobro - rekla
je. - Uvjerit ću se sama koje nesretno stvorenje proizvodi taj zvuk. - Zaobišla je Nicolaia na
putu do Amalijinih vrata.
Remus joj je stao na put. Nije bio viši od nje i u tome se trenutku činio dvostruko
krhkijim. - Ne - rekao je. Podigao je ruke.
- Makni se - rekla je.
- Nema potrebe da idete unutra. Znate da je tamo ona koju tražite, ali njoj sada ne treba
nitko tko bi je uznemirio.
Proučila je njegovo lice, ali nije prošla pokraj njega. Ponudio joj je da sjedne.
Odmahnula je. - Stajat ću dok se ne rodi. Onda mogu napustiti ovo prljavo mjesto.
- Nećemo vam dopustiti da ga uzmete - zarežao je duboki Nicolaiev glas, dlanova još
uvijek pritisnutih uz sljepoočnice. Oči su mu bile zatvorene.
Grofica Riecher okrenula se prema Nicolaiu u njegovu naslonjaču. - Nećete mi
dopustiti?
Nicolai nije rekao ništa, ali sam se bojao da će drhtavim rukama zdrobiti vlastitu glavu.
Grofica Riecher se namrštila, ogledavajući se po sobi. Zatresla je glavom i prezrivo
puhnula. - Mogu vas dati uhapsiti odmah sada. Svu četvoricu. - Nasmijala se hladno. - Ne
trebaju mi čak ni vaša imena.
Budući da ste je oteli, mogu vas dati objesiti prije nego što sutra iziđe sunce. - Zurila je u
Tassa, a iako je izdržao njezin pogled, sav se tresao. - Zar ste svi takve budale? Zar ste zbilja
mislili ukrasti to dijete i podizati ga ovdje, u ovoj drvarnici? Zašto? Zato... - pokazala je na
vrata spavaće sobe i ispljunula riječi -... što vam je ta besramna djevojka rekla da ona tako
želi?
Mora biti da joj je Guadagni rekao kako treba usmjeriti svoj bijes na mene, jer sad je
zurila u mene. Poželio sam da imam nož. Ubio bih je istog trenutka.
Nastavila je: - Ona nema nikakva prava odlučivati što će se dogoditi s tim djetetom. To
dijete će biti Riecher. Pogledala me od glave do pete. Zatresla je glavom.
Zatražila je od vojnika da stražare ispred Amalijine sobe. - Sjedni - naredila je Remusu.
Sjeo je.
Gledala je razjareno svakoga od nas naizmjence: Tassove zakržljale udove, Nicolaievo
deformirano lice, ružnog Remusa. Zatim mene. - Kastrat - prosiktala je. - Zbog tebe je
napustila našu kuću? Napustila moga sina? - Nasmijala se okrutno. - O, nadam se da ćeš imati

246
lijep, lijep glas. Za dvadeset godina, kad bude jadna i usamljena, nadam se da će je tješiti
blijedo sjećanje na njega.
Nisam odgovorio. Osjećao sam njezin ukočen pogled kao hladan prst koji prelazi po
cijelom licu, tražeći svaki dokaz moje neprikladnosti.
- Dat ću vam mogućnost izbora - nastavila je. Okrenula se i mahnula rukom oholo. -
Čekat ćemo dok se dijete ne rodi. Ja ću ga uzeti. Moja dojilja pobrinut će se za njega kako
zaslužuje i kako odgovara njegovu položaju. Poslat ću kočiju po majku. Poslat ću je kamo
budem htjela. O njoj ćemo se brinuti, ali bit će dovoljno daleko od bilo kojeg mjesta gdje bi
mogla nauditi budućnosti moga unuka ili unuke svojim sramotnim ponašanjem. A vi, sva
četvorica, napustit ćete Beč. Ne želim da se dozna kako je moj nasljednik rođen u... -
Ogledala se po sobi kao da traži najružnije riječi, ali je naposljetku uzdahnula i rekla: -
Spittelbergu. - Nastavila je: - Ako samo podignete ruku da me spriječite, ili ako ikada više
čujem za vas u ovom gradu, nema vam spasa. Neću imati izbora.
Nismo govorili, ali kad su se krikovi iz Amalijine sobe ponovo začuli, i naša su srca
zavrištala. Pogledao sam svoje prijatelje. Nicolai mi je kimnuo potvrđujući ono što sam već
znao: radije bi umro nego dopustio da ova žena provede svoju volju. I Tasso, koji je još uvijek
stajao u kutu, izgledao je spreman izgristi i izgrebati je. Čak je i Remusov vrat bio crven.
Ruke su mi se tresle. Molio sam se da mi koljena izdrže. - Ne možete to dijete oduzeti
njegovoj majci - rekao sam. Bio je to šapat. - Nećemo vam dopustiti.
Zurila je u mene kao da misli da sam toliko krhak da bi me već njezino zurenje moglo
srušiti. - Od muškaraca - napokon je rekla - očekujem tupoglavost. Bila bih se nadala da su
tvoju uklonili.
Zatim su se otvorila vrata Amalijine sobe. Hebamme je provirila. Njezin mirni izraz lica
je nestao. Kosa joj je bila raščupana, a iako je skrivala ruke iza okvira vrata, pruga krvi preko
njezina čela jasno je govorila o čemu se radi. Obuhvatila je pogledom prepunu sobu.
- Morate dovesti liječnika - rekla je, nikome posebno.
Tasso je stajao, ali je grofica Riecher podigla ruku. - Imat će najboljeg u Beču. - Otišla je
do prozora i doviknula naredbe svom kočijašu dolje da ode po liječnika Riecherovih.

247
 XXI.

Kad je stigao, bila je već pala noć. Remus je upalio svijeću i dao Hebamme lampu.
Liječnik je bio malen nervozan čovjek i ušao je u sobu kao preplašen miš, a oči su mu
pogledavale uokolo tražeći opasnost. Držao je svoju crnu torbu kao štit. Uočio je groficu
Riecher pri mutnom svjetlu - kao da je primijetio kut u kojem će se skriti - i blago se
naklonio, gmižući da stane pokraj nje, siguran da je manje vjerojatno kako će se prljavština
ove sobe skupljati oko njezine osobe.
Kratko se posavjetovao s Hebamme i čuo sam kad mu je grofica Riecher prišapnula: -
Spasite dijete, doktore. Po bilo kojoj cijeni. - Na trenutak je bio ostao zapanjen ozbiljnošću
prijedloga, ali je potom čvrsto kimnuo i krenuo u Amalijinu sobu, podižući ruku kao da će
pokucati, zatim se predomislio i ušao. Hebamme ga je slijedila i zatvorila vrata.

Daje joj nešto da je umiri. Njezini vrisci nestaju i pitam se vrišti li u svojoj glavi kao što
sam ja vrištao pod kirurgovim nožem prije deset godina. - Morate je držati prema dolje -
liječnik podučava Hebamme.
Tasso se gnijezdi u svom kutu i zuri u pod. Nicolaieve oči su zatvorene, ali znam da ne
spava. Remusu je jedan lakat u ruci, dlanom je prekrio lice, kao da duboko razmišlja. Siguran
sam da svi mislimo isto: Nismo uspjeli. Grofica Riecher prekrižila je ruke pune nakita na
prsima. Čini se da prolaze sati, ali ona se ne miče. Ne uzbuđuje se ni kad Amalia zastenje.
Umrijet ću prije nego što odvoje to dijete od njegove majke.
Liječnik viče užurbano i svi podižemo pogled - čak i grofica Riecher po prvi put izgleda
istinski uznemirena. Pokušavamo vidjeti kroz drvo na vratima.
Zrak je tako zagušljiv da je teško disati.

***

A zatim - kreštanje. Ostali nisu u stanju razlikovati ovaj zvuk od Amalijina stenjanja i
liječničkih naredaba, ali ja čujem svaki ton. To je zvuk otvaranja dvaju sićušnih pluća. Uvlače
u sebe zrak i krv i vodu iz maternice. Zadržavaju prvi dah, nesigurna što da s njim rade, a
zatim prvi krik - pjesma života. Moja tri prijatelja podignu pogled. Dijete!
I sada čujem, bez sumnje, da je dječak. Naš sin.
Ustajemo.
Njegov krik prestaje. Završava s tri uzdaha Ah! Ah! Ah! Zatim opet zaplače. Kakva je
hladna strava ovaj svijet! Moje uši uživaju u svakom njegovom kriku čak i kad se ponor
otvara usred našega svijeta - Slušaj! Slušaj! - jer ima još zvukova koje želim čuti, a njih nema.

248
 Ne mogu govoriti. Ne mogu se pomaknuti. Svijet se nastavlja bez mene. Tassova ramena
su skupljena i prignuta naprijed, njegovi laktovi izbočeni prema van. Svaka dlaka na njegovu
dlakavom vratu se podigla. U Remusovim očima je bijes. Nicolai žmirka. Šake su mu
podignute.
Novorođenče plače za svojom majkom.
Napravi neki zvuk koji mogu čuti!
Ne mogu disati. Njišem se. Sjenka prolazi pokraj mene: Remus. Svađa se s groficom
Riecher i vojnici grabe svoje mačeve. Jedan zazviždi, a druga dvojica, koji su čuvali ulaz u
kavanu, dojure gore. Glade glatke toljage u svojim rukama.
- Mi vas se ne bojimo! - zareži Nicolai.
Ne! pokušavam reći. Ne! Zar me nijedan ne čuje? Već je sve propalo!
Liječnik stoji na Amalijinim vratima. Kosa i lice su mu mokri od znoja. Ovratnik mu je
raskopčan. Krv mu je prolivena po licu i preko prsa. Prekriva mu ruke do lakata, kao da ih je
umočio u rijeku koja krvari. Drži to dijete koje vrišti. Hebamme drži lampu ponad liječnikova
ramena. Mokro dijete se sjaji, plače, zatim se ukoči na trenutak tiho se gušeći dok udiše i zuri
u strop. Ispružilo je ručice i prestrašilo se - ponovo je zaplakalo.
- Spasio sam dječaka - kaže liječnik. - Ali nisam mogao spasiti majku.

***

Moje uši su već čule istinu, koja se sada survala u moje tijelo. Remus me uhvatio kad
sam počeo teturati. Ne mogu istjerati zrak iz pluća. Gušim se od zraka. Ne mogu se
pomaknuti, ali svijet ne staje sa mnom. Nicolai viče, a vojnici ga sruše svojim toljagama, te
nastave udarati čizmama.
Djetešce plače! Grofica Riecher stoji meni nasuprot, dijete je između nas, ali ona okreće
lice jer joj se gadi krv. Dojilja zamota dijete u plahtu i prisloni ga uza svoje grudi. Zatim je
gotovo; otišli su.
Tasso kleči pokraj Nicolaia. Div stenje od bolova. Hebamme još uvijek drži lampu,
poput kipa, dok Remus hoda sa mnom do njezina kreveta.
Amalia je prekrivena plahtom. Gornji dio je bijel, donji dio sjaji crveno. Remus povlači
plahtu kako bismo joj vidjeli lice. Savršeno je, uopće nema krvi. Mogla bi spavati, ali čujem
da ne spava jer ne diše, a ta tišina je uistinu najglasniji zvuk koji sam ikada čuo. Trese svaki
dio moga tijela i razlomio bih se u tisuću komadića da me Remus čvrsto ne drži i grli poput
sina.

249
 XXII.

Kad joj je umrla majka, na ispraćaju je tisuću ljudi ispunilo tu savršenu crkvu. Pjevao je
cijeli zbor. Kamenje crkve odzvanjalo je za nju. Toliko mnogo cvijeća stavljeno je ispred
njezina groba da se činilo da se odmara na krevetu od ruža.
Amalia je pokopana na pretrpanom groblju iza Crkve Sv. Mihovila u Spittelbergu.
Korov je rastao umjesto cvijeća. Vitice su obujmile čvornate hrastove. Nadgrobni spomenici
ležali su prevaljeni preko grobova kao da jedino žele zadržati leševe od bježanja na neko bolje
mjesto.
Na dan kad smo je pokopali hladna kiša padala je tako žestoko da je Amalijin
jednostavni drveni kovčeg plutao u grobu dok nismo ubacili zemlju da ga oteža. Mladi
svećenik projurio je kroz blagoslove i okrenuo se da ode, i to bi bilo sve da Nicolai nije počeo
pjevati Agnus Dei.
Bilo je to prvi put, godinama, da sam ga čuo kako pjeva. Njegov glas odjekivao je ponad
kiše koja se stišavala. Prignuo sam glavu tako da su mi kapi padale za vrat i slijevale se u
ledenim rijekama niz leđa. Kiša se miješala s mojim suzama. Tassove i Remusove noge
polako su tonule u blato, ali ih nisu izvukli sve dok Nicolai nije završio zaziv.
Od hladne sam se kiše, pomiješane s našom dubokom žalošću, razbolio. Javila se
temperatura i deset dana ležao sam u Amalijinoj samrtnoj postelji. Remus je očistio sobu od
njezine krvi, neumorno ribajući zidove i pod i noge kreveta, ali još je uvijek zaostala u
pukotinama između podnih dasaka, opsjedajući moje snove. Baš kao što je to činio slijepi
Ulrich, Remus je čistio iznova i iznova - pa ipak, još uvijek sam je čuo kako diše. Čuo sam je
kako šapuće riječi ljubavi. Kad su me pokušali premjestiti u Nicolaievu sobu, vrištao sam.
Doveli su mi liječnika. Puštao mi je krv i davao mi gorke trave, ali stanje se nije
popravljalo. Moji su prijatelji mislili da će morati pokopati i mene. Ali nakon nekoliko
tjedana temperatura je nestala i soba više nije mirisala na krv. Ipak, Amalijini su zvukovi bili
pohranjeni duboko u mom sjećanju, držao sam ih u uhu poput srebrnog privjeska s portretom
unutra.
Jedne noći probudilo me vrištanje djeteta. Skočio sam u krevetu, izjurio u dnevnu sobu,
pokraj uspavanog Remusa i niza stube. Bio sam na ledenoj ulici, bos, neodjeven, prije nego
što sam se potpuno razbudio i bio svjestan svojih osjetila. Plač je dolazio iz neke udaljene
kuće. Vidio sam osvijetljen prozor, neku majku kako šeće sa svežnjem privijenim uz rame.
Bolna studen u mojim stopalima nije bila ništa kad se usporedi s boli u mom srcu.
Mnoge večeri sjedili smo tiho u dnevnoj sobi; mraz se širio preko prozorskih stakala i
zakrivao noć. Čak ni Remus nije čitao knjigu.
- Moramo ga ukrasti natrag! - iznenada je jedne noći povikao Nicolai od bijesa. Kad
Remus i ja nismo odgovorili, nastavio je tiše: - Mi bismo ga voljeli. To je naša prednost pred
njome.

250
 - Tiho, Nicolai - upozorio ga je Remus. Pogledao me kao da se bojao da će takav
razgovor ponovo vratiti moju temperaturu.
- Neću šutjeti! Neću šutjeti dok ne učinimo ono što je ispravno. Podići ću vojsku. Ovi
ljudi na ulicama će nam pomoći. Sve što trebamo je stotinu ljudi.
- Nicolai!
- Remuse! - povikao je i on. - Zar nemaš hrabrosti?
- Prestani, molim te - rekao sam prijatelju. - Zahvaljujem ti na hrabrosti, Nicolai, ali to je
uzaludno. Znaš da mislim jednako kao i ti, ali ta kuća je tvrđava; caričini vojnici bi im došli u
pomoć. Bio bi to prevelik rizik - za nas i za dijete.
- Ali moramo pokušati - ustrajao je.
- Ne - rekao sam odlučno. - Moramo se moliti da će biti sretno sa sudbinom koju mu je
Bog odabrao. U svakom drugom pogledu, moramo ga zaboraviti.
Nicolai je disao kao ljutiti medvjed, ali nije više govorio.
- Moraš mi se zakleti da nikada više nećeš govoriti o tome.
Suze su mu se nakupile u očima. Usnica mu je drhtala.
Zakleo se.

***

Moji prijatelji i ja posrtali smo kroz život kao bespomoćni glumci kojima su oduzeli
svaki scenarij. A onda smo jednoga dana primili dva posjetitelja. Muškarci, obojica približno
Nicolaieva rasta, popeli su se uza stube i bez poziva ušli u dnevnu sobu. Ja nisam ustao iz
kreveta, ali čuo sam svaku riječ. Poslao ih je, rekli su Remusu, njihov poslodavac, da podsjete
- švicarskog kastrata - na obećanje da će napustiti Beč. Čuo sam kako je Nicolaiev naslonjač
zaškripao dok je ustajao da im se suprotstavi, ali je Remus brzo stao između njih. Rekao je da
će prenijeti poruku. - Ima vremena do Nove godine - rekao je jedan od muškaraca. - Nakon
toga bit ćemo prisiljeni ispratiti ga na njegovu putovanju. - Nakon što su otišli, Remus je
došao u moju sobu i ponovio Guadagnievu poruku. - Možda je vrijeme da odemo - rekao je
Remus. - Vrijeme da počnemo iznova.
- Što misliš time reći? - pitao sam.
- Kočija je spremna - rekao je. - Možemo krenuti u Veneciju bilo koji dan kad poželimo.
- Krenuti u Veneciju? - rekao sam, zaprepašten. - Načinili smo tu kočiju za nju!
- Mojsije, ona bi htjela da odemo.
- Nije me briga - rekao sam. - Ona je mrtva i pokopana je ovdje i ja je neću ponovo
izgubiti. Neću napustiti Beč.

Prošao je još jedan tjedan. Tijekom dana Nicolai i ja sjedili smo u zamračenoj sobi. A
ponekad smo, u ranim jutarnjih satima, kad nijedan od nas nije mogao spavati, sjedili zajedno
uz otvoren prozor, s dekama prebačenim preko ramena zbog studeni rane zime, i zurili niz
praznu ulicu prema gradu.

251
 Moj prijatelj mi je pokušavao podići raspoloženje pričajući mi priče. - Neki redovnik -
pričao mi je jednom - rekao mi je da u Norveškoj ljudi prespavaju zimu baš kao i medvjedi.
Po više mjeseci odjednom. - Nekoga drugog jutra: - Mjesec se okreće oko zemlje tako brzo
da, kad bismo mi stali na nj, svi bismo bili odbačeni i izgorjeli bismo od sunca. - Ili: - Sreo
sam jednog muškarca baš tu iz ulice, koji šije haljine za caricu. Za svaku pojedinu haljinu
desetorica muškaraca rade cijelu godinu, a ona ih obuče samo jedanput. - Ponekad sam mu se
čak uspijevao i tužno nasmiješiti, ali sam rijetko govorio. Sjedili bismo satima u tišini. Sama
njegova prisutnost bila je utjeha.
Jednoga jutra je u toj tišini Nicolai iznenada progovorio. - Mojsije, danas je Božić. -
Noći su bile duge u to doba godine, i tako je, iako se grad polako budio, nebo još uvijek bilo
najtamnije sive boje. Mraz na prozorskim staklima omekšavao je svjetlost svjetiljaka. Snijeg
je pao prije tjedan dana i za promjenu zrak u Spittelbergu nije smrdio na urin i trulež.
Nisam mogao reći je li bio u pravu ili krivu što se tiče datuma. Nije bilo nikakvih
znakova proslave na ulici. - To je nekada bio moj najomiljeniji dan u godini - rekao je. -
Kakve smo samo prekrasne mise pjevali! - Tužno se nasmijao. Oči su mu se ovlažile. -
Četrdeset pet godina, Mojsije! Četrdeset pet godina provodio sam svako jutro u crkvi. A sada
već punih pet godina nisam izrekao niti jednu jedinu molitvu.
Pogledao sam ga, ali je zatresao glavom.
- Ne - rekao je. - Ni jednu jedinu.
Moj prijatelj je bio prekriven dekama. Nisam mogao vidjeti gdje one završavaju a gdje
počinje njegovo golemo tijelo. Slegnuo je ramenima i cijela se masa podigla i spustila.
- Želim se moliti, želim - rekao je. - Nije da sam ja digao ruke od Boga. Nisam je
nikakav Job, ali ipak, ne tužim se. Zaslužujem sve što sam dobio, i više. Naravno da ima
stvari za koje bih volio zamoliti Boga. - Nicolai je ponovo slegnuo ramenima. - Ali ako želim
išta tražiti od Boga, ima toliko stvari koje Mu najprije trebam reći. Kako početi? I tako je
svakoga Božića jednako. Kažem sam sebi da mogu još malo pričekati i da ću se moliti za
Uskrs.
- Ja ću poći s tobom u crkvu danas - prošaptao sam - ako želiš.
Pogledao me toplo, sretan što me čuje kako govorim, i još sretniji što mi je bilo toliko
stalo do njega. Ali zatresao je glavom. - Ne, Mojsije. To i jest problem. Ne želim. Možda je
najvažniji razlog između mnogih taj što, kad sjednem u ispovjedaonicu i čujem taj glas koji
me upita jesam li sagriješio, ja se bojim Staudachova lica s druge strane.
U meni se na spomen toga imena uzburkala mržnja. Prošlo je jako puno vremena otkad
sam razmišljao o opatu. Ali shvatio sam toga trenutka da se više ne bojim njegove moći, kao
što se Nicolai očito bojao.
- Možda nisi spreman za oprost - predmnijevao sam.
- Možda - započeo je Nicolai. - Ali ako je to istina, bih li to toliko želio? Remus kaže...
Ali ja sam podigao ruku jer sam nešto čuo. Šapat u noći.
- Što je to? - pitao me.
- Slušaj - rekao sam. Nagnuo sam se naprijed i šapat je došao iznova, pedeset puta
glasniji. Svako uho u gradu sada je čulo zvonjavu.

252
 Ona me dozvala u Beč i sada me ponovo zvala. To ogromno zvono zvonilo je kroz cijeli
grad i pozivalo vjernike na božićnu misu. Čak i s tolike udaljenosti, zvuk je bio neizmjeran.
Nicolai je pokrio uši, iako se smijao od zadovoljstva vibracijama koje su prolazile kroz njega.
To golemo zvono zvonilo je u milijun tonova, a oni su se preklapali s još milijunima
drugih. Poput duge, koja je svjetlo razdvojeno u sve boje svijeta, i ovo su bili svi zvukovi
svijeta. Čuo sam majčina zvona i Amalijine uzdahe zadovoljstva, i oni su me protresli i prošli
do zaleđena tla, a onda su ponovo bili sa mnom, sačuvani zauvijek u toj zvonjavi. Shvatio
sam da plačem u svoje dlanove. Plakao sam zato što nje više nije bilo, i plakao sam za
snovima koje sam izgubio, i plakao sam za tim dječakom koji je trebao biti moj sin.
I on je sigurno čuo zvonjavu, u svojoj palači odmah ispod zvona. Želio sam da ih može
čuti kao ja, ali je najvjerojatnije bilo da mu je taj zvuk bio jednako strašan kao i grmljavina.
Tko je bio ondje da ga utješi? Tko je štitio njegove uši i prislonio ga uza svoje grudi? Ne
njegov otac, ne njegova baka; ta dojilja bila je sve što je imao. Vidio sam sliku te sitne žene
koja se skrivala iza grofice Riecher ovdje u našoj dnevnoj sobi. Kako će zatvoriti svoje uši i
istodobno zaštititi uši moga dječaka?
To je prizvalo viziju u mom umu: ja sam ga držao, pritisnuo mu jedno uho uz prsa, a
drugo zaštitio dlanom. Držao sam ga čvrsto i ljuljao. Nježno sam mu pjevao, a iako nije
mogao čuti moj glas uz zvonjavu, to je umirilo njegove napete udove. Ta je vizija bila toliko
stvarna da sam otkrio kako ga obuhvaćam rukama pod dekom. Osjećao sam toplinu njegova
tijela. Osjećao sam nadimanje njegovih pluća.
A zatim sam pogledao dolje i vidio da su mi ruke prazne. Grižnja savjesti ispunila me
tako žestoko da sam ustao i pogledao kroz prozor prema crnom jutru ispunjenom zvonjavom.
Shvatio sam koliku sam sreću izgubio, a u istom trenu i kako se mogu, barem za njen
dio, ponovo izboriti.

253
 XXIII.

Skladatelj chevalier Christoph Willibald Gluck spavao je kad se duh uvukao u njegovu
spavaću sobu. Kliznuo je do strane kreveta na kojoj je ležao i nakašljao se. Maestro se nije
probudio. - Bok! - rekao je duh. - Probudite se! - Gluck se još uvijek nije micao, pa je duh
pretresao njegovo rame.
Gluckove oči su se širom otvorile. Trznuo se od straha. - Tko je tamo? - pitao je.
- Upalite svijeću.
Gluck se nagnuo prema stolu uz krevet i učinio kako mu je rečeno. Kad je lice duha bilo
osvijetljeno, oteo mu se uzdah.
- Orfej u! - rekao je.
Orfej je ozbiljno kimnuo.
- Hoćeš li ponovo pjevati? - pitao je. - Hoćeš li ponovo pjevati za mene?
Činilo se da Orfej to neko vrijeme razmatra. - Ne mogu reći - rekao je. - O tome ne
odlučujem ja.
- Tko odlučuje? - Gluck je odbacio pokrivače i izvukao se iz kreveta. - Tko odlučuje? -
Duh je koraknuo unatrag kad se Gluck približio.
- Gla... glazba - rekao je duh. - Glazba to odlučuje.
Gluck je kimnuo. - Da - rekao je. - Da, naravno. - Skladatelj je uzeo Orfejevu ruku u
obje svoje. Na trenutak ju je pritisnuo na čelo u smjernoj molbi. - Orfeju - prošaptao je Gluck
- ali zašto si došao k meni noćas?
- Glazba - rekao je duh, kao da recitira poruku povjerenu sjećanju - vas je blagoslovila
svojom naklonošću. - A zatim je Orfej rekao Glucku što mora učiniti kad ga zvonjava zvona
probudi iz snova.

Trebalo mi je nekoliko dana da sve dovedem u red. Rekao sam svojim prijateljima koju
ulogu oni trebaju odigrati i sve o opasnostima koje je to nosilo sa sobom. - Neka nam carica
odrubi glave - rekao je Nicolai. Tasso je problijedio od Nicolaievih riječi, pa ga je div
pljusnuo po leđima, odbacivši ga nekoliko lakata preko poda. Oprostili smo se s
Herr Kostom i rekli mu da može tražiti nove podstanare. Remus je zamijenio Nicolaieve
razbijene leće. Ja sam kupio kratak nož, za koji je brusač noževa rekao da je najoštriji koji se
može naći u Beču, i nosio sam ga za pojasom. Kupio sam grudu najmekšega pčelinjeg voska,
nešto vunene vate i gotovo metar muslina, koji sam izrezao u trake.
Tasso mi je donio malu željeznu peć koju je koristio za hladnih noći ispod pozornice.
Prikupio je sve što mu je pripadalo u zavežljaj, a zatim se vratio da zadnji put provede večer u
kazalištu - Guadagni je još jedanput pjevao Orfeja.
Kasno te noći čuli smo Tassa kako trči po stubama. Ujurio je u dnevnu sobu, zločesto se

254
keseći. - Sad se više nikada ne mogu vratiti! - Zalupio je vrata za sobom. Kad sam ga pitao što
je zapravo mislio time, najprije je odjurio do ognjišta - pozornice na kojoj sam ja otpjevao
svoj koncert prije nekoliko mjeseci. Puzao je naprijed-natrag poput provalnika. Zurio je gore
u strop. - Gledao sam, gore, njegova stopala kroz pukotine - ispričao nam je podmuklim
šaptom - ali sam i slušao. Čekao sam dok nije zapjevao visoko i glasno, a zatim... - Tasso je
povukao nevidljivo uže - ... sam povukao. Njegova pjesma pretvorila se u vrisak. Pao je!
- Ali tada sam - Tassovo lice je problijedilo i postalo ozbiljno - gotovo umro. - Kimnuo
je tri puta - po jedanput za svakoga od nas. - Vidite, Guadagni je to očekivao. Vjerojatno je
sanjao o tome svake noći. Njegov vrisak bio je zapravo bojni poklič! Pao je kao mačka.
Izvukao je nož iz košulje i, čak prije nego što me je vidio u mraku, počeo je probadati zrak. -
Tasso je probadao lijevo, pa desno, dok nije pobio barem šestoricu muškaraca. - Bio bi nas
sve pobio!
Tasso je nehajno slegnuo ramenima. - Ali ja sam bio prebrz za njega. Zgrabio sam omču,
oslobodio protutežu i pogodio točno pokraj njegove glave. Izbio sam mu nož iz ruke.
Nasmijao sam mu se i mahnuo iz žlijeba. »Nećeš preživjeti noć«, zarežao je i pokušao se
popeti natrag na pozornicu, ali nije uspio - mlatio je rukama poput štakora koji se utapa i drži
za neki komadić plutajućeg drveta, dok dvojica scenskih radnika nisu došla i izvukla ga.
Smijali su mu se! Cijelo kazalište smijalo se Guadagniu!
I mi smo se također smijali i klicali heroju Tassu, ali je Remus to napokon prekinuo i
istaknuo da je Guadagni najvjerojatnije mislio ozbiljno kad mu je zaprijetio. - Najbolje da se
sakriješ u kočiji dok ne budemo spremni - savjetovao mu je Remus. - Doći će te tražiti ovdje.
- Tassove oči raširile su se od užasa. Nestao je poput miša.
Kao što je Remus predložio, Tasso je proveo zadnja dva dana pripremajući našu kočiju i
zapregu kobila. Pokušao me naučiti kako da upravljam njima, ali mi je to bilo jednako teško
kao i žongliranje. Kad sam napokon procijenio da smo spremni, ispunili smo svoj novi dom
svojom imovinom. Na kraju smo, uz Nicolaievu pomoć, podigli Tassovu peć na krov kočije, a
zatim sam je pričvrstio uzicom.
Bila je ponoć kad smo zadnji put napustili naše sobe, 30. prosinca 1762., dan prije
Guadagnievog roka. Trebalo nam je gotovo jedan sat da izvezemo ogromnu kočiju niza
zaleđenu izbrazdanu cestu. Tasso je sjedio na svom sjedalu i polako tjerao kobile, brinući
ponajviše da ne slomimo kotač. Došli smo do glatkog obronka i opazili kako mjesec srebrno
sja po širokom pojasu snijega. Ova ledena ploča krčkala je dok smo prolazili, baš kao da se
ispod u snu miče uznemirena zemlja. Prošli smo kroz gradska vrata i ušli u grad. Ulice su bile
prazne, prozori tamni. Grad je spavao, baš kao što sam bio planirao.
Tasso je upravljao kočijom do palače Riecherovih, a kad smo stigli, nagnuo sam se kroz
vrata kočije i šapnuo mu gdje da točno stane.
Okrenuo sam se svojim prijateljima. - Spremni? - Kimuli su i krenuli smo.
Otišli smo pješice do Stephansdoma, toranj se crno ocrtavao naspram neba. Remus i ja
pridržavali smo Nicolaia ispod ruke da ne padne na zaleđenim dijelovima puta. Uskoro smo
došli do crkve i kliznuli unutra. Zastali smo na ulazu. Lađa slična spilji bila je osvijetljena
sjajem svijeća čije svjetlo jedva da je obasjavalo stupove razgranate na stropu. Nismo nikoga

255
vidjeli, ali ja sam čuo škripu klupe i lagani korak po kamenu, i znao sam da nismo sami.
Nicolai je zaškiljio prema oltaru kao da se iza njega krije neko zlo.
Šapnuo sam Tassu neka me slijedi. Pokazao sam mu koja vrata želim otvoriti. Mali
čovjek požurio je k njima kroz sjenke. Osluškivao sam zveket metala dok je ispitivao lokot.
Zatim sam čuo veselo škripanje šarki.
Polako smo se penjali stubama. Nicolai je puzao naprijed na sve četiri, a kad smo se
našli izvan čujnog područja onih koji su bili u lađi, rekao je između teških uzdaha: - Osjećam
kako se teret... mojih grijehova... olakšava sa svakom stubom. - Tiho sam se nadao da se neće
skotrljati unatrag i sve nas pobiti.
Konačno smo stigli do vrha i odmorili se nekoliko minuta. Upalio sam svijeću. Nicolai
je obrisao čelo rukavom pohabana kaputa. Zaškiljio je prema šesnaest užadi za zvona koja su
visjela kroz šesnaest otvora u stropu.
- Ako ovom zvonu trebaju šesnaestorica muškaraca da ga pokrenu da zvoni, kako ćemo
to učiniti nas trojica? Precjenjuješ moju veličinu ako misliš da vrijedim kao četrnaestorica
muškaraca.
- Ne - rekao sam, ustajući i hodajući do jednog od užeta. - Nije potrebno šesnaest ljudi.
To je jednostavno stvar vremenskog usklađivanja. Čak ni šesnaestorica muškaraca ne bi ga
mogla podići, ali vas trojica možete učiniti da se zaljulja. Vi možete postići da se njiše.
Uhvatio sam uže jednom rukom i snažno povukao. Uže je moglo biti prikvačeno za strop
jer je sve što sam osjetio bilo pomicanje. Ali slušao sam. Tih šesnaest užeta prolazilo je kroz
šesnaest otvora u stropu, a zatim kroz šesnaest koloturnika te u jedan jedini struk koji je bio
omotan oko njegova kotača. Ti su koloturnici jedva čujno zaškriputali. Pummerin se jedva
primjetno zanjihao. Sada sam slušao drugi škripaj - znak da je njegovo pokretanje dosegnulo
najvišu razinu i da se vraća - i kad sam to čuo, povukao sam ponovo. Škriput je ovoga puta
bio glasniji. Ponovio sam postupak - pa iznova, iznova, iznova - povlačeći užad oštro i u
točnim razmacima, te sam postupno osjetio da postaju elastična.
- Miču se! - rekao je Tasso. Pokazao je na užad.
Uistinu su se micala. Svih šesnaest užeta blago je svijalo svoje repove po podu u
savršenom skladu.
- Potrajat će neko vrijeme - rekao sam - prije nego što se zanjiše dovoljno snažno da
zazvoni. Ali to je u redu. Imam još mnogo posla.
Remus je stavio ruku na uže zvona. Kad je osjetio da mu je palo u ruku, povukao ga je. -
Osjećam ga - rekao je. Prešao je palcem preko istrošenih vlakana kao da je uže bilo neko
egzotično biće o kojem nikada nije čitao ni u jednoj od svojih knjiga.
- Samo nastavite povlačiti - rekao sam i pustio svoje uže.
Uzeo sam pčelinji vosak i muslin iz svoje vreće i počeo s Nicolaievim ušima. Ispunio
sam otvore mekim voskom, a zatim ih začepio vunenom vatom. Omotao sam muslin nekoliko
puta oko njegove glave da drži čepove na mjestu. Uskoro je izgledao kao osakaćeni vojnik
koji je pobjegao s operacije.
- Čuješ li što? - pitao sam.
- Je li zvono počelo zvoniti? - povikao je tako glasno da je Remus ustuknuo. Zahvalio

256
sam Bogu što smo bili zatvoreni u najvišem tornju u gradu; nitko nas neće čuti kako vičemo.
- Tasso, ti si sljedeći! - rekao sam. Nicolai se osovio na noge i zgrabio najbliže uže.
Povukao je svom snagom, ali je vremenski bilo neusklađeno.
- Ne! - povikao je Remus. - Sad!
Uskoro su povlačili usklađeno i užad zvona je zaplesala. Završio sam s Tassovim ušima
i započeo s Remusovim.
- A onda ću ja srediti tvoje - rekao je Remus.
- Nije nužno - odgovorio sam.
- Što hoćeš reći? - pitao je. - Oglušit ćeš!
Nisam imao vremena objašnjavati. - Moja majka - rekao sam - ona je bila zvono. -
Izgledao je zbunjen, ali sam mu onda začepio i drugo uho i više nismo mogli razgovarati. Kad
je Remus zauzeo svoje mjesto, sinulo mi je da sam trebao još jedanput ponoviti s njima svoje
planove. Ali sada je njihanje zvona bilo dovoljno da podiže Tassa s nogu. Remus bi sjeo pri
svakom povlačenju, a zatim ustao kad se zvono vraćalo i povlačilo i njega uvis. Nicolai je
povlačio uže od glave do pojasa.
Koliko dugo će potrajati dok ne počne zvoniti? A onda, koliko dugo dok netko ne stigne
da ih zaustavi? Vremensko usklađivanje moralo je biti savršeno. Ali prije nego što sam otišao,
ostala je još jedna stvar - još jedna stvar koju sam se zakleo da ću učiniti.
Pojurio sam stubama i uronio u tamu. Pipao sam tražeći put dok se nisam našao u
zvoniku. Mjesec je sjao kroz otvorene strane, bacajući oštre sjenke po rubovima zvona koje se
njihalo, a ja sam upuzao pod njega. Njegovo još uvijek blago ljuljanje osjetio sam kao vjetar
preko lica. Procijenio sam da će mu trebati još deset minuta prije nego što počne udarati.
Uzeo sam nož iz pojasa i zarezao kožni omotač oko klatna, koji su stavili ondje da
ublaže silnu zvonjavu. Otkinuo sam ostatke kože i grude vunene podstave. Išlo je polako, ali
nakon nekoliko minuta bilo je oslobođeno. Večeras će zvoniti zvukom za koji je bilo
stvoreno.

Požurio sam niza stube. - Nastavite vući! - povikao sam dok sam jurio pokraj svojih
prijatelja, od kojih se svaki podizao i blago spuštao, ali me nisu čuli. Okolo i okolo, letio sam
po stubama tornja i srećom sam stigao do lađe prije nego što bi mi bilo došlo da se
onesvijestim. Utrnuo sam svijeću. Kliznuo sam iz crkve i izgubio se u noći.
Kad sam bio na pola puta preko trga, čuo sam tihi zvon, a ispunio me takvim
zadovoljstvom da sam zastao. Zatvorio sam oči. Rezonantni zvuk je zavibrirao kroz noć.
Pustio sam da me protrese od glave do pete. Izbrisao je sav preostali strah.
- Da! - povikao sam prema svojim prijateljima. - Uspjeli ste!
I jesu! Zvonili su najvećim i najglasnijim zvonom u cijelom carstvu, koje je sada
odzvanjalo kao koraci na nebu. Bum! Bum! Bum! Zvonjava je ispunila čak i tišinu između
udaraca i do sada ju je morao čuti cijeli Beč. Vojnici su skakali u krevetima, misleći da se
približava pruska vojska. Carica se probudila i pozvala svog ministra. Djeca su vrištala u svim
kućama, prenuta iz snova. Psi su zavijali u nebo. Od vibracija su led i snijeg klizili s krovova.
Zvonjenje je razbijalo prozore po Innenstadtu, sve onamo do carske palače. Svi su poznavali

257
ovaj zvuk, ali sigurno, tako su mislili, pedeset godina nije zvonilo tako glasno!
Otrčao sam s trga.
Popeo sam se u kočiju i odvezao peć na vrhu. Mučio sam se da je podignem na rame.
Nekoliko prozora na palači Riecherovih je svjetlucalo, ali je onaj najbliži kočiji još uvijek bio
u mraku. U trenutku sam se pomolio Bogu. Posrnuo sam unatrag, spotaknuo se naprijed i,
podigavši peć, bacio je kroz prozor.
Gromovit udar. Peć koja se kotrljala grunula je poput topovskog taneta, a razbijeno
staklo klepetalo je i zvečalo po tamnoj sobi, ali sam se molio da su jedino moje uši mogle
razaznati te zvukove ponad zvonjave.
Sa sjedala na krovu kočije pogledao sam gore i dolje po ulici, uvjerio se da ono orijaško
čudovište ne proviruje kroz vrata ograde, i zatim sam, kao da ulazim kroz vrata, ušao kroz
prozor.
Kako je ispalo, pad na pod bio je teži nego što sam očekivao, i uskoro sam se našao
ispružen po razbijenom staklu. No već sljedećeg trenutka bio sam na nogama - nije bilo
vremena obazirati se na posjekotine i ogrebotine. Otresao sam sa sebe komadiće stakla kao
što pas otresa vodu.
Činilo se da sam sletio u neku vrst knjižnice. Odgurnuo sam peć pod stol, otpuzao do
vrata i slušao. Ali upravo tada izdala me sreća. Kroz strahovitu zvonjavu razaznao sam
korake, a zatim prestravljeno primijetio da se okreće ručica na vratima. Moji izračuni su bili
krivi! Čuli su me. Jedva sam imao toliko vremena da jurnem iza vrata kad su se otvorila, i
ušla je sama grofica Riecher.

Držala je ruke na ušima, tako da su se rukavi njezine svilene spavaćice podigli oko
ramena. Divio sam se finoći njezinih ruku. Na trenutak je pogledala u razbijeni prozor. - To
prokleto zvono - promrmljala je i okrenula se.
Možda me uopće nije čula. Činilo se da traži nešto po polici.
Nisam se micao.
Našla je što je tražila, odmaknula ruku s jednoga uha, zgrabila nešto s police i ugurala to
u uši.
Naravno! Shvatio sam. Živjela je odmah ispod zvona. Bila je od one vrste koja će imati
nešto za blokiranje zvuka. Kad se ponovo okrenula prema vratima, ja sam još uvijek stajao
ondje, nadajući se da će zamijeniti moju sjenu s nekim zaboravljenim poprsjem ili kipom. Ali,
naravno, to nije bila žena koja je išta zaboravljala. Zurila je u mene pri mutnoj svjetlosti
mjesečine, pokušavajući razaznati moje lice. Uzmaknula je.
Poletio sam za njom. Povikala je, ali čak ni da joj je muž ležao u krevetu s druge strane
zida, ne bi je čuo.
Oči su joj se raširile. - Ti - rekla je, iako sumnjam da je čula samu sebe ponad buke.
- Vi! - povikao sam i ja. Ispružio sam svoje duge ruke i nadvisio je.
Napala me.
Izgrebala mi je vrat i pokušala mi iščupati oči bodežima od uređenih noktiju. Zacvilio
sam i pokušao se obraniti, ali bila je kao lavica - sva u pandžama i urlicima.

258
 Sa svakim udarom zvona udvostručila bi svoj napad. Zatim je jednom rukom čupala
moju kosu, dok me drugom pokušavala ugušiti. Nisam mogao disati. Nije me mogla čuti kako
teško i sipljivo dišem, ali ja sam čuo njezino režanje u uhu.
Izvukao sam nož i zamahnuo njime prema njezinu licu. Nisam je dosegnuo, ali je
primijetila kako nož sjaji na mjesečini i uzmaknula, oslobađajući moj vrat. Naslonila se
leđima na zid. Uperio sam drhtavom rukom nož u njezina prsa i borio se za zrak.
Kupio sam nož samo za zvono. Nisam htio umrljati njegov metal njezinom zlom krvlju.
Na podu je bila škrinja koja je izgledala kao da je pratila kakva plemenita generala na
važnom pohodu. Procijenio sam da je pogodna da u nju smjestim groficu dok se zvono ne
utiša i ja ne odem. Pokazao sam joj nožem da uđe unutra, što je i učinila, ali njezin posljednji
pogled, od kojeg sam osjetio studen, kazivao mi je da neću preživjeti naš sljedeći susret.
Zatvorio sam škrinju zasunom i nastavio sa svojom misijom.
U palači je bilo živo. Srećom, svi su trebali obje ruke da zaštite uši, tako da su
Riecherovi i njihove sluge bili tek nespretne sjenke u mračnim hodnicima. Činilo se kao da se
gromoglasna zvonjava bila čak i pojačala. Zamislio sam svoja tri prijatelja kako odskakuju do
stropa i blago se opet spuštaju na tlo. Stopala su mi brujala dok se kuća tresla pod njima.
Moje su uši čule svaki korak, svaki glas koji je proklinjao odvratno zvono - a konačno i
zvuk zbog kojega sam došao: plač novorođenčeta. Kliznuo bih pokraj ljudskih sjenki dok sam
se penjao stubama, prema plaču, niz hodnik koji je vodio u Antonovo krilo. Ondje sam se
malne sudario s još jednom sjenom, a kad je promrmljala: - To odvratno zvono! - čuo sam da
je to sam Anton Riecher.
Ali bio je gluh na plač svoga sina, iako su krikovi dolazili od vrata udaljenih ni deset
koraka. Protrčao je pokraj mene niz hodnik prema stubama, bez sumnje tražeći majku.
Šćućurio sam se uza zid dok su koraci nestajali niza stube. Zatim sam požurio niz hodnik i
uletio u dječju sobu.

259
 XXIV.

Ta dobrodušna dojilja i djetešce: četiri uha da ih se zaštiti, a samo dvije ruke koje znaju
kako. Prizor mi je slomio srce. Žena je ležala na golom drvenom podu, svijena kao da je pala
niz stubište. S jedinog prozora pružala se preko njih traka mjesečine. Djetešce je ležalo uz
dadiljine grudi, jedno uho bilo je pritisnuto o njezina prsa. Dadilja je držala svoju desnu ruku
preko jednog djetetova uha - samo jedna ruka ostala joj je za nju. Glava joj se svijala prema
lijevom ramenu, a lijevu je ruku omotala oko lubanje da dohvati desno uho.
To bi možda i uspjelo, ali se dijete previjalo u njezinim rukama, a tijelo mu je bilo
zgrčeno od vriske. Požurio sam do njih i uzeo dijete, pritišćući ga na svoje grudi. Jedna ruka
štitila je njegovo izloženo uho, a drugom sam uzeo grudicu pčelinjeg voska iz džepa. Začepio
sam mu jedno uho, a zatim i drugo dok mi se koprcalo u rukama. Lice mu je bilo crveno i
prestao bi plakati jedino kad mu ne bi ostalo više zraka za krikove.
Stisnuo sam ga uz svoja prsa slična ptičjima - koja su bila oblikovana za pjevanje, a ne
za držanje djeteta - i pridržavao mu glavicu dlanom, milujući svojim dugim nježnim prstima
njegovo čelo. Zvono je još uvijek potresalo grad. Počeo sam pjevati kako bi dijete - moj sin! -
osjetilo moj glas u sebi. Smirio ga je baš kao što je smirivao njegovu baku u samrtnoj postelji,
njegovu majku u porodu. Uskoro je prestao plakati i pogledao me u oči.
Poznavao sam to lice. Gledale su me oči njegove majke. A zatim, dok sam pjevao, te oči
su zažmirile. Ubrzo je zaspao.
Dojilja na podu još je uvijek bila u šoku i još je pritiskala uši svom snagom. Pogledala
me zahvalno, pokušavajući otkriti koji od slugu iz kućanstva joj je došao pomoći. Kad sam
koraknuo naprijed, prema mjesečini, ni ona nije izgledala manje iznenađeno od Glucka kad je
vidio Orfeja u svojoj sobi. Možda je i ona sanjala o meni.
- Bojim se da ću vas morati zaključati u taj ormar - rekao sam joj pokazujući. Proučavala
je moje usnice koje su se micale. - Ne bih htio da krive vas. Recite im da ste se opirali. - Ne,
nije razumjela ni riječi, ali mi je dopustila da je odvedem do ormara i ušla je u nj kao da joj
pomažem ući u kočiju koja čeka. Zaključao sam je. Nije vikala upomoć.
I onda sam ostao sam sa svojim sinom. To prekrasno uspavano lice! Anđeo u mojim
rukama! Ali, dok sam naginjao glavu naprijed i natrag, shvatio sam da se odzvanjajuća buka
smanjila. Slušao sam: svaki udarac klatna bio je slabiji od prethodnog. Za to je moglo
postojati samo jedno objašnjenje: netko se popeo stubama i uhvatio moje prijatelje. Zvono je
još uvijek zvonilo od siline zamaha, što je značilo da imam još samo nekoliko minuta prije
nego što će utihnuti, a još je toliko toga trebalo napraviti.
Umotao sam dijete u pokrivače iz kolijevke i pojurio niz hodnik. Kuća se malo utišala -
svatko je našao neko mjesto gdje je mimo sjedio i držao se za uši dok zvonjava ne prestane.
Ali čuo sam jednu osobu kad sam stigao u podnožje stuba. Anton je stajao na vratima radne
sobe grofice Riecher - na vratima kroz koja sam trebao uteći.

260
 - Majko! - vikao je. Ušao je u sobu. Promotrio je razbijeni prozor. - Majko! - pozvao je
ponovo. Začepljenih ušiju, vjerojatno je čuo svoj glas kao da dolazi iz kakva dugačkog tunela.
- Majko? - povikao je još jedanput, ni tri koraka od škrinje, iz koje se povremeno čulo
udaranje. Zatim je slegnuo ramenima i zatvorio vrata. Okrenuo se prema stubama - da je
pogledao gore, mogao bi me bio primijetiti kako zurim u njega - ali je odlučio nastaviti
potragu za majkom kat niže. Nestao je niza stube.
Začas sam se našao u radnoj sobi i zatvorio vrata. Bio sam već jednim stopalom na
prozom kad sam pogledao u škrinju. U svojoj žurbi bio sam je zatvorio, ali sam ostavio lokot
nezaključanim. Ispravio sam tu pogrešku i bacio ključeve na zaleđenu cestu.
Potrajat će satima prije nego što tu ženu izvuku van.

***

Koraknuo sam pažljivo na kočiju i popeo se na Tassovo mjesto, koje je mali čovjek bio
prilagodio sebi, a ne musicu, koji je bio dva puta viši. Držao sam svoj dragocjeni zavežljaj
jednom rukom, dok sam drugom prihvatio uzde. Polako, rekao sam sâm sebi, ti s konjima ne
znaš. Okrenuo sam životinje kao da su zaprega reumatičnih baka. - Polako - rekao sam
nježnim kobilama. - Nema potrebe žuriti. Ispred nas je šesto pedeset kilometara.
Muklo smo klopotali do vrata Stephansdoma. Kad sam zaustavio kočiju, čuo sam kako
je Pummerin udario još jedan goli udarac posljednji put. Njegova zvonjava još je uvijek
visjela u zraku, ali nije više štetila bečkim ušima. Sišao sam i s Riecherovim nasljednikom
smještenim sigurno uz moja prsa, ušao u crkvu.

Bilo je točno onako kako sam se bio pribojavao. Sakrio sam se iza stupa i provirivao
kako bih vidio svoje prijatelje u okovima. Šestorica vojnika su ih čuvala, dok je još jedan
čovjek, Kirchner23, vikao u njihova lica. Razmotali su im zavoje oko glava, iako je Nicolaiev
muslin još uvijek bio zamotan oko njegova vrata kao marama. Sva trojica muškaraca pomalo
su izvlačila vosak iz ušiju.
- Znate li što ste učinili? - urlao je Kirchner. - To je sveto zvono! Probudili ste svaku
dušu u ovome gradu. Samu caricu! Sigurno misli da smo pod opsadom!
Nicolai je žmirkao i pokušavao vidjeti čovjeka.
- Bit ćete kažnjeni!
- Ja bih to učinio još tisuću puta iznova! - rekao je Nicolai. Držao je ruke ponad glave
kao da će raskinuti svoje okove. - Nijedan zatvor me nikada neće zadržati!
Remus je rekao prijatelju da se utiša. - Sad je vrijeme za poniznost - promrmljao je. -
Volio bih da nas carica zadrži u pritvoru što kraće.
- Godinama! - vikao je Kirchner. - To je ono što vas očekuje. Pogledajte što ste učinili! -
Kirchner je pokazao na pod crkve, gdje su se sitni komadi obojenoga prozorskog stakla sjajili

23
(njem.) zvonar, crkvenjak

261
poput milijuna rubina.
- Oni se mogu popraviti - rekao je Nicolai. - Ovaj Tasso bi ih mogao popraviti u jednom
danu.
- Može li popraviti svaki prozor u Beču? - urlao je Kirchner.
- Bolje nego vojska vaših polupam...
- Nicolai! - povikao je Remus.
Kirchner je dao nalog vojnicima da odvedu muškarce u najzloglasniji od svih caričinih
zatvora. Dvojica vojnika gurnula su Nicolaia prema vratima, a po jedan je preuzeo preostalu
dvojicu. Zadnja dvojica stupala su iza njih. Otpuzao sam iza stupa da ne uhite i mene.
Požuri! preklinjao sam.
I kao odgovor na moju molitvu, upravo tada širom su se otvorila vrata crkve i jedan je
muškarac žurno ušao. Ispod dugoga toplog kaputa provirivala je njegova bijela spavaćica.
Spazio je vojnike i njihove zarobljenike. - Stanite! - povikao je. Podigao je obje ruke kao
dirigent koji poziva na pozornost.
Skupina je poslušala njegovo žestoko naređenje. Kirchner je zurio u njega. Prodahnuo
je. - Chevalier!
- Oslobodite ove ljude! - zaurlao je Gluck kao da se obraća udaljenom oltaru. Prišao je
Nicolaiu dugim korakom. - Dajte mi ključ! - naredio je najbližem vojniku. Čovjek ga je
poslušao i Gluck je počeo otključavati okove.
- Ali Chevalier! - rekao je Kirchner. - Zar niste čuli? Ovi su ljudi zvonili zvonom!
- Naravno da su to bili ovi ljudi! - uskliknuo je Gluck, još uvijek govoreći kao da govori
udaljenom oltaru. - Ja sam to naredio!
Nicolai je bio slobodan. Protrljao je ručne zglobove i zurio u skladatelja sa
strahopoštovanjem.
- Vi? - izustio je Kirchner.
- On? - promrmljao je Nicolai.
- Ja! - urliknuo je Gluck prema nebesima. Započeo je raditi na Remusovim okovima.
Dok nitko nije gledao, Tasso je izvukao ruke iz svojih i spustio okove tiho na pod. Brzo je
jurnuo iza stupa.
- Ali zašto? - pitao je Kirchner. - Zašto?
Gluck je zastao u svom poslu. Meni se činilo da drži Remusove ruke u svojima - kao što
bi to učinio ljubavnik. Pogledao je Kirchnera. - Zar nemate uši? Zar nemate srce?
- Ja... imam - promucao je Kirchner.
- Onda, gospodine - rekao je Gluck prijekornim tonom - sljedeći put kad čujete ljepotu
koja zove u noći, predlažem da je poslušate.

262
 XXV.

Tasso nas je izvezao iz toga grada kao da nas gone svi vragovi moje prošlosti.
Ranojutarnji trgovci uzmicali su s našega puta dok smo jurili na zapad prema cesti za
Salzburg. Ali bili smo stigli tek do Hütteldorfa kad smo se suočili s problemom. Dijete je
počelo vrištati. Pjevanje ovoga puta nije pomoglo. Tasso mi je rekao da mu stavim mali prst u
usta, što je privremeno pomoglo, ali Remus je znao bolje: novorođenčad je jela više od
prstiju. Rekao je Tassu da zaustavi kočiju. Bili smo u nekom turobnom mjestu. Gostionice i
trgovine duž široke izbrazdane ceste bile su prilično dobre, ali kuće uz uličice slegle su se kao
da su natopljene vodom. Sunce se podizalo. Uskoro će Riecherovi krenuti za nama.
- Ali ne možemo se zaustavljati! - ustrajao sam.
- Ovo je od najvećeg značaja - rekao je Remus. - Sjeti se, svi koji nas budu lovili tražit
će četvoricu siromašnih muškaraca i dijete. Moramo se ponašati kao bogataši kakvi jesmo i
skrivati dijete najbolje što možemo. Njegovi vriskovi i naša žurba samo će privlačiti pažnju
na nas. - Remus je gurnuo ruku u malu škrinju sa zlatom Herr Dufta, koja je još uvijek bila
gotovo puna. Izvadio je samo jednu kovanicu, sišao s kočije i nestao u tim turobnim uskim
uličicama. Prošlo je trideset minuta, a dijete je prestalo vjerovati mom prstu. Vrištao je dok
mu lice nije pocrvenjelo. Vrištao je dok mu pluća nisu bila prazna. Suze su mu tekle niz
obraze. Gledao sam ga bespomoćno i plašio se da smo napravili strašnu pogrešku.
Zatim je Tasso pokazao kroz prozor. Remus se vukao niz ulicu. Za njim se tromo kretala
pognuta osoba dugih ruku koje su joj visjele malne do koljena. Neman grofice Riecher? Ali
Remus je izgledao zadovoljno, a kad su prišli bliže, vidio sam da je taj gorila bio žena -
najčudniji primjerak koji sam ikada vidio. Bila je jako visoka i okrugla na svim pravim
mjestima, a i na nekim krivima, s obrazima koji su se nastavljali u smotke masnoće sve do
ispupčenih prsa i trbuha koji je visio do koljena.
Remus je otvorio vrata i ona je provirila svojim četvrtastim licem u kočiju. Njezina
brada imala je više muškoga na sebi od moje; imala je crne dlačice ondje gdje ih ja nisam
imao. Promotrila je Nicolaia,
Remusa i mene. Djetešce je ponovo počelo svoj vrisak, ljubičasta lica, ali se nije činilo
da ona to vidi ili čuje. Vagala je u ruci zlatnu kovanicu Herr Dufta i sve nas proučavala, kao
da pokušava odlučiti što je teže.
- I isto opet za tri mjeseca? - pitala je Remusa preko ramena.
- Isto opet. Ali, molim vas, požurite. Nemamo vremena.
- Moram uzeti svoje stvari.
- Kupit ćemo sve što budete trebali putem.
Lukavo se nacerila na ponudu, a kočija se zatresla dok se uvlačila kroz vrata.
Nadvisivala me je, ogromna. Ruke su joj bile divovske i ispucale - mesarske ruke.
- Jeste li vi otac? - povikala je glasnije od vriske novorođenčeta.

263
 - To je dječak njegove pokojne sestre - izrekao je Remus.
- Ali zvat će me oče - izletjelo mi je.
- Može te zvati i Papom - rekla je - sve dok mi plaćate kad dođe vrijeme.
Kimnuo sam da hoću.
- Dajte ga ovamo. - Ispružila je ruke. Udarao je nožicama i mlatio ručicama dok sam ga
polako podizao. Uzela ga je i podigla da ga pregleda. Plakao joj je u lice.
- Dječak dobro izgleda - rekla je. - Kako ga zovete?
U cijelom uzbuđenju našega bijega ovo mi pitanje uopće nije palo na pamet. Sad su svi
gledali u mene. Djetešce se okrenulo i također zaplakalo prema meni.
- Ime mu je Nicolai - rekao sam.
Stariji Nicolai je zapljeskao od veselja.
- Pa, Nicolai - rekla je djetešcetu u lice - pretpostavljam da ćeš htjeti svoj doručak.
Potjerala je Tassa sa sjedala lakim udarcem rukom. Opruge kočije su zastenjale dok se
ona namještala. Onda nas je sve zaprepastila; vješti prst otkopčao je dva dugmeta na njezinoj
košulji, što je oslobodilo prijeklop. Iznenada smo svi zurili u nabreklu dojku s bradavicom
debelom kao prst.
- Zatvorite usta - prasnula je dojilja, gurajući glavu malog Nicolaia u meki brežuljak, ali
naše čeljusti bile su preteške. Zatresla je glavom. - Dobro, ali nemojte očekivati da ću skrivati
adute svoje trgovine.

Gorilino ime bilo je Fräulein Schmeck. Ubrzo je preuzela kontrolu nad našim
kućanstvom, jednom rukom pritiskajući malog Nicolaia na svoju dojku, a drugom masirajući
ulje u sljepoočnice velikog Nicolaia (njezina divovska ruka mogla je obuhvatiti njegovo lice),
cijelo vrijeme izvikujući naređenja Tassu koji je upravljao kočijom i nabrajajući do u detalje
Remusu i meni što sve moramo kupiti u sljedećem gradu. Do podneva toga prvog dana svi
smo tiho mozgali o tome je li bilo načina da je izbacimo iz naše kočije. Ali samo dan poslije,
sa sretnim djetešcetom, Nicolaiem koji se osjećao zdravije nego ikada zadnjih godina i bio
dovoljno miran da Remus može čitati svoju knjigu, te s mnogo kilometara između nas i Beča,
odbacili smo svaku pomisao o svrgavanju našega novog monarha. Nije bila neka fina dama,
ali kad je jednom shvatila da se čini kako našem bogatstvu nema granica, odlučila je živjeti
kao dama. Kupovala je kreme i parfeme. U Salzburgu je naručila haljine. Djetešce je moralo
imati svilenu i pamučnu odjeću, insistirala je, i sve vrste omota protiv različitih krutina i
tekućina koje je ispuštalo. Zapovijedala nam je kao da smo mi bili unajmljena radna snaga - a
mi smo slušali svako naređenje.
U stvari, vladala je našim domom - bilo kočijom ili vilom - od tog Silvestrova punih
sedam godina, dok me 1769. nije natjerala da joj kupim kućicu ponad Napuljskog zaljeva.
Pretpostavljam da je još uvijek ondje, drobeći grožđe svojim ogromnim šakama da od njegova
soka dobije vino.

I tako je naša skupina od šest članova prešla Alpe te zime. Projurili smo kroz Salzburg i

264
Innsbruck i stigli do niskog prijevoja Brenner upravo na vrijeme zajedno rano otapanje
snijega. A zatim sam, već s proljeća, slušao talijanski koji su govorili krezubi poljodjelci i
njihove crnokose kćeri iskričavih očiju. Jezik za koji sam nekada mislio da je stvoren za operu
odzvanjao je kao pjev ptica dok smo prolazili kroz šume kestena. Stalno smo mijenjali konje,
a sunce je bilo svakoga dana sve toplije. Sjedili smo na krovu naše kočije dok nas je Tasso
vozio Venecijanskom nizinom. Remus je rasklopio svoju knjigu. Nicolai nas je pozivao da
vidimo čuda koja je navodno vidio kroz svoje leće: debele grozdove već zrele u ožujku, grude
zlata kako leže na cesti, ptice dva puta veće od čovjeka kako lete ispred sunca.
Pjevao sam arije koje sam bio slušao kako ih Guadagni vježba u svojoj kući, a
poljodjelci su zastajali sa svojom mužnjom da bi nas slušali dok smo prolazili. Usred svega
toga, na vrhu ogromne kočije, Fräulein Schmeck sjedila je prekriženih nogu, kao božica
plodnosti, sušeći jednu okruglu dojku na suncu, dok je drugu držalo uhranjeno dijete koje se
gušilo mlijekom.
Sjećam se jednoga dana, toliko godina prije bijega preko Alpa, još tamo u Nebelmattu,
kad sam sjedio na rubu zvonika, a moja je majka zvonila zvonima. Gledao sam daleko dolje
kako Urijska cesta krivuda, a po njoj je polako stupala kolona vojnika. Dan je bio tako tih da
sam mogao čuti zveckanje njihovih mačeva i povike vozača kola. Mora biti da sam ispružio
vrat i lagano se nagnuo naprijed, nesvjestan ruba, znatiželjan da istražim ta egzotična bića
koja su prolazila pokraj moga doma. Ne vjerujem da bih bio pao, ali se moja majka, iako
zanesena zvonima, ipak uznemirila zbog moga blagog naginjanja. Ispustila je batiće i zgrabila
me za obje ruke, povlačeći me od ruba. Snažno me zagrlila. Lice joj je izgledalo tako
uznemireno da sam joj pokazao kolonu na cesti kao da sam htio reći: Majko, samo sam
gledao vojnike. Ona naravno nije ništa čula, ali je pogledala i opazila sjajni metal - tamnu
ljudsku zmiju koja je klizila niz cestu. A zatim joj se lice rastužilo. Pogledala je u vojnike, pa
u mene, kao da mi želi reći: O, moj sine, tako mi je žao.
Tada nisam imao pojma na što je mislila.
Ali godinama poslije, sjedeći na kočiji s prijateljima i sinom uza sebe, dok se pred nama
prostirala Italija, napokon sam shvatio: Žao mi je što sam učinila tvoj svijet tako malenim,
htjela mi je reći. I tako sam se nasmiješio na vrhu naše kočije jer sam shvatio da je sve to
željela za mene.
Nicolai, sine moj, jesam li ti nadoknadio sve ono čega sam te lišio? Jesam li ljubavlju
nadoknadio tvoju sudbinu bogatstva i povlastica? Tvoje dvostruko nasljedstvo? Sjeti se svega
što znaš: našeg života u Londonu, samo nas dvojice. Toliko slave da su gomile opsjedale našu
kočiju. Možda se možeš sjetiti da sam imao i drugih ljubavi - iako su u mom srcu bile tek jeka
one prve. Ne podsjeća li te smrad konjske balege na putovanja kroz talijanske zemlje u našoj
velikoj crnoj kočiji? U to vrijeme naša je kočija imala satenske zavjese i madrace najbolje
izrade, kao i zlatne i srebrne kovanice - plodove moga uspjeha - koje su padale na pod svaki
put kad je Fräulein Schmeck istresala deke.
Sigurno se sjećaš nekih od godina u Napulju. Još uvijek si imao tri krila u kojima si
mogao sjediti, uz očevo. Imao si svoju dojilju koju si volio kao baku. Imao si sitnog Tassa
kojega si uskoro prerastao. Imao si Remusa kojega si zvao stricem i čije si knjige krao i

265
skrivao ispod svoga kreveta.
Ali četvrtog, onoga po kojem si dobio ime, siguran sam da si zaboravio. Morali smo ga
ostaviti u Veneciji. Pokopali smo ga ispod kamena za popločivanje u jednoj uskoj ulici, kakav
je bio običaj u tom gradu, bez ikakve oznake. Živio je samo šest mjeseci nakon što smo stigli
u taj grad koji je oduvijek sanjao. Remus ga je našao mrtva jednoga jutra, a bio je preminuo
noć prije svalivši se na tlo dok je klečao u molitvi.
Što se tiče našeg života u Veneciji, čak i ako se ne sjećaš mnogo, poznaješ ga dobro, i
zato što smo pričali o njemu i zato što je bio predmetom legendi. Povijest bilježi korake
njezinih heroja, a kasne 1763., u noći moga debija u Teatru San Benedetto, postao sam heroj.
Svaka zabilješka o mom glasu kaže kako sam zapanjio publiku u Veneciji, a opširniji tekstovi
govore i o tebi u mojim rukama dok su nas lijepe žene zasipale ružinim laticama sa svojih
balkona. Od toga proljeća moj život su bilježili toliki ljudi, da nije na meni da to
pripovijedam.
Ali sačuvao sam jednu zadnju tajnu.
Tog proljeća nakon što smo pobjegli iz Beča, Tasso je tjerao našu kočiju sve dok, da je
samo još jedan jedini put bio zamahnuo svojim bičem, umalo nismo uronili u more. A onda
smo sišli sa svojih sjedala - mali Tasso, ogromni Nicolai, ružni Remus, gorila dojilja, musico i
njegovo djetešce. Nikome nije palo na pamet da mi spomene kako je Venecija otok, što bi za
mene bio dovoljan razlog da izaberem drugi cilj. Počeo sam se tresti i rekao sam da se neću
ukrcati na skelu. Nicolai i gospođica Schmeck su me držali dok mi je Remus vezivao povez
preko očiju. Još uvijek, dok sam ležao na palubi, čeznuo sam za vrećom heljde koju bih
mogao zagrliti.
A onda smo stigli. Divili smo se palačama uronjenim u more. Remus je pridržavao
Nicolaia za lakat kako ne bi pao u smrdljivu vodu. Lutali smo uskim uličicama i kupovali
Fräulein Schmeck koje god platno, parfem ili nakit je željela. Na Piazzi San Marco moraš
vriskati od zadovoljstva kad vidiš brodove u Canalu Grande. Nicolai je zurio uvis, u sjenu
bazilike. Jednom mi je kimnuo, a zatim je ušao u Basilicu di San Marco kao vojnik spreman
suočiti se s neprijateljem koji je daleko brojniji. Fräulein Schmeck opsjedali su torbari.
Pogladila bi ili pomirisala ili iskušala sve što bi joj nudili. Trošila je naše zlato. Tasso je
odlutao do vode i promatrao brodove na moru. Samo je Remus ostao s nama. Nasmiješio mi
se.
- Hoćeš li nas pričekati na ovom mjestu? - pitao sam.
- Naravno - odgovorio je.
Tada smo ti i ja ostali sami. Nosio sam te po uskim uličicama koje sunce nikada nije
doticalo, preko mostova gdje bismo zastajali kako bi ti mogao gledati u gondole koje su
klizile ispod nas. Pitao sam sve: Dov’è il teatro? Pokazivali su mi i ja sam slijedio njihove
upute, ali kad bi ti uzdahnuo i ispružio ručicu prema zraci sunčeva sjaja na prozorima palače,
ili prema Canalu Grande, krenuli bismo tim smjerom. Stalno smo se iznova gubili, ali svaki
prolaznik bi nam pomogao dok konačno nismo stigli do kazališta koje sam tražio, Teatra San
Benedetto, čije smo ime tvoja majka i ja tako često šaputali jedno drugome. Još uvijek je bilo
kasno poslijepodne i mali je trg bio prazan, iako sam čuo zvuke pokusa iz kazališta. Zgrada je

266
imala veliko pročelje sa stupovima napola ugrađenim u kamen i trima dvokrilnim vratima od
ispolirana oraha. Sjeo sam na stube i stavio te na svoje koljeno.
- Nicolai - rekao sam. - Stigli smo.
Gledao si me u usta i cupkao na mom koljenu.
- Volio bih da je ona s nama ovdje, ali nije. Učinit ću ono što mi je rekla da trebam
učiniti. Lupat ću po tim vratima dok ih ne otvore i ne dopuste mi pjevati. Učinit će nas
bogatima i svi će znati naše ime. To je ona rekla da će se dogoditi, i siguran sam da je bila u
pravu. Nicolai, nikada više nećemo moći razgovarati o njoj. Sve što se dogodilo mora biti
tajna. Ne smijemo dopustiti da itko poveže toga siromašnog kastrata iz Beča s musicom koji
ću postati. Nitko ne smije znati da si ti ukradeni sin. Ne želim da mi te uzmu.
Pogledao si s mojih usnica u moje oči koje su se ispunile suzama. Nisi razumio ni riječ.
Ali si znao da sam tužan i tvoja se donja usnica počela kriviti.
I tako sam ustao i hodali smo amo-tamo po praznom trgu. Stavio sam te na rame. Čvrsto
sam te zagrlio i pustio da svijet pričeka još deset minuta da čuje moj glas. Jer, u tom trenutku,
sine moj, pjevao sam samo za tebe.

267
 Piščeva napomena

Isprva su me nadahnjivali stvarni zvukovi: moja žena kako pjeva ariju iz Gluckova
Orfeja; hrapav, metalni zvon iz zvonika premalene crkve u Alpama; klepetanje zvona na
švicarskim kravama; snimka srednjovjekovnih napjeva iz Opatije St. Gallen. S istraživanjem
koje je uslijedilo pripremio sam utvrđivanje povijesnog okvira radnje u kojem ću pustiti na
slobodu svoje likove.
Opatija St. Gallen raspuštena je u Napoleonovo doba, godine 1805., tako da su nakon
Coelestina Guggera von Staudacha (1701-1767) opatiju vodila još dva opata. Opat Coelestin
nadgledao je zapanjujuće barokno renoviranje tisućgodišnje opatije, uključujući i izgradnju
crkve u St. Gallenu, koja je danas na UNESCO-vu popisu zaštićenih spomenika svjetske
kulturne baštine.
Za geografiju Beča osamnaestoga stoljeća oslanjao sam se na Vogeschauplan der
Wiener Innenstadt (Plan središta Beča iz ptičje perspektive) Josepha Daniela von Hubera
(1785.). Ruševne gostionice Spittelberga koje su se rijetko obnavljale većim dijelom su
uništene u ranom devetnaestom stoljeću, ali ono što sam zamišljao kao Nicolaiev i Remusov
dom u Burggasse stoji i danas, a prizemlje je uistinu dražesna kavana. Palača Riecherovih
zasnovana je na palači kneza von Cläria; Guadagnieva kuća na skromnijoj zgradi u blizini
Škotskih vrata - a nijedna danas ne postoji. Mnoge od Gluckovih, Mozartovih i
Beethovenovih opera imale su premijeru u Burgtheateru prije nego što je zgrada srušena
1888. godine. Detalji kazališne mehanike i Tassova prostora ispod pozornice zasnovani su na
sjajno obnovljenom baroknom kazalištu u Česky Krumlovu.
Orfej i Euridika premijemo je izvedena 5. listopada 1762., a događaji koji su vodili do
toga, uključujući i pretpremijeru 6. kolovoza 1762. (koja se zbila u Calzabigievoj kući, a ne
Guadagnievoj), zabilježeni su u pedantnim dnevnicima koje je vodio grof
Karl Zinzendorf. Postoje samo dvije, vrlo oskudne recenzije premijere u
dva izdanja Wienerisches Diarium (Bečkog dnevnika) koji su tiskani
nakon izvedbe, s nadnevcima 6. i 13. listopada. Nijedna od recenzija
uopće ne spominje imena izvođača. Izvukao sam Mojsijevo nabrajanje
plemića koji su bili na premijeri prema zabilješkama o pretplati u
Burgtheateru.
Sâm Gluck napustio je Beč i otišao u Pariz 1774. godine, a ondje je
napravio preinake na svom Orfeju, promijenivši junaka od kastrata
mezzosoprana u tenora. Gaetano Guadagni vratio se u London 1769. godine, ali ondje nije
uspio opravdati svoju reputaciju te je tako, u nemilosti, ponovo otišao dvije godine poslije.
Povukao se u Padovu gdje je bio poznat kao izvođač solo lutkarskih izvedbi Gluckova Orfeja.
Umro je bez prebijenog novčića 1792. godine, nakon što je bogatstvo koje je stekao razdijelio
svojim brojnim učenicima.

268
 Zvono Pummerin izliveno je 1705. godine od 208 turskih topova i preživjelo je do 1944.
godine, kad je uništeno u požaru koji su podmetnuli ratni pljačkaši. Ponovo je istopljeno,
izliveno i obješeno 1957. godine. Zvoni svake godine o proslavi Nove godine. Austrijanci na
nacionalnoj televiziji gledaju zvono kako se njiše.
Negdje oko 1750. godine grof Karl Eugen doveo je dva talijanska liječnika u Stuttgart
radi kastriranja mladih dječaka, i tako je vojvodin dvor jedino poznato mjesto sustavne
kastracije sjeverno od Alpa. U Italiji su dječake nastavili kastrirati za
potrebe europskih opernih kuća u cijelom devetnaestom stoljeću, iako je
zlatno doba musica prošlo kad je nastupilo doba romantičarske opere
kojoj su bili draži tenori. Posljednji musico, Alessandro Moreschi, pjevao
je u Papinom zboru do 1913. godine.
Moja priča i povijesna istina sukobljavaju se na samo nekoliko
mjesta i na njima je pobijedila priča. Najpretjeranije odstupanje je što je
Staudachova crkva završena tek 1766. godine, prekasno da bi se Mojsija
kastriralo na vrijeme za Gluckovu operu. Pomicanje izgradnje unatrag nekoliko godina činilo
se malim zločinom, vrijednim prilike da se spoje prekrasna građevina s Gluckovom
veličanstvenom operom, a obje su i danas, više od dva stoljeća poslije, trajni simboli jednoga
doba.

269
 O piscu

Richard Harvell rođen je u New Hampshireu. Studirao je englesku književnost na

Dartmouth Collegeu, a živi u Baselu u Švicarskoj sa ženom i djecom. Ovo je njegov prvi
roman.

270
 TJELESNO ISKUSTVO GLAZBE

Uz vrsno poznavanje klasične glazbe, Richard Harvell je u svom romanu prvijencu

komponirao zanimljivu priču o kastratu iznimna sluha, ponudivši time čitateljima poduku o
iskustvu glazbe, privlačnosti opere i žrtvovanju za umjetnost. Vješto bilježeći putovanje
Mojsija Frobena, od njegova švicarskog sela do Beča, autor opisuje buran život pjevača iz 18.
stoljeća »zbog kojeg su dame padale u nesvijest čim bi mahnuo rukom, a publiku je znao
dovesti do suza svojim glasom«.
Središnji motiv romana veže se uz priču o Orfeju, pjesniku i glazbeniku iz grčke
mitologije, koji je uz pomoć čarolije glazbe ušao u podzemni svijet i molio bogove glazbom
da mu vrate ženu u život. Harvell kaže da mu je inspiracija za ovu knjigu bila opera Orfej i
Euridika njemačkog skladatelja Christopha Willibalda Glucka. Na premijeri u Beču 1762.
glavnu je ulogu pjevao Gaetano Guadagni, jedan od najpopularnijih pjevača kastrata toga
vremena. U 18. stoljeću kastrati, zvani i musici ili »anđeli«, bili su glazbene zvijezde. Za
razliku od današnjih, modernih izvođača mogli su pjevati glasove oba spola, no
hermafroditska dopadnost glasa kastrata ovisila je, nažalost, o okrutnom rezu noža.
Radnja Zvona sadržava dovoljno drame, tragedije, romanse i nerazboritosti da bi mogla
zadovoljiti bilo kojeg ljubitelja opere. Uz melodramatične note u prenapetoj radnji;
prljavština, ljepota, užas, zabranjena ljubav, tragedija i pobjeda pljušte otvoreno, ponekad
iznimno dosjetljivo, a nerijetko i s opernom razuzdanošću.
A sve počinje u zvoniku u dolini Uri u švicarskim Alpama, gdje je rođen, i gdje je
njegova gluhonijema majka zvonila najglasnijim i najljepšim zvonima na zemlji. Oblikovan
veličanstvenom glazbom zvona, već je kao dječak posjedovao izniman sluh. Ovaj dar pokazao
se istovremeno kao blagoslov i kao prokletstvo. Jedino su ga uši vodile u svijetu krcatom
opasnostima, nakon što ga je kao malenoga dječaka bio pokušao ubiti njegov biološki otac,
seoski župnik, ne bi li ga spriječio da oda mračnu tajnu. Od sigurne smrti spasila su ga dva
putujuća redovnika te je našao utočište u velikoj i moćnoj opatiji St. Gallen. Tamo ga njegove
uši vode kroz drevne kamene hodnike i pokraj redovničkih ćelija sve do zbora, gdje se silno
želi pridružiti pjevačima u njihovoj čudnovatoj i očaravajućoj pjesmi. Iznenada Mojsije
prepoznaje svoj istinski dar, svoju svrhu. Poput majčinih zvona i on odzvanja od zvuka i
uskoro postaje štićenik vrsnog ali odbojnog zborovođe opatije, Ulricha.
Božanski dar odredit će Mojsijevu najveću nesreću: odlučan da sačuva briljantan glas
svog učenika, njegov ga zborovođa da kastrirati, pretvarajući ga u pjevača kastrata, sopran čiji
se glas nikada neće produbiti i čovjeka koji nikada neće postati muškarac. Tako će kao mladić
zauvijek pjevati glasom anđela. No kako je kastracija u to vrijeme u Švicarskoj Konfederaciji
ipak bila sramno djelo, Mojsije to mora skrivati od prijatelja, pa čak i od djevojke koju voli.
Njegova sposobnost, naime, da zvuči poput anđela dovodi ga u vezu s bogatom obitelji,
budeći tako nemoguću ljubavnu vezu s prekrasnom, ali obogaljenom ženom. Kad su mu

271
spasitelji prognani, a njegova voljena napušta rodni grad zbog dogovorenog braka u Beču,
Mojsije odlučuje da više ne može poricati istinu i slijedi je u raskošni Beč; nalazi bivše
redovnike koji su mu spasili život te počinje naukovati u jednom od najvećih kazališta u
Europi, sve do premijere jedne od najomiljenijih opera u povijesti.
U pismu ispovijedi svome sinu Mojsije nabraja kako ga je sluh vodio na nevjerojatnom
putovanju po najslavnijim europskim opernim kućama i otkriva tajnu koja je dugo bacala
sjenu na njegovu slavu: Kako je svjetski glasovit pjevač kastrat mogao odgojiti sina kojemu
nikako nije mogao biti biološki otac?
Jedna od najtežih vještina koju Harvell uspješno svladava u Zvonima je oslikavanje
tjelesnog iskustva glazbe. Ona zagrijava vratove i leđa, odzvanja u čeljustima i
sljepoočnicama, zvoni u prsima i nogama. Glazba se bori protiv smrti, zavodi ženu, vodi
lopova i konačno pobjeđuje ljubavlju. Harvell je napisao knjigu poput prekrasne arije, koja
obuzima sva čula. Kao i glas glavnog junaka, Zvona su uzvišen roman prvijenac koji odzvanja
strašću, hrabrošću i ljepotom.
Zvonimir Obran

sken i obrada: Janja

272