SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA

U OSIJEKU
FILOZOFSKI FAKULTET

Klara Bilić Meštrić

JEZIČNA RAZNOLIKOST I JEZIČNE POLITIKE GRADA OSIJEKA

DOKTORSKI RAD

Osijek, 2014.
 SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA
U OSIJEKU
FILOZOFSKI FAKULTET

Klara Bilić Meštrić

JEZIČNA RAZNOLIKOST I JEZIČNE POLITIKE GRADA OSIJEKA

DOKTORSKI RAD

Mentorica: dr. sc. Dina Mehmedbegović

Sumentorica: prof. dr. sc. Ljiljana Kolenić

1
ZAHVALE

Iskreno zahvaljujem svojoj mentorici dr. sc. Dini Mehmedbegović i sumentorici prof. dr. sc.
Ljiljani Kolenić na izvrsnim kritičkim opaskama, savjetima, znanju i dubokoj podršci bez
kojih ovaj rad nikada ne bi bio napisan. Osim toga, dr. sc. Dini Mehmedbegović zahvaljujem
na dragocjenom iskustvu sudjelovanja u međunarodnom projektu kroz koji sam stekla
mogućnost upoznavanja brojnih kolega i kolegica iz cijeloga svijeta koji se bave
višejezičnošću. S njima sam imala priliku razmijenjivati znanja i iskustva na različitim
konferencijama, seminarima i radionicama diljem Europe.

Zahvaljujem svim sudionicima istraživanja što su odvojili svoje vrijeme i podijelili svoje
stavove sa mnom. Bez njih ovaj rad ne bi mogao biti napisan. Posebno zahvaljujem
sudionicima istraživanja koji su se našli sa mnom i/ili su se potrudili slojevito odgovoriti na
moja pitanja te su mi na taj način pružili bogatstvo podataka za ovaj rad. Posebno zahvaljujem
kolegama i kolegicama iz Osnovne škole Tenja na sustavnoj podršci i mogućnosti pristupa
učenicima škole.

Iskreno zahvaljujem doc. dr. sc. Branku Bognaru, prof. dr. sc. Damiru Matanoviću i prof. dr.
sc. Anđelki Peko jer su svako na svoj način imali značajnu ulogu u mome profesionalnom
razvoju. Zahvalna sam i svojim kolegicama dr. sc. Luciji Miškulin Saletović, Lidiji Šaravanji
i dr. sc. Ameli Ćurić na podršci tijekom poslijediplomskoga studija te na nezaboravnim
raspravama o jeziku i drušvu koje su također ostavile traga u mome obrazovanju. Ovom
prilikom zahvaljujem i profesorima s poslijediplomskoga studija Jezikoslovlje na
Filozofskom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku na trudu i pomoći tijekom
studija, ali i profesorima s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, posebno s Odjela komparativne
književnosti, čija se znanja također nalaze u ovomu radu.

Mojim roditeljima Anti i Spomenki, bratu Juri te djedu Juri i baki Mariji duboko sam
zahvalna na dijaloškom promišljanju jezika i svijeta u kojemu ljudska osoba i njezino
dostojanstvo čine okosnicu svih drugih odnosa.Vjerujem da je ta ideja utkana i u stranice
ovoga rada.

Rad posvećujem svome suprugu Hrvoju Meštriću i našim sinovima Jurju i Stjepanu.

2
Sadržaj
1. UVOD ................................................................................................................................................. 5
1.1. Pregled doktorskoga rada ........................................................................................................... 11
1.2. Kontekst istraživanja – osobna razina i projekt LUCIDE .......................................................... 13
1.3. Ciljevi istraživanja...................................................................................................................... 16
2. TEORIJSKI PREGLED .................................................................................................................... 20
2.1. Uvod ........................................................................................................................................... 20
2.2. Paradigme proučavanja .............................................................................................................. 23
2.3 Kritički jezični studiji .................................................................................................................. 28
2.3.1. Jezična ekologija ................................................................................................................. 31
2.3.2. Uloga ideologije .................................................................................................................. 33
2.3.3. Jezik kao djelatni čin ........................................................................................................... 37
2.4. Teorija u lokalnom kontekstu ..................................................................................................... 38
3. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA .............................................................................................. 41
3.1. Razine istraživanja ..................................................................................................................... 43
3.2. Kvalitativni pristup..................................................................................................................... 45
3.3. Intervjui s učenicima i mladima ................................................................................................. 49
3.3.1. Odabir sudionika prve razine istraživanja ........................................................................... 50
3.3.2. Sudionici prve razine istraživanja ....................................................................................... 52
3.3.3. Teme razgovora ................................................................................................................... 53
3.4. Intervjui s mjerodavnim osobama – dionicima i korisnicima jezičnih politika ......................... 55
3.4.1. Pitanja za mjerodavne osobe ............................................................................................... 55
3.4.2. Odabir sudionika ................................................................................................................. 57
3.4.3. Sudionici istraživanja – dionici i korisnici jezičnih politika ............................................... 59
4. POVIJESNI PREGLED I SUVREMENI KONTEKST ................................................................... 62
4.1. Uvod ........................................................................................................................................... 62
4.1.1. Jezične politike i jezična raznolikost Osijeka u 18. stoljeću ............................................... 65
4.1.2. Jezične politike i jezična raznolikost Osijeka u 19. stoljeću ............................................... 69
4.1.3. Jezične politike i jezična raznolikost Osijeka u 20. stoljeću ............................................... 75
4.2. Suvremeni kontekst .................................................................................................................... 81
4.2.1. Društveno-povijesni kontekst .............................................................................................. 82
4.2.2. Popisi iz 1991., 2001. i 2011. .............................................................................................. 84
4.2.3. Službene jezične politike ..................................................................................................... 95
4.2.4. Modeli obrazovanja ............................................................................................................. 99

3
 4.2.5. Pripremna nastava za učenike koji ne znaju ili nedovoljno poznaju hrvatski jezik .......... 101
5. JEZIČNI HABITUS OSJEČKE DJECE I MLADIH ...................................................................... 104
5.1. Intervjui s djecom i mladima .................................................................................................... 106
5.2. Rasprava - prva razina istraživanja .......................................................................................... 117
5.2.1. Jezični identitet kao bogatstvo .......................................................................................... 119
5.2.2. Jezični identitet kao dio (zatvorene) zajednice – jezik kao skrivena praksa ..................... 121
5.2.3. Jezični identitet kao otpor ................................................................................................. 125
5.2.4. Jezični identitet koji je negdje drugdje .............................................................................. 126
5.2.5. Jezični identitet kao polje pregovaranja i promjene .......................................................... 127
5.3. Umjesto zaključka .................................................................................................................... 128
6. RASPRAVA ................................................................................................................................... 129
6.1. Ideološke matrice ..................................................................................................................... 130
6.1.1. Jezik kao resurs ................................................................................................................. 130
6.1.2. Jezik kao pravo .................................................................................................................. 137
6.1.3. Jezik kao problem.............................................................................................................. 146
6.2. Djelatna uloga .......................................................................................................................... 157
6.2.1. Jezik kao institucionalna odgovornost .............................................................................. 159
6.2.2. Jezik kao individualna odgovornost .................................................................................. 163
6.2.3. Jezik kao zajednička odgovornost ..................................................................................... 165
6.3. Jezična ekologija grada Osijeka ............................................................................................... 167
6.3.1. Uloga engleskog jezika ..................................................................................................... 169
6.3.2. Uloga manjinskih jezika .................................................................................................... 170
6.3.3. Preporuke za daljnja istraživanja i mogući smjer razvijanja i njegovanja jezične
raznolikosti u gradu ..................................................................................................................... 173
7. ZAKLJUČAK ................................................................................................................................. 178
8. DODACI ......................................................................................................................................... 182
Dodatak 1. Upitnik LUCIDE konzorcija......................................................................................... 182
Dodatak 2. Pitanja vezana uz učeničke izjave ................................................................................. 183
Dodatak 3. Primjeri intervjua .......................................................................................................... 184
9. LITERATURA ................................................................................................................................ 196

4
 1. UVOD

U Osijeku se početkom 20. stoljeća „svugdje mogao čuti hrvatski, njemački, srpski,
mađarski“ (Petrović 2001: 146), a danas je pitanje koliko se na ulicama toga istog grada može
zateći jednako jezično višeglasje. Ova pojava nije lokalna. Osiromašenje jezične raznolikosti
u današnje je doba globalni fenomen na koji upozorava sve veći broj istraživanja te se sve
veći broj lingvista, sociologa i antropologa bavi ovom temom, stoga ne čudi kako se bavljenje
nestajanjem jezika smatra novom, zasebnom granom lingvistike (Ricento 2000: 203; Simons i
Lewis 2013: 2). Postavlja se pitanje koji su razlozi takvoga jezičnog razvoja. Radi li se o
prirodnoj pojavi, nekoj vrsti jezične evolucije u kojoj samo neki jezici mogu preživjeti ili pak
o procesima koji se odvijaju unutar svjesnog područja ljudskoga djelovanja te kao takvi mogu
biti rezultat planskih ljudskih djelatnosti?

U znanstvenom je smislu, poglavito kada je riječ o društveno-humanističkim disciplinama,

teško dati jednoznačan odgovor. Iako se u gradu Osijeku, osim u slučaju esekerskoga narječja,
ne radi o potpunom izumiranju nekoga jezika, smanjenje jezične raznolikosti vrijedi
promotriti u svjetlu postojećih teorija o nestanku jezika. Matasović (2009: 225) piše o tom
fenomenu kao o prirodnoj pojavi tvrdeći kako „(j)ezici izumiru otkada postoje, a to znači
otkada postoji ljudska vrsta“. Ali on (2009: 229) jednako tako ističe kako se radi o pojavi do
koje nužno dolazi kada dva jezika nejednaka statusa stupe u kontakt. Crystal (2000: 370) pak
navodi sve veću zastupljenost engleskoga jezika, migracije i ratove dvadesetoga stoljeća kao
neke od glavnih uzroka zabrinjavajućega smanjenja broja jezika u svijetu.

Sve navedeno može se povezati i s jezičnom ekologijom1 grada Osijeka. Osječani najstarije
generacije ne svjedoče samo nestanku jednog autohtonog njemačkog narječja, kakav je bio
esekerski, nego i promjenama službenih jezika u gradu i stvarnih jezičnih praksi ovisno o

1
Jezična ekologija termin je koji će se pojavljivati u ovom radu i ja ga rabim onako kako ga vidi Peter
Mühlhäusler (1996: 8) u smislu kompleksnog suodnosa komunikacijskih oblika i vanjskih čimbenika. Više o
jezičnoj ekologiji nalazi se u potpoglavlju 2.3.1.

5
odnosima moći, odnosno, o ideološkim matricama koje su se u pojedinim razdobljima
ovjekovječile na različitim razinama odlučivanja2.

Samo je u prošlom stoljeću grad bio svjedokom promjene četiriju službenih jezika iz tri
različite jezične porodice – germanske, ugro-finske i slavenske. U 20. stoljeću u Austro-
Ugarskoj Monarhiji to su bili njemački, mađarski3 i hrvatski (ranije i latinski), zatim je kao
službeni jezik uslijedio srpsko-hrvatski-slovenački (za vrijeme Kraljevine Jugoslavije). U
kratkom razdoblju, u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (NDH), od 1941. do 1945. hrvatski
i njemački su bili službeni jezici. Nakon nestanka NDH, nastankom Federativne Republike
Jugoslavije, službeni jezik bilo je jedno od pitanja koja su predstavljala izazov državnim
jezičnim politikama4 sve do nastanka samostalne Republike Hrvatske 1990. otkada je hrvatski
glavni službeni jezik5. Za povijest službenih jezičnih politika uputno je pogledati popise
stanovništva od 19. stoljeća otkako su rađeni na ovamo i vidjeti promjene u odnosima moći
samo na temelju jezika i pisma na kojima su objavljivani ti vrijedni dokumenti, a koji
uključuju mađarski, njemački, srpski, francuski, hrvatski, ruski i na kraju engleski jezik.

Važno je dakle imati na umu kako za današnju jezičnu situaciju u gradu Osijeku, odnosno
cjelokupnost odnosa koje jezici imaju u gradu jedni prema drugima i prema svom
dijakronijskom i sinkronijskom okviru, svakako veliki značaj imaju ideološke silnice iz
razdoblja koje je obilježilo vraćanje značaja hrvatskome jeziku (od 1991. nadalje), ali
istovremeno se ne smije zanemariti potpuno otvaranje upravo gore spomenutom utjecaju koji
navode mnogi lingvisti koji se bave jezičnom raznolikošću, jezičnim politikama i
izumiranjem jezika - dominaciji engleskoga jezika i pripadajućom jezičnom ideologijom. O
opsegu i intenzitetu ove dominacije govori pojam jezičnog imperijalizma6, nastavak

2
Phillipson (2003: 1-24) promatra jezične odluke u odnosima pet razina odlučivanja: one na makrorazini
(globalnoj), nadnacionalnoj (što bi bila EU u slučaju jezičnih politika važnih za Hrvatsku danas), nacionalnoj,
regionalnoj i lokalnoj.
3
Iz 4. poglavlja se vidlji da mađarski nikada nije zaživio kao njemački među građanima Osijeka te je njegovo
korištenje u javnoj komunikaciji bilo usko vezano uz rad željeznice.
4
O ovim izazovima detaljnije je opisano u 4. poglavlju.
5
Danas u Hrvstskoj službeni status mogu imati i jezici manjina, ukupno njih 20, sukladno 12. članku Ustava
Republike Hrvatske koji omogućava da se u pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u
službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik (i pismo) pod uvjetima propisanim zakonom. 4. stavak 15. članka
Ustava Republike Hrvatske koji jamči pripadnicima svih nacionalnih manjina slobodno služenje jezikom i
pismom, a dodatna su prava, o kojima podrobnije pišem u 4. poglavlju, regulirana Zakonom o uporabi jezika i
pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.
6
Jezični se imperijalizam kao pojam razvio u okrilju kritičkih jezičnih studija. Objašnjava one mehanizme
kojima se održava dominacija jednog jezika nad svim ostalim jezicima. Autor istoimene knjige Robert Phillipson
(1992) smatra se tvorcem ovog pojma. Ova se pojava očituje u jezičnoj ekologiji i jezičnom krajobrazu Osijeka –

6
kolonijalne politike, koja se u suvremenom društvu ostvaruje kroz postojeće jezične politike,
one transparentne ili one skrivene (Phillipson 2006: 346 ).7

Kada je riječ o razdoblju prije osamostavljivanja Republike Hrvatske, onda se ideološki

obrasci ponajprije odnose na snažan utjecaj koji je na jezičnu raznolikost ostavio komunistički
režim svojim unitarističkim težnjama i u kojemu je status njemačkoga jezika, dakle jezika
elite iz ranijeg razdoblja (Austro-Ugarske Monarhije), izgubio svoj elitni status upravo na
temelju novonastalih odnosa moći u poslijeratnom društvu, gdje je njemački na simboličkoj
razini bio jezik okupatora i kao takav snažan simbol neprijatelja tada novonastaloga svjetskog
poretka. Nije smetala ni činjenica da je to bio jezik osječkih Židova koji su ga njegovali
upravo u onom smislu s kojim protivnici jezičnog purizma najviše polemiziraju (prim.
Kapović 2011, Kordić 2010). U jednom od intervjua o jezičnoj raznolikosti, sudionica u
istraživanju židovskoga podrijetla ističe kako se u kući njezina oca inzistiralo na čistom
njemačkom, a ne na nekoj mješavini koju su koristili obični građani (sudionica istraživanja
židovskoga podrijetla, osobni intervju, listopad 2012.).8 Znakovito, njezina djeca više ne
govore majčin materinski jezik upravo zbog statusa koji on ima nakon 1945. Njemački, kako
vidimo, koji je početkom 20. stoljeća bio dominantan i kao jezik elita i kao jezik koji se
nalazio u temelju ondašnjega svakodnevnog jezika Esekera, prvo postaje „skrivenim jezikom“
(sudionica istraživanja židovskoga podrijetla, osobni intervju, listopad 2012.; pripadnica
njemačke nacionalne manjine, osobni intervju, veljača 2013.), ali tijekom vremena i
popularnim stranim jezikom. 9

Mađarski je gotovo sveden na jedan dio grada – mađarsku Retfalu i obližnja sela i na ulici se
može čuti tek među starijim stanovnicima (pripadnica mađarske nacionalne zajednice, osobni

nazivima kafića, urbanom jeziku mladih, ali i broju tuđica engleskoga podrijetla koje potiskuju domaće nazive u
službenom diskursu. O ovoj je pojavi (ne u usko lokalnom kontekstu, već na razini cijele države) napisano više
radova. Podrobnije o tome vidi kod Opačić (2007), Sočanac (2010), Matković (2013).
7
Recentni primjer transparentne jezične politike gdje engleski jezik ima prednost nad hrvatskim, odluka je
Hrvatske zaklade za znanost da se znanstveni projektni prijedlozi pišu na engleskom jeziku. Skrivene
(neslužbene) se jezične politike najbolje očituju u stavovima masa o jezičnim praksama. Znakovit je i slučaj
govora na engleskom jeziku hrvatske zastupnice u Europskom parlamentu – Ingrid Antičević Marinović. U
kritikama na njen govor u prvom se planu, kako u medijima tako i na društvenim mrežama, našao njezin izgovor,
dok je sadržajna strana istog govora izmakla kritičkoj analizi. Ovakav diskurs, indikator je kako službenih tako i
neslužbenih jezičnih politika u RH, vezanih uz engleski jezik.
8
Starija sudionica u istraživanju židovskoga podrijetla iz Osijeka predstavlja bogati repozitorij informacija za
bilo koga tko se bavi poviješću grada, ali i poviješću Židova na ovim prostorima. S obzirom na njezinu dob i
političku i jezičnu povijest njezine obitelji, njena usmena svjedočanstva mogu poslužiti za iznimne studije
slučaja iz povijesti, sociologije, sociolingvistike i srodnih znanosti.
9
Ovu tvrdnju naravno treba uzeti s odmakom. O statusu njemačkoga kao stranog jezika i njegovoj ugroženosti
pored engleskoga jezika bit će više govora u sljedećim poglavljima.

7
intervju, veljača 2013., osobna zapažanja, Popis stanovništva, kućanstva i stanova za 201110.).
Srpski, zbog opsade grada 1991./1992. i zločina koji su se dogodili devedesetih u neposrednoj
blizini, ali i trajnih nacionalno opterećenih odnosa vlastodržaca, postaje također skrivenim
jezikom (intervju s učenikom srpske nacionalnosti Osnovne škole Tenja, svibanj 2012.) i do
kraja stoljeća hrvatski jezik postaje dominantnim, službenim i razgovornim jezikom u gradu.

Ipak se Osijek diskursno poima (kako na znanstvenoj, tako i na publicističkoj i javnoj

razini)11 kao grad koji je baštinio bogatu višejezičnu12 tradiciju i koja čini bitan dio njegovoga
identiteta. Tako se u nedavnoj objavi na svom Facebook zidu, osječki gradonačelnik Ivan
Vrkić na sljedeći način obraća građanima Osijeka:

Bogato multikulturalno naslijeđe i sve aktivnija gradska umjetnička scena, potiču nas
između ostaloga, kandidirati Osijek za europsku prijestolnicu kulture 2020. Vjerujem
da u oštroj konkurenciji nacionalno samosvjestan, građanski snošljiv, kozmopolitski
duh srednjoeuropskoga Osijeka – može osvojiti ovu laskavu titulu. Pritom, dakako,
računam i na snažnu potporu mađarskih, austrijskih i njemačkih prijatelja koji su s
Hrvatima stoljećima tkali jedinstven osječki kulturni identitet. Dovoljno smo ponosni,
da nikoga ne svojatamo, ali i dovoljno samosvjesni, da se nikoga ne odričemo.

Osijek je pokazao da možemo skupa. I dokazat će da zajedno možemo više. Daleko

više! (Gradonačelnik Ivan Vrkić, objava na Facebook zidu, 2. prosinca 2013.)

Razumljivo, potvrdu ćemo takvih tekstova i govora pronaći u povijesnim prikazima. Tekst o
Osijeku Zlate Živaković-Kerže (2012: 17) objavljen u Vijencu dovoljno je preletjeti očima i
vidjeti kako imena osječkih uglednika i ljudi koji su zadužili ovaj grad dosita ukazuju na
bogatu multikulturalnu i višejezičnu, ali ponajprije, prošlost grada:

10
Popis stanovništva, kućanstva i stanova za 2011. dalje se u tekstu nalazi pod skraćenim nazivom Popis 2011.
11
Ugledni osječki germanist, „esekerolog“ Velimir Petrović tako govori o bogatstvu nacionalne strukture,
višejezičnosti i multikulturalnosti kao povijesnim datostima ne samo grada Osijeka već i čitave Slavonije
(Petrović, 2001: 145). U beletristici, pravi primjer je knjiga koja je polučila veliki uspjeh i među kritičarima i
među publikom „Unterstadt“ Ivane Šojat Kuči koja već naslovom govori o germanskom elementu u gradu. Ona
zapravo dekonstruira ideološke obrasce i daje detaljnu analizu sudbine osječkih Nijemaca.
12
Višejezičnost će se kao pojam u ovom doktorskom radu rabiti u najširem, generičkom smislu onako kako to
objašnjavaju Tove Skutnabb-Kangas i Theresa McCarty (2008: 4). On se dakle odnosi i na (1) individualnu
višejezičnost/dvojezičnost (ponekad i pod nazivom plurijezičnost) koja ne znači nužno jednako poznavanje oba
jezika (2) društvenu višejezičnost/dvojezičnost, gdje se pojam odnosi na zajednice u kojima se rabe dva jezika,
ne nužno na službenoj razini, te kao (3) višejezičnost/dvojezičnost kao obrazovni cilj gdje se
dvojezični/višejezični govornik navodi kao cilj obrazovanja.

8
 Učitelji Risarske škole Franjo Conrad von Hötzendorf, Hugo Conrad
von Hötzendorf, Gottfried Pfalz i poslije njihovi učenici, s nizom slikara izvan Škole
(Adolf Waldinger, Josip Franjo Mücke, Izidor Kršnjavi, Bela Čikoš-Sesija, Joseph
Franz Mücke, Guido Jeny, Dragan Melkus, Ivan Rein, Elza Rechnitz, Kornelije
Tomljenović, Ivan Roch, Demetar Marković, Vladimir Becić, Vladimir Filakovac.“
(Živaković-Kerže, 2012: 17)

Iako je učestala praksa u političkim govorima i tiskovinama isticati multikuralnu i višejezičnu

tradiciju grada Osijeka, kao što je slučaj objave gradonačelnika Vrkića, ona, uzmemo li u
obzir manjinske jezike, postaje sve manje vidljivom (Popis 2011., intervjui sa sudionicima
istraživanja), dok je s druge pak strane, u pogledu učenja stranih jezika, riječ i dalje o
višejezičnoj zajednici koja njeguje učenje jezika kao vrijedan kapital. Međutim, ideja koju je
bitno naglasiti, a koja će biti jedna temeljnih ideja ovoga rada, činjenica je kako višejezičnost
(i ne samo višejezičnost, nego status svakog pojedinog jezika per se) nije ideološki neutralan,
već duboko ideološki oblikovan fenomen (Bucholtz i Hall 2004; Lo Bianco 2004; Ricento
2006; Skutnab-Kangas i McCarty 2008).

Iako nam se u nostalgičnom svjetlu prikazana višejezičnost s kraja 19. i početka 20. stoljeća
može činiti poput ideala za kojim valja tragati, riječ je ipak bila o pojavi u kojoj je jezik
kolonizatora imao povlašteni, elitni status na što ukazuje i rečenica iz gore navedene crtice iz
Vijenca: „Njemački se govorilo u poslovnom životu, ali je njegovo poznavanje bio i prestižni
simbol pripadnosti višim društvenim slojevima.“ (Živaković-Kerže 2012: 17), te ju takvu
valja i analizirati u radovima koji se bave višejezičnošću.

Na tragu teorije o ideološkoj pozadini višejezičnih zajednica Kramarić (2012: 18) piše o
Osijeku upravo na način koji kritizira neutralnost pojmova višejezičnosti i multikulturalnosti
kao datosti koje su same po sebi pozitivne te zagovara aktivan pristup u promišljanju i
proizvodnji njihova značenja:

Osječani vole o svome gradu govoriti kao o multikulturnom, multikonfesijskom i

multijezičnom gradu. I povijest grada potvrđuje to – Osijek je paradigmatičan primjer
srednjoeuropskoga grada! No većina onih koji ponavljaju tu tvrdnju, kao neku mantru,
ne želi vidjeti da ta neutralna konstatacija o srednjoeuropskom/kozmopolitskom
karakteru grada ni na koji način nije samorazumljiva vrijednost. Jer ako gradske

9
 kronike ne bilježe neke silne interakcije između različitih kultura, različitih vjera,
različitih jezika u gradu, onda sama činjenica njihova supostojanja ne znači preveliku
vrijednost. U tom slučaju bilo bi kudikamo točnije reći da se svekoliki život u gradu
odvijao u paralelnim društvima, u odvojenim svjetovima, koji između sebe uglavnom
nisu komunicirali. A ako nema ni elementarne komunikacije između različitih
zajednica, onda ne vidim zašto bi sama činjenica njihova su-postojanja predstavljala
nekakavu značajniju vrijednost, na kojoj mnogi usprkos očitim faktima i dalje
nekritički inzistiraju. (Kramarić 2012: 18)

Glavni cilj ovoga rada upravo i jest opisati kako se (i da li se uopće) odvija dijalog između tih
svjetova, odnosno opisati žive odnose jezičnih praksi i jezičnih politika, kako onih
institucionaliziranih, tako i onih prikrivenih koje doprinose (ili ne doprinose) bogatstvu
jezične raznolikosti grada, s posebnim osvrtom na mlađe generacije budući da one
predstavljaju i sadašnjost i budućnost grada. Stoga osnovna težnja ovoga doktorskoga rada
nije samo statički prikazati popis govornika i jezika kojima se ti govornici služe i opisati
službene propise koji reguliraju uporabu jezika, nego je njezin cilj prvenstveno ući u dubinski
dijalog opisujući jezičnu raznolikost i jezične politike grada na način koji je zagovarao Bahtin
kroz svoj „humanizirajući pristup“ (Morson 2009: 14), gdje se nastoji prikazati one glasove
koji na neki način sudjeluju u oblikovanju jezičnih praksi (Washauer Fredman & F. Bell
2004: 5-6; Morson, 2009: 13-16).

Pitanje jezičnih praksi i njihovih uzajamnih odnosa, dakle pitanje jezične ekologije, povezano
je s nizom elemenata koji sudjeluju u njezinom oblikovanju – prvenstveno su to pitanja
dominantnih ideoloških obrazaca i djelatne uloge (eng. agency). Upravo su teme kao što su
ideologija i djelatna uloga ona gledišta analize koji se čine zanemarenima u istraživanjima o
višejezičnosti u Hrvatskoj i za koja smatram da zahtijevaju više pažnje i promišljanja,
pogotovo s obzirom da se radi o gradu koji je iskusio niz transformacijskih povijesno-
političkih razdoblja, što ukazuje na kompleksnost ideologija koje su posljedično mogle
utjecati na njegovu jezičnu ekologiju.

S druge pak strane, kao što je navedeno, globalizacija i njezino približavanje svjetski
dominantnih jezika, ali opet posebice engleskoga jezika, također mijenja jezični krajobraz
grada. Ako je grad s jedne strane izgubio ne njegujući (i kako ćemo kroz pojedine intervjue
vidjeti – u nekim slučajevima zatirući) baštinu jezika koji su se u njemu govorili još u

10
prošlom stoljeću, s druge je strane taj isti grad dobio u jezičnoj raznolikosti njegujući vrijedni
simbolički kapital – učenje stranih jezika. Detaljnije će se vidjeti u 4. poglavlju kako
istraživanja pokazuju da Hrvatska ostvaruje iznadprosječne rezultate kada se govori o učenju
stranih jezika.13

Međutim, ovaj fenomen također ukazuje na ideološku pozadinu jezične raznolikosti te

globalne odnose moći koji se reflektiraju u onim lokalnima. Kroz intervjue koji su provedeni
u svrhu upoznavanja s jezičnim politikama grada, pokazalo se da se znanje engleskoga jezika
podrazumijeva do mjere koja nadilazi sve ostale jezike, ponekad i hrvatski jezik, dok se
znanje jezika koji su se povijesno govorili u Hrvatskoj i Osijeku, primjerice njemačkoga i
mađarskoga, ne očekuje, ili uslijed povijesnih zbivanja, čak smatra nepoželjnim kao što je to
svojedobno bio slučaj s njemačkim, a sada je sa srpskim jezikom. Na koncu, kako nastojim
prikazati u ovom radu, status je manjih jezika (eng. lesser-used languages14) u gradu posebno
ugrožen, stoga je u akademskoj, ali i političkoj i civilnoj zajednici potrebno puno više
planskoga promišljanja i djelovanja kako bismo sačuvali (ili revitalizirali) baštinu koju
volimo isticati.

1.1. Pregled doktorskoga rada

Kako bih objasnila kontekst nastanka ovoga rada te zanimanje za sudbinu gore spomenutih
jezika, u ovom će poglavlju prikazati kontekst istraživanja, osobnu motivaciju za njegov
nastanak i osobni istraživački položaj. Predstavit ću i projekt LUCIDE15 financiran od
Europske komisije u sklopu Programa cjeloživotnoga učenja, a u sklopu kojega je nastao ovaj
doktorski rad. Kako bih odredila osobni istraživački položaj, pojasnit ću razlike između
projektnih okvira i okvira ovog rada (1.1. Kontekst istraživanja – osobna razina i projekt
LUCIDE). Zatim ću prikazati ciljeve rada, posebno vezano uz tri gledišta za analizu koja se

13
U jednu ruku, zasigurno je pozitivna stvar da se u Hrvatskoj toliko drži do poznavanja stranoga jezika,
međutim, kako je riječ ponajviše o statusu engleskoga jezika, onda se može zaključiti kako su se nevidljivi
odnosi moći lako utkali u naše društvo. Kao što je elita morala poznavati jezik vladajućih ranije, kad je to bio
njemački ili francuski, sada je to isto mjesto zauzeo engleski i to se kod nas često nekritički prihvaća bez
propitivanja takva stava. O jezičnom imperijalizmu i engleskom kao jeziku korporacija kojima odgovara takvo
nekritično prihvaćanje podrazumijevanja znanja engleskog jezika vidi Phillipson (1992, 2006), Pennycook
(1994), Canagarajah (2005) i Guerrero (2010).
14
Kritički bi čitatelj mogao ovo navođenje termina na engleskom također gledati u svjetlu jezičnoga
imperijalizma i značenja engleskog jezika u njemu. Međutim, s obzirom da terminologiju preuzimam iz radova i
knjiga objavljenih na engleskom jeziku, navodim i originalan pojam (iako je objavljivanje znanstvenih radova na
engleskom postojeći predmet proučavanja u radovima koji se bave jezičnim imperijalizmom).
15
LUCIDE je akronim projektnog imena: Languages in Urban Communities – Intergation and Diversity for
Europe – Jezici u urbanim zajednicama – integracija i raznolikost za Europu.

11
odnose na jezičnu ekologiju grada, dominantne ideološke obrasce i djelatnu ulogu (1.3. Ciljevi
istraživanja). Slijedi drugo poglavlje (2. Teorijski pregled), kojem je cilj dati pregled
postojećih istraživanja o temama jezične raznolikosti i jezičnih politika u Hrvatskoj, ali i
epistemološki pregled one grane lingvistike koja se bavi navedenom problematikom:
kritičkim jezičnim studijima koji analiziraju jezične prakse u kojima središnje mjesto zauzima
društvena dimenzija jezika, odnosno gdje se jezik promatra kao oblik društvene prakse.
Posebnu ću pozornost u ovome poglavlju posvetiti jezičnoj ekologiji kao pristupu koji aktivno
zagovara jezičnu raznolikost te ukazati na važnosti ideologija i jezika kao činjenja u takvom
pristupu. U trećem ću poglavlju (3. Metodologija istraživanja) detaljnije prikazati
metodološki aparat koji sam koristila i njegovu povezanost s teorijskim okvirom na koju se
oslanja. Prikazat ću razine istraživanja, sudionike istraživanja i njihovu ulogu i važnost za ovo
istraživanje. Četvrto poglavlje (4. Povijesni pregled) donosi kratki povijesni pregled jezičnih
politika i jezične raznolikosti grada Osijeka, ali i analizu suvremenoga konteksta. U
povijesnom dijelu riječ je dakako o jezgrovitom pregledu, budući da kao takva, ova tema
može i sama biti neiscrpnim predmetom proučavanja i zasebnom disertacijom. U istom ću
poglavlju dati analizu sadašnjega stanja – službenih jezičnih politika u vidu popisa
stanovništva, pravne dokumentacije, s posebnim osvrtom na modele obrazovanja, ali i izvore
prava koji su imaju regulatornu ulogu u pogledu jezične raznolikosti. Peto poglavlje (5.
Jezični habitus osječkih učenika) donosi detaljan opis istraživanja provedenog s osječkim
učenicima o njihovom habitusu16 kao i analizu ove razine istraživanja. Cilj šestog poglavlja
(6. Rasprava) analiza je navedenih podataka i u njemu ću povezati odgovore mjerodavnih
osoba s ranijim razinama istraživanja kao i s teorijskim gledištima na koje se oslanja rad,
posebice vezano uz ulogu ideologije, djelatne uloge i jezične ekologije. Na kraju poglavlja
nalaze se preporuke za daljnja istraživanja, ali i za moguće smjerove razvijanja pozitivnih
jezičnih politika u gradu Osijeku. U sedmome poglavlju (7. Zaključak) donosim završna
razmišljanja o temi. U devetom su poglavlju (9. Dodatci) upitnici koje je izradio istraživački
tim s projekta LUCIDE, pitanja za mjerodavne osobe s izjavama učenika koje sam koristila u
intervjima te primjeri intervjua s mjerodavnim osobama. U posljednjem poglavlju (9.
Literatura) nalazi se pregled cjelokupne literature korištene u pisanju ovoga rada kao i
dokumenata, izvještaja i popisa stanovništva koje sam koristila.
16
Na habitus u ovoj disertaciji gledam onako kako je pojam definirao Pierre Bourdieu (1990: 12-13): kao na
sustav usvojenih dispozicija koje na nekoj razini funkcioniraju kao kategorije percpecije i procjene, te su ujedno
i principi prema kojima se ravna naše djelovanje.

12
 1.2. Kontekst istraživanja – osobna razina i projekt LUCIDE

Kontekst je ovog istraživanja slojevit te obuhvaća dvije osnovne razine. S jedne strane, u
izboru i načinu proučavanja teme važan je osoban kontekst istraživača, dok je na drugoj razini
ovaj rad rezultat projekta Europske komisije - LUCIDE, Languages in Urban Communities –
Integration and Diversity for Europe/ Jezici u urbanim zajednicama: integracija i raznolikost
za Europu. U odlomcima koji slijede objasnit ću navedene razine.

Smatram da osobni kontekst ima važno mjesto prilikom istraživanja, što se temelji na
postmodernističkom pristupu istraživanjima u humanističkim i društvenim znanostima koje
drži kako ona nisu i ne mogu biti bezinteresna, a znanstvena se objektivnost smatra
pozitivističkim, eurocentričnim kolonijalnim konceptom (Ricento 2000: 200-203). Odnosno,
kako to opisuje Joseph Lo Bianco (2004: 739): „[… ] sve humanističke znanosti priznaju […
] filozofsku logiku postmodernizma koja inzistira na nemogućnosti bezinteresnog
(neutralnog) znanja“. Ricento to objašnjava na sljedeći način:

Početak mudrosti leži u spoznaji kako „znanstveni“ odmak i objektivnost u ovakvom

istraživanju nisu moguće, budući da istraživači uvijek kreću od pojedinačnih iskustava
i pozicija o tome što je pozitivno za društvo i kakve društvene (uključujući i jezične)
politike mogu pridonijeti razvoju vizije tog pozitivnoga. (Ricento 2006: 11-12)

Stoga smatram bitnim osvijestiti vlastiti istraživački položaj i ogoliti vlastito ideološko
poimanje jezika i višejezičnosti koje ću još detaljnije objasniti u Teorijskom pregledu.

Moji djedovi i bake došli su u Osijek četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća iz Bosne
i Hercegovine (općine Livno i Gradac)17 te iz Dalmacije (općina Župa), međutim koristili su,
od kad ih ja pamtim, baš kao i moji roditelji, štokavicu kakva se koristi u Osijeku u kojoj se
teško ili gotovo nikako nije mogao primijetiti govor zajednice iz koje su došli. U njihovu se
govoru nije moglo čuti dijalektnih osobina koje su rabili njihovi roditelji u kraju iz kojega su
došli na ove prostore. Osim ovog pomanjkanja jezičnih spona s mjestom otkuda su došli, ja
osobno nemam sjećanja na priče ili pjesme koje su dio baštine tih krajeva.18

17
Izvorni jezik kojim govore doseljenici iz Bosne, ali i doseljenici iz drugih krajeva tadašnje Jugoslavije u
Osijeku arhiviran je u dokumentarnom filmu o urbanizaciji grada iz 1967. dostpunom na sljedećoj poveznici:
https://www.youtube.com/watch?v=cvUWtlPODAQ
18
Djed moje majke, koji se se 50-ih godina 20. stoljeća doselio u Osijek, govorio je ikavicom do kraja svoga
života, međutim umro je godinu dana nakon moga rođenja.

13
Iako se ovakvi podatci mogu činiti znanstveno irelevantni, oni su ipak važni u izboru teme i
pristupu temi budući da je jedna od temeljnih ideja ovoga doktorskoga rada osvještavanje
važnosti očuvanja jezika ili dijalekata, s obzirom da oni predstavljaju kȏd jedinstvenoga
iskustva različitih društvenih zajednica (Lo Bianco 1987: 1). Osim toga, uzmemo li u obzir
pojam simboličkoga nasilja (Bourdieu 1992: 31-32), napuštanje govora zajednice iz koje
netko dolazi ukazuje na preuzimanje sustava vrijednosti (kategoriziranja) dominantnih
skupina koje jezike došljaka, posebno ako je riječ o došljacima iz područja koja nemaju
prestižni status među pripadnicima široko rasprostranjenog malograđanskoga sloja, nerijetko
na temelju svog habitusa promatraju kao manje vrijedne. Ovakve su pozadinske ideologije
posebno izražene prema hrvatskom dijalektu štokavskoga narječja kakav se govori u Bosni i
Hercegovini ili u dalmatinskom zaleđu.19 Upravo na temelju ovakvog određivanja, ova je
disertacija i oblik kritičke analize, te kao takva pripada tradiciji kritičkih jezičnih studija koji
se svrstavaju u postmodernistički pristup jeziku gdje se jezik promatra kao mjesto
rekonstrukturiranja identiteta.

S druge pak strane, osim što sam se kroz studij komparativne književnosti i predmete kao što
su Kulturalni studiji upoznavala s teorijama jezika kao simbola moći i oblika kapitala, te
važnosti jezika u izgradnji identiteta i pripadnosti zajednici, imala sam prilike osjetiti
autentičnost ovih teorija kroz rad u Osnovnoj školi Tenja s razredima i programima za djecu
srpske nacionalnosti. Na taj sam način imala izravno iskustvo rada u podijeljenim
zajednicama u kojima postoji i jezični sukob20.

I posljednje, premda jednako važno, smatram bitnim spomenuti moje vlastito iseljeničko
iskustvo kada sam za vrijeme osnovne škole provela godinu dana u višejezičnoj zajednici na
Bliskom istoku u kojoj je poznavanje engleskoga jezika bilo od presudne važnosti za uspjeh u
školi i općenito u društvu, a moj vlastiti jezik potpuno nevažan i nikakav predmet interesa
nastavnika, ali i prijatelja iz škole.

19
O ovoj pojavi vrlo elaborirano piše Katarina Luketić (2013: 240) nazivajući ju malograđanskim rasizmom.
Luketić doduše piše o „mirnodopskom, tranzicijskom, tzv. light vremenu – kada se nacionalna neprijateljstva ne
artikuliraju više izravno“ (2013: 239) nakom smrti predsjednika RH Franje Tuđmana, ali treba imati na umu
činjenicu da smo takva ista vremena imali i prije rata i da primitivni Drugi uvijek postoje u kolektivnoj
podsvijesti.
20
Jezični sukob definira Nelde (2000: 287) kao prijepor različitih interesa i vrijednosti koja uključuju pitanja
prestiža, zaposlenja, političke moći itd, do kojega može lako doći ako interesi i vrijednosti imaju emotivnu
podlogu.

14
Osim ovom prvom, osobnom razinom, ovo je istraživanje uvjetovano i sudjelovanjem na
projektu Europske komisije LUCIDE. Riječ je o projektu koji pripada transverzalnoj grupi
projekata Europske komisije unutar Programa za cjeloživotno učenje. Projekt se bavi
fenomenom jezične raznolikosti i jezičnih politika u 13 europskih gradova: Ateni, Dublinu,
Hamburgu, Limassolu, Londonu, Madridu, Osijeku, Oslu, Rimu, Sofiji, Strasbourgu Utrechtu
i Varni, uz pomoć vodećih znanstvenika iz dva izvaneuropska grada Ottawe i Melbourna.21
Cilj je projekta prikazati kako se odvija komunikacija u tradicionalno višejezičnim gradovima
te opisati njihove jezične politike, odnosno mogućnosti upravljanja višejezičnim zajednicama
u kontekstu pojedinih gradova. Dakle, kako stoji u opisu projekta: „u istraživačkim
djelatnostima mreže predmet zanimanja LUCIDE projekta složenost je s kojom se pojedinci
susreću u različitim područjima i vidovima gradskoga života.“ (King 2012: 3). U Osijeku je
nositelj projekta Učiteljski fakultet u Osijeku, a voditeljica projekta prof. dr. sc. Ljiljana
Kolenić. Projekt je počeo s radom početkom 1. prosinca 2011., a završava 1. prosinca 2014.

Na isti način kao i u disertaciji, uloga istraživača u sklopu projekta nije pasivno bilježenje
jezika i govornika, nego shvaćanje kompleksnosti odnosa u višejezičnim gradovima. Dakle,
kako je i navedeno na početku uvodnoga dijela disertacije, tijekom pisanja ovoga rada nisam
doživljavala svoju ulogu kao pasivnu ulogu popisivanja jezika ili distanciranoga opisivanja
zatečenoga stanja, nego kao aktivnu, transformacijsku ulogu, blisku onoj ideji istraživanja
kako ju je zamislio južnoamerički filozof, znanstvenik i pedagog Paul Freire – ulogu nekoga
tko aktivno i transformativno sudjeluje u istraživanju (Freire, 1996: 33)22. Transformativna se
uloga najvećim dijelom odnosila na promjenu vlastitih stavova i transformaciju sustava
vrijednosti (o ovoj promjeni vidi više u 6. poglavlju).

Unutar projekta LUCIDE jedan je od ciljeva bio prikazati kako se razvija komunikacija u
višejezičnim sredinama u Europskoj uniji i izvan nje. Aktivna uloga mreže LUCIDE očitovala

21
Istraživački tim projekta čine sljedeći znastvenici iz područja jezičnoga usvajanja, jezične raznolikosti i
jezičnoga planiranja: dr. sc. Lorna Carson sa Sveučilišta Trinity u Dublinu, dr. sc. Dina Mehmedbegović sa
Sveučilišta u Londonu, dr. sc. Joseph Lo Bianco s Učiteljskoga fakulteta u Melbournu, dr. sc. Richard Clemens
sa Svučilišta u Ottawi. Drugi istaknuti znanstvenici na projektu su dr.sc. Lid King iz The Languages Company u
Londonu, dr. sc. Ingrid Gogolin sa Sveučilišta u Hamburgu i dr. sc. Itesh Sachdev, ravnatelj Škole za orijentalne
i afričke studije sa Sveučilišta u Londonu.
22
Južnoamerički znastvenik Paulo Freire u svom kapitalnom djelu Pedagogija obespravljenih iznosi iscrpnu
analizu položaja znanstvenika (ili nekoga s uvidom) kritizirajući „objektivističku“ poziciju smatrajući je
promatranjem svijeta bez ljudi, ali isto tako kritički promatra „subjektivističku“ poziciju kao ljude bez svijeta, te
poziva na dijalektički pristup u analizi koji uzima u obzir i subjektivnu i objektivnu poziciju, te ukazuje na
stvarnost kao proizvod ljudskog djelovanja čime dolazi do zaključka kako je transformacija takve stvarnosti
povijesni zadatak stavljen pred čovjeka (Freire 1996: 33).

15
se u namjeri da svoje spoznaje stavi na raspolaganje institucijama grada u svim njegovim
područjima (javnoj, obrazovnoj, gospodarskoj, urbanoj i ekonomskoj) kako bi gradovi mogli
na produktivan način koristiti jezičnu raznolikost. Stoga se ne radi samo o svojevrsnom
repozitoriju podataka, nego o jednom od koraka koji bi trebao doprinijeti razvoju ideja i
odluka o upravljanju višejezičnim zajednicama.

U sklopu projekta LUCIDE, unutar kojega je nastala ova disertacija, provela sam sekundarno
(proučavanje arhivske građe) i primarno istraživanje o višejezičnosti (intervjue s mjerodavnim
osobama), te sam zajedno s prof. dr. sc. Kolenić organizirala radionicu na Učiteljskom
fakultetu na temu višejezičnosti u privatnom djelokrugu. Osim izlaganja stručnjaka i članova
akademske zajednice iz cijele Europe, posebno važan dio radionice bile su fokus grupe u
kojima se s predstavnicima lokalne zajednice raspravljalo o načinu na koji se može podržati i
potaknuti višejezičnost u gradu Osijeku i okolici. Neki od tih zaključaka nalaze se i u
preporukama za njegovanje i razvijanje jezične raznolikosti u gradu (vidi 6. poglavlje).

1.3. Ciljevi istraživanja

Iako je ova disertacija nastala u okviru LUCIDE projekta, njezini ciljevi nisu istovjetni onima
iz projekta. Razlike i odstupanja koja se nalaze u disertaciji odnose se prvenstveno na
posebnosti grada koji je predmet istraživanja, te na samu metodologiju koja se djelomice
preklapa s istraživanjem za projekt.

Osijek je za razliku od većine drugih gradova, sudionika u projektu, znatno manji grad 23.
Osim toga, u Osijeku je službeni jezik hrvatski, dakle jezik kojim u globalnim razmjerima
govori manji broj ljudi. Stoga je posebnost ovoga istraživanja u odnosu na druge unutar
projekta upravo u činjenici da dominantan jezik sam po sebi nema moć i ne predstavlja kapital
kakav imaju jezici većine drugih gradova, te je u takvim odnosima moći bilo potrebno i
proučavati osječki jezični krajobraz. Jezici manjina koji su, kako ćemo u ovom radu vidjeti,
na neki način ugroženi (prijeti im nestanak s jezične karte grada) supostoje u kontekstu
dominantnog jezika koji se isto mora boriti za svoj status na globalnoj jezičnoj mapi. Ili, kako
to opisuje Nives Opačić (2009: 50): „...svjetski je jezik (ili jezici) prema sudbini drugih,
manjih, jezika potpuno ravnodušan. Mali jezici mogli bi se u neku ruku smatrati i

23
Limassol prema zadnjem popisu broji 235.000 stanovnika i najbliži je veličinom Osijeku, slijedi Strasbourg s
272.800, Varna s 334.744, Atena s 664.046, Oslo s 629.313, Sofija 1.241.396, Hambrug 1.813.587, Madrid s
3.265.038 i London s 8.308.369.

16
kolateralnim žrtvama ekonomske globalizacije.“ Iz navedenih je razloga teško bilo analizirati
jezike koje sam promatrala u odnosu prema hrvatskom jeziku kao jezike podčinjenih skupina
u odnosu prema dominantnom jeziku. Odnosi su dominacije ovdje, kako ćemo vidjeti, šire
europske, ali i globalne prirode.

Osim ove razlike, druga je razlika u odnosu na projekt činjenica da se ova disertacija
najvećim dijelom bavi jezičnim manjinama grada Osijeka koje ujedno i jesu službene manjine
u Republici Hrvatskoj, dok je u projektu naglasak stavljen na sveobuhvatnu komunikaciju i
kako se ona odvija u europskim gradovima ponajprije zbog velikog broja useljenika koji su se
u procesima ekonomske globalizacije doselili u Europu. Riječ je prvenstveno o procesima
tipičnim za zapadnu Europu, dakle onim procesima kojima Osijek i cijela Hrvatska još uvijek
nisu u tolikoj mjeru izloženi.

Iako kritički jezični studiji pokazuju stanovito odstupanje od pozitivistički orijentiranih

istraživanja gdje se kreće od unaprijed postavljenih hipoteza, neke, vrlo opće, hipoteze jesu
postojale na samom početku istraživanja. Međutim one su se u dijaloškom istraživanju s
vremenom konkretizirale i postavile unutar čvršćih okvira u daljnjim fazama istraživanja. Te
su početne premise bile sljedeće: 1. neki su jezici manje, a neki više prisutni u javnom
prostoru grada, 2. određeni jezici imaju veći ugled, dok nekima prijeti nestajanje s jezičnoga
zemljovida grada. Tijekom istraživanja, pokazalo se kako djeca i mladi materinske jezike
poimaju kao manje važne ili gotovo nebitne u odnosu na zajednicu u kojoj žive. Na temelju
početnih premisa, ali i konkretnih fenomenoloških uprizorenja s kojima sam se upoznala
tijekom istraživanja, cilj mi je bio otkriti mehanizme, koji su često skriveni i internalizirani u
okolini, kojima se temelji ovakvo stanje stvari, s jedne strane na razini službenih tekstova, ali
većim dijelom, i u samoj zajednici govornika nekoga jezika.

Kroz istraživački rad nastojala sam dobiti odgovore na sljedeća pitanja: kakve su jezične
prakse u gradu Osijeku, gdje se koriste jezici, koliko su zastupljeni u javnom prostoru grada, u
javnom i privatnom sektoru, kakva je percepcija govornika jezičnih manjina prema svojim
jezicima i to posebno u obrazovnom području zbog gore navedenih razloga, ali i onih
ideoloških koje ću podrobnije objasniti u 2. poglavlju. Potom me je zanimalo kakve se jezične
politike provode u gradu Osijeku na svim razinima gdje se one oblikuju – u obitelji,

17
školama24, nevladinim udrugama, lokalnim vlastima te kod stručnih osoba koje se bave
višejezičnošću, i to istovremeno i one otvorene i one skrivene25. Na koncu sam pokušala
pronaći (moguće) odgovore, najvećim dijelom kroz dijalog sa sudionicima istraživanja, na
pitanje kako se može pristupiti problemima/izazovima u održavanju/poticanju jezične
raznolikosti grada.

Prvi je dakle od ciljeva ove disertacije bio osvijestiti ekologiju jezične raznolikosti u gradu,
odnosno jezične prakse i mehanizme njihova oblikovanja vezano prvenstveno za manjinske
jezike, kao i njihov odnos prema službenom, hrvatskome jeziku, ali i globalno dominantnom
engleskom jeziku. Zanimao me je habitus u prvom redu govornika drugih jezika, dakle
jezična praksa kao oblik svakodnevne društvene djelatnosti, gdje je jezik „...samo dio puno
šire društvene prakse koja, djelujući i kroz tijelo i kroz um, određuje strukturu društvenog
prostora.“ (Grenfell 2011: 92).

Kako bih odgovorila na ovo pitanje, provela sam kvalitativno istraživanje s učenicima
osječkih škola. Riječ je bila o mlađoj populaciji što nije bio slučajan odabir, nego želja da se
dobije što vjernija slika višejezičnih praksi, budući da su mladi na određen način spona
prošlosti (često su, kao što ćemo vidjeti, jezike učili od baka i djedova) i budućnosti, s
obzirom da se na temelju njihovih jezičnih praksi i stavova mogu izvući zaključci u kojem se
smjeru razvija višejezičnost u gradu Osijeku. Osim prikaza vlastitih jezičnih praksi, mladi su
velikim dijelom kroz svoje odgovore, opisujući vlastitu praksu, otkrivali i ideološke obrasce
koji su dominantni u zajednici.

Razgovori s djecom i mladima bili su dakle prva razina ovoga istraživanja, a njihovi su
odgovori poslužili kao temelj drugoj razni istraživanja u kojem sam se obratila velikom broju
ljudi koji svojim djelovanjem u gradu, na izravan ili neizravan način, mogu utjecati na
oblikovanje jezičnih politika, a kroz njih upravo na one jezične prakse koje su se otkrile u
odgovorima djece i mladih. U toj sam drugoj razini, osim odgovora učenika, koristila i upitnik
koji je razvio znanstveni tim s projekta LUCIDE, a koji je priložen na kraju ovog rada
(Dodatak 1. Upitnik LUCIDE konzorcija). U razgovorima s mjerodavnim osobama cilj mi je
stoga bio otkriti daljnje ideološke obrasce koji se temelje na onim razinama gdje se

24
Odgovort je na pitanje (vezano uz obitelj i školu) najvećim dijelom razvidan u odgovorima djece i mladih.
25
Harold F. Schiffman (2006: 112) razlikuje otvorene, službene, de iure jezične politike od skrivenih,
nenapisanih, de facto jezičnih politika, gdje ove druge smatra znatno važnijima u oblikovanju jezične
raznolikosti.

18
formaliziraju odluke o jeziku, gdje se stvaraju formalne, otvorene jezične politike.
Istovremeno, željela sam na temelju odgovora doći do uvida u djelovanje samih pojedinaca,
ali s obzirom da je riječ o mjerodavnim osobama, i institucija na oblikovanje jezičnih politika
(djelatna uloga).

S druge pak strane, smatrala sam da je bitno postaviti cilj koji i pripada, ali i nadilazi okvire
ove disertacije, otkrivanjem poduzima li se išta, ali i što može poduzeti zajednica, kako bi se
opstanak različitih jezika u gradu Osijeku učinio manje neizvjesnim. Ovaj je cilj također
teorijski povezan s gore spomenutom djelatnom ulogom, onom dimenzijom kritičke
lingvistike kojom se ona odmiče od ranijih pozitivističkih paradigmi.

Cilj je ove disertacije opisati jezičnu raznolikost u gradu Osijeku u svjetlu pozadinskih
ideologija (odnosa moći), jezične ekologije (u smislu kompleksnog suodnosa komunikacijskih
oblika i vanjskih čimbenika) i ljudskoga djelovanja. Namjera mi je dakle steći uvid u stvarne
jezične prakse, kroz koje se konstruira jezični identitet, i njihov suodnos s jezičnim politikama
koje ga oblikuju na izravan ili neizravan način, gdje je od presudne važnosti uloga ideologije.
Ovaj će se opis temeljiti na kritičkim jezičnim studijima u kojima se jezik ne promatra kao
neutralna datost, već kao snažno simboličko polje kroz koje se generiraju stvarni odnosi moći
u društvu. U konačnici, cilj je ovog rada dati preporuke za moguće razvijanje afirmativnih
jezičnih politika koje bi njegovale jezičnu raznolikost grada kao važan dio njegove kulturne i
duhovne baštine.

Prije nego što predstavim sekundarne podatke i podatke iz intervjua kroz koje nam se
otkrivaju odgovori na pitanja ekologije, ideologije i djelatne uloge, važno je osvijestiti zašto
su ona važna u analizi jezične raznolikosti i jezičnih politika. Objašnjenje ću ponuditi u
sljedećem poglavlju – Teorijskom pregledu.

19
 2. TEORIJSKI PREGLED

2.1. Uvod

Ovo se poglavlje bavi teorijskim pregledom jezične raznolikosti i jezične politike, jednim
dijelom s obzirom na domaću produkciju, dok će glavno težite ovog poglavlja biti usmjereno
na krovni okvir njihova proučavanja – kritičke jezične studije. Pokušat ću odgovoriti na neka
temeljna pitanja kao što su: čime se kritički jezični studiji bave i kako je tekao njihov razvoj.
Na kraju ću odrediti osobni istraživački položaj unutar postojećih teorija. Cilj je, dakle, ovoga
teorijskoga dijela disertacije dati pregled domaće literature, postojećih teorija i istaknutih
predstavnika koji su imali značajnu ulogu u uspostavljanju kritičkih jezičnih studija kao
zasebne grane lingvistike, ali i proširiti teorijski aparat kroz kontekstualno utemeljenu kritičku
teoriju vezanu uz mjesto u kojem istražujemo jezike – grad Osijek, te ponuditi teorijske
osnove onih pristupa kroz koje ću analizirati podatke istraživanja: jezične ekologije,
ideologije i djelatne uloge.

Riječ politika dolazi od grčke riječi polis (grč. πολις) i njenih derivacija na temelju kojih se
može vidjeti koliko se različitih značenjskih razina može uzeti u obzir pri analizi. Polis se u
prvom redu odnosi na grad i to na nekoliko razina: kao postojbina, glavni grad, kao tvrđava,
kao domaća zemlja, zavičaj, domovina. Drugo se značenje odnosi na gradsku općinu,
stanovnike grada, građanstvo, državu, općinu, slobodnu državu, a tu su i izvedenice koje se
odnose na državne poslove, državnu upravu (Sirnoić 2000: 340). Semantički opseg ukazuje na
kompleksnost razina koje se moraju uzeti u obzir pri analizi jezičnih politika, pogotovo s
obzirom da ne postoji nekakva krovna teorija kojom se može obuhvatiti kompleksnost silnica
koje određuju status pojedinih jezika u društvu (Ricento 2006: 10).

Kada govorimo o razinama, vidno je da se jezične politike stvaraju te mogu analizirati na

svim razinama ljudskoga djelovanja: od (1) globalne (rad međunarodnih organizacija –
ekonomskih, političkih, vojnih, komunikacijskih, kulturoloških itd.), preko (2) nadnacionalne
(npr. EU), (3) nacionalne, odnosno državne, do (4) subnacionalne, regionalne i lokalne
(Phillipson 1988, 2003) i na kraju (5) individualne26.

Analize jezičnih politika stoga zahtijevaju interdisciplinarni pristup jeziku koji je nemoguće
ostvariti bez podataka koji se tiču pojedinih zajednica (jezične) prakse, demografskih
26
O roditeljima kao osnovnim kreatorima jezičnih politika pisala je Medhemdbegović (2011: 34).

20
podataka, podataka koji se tiču povijesnog i političkog konteksta, pravnih dokumenata koji
reguliraju status pojedinih jezika i analize stavova pojedinih govornika (ovaj se niz, naravno,
može nastaviti). Znanja koja su u pitanju uvijek nadilaze granice tradicionalne lingvistike, a
discipline kao što su sociologija, povijest, etnografija, antropologija, politička teorija, pravo i
filozofija mogu biti od presudne važnosti u ovoj grani lingvistike koja se bavi jezičnim
politikama i jezičnom raznolikošću (Fishman 1978: 21; Ricento 2006: 10-23; Hornberger
2006: 24-41).

Međutim kao što piše Matasović (2005: 9) u svojoj knjizi Jezična raznolikost svijeta, kada
govorimo o tako širokoj temi (a tema jezičnih politika dodatno nadilazi temu jezične
raznolikosti budući da eksplicitno otvara i dimenziju upravljanja), tada se vrlo lako možemo
naći na skliskom terenu s obzirom da je teško zamisliti osobu koja bi bila stručnjak u svim
disciplinama koje se spominju. S druge pak strane kroz ovakav je interdisciplinarni pristup
moguće dobiti jednu širu sliku, odnosno razumjeti cjelokupni kontekst pojedine jezične
situacije, dakle onaj element koji nedostaje usko specijaliziranim instrumentalističkim
pristupima.

Jezične politike (često u kombinaciji s jezičnim planiranjem27) jedna su od najmlađih grana

lingvistike, odnosno, preciznija bi kategorizacija bila da se radi o poddiscplini
sociolingvistike (Ricento 2000: 209), koja još uvijek nije izgradila svoje mjesto u hrvatskim
jezikoslovnim (ali i sociološkim, antropološkim i političkim) krugovima. Manji broj domaćih
jezikoslovaca djeluje unutar ovog područja, posebno u kontekstu analize manjinskih jezika, te
se bavi njihovim suodnosom i odnosom prema dominantnome, hrvatskom jeziku i njihovim
statusom u RH. Međutim, istraživanja koja postoje najčešće se nalaze unutar tradicionalnih
okvira lingvistike u kojima se jezik promatra isključivo kao (autonomni) konačni sustav, te su
ti radovi najviše zaokupljeni jezičnom politikom hrvatskoga jezika i njenim odnosom prema
srpskom jeziku (prim. Kordić 2010; Kapović 2011), dok ukupnost tog jezičnog fenomena,
koja uzima u obzir i one često neprepoznate, a utjecajne politike rijetko ostaje zabilježena
(vidi više kod Žanić 2011).

27
Jezične politike i jezično planiranje naziv je koji se pojavljuje u ranijim radovima iz ovog područja. U
suvremenoj teoriji prevladava sintagma jezične politike budući da se planiranje odnosi na autorizirane radnje.
Kako se u ovoj disertaciji bavim i službenim i neslužbenim (nenapisanim, skrivenim, de facto) politikama,
ograničila sam se samo na sintagmu jezične politike.

21
Iako je ova disertacija svojim teorijskim aparatom usmjerena na postmodernističku analizu
jezične raznolikosti i jezičnih politika, bitno je reći da unutar tradicionalne lingvistike postoji
grana koja se djelomice bavi ovim pitanjima i koja je u Hrvatskoj zaista razvijena. Riječ je o
kontaktnoj lingvistici. Dio hrvatske znanstvene produkcije koji se bavio nekima od pitanja
koja su povezana s temom o kojoj pišem svakako pripada krugu ove grane koja u Hrvatskoj
ima dugu i bogatu tradiciju. Ti se radovi, međutim, mahom temelje na tradicionalnom,
instrumentalističkom pristupu u kojem se jeziku prilazi kao strukturiranom fenomenu gdje se
analiziraju tradicionalne razine jezika: ortografska, fonološka, morfološka, sintkatkička i
semantička, a političko-povijesna pitanja koja oblikuju strukture u drugom su planu takvih
istraživanja (tradicionalnoj lingvistici je puno važnije što se događa sa samim jezikom od
diskurzivnih pitanja pitanja – tko, zašto, zašto sada, za koga, kome to odgovara i sl.).

Iako se još jedan od utemeljitelja kontaktne lingvistike u Hrvatskoj Rudolf Filipović ogradio
od ovakvog uskog pristupa unutar proučavanja jezičnih dodira, tvrdeći kako sam pojam
jezično posuđivanje (kao stariji pojam za kontaktnu lingvistiku) nije isključivo lingvistička
kategorija (Filipović 1986: 17-46) ipak ostaje činjenica kako je većina radova koja je nastala
unutar ove grane prvenstveno okrenuta kategoriji tradicionalno shvaćenog jezika (određenog
sustava sa svojim pravilima), dok su druge kategorije ostale po strani. Da je u Hrvatskoj još
uvijek dominatan strukturalistički pristup, govore u prilog teme razvijene u okvirima ove
grane lingvistike o kojima u hrvatskoj znanstvenoj produkciji postoji veliko bogatstvo radova:
miješani jezici, jezično posuđivanje, neologizmi, funkcionalni/potpuni bilingvizam,
interferencija, semantičko posuđivanje, prebacivanje kodova, makroglosija, vertikalna i
horizontalna višejezičnost itd.

Individualni radovi koji se bave jezičnim politikama u Hrvatskoj postoje, međutim njihova je
priroda nešto drugačija. Ili se radi o čitanju te problematike iz tradicionalne,
instrumenatlističke perspektive (npr. Kordić 2012) ili je riječ o povijesno-pravnim pregledima
(npr. Sočanac 2012). U prvom slučaju, u radu Ljubice Kordić Manjinski jezici i jezična
politika u ruralnom području Baranje (Hrvatska) – analiza slučaja autorica ispituje
etnojezičnu vitalnost u Dardi i Tenji kroz upitnik koji su izradili njemački jezikoslovci.
Kordić na temelju podataka dobivenih upitnikom zakljačuje kako su A modeli28 bolji za
njegovanje manjinskog jezika budući da su među polaznicima tih modela u Slavoniji bolji

28
O obrazovnim modelima na manjinskom jeziku i pismu bit će više riječi u 4. poglavlju.

22
znakovi održavanja etnojezične vitalnosti (Kordić 2012). Rad Leile Sočanac Language
policies in Croatia in a diachronic perspective (2012) povijesni je pregled jezičnih politika
Austro-Ugarske Monarhije i bavi se njihovim ustavnim, pravnim i regulacijskim gledištima.
O ovom će radu biti više riječi u sljedećem poglavlju koje se bavi povijesnim pregledom
jezičnih politika.

Kad govorimo o pregledu domaće produkcije vrijedi spomenuti i zbornik Hrvatskog društva
primjenjene lingvistike Jezična politika i jezična stvarnost (ur. Granić 2009) koji odabirom
tema i pristupom zapravo zrcali ranu fazu jezičnih politika i jezičnog planiranja, u kojima su
pitanja ideologije i i odnosa moći i jezik kao oblik lokalne, društvene prakse u korpusu
domaćih autora sporedna ili nepostojeća tema, a centralno mjesto i dalje ima jezik kao sustav i
promjene koje se događaju s istim. Ideologija koja se spominje, jest ona najočitija i povezana
je s ili purističkim matricama u društvu ili sa službenim jezičnim politikama, dok one
skrivene, temeljne politike (kao npr. hijerarhizacija jezika) koje određuju društveno ponašanje
govornika još traže svoje mjesto u hrvatskom znanstvenom diskursu o jezičnim politikama.

S obzirom na manjak radova kojima je težište na ideološkim matricama i razotkrivanju istih,

moglo bi se reći kako su kritički jezični studiji još uvijek nedovoljno razvijeni u Hrvatskoj,
iako bi u interesu hrvatske znanstvene, ali i šire zajednice, bilo njihovo razvijanje s obzirom
na globalizacijske procese u kojima je status malih jezika, kakav je i hrvatski, često doveden u
pitanje. Dakle, ne radi se samo o ideološkom promišljanju manjinskih jezika unutar Republike
Hrvatske (koji kako ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju imaju povoljno pravno reguliran
status), nego o ideološkom promišljanju hrvatskoga jezika kao jednog od službenih jezika
Europske unije, ali i kao jednom od otprilike 7500 jezika na Zemlji29.

2.2. Paradigme proučavanja

Australski lingvist Adam Le Nevez, čija je disertacija o bretonskom jeziku (2006) bogati
repozitorij teorijskih podataka za proučavanje jezične raznolikosti i jezične politike razlikuje
sedam osnovnih epistemologija unutar proučavanja jezične raznolikosti. Njegova iscrpna
analiza mahom se temelji na radovima objavljenim u uredničkoj knjizi Thomasa Ricenta An

29
Prema stranici www.ethnologue.com na svijetu se govori oko 7500 jezika, međutim ovaj se broj drastično
mijenja kada se u obzir uzmu nazivi jezika prema samim govornicima. Onda on iznosi 42 000 (Pennycook 2010:
98)

23
Introduction to Language Policy, Theory and Method u kojoj su istaknuti predstavnici
različitih paradigmi iznijeli osnove svoga pristupa. Iako su granice između pojedinih pristupa
posve porozne, načelno se može govoriti o instrumentalističkom, etnokulturološkom i
ekološkom pristupu, zatim pristupu jezičnih prava, te ekonomskom, političkom i
poststrukturalnom pristupu (Le Nevez 2006: 19-66).

Pomnijim proučavanjem Le Nevezova tijeka predstavljanja teorija, može se vidjeti da on

zapravo prati povijesni razvoj proučavanja jezične raznolikosti kako se zrcali u Ricentovom
(2000) prikazu jezične politike i jezičnoga planiranja kao zasebne grane lingvistike.

Ricento u znanstvenom proučavanju jezičnih politika razlikuje tri osnovna razdoblja: ono
nakon II. svjetskog rata (šezdesete i sedamdesete godine dvadesetog stoljeća), moderno
razdoblje (sedamdesete i osamdesete godine dvadesetoga stoljeća) i suvremeno razdoblje (od
devedesetih godina dvadesetoga stoljeća naovamo). Svako razdoblje analizira na osnovi
četiriju elementa: makrosociopolitičkih zbivanja, epistemoloških odrednica, strateških
odrednica i ideoloških implikacija, iako je sustavna analiza ponajprije vezana uz prvo
razdoblje. Makrosociopolitička zbivanja odnose se na povijesni društveno-politički kontekst,
epistemološke se odrenice ukazuju na dominatne paradigme u istraživanjima jezika, strateške
na krajnju svrhu samih istraživanja, dok ideološke govore o ideološkim matricama koje su
dominatne za određena razdoblja. Važno je još naglasiti da početak novog razdoblja ne znači
završetak staroga, tako da se danas mnogi elementi iz različitih razdoblja preklapaju, ali i u
mnogim slučajevima spore (epistemološko određenje jezika i kao posljedica toga ostale
odrednice), što govori o otvorenom sukobu postojećih paradigmi.

Prvo razdoblje u proučavanju jezičnih politika kao discipline odnosi se na vrijeme nakon
Drugog svjetskog rata, takozvano razdoblje dekolonizacije i uspostavljanje novih država. Na
epistemološkoj razini prevladava strukturalizam, dok na strateškoj postoji stanoviti optimizam
i mišljenje kako se jezični, ali i ekonomski problemi mogu riješiti jezičnim planiranjem. U
ovom se razdoblju na jezik gleda ponajprije kao na sustav ili kod koji ima svoj oblik, funkcije
i vrijednosti, radi se na standardizaciji jezika, pišu se gramatike, itd. Nacije u nastajanju su
„glavni su predmet interesa onih sociolingvista koje zanimaju općenite preobrazbe grupnih
identiteta“ (Fishman u Ricento 2000: 197). Posljedično, istraživački je rad usmjeren na
tipologiju i planiranje jezika. Među zapadnim jezikoslovcima toga razdoblja prevladava

24
mišljenje kako jezična raznolikost narušava nacionalni razvoj, a jezična homogenost
pospješuje modernizaciju (Ricento 2000: 199).

Nadalje, u epistemološkom smislu, ovaj se pristup u proučavanju jezične raznolikosti oslanja

na dugačku tradiciju od de Saussurea, Bloomfielda, a nastavlja se preko Chomskog, Hallidaya
i niza drugih. U njemu se na jezike gleda kao na diskretne entitete, a jezična se raznolikost
analizira kao ”pluralitet diskretnih jezika, odnosno, prisutnost određenog broja jezika na
određenom mjestu” (Le Nevez 2006: 20). U ovakvom pristupu jeziku, najistaknutiji su radovi
Joshue Fishmana, aktivista na području jezika manjina koji je uveo pojmove kao što su:
jezična vitalnost (language vitality), uporabne domene (domains of use) i sl. Drugi su
istaknuti predstavnici ovog razdoblja Einar Ingvald Haugen30, Heinz Kloss31, Uriel
Weinreich32, Joan Rubin i Björn Jernudd33.

Važno je napomenuti da ova paradigma i dalje predstavlja dominantni pogled na prirodu

jezika, kako u domaćoj, tako i u svjetskoj akademskoj zajednici. Stabilnost (neutralnost)
značenja i usustavljenost jezika ukazuju na mogućnost svjesnog, planskog djelovanja koje
može rezultirati sa željenim ciljem. Smatra se kako ideološka matrica u pozadini dolazi od

30
Haugenovo djelo je u ovom razdoblju značajno po uvođenju jezične tiplogije gdje on razlikuje četiri etape
razvoja od dijalekta prema jeziku – određivanje norme, kodifikaciju, implementaciju i elaboraciju (posljednja se
faza preklapa s Fishmanovom modernizacijom). Za detaljniji uvid pogledaj Haugen Language Conflict and
Language Planning: The Case of Modern Norwegian (1966).
31
Kloss u ovom razdoblju uvodi u proučavanju višejezičnosti značajnu podjelu na abstand i ausbau jezike, gdje
su oni u prvom slučaju vidljivo razdvojeni i postoji jasan prijelaz između varijacija te se ne može govoriti o dva
dijalekta jednog jezika, dok je u drugom slučaju podjela manje vidljiva i najčešće je riječ je o dijalektnom
kontinuumu. Za više vidi Kloss (1967.)"Abstand languages and Ausbau languages", Anthropological
Linguistics 9 (7): 29–41.
32
Weinreich u ovom razdoblju popularizira naziv i temu jezici u kontaktu objavivši monografiju Languages in
Contact: Findings and Problems (1953). Sintagma se pripisuje Andreu Martinetu, Weinreichovom profesoru i
mentoru koji je pod tim nazivom držao kolegij četrdesetih godina na Sveučilištu Columbia te je i autor
predgovora Weinreichove monografije. Haugen tvrdi da je pojam ranijeg podrijetla i da potječe od Humboldta
(Filipović 1986).
33
Joan Rubin i Björn H. Jernudd u djelu Can language be planned?: Sociolinguistic theory and practice for
developing nations (1971) razvijaju teoriju jezičnog planiranja, grade tipologiju jezičnog planiranja statusa,
korupusa i usvajanja kao nezavisnih i neutralnih varijabli koja se u mnogim tekstovima zadržala i do danas (vidi
Philipson 2001).

25
idealiziranja odnosa jedne nacije i jednog jezika34 i kao takva, ona je i dalje dominantna
podloga zapadnog i eurocentričnog promišljanja jezika35.

Drugo razdoblje prema Ricentu obuhvaća vrijeme tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina
prošlog stoljeća kada dolazi do stanovitog razočaranja prve generacije znanstvenika u
navedenom području. Polako raste svijest da iako je formalno završila era kolonijalne
politike, kako se ona nastavlja kroz neformalne oblike, od kojih je jezik primjer par
excellance. Ranije spomenuti pojam jezični imperijalizam Roberta Phillipsona, ali i pojam
lingvocida (Skutnabb-Kangas 1998:13; Phillipson 1988: 339-359) paradigmatski su primjer
navedenoga. U ovom se razdoblju kao reakcija na razočaranje idealističkog, tehnicističkog
pristupa ranijeg razdoblja pojavljuju različiti pravci koji kritički promišljaju epistemološke
odrednice ranijeg razdoblja, te dovode u vezu izvanjezični kontekst i status pojedinih jezika.
Dovodi se u pitanje neutralnost pojmovnog aparata ranijeg razdoblja, na koji znanstvenci
ovog razdoblje gledaju kao oruđe za održavanje i oprirodnjenje postojećih neravnopravnosti u
društvu (Fairclough 1989: 2).

Treće se razdoblje, od kraja osamdesetih godina na ovamo, ne razlikuje značajno od

prethodnoga, osim što dolazi do sve veće svijesti i, shodno tome, kritike ideoloških i
hegemonijskih obrazaca u pručavanju jezične raznolikosti i jezičnih politika, a pažnja se
prebacuje na jezik kao oblik individualne prakse. Glavni se odmak na prijašnje razdoblje
poima u skretanju od odnosa reprodukcije moći na odnose konstituiranja identiteta. Ricento u
svom prikazu predlaže ekološki pristup kao okvir za daljnje proučavanje jezičnih politika.36
Na temelju Ricentovog pregleda (2000), njegove uredničke knjige (2006) i kasnijih radova o
temi (Pennycook 2010, Blommaert 2012) napravljena je sljedeća tablicu (Tablica 1.):

34
Odnos jezika i nacije tema je mnogih radova etnografske lingvistike, ali i antropologije, sociologije itd. Mnogi
znanstvenici u području smatraju kako se tradicionalna sociolingvistika temelji na modernom nacionalizmu i
analiziraju nastanak standardnih jezika i stvaranje nacionalne zajednice kao posljedicu razvoja buržoaske klase u
19. stoljeću (detaljnije o ovoj temi vidi kod Anderson 2006; Hobsbawm 1990; May 2001; Mühlhäuser 1996; i
dr.)
35
Preglednu analizu ove prevladavajuće ideologije u diskursu jezičnih politika Europske unije donosi doktorski
rad švicarske jezikoslovke mlađe generacije Felicie Kreiselmaier (2011) A Discourse of Multilingualism, A Case
Study of the Discursive and Ideological Constructions of Multilingualism in European Union Language Policy
2000-2008.
36
Moramo imati u vidu da je taj pregledni rad napisan 2000. otkada su isproducirani arci teksta o ovoj temi, a i
društveno-politički okviri su se značajno promijenili. Posebice se to odnosi na korištenje novih tehnologija kao
element koji se često ističe u određivanju odnosa jezika, identiteta i suvremenih uvjeta bivanja u svijetu, ali i sve
veći utjecaj korporativne ideologije.

26
Tablica 1. Povijesni pregled razvoja JPP prema Ricentu (2000), nadograđen s njegovom
uredničkom knjigom iz 2006. i knjigama drugih autora (Pennycook 2010, Blommaert 2012).
Razdoblje JPP i Makrosociopolitičke
odrednice odrednice
Događaji i procesi na
nacionalnoj i
nadnacionalnoj razini
I. Razdoblje Dekolonizacija i
nakon II. uspostavljanje država.
svjetskog rata
Nove nacije, nacije u
nastajanju (Fishman 1968).
II. Od ranih Postkolonijalizam
sedamdesetih do
kraja Još zavisniji položaj
osamdesetih novonastalih država o
nekadašnjim kolonizatorima.
„Podbačaj modernizacijskih
politika u državama u
razvoju.“ (Ricento 2000)
Uloga jezika i kultura.
III. Od Velike migracije
devedesetih do stanovništva, raspad država
sada: novi nastalih nakon II. svjetskog
svjetski poredak, rata, repatrijacija bivših
postmodernizam kolonija.
Globalizacija i zamah
kapitalizma, propast
komunizma. Nove
nadnacionalne tvorevine
(Europska unija).
Utjecaj informacijskih
komunikacijskih tehnologija
medija i korporacija.
Epistemološke odrednice
Paradigme znanja i
istraživanja
(strukturalizam i
postmodernizam u
društvenim i
humanističkim
znanostima)
Strukturalizam
Opisuju se gramatike,
izrađuju sustavi pisanja,
rječnici autohtonih jezika,
planira se korpus.
Prevladava jezična
tipologija, tradicionalna
sociolingvistika.
JPP – zasebna disciplina,
diskurs – jezik kao resurs s
određenom vrijednošću,
kao takav on se može
planirati.
Status i korpus smatraju se
dvjema nezavisnim i
neutralnim varijablama.
Osjetan utjecaj kritičke
teorije:
Kritika jezika kao
diskretnog, konačnog
entiteta i sveukupnih
metodoloških okvira
pozitivističke lingvistike
(Harris, Mühlhäuser,
Pennycook).
Povijesni pristup:
proučavanje statusa i
odnosa govornih zajednica
u određenom povijesnom
kontekstu..
Poststrukturalizam -
nastavak prethodne
paradigme:
Ne postoje jezici, nego
samo diskursi.
Jezik je oblik lokalne
prakse; oblik djelovanja na
određenom mjestu u
određenom trenutku.
Naglasak je na
partikularnosti i jeziku kao
činjenju.
27
Strateške odrednice Ideološke implikacije
Strateški, krajnji Pozadinsko silnice koje
ciljevi zbog kojih se oblikuju određeno
istraživanje provodi. razdoblje (dublji
filozofsko-politički
kontekst).
Vjerovanje da se Idealiziranje odnosa jedan
jezični problemi mogu jezik/jedna nacija/jedna
riješiti planiranjem, država.
naročito unutar javnog
sektora. Apolitičan stav prema
jezičnom planiranju,
Izbor nacionalnog tehnički, orijentiran na
jezika u svrhu rješavanje problema,
modernizacije i pragmatičan (Ricento 2000).
izgradnje nacije.
Jezični problemi su
Zapadnocentrični jednostavni i rješivi
znanstvenici (Fishman u Ricento 2000).
zagovaraju uporabu
većih europskih jezika
u domenama formalne
ili specijalizirane
jezične uporabe.
Uvid u nemogućnost Pojmovi kao što su diglosija,
neutralnosti istraživača izvorni govornik, materinski
jezik, jezična kompetencija -
Razotkrivanje ideološki opterećeni (služe
ideoloških matrica u daljnjem ideološkom
postojećim pristupima oprirodnjavanju jezičnih
višejezičnim nejednakosti).
zajednicama.
Svijest da je jezično
Etno-kulturološki ponašanje ujedno i društveno
model, ekološki ponašanje.
pristup, politički
pristup. Kritika eurocentričnog
pogleda na jezik.
Istražuje se Kritički jezični studiji
povezanost između
ideologija moći i Naglašava se važnost uloge
jezičnih politika. ideologije i hegemonije
(proučava se kontekstualno
Nestanak jezika ili tematski).
zauzima sve važnije
mjesto u proučavanju Jača ideja konstrukcije
– ekološki pristup, identiteta (performativity).
Pristup ljudskih prava, Proučava se djelatna uloga
ekonomski pristup, (agency).
politički pristup, post-
strukturalistički
pristup
Sljedećih nekoliko potpoglavlja posvećeno je različitim, ali povezanim idejama u proučavanju
jezičnih politika koje nastaju tijekom ova dva kasnija razdoblja, a od kojih su mnoge i danas
izrazito aktualne u proučavanju teme, a koje se krovno mogu svrstati pod pojam kritičkih
jezičnih studija (Fairclough 1989; Pennycook 2001).

2.3 Kritički jezični studiji

Kritički jezični studiji kao paradigma u proučavanju jezika nastali su tijekom druge polovice
dvadesetoga stoljeća kao posljedica svijesti o gubitku jezika globalnih razmjera (velikim
dijelom zbog sve veće dominacije engleskog jezika), dok su se, s druge strane, razvili pod
utjecajem kritičke teorije37 i različitih teorijskih kritičkih pravaca i individualnih mislilaca
dvadesetoga stoljeća. U kritičkim jezičnim studijima centralno mjesto zauzima odnos jezika i
moći. Odnosno, kako to definira Ruanni Tupas:

Korištenje jezika, na temelju ovih teorija, uvijek je ideološko, a zadatak je lingvistika

otkriti inače prikrivene ideologije koje tvore jezik i kako jezik tvori njih. Ideologija
preuzima oblik u uporabi jezika, stoga se moramo pitati kako i zašto ideologija
preuzima određen oblik u danom trenutku i na danom mjestu i kod određenih
govornika. (Ruanni Tupas 2000:127)

Pitanje odnosa jezika i moći problematizira se u radovima Pierra Bourdieua, Michaela

Foucaulta, Jürgena Habermasa, Edwarda Saida, Judith Butler, te niza drugih sociologa,
filozofa i teoretičara društva i kulture.38 Kroz njihove se radove razvija svijest o stvaranju
odnosa moći putem dominantnih ideoloških obrazaca.39 Ukazuje se na važnost kritičkog
pristupa koji predstavlja odmak od gledanja na jezik kao neutralnog oruđa40, ukazuje se na
kompleksnosti, propituju se dogme i dominante dihotomije, izražena je samorefleksivnost, te

37
Kritička se teorija razvija tridesetih godina dvadesetoga stoljeća među njemačkim sociolozima poznatim pod
nazivom Frankfurtska škola. Središnji pojam (kritička teorija) uvodi tadašnji ravnatelj Instituta za društvena
istraživanja Max Horkheimer. Cilj je pripadnika ovog kruga mahom bio osvijestiti ulogu ideologije u procesu
proizvodnje značenja. Prvoj generaciji kritičke teorije pripadaju: Herbert Marcuse, Theodor Adorno, Max
Horkheimer, Leo Löwenthal, Walter Benjamin i Erich Fromm. Teoriju su dalje razvijali György Lukács i
Antonio Gramsci te Jürgen Habermas. Danas se termin shvaća u jako širokom smislu i pojavljuje se u gotovo
svim humanističkim i društvenim disciplinama koje se bave kritikom društva i kulture (Biti 2000: 276-281).
38
Za više o ovoj temi pogledaj Tollefsona (2006).
39
Louis Althusser sustavno objašnjava ovu vezu u kanonskom tekstu Ideologija i ideološki aparati države
(1986).
40
Ovakav pogled na jezik australski znanstvenik LoBianco nazvat će „miopijom deskriptivne lingvistike“ (Lo
Bianco, listopad, 2013)

28
dolazi do ogoljivanja struktura odnosa moći (Wodak 2006). Kritičko naslijeđe preuzima i Jan
Blommaert (2006:240-241) te razvija ideju Andersona (2006), Greenfelda (1992),
Hobsbawma (1990), Maya (2001) i Mühlhäusera (1996) o uvođenju standardnih jezika kao o
društvenoj tvorevini kroz koju elite održavaju svoj povlašteni položaj. Radovi brojnih poslije-
kolonijalnih i suvremenih teoretičara i znanstvenika koji se bave jezičnom raznolikošću i
jezičnim politikama, temelje se (i dalje razvijaju) na ovim pretpostavkama.

Pennycook (2001) smatra kako se cjelokupna kritička paradigma u lingvistici može staviti
pod zajednički naziv kritička primijenjena lingvistika (critical applied linguistics)41 te kako
ona obuhvaća kritičku analizu diskursa (critical discourse analysis), kritičke studije
pismenosti (critical literacy studies) i kritičku pedagogiju (critical pedagogy). Tollefson
(2006:42) ovdje dodaje i četvrtu liniju istraživanja koju naziva kritičkim jezičnim politikama
(critical language-policy) te vidi tri prožimajuća značenja riječi kritičko u nazivu; prvo se
značenje odnosi na kritičku orijentiranost prema tradicionalnim istraživanjima jezičnih
politika, drugo se značenje odnosi na ono gledište ovih istraživanja kojemu je cilj društvena
promjena, dok treće gledište znači da se ova istraživanja temelje na kritičkoj teoriji.

Dakle prva linija proučavanja u kritičkim jezičnim politikama predstavlja kritiku ranijeg
pristupa, a najvećim se dijelom odnosi na njegovu ahistorijsku i apolitičku prirodu, te kako
sam navela, na neutralni stav kod stvaranja pojmova42. Skutnabb-Kangas i McCarty (2008:3)
tako ustvrđuju „Pojmovi koje koristimo nikada nisu neutralni“. Za razliku od ranijeg
razdoblja, u kritičkim se jezičnim studijima dovode u pitanje službene jezične politike koje su
naizgled stvarane kako bi zaštitile jezike manjina, te postoji raširen stav kako one u svojoj biti
služe produbljivanju odnosa dominacije.

Drugo se gledište kritičkih jezičnih politika odnosi na onu dimenziju istraživanja kojoj je cilj
društvena promjena. Ovo je gledište izraženo u kritičkim etnografskim jezičnim studijima, ali
i u ekološkom, etnokulturološkom pristupu, kao i pristupu jezičnih prava budući da je svima
njima zajednička dimenzija ispravljanja postojećih nejednakosti. U sljedećim ću odlomcima

41
S obzirom da se ne radi o dominatnoj paradigmi u proučavanju jezika i dalje postoji nekoliko naziva. Ja ću se
u ovom radu držati naziva kritički jezični studiji
42
Primjer toga je kritika pojma diglosija na koji se gleda kao na ideološko oprirodnjavanje nejednakosti u
društvu (Woolard & Schieffelin 1994: 69; May 2006: 257). Pojmovi kao što su horizontalna i vertikalna
višejezičnost također otkrivaju odnose moći i mogu se kritički analizirati na sličan način.

29
objasniti etnokulturološki i pristup jezičnih prava, dok ću ekološki pristup objasniti naknadno
s obzirom da je riječ o jednom od tri elementa koje sam koristila za analizu u ovom
istraživanju.

U etnokuluturološkom modelu jezik se povezuje s određenim grupama na temelju pojmova

etniciteta, kulture ili rase, a jezik se shvaća kao temeljni element etnokulturološkog identiteta
(Le Nevez 2006: 6, 24; Skutnabb-Kangas i Phillipson 2008: 3-14; Lo Bianco 1987: 1).
Značajno za ovaj pristup jest shvaćanje da se gubljenjem jezika gubi cijela kultura određene
zajednice (Fishman 1991:116, Lo Bianco 1987:1). Brojni radovi iz sedamdesetih,
osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća Joshue Fishmana također pripadaju ovoj
tradiciji, kao i radovi danske znanstvenice, gorljive zagovornice jezičnih prava, Tove
Skutnabb-Kangas. Znanstvenici koji djeluju unutar ove epistemološke odrednice često se bave
manjinskim jezicima ili manjim, ugroženim jezicima te ukazuju na očuvanje jezika kao oblik
očuvanja društvene kohezije i grupnog identiteta, ali i oblik otpora prema dominantnim
skupinama.

Na ovaj se pristup oslanja i onaj u kojem se eksplicitno zagovaraju jezična prava. Ovdje se na
prvom mjestu nalazi zaštita i promidžba svih jezika. Kao i u etnokulturološkom pristupu, na
jezike se ne gleda kao na apstraktne sustave kojima je cilj prenošenje informacija, već su oni
važni nositelji simboličkoga značenja, odnosno ključni elementi nečijeg kulturološkoga
nasljeđa. Za razliku od etnokulturološkoga pristupa, ovaj pristup se eksplicitno temelji na
službenim jezičnim politikama i njihovom osporavanju ili stvaranju. Kao i u etno-
kulturološkom modelu, istaknuti su predstavnici ove struje Tove Skutnabb-Kangas i Robert
Phillipson.43

Treća kategorija kritičke paradigme odnosi se na izravan utjecaj kritičke teorije i izrazito je
zastupljena u političkom i ekonomskom pristupu koje ću detaljnije objasniti u nastavku (u
potpoglavlju o ideologiji). Ključni su pojmovi, koje razvija ili usvaja većina ovih teoretičara,
oni koji služe kao alati u iščitavanju jezične zbilje, a koje ne susrećemo u radovima koji se
bave jezikom kao apstraktnim sustavom gdje je njegova povijesnost posve zanemarena.
Mnogi su od njih postali dio svakodnevnog diskursa akademske, ali i neakademske zajednice,
primjerice diskurs, moć, simboličko nasilje, hegemonija, ideologija, kapital uz niz drugih koje

43
Detaljan pregled jezičnih ljudskih prava i regulatornih dokumenata Rpublike Hrvatske nalazi se u sljedećem
poglavlju (4. Povijesni pregled i suvremeni kontekst)

30
propituju neutralnost društvenih datosti. U ovim se radovima očituje jak utjecaj marksističkih
filozofa, francuskih sociologa i filozofa (Bourdieua i Foucaulta), postkolonijalne kritike
(Saida), i queer teorije (Butler44), transformativne pedagogije (Freirea) i niza drugih. Svrha
ovih radova je otkrivanje često neprimjetnih i oprirodnjenih nejednakosti u društvu. U centru
pažnje su, kako sam navela, odnosi moći, „...posebice u institucijama, poput škola, koje
sudjeluju u reproduciranju odnosa nejednakosti“ (Tollefson 2006: 43).

Utjecaj kritičke teorije razvidan je u ovim istraživanjima u osviještenosti strukturnih

kategorija identiteta poput kulture, rase i klase, te istraživanja nastala pod ovim utjecajem teže
k osvještavanju njihovih uloga u kreiranju jezičnih praksi. Druga značajna posljedica utjecaja
prema Tollefsonu (2006: 44-45) je samo-refleksivna dimenzija istraživača. Istraživač,
odnosno znanstvenik, ovdje se ne postavlja kao objektivni promatrač, nego netko tko je s
„Drugima“ koje istražuje u dinamičnom odnosu. Kroz takav se odnos pronalaze nejednakosti
koje se legitimiziraju u diskursu45. Postavlja se pitanje cijele znanstvene epistemologije. Što je
znanje u ovakvim istraživanjima? Koja su legitimna istraživačka pitanja i koja je prihvatljiva
metodologija? Oslanjajući se na Habermasovu ideju demokratskoga principa sudjelovanja,
Tollefson (2006: 45) apostrofira kako mnogi zagovornici kritičke paradigme smatraju da
jezične politike trebaju biti u rukama onih koji će najviše snositi posljedice tih odluka.

S obzirom na opseg utjecaja kritičke teorije smatram bitnim dodatno objasniti one pojmove iz
kritičkih jezičnih studija koje ću koristiti u ovom radu u analizi podataka, a koji su u temelju
ekološkog, političkog i poststrukturalističkog pristupa. To je pojam jezične ekologije (kao
zaseban pristup), zatim ideologije (kao osnova političkog pristupa) i na koncu pojam djelatne
uloge (kao središnji u poststrukturalističkom pristupu).

2.3.1. Jezična ekologija

Ekološki se pristup bavi suodnosom jezika i njegove okoline, odnosno proučava određenu
ljudsku zajednicu i jezike koji se u toj zajednici koriste. Skutnabb-Kangas i Phillipson (2007:
25) smatraju kako se radi o pristupu koji je prvi značajno pozvao na povezivanje proučavanja

44
Butleričina kanonska sintagma doing gender se često preslikava u kritičkoj lingvistici u doing language.
45
Znanstvenik u kritičkom diskursu ima posebno mjesto. Slika kolonijalnog bijelca koji dolazi iz razvijenog
svijeta i analizira primitivne Druge o kojima stvara „objektivnu“ distanciranu sliku leži u srži znanstvene
zapadne tradicije (Smith u Tollefson 2006: 44, Rosaldo 1993: 31)

31
jezika s vanjskim društvenom-političkim kontekstom i promjenom istoga. Začetnici teorije su
Florence i Carlo F. Voegelin te Einar Haugen, a paradigmu su nastavili razvijati Peter
Mühlhäusler, Tove Skutnabb-Kangas, Mark Fettes, Nancy Hornberger i mnogi drugi (Le
Nevez 2006: 30). Iako je nastanak teorije vezan uz prvo razdoblje znanstvenoga proučavanja
jezičnih politika, ta se teorija i dalje smatra relevantnom i suvremenom budući da problemi uz
koje je vezana nisu nestali, ali i sam se pristup mijenjao i osvježavao novim idejama i novim
pogledima na prirodu jezika tijekom svoga dugogodišnjeg postojanja.

U pojednostavljenom smislu jezična ekologija povezuje jezik s kontekstom ili jezičnim

okolišem kako bi objasnila teme povezane s jezikom u različitima formalnim ili neformalnim
kontekstima. Kako bi konkretizirali ovaj pristup, Skutnabb-Kangas i Phillipson (2007: 25)
koriste sljedeću Wendelovu (2005: 51) definiciju gdje se ekološki pristup jeziku odnosi na
kompleksnu mrežu odnosa koji postoje između okoliša, jezika i govornika, a riječ okoliš
odnosi se na fizički, biološki i društveni okoliš.

U ekološkom pristupu jezičnoj se raznolikosti pristupa kao biološkoj raznolikosti. Cilj je

očuvanje jezične raznolikosti. Osiromašenje bioraznolikosti povezuje se osiromašenjem
jezične raznolikosti. U analizi jezika u ekološkom pristupu česte su biološke metafore, kao što
su: “jezična smrt”, “živi jezici”, “materinski jezici” i sl. (Le Nevez 2006: 33). U tom se
pristupu jezična raznolikost ne može promatrati odvojeno od okoline u kojoj se ona odvija, te
svi elementi koji sudjeluju u ekološkoj mreži utječu na jezičnu raznolikost. Osobitost je ovog
pristupa u tezi gdje se jednojezičnost smatra pogrešnim, kolonijalnim, eurocentričnim
diskursom, potrebnim za crtanje teritorijalnih mapa, a raznolikost se smatra nužnim
preduvjetom za zdravo ekonomsko i društveno stanje (Mühlhäusler 1996: 5, Fettes 1997: 1).
Ono što se smatra osobitom prednošću ovog pristupa univerzalni je poziv na očuvanje jezične
raznolikosti.46

U ekološkom se pristupu dakle ne zagovara promicanje jednog jezika ili jezičnog varijeteta,
nego sveukupni pluralizam jezičnih glasova na određenome prostoru. Jezici se tako ne
poimaju kao suprotstavljeni, nego se na jezičnu raznolikost gleda kao na bogatstvo cijele
zajednice u kojoj govornici, kao i jezici, zauzimaju jednako važno mjesto u analizi. Ulogu

46
Za detaljniji pregled ekološkog pristupa vidi Language Ecology (2007), pregledni rad Tove Skutnabb-Kangas i
Roberta Phillipsona.

32
pojedinca unutar ekološkog pristupa ilustrira tekst Stabilizing What? An Ecological Approach
to Language Renewal Marka Fettesa:

Naš kut gledanja orijentiran na govornika počinje s tvrdnjom da su ljudi neodvojivi od

svojih djela, i da stvarno razumijevanje djela mora uključiti opise njihovih vlastitih
radnji i motivacija. Stoga odbacujemo kartezijanski pojam nevidljiva uma koji je
odvojen od „činećeg“ tijela (kut gledanja koji dopušta stručnjacima pristup i
discipliniranje obaju elementa) kako bismo prihvatili „društveni um“ – um koji postoji
u konkretnoj fizičkoj i simboličkoj interakciji s drugima. Takva interakcija, koja se
danas uobičajeno naziva diskursom, postaje smislena zahvaljujući neformalnim
pravilima ponašanja naučenim kroz pokušaje i pogreške. Diskurzivna psihologija, koja
nastoji reinterpretirati ono kako razumijemo ljudsko ponašanje na temelju ovakve
teorije, suprotstavlja se kartezijanskoj ideji da je jezik nešto odvojeno od drugih
područja ljudskoga djelovanja. Dapače, na jezik se gleda kao na integralni i središnji
dio načina na koji su ljudi u interakciji jedni s drugima i sa svojim okolišem. (Fettes
1997: 3)

U zaključku, možemo reći da je u ekološkom pristupu jezik prvenstveno vezan uz ljude i u

odnosima ljudi, jednih s drugima, ali i s fizičkim okolišem koji ih okružuje, a ne u skupu
pravila, rječnika, gramatika i sl. Nadalje, kritička je dimenzija ekološkog pristupa razvidna i u
odnosu na ideološko iščitavanje samog pojma jezika i eurocentričnog diskursa koji svodi
nacije na određene konačne jezike, ideološku matricu koja se nalazi u pozadini europskoga
kolonijalnog naslijeđa (Mühlhäusler 2000: 358; Makoni i Pennycook 2012: 442).

2.3.2. Uloga ideologije

U kritičkim su jezičnim studijima u političkom pristupu jezik i ideologija nerazdvojivi (Lo

Bianco 2004: 754). Svaki se diskurs smatra ideološki opterećenenim, a u prvom redu onaj koji
je povezan s autoritetom (Bahtin 1981: 343). Ideološke su matrice, sustav vrijednosti o
jezicima i temama koje se tiču jezika, međutim oprirodnjene i predstavljaju se kao
zdravorazumske, a u biti su one uvijek u interesnim područjima, što znači da su jezični odnosi
uvijek odnosi moći (Bourdieu, Foucault, Habermas, Fairclough u Lo Bianco 2004: 754).

U analizama jezičnih ideologija pronalazimo dvije glavne kategorizacijske odrednice. S

univerzalne strane gledišta, jezične se ideologije mogu odnositi na ontološka promišljanja

33
pojma jezika (kako odrediti što je jezik), dok se s druge pak strane one odnose na pojedinačna
promišljanja vrijednosti određenih jezika u njihovom makro ili mikro kontekstu. Na makro-
razini se mogu analizirati ideološke matrice u odlukama vladajućih tijela i prihvaćanju istih u
praksi, dok se na mikro-razini one analiziraju u lokalnim kontkestima (Le Nevez 2006: 53). S
obzirom na odluke koje se donose, a vezane su uz jezik, ove se dvije kategorizacijske
odrednice mogu preklapati, budući da će se jezične odluke (na makro i mikro razini)
razlikovati ideološki uvjetovano smatra li se nešto zasebnim (autonomnim) jezikom ili ne
(dijalekti, varijeteti i slično). U sljedećim ću se odlomcima osvrnuti prvo na partikularnu
kategorizacijsku odrednicu jezičnih ideologija, a potom ponuditi osnovna gledišta
promišljanja o prirodi jezika unutar političkoga pristupa.

Althusser smatra kako se dominantni ideološki obrasci ostvaruju kroz tzv. ideološke aparate
države (Althusser 1986: 119). On kritički promišlja oprirodnjenje dominantih ideoloških
obrazaca ustvrđujući kako se oni proizvode u sklopu ideoloških aparata države (IAD) koji su
za njega: religijski, školski, obiteljski, politički, pravosudni, sindikalni, informacijski i
kulturni. Smatra kako IAD djeluju pomoću ideologije, te kako u osnovi ovih naizgled
različitih dijelova javnih i privatnih područja zapravo leži vladajuća ideologija, koja je
najrazvidnija u školskom ideološkom aparatu koji je važnošću zamijenio glavni
predkapitalistički državni aparat - crkvu:

(Škola) uzima djecu iz svih društvenih klasa već od dječjeg vrtića, novim ili starim
metodama, usađuje im, godinama – u dobi u kojoj je dijete 'najranjivije', pritisnuto
između obiteljskog i školskog aparata – razna umijeća zaodjenuta vladajućom
ideologijom (jezik, računanje, prirodopis, znanosti, književnost) ili naprosto vladajuću
ideologiju u čistom obliku (moral, građansko obrazovanje, filozofija). (Althusser
1986: 136)

Althusser kritički, u duhu marksističke filozofije, zaključuje kako svi ideološki aparati imaju
istu namjeru – reproducirati proizvodne odnose, odnosno odnose izrabljivanja koji dominiraju
u kapitalizmu. Ono što posebno ističe je oprirodnjenost ovakva stanja gdje se škola prikazuje
kao prirodna sredina lišena svake ideologije (Alhusser 1986: 137).

Blommaert smatra kako se ideološke matrice očituju i upravljaju jezičnim ponašanjem u svim
domenama korištenja (Blommaert 2006: 241-242). On preuzima Bourdieuov stav kako su

34
ideološki obrasci mjesta simboličke borbe i autoriteta i kako stratifikacija i hijerarhizacija
jezičnih praksi nikada ne izostaju (2006: 242). Bourdieuov terminološki aparat postaje opće
mjesto u kritičkim jezičnim studijima. Tako se umjesto gramatičnosti koristi pojam
prihvatljivosti, a umjesto pojma jezika koristi se pojam legitimnoga jezika. Komunikacijsku i
simboličku interakciju zamjenjuje se odnosima simboličke moći, a umjesto značenja govora
postavlja pitanje vrijednosti i moći govora. Nadalje, umjesto jezične kompetencije preuzima
se Bourdieova sintagma simbolički kapital, koju Bourdieu smatra neodjeljivim od specifične
jezične kompetencije (Bourdieu u Grenfell 2011: 92; Bourdieu 1992: 21-49).

Taj se simbolični kapital, jezik, na tržištu (polju) može transformirati u društveni ili
ekonomski kapital (Bourdieu 1992: 52). Tako da, kad govorimo o stranim jezicima kao
vrijednom kapitalu, zbog pozadinskih ideoloških matrica, mi unaprijed znamo o kojim
jezicima govorimo ili ne govorimo. Isto se može primijeniti (i primjenjuje se kao što ćemo
vidjeti u istraživanju) na manjinske jezike ili manje jezike. Ovdje se vidi i povezanost
političkog pristupa s ekonomijom. U tradicionalnoj ranoj fazi proučavanja jezične politike na
jezičnu se dominaciju gledalo kao na pozitivnu pojavu s obzirom da ona olakšava ostvarivanje
dobiti, a na jezičnu raznolikost kao na problem. Iako se ova teorija na prvi pogled čini kao
izrazito politički nekorektna, ona zapravo i danas predstavlja dominantnu ideološku matricu
prema kojoj se jezici poimaju instrumentalno s većom ili manjom vrijednošću, te ju kao takvu
treba ozbiljno shvatiti budući da može biti polazište za daljnja kritička istraživanja.

Unutar ove paradigme, napisani su brojni radovi koji kritički promišljaju povezivanje jezika i
stvaranja dobiti. Recentni primjer radova o komodifikaciji47 jezika knjiga je Dine
Mehmedbegović Miss, who needs the languages of immigrants? A study in language attitudes
in England and Wales (2011) i Alexandra Duchênea i Monike Heller Language in Late
Capitalism: Pride and Profit (2012) koji ukazuju na sveopće prihvaćanje komodifikacije
jezika i rezultirajuće simboličko nasilje kod onih govornika koji preuzimaju matrice gdje se
48
njihov jezik ne doživljava kao simbolički kapital. Kako smo vidjeli kod druge

47
Pojam komodifikacije uvodi Marx, a odnosi se na transformaciju usluga i ideja u robu s određenom
vrijednosti, pri čemu se vrijednosti određuju kroz hegemonijske odnose.
49
Dina Mehmedbegović već kroz naslov knjige govori o pogubnom utjecaju komodifikacije na jezike „Miss,
who needs the languages of immigrants?“ što je zapravo odgovor djevojčice koja se želi baviti turizmom na
pitanje hoće li joj kurdski (njezin materinski jezik) pomoći u traženju posla u Engleskoj. Naslov uredničke knjige
Alexandra Duchênea i Monike Heller Language in Late Capitalism: Pride and Profit također već naslovom
sugerira o dominantnim tropima u analizi diskursa jezičnih politika i višejezičnosti – gdje nacionalno određenje i
stvaranje dobiti zauzimaju ključno mjesto.

35
kategorizacijske odrednice, uloga ideologije osim u percepciji i vrijednosnim sudovima
vezanim za različite jezike, u političkom pristupu jeziku, zauzima značajno mjesto u analizi
shvaćanja pojma jezika. Među mnogim teoretičarima koji se oslanjaju na radove Bourdieua i
Foucaulta i drugih kritičkih mislilaca tako prevladava mišljenje kako jezici kao fiksni kodovi
s različitim oblicima i funkcijama zapravo ne postoje, nego su kao takvi diskurzivne prakse
dominatnih skupina. Bourdieuova misao da postoje samo diskursi razvija se u različitim
pravcima, ali prevladava ideja kako je standardizacija jezika proces vezan uz europsku
kolonijalnu povijest i vlastito oblikovanje europske superirone svijesti (Mühlhäusler 2000:
358; Pennycook 2006: 62, 66).

Na temelju ovakvog pristupa standardnim jezicima, Blommaert smatra kako je tiskana riječ
zapravo omogućila kapitalizmu instrument za diseminaciju jezičnih ideologija kroz koji je
autonomni, strukturirani, semantički transparentni (pisani) jezični varijetet, zapravo varijetet
koji je kontrolirala elita, stekao najviši status. Na ovaj je način taj varijetet nametnut cijelom
društvu kao jedini ispravni Jezik, nasuprot žargonima, govorima, dijalektima i drugim
oblicima vulgarnih i zbunjujućih mahom usmenih jezika manje obrazovanih masa. Tako se
varijetet elite uspostavlja kao jezik koji se poslije pojavljuje u gramatikama i rječnicima i
normativno predstavlja kao skup bogatih pravila u obrazovnim sustavima u nastajanju
(Blommaert 2006: 242).49

Za razliku od političkog pristupa, gdje je u prvom planu reprodukcija odnosa dominacije kroz
preuzimanje ideoloških obrazaca, u postmodernističkoj kritičkoj misli djelatna uloga
individualaca i/ili grupa dolazi u prvi plan i jezik shvaćen kao oblik lokalne prakse postaje
dominatna paradigma u promišljanju prirode jezika (Pennycook 2006: 70) što je i tema
sljedećeg potpoglavlja.

49
Smatram važnim napomenuti kako je ovakvo gledanje samo jedan od pristupa standardnim varijetetima.
Coulmas i Lo Bianco (Coulmas 1984, 1994 u Lo Bianco 2004: 745) ističu kako su standardni jezici svojevrstan
kulturološki doseg s obzirom na evolucijski razvoj u pozadini.

36
 2.3.3. Jezik kao djelatni čin

Pitanje djelovanja, odnosno djelatne uloge pojedinca ili skupine jedno je od središnjih u
postrukturalističkom50 pristupu jezičnih politika i jezične raznolikosti i smatra se osnovnim
razlikovnim elementom između starijeg, pozitivističkog i modernog i suvremenog razdoblja
(Hornberger 2006: 28-34). Unutar kritičkih jezičnih studija, jezik (pisani ili govoreni) nije
samo sustav znakova, već oblik prakse (Wodak 2006: 175) i kao takvoga ga je vrijedno
analizirati, stoga sve veći broj znastvenika u području ukazuje na važnost djelatne uloge
pojedinca ili zajednice (prim. Canagarajah 2005: 440; Pennycook 2006:70; Hornberger
2006:34).

Pennycook koristi postmodernistički pojam performativnosti kako bi objasnio činjenicu kako

„[...] je jezik u svojoj srži djelatni čin [agentive act], prije čin rekonstrukcije nego
reprodukcije[...]“ (Pennycook 2006:70). Na tragu Derridine misli kako je jezik primarno
nestabilan, na identitete se gleda kao na višestruke, kontradiktorne i promjenjive pojavnosti,
ovisne o vremenskim i prostornim kontekstima (Morgan 2007: 949). Odabirom određenog
jezičnog repertoara, pojedinac zauzima određene uloge unutar različitih skupina i ulazi u
različite odnose. Upravo je ova performativna uloga jezika apostrofirana u
postmodernističkom pristupu gdje se jezik analizira lokalno i partikularno, kroz određene
situacije na određenom mjestu u određenom trenutku. Promišljanja se o biti jezika pomiču s
onih statičkih, o teoritoriju i naciji, na kontingentne i promjenjive gdje je jezik prvenstveno
određena aktivnost, nešto što činimo, materijalni dio društvenog i kulturnog života, a ne
apstraktni sustav koji koji koristimo (Pennycook 2010: 1-2).51 Jezik kao oblik lokalne prakse
znači promišljati što činimo s jezikom, koje se aktivnosti provode i na koji način. Praksa se
ovdje ne odnosi na izolirane, rijetke pojave, nego na uobičajen način organizacije društvenoga
života (Pennycook 2010: 2).

Metodološki, najdalje je u ovom pristupu otišla kritička etnografija koja je zaokupljena

mikro-razinom međusobnih odnosa u svakodnevnom životu i koju zaista zanima življenja

50
Poststrukturalizam se često zamjenjuje pojmom postmodernizma u literaturi. Glavna je odrednica kritičko
promišljanje 'velikih priča', univerzalnosti velikih istina i neutralnosti znanja. Pojmovi koji su se smatrali
stabilnima postmodernizmu/postrukturalizmu se propituju do krajnjih granica (Pennycook 2006: 62).
51
Monika Heller u svojoj knjizi Paths to Post-Nationalism (2011) daje ogledan primjer ove rekonstitucije
identiteta. Analizirajući kanadsku seriju Pure laine prikazuje odnose obitelji gdje je muž s Haitija, žena iz dijela
Quebeca koji „ima više toga zajedničkog s atlanskim pokrajinama nego s Quebecom“ a njihovo usvojeno dijete
iz Kine. Veza između jezika, mjesta i identiteta po normativnim standardima ne postoji i oni je sami moraju
stvoriti (Heller 2011: 5).

37
kultura neke zajednice (Canagrajah 2006: 153). Kritička je primijenjena lingvistika, a posebno
kritičke jezične politike, napravila značajan korak u empirijskom smislu proučavajući odnose
struktura i individualnih i/ili skupnih djelatnih uloga. Canagarajah donosi ekstenzivne analize
jezičnih politika u obrazovnim institucijama gdje se kao oblik skrivene prakse koriste
nestandardni govori, što on iščitava kao iskazivanje djelatne moći (Canagrajah 2006: 160), ali
i očitovanje skrivenih jezičnih politika u određenoj instituciji52.

Možemo zaključiti kako je u poststrukturalističkom pristupu jezičnim politikama i jezičnoj

raznolikosti došlo do odmaka od univerzalnih „velikih“ priča o jezicima, na one posve
pojedinačne i lokalne. Umjesto generalnih zaključaka o jezicima koji se poklapaju s
teritorijima i nacijama, veliki dio recentne znanstvene literature iz ovog područja unutar
kritičke paradigme donosi prikaze individualnih jezičnih identiteta i praksi.53

Druga je značajna posljedica poststrukturalnog pristupa jeziku njegova transformativna

dimenzija. Naglašavajući djelatnu ulogu, mnogi znanstvenici koji rade pod okriljem kritičkih
jezičnih studija istovremeno imaju i zagovaraju aktivnu ulogu u zajednicama. Kao posljedica
kritičkog odmaka od neutralnog izvanjskog istraživača - stručnjaka iz područja, oni se mahom
svjesno svrstavaju u određen sustav vrijednosti i njihov rad se može pratiti kroz suradnju s
vladinim ili nevladinim udrugama, u javnom diskursu o višejezičnosti, odnosno u aktivnom
promicanju stavova koje zagovaraju.

2.4. Teorija u lokalnom kontekstu

Kako ćemo vidjeti u ovoj disertaciji, jezici o kojima pišem ne mogu se odvojiti od zajednice u
kojoj se nalaze, na mjestu u kojem se govore i vremenu u kojem sam provela istraživanje.
Stoga se ova disertacija svojim pojedinačnim i lokalnim usmjerenjem smješta u
poststrukturalističku paradigmu. Jezici koji će se spominjati u disertaciji, primjerice njemački,
srpski, mađarski ili slovački, nisu njemački, srpski, mađarski ili slovački bilo gdje drugdje.
Oni su vezani za određen grad (Osijek) i određeno vrijeme (drugo desetljeće 21. stoljeća).

52
Schiffman je uveo podjelu na otvorene i skrivene jezične politike. Otvorene su javne, službene, de iure
politike, dok su skrivene, neformalne, činjenične – de facto politike na terenu (Schiffman 2003).
53
Tako je na LINEE konferenciji u Dubrovniku 2014. kao plenarni izlagač, Alexandre Duchêne prikazao jezičnu
praksu i jezične identitet jednog imigranta u Švicarskoj povezujući znanje jezika s osobnim identitetom kao
jednim od osnovnih gledišta analize jezičnih politika, ukazujući da osim jezičnog repertoara individualaca, na
njihov status u društvu presudnu ulogu ima rasa, nacija, klasa i drugi strukturni elementi identiteta.

38
Podatci koji su predstavljeni u ovoj disertaciji odnose se na te jezike (i druge koje spominjem)
samo onako kako se oni kroz stavove (ideološke matrice) i praksu (djelatnu ulogu)
utjelovljuju u živim odnosima sudionika ovog istraživanja.

Osim poststrukturalističke pozadine, sljedeću važnu teorijsku odrednicu ove disertacije

možemo naći u ekološkom pristupu. Izbor teme jezičnih politika i jezične raznolikosti temelji
se na vjerovanju da je potrebno poticati sve jezike (u onom najširem poststrukturalističkom
smislu) kao oblike lokalne prakse u gradu i pokazivati poštovanje prema svakome od njih, jer
s obzirom na ulogu jezika u određivanju identiteta (performativnu prirodu jezika), to zapravo
drugim riječima znači da poštujemo ljude koji su nosioci tih lokalnih praksi (jezik ne postoji
izvan svojih govornika).

Ali ako mi sami polazimo od te premise, to ne znači nužno da se ona nalazi u stavovima
sudionika istraživanja na svim razinama gdje je ono provedeno. Zato je jedno od važnih
mjesta ovog istraživanja upravo otkrivanje ideoloških matrica u stavovima sudionika,
posebice kod mladih i djece koji su već internalizirali ideološke matrice kroz koje se njihove
jezike ne smatra vrijednima i značajnima. Dakle, u onim slučajevima kada je došlo do
stanovitog simboličkog nasilja kod mladih posebno je važno odrediti mjesto ideologije.

Međutim, dio istraživanja koji se odnosi na nacionalni identitet, koji postmodernističko

čitanje jezičnih politika vrlo kritički dovodi u pitanje povezujući ga s kapitalističkom
filozofijom funkcioniranja tržišta, također treba gledati lokalno. Kako to naglašavaju
Skutnabb-Kangas (1981:2) i May (2001:114), simboličku se dimenziju jezika koja povezuje
pojedinca sa zajednicom ne može odbaciti. Ako su i razlozi njezina nastanka uvjetovani
povijesnim odnosima moći, oni se poimaju kao stvarni i imaju stvarnu afektivnu (ali i pravno-
regulatornu) ulogu s dalekosežnim posljedicama. Na temelju ovakva stava etno-kulturološki
pristup i pristup jezičnih prava smatram jednako relevantnima za ovo istraživanje.
Odbacivanje pristupa jeziku kao sustavu, polazeći od toga da se radi o standardiziranom
varijetetu kapitalističkih elita, više govori o transcendenciji nacije zapadnjačkih post-
strukturalističkih znanstvenika u čijoj kolektivnoj podsvijesti ne postoji odnos potčinjene
zajednice prema dominatnoj koja se još uvijek bori za svoje diskurzivno mjesto, što je još
uvijek izrazito utkano u odnose jezika i moći u Hrvatskoj.

39
Na koncu, jezične politike kojima sam se bavila u ovom istraživanju odnose se i na one
makro-politike (de iure, službene, koje je izradio autoritet u vidu određenog upravljačkog
aparata) kao i na one mikro: uske, lokalne i osobne odluke koje se očituju u stavovima
mjerodavnih osoba, ali i korisnika jezičnih politika o jezičnim praksama u određenom
kontekstu (često skrivene, neslužbene, tzv. de facto jezične politike). Ove potonje smatram od
osobite važnosti, pogotovo budući da se u mom istraživanju one najvećim dijelom odnose na
stavove djece i mladih, one skupine kojih se jezične politike kroz sve ideološke aparate
najviše dotiču.

40
 3. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA

Na kritičkim se jezičnim studijima temelji i metodologija ovog rada. Kako smo vidjeli, iz
ovog kuta gledanja jezik je jedan od oblika društvene prakse. Desosirvoski i čomskijanski
formalni pristup pristup promatra se kritički uslijed nepovezanosti jezične zbilje s povijesnim,
političkim i društvenim kontkestom. Kao što smo vidjeli, u kritičkim se jezičnim studijima
jezik ne može svesti na puko prenošenje informacija, odnosno govorenje, jer je on
istovremeno i činjenje i bivanje (Gee 2010:2). Bourdieu o statusu apstraktne, formalne
sosirijansko-čomskijevske lingvistike tako piše sljedeće:

I doista, sva sudbina moderne lingvistike zapečaćena je inauguralnim nasilnim činom

kojim Saussure „eksternu lingvistiku“ odvaja od „interne lingvistike“ i, priznajući
samo ovu posljednju kao pravu, isključuje iz nje sva istraživanja koja stavljaju jezik u
vezu s etnologijom, s političkom poviješću onih koji tim jezikom govore, ili s
geografijom područja na kojemu se on govori (...). (Bourdieu, 1992: 8)

Kritički se pristup dakle nalazi u opreci sa strukturalističkim shvaćanjem jezika gdje je on

apstrakatni, konačni kod s određenim funkcijama od kojih je primarna ona komunikativna. U
okviru kritičke sociolingvistike jezik je primarno političko oruđe – na način da se njime
upravlja statusom pojedinca u zajednici, izravno ili neizravno.

Ova se disertacija isto smješta na politički post-strukturalni kontinuum svojim predmetom,

jezikom i shvaćanjem njegove društvene uvjetovanosti. U kritičkim jezičnim studijima ne
postoji neutralno. Jezik, kao i istraživač svojim sudjelovanjem u diskursu zauzima uloge i
zauzimanje uloga ili sposobnost djelovanja jedno je od ključnih mjesta ovoga pristupa. Kako
smo vidjeli, Nancy H. Hornberger (2006: 34) i niz drugih lingivista koji se bave jezičnim
politikama (Ricento, Phillipson, Tollefson, Pennycook, Canagarajah, Ruiz, Jaffe u Hornberger
2006:34) smatraju kako je zapravo riječ o novoj paradigmi u kojoj su uloge ideologije,
djelatna uloga (agency) i jezične ekologije upravo te koje razdvajaju ranije pozitivističke
pristupe od suvremenih, kritičkih.

Znanstvena se metodologija stoga temelji na strategijama kritičkih jezičnih studija. U prvom

se redu radi o društveno angažiranom istraživanju, a ne neutralnom bilježenju izvanjskoga
svijeta, gdje se jezik smatra oblikom simboličko-društvene borbe. Jezicima sam u gradu
Osijeku pristupila kroz cjelokupni njihov kontekst, dakle na način da me je zanimao habitus

41
njihovih govornika, njihova vlastita percepcija jezika kao i status koji jezik ima u službenim
dokumentima, što je istovremeno i odraz i generator dominatnih ideologija i djelatnih uloga
svih dionika jezičnih politika. Zbog ovakve sam teme smatrala kako je važno provesti ovo
istraživanje u dijalogu s dionicima diskursa, što znači da je ono prvenstveno kvalitativno, na
način da se koristi metoda kritičkog proučavanja arhivske građe, metoda observacije te
metoda intervjua i to s jedne strane s učenicima osječkih škola, a s druge s dionicima javnih
politika. Ali u svrhu stjecanja slojevite i iznijansirane slike, koristila sam i kvantitativne
podatke iz postojećih istraživanja, te poglavito, iz Popisa 1991., 2001. i 2011.

S obzirom na dimenziju istraživanja koja se jednim velikim dijelom bavi habitusom osječkih
manjina te je vezana uz određeni geografski kontekst, ovo istraživanje, iako nije sudjelujuće,
ima pojedine elemente sudjelujućeg istraživanja. Ponajprije se to odnosi na iskustvo rada u
podijeljenoj zajednici – u Osnovnoj školi Tenja u kojoj se provodi model A za djecu srpske
nacionalnosti od 2003. do 2005., ali i na kontinuirani odnos s kolegama iz te škole i njihovo
sudjelovanje u intervjuima, te osim toga, odrastanje i vraćanje u Retfalu – dio grada u kojem
se nalazi najveća zajednica stanovništva mađarske nacionalnosti, što je vidljivo i u nazivu
gradske četvrti54.

Dakle, s obzirom na posebnosti osječke jezične situacije i osobna promišljanja o jeziku, te na

znanstvenu prirodu doktorskih istraživanja, metodologija se ovog rada prvenstveno smješta u
okvire kritičke teorije, odnosno u područje lingvistike nastalo u okrilju kritičke
sociolingvističke teorije – kritičkim jezičnim studijima koje svoj filozofski aparat temelje na
političkoj i post strukturalnoj teoriji. Međutim, kako se ne bi zanemarila ona simbolička
dimenzija jezika, koju ističe Skutnabb-Kangass (1981: 2-3), koja se odnosi na osjećaj
pripadnosti određenoj zajednici, važan dio metodologije koji sam koristila oslanja se na
pristup u kojem se polazi od same zajednice – njenog mikro-svijeta uzajamnih odnosa,
razgovora i svakodnevnog života (Canagarajah 2006: 153).

54
Naziv Retfala dolazi od mađarski riječi rét – što znači močvara, rit, i riječi falu – što znači selo. Dakle
značenje bi bilo selo u ritu (Njari 2011: 2).

42
 3.1. Razine istraživanja

Metodološke se strategije u ovom radu jednim dijelom temelje na onima projekta LUCIDE,
dok je jedan dio istraživanja bio posebno usmjeren na pitanja koja su se pokazala bitnima za
grad Osijek te utoliko i sama disertacija izlazi izvan okvira projekta.

Na početku sam provela sekundarno istraživanje (pručavanje arhivske građe) kojemu je cilj
bio odrediti opća mjesta. Proučavala sam postojeće radove, ali cilj je bio doći i do, kako
osnovnih demografsko lingvističkih podataka, tako i onih podataka koji su bili potrebni u
svrhu određivanja društveno-povijesnog konteksta. Stoga sam proučavala i popise
stanovništva u Državnom zavodu za statistiku od početka njihova objavljivanja u ovoj regiji
(od 1857. kada počinju sveubohvatni popisi svih staleža) te zapise koji postoje o statusu
jezika u gradu Osijeku. Važno je napomenuti kako sam naišla na stanovite probleme s
Popisom iz 2011. s obzirom na to da dijelovi Popisa još nisu bili objavljeni, pa sam do tih
podataka dolazila tijekom pisanja rada.

Kao bih razumjela sadašnji jezični habitus stanovnika grada, smatrala sam potrebnim
razumjeti socijalno-povijesni kontekst grada. Jezici grada Osijeka kroz povijest kompleksna
su tema koja kao takva i sama može biti sama predmetom disertacije. Međutim, u radu koji se
bavi jezičnim politikama i jezičnom raznolikošću grada Osijeka smatrala sam potrebnim
barem se osvrnuti na društveno-povijesni kontekst koji je uvjetovao današnje stanje u kojem
je hrvatski postao u neku ruku simbolički kapital55 dok su svi ostali jezici koji su se
tradicionalno ovdje govorili, na određen način, stekli podređeni status56 . U kratkom
povijesnom pregledu nalazi se prikaz druge razine istraživanja tijekom koje sam proučavala
arhivsku građu vezanu uz jezične politike jezika koji su se tradicionalno govorili na području
grada i jezične politike koje su prevladavale.

Na trećoj je razini cilj bio kvalitativnim polustrukturiranim intervjuima doći do uvida u stanje
stvari o jezičnim praksama u gradu Osijeku. Pitanja su se na ovoj razini bavila percepcijom i
jezičnom praksom. Ta su se pitanja odnosila na njihov jezični habitus: koliko i kada koriste

55
Ovu tvrdnju zaista treba gledati u uskim okvirima ove države s obzirom na širi europski kontekst i mjesto koje
hrvatski jezik zauzima u njemu – mjesto osporavanog jezika koje se i dalje bori za svoje institucionalno i
diskurzivno mjesto.
56
Njemački je jezik na primjer početkom 20. stoljeća bio jezik vladajuće klase dok je danas on jedan od jezika
čija je budućnost u gradu ugrožena kako zbog povijesnih okolnosti tako i zbog sve veće dominacije engleskog
jezika (podaci iz intervjua).

43
svoj materinski/drugi jezik, u kojem se omjeru on njeguje, susreću li probleme zbog
korištenja, razgovara li se o tom jeziku u školi/na fakultetu/s prijateljima, planiraju li zadržati
jezik i sl. Osnovna je zamisao ovog ciklusa istraživanja bila uključiti djecu i mlade kako bih
dobila što iskrenije dogovore. Osim pretpostavke o uvidu u stvarne prakse, njihova mišljenja i
stavovi imaju vrijednost i kao indikatori budućega stanja.

Na sljedećoj sam razini napravila intervjue u različitim područjima djelovanja u gradu:

javnom, privatnom, obrazovnom, urbanom i ekonomskom. Cilj je ove razine bio steći uvid u
razmišljanja stratega jezičnih politika (dionika) te njihovih korisnika. U ovu su razinu trebali
biti uključeni i predstavnici manjina kao ljudi koji aktivno, na razini službene politike, mogu
sudjelovati u donošenju odluka o statusu svojih jezika kako u Osijeku, tako i u Republici
Hrvatskoj, međutim, mnogi se nisu odazvali pozivu za intervju57.

Bitno je još naglasiti kako sam u ovom ciklusu koristila i pitanja nastala u sklopu projekta
LUCIDE koja se temelje na sekundarnom istraživanju, te odgovore/izjave djece i mladih kao
referentna mjesta na temelju kojih sam pokušala doći do percepcije i refleksije stratega
jezičnih politika na temelju sadržaja prikupljenih odgovora iz ranijeg kruga istraživanja,
onoga s učenicima osječkih škola. Opća mjesta, koja su bila uspostavljena kroz projekt,
odnosila su se na primjere dobre prakse/problema/izazova u učenju jezika za useljenike i
manjine, potporu gradova društvenoj inkluziji kroz jezičnu podršku u javnim ustanovama,
komunikaciju grada i kulturološku razmjenu sa „susjednim jezicima”. Bilo je važno osvijestiti
koji su to „susjedni jezici” u kontekstu grada, kako gradovi promoviraju interkulturalni
dijalog i razumijevanje slaveći kulture i jezike manjina i drugih zajednica u javnom prostoru,
ali i prilagoditi pitanja međunardnih znanstvenika lokalnom kontekstu.

U sljedećem je ciklusu istraživanja cilj bio odrediti zajednička opća mjesta – primjere dobre
prakse, ali i probleme koji postoje kao zapreka u održavanju jezične raznolikosti grada: s
jedne strane one koji su u percepciji govornika manjinskih jezika, a s druge kod relevantnih
stratega jezičnih politika. U ovom sam ciklusu pokušala i kritički analizirati jezične politike i
jezičnu raznolikost na temelju prikupljenih podataka iz svih ranijih razina istraživanja.
Strategije iz kritičke analize diskursa i post-strukturalističko iščitavanje podataka u svjetlu
dominatnih ideologija i analize djelatne uloge dionika istraživanja bile su ključne u završnom
ciklusu.
57
U konačnici se na intervju odazvala samo pripadnica njemačko-austrijske zajednice u Osijeku.

44
Podatke koje sam prikupila u intervjuima iz trećeg i četvrtog ciklusa, analizirala sam na
temelju kritičke paradigme. Uspostavila sam opća mjesta – obrasce koji su se pojavili u opisu
percepcija jezičnih praksi i jezičnog identiteta i u kreiranju jezičnih politika. Bitno je naglasiti
da sam na svima razinama koristila, koliko je bilo primjenjivo na osječki kontekst, upitnik
koji je izradila ekspertna skupina iz projekta LUCIDE, te kako sam u suočavanju s izazovima
s kojima sam se susrela u analizi jezične raznolikosti i jezičnih politika grada također koristila
materijalima i spoznajama nastalih u okviru seminara i radionica organiziranih u sklopu
projekta LUCIDE58.

3.2. Kvalitativni pristup

Osim na arhivskoj građi, dakle postojećim radovima o jezičnoj raznolikosti i jezičnim

politikama i izravnoj opservaciji, ova se disertacija ponajprije temelji na odgovorima do kojih
sam došla putem intervjua i pozadinskim znanjima koja sam stjecala tijekom bavljenja temom
u dijaloškom odnosu kroz razgovore o izazovima višejezičnih zajednica s brojnim
sugovornicima koji se profesionalno bave ovom temom, a imala sam ih prilike upoznati,
slušati i čitati tijekom protekle tri godine. Ovo je istraživanje o jezičnim politikama i
višejezičnim praksama u gradu Osijeku sadržavalo ona gledišta kvalitativnih istraživanja koje
navodi Patton (2002: 40-41), ali donosi i one koje spominju suvremeni lingvisti, predstavnici
tzv. kritičkih jezičnih studija.

Istraživanje je bilo prirodno, to jest nisu postojale umjetne situacije u kojima se promatra
subjekte ili istima manipulira. Ako dolazi do promjena, one su rezultat svjesnog i
transparentnog nastojanja. Subjekti nad kojima se nešto izvršava ne postoje, nego se radi o
sudionicima istraživanja koji su u prvoj fazi učenici i mladi, a poslije mjerodavne osobe. Svi
su oni sudionici procesa kojemu je cilj doći do odgovora o jezičnoj stvarnosti i jezičnim
politikama grada Osijeka. Istovremeno, budući da je tijekom istraživanja i spoznaja koje je
ono donijelo, došlo i do promjena u osobnim stavovima vezanim uz višejezičnost i jezične

58
U sklopu projekta organizirana su tri seminara – prvi u studenome 2012. u Utrechtu u Nizozemskoj – The
Multilingual City in 2012, potom u rujnu 2012. U Varni u Bugarskoj - The Multilingual City – Challenges and
Solutions, te u travnju 2014. U Madridu – Global Cities and Multilingualism. U rujnu 2014. održao se završni
seminar u Lonodnu. U sklopu projekta održano je pet radionica od koji se svaka odnosila na jedno područje
djelovanja koje smo proučavali – tema radionice u Hamburgu bila je višejezičnost u ekonomskom području, u
Rimu – višejezičnost u javnom području, u Ateni – višejezičnost u urbanom području, u Dublinu – višejezičnost
u obrazovanju, te u Osijeku – višejezičnost u privatnom području.

45
politike, riječ je o istraživanju kao dubinskoj dijaloškoj praksi gdje dolazi do promjene kod
sudionika procesa, stoga je riječ i o transformativnom istraživanju.

Kada je o prirodnim i transformativnim istraživanjima riječ, važna je uloga transparetnosti.

Tako je jedna od osnova ovog istraživanja bio vlastiti transparentni stav gdje se nisam
predstavljala kao objektivni promatrač kojemu je cilj objektivno opisati stvarnost, nego
kritički/formativno pristupiti ukoliko sam smatrala da je to potrebno. Na taj se način
predstavljajući u istraživanju, ono postaje etičkim (ili etičkijim) u odnosu na tradicionalna
istraživanja gdje se istraživač postavlja kao netko tko može opisati stvarnost, a pri tome
vjeruje u neuptinost vlastite neutralnosti. Drugim riječima radi se o onome što američki
psiholozi nazivaju „biti s nekim u istraživanju“ (Moustakas 1995: 81-87). U ovom sam
istraživanju jasno naznačila kakav je moj stav prema temi višejezičnosti. Kada su u pitanju
bili intervjui s djecom i mladima, u nekoliko sam se navrata čak više puta nalazila s njima
ukoliko bih primijetila da poznavanje svog materinskog jezika nisu smatrali bogatstvom
(učenik kojemu je slovački materinski jezik). U intervjuima s odraslima, dionicima jezičnih
politika, jasno sam izložila vlastita promišljanja o modelu A manjinskoga obrazovanja te na
neki način ušla u kritički dijalog s nekim od dionika.

Istraživanje se većim dijelom temelji na induktivnoj metodi, te je stoga ono i fenomenološko.

Iako je cijelo istraživanje o jezičnoj raznolikosti i jezičnim politikama grada Osijeka krenulo
od početnih premisa kako su neki jezici vidljiviji u odnosu na druge te kako određeni jezici
imaju prestižni status dok drugima prijeti nestajanje, tijekom intervjua s učenicima, u prvoj
fazi istraživanja, pojavili su se još neki bitni aspekti kojima je vrijedilo obratiti pažnju u
drugoj razini istraživanja, dakle u intervjuima s odraslim osobama koje mogu donositi odluke
vezane uz jezičnu politku grada iz različitih sfera odlučivanja. Ovi su se aspkti prvenstveno
odnosili na poimanje vlastitog jezika kao nebitnog ili manje važnog u odnosu na strane jezike
koji se uče u školama (djeca koja njeguju svoje jezike u modelu C za slovačku i albansku
manjinu) i dojam da djeca te jezike njeguju zbog posve pragmatičkih razloga kao što je
dizanje prosjeka zbog upisa u srednju školu (djevojčica koja je pohađala nastavu po modelu C
za slovačku manjinu), te na koncu činjenicu da se neka djeca stide svog jezika (dječak koji je
pohađao model A u osnovnoj školi Tenja).

Za razliku od kvantitativnih istraživanje gdje se analiziraju zasebne varijable, u ovom

istraživanju sam zastupala takozvanu ekološku, holističku perspektivu u kojoj se fenomeni

46
istražuju u svom priodnom okruženju unutar kojega su izrasli, a ne kao neki apstraktni objekti
za koje vrijede idealna, univerzalna pravila (Van Lier 1996: 20). Smatrala sam kako slanjem
upitnika sa skalama i njihovom računalnom obradom ne bih bila u mogućnosti dobiti one fine
podatke koji se mogu dobiti u ljudskom kontaktu, a radi se podatcima koji se pojavljuju mimo
samih pitanja, a sudionici istraživanja imaju potrebu reći i otkriti detalje koji u kvantitativnim
istraživanjima izostaju. Riječ je detaljnim opisima, originalnim mislima i osobnim opažanjima
o situacijama koje su (u nekim slučajevima) poznate samo sudionicima istraživanja.

Kvalitativni podatci prikupljeni u istraživanju predstavljaju repozitorij za daljnja istraživanja

višejezičnosti u gradu Osijeku u nekoliko sfera. Oni ukazuju na potrebu za promišljanjem i
kreiranjem jezičnih politika u svim sferama grada s obzirom na detaljne opise koje pojedini
intervjui sadrže. Bogata jezična iskustva (koja se u nekim slučajevima potežu generacijama u
prošlost) koja će biti prikazana u ovom radu ukazuju da je jezična raznolikost, uslijed
ideoloških matrica koje hijerarhijski supostavljaju jezike, skrivena baština grada koju vrijedi
iznova otkrivati i stalno njegovati.

Jedna od bitnih stavki ovog istraživanja je i uvid koji pruža osobni kontakt. Moje vlastito
iskustvo – studiranje jezika, kritički studiji koji su predstavljali osnovu u studiju
komparativne književnosti, život u nehrvatskom jezičnom okruženju gdje je materinski
(hrvatski) bio poptuno nepoznat jezik toj zajednici, te (i)migracijsko iskustvo roditelja, baka i
djedova također je utjecalo na izbor ove teme i određivanje filozofskih okvira na temelju
kojih je ona nastala.

Za razliku od tradicionalnih istraživanja nastalih unutar pozitivističke tradicije, svrha ovog

istraživanja nije bio u nekakvom zamišljenom krajnjem proizvodu (koji bi dakle bio ovaj rad),
nego se ostvarivala u cijelom procesu istraživanja. S obzirom da je i samo istraživanje
iznjedreno iz projekta LUCIDE u kojem su se podatci analizirali na nekoliko razina, a svrha je
projekta bila stvaranje stalnog dijaloga s lokalnom zajednicom u kojoj se istraživanje provodi,
tako su i sami intervjui predstavljali dio tog dinamičnog sustava. S nekima od ispitanika
razgovore sam vodila u nekoliko navrata kako bih dobila što je moguće više informacija i
ostvarili dublji dijalog. Ovo se posebno odnosilo na istraživanja s učenicima kod kojih su u
većoj mjeri bile zastupljeni stavovi o nižoj vrijednosti jednog od jezika koji su ti učenici
koristili. Kod dječaka u čijoj se obitelji njeguje slovački jezik, kako ćemo vidjeti, ovo je bilo
posebno izraženo.

47
Usprkos općim mjestima koja su se otkrila kroz intervjue, a o kojima će više riječi biti kasnije
u analizi odgovora, istovremeno se pokazalo kako je svaki učenik i učenica, ili odrasli
sudionik, na jedinstven način doživljavao (svoju) višejezičnost. Tako neki intervjui
predstavljaju bogato vrelo informacija, te podatcima koji se u njima nalaze, promišljanjima o
svijetu i jeziku, dostatni su za zasebne studije slučaja (intervju s dječakom koji je pohađao
model A za srpsku manjinu u osnovnoj školi Tenja, intervju s knjižničarima ili intervju s
pripadnicom njemačke nacionalne manjine neki su od primjera) .

Kao i kod drugih podataka dobivenih metodom intervjua bitno je imati na umu kako su oni
proizvod određenoga društvenog i povijesnog konteksta, stoga su oni na jedan način povijesni
trag o predmetu kojim se bavimo. Primjer toga status je njemačkog jezika koji je početkom
20. stoljeća bio službeni jezik u gradu i jezik elite, dok je u nekoliko intervjua koje smo
proveli on naveden u onoj skupini jezika čiji je opstanak (u školama) upitan zbog
neusporedivo većeg interesa za engleski jezik (intervjui s predstavnicama Agencije za odgoj i
obrazovanje, intervju s gospođom njemačke nacionalnosti i intervju s gospodinom iz Gradske
i sveučilišne knjižnice).

Ovo je istraživanje u svom nastojanju da bude kritičko i refleksivno, nastojalo biti fleksibilno
u smislu da iznalazi nove načine i nove sudionike istraživanja kad se za to ukazala prilika i
potreba. Kako je naglasak na procesu, želja je da ono i ne završi s pisanjem ove disertacije,
nego da se aktivnosti vezane uz promicanje višejezičnosti i prepoznavanja višejezičnosti kao
bogatstva zajednice i pojednica nastave, ali isto tako i da propita one politike koje opća mjesta
zajedničkih identiteta kao što su jezik, kultura, nacija ili religija stavljaju ispred članova
zajednice i onoga što je pojedincima u današnjem pluralističkom društvu potrebno za ispunjen
život. Nažalost, za vrijeme pisanja ove disertacije mnoga događanja ukazuju na poteškoće
koje građani Republike Hrvatske imaju u suočavanju s izazovima koje pred njih stavljaju
zahtjevi jezičnih politika u današnje doba – od jednojezičnog propisa u pisanju znanstvenih

48
projekata (i to ne na službenom jeziku države)59, do reakcija na postavljanja dvojezičnih ploča
u istočnoj Slavoniji60.

3.3. Intervjui s učenicima i mladima

U prvom su ciklusu intervjua, kao što sam već navela, sudionici istraživanja mahom bili
učenici osječkih škola, većinom osnovnih, ali i nekoliko učenica gimnazije te jedan student i
jedna dvadesetrogodišnja djevojka. Na ovoj sam razini razgovarala s devetnaestero dvojezične
djece, odnosno mladih iz Osijeka i okolice, te s jednim studentom, govornikom bajaškog
jezika, tijekom svibnja 2012. Cilj je ove razine istraživanja bio steći uvid u habitus
dvojezičnih govornika na temelju kojih će se oblikovati pitanja za stratege jezičnih politika,
odnosno shvatiti kako se i koliko djelatna uloga sudionika, jezične ekologije i dominante
ideologije reflektiraju u jezičnom habitusu djece.

Ovakav slijed istraživanja jezičnih politika gdje se polazi od življenog iskustva temelji se na
ranijim sličnim studijama. Dina Mehmedbegović koristila je sličan pristup u svojoj studiji o
višejezičnosti u Engleskoj i Walesu (2011), kao i Adam Le Nevez (2006) u proučavanju
bretonskog jezika i njegovog statusa u Francuskoj . Ono što ovakvu putanju istraživanja
jezičnih politika i jezične raznolikosti čini vjerodostojnom, jest upravo ono što navodi
Canagarajah, a to je da se „politike velikim dijelom oblikuju i pritom institucionaliziraju
jezične prakse na drugom kraju političkog spektra – u lokalnim zajednicama i
kontekstima.“(Canagarajah, 2006:154).

59
Hrvatska zaklada za znanost otvorila je u listopadu 2013. godine natječaj za prijavu istraživačkih i uspostavnih
istraživačkih projekata. U Uputama za podnositelje projektnih prijedloga zabranila je uporabu hrvatskoga jezika,
osim u humanističkim znanostima gdje je dopustila uporabu hrvatskoga jezika uz engleski prijevod, ali s
opaskom da uporaba hrvatskoga jezika mora biti „dobro obrazložena“.
60
Nakon objave Popisa stanovništva iz 2011. pokazalo se da u Vukovaru živi preko 30% stanovnika srpske
nacionalnosti (34,87%) čime oni mogu ostvariti ustavno pravo o dvojezičnosti definirano prema Članku 12, točki
1. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, koje nalaže: „(1) Ravnopravna službena uporaba jezika i
pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje se na području jedinice lokalne samouprave kada
pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika takve jedinice“. Na temelju Ustavnog
zakona Samostalna demokratska srpska stranka zatražila je uvođenje dvojezičnosti, odnosno da ćirilica i srpski
jezik budu u ravnopravnoj službenoj upotrebi s latinicom i hrvatskimjezikom u tom gradu, što je izazvalo
izrazito negativne reakcije. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara pokrenuo je akciju prikupljanja potpisa za tzv.
Referendum o ćirilici. Referendumsko se pitanje međutim ne odnosi na ćirilicu nego na sve manjinske jezike i
njime se traži da se ovo pravo može ostvariti u onom jedinicama lokalne samouprave, državne uprave i
pravosuđa gdje manjinsko stanovništvo čini najmanje polovicu ukupnog stanovništva. Referendumsko je pitanje,
za koje je skupljen dovoljan broj potpisa, Sabor poslao na ocjenu ustavnosti. Ustavni je sud 12. kolovoza 2014.
donio Odluku kojom je odbacio referendumsko pitanje utvrđujući kako ono nije u skladu s Ustavom. Međutim,
istom je Odlukom potvrđena osjetljivost pitanja uvođenja srpskog jezika u javni prostor grada, ali i prebačena
odgovornost na gradske vlasti da same riješe pitanje dvojezičnosti u Vukovaru.

49
Riječ je, dakle, o istraživanju koje je krenulo od 'odozdo', kroz koje se može vidjeti kako se
jezične politike prelijevaju u škole, odnosno u razrede (Freeman 1996 u Canagarajah
2006:158). U kritičkim jezičnim studijima, svrsishodnost ovakvoga pristupa obrazlaže
Pennycook govoreći o razvijanju jezičnih politika kroz „diskurse, obrazovne prakse i jezičnu
uporabu, dakle one društvene procese koji sudjeluju u oblikovanju kulture i znanja“
(Pennycook u Tollefson 2006:49).

3.3.1. Odabir sudionika prve razine istraživanja

Osnovni kriterij odabira sudionika ove razine intervjua bio je da su djeca, odnosno mladi koji
sudjeluju u istraživanju odrasli u svom izravnom okruženju s još jednim jezikom koji nije
hrvatski, odnosno koji se razlikuje od hrvatskoga idioma tipičnog za grad Osijek. Do
sudionika istraživanja uglavnom sam došla zahvaljujući kolegama i prijateljima iz područja
obrazovanja koji su me uputili na učenike svojih škola, za koje su znali da govore još neki
jezik osim hrvatskog i jezika koji se uče u školi kao strani jezici, i povezali me s njima.

Jezik, kao što sam objasnila u teorijskom dijelu, ovdje se ne odnosi primarno na sustav
znakova, nego na oblik lokalne prakse, gdje se na jezike gleda kao na proizvod, ali i
generator, „dubokih društvenih i kulturoloških djelatnosti u kojima ljudi sudjeluju“
(Pennycook 2010:117-118). Dakle, ovdje se na jezik prvenstveno gleda kao na društvenu
aktivnost i kao takav on ne mora nužno odgovarati konceptu jezika na koji smo navikli u
tradicionalnoj lingvistici i zbog toga odabir pojednih jezika, odnosno sudionika koji su
govornici ovako shvaćenih jezika, može biti začudan tradicionalno obrazovanom čitatelju.

To se u prvom redu odnosi na odabir učenika Osnovne škole Vladimir Nazor Čepin koji
govore hrvatski jezik, ali s prisutnošću jakog bosanskog elementa. Zahvaljujući kolegici s
poslijediplomskoga studija Jezikoslovlje na Filozofskom fakultetu u Osijeku, profesorici
engleskoga i njemačkoga jezika, Lidiji Šaravanji, otkrila sam ovu govornu zajednicu koja čini
značajan dio učenika, ali i učitelja te škole. Iako ne postoje službeni statistički podatci, iz
razgovora s Lidijom i njezinim učenicima saznala sam da se radi o gotovo polovici polaznika
Osnovne škole Čepin. Pojmovnim aparatom tradicionalne lingvistike rekli bismo da ova djeca

50
govore s izrazitim bosanskim štokavskim narječjem hrvatskog jezika, ali ako jezik
promatramo kao društvenu i kulturološku djelatnost, kako to vidi ranije Gumperz, i u
suvremenoj teoriji Pennycook i dr., njihova brojnost i ustrajnost u korištenju upućuje na
zaseban oblik djelovanja.

Drugi ispitanik čiji jezični habitus izmiče definicijama jezika tradicionalnog jezikoslovlja, ali
prvenstveno zbog nepostojećeg službenog statusa tog jezika i institucionalnih prepreka
njegovom prepoznavanju61, u razdoblju kada je intervju proveden, bajaški je student s
Učiteljskoga fakulteta. Njegov jezik, bajaški, ne postoji zaveden u popisima Republike
Hrvatske kao jedan od dvadeset priznatih manjinskih jezika što je dio većeg problema gdje se
Romi kao zajednica u recepciji neromskog stanovništva svode na jednu homogenu zajednicu,
dok je u stvarnosti u Hrvatskoj riječ o dvije glavne skupine – Romano-Čip i Bajašima.
Romano-Čip pripada indo-iranskoj jezičnoj porodici i smatra se da njegovi govornici dolaze
sa sjevero-zapadnog dijela indijskog potkontinenta, dok su se Bajaši, koji ne pripadaju ovoj
skupini, što je vidljivo i kroz jezik koji se smatra poddijalektom rumunjskoga jezika,
tradicionalno naseljavali naše krajeve uz rijeku Dravu, a po vjeri su ili katolici ili pravoslavci.
O njihovom podrijetlu znamo sljedeće:

Zaseban slučaj predstavljaju romske skupine koje govore rumunjskim jezikom, a sebe
zovu Rudari/Ludari u Bugarskoj, Rumunjskoj (Wallachia) i istočnoj Srbiji,
Bâeši/Beaši/Bojaši/Bajaši u Rumunjskoj (Transilvaniji), Mađarskoj, Slovačkoj i
Hrvatskoj, Karavlasi u Bosni, Banjaši u Srbiji (Vojvodini), Lingurari u Rumunjskoj
(Moldaviji) i Republici Moldaviji i Ukrajini (Chelcea 1944; Calota 1995;
Marushiakova and Popov 1997; Marushiakova and Popov 2001b; Sikimić 2005). Ove
su se zajednice doselile iz današnje Rumunjske na prijelazu iz druge polovice 19. i
početkom 20. stoljeća i njihovi su se identiteti izdiferencirali. Najčešće se
identificiraju kao Wallachians/Romanians, ali i kao Cigani (u Mađarskoj), i tijekom
posljednjih godina kao Romi (U Hrvatskoj i dijelovima Srbije), (Kovalcsik 1996;

61
Nastava romskog jezika koja je krenula na Filozofskom fakultetu u Zagrebu naišla je na oštru osudu bajaške
zajednice, s obzirom da je bajaški jezik jezik većine Roma u Hrvatskoj: „Činjenica jeste ta da 90%od ukupnog
broja Roma u RH sačinjavaju Romi Bajaši kojima je romski jezik potpuno strani jezik i ne žele prihvatiti
Romani čip kao materinski jezik jer je jezik kojeg materinjim stoljećima usmenom predajom govore Bajaš je
zapravo STARORUMUNJSKI JEZIK...“ (Balog 2013). Ovakvi podatci govore o monološkom diskursu elita
koje generiraju znanje ne uzimajući u obzir stvarne prakse.

51
 Marushiakova and Popov 2000; Marushiakova et all 2001).
(sve preuzeto iz Marushiakova i Popov 2010:45)

Dakle, riječ je o zajednici koja se, iako prepoznata u međunarodnom akademskom diskursu,
ali i u domaćem (jezične studije o djeci pripadnicima bajaške zajednice radile su Jelaska i
Cvikić, 2009.), službeno otima tradicionalnoj kategorizaciji. Tradicionalnu kategorizaciju
dodatno otežava činjenica da ovaj jezik nije standardiziran i zapisan.

Ostale sudionike je bilo jednostavnije identificirati i odabrati zbog prepoznatljivosti jezika

koje koriste. To su bili govornici albanskog, mađarskog, njemačkog, slovačkog i srpskog
jezika. Do njih sam došla putem osobnih kontakta, preko kolega koji im predaju u školama ili
preko ravnatelja škola koji su se odazvali mojoj molbi za provedbu istraživanja. Slijedi
iscrpniji opis svih sudionika u sljedećem potpoglavlju.

3.3.2. Sudionici prve razine istraživanja

Kako sam navela, u istraživanju sam razgovarala s devetanestero višejezične djece i mladih iz
Osijeka i okolice koji su školovanjem vezani uz Osijek, a odabir je bio temeljen na tome da uz
hrvatski govore još jednim jezikom kod kuće ili da su kulturološkim naslijeđem vezani uz još
jedan jezik koji nije naučen u školi. U ovoj fazi istraživanja su sudjelovali:
1. Jedno dijete i dvoje mladih koji su odrasli s mađarskim i hrvatskim jezikom.
Intervjue sam provela s jednom učenicom osnovne škole i dvije srednjoškolke. Djevojčicama
je materinski jezik mađarski, iako se često koristi i hrvatski.
2. Troje djece koja su odrasla s bosanskim dijalektom hrvatskoga jezika.
Intervjuirana su djeca iz Čepina čiji su se roditelji tijekom rata doselili iz Bosne. Djeca govore
bosanskim dijalektom hrvatskoga jezika kakav je prisutan u hrvatskim dijelovima u
Bosanskoj Posavini.
3. Dvoje djece koja su odrasla s njemačkim i hrvatskim jezikom.
Riječ je o učenicama, dvije gimnazijalke, koje su rođene u izbjeglištvu u Njemačkoj gdje su
roditelji inzistirali na uporabi njemačkoga kod kuće. Učenice su se vratile u višim razredima
osnovne škole u Hrvatsku.
4. Dvoje djece koja su odrasla sa slovačkim i hrvatskim jezikom.

52
Intervjue sam provela s jednim dječakom i jednom djevojčicom iz Osnovne škole Retfala.
Oboje pohađaju model C za njegovanje slovačkog jezika i kulture. Slovački je jezik baka i
djedova i ne koristi se u velikoj mjeri kod kuće.
5. Jedan romski student koji je odrastao s bajaškim i hrvatskim jezikom.
Riječ je o osobi koja je za vrijeme intervjua još bila student, a sada je magistar primarnoga
obrazovanja. Od svih ispitanika, on je bio najstariji. U njegovoj se kući isključivo govori
bajaški koji nije službeno priznat kao jezik u Republici Hrvatskoj.
6. Jedan učenik koji je odrastao s albanskim i hrvatskim jezikom.
Ovaj sam intervju provela s učenikom koji pohađa model C za njegovanje albanskoga jezika i
kulture, a ujedno je i albanskoga podrijetla te govori albanski kod kuće i ljeta provodi s
bakom i djedom gdje se govori isključivo albanski.
7. Šestero djece koja su odrasla sa srpskim i hrvatskim jezikom
Intervjue sam provela u osnovnoj školi Tenja gdje sam razgovarala s učenicima sedmih i
osmih razreda i s jednom osječkom gimnazijalkom iz Vukovara.

3.3.3. Teme razgovora

Jedna od osnovnih stvari o kojima sam razgovarala s učenicima bilo je pitanje njihove vlastite
jezične prakse, a to se posebno odnosilo na pitanje do koje mjere se koristi materinski (ako je
različit od hrvatskog) ili drugi jezik (ako je materinski hrvatski, kao što je slučaj s djecom
koja polaze model C za slovački jezik, ili u slučaju kad je teško reći koji je jezik materinski,
kao što je slučaj s učenicima koje su se rodile u Njemačkoj, gdje su roditelji inzistirali na
govorenju njemačkog u kući radi brže asimilacije). Učestalost korištenja jezika važan je
pokazatelj značenja koje se pridaje tom jeziku. Odnosno, kako navodi Mehmedbegović (2011:
34), budući da su roditelji primarni dionici jezičnih politika, njihova odluka kojim će se
jezikom govoriti kod kuće od presudne je važnosti za jezični izbor djece. Istovremeno, pitanje
jezičnih praksi od iznimne je važnosti u proučavanju jezičnih politika u odnosu na jezične
ideologije, djelatnu ulogu i jezične ekologije (Ricento 2006: 17-19). Odnosno, kako navodi
Ricento: „Jezične se politike donose, ili se implicitno priznaju i prakticiraju u svim
društvenim domenama (Ricento 2006: 19).“

53
Kako se na jezik u okvirima kritičkih jezičnih studija ne gleda kao na konačne, fiksne sustave,
nego kao na primjere lokalne prakse koji su proizvod duboko ugrađenih društvenih i
kulturoloških aktivnosti u kojima ljudi sudjeluju (Pennycook 2010: 117), druga tema kojoj
sam se posvetila bila je pitanje kulturnoga nasljeđa. Ovo se u prvom redu odnosilo na pjesme
i priče iz kraja otkuda su došli njihovi roditelji ili djede i bake. Cilj je bio saznati koliko su
djeca i mladi i upoznati sa svojim kulturološkim nasljeđem kroz poznavanje pjesama i priča
koje su tipične za njihov materinski jezik.

Sljedeća bitna tema koja me zanimala, odnosila se na materinske jezike ili jezike koji se
govore kod kuće (koji nisu hrvatski) kao predmet razgovora u školi i na satu s drugim
učenicima ili nastavnicima. Ovo pitanje je dovelo do važnog uvida u značaj koji se u školama
pridaje jezicima koji nisu hrvatski ili strani jezik koji se uči u školi, kao što je npr. engleski ili
njemački. Osim toga, ukazala je na razinu svijesti o postojanju drugih jezika u osječkim
školama i djelatnu ulogu samih učitelja.

Razgovarali smo i o jeziku kao o problemu. Ovim sam pitanjem htjela provjeriti jesu li djeca
imala ikad ikakvih problema zbog korištenja materinskog jezika ili nedovoljnog poznavanja
hrvatskoga jezika. Kao što ćemo vidjeti, kod neke se djece ovo pokazalo gorućim pitanjem
budući da nekolicina njih doživljava vlastiti jezik kao snažno (negativno) simboličko oruđe,
kontekstualno povezano s recentnom poviješću i Domovinskim ratom koji je snažno potresao
ovu regiju.

Sva su ova pitanja bila povezana s pitanjem uporabe u budućnosti, odnosno budućnosti jezika.
Zanimalo me je kako učenici vide budućnost, odnosno hoće li koristiti materinski/drugi jezik
ili ne. Odogovori su, kako ćemo vidjeti, pokrivali čitav spektar – od odlučnog da, naravno, do
potpune nezainteresiranosti. Ovo pitanje, kao i sva prethodna, pokrila sam s krovnim pitanjem
predstavlja li taj jezik prednost, odnosno prepoznatu vrijednost u društvu. To je pitanje ujedno
bilo stanovita protuteža pitanju o jeziku kao problemu. Zanimalo me postoji li među djecom i
mladima percepcija da je njihov jezik vrijedan njegovanja i predstavlja li im on vrijednost u
društvu.

54
Na temelju odgovora djece izdvojila sam tvrdnje koje su mi se činile da čine jezgru jezične
ekologije grada te sam na temelju njih, uz upitnik istraživača LUCIDE tima, razgovarala s
mjerodavnim osobama, odnosno stratezima ili dionicima jezičnih politika. Sljedeće je
potpoglavlje posvećeno istraživanju s njima.

3.4. Intervjui s mjerodavnim osobama – dionicima i korisnicima jezičnih politika

Na ovoj sam razini istraživanja razgovarala s dionicima, ali istovremeno i korisnicima

jezičnih politika u gradu Osijeku. S obzirom na sve razine na kojima se jezične politike
stvaraju, ali i propituju te na taj način utječu na jezičnu raznolikost – globalnu, nadnacionalnu
(ili supranancionalnu), nacionalnu, regionalnu ili lokalnu, te individualnu, smatrala sam kako
je za jezične politike i jezičnu raznolikost grada Osijeka iznimno važno razgovarati s
dionicima lokalne razine. Lokalna se razina ovdje odnosi na grad Osijek i okolicu, dok je
nacionalna vezana uz Republiku Hrvatsku, a nadnacionalna je povezana s politikama
Europske unije, ali i globalnim smjernicama. Odabir ovih govornika temelji se na njihovoj
mogućnosti djelovanja na individualnoj, lokalnoj, ali i potencijalno nacionalnoj i
nadnacionalnoj razini.

3.4.1. Pitanja za mjerodavne osobe

Kao što sam već rekla, pitanja ove razine istraživanja sastavio je ekspertni tim iz projekta
LUCIDE te su se oslanjala na sekudanrdna istraživanja koje smo ranije proveli u sklopu
projekta. Stoga su neka pitanja više vezana uz zemlje koje su većim dijelom zahvatili procesi
imigracije i uslijed kojih pitanja prevođenja i nepoznavanja jezika mogu biti od presudne
važnosti za funkcioniranje sustava. Međutim, pitanja prevođenja, ulaskom u EU i građanima
Hrvatske postaju sve značajnija tako da sam smatrala važnim i njih ostaviti u upitniku koji
sam na temelju LUCIDE-ovih smjernica prevela na hrvatski. Upitnik je sadržavao sljedeća
pitanja62 (Error! Reference source not found.):

Tablica 2. Pitanja za mjerodavne osobe iz upitnika mreže LUCIDE

1. Mislite li da je pitanje višejezičnosti u Osijeku osjetljivo? Ako to mislite, objasnite na koji način.

62
Pitanja se nalaze i u poglavlju Dodatci na kraju ovoga rada.

55
2. Primijetili smo na temelju rezultata dosadašnjih istraživanja da su neki jezici više, a neki manje
primjetni u gradu Osijeku. Jeste li vi zamijetili ovakvu situaciju u području svoga djelovanja?
3. Postojanje različitih jezika u gradu može predstavljati izazov jezičnoj politici grada. Smatrate li da
postoje jezične politike u gradu? Kakve su? Slažete li se s načinom na koji se u ovom gradu pristupa
višejezičnosti? Možete li dati neki primjer jezične politike?
4. Kako se svladavaju jezične prepreke u vašem poslu? U kojoj se mjeri primjenjuje prevođenje u
gradu Osijeku i na koji način (uz pomoć prevoditelja ili korištenjem novih tehnologija)? Koji su jezici
najčešće u pitanju? Postoje li jezici za koje je potrebno obrazovati još predvoditelja?
5. Jeste li svjedočili tomu da je netko u gradu imao problema zbog nepoznavanja hrvatskoga
jezika? Na koji se način tome pristupa u gradu Osijeku? Na koji se način tome pristupa u vašoj
instituciji?
6. Smatrate li da postoji jezik čiju bi uporabu trebalo dodatno poticati u našemu gradu?
7. Ponekad se jezik samo simbolično upotrebljava - primjer su ploče s nazivima mjesta na dva ili
više jezika, ali ne postoji ništa u sustavu sto omogućuje da se taj jezik zaista i koristi: u obrazovanju,
zdravstvu, pravnom sustavu. Što mislite o takvoj simboličnoj upotrebi jezika?
8. Ako biste mogli nešto promijeniti vezano uz jezičnu sliku grada, što bi to bilo?
9. Postoji li nešto što je bitno, a što nismo spomenuli vezano uz temu jezika u gradu
Osijeku i jezičnih politika?

Osim pitanja koje je razvio istraživački tim, dodala sam i pitanja koja su bila isključivo
lokalna, a ticala su se ranijih intervjua provedenih s učenicima i mladima. Na temelju njihovih
odgovora odredila sam opća mjesta na temelju kojih sam htjela doći do komentara dionika
jezičnih politika, ali i upoznati ih s razmišljanjima učenika i mladih o svojim jezicima i
problemima kojima se oni svakodnevno sreću. Ovo su bile njihove izjave koje sam uvrstila u
intervjue s mjerodavnim osobama:

Tablica 3. Pitanja za mjerodavne osobe – izjave i zaključci intervjua s djecom i mladima

Stajališta dvojezične i dvokultrualne djece iz Osijeka i okolice

10. Kako biste komentirali rečenicu učenika 8. razreda koji pohađa dodatne sate Slovačkog jezika i
kulture (model C) kao odgovor na pitanje sudjeluje li s poznavanjem slovačkoga jezika u

56
obilježavanju dana jezika: “Zašto bih? Pa njih (prijatelje iz razreda i škole) to ne zanima, to je kao
da ja sad idem učiti mađarski...”.(svibanj, 2012.).

11. Kako biste komentirali rečenicu gimnazijalke Vanje, koja je pohađala nastavu na srpskom jeziku
u osnovnoj školi (model A) na pitanje hoće li govoriti srpski u budućnosti: “Meni to ne treba, meni
je sasvim svejedno.”(svibanj, 2012.).

12. Kako biste komentirali misao učenika koji pohađa srpski jezik (model A) u OŠ Tenja, Ljubana
(14): „Uvijek razmišljam kako ću nešto reći. Na autobusnoj stanici ili u dućanu. Ljudi su ovdje
izgubili svoje bliske i znam da bi ih jezik mogao povrijediti“. (svibanj, 2012.).

13. Kako biste komentirali to što djeca Hrvata, prognanika iz Bosne i Hercegovine u Čepinu, ne
poznaju ni jednu brojalicu, pjesmu ili priču iz kraja iz kojega im potječu roditelji (svibanj, 2012.)?

14. Kako biste komentirali izjavu dječaka Amara (10): „To [znanje albanskog] je prednost u
Makedoniji, Albaniji ili na Kosovu, ali ne ovdje, ne u Hrvatskoj.“ (svibanj, 2012.)?

15. Kako biste komentirali podatke spomenutoga istraživanja koji upućuju na ideju da djeca
višejezičnost prepoznaju kao osobni kapital („Što više jezika znaš, više vrijediš“), ali ne i kao kapital
zajednice u kojoj žive (primjer izjave dječaka sa slovačkim jezikom, izjave dječaka s albanskim
jezikom i djevojčice sa srpskim jezikom)? (svibanj, 2012)

3.4.2. Odabir sudionika

S jedne strane izbor sudionika ove razine istraživanja bio je uvjetovan sudjelovanjem u
projektu LUCIDE i njihovim smjernicama o odabiru, dok se s druge on velikim dijelom
temeljio na mogućnostima pronalaženja istih.
Osnovni naputci unutar projekta bili su da pokrijemo pet područja djelovanja:
• Javnu sferu
• Obrazovanje
• Ekonomsku sferu
• Privatnu sferu
• Urbani prostor

57
Odabrana područja ujedno ukazuju na mogućnosti djelovanja kroz jezične politike te ih je
lako dovesti i vezu s onim mjestima na kojima se oblikuje diskurs prema Ruth Wodak
(2006:171) koja predlaže da se u analizi jezičnih politika uvede „multimetodološki“ pristup
misleći pri tome na integraciju različitih žanrova, različitih javnih prostora, različitih metoda i
različitih perspektiva ili dimenzija predmeta koji se priučava. U ovakvoj raspodjeli na pet
područja možemo prepoznati ono što Girnth (Girnth 1996 u Wodak 2006: 177) naziva
područjima ili poljima djelovanja (fields of action). Wodak nudi sljedeću definiciju:

Polja djelovanja se mogu shvatiti kao segmenti određene društvene „stvarnosti“, koji
doprinose konstituiranju i oblikovanju „okvira“ diskursa. (Wodak 2006: 177)

Pet područja djelovanja predstavljaju podpodručja javne sfere (Ferrara 1999: 60-61). Javna
sfera je prostor gdje se odvija dijalog, mjesta gdje se događaju susreti, riječ je o poprištima
povezivanja i komunikacije čije je glavno obilježje stvaranje transparentnosti, tako da se može
razgovarati o pitanjima koja su svima zajednička te se na tim mjestima suočava s pluralitetom
perspektiva koje čine zajednicu (Jovchelovitch 2007:73). 63

Istovremeno, teorija javne sfere kako ju opisuje Jovchelovitch, a u čijem je korijenu filozofija
djelovanja Hanne Arendt, povezuje pojedina područja s djelatnom ulogom subjekta koju sam
detaljnije objasnila u prethodnom poglavlju. Na konkretnoj razini, ovo znači da sam
razgovarala s predstavnicima lokalne zajednice koji imaju mogućnost djelovanja na jezične
politike, izravno ili neizravno te sam na taj način pokušala obuhvatiti pluralitet glasova koji
sudjeluje u njihovom stvaranju. Naravno, radi se o uskom izboru, ali s obzirom na to da se
radi o kvalitativnom istraživanju, nije riječ o zanemarivom broju dionika, pogotovo uzmemo
li u obzir opseg njihova djelovanja, što je i tema sljedećeg potpoglavlja.

63
Jovchelovitch dalje razrađuje javnu sferu na temelju teorija Hanne Arendt i Jürgena Habermasa, opisujući ju
kao poprište komunikacije i dijaloga gdje se susreću privatno i javno te je zapravo riječ o kreaciji zajednice,
prostor koji dijeli zajednica i u kojem se otvara prostor za raspravu i rješenje potreba nekog društva. Javna sfera
se ovdje najviše oslanja na teorije Hanne Arendt koja u svom djelu Ljudsko djelovanje apostrofira činjenicu da
čovjek živi u zajednici i djeluje unutar zajednice, gdje se govor i djelovanje unutar te zajednice navode kao
osnovni fenomeni bivanja čovjekom (Senković 2011: 46). To je ujedno sfera u kojoj zajedničko transcendira
individualno, prostor koji je zajednički svim individuama u kojem se ostvaruju i pluralitet i jednakost, i istost i
razlika (Jovchelovitch 2007: 73-74).

58
 3.4.3. Sudionici istraživanja – dionici i korisnici jezičnih politika

Kao i s učenicima, i na ovoj sam razini istraživanja pronalazila sugovornike zahvaljujući

kolegama i prijateljima. Kao i u prethodnom slučaju, e-poštu sam poslala na niz adresa, ali je
jako mali broj ljudi odgovorio na upit i to uglavnom nakon pronalaženja zajedničkih
poznanika i prijatelja koji su me mogli preporučiti. Za ovakav pristup Joseph Lo Bianco
(listopad, 2013.) ističe kako se radi o najboljem pristupu jezičnim politikima („povlačenje
ljudi osobno za rukav“), posebno ukoliko nam je cilj mijenjati stvari. Sličan pristup koristi Le
Nevez (2006: 85) u svojoj disertaciji gdje ističe kako su se „mnoge večeri provele u lokalnim
kafićima u raspravama o statusu i budućnosti jezika“.

U ovoj sam fazi dakle pronalazila dionike jezičnih politika koji su bili voljni razgovarati o
jezičnim politikama i jezičnoj raznolikosti grada Osijeka, što nije bilo jednostavno.
Elektroničku poštu s molbom za sudjelovanjem u istraživanju poslala sam na adrese različitih
dionika javnih politika u nadi da će prepoznati vrijednost ove teme za grad Osijek, stoga me
nemalo iznenadilo što mnogi predstavnici manjinskih zajednica nisu odgovorili na moj upit.
Iz Agencije za odgoj i obrazovanje u Osijeku dvije su osobe pristale na razgovor, savjetnici za
manjine nisu se odazvali mome pozivu, dok je savjetnica za hrvatski jezik opravdala svoje
nesudjelovanje argumentom kako je samo jedno pitanje vezano za hrvatski jezik, a da na
ostala nema valjanog odgovora (osobna korespondencija, 30. listopada 2012.). Savjetnik za
srpsku manjinu opravdao je svoje nesudjelovanje navodeći da se radi o političkom pitanju.

Želja mi je bila provesti intervjue osobno, međutim, dio sudionika istraživanja bio je spreman
odgovoriti elektroničkom poštom, ali ne i naći se uživo. Na samom sam početku napravila
popis mogućih sudionika koji su pokrivali navedena područja, a minimalni broj sudionika koji
su propisali stručnjaci s projekta LUCIDE bio je po jedan dionik i jedan korisnik iz svakoga
područja. Nakon odaslanih elektroničkih pošti s molbom, telefonskih razgovora, velike
pomoći profesorice Ljiljane Kolenić koja je isto sudjelovala u projektu, konačan broj ljudi do
kojih smo uspjeli doći bio je dvadeset i šest.

Iz uputa LUCIDE projekta izdvajam sljedeće naputke:

59
„Što se kategorizacije sudionika istraživanja tiče, nadamo se da ćete uspjeti intervjuirati
ukoliko je to moguće dvije grupe individualaca: (i) dionika/stratega jezične politike, i (ii)
implementatora/korisnika jezičnih politika. Nadamo se da će ovakav pristup 'odozgo' i
'odozdo' pružiti mogućnost uvida i u retoriku i u stvarnost višejezičnosti i plurijezičnosti64 u
našim gradovima“ (Upute od strane istraživačkog tima, listopad 2012).

Riječ je bila o dionicima/korisnicima koji pokrivaju navedenih pet sfera:

1) Javna sfera
Djelatnica iz Ureda gradonačelnika za vrijeme mandata gradonačelnika g. Bubala
(HDSSB)
Djelatnica iz Ureda gradonačelnika za vrijeme mandata gradonačelnika g. Vrkića
(nezavisni)
2) Obrazovanje
Dvije djelatnice iz Agencije za odgoj i obrazovanje
Nastavnica stranih jezika iz osnovne škole
Nastavnica iz dvojezične škole
Trinaestero studenata iz Poljske na razmjeni u sklopa programa Erasmus65
3) Ekonomska sfera
Ekonomist iz vladine agencije
Menadžerica iz multinacionalne korporacija
Djelatnica iz Hrvatske gospodarske komore
4) Urbana sfera
Troje djelatnika iz Gradske i sveučilišne knjižnice u Osijeku
5) Privatna sfera
Djelatnik iz nevladine udruge iz Osijeka, pripadnik srpske nacionalne manjine
64
U LUCIDE projektu jednim se dijelom inzistiralo na razlici između društvene multilingualnosti kao
višejezičnosti i individualne kao plurijezičnosti (ovakve dihotomije odraz su djelovanja tradicionalnih struja
unutar projekta, kao npr. opaske prof. Davida Littlea). U svom radu preuzimam ranije objašnjenu definiciju
višejezičnosti Skutnabb-Kangas (vidi str. 9) i koristim generički termin višejezičnost za sve ove pojavnosti, a
tretiram ga kao definiciju Dine Mehmedbegović o plurijezičnosti (2011: 13) gdje se pojam ne odnosi na znanje
više od jednog jezika zamišljenog idealnog izvornog govornika, nego pluralističnog govornika koji koristi
raznoliki kulturni i jezični repertoar na višestruke načine.
65
Smatram važnim napomenuti kako nije svih trinaest studenata poslalo sve odgovore na sva pitanja, što
objašnjava da njihovi odgovori ponekad brojčano variraju. Nadalje, iako studenti koji dolaze preko programa
Erasmus nisu u poziciji kreirati jezične politike u gradu, kao vanjski korisnici jezičnih politika predstavljaju
mjerodavne osobe budući da su u mogućnosti zamijetiti one prakse i ideologije koje dionici jezičnih politika u
gradu mogu previdjeti.

60
 Pripadnica njemačke nacionalne manjine
Pripadnik slovačke nacionalne manjine
Sudionica u istraživanju židovskoga podrijetla66

Kako bismo razumjeli kontekst kroz koji govore dionici istraživanja, smatram važnim
napraviti kratki pregled povijesno-političkih zbivanja koji su velikim dijelom oblikovali
jezičnu ekologiju i ideološke obrasce vezane uz višejezičnost kakvu imamo danas. Osijek je,
kako ćemo vidjeti kroz odgovore mjerodavnih osoba, baštinio višejezičnost kao posljedicu
kompleksnih povijesno-političkih kretanja, stoga smatram važnim dati kratki pregled tih
povijesnih kretanja, ali i suvremenog društveno-političkog stanja koji jednim dijelom
određuje, a drugim zrcali jezične politike danas.

66
Sudionica u istraživanju židovskoga podrijetla čiji se odgovor vezan uz uporabu njemačkog kao materinskoga
jezika također nalazi u ovoj disertaciji iznimka je od ostalih sudionika budući da sam s njom provela otvoreni
intervju u kojem je njezin iskaz najvećim dijelom bio usmjeren na njezinu osobnu povijest i povijest njezine
obitelji.

61
 4. POVIJESNI PREGLED I SUVREMENI KONTEKST

4.1. Uvod

U domaćoj je znanstvenoj produkciji jezik često predmetom dijakronijske znanstvene analize.

Međutim, kada je riječ o povijesnom pregledu jezičnih politika i jezične raznolikosti, kako
grada Osijeka, ali i Slavonije ili Republike Hrvatske, kao što je i vidljivo iz teorijskoga
pregleda, radi se o razmjerno slabije razvijenoj grani hrvatskoga jezikoslovlja iz perspektive
kritičkih jezičnih studija, ali velikim dijelom i neistraženoj temi vezano uz sam grad Osijek.
Međutim, u novije vrijeme, koje oblježava diskurs jezičnih i javnih politika u Europskoj uniji,
ova problematika, na razini cjelokupne države, sve više postaje i predmetom zanimanja
hrvatskih jezikoslovaca.67

Cilj ovoga povijesnog pregleda jezične raznolikosti i jezičnih politika nije dati iscrpnu
analizu, već napraviti kratki prikaz jezičnih odnosa kroz osječku povijest. S obzirom na
dostupnost građe i postojeća istraživanja o jezičnim odnosima, osim kratkog pregleda starije
povijesti, naglasak ovog dijela rada bit će na 18., 19. i 20. stoljeću, odnosno tadašnjim
jezičnim politikama koje možemo razlučiti na temelju zakona i odredbi, te kroz jezičnu
ekologiju grada kakva nam je dostupna u postojećoj arhivskoj građi o gradu Osijeku.68

Bogata se jezična raznolikost grada Osijeka očituje u gotovo svim sinkronijskim presjecima
do dvadesetoga stoljeća, kada se ona značajno smanjuje u pogledu stvarnih uporabnih idioma
na ovim prostorima. Kada bismo krenuli nabrajati jezike koji su se govorili na prostoru
današnjega Osijeka kroz povijest, velika je vjerojatnost da bi mnogi izostali. O dijakronijskom
bogatsvu govori nam podatak da su se na ovim prostorima neko duže razdoblje govorili (i
neki bili službeni) keltski, latinski, hrvatski, mađarski, turski, njemački, srpski i „hrvatsko-
67
Za sve koje više zanima povijesni pregled višejezičnosti i jezičnih politika na ovim prostorima uputno je
pogledati knjigu Višejezičnost i kolektivni identitet iliraca (2012) Kristiana Novaka, kao i već spomenuti rad
Leile Sočanac Language policies in Croatia in a diachronic perspective (2012) koji donosi iscrpan pregled
javnih jezičnih politika u dijakronijskoj perspektivi.
68
Važno je napomenuti kako cilj ovoga dijela rada nije detaljno ulaziti u sve zakone i odredbe onoga vremena.
Austro-Ugarska Monarhija poznata je po bogatoj zakonodavnoj produkciji. Osim toga, jezične politike de facto i
de iure onoga vremena često su bile sasvim nepodudarne. Tako je latinski službeni jezik u hrvatskom Saboru sve
do 1848 , kad ga zamjenjuje hrvatski, ali njemački je službeni jezik carstva de facto (Rindler Shjerve u Sočanac
2012: 300). Ono što se događalo na terenu, često nije ni blizu nalikovalo službenim propisima koje je Monarhija
producirala.

62
srpski“ (u službenom nazivlju). Mnogi se jezici spominju u povijesnom dokumentima iako je
jasno da se o njima ne zna puno (o stvarnim jezičnim ekologijama) kao ni o samome nastanku
grada. Pretpostavlja se da su ga prije dolaska Rimljana osnovali Shordisci (Kelti) i da je
Mursa69 zapravo keltsko ime (Bösendorfer1910: 32). O jezicima prije dolaska Slavena,
nalazimo podatke: „...već za vrijeme Tiberija (...) da se je u Panoniji mnogo latinski
govorilo.“ (Bösendorfer 1910: 37), te da su običaji, kao i jezik posve pod rimskim utjecajem
iako je keltski utjecaj i dalje prisutan. Isti autor spominje i utjecaj Perzije i Orijenta pod kojim
je, kako navodi, bila cijela Panonija.

Slavonsko naselje Osijek nastaje zapadno od ruševina rimske Murse u 7. stoljeću, a slavensko
je stanovništvo svoje naselje zvalao imenom Osijek, odnosno Osek ili Ossik. Ljiljana Kolenić
(2009: 74) piše o knjižici Ossik kralj varosh koja je izišla prilikom proglašenja Osijeka
slobodnim kraljevskim gradom 1809. godine. U toj se knjižici razmatra i značenje imena
grada (koje se navodi pod nazivom Ossik) te se ukazuje na moguće dvojno podrijetlo naziva.
S jedne strane ono se tumači mađarskom rječju Szek što znači stara stolica, a odnosi se na stari
sud, budući da je u gradu djelovao veliki sud. S druge pak strane, značenje se tumači
slavenskim nazivom Odsik budući da je mjesto odsječeno šancima. 70

Prvi službeni spomen grada nalazimo 1196. „u ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Emerika, i to
u tadašnjem mađarskom obliku Eszek.“ (Živaković-Kerže 2014). Mađarski oblik koji je
prevladavo u srednjevjekovlju, usprkos temeljnom stanovništvu koje je bilo hrvatsko,
objašnjava se dominacijom Mađara u mjesnoj upravi (Marković 2003: 26-27).

Podatci o jezicima i promjene njihova statusa spomenik su brojnim promjenama u odnosima

vlasti, migracijama i ratovima. Tako o mađarskom elementu u 13. st. Bösendorfer piše kako
69
Bösendorfer smatra kako je ime Mursa keltskog podrijetla prema nazivu jednog keltskog plemena, a kao
prilog tezi piše kako u isto vrijem postoji Mursa maior (Osijek), Mursa minor (Petrijevci) i kod današnjeg Györa
u Mađarskoj Mursella (Arrabona).
70
Tekst u originalu glasi: „Ossik pervo Mursia zvalase jest pod Rimljani, doksu ovi Derxave svoje ovdi imali.
Potlamje poteklo Ime o Szek shto macxarski recseno zlamenuje u Jeziku Slavonskomu "Stara stolica" rado jere
Macxari, doshavshi k Panonii poznashe; da u mistu ovom nigda velika Stolica i sud Pravice stanovao jest.
Slavonci pishu Ossik kanoti Odsik shtonoje odsicseno misto jedno od drugoga pored Grada, kojeg shance pervo,
a pervi kamen Godine 1718. pod Ivanom Stipanom Feldmarshal-Laitnantom Baronom od Bechers postavit, i isti
Grad Ossik 1719. godine sazidan jest. Odsika ovoga zlamenjesu nigdashnje Kucse, izkojiuh shirom po okolo
Temelja i dan danas kamenjese vadi. Pacse i u Polju, i u sadashnjem Grobju purgarskom i u novom soldacskom,
gdi porad shluxbe moje mertve sprovodecsi ko Parok zakapam, vidim od Cigla za dobar Lakat dugacski i skoro
tako shiroki u Ledini izkapati Grobove, u kojima jurve nishtse nenalazi, doli suvi suvani kosnati xilica. Grobove
takove vidiosam od sebe na daleko 160 fati lexati.“ (Citat preuzet iz Kolenić 2009: 74).

63
se pomađarena imena nalaze „...samo u službenim spisima ugarske kancelarije“ (Bösendorfer
1910: 63). Pisano 1910. Bösendorfer govori kroz prizmu svoga vremena kada je iznimno jak
hrvatski patriotizam i otpor prema mađarizaciji, pa je taj tekst (s obzirom na koje se jezike
stavlja naglasak) svjedočanstvo i jezičnih napetosti s početka 20. stoljeća kao i onih na koje se
odnosi:

...skoro nam je lako uztvrditi da u čitavoj Slavoniji (izim na sjevernom rubu

vukovarske i srijemske županije) nema madžarskog naziva, a ako ga ima, to je samo
stoga, što još pravo ne znamo za hrvatski, ili se on izgubio ko što se je i vremenom
zatrlo mnogo mjesto pod najezdom turskom... (Bösendorfer 1910: 66)

Kako se mijenjala populacija, tako su se mijenjali i (službeni i dominatni) jezici. U ranom 16.
stoljeću, grad su osvojili Turci i u njemu ostali narednu 161 godinu, jedan mjesec i devet dana
(Mažuran i dr 1996: 3)71. Prema nekim izvorima (Bösendorfer 1910: 321), jedna od posljedica
ove okupacije jest prelazak s kajkavskog na štokavski govor pod utjecajem bosanskih aga i
spahija, ali i bosanskih katolika – štokavaca koji u ovom razdoblju naseljavaju Slavoniju zbog
prodora Turaka, međutim danas je ova teza napuštena. Ostaci turskih osvajanja i danas su
živo utisnuti u jezik kojim se služimo, posebno u leksiku sela istočne Slavonije, gdje turcizmi
i dalje predstavljaju najbogatiji strani upliv do današnjih dana72 (Andrić, 2002: 1).

Svršetkom osmanske okupacije, nekoć veliki i važan grad poznat po Sulejmanovu mostu koji
je u ondašnje doba predstavljao čudo arhitekture, pripao je Habsburškoj kruni, odnosno
postao rubni dio Habsburškog carstva pravno odgovoran Dvorskoj komori u Beču
(Hoffkammer) kao i cijela Slavonija (Mažuran i dr. 1996:5, Vitek 2005:100). Ovo je razdoblje
ujedno početak migracija stanovništva s njemačkog govornog područja s jugozapada
Njemačke i iz Podunavlja na područje današnje Slavonije (Novak 2012: 55). Bösendorfer
slikovito objašnjava multikulturalno i multijezično podrijetlo grada:

71
Grad je oslobođen od turske vlasti „[...] ulaskom hrvatske i carske vojske 29. rujna 1687. u Osijek, (kad) od
nekadašnje veličine i gosdpodarske moći turskog Osijeka nije ostalo gotovo ništa“. (Mažuran i dr. 1996: 3).
72
Belaj (1991: 242) navodi niz riječi koje su zaostale na području prostorne organizacije „sela, kućišta i
doma...:sokak, ćorsokak, džada, kaldrma, ćurpija, komšija, avlija, taraba, kapija, bašča, bostan, bunar...“

64
 Glavni element grada su HOSPITES, kolonisti. Kraljevi mame tuđince obrtnike i
trgovce, da se nasele u gradove, bili oni ma koje narodnosti: Ugri, Talijani, Francuzi,
Nijemci...Najviše tuđinaca dolazi k nama iz Italije i Njemačke. (Bösendorfer 1910:
308-309)

Tvrđu73 u ovom razdoblju nastanjuju viši staleži, dok u Varoši74 žive stanovnici nižega
staleža, a podjela je u tom razdoblju i jezična. Njemački je unutar zidina, fizički odvojen i
dodatno istaknut funkcijama svojih govornika, dok je hrvatski jezik izvan sigurnosnih zidina,
prepušten seljacima, zemljoradnicima i stočarima.

4.1.1. Jezične politike i jezična raznolikost Osijeka u 18. stoljeću

Početkom osamnaestog stoljeća dolazi do značajnog porasta stanovništva, a najveće se

promjene događaju u Varoši gdje su se naselili „prvi strani doseljenici“. Njemačkih je
doseljenika više od trećine među stanovnicima Donje Varoši, a u ovom se razdoblju spominje
i važnost talijanskih trgovaca te kako „talijanski nije bio stran u uhu ondašnjeg stanovništva
Osijeka“ (Mažuran i dr. 1996: 23 - 38).

Iako o službenim jezičnim politikama 17. stoljeća postoji zapis o zabrani ćirilice kada je ona
bila zabranjena „grčkoistočnjacima“, u 18. stoljeću, odnosno 1743. na županijskoj je skupštini
donijeta nova odredba kojom se svima dopušta služenje materinskim jezikom (vidi više kod
Bösendorfera 1910: 350). O jezičnoj raznolikosti grada u osamnaestom stoljeću slikovito
govori sljedeći zapis:

73
Kod Mažurana nailazimo na popis građana i posjednika kuća iz 1698. godine koji pokazuje kako unutar zidina
koji je sačinjen od sljedećih imena: „Daniel Ferdinand Vezentin (tgovac i gradski sudac), Franz Franc
Medveczki, krčmar i gradski vijećnik, Jacob Hann, poštar i gradski vijećnik, Jacob Walter, pekar i gradski
vijećnik [...].“ (Mažuran i dr. 1996:11-12)
74
Varoš ili Gornji grad nastaje istodobno kad i Tvrđa, budući da se početak ovog dijela grada veže uz preseljenje
stanovništva osječkoga podgrađa porušenog zbog izgradnje Tvrđe. Raseljeno se stanovništvo naseljava zapadno
od Tvrđe gdje nastaje naselje Gornji grad (današnji cenar grada), i istočno od Tvrđe gdje je (i današnji) Donji
grad (Vitek 2004: 91). Gornji grad se u povijesnim tekstovima još pojavljuje pod nazivom Varoš, gornja Varoš,
Vareš, ali i varoš, dok se Donji grad pojavljuje kao Donja Varoš i Unterstadt. U Varoši su živjeli stanovnici
nižega staleža i u popisu iz 1698. Godine prevladavju hrvatska, odnosno slavenska: „Luka Jakobić, Stipan
Radojčić, Šimo Marković, Juro Ilić, Andrija Iločan, Ivan Katičić, Ivan Terzija, Toma Samoborac, Mato Ćurčija,
Grgo Tatarin, Lovro Čurupčija, opančar, Mato Iločan, Ivan Sego, Martin Modričanin[...] (Mažuran i dr. 1996:12)

65
 Središte kulturnog života Osijeka bilo je unutar gradskih odnosno tvrđavskih zidova. S
obnovom vjerskog života prve poduke iz pismenosti davali su isusovci i franjevci.
Hrvatsko stanovništvo učilo je dosta brzo i svladavalo njemački radi lakšeg
sporazumijevanja i prilagođavanja životnoj stvarnosti. Strani doseljenici učili su pak u
svakodnevnim dodirima i hrvatski, pa su oba jezika, ponekad u čudnoj mješavini, bila
govorna. Javna uprava služila se njemačkim i latinskim, čiji su službenici razumjeli i
hrvatski, dok se u rubnim područjima Gornje Varoši govorilo i mađarski. Ovisno
odakle su došle, pojedine trgovačke obitelji govorile su i pisale talijanski i novogrčki,
a bilo je i onih kojima je materinski jezik bio francuski. Uz vrlo jaku prevlast
njemačkoga u poslovnom i društvenom životu, prvih desetljeća 18. stoljeća bio je
Osijek pravi internacionalni grad u kojem se govorilo više jezika. (Mažuran i dr. 1996:
43).

Jedan od bitnih pokazatelja jezičnih i demografskih kretanja podatak je o visokoj smrtnosti u

18. stoljeću. Kuga iz 1739. godine prepolovila je stanovništvo sve tri općine uslijed čega je
škola bila zatvorena gotovo trideset godina. Smanjenje je stanovništva, prema Mažuranu i
suautorima (1996: 51), dovelo do još značajnijih imigracijskih procesa, odnosno naseljavanja
grada stranim stanovništvom.

Važna godina u jezičnim politikama 18. stoljeća svakako je 1767. kada je zahvaljujući Mariji
Tereziji osnovano Kraljevsko vijeće u kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji
(Consilium Regium in Regnis Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae), poznato još kao Hrvatsko
kraljevsko vijeće. Iako je vijeće djelovalo tek 13 godina, njegov osnutak i djelovanje ostavilo
je dosta traga u hrvatskoj povijesti. Vijeće je preuzelo od Hrvatskog sabora sve upravne i
izvršne ovlasti, a utjecaj na višejezičnost koje je imalo bilo je od velikog značaja s obzirom da
je pod ingerencijom Vijeća osnovana i Kraljevska akademija znanosti 1776. godine.
Zahvaljujući Vijeću, poticalo se tiskarstvo i izdavaštvo na narodnom jeziku posebice vezano
uz gospodarstvo i obrazovanje (Krumes 2012: 60). Međutim, 1779. sve ovlasti Vijeća prenose
se na Ugarsko namjesničko vijeće, a sva arhiva prebačena je iz Zagreba u Požun, što ostaje na
snazi do 1848. godine.

66
Josip II., sin Marije Terezije, u duhu je prosvjećenog apsolutizma provodio germanizaciju i
centralizaciju Monarhije, a radi lakše učinkovitije komunikacije i administracije 1784.
proglasio njemački službenim jezikom u cijeloj državi na razini najviše uprave. 1789.
njemački je jezik stekao status uredovnog jezika u svim županijama (Krumes 2012: 60). U
osječkoj se gimnaziji pod ovim utjecajima i regulacijama kao domaći njegovao njemački
jezik, dok se hrvatski smio koristiti u prijevodima latinskih tekstova. Kao posljedica ovakvih
regulacija, mnogi su učitelji napustili službu, a kao profesori morali su se zaposliti stranci.

Iako neki jezikoslovci smatraju kako promicanje njemačkoga jezika na razinu službenog
jezika nije imalo veze s hegemonijskim nastojanjima Beča (prim. Novak 2012: 25), nego kako
se radilo o pitanju praktične naravi, ipak je ovakva regulacija jezika još više učvrstila status
elita, te dovela do jačeg povezivanja hrvatskog s ugarskim plemstvom. Stoga su 1790. godine
hrvatski plemići pristali na dogovor da će hrvatske i slavonske županije biti pod upravom
Ugarskog namjesničkog vijeća, ali kako će zadržati pravo na korištenje hrvatskog jezika u
hrvatskoj vojsci. Nakon smrti Josipa II. došlo je do slabljenja germanizacije, ali zato se
pojačao utjecaj mađarizacije i mađarski je jezik 1827. uveden u škole kao obavezni predmet.

Osamnaesto stoljeće predstavlja početke institucionalnog školovanja u Osijeku koje se u tom

razdoblju odvijalo u crkvenim krugovima i posebice je vezano uz rad isusovačkog reda. Za
ovo stoljeće je bila izrazito važna odredba Ratio educationis, „[...] uredba koja određuje
normu za uređenje svih škola od pučkih do sveučilišnih [...].“ (Radman 2001: 9). Obrazovne
jezične politike u sklopu ove odredbe djeluju tako da je jezik isusovačke gimnazije latinski
koji je ujedno i „predmet svima potrebni“ dok se grčki spominje u trećoj kategoriji kao
„[...]samo nekima potrebnim ili korisnim“ [...], ali slaba se zastupljenost objašnjava time da
ga nije imao tko predavati. Gimnazija se tada dijeli na niže, gramatičke i više, humanističke
razrede, a jezik nastave je latinski (deset sati tjedno, a u humanističkim razredima i više). U
skladu s reformama toga vremena, propisano je ovom odredbom i učenje „živih jezika“, stoga
se smatra kako treba njegovati domaći ili materinski uz dva druga (Radman 2001: 10).

Iz opisa kulturnog života Osijeka 18. stoljeća, možemo vidjeti kako postoje dvije struje
jezične dominacije. Jedna je crkvena i očituje se i u obrazovanju, gdje su prednost imali
latinski jezik, ali i ilirski, odnosno hrvatski, dok je druga je građanska i vezana je uz

67
gospodarske silnice gdje je prednost imao njemački jezik. (Mažuran i dr. 1996: 62-68).
Eksplicitna jezična kulturna politika grada očituje se kroz naputke vezane uz nekolicinu
školskih predstava isusovačke gimnazije 1766. godine. Te godine isusovačko školsko
kazalište, na Pepelnicu 6. veljače, izvodi predstavu na njemačkom jeziku s latinskim nazivom
Mendax adolescens correctus (Mladi lažljivac popravljen), što je bilo objašnjeno naputkom
„da bi se narodnost ilirska u tom jeziku izobrazila, što je želja carice i gospodatice naše“
(Mažuran i dr 1996: 63).

Za ovu je disertaciju zanimljiv i podatak o izvedbi „plurilingvističke deklamatorske priredbe“

Septem Linguis Declamata 13. ožujka 1774. Radilo se o studentskoj izvedbi koja se bavila
samim podrijetlom jezika, orgio linguarum, njihovim statusom i odnosom. Riječ je bila dakle
o svojevrsnom komentaru jezičnih politika i jezične raznolikosti onoga vremena, te posveta
ilirskom jeziku koji se bori za svoj status među njemačkim, galskim (francuskim), talijanskim
i mađarskim, te su i sami likovi karikaturno nazvani po jeziku koji predstavljaju. Zanimljivost
ove izvedbe nalazi se u historiografskim podatcima koji nam govore da je svaki lik izgovarao
dionice na jeziku svog lika (Dobrirod, Ilirko – na hrvatskom, Slavo, Slovak – na slovačkom,
Latinko na latinskom, Selfrid na njemačkom, Bourdrer – na francuskom, Charett na
talijanskom i Ungarko na mađarskom) (Mažuran i dr 1996: 63). To ukazuje na višejezično
okružje tadašnjeg vremena budući da predstava ne govori samo o studentskoj kazališnoj
produkciji, nego i o receptivnim vrijednostima onoga vremena, ali sadržajno i o borbi
hrvatskog (ilirskog) jezika za svoj status.75

Krajem 18. stoljeća Osijek poprima konture grada koje će se većim dijelom zadržati do
današnjih dana. Tvrđava76, izgrađena na lokaciji gdje se nalazio turski grad Osijek, bila je
sjedište njemačkih časnika, vojnika i administrativnog osoblja. 1781. donesen je i Patent o
toleranciji svih vjera77 i kao posljedica ove odredbe u Gornji se grad, u kojem su do pred kraj

75
Puni naziv izvedbe jest Triplex de Idiomatis. Septem Linguis declamata ob utriusque Classis Studentibus, a
nalazi se u:“Manuscripta P. Petri Katancsich“. Osekii MDCCLXXIV. Sv. XV. Pp.41-45, 93-98. Arhiv
franjevačkog samostana, Budim.
76
U povijesnim se dokumentima Tvrđa pojavljuje i pod nazivima Nutarnji grad, civitas Interior i Innerstadt.
77
Patent, punim nazivom Edikt o vjerskoj toleranciji među kršćanskim vjerama (njemački: Patent, Wegen der
den augsburgisch und helvetischen Religionsverwandten, dann den nicht unirten Griechen zu gestattenden
christlichen Toleranz und ihres privat excertii Religionis.) pravna je regluacija koju je donio car Josip II. 13.
listopada 1781. Patent je regulirao slobodu vjeroispovjesti luteranskim, kalvinističkim i pravoslavnim i
židovskim vjernicima.

68
18. stoljeća živjeli većinom katolici, doseljavaju pravoslavci, protestanti i Židovi. Donji grad
se razvijao samostalno, a utemeljili su ga dravski ribari, lađari i vodeničari, dok su se u Novi
grad78 mahom doseljavali Nijemci iz Bačke i Banata nakon Patenta o vjerskoj toleranciji.
Ispočetka su radili kao nadničari, a poslije kao seljaci ili zaposelnici u osječkim poduzećima
(Marković 203: 80-84). U ovo vrijeme dolazi i do intenzivnijeg naseljavanja Retfale79 (tada
sela pokraj Osijeka), a jezičnu raznolikost onoga vremena slikovito prikazuje sljedeći zapis:

Mađari i Nijemci činili su u Retfali zasebne i relativno zatvorene zajednice, no koje su

ostvarile dobre međusobne odnose, što je često podrazumijevalo i poznavanje obaju
jezika ili pak uporabu zajedničkog hrvatskog jezika. Nijemci svoj jezik zovu eht
esekeriš (echt esekerisch), čisti esekerski, dakle osječki, no smatraju da postoje male
razlike između njemačkog jezika u Retfali i Osijeku. Razlike su znatno veće od
njemačkog u sedam kilometara udaljenom Josipovcu (Kravicama) ili u Tvrđavici
(Kišdata) s druge strane Drave. Bez obzira na blizinu, jedni druge gotovo i ne
razumiju. (Šabić 2002:107).

4.1.2. Jezične politike i jezična raznolikost Osijeka u 19. stoljeću

Devetnaesto stoljeće ne donosi značajno nove odnose moći, nego, moglo bi se reći, zaoštrava
već postojeće. Dominacija njemačkoga jezika koja je obilježila 18. stoljeće, produžit će se u
gradu i u 19. stoljeću, ali s određenim promjenama na vidiku. Njemački, kao dominantni jezik
de facto, ali i simbol moći i lingua franca Monarhije, i „domaći jezik“ u školama i službama u
Osijeku, Gornjoj i Donjoj Vareši, ujedinjenih 1786. u jedinstvenu općinu Sjedinjeni grad
Osijek, te latinski, kao službeni jezik de iure na kojemu moraju biti napisani službeni spisi, u
sveukupnim odnosima moći, i jezične ekologije, dobiva izazov u sve važnijoj ulozi jezika
naroda (ilirskom, odnosno hrvatskom), te u posvemašnjoj mađarizaciji koja iz političkih
razloga uzima sve veći zamah. Odnos prema mađarskom jeziku, i ugroženi status elita koje ga

78
Novi grad ili Novigrad (Majuri do 1848., Allodia, Mayerhofen, Neustadt) kao četvrto gradsko naselje nastaje u
2. polovici 18. stoljeća naseljavanjem Nijemaca (Mažuran i dr. 1996: 91) duž Divaltove ulice u dijelu grada gdje
se danas nalazi Sijenjak i dio Juga II.
79
Retfala se prvi puta spominje 1497. godine, a u povijesnim dokumentima zabilježeni su različiti nazivi: Petrus,
Petrocz, Petres i Petrouch. Od srednjeg vijeka kontinuirano je naseljena mađarskim stanovništvom kalvinske
vjeroispovijesti (Njari 2011: 74). Od 1750. vlastelinsko je dobro velikaške obitelji Pejačevića, a kroz 18. stoljeće
Retfalu nastanjuju Nijemci katoličke vjeroispovjesti, pa se ona tako i dijeli na tzv. Njemačku i Mađarsku Retfalu
(Šabić 2002: 107, Njari 2011: 75). Retfala postaje gradska četvrt tek 1947. i prostire se zapadnim dijelom grada.

69
nisu rabile, smatra se glavnim čimbenikom razvoja otpora Hrvata prema Monarhiji, ako ne i
jedini (Kann u Novak 2012: 35).

Na samom početku 19. stoljeća 1809. godine Osijek je proglašen slobodnim i kraljevskim
gradom (libera regiaque civitas). Ovim je statusom grad prestao biti feudalno ovisan o
Ugarskoj komori te je time postao vlasnik regalnih prava na svom teritoriju. Povodom
proglašenja, na svečanoj sjednici, održani su govori na latinskom i ilirskom jeziku (nativo
illyrico idomate), gdje posljednje isto govori o jezičnim izazovima koji će zateći grad tijekom
19. stoljeća.

Prva polovica 19. stoljeća donosi značajan gospodarski napredak gradu Osijeku, velikim
dijelom zahvaljujući spomenutom statusu slobodnoga i kraljevskog grada. Zahvaljujući
pravnoj regulaciji većina prihoda koje je grad ostvarivao ostaju u samom gradu. Bilježi se
održavanje velikih sajmova koji su imali značajan utjecaj na gospodarski razvoj grada, a čiji
su prihodi značajno rasli tijekom vremena. Gospodarski rast pratilo je i povećanje broja
stanovnika, pa prema popisima stanovništva iz toga vremena, vidljivo je da je došlo do
strelovitog porasta broja stanovnika u prvoj polovici 19. stoljeća (ovi su popisi bili ograničeni
na muško stanovništvo i nisu bilježili plemiće koji su se svojim povlasticama izuzimali i iz
statističkih analiza u gradu).

Mažuran o ovom razdoblju piše kako je veliki dio stanovništva njemačke nacionalnosti.
Naime, 23 - 25% stanovništva činili su Nijemci, te je njemački i jezik administracije. O
zapisima koji postoje iz tog vremena razvidno je da je njemački dominantan jezik u gradu,
čemu svjedoče i nazivi trgovina iz toga razdoblja. Nijemci su gotovo svi stanovnici Novog
grada, ali najveći je broj nastanjen u Donjem gradu. Jak je utjecaj i mađarskoga jezika zbog
trgovinskih veza s Mađarskom. Narodni jezik, koji do 1844. nosi naziv ilirski, zamjenjuje se
te godine sa slavonskim koji je u ono doba sinonim za dalmatinski i horvatski (Kolenić 2008).
U to je doba bila jaka i regionalna pripadnost kao nacionalni identitet, te je objedinjavala i
katolike i pravoslavce (Srbe i Cincare) koji su u najvećem broju živjeli na području Donjeg
grada. Do pedesetih godina 19. stoljeća bilježi se i porast broja židovskog stanovništva,
posebice četrdesetih godina kada njihov broj značajno raste (Mažuran i dr 1996: 98).

70
Gore spomenuti sajmovi još tijekom 18. stoljeća postaju poznate manifestacije na kojima se
okupljaju trgovci ne samo iz Slavonije, nego iz brojnih susjednih zemalja. Povijesni
dokumenti bilježe dolaske „slaninara segedinskih, rumunjskih suknara, bonjhadinskih
čizmara, Turaka iz Bosne...“ (Mažuran i drugi 1996: 100). Zbog velikog broja stranih
trgovaca Osijek 1816. bilježi postojanje čak 144 gostionice. Jezici koji imaju status
simboličkog kapitala njemački su kao jezik Monarhije i francuski kao jezik diplomacije onoga
vremena. Povijesni dokumenti pokazuju kako je privatna izobrazba djevojčica tog vremena
često uključivala privatne učiteljice njemačkog i francuskog u imućnijim obiteljima (Mažuran
i dr.1996: 194)

Kraj osamnaestog i prvu polovicu 19. stoljeća obilježio je jaki val mađarizacije i mađarski se
uvodi u škole kao obavezan predmet 1827. godine što dovodi do pojačane napetosti u
etničkim odnosima i jačanja narodnog jezika. Povijesni spisi bilježe ukor koji je dobio
ravnatelj osječke gimnazije od Kraljevskog vijeća u Zagrebu budući da osječka gimnazija od
1827. do 1830. nema učitelja mađarskog jezika (Cuvaj 1910 u Filipović 2010: 4)

Vrhunac slavlja ilirskoga jezika, i općenito ilirskoga pokreta u Osijeku, smatra se prosincem
1847. kada je skupština Županije virovitičke proglasila ravnopravni status narodnoga jezika u
svim granama uprave, te da se on može koristiti u svim javnim raspravama i službenima
dokumentima. Do tada su službeni jezici u Osijeku bili njemački i latinski: „njemački
uredovni jezik vojske, putujućih teatarskih družina, gradskog satništva, pošte, viših društvenih
staleža i, uglavnom, poslovnih krugova, a latinski školstva, gradskog poglavarstva i županije.“
(Mažuran i dr. 96: 117).

Zanimljivo je da je poznavanje latinskog, koji je službeni jezik u hrvatskim zemljama do te

iste godine (1847.), koji je i nastavni jezik gimnazijalaca, na takvoj razini da se pretpostavlja
da su studenti s ovih područja „bolje vladali latinskim od svojih bečkih profesora“ (Novak
2012: 71). Latinski je jezik često služio kao instrument otpora hrvatskih elita u borbi protiv
germanizacije i mađarizacije, ali i mađarskom plemstvu kao otpor prema germanizaciji.80

80
Vidi podrobnije o tome kod Herceg (1930), Sikirić Assoiline (2009) i Novak (2012).

71
Korištenje narodnog jezika u školama i administraciji je tako u 19. stoljeću bilo regulirano
brojnim zakonima. Međutim, nakon revolucije 1848., tijekom razdoblja koje je u udžbenicima
povijesti poznato kao Bachov apsolutizam (1848. - 1849.), njemački je jezik jedini službeni,
što govori o jakoj centralizaciji i germanizaciji koja je vladala u ono vrijeme.81 Tijekom ovoga
razdoblja izražena je kompleksnost identitetskih odnosa u gradu. S jedne strane tu su sukobi
između njemačkih gornjograđana i rodoljubivih donjograđana (Mažuran i dr. 1996: 166), dok
je istovremeno izražen i sukob pro-banskih – hrvatskih i pro-regionalnih – slavonskih
interesa. Stanovništvo je raznoliko i podijeljeno u svakom pogledu – vjerskom, regionalnom i
jezičnom. Povjesničari tako bilježe:

Budući da su tu Nijemci činili više od polovice stanovnika, glavni problem je u

Osijeku bilo uspostaviti i održati stalno narušavanu ravnotežu protivničkih snaga i
različitih interesa između mađarskih i njemačkih evangelika, sada već sjedinjenih
pravoslavaca, hrvatskih i njemačkih katolika i kalvinista, te Židova njemačkog i
mađarskog govora, a onda se pojavljuju u većem broju i Česi i Slovaci. (Mažuran i dr.
1996: 166)

Uslijed revolucije 1848./49. u Osijeku nije bilo nastave, da bi u školskoj godini 1849./1850.
mađarski jezik bio ukinut, latinski uveden kao nastavni predmet, a jezik nastave po prvi put je
narodni jezik (Sršan 2001: 10). Međutim kao posljedica apsolutizma opet jača val
germanizacije i nastava se od 1854./1855. do 1859./1860. opet izvodi na njemačkom jeziku.
Takozvanom Listopadskom diplomom 1860. hrvatski postaje službenim jezikom Civilne
Hrvatske i Slavonije. Od 1861. donesena je odredba za gimnazije kojom je regulirano da
nastavni jezik bude hrvatski jezik. Ovakve odredbe, kao i značaj ilirskog pokreta, treba gledati
i u svjetlu analize cjelokupnih odnosa moći u Monarhiji, gdje je država, kako bi oslabila
utjecaj mađarskog dijela Monarhije, pomagala (ili dopuštala) uzdizanje lokalnih idioma
(Herceg u Novak 2012: 25).

81
Zanimljivo je međutim da je iste godine izašao Pillersdorfov Ustav koji je svakoj nacionalnoj zajednici
garantirao neotuđivo pravo na njegovanje identiteta i jezika. Kao i danas, ovakvi utopistički zakoni nisu bili
pokazatelji stvarnoga stanja gdje su se sukobi među zajednicama i borba za prevlast vrlo često preslikavala u
borbi za jezik na određenom teritoriju.

72
Četrdesetih godina 19. stoljeća značajan je porast broja Židova u gradu, te se 1856. godine
otvorila Židovska pučka škola u kojoj je njemački bio nastavni jezik, a u gradu je još
postojala srpskopravoslavna škola i niža mađarska željeznička škola. Ovo je važan podatak
budući da nam govori i o regulacijama u željeznicama koje su bile pod ugarskom
ingerencijom stoga je i jezik željeznica bio mađarski82. Osamdesetih godina se otvara i
francuska škola, a u istom razdoblju postoji regulacija da mora postojati predmet Hrvatski
jezik ako isti nije jezik nastave. Obavezni jezici u svim srednjim školama bili su hrvatski i
njemački.

1867. uspostavljena je dualna monarhija koja je predstavljala ustavnu zajednicu Austrijskog

carstva i Mađarskog kraljevstva. Ovako regulirana država temeljila se na dva zakona od kojih
se jedan odnosio na austrijski, a drugi na ugarski dio Monarhije. Svaka je zajednica imala
zaseban ustav i tijela državne vlasti dok su vojska, vanjski poslovi i vladar bili zajednički.
Hrvatska je 1868. pravno regulirala odnos s Ugarskom kroz takozvanu Hrvatsko-ugarsku
nagodbu. Slavonija tada, zajedno s Hrvatskom, potpada pod ugarski dio kraljevstva, ali
zadržava autonomiju u upravnim poslovima, pravnim poslovima i školstvu, dok vojska,
financijski sustav, porezi, banke, trgovina i željeznice pripadaju pod zajedničke poslove, ali s
neravnomjernim odnosima moći, gdje mađarski udio ima veći značaj (Steindorff u Sočanac
2012:300).

Ovaj se odnos snaga najvećom mjerom očitovao u vanjskoj politici, gdje hrvatski dio
kraljevstva nije imao nikakvu ulogu, ali i u čestim kršenjima nagodbe u jezičnim politikama
kao što je to na primjer bilo sa spomenutom Željezničarskom pragmatikom. Popis
stanovništva iz 1871., koji je bio objavljen dvojezično, samo na mađarskom i njemačkom,
također svjedoči o odnosima moći i hegemonijskim smjernicama iz ovoga razdoblja.

Međutim, svi su zakoni toga vremena tiskani u austrijskom Reichgesettzblattu i to na osam

jezika: njemačkom, talijanskom, češkom, poljskom, rusinskom, slovenskom, hrvatskom i

82
Ovo je jednostavno značilo da posao u željeznicama nije bilo moguće dobiti bez poznavanja mađarskog jezika.
1907. donesena je službena regulacija mađarskoga kao jezika željeznica pod nazivom Željezničarska
pragmatika. Tim su se zakonom uređivali radni odnosi na željeznici u Ugarskoj i Hrvatskoj, a prema toj odredbi
svaki je željeznički djelatnik trebao biti državljanin Ugarske i poznavati mađarski jezik, a na području Hrvatske i
Slavonije i hrvatski jezik. Željezničarska je pragmatika ukinuta 1913. godine.

73
rumunjskom (Sočanac 2012: 300), a uporaba jezika je bilo posebno pravno regulirana
člancima 57. - 60. Hrvatsko-ugarske nagodbe. Nagodbom je bilo određeno da je hrvatski jezik
službeni jezik Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, te da se upute zajedničkom Ministarstvu
poslane na hrvatskom jeziku morali prihvatiti i na njih odgovoriti na istom jeziku, i na koncu,
da hrvatski predstavnici u zajedničkom parlamentu imaju pravo govoriti hrvatski.

Stanovništvo grada u ovom razdoblju broji oko 14 000, a taj će se broj uvećati za 20% u
narednih dvadeset godina. Monarhiju 1873. potresa jaka ekonomska kriza koja uzrokuje
snažne emigracijske procese te značajno usporava rast populacije. Do porasta stanovništva
dolazi na samom prijelazu stoljeća te ono prije Prvoga svjetskog rata iznosi 28 505
stanovnika.

Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, stanovništvo koje je bilo rodom iz

Austrije ili Ugarske, čini trećinu ondašnjeg stanovništva grada. Detaljni nacionalni popisi,
međutim, još ne postoje što je zapravo odraz i vremena u kojem se nacionalni identitet tek
gradi, ali i unificirajuće politike Monarhije, svjesne da nacionalna rascjepkanost njezinih
regija predstavlja prijetnju njenom opstanku (Kann 2011: 209). Međutim, popisi stanovništva
bilježe materinski jezik i prema toj kategoriji vidimo da trećina stanovništva u gradu Osijeku
govori narodnim, odnosno u službenim rubrikama „hrvatsko-sreskim“ jezikom, dok je
većinski materinski jezik bio njemački čiji se udio kretao oko 50% da bi se u Popisu iz 1910.
ovaj broj smanjio na 40%. Udio govornika mađarskog jezika iznosio je oko 10%, a jezici koji
su još zabilježeni u ovom razdoblju čine češki (1% građana), te slovenski, slovački, rusinski,
talijanski i ostali jezici (ukupno 2% stanovništva). Popis stanovništva iz 1870. tiskan je
dvojezično na mađarskom i njemačkom jeziku, što daje jasnu slika odnosa moći onoga
vremena. Ipak, uslijed jezičnih silnica, sve više raste hrvatsko domoljublje, te je krajem
devetnaestoga stoljeća vrlo raširena dragovoljna kroatizacija i posljedična asimilacija
njemačkoga stanovništva (Geiger 2012: 89; Obad 1989: 13-15)

Svu kompleksnost odnosa jezika, vjeroispovijesti i političkih opcija koji su u ono doba
postajali sve oštriji i sve napetiji teško je obuhvatiti u jednom kratkom povijesnom prikazu.
Ove će napetosti kulminirati u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća kroz dva velika rata koja su
nepovratno izmijenila jezičnu ekologiju grada.

74
 4.1.3. Jezične politike i jezična raznolikost Osijeka u 20. stoljeću

U dvadesetom se stoljeću jezična ekologija grada u potpunosti promijenila, a te se promjene

očituju kroz tri osnovne odrednice: hrvatski će tijekom ovog stoljeća doživjeti potpunu
dominaciju u jezičnoj ekologiji grada (ali i države); njemački će postati skriveni jezik, sveden
na privatno područje. S druge strane, engleski jezik postaje važan strani jezik koji se uči u
školama i na koncu, kroz globalizacijske procese koji počinju nakon Drugog svjetskog rata,
zauzima važno mjesto kako kroz skrivene jezične politike, tako i kroz one javne i obvezujuće,
u gotovo svim područjima djelovanja.

Na samom početku stoljeća jača povezivanje Hrvata i Srba (tzv. koalicionaši), odnosno otpor
prema mađarskome jeziku kao reakcija na mađarsku hegemoniju, ali i na sve teže
gospodarsko stanje u gradu. Povjesničari i lingvisti tako bilježe da, dok je njemački bio neka
vrsta lignje franče u Monarhiji, mađarski je govorilo samo 40% stanovnika mađarske krune
(Sočanac 2012: 302). Osim toga, usprkos svim pokušajima mađarske dominacije, riječ je bila
o ponajprije političkoj dominaciji, a ne kulturnoj, kako je to bio slučaj s njemačkim jezikom
(Šokčević 2006: 11; Novak 2012: 69). O ovakvom odnosu prema mađarskom jeziku, gdje on
nije zaživio u kulturi naroda, zorno svjedoči poznati feljton mađarskoga pjesnika Rede Dalja
o Osijeku nakon posjete 1902. godine. Pod naslovom Živio! (Zsivio!) Erde o jezičnoj
ekologiji grada s naglaskom na mađarski jezik piše sljedeće:

„U Eszeku... ma ne, nije Eszek, Osijek je to odakle dolazim. (...)Mađari sačinjavaju

priličan kontigent njegova stanovništva, ali Osijek je ipak hrvatski grad... Toliko
hrvatski da sam crvenio zbog mađarske slabosti. (...) Po ulicama Osijeka čuo sam
nekoliko bojažljivo izgovorenih mađarskih riječi, u kavani opazio sam jedne ili dvoje
mađarske novine...i vidio sam jedan mađarski natpis, a i taj je bio udružen s
njemačkim natpisom na čelu zgrade Austro-mađarske banke. Toliko u svemu ima
mađarstva u gradu Osijeku!
Čudo je koliko nas ne vole između Drave i Save i kakva divlja, bolesna, luda, ali lijepa
hrvatska šovinistička vatra plamti tamo. Vidjeli smo otmjene židovske porodice kojima
je obrazovanje njemačko, ukus francuski. Stariji članovi tih porodica govore tri-četiri

75
 kulturna jezika. Mlade svoje članove uzalud su oni htjeli siliti da govore francuski,
njemački, a mađarski pogotovo uzalud. Neće oni da govore nego samo hrvatski“.
(Mažuran i dr. 1996:224)

Početkom 20. stoljeća više jača slavenska ideja: ili kao panjugoslavenska ili kao zasebno
hrvatsko domoljublje. Žar patriotizma zahvaća sve slojeve u Hrvatskoj, a 1902. počinje
izlaziti i prvi hrvatski dnevnik Narodna obrana, utemeljena je i Prva hrvatska dionička
tiskara, pokrenuta je Biblioteka „Moderni hrvatski novelisti“ i osnovano je Hrvatsko narodno
kazalište (Mažuran i dr. 1996: 224). Međutim, pojedini povjesničari smatraju kako Osijek nije
zahvatio jednak nacionalni žar. Tako književni povjesničar Milan Marjanović s početka 20.
stoljeća vidi Osijek kao pretežno njemačko-židovsku varoš, opisujuću je kao:

[...] kolonijalnu provincijsku enklavu: svoju nacionalnu kulturnu fizionomiju on je

izgubio na prometnicama prema austrougarskim centrima, preko kojih se u njega dva
stoljeća infiltrirao neasimilirani germanizatorski i mađarizatorski trgovački element sa
svojom bečko-peštanskom pseudokulturom [...]. (Milan Marjanović u Mažuran i dr.
1996: 224.)

Ovaj element očitovao se i kroz jedan poseban govor koji se razvijao tijekom vremena i kakav
nije zabilježen drugdje u Monarhiji. Riječ je o esekerskom narječju koje je dobilo naziv po
gradu gdje je nastajalo tijekom nekoliko stoljeća. Proces naseljavanja austrijskoga i
njemačkog stanovništva u slavonske krajeve traje od pada Osmanskoga Carstva kada se
posjedi dijele kao nagrada za ratne zasluge s ciljem gospodarskoga razvoja puste Slavonije
(Bösendorfer 1910, Petrović 2001: 145). Naseljavanje, koje je trajalo preko dva stoljeća,
rezultiralo je time da je njemačko stanovništvo činilo najveću etničku zajednicu u gradu na
kraju 19. i početkom 20. stoljeća. Stoga ne čudi da je njemački jezik u Osijeku bio glavni
element govora koji će se razviti među običnim pukom. U dodiru s hrvatskim, srpskim,
mađarskim, te elementima jidiša, nastalo je zasebno narječje njemačkoga jezika
prepoznatljivo za grad Osijek, koje će se zadržati i biti dominanto baš kao i njegovo
stanovništvo sve do nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine.

76
Ovo gradsko narječje pretežno se govorilo u nižim slojevima, dok su viši slojevi inzistirali na
Hochdeutsch83, odnosno njemačkom razgovornom jeziku austrijske varijante (Petrović 2001:
146, sudionica u istraživanju židovskoga podrijetla, osobni intervju, listopad 2012.). Slikoviti
sociolingvistički opis ovog narječja donosi nam Wilma von Vukelić u svojim memoarima
Spuren der Vergangenheit:

Esekerski njemački (...) nije bilo kakav jezik, već mješavina jezika koja se jedva može
opisati, kojom su govorili i koju su razumjeli (...) samo tamo rođeni odrasli. To je
idiom u kome se gutaju zadnji slogovi, suglasnici i samoglasnici. Nema rečenice bez
stranih elemenata, od sintakse, gramatike, ili pravopisa ni traga. Što tamo zovu
jezikom, jest konglomerat sastavljen od njemačkog jezika bečkog okruga Hernalsa,
onakvog kakva su uvezli njemački obrtnici još za vrijeme Marije Terezije i pokojnog
cara Josipa, i elemenata narječja švapskih seljaka Württemberga i Hessena. Tu su i
elementi češkog koje su donijeli niži časnici, te brojni žargonski izričaji rječnika
Židova torbara, pa šatrovački skitnica i putujućih kalfa koje je put doveo preko
Budimpešte, Praga i Minhena. Tu su i srpske primjese donjogradskog autohtonog
stanovništva, pa iskrivljen njemački i hrvatski jezik činovnika obližnje Vojne granice,
loš stil njemačkih lokalnih novina i lažni teatralni patos kazališnih družina prispjelih iz
Olmouca i Bratislave. (Wilma von Vukelić u Petrović 2001:146)

Od početka stoljeća do Popisa iz 1931. dolazi do velikih promjena u strukturi stanovništva.

Grad će se u ovom razdoblju udvostručiti, ali i etnički i ideološki značajno promijeniti.
Građani kojima je njemački bio materinski jezik i koji su na samom početku stoljeća činili
50% stanovnika, u Popisu iz 1921. čine tek trećinu ukupnog broja stanovnika (10,077
stanovnika od ukupnog broja od 34,485), a nakon ulaska u Kraljevinu SHS kada srpsko-
hrvatski-slovenski postaje jedinim službenim jezikom, udio će se njemačkog stanovništva i
dalje nastaviti smanjivati.

Člankom 3. Ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca službenim je jezikom proglašen

srpsko-hrvatski-slovenski. Ovakva jezična politika govori o snažnim centralističko-
unitarističkim silnicama, koje će obilježiti gotovo cijelo 20. stoljeće do raspada Jugoslavije
83
Intervju s gospođom židovskog podrijetla (listopad 2012.).

77
devedesetih godina, ali ukazuje i na činjenicu da je došlo do značajnog zanemarivanja i
zatiranja pluralistične jezične stvarnosti (Sonačanc 2012: 310). U Kraljevini SHS postojala je
odredba kojom su se štitila prava manjina u vidu prava na obrazovanje na materinskom
jeziku, ali ova će odredba nestati u Ustavu Kraljevine Jugoslavije iz 1931. kojim dodatno jača
centralističko-unitaristička platforma (Mažuran i dr. 1996: 321).

Pravni dokumenti pisani tijekom ovog vremena uglavnom su na srpskom jeziku, dok su
jezične politike u obrazovanju znatno kompleksnije. U službenim se pravnim dokumentima
jezik pojavljuje pod nekoliko naziva – kao narodni književni jezik, narodni (srpsko-hrvatski-
slovenski) jezik, državni jezik, narodni jezik (srpskohrvatski i slovenski jezik) (Sočanac 2012:
311-312). 1938. Sporazumom Cvetković-Maček84 kojim Hrvatska stječe jaču autonomiju,
uspostavlja se Banska Hrvatska te se opet javlja hrvatski u nazivlju jezika u normativnim
dokumentima (Sočanac 2012: 312.).

Do Drugoga svjetskog rata dolazi do značajne promjene u strukturi stanovništva i

rezultirajuće jezične ekologije grada. Kako je navedeno, udio se njemačkoga stanovništva
smanjuje, a planskim se koloniziranjem Slavonije povećava broj stanovnika srpske
nacionalnosti. Tako je tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Osijeku postojao Ured za
kolonizaciju kroz koji se on planski kolonizirao na temelju Zakona o likvidaciji agrarne
reforme na velikim posjedima. Na temelju tog zakona određivale su se površine zemljišta za
izvlašćivanje. Kroz ove su procese, posjedi bili dodijeljeni dobrovoljcima iz Prvoga svjetskog
rata, takozvanim solunašima. Solunaši su većinom bili iz pasivnih srpskih, crnogorskih i
bosanskih dijelova Kraljevine Jugoslavije, srpske nacionalnosti, što je dovelo do značajnih
promjena u strukturi stanovništva, te jezičnoj ekologiji grada gdje njemački sve više postaje
potisnuti element.

Međutim, ove promjene u odnosima moći na nacionalnoj razini (srpska dominacija u

Kraljevini SHS/Jugoslaviji) te jačanje nacionalsocijalizma u Njemačkoj, za posljedicu imaju i
jačanje nacionalističkog pokreta među Nijemcima u Hrvatskoj i Osijeku. Sredinom tridesetih

84
Sporazum Cvetković-Maček odnosi se na sporazum kojeg su 26. kolovoza 1939. u Božjakovini sklopili
predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Seljačko-demokratske koalicije,
ujedno i predsjednik Hrvatske seljačke stranke, Vladko Maček. Zahvaljujući Sporazumu ustrojila se koalicijska
vlada u kojoj je Maček bio potpredsjednik. Ovim je sporazumom proglašena i Banovina Hrvatska.

78
u Osijeku Branimir Altgayer je osnovao u sklopu pojave poznate kao Obnoviteljski pokret,
KWVD - Kultur- und Wohlfahrtsvereinigung der Deutschen te dolazi do stanovite
revitalizacije njemačkoga među već asimiliranim stanovništvom (Wehler 1980: 35).

U razdoblju NDH (1941. - 1949.) njemački i hrvatski bili su službeni jezici u onim općinama
gdje je njemačko stanovništvo činilo 20%. Većina je drugih manjinskih škola bila zabranjena
i ukinuta. U školama se kao strani jezik uči samo još talijanski. Status njemačkog u ovom je
razdoblju neosporan. U nazivima poduzeća i trgovina moralo se jasno naznačiti ako je vlasnik
bio Židov. Jezične politike onoga doba izrazito su purističke. Inzistira se na hrvatskim
riječima gdje je god to moguće, postoji posebna komisija koja se brine za čistoću jezika, te se
i u pravnom diskursu inzistira na hrvatskim inačicama uobičajeno latinskog nazivlja (Sočanac
2012: 313). Židova je u Osijeku prema Popisu iz 1921. bilo 2731, a do kraja rata 300
(preživjeli su oni koji su prešli na kršćanstvo u miješanim brakovima). Na Popisu iz 2011.
nema govornika heberejskoga jezika u gradu, a broj stanovnika koji se izjašnjavaju kao
Židovi prema istom Popisu jest 31.85

Nakon 1945., uspostavom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ponovno je na

snazi unifikacijska jezična politika hrvatskoga i srpskog jezika. Tijekom komunističkoga
razdoblja esekersko je narječje gotovo potpuno izbrisano iz javnog i privatnog prostora
grada86 kao i njemačka manjina koju prema zadnjem popisu stanovništva iz SFRJ, onom iz
1991., u Osijeku čini tek 281 stanovnik grada. Do egzodusa najvećim dijelom dolazi zbog
masovne odmazde prema Nijemcima neposredno nakon II. svjetskog rata kada je između
1944. i 1948. nestalo ili deportirano 240.000 Nijemaca s područja ondašnje Jugoslavije
(Geiger 2006: 1085). Oni koji nisu bili prognani ili nisu uspjeli pobjeći, tajili su jezik i on
tako postaje „skriveni jezik“ (sudionica u istraživanju židovskoga podrijetla, osobni intervju,
listopad 2012.; pripadnica njemačke nacionalne manjine, osobni intervju, veljača 2013.).

85
Važno je napomenuti kako i u ovom razdoblju ideološke implikacije nisu bile krajnje jednostavne. Osječanin
njemačkog podrijetla Ferdo Herbstsommer jedan je od prvih Nijemaca koji se pridružio Titovim partizanima.
Preko 2000 Nijemaca borilo se u partizanima, a posebno je bila poznata postrojba Ernst Thälmann. S obzirom na
brojnost Nijemaca u pojedinim postrojbama dogovoreno je da i zapovijedni jezik bude njemački.
86
Uspomena na ovo narječje ostaje u leksiku (koji se sve više smanjuje) Osječana. Za detaljniji pregled pogledaj
Petrović (2008).

79
Službeni jezik novonastale države nije naveden u pravnim dokumentima sve do Ustava iz
1974., kada se po prvi puta određuje pravo svakoj naciji da nazove jezik svojim imenom, a to
pravo imaju i autonomne republike. U hrvatskom se Ustavu iz iste godine hrvatski književni
jezik navodi kao službeni jezik u Hrvatskoj, kao standardni oblik narodnoga jezika Hrvata i
Srba u Hrvatskoj koji se zove hrvatski ili srpski (Član 138.). Iako su jezične manjine i sve
konstitutivne nacije u Jugoslaviji imale visoko regulirana jezična prava (Greenberg 2001: 3),
ovakve su nejasne formulacije primjer napetosti koje su postojale u jezičnim politikama
onoga vremena. Drugim riječima, susprezanje od službenog, eksplicitnog nazivanja jezika
ukazivalo je na osjetljivost jezičnog pitanja u Jugoslaviji (Sočanac 2012: 316).

Kraj 20. stoljeća predstavlja posebno teško razdoblje u povijesti grada budući da je to
razdoblje obilježio Domovinski rat. Rat je u Osijeku počeo 27. lipnja 1991. izlaskom tenkova
iz osječke vojarne Jugoslavenske narodne armije (JNA) i pucanjem po civilima. Osijek će biti
godinu dana pod opsadom opkoljen sa svoje sjeverne, istočne i južne strane. U ovom
razdoblju Osječani masovno odlaze iz grada kao izbjeglice i kao prognanici. Tenja87, jedno od
važnih mjesta u ovoj disertaciji, postaje jako uporište srpskih terorističkih snaga. U okolnim
selima izvršeni su pokolji hrvatskoga stanovništva (sela Ćelije, Dalj) i došlo je do egzodusa
stanovnika. U razdoblju od 2. svibnja 1991. do 26. srpnja 1994. u osječku je bolnicu
primljeno 5 222 žrtava rata, od njih 954 je poginulo. U Osijeku su JNA i pobunjeni hrvatski
Srbi oštetili ili uništili oko 30 000 objekata88. Ukupne se izravne štete89 procjenjuju na iznos
od 9 316 milijuna kuna, dok se ukupne gospodarske procjenjuju na 2 353 milijuna kuna, a
društvene na 1 795 milijuna kuna (Pavičić 2009: 154 - 157). Važno je uzeti u obzir i

87
Tenja, iako administrativni dio Grada Osijeka, nalazi se 6 kilometara južno od grada. Prema Živaković-Kerže
(2014) naziv Tenja dolazi od mađarske riječi tehén, što znači krava i ukazuje na mađarski element u povijesti
mjesta. Za vrijeme Turaka doseljava se srpsko stanovništvo, a u 18. stoljeću naseljava se srpsko i hrvatsko
stanovništvo. Za vrijeme NDH (travanj – kolovoz 1942.) u Tenji se nalazio židovski sabirni logor (Kerže 2006:
497), a nakon II. svjetskog rata ( kolovoz 1946. – siječanj 1947.) sabirni i radni logor za folksdojčere (Geiger
2006: 1099). Tenja je imala važnu ulogu i u Domovinskom ratu kada je bila jedno od poprišta napada na Osijek.
Vraćena je pod ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske kroz mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja.
88
I danas prema podcima KBC Osijek, Odjela za psihijatriju, najeveći broj psihički bolesti čine bolesti povezane
s PTSP-om, njih 30% (Izvješće KBC-a Osijek, Odjel za psihijatriju, 2014.).
89
Izravna se šteta odnosi na: a) materijalne štete, b) troškove rata i neodržavanje dobara i c) život i zdravlje ljudi.
Za više o procjeni šteta pogledaj kod Pavičić (2009).

80
neizravne štete koje su samo na ratne godine procijenjene na 916 071 milijuna kuna (Pavičić
2009: 157).90

Iako se život nastavio donekle normalno odvijati početkom ljeta 1992.91, grad je sljedeće tri
godine bio opkoljen. Tek je potpisivanjem Erdutskog sporazuma92, odnosno Temeljnog
sporazuma o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema iz 1995. počeo proces
mirne reintegracije koji će biti završen 1998. godine. Na temelju sporazuma odredilo se
prijelazno razdoblje u okviru kojeg je područje hrvatskog Podunavlja bilo pod
administrativnim nadzorom Ujedinjenih naroda.. Tijekom ovog je razdoblja provedena
demilitarizacija, ustrojena višenacionalna policija i organizirani su prvi lokalni izbori, a
polovica se stavki sporazuma odnosila na zaštitu ljudskih prava (Bing 2007: 403). O ljudskim
pravima i njihovoj ulozi u jezičnim politikama bit će više riječi u sljedećim potpoglavljima.

4.2. Suvremeni kontekst

U pregledu suvremenog konteksta važno je ekološki pristupiti temi jezičnih politika i jezične
raznolikosti u smislu povezivanja pet područja koje sam uzela u obzir u odabiru ispitanika.
Ono što je zajedničko svim područjima djelovanja (javnoj, ekonomskoj, urbanoj, obrazovnoj i
privatnoj) posljedice su koje je na grad Osijek, (ali i cijelu Slavoniju i Baranju) ostavio
Domovinski rat (vidi prethodno potpoglavlje), neravnopravan odnos moći centra (Zagreba) i
regije (istočne Slavonije i Baranje i Osijeka kao njihova prirodnog centra), kao i
globalizacijski procesi koji su otvaranjem samostalne države Hrvatske neoliberalno-
kapitalističkoj politici zahvatili sva njezina područja (Šundalić 2006). Osim navedenih
društveno-povijesnih okolnosti, u dijelu koji se bavi suvremenim kontekstom također je važno
prikazati podatke iz popisa stanovništva kao izvanjske pokazatelje izmijenjene jezične
ekologije, ali i zakonske okvire vezane uz korištenje jezika koji pokazuju širenje područja

90
Na sljedećoj je poveznici dostupna mapa razaranja objekata u gradu Osijeku:
http://tinypic.com/view.php?pic=2uysug0&s=6#.U47apnKSyrg. Mapa se nalazi i u Mažuran i dr. (1996) na
stranici 645.
91
Tijekom ratne godine organizirana je i nastava putem Hrvatskoga radija od 14. listopada do 22. studenoga
1991. U lipnju 1992. škole počinju s radom, a djeca, povratnici, polaze posebni skraćeni program od protekle
školske godine 1991./1992., tzv. „Osječki model 25%“ . Nastava je završila 31. srpnja 1992. godine.
92
Cjeloviti je sporazum dostupan na sljedećoj poveznici:
http://peacemaker.un.org/sites/peacemaker.un.org/files/HR_951112_ErdutAgreement.pdf.

81
djelovanja u smjeru razvoja identitetskih praksi osječkih, (ali i hrvatskih) jezičnih manjina,
barem na formalno-pravnoj razini.

4.2.1. Društveno-povijesni kontekst

Posljedice koje je na grad Osijek ostavio Domovinski rat i neravnopravan odnos moći usko su
povezani s globalizacijskim procesima i njihovim posljedicama na život grada. Otvaranje
novim tržištima, koja su daleko šira od lokalnih ili nacionalnih, i utjecajima koje u
globalizaciji imaju nadnacionalne korporacije, čija je osnovna svrha stvaranje dobiti, a koji su
često jači od utjecaja državnog aparata, doveo je do situacije koju Radermacher naziva
globalnim aparthejdom, u čijoj srži počiva nepravda kao glavno obilježje svjetske ekonomije
(Radermacher u Šunadlić 2006: 126; Hobsbawm 2007: 3; Blommaert 2012: 153).

Osim ovih globalnih kretanja kojima se Hrvatska otvorila odbacivanjem socijalističkog

nasljeđa93, kako ističe Šundalić (2006: 13), poslije mirne reintegracije nije došlo niti do
gospodarske, ali niti do demografske obnove u istočnoj Slavoniji i Baranji. Uz katastrofalne
posljedice rata, isti autor smatra kako je razlog ovakvome stanju nejednakost investicija,
odnosno stvaranja i raspodjele dohotka u Hrvatskoj.

O gospodarskom neoporavku, ili daljnjem propadanju grada, govore podatci Financijske

agencije o poslovanju poduzetnika Hrvatske u 2013. godini. U obzir su se uzimali sljedeći
parametri: broj poduzetnika, zaposlenika, ukupni prihod, dobit i gubitak razdoblja te neto
dobit poduzetnika. Prvo mjesto po svim kriterijima zauzeli su poduzetnici grada Zagreba, dok
je gospodarstvo Osječko-baranjske županije među 21 hrvatskom županijom zauzelo je zadnje,
21. mjesto prema ostvarenoj neto dobiti budući da je ova županija ostvarila najmanju neto
dobit od svih županija u iznosu od minus 1,2 milijarde kuna (FINA 2014).

93
Važno je istaknuti da Šundalić kritički gleda i socijalističko naslijeđe, pa tako o socijalističkoj svijesti govori
kao o onoj gdje postoji pravo na raspodjelu, ali ne i na obavezu i odgovornost u stvaranju toga što bi se trebalo
dijeliti (Šundalić 2006: 126).

82
Šundalić (2006: 129) ranija ovakva izvješća94 u kojima Osijek i Osječko-baranjska županija
imaju smanjene vrijednosti u odnosu na druge županije tumači kao osiromašenje regije koje,
kako smatra, može dovesti do socijalne isključenosti na osobnoj razini. Problem u ovakvom
okruženju nastaje što ono ne vodi razvoju nečije osobnosti, već se egzistencija svodi na
zadovoljavanje osnovnih potreba (Šundalić 2006:129).

Blommaert (2012:154) ističe kako neravnomjerna podjela dobara, kao posljedica

globalizacije, dovodi do sve veće marginalizacije onoga dijela društva koje je već
marginalizirano, te zaključuje:

Takve oblike „tvrde“ društveno-ekonomske marginalizacije često prate oblici

„mekane“ marginalizacije: marginalizacije određenih kulturoloških obilježja,
identiteta, praksi i resursa poput jezika. Globalizirana je država [...] značajan čimbenik
u takvim procesima marginalizacije. (Blommaert 2012: 154)

U sljedećim ćemo poglavljima vidjeti kako se ovi procesi preslikavaju u osječkom kontekstu,
posebice kroz intervjue s djecom. Ono što je nesumnjivo nusproizvod globalizacije,
nemjerljiv je ranije spomenut rastući utjecaj i važnost engleskog jezika čija važnost i
korištenje potiskuje sve druge jezike u gotovo svim područjima djelovanja.95 Obrazovanje,
kao primarni ideološki aparat države (Althusser 1986), najbolji je pokazatelj ove dominacije.
Statistički podatci Europske komisije pokazuju da je Hrvatska je pri samom vrhu u
institucionalizaciji učenja stranih jezika.96 Međutim, važno je imati na umu da se mahom radi
o učenju engleskog jezika97.

94
Šundalić izvodi zaključke na temelju zajedničkog izvješća HGK-a i FINE iz 2005. o BDP-u per capita po
hrvatskim županijama za 2003. i 2004. godinu.
95
Ovladavanje engleskim jezikom početkom 21. stoljeća širi se brzinom kakva nije nikad ranije zabilježena u
svijetu za niti jedan drugi jezik (Parijs 2011: 6).
96
Iako se još uvijek u pojedinim državama Europske unije vodi borba oko toga da se strani jezici uvedu kao
obavezni predmeti na svim razinama obrazovanja (npr. u Ujedinjenoj Kraljevini) u većini zemalja oni imaju
takav status, a u Hrvatskoj strani jezici imaju status obaveznog predmeta desetljećima, odnosno, kao što smo
mogli vidjeti kroz povijesni pregled, stoljećima. Prema nastavnom planu i programu većine europskih zemalja
strani jezik pokriva ispod 10% ukupnih sati nastave. U desetak zemalja, taj je postotak još manji - ispod 5%.
Međutim, Belgija (njemačka jezična zajednica) (14,3%), Luksemburg (40,5%), Malta (15,2%) i Hrvatska
(11,1%) iznimke su ovakvog trenda (Europska Komisija 2012).
97
Na skupu HDPL-a (2014) nakon jednog izlaganja poznati su hrvatski jezikoslovci koji se bave usvajanjem
stranoga jezika (Vrhovec, Gačić, Petrović i drugi) ukazali na loše, odnosno neizgrađene obrazovne jezične

83
Engleski jezik usko je povezan s gore spomenutom globalnom nejednakom raspodjelom
dobara. On je materinski jezik 40% zaposlenih u Europskoj komisiji, dok izvorni govornici
engleskog jezika čine tek 13% Europske unije (Gazzola svibanj, 2014.). Ovaj podatak ukazuje
na neravnomjernu zastupljenost govornika kojima engleski nije materinski jezik u glavnim
tijelima Europske unije, odnosno jezičnoj diskriminaciji u centrima moći koji odlučuju i o
hrvatskim politikama. Kao nusproizvod ovakvih odnosa moći, došlo je do neravnopravnog
odnosa dostojanstva (Parijs 2011: 6), stoga govornici čiji materinski nije engleski jezik
poimaju vlastiti jezik kao manje vrijedan (Mehmedbegović 2011, intervjui s djecom i
mladima, svibanj 2012.). Ovakvo shvaćanje materinskog jezika, gdje se on doživljava kao
manje vrijedan, može imati utjecaja i na identiteteske prakse prilikom popisa stanovništva
stoga su oni na taj način shvaćeni važan pokazatelj jezične ekologije grada.

4.2.2. Popisi iz 1991., 2001. i 2011.

Na temelju podataka iz popisa stanovništva ne možemo zaključiti koliki je stvarni broj

govornika nekog jezika, ali možemo zaključiti koliki se broj ili postotak stanovnika
poistovjećuje s određenim jezikom, zato što želi ili zato što nema druge mogućnosti. 98 Stoga
pri analizi smanjenja ili povećanja broja govornika nekog jezika na temelju popisa
stanovništva treba voditi računa o ovoj problematici. S druge pak strane, identifikacije
ukazuju na smjer razvoja stvarnih praksi, odnosno ono što su Weinreich i Fishman (Weinreich
1953: 100; Fishman1978: 150) zvali jezičnom lojalnošću (language loyalty). To konkretno
znači da postoji veća vjerojatnost da osoba koja se odrekla materinskog jezika na popisu
stanovništva manje drži do poznavanja tog jezika i neizvjesno je koliko će taj jezik opstati u
sljedećim generacijama.

U Izvješću Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina (2006: 1) stoji kako je
zabrinjavajuće ocijenjena činjenica da su svi regionalni ili manjinski jezici u Republici
Hrvatskoj pogođeni drastičnim opadanjem broja govornika. Usporedimo li stanovništvo

politike koje marginaliziraju sve druge strane jezike koji su se tradicionalno učili u hrvatskim školama
(njemački, francuski i talijanski) uslijed dominacije engleskog jezika.
98
Coulmas (2013: 170) tako naglašava činjenicu kako su popisi stanovništva često neprimjereni budući da se
ispitanici moraju opredijeliti za jedan jezik što pobija stvarnosu situaciju višejezičnih sredina gdje govornici
odrastaju s nekoliko jezika.

84
prema materinskom jeziku iz 1991., 2001. i 2011. u gradu Osijeku, također možemo vidjeti da
se radi o razmjernom smanjenju populacije i posljedičnom smanjenju jezične raznolikosti koja
tek na zadnjem popisu bilježi obrnute procese, ali ne znatne i ne za sve jezike (Tablica 4.):

85
Tablica 4. Stanovništvo prema materinskom jeziku u gradu Osijeku prema Popisima
iz 1991., 2001. i 2011.99

1991. u 2001. u 2011. u

Jezik 1991 2001. 2011
postotcima postotcima postotcima

Ukupno 104 761 100,00% 114 616 100,00% 108 048 100,00%
Hrvatski 80 464 76,80% 110 472 96,38% 104 032 96,28%
Hrvatsko-
- - 51 0,04% 139 0,13%
srpski
Albanski 323 0,30% 420 0,37% 389 0,30%
Bosanski[1] - - 61 0,05% 170 0,16%
Bugarski - - 4 0,01% 7 0,01%
Crnogorski - - - - 22 0,02%
Češki 46 0,04% 23 0,02% 22 0,02%
Hebrejski - - - - - -
Mađarski 1284 1,22% 838 0,73% 642 0,59%
Makedonski 180 0,17% 107 0,09% 102 0,09%
Njemački - - 129 0,11% 107 0,10%

Poljski - - 18 0,02% 12 0,01%

Romski 196 0,18% 83 0,07% 99 0,09%

Rumunjski - - 17 0,01% 20 0,02%
Ruski - - 14 0,01% 16 0,01%
Rusinski 70 0,06% 33 0,03% 37 0,03%
Slovački 259 0,24% 188 0,16% 178 0,16%
Slovenski 223 0,21% 95 0,08% 61 0,06%
Srpski 2 679 2,55% 1 450 1,27% 1 456 1,35%
Srpsko-
- - 120 0,10% 244 0,23%
hrvatski
Talijanski 8 0,00% 5 0,00% 17 0,02%
Turski - - 2 0,00% 4 0,00%
Ukrajinski 39 0,03% 34 0,03% 40 0,04%
Vlaški - - 1 0,00% 1 0,00%
Ostalo 555 0,52% 67 0,67% 86 0,08%
Hrvatsko-
srpski ili
17 460 16,66% - - - -
sprsko-
hrvatski [2]
Nepoznato - - 373 0,33% 145 0,13%

99
Republika je Hrvatska prva u Europi po broju službenih manjinskih jezika. Vidi stranicu 18. u izvješću
Europske komisije o učenju stranih jezika u školama (2012), dostupnu na sljedećoj poveznici:
http://eacea.ec.europa.eu/education/eurydice/documents/key_data_series/143en.pdf

86
U analizi podataka iz popisa stanovništva važno je imati na umu kako u ovoj disertaciji oni ne
predstavljaju statičke stvarnosne pojave u društvu nego performativne, djelatne činove gdje se
na stanovništvo gleda kao na kategoriju koja govoru o svjesnom odabiru i prema tome javnoj
konstrukciji identiteta (Day 2011: 174). Bilo kakva lingvistička analiza koja se temelji na
popisu stanovništva, mora voditi računa da se radi o konstruiranju podataka – s jedne strane
ponuđenih u kategorijama pojedinih popisa stanovništva, a s druge u odlukama o vlastitom
samokategoriziranju od strane ispitanika (Bañados i Alfaro 2014).

Ukupni prikaz govornika jezika te govornika koji kao svoj jezik navode hrvatski jezik i tijek
njihova razvoja od 1991. vidljiv je iz sljedećega grafikona:

Slika 1. Ukupni broj govornika u gradu Osijeku i broj govornika hrvatskoga jezika u gradu Osijeku
prema Popisu iz 1991., 2001. i 2011.

Kao što se može uočiti iz Slika 1., između 1991. i 2001. došlo je do povećanja ukupnoga broja
govornika jezika, kao i govornika koji se izjašnjavaju kao govornici hrvatskog jezika, ali u
sljedećem razdoblju, između 2001. i 2011. dolazi do smanjenja ukupnoga broja te značajnoga
smanjenja govornika koji odabiru hrvatski kao materinski jezik.

Dva najveća manjinska jezika, srpski i mađarski, i njihov razvoj od 1991. prikazani su u
sljedećem grafikonu:

87
Slika 2: Broj govornika srpskog i mađarskog jezika u gradu Osijeku prema Popisu iz 1991., 2001. i
2011.

Iz Slika 2. vidljivo je da je do najvećega smanjenja govornika koji odabiru srpski, ali i

mađarski kao materinski jezik, došlo između 1991. i 2001. godine, što se može objasniti
ratnim događanjima tijekom devedesetih godina. Do blagog obrata u razvoju dolazi nakon
2001., kada broj govornika srpskog jezika bilježi blagi porast, dok se broj govornika
mađarskog nastavlja smanjivati te gotovo dvije stotine ljudi manje navodi mađarski kao
materinski jezik u Popisu iz 2011.

Povezano s analizom srpskoga jezika, važno je pogledati što se dogodilo i sa stavkom koja se
nalazi na Popisu iz 1991.; hrvatsko-srpski ili sprsko-hrvatski. U kasnijim popisima ona je
razdvojena i nalazimo stavke hrvatsko-srpski i srpsko-hrvatski odvojeno (Slika 3):

88
 18.000
16.000
14.000
12.000 Hrvatsko-srpski
10.000
8.000 Srpsko-hrvatski
6.000
4.000 Hrvatskosrpski ili
srpskohrvatski
2.000
-
1991.
2001.
2011.

Slika 3: Broj govornika hrvatskosrpskog ili srpskohrvatskog u gradu Osijeku prema Popisu iz
1991., hrvatsko-srpskog prema Popisu iz 2001. i 2011. i srpsko-hrvatskog prema Popisu iz 2001. i
2011.

S obzirom da stavka hrvatskosrpski ili srpskohrvatski ne postoji na popisu iz 2001. i 2011.,

ona je najočitiji primjer koliko službene jezične politike (status jezika kao takav) oblikuju
diskurs i na koncu i jezičnu stvarnost. S jedne strane usporedimo li zajedno brojeve za stavke
uvedene nakon 2001.; hrvatsko-srpski jezik i srpsko-hrvatski jezik, oni su i dalje dramatično
niži u odnosu na broj govornika koji je kao svoj jezik odabrao hrvatskosrpski ili
srpskohrvatski na Popisu iz 1991. Međutim, zanimljivo je da, iako se radi o malenom broju,
on bilježi udvostručenje usporedimo li Popis iz 2001. i Popis iz 2011. Broj govornika koji je
kao svoj materinski naveo srpskohrvatski 2001. čini 120 stanovnika grada, a 2011. njih je
244. Kao materinski jezik 51 stanovnik je naveo hrvatskosrpski prema Popisu iz 2001., dok je
taj broj i više nego udvostručen u Popisu 2011. kad 139 stanovnika navodi ovaj jezik kao
materinski.

Sljedeći se grafikon odnosi na jezike koji po broju govornika slijede najveće jezične manjine
– srpsku i mađarsku, a to su albanski, slovački, slovenski i bosanski jezik:

89
 450
400
350
300
250 Albanski
200 Slovački
150 Slovenski
100
Bosanski
50
-
1991.
2001.
2011.

Slika 4: Broj govornika albanskog, slovačkog i slovenskog jezika u gradu Osijeku prema Popisu iz
1991., 2001. i 2011. i bosanskog iz Popisa iz 2001. i 2011.

Slika 4. pokazuje kako je tijekom devedesetih godina došlo do značajnog povećanja

govornika albanskoga jezika, dok slovački i slovenski jezik u ovom razdoblju bilježe pad. U
popisu iz 2001. pojavljuje se stavka bošnjački jezik koja je 2011. preimenovana u bosanski
jezik i ona bilježi značajan rast u ovom razdoblju, pa je stanovnika koji navode ovaj jezik kao
materinski u Popisu iz 2001. zabilježeno 61, a 170 u Popisu iz 2011. Broj govornika
slovačkog i posebno slovenskog jezika bilježi dramatično smanjenje tijekom devedesetih, ali i
kontinuirani pad za slovenski jezik i u razdoblju između 2001. i 2011.

Sljedeći grafikon odnosi se na sljedeće materinske jezike: romski, makedonski i njemački:

200

150

100 Romski
Makedonski
50 Njemački

-
1991.
2001.
2011.

90
 Slika 5:Broj govornika romskog i makedonskog u gradu Osijeku prema Popisu iz 1991., 2001. i
2011. i broj govornika njemačkoga jezika prema Popisu iz 2001. i 2011.

Na temelju Slika 5. vidljivo je da njemački, jezik koji se tradicionalno govorio u prošlosti

grada, nije bio naveden niti kao kategorija u Popisu stanovništva iz 1991. (niti u ranijim
popisima u SFRJ). Podatke iz 2001. uputno je usporediti s onima iz Popisa iz 1921. kad je
ukupan broj govornika koji je odabrao njemački kao materinski jezik iznosio 10, 077
stanovnika. Kao što je vidljivo iz Grafikona 5., njemački bilježi daljnje smanjene i prema
Popisu iz 2011. romski i makedonski jezik bilježe značajno smanjenje kao i većina drugih
jezika tijekom devedesetih godina dvadesetog stoljeća. U narednom razdoblju, onom između
2001. i 2011. njemački i makedonski bilježe blagi pad, dok je u slučaju romskog obrnuta
situacija. Romski je jezik također indikator performativne prirode popisa stanovništva,
odnosno procesa konstruiranja identiteta u diskursu. U Osijeku dominantno žive Romi-Bajaši
čiji je jezik kako sam već napomenula znatno drugačiji od jezika kojim govore Romano-Čip
Romi.

91
3. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA. Sudjelovanjem u popisu i pristajanjem na
identitetsku odrednicu jezika kao romskog, Romi-Bajaši pristaju na okvire postavljene od
strane centra, autoriteta, kreatora znanja i na taj način poništavaju/brišu svoj identitet koji je
različit od Romano-Čip romskog identiteta.

Sljedeća grupa jezika po broju stanovnika prikazana je u Slika 6: Broj govornika rusinskoga,
češkoga i ukrajinskoga jezika u gradu Osijeku prema Popisu iz 1991., 2001. i 2011.. To su
stanovnici grada koji kao svoj materinski jezik identificiraju rusinski, češki i ukrajinski jezik.

70
60
50
40 Rusinski
30
Češki
20
Ukrajinski
10
-
1991.
2001.
2011.

Slika 6: Broj govornika rusinskoga, češkoga i ukrajinskoga jezika u gradu Osijeku prema Popisu iz
1991., 2001. i 2011.

Iako se radi o statistički zanemarivom broju govornika koji kao materinski identificiraju ove
jezike, vidimo da se i njihov broj drastično smanjuje tijekom devedesetih, što se posebice
odnosi na govornike rusinskoga jezika. U razdoblju između 2001. i 2011. dolazi do tek
neznatnog rasta broja govornika koji kao svoj jezik navode ukrajinski (tek 6 govornika više) i
rusinski jezik (4 govornika više), odnosno smanjenja onih koji kao svoj jezik navode češki
jezik (1 govornik manje).

92
Sljedeći se grafikon (Slika 7.) odnosi na još manju skupinu govornika. To su govornici koji
kao svoj jezik navode crnogorski, rumunjski, ruski i poljski jezik.

25

20

15 Crnogorski
Rumunjski
10
Ruski
5 Poljski

-
1991.
2001.
2011.

Slika 7: Broj govornika crnogorskoga, rumunjskoga, ruskoga i poljskoga jezika u gradu Osijeku
prema Popisu iz 1991., 2001. i 2011.

1991. godine ovi jezici nisu registrirani u Popisu, a crnogorski je registriran tek u Popisu iz
2011. S obzirom da se radi o vrlo malim brojevima teško je govoriti o statističkoj analizi, ali
vidljivo je da se u slučaju poljskoga dolazi do značajnog smanjenja, već ionako malog broja
govornika, njih je 18 prema Popisu iz 2001., a 12 prema Popisu iz 2011. Istovremeno, kod
broja govornika rumunjskoga i ruskoga jezika, broj iz 2011. je nešto veći. Popis iz 2001.
bilježi 17 govornika rumunjskoga jezika, dok je za isti jezik 2011. taj broj povećan na 20.
2001. godine zabilježeno je 14 govornika koji navode ruski kao materinski jezik, a 2011.
godine 16 govornika.

Bugarski, turski i vlaški jezici su oni jezici koji bilježe najmanji broj govornika prema
Popisima stanovništva kao što je vidljivo prema sljedećem grafikonu:

93
 7
6
5
4
Bugarski
3
Turski
2
Vlaški
1
-
1991.
2001.
2011.

Slika 8: Broj govornika bugarskoga, turskoga i vlaškoga u gradu Osijeku prema Popisu iz 1991.,
2001. i 2011.

Kategorije za ove jezike ne postoje u Popisu uz 1991. Broj se bugarskih govornika povećao
prema Popisu iz 2011. za njih troje u odnosu na Popis iz 1991. Broj govornika turskog jezika
također bilježi rast, pa umjesto 2 govornika prema Popisu iz 2001. u Popisu iz 2011.
zabilježeno je 4 govornika. Vlaški jezik bilježi tek jednog govornika i u Popisu iz 2001. i u
Popisu iz 2011. Iako se radi o statistički posve zanemarivim brojevima, bit je da su ovo jezici
nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj (drugi se jezici bilježe pod kategoriju – Ostali
jezici) i da bez obzira na brojnost sudjeluju u jezičnoj ekologiji grada.

Na temelju gornjih grafikona vidljivo je da su ratne godine ostavile najveći trag na jezičnu
raznolikost grada. Tijekom devedesetih godina samo dva jezika bilježe porast broja govornika
– hrvatski i albanski, dok svi ostali jezici koji su se nalazili na Popisu iz 1991. bilježe pad na
Popisu iz 2001. godine. Smanjio se broj govornika srpskoga, mađarskoga, slovačkoga,
slovenskoga, makedonskoga, ukrajinskoga i talijanskoga, a broj se govornika romskoga,
rusinskoga i češkoga jezika prepolovio u istom razdoblju.

U narednom razdoblju – između 2001. i 2011. dolazi do ukupnog smanjenja broja stanovnika
i najvećeg smanjenja govornika hrvatskog jezika. Prema Popisu iz 2011. njih je čak 6440
manje nego na prethodnom Popisu iz 2001. Kako sam već spomenula, broj govornika
mađarskog jezika također se dramatično smanjio u odnosu na ukupni broj. Do povećanja
dolazi kod 11 jezika koje se bilježe u Popisu iz 2011, ali radi se o vrlo malom povećanju

94
govornika tih jezika. To su srpski, romski, rusinski, ukrajinski, talijanski, rumunjski, ruski,
bugarski i turski. Najveći porast bilježe bosanski, hrvatsko-srpski i srpsko-hrvatski gdje su se,
kao što se vidi iz Tablica 4. i Slika 3 iSlika 4, ukupni brojevi udvostručili.

S obzirom na povijest grada velika je vjerojatnost da i među onim stanovnicima koji su naveli
hrvatski kao materinski jezik postoji određen broj onih koji su na određen način (više ili
manje intenzivan) izloženi nekom drugom jeziku u svom neposrednom okolišu. Teško je
zamisliti Osijek, ali i mnoge slične gradove, kao potpuno jednojezične gradove. Popisi
stanovništva predstavljaju snažno oruđe u kreiranju službenih jezičnih politika koje u
konačnici kategoriziraju ljude u monoetnički diskurs fiksne strukture i kao takvi predstavljaju
ono što Foucault naziva „ustrojima istine“ (1994: 22). Na koncu, i same odluke koje se
donose o tome koji će se jezici ponuditi u popisu indikativne su o ostvarivanju jezičnih prava,
koji su i tema sljedećeg potpoglavlja.

4.2.3. Službene jezične politike

Kao što je ranije spomenuto u ovoj disertaciji, jezične se politike mogu načelno podijeliti u
dvije osnovne skupine: one službene, javne i one neslužbene, skrivene – de facto jezične
politike. Ovo je istraživanje usmjereno na ove druge: nepisana pravila, skrivene poruke u
društvu u kojima se jezik eksplicitno ne spominje, ali predstavljaju puno važnije silnice u
oblikovanju jezične stvarnosti.100 Međutim, budući da službene jezične politike imaju
regulatornu ulogu te mogu imati posljedice na jezičnu stvarnost, a često postoje u obliku
idealnih smjernica, važno je navesti osnovne dokumente kojima se reguliraju status jezika i
jezična prava u Republici Hrvatskoj, a time i u gradu Osijeku.

Službene su jezične politike one odluke u kojima se eksplicitno navode prava pojedinaca ili
skupina vezano uz korištenje jezika, a te se odluke mogu pojaviti u bilo kojoj domeni. Na
državnoj razini postoji niz takvih odluka od kojih su pojedine vezane uz međunarodne pravne
dokumente, tj. izvore prava. Ja ću se u ovom pregledu orijentirati na one izvore prava koji se

100
Schiffman na svojoj osobnoj internetskoj stranici (2005) uspoređuje javne i skrivene jezične politike sa
santom leda, gdje gornji, manji, vidljivi dio predstavlja javne/službene politike, a dio ispod vode, daleko veći,
predstavlja skrivene jezične politike. Podrobnije o ovoj metafori vidi na sljedećoj poveznici:
http://ccat.sas.upenn.edu/~haroldfs/540/polintro/polintro.html.

95
tiču uporabe i pisma nacionalnih manjina, posebno vezano uz obrazovanje kao ono područje
kojim se najviše bavim u ovom radu kao dominantnim ideološkim aparatom države
(Althusser 1986).

Tijekom dvadesetoga stoljeća, posebno pred kraj stoljeća, došlo je do zaokreta u službenim
jezičnim politikama zahvaljujući sve jačim glasovima iz reda znanstvenika (utjecaj koji je
krenuo iz ranije spomenutog II. razdoblja – vidi 2. poglavlje), ali i političara koji su zastupali
jezična ljudska prava. Od ranijih pravnih odredbi koje su bile negativno orijentirane (protiv
diskriminacije) u pravnom je diskursu sve veću važnost počela stjecati afirmativna politika
aktivnoga zagovaranja jezičnih prava (Grin 2005: 457). Ovi su globalni procesi aktivnoga
rada na afirmaciji jezičnih prava utjecali i na kreiranje službenih jezičnih politika u Hrvatskoj.

U preglednom radu Antonije Petričušić (2013) nalazimo sustavan prikaz izvora prava koji
reguliraju uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina. Od međunarodnih izvora prava u
kojima se izravno govori o pravima manjina na uporabu jezika i pisma Petričušić navodi šest
dokumenata. Hrvatska je potpisala dva takva dokumenta nastala pod okriljem Ujedinjenih
naroda. To su Međunarodni pakt o građanskim i ljudskim pravima101 i Deklaracija o pravima
osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama102. Druga dva
dokumenta jesu ona Vijeća Europe - Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina103 i
Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima104. Na koncu, tu su dva instrumenta
Organizacije za europsku sigurnost i suradnju – Preporuke iz Osla o pravu nacionalnih
manjina na upotrebu vlastitog jezika105 i Ljubljanske smjernice o integraciji raznolikih
društava106.

U uvodnoj riječi Okvirne konvencije navodi se misao koja je ujedno i osnova pristupa
jezičnih prava u istraživanju jezika:

101
Cjeloviti tekst dostupan je na sljedećoj poveznici: http://www.mprh.hr/medjunarodni-pakt-o-gradjanskim-i-
politickim-pravi
102
Cjeloviti tekst dostupan je na sljedećoj poveznici:
http://www.crnakutija.babe.hr/attach/_d/dekl_o_pr_osoba_koje_pripadaju_nac_ili_etn.pdf
103
Cjeloviti tekst dostupan je na sljedećoj poveznici:
http://www.crnakutija.babe.hr/attach/_o/okvirna_konvencija_za_zastitu_nacionalnih_manjina.pdf)
104
Cjeloviti tekst dostupan je na sljedećoj poveznici:
http://www.coe.int/t/dg4/education/minlang/textcharter/Charter/Charter_hr.pdf
105
Cjeloviti tekst dostpan je na sljedećoj poveznici: http://www.osce.org/hr/hcnm/67533?download=true
106
Cjeloviti tekst dostupan je na sljedećoj poveznici: http://www.osce.org/hr/hcnm/110489?download=true

96
 (...) pluralističko i istinski demokratsko društvo treba ne samo poštivati etničku,
kulturnu, jezičnu i vjersku samobitnost svakog pripadnika nacionalne manjine, već im
također stvoriti odgovarajuće uvjete za izražavanje, očuvanje i razvijanje te
samobitnosti. (Vijeće Europe 1995.)

Osnovne ideje Okvirne konvencije pronalazimo i u drugim dokumentima koji reguliraju prava
manjina vezano uz uporabu jezika i pisma. Osim navedenih šest dokumenata koji su dio
unutarnjega pravnog poretka, te stoje iznad hrvatskih zakona, Ustavom Republike Hrvatske
regulirani su i drugi dokumenti koji se tiču prava nacionalnih manjina. 107 Svi su oni navedeni
u Članku 1. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a to su sljedeći međunarodni
izvori prava: Povelja Ujedinjenih naroda, Opća deklaracija o pravima čovjeka, Međunarodni
pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i
kulturnim pravima, Završni akt Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, Pariška povelja
za novu Europu i drugi dokumenti OESS-a koji se odnose na prava čovjeka, osobito
Dokument kopenhaškog sastanka OESS-a o ljudskoj dimenziji i Dokument moskovskog
sastanka OESS-a o ljudskoj dimenziji, Konvencija Vijeća Europe za zaštitu prava čovjeka i
temeljnih sloboda, te protokoli uz tu Konvenciju, Međunarodna konvencija o ukidanju svih
oblika rasne diskriminacije, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida,
Konvencija o pravima djeteta, Deklaracija o ukidanju svih oblika nesnošljivosti i
diskriminacije na temelju vjere i uvjerenja, Konvencija o borbi protiv diskriminacije u oblasti
prosvjete, Deklaracija UN-a o pravima osoba pripadnika nacionalnih ili etničkih, vjerskih i
jezičnih manjina, Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina Vijeća Europe, Europska
povelja o regionalnim i manjinskim jezicima, Europska povelja o lokalnoj /mjesnoj/
samoupravi, Instrumenti SEI za zaštitu manjinskih prava, Preporuka iz Lunda o učinkovitom
sudjelovanju nacionalnih manjina u javnom životu108 (Članak 1., Ustavni zakon o pravima
nacionalnih manjina).

107
U pravnom se i političkom području razlikuju dokumenti koji imaju pravno obvezujući status, od onih koji su
na razini preporuke, ali sa određenom političkom snagom (podrobnije vidi kod Petričušić 2013).
108
Originali ovih dokumenata dostupni su na stranici Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina na
sljedećoj poveznici:
http://www.uljppnm.vlada.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=26&Itemid=70

97
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih
manjina temelje se na ovim izvorima. S obzirom na usmjerenost istraživanja na obrazovno
područje posebice tijekom faze u istraživanju s djecom i mladima, ali i u drugim fazama
istraživanja, uslijed važnosti obrazovanja kao spomenutog ideološkog aparata države, za ovu
je disertaciju iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina važan Članak 11. Ustavnog
zakona koji regulira sljedeće:

(1) Pravo je pripadnika nacionalnih manjina na odgoj i obrazovanje na svom jeziku i

pismu kojim se služe.
(2) Odgoj i obrazovanje pripadnika nacionalne manjine obavlja se u predškolskim
ustanovama, osnovnim i srednjim školama te drugim školskim ustanovama (u
daljnjem tekstu: školska ustanova) s nastavom na jeziku i pismu kojim se služe, pod
uvjetima i na način propisanim posebnim zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i
pismu nacionalnih manjina.
(3) Školske ustanove s nastavom na jeziku i pismu nacionalne manjine mogu se
osnivati, te odgoj i obrazovanje provoditi za manji broj učenika od onog koji je
propisan za školske ustanove s nastavom na hrvatskom jeziku i pismu.
(4) Nastavni plan i program odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalne
manjine uz opći dio obvezno sadrži dio čiji je sadržaj u vezi s posebnošću nacionalne
manjine (materinski jezik, književnost, povijest, zemljopis i kulturno stvaralaštvo
nacionalne manjine).
(5) Pravo je i obveza učenika koji se odgajaju i obrazuju na jeziku i pismu nacionalnih
manjina da uz svoj jezik i pismo uče hrvatski jezik i latinično pismo prema utvrđenom
nastavnom planu i programu.
(6) Odgojno obrazovni rad u školskoj ustanovi s nastavom na jeziku i pismu
nacionalne manjine obavljaju nastavnici iz reda nacionalne manjine koji potpuno
vladaju jezikom i pismom nacionalne manjine, odnosno nastavnici koji nisu iz redova
nacionalne manjine, a potpuno vladaju jezikom i pismom nacionalne manjine.
(7) Visoka učilišta organiziraju provođenje programa školovanja odgajatelja, učitelja i
nastavnika za obavljanje poslova odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu kojim se
služe nacionalne manjine u dijelu koji sadrži posebnosti nacionalne manjine

98
 (materinski jezik, književnost, povijest, zemljopis i kulturno stvaralaštvo nacionalne
manjine).
(8) Pripadnici nacionalnih manjina mogu radi provođenja odgoja i obrazovanja
pripadnika nacionalnih manjina, na način i pod uvjetima propisanim zakonima,
osnivati predškolske ustanove, osnovne i srednje škole i visoka učilišta.
(9) Učenicima školske ustanove na hrvatskom jeziku i pismu omogućit će se učenje
jezika i pisma nacionalne manjine na način propisan posebnim zakonom, prema
utvrđenom nastavnom programu od strane nadležnog središnjeg tijela državne uprave,
uz osiguranje financijskih sredstava u državnom proračunu i proračunima jedinica
lokalne samouprave. (Članak 11. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina)

Osim Članka 11. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Ustav Republike Hrvatske
Stavkom 4. Članka 15. jamči slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje
vlastitim jezikom i pismom te kulturnu autonomiju. Model kulturne autonomije jamči pravo
na obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina i službenu uporabu manjinskih jezika,
čime se sprječava asimilacija manjinskog stanovništva, a omogućuje integracija (Tatalović
2006: 163, Petričušić 2013: 16). Na temelju Ustava i Ustavnog zakona sastavljen je 2000. i
Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina (dalje u tekstu:
ZOONM). Obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina usko je povezano s
njegovanjem jezične raznolikosti i zato smatram važnim prikazati kako su modeli obrazovanja
oblikovani u hrvatskom obrazovnom sustavu i kako se konkretno provode u osječkim
školama.

4.2.4. Modeli obrazovanja

Kao što je vidljivo iz hrvatskih izvora prava, obrazovanje se djece i mladih pripadnika
nacionalnih manjina može obavljati u predškolskim, osnovnoškolskim i srednjoškolskim
institucijama, ali i kroz druge oblike obrazovanja - seminare, zimske i ljetne škole i slično
(Članak 2. ZOONM-a). Ono što je važno istaknuti jest da se školska ustanova s nastavom na
jeziku i pismu nacionalne manjine može osnovati i s manjim brojem učenika od broja koji je
utvrđen za školske ustanove na hrvatskom jeziku i pismu, kao i razredni odjeli ili obrazovne
skupine (Članak 3. i 4. ZOONM-a). Druga važna odredba ovog Zakona odnosi se na

99
obavezan sadržaj koji je u vezi s posebnošću nacionalne manjine – njezina materinska jezika,
književnosti, povijesti, zemljopisa i kulturnog stvaralaštva, a utvrđuje ga Ministarstvo
znanosti, obrazovanja i sporta (Članak 6. ZOONM-a). U ovim se školama, odnosno odjelima
ili skupinama s jezikom određene nacionalne manjine moraju učiti i hrvatski jezik i latinično
pismo prema utvrđenom planu i programu (Članak 8. ZOONM-a).

Provedba ovog Zakona, kao i drugih kojima se jamči kulturna autonomija, u obrazovanju se
provodi kroz tri osnovna modela obrazovanja, tzv. modeli A, B i C. Odnosno, kako je ukratko
napisano na stranicama Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta pripadnici nacionalnih
manjina mogu svoje ustavno pravo na odgoj i obrazovanje ostvariti trima osnovnim modelima
i posebnim oblicima školovanja, gdje se u modelu A nastava odvija na jeziku i pismu
nacionalnih manjina, u modelu B se provodi dvojezična nastava (prirodoslovni predmeti na
hrvatskom, a društveni na manjinskom jeziku) i u modelu C se njeguje jezik i kultura. Osim
ova tri osnovna modela, postoji još oblik nastave u kojemu se jezik nacionalne manjine uči
kao jezik sredine, te posebni oblici nastave: ljetne škole, zimske škole, dopisno-konzultativna
nastava, i na kraju posebni programi za uključivanje učenika romske populacije u odgojno-
obrazovni sustav (Stranice MZOS-a, 2014.). Na području grada Osijeka provode se dva
modela –A i C, stoga smatram da je njih važno detaljnije opisati.

U modelu A se sva nastava odvija na jeziku i pismu nacionalne manjine. Drugim riječima,
ovo znači da se svi predmeti predaju na jeziku manjine, osim hrvatskog jezika koji je prema
Zakonu obavezan predmet i u nastavi mora se uvoditi onoliko sati koliko i materinski jezik. U
modelu C, koji se odnosi na njegovanje jezika i kulture, nastava se drži odvojeno, ponekad i u
drugoj školi, u trajanju od 2 do 5 sati tjedno. Ova nastava uključuje satove manjinskog jezika,
književnosti, geografije, povijesti, glazbenog i likovnog odgoja i kulture.

Na prostoru grada Osijeka kao administrativne jedinice (Grada Osijeka) model A uveden je u
Prosvjetno-kulturnom centru Mađara gdje se može steći obrazovanje na mađarskom jeziku u
sklopu vrtića, osnovne škole i srednje škole te u Osnovnoj školi Tenja, gdje se provodi
nastava na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu u pojedinim razredima (jedan na svaku
generaciju). Model C je znatno zastupljeniji:njegovanje se jezika i kulture na albanskom
jeziku može ostvariti u Osnovnoj školi Vijenac i u Osnovnoj školi Svete Ane. Njemački jezik

100
i kultura mogu se njegovati u sklopu modela C isto u Osnovnoj školi Svete Ane, dok se isti
model za mađarski jezik provodi u Osnovnoj školi Frana Krste Frankopana i u Osnovnoj školi
Franje Krežme. Makedonski se jezik i kultura njeguju u Osnovnoj školi Vijenac, a slovački u
Osnovnoj školi Vladimira Becića i u Osnovnoj školi Višnjevac.

Zbirni podatci koje sam dobila iz Agencije za odgoj i obrazovanje (2013) pokazuju da je u
školskoj godini 2012./2013. ukupno 63 djece pohađalo model A u Tenji. U Prosvjetno-
kulturnom centru Mađara po modelu A je 44 djece bilo upisano u Dječji vrtić Bóbita koji
djeluje u sklopu centra, 29 djece u osnovnu, te 51 učenik u srednu školu koja uključuje tri
smjera – gimnazijski, hoteljersko-turistički i za prodavača. Model C je u Osnovnoj školi
Franje Krežme pohađao 21 učenik i 11 njih model C u Osnovnoj školi Frana Krste
Frankopana. Za ostale institucije ne postoje službeni podatci. Iz Izvješća o provedbi
Akcijskog plana za provođenje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za razdoblje
2011. - 2013.godinu (2012.) dostupni su samo opći podatci s ukupnim brojevima za
Republiku Hrvatsku, ali ne i pojedinačni podatci za gradove i škole.

Iako podatci s kojima raspolažem za grad Osijek ukazuju na razmjerno mali broj učenika koji
pohađaju manjinske modele, ukupno 737 učenika iz cijele Osječko-baranjske županije njeguje
jezik i kultru po modelu C na razini osnovnoškolskog obrazovanja i 122 učenika model A na
istoj razini. S obzirom na gravitaciju Županije prema Osijeku mnogi od ovih učenika završe
svoje školovanje u nekoj od osječkih srednjih škola ili na osječkim fakultetima, što će se
vidjeti i u sljedećem poglavlju. Djeca i mladi čiji ću jezični habitus nastojati prikazati jesu
pripadnici gore spomenutih manjinskih zajednica Republike Hrvatske, ali i zajednica koje još
uvijek nisu oblikovane u hrvatskom jezikoslovnom i političkom diskursu.

4.2.5. Pripremna nastava za učenike koji ne znaju ili nedovoljno poznaju hrvatski jezik

Zajednice koje nisu oblikovane u hrvatskom jezikoslovnom i političkom diskursu, u ovom se

radu prvenstveno odnose na djecu povratnike, koja se u popisima stanovništva vrlo vjerojatno
reguliraju kao govornici hrvatskog jezika, ali njihove su stvarne jezične prakse nešto
drugačije. Konkretno, riječ je o djeci i mladima koji su kao ratne izbjeglice iz Bosne, ali i
Hrvatske, odrasli u drugim državama, uglavnom Njemačkoj.

101
Iako je pravni status učenika koji ne poznaju dobro ili uopće hrvatski jezik reguliran Odlukom
o programu hrvatskoga jezika za pripremnu nastavu za učenike osnovne i srednje škole koji
ne znaju ili nedovoljno poznaju hrvatski jezik (2011), riječ je ponajprije o tek nedavno
reguliranom izvoru prava, koji je namijenjen s jedne strane učenicima kojima materinski nije
hrvatski, nego neki strani jezik (rođenima u Hrvatskoj ili izvan nje), ali, kako stoji u
Programu, i naslijednim govornicima koji do neke razine poznaju hrvatski (Program 2011: 1).
Osim toga, u praksi izostaje provođenje Programa hrvatskoga jezika za pripremnu nastavu za
učenike osnovne i srednje škole koji ne znaju ili nedovoljno poznaju hrvatski jezik (2011.), na
što upućuje ovo istraživanje (intervjui s djecom), ali i raniji radovi o temi (vidi više kod Češi,
Cvikić, Milović 2012).

Ovaj je Program nastao na temelju članka 43. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i
srednjoj školi (MZOS 2008), te Zakona o izmjenama i dopunama zakona o odgoju i
obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (MZOS 2010) koji izrijekom određuje da su škole
dužne pružiti djeci državljana Republike Hrvatske koji se vraćaju iz inozemstva i započinju,
odnosno nastavljaju obrazovanje u Republici Hrvatskoj, a nedostatno poznaju hrvatski jezik
posebnu pomoć (Članak 43., stavka 1.). Osim toga, dužnost je škole organizirati individualne
i skupne oblike neposrednog odgojno-obrazovnog rada kojima se tim učenicima omogućuje
učinkovito svladavanje hrvatskog jezika i nadoknađuje nedovoljno znanje u pojedinim
nastavnim predmetima. Isti zakon regulira da se organizira dopunska nastava iz nastavnih
predmeta za koje postoji potreba, a učenik je pohađa uz redovito pohađanje nastave. Članak
44. istog Zakona regulira da je Ured državne uprave odnosno Gradski ured prema mjestu
boravka učenika iz stavka 1. ovog članka dužan osigurati, u skladu s mogućnostima i u
suradnji s osnivačima škola i državom podrijetla učenika, potporu nastave materinskog jezika
i kulture države podrijetla učenika. Ured državne uprave odnosno Gradski ured dužan je
osigurati i potporu za pripremu učitelja i nastavnika koji će provoditi nastavu materinskog
jezika i kulture države podrijetla učenika (Stavak 2. Članka 44., Predviđeno je da program
traje 70 sati, ali s mogućim odstupanjima. Cilj je Programa pomoći učenicima u ovladavanju
hrvatskim jezikom kako bi se što prije mogla uključiti u redovnu nastavu.

102
Iako u ovom istraživanju nije bilo djece imigranta, u njemu je sudjelovao znatan broj djece,
odnosno učenika – povratnika, koji su podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, a koji su uslijed
prognanstva imali poteškoća s praćenjem nastave na hrvatskom jeziku, stoga ih se (u trenutku
njihovog dolaska u Osijek) moglo kategorizirati kao naslijedne govornike. Upravo zbog
brojnosti ove populacije u gradu Osijeku, ali i kulturološke matrice koja ima dugu povijest u
gradu (imigracije iz Bosne i Hercegovine nisu počele Domovinskim ratom) smatrala sam
bitnim uključiti u intervjue i ove učenike, čiji je idiom, iako ne na diskursnoj razini, integralan
dio grada kao i manjinski jezici kojima se tradicionalno govorilo na ovim prostorima.

103
 5. JEZIČNI HABITUS OSJEČKE DJECE I MLADIH

Jezični habitus djece i mladih, njihove internalizirane ideološke stavove o jezicima i

posljedične prakse, nastojat ću predstaviti u svjetlu teorija koje su prikazane u drugome
poglavlju. Osnovna je ideja ona Pierrea Bourdieua gdje se jezik shvaća kroz odnose moći.
Stoga će pitanja nejednakosti i ideologije biti ključna u analizi njihovih odgovora. Pitanje
djelatne uloge (agency) subjekta, odnosno performativnosti kako ga oblikuje Pennycook
također je važno u interpretaciji podataka, ali i u samom izboru ispitanika budući da se na
jezičnu manjinu ovdje ne gleda samo kroz normativno postavljene zakonske okvire, već i kroz
kritiku eurocentričnoga pogleda na jezik gdje je on usko vezan uz etnicitet, teritorij, rođenje
ili naciju (Pennycook 2004: 8).

Pionirski rad Johna Gumperza (1968 u Gumperz 2009) o važnosti jezičnih varijeteta i o
govornim zajednicama (speech community)109, u kojemu se pažnja istraživanja pomiče s
analize jezika kao autonomnih entiteta na jezične fenomene sa svim svojim sociopovijesnim
implikacijama (Gumperz 2009: 69) također se nalazi u temeljima ovoga odabira, ali
nadograđen je s ranije spomenutim poststrukturalističkim pristupom, posebice kako
Pennycook (2010: 1) povezuje promišljanja o jeziku gdje se naglasak stavlja na lokalno,
utemeljeno110 (grounded) i pojedinačno. Bitno je naglasiti kako se u većini intervja s djecom
ona dimenzija jezika koja povezuje pojedinca sa zajednicom pokazala iznimno važnom, dakle
ono jezično gledište koji pojedince povezuje sa zajednicom govornika kroz koncept grupnog,
često nacionalnog, identiteta koji poststrukturalističke teorije često ignoriraju ili opovrgavaju.
111

Pitanja o kojima je razgovarano s djecom i mladima obuhvaćaju nekoliko pristupa gledanja na

višejezičnost u znanstvenome diskursu. S jedne strane radi se o deskriptivnom pristupu gdje
se jezik promatra kao prenositelj kulture (etno-kulturološki model) i sredstvo prenošenja

109
Gumperz (2009: 66) definira govorne zajednice kao bilo koji agregat kojeg odlikuje česta i učestala uporaba
verbalnih znakova koja ovu skupinu čini zasebnom uslijed značajnih razlika u govoru od drugih grupa.
110
Ovaj se izraz (grounded) koristi u kritičkoj pedagogiji i odnosi se na teoriju koja se temelji na stvarnim
podatcima. U utemeljenim se istraživanjima ne polazi kao u pozitivističkim pristupima od unaprijed određenih
hipoteza, nego se zaključci stvaraju na temelju podataka prikupljenih kroz više različitih metoda.
111
O uspostavljanju bitnih društvenih odnosa putem jezika kao značajnoj kohezivnoj sili društva vidi više i kod
Škiljan (1988: 8).

104
značenja (instrumentalni pristup112), dok je s druge strane on prisutan u normativno
orijentiranim pravcima, gdje se jezik poima kao problem, pravo ili resurs (Ruíz 1984:8; Lo
Bianco, listopad 2013.), ali i nadograđuje s agentivnom/performativnom diemenzijom koju
Mehmedbegović (2011: 98) analizira kroz koncept jezika kao odgovornosti, Le Nevez (2006:
9-19) nešto radikalnije, kroz model kritičkog jezičnog aktivizma, a Pennycook kao oblik
lokalne prakse gdje je jezik prvenstveno činjenje, a ne sustav (2010: 1). U ovom ću se
poglavlju, u analizi odgovora djece i mladih, orijentirati na jezik kao oblik lokalne prakse s
dominatnom pozadinskom metaforom jezika kao resursa, dok ću ostale dimenzije koristiti kao
heurističke alate u završnoj raspravi o navedenim podatcima (6. Rasprava).

Kao što je napisano u 3. poglavlju, pitanja su, na tragu ovih teorija, bila sljedeća: govori li se
materinski kod kuće, poznaju li se pjesme i priče na materinskom jeziku, imaju li govornici
drugih jezika prilike pisati i objavljivati na materinskom, imaju li priliku govoriti svoj jezik u
školi/na fakultetu, koristi li se jezik u javnom prostoru grada i na koji način, susreću li
govornici manjinskog jezika nekakve probleme zbog korištenja vlasitog jezika, hoće li i dalje
ustrajati na korištenju svog jezika, koliko bitnim smatraju vlastiti jezik, predstavlja li on
smisleni dio njihovog života i predstavlja li im on dodanu vrijednost u životu, što očekuju
govornici drugih jezika od svojih jezika i što misle o budućnosti svoga jezika. Ponekad su se i
neka druga pitanja, na temelju postavljenih, pokazala važnima u intervjuima. Kad su moji
sugovornici pokazali stav da im materinski jezik nije jednako važan kao primjerice engleski,
onda su se razgovori znali pretvoriti u živopisne diskusije. Ponekad su odgovori mojih
sugovornika bili na prvi pogled nevezani uz pitanja koja postavljam, ali su imala značajan
utjecaj na moja osobna promišljanja jezika i identiteta, kao što je to bio slučaj sa studentom
romske nacionalnosti i njegovom elaboracijom bajaškoga identiteta.

112
U domaćoj literaturi instrumentalni se pristup pojavljuje i pod nazivom strukturalno-funkcionalni pristup, a
njegovu definiciju pronalazimo kod Novaka (2013: 201) preuzetu od Heller (2006: 162) gdje normativno stanje
„podrazumijeva jedan jezik kao cjeloviti povezani sustav koji korespondira sa zajednicom kao drugim cjelovitim
sustavom“.

105
 5.1. Intervjui s djecom i mladima

U pokušaju upoznavanja s habitusom, odnosno sustavom karakterističnih dispozicija,

ideološki oblikovanih stavova i percepcije osječkih učenika i mladih o svom jeziku,
razgovarala sam s njima u travnju 2012.

Ante, Ana i Marko

Cijeli je proces počeo s učenicima Osnovne škole Čepin. Radi se o troje djece hrvatske
nacionalnosti čiji su roditelji došli iz Bosne, gdje su se i oni rodili, ali su neko vrijeme proveli
u Njemačkoj kao ratne izbjeglice. Njihov je materinski jezik hrvatski, ali s jakim prisutstvom
dijalekta štokavskog narječja kakav se govori u Bosni, stoga se radi posebnoj lokalnoj praksi,
odnosno o posebnom jezičnom djelovanju na određenom mjestu i u određenom vremenu
(Pennycook 2010:1). Da je riječ o obliku zajedničke, ali lokalne prakse, svjedoči i Antin glas:
„Pola škole tako govori i neki nastavnici.“ (Anto, osobni intervju, travanj, 2012.). Marko
ističe: „Nikada nisam osjetio nelagodu ili stid jer su i nastavnici iz tog kraja.“ Marko (osobni
intervju, travanj 2012.) naglašava kako s ovom jezičnom zajednicom slobodnije priča i ističe
da jako voli „ovu mješavinu“.

Da se radi o jeziku kao lokalnoj praksi govori i podatak da je veliki broj ove djece odrastao s
njemačkim jezikom kao drugim jezikom u izbjeglištvu uslijed čega koriste i znatan broj
njemačkih riječi (Lidija Šaravanja, osobni intervju, travanj 2012.). Marko (osobni intervju,
travanj 2012.) ustvrđuje: „Njemački malo bolje leži, a i neke bosanske riječi...ali oni probaju
da ja što više hrvatski naučim.“

Ana, (osobni intervju, travanj, 2012.) nije nikada imala problema zbog govora, ali u
razgovoru spominje sestru koju su zadirkivali u školi i pogrdno je nazivali „Bosankom“.
Marko kao probleme navodi korištenje riječi zbog kojih se smije cijeli razred, ali ne u
zadirkivačkom smislu. Anto napominje kako je znao imati problema na satu hrvatskoga zbog
nedovoljnoga znanja standardnoga hrvatskog jezika, ali pored toga, napominje kako je bilo i
zadirkivanja starijih učenika „zbog naglaska.“

Djeca osim što koriste jezik kao zaseban oblik zajedničke prakse, nemaju jednak stav o
korištenju iste prakse u budućnosti – Marko i Ana bi voljeli zadržati govor, dok Anto

106
razmišlja nešto drugačije. Marko ističe: „Drago mi je da govorim ovu mješavinu, jako mi je
drago.“ i dodaje: „Volio bi' da ostane ta neka tradicija…“. Ana bi također voljela da se taj
govor održi, ali Anto smatra kako će ostati samo neke riječi, te kako će njegova djeca jednoga
dana“...možda govoriti bolje, gramatički, hrvatski...“, iako bi osobno volio da se „taj dijalekt
zadrži.“

Ono što je zajedničko svim mojim sugovornicima iz Osnovne škole Čepin, jest nepoznavanje
pjesama, brojalica i priča iz kraja odakle su došli, odnosno iz kraja njihovih roditelja, baka i
djedova. Marko se sjeća da mu je baka pjevala neku pjesmu prije spavanja, ali ju više ne zna.
Ana ne poznaje nikakve pjesme ili priče baš kao kao ni Anto. Na pitanje je li njihov govor
ikada predmet razgovora na satu, sve troje učenika govore o ispravcima na satu hrvatskog, ali
i brizi iste učiteljice koja im je ukazala na očuvanje tog govora kao dijela identiteta.

Viktorija i Franceska
Dvije učenice II. osječke gimnazije, koje su u vrijeme održavanja intervjua (travanj, 2012.)
bile učenice prvog razreda, također su podrijetlom iz Bosne. Međutim, one su (budući da su
starije) u izbjeglištvu u Njemačkoj provele duže razdoblje. Viktorija se vratila s 11, a
Franceska s 12 godina u Hrvatsku i kad govore o svoja dva jezika onda su to hrvatski i
njemački, a bosanski element više nije prisutan kao kod mlađe djece u Osnovnoj školi Čepin,
koju je Franceska i polazila.

Franceska (osobni intervju, travanj, 2012.) intenzivno koristi njemački; sa sestrama uvijek
razgovara na njemačkom, a s mamom ponekad, i računalo i mobitel su na njemačkom jeziku,
te kako kaže „čak i razmišljam na njemačkom.“ Viktorija (osobni intervju, travanj, 2012.) je
njemački usvojila u Njemačkoj kao drugi jezik, ali joj je „.kao materinji“, a za hrvatski navodi
kako ga je bilo teže naučiti.

I jedna i druga govore o poteškoćama koje su imali nakon dolaska iz Njemačke. Viktorija
tako govori o „velikim problemima“ koje je imala po dolasku u Osnovnu školu Višnjevac u
savladavanju hrvatskoga jezika. Ali ističe kako su joj nastavnici puno pomogli, a pogotovo
njezina razrednica koja joj je predavala hrvatski jezik. Na kraju je kaže, uspjela osnovnu školu
završiti s vrlo dobrim. Problem joj sad predstavlja zaboravljanje njemačkog. „Polako

107
zaboravljam, moram se prisjetiti...nemam više s kim pričati, u kući sad samo hrvatski
pričamo. Kad se posvađam sa sestrom, onda pričamo njemački.“ Francesca isto spominje
probleme koje je imala nakon povratka, a koji su velikim dijelom bili vezani uz praćenje
nastave, posebno iz hrvatskog jezika zbog čega je uzimala i privatne sate.

Obje učenice ističu kako je poznavanje njemačkoga jezika velika prednost. Franceska se sjeća
kako je pomagala nastavnici iz njemačkog, te je i sama održala nastavu nekoliko puta u
osnovnoj školi. U gimnaziji za sebe kaže da je „rječnik kad nastavnica ne zna riječi...“.
Općenito zaključuje: „...naravno, to je uvijek dobro kad znaš više jezika, tako mogu bolje
proći u školi, sudjelovati u nekim projektima vezanima uz Njemačku. Nisam ni znala da u
Jezičnoj gimnaziji ima toliko njemačkog.“ Viktorija također smatra kako je poznavanje
njemačkoga jezika velika prednost i ističe, kao i Francesca, kako je pomagala nastavnici iz
njemačkog u osnovnoj školi, ali je i zabrinuta zbog gubljenja jezika.

Na upit razlikuju li one svoj njemački i svoj hrvatski identitet, i jedna i druga učenica
spominju odnos prema glazbi, odnosno turbo-folk glazbi koju popularno obje nazivaju
„cajkama“. Francesca tako ističe: „Nema neke razlike, osim što ja obožavam cajke, a to su
dva svijeta.“ Iako sam intervjue vodila odvojeno, Viktorija sebe također određuje kroz glazbu:
„Nemam pojma što sam. Nešto između sam, ni prava Njemica ni prava Hrvatica. Ne slušam
cajke, više slušam njemačke i engleske pjesme, strane, ne domaće.“ Na upit o budućnosti
jezika Viktorija odgovara: „Ovisi što će biti muž. Ako će biti Hrvat, onda hrvatski. Iskreno,
mislim da će to biti hrvatski.“ Kao i djeca iz Čepina ni Franceska ni Vikotrija ne znaju priče,
pjesme ili brojalice iz krajeva odkud su njihovi roditelji potekli. Francesca ne zna točno otkud
je njezina mama podrijetlom: „Rođena je u Njemačkoj, dolazi iz Bosne i Hercegovine, ali ne
znam točno gdje.“

Vanja
Vanja (osobni intervju, travanj, 2012.), koja ide u isti razred s Viktorijom i Franceskom,
dolazi iz Vukovara. Iako je išla u osnovnu školu po modelu A za srpski jezik, na upit govori li
kod kuće srpski, odgovara da kod kuće govore ijekavicu, ali da je „srpske vjere, nacionalnosti
i to...“ Na pitanje kako bi onda nazvala svoj jezik, Vanja odgovara: „Ne znam ni sama. Išla
sam u dvojezičnu školu, imam i svjedodžbu i svedodžbu. Moglo bi se reći da govorim srpski,

108
ali to nije onaj srpski koji se govori u Srbiji.“ Vanja elaborira svoj odgovor: „Prije rata su svi
govorili ekavicu u Vukovaru, sad...neki izrazi koje koristim jesu srpski, ali ovako je
ijekavica.“

Na upit o dvojezičnoj školi koju je Vanja pohađala i predstavlja li dvojezično obrazovanje

prednost Vanja ima sljedeće mišljenje: „Bilo bi bolje da se srpski jezik stavi kao izborni – da
se uči ćirilica. Zašto se moramo odvajati?“ pita se Vanja. Ali naglašava: „Družili smo se bez
problema. Uvijek se nađu pojedinci koji prave probleme.“ S druge pak strane, Vanja govori o
osobnoj prilagodbi: „Moram paziti dok pričam, čisto da se prilagodim, da ne ispadne da sad
svi pričaju ijekavicu, a ja ekavicu. Ali nisam imala problema do sada ako bi nešto izletilo.“ O
prilagodbi koju spominje, Vanja ističe kako se posebno radi o jeziku koji koristi u školi:
„Jako pazim na govor, pogotovo s profesorima.“ Na moj upit je li srpski ikada predmet
razgovora u školi, Vanja odgovara kako se na nastavi ukazuje na razlike. Na moje pitanje,
obrate li se njoj nastavnici tada za mišljenje s obzirom na poznavanje srpskog i obrazovanje
na srpskom jeziku, Vanja odgovara: „Ne, nitko me ne pita za mišljenje.“

U razgovoru o budućnosti jezika, Vanjin odgovor sličan je Franceskinom: „Ovisi za koga ću

se udati i gdje ću biti. Iskreno, meni je svejedno. Nije mi to od neke važnosti.“ S druge strane,
u osvrtu na identitet, Vanjin je odgovor: „Drago mi je da sam to što jesam i nemam potrebe
da to skrivam ili ističem. Ne osjećam se ugroženo, svejedno je kako ću pričati, bitno mi je da
me ljudi razumiju...Razlike su u vjeri, kalendaru – julijanski i gregorijanski, u svakodnevnom
životu ne postoje.“ Na upit o pričama i pjesama na srpskom, odgovara kako je učila puno, i u
školi, ali i s roditeljima. Oni su je i naučili ćirilicu prije nego što je krenula u školu.

Tihana, Vedrana, Ljuban, Nikola i Miloš

Za razliku od Vanje, koja nije dobila pitanja unaprijed, učenici osnovne škole Tenja, 7. i 8.
razreda koji pohađaju model A za srpski jezik unaprijed su bili upoznati s pitanjima preko
svojih učitelja. Sa svakim sam djetetom razgovarala nasamo. Na upit o jeziku kojim se služe
odgovori su donekle ujednačeni. Vedrana (osobni intervju, travanj, 2012.) navodi kako se radi
o mješavini, kao i kod kuće gdje je „mješavina ijekavice i ekavice.“ Tihana (osobni intervju,
travanj, 2012.) pojašnjava mješavinu nešto detaljnije: „Neke su riječi srpske – hleb, ali
ijekavica. Rečenice su više srpske.“ Ljuban (osobni intervju, travanj, 2012.) daje još

109
elaboriraniji odgovor: „Pričamo jezikom srpskim, znači tu nema neke razlike. To su neki
pozdravi, ćao, zdravo, pa riječi – kruv, leb, te neke razlike, ali nebitne. U školi koristimo tu
neku mješavinu kao i kod kuće.“ U nastavi, kako veli, moraju paziti: „Nastavnica jako drži do
toga da se priča hrvatski na satu hrvatskog i srpski na satu srpskog. Moramo paziti je li točka
ili tačka...To što se govori o dva jezika, to je totalno bezveze. Točka ili tačka – što to ima veze,
zapeta ili zarez.“ 113 Na moj upit radi li se tu o jednom jeziku, Ljuban odgovara potvrdno, a na
upit o kojem je jeziku onda riječ, njegov je odgovor kako je riječ o srpskom jeziku. Nikola
(osobni intervju, travanj, 2012.) pak kao odgovor na moje pitanje koji jezik koristi, govori
kako je riječ o hrvatskom jeziku, osim „...kad dođe rodbina iz Srbije – onda lepo belo mleko.“
Nadodaje kako se radi o hrvatskom s nekim srpskim riječima, ali i on ima razvijen stav o
jeziku koji govori i zaključuje: „Mislim da je to jedan jezik, to Hrvati filozofiraju.“ Miloš
(osobni intervju, travanj, 2012.) također smatra kako je riječ o istom jeziku „...samo neki
padeži, ali to je sve.“

Sva djeca ističu posebnu nastavu kao značajnu prednost, mada sa stanovitim odmakom kad je
riječ o samom jeziku. Tako Tihana smatra kako je“...uvijek bogatiji čovjek koji govori više
jezika, ali ja ne vidim neku razliku.“ Za nastavu smatra kako je to „...super, to je sasvim u
redu...“. S njom se slažu i drugi učenici iz Tenje. Ljuban vidi prihvaćenost obje zajednice kao
veliku prednost, dok Nikola s odmakom prema ukupnoj satnici učenja jezika ipak smatra „da
svako treba znati o svom materinjem jeziku, kulturi i prošlosti.“ On žali Srbe „koji idu u
hrvatske razrede jer puno toga ne znaju: srpsko pismo, prošlost, religiju, pjesme,
književnost.“ „Puno propuštaju.“ - zaključuje. Miloš također smatra kako se radi o prednosti,
odnosno bogatstvu jer: „znamo dva pisma, ako odemo negdje onda je to prednost.“

Na upit o problemima, odgovori se značajno razlikuju. Dok Vedrana ističe kako nikada nije
imala problema zbog korištenja jezika, Tihanino je iskustvo nešto drugačije: „Kad nešto
kažemo na našem, onda nas pogledaju. Nikada problemi, samo dečki, ali to je prošlo.
Nastavnici su se prilagodili, puštaju nas da pričamo kako hoćemo. Ponekad na treninzima
bude problema, katolkinje nas gledaju kad kažemo nešto na ekavici.“ Ljuban je za razliku od
Tihane, cijelo vrijeme oprezan te pazi kako će što i gdje reći. Ističe „Ljudi su ovdje izgubili
svoje bližnje, znam da bi jezik mogao povrijediti nekoga. Moram stalno paziti...na stanici, u
113
Ista nastavnica podučava oba jezika.

110
trgovini...“ Na moj upit boji li se da će ga netko ozlijediti ako kaže nešto na srpskom, Ljuban
odgovara: „Ma neeee, nije prijatno, čisto iz nekog unutarnjeg osjećaja.“ S druge pak strane,
Nikola ističe kako često ide u Osijek u Dom tehnike u astronomsku grupu i ističe kako su se
svi navikli i kako nema problema. Kao i Ljuban govori o ratu i potrebi da prilagođava govor
pred ljudima koji su nekoga izgubili. „...pred njima pazim da ih ne uvrijedim, inače obično -
hiljadu, zdravo...“ U školi napominje kako nema problema. Miloš pazi „...da se ne izdvaja.“
Prvenstveno pokušava zbog srednje elektotehničke škole koju namjerava upisati. Prilagodbu
objašnjava na sljedeći način. „Kažu da su striktni, da me ne bi izdvajali iz društva.“

Sva djeca žele zadržati govor i u budućnosti. Tihana, kao i Vanja ranije zaključuje: „Ja se
toga ne stidim. To sam što jesam i to ne bi mijenjala.“ Ljuban ima potrebu prokomentirati
pitanje identiteta kroz hrvatski identitet: „Hrvati su više orijentirani prema Osijeku, kao da
hoće da budu više Hrvati.“ Nikola se isto nada da će jednoga dana njegova djeca govoriti isto
kao i on „...osim ako se ne odseli u Englesku.“ Sva djeca u budućnosti žele upisati fakultete
izvan Hrvatske.

Ivana i Matija
U Osnovnoj sam školi Retfala vodila intervjue s dvoje djece koja njeguju jezik i kulturu kroz
model C za slovački jezik (C program se ne odvija u osnovnoj školi Retfala, nego u OŠ
Višnjevac i OŠ Vladimir Becić). Ivana je za vrijeme intervjua išla u 7., a Matija u 8. razred.
Oboje su naučili jezik najviše s djedovima i bakama. Ivana (osobni intervju, travanj, 2012.)
napominje: „Djeda i baka pričaju sa mnom da što bolje naučim.“ Matija (osobni intervju,
travanj, 2012.) je jezik naučio kao mali kad je odlazio kod bake i djeda na selo u Josipovac
Punitovački bilo mu je: „...glupo, svi pričaju, a ja ne razumijem.“

Oboje navode niz prednosti. Ivana je jako sretna što njeguje jezik i kulturu iz više razloga:
„Ide i prijateljica pa je super!“, napominje kako je jako malo đaka, samo deset i da nema
testova ni odgovaranja. Veliku važnost pridaje ocjenjivanju. „ ...i sad učim (misli na
nejgovanje jezika i kulture) da imam bolji prosjek u 7. i 8. razredu i inače mi je super, ali
zbog prosjeka mi je super.“

111
Ivana i Matija u školi rijetko razgovaraju o slovačkom jeziku. Ivana gotovo nikada, a njezini
prijatelji iz razreda ni ne znaju da Ivana njeguje slovački jezik i kulturu. Matiju ponekad
prijatelji pitaju kako se nešto kaže na slovačkom. Na moje pitanje spominje li se slovački na
Europski dan jezika ili Međunarodni dan materinskog jezika, Matija daje negativan odgovor:
„U školi nemaju sluha za to. Svi jezici se obilježavaju samo jedan sat, bilo bi dosadno kad bi
bilo samo o slovačkom. Slovački nije tako bitan kao engleski i njemački. Taj jezik jedino ima
smisla u zajednici.“ S tim je u vezi i Matijin odgovor na moj upit nije li to prednost što zna
slovački: „Prednost je isto što i u školi učimo engleski i njemački, jer ipak, kako se kaže,
koliko jezika učiš, toliko vrijediš. Nikad se ne spominje da znaš još jedan jezik.“ Na moj upit
ne znači li to ipak neku dodatnu vrijednost, Matija slično odgovara: „Zašto bi to ikome
značilo? To je kao da ja sad znam mađarski.“ Na moje potpitanje ne bi li bilo dobro da se i
drugi priključe u učenju kada postoji mogućnost da nauče još jedan jezik, Matija odgovara:
„Zajednica djeluje za sebe, i ako će se netko priključiti, priključit će se zato što je Slovak, a ne
zato što ga zanima.“

S Matijom sam se našla u dva navrata zbog ovakvog stava, međutim, Matija je ustrajao u
svojim razmišljanjima. Na moje pitanje što bi bilo da imaju učenika Engleza, Matijin je
odgovor sljedeći: „Pa onda bi značilo, jer su ipak engleski i njemački glavni jezici“. Nakon
mojih nastojanja da ga uvjerim kako su svi jezici vrijedni i da bi bilo poželjno da i škola koju
pohađa pokaže interes i podršku za njegovo njegovanje slovačkog jezika, Matija zaključuje:
„Ako nekoga nešto ne zanima, ja to njima ne mogu nametnuti.“

Osim njegovanja jezika i kulture i Matija i Ivana plešu folklor u prostorijama Saveza Slovaka
Hrvatske u Osijeku i objavljuju radove na slovačkom u časopisu Kvapky114 (Slika 9.) koji mi
je Matija donio pri našem drugom susretu. Matija i Ivana s radošću govore o aktivnostima u
folkloru i zboru u prostorijama Saveza Slovaka Hrvatske u Osijeku. Oboje namjeravaju
zadržati jezik. Matija planira studirati u Slovačkoj, a Ivana misli kako će njezina djeca učiti
slovački od njezine majke kao što je i ona učila od svoje bake.

114
Kvapky na hrvatskom znači kapi.

112
 Slika 9: Kvapky – zbirka radova učenika osnovnih škola u
kojima se njeguje slovački jezik u Hrvatskoj.
.

Amar
S dječakom Amarom (osobni intervju, travanj, 2012.), koji je za vrijeme intervjua imao 10
godina, razgovarala sam u prostorijama u kojima se održava njegovanje albanskoga jezika i
kulture kroz model C, koji je u veljači 2012. počeo s radom. U učionici u kojoj smo
razgovorali bilo je nekoliko djece i njegov učitelj.

Albanski se govori u Amarovoj kući i on je hrvatski naučio kad je krenuo u vrtić s 5 godina.
Ljeta provodi s bakom i djedom u Makedoniji i tamo cijelo vrijeme govori albanski. Problema
zbog jezika nije imalo, ali albanski govori samo kod kuće.

Na moj upit predstavlja li mu zanje albanskog jezika prednost, Amar odgovara: „Da u
Makedoniji, Albaniji i na Kosovu, ali ne tu...“ Amar ne namjerava ostati u Hrvatskoj, želi se
vratiti tamo gdje su njegovi baka i djed i živjeti u Makedoniji.

Duško
S Duškom sam razgovarala na Učiteljskom fakultetu u Osijeku dok je još bio student toga
fakulteta. Duško govori bajaški i na samom početku intervjua (osobni intervju, travanj, 2012.)
upoznaje me s razlikom između bajaškog i Romano-Čip romskog jezika. Međutim, Duško
napominje: „Zbog Vladine odredbe – sve je isto, a mi potječemo iz Rumunjske, a oni iz
Indije.“ Duško puno želi reći o jeziku: „Ne postoji literatura o bajaškom, nema pisanih

113
izvora, stoljećima se prenosio s koljena na koljeno.“ Već na samom početku govori o kulturi:
„ ...nema čitanja priča, slikovnica jer nisu ni zapisane. Bajaški službeno ne postoji.“ Djed i
baka su mu govorili o mitovima i legendama, ali „...kako umiru ljudi, tako umiru i priče. Imao
sam četiri ili pet (godina) kad su umrli baka i djed i došao kraj priča.“

Za probleme kaže da ih nije bilo, ali napominje: „Nisam imao problema jer ga nisam koristio.
Roditelji su me učili kad sam na javnom mjestu da ga ne pričam da me ljudi mogu razumjeti.“
Međutim probleme je susretao: „ ...ali zato što sam Rom, stalno je bilo dobacivanje,
zadrkivala su me sva djeca u školi. Nastavnica me nikada nije prozivala.“ Međutim, Duško
naglašava važnost uloge roditelja u školovanju: „Imao sam veliku podršku roditelja za školu.
Većina Roma odustane još u osnovnoj.“ Kao veliki problem navodi i neobrazovanost Roma.
Zauzima kritički stav: „Romi dobro znaju svoja prava, ali obaveze ne. Ne pripremaju dijete za
školu. Nije obveza predškolski odgoj, djeca ne idu u vrtić i nisu pripremljena – ne znaju dane
u mjesecu, brojke i slova i prvi put drže olovku u ruci.“ Problem neobrazovanosti vidi i u
nepostojećem statusu bajaškog jezika: „Nitko ne uči bajaški, nema educiranih ljudi. Ima
katedra za Romano-Čip, ali mi ne govorimo Romano-Čip.“ Problem vidi i u izjašnjavanju
romske nacionalnosti: „Oni koji su imućniji, oni se ne deklariraju kao Romi.“

Međutim, kao veliku prednost vidi odrastanje u Baranji, zato što je Baranja multietnička
sredina, ali i zato što je imao priliku obrazovati se: „Drago mi je da sam odrastao u Baranji
gdje sam sve to mogao. Išao sam u srednu strojarsku, četiri godine sam bio predsjednik
razreda.“ Osim toga, dodaje: „Naravno da je prednost, čovjek što više jezika zna, više
vrijedi.“ Osim apstraktnog poimanja jezika kao prednosti, Duško govori i o konkretnim
situacijama gdje je znanje bajaškog bilo dobrodošlo: „...a bio sam dosta i na granici kao
prevoditelj kad su vraćali Rome iz Rumunjske, Španjolske i Francuske. Taj je jezik pomogao i
tim ljudima i meni. Ja sam neovlašteni sudski tumač.“

Na upit je li bajaški ikada bio predmet razgovora u školi, Duško odgovara: „Ne, nikada me
nitko nije ništa pitao, ni od nastavnika povijesti.“ Ali na fakultetu se situacija promijenila:
„Kad sam došao na fakultet, sve se promijenilo. Onda se profesor Balta najviše zanimao...
Napravio sam i slikovnicu s profesoricom Duran – Crvenkapicu na bajaškom... Profesorica
Duran je organizirala da govorim o svom jeziku i kulturi većoj skupini (studenata, kolega,

114
op.a.). Ja sam bio jedini Rom i njima je to bilo zanimljivo. Već sam imao par predavanja na
fakultetu...“ Ali ne kolegama s godine: „...mlađima jer me moji kolege nisu nikada pitali.“

U budućnosti namjerava i dalje koristiti bajaški: „Da, naravno, ja nisam Rom ako ne pričam
bajaški, to je sastavni dio mog identiteta.“ Duško želi jednoga dana otvoriti katedru za
romanologiju. On je, tvrdi, prvi magistar romske nacionalnosti. Namjera mu je mijenjati
percepciju i smanjiti predrasude i zato ne želi raditi u školi iako ima prednost „kao muško i
kao Rom.“ Želi nastaviti raditi u svojoj udruzi.

Melanija, Žaklina i Laura

Uslijedio je intervju s tri sestre mađarskog porijekla – Melanijom (23), Žaklinom koja je
završavala srednju školu (18) i Laurom (13 godina) koje su odrasle u izrazito dvojezičnoj
sredini – oba se jezika, hrvatski i mađarski, govore i kod kuće s različitim primjerima
prebacivanja koda115. Melanija (osobni intervju, travanj, 2012.) o razlici između standardnog
mađarskog i onog koji se govori u Hrastinu daje sljedeći odgovor: „Kod mojih da (postoji
razlika), kao i kod mještana Hrastina. Na primjer, oni svi pričaju jedan stari mađarski jezik
kojeg u većini slučajeva ni ne razumijem, jer ja već pričam mađarski koji se govori na
području Budimpešte. I u Pečuhu i u Budimpešti već različito priča, izgovori nisu isti. Tu je
bilo i smiješnih situacija, kad sam pričala s mamom na mađarskom, onda bi me ona pitala: -
A što ti to znači? Ili kada bi ona meni nešto rekla, ja sam rekla: - A što to tebi znači?"
Tijekom razgovora, Melanija u više navrata komentira jezik kojim se Mađari u Hrvatskoj
služe. Tako za susjedno selo naglašava kako postoji bitna razlika: „I na primjer, isto je u
Korođu, tamo sasvim drugačiji mađarski koriste. Imaju dodatno slovo o i koriste ga u svakoj
riječi. Na primjer, za kavu kod nas kažu kave, a oni kažu kovi.“

Sve tri djevojke mađarski su usvajale od najranijeg djetinjstva, u kući, ali ističu i ulogu bake i
prabake, koja, kako napominje Melanija, otkako je „...ostarila većinom koristi mađarski jezik,
to joj bolje leži nego hrvatski.“ Njih tri su iz okolice Osijeka, ali i Melanija i Žaklina su
školovanjem i aktivnostima vezane uz grad. Melanija je prvi i drugi razred osnovne škole išla
115
U tradicionalnoj se lingvistici prebacivanje koda odnosi na ono jezično ponašanje kada govornik nekog jezika
sustavno odabire elemente dva ili više jezika, dijelekta ili jezična varijeteta tijekom jednog razgovora (Coulmas
2013:273).

115
u osnovnu školu u Osijeku, onda od trećeg do petog razreda je bila u Vladislavcima i od
šestoga razreda do kraja srednje škole u Prosvjetno kulturnom centru Mađara u Osijeku.
Žaklina je također mijenjala škole. Do 3. razreda je je išla u Prosvjetno kulturni centru
Mađara, a nakon toga je zbog činjenice da je bila jedini đak u razredu prešla u školu u
Vladislavcima gdje se održava model C za njegovanje mađarskog jezika i kulture. Laura je od
početka u toj školi i također njeguje jezik i kulturu u modelu C.

Prednost znanja mađarskoga jezika ne doživljavaju sve sestre jednako. Melanija ističe kako
priča više jezika i zahvaljujući tome može s više ljudi razgovarati. Kao i raniji sugovornici, i
ona spominje izreku što više jezika govoriš, to više vrijediš. Budući da je sada u traženju
posla, na moj upit smatra li da će joj poznavanje mađarskog biti prednost pri zapošljavanju
nudi sljedeći odgovor: „Je, prednost mi je velika, ... su svi oduševljeni svjedodžbom, em što je
dvojezična, em što je tu još i engleski kao strani jezik.“ Mlađa sestra Laura nije sigurna radi li
se o prednosti: „Mađarski? Ne znam je li prednost. Neki kažu da je. Nisam se stavljala u tu
poziciju.“

Sve tri sestre spominju probleme vezane uz jezik i identitet. Zbog učestalog vršnjačkog
vrijeđanja Melanija se i prebacila u Kulturni Centar Mađara kako bi u miru završila svoje
školovanje. Na pitanje o promjeni škole, ona odgovara: „Zato što sam tu bila skraćena s
ocjenama, drugo, tu... bilo je previše zlostavljanja i maltretiranja i vrijeđanja na nacionalnoj
osnovi i to je sve skupa utjecalo.“ Zanimljivo je da njezin iskaz svjedoči kako nije riječ o
strogo podijeljenom nacionalnom sukobu:...ali je najveći štos u tome što u biti te djevojke koje
su to vikale i govorile i vrijeđale, one isto na neki način imaju mađarske krvi.“ Odlaskom u
Mađarski kulturni centar došlo je do značajne promjene: „I ocjene su mi se popravile i
osjećala sam se kao da sam se preporodila na neki način.“ Žaklina isto govori o poteškoćama
koje je imala nakon prebacivanja u Vladislavce. Na upit kako je to prošlo, odgovara: „Teško,
nisu me prihvatili. Trebalo mi je dosta dugo da se prebacim na hrvatski.“

Jezik je ponekad predmet razgovora. Laura spominje primjere gdje hrvatski tekstovi imaju
mađarske riječi, onda ona pomaže u prijevodu. Obilježava se i Dan mađarskoga jezika u školi.
Osim toga, Melanija spominje svoju nastavnicu iz hrvatskoga na moj upit jesu li nastavnici
hrvatskoga ili stranoga jezika znali tražiti od njih neku usporedbu dva jezika i povezivanje

116
sustava, budući da su znali da imaju jezičnu manjinu u razredu: „Da, jesu. Na primjer,
nastavnica iz hrvatskog jezika je bila super učiteljica, Ljiljana Šakić, ona je često pitala i
mene da, ako nešto ne razumijem,bi li mi bilo lakše da mi se na primjer prevede na mađarski.
Ali to meni ne bi bilo lakše jer više upotrebljavam hrvatski. Ali mađarski isto znam kao i
hrvatski i čitati i pisati i govoriti.“
Laura također govori o interesu u školi u kojoj joj je omogućeno njegovanje mađarskoga
jezika i kulture (model C) te ističe kako cijela škola obilježava Dan mađarskoga jezika. Sve tri
ispitanice namjeravaju zadržati svoj materinski jezik i u budućnosti te su sve tri duboko
upoznate s kulturološkim naslijeđem – njeguju plesove i pjesme koji su tipični za mađarske
zajednice iz okolice Osijeka, a KUD Hrastin su osnovali njihovi roditelji. Poslije intervjua
Melanija, Žaklina i Laura su mi pokazale snimke njihovih plesova, nošnju, cipele. Veliki dio
razgovora nakon intervjua bio je posvećen njihovim nastupima s KUD-om u Budimpešti i
Zagrebu, ali i u školi u Vladislavcima.

5.2. Rasprava - prva razina istraživanja

Kako bih odgovorila na osnovna pitanja postavljena u ovoj disertaciji: kakva je jezična praksa
višejezične djece i mladih u Osijeku (gdje se praksa odnosi na svakodnevne društvene
djelatnosti), koji su ideološki obrasci prisutni u njihovim stavovima i posljedično praksama
(koji se posebno tiču neravnopravnih odnosa moći), te prožimajuće pitanje o djelatnoj ulozi
jezika, smatram vrijednim analizirati odgovore djece i mladih kroz prizmu jezične ekologije,
jezičnih ideologija i jezika kao djelatnoga čina. S obzirom na to da na ovoj razini analize
izostaje razgovor s mjerodavnim osobama, u sljedećim ću se poglavlju još jednom osvrnuti na
ova pitanja povezujući ih s podatcima iz tih intervjua, ali i iz ranijih poglavlja, te ih dodatno
povezati s ova tri gledanja na jezik.

U pristupu koji zagovara jezična ekologija, polazi se od osnovne pretpostavke da su svi jezici
jednako vrijedni i smanjenje se jezične raznolikosti promatra kao smanjenje biološke
raznolikosti (Le Nevez 2006:30). Smanjenje jezične raznolikosti dovodi se u izravnu vezu s
vanjskim čimbenicima – migracijama, ratovima, globalnim kretanjima itd. U gradu Osijeku,
kao što smo vidjeli u 4. poglavlju, ali i kroz intervjue s djecom, najveći utjecaj na promjene u
jezičnoj ekologiji grada odigrao je Domovinski rat 90-ih godina prošlog stoljeća, ali i dva
svjetska rata s početka prošlog stoljeća.

117
Međutim, u suodnosu jezika i okoline u gradu Osijeku, odnosno određenih ljudskih zajednica
i jezika koji se na ovom prostoru koriste, intervjui s djecom i učenicima pokazuju da je
jezična stvarnost rijetko jedoobrazna. Performativna uloga jezika, koja zauzima središnje
mjesto u postmodernističkom pristupu implicira da se jezik analizira lokalno, kao što sam
navela u Teorijskom pregledu, kroz određene situacije na određenom mjestu i u određenom
trenutku. Na taj način analizirajući jezik on je prvenstveno određena aktivnost, nešto što
činimo, materijalni dio društvenoga i kulturnog života, a ne apstraktni sustav koji koristimo
(Pennycook 2010:1-2). Imajući na umu ovakvu definiciju jezika, identitet nije fiksan, nego
promjenjiv. Sam odnos prema jeziku, kao i ono što se čini s jezikom, višestruko je i
kompleksno. Intervjui s djecom i mladima pokazali su kako njihov odnos prema jeziku, kao i
njihova jezična praksa, uglavnom nisu monolitno određeni na način da se jezik percipira ili
kao problem ili kao bogatstvo. On se istovremeno, kao što su pokazali intervjui, može
doživljavati i kao jedno i kao drugo. On može biti izvor ponosa, ali i stida. Jezik je prostor
napetosti odnosa moći koji najčešće nisu fiksni i stabilni.

Koncept koji povezuje jezičnu ekologiju, jezične ideologije i ideju jezika kao djelatnog čina
možemo pronaći u pojmu jezičnog identiteta, koji Skutnabb-Kangas definira na sljedeći
način:

Naravno da su jezični identiteti, kao i svi identiteti, višestruki i fleksibilni, proces i

odnosi, prije nego odlike, više ili manje fokusirani ili izraženi, ovisno o situaciji,
fragmentirani i dijaloški, kontekstualni, nomadski i ispregovarani, u nastajanju prije
nego bivajući; oni uključuju prelaženje granica, hibridnost i dijasporu. (Skutnabb-
Kangas 2004: 10)

Promatrajući jezične identitete na ovaj način, oni su ujedno i ekološki postavljeni s obzirom
na ulogu jezika u ekološkoj paradigmi gdje oni nisu brojivi apstraktni entiteti, nego lokalne
prakse koje djeluju višestruko:

Jezik se ne odvija izvan prakse; jezici nisu oruđa koja se rabe u kontekstima; jezici
nisu unaprijed dani entiteti, nego posljedice prakse. Kako bismo ovo razumjeli,

118
 potrebni su nam načini razmišljanja o ekologijama lokalnih jezičnih praksi, načini na
koji se različiti jezični resursi koriste s različitim učinkom. (Pennycook 2010: 133)

Ideologija u izgradnji jezičnih identiteta zauzima posebno važno mjesto, budući da identiteti
ne nastaju u izolaciji, nego se radi o društveno određenom obliku djelovanja. Blommaert
(2006: 238) ističe kako postoji čvrsta veza između jezičnih politika i identiteta. Ideološki se
stavovi očituju kroz vrijedonosne sudove koje učenici i mladi iskazuju o svojim, ali i o
drugim jezicima. Ti se sudovi najbolje očituju kroz njihove sustave vjerovanja o jezicima,
odnosno o „društveno i kulturološki oblikovanim metajezičnim konceptualizacijama jezika i
oblicima njihovoga korištenja“ (Blommmaert 2006: 241). Riječ je dakle o gore
predstavljenim habitusima koji generiraju određena jezična ponašanja. Ti se ideološki
konstruirani stavovi prikazuju kao pojmovni aparat gdje jezici imaju određen status,
vrijednost, funkcije itd. Oni se kod osječkih učenika i mladih pojavljuju uobličeni u njihov
višejezični identitet kroz širok dijapazon konceptualnih slika gdje jezik predstavlja bogatstvo,
nešto što pripada (zatvorenoj) zajednici kao oblik skrivene prakse, ali i kao dio identiteta koji
vrijednost ima u nekom drugom fizičkom prostoru, te na koncu i kao otpor. U sljedećim se
potpoglavljima analiziraju ove kategorije jezičnoga identiteta.

5.2.1. Jezični identitet kao bogatstvo

Većina djece i mladih s kojima sam razgovarala prepoznaju svoj jezični repertoar kao osobno
bogatstvo, ali kako je vidljivo iz njihovih odgovora, razlozi mogu biti posve različiti –
afektivni, kognitivni, pragmatični ili samorazumljivi.

Kod djece iz osnovne škole Čepin, koja njeguju bosanski dijalekt, ističe se afektivna
dimenzija kroz izjave poput Markove: „Drago mi je da govorim ovu neku mješavinu, jako mi
je drago“. Isto je vidljivo i u želji i Marka i Ane da sačuvaju „tu neku“ tradiciju. Bogatstvo se
na ovaj način poima kao zajednička, ali neodređena baština116 koju je vrijedno njegovati. Anto
pak zauzima nešto drugačiji stav. Njegova konceptualizacija jezika počiva na „monoglotskoj“

116
Jedno od pitanja za daljnja istraživanja svakako bi bilo kako definirati „tu neku tradiciju“. Prema intervjuima
ona je vezana uz važno zajedničko iskustvo dolaska iz druge države, progonstvo i održavanje zajedničkog
govora, međutim nije vezana uz druge kulturološke artefakte kao što su knjige, priče i pjesme. Postojanje takve
zajednice koju veže stvarno zajedničko iskustvo u Osijeku vidim kao mogući izvor bogatih etnografskih i
etnolingvističkig podataka.

119
ideologiji (Silverstein 1996: 284) gdje postoje „bolje“ i „gore“ verzije jezika (Bourdieu 1992:
26-27; Gal i Woolard 2001: 1). Za razliku od Marka i Ane koji žele zadržati svoj govor, Antin
je stav prema budućnosti jezika kako će njegova djeca jednog dana „...možda govoriti bolje,
gramatički, hrvatski...“ Ali kako je ipak riječ o identitetima kao dinamičnim konstruktima, u
suprotnosti s prijašnjom tvrdnjom, i on bi volio da se „taj dijalekt zadrži.“

Francesca i Viktorija znanje njemačkoga poimaju kao kognitivni, ali i pragmatični potencijal.
Obje pomažu nastavnicama njemačkog, u osnovnoj su čak održavale sate njemačkoga jezika.
Francesca sebe doživljava kao „rječnik“. Zahvaljujući znanju njemačkoga jezika, sudjeluje u
projektima, bolje prolazi u školi. Afektivna dimenzija nije toliko prisutna kao u izjavama
djece iz Čepina, ali kao i djeca iz Čepina i one bi rado zadržale jezik o čemu govori i
Viktorijina zabrinutost da će ga zaboraviti. Prožimajuća ideologija ovih stavova dolazi od
poimanja znanja njemačkoga jezika kao praktične vještine koja može pomoći u konkretnim
situacijama – obrzovanju, radu i sl.

Kognitivnu prednost117 predstavlja i znanje bajaškog, međutim to se tek odvija na fakultetu.

Zahvaljujući tom potencijalu, Duško sudjeluje u projektima, u suradnji s profesoricom izdaje
slikovnicu i drži predavanja. Pozadinska ideologija se nalazi u ideji da Romi ne studiraju
(kako je sam Duško rekao, većina Roma odustaje od školovanja još u osnovnoj školi).118
Duškov primjer narušava uobičajene ideološke obrasce, ali i stvarne prakse i zato predstavlja
potencijal koji akademska zajednica kodificira u svojevrsni kapital.

Općeprihvaćena ideja poznavanja jezika kao samorazumljive vrijednosti prepoznaje se u

Duškovom, Melanijinom, Matijinom čak i Tihaninom citiranju latinske izreke Quot linguas
calles, tot homines vales – koliko jezika poznaješ, toliko ljudi vrijediš. Podrijetlo poslovice
još iz doba Svetog Rimskog Carstva119 ukazuje na višejezičnu stvarnost onoga vremena, a

117
O jeziku kao individualnoj kognitivnoj prednosti pisala je Mehmedbegović (2011:19). Ona ukazuje na
istraživanja koja pokazuju pozitivnu korelaciju između dvojezičnosti i matematičkih vještina kod djece
(Cummins 1991:84 u Mehmedbegvić 2011: 20) , te općenito na kognitivne prednosti meta-razmišljanja o jeziku
(Vigotski 1962: 10 u Mehmedbegović 2011: 20).
118
Podaci iz 2008. bilježe 11 pripadnika romske manjinske zajednice u institucijama visokog obrazovanja
(Novak 2008:1)
119
Prema nekim izvorima izreku je skovao Car Karlo V. poznat i po izjavi „Bogu se obraćam na španjolskom,
ženama na talijanskom, muškarcima na francuskom, a svom konju na njemačkom.“ (Braunmüller i Ferraresi
2003:2)

120
različite varijacije iste poslovice u više jezika na značaj koji latinski tijekom stoljeća ima u
Europi. Osim toga, njezin opstanak upućuje na stoljetnu višejezičnu stvarnost koju potiskuju
autoritativni diskursi utemeljeni na herderovskoj ideji izjednačavanja jedne države, jedne
nacije i jednog jezika (Bourdieu 1992: 27, Toulmin 2012: 521, Braunmüller i Ferraresi 2003:
1-3).

Osim apstraktnog poimanja znanja jezika kao bogatsva per se, učenici ističu i nekolicinu
pragmatičnih prednosti – to su situacije gdje znanje jezika pomaže na policijskom prijelazu u
razgovoru s ilegalnim imigrantima (Duško), gore spomenuto sudjelovanje u projektima škole
(Franceska), bolji prosjek (Ivana) ili prednost pri zapošljavanju (Melanija).

Jedine dvije sugovornice koje nisu pokazale stav kako je jezik bogatstvo, jedna je od sestara
govornica mađarskog jezika, Laura i gimnazijalka Vanja. Laura, na moje pitanje predstavlja li
znanje mađarskog prednost odgovara: „Mađarski? Ne znam je li prednost. Neki kažu da je.
Nisam se stavljala u tu poziciju.“ Takav stav prije ukazuje na metajezična nepromišljanja,
nego na stvaran stav da jezik nije bogatstvo, što s obzirom na njezinu dob nije začuđujuće.
Vanjin stav kako joj je svejedno kojim će jezikom govoriti u budućnosti, detaljnije ću
analizirati u potpoglavlju Jezik kao otpor.

Poimanje poznavanja jezika kao bogatstva prožima sve druge ideje, ali s određenim
pomacima. U narednim ću potpoglavljima prikazati ideološke obrasce koji se zrcale u
stavovima djece i mladih, i dalje s dominantom idejom jezika kao bogatstva, ali i odmake od
ove ideološke matrice u odnosu na lokalni kontekst.

5.2.2. Jezični identitet kao dio (zatvorene) zajednice – jezik kao skrivena praksa

Ideja jezika kao bogatstva zajednice nalazi se u temeljima ranije spomenutog etno-
kulturološkog pristupa. Jezik se ovdje shvaća u uskoj vezi s određenim, često etničkim
zajednicama i on se predstavlja kao središnji element etnokulturološkog identiteta (Le Nevez
2006: 6,24; Skutnabb-Kangas i Phillipson 2008: 3-14; Lo Bianco 1987: 1; Ricento 2005:
357). Kako sam već navela ranije, osnovna je ideja shvaćanje da se gubljenjem jezika gubi
cijela kultura i baština određene zajednice (Fishman 1991:116, Lo Bianco 1987:1). Izvori

121
prava u Republici Hrvatskoj koji reguliraju korištenje jezika i pisma manjina, kao i obrazovni
modeli, nastali su na temelju ove ideologije, a jezična shvaćanja i ponašanja djece i mladih
nerijetko svjedoče o internalizaciji takvih ideja. Međutim, na tragu ekološkoga pristupa koji
postojanje jezične raznolikosti vidi kao bogatstvo zajednice koje se prožima u kompleksnom
sustavu, kroz sustavni dijalog s drugim zajednicama, u odgovorima djece i mladih ovaj dio
značajno izostaje. Jezik pripada privatnom području, dio je zatvorene zajednice i često se
oblikuje kao oblik skrivene prakse. Ova ideja potpuno prožima Amarove, Ivanine, Matijine,
Duškove, Ljubanove i Nikoline odgovore. Skrivena dimenzija izostala je kod Melanije,
Marka, Ane i Ante i njihove ću odgovore prvo analizirati.

Melanijini iskazi o mađarskim govornim zajednicama oko Osijeka zanimljiv su primjer uske
povezanosti jezičnog identiteta i određene zajednice. Njezini iskazi potvrđuju ideju jezika kao
lokalne prakse (Pennycook 2010), ali govore i o Melanijinom jezičnom identitetu koji se
razlikuje od „arhaičnog“ mađarskog kakav se govori u njezinom selu i on kao takav
predstavlja posve individualnu praksu u toj zajednici.120 Ideološka pozadina ove individualne
prakse može se također analizirati u svjetlu vjerovanja o postojanju boljih, standardnih idioma
s jedne strane, i žargona, dijalekata itd. kao manje vrijednih varijeteta s druge. Melanija se
obrazovala u Mađarskom kulturnom centru u Osijeku na standardnom mađarskom jeziku
većinu osnovne i cijelu srednju školu pa je internalizaciju ovakve prakse vrijedno tražiti i u
značenju standarda u obrazovnom sustavu kao jednom od osnovnih ideoloških aparata države
(Alhusser 1986), ali i u učincima globalizacije koja kroz nove tehnologije omogućuje Melaniji
povezivanje s drugim govornicima mađarskog kroz zajednički jezik (o utjecaju novih
tehnologija na njegovanje jezika vidi više kod Blommaerta 2012: 5).

Iskazi Marka, Ante i Ane svjedoče o njihovom jezičnom identitetu kao dijelu zajednice.
Međutim za razliku od djece čiji je jezik diskursno oblikovan, Marko, Ante i Ana ne poznaju
niti jednu priču, pjesmu ili brojalicu vezanu uz ovaj specifičan govor. Dakle, osim govora ne
postoji nikakvo drugo kulturno obilježje upisano u njihove identitetske prakse. Postavlja se

120
Kasnije, u razgovoru s Melanijinim, Laurinim i Žaklininim ocem koji je osnovao KUD u Hrastinu, on mi je
ponosno istaknuo kako je mađarski u Hrastinu jedan od najčišćih i najispravnijih oblika mađarskog jezika. U
budućim istraživanjima jezične raznolikosti Osijeka i okolice bilo bi zanimljivo povezati stavove Melanijinog
oca i njezinu odluku da govori budimpeštanski mađarski.

122
pitanje što će se dogoditi s njihovim jezičnim praksama onda kada one ne bude dio zajednice
u kojoj i nastavnici i veliki broj učenika tako govori.

Ostali sugovornici također veliki dijelom percipiraju svoj jezik kao bogatstvo zajednice i ono
je često vezano uz šire prakse, međutim za razliku od Melanije, Marka, Ante i Ane, ovdje
postoji dimenzija zatvorenosti. Jezik je bogatsvo, ali koje vrijedi samo unutar određenih
okvira, najčešće samo onih oblikovanih okvirima zajednice.

Na tragu ovakve pozadinske ideologije vrijedi analizirati i Amarove stavove o albanskom

jeziku koji smatra da je znanje albanskog prednost, ali ipak jezik koristi „samo kod kuće“,
preko ljeta kod bake i djeda u Makedoniji i u nastavi modela C gdje njeguje albanski jezik i
kulturu. Ivana i Matija, koji također polaze model C, ali za slovački jezik, svojim odgovorima
također upućuju na usko povezivanje jezika i (zatvorene) etničke zajednice. Matija u više
navrata i na različite načine iznosi ovu ideju: „Slovački nije tako bitan kao engleski i
njemački. Taj jezik ima smisla jedino u zajednici....“, ili dalje: „Zašto bi to ikome značilo? To
je kao da ja sad znam mađarski.“, i još: „Zajednica djeluje za sebe, i ako će se netko
priključiti, priključit će se zato što je Slovak, a ne zato što ga zanima.“ Ovo promišljanje nije
opće i neki drugi jezici nemaju takvu ekskluzivnu vrijednost. Na moje pitanje bi li bilo
drugačije da imaju učenika Engleza u razredu, Matija odgovara: „Pa onda bi značilo jer su
ipak engleski i njemački glavni jezici“.

Duško sažima bit etnokulturološkom pristupa povezujući bajaški jezik i etnički identitet kroz
odgovor na moje pitanje planira li zadržati jezik u budućnosti: „Da, naravno, ja nisam Rom
ako ne pričam bajaški, to je sastavni dio mog identiteta.“. Međutim, da se isto radi o
skrivenom jezičnom identitetu, odnosno o obliku djelovanja zatvorene zajednice, svjedoči
njegovo iskustvo: „Nisam imao problema jer ga nisam koristio. Roditelji su me učili kad sam
na javnom mjestu da ga ne pričam da me ljudi mogu razumjeti.“

Kod učenika iz Tenje i gimnazijalke Vanje, iako dominira stav kako su hrvatski i srpski jedan
jezik, također pronalazimo lokaliziranje jedne dimenzije govora i ta dimenzija lokalizacije
njihovog jezičnog identiteta zauzima istaknuto mjesto u njihovim iskazima. Oni svoj govor
opisuju na više načina. Vanja tako na upit govori li kod kuće srpski, odgovara da kod kuće

123
govore ijekavicu, a na pitanje kako bi onda nazvala svoj jezik: „Ne znam ni sama. Išla sam u
dvojezičnu školu, imam i svjedodžbu i svedodžbu. Moglo bi se reći da govorim srpski, ali to
nije onaj srpski koji se govori u Srbiji.“ Ljuban, kao što smo već vidjeli, svoj govor prikazuje
na sljedeći način: „Pričamo jezikom srpskim, znači tu nema neke razlike, ali srpskim, recimo.
To su neki pozdravi, ćao, zdravo, pa riječi – kruv, leb, te neke razlike, ali ne bitne.“ Nikola na
moje pitanje kojim jezikom govori odgovara da je u pitanju hrvatski, osim „...kad dođe
rodbina iz Srbije – onda lepo belo mleko.“ Ali ipak zaključuje: „Mislim da je to jedan jezik, to
Hrvati filozofiraju.“ I dalje Miloš: „ ...samo neki padeži, ali to je sve.“ Tihana, koja ističe
kako je poznavanje jezika bogatstvo, ipak ne vidi „ neku razliku.“

Ideološki obrasci u pozadini ovakvog shvaćanja jezika iznimno su kompleksni. Oni se ovdje
odnose i na opća promišljanja o ontološkom određivanju statusa jezika, ali i na pojedinačne
odluke o prihvatljivom jeziku (Bourdieu 1992: 21-49) koje su oprečne s ontološkim
shvaćanjem što jezik jest. U prvom slučaju, na razini ontološkog poimanja srpskoga i
hrvatskoga jezika kao jednoga jezika, ideološki su obrasci duboko povijesno utkani u
znanstveni i povijesni diskurs. Oni se također mogu analizirati kroz herderovske ideje jedne
nacije, jedne države i jednog jezika i pratiti na ovim prostorima od razvijanja ilirske preko
ilirskoslavenske, panslavenske i jugoslavenske ideje (Marijanović 1984: 426) kada je
postojala zajednička južnoslavenska elita koja uslijed hegemonijskim napetosti nije opstala
osim na razini ideoloških uvjerenja.

Međutim, druga ideološka matrica, o postojanju legitimnog jezika, otkriva se kroz skrivene
oblike prakse budući da veliki dio učenika i mladih naglašava da vode računa o prilagodbi
ovisno o zajednici u kojoj se nalaze. Vanja u nekoliko navrata spominje ovu prilagodbu:
„Moram paziti dok pričam, čisto da se prilagodim, da ne ispadne da sad svi pričaju ijekavicu,
a ja ekavicu. Ali nisam imala problema do sada ako bi nešto izletilo.“ Ljuban, Nikola i Miloš
također vode računa o prilagodbi. Ljubanova izjava „Ljudi su ovdje izgubili svoje bližnje,
znam da bi jezik mogao povrijediti nekoga. Moram stalno paziti...na stanici, u trgovini...“,
kao i Nikolina na sličnom tragu da pred ljudima koji su nekoga izgubili. „...pazim da ih ne
uvrijedim, inače obično - hiljadu, zdravo...“ Jezik je ovdje oblik lokalne prakse gdje se ne
postavlja pitanje gramatičnosti jezika, nego njegove legitimnosti.

124
Ideološku pozadinu ovih stavova i jezične prakse vrijedi tražiti u novijim povijesnim
zbivanjima u kojima uslijed ratnih stradanja simboličko polje srpskoga jezika i dalje ima
negativnu percepciju u stvarnosti, a jezično ponašanje djece i mladih ukazuje na prihvaćanje
ovih ideoloških matrica i osjećaje krivnje povezane s praksama koje se povezuju sa srpskim
etnosom, od kojih odnos prihvatljivog/neprihvatljivog jezika ima presudnu ulogu. 121 Izjave
poput: „...ako bi nešto izletilo.“, „Moram stalno paziti...“, „pazim da ih ne uvrijedim“
indikator su kako se ne radi o pragmatičnom ili instrumentalnom prebacivanju koda, nego o
afektivnim djelatnostima, svojevrsnoj „lokalnoj metalingvistici i jezičnim ideologijama koje
su ugrađene u kompleksne kulturološke i povijesne trenutke...“ (Schieffelin 2000: 296).

Iako na konceptualnoj razini učenici iz Tenje ne vide razliku između dva jezika, većina
učenika vidi prednost u postojanju modela A kroz koji im je omogućeno njegovanje jezika i
kulture, ali i odvojena nastava. Prednost koju vide u ovom modelu jezgrovito sažima Nikolina
izjava kako žali Srbe „koji idu u hrvatske razrede jer puno toga ne znaju: srpsko pismo,
prošlost, religiju, pjesme, književnost.“ Odmak od ovakvog kuta gledanja pronalazimo u
Vanjinim odgovorima.

5.2.3. Jezični identitet kao otpor

Vanja na pitanje o modelu A za srpski jezik koji je pohađala, predstavlja li dvojezično

obrazovanje prednost, ima sljedeće mišljenje: „Bilo bi bolje da se srpski jezik stavi kao
izborni – da se uči ćirilica. Zašto se moramo odvajati?“ Kako smo vidjeli u potpoglavlju o
jezičnom identiteti kao bogatstvu, gotovo niti jedan od mojih sugovornika nije pokazao stav
kako jezik ne smatra bogatstvom, osim Laure i Vanje. Isto tako, mogućnost njegovanja jezika
i pisma svi su drugi sugovornicu također prepoznali kao vrijednost.

Dok Laurino promišljanje više govori o još nerazvijenoj svijesti, odnosno pomanjkanju
metalingvističkih razmišljanja, Vanjina je situacija znantno kompleksnija. Vanja dolazi iz
Vukovara, grada kojeg odlikuje duboka etnička podjela122, a inzistiranje na dva jezika može
se percipirati kao inzistiranje na podjeli. Stoga njezinu izjavu o budućnosti jezika: „Iskreno,

121
O važnosti uloge jezika u određivanju identiteta vidi podrobnije kod Bucholtz i Hall (2003: 369-394)
122
O podijeljenosti Vukovara vidi više kod (Čorkalo Biruški i Ajduković 2007; Čorkalo Biruški i Ajduković
2009).

125
meni je svejedno. Nije mi to od neke važnosti.“ treba gledati u svjetlu kolopleta pozadinskih
ideologija gdje se postojanje jednog ili dva jezika stavlja na ideološki kontinuum koji ima
kompleksnu povijest i predstavlja snažno polje napetosti i u suvremenim lingvističkim i
društvenim analizama. Vanjin stav odražava vjerovanje kako je postojanje dva jezika
društveni konstrukt („...prije rata su svi u Vukovaru govorili ekavicu“) i izvor ideološke
podjele zajednice, ali i stvarnih praksi gdje ova podjela snažno obilježava život u gradu kao
što je Vukovar. Vanjina se ravnodušnost može analizirati kao odbijanje sudjelovanja u
podijeljenosti zajednice, prije nego svjesna namjera da odustane od svog idioma. Radi se
dakle o jezičnom identitetu kao „obliku otpora prema nametnutim ili pretpostavljenim
identitetima“ (Vaughan 2013:1).

5.2.4. Jezični identitet koji je negdje drugdje

Ovakvo se poimanje jezičnog identiteta koji je negdje drugdje, a ne u javnom, zajedničkom

prostoru grada može iščitati i kroz analizu gdje se drugi jezici percipiraju kao bogatstvo
zatvorene zajednice i često su dio skrivene prakse. Međutim, osim što djeca i mladi svoj
identitet doživljaju na ovaj način, oni svoj jezični identitet i prostorno doživljavaju na nekom
drugom mjestu. Tako Amar na pitanje predstavlja li poznavanje albanskoga prednost,
odgovara: „Da u Makedoniji, Albaniji i na Kosovu, ali ne tu...“ Miloš koji za obrazovanje na
srpskom jeziku i pismu misli sljedeće: „znamo dva pisma, ako odemo negdje onda je to
prednost.“ Sva djeca iz Tenje žele nastaviti školovanje poslije srednje škole u Srbiji, ili u
slučaju Nikole, u Engleskoj. Matija koji pohađa model C za njegovanje slovačkog jezika i
kulture također želi otići u Slovačku studirati, a interes za slovački u samom gradu vidi na
sljedeći način. „Zajednica djeluje za sebe, i ako će se netko priključiti, priključit će se zato što
je Slovak, a ne zato što ga zanima.“

Ovakvi stavovi govore o neprepoznavanju manjinskih identitetskih praksi kao važnih za cijelu
lokalnu zajednicu – sam grad, ali i kao dio esencijalističkog pristupa gdje se veza između
jedne nacije i jednog jezika postavlja u središnje mjesto ideoloških razmatranja o jeziku.
Nadalje, u Matijinim razmišljanjima pronalazimo ideološke matrice gdje su pojedini jezici
važniji od drugih koje slikovito opisuje Matijin odgovor na moje pitanje bi li bila drugačija
situacija u razredu (da prijatelji iz razreda pokazuju interes za jezik svog prijatelja) da imaju

126
učenika Engleza: „Pa onda bi značilo jer su ipak engleski i njemački glavni jezici“. U
prihvaćanju ovakvih vjerovanja gdje se bitan dio identiteta poima kao nevažan za zajednicu,
prirodno je da se pronalaze mogućnosti, odnosno prostori gdje će oni imati važnost i
predstavljati svojevrsni kapital.

5.2.5. Jezični identitet kao polje pregovaranja i promjene

Gore se spomenuti jezični identiteti mogu univerzalno promatrati kroz „identitetsku

orijentaciju“ kakvu zagovaraju Le Page i Tabouret-Keller (1985: 116). Središnje mjesto ovdje
zauzima poimanje jezika kao repertoara društveno obilježenih sustava nerazdvojivih od
stvarnih praksi, gdje se kritički analiziraju fiksne kategorije etniciteta, jezika, dijalekata i
različitih jezika (Lo Bianco 2004: 753). Naglasak je na individualnim kreativnim i složenim
varijacijama koje su zapravo odraz stalnog pregovaranja osobnih jezičnih identiteta. Kao što
tvrdi Grin (2003: 1) analiza (jezičnih) politika bavi se izborima. Stoga se svaki govorni čin
promatra kao poziv na projekciju osobnog „unutarnjeg univerzuma“ i njega kao takvog
odlikuju prilagodbe koje govornici temelje na povratnim informacijama sugovornika prema
jeziku u uporabi. Ova su dva procesa, projekcija i prilagodba (ili fokusiranje), temeljna u
izgradnji jezičnih identiteta (Le Page i Tabouret-Keller 1985: 181). Upravo se ovi procesi
mogu uočiti u jezičnom ponašanju većine mojih sugovornika. Ova se teorija povezuje i s
Coulmasovim stavom da govornici prilagođavaju svoj govor ovisno o načinu na koji se njima
pristupa te kako je on stvar izbora (Coulmas 2013: 20), odnosno, govornici nastanjuju i
stvaraju „višedimenzionalni simbolički univerzum“ s brojnim mogućnostima jezičnih izbora
utemeljenih u procesima projekcije i prilagodbe (Le Page 1988: 32 u Lo Bianco 2004: 754).

Zanimljivo je da se ovi procesi uprizoruju od najranije dobi. Dječak Amar svoj jezični
repertoar kako smo vidjeli potpuno odvaja i njemu je izbor koji jezik kada koristiti fizički
potpuno pojednostavljen (albanski kod kuće, na satima njegovanja, kod bake i djeda u
Makedoniji, a hrvatski u javnom prostoru grada), slično kao i Duško, ali i Ivana i Matija sa
slovačkim. Jedina je razlika što to nije jezik koji koriste s roditeljima, nego s djedovima i
bakama. Njemački je osim u školi, Franceski i Viktoriji jezični izbor u razgovoru sa sestrama
i jezik suvremenih tehnologija. Drugi su izbori nešto složeniji. Melanija izbor jezičnog

127
varijeteta prilagođava svom habitusu. Iako je odrasla s jednom starijom varijantom mađarskog
koji se govori u njenoj kući, njezin je odabir nešto drugo: „...ja već više pričam po mađarskom
koji se priča na području Budimpešte.“ Učenici iz Tenje kao i gimnazijalka Vanja kroz
prizmu svog jezičnog prilagođavanja ukazuju na kompleksnu svijest prostora u kojem se
nalaze koja se jezgrovito zrcali u jeziku. Jezični je izbor ovdje slojevito pitanje i ukazuje na
(pretpostavljene ili stvarne) fenomene etniciteta, nacije, segregacije, osuđivanja ili
prihvaćanja. Jezični se izbor može pokazati kao začudan s jedne strane, ili posve prirodan s
druge, u projekcijama o budućnosti, posebno kad Vanje ili Viktorije kad govore kako će jezik
koji će koristiti ovisiti o mužu, ili kad Franceska govori o hrvatskom identitetu, nasuprot
njemačkom, povezujući ga sa sa slušanjem turbo-folk glazbe.

Vidljivo je kako su „identitetske orijentacije“ procesi, kako ih opisuje Lo Bianco (2004: 754),
koji se ne odvijaju izolirano, gdje se prilagodba velikim dijelom odvija na podsvjesnoj razini,
dok s druge strane ti isti procesi ukazuju na svijest o stereotipima i poželjnim normama u
određenim situacijama.

5.3. Umjesto zaključka

Kako bih došla do zaključaka ove razine istraživanja, smatram kako je potrebno postojeće
implikacije povezati s podatcima sljedeće razine, iz intervjua s mjerodavnim osobama.
Međutim, ono što se pojavljuje u interpretaciji ovoga dijela istraživanja potvrđuje ideju
Skutnabb-Kangas (2004: 10) gdje su jezični identiteti višestruki procesi i odnosi –
istovremeno i bogatstvo, ali i dio zatvorene zajednice, skrivenih praksi, poligon otpora, te na
koncu važan pokazatelj dominantnih marginalizacijskih ideologija.

Jezik kao činjenje iz manjinske perspektive (radi li se o službenoj manjini ili ne) pokazuje se
velikim dijelom kao zatvoren oblik prakse koji djeca i mladi načelno doživljavaju kao
bogatstvo. Međutim, to se bogatstvo ekološki uprizoruje kao oblik zatvorene prakse gdje
jezici postoje sami za sebe u zatvorenim kontekstima, skrivena praksa koja se odvija kod
kuće, u posebnim obrazovnim modelima ili, po mogućnosti, u drugim zemljama. Ovo se
događa uslijed različitih situacija gdje se jezični identiteti na vrijednosnoj osi postavljaju od
neprihvatljivog do nevažnog oblika djelovanja, osim ako nije riječ o jednom od „glavnih“

128
jezika kao što je njemački ili u posve specifičnim situacijama, kao što je na primjer slučaj kad
se bajaški jezik nađe u visokom obrazovanju.
6. RASPRAVA

Cilj je ovog poglavlja prikazati pozadinske ideologije (potpoglavlje 6.1. Ideološke matrice),
djelatnu ulogu (potpoglavlje 6.2. Djelatna uloga) i na koncu jezičnu ekologiju grada kao
krovni koncept koji se bavi odnosom jezika i okoline (potpoglavlje 6.3. Jezična ekologija
grada Osijeka), kroz osvrt na stavove stratega jezičnih politika povezujući ih s podatcima
prikupljenim u ranijim fazama istraživanja. Ovom analizom želim odgovoriti na ona pitanja
koja sam postavila na početku rada – kroz koje se dominante ideološke obrasce oblikuju
jezične prakse u gradu, kakvi su odnosi javnih i skrivenih jezičnih politika i jezičnih praksi,
koliko su ti odnosi (bahtinovskom terminologijom) dijaloški oblikovani, a koliko se radi o
monološkim matricama zatvorenih zajednica, te kakva je djelatna uloga pojedinaca, ali i
institucija, u pristupu višejezičnosti u gradu. I na koncu, na kraju poglavlja, ponudit ću
preporuke za daljnja istraživanja, ali i za potencijalne mogućnosti njegovanja i razvijanja
jezične raznolikosti u gradu.

Kao što sam navela u 3. poglavlju, u javnoj sam sferi vodila intervjue 123 s djelatnicom iz
Ureda gradonačelnika za vrijeme dok je HDSSB bio vladajuća stranka u gradu Osijeku (čiji
su odgovori pod UGHDSSB) i s djelatnicom iz Ureda gradonačelnika za vrijeme nezavisnog
kandidata, gospodina Vrkića (odgovori su pod UGV). U obrazovnoj sferi sam razgovarala s
dvije djelatnice Agencije za odgoj i obrazovanje (njihove ću odgovore prikazivati odvojeno
pod AZOO1 i AZOO2), nastavnicom stranih jezika iz osnovne škole (odgovore su pod NSJ),
nastavnicom iz dvojezične škole (odgovori su pod NDŠ) i trinaestero studenta iz Poljske
(odgovori su pod POLJ). Iz ekonomske sfere sudjelovali su djelatnica iz Siemensa (odgovori
su pod SIE) i djelatnica iz hrvatske gospodarske komore (odgovori su pod HGK), te
ekonomist iz vladine agencije (dgovori su pod pod VA). U urbanoj sam sferi razgovarala s
troje djelatnika Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek. Prvi sam razgovor vodila s dvoje
djelatnika iz podružnice Centar (odgovori su pod nazivom GISKOC1 i GISKOC2), a drugi s
djelatnicom, pripadnicom mađarske nacionalne manjine, iz podružnice u Retfali (GISKOR). I
na koncu, iz privatne sfere donosim odgovore djelatnika iz nevladine udruge iz Osijeka koji je
123
Intervjui koje sam vodila uživo označeni su kao osobni intervju, dok su oni gdje su se sudionici odlučili na
odgovaranje na moja pitanja putem elektroničke pošte označeni kao osobna komunikacija.

129
pripadnik srpske nacionalne manjine (odgovori su pod DNDC), članice Njemačke zajednice
podunavskih Švaba, pripadnice njemačke nacionalne manjine (odgovori su pod NJZPŠ), te
pripadnika slovačke nacionalne manjine (odgovori su pod SLM). Međutim, važno je naglasiti
kako granice među sferama nisu strogo podijeljene, tako da su često moji sugovornici
istovremeno pripadali u nekoliko sfera.

6.1. Ideološke matrice

Ideološke matrice u pozadini stavova djece, mladih, ali i mjerodavnih osoba slojevite su i
raznovrsne. One su pokazatelj brojnih prijepornih stavova, jednim većim dijelom povezanih i
s područjima iz kojih dolaze mjerodavne osobe, ali kao što se pokazalo u analizi stavova djece
i mladih, usko vezanih s njihovim jezičnim identitetima. Ove se ideološke matrice mogu
povezati s onim što Ruiz (1984) zove orijentacijama gdje one predstavljaju:

¸ ...sustav dispozicija prema jeziku i njegovoj ulozi, i prema jezicima i njihovim

ulogama u društvu. Ove dispozicije velikim dijelom mogu biti nesvjesne i
subracionalne budući da se one nalaze na najosnovnijoj razini argumenata o jeziku.
(Ruiz 1984: 16)

Ruiz razlikuje tri osnovne orijentacije – „jezik kao problem“, „jezik kao pravo“ i „jezik kao
124
resurs“ . Sve tri ću detaljnije prikazati u narednim potpoglavljima te ih povezati sa
stavovima mjerodavnih osoba i podatcima iz ranijih razina istraživanja. Smatram važnim
naglasiti da su orijentacije usko povezane sa stavovima o jeziku budući da predstavljaju okvir
kroz koji se stavovi oblikuju. One pomažu odrediti raspon prihvatljivih stavova o jeziku, i radi
njih su određeni stavovi legitimni. Ukratko, orijentacije određuju što je zamislivo o jezicima a
što nije (Ruiz 1984: 16).

6.1.1. Jezik kao resurs

Jezik kao resurs metafora je koju je u prvi plan istaknuo Ruiz (1984) iako ona i ranije postoji
u promišljanjima o višejezičnim zajednicama. Radovi u ranoj fazi proučavanja jezičnih

124
Smatram kako bi bilo potrebno zamijeniti internacionalizam resurs hrvatskom riječju blȃgo koja pokriva
semantički opseg koji zornije ocrtava ovu metaforu nego riječ resurs. Posebice u značenju duhovnog, kulturnog i
drugog dobra (HJP, srpanj 2014.). Međutim, kako je ovdje riječ o doktorskoj disertaciji nisam htjela ulaziti u
pojmovna određenja koja uslijed svoje osjeljivosti i konsenzualne prirode zahtijevaju zasebne radove, te
promišljanja leksikologa i drugih mjerodavnih osoba.

130
politika i jezične raznolikosti, uslijed pozitivističkog i tehnicističkog pristupa, ali ideoloških
matrica gdje se jezična raznolikost prvenstveno poimala kao problematična (vidi poglavlje 2.
TEORIJSKI PREGLED) nisu bili skloni na ovaj način promatrati jezike. Fishman u ovom
razdoblju tvrdi:

Jezik je čudan oblik resursa za trenutnu teoriju troškova i koristi, upravo zbog
poteškoća u izračunu takvog resursa i odvajanja „njega“ od ostalih resursa. (Fishman
1974: 83 u Ruiz 1984: 25)

Tek je s razvojem novih teorija, posebice s kritičkim pristupom unutar ekološke paradigme i
povezivanjem jezične raznolikosti s biološkom raznolikosti ovaj pristup dobio veći zamah
(vidi Hornberger 2003), čega je posljedica i da mnogi znanstvenici koji su ranije propitivali
jezičnu raznolikost kao resurs mijenjaju stav (npr. Fishman 2004: 406). Danas se uslijed
jezičnog osiromašenja, afirmativne pozicije pravnih dokumentima (vidi potpoglavlje 4.2.3.
Službene jezične politike.), ali i sve preciznijih podataka o višejezičnosti kao individualnom
resursu iz područja neuroznanosti (npr. Abutalebi, svibanj 2014.), posebice blagonaklono
gleda na poimanje jezika kao resursa.

Ruizov pristup jeziku kao resursu, Ricento (2005: 348-349) jezgrovito sažima kroz četiri
osnovne ideje: pristupanjem jeziku kao resursu može se izravno utjecati na podizanje statusa
podređenog jezika, olakšati napetosti između većinskih i manjinskih zajednica, sustavnije
promišljati ulogu ne-većinskog125 jezika u društvu, i na koncu, ovakvim se pristupom ukazuje
na važnost suradničkog jezičnog planiranja.

Ono na što kritički se kritički osvrće Ricento (2005: 357-358, 361), pristup je gdje se jezicima
nedominantnih skupina prilazi kao resursu koji većinska zajednica koristi kao instrument za
svoje nacionalne, političke i strateške potrebe i gdje se njihova kontekstualna povezanost sa
zajednicom potpuno zanemaruje. Druga važna dimenzija koju kritički propituju i Ricento
(2005: 359) i Blommaert (2005: 390) odnosi se na isključivost pristupa koje na prvo mjesto
stavlja jezik, a ne pojedince koji ga govore, a „kamoli zajednice u kojima se koristi“ (Ricento
2005: 359). Blommaert (2005: 392) tako zagovara da se jezike treba promatrati kao
„društveno nabijene (loaded) jezične resurse“, a resurse konceptualizira kao stvari koje
činimo s jezikom:
125
U originalnom tekstu se nalazi ne-engleskih budući da Ricento piše o ovoj ideološkoj matricu u kontekstu
SAD-a.

131
 Jezični resursi mogu zaista funkcionirati u puno različitih sociolingvističkih sustava
[...], i to mogu istovremeno. Ovo je [...] razina na kojoj moramo gledati ako želimo
shvatiti što ljudi zapravo čine s jezikom, što jezik njima radi i što jezik njima znači, na
koje im je određene načine on važan. (Blommaert 2005: 404)

U istraživanju s djecom i mladima, metaforu jezika kao resursa prikazala sam kroz ideju da
oni svoj jezični identitet doživljavaju kao bogatstvo iz različitih afektivnih, kognitivnih,
pragmatičnih ili samorazumljivih razloga, ali ne i kao bogatstvo lokalne zajednice, odnosno
grada u kojem žive, što se očituje u izborima gdje jezični identitet postaje skrivena praksa ili
funkcionira u zatvorenim ili odvojenim zajednicama. Podatci koje nalazimo u popisima
stanovništva ukazuju na neodrživost takvog modela (više o tome u potpoglavlju), kao i
odgovori nekih mjerodavnih osoba. Stoga smatram važnim povezati stavove djece i mladih sa
stavovima mjerodavnih osoba kroz metaforu jezika kao resursa te vidjeti koliko je i na koji
način ona prihvaćena među njima.

Za razliku od kritičkih orijentacija ove metafore, gdje se ona promatra isključivo kroz prizmu
većinske zajednice, kroz odgovore mjerodavnih osoba razvidno je da veći broj njih doživljava
višejezičnost kao resurs vezan uz zajednice govornika koji ih govore. U prvom je planu
kulturološki čimbenik gdje se jezici poimaju kao neizostavni dio zajednica koje su obilježile
grad te stoga se višejezičnost najvećim dijelom doživljava kao baština grada. Međutim, dio
sugovornika, instrumentalno promatra višejezičnost, kao komunikacijsko oruđe u funkciji i
višejezičnih govornika, ali i većinske zajednice, te ga povezuje s procesima europskih
integracija te općim globalizacijskim procesima i u tom se smislu jezici promišljaju na načine
s kojima polemiziraju kritičari ovog pristupa.

Jezik kao dio identiteta grada

U javnoj sferi, prepoznavanje jezika kao resursa pronalazimo u stavovima djelatnice Ureda
gradonačelnika gospodina Vrkića 1. Intervju s djelatnicom Ureda gradonačelnika za vrijeme
mandata gradonačelnika gospodina Vrkića, (UGV, osobna korespondencija, 26. srpnja 2013.)
na nekoliko mjesta u kontekstu tvrdnji o potrebi za dodatnim osvještavanjem značenja
višejezičnosti: „Očigledno je potrebno dodatno raditi na osvještavanju djece i mladih o

132
prednostima višejezičnosti i multikulturalnosti, kao i na promidžbi jezika i kultura svih
nacionalnih manjina na području grada Osijeka.“ Međutim, u komentaru na iskaze djece i
mladih ovo osvještavanje ima instrumentalnu ulogu i povezuje se s ulaskom u EU, a ne sa
samorazumljivom vrijednošću jezika: „Zajednica treba staviti više naglaska na značaj
višejezičnosti u kontekstu nedavnog ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.“

U obrazovnoj sferi poimanje jezika kao resursa nalazimo na više mjesta, također u vidu jezika
kao dijela baštine. Djelatnica agencije (Error! Reference source not found. tako tvrdi: „(...)
s obzirom da imamo tradicionalnu višejezičnost u Osijeku, da bi se to trebalo njegovati, zato
što jezik se vrlo lako izgubi ako se ne koristi i ne stvara se o njemu neka pozitivna slika.“ I
druga djelatnica agencijeError! Reference source not found. u više navrata govori o
jezicima kao o važnom resursu: „Dani jezika nisu obilježavanje samo engleskog, njemačkog,
što uče u školi, već upravo služe da se potiče višejezičnost, pa je šteta da se ne iskoristi za tu
priliku ako neko dijete ima neki drugi materinji jezik.... I ja sam u svom pedagoškom radu
koristila, da je to bogatstvo zajednice: što više imamo jezika, nacionalnosti, upravo ta
različitost obogaćuje zajednicu i svatko na svoj način može doprinijeti.“ Osim njegovanja
manjinskih jezika koje zauzimaju važno mjesto u radu Agencije, ova djelatnica ističe i važnu
ulogu hrvatskih dijalekata što ukazuje na osviještenost jezične raznolikosti kao pojave koja se
ne svodi na monolitni diskurs nacionalnih jezika (o monolitnom diskursu nacionalnih jezika
vidi više kod Blommaerta 2005: 390-391, o značenju dijalekata za jezičnu raznolikost
Hrvatske i posebno Slavonije vidi više kod Kolenić 2007, Kolenić 2012, Berbić Kolar i
Kolenić 2014).

Nastavnica stranih jezika Error! Reference source not found. na pitanje koje jezike treba
poticati odgovara da sve jezike treba poticati, isto kao i djelatnica knjižnice 2. Intervju s
djelatnicom Gradske i sveučilišne knjižnice, pripadnicom mađarske nacionalne
manjine (GISKOR, osobna komunikacija, 22. veljače 2013.) kada tvrdi: „Mislim da bi trebalo
poticati sve manjinske jezike, ne samo jedan, nego sve.“ Ovi se odgovori mogu povezati i s
tvrdnjama mog sugovornika iz privatne sfere, djelatnika nevladine udruge Error! Reference
source not found. koji poziva na opće prihvaćanje ovakvog pristupa: „Generalno bi
multietničnost Osijeka mogla biti izražena većom prisutnošću različitih jezika u obilježavanju
javnih institucija, ulica i objekata, takva svjesnost bi trebala biti rezultat procesa općeg

133
prihvatanja, pozitivnog vrednovanja i prepoznavanja većine građana različitosti kao
pozitivne.“

I u ekonomskoj sferi također postoji predodžba jezika kao resursa povezanog s kulturnom
baštinom grada što je vidljivo u većem broju odgovora. Djelatnik vladine agencije Error!
Reference source not found. na upit o simboličkoj uporabi jezika povezuje višejezičnost s
kulturnom baštinom, ali i šire, i kao takve smatra da ih je potrebno očuvati: „Dvojezični nazivi
(mahom hrvatski i mađarski) barem donekle upućuju stanovništvo, kao i prolaznike, na
kompleksnu povijest ovih prostora i dvojnost/višeslojnost identiteta, što i jest jedan od temelja
moderne europske kulture.

Međutim, u pitanju treba li dodatno poticati uporabu određenog jezika u gradu, vidljivo je da
hijerarhizacija ne izostaje. Ona se može objasniti i samim pitanjem koje na neki način
zahtijeva isključivost. Međutim, zanimljivost ovih odgovora leži u činjenici da je veliki dio
mjerodavnih osoba najčešće istaknuo mađarski i potom njemački jezik (obje djelatnice
Agencije, djelatnica Hrvatske gospodarske komore, djelatnica multinacionalne korporacije,
ekonomist iz Vladine agencije, djelatnici knjižnice, pripadnica njemačke manjinske zajednice,
studenti iz Poljske, pripadnik slovačke nacionalne manjine).

Oba se jezika poimaju kao resurs zbog blizine i povijesti grada. Djelatnica agencije Error!
Reference source not found. ističe: „Pa recimo, mislim da s obzirom na blizinu, da bi
mađarski na neki način možda trebalo popularizirati, jer se on svodi samo na Mađarski
kulturni centar i djecu mađarske nacionalnosti koja idu u te škole, ali ne postoji nekakva
kontinuirana politika.“ Djelatnica knjižnice u Retfali 2. Intervju s djelatnicom Gradske i
sveučilišne knjižnice, pripadnicom mađarske nacionalne manjine (GISKOR, osobna
komunikacija, 22. veljače 2013.) kao komentar na dvojezičnost Istre također smatra da bi
Osijek trebao biti višejezičan vezano uz njemački i mađarski s obzirom na njihovu povijesnu
ulogu u gradu: „To bi se trebalo napraviti i s mađarskim i njemačkim, ova sredina je bila
Austro-Ugarska.“ Na sličan način razmišlja i pripadnica njemačke nacionalne manjineError!
Reference source not found.: „(...)Sasvim sigurno, tu treba dodati i mađarski jezik.
Mađarski i njemački su svakako jezici koji su kroz povijest i kroz stoljeća obilježavali ovaj
grad i činili upravo tu multijezičnu sredinu.“ Ekonomist u vladinoj agenciji Error!

134
Reference source not found. također u kontekstu baštine ističe mađarski i njemački jezik:
„Bilo bi vrlo korisno kada bi Osijek, uslijed nasljeđa i pozicije, sustavno poticao učenje
mađarskog jezika, kao i njemačkog.“

Jezik kao instrument

Iako manje dominantna metafora jezika kao instrumenta, i ona je prisutna u jednom dijelu
odgovora. Kroz određena pitanja svoje sam sugovornike svjesno navodila na ovaj pristup. To
je u prvom redu bilo pitanje vezano uz jezične prepreke i nepoznavanje hrvatskog jezika,
posebice vezano uz djelokrug mjerodavnih osoba. Jezik koji navodi gotovo većina
mjerodavnih osoba kao jezik koji najviše zastupljen u svom djelokrugu i s kojim rješavaju
jezične barijere jest engleski (djelatnica ureda gradonačelnika gospodina Vrkića, nastavnica
stranih jezika, djelatnica Hrvatske gospodarske komore, djelatnica multinacionalne
korporacije, djelatnik vladine agencije, djelatnice Gradske knjižnice, djelatnik nevladine
organizacije), a u istom kontekstu navode i uporabu novih komunikacijskih tehnologija
(djelatnica Hrvatske gospodarske komore, djelatnica multinacionalne korporacije, djelatnik
nevladine organizacije). Drugi jezik koji se spominje u kontekstu instrumenta za
komunikaciju u djelokrugu mjerodavnih jest njemački, dok se mađarski pojavljuje kao jezik
za kojim postoji dodatna potreba (djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina Vrkića,
djelatnica Hrvatske gospodarske komore, djelatnica multinacionalne korporacije, djelatnica
Gradske knjižnice, djelatnik nevladine organizacije). Talijanski, francuski, albanski, slovački i
češki se također spominju kao jezici za kojima postoji dodatna potreba u određenim
kontekstima.

Nadalje, pojedini su sugovornici naglasili i instrumentalnu vrijednost jezika iz regije i

hrvatskog jezika budući da zbog sličnosti jezične barijere ne postoje. Djelatnici knjižnice
Error! Reference source not found. tako ističu: „Sa Srbijom nemamo problema. Mađarski
je taj koji nije blizak. A potreba postoji. Jer Srbi i Hrvati se razumiju.“ Na ovu sličnost
ukazuje i djelatnik Vladine agencije (VA, osobna korespondencija, 18. listopada 2012.): „(...)
prednost je što u komunikaciji s istočnim susjedima (Srbija, BiH, Crna Gora) možemo
komunicirati na hrvatskom jeziku.“

135
Osim manjinskih jezika, manji broj mjerodavnih osoba ističe instrumentalnu vrijednost
pojedinih jezika u kontekstu globalizacijskih procesa. Pripadnik slovačke nacionalne
manjineError! Reference source not found. u tom kontekstu spominje kineski, hebrejski i
francuski, dok djelatnik nevladine udruge Error! Reference source not found. smatra kako
će biti dodatna potreba za prevoditeljima za mađarski, bugarski i njemački u procesima EU
integracija, dok će zbog globalne ekonomije biti važni kineski i ruski.

U pojedinim slučajevima mjerodavne osobe ističu osobnu instrumentalnu vrijednost jezika,

kao npr. u slučaju djelatnice knjižnice koja je zahvaljujući znanju mađarskog dobila posao.
Osim toga, preko njenog znanja mađarskog jezika ostvaruje se i suradnja s knjižnicom u
Pečuhu. Isto tako, pripadnik slovačke nacionalne manjine ističe kako je njegov sin
zahvaljujući znanju slovačkog i češkog isto dobio posao.

U komentarima na izjave djece, u nekim odgovorima isto do izražaja dolazi instrumentalna

vrijednost jezika, ali ne na način na koji s njim kritički polemiziraju Ricento (2005) i
Blommaert (2005) gdje je njegova osnovna svrha oruđe u službi nacionalnih interesa većinske
zajednice (Ricento 2005: 356-357). Jezik, iako shvaćen kao instrument, i dalje se promatra u
službi svojih govornika. To je posebice razvidno u recepciji Amarovog stava kako albanski
jezik ne predstavlja resurs u Hrvatskoj. Djelatnica Agencije za odgoj i obrazovanjeError!
Reference source not found. smatra kako albanski ima vrijednost u životopisu kao dodatna
sposobnost: „Na primjer da to stave u životopis, da se to stavi kao neka prednost, osim ako se
ne radi o na primjer poslu za prevoditelja, ali ovako općenito mislim da će većina izostaviti to
iz svog životopisa. Mada je to nešto što zapravo isto ukazuje na to da čovjek ima dodatnih
sposobnosti.“ Djelatnica Hrvatske gospodarske komore Error! Reference source not found.
također ukazuje na poznavanje jezika kao pragmatičnu vrijednost: „ Dječak je još mlad i ne
može sagledati vrijednost poznavanja i albanskog jezika. Vjerojatno će mu kasnije u životu i
poslu dobro doći poznavanje albanskog i ovdje u Hrvatskoj.“ Na koncu, djelatnik nevladine
udruge, pripadnik srpske nacionalne manjine (DNDC) također se kritički odnosi prema
dječakovom stavu: „(...) postoji mogućnost da daljim obrazovanjem i investiranjem u znanje
albanskog pronađe i prepozna potrebu, a time i prednosti, znanja albanskog i na ovom
području.“

Dio se mjerodavnih osoba složio s Amarovom tvrdnjom i potvrdio njegovo promišljanje da

albanski u Hrvatskoj nema vrijednost. Nastavnica stranih jezika (NSJ) tako tvrdi: „Mala je

136
vjerojatnost da će osoba dobiti posao ili poslovne mogućnosti zato što govori albanski u
Hrvatskoj.“, dok se nastavnica iz dvojezične škole (NDŠ.) u potpunosti slaže s njegovom
tvrdnjom.

U pojedinim odgovorima mjerodavne osobe smatraju kako je instrumentalan pristup samih

govornika upravo ono što marginalizira njihov jezik. Shodno tome, u Matijinom stavu o
slovačkom jeziku, djelatnica multinacionalne korporacije Error! Reference source not
found. primarno vidi povezivanje jezika i svrhe: „Mogu razumjeti izjavu, obzirom da djeca te
dobi ne vide nikakvu korist od jezika kao što je slovački ili mađarski jer za njihov svakodnevni
život imaju potrebu za engleskim (zbog TV-a, interneta i sl.).“

Iako negativan, ovaj vid gledanja potpuno potvrđuje metaforu jezika kao instrumenta budući
da se povezuje s izvanjskim funkcijama, a ne unutarnjim vrijednostima. Nadalje, ovakvi
stavovi (Amar, Matija, nastavnica stranih jezika, nastavnica u dvojezičnoj školi) ukazuju na
problematičnost metafore jezika kao resursa gdje se jezik ne promatra kao „unutarnji,
nemjerljivi resurs“ (Ricento 2005: 362), nego kao oruđe kojemu je cilj ispuniti nečije interese.

Shvaćanje jezika kao instrumenta govori da metafora jezika kao nemjerljivog resursa (dijela
identiteta) nije dovoljno razvijena iako gotovo sva djeca s kojom sam razgovarala pohađaju ili
su pohađala neke od modela za njegovanje jezika i kulture. Modeli i drugi pravni okviri
višejezičnosti, te moguće manjkavosti istih, tema su sljedećeg potpoglavlja.

6.1.2. Jezik kao pravo

Metafora jezika kao prava zauzima jedno u središnjih mjesta u proučavanju jezičnih politika u
bavljenju jezičnom raznolikošću. Ona se nalazi u središtu pristupa jezičnih prava, ali i etno-
kulturološke i ekološke paradigme (vidi 2. poglavlje – Teorijski pregled). Kao što smo vidjeli
u 4. poglavlju (4.2.3. Službene jezične politike) pravna pozadina jezične raznolikosti u
Republici Hrvatskoj posebno je razvijena. Kao što sam spomenula u tom poglavlju, prema
izvještaju Agencije za obrazovanje, audiovizualnu umjetnost i kulturu Europske komisije iz
2012. Hrvatska ima najviše službenih manjinskih jezika (20) u usporedbi s drugim državama
u Europi (Tablica 5. Prikaz državnih i manjinskih jezika iz 2012. u Europskoj uniji,
Hrvatskoj, Norveškoj i Turskoj (tablica preuzeta iz EACEA P9 Eurydice and Policy Support
2012).

137
138
Tablica 5. Prikaz državnih i manjinskih jezika iz 2012. u Europskoj uniji, Hrvatskoj, Norveškoj i Turskoj (tablica
preuzeta iz EACEA P9 Eurydice and Policy Support 2012).

Država Službeni Regionalni i/ili Država Službeni jezik Regionalni i/ili

jezik države manjinski jezik sa države manjinski jezik sa
službenim statusom službenim statusom

Belgija njemački, Austrija njemački češki, hrvatski,

francuski, mađarski, slovački,
nizozemski slovesnki, romski

Bugarska bugarski Malta malteški,

engleski

Češka češki njemački, poljksi, Nizozemska nizozemski frizijski

romski, slovački

Danska danski farski, njemački, Austrija njemački češki, hrvatski,

grenlandski mađarski, slovački,
slovesnki, romski

Njemačka njemački danski, sorbski Poljska poljski bjeloruski, češki,

kašubski, njemački,
hebrejski, armenijski,
karaimski, litavski,
romski, ruski, lemko,
slovački, tatrski,
ukrajinski, jidiš

Estonija estonski Portugal portugalski mirandeški

Irska engleski, Rumunjska rumunjski bugarski, češki,

irski njemački, grčki,
hrvatski, mađarski,
poljski, romski, ruski,
slovački, srpski, turski,
ukrajinski

Grčka grčki Slovenija slovenski mađarski, talijanski

Španjolska španjolski katalonski, valencijski, Slovačka slovački bugarski, češki,

baskijski, galicijski njemački, hrvatski,
mađarski, poljski,
romski, rusinski,
ukrajinski
Francuska francuski Finska sinski, romski, ruski, saami
švedski (laponski), tatarski,
jidiš

139
Italija talijanski albanski, katalonski, Ujedninjena engleski
njemački, grčki, Kraljevina -
francuski, furlanski, Engleska/
hrvatski, ladino Sjeverna
okcitanski, Irska
provansalski,
slovenski, sardski

Cipar grčki, turski maronitski,armenski Ujedninjena engleski velški (kimrički)

Kraljevina -
Wales

Letonija latvijski Ujedninjena engleski škotski-galski

(letonski) Kraljevina -
Škotska

Litva litavski Island islandski

Luksemburg njemački, Linhenštajn njemački

francuski,
luksemburški

Mađarska mađarski bugarski, njemački, Norveška norveški finski, kvenski i saami

grčki, hrvatski, (dvije
armenijski, poljski, varijante:
rumunjski, romski i bokmål i
bajaški, rusinski, nynorsk )
slovački, slovenski,
srpski, ukrajinski

Malta malteški, Turska turski

engleski

Nizozemska nizozemski frizijski Hrvatska hrvatski albanski, bosanski,

bugarski, češki,
njemački, hebrejski,
mađarski, talijanski,
makedonski, poljski,
rumunjski, romski,
rusinski, ruski,
crnogorski, slovački,
slovenski, srpski,
turski, ukrajinski

140
Međutim, iako je metafora jezika kao prava našla svoje mjesto i u hrvatskom pravnom
prostoru što pokazuju ranije spomenuti izvori prava, kao i pravno obvezujući dokumenti koje
je Hrvatska potpisala, te i broj jezika koji imaju status službenih manjinskih jezika, postavlja
se pitanje zašto jezična raznolikost ne dolazi više do izražaja, tj. zašto se broj govornika
nehrvatskih jezika smanjuje (vidi potpoglavlje 4.2.2. Popisi iz 1991., 2001. i 2011.), te zašto
djeca i mladi razmišljaju na način da ne prepoznaju svoje jezike kao bogatstvo zajednice u
kojoj žive. Odgovor na ovo pitanje velikim je dijelom povezan s metaforom jezika kao
odgovornosti, odnosno pitanjem što činimo s jezikom, tj. jezicima, ali i službenim diskursom
gdje se to pravo poima kao isključivo vezano uz same manjinske zajednice. U ovom ću
potpoglavlju analizirati kako se orijentacija jezika kao prava pojavljuje u osječkom kontekstu
– gdje se ona afirmira, a gdje izravno kritički propituje, te ću joj i sama kritički pristupiti kroz
kritiku esencijalističkog povezivanja jezika, nacije i identiteta. Na kraju ću ovog potpoglavlja
ponuditi moguće smjernice za razvijanje ove orijentacije na način koji bi unaprijedio dijalog u
pluralističkim zajednicama.

Činjenica jest da metafora jezika kao prava nije posve jednostavna i samorazumljiva kako se
na prvi pogled može činiti (o kompleksnostima i kritikama ovog pristupa vidi May 2005: 319-
347). Ruiz (1984: 22) već u ranijim fazama paradigme ističe kako jezična prava uvijek
nadilaze pitanja lingvistike te kako se u njihovom središtu nalaze prava manjina. Međutim, on
isto tako ističe moguće probleme ovog pristupa koji su povezani s prihvaćanjem istih od
strane većinske skupine. Već sama tekstna analiza diskursa koja prati ovaj pristup ukazuje na
napetosti u odnosima većinskih i manjinskih skupina. Riječi koje izdvaja Ruiz (1984: 24)
uključuju „slaganje“, „provedbu“, „zahtjeve“ i „zaštitu“. On zaključuje kako se u središtu
ovog pristupa nalazi sučeljavanje, budući da nikada nije riječ samo o pravu na nešto, nego i
pravu protiv nečega (Ruiz 1984: 24). Neki od ovih zaključaka mogu objasniti i osječku
jezičnu stvarnost.

U analizi odgovora mjerodavnih osoba vidljivo je da veliki dio mjerodavnih osoba prepoznaje
i prihvaća metaforu jezika kao prava. To je prvenstveno vidljivo u odgovorima iz javne sfere
budući da se i djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina Bubala Error! Reference source
not found. i djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina Vrkića 1. Intervju s djelatnicom
Ureda gradonačelnika za vrijeme mandata gradonačelnika gospodina Vrkića, (UGV, osobna

141
korespondencija, 26. srpnja 2013.) u dijelu svojih odgovora pozivaju na izvore prava kojima
se regulira uporaba manjinskog jezika i pisma (obje sugovornice navode Ustavni zakon o
uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i Zakon o u uporabi jezika i pisma nacionalnih
manjina te modele obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina). Djelatnice Agencije
za odgoj i obrazovanje također ukazuju na provođenje ovih zakona kroz modele za manjinsko
obrazovanje, dok se u jednom dijelu odgovoraError! Reference source not found. posebno
osvrću na prisutnost savjetnika za nacionalne manjine u podružnici Agenciji u Osijeku: „I kod
nas u agenciji postoje savjetnici za nacionalne manjine koji brinu da se ostvaruju sva prava
vezana uz jezik nacionalnih manjina.“

Eksplicitno afirmativno se prema jeziku kao pravu postavljaju pripadnici njemačke i slovačke
nacionalne manjine. Pripadnik slovačke nacionalne manjine (SLM, osobni intervju, 22.
veljače 2013) tako tvrdi: „(...) formu treba poštovati, dvojezične table su potrebne (...).“.
Pripadnica njemačke nacionalne manjine (NJZPŠ, osobni intervju, 21. veljače 2012.) također
navodi izvore prava koji reguliraju uporabu manjinskog jezika i pisma te razmišlja na sličan
način kao i pripadnik slovačke nacionalne manjine. U komentaru na Ljubanov iskaz, njezina
je zaključna misao: „A što se tiče dvojezičnosti i ćirilice, onako kako je zakon rekao, pošteno.“

Međutim djelatnik nevladine udruge koji je ujedno i pripadnik srpske nacionalne manjine, kao
i djelatnica knjižnice, pripadnica mađarske nacionalne manjine propituju ostvarivanje prava
ako je nametnuto ili ako ono samo ispunjava formu. U iskazu djelatnika nevladine udruge
(DNDC, osobna korespondencija, 24. listopada 2012.) središnje mjesto zauzima odnos kao
takav, dok se svrhovitost zakonskih provedbi propituje kao odraz makro jezičnih politika:
„(...) ako se i dogode one nisu rezultat dobrih odnosa nego zadovoljavanja zakonskih formi i
obaveza nametnutih procesom ulaska u EU, a to onda rezultira nemogućnošću praktičnog
korištenja i primjene tih normi.“ Djelatnica knjižnice (GISKOR, osobni intervju, 22. veljače
2013.) također postavlja pitanje svrhovitosti provedbe zakona u vidu dvojezičnih natpisa na
mjestima gdje oni imaju simboličnu, a ne stvarnu funkciju: „Ploča ništa formalno ne znači.
Ako nemate ljude koji dolaze i nema mene, onda je to ploča.“

Dionici diskursa o jezičnim politikama koji eksplicitno ne podržavaju simboličku uporabu, te

na izvjestan način propituju metaforu jezika kao prava, nastavnica su stranih jezika i
nastavnica iz dvojezične škole, ali i pripadnik slovačke nacionalne manjine kada je riječ o
provedbi manjinskih modela obrazovanja. Kao što smo vidjeli, nastavnica stranih jezika (NSJ,

142
osobna korespondencija, 16. listopada 2012.) smatra kako bi „...pluralizam u službenoj
komunikaciji izazvao više problema nego što bi ih riješio.“ Ovakav pristup jeziku u prvi plan
stavlja instrumentalnu komunikacijsku funkciju jezika, a ne identitetsku koju mnogi
zagovaratelji pristupa jezičnih prava smatraju sržnom u određivanju statusa jezika (May 2005:
327- 332).

Druga kritika jezika kao prava dolazi od nastavnice iz dvojezične škole (NDŠ, osobni
intervju, 10. studenog 2012.) koja vrlo kritički pristupa simboličkoj uporabi jezika: „I previše!
Mislim, što će mi dvojezični grbovi. Mislim da ne treba. Čemu sad forsirati!” Osim kritičkog
stava prema simboličkoj uporabi ona, kao i pripadnik slovačke nacionalne manjine, propituje i
provedbu Zakona o odgoju i obrazovanju i postojanje modela A i odvojenog školovanja.
Središnja je teza njezine argumentacije da se kroz takve modele obrazovanja ograničava djecu
i onemogućuje njihov napredak u društvu. Spomenuta se kritika može povezati s općom
kritikom pristupa jezika kao prava koja ističe problem mobilnosti i svrhovitosti. Edwards
(2001: 237), kao jedan od najvećih kritičara pristupa jezičnih prava, smatra kako je žrtva koja
se podnosi za održavanje etnojezične vitalnosti prevelika i da se nauštrb održavanja jezika
sprječava modernizacija i napredak na društvenoj ljestvici pripadnicima jezičnih manjina.

Kritiku ovakvog stava (i drugih kritičara pristupa jezičnih prava, prim. Ladefoged 1992;
Schlesinger 1992; Barry 2000) nalazimo kod Maya (2005) koji smatra kako se takve kritike
temelje na isključivosti pristupa gdje se instrumentalna funkcija jezika stavlja u prednji plan,
dok indetitetska gubi značaj u važnosti pojedinih jezika. Elaboriranu kritiku protivnika
jezičnih prava (u akademskom kontekstu) iznosi i Grin (2005: 448-460). On u prvom redu
smatra kako je jezična raznolikost opće ljudsko dobro, stoga se jezična prava ne tiču samo
manjina (2005: 449), međutim on je svjestan kako ovakva argumentacija nije sama po sebi
dovoljna i zato poziva na sustavno povezivanje ove paradigme s ekonomskim gledištima
društva. Središnje mjesto takvoga gledanja stav je kako su manjinska jezična prava ne samo
sama po sebi moralno dobro, nego i ekonomski prihvatljiv vid ponašanja, vrijedan ulaganja, te
se kao takva njima ostvarena dobit može i pravedno distribuirati (o navedenim će
ekonomskim gledištima biti više riječi u potpoglavlju o jezičnoj ekologiji na kraju ovog
poglavlja).

143
Ono što se na prvi pogled može činiti opravdanim pitanjem i kritikom metafore jezika kao
prava, pitanje je getoizacije određene skupine na temelju ostvarivanja određenog prava.
Odnosno, kako to formulira May (2005: 333), postavlja se pitanje nalaze li se manjinske
zajednice u okovima jezika koji nema širu uporabu. Osnovna ideja, s kojom May zapravo
polemizira, jest da je većinski jezik taj koji omogućuje mobilnost i napredak.

Kao što smatra veliki broj sljedbenika Bourdieuove ideje (gotovo svi znanstvenici koji djeluju
unutar kritičkih jezičnih studija na čije se radove ova disertacija oslanja – Blommaert,
Pennycook, May, Mehmedbegović, Ricento, Skutnabb-Kangas, Phillipson i drugi) jezike
treba promatrati lokalno unutar društvenih prilika u kojima se oni koriste. Stoga metaforu
jezika kao prava treba gledati kroz konkretne stvarne situacije u kojima se ova metafora ili
perpetuira ili osporava. Kako smo vidjeli kroz odgovore djece i mladih, ali i većine
mjerodavnih osoba, metafora jezika kao prava velikim se dijelom izravno ili neizravno nalazi
u javnom i privatnom diskursu. Veliki broj djece s kojima sam razgovarala njeguju svoje
jezike kroz manjinske modele obrazovanja koji se temelje na ovoj metafori, te gotovo svi,
osim Vanje, pokazuju naklonost prema ovakvom modelu obrazovanja.

Situacija gdje se metafora osporava najvećim se dijelom odnosi na postojanje modela A za

djecu srpske nacionalnosti. O pripadnicima ove manjine i njihovom vlastititom propitivanju
takvog modela govore nastavnica iz dvojezične škole (NDŠ, osobni intervju, 10. studenog
2012.) i pripadnik slovačke nacionale manjine (SLM, osobni intervju, 22. veljače 2013.), ali i
longitudinalna istraživanja Čorkalo Biruški i Ajduković o socijalnoj distanci u vukovarskim
školama (Čorkalo Biruški i Ajduković 2007, 2008). Iako je riječ o Vukovaru, ova se
istraživanja mogu povezati s osječkim kontekstom zbog blizine, povijesti i istog modela koji
se provodi u kojem se većinska i manjinska djeca razdvajaju. Ono što čini posebnost ovog
konteksta jest sukob koji je obilježio zajednicu koja je već podijeljena, te se na određen način
modelima A ta podjela dodatno produbljuje. Jezik kao pravo ovdje zasjenjuje percepcija
jezika kao problema (o čemu će više biti riječi u sljedećem potpoglavlju).

Modeli A su tako s jedne strane odraz visoko razvijene pravne regulacije koja omogućuje
pripadnicima manjina obrazovanje na njihovom jeziku i pismu, ali s druge strane oni se
temelje na ideji usko gledane veze nacionalnih zajednica, jezika i identiteta i kao takvi su
iznimno esencijalistički. Kritičari se esencijalističkog pristupa mogu razvrstati u dvije glavne

144
skupine. Prvi se skupina odnosi na zagovornike metodološkog individualizma, odnosno
teorije racionalnog izbora (prim. Edwards 1985 i Brut-Griffer 2002 u May 2005: 328) koji
smatraju da je jezik samo jedan od segmenata identiteta, ne važniji od drugih, i kako je
njegova funkcija potpuno instrumentalna. Odabir jezika ovdje ponajprije ovisi o ekonomskim
gledištima i svodi se na pitanje korisnosti. Ovakav stav potpuno zanemaruje i dovodi u pitanje
identitetsku funkciju jezika. On je prisutan i u načinu na koji mjerodavne osobe tumače
ponašanja djece (iskazi djelatnice multinacionalne korporacije na Matijin stav o
neusporedivosti slovačkog i engleskog jezika i stavovi nastavnice stranih jezika o svrhovitosti
velikih jezika).

Druga skupina znanstvenika kritički promatra fiksni pojam identiteta, jezike i nacije i
zagovara dinamički pristup koji obuhvaća pojmom hibridnosti identiteta. Tako shvaćanje
polazi od toga da su „naši društveni, politički (i jezični) identiteti neizbježno pluralistički,
kompleksni i promjenjivi“ (May 2005: 329, ali isto kod Canagarajah 2005: 419, Skutnabb-
Kangas 2004: 10). Krenemo li od ove premise odnos jezika i identiteta u pluralističkom
društvu nije fiksan, nego je ovisan o situaciji i promjenjiv. Ljubanov iskaz zoran je primjer
takve promjenjivosti, kao i izjave druge djece iz istog modela koja su sretna da mogu
pripadati dvjema kulturama te ni sama ne određuju fiksno jezike na kojima se obrazuju.

Stoga se postavlja pitanje koliko monoetnički modeli (kakav model A zasigurno je, ali i
većinski model u istom okruženju) mogu odgovoriti na izazov plurietničkih dinamičnih
hibridnih zajednica, pogotovo vezano uz duboke sukobe ukorijenjene u prošlosti koje je
nužno premostiti kako bi se osigurala kvaliteta života. Ono što se nameće kao odgovor jest
povezivanje postojećih pravnih okvira s pedagoškim smjernicama koje upozoravaju na
potrebu obrazovanja za život u pluralističkim zajednicama. Model A je implementacija
zakona koji fiksira etničku skupinu, ali etnička skupina ne živi u izoliranom prostoru unutar
većinske skupine nego dijeli taj prostor. Dijeljenje prostora (stvarnog i simboličkog) postaje
moguće tek onda kad ono postane cilj neke zajednice. Takav je cilj nužno definirati kroz
postojeće pravne okvire, posebno vezano uz obrazovni sustav kao, kako je već više puta u
ovome radu napisano, jedan od osnovnih ideoloških aparata države.

Stoga su interkulturalne kompetencije u takvim mjestima kao što je Tenja (ali i cijeli Osijek)
kroz koje se zagovara stvarni i stalni dijalog zajednica, te „naglašava važnost različitih kultura

145
i obogaćivanje, kako društvene okoline, tako i školske kulture, potičući upoznavanje,
razumijevanje i poštovanje drukčijih stilova života i svjetonazora te razvoj interkulturalne
osjetljivosti“ (Piršl 2007:275) nužni preduvjet uspješnog odgoja i obrazovanja budućih
građana Republike Hrvatske i nužno ih je uvrstiti i istaknuti u postojećim kurikulima ili kroz
zasebne predmete kao što je građanski odgoj čija bi provedba u ovakvim mjestima bila od
iznimnog značenja.

Uz jezik kao pravo, očito se nameće i metafora jezika kao problema, posebno u zajednici koja
je obilježena ratom i kao takva zaslužuje veću pažnju na svim razinama upravljanja, a mjesto
jezika, kao što ćemo vidjeti u sljedećem po poglavlju, u takvim zajednicama može zauzimati
važnu ulogu.

6.1.3. Jezik kao problem

Shvaćanje jezika, odnosno jezične raznolikosti kao problema svoje teorijsko uporište ima u
ranoj fazi istraživanja jezičnih politika i jezičnog planiranja (vidi 2. poglavlje). Ovaj se pristup
zrcali u uredničkoj knjizi Joan Rubin i Bjorna Jernudda (1971) Can languages be planned?
Sociolinguistic theory and practice for developing nations. U knjizi, autori detaljno opisuju
procese standardizacije gdje je „jezično rješena“ (linguistically settled) zemlja jednojezična, s
jasno izgrađenim pravopisom i standardnim kodificiranim nacionalnim jezikom. U ovom se
razdoblju i pristupu višejezičnost pripisuje nazadnim nerazvijenim zemljama, a istraživanja su
posebno usmjerena na postkolonijalne teritorije Afrike i Azije.

Kako sam već navela u Teorijskom pregledu, ova su shvaćanja i dalje dominante matrice u
pristupu višejezičnosti te se mogu analizirati i u stavovima mjerodavnih osoba. Stoga ne treba
čuditi da su glasovi koji pokazuju internalizaciju ovakva stava brojni i pokrivaju gotovo sva
područja djelovanja. Njih se može povezati i s ranije spomenutom „monoglotskom“
ideologijom (Silverstein 1996: 284), odnosno „boljim“ i „gorim“ verzijama jezika (Bourdieu
1992: 26-27; Gal i Woolard 2001: 1), što je kao što je pokazano razvidno i u stavovima djece
i mladih (Matija, Ante, Vanja, djelomice i Melanija). Isto tako, vrijedno ih je povezati s
metaforom jezika kao prava prema kojoj svi manjinski jezici u Hrvatskoj imaju jednak status.
Stoga metaforu jezika kao problema treba gledati kao heurističko oruđe koje objašnjava

146
kompleksne odnose teorije (idealnih smjernica regulatnornih tekstova) i stvarnog diskursnog
oblikovanja jezične raznolikosti.

Međutim, pri bilo kakvoj analizi takvih stavova, te posebice kritičkoj, svakako treba imati na
umu povijesni kontekst u kojem Hrvatska kao samostalna nacionalna država postoji tek 23
godine, te u povijesnim razmjerima nedavnost Domovinskoga rata koji je završio procesom
mirne reintegracije 1998. i devastacijske posljedice koje je ostavio na grad (vidi 4. poglavlje),
ali i mali ukupni broj govornika većinskog, hrvatskog jezika koji, kako je na početku pisanja
ovog rada napomenuto, još uvijek traži svoje diskurzivno mjesto na jezičnoj karti svijeta.126

Odgovore svojih sugovornika analizirat ću u svjetlu pozadinske ideološke matrice jezika kao
problema kroz dva okvira. U prvom ću dijelu ponuditi presjek onih odgovora koji izravno ili
neizravno prepoznaju višejezičnost kao problem vezano uz posljedice prvenstveno
Domovinskoga rata i status srpskog jezika, ali i uz druge jezike koji imaju ili su imali
problematičan status zbog povijesnih zbivanja koja su obilježila grad i šire područje. U
drugom okviru, analizirat ću izravno „monoglotske ideologije“127 koje prožimaju neke od
odgovora mjerodavnih osoba, ali i odgovora djece i mladih koje sam ranije spominjala u
ovom kontekstu.

Ono što je zajedničko u oba okvira jest da iskazi mjerodavnih osoba svjedoče o ideološkim
matricama moći i obilježenosti gdje se hijerarhijsko strukturiranje razlike jezika označava
polovima obilježenosti128 i neobilježenosti (Bucholtz i Hall 2004: 372), a ukazuje na status
pojedinih društvenih grupa kao oprirodnjen ili neutralan (default), dok su drugi identiteti
obilježeni i predstavljaju odmak od neutralnih identiteta koji predstavljaju neobilježenu
normu koju odlikuje veća moć. Bucholtz i Hall (2004: 372) u američkom kontekstu
analiziraju neutralne identitete kao one koji uključuju kategorije bijele rase, muškosti,

126
S druge pak strane, stav kako „treba proći vrijeme“ treba također promotriti kritički, budući da se bez jasnog i
ciljanog djelovanja na razvoj dijaloga u ratom pogođenim zajednicama odgađa stvaranje zdravog pluralističnog
društva.
127
Većina autora koja se kritički odnosi prema monoglotskim ideologijama, mahom raspravlja u dihotomijama
jednog velikog svjetskog jezika (često kolonizatora) i malih ili manjinskih jezika authotonih stanovnika koji su
tijekom kolonijalne povijesti stekli podređen status. Prostor napetosti koji opisujem najvećim se dijelom svodi na
odnose jednog malog većinskog jezika s drugim manjinskim jezicima.
128
Pojam obilježenosti u lingvistici u velikom dijelu literature pripisuje se radu Praške škole, posebice radovima
Jakobsona i Trubeckoja te se u ranim fazama pojam odnosi na binarne opreke, posebice u fonologiji. Tijekom
vremena, posebice kroz utjecaj semiotike, pojam se proširio i u druge discipline u značenju koje navodim u
tekstu.

147
heteroseksualnosti, srednje klase, kršćanstva... Kroz stavove mjerodavnih osoba, razvidno je
da štokavski hrvatski predstavlja takav neobilježeni idiom (ali u nekim iskazima i u posebnim
kontekstima engleski jezik), a hijerarhizacija se iščitava u odmaku od tog idioma, gdje su
gotovo svi drugi jezici (osim engleskog) prema odgovorima mjerodavnih osoba, ali i djece i
mladih, obilježeni.

Rat i homogenizacija društva

U osnovi ove analize nalazi se ideja koju zagovara Lo Bianco (listopad, 2013.) kako je nužno
staviti jezike u središnje mjesto rasprave i ne odustati od potrage za odgovorom na pitanje
„kako se raspada komunikacija“. Riječ je dakle o stavu kako su jezična pitanja izrazito važna
za društvenu koheziju koja u višejezičnom društvu predstavljaju stalan izazov:

Jezični problemi uvijek izranjaju u konkretnim povijesnim kontekstima koji nužno

uključuju suprotstavljene interese koji reflektiraju bremenite odnose među etničkim,
političkim, društvenim, birokratskim i klasnim grupacijama, i drugim vrstama
ideoloških podjela i prijepora, uključujući i one osobne. (Lo Bianco 2004:738)

Nadalje, Lo Bianco (2004: 738) smatra kako je u analizi jezičnih problema potreban „(...)
interdisciplinarni pristup koji se temelji na podatcima iz stvarnog svijeta.“ Takvo gledanje
stvari ukazuje na činjenicu da se hijerarhijski odnos moći ne pojavljuje kao apstraktna datost,
nego je posljedica izravnih okolnosti koje su utjecale na odnose moći jezika u Osijeku. U
prvom se redu to odnosi na osjetljivost statusa srpskog jezika i njegove povezanosti s
Domovinskim ratom, koju su istaknuli gotovo svi sugovornici, čak i onda kada su načelno
tvrdili da se (više) ne radi o osjetljivoj temi. Pri analizi jezičnih problema nužno je imati na
umu kako oni „nikada nisu samo jezični, nego imaju utjecaj na sve sfere društvenog života“
(Karam 1974: 108 u Ruiz 1984: 21).

Iskazi djece zorno prikazuju povezanost povijesnog konteksta i jezičnih identiteta, a na istu
povezanost ukazuje veliki dio odgovora mjerodavnih osoba. Djelatnica iz Agencije za odgoj i
obrazovanje (AZOO2, osobni intervju, 9. studenog 2012.) tako zaključuje: „... zbog povijesnih
prilika neki jezici su možda malo marginalizirani, ali ipak postoje u Osijeku, ljudi vjerojatno
ponekad ne žele da se koriste jezici manjina.“, isto kao i nastavnica stranih jezika (NSJ,

148
osobna korespondencija, 16. listopada 2012.) koja smatra da ...Jezici imaju različite statuse s
obzirom na nacionalnosti koje ih govore (ovo varira od negativnog do neutralnog, ne mislim
da postoje općenito „poželjni“ jezici u osječkom društvenom životu).

Nastavnica iz dvojezične škole (osobni intervju, 10. studenog 2012.) također govori o
nedavnoj povijesti i njezinim posljedicama. Ona smatra kako se radi o osjetljivom pitanju
isključivo vezano uz srpski jezik: „Mislim da ne [da nije osjetljivo pitanje], mislim da je samo
srpski jezik u pitanju. Ali to očito vezano zbog ovog rata.“ Troje studenata iz Poljske isto
spominju samo srpski jezik, međutim bez povezivanja s povijesnim kontekstom. Izostajanje
svijesti o povijesnom kontkestu može se uočiti i u komentaru njih petero vezanom uz plakat iz
Domovinskog rata (Slika 10.) koji je za stanovnike opkoljenog grada granatiranog tijekom
1991. i 1992. predstavljao snažnu moralnu podršku i danas ima funkciju spomenika tom
vremenu. Bez proživljenog iskustva rata taj plakat studenti iz Poljske iščitavaju kao izraz
antisrpske politike (POLJ, osobna korespondencija, 23. siječnja 2013.). S druge strane,
činjenica da on i dalje obilježava javni prostor grada svakako svjedoči tome da je rat još
uvijek izrazito prisutan u svijesti građana i da sukob, iako formalno završen i dalje zauzima
važno mjesto u tkivu grada.

Slika 10. Plakat iz Domovinskog rata Osijek nikada neće biti Ocek

149
Svijest o značenju povijesnog konteksta u pozadinskim matricama jezika kao problema, ali i
identitetske funkcije jezika jednim su dijelom uočljivi i u refleksijama mjerodavnih osoba na
stavove djece i mladih. Komentar nastavnice stranih jezika (NSJ, osobna korespondencija, 16.
listopada 2012.) Vanjinog stava da joj je svejedno kojim će jezikom govoriti sažima
osjetljivost ovog pitanja: „Javno se izjasniti kao Srbin, u Hrvatskoj (što se i čini s jezikom)
sociološki gledano je iznimno složen fenomen. Jednostavnije je to ignorirati i izbjegavati, kao
što to čini ova djevojka.“ Osjetljivost i složenost odnosa prema srpskom jeziku potvrđuje i
razmišljanje djelatnika vladine agencije (VA, osobna korespondencija, 18. listopada 2012.)
kad kaže kako je inzistiranje na govorenju srpskog prvenstveno politički stav, te „ (...) Kada i
ako to prestane biti shvaćano kao politička poruka ovo pitanje će biti izlišno.“

Pripadnik srpske nacionalne manjine (DNDC, osobna komunikacija, 24. listopada 2012.)
također spominje Domovinski rat kao čimbenik uslijed kojeg jezici mogu imati problematičan
status, međutim u njegovom je iskazu naglasak na ratnom i poslijeratnom procesu
homogenizacije hrvatskog identiteta „ ...koji je osnažen i učvršćen na osnovu potreba ratne
kampanje iz perioda Domovinskog rata, te je izgrađen, ne na osnovu vrijednosti i kvaliteta
hrvatskog identiteta, već na strahu od drugog i drugačijeg, različitog.“ Ono što se u ovom
iskazu može analizirati kao potencijalno problematično pogled je gdje se događaji analiziraju
u izolaciji, stoga homogenizaciju društva, do koje je zaista došlo, i kako moj sugovornik
kasnije ističe i u odnosu na druge identitetske prakse, a ne samo srpske (vidi više o tome kod
Luketić 2013: 239-240) također treba gledati dijaloški u odnosima agresije, okupacije,
izbjeglištva, prognanstva itd. Naravno, postoje brojni pokazatelji kako se radilo fenomenima
koje su iskoristili političari kako bi stjecali političke bodove ili još uvijek stječu (Vukovar je
eklatantan primjer ovakvih eksploatacija), ali u prvom redu, tome su morali naći plodno tlo.

Djelatnici knjižnice se također velikim dijelom u svojim iskazima osvrću na Domovinski rat i
posljedice koje je ostavio opet posebice na srpski jezik. Djelatnica Gradske i sveučilišne
knjižnice (GISKOR, osobni intervju, 22. veljače 2013.) tako smatra kako je višejezičnost
osjetljivo pitanje ponajprije u odnosu na srpski jezik te ističe: „(...) Prije je to bilo normalno.
Ja sam baš iz Baranje tako da je to baš jako mješovita sredina i to je meni isto bilo normalno.
Od rata to više nije tako.“ I djelatnici iz centra (GISKOC1 i GISKOC2, osobni intervju, 26.
listopada 2012.) u svom se iskazu osvrću na obilježenost srpskog jezika: I sad netko dođe i

150
kaže nešto na srpskom jeziku, tipa dođe u pekaru i traži hleb, bilo bi im malo zamjetnije ili bi
netko reagirao lošije na to nego da dođe i kaže neutralno kruh. I poslije kad govore o
istaknutosti jezika, opet: „Silno se trude prilagoditi, čisto zbog preživljavanja. Zbog lakšeg
života. Upravo da ne bi naišli na pojedince koji bi im možda mogli učiniti nekakvu
neprijatnost.“ Obilježenost srpskog jezika ističe i pripadnik slovačke manjine (SLM, osobni
intervju, 22. veljače 2013.): Nakon rata ljudima smeta srpski jezik, para uši. Ovakvi iskazi
svjedoče o odnosima koji Ljubanovu izjavu, kako stalno razmišlja kako će nešto reći budući
da zna da bi njegov jezik mogao povrijediti nekoga, stavljaju u perspektivu društva gdje bi
inzistiranje na ekavici zaista moglo izazvati neugodne situacije. 129

U komentarima identitetskih praksi djece iz Bosne i Hercegovine i njihovog nepoznavanja

priča, pjesama i recitacija iz kraja otkuda su njihovi roditelji, ali i oni sami rođenjem, također
se nalazi percepcija obilježenosti takvih praksi. Tako djelatnica iz multinacionalne korporacije
(SIE, osobna korespondencija, 21. studenog 2012.) slično kao i pripadnik srpske nacionalne
manjine, komentira ovakvo ponašanje smatrajući da se radi o nepoželjnoj, obilježenoj praksi u
očima zajednice: Mislim da roditelji silno pokušavaju osigurati 'dobru integraciju' svoje djece
u sredinu u kojoj žive. Nažalost, mislim da naša okolina i šalje takvu poruku. Ako si isti kao
svi i govoriš kao većina, onda si 'pravi Hrvat'. Nadalje, djelatnik vladine agencije (VA,
osobna korespondencija, 18. listopada 2012.) na sličan način tumači takvo ponašanje: „
...jednoobraznost dugo bila prevladavajuća politika, uslijed rada i rasta nacionalizma, koji ne
voli različitosti.“ 130

129
U analizu Ljubanova iskaza vrijedi uključiti i spoznaje iz socijalne psihologije, posebice o kolektivnoj krivnji.
Ovakvi iskazi snažan su odjek preuzimanja osjećaja krivice (dječak razmišlja o žrtvama i zbog toga mijenja svoj
jezik). Kvantitativna istraživanja pokazuju da osjećaji kolektivne krivnje ne postoje u Vukovaru (Čorkalo
Biruški i Magoš 2009), stoga ova disertacija ukazuje na potrebu povezivanja kvantitativnih i kvalitativnih
istraživanja kako bi se dobila vjernija slika stvarnih praksi na temelju koje bi se moglo sveobuhvatnije pristupiti
problemu podijeljenih zajednica u istočnoj Slavoniji.
130
Vrlo kritički tekst o homogenizaciji hrvatskog društva devedesetih napisao je Mirić (1996) i na tragu je
razmišljanja mojih sugovornika. Tekst obiluje primjerima političke eksploatacije u procesima stvaranja države i
njezine homogenizacije. Međutim, kritička analiza teksta pokazuje da i on gleda homogenizaciju u Hrvatskoj
kao proces koji je nastao u izolaciji, kojemu ništa nije prethodilo i koji je nastao sam od sebe, a ne u odnosu na
druge homogenizacijske i hegemonijske diskurse koji su prethodili raspadu Jugoslavije, a posebice su vezani uz
dolazak Slobodana Miloševića na vlast 1987. Za razliku od Mirića, Djokic (2003) opisuje procese
homogenizacije u Jugoslaviji tijekom i nakon 2. svjetskog rata, zatim zasebno one u Srbiji i u Hrvatskoj,
međuetničke i unutaretničke. Iako ih ni on ne dovodi u uzročno-posljedičnu vezu, tekst pokazuje kako su oni
tijekom 80-ih obilježili Srbiju, a tijekom 90-ih Hrvatsku pa je teško ne zaključiti kako je jedan proces bio
reakcija na drugi. Tekst nadalje ne spominje devastacijski utjecaj Domovinskog rata na hrvatsko stanovništvo,
ali spominje Oluju i njen utjecaj na srpsko stanovništvo, što se može povezati s istraživanjem Čorkalo Biruški i

151
S druge strane, u odgovorima mjerodavnih osoba, na dva mjesta nalazimo objašnjenje kako je
napuštanje kulture zajednice iz koje su došli potencijalno povezano s proživljenim iskustvima
povezanim s prognanstvom i razlozima zbog kojih su morali napustiti svoje domove.
Ovakvog je mišljenja djelatnica iz Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO2, osobni intervju,
9. studenog 2012.) koja smatra kako je „(t)o (...) zapravo stvarno šteta, jer je to isto jedno
bogatstvo koje se izgubilo. Međutim, ja bih tu isto rekla da su to posljedice rata. Zato oni
sami nisu izabrali odseliti se iz Bosne, najčešće je to bilo prisilno, pa imamo osjećaj da se tu
stvara barijera, i briše se i zanemaruje taj dio. Nemaju pozitivnu sliku o tom dijelu gdje su
živjeli i pretpostavljam da je to zbog rata.“ Stavovi djelatnice iz javne ekonomske sfere
(DHGK, osobna korespondencija, 9. studenog 2012.) polaze od istih premisa: „Možda su ih
htjeli što prije asimilirati u novu sredinu i zaboraviti traume iz prošlosti.“

Iako se u prvom planu analize obilježenih praksi u iskazima mjerodavnih osoba kao
eksplanatoran čimbenik najvećim dijelom ističe Domovinski rat, te značajno mjesto
zauzimaju i procesi homogenizacije društva, odnosi prema drugim jezicima prije rata koji se
na nekoliko mjesta pojavljuju u intervjuu pokazuju da su hijerarhijski obrasci postojali i
ranije. Primjer je njemački jezik, koji navodi pripadnica njemačke nacionalne manjine
(NJZPŠ, osobni intervju, 21. veljače 2012.): „ ...danas kada je njemački jezik u pitanju, što
zbog naslijeđa iz bivšeg sustava, dakle od 45. do 90. kada je višejezičnost (samo ću se
ograničiti na njemački jezik) sustavno zatirana, zabranjivana i nije bila moguća tu je došlo i
do nekakvog raskoraka jer su izgubljene praktički dvije generacije koje više ne njeguju
njemački kao svoj materinski jezik.“ Potvrdu ovakva stava nalazimo i u sjećanjima na
obiteljske jezične politike djelatnika iz knjižnice (GISKOC1, osobni intervju, 26. listopada
2012.).: „Što se tiče Nijemaca, oni ne govore...zbog onog rata to se isto nije smjelo govoriti.
Mogu reći za svoju obitelj, moja mama je Njemica i nisu oni smjeli, apsolutno baka nije
dozvolila da se govori što u kući. Čisto iz nekog straha da ne bi skretali pažnju na sebe.“, i
vrlo slično kod druge djelatnice iz knjižnice (GISKOC2, osobni intervju, 20. travanj 2014.):
„(...) Njemački se govorio samo u kući, ne vani, ne na ulici. A mama se stidjela. Stidjela se i
što je njemačko prezime nosila. Ona je bila izrazito negativno nastrojena. Htjela je zatrt sve.
Baš je imala problem s tim.“

Magoč (2009: 226) i problematizacijom uloge natjecanja u veličini žrtve (kurziv u originalu). Općenito diskurs
žrtve zahtijeva posebnu pažnju budući da „kasnije sjećanje na status žrtve može oslabiti senzibilitet javnosti te
iste grupe koja je jednom bila žrtvom na nepravdu koju u novim okolnostima čini nekoj drugoj grupi.“ Čorkalo
Biruški i Magoč (2009: 226).

152
U znanstvenim radovima tekstove o njemačkom kao skrivenom jeziku nalazimo kod Geigera
(2012: 389) kada govori, također iz vizure sjećanja na vlastitu obitelj, o baki koju je samo dva
puta čuo da govori „nekim nerazumljivim jezikom“. Gajger u istom radu opisuje genezu
ovakva stanja, jačanje nacionalsocijalizma u Osijeku i posljedice koje je Drugi svjetski rat
ostavio na Nijemce u gradu. Nadalje, svjedočanstva starije sudionice istraživanja židovskoga
podrijetla čija djeca ne govore njezin materinski jezik (također njemački) potvrda su kako
jezik predstavlja snažno simboličko oruđe koje može imati važniju ulogu u identitetskim
praksama od etniciteta i religije, dok s druge strane ista pojava ukazuje na hibridnost identiteta
(o pojmu vidi više kod Canagarajah 2005: 419) budući da je jezik okupatora i neprijatelja
ujedno i materinski jezik osobe koja je zbog drugih segmenata svoga identiteta žrtva
govornika tog istog jezika.

Djelatnica Knjižnice (GISKOR, osobni intervju, 22. veljače 2013.) također govori o
posljedicama Drugog svjetskog rata na jezičnu raznolikost i interkulturalni dijalog: „Prije
Drugog svjetskog rata u Baranji i u Vojvodini bio je običaj jedne godine su Nijemci slali
svoju djecu kod Mađara, preko ljeta, a jedne godine kod Srba. I obratno. Pa su naučili jezike.
Svi stari i Nijemci i Mađari i Srbi su govorili sve jezike. Oni su se mijenjali i poštivali su jedni
druge. Pa je došao taj rat i svatko je imao svoju stranu i to je dovelo do velike mržnje. I
poslije toga se sve izopačilo. Da je ostala takva situacija ljudi bi i dalje…ta mržnja dovodi do
te situacije kakva je sad.“ O odnosima moći i obilježenosti koji su postojali prije
Domovinskog rata govori i moje osobno iskustvo u kojem bake i djedovi nisu govorili
štokavskim narječjem hrvatskoga jezika kakav se govori u krajevima iz kojih su došli, kao ni
onda njihova djeca.

Ovi iskazi pokazatelj su da obilježenost, odnosno hijerarhizacija razlike nije isključivo vezana
uz Domovinski rat, ali vidljivo je da ratovi svakako jesu veliki transformatori odnosa
hijerarhizacije. Neobilježeni jezik s jedne strane govori o statusu elita (u ovim slučajevima
pobjednika rata) i kao takav postoji u većini društava i kultura, a obilježenost govori o
odmacima od neobilježenog „neutralnog“ govora. O postojanju neobilježenog jezika kao
jeziku moći pisano je puno u odnosu na engleski jezik (posebno uz engleski kakav se njeguje
u institucijama visokog obrazovanja – sveučilišta Cambridge i Oxford u Ujedinjenoj
Kraljevini, IVY League sveučilišta u SAD-u) u engleskim govornim područjima, ali i šire

153
(vidi više kod Ruiz 1984, Ricento 2005, Mehmedbegović 2011, Phillipson 2003), gdje se on
povezuje sa socioekonomskim statusom svojih govornika i kontekstima u kojima se
pojavljuje. Više o utjecaju engleskog jezika na osječku jezičnu stvarnost govorit ću u
potpoglavlju o jezičnoj ekologiji u gradu Osijeku (potpoglavlje 6.3.). Ono što se usko
nadovezuje na postojanje neobilježenog jezika svakako je povezano s monoglotskom
ideologijom, što je i tema sljedećeg potpoglavlja.

Monoglotska ideologija
Monoglotska je ideologija razvidna u različitim sferama, ali ona se posebno ističe u
obrazovnoj sferi, što je logično budući da se radi o aparatu države kojemu je zadaća naučiti
stanovnike standardnom jeziku. Ona je prisutna u stavovima djece i mladih (npr. Ante,
Melanija), zatim kod mjerodavnih osoba kod nastavnice u dvojezičnoj školi, nastavnice
stranih jezika, djelatnice iz Agencije za odgoj i obrazovanje (AZZO1), ali i nekih sugovornika
iz drugih sfera, npr. pripadnika slovačke nacionalne manjine.

Stavovi nastavnice koja radi u dvojezičnoj školi (NDŠ, osobni intervju, 10. studenog 2012.) u
kojoj se provodi nastava za srpsku nacionalnu manjinu po modelu A posebno obilježavaju
ove ideološke matrice. U analizi Vanjinog odgovora da joj je svejedno kako će govoriti,
monoglotska ideologija posebno dolazi do izražaja: „Meni je to u redu. Djevojka će studirati,
zaposliti se, živi u Hrvatskoj, govori hrvatskim, dakle službenim jezikom. Svoj jezik može
koristiti u obitelji, s ljudima s kojima se druži (...). Ja da živim u nekoj drugoj državi i ja bi se
prilagodila toj državi i pričala službenim jezikom, a svoj jezik u svojoj obitelji i svojoj kući
koristila. Ne zato što bi me bilo sram, daleko od toga. Mislim da je to jednostavno nekakva
kultura življenja u tuđoj državi...“ O takvoj kulturi življenja govori i pripadnik slovačke
nacionalne manjine (SLM, osobni intervju, 22. veljače 2013) kada tvrdi: „Činjenica je da bi
se ljudi trebali prilagoditi i govoriti priličnije sredini u kojoj jesu, poput Pupovca.“ Ovi
stavovi izravno koreliraju sa jezičnim identitetima djece kao oblikom zatvorene i skrivene
prakse.

Nadalje, oni su (posebice izjava o tuđoj državi) izrazito povezani s pozadinskim shvaćanjima
teritorijalnosti i posjedovanja, ali i s diskurzivno oblikovanom sviješću o podijeljenim
zajednicama. U školi u kojoj radi, djeca idu u odvojene razrede, posebni nastavnici predaju u
tim razredima i kao što pokazuju stavovi djece iz takve škole u Tenji kao i Vanjini, svijest o
podjeli čini neizostavni dio njihovog života. Kao i Vanjino odbijanje sudjelovanja u

154
podijeljenom diskursu, i ovi se stavovi mogu gledati u svjetlu zasićenosti s podjelom.
Višejezičnost koje je ova nastavnica dio bremenita je, ispunjena napetostima i u njezinim
očima ona je prvenstveno dio dubljeg problema podijeljenosti. To potvrđuju i njena
promišljanja o modelu A: „Zašto imati D odjele? Čija je to zamisao? Jel' to dobro za djecu?
Jel' to pridonosi nešto zajednici? Pridonosi li ovom jezičnom pitanju?“ Vanja postavlja isto
pitanje: „Bilo bi bolje da se srpski jezik stavi kao izborni – da se uči ćirilica. Zašto se moramo
odvajati?“. O ovoj problematici ekstenzivno govore ranije spomenuta istraživanja Čorkalo
Biruški i Ajduković (2008:210) koja pokazuju pozitivan stav nastavnika, roditelja i djece
srpske i hrvatske nacionalnosti prema integriranom školovanju u Vukovaru.131

Isto se pitanje dodiruje s metaforom jezika kao prava. S jedne strane, kako smo vidjeli u
prethodnom potpoglavlju, održavanje nastave na materinskom jeziku manjine odraz je visoko
razvijene pravne regulacije u Republici Hrvatskoj, dok s druge, modeli koji monoetnički
obitavaju u plurietničkim zajednicama u kojima je narušena komunikacija stvarnom (uslijed
ratova) i potenciranom (pravnom regulacijom odvajanja) podjelom, predstavljaju izazov u
održivosti takvih zajednica koje pojedinca stavljaju pred izbor ili/ili, odnosno u monoetničke
modele132.

Monoglotska je ideologija donekle razdvidna i u stavu nastavnice stranih jezika (NSJ, osobna
korespondencija, 16. listopada 2012.) koja smatra kako sve jezike treba poticati, ali samo
hrvatski kao službeni. Kritički stav prema uporabi nestandardnog jezika u službenim
kontekstima ima i djelatnica Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO1, osobni intervju, 19.
listopada 2012.): „Jedan od uvjeta za odgojno-obrazovnog radnika je da zna hrvatski jezik,
standardni, i mi znamo da se u službenom radu treba koristiti standardni jezik, a ne
lokalizmi.“, kao i kod nastavnice iz dvojezične škole (NDŠ, osobni intervju, 10. studenog
2012.) kad govori o problemima u školi: „Mislim da se ti na određenim manifestacijama i na
određenim događajima, u našoj školi konkretno, učiteljska vijeća ili razgovori s roditeljima,
da osobe koje su srpske nacionalnosti trebaju koristiti hrvatski književni standardni jezik...To
su stvari o kojima mi pričamo i koje komentiramo i koje osjetimo... Imali smo radionicu pa

131
Zanimljivo je da djeca u istraživanju od svih skupina pokazuju najmanju spremnost na integrirano školovanje,
što Čorkalo Biruški i Ajduković (2008:210) povezuju utjecajem podijeljenog obrazovnog sustava.
132
O stavu roditelja, djece i nastavnika hrvatske i srpske nacionalnosti prema podijeljenom obrazovanju u
Vukovaru vidi više kod Čorkalo i Ajduković (2003), Čorkalo Biruški i Ajduković (2007), Ajduković i Čorkalo
Biruški (2008), Čorkalo Biruški i Ajduković (2009), Agotić (listopad, 2012.), Modrić (rujan, 2012.), Zebić,
Mihajlović i Jelin-Dizdar (rujan, 2013.).

155
smo pisali stvari koje je trebalo uvesti u statut škole, onda je grupa nas napisala da se treba
na učiteljskim i razrednim vijećima obraćati jedan drugome na književnom standardnome
jeziku, ali to se nije čak ni pročitalo...

Monoglotske ideologije o jednoj državi i jednom službenom standardnom jeziku nisu

izolirana hrvatska pojava i nisu jedini način na koji se promišlja jezik. Kako smo vidjeli kod
istih dionika jezičnih politika jezici, ali i dijalekti, su i blago - nešto što treba njegovati i
poticati (i kod djelatnice Ureda gradonačelnika gospodina Vrkića, i kod djelatnice Agencije za
odgoj i obrazovanje - AZZO1, i jednako naglašeno kod nastavnice stranih jezika). Takve su
ideologije, kako sam već na više mjesta spominjala, tema mnogih znanstvenika, ali i lingvista
iz područja kritičkih jezičnih studija i kritičke teorije (Anderson 1983; Hobsbawm 1990;
Bourdieu; 1992; Greenfeld 1992; Silverstein 1996;Blommaert 2006; May 2001; Mühlhäuser
1996;) što ukazuje na njihovu pervazivnost.

Sljedeće mjesto na kojemu se jezik pojavljuje kao problem u gradu, a povezana je s

monoglotskim habitusom, situacije su kad potpuno izostaje višejezičnost. O ovome problemu
govori nastavnica stranih jezika (osobna korespondencija, 16. listopada 2012.) u kontekstu
poteškoća u sudjelovanju u europskim projektima zbog nepoznavanja engleskog jezika, ali i
manjka resursa za one nastavnike koji ne znaju engleski jezik, posebice vezano uz nove
komunikacijske tehnologije. Jednojezičnost se ističe kao problem i u romskim zajednicama,
posebice vezano uz dolazak u obrazovni sustav i nepoznavanje hrvatskoga jezika (Duško,
osobni intervju, travanj, 2012.; AZOO2, osobni intervju, 9. studenog 2012.). S obzirom na
globalizacijske procese i depopulaciju stanovništva, realno je očekivati da će broj takvih
govornika s vremenom rasti, stoga je ovo gledište jednojezičnosti posebno važan u planiranju
i upravljanju jezičnim zajednicama na svim razinama odlučivanja.

Smatram kako je monoglotsku ideologiju potrebno promatrati u lokalnom kontekstu. Zahtjeve

za govorenjem hrvatskog standardnog jezika, s obzirom na povijesni kontkest i već
spomenutu nedavnost rata i ekstremno osporavanje suverenosti Republike Hrvatske, također
treba gledati u sustavu vrijednosti gdje je takav jezik važan oblik identitetske prakse i
indeksikalizacijskim se procesima govorenje standardnog hrvatskog jezika u očima mnogih
govornika smatra potvrdom i prihvaćanjem postojanja neovisne, suverene države. S druge pak
strane, takve je ideologije nužno staviti i u globalni kontekst gdje se uloga hrvatskog jezika i

156
manjinskih jezika koji se govore u gradu ponajprije dovodi u pitanje s obzirom na značaj
jezika kojeg obilježava najveći stupanj moći – s engleskim jezikom.

Pristup gdje jezik nije problem

Prožimajući odnosi povijesti, politike i jezika izostaju u odgovorima u javnoj sferi (djelatnica
Ureda gradonačelnika gospodina Bubala, djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina Vrkića),
te djelomice u obrazovnoj u stavovima kreatora jezičnih politika (djelatnica iz Agencije za
odgoj i obrazovanje –AZZO1). Stav kako jezični problemi ne postoje posebno je razvidan u
odgovoru djelatnice Ureda gradonačelnika (UGHDSSB, osobna korespondencija, 7. studenog
2012.) koja smatra kako su izjave djece i mladih „...izolirani primjeri koji ne potvrđuju
pravilo.“ Sve tri sugovornice smatraju kako višejezičnost nije osjetljivo pitanje u gradu (iako
odgovori djelatnice Agencije za odgoj i obrazovanje i djelatnice Ureda gradonačelnika
gospodina Vrkića upućuju na potrebu za razvijanjem svijesti o važnosti jezične raznolikosti).
Ovi stavovi imaju snažne implikacije na pristup jezičnim politikama u strukturama
odlučivanja i oprečni su iskustvima velikog broja djece i mladih, stavovima drugih
mjerodavnih osoba, te jezično-demografskim podatcima koji velikim dijelom ukazuju na
jezično osiromašenje grada. Navedeni se odgovori, posebice iz javne sfere, mogu povezati s
tvrdnjom djelatnice Ureda gradonačelnika gospodina Bubala na upit o postojanju jezičnih
politika u gradu: „Ne postoje značajne jezične politike koje bi utjecale na višejezičnost u
gradu Osijeku.“ Upravo su odnosi odlučivanja u središtu sljedećeg potpoglavlja u kojem se
djelatna uloga pojedinaca, ali i institucija promišlja kroz metaforu jezika kao odgovornosti.

6.2. Djelatna uloga

Jedna od važnih implikacija pristupa jeziku kao resursu ukazuje na mogućnosti upravljanja,
razvijanja i očuvanja (Ruiz 1984: 28). S obzirom na osiromašenje jezične raznolikosti u
gradu, postavlja se pitanje tko je odgovoran za ovakav tijek jezičnog razvoja, čini li itko išta
da se proces zaustavi i izmijeni, ili se, kako sam navela na samom početku ovog rada, radi li
se o prirodnim, nezaustavljivim procesima što onda implicira izlišnost bilo kakvog djelovanja.

Međutim, i bez statističkih izračuna vjerojatnosti, lako se može zaključiti da je tendencija

mnogih jezika koji su se govorili u gradu poražavajuća i da bez svjesnog djelovanja njihov
opstanak u gradu nije održiv. Nameće se jednostavan zaključak da ako nešto pokušamo učiniti

157
s održavanjem jezične raznolikosti u gradu, ne znamo hoće li ona opstati, ali ako ne učinimo
ništa gotovo je sigurno da će ona ovakva kakva je sada posve nestati. Grin (2005: 452-453)
navodi primjere hebrejskog i welškog kao jezike koji su bili gotovo pred izumiranjem, a koji
su doživjeli znatnu jezičnu revitalizaciju zahvaljujući svjesnim naporima te zaključuje: „...ne
postoji nikakav razlog zašto bi jezična revitalizacija bila intrinzično nemoguća.“

Mehmedbegović (2011: 98) u osvrtu na metafore jezika koje predstavlja Ruiz, gdje se on
poima kao problem, pravo i resurs, zaključuje kako središnje mjesto u promišljanju jezičnih
politika zauzima orijentacija „jezika kao odgovornosti“. Mehmedbegović zaključuje kako ova
orijentacija ima čak i važniju ulogu od metafore jezika kao prava budući da uključuje i
dimenziju upravljanja: „prava mogu biti uspavana [misli se na činjenicu da pojedinci/grupe
nisu svjesni prava koje imaju ili ih ne koriste], odgovornost stavlja veći naglasak na sustav:
dionike politika“.

Pitanje odgovornosti svakako je povezano s pitanjem svijesti o važnosti jezične raznolikosti.

Na temelju odgovora mjerodavnih osoba možemo zaključiti da takva svijest postoji, čak i kod
djece i mladih, barem kao osobno bogatstvo. Pitanje je koliko je dovoljno imati svijest i čija je
dužnost osvještavanja važnosti i upravljanja ovakvim praksama. Sama metafora jezika kao
prava ugrađena u pravne države akte govori o prihvaćanju formalne odgovornosti na
nacionalnoj razini. Novčani iznosi koji se raspoređuju u manjinske udruge također su dio
diskursa jezika kao prava. Međutim, pitanje je koliko pravna regulacija i proračunski novac
znače i odgovornost prema jezičnoj raznolikosti ukoliko ne postoje stvarni oblici djelovanja.

Pogledamo li odgovore mjerodavnih osoba, jasno je da dio njih pokazuje visoku vlastitu
svijest o važnosti jezične raznolikosti za grad Osijek, dok s druge strane oni isto tako, izravno
ili neizravno, ukazuju na problem odgovornosti. Odgovori djece i mladih, pogotovo oni koji
ukazuju na prepoznavanje višejezičnosti kao vlastitog bogatstva, ali ne i bogatstva cijele
zajednice također se mogu kritički promatrati kroz ovu orijentaciju. U sljedećim ću
odlomcima analizirati podatke kroz kategorije institucionalne, individualne i zajedničke
odgovornosti.

158
 6.2.1. Jezik kao institucionalna odgovornost

Jedan dio sugovornika, najvećim dijelom iz javne sfere, smatra kako je status pojedinih jezika
vezan uz aktivnosti pojedinih manjinskih udruga u gradu. Na upit o većoj istaknutosti
pojedinih jezika u gradu, djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina Bubala (UGHDSSB,
osobna korespondencija, 7. studenog 2012.) odgovara: „Učestalosti korištenja jezika izravno
su vezani za aktivnosti nacionalnih manjina na području grada Osijeka.“, gotovo identičan
odgovor daje i djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina Vrkića (UGV, osobna
korespondencija, 26. srpnja 2013.): „Učestalost korištenja jezika na području grada Osijeka
izravno ovisi o intenzitetu i opsegu aktivnosti koje provode nacionalne manjine.“ Ovi
odgovori s jedne strane govore da je sve što se događa s jezicima u gradu odgovornost
isključivo zajednica govornika tih jezika, odnosno manjinskih udruga. Dok s druge strane,
važnije, isti odgovori zapravo ukazuju da grad Osijek kao institucija smatra da nema nikakvu
odgovornost prema manjinskim jezicima.

Sljedeće pitanje koje je povezano s orijentacijom jezika kao odgovornosti, odnosilo se na

postojanje jezičnih politika u gradu. Djelatnica Ureda gradonačelnika Gospodina Bubala
(UGHDSSB, osobna korespondencija, 7. studenog 2012.), navodi kako: „Ne postoje značajne
jezične politike koje bi utjecale na višejezičnost u gradu Osijeku.“ Na temelju ovog odgovora
možemo se izravno nadovezati na raniji zaključak kako Grad zapravo nema ili ne pokazuje
odgovornost prema manjinskim, ali ni prema većinskom jeziku u gradu.

Na isto pitanje, djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina Vrkića (UGV, osobna

korespondencija, 26. srpnja 2013.), djelatnost grada u pogledu jezičnih politika, opću tvrdnju
o „otvorenosti grada prema višejezičnosti“ potkrepljuje podatcima o novčanim resursima koji
se dodjeljuju manjinskim udrugama i institucijama koje se bave manjinskim obrazovanjem i
jezičnom raznolikošću: „Grad Osijek pruža financijsku potporu djelatnostima zajednica i
udruga nacionalnih manjina na području grada (za redovnu djelatnost i projekte nacionalnih
manjina u 2013. izdvaja se 635 710 kn). Odsjek za kulturu grada Osijeka potiče djelovanje
Odjela za jezik Matice hrvatske Ogranak Osijek s 10 000 kn godišnje kroz Program javnih
potreba u kulturi grada Osijeka. Rano učenje engleskog i njemačkog jezika organizirano je u
6 dvojezičnih vrtića na području grada Osijeka, koje sufinanciraju i grad (plaće djelatnika) i

159
roditelji (100 kn mjesečno). Grad Osijek sufinancira projekt Francuske alijanse Osijek
Francuska igraonica za djecu predškolske dobi (4 000 kn).“

Financiranje manjinskih udruga, institucija koje se bave kulturom i programa za rano učenje
stranih jezika svakako je povezano s jezičnim politikama i predstavlja jednu razinu
odgovornosti grada prema manjinama. Međutim pitanje je koliko su takve inicijative dostatne,
odnosno koliko se samo s dodjeljivanjem sredstava pojedinim, kako smo vidjeli, često
zatvorenim zajednicama prakse podiže svijest cijele zajednice o važnosti očuvanja jezične
raznolikosti. U odgovorima djelatnice Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO1, osobni
intervju, 19. listopada 2012.) također se postojanje jezičnih politika dovodi u vezu s
djelovanjem samih zajednica unutar obrazovnih institucija: „(...) ako postoje nacionalne
manjine, mora se i brinuti o njima. U AOO postoje savjetnici za mađarsku nacionalnu
manjinu i srpsku nacionalnu manjinu, znači postoji određena politika.“

U odgovorima drugih mjerodavnih osoba postojanje konkretnih jezičnih politika u gradu

izravno se propituje. Druga djelatnica Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO2, osobni
intervju, 9. studenog 2012.) kritički se osvrće na sam grad: „Grad kao institucija..., nisam baš
primijetila posebnu aktivnost...“, ipak zaključuje da je i sama suradnja i potpora manjinskim
udrugama pozitivna stvar. Međutim, velika većina sugovornika naglašava kako u gradu ne
postoje jezične politike. Nastavnica stranih jezika (NSJ, osobna korespondencija, 16.
listopada 2012.) smatra kako ne zna za postojanje jezičnih politika u gradu, a apostrofira ovu
tvrdnju svojim zanimanjem. Djelatnik Vladine agencije (VA, osobna korespondencija, 18.
listopada 2012.) smatra da ne postoje i ne vidi nikakvu sustavnost, osim modela u školi koje
su škole dužne osigurati po zakonu ako pripadnici manjine zatraže. Djelatnica Gradske i
sveučilišne knjižnice (GISKOR, osobni intervju, 22. veljače 2013.) također nije primijetila
postojanje nekakve jezične politike. Djelatnik nevladine udruge (DNDC, osobna
korespondencija, 24. listopada 2012.) smatra da ne postoji, a ako postoji kako je onda ona
rezultat političkih pritisaka. Pripadnik slovačke nacionalne manjine (SLM, osobni intervju,
22. veljače 2013.) ih također ne primjećuje i smatra kako se Grad ponaša „logikom inercije“.
Većinu ovih odgovora zaokružuje tvrdnja pripadnice njemačke nacionalne manjine (NJZPŠ,
osobni intervju, 21. veljače 2012.): „Ja bih rekla da grad Osijek jezične politike vodi kroz
financiranje udruga nacionalnih manjina, da se višejezičnost promatra isključivo kroz prizmu

160
nacionalno-manjinske pripadnosti, a ne kao nekakve opće kulture ili nekakvog civilizacijskog
dosega cijelog grada. Ja bih rekla da je to možda problem što to nije dignuto na jednu veću
razinu i da se tome doista prida važnost. Dakle, neke sustavne jezične politike nema u ovome
gradu - to je jasno. Sve je svedeno zapravo u taj zapećak nacionalnih manjina.“

Za razliku od većine sugovornika, djelatnici Gradske i sveučilišne knjižnice (GISKOC1 i

GISKOC2, osobni intervju, 26. listopada 2012.) smatraju kako jezične politike u gradu
postoje što povezuju s postojećim zakonima, postojanjem Ureda za manjinska pitanja u Gradu
Osijeku, obilježavanjem dana nacionalnih manjina... Premda, na samom kraju iskaza, i oni
zaključuju kako je prisutnost jezika ovisna o aktivnostima pojedinaca. Oni sami aktivno
djeluju u podizanju svijesti o jezičnoj raznolikosti kao bogatstvu grada obilježavanjem
Međunarodnog dana materinskog jezika kroz cjelotjedna zbivanja, radionice i završnu
priredbu u veljači svake godine.

Djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina Vrkića, kao ilustraciju aktivnosti grada o

njegovanju jezične raznolikosti i sama ističe aktivnosti Gradske i sveučilišne knjižnice te
iznosi prijedlog za novu Sveučilišnu knjižnicu133 u kojoj se planira: „ osnovati u okviru
buduće gradske knjižnice tzv. kutci književnosti nacionalnih manjina (već postoji Austrijska
čitaonica, Mađarski odjel u Područnom odjelu u Retfali, te Američki i Albanski kutak). To se
planira realizirati uz pomoć vijeća i udruga nacionalnih manjina u gradu Osijeku, te gradova
prijatelja (Pečuh, Budimpešta XIII. okrug, Subotica, Tuzla, Nitra, Pforzheim, Maribor,
Ploiesti, Lausanne i Prizren) koji bi nam pomogli u nabavci literature.“ Ovakve inicijative
pokazuju da Grad svoje djelovanje vidi kroz suradnju s drugim institucijama, posebno
Gradskom i sveučilišnom knjižnicom i s inozemnim gradovima prijateljima.

Usprkos suženom djelovanju samog grada kao institucije, djelatnica Ureda gradonačelnika u
komentaru na odgovore djece i mladih, uviđa da je potrebno raditi na podizanju svijesti o
važnosti jezične raznolikosti: “Očigledno je potrebno dodatno raditi na osvještavanju djece i
mladih o prednostima višejezičnosti i multikulturalnosti, kao i na promidžbi jezika i kultura
svih nacionalnih manjina na području grada Osijeka. No, smatramo da je u taj proces nužno
uključiti i prvenstveno roditelje te djece, a također i učitelje i odgojitelje u osnovnim školama
133
Plan je u skoroj budućnosti razdvojiti djelatnosti Knjižnice posebno vezano uz grad i posebno uz Sveučilište.

161
i vrtićima.“ U diskursu o jezičnoj raznolikosti jezičnim politikama problem se svijesti u
mnogim odgovorima mjerodavnih osoba nameće kao ključan.

Djelatnica Siemensa (SIE, osobna korespondencija, 21. studenog 2012.) jezgrovita sažima
ovu problematiku: „Mislim da okolina utječe na ovakve izjave, obzirom da ne postoji nikakva
sustavna politika podizanja svijesti o jezicima.“ Djelatnik Vladine agencije (VA, osobna
korespondencija, 18. listopada 2012.) također ukazuje na nepostojanje svijesti o vrijednosti
jezika. U komentaru na Amarovu tvrdnju kako albanski ne predstavlja prednost u Hrvatskoj,
on zaključuje: „Znanje jezika je uvijek prednost pa makar dijete to i ne prepoznavalo.“
Djelatnica Gradske i sveučilišne knjižnice (GISKOR, osobni intervju, 22. veljače 2013.) u
više navrata progovara o problemu svijesti, što posebno ističe u komentaru na Amarovu
tvrdnju: „Smatraju sebe niže vrijednima, opet svijest, ništa drugo. Sve se svodi na to.“.
Međutim i ona kao i djelatnice Ureda gradonačelnika smatra kako je razvijanje svijesti
odgovornost same zajednice: „Da, zato što sama zajednica nije dovoljno razvila tu svijest. Na
tome to treba raditi, u zajednici, na razvijanju te svijesti i svega.“

Kritiku uskog povezivanja rada na podizanju svijesti kao isključive odgovornosti manjinskih
zajednica nalazimo u odgovoru djelatnika nevladine udruge (DNDC, osobna komunikacija,
24. listopada 2012.). On smatra kako sam sustav modela manjinskog obrazovanja perpetuira
monoetnički diskurs i na taj način zapravo ne postoji osvještavanje o jezičnim resursima kao
kapitalu i većinske zajednice. Matijinu izjavu o nevažnosti slovačkog jezika, ali i mađarskog,
u usporedbi s engleskim on komentira na sljedeći način: „Ovaj slučaj odražava nedostatak u
manjinskom obrazovanju na jezicima manjina koji uče samo pripadnici manjina bez razvijene
svijesti da je to pozitivno i potrebno za većinski narod i , „normalno“ je da je, onda, većini
slovački strani jezik.“

Dio odgovora vezanih uz institucionalnu odgovornost i razvijanje svijesti, svakako je povezan

i s jezičnim politikama škola. Kroz odgovore djece i mladih vidjeli smo da se njihov jezik
izvan manjinskih modela obrazovanja rijetko na razini cijele škole prepoznaje kao resurs
vrijedan pažnje, a kad se to dogodi, u pravilu se onda odnosi na individualne primjere dobre
prakse.

162
 6.2.2. Jezik kao individualna odgovornost

Veliki dio mjerodavnih osoba smatra kako je marginalizacija jezičnog identiteta motivirana:
a) uzrastom djece i mladih, b) nedostatkom kućnog odgoja gdje se takve identitetske prakse
trebaju njegovati i c) individualnim pristupom pojedinih nastavnika.

U odgovorima koje ubrajamo u prvu i drugu kategoriju, mjerodavne osobe smatraju kako je
problem marginalizacije usko povezan s uzrastom mojih ranijih sugovornika i obiteljskim
odgojem (u pojedinim slučajevima mjerodavne osobe ne prepoznaju takve izjave kao odraze
marginalizirajućih procesa). Djelatnica Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO1, osobni
intervju, 19. listopada 2012.) u većini svojih odgovora ističe pozadinsku psihologiju ovakvog
ponašanja tipičnu za tu dob. Njen komentar Vanjinog stava kako joj je svejedno kojim će
jezikom govoriti sažima ovaj načina razmišljanja“ To su te godine kada oni na takav način
razmišljaju, ne žele praviti nikakve barijere, i to mi je na neki način drago čut, da je njoj
svejedno na kojem će jeziku govoriti. Bitno je da se razumije, i da se uvažava. Oni u tim
godinama na taj način razmišljaju i mislim da je to na taj način mislila.“ Na sličan način
razmišlja i nastavnica iz dvojezične škole u komentaru na Ljubanov, studenti iz Poljske na
Vanjin, djelatnica multinacionalne korporacije na Matijin, te djelatnica Hrvatske gospodarske
komore na Amarov iskaz.

Krenemo li od premise da se zaista radi o stavovima i praksama koje su usko povezane s

nezrelošću mojih sugovornika ili sa sustavom vrijednosti koji donose od kuće, postavlja se
pitanje legitimnosti. Identitetske prakse u kojima se netko stidi svoga identiteta ili ga smatra
manje vrijednim od nekoga drugog usko su povezane sa simboličkim nasiljem i posljedičnom
marginalizacijom vlastitog identiteta. Odnosno, one ukazuju na preuzimanje sustava
vrijednosti dominantnih skupina (Bourdieu 1992: 31-32), te bi ih kao takve trebali osvijestiti
oni koji su u poziciji moći u obrazovnim ustanovama – nastavnici, pedagozi, psiholozi i
ravnatelji.

Upravo su oni nastavnici koji prepoznaju posebnost jezičnih identiteta ti koji ostavljaju
afirmativni trag u dinamičnim procesima izgradnje (jezičnog) identiteta. Melanija u našem
razgovoru spominje profesoricu imenom i prezimenom (Ljiljana Šakić) koju je zanimao
njezin jezični identitet, pomagala joj da se sjeti pojma tako što bi ju pitala da se sjeti na

163
njezinom materinskom jeziku. Duško zanimanje za svoj jezični identitet doživljava tek
dolaskom na fakultet, ali isto, s ponosom govori o profesorima koji su pokazali to zanimanje
(prof. Blata, prof. Deran).

Iskustva mjerodavnih osoba govore o situacijama gdje su se oni sami našli u ulozi onih koji su
trebali prepoznati višestrukost identiteta u svom radnom okruženju i tome pristupiti
afirmativno. Djelatnica agencije (AZOO1, osobni intervju, 19. listopada 2012.) govori o
vlastitom iskustvu i ukazuje da dob nije jedini čimbenik u njihovom shvaćanju jezika i
posljedičnoj praksi: „Pa to je sve stvar kako se s djecom radi, kako osvijestiti da je to
bogatstvo. U drugim školama se upravo to i potiče. Moje osobno iskustvo je bilo da sam za
Dane kruha i Dane jezika voljela da djeca prezentiraju, imala sam u školi i ukrajinsku,
srpsku, rusinsku nacionalnu manjinu, tako da sam voljela da djeca to prezentiraju.“ I druga
djelatnica Agencije (AZOO2, osobni intervju, 9. studenog 2012.) govori o sličnim
situacijama: „Kada se kod nas obilježava Dan jezika, ja to znam jer sam ja jezičar, naravno to
se svodi često na strane jezike – engleski i njemački. Ali događa se u nekim školama da neko
dijete recimo zna rusinski, i onda bih ja rekla, napravit ćemo o tome plakat.“

Primjere dobre prakse mjerodavne osobe ističu i u radu pojedinih škola, ali i u ovim iskazima
dominira uloga pojedinaca koji su prepoznali vrijednost pristupaju jezicima kao bogatstvu u
svojim školama. Djelatnica Gradske i sveučilišne knjižnice navodi primjer iz Osnovne škole
Becić: „… imaju dan kada organiziraju učenike i dovedu roditelje, imali su slovački,
albanski, srpski, ovisi koje učenike imaju. Znači, oni su organizirali jedan dan kad su svi
jezici bili predstavljeni u školi.“ Djelatnica Agencije (AZOO2, osobni intervju, 9. studenog
2012.) o razmjerno ugroženom statusu njemačkog kao stranog jezika također pokazuje da
inicijative pojedinaca mogu promijeniti opću percepciju toga jezika i smanjenu popularnost u
odnosu na engleski jezik: „(...) ono što ja znam, za školu Mladost, da se dosta trude oko
njemačkog. Onda škola Retfala, gdje je ravnateljica bila profesorica njemačkog pa joj je
stalo do tog da se zadrži i njeguje i dalje. Škola Sv. Ane ...pa i škola Franje Krežme, i škola
Vladimir Nazor, sve imaju nastavnice koje se puno trude oko toga.“

Međutim, problem koji ističe ista djelatnica (AZOO2) jest da mnogi nastavnici, a onda ni
pedagozi, psiholozi ni ravnatelji nisu svjesni da imaju djecu koja govore još jedan jezik osim

164
hrvatskoga kod kuće: „Djeca ne spominju da znaju neki drugi jezik, i nastavnici to ne znaju. I
onda ispada da niti sami govornici tog jezika ne ističu taj dio, smatraju da to ne zanima nikog
izvan njihovog kruga. Što ne mora biti točno, može ih zanimati, ali ljudi ne znaju.“ Postavlja
se pitanje tko bi trebao znati. Trebaju li oni koji znaju (npr. razrednici) posebno pristupiti i
uputiti druge nastavnike na činjenicu da u svom razredu imaju učenike koji govore još jedan
jezik i raditi na osvještavanju jezične raznolikosti svoga razreda i time samoga grada te na taj
način poslati afirmativnu poruku takvim učenicima vezanu uz važan dio njihovoga identiteta.
Poput slaganja ruskih lutki, nameće se pitanje tko treba osvijestiti razrednike, nastavnike,
pedagoge i psihologe da u Osijeku postoje djeca koja imaju drugačije identitetske prakse
kojima bi se trebalo posvetiti. Odgovor na ovo pitanje ponudit ću u sljedećem potpoglavlju.

6.2.3. Jezik kao zajednička odgovornost

Gledajući pojednostavljeno, u binarnim oprekama, metafore jezika kao resursa i jezika kao
problema isprepliću se na gotovo svim razinama istraživanja. S jedne strane, većina mojih
sugovornika promatra jezičnu raznolikost kao bogatstvo i dio baštine grada, dok se s druge,
različitost od homogenizirajućih praksi jednako tako ističe kao dio javnog diskursa grada.
Uslijed napetosti između ovih glasova, pitanje odgovornosti nameće se kao primarno u analizi
svih razina istraživanja. Statistički podatci pokazuju razmjerno smanjenje jezika koji se
govore u gradu, odgovori djece pokazuju da ne postoji svijest o važnosti jezika kao bogatstva
cijele zajednice, a odgovori mjerodavnih osoba pokazuju da ne postoje razvijene politike
kojima se upravlja tim vrijedim resursom koji je grad uslijed povijesnih zbivanja baštinio.

Orijentacija jezika kao odgovornosti stoga nužno mora postati dio diskursa o višejezičnosti u
gradu, ali i šire. Prepoznavanje i davanje legitimiteta postojanju jezičnih resursa čini se kao
prvi korak u ciklusu kreiranja jezičnih politika. Mehmedbegović (2011: 155) o sličnoj praksi
u Ujedinjenoj Kraljevini govori na način koji se može preslikati i u osječki kontekst:

...dvojezično dijete donosi u razred resurs za nju ili njega, dodatnu dimenziju za
jezično ili kognitivno funkcioniranje koje se temelji na dva jezika i on ili ona također
donosi resurs za sve druge u tom razredu. Trenutna je praksa takva da se ti resursi
koje dvojezično dijete donosi u školu mogu gledati kao narativ „kraljevog novog

165
 ruha“. Nastavnici ih (manjinske jezike) „ne vide“ budući da im neće pomoći ispuniti
njihove ciljeve; Vlada ih „ne vidi“ jer nisu u programu, roditelji ih „ne vide“ zbog
pritiska da znaju dobar engleski, i na koncu djeca ih „ne vide“ budući da nisu važni u
školi (...) U ovom slučaju, djelatnici obrazovnog sustava i kreatori jezičnih politika
imaju djecu koja dolaze u školu s punom škrinjom jezičnih resursa, a ta se djeca ipak
osjećaju kao da je njihovo blago bezvrijedno, zapravo i teret. Mehmedbegović (2011:
155)

Iako Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i

srednjoškolsko obrazovanje134 (tzv. NOK) ističe, kako napominje djelatnica Agencije
(AZOO1, osobni intervju, 19. listopada 2012.), njegovanje „vrijednosti i njegovanje
nacionalnog identiteta, ali i prihvaćanje različitosti i multikulturalnost.“, već samo mjesto
koje jezici nacionalnih manjina zauzimaju u Sadržaju tog dokumenta među svim jezicima
(zadnje) govori o njihovom statusu u službenom diskursu o jezičnim politikama u
obrazovanju:

OČEKIVANA UČENIČKA POSTIGNUĆA PO OBRAZOVNIM CIKLUSIMA:

A. HRVATSKI JEZIK
B. STRANI JEZICI
C. KLASIČNI JEZICI
D. JEZICI NACIONALNIH MANJINA KAO MATERINSKI JEZICI
(MZOŠ, NOK, 2010.)

134
Na stranicama Ministarsta znanosti obrazovanja i sporta NOK je predstavljen na sljedeći način: „Ministarstvo
znanosti, obrazovanja i športa 30. srpnja 2010. godine predstavilo je prvi Nacionalni okvirni kurikulum za
predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje - dokument na kojemu se temelji
odgoj i obrazovanje na predškolskoj, osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini. Riječ je o dokumentu koji po prvi
put donosi jasan, čvrst i sveobuhvatan okvir promjena obrazovnog sustava od vrtića do fakulteta. Nacionalni
okvirni kurikulum promjene neće uvesti preko noći, ali će biti polazište za primjenu kompetencijskog pristupa
koji znači da svi u državi trebaju znati što djeca i učenici mogu i trebaju znati, te za što trebaju biti osposobljeni.
NOK će obrazovni sustav uskladiti prema odgojno-obrazovnim potrebama djece jer djeca su različita po
predznanjima, predispozicijama i sposobnostima, a takva se ne mogu razvijati čvrstim programskim kalupima.
NOK će umjesto krutih nastavnih programa učiteljima dati dodatnu slobodu da ih sami kreiraju prema iskustvu i
potrebama samoga učenika, odredit će optimalnu opterećenost djeteta u školi te odrediti obujam domaćeg rada
kojeg može dobiti od nastavnika.“

166
O (ne)važnosti jezika nacionalnih manjina u istom dokumenti govori i podatak da je toj stavki
posvećena jedna rečenica: „Jezici nacionalnih manjina kao materinski jezici bit će razrađeni,
prema istoj metodologiji, u predmetnim kurikulumima.“ (isti izvor). Ovakav pristup
manjinskim jezicima zapravo izravno povezuje stavove djece, komentare mjerodavnih osoba i
tendenciju njihovog smanjivanja. Manjinski jezici kao takvi postoje u službenom diskursu, ali
tek na razini opaske135, njihova je funkcija isključivo vezana uz manjine, i kao takvi oni se za
cijelu naciju iščitavaju kao nevažni.

Interkulturalnost, kao pojam koji se izrazito rabi u diskursu obrazovnih politika (vidi
odgovore djelatnice Agencije AZZO1), kao i metafora jezika kao resursa, odnosno blaga i
baštine grada koja se provlači i kroz ovaj rad (kao moje vlastito poimanje jezične raznolikosti
Osijeka i kroz shvaćanja većine mjerodavnih osoba), na ovaj se način prikazuju kao prazne
sintagme iza kojih ne stoji ništa konkretno u vidu stvarnih nastojanja, odnosno konkretnih
jezičnih politika na svim razinama. Izuzetak su individualne aktivnosti pojedinih nastavnika
ili ravnatelja, ali i institucionalne aktivnosti Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek vezane uz
obilježavanje Međunarodnog dana jezika. Međutim, u istom tonu, i ovdje se one mahom
svode na kako navode moji sugovornici – entuzijazam individualaca.

6.3. Jezična ekologija grada Osijeka

U završnim razmišljanjima o temi jezične raznolikosti i jezičnih politika grada Osijeka koristit
ću krovni pristup jezične ekologije kao one paradigme koja se bavi cjelokupnim odnosima
jezika i okoline i ukazuje na međuovisnost različitih čimbenika u ekologiji grada gdje
promjena jednog čimbenika može proizvesti cjelokupne promjene u ekološkoj mreži
(Mühlhäuser 1996: 49). U središtu su odnosa u pristupu jezične ekologije ljudi, jezici i
njihova okolina. Okolina se odnosi na fizičke, biološke i društvene čimbenike (Wendel 2005:
51). Raznolikost u ovakvom shvaćanju predstavlja zdrav sustav unutar kojega funkcioniraju
jezici i zajednice (Le Nevez 2010: 32).

Jezična se raznolikost unutar ekološkog pristupa promatra kroz međusobne odnose jezičnih
zajednica jednih s drugima i odnosi se na sve jezične varijete. Međutim, ja sam se u ovom
radu, osim u slučaju djece iz Bosne i Hercegovine, većim dijelom ograničila na manjinske

135
Izrijekom se ne spominje niti jedna nacionalna manjina u cijelom dokumentu.

167
jezike zbog prirode rada i discipline koja zahtijeva strukturne okvire. U ovom ću se
potpoglavlju posebno osvrnuti na društvene čimbenike ekološke mreže koji se tiču posljedica
rata i globalizacijskih procesa, posebice statusa engleskog jezika, te odnosa prema
manjinskim jezicima kojima sam se bavila u ovom radu.

Podatci iz ove disertacije pokazuju kako je grad Osijek baštinio višejezičnost kroz bogatu
povijest i procese naseljavanja koji su prisutni u ovim prostorima od najstarijeg doba. Osim
bogate kulturne baštine koja je trag ovih procesa, grad je doživio niz devastacijskih situacija
koje su kao takve utjecale na cjelokupne fizičke, biološke i društvene čimbenike ekološke
mreže odnosa. Fizički se čimbenici ovdje odnose na materijalne štete, biološki na ljudske, a
društveni na cjelokupne odnose u gradu, s posebnim naglaskom na jezike kao oblike
društvenih praksi.

Devastacijske se situacije u ovom radu najviše odnose na dva svjetska rata s početka i
Domovinski rat s kraja prošlog stoljeća. Nakon Prvog, ali posebno Drugog svjetskog rata, u
gradu je bio gotovo izbrisan njemački jezik koji je bio jezik elita iz ranijeg razdoblja. Jezični
identitet govornika ovog jezika, koji su ostali u gradu, postaje dio skrivene ili posve napuštene
prakse o čemu svjedoči iskaz sudionice istraživanja židovskoga podrijetla (osobni intervju,
listopad 2012.) i iskazi mjerodavnih osoba (GISKOC1, osobni intervju, 26. listopada 2012.,
GISKOC2, osobni intervju, 20. travanj 2014., NJZPŠ, osobni intervju, 21. veljače 2012.)

Druga se devastacijska situacija odnosi na Domovinski rat. Kako smo vidjeli u potpoglavlju
4.1.3. Jezične politike i jezična raznolikost Osijeka u 20. stoljeću, grad je u Domovinskom
ratu pretrpio iznimne biološke i fizičke štete, a posljedice rata vezane uz društvene odnose,
usko povezane i s procesima globalizacije (potpoglavlje 4.2.1. Društveno-povijesni kontekst),
dio su današnje zbilje grada. Odgovori djece gdje se njihov jezični identitet konstruira kao
oblik skrivene, zatvorene prakse i prakse koja ostvarenje vidi izvan grada, velikim su dijelom
povezani s ratom. Ovo je primjetno u velikom dijelu odgovora mjerodavnih osoba, posebice
vezano uz pitanje osjetljivosti višejezičnosti u gradu. Mnoge mjerodavne osobe ovakve
identitetske jezične prakse vežu uz ratne traume i procese homogenizacije, međutim, kao što
smo vidjeli i te je procese nužno gledati u povijesno-transformacijskim odnosima.

168
 6.3.1. Uloga engleskoga jezika

Osim rata, drugi važan utjecaj na ovakve jezične odnose gdje se vlastiti jezik poima kao
manje važan, stoga je i skriven, vezan je uz globalizacijske procese (vidi potpoglavlje 4.2.1.
Društveno-povijesni kontekst) i s njime povezan utjecaj i status engleskog jezika u društvu.
Kao što sam ranije navela, ove procese, u središtu kojih se nalazi neravnomjeran odnos moći
(Šundalić 2006: 13, Blommaert 2012: 154), odlikuje „mekana“ marginalizacija kulturoloških
obilježja, praksi i resursa od kojih je jezik egzemplaran primjer, a globalizirana država u tim
procesima igra odlučujuću ulogu (Blommaert 2012: 15). Upravo se uloga države u
marginalizacijskim procesima očituje i kroz ranije spomenuti Nacionalni okvirni kurikulum
za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje koji jezike
nacionalnih manjina u Jezično-komunikacijskim područjima stavlja na posljednje mjesto, dok
strani jezici zauzimaju drugo mjesto, odmah nakon materinskih. Engleski kao strani jezik u
osnovnoj školi u Republici Hrvatskoj uči 90.9% učenika (izvor: EACEA P9 Eurydice and
Policy Support 2012: 60), što govori na koji se jezik ova stavka najvećim dijelom odnosi.

Engleski jezik zauzima važno mjesto u odgovorima mjerodavnih osoba. Njegova je

instrumentalna važnost istaknuta kroz pitanje o jezičnim preprekama u području djelovanja
mjerodavnih osoba. Gotovo sve one navode engleski jezik kao primarno jezično oruđe za
prevladavanje jezičnih prepreka u svome poslu (djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina
Vrkića, djelatnica Hrvatske gospodarske komore, djelatnica u multinacionalnoj korporaciji,
djelatnik Vladine agencije, djelatnici Knjižnice, djelatnik nevladine udruge, djelatnica
Agencije za odgoj i obrazovanje – AZZO2, nastavnica stranih jezika), međutim isti se jezik
spominje vezano i uz oblike jezične hegemonije gdje njegova diskurzivna uloga ima
marginalizacijsko djelovanje na druge jezike – manjinske, ali i većinski, hrvatski jezik.

Marginalizacija njemačkog kao stranog jezika usko je povezana s dominatnom ulogom

engleskog jezika u obrazovnom sustavu. Djelatnica Agencije za odgoj i obrazovanje
(AZOO2, osobni intervju, 9. studenog 2012.) govori o promjenjenom statusu njemačkog, koji
je u mnogim školama, zbog sve većeg značaja engleskog jezika stekao status izbornog jezika,
„A s izbornim se uvijek može dogoditi da se smanji interes. Nije tako drastična situacija da
sad više nitko ne uči njemački, već što je iz tog statusa obaveznog predmeta, koji mu je
naravno davao i sigurnost, prešao u status izbornog predmeta i tu uvijek postoji mogućnost
da se smanjuje broj.“

169
O prisustvu engleskog jezika detaljno govori djelatnica Gradske i sveučilišne knjižnice: Ne
samo informatika, pogledaj nazive trgovina, kafića… Znači dogodila se informatizacija. To je
kao društveni, nekakav sociološki fenomen za koji mislim da sve prati, a ne samo Osijek, nego
i globalno. Moja djeca, studenti su. Ja kažem: dajte pređite na hrvatski, a oni kažu da ne
znaju kako se kaže na hrvatskom. Ma mislim si...toliko su prisutni na medijima(...). Na kraju,
oni svi engleski pričaju i možemo mi pričati o zavičajnosti, tradiciji, oni svi govore engleski.
Ili sms-om se dopisuju, onda nam jezik ostaje, gdje?...nigdje!“ i: „Možda bismo mogli krenuti
od zavičajnosti. Ako bismo htjeli na taj način djelovati. A ovo mi se čini više stihijski, bez
razmišljanja. Kamo to vodi. (...). To su u stvari poruke. One sublimirane poruke koje nas na
neki način okružuju, koje ne osvješćujemo, koje zapravo na neki način zanemarujemo, ali
naša djeca to primaju. Mediji su apsolutno sve na engleski prebacili. Djeca nužno, da bi bila
jednaka, moraju taj engleski naučiti. Oni prije govore engleski nego hrvatski, i sada im je sve
drugo dodatni napor. Drugo ih razlikuje.“ Pripadnik slovačke nacionalne manjine (SLM,
osobni intervju, 22. veljače 2013) u istom kontekstu ističe primjer svoje nećakinje: „...moja
nećakinja je počela učiti slovački jer su je obiteljske priče ponukale, ali stidi se govoriti jer to
nije veliki jezik, nije engleski... Tako da ne voli govoriti o tome pred kolegicama, ja joj
govorim da se treba ponositi, ali ona ne, ne...“

Ovi iskazi ne svjedoče samo zorno o odnosima u društvu, statusu engleskog kao
neobilježenog jezika, jezika koji ne izdvaja, nego i o fizičkoj stvarnosti grada koja šalje
snažne poruke kojima se odnosi jezične dominacije dodatno učvršćuju. Osim iskaza djelatnice
knjižnice, Matijin stav, kako njegovo znanje slovačkog ne bi trebalo nikoga zanimati (kao što
ni njega ne bi znanje mađarskog), a da bi situacija bila posve drugačija da se radi o engleskom
jeziku, u svjetlu se takvih poruka, koje dolaze u obliku skrivenih jezičnih politika koje
dopuštaju uporabu stranog jezika na svim razinama diskursa, ali i u obliku formalnih
dokumenata gdje se materinski jezici manjina nalaze na zadnjem mjestu, čini posve prirodan i
samorazumljiv.

6.3.2. Uloga manjinskih jezika

U analizi bioloških, fizičkih i društvenih čimbenika u odnosu prema govornicima manjinskih

jezika moguće je izvući neke zajedničke zaključke koji se tiču svih manjinskih jezika u gradu,
ali i većinskog jezika. Pogledamo li Popis iz 2011. i usporedimo li ga s Popisom iz 1991.
vidiljivo je da se u cijelom gradu smanjio broj govornika. Jezici koji bilježe najveći pad

170
prema Popisu iz 2011. jesu: mađarski (pad od 0,14%) i hrvatski jezik (pad od 0,1%)136. Jezik
koji je povijesno gledano kroz zadnje stoljeće doživio najveće smanjenje broja govornika,
svakako je njemački jezik kojeg prema zadnjem Popisu tek 107 ljudi navodi kao materinski
jezik.

Međutim u dvjema grupama odgovora – i onim vezanim uz poticanje jezika, ali i uz

istaknutost, veliki je dio sugovornika istaknuo i mađarski i njemački jezik, uslijed povijesnog
nasljeđa grada (djelatnice Agencije za odgoj i obrazovanje, djelatnici iz Gradske i sveučilišne
knjižnice, nastavnica iz dvojezične škole i pripadnik srpske nacionalne manjine). Usporedimo
li ove tvrdnje s podatcima iz popisa očito se radi, kad je o istaknutosti jezika riječ, o
svojevrsnom paradoksu - najistaknutiji su jezici u odgovorima mjerodavnih osoba oni koji
najviše nestaju.

Popisi stanovništva pokazuju da je mađarski jezik jedan od onih čiji je opstanak u gradu
upitan. Mađarski je kao materinski jezik 1991. godine navelo 1284 stanovnika grada, da bi na
sljedećem popisu, onom nakon Domovinskog rata, iz 2011. taj broj iznosio 838 govornika. Na
zadnjem popisu 642 građana navelo je mađarski kao materinski jezik, što znači da se broj
govornika prepolovio u 20 godina. Iskustva djelatnice knjižnice mađarske nacionalnosti
(GISKOR, osobni intervju, 22. veljače 2013.) dodatno ilustriraju osiromašenje kad je o ovom
jeziku riječ. Osim iskaza o broju korisnika literature na mađarskom jeziku (koji nije veći od
10), stavovi njene djece svjedoče o marginalizaciji: „Imam osjećaj da se i moji dečki nekad
stide toga, što ja recimo inzistiram na mađarskom.“

Drugi jezik koji se pojavljuje u odgovorima vezanim uz jezike koje treba poticati jest
njemački. Kao i kod mađarskog, velikim je dijelom taj jezik povezan s poviješću grada i
mnogi ga sugovornici prepoznaju kao dio baštine koju je vrijedno njegovati. Kao i s
mađarskim, čiji se broj govornika sustavno smanjuje, i njemački pokazuje nepodudarnost sa
stavovima mjerodavnih osoba. Broj govornika koji prepoznaju njemački kao materinski jezik
dramatično je nizak u usporedbi s početkom 20. stoljeća kad je 11269 registriranih govornika
njemačkog u gradu od 28505 stanovnika prema Popisu iz 1910. On je prema Popisu iz 2001.
bilježio 109 govornika, a prema Popisu iz 2011. – 129 govornika. Dodatan problem
predstavlja i gore spomenuta marginalizacija kao stranog jezika u obrazovanju o kojoj govore

136
Ovo je velikim dijelom vezano i uz depopulacijski trend u gradu, odnosno općenito smanjenje broja
stanovnika.

171
mjerodavne osobe, ali i ranije spomenuti hrvatski lingvisti (vidi potpoglavlje 4.2.1.
Društveno-povijesni kontekst.).

Kao što smo vidjeli, pojedini jezici pokazuju toliko niske vrijednosti da je upitno hoće li se
pojaviti na sljedećem popisu stanovništva. Riječ je o jezicima čije su vrijednosti ispod 40
govornika (vlaški137, turski, talijanski, ruski, rumunjski, poljski, češki i rusinski). Iako popise
prvenstveno gledam kao oblike identitetske (javne) prakse, budući da se stanovnici moraju
odlučiti za jednu kategoriju, ukupno smanjenje broja govornika ukazuje da se radi o
depopulaciji stanovnika.

O fizičkim sam i društvenim odnosima prema manjinskim jezicima više govorila u

prethodnim poglavljima kroz ideološke matrice koje postoje u društvu i djelatnu ulogu
pojedinaca i institucija u njegovanju jezične raznolikosti grada. Manjinski su jezici kao što
smo vidjeli u odgovorima djece i mladih dio skrivenih, zatvorenih praksi. Ovakvi se odgovori
mogu povezati sa stavovima mjerodavnih osoba (npr. djelatnice Ureda gradonačelnika) koje
smatraju kako njihova istaknutost isključivo ovisi o aktivnostima pojedinih manjinskih
zajednica, ali i ključnim službenim dokumentima države kao što je Nacionalni okvirni
kurikulum, gdje se manjinski materinski jezici spominju u jednoj rečenici. U gradu se oni
njeguju u monoetničkim modelima obrazovanja A i C i time se zaista radi o fizički
odvojenom obliku prakse. S jedne strane riječ je o demokratski visoko razvijenim pravnim
regulacijama (pravo na obrazovanje na materinskom jeziku), dok s druge fizička odovojenost
tih modela isto može implicirati društvene odnose marginalizacije, jer su na takav način oni
zaista – kako to neformalno imenuje pripadnica njemačke nacionalne manjine (NJZPŠ, osobni
intervju, 21. veljače 2012.) – „Stjerani u lonac nacionalnih manjina“ i ne postoje u gradu kao
vrijednost koju svi trebaju dijeliti, odnosno kao resurs cijeloga grada. Iako mjerodavne osobe
pokazuju svijest o jezicima manjina kao vrijednom resursu kojeg je potrebno njegovati, samo
djelovanje na svim razinama gdje se kreiraju jezične politike gotovo potpuno izostaje.

137
Vlaški jezik pripada skupini istočno romanskih jezika. Prema Zefu Mirditi (2007: 252) Vlasima se u Bosni i
Dalmaciji naziva pravoslavno stanovništvo, a u Istri Istrorumunji koji se još nazivaju Tširibiri ili Ćiribiri, a
njihov se jezik zove tširibirski ili ćiribirski ili vlaški.

172
 6.3.3. Preporuke za daljnja istraživanja i mogući smjer razvijanja i njegovanja jezične
raznolikosti u gradu

Pitanje odgovornosti nameće se kao središnje pitanje u upravljanju jezičnim resursima u

gradu. Veliki je broj mjerodavnih osoba istaknuo kako jezične politike u gradu ne postoje, i
ne samo vezano uz manjinske jezike, nego i uz većinski hrvatski jezik. Drugim riječima, ovi
odgovori pokazuju kako jezici u gradu (ali i državi), ako ne govorimo o pravnoj regulaciji i
provođenju obrazovnih modela, gotovo nisu ničija odgovornost. To su istaknuli gotovo svi
moji sugovornici: djelatnica Agencije za odgoj i obrazovanje (AZZO2), nastavnica stranih
jezika, nastavica iz dvojezične škole, djelatnik Vladine agencije, djelatnica multinacionalno
korporacije, djelatnica Hrvatske gospodarske komore, djelatnica Gradske i sveučilišne
knjižnice (GISKOR), djelatnik nevladine udruge, pripadnica njemačke nacionalne manjine i
pripadnik slovačke nacionalne manjine.

U ovom ću dijelu rada dati preporuke za njegovanje i razvijanje višejezičnosti koje polaze od
orijentacije jezika kao odgovornosti, a klasificirat ću ih kao višejezične identitete kao
odgovornost, poznavanje jezika kao odgovornost, jezičnu baštinu kao odgovornost, hrvatski
jezik kao odgovornost i odnose kao odgovornost. Osim preporuka ponudit ću smjernice i za
daljna istraživanja ove teme.

Višejezični identiteti kao odgovornost

Kako je pokazalo ovo istraživanje, neprepoznavanje višejezičnosti zajednice i govornika te
zajednice kao vrijednog resusrsa, velikim je dijelom posljedica nedovoljne svijesti o važnosti
višejezičnosti i jezične raznolikosti. Kako bi se ovakvo stanje promijenilo smatram kako je
iznimno važno raditi na osvještavanju važnosti ovih aspekata identiteta na svim razinama
obrazovanja. Višejezični bi pojedinac trebao postati opće mjesto u svim kurikulumima, od
osnovno-školskog do visokoškolskog, ali i u cjeloživotnom obrazovanju.

Ogovori djece i mladih, koji govore o identitetskoj marginalizaciji, ali i napetostima u

odnosima između neobilježenih i obilježenih praksi, te potreba za razvijanjem svijesti o
njegovanju identitetskih praksi koju ističu mjerodavne osobe, pokazuju kako je potrebno
uvesti sadržaje koji bi se sustavno bavili pitanjima kulture i identiteta na afirmativan i

173
dijaloški način u osječke škole, ali i u druge škole u Županiji i cijeloj istočnoj Slavoniji.
Uvođenje ovakvih sadržaja koji bi se bavili višejezičnošću pojedinaca kao kulturnim
datostima Republike Hrvatske, poglavito Osijeka i ove regije, ali i izazovima koje predstavlja
ulazak u Europsku uniju gdje se može očekivati kako će rasti broj učenika i studenata kojima
hrvatski jezik nije materinski, smatram važnim korakom u razvijanju pozitivnih jezičnih
politika u orijentaciji jezika kao odgovornosti.

Osim razvijanja odgovornosti škola prema učenicima s višejezičnim identitetima, smatram

kako je jednako važno uvesti sadržaje koji su vezani uz višejezične identitete u izobrazbu
budućih nastavnika u sveučilišne kurikulume, ali i u rad s nastavnicima, pedagozima,
psiholozima i ravnateljima škola kroz stručne skupove. Bitno je naglasiti kako pojedine
aktivnosti vezane uz ovakve prakse već postoje. Osječka nevladina udruga Nansen dijalog
centar provodi radionice za nastavnike o važnosti njegovanja materinskih jezika s osječkim
nastavnicima, te seminare pod naslovom „Interkulturalno obrazovanje i odgoj za različitost“ u
okviru izvannastavne aktivnosti „Kulturna i duhovna baština zavičaja“. Međutim, budući da
se radi o aktivnostima jedne nevladine udruge, potreban je sustavan pristup koji će obuhvatiti
sve razine obrazovanja.

Poznavanje jezika kao odgovornost

Kako sam pokazala kroz ovo istraživanje, činjenica je da u gradu postoje jezični resursi koje
grad kao zajednica ne prepoznaje (vidi ranije zaključke o svijesti o važnosti višejezičnosti u
gradu u potpoglavlju 6.2. Djelatna uloga) te se kao takvi iznimno slabo koriste. U Osijeku se
provodi nastava na manjinskom jeziku i pismu kroz 10 različitih programa (2 su modeli A, 8
modeli C – vidi potpoglavlje 4.2.4. Modeli obrazovanja) i oni uključuju njegovanje jezika i
kulture za srpski, mađarski, njemački, makednoski i slovački jezik, a broj djece koja polazi te
modele je u pravilu (osim u modelima A) ispod 10. Kada i ako bi se modeli promatrali izvan
uskih entičkih okvira, onda bi sva djeca u osam osječkih škola imala priliku, uz obavezni
strani jezik koji škola nudi, i izborni, ako su odabrali, učiti još jedan jezik. Na ovaj bi se način
se kroz postojeće modele dostigla ili prestigla preporuka Europske komisije koja se odnosi na
znanje materinskog i još dva strana jezika.

174
Na individualnoj razini ovakve prakse već postoje. Tijekom držanja radionice o višejezičnosti
u privatnoj sferi, dio programa bila je i posjeta višejezičnoj školi. U dogovoru s ravnateljicom,
posjetili smo Osnovnu školu Bilje i prisustvovali satu mađarskog jezika koji se održavao u
sklopu modela C. U tom su razredu osim djece kojima je materinski jezik mađarski, sjedila i
djeca čiji je materinski jezik hrvatski, ali su koristili mogućnost besplatnog učenja jezika i
kulture koji škola nudi. Vjerujem kako se ne radi o izoliranoj praksi i kako roditelji i sami
prepoznaju ove modele kao mogućnost za razvijanje jezičnih i kulturnih kompetencija svoje
djece. Ali, kao i u zaključcima mjerodavnih osoba, odabir je prepušten isključivo njihovoj
svijesti i koliko su sami spremni prepoznati kako se radi o vrijednom resursu koji imaju na
raspolaganju.

Osim prednosti za govornike većinskog jezika, ovakva praksa, gdje su manjinski modeli
zajednički resurs, ujedno bi predstavljala i prihvaćanje i davanje legitimnosti manjinskim
zajednicama, što bi u konačnici moglo dovesti do toga da se djeca i mladi ne stide svojih
identitetskih praksi koje se razlikuju od neobilježenih i dominantnih.

Postojanje modela C svakako treba povezati u daljnjim istraživanjima s njihovim

ekonomskim gledišta te i na taj način prikazati kako se radi o resursu za koji se izdvajaju
sredstva proračuna Republike Hrvatske koji ima potencijal unaprjeđivanja kvalitete života
cijele zajednice. Umjesto diskursa gdje su etničke, jezične i kulturološke zajednice sklone
sukobu oko materijalnih i simboličnih resursa (Grin 2005: 449) istraživanja koja bi povezala
potencijalnu mogućnost modela C s ekonomskim aspektima unaprijeđena cijelog društva,
mogla bi biti jedan od koraka u transformacijskog ulozi modela C kao zajedničkog resursa i
simboličkog prostora učenja i dijeljenja resursa. Iskazi mojih sugovornika koji svjedoče kako
je posao njima ili članovima njihovih obitelji omogućilo znanje manjinskih jezika postavljaju
mogući smjer istraživanja (pripadnik slovačke nacionalne manjine, djelatnica Gradske i
sveučilišne knjižnice u Retfali).

Jezična baština kao odgovornost

Iako su multikulturalna i višejezična baština dio javnog političkog diskursa u Osijeku, osim
aktivnosti financiranja manjinskih udruga, odgovori mjerodavnih osoba pokazuju kako u

175
gradu Osijeku ne postoje jezične politike vezane uz njegovanje jezične raznolikosti kao
baštine grada. Jedna od mogućnosti da jezici koji su se tradicionalno govorili u gradu dobiju
legitimitet i da se na taj se način zaustavi ili barem uspori tendencija nestanka govornika tih
jezika, jest da se jezici u Osijeku kao takvi proglase nematerijalnom kulturnom baštinom
grada. Iako se s jedne strane, radi o jezicima kao što su njemački i mađarski koji u globalnim
razmjerima imaju veliki broj govornika, s obzirom na posebnost osječkog područja i
posebnost izumrlog esekerskog narječja, susrete triju različitih jezičnih porodica (slavenske,
germanske i ugro-finske), odnosno govornika jezika na jednom mjestu, i njihova duga
zajednička povijest kao istaknuti dio identiteta grada može predstavljati nematerijalno
kulturno dobro koje uslijed bogatstva raznolikosti može pronaći mjesto u kulturnim i
znanstvenim projektima Europske unije. Posebnu važnost ovih jezika predstavlja činjenica da
se radilo o specifičnim jezicima kakvi su se govorili upravo u Osijeku, stoga je proučavanje
takvih jezika vrijedno za proučavanje povijesti i dijalektologije njemačkoga, mađarskoga,
turskoga, odnosno i za proučavanje povijesti i dijalektologije hrvatskoga jezika.

Ako se ova preporuka čini posve utopijska, grad, ali i gradske i državne institucije koje su
zadužene za kulturu i baštinu moraju voditi računa o onome o povijesnoj građi o gradu koja je
ispisana na latinskom, njemačkom, mađarskom, ali i turskom jeziku što ukazuje na važnost tih
jezika za sve koji se bave poviješću i kulturnim nasljeđem Osijeka.

Hrvatski jezik kao odgovornost

Hrvatski je jezik jedan od onih koji su doživjeli najveći postotak smanjenja između zadnjeg
Popisa stanovništva i onog prije deset godina (samo je mađarski u postocima izgubio više), a
dio mjerodavnih osoba ga ističe kao jezik za koji također ne postoje razvijene jezične politike.
O standardnom sam jeziku u ovoj disertaciji na više mjesta pisala kao konstruktu elita,
međutim, kao što sam spomenula, riječ je također o varijetetu koji je rezultat svjesnih
nastojanja i kao takav važan dio kulturne baštine (u standardni su jezik utkani odnosi moći ne
samo iz sadašnjosti, nego i oni iz prošlosti). S druge strane, s obzirom da je hrvatski jezik u
globalnim razmjerima jezik s malim brojem govornika, on je isto tako važan oblik identitetske
prakse i njegovo očuvanje i njegovanje također treba biti zadaća mjerodavnih osoba na svim
razinama na kojima se stvaraju jezične politike.

176
Pozornost medija, ali sve više, i službenih dokumenata i govora hrvatskih političara prema
engleskom jeziku, tema su mnogih postojećih istraživanja (vidi 1. poglavlje) i danas on u
javnom i službenom diskursu više nije ni u zagradama. Zaključak koji ističu moji sugovornici
nameće za kao pitanje – kako ćemo njegovati manjinske jezike, jezike koji su pred
izumiranjem u gradu, ako ne njegujemo vlastiti jezik.

Osim istraživanja koja postoje, a bave se tekstualnom analizom i utjecajem engleskog jezika
na hrvatski jezik (jezičnim posuđivanjem, miješanjem jezika – predmetima kontaktne
lingvistike), smatram kako je nužno istraživanja odnosa engleskog i hrvatskog jezika povezati
s onom paradigmom jezika koja jezik proučava kao oblik društvene prakse – kritičkim
jezičnim studijima. U svjetlu kritičkih jezičnih studija takva bi istraživanja u prednji plan
stavila odnose moći, reprezentacije, kulture, društvenog identiteta i politike. Odnosi
globalizacije, jezičnog imperijalizma i kulturne hegemonije u procesu europskih integracija
mogu igrati odlučujuću ulogu u izgradnji identiteta i oni bi kao takvi trebali biti u središtu
onih istraživanja koji se bave ovim jezičnim dodirima.

Iz ovakvog kuta gledanja, smatram jednako važnim postojeće rasprave o statusu hrvatskoga
jezika diskursno prevrednovati i prestati ih gledati u binarnim oprekama desničarskog
jezičnog purizma i jezičnog liberalizma, nego u svjetlu očuvanja identiteta zajednice u kojoj,
kako sam kroz ovaj rad pokazala, jezik može imati ključno mjesto.

Odnosi kao odgovornost

U ovom sam radu promatrala jezik kao oblik društvene prakse i pokazala kako je ono što se
događa s jezicima nerazdvojno vezano uz identitete i odnose. Kao što smo vidjeli u 4.
poglavlju, ali i kroz odgovore djece i mladih te mjerodavnih osoba, Domovinski je rat još
uvijek u pozadini tih odnosa, što je posljedica njegovog devastacijskog djelovanja na
biološke, fizičke i društvene čimbenike ekološke mreže odnosa. Snažna prisutnost rata u tim
odnosima ukazuje na potrebu za jačim djelovanjem u procesu rekonstrukcije višejezične i
višeetničke zajednice.

177
U takvim procesima rad s nastavnicima, pedagozima, psiholozima i ravnateljima škola može
imati izrazito važnu ulogu, kao i uvođenje predmeta Građanski odgoj, ali s obzirom na
lokalnu usmjerenost, i predmeta kao što je Kulturna i duhovna baština zavičaja.

O narušenim odnosima, o kojima svjedoče iskazi djece, komentari mjerodavnih osoba i

istraživanja o vukovarskim školama, posebno govori provođenje modela A. Takav
monoetnički model u višejezičnoj i multietničkoj zajednici predstavlja stalan izazov u
izgradnji dijaloga zajednice. Djeca koja nemaju iskustva dijeljenja simboličkog i fizičkog
prostora trebaju postati građani dinamične, raznolike zajednice i postavlja se pitanje koliko
takvi modeli mogu pospješiti njihovo funkcioniranje u takvim zajednicama. U takvoj je
zajednici potrebno transformirati postojeće monoetničke modele (većinske i manjinske) i
zagovarati njihovu otvorenost i dijalog. Kako je to moguće ostvariti jedno je od središnjih
pitanja za daljnja istraživanja jezičnih politika u gradu.

Na koncu, činjenica je, kako to naglašava Phillipson (2003: 6), da su vlade te koje su
odgovorne za jezične politike u svojim zemljama. Preporuke koje sam ponudila u ovom
poglavlju, a koje se odnose na moguće smjerove djelovanja u cilju njegovanja jezične
raznolikosti i izgradnje afirmacijskih jezično-identitetskih politika moraju biti planski
osmišljene na svim razinama odlučivanja kako bi imale sustavan i dugotrajan utjecaj, a ne,
kao do sada, predstavljale izolirane primjere dobre prakse pojedinaca.
7. ZAKLJUČAK
Jedan je od osnovnih ciljeva ovog rada bio otkriti kakve jezične prakse postoje u gradu te ući
u dubinski dijalog s onim glasovima koji na neki način sudjeluju u oblikovanju takvih jezičnih
praksi, te otkriti skrivene i internalizirane mehanizme kroz koje se oblikuje jezična raznolikost
grada.

Istraživanje s djecom i mladima pokazalo je da su njihovi jezični identiteti potencijal koji

djeca i mladi načelno doživljavaju kao vlastito identitetsko bogatstvo. Međutim, istraživanje
je također pokazalo kako je njihov jezični identitet istovremeno i oblik tajne, skrivene prakse,
koja se rijetko aktualizira u javnom prostoru grada, već prije u fizički odvojenim prostorima.
Jezične su prakse kao takve prostor otpora, te polje pregovaranja i promjene. Njihovi
odgovori jednim su dijelom ukazali na procese marginalizacije vlastitog jezičnog identiteta, s

178
jedne strane u odnosu na neobilježeni većinski jezik, ali i u odnosu na jezik koji zauzima sve
veći simbolički i fizički prostor na svim razinama diskursa – engleski jezik.

U dijaloškom propitivanju ovakvih stavova, glasovi su mjerodavnih osoba upozorili na

slojevitost ideoloških matrica koje s jedne strane proizvode, a s druge predstavljaju ovakve
prakse. Ideološke matrice jezika kao resursa, jezika kao prava te jezika kao problema prisutne
u diskursu o jezičnim politikama i jezičnoj raznolikosti otkrivaju se kao iznimno složene i
nejednoobrazne, te često i suprotstavljene. Ovo je posebno očito u promišljanju jezika kao
prava, koji jezične resurse postavlja suštinski restriktivno u okvire jednoobraznih etničkih
zajednica i na taj način ne odgovara stvarnosnim pojavnostima gdje su višejezični identiteti
kompleksni i dinamični konstrukti, a ne monolitno i jednoobrazno struktuirane kategorije.

Djelatna uloga pojedinaca i institucija, koju sam promatrala kroz paradigmu jezika kao oblika
društvenog djelovanja, koja odgovara na pitanje što činimo s jezikom, pokazala je da pitanje
odgovornosti prema jezicima i njihovim govornicima zauzima iznimno važno mjesto u
promišljanju mjerodavnih osoba. Međutim ono se istovremeno pokazalo (kroz odgovore
mjerodavnih osoba izravno, a kroz jezični habitus djece i mladih neizravno) velikim dijelom
kao posve zapostavljeno.

Kao što se u ovom radu moglo vidjeti, ekologija se jezičnih praksi, koja uzima u obzir
sveukupni odnos ljudi, jezika i njihove okoline, pokazala kao iznimno narušena u gradu. Kao
što sam pokazala, takvo je stanje najvećim dijelom posljedica ratova iz prošlog stoljeća koji
su obilježili ovaj prostor. Međutim važnu ulogu u narušenosti ekologije ima i ranije
spomenuto zatvoreno i nedijaloški oblikovano promišljanje jezične raznolikosti i jezičnih
politika te globalizacijski odnosi moći u kojima se sustavno smanjuje vrijednost neengleskih i
posebice malih jezika.

Monoglotska ideologija u pozadini ovakvih jezičnih kretanja upravo je ono gledište mojih
vlastitih shvaćanja jezika koji je doživio najveću transformaciju tijekom ovog istraživanja i
rada na projektu. Na samom sam početku, prije pisanja ovog rada, i sama sam bila sklona
kategorizirati ljude na temelju njihova (ne)poznavanja hrvatskoga i engleskoga jezika. Kod
engleskoga jezika izrazito mi je bio važan izgovor i kao nastavnici engleskoga jezika ova je

179
razina govora imala važnu ulogu u mome ocjenjivanju. Isto tako, bilo mi je posve prirodno da
u mojoj obitelji ne postoje kulturološke spone s mjestima otkuda su došli moji preci, već da je
(jedini) jezik koji govorimo, jezik zajednice u kojoj se nalazimo. Tijekom pisanja ovog rada,
moj se stav izrazito promijenio, posebice pod utjecajem proučavanja kritičke teorije, radova
Pierrea Bourdieua i njegovih pojmova legitimnog jezika i simboličkog nasilja. Uočavanje
internaliziranih ideoloških obrazaca, posebice vlastitih, dugotrajan je proces koji zahtijeva
iscrpan rad (proučavanje literature) i odvija se izvan vlastite volje. Ovo znači kako nije
postojala zadaća koju sam si nametnula, nego je tijekom proučavanja građe i istraživanja
došlo do prevrednovanja vlastitih stavova.

Shvaćanje jezičnih resursa kroz monoetnički diskurs, dominanta je matrica društva i kao takva
ona je utkana u obrazovni sustav. Posljedica takvog diskursa činjenica je da modele
manjinskog obrazovanja, koje financira Republika Hrvatska i kroz koje se omogućuje
njegovanje jezika i pisma za 20 službenih manjinskih jezika, gotovo u pravilu pohađaju samo
učenici koji etnički pripadaju ovim zajednicama. Matijina rečenica zorno prikazuje ovakav
odnos društva i jezika: „Zajednica djeluje za sebe, i ako će se netko priključiti, priključit će se
zato što je Slovak, a ne zato što ga zanima.“

Ovako ideološki oblikovan sustav zapravo potvrđuje kritički pristup zagovaratelja jezične
ekologije gdje se jezici poimaju kao „...monilitni, apstraktni entiteti koje suvremena znanost
projicira na jezični svijet...“ (Fettes 1997: 1). Ako se jezici percipiraju na ovaj način, postavlja
se pitanje kako postići dijaloški odnos između tako postavljenih apstraktnih entiteta i na koji
način oni mogu postati sržni dio zajednice u kojoj (tako zatvoreno) obitavaju. Njegovanje
jezične raznolikosti u obliku dubokih dijaloških odnosa, te razvijanje jezičnih politika koje će
djelovati u smjeru prepoznavanja i njegovanja svih jezika zajednice kao zajedničkog
vrijednog resursa koji predstavlja dobrobit svakog zdravog društva (Grin 2005: 450) čini se
kao način djelovanja koji bi mogao zaustaviti dramatično smanjenje jezične raznolikosti u
gradu Osijeku.

Kroz ovaj sam rad nastojala pokazati kako se jezicima i jezičnim pitanjima može pristupiti na
jedan drugačiji način gdje oni nisu samo apstraktni sustavi i skupovi pravila već oblici lokalne
prakse koje su uvijek duboko dijaloški i ideološki oblikovane i čija je pojavnost povijesno

180
određena. U raspravama koje se tiču statusa jezika, htjela sam pokazati koliko je važno na
ovaj način promišljati jezike budući da su oni, kako se kroz ovaj rad moglo vidjeti, nedjeljivi
dio identiteta i kao takvi iznimno osjetljivo područje.

Osim toga, kroz isti sam pristup pokazala da je jezične politike i odluke o statusu jezika
potrebno donositi na temelju ekološkog pristupa koji uzima u obzir sve one čimbenike koji
utječu na jezičnu ekologiju određenog prostora. Podizanje svijesti o jeziku kao djelatnom činu
koji je nedjeljivi dio osobnog, ali i kolektivnog identiteta neke zajednice smatram važnim
korakom u budućim istraživanjima jezične raznolikosti i jezičnih politika grada Osijeka, ali i
sveobuhvatnih jezičnih politika u Republici Hrvatskoj, budući da kao takvi, jezici ne mogu
biti predmet odlučivanja tradicionalne lingvistike, već skupnih napora svih onih djelatnika
kojima je cilj očuvanje baštine zajednice i briga za njezine građane.

Kao što su izjave djece i mladih pokazale, ali i cijeli ovaj rad, u bavljenju su jezikom i
jezičnim identitetima ideološki obrasci koje posjedujemo o jezicima zapravo oruđe moćnih
koje kroz „moć sugestije, koja djeluje posredstvom stvari i osoba, ne kazuje djetetu, poput
naredaba, što treba da čini, nego što ono jest, i time ga potiče da postane i trajno ostane ono
što treba da bude; i ta moć je uvjet djelotvornosti svih vrsta simboličke moći koje će kasnije
ovladati habitusom predisponiranim da ih osjeti.“ (Bourdieu 1992: 33). Stoga je zadatak nas
koji se izravno ili neizravno bavimo jezikom, ali posebno obrazovanjem, imati na umu
odgovornost koja leži pred nama, a u čijoj se srži nalaze mogućnosti nečijeg postojanja u
svijetu.

181
 8. DODACI

Dodatak 1. Upitnik LUCIDE konzorcija

 Smatrate li da je pitanje višejezičnosti u Osijeku osjetljivo? Ako to mislite, objasnite

na koji način.
 Primijetili smo, na temelju rezultata dosadašnjih istraživanja, da su neki jezici više, a
neki manje primjetni u gradu Osijeku. Jeste li vi zamijetili ovakvu situaciju u području
svog djelovanja?
 Postojanje različitih jezika u gradu može predstavljati izazov jezičnoj politici grada.
Smatrate li da postoje neke jezične politike u gradu? Kakve su? Slažete li se s načinom
na koji se u ovom gradu pristupa višejezičnosti? Možete li dati neki primjer jezične
politike?
 Kako se savladavaju jezične barijere u Vašem poslu? U kojoj se mjeri primjenjuje
prevoditeljstvo u gradu Osijeku i na koji način (tradicionalno, uz pomoć prevoditelja
ili korištenjem novih tehnologija)? Koji su jezici najčešće u pitanju? Postoje li jezici
za koje je potrebno obrazovati još predvoditelja?
 Jeste li svjedočili tomu da je netko u našem gradu imao problema zbog nepoznavanja
hrvatskog jezika? Na koji se način se tome pristupa u gradu Osijeku? Na koji se način
tome pristupa u Vašoj instituciji?
 Smatrate li da postoji jezik čiju bi uporabu trebalo dodatno poticati u našem gradu?
 Ponekad se jezik samo simbolično upotrebljava - primjer su table s nazivima mjesta na
dva ili više jezika, ali ne postoji ništa u sustavu sto omogućuje da se taj jezik zaista i
koristi: u obrazovanju, zdravstvu, pravnom sustavu. Što mislite o takvoj simboličnoj
upotrebi jezika?
 Ako biste mogli nešto promijeniti vezano uz jezičnu sliku grada, što bi to bilo?
 Postoji li nešto što je bitno, a što nismo spomenuli vezano uz temu jezika u gradu
Osijeku i jezičnih politika?

182
Dodatak 2. Pitanja vezana uz učeničke izjave

 Kako biste komentirali rečenicu učenika 8. razreda koji pohađa dodatne sate
slovačkog jezika i kulture (model C) kao odgovor na pitanje sudjeluje li s
poznavanjem slovačkog jezika u obilježavanju dana jezika: “Zašto bih? Pa njih
(prijatelje iz razreda i škole) to ne zanima, to je kao da ja sad idem učiti mađarski...”.
 Kako biste komentirali rečenicu gimnazijalke Sonje, koja je pohađala nastavu na
srpskom jeziku u osnovnoj školi (model A) na pitanje hoće li govoriti srpski u
budućnosti : “Meni to ne treba, meni je sasvim svejedno.”
 Kako biste komentirali misao učenika koji pohađa srpski jezik (model A) u OŠ Tenja,
Ljubana (14): „Uvijek razmišljam kako ću nešto reći. Na autobusnoj stanici ili u
dućanu. Ljudi su ovdje izgubili svoje bliske i znam da bi ih jezik mogao povrijediti“.
 Kako biste komentirali to što djeca Hrvata, prognanika iz Bosne i Hercegovine u
Čepinu, ne poznaju nijednu brojalicu, pjesmu ili priču iz kraja iz kojeg im potječu
roditelji?
 Kako biste komentirali izjavu dječaka Amara (10). To (znanje albanskog) je prednost
u Makedoniji, Albaniji ili na Kosovu, ali ne ovdje, ne u Hrvatskoj?
 Kako biste komentirali podatke spomenutog istraživanja koji upućuju na ideju da
djeca višejezičnost prepoznaju kao osobni kapital („Što više jezika znaš, više
vrijediš“), ali ne i kao kapital zajednice u kojoj žive (primjer izjave dječaka sa
slovačkim jezikom).

183
Dodatak 3. Primjeri intervjua

1. Intervju s djelatnicom Ureda gradonačelnika za vrijeme mandata gradonačelnika gospodina

Vrkića, (UGV, osobna korespondencija, 26. srpnja 2013.)

KBM: Držite li da je pitanje višejezičnosti u Osijeku osjetljivo? Ako to mislite, objasnite na

koji način.

UGV: Smatramo da pitanje višejezičnosti nije osjetljivo pitanje u Osijeku. Od mirne

reintegracije u OŠ Tenja provodi se i nastava po Modelu A - nastava na jeziku i pismu
nacionalne manjine (srpski jezik). U Prosvjetno-kulturnom centru Mađara u Republici
Hrvatskoj, koji obuhvaća Dječji vrtić Bobota te osnovnu i srednju školu, također se provodi
predškolski odgoj na mađarskom jeziku i školovanje po Modelu A - nastava na jeziku i
pismu nacionalne manjine (mađarski jezik). U OŠ Svete Ane provodi se osnovnoškolski
odgoj i obrazovanje po Modelu C- njegovanje jezika i kulture (njemački jezik). U OŠ Svete
Ane i OŠ Vijenac provode se programi Njegovanje albanskog jezika i kulture, u OŠ Franje
Krežme i OŠ Frana Krste Frankopana Njegovanje mađarskog jezika i kulture, Njegovanje
slovačkog jezika i kulture u OŠ Višnjevac, te Njegovanje makedonskog jezika i kulture u
OŠ Vijenac. Nikakve poteškoće nisu zabilježene u odvijanju niti jednoga od ovih programa.

KBM: Primijetili smo na temelju rezultata dosadašnjih istraživanja da su neki jezici više, a
neki manje primjetni u gradu Osijeku. Jeste li vi zamijetili ovakvu situaciju u području svog
djelovanja?

UGV: Učestalost korištenja jezika na području grada Osijeka izravno ovisi o intenzitetu i
opsegu aktivnosti koje provode nacionalne manjine.

KBM: Postojanje različitih jezika u gradu može predstavljati izazov jezičnoj politici grada.
Smatrate li da postoje jezične politike u gradu? Kakve su? Slažete li se s načinom na koji se u
ovom gradu pristupa višejezičnosti? Možete li dati neki primjer jezične politike?

UGV: Grad Osijek je otvoren prema višejezičnosti i potiče te potpomaže nastavu u

predškolskoj i osnovnoškolskoj dobi na jezicima nacionalnih manjina u onim ustanovama
koje pohađaju pripadnici tih nacionalnih manjina, a koji pokažu interes za njegovanje
materinskog jezika i kulture. (vidi odgovor na 1.pitanje)

184
Grad Osijek pruža financijsku potporu djelatnostima zajednica i udruga nacionalnih
manjina na području grada (za redovnu djelatnost i projekte nacionalnih manjina u 2013.
izdvaja se 635 710 kn). Odsjek za kulturu Grada Osijeka potiče djelovanje Odjela za jezik
Matice hrvatske Ogranak Osijek s 10 000 kn godišnje kroz Program javnih potreba u
kulturi Grada Osijeka. Rano učenje engleskog i njemačkog jezika organizirano je u 6
dvojezičnih vrtića na području grada Osijeka, koje sufinanciraju i Grad (plaće djelatnika) i
roditelji (100 kn mjesečno). Grad Osijek sufinancira projekt Francuske alijanse Osijek
Francuska igraonica za djecu predškolske dobi (4 000 kn).

KBM: Kako savladavaju jezične barijere u Vašem poslu? U kojoj se mjeri primjenjuje
prevoditeljstvo u gradu Osijeku i na koji način (tradicionalno, uz pomoć prevoditelja ili
korištenjem novih tehnologija)? Koji su jezici najčešće u pitanju? Postoje li jezici za koje je
potrebno obrazovati još prevoditelja?

UGV:U Gradu Osijeku zaposlene su dvije osobe u Odsjeku za međunarodnu suradnju, tako
da je prevođenje s i na engleski i njemački gotovo uvijek pokriveno. U slučaju pojačanih
potreba te u slučaju potrebe prevođenja s ostalih jezika, angažiraju se vanjski suradnici
putem prevoditeljskih agencija. Najčešće se angažiraju prevoditelji - vanjski suradnici,
najčešće za mađarski, potom za talijanski i francuski. Postoji dodatna potreba za
prevoditeljima za mađarski, talijanski i francuski jezik.

KBM: Jeste li svjedočili tomu da je netko u našemu gradu imao problema zbog nepoznavanja
hrvatskoga jezika? Na koji se način tome pristupa u gradu Osijeku? Na koji se način tome
pristupa u Vašoj instituciji?

UGV: Nisu nam poznati bilo kakvim jezičnim problemima dosad. Ukoliko se pojavi jezična
barijera, uvijek se pokušava iznaći rješenje za prevladavanje iste.

KBM: Smatrate li da postoji jezik čiju bi uporabu trebalo dodatno poticati u našem gradu?

UGV: Smatramo da trenutno nema potrebe za dodatnim poticajima, ali smo spremni brzo
reagirati ukoliko se za to ukaže potreba.

KBM: Ponekad se jezik samo simbolično upotrebljava – primjer su table s nazivima mjesta
na dva ili više jezika, ali ne postoji ništa u sustavu što omogućava da se taj jezik zaista i
koristi: u obrazovanju, zdravstvu, pravnom sustavu. Što mislite o takvoj simboličnoj upotrebi
jezika?

185
UGV: Uporaba jezika i pisma ne odvija se samo simbolično, što i dokazuju podaci navedeni
u odgovoru na vaše 1. pitanje. Višejezičnost na nekom području regulirana je sukladno
Ustavnom zakonom o pravima nacionalnih manjina („Narodne novine“
br.155/02.,47/10.,80/10. i 93/11.) te Zakonu o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina
u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 51/00. i 33/12.). Također smatramo da
forsirana uporaba nekog manjinskog jezika, koja bi odudarala od uobičajene svakodnevne
uporabe jezika, ne bi bila održiva.

KBM: Ako biste mogli promijeniti vezano uz jezičnu sliku grada, što bi to bilo?

UGV: Prijedlog: Po završetku postupka razdvajanja sveučilišne i gradske funkcije sadašnje

Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek, što će se ostvariti izgradnjom novog objekta
Sveučilišne knjižnice u okviru kampusa, planira se osnovati u okviru buduće gradske
knjižnice tzv. kutci književnosti nacionalnih manjina (već postoji Austrijska čitaonica,
Mađarski odjel u Područnom odjelu u Retfali, te Američki i Albanski kutak). To se planira
realizirati uz pomoć vijeća i udruga nacionalnih manjina u gradu Osijeku, te gradova
prijatelja (Pečuh, Budimpešta XIII. okrug, Subotica, Tuzla, Nitra, Pforzheim, Maribor,
Ploiesti, Lausanne i Prizren) koji bi nam pomogli u nabavci literature.

KBM: Postoji li nešto što je bitno, a što nismo spomenuli vezano uz temu jezika u gradu
Osijeku i jezičnih politika?

UGV: Važnost etapa povijesnog razvitka grada Osijeka koje su dovele do stvaranja
multietničke gradske sredine, što je i izravno utjecalo na višejezičnost i multikulturalnost
grada.

Stavovi dvojezične i dvokulturalne djece u Osijeku i okolici

KBM: Kako biste komentirali rečenicu učenika 8. razreda koji pohađa dodatne sate
slovačkog jezika i kulture(model C) kao odgovor na pitanje sudjeluje li s poznavanjem
slovačkog jezika u obilježavanju dana jezika: „Zašto bih? pa njih (prijatelje iz razreda i
škole) to ne zanima, to je kao da ja sad idem učiti mađarski…“.?

KBM: Kako biste komentirali rečenicu gimnazijalke Vanje, koja je pohađala nastavu na
srpskom jeziku u osnovnoj školi (model A) na pitanje hoće li govoriti srpski u budućnosti:
“Meni to ne treba, meni je sasvim svejedno.“?

186
KBM: Kako biste komentirali misao učenika koji pohađa srpski jezik (model A) u OŠ Tenja,
Ljubana (14): „Uvijek razmišljam kako ću nešto reći. Na autobusnoj stanici ili u dućanu.
Ljudi su ovdje izgubili svoje bliske i znam da bi ih jezik mogao povrijediti.“?

KBM: Kako biste komentirali to što djeca Hrvata, prognanika iz Bosne i Hercegovine u
Čepinu, ne poznaju ni jednu brojalicu, pjesmu ili priču iz kraja iz kojeg im potječu roditelji?

KBM: Kako biste komentirali izjavu dječaka Amara (10): „To (znanje albanskog) je prednost
u Makedoniji, Albaniji ili na Kosovu, ali ne ovdje, ne u Hrvatskoj.“?

UGV: Odgovor na pitanja od 10. do 14.:

Očigledno je potrebno dodatno raditi na osvještavanju djece i mladih o prednostima

višejezičnosti i multikulturalnosti, kao i na promidžbi jezika i kultura svih nacionalnih
manjina na području grada Osijeka. No, smatramo da je u taj proces nužno uključiti i
prvenstveno roditelje te djece, a također i učitelje i odgojitelje u osnovnim školama i
vrtićima

KBM: Kako biste komentirali podatke spomenutog istraživanja koji upućuju na ideju da djeca
višejezičnost prepoznaju kao osobni kapital („Što više jezika znaš, više vrijediš“), ali ne i kao
kapital zajednice u kojoj žive (primjer dječaka sa slovačkim jezikom)?

UGV: Zajednica treba staviti više naglaska na značaj višejezičnosti u kontekstu nedavnog
ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

187
 2. Intervju s djelatnicom Gradske i sveučilišne knjižnice, pripadnicom mađarske
nacionalne manjine (GISKOR, osobna komunikacija, 22. veljače 2013.)

KBM :Vi radite u knjižnici. Kod kuće govorite mađarski?

GISKOR: Da, ja sam Mađarica. Rođena. I roditelji su mi Mađari i suprug mi je Mađar i

mi pričamo kod kuće mađarski. Sad je već sve problematičnije jer dečki, znate, izlaze i
druže se, pa uđe i hrvatski.

KBM: Koliko su stari?

GISKOR: Jedan sada već živi odvojeno, sada će biti 29, a drugi će biti 24.

KBM: Ali su oni isto rasli s mađarskim?

GISKOR: Da. Njihov je materinji jezik isto mađarski.

KBM: A jesu li išli u mađarsku školu?

GISKOR: Nisu, stariji sin je već onda završio školu i bio je pri završetku kad se otvorio
(Mađarski kulturni centar, op.a.), a onda nije bilo svrhe upisati ga u srednju školu. Mlađi
sin je imao problema s učenjem, pa ga nisam toliko htjela opteretiti da mora dva jezika
učiti.

KBM: Jeste li imali mađarski kao izborni predmet?

GISKOR: Ovdje u Retfali su izborni predmet ukinuli taman kad je moj sin bio treći razred.
Bilo je, ali nije bilo dovoljno djece. Moja dva sina su dvoje najmlađe djece koja pričaju
mađarski. Nitko više ne priča. Djeca ne. Nema te djece. Miješani su brakovi i onda je ili
jezik mame il majčin jezik, kako mi Mađari kažemo, ili oca, znači uvijek je hrvatski onaj
koji prevlada. Nikad nije mađarski.

KBM: Znači vaš sinovi su najmlađi govornici mađarskog u Retfali.

GISKOR: Da, da.

KBM: I u gradu onda?

GISKOR: Ne baš u gradu. U gradu ima još Mađara. Ima nas dosta. Ne baš previše. negdje
oko 900 ili koliko…

KBM: Vidjela sam da se broj smanjio u odnosu na zadnji popis stanovništva prije 10 godina.

188
GISKOR: Je. To je rat. Najviše je utjecao rat. S druge strane puno se ljudi i odselilo. A i
jednostavno su ljudi prešli da su Hrvati. Izjašnjavaju se kao Hrvati. Znači, makar imaju
čisto mađarsko ime (...). Jednostavno se izjašnjavaju kao Hrvati, a vi ne možete nikoga
prisiliti bez obzira na njegovo ime i prezime da se izrazi…

KBM: Mislite li da je to stvar neke krive politike u gradu ili da je to neka normalna pojava
suvremenog društva?

GISKOR: Nije politika tome kriva, nego je svijest ljudi u tome kriva. Sam odgoj. Problem
je sam odgoj, kućni odgoj. A sa druge strane i društvo, jer moj sin kad izlazi i idemo van ja
s njim pričam mađarski, a on meni odgovara na hrvatskom. Ja kažem – Sine, mi pričamo
mađarski i ne želim s tobom pričati (hrvatski). I ja ga pitam – Što je? Ti se stidiš? U čemu je
problem? – Pa čudno me gledaju. – Pa neka te gledaju, što te briga. Znači društvo kao
društvo teško prihvaća taj jezik. Teško prihvaća i jako je nerazumljiv. Težak je. Kad pričate
kako i zašto, onda ja reagiram na to jer meni to nije u redu, jer meni to ne smeta. Ja se
potrudim naučiti sve jezike. Ja sam rekla da je moj muž cigan, ja bih znala ciganski. Da je
ne znam što, ja bih znala. I mene to privlači i ja se trudim. Ali kad idem ulicom i konkretno
pričam mađarski zna se desiti da netko nešto kaže, da ja odreagiram kako odreagiram, i to
bude ono nekome se svidi nekome ne, ali nije me briga.

KBM: Držite li da je pitanje višejezičnosti u Osijeku osjetljivo? Ako to mislite, objasnite na

koji način?

GISKOR: Osjetljivo je pitanje što se tiče srpskog jezika. Ne vjerujem za druge jezike.
Imamo natpise, evo i na knjižnici imamo natpise. Znači nema problema što se toga tiče (...)

KBM: Mislite li da je to zbog rata?

GISKOR: Da, da, pitanje rata - ništa drugo. Prije je to bilo normalno. Ja sam baš iz
Baranje tako da je to baš jako mješovita sredina i to je meni isto bilo normalno. Od rata to
više nije tako. Od rata to više nije tako.

KBM: Što mislite treba li proći neko vrijeme da se sve to riješi ili nešto drugo?

GISKOR: Treba. Treba proći vrijeme. Treba proći jako dugo i jako puno vremena jer je u
ljudima još svijest o Mađaronima. I ovdje se još uvijek ponavlja, kako se povijest uči ovdje u
Hrvatskoj! Uvijek se da naglasak na to. A ne da se naglasak na to koliko je država
Hrvatska u to vrijeme dobila - sve pruge, sve željezničke postaje, razvoj... Ja se nekad znam

189
našaliti, kažem kolegama, kad mi nešto neko kaže - Da nije bilo Mađara vi biste se još
uvijek vozili zaprežnim kolima!

KBM: (Smijeh)

GISKOR: Ali to je činjenica. Sve pruge su gradili Mađari! I to je bila pruga do

Dubrovnika! I to je sve u to vrijeme građeno. Znači ne Mađari, ali u to vrijeme. Znači bilo
je i pozitivnog i negativnog. Ali pozitivno se zaboravi i većinom se istakne negativno. Ali
Hrvatska je u to vrijeme imala i neke koristi. Da nisu bili Mađari, bio bi netko drugi. Jer u
Jugoslaviji je opet bio neko drugi.

KBM: Primijetili smo na temelju rezultata dosadašnjih istraživanja da su neki jezici više, a
neki manje primjetni u gradu Osijeku. Kako se vama čini? Imate li osjećaj da su neki jezici
zastupljeniji?

GISKOR: Ne. Primijetila sam na mađarskom natpise jer dolaze ljudi iz Mađarske. Ali
nisam primijetila slovačke i ove jer nemate. Jezici se istaknu zbog komercijalnog većinom,
a ovdje u knjižnici recimo zato što se zna da tu ima Mađara pa imamo odjel na mađarskom
jeziku. Ali inače nigdje se posebno ne ističe nijedan jezik. A ovo što se ispred trgovina ovako
javlja - pozdravljamo vas ili nešto na mađarskom, to je samo zato što dolaze. A na ulazu u
grad isto imate. To su te sredine tu, Mađari su tu i Mađarska je blizu, vjerojatno pa zato.
Nisam vidjela na slovačkom i na rusinskom na ulazu u grad. Mislim da ne postoji neki
drugi razlog da bi istakli Mađare, a druge da ne bi.

KBM: Postojanje različitih jezika u gradu može predstavljati izazov jezičnoj politici grada.
Držite li da postoje neke jezične politike u gradu? Kakve su? Slažete li se s načinom na koji se
u ovom gradu pristupa višejezičnosti? Možete li dati neki primjer jezične politike?

GISKOR: Ja nisam primijetila nikakvu određenu jezičnu politiku. Polazim samo od onoga
što znam za Mađare. Nemam utisak o tome da se vodi nekakva posebna jezična politika u
gradu. Nisam primijetila ništa.

KBM: Kako se svladavaju jezične barijere u Vašem poslu? Vi tu radite zato što između
ostalog znate i mađarski. Rekli ste da ste zato i dobili posao. U kojoj se mjeri primjenjuje
prevoditeljstvo u gradu Osijeku i na koji način (uz pomoć prevoditelja ili korištenjem novih
tehnologija)? Koji su jezici najčešće u pitanju? Postoje li jezici za koje je potrebno obrazovati
još predvoditelja?

190
GISKOR: Da, ja sam zahvaljujući znanju mađarskog dobila posao. Javila sam se na
natječaj na kojem su tražili... Jer se dogodilo da je Retfala ovdje imala knjige na
mađarskom jeziku i pošto je trebao djelatnik koji zna mađarski jezik, ja sam se javila na
natječaj i onda sam poslije išla na usavršavanje. Kao nastavnik mađarskog jezika imala
sam prednost pred drugima koji su podnijeli molbu.

KBM: Imate li često priliku koristiti vaš mađarski jezik na svom poslu?

GISKOR: Mi surađujemo s Pečuhom i ta suradnja ide preko mene. Onda, za vrijeme rata
smo dosta surađivali. Pozovu me i u Mađarski kulturni centar da budem u nekom žiriju i
slično. Znači, surađujemo i koristim svoje znanje mađarskog jezika.

KBM: A koliko Vam dolaze ljudi koji posuđuju knjige na mađarskom jeziku?
GISKOR: Malo, s obzirom na broj ljudi u Osijeku, jako malo. Nije razvijena kultura čitanja
među Mađarima u ovoj sredini. Ovdje u Rafali su uglavnom ljudi sa završenom osnovnom
školom. Oni koji su završili više škole, završili su ih na hrvatskom i više čitaju na
hrvatskom. Dolaze mi iz raznih dijelova grada, ali je to jako mali broj ljudi.

KBM: Koliki je otprilike broj čitača na mađarskom?

GISKOR: Do 10, nema više od 10. Ja za svoju mamu posuđujem knjige na mađarskom, 10
ljudi maksimalno.

KBM: Dogodi li Vam se nekada da dođe u knjižnicu netko tko ne zna ni mađarski ni hrvatski?
GISKOR: Ovdje u Retfali ne, ali gore u gradu da. Dođu se ljudi informirati, ali se onda
služimo engleskim. Većina se služi engleskim, ali imamo i kolege koji govore njemački,
tako da je uglavnom ili engleski ili njemački pa pozovemo nekog. Uvijek ima nekoga. A
slovački i razumijemo. Za njemački uvijek nekoga nađete, a engleski se podrazumijeva da
većina govori.

KBM: Jeste li svjedočili tomu da je netko u našem gradu imao problema zbog nepoznavanja
hrvatskog jezika?

GISKOR: Nisam čula da se to dogodilo. Uvijek se ljudi snađu. Često u trgovini ako čujem
da netko priča mađarski uskočim pa pomognem. Mislim da je u Osijeku još uvijek razvijeno
to da se pomogne strancima.

...

191
KBM: Držite li da postoji jezik čiju bi uporabu trebalo dodatno poticati u našem gradu?
GISKOR: Mislim da bi trebalo poticati sve manjinske jezike, ne samo jedan, nego sve.
Treba ih približiti ljudima kroz škole i neke aktivnosti. Vi ovdje u Osijeku ne možete
nabaviti niti jednu knjigu za učenje mađarskog jezika. Sada netko dođe u knjižnicu i traži
od mene knjigu - ja je nemam. Imam doma nekakav CD pa ako me ljudi traže nešto po
čemu bi mogli učiti mađarski onda im to presnimavam, ovako nema. Nemate rječnika za
kupiti. U cijelom gradu, u Hrvatskoj, nemate za kupiti mađarski rječnik. Zadnji je tiskan
mađarsko-srpsko-hrvatski 70.-ih godina. Nema interesa. To bi trebalo službeno potaknuti
da se takve stvari razviju. Nema toga. Ljudi ne mogu ni najosnovnije stvari naučiti. Za
engleski imate milijun tih sitnih stvari za učenje. Ja govorim samo što se tiče mađarskog ne
znam za ostale jezike, ali vjerujem da je slično. To bi se trebalo više potaknuti. To me smeta,
što se ništa ne poduzima da se to malo potakne.

KBM: A što sad otkad se otvorio ovaj Odjel za hungarologiju na Filozofskom, ne osjeti se u
gradu?

GISKOR: Ne, mladi su i to je počelo tek sad. Ova asimilacija koja se odvija ovdje je
normalna asimilacija i rezultat politika bivše države. Ako daš jednom narodu sve, on se
osjeća siguran i ne zadržava svoje. Ako ga pritisneš, stišćeš, onda će se oni odupirati i
tjerati svoje. Mi smo ovdje imali sve mogućnosti, ne treba se boriti za svoje i to je ta politika
koja je dovela do toga da u Osijeku neće biti uskoro Mađara. Neće biti. To je prirodna
asimilacija i protiv toga se teško boriti. Dok ljudima proradi svijest…

KBM: U Istri svi pričaju talijanski, mi to nismo tu napravili s mađarskim...

ISKOR: To bi se trebalo napraviti i s mađarskim i njemačkim, ova sredina je bila Austro-

Ugarska. Prije Drugog svjetskog rata u Baranji i u Vojvodini bio je običaj da jedne godine
Nijemci šalju svoju djecu kod Mađara, preko ljeta, a jedne godine kod Srba. I obratno. Pa
su naučili jezike. Svi stari i Nijemci i Mađari i Srbi su govorili sve jezike. Oni su se
mijenjali i poštivali su jedni druge. Pa je došao taj rat i svatko je imao svoju stranu i to je
dovelo do velike mržnje. I poslije toga se sve izopačilo. Da je ostala takva situacija ljudi bi i
dalje…ta mržnja dovodi do te situacije kakva je sad. Mene su učili da ne mrzim, svatko
mora voljeti svoje. Kao što ti voliš svoje i netko drugi voli svoje i treba to poštivati. Ne smiješ
- netko priča albanski, ne smiješ ga osudit. On voli svoje kako i ja volim svoje.

192
KBM: Ponekad se jezik samo simbolično upotrebljava - primjer su ploče s nazivima mjesta
na dva ili više jezika, ali ne postoji ništa u sustavu sto omogućuje da se taj jezik zaista i
koristi: u obrazovanju, zdravstvu, pravnom sustavu. Što mislite o takvoj simboličnoj upotrebi
jezika?

GISKOR: Pa eto konkretno ovdje imamo ploču na mađarskom jeziku. Ja sam radila
do 97.-e, pa su me maknuli, pa nije bilo nikog tko zna mađarski. Pa sam se ja sad opet
vratila ovdje. Ploča ništa formalno ne znači. Ako nemate ljude koji dolaze i nema mene,
onda je to ploča. A u samom gradu, ne možemo mi to zahtijevati. Nas Mađara nema toliko
puno ne možemo ni zahtijevati da budemo tako zastupljeni. Ali pošto smo u takvoj sredini
da nam je obavezno učiti hrvatski pa znamo hrvatski. Baranja, tu se već zna desiti da netko
zna slabije. U Belom Manastiru je prije bilo dosta zastupljeno da su oni u tim uredima
imali dvojezično i trojezično, u Osijeku to nije bilo potrebe, a nije bilo ni problema, jer su
svi koji su bili u gradu znali hrvatski. Naučili su ili u školi ili na ulici. Ali eto sad se sve više
Osijek i Pečuh povezuju. Pa bi se možda trebalo malo više poraditi na tome. Ne znam ima li
u gradskoj upravi Mađara. Ja sam član Vijeća nacionalnih manjina kao predstavnik
Mađara. Trebalo bi malo više toga, ne samo Mađare, nego sa svim manjinama. Ali, kažem,
ne znam koliko ovdje ima Slovaka, znam da okolo ima puno, ali trebalo bi malo poraditi na
tome da se to malo poboljša. I onda bi se ljudima dalo poticaja, ako znam mađarski - mogu
dobiti posao neki, i šalje se poruka nekakva...

KBM: Ako biste mogli nešto promijeniti vezano uz jezičnu sliku grada, što bi to bilo?

GISKOR: Pa, malo bi se potrudila oko natpisa. U gradu ima puno natpisa, pa da se stave
na više jezika, za turiste koji dolaze u Tvrđu, da se više na tome poradi. Ovo ostalo, to što
oni stave natpis na Općinu, možda, ali nema dovoljno stanovnika da bi se moglo to
zakonski tražiti. Ja bih poradila da se više u školama, od vrtića na dalje da se to nekako
pokrene, više razgovara o tome i ubaci u program. Znam da ova jedna škola ima odličan
program, Becić. Imaju dan kada organiziraju učenici recimo dovedu roditelje. Imali su
slovački albanski, srpski, ovisi koje učenike imaju. Znači, oni su organizirali jedan dan kad
su svi jezici bili predstavljeni u školi. To je kolegica jedna organizirala, Marija… ne mogu
se sjetit prezimena. Za tu školu znam. Tako bi trebalo to. Pa su dolazile bake pričale priče,
priredile kolače. Da se tako krene od vrtića, imamo u grupi takve i takve... Da se pokaže i

193
da djeca vide to i da se ne stide i da je to zapravo pozitivno. Imam osjećaj da se i moji dečki
nekad stide toga, što ja recimo inzistiram na mađarskom.

KBM: Postoji li nešto što je bitno, a što nismo spomenuli vezano uz temu jezika u gradu
Osijeku i jezičnih politika?

GISKOR: Pa ne. Meni je jedino izrazito koristilo što znam mađarski, i kod putovanja i
posla i svega. Zato sam ja inzistirala da moji nauče mađarski, a sad kako će biti dalje šta će
oni… tako je to u dvojezičnim brakovima.

KBM: Kako biste komentirali rečenicu učenika 8. razreda koji pohađa dodatne sate
slovačkog jezika i kulture (model C) kao odgovor na pitanje sudjeluje li s poznavanjem
slovačkog jezika u obilježavanju dana jezika: “Zašto bih? Pa njih (prijatelje iz razreda i
škole) to ne zanima, to je kao da ja sad idem učiti mađarski...“?

GISKOR: Zato što je djeci nelagodno, imaju osjećaj da ih drugi podcjenjuju. Moj sin je to
proživio, zbog toga što je Mađar je doživio to što je doživio. Za njega je to bilo teško. U
društvu kad izlazi pa kad se čuje pa dok on njima objasni što kako… Ja njima kažem: vi se
trebate ponositi što ste Mađari. Mađari su narod koji je opstao u Europi. Imaju puno
nobelovaca, uspjeha, morate biti ponosni što ste članovi tog naroda, a ne sramiti se. Puno
veći narodi nemaju toliko nobelovaca. Gdje god se nešto razvilo, svugdje su bili Mađari. U
svemu. Puno ih ima koji su porijeklom iz Mađarske i sebe smatrali Mađarima. Za 10
milijuna ljudi to je veliki rezultat. U svijetu su ne znam koji po sportskim postignućima,
medaljama.

KBM: Kako biste komentirali rečenicu gimnazijalke Vanje, koja je pohađala nastavu na
srpskom jeziku u osnovnoj školi (model A) na pitanje hoće li govoriti srpski u budućnosti da
joj to ne treba, da joj je svejedno?

GISKOR: Stidi se i neugodno joj je to koristiti, jer čim počne pričati svojim jezikom ljudi
vas pogledaju. I samo zbog toga. Inače bi to bilo normalno. To je samo posljedica rata.
KBM: A kako biste komentirali izjavu dječaka iz Tenje, koji kaže da uvijek razmišlja kako će
nešto reći, na autobusnoj stanici ili u dućanu. Tu su ljudi izgubili svoje bliske i zna da bi ih
jezik mogao povrijediti.

GISKOR: To je to, to je rat. Ja to razumijem i mislim da je on jako u pravu. I meni se

dogodi da recimo pošto sam rasla u takvoj sredini, da mi se desi da upotrijebim neku srpsku

194
riječ, pa eto, recimo dok je bio bivši ravnatelj ja sam za ručkom rekla prijatno, a on mi je
odgovorio ne kaže se prijatno nego dobar tek. Pa sam mu ja rekla - Kada ćete vi govoriti
mađarski kao ja hrvatski onda me možete ispravljati. Onda me poslije više nije ispravljao.
To razumijem dijete, to povrijedi, vjerujem da povrijedi ljude koji su izgubili nekog i dječak
je rekao istinu. S mađarskim nema takvih problema.

KBM: Kako biste komentirali to što djeca Hrvata, prognanika iz Bosne i Hercegovine u
Čepinu, ne poznaju nijednu brojalicu, pjesmu ili priču iz kraja iz kojeg im potječu roditelji?

GISKOR: Žalosno, jako žalosno. To što ni ovdje Mađari ne znaju. Ne znaju priče, ništa.
Gubi se tradicija. U Baranji je to još ostalo, u Osijeku ne. I to je jako žalosno jer svi narodi
imaju jako bogatu kulturu što se toga tiče. To je znanje, to što je narod nekad izrekao. Ako
se gleda za zdravlje, kulturu, što je narod složio i priče i izreke, to sve stoji i danas. I šteta da
to ne opstane. I samo zbog uspoređivanja kultura, jezika, jako se puno tu gubi, veliko
bogatstvo.

KBM: Kako biste komentirali izjavu dječaka Amara (10). „To (znanje albanskog) je prednost
u Makedoniji, Albaniji ili na Kosovu, ali ne ovdje, ne u Hrvatskoj“?

GISKOR: Smatraju sebe niže vrijednima, opet svijest, ništa drugo. Sve se svodi na to.

KBM: Kako biste komentirali podatke spomenutog istraživanja koji upućuju na ideju da djeca
višejezičnost prepoznaju kao osobni kapital („Što više jezika znaš, više vrijediš“), ali ne i kao
kapital zajednice u kojoj žive (primjer izjave dječaka sa slovačkim jezikom)?

GISKOR: Da, zato što sama zajednica nije dovoljno razvila tu svijest. Na tome to treba
raditi, u zajednici, na razvijanju te svijesti.

195
 9. LITERATURA

(1914). Popis žiteljstva od 31. prosinca 1910. u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb: Tisak
Kralj. zemaljske tiskare.
(1921). Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Beograd: Ustavotvorna skupština.
(1932). Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. god. Kraljevina Jugoslavija,
Opšta državna statistika. Sarajevo: Državna štamparija.
(1974). Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Beograd: Službeni list Socijalističke
Federativne Republike Jugoslavije br. 9, godina XXX.
(1990). Ustav Republike Hrvatske. Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01,
41/01, 55/01, 76/10, 85/10.
(1991). Međunarodni pakt o građanskim i ljudskim pravima. Ujedinjeni narodi.
(1992). Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim
manjinama. Ujedinjeni narodi.
(1994). Popis stanovništva, domaćinstva, stanova i poljoprivrednih gospodarstava 31. ožujak 1991.
Stanovništvo prema vjeroispovjedi i materinskom jeziku po naseljima. Zagreb: Republika
Hrvatska, Državni zavod za statistiku.
(1995). Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina. Vijeće Europe.
(1995). Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina. Narodne novine 14/97.
(2000). Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Narodne novine 51/00,
56/00.
(2010). Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i
srednjoškolsko obrazovanje. Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta.
(2011). Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina 155/02, 47/10, 80/10, 93/11. Narodne novine.
(2012). Izvješće o provedbi Akcijskog plana za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih
manjina za razdoblje od 2011.-2013. godine, za 2011. godinu. Zagreb: Ured za ljudska prava i
prava nacionalnih manjina.
(2012). The Key Data on Teaching Languages at School in Europe. Bruxelles: Education, Audiovisual
and Culture Executive Agency P9, Eurydice and Policy Support.
(2012). Građani Hrvatske i poznavanje stranih jezika. Zagreb: GfK Croatia.
(2013). Popis stanovništva, kućanstva i stanova za 2011. Zagreb: Državni zavod za statistiku
Republike Hrvatske.
(2013). Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi. Narodne novine 87/08, 86/09,
92/10, 105/10, 90/11, 05/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13.
(2014). Hrvatski jezični portal. http://hjp.novi-liber.hr/: Sveučilišni računarski centar (SRCE), Novi
liber.

196
(2014). Stranice Ministarstva Znanosti obrazovanja i sporta. (26. svibanj 2014). Preuzeto 14. lipanj
2014 iz Obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina:
http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=3154
(2014). Registar godišnjih financijskih izvještaja. Zagreb: FINA.
(2014). Izvješće KBC Osijek, Odjel za psihijatriju. Osijek.
Abutalebi, J. (2014). Bilingualism beyond languages: the neural impact of bilingualism upon the brain.
Linguistic and Cultural Diversity in Space and Time. 3rd LINEE conference (str. 19).
Dubrovnik: Croatian Anthropological Society.
Agotić, S. (2012). INTERVJU Suzana Agotić: Nova škola je odgovor na etnički podijeljene škole u
Vukovaru. (M. C. Celić, Ispitivač)
Ajduković, D., & Čorkalo, D. (2003). Socijalni kontekst kao izazov za "Novu školu". U Okrugli stol o
školovanju u Vukovaru "Vukovarska nova škola" (str. 23-32). Vukovar: Europski dom.
Althusser, L. (1986). Ideologija i ideološki aparati države. U S. Flere, Proturječja suvremenog
obrazovanja. Zagreb: Radna zajednica republičke konferencije Saveza socijalističke omladine.
Anderson, B. (2006). Imagined Communities Reflections on the Origin and the Spread of Nationalism.
London: Verso.
Andrić, M. (2003). Turcizmi u seoskom govoru Slavonije. Migracije i etničke teme 19, 15-25.
Bahtin, M. M. (1967). Problemi poetike Dostojevskog. Beograd: Nolit.
Bahtin, M. M. (1981). The Dialogic Imagination. Austin, Texas: University of Texas Press.
Balog, Ž. (2013). Evropako Romano Lil. Preuzeto 2.. svibnja 2014 iz Blog Evropako Romano Lil:
http://www.romano-lil.blogspot.com/2013/12/krovna-zajednica-bajasa-hrvatske-tragom.html
Bañados, Y. C., & Alfaro, T. Y. (2013). Life grammars: the 1907 census and population as a tool of
government. Hist. cienc. saude-Manguinhos vol.20 no.4, str. 1473-1489.
Barry, B. (2000). Culture and Equality: An Egalitarian Critique of Multiculturalism. Cambridge,
Massachusetts: Harvard University Press.
Belaj, V. (1991). Turski (orijentalni) kulturni elementi kod kršćanskog stanovništva Slavonije. U D.
Čalić, & Đ. Berber, Peti znanstveni sabor Slavonije i Baranje - Zbornik radova (str. 239-246).
Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti Zagreb, Zavod za znanstveni rad
Osijek.
Berbić Kolar, E., & Kolenić, L. (2014). Sičanske riči. Osijek: Sveučilište J. J. Strossmayera, Učiteljski
fakultet
Bing, A. (2007). Put do Erduta. Položaj Hrvatske u međunarodnoj zajednici 1994.-1995. i reintegracija
hrvatskog Podunavlja. Scrinia Slavonica, Vol. 7 No 1., 371-404.
Biti, V. (2000). Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Zagreb: Matica hrvatska.
Blommaert, J. (2005). Situating language rights: English and Swahili in Tanzania revisited. U S. May,
Journal of Sociolinguistics 9 (3) (str. 390-417).

197
Blommaert, J. (2006). Language Policy and National Identity. U T. Ricento, An Introduction to
Language Policy (str. 238-254). Malden, Oxfrod, Carlton: Blackwell Publishing.
Bösendorfer, J. (1910). Crtice iz slavonske povijesti s osobitim obzirom na prošlost Županija:
Križevačke, Virovitičke, Požeške, Cisdravske Baranjske, Vukovarske i Srijemske te kr. i slob.
grada Osijeka u srednjem i novom vijeku. Osijek: Tiskom knjigo i kamenotiskare Julija
Pfeiffera.
Bösendorfer, J. (1994). Crtice iz slavonske povijesti... Vinkovci: Slavonska naklada "Privlačica".
Bourdieu, P. (1977). The Economics of Linguistic Exchanges. Social Science Information, 645-668.
Bourdieu, P. (1990). In Other Words, Essays Towards Reflexive Sociology. Stanford, California:
Stanford University Press.
Bourdieu, P. (1992). Što znači govoriti. Zagreb: IK Naprijed.
Bourdieu, P., & Wacquant J. D., L. (1992). An Invitation to Reflexive Sociology. Chicago: The
University of Chicago Press.
Bourdieu, P. (2005). Language and Symbolic Power. Cambridge: Polity Press.
Braunmüller, K., & Ferraresi, G. (2003). Aspects of Multilingualism in European Language History.
Amsterdam, Philadelphia: John Benjamins.
Brutt-Griffler, J. (2002). Class, ethnicity and language rights: An analysis of British colonial policy in
Lesotho and Sri Lanka and some implications for language policy. Journal of Language,
Identity and Education1, 207-234.
Bucholtz, M., & Hall, K. (2004). Language and Identity. U D. Alessandro, A Companion to Linguistic
Anthropology. (str. 268-294.). Oxford: Basil Blackwell.
Canagarajah, S. (2005). Dilemmas in planning English/vernacular relations in post-colonial
communities. U S. May, Journal of Sociolinguistics 9 (3) (str. 418-447).
Canagarajah, S. (2006). Ethnographic Methods in Language Policy. U T. Ricento, An Introduction to
Language Policy (str. 153-169). Malden, Oxford, Carlton: Blackwell Publishing .
Christensen, P., & Allison, J. (2008). Researching Children and Childhood Cultures of
Communication. U P. Christensen, & J. Allison, Research with Children - Perspectives and
Practices (str. 1-10). Oxon: Routledge.
Coulmas, F. (2013). Sociolinguistics - The Study of Speaker's Choices. Cambridge: Cambridge
University Press.
Crystal. (2000). Language Death. Cambridge: Cambridge University Press.
Crystal, D. (2005). The Cambridge Encyclopedia of Language. Cambridge: Cambridge University
Press.
Češi, M., Cvikić, L., & Milović, S. (2012). Okviri za uključivanje inojezičnih učenika u odgoj i
obrazovanje na hrvatskome jeziku. Zagreb: Agencija za odgoj i obrazovanje.
Čorkalo, D., & Ajduković, D. (2003). Uloga škole u poslijeratnoj socijalnoj rekonstrukciji zajednice.
Dijete i društvo br. 2-3, str. 219-234.

198
Čorkalo Biruški, D., & Ajduković, D. (2007). Separate school - a divided community: The role of the
school in post-war social reconstruction. Review of Psychology, 93-108.
Čorkalo Biruški, D., & Ajduković, D. (2008). Stavovi učenika, roditelja i nastavnika prema
školovanju: što se promijenilo tijekom šest godina u školovanju. Migracijske i etničke teme
24/3, str. 189-216.
Čorkalo Biruški, D., & Ajduković, D. (2009). Od dekonstrukcije do rekonstrukcije traumatizirane
zajednice: primjer Vukovara. Revija za socijalnu politiku, god.19, br.1, 1-24.
Čorkalo Biruški, D., & Magoč, A. (2009). "Mi" ne možemo biti krivi?! Etnički identitet i
opravdavanje postupaka vlastite grupe kao odrednice doživljaja kolektivne krivnje. Revija za
sociologiju 40 (39), 3-4, str. 211-231.
Day, A. (2011). Believing in Belonging. New York: Oxford University Press.
Djokic, D. (2003). Unutaretničko pomirenje i nacionalna homogenizacija: Diskurs o pomirenju u
Srbiji i Hrvatskoj krajem 80-ih i početkom 90-ih. Goldsmiths Researrch Online Article. Rec,
70 (16), str. 109-126.
Duchêne, A. (2014). When language flirts with the economy: between liaisons dangereuses and
mariage de raison. Linguistic and Cultural Diversity in Space and Time: Conference Program
and Book of Abstracts (str. 18-19). Zagreb: Croatian Anthropological Society.
Duchêne, A., & Heller, M. (2012). Language in Late Capitalism: Pride and Profit. New York:
Routledge.
Edwards, J. (1985). Language, Society and Identity. Oxford, UK: Basil Blackwell.
Edwards, J. (2001). The ecology of language revival. Current Issues in Language 2, 231-241.
Fairclough, N. (1989). Language and power. Harlow: Longman.
Ferrara, A. (1999). Justice and Judgement: The Rise and the Prospect of the Judgment Model in
Contemporary Political Philosophy. London, Thousand Oaks, New Delhi: SAGE Publications
Ltd.
Fettes, M. (1997). Stabilizing What? An Ecological Approach to Language Renewal. Fourth
Stabilizing Indigenous Languages Symposium. Flagstaff: Arizona, USA.
Filipović, R. (1986). Teorija jezika u kontaktu, Uvod u lingvistiku jezičnih dodira. Zagreb: JAZU,
Školska knjiga.
Filipović, S. (2010). Osječko srednje školstvo od 1729. godine do Prvog svjetskog rata. Essehist,
Vol.2, No. 2, 1-14.
Fishman, J. A. (1978). Sociologija jezika - Interdisciplinarni društveno naučni pristup jeziku u
društvu. Sarajevo: IGKRO "Svjetlost" OOUR zavod za udžbenike.
Fishman, J. A. (1991). Reversing Language Shift. Clevedon: Multilingual Matters.
Fishman, J. (2004). Language Maintenance, Language Shift, And Reversing Language Shift. U T. K.
Bhatia, & W. C. Ritchie, The Handbook of Bilingualism (str. 4006-436). Oxford: Blackwell .
Foucault, M. (1994). Nadzor i kazna. Zagreb: Informator, Fakultet političkih znanosti.

199
Freeman, R. (1996). Dual-language planning at Oyster bilingual school: "It's much more than a
language.". TESOL Quarterly, 30, 557-581.
Freire, P. (1996). Pedagogy of the Oppressed. London: Penguin books, Pearson.
Gal, S., & Woolard, K. A. (2001). Constructing Languages and Publics: Authority and Representation.
U S. Gal, & K. A. Woolard, Languages and Publics: The Making of Authority (str. 129-138).
Manchester, UK; Northampton, MA: St. Jerome Publishing.
Gazzola, M. (29. travnja 2014). Language planning and linguistic justice: An empirical analysis of the
EU's language policy. Linguistic and Cultural Diversity in Space and Time. Dubrovnik,
Croatia: LINEE+, Institute for Anthropological Research, Zagreb, and Croatian
Anthropological Society.
Gee, J. P. (2010). An Introduction to Discourse Analysis - Theory and Method. New York and
London: Routledge.
Geiger, V. (2007). Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. - 1947.
Časopis za suvremenu povijest, Vol. 38 No.3, str. 1081-1100.
Geiger, V. (2012). Tematiziranje povijesti i njemačke manjine u suvremenoj hrvatskoj književnosti (u
povodu romana Unterstadt I. Šojat-Kuči). Scirnia Slavonica, 385 - 394.
Granić, J. (2009). Jezična politika i jezična stvarnost - Language Policy and Language Reality.
Zagreb: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku - HDPL.
Greenberg, R. D. (2001). Language, Nationalism, and the Yugoslav Successor States. U C. O'Reilly,
Language, Ethnicity and the State: Eastern Europe after1989 (str. 17-42). London: Palgrave .
Greenfeld, L. (1992). Nationalism: Five roads to mdoernity. Cambridge, MA: Harvard University
Press.
Grenfell, M. (2011). Language Variation. U M. Grenfell, Bourdieu, Language and Linguistics (str. 67-
96). London, New York: Continuum International Publishing Group.
Grenfell, M. (2011). Language Variation. U M. Grenfell, Bourdieu, Language and Linguistics (str.
92). London, New York: Continuum International Publishing Group.
Grin, F. (2003). Language Policy Evaluation and the European Charter for Regional or Minority
Languages. Hampshire - New York: Palgrave Macmillan.
Grin, F. (2005). Linguistic human rights as a source of policy guidelines: A critical assessment.
Journal of Sociolinguistics 9 (3), 448-460.
Guerrero, C. H. (2010). Is English the key to access the wonders of the modern world? A Critical
Discourse Analysis. Signo y Pensamiento, 294-313.
Gumperz, J. J. (1971). Language in Social Groups. Stanford, California: Stanford University Press.
Gumperz, J. J. (2009). The Speech Community. U A. Duranti, Linguistic Anthropology - A Reader
(str. 66-74). Chichester, UK: Blackwell Publishing Ltd.
Haugen, E. (1966). Language Conflicts and Language Planning: The Case of Modern Norweigan.
Cambridge, MA: Harvard University Press.

200
Heller, M. (2006). Bilingualism. U C. Jourdan, & K. Tuite, Language, Culture and Society. Key
Topics in Linguistic Anthropology (str. 156-168). Cambridge: Cambridge University Press.
Heller, M. (2011). Paths to Post-Nationalism. Oxford: Oxford University Press.
Herceg, J. (1930). Ilirizam - preteča jugoslavenstva. Split: Tisak Leonove tiskare.
Hobsbawm, E. (1990). Nations and nationalism since 1780. Cambridge: Cambridge University Press.
Hobsbawm, E. (2007). Globalisation, Democracy and Terrorism. London: Little, Brown.
Hornberger, N. H. (2003). Revisiting the Continua of Biliteracy: International and Critical
Perspectives. U N. H. Hornberger, Continua of biliteracy: An ecological framework for
educational policy, research and practice in multilingual settings. (str. 35-70). Clevedon:
Multilingual Matters.
Hornberger, N. H. (2006). Frameworks and Models in Language Policy and Planning. U T. Ricento,
An Introduction to Language Policy - Theory and Method (str. 24-41). Malden, Oxford,
Carlton: Blackwell Publishing Ltd.
Jelaska, Z., & Cvikić, L. (2009). Young Learners of Croatian as a Second Language: Minority
Language Speakers and Their Croatian Competence. U M. Nikolov, Early Learning of
Modern Foreign Languages: Processes and Outcomes. Bristol: Multilingual Matters.
Jovchelovitch, S. (2007). Knowledge in Context - representations, community and culture. London
and New York: Routledge.
Kann, R. A. (2011). Should the Habsburg Empire Have Been Saved? An Exercise in Speculative
History. U Austrian History Yearbook 42 (str. 203-210). Center for Austrian Studies,
University of Minnesota.
Kapović, M. (2011). Čiji je jezik. Zagreb: Algoritam.
King, L. (2012). LUCIDE Languages in Urban Communities - Integration and Diversity for Europe.
Project Handbook. London: The Languages Company.
Kloss, H. (1967). Abstand Languages and Ausbau languages. Anthropological linguistics 9 (7), 29-41.
Kolenić, L. (2007). Govori slavonskoga dijalekta (šokački govori). U A. Sekulić, Šokadija i Šokci.
Podrijetlo i naseljavanje (str. 185-195). Vinkovci: Privlačica Vinkovci.
Kolenić, L. (2009). Hrvatski književni jezik u Osijeku od 1809. godine do 2009. godine. Anali zavoda
za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, sv. 25, 71-86.
Kolenić, L. (2012). Govori Vukovarsko-srijemske županije. U D. Živić, & M. Paić-Jurinić,
Vukovarsko-srijemska županija (str. 319-325). Zagreb-Vukovar: Institut društvenih znanosti
Ivo Pilar i Vukovarsko-srijemska županija.
Kordić, L. (2012). Manjinski jezici i jezična politika u ruralnom području Baranje (Hrvatska) – analiza
slučaja. Jezikoslovlje, 533-563.
Kordić, S. (2010). Jezik i nacionalizam. Zagreb: Durieux.
Kramarić, Z. (14. lipnja 2012). Razmišljanja o Osijeku i Osječkom identitetu. Vijenac 477, str. 17.
Kraus, M. (1992). The world's languages in crisis. Language, 4-10.

201
Kreiselmaier, F. (2011). A Discourse of Multilingualism: A Case Study of the Discursive and
Ideological Constructions of Multilingualism in European Union Language Policy 2000-2008,
Doktorski rad. Bern: Universität Bern.
Krumes, I. (2012). Hrvatska crkvena terminologija 18. stoljeća, Doktorski rad. Osijek: Sveučilište
Josipa Jurja Strossmayera, Filozofski Fakultet u Osijeku.
Ladefoged, P. (1992). Another view of endangered languages. Language 68, 809-811.
Le Nevez, A. (2006). Language diversity and linguistic identity in Brittany: a critical analysis of the
changing practice of Breton. Doktorski rad. Sydney: Technological University of Sydney.
Le Page, R. B., & Tabouret-Keller, A. (1984). Acts of identity: Creole-based approaches to language
and ethnicity. Cambridge: Cambridge University Press.
Lewis, M. P., Simons, G., & Charles, F. D. (17. 2 2014). Ethnologue - Languages of the World.
Preuzeto 17. 2 2014 iz https://www.ethnologue.com/: https://www.ethnologue.com/
Lo Bianco, J. (1987). National Policy on Languages. Canberra: Australian Government Publishing.
Lo Bianco, J. (2004). Language Planning as Applied Linguistics. U A. Davies, & C. Elder, The
Handbook of Applied Linguistics (str. 738-762). Malde, USA: Blackwell Publishing.
Lo Bianco, J. (10. listopada 2013). Accent on the positive: Revisiting the language as resource’
orientation for bolstering multilingualism in contemporary urban Europe. Izlaganje. LiMA -
Linguistic Diversity Management in Urban Areas. Final Conference. Hamburg, Njemačka.
Lo Bianco, J. (12. rujna 2013). The Cosmopolis: Urban Life and Multilingualism. Izlaganje. The
Multilingual City – Challenges and Solutions. LUCIDE seminar. Varna, Bugarska.
Luketić, K. (2013). Balkan: Od geografije do fantazije. Zagreb, Mostar: Algoritam.
Makoni, S., & Pennycook, A. (2012). Disinventing mulitlingualism: from monological
multilingualism to multilingua francas. U M. Martin-Jones, A. Blackledge, & A. Creese, The
Routledge Handbook of Multilingualism (str. 439-453). New York: Routledge.
Marijanović, S. (1984). Osijek kao književno središte u prošlosti. U D. Čalić, & Đ. Berber, Četvrti
znanstveni Sabor Slavonije i Baranje. Zbornik radova. (str. 419-439). Osijek: Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti Zagreb. Zavod za znanstveni rad Osijek.
Marković, M. (2003). Istočna Slavonija - stanovništvo i naselja. Zagreb: Jesenski i Turk.
Marushiakova, E., & Popov, V. (2010). Roma identities in Central, South-Eastern and Eastern Europe.
U H. Kyuchukov, & I. Hancock, Roma Identity (str. 39-52). Prague: NGO Slovo 21.
Matasović, R. (2005). Jezična raznolikost svijeta. Zagreb: Algoritam.
Matković, M. (2013). Editorplus.hr. Preuzeto 12. svibanj 2014 iz Editorplus.hr:
http://www.editorplus.hr/index.php/tema-mjeseca/149-engleski-top-istjerao-hrvatski-naj.html
May, S. (2001). Language and Minority Rights: Ethnicity, Nationalism and the Politics of Language.
Harlow UK: Longman/Pearson.
May, S. (2005). Language Rights: Moving the Debate Forward. U S. May, Journal of Linguistics 9 (3)
(str. 319-347).

202
May, S. (2006). Language Policy and Minority Rigths. U T. Ricento, An Introduction to Language
Policy, Theory and Method (str. 255-272). Malde, Oxford, Carlton: Blackwell Publishing.
Mažuran, I., Adamček, J., Sršan, S., Vrbošić, J., Marijanović, S., Šuljak, A., i dr. (1996). Povijest
Osijeka 2. Osijek: Zavod za znanstveni rad hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u
Osijeku, Gradsko poglavarstvo osijek, Školska knjiga d.d. Zagreb.
Mehmedbegović, D. (2011). A Study in Attitudes to Languages in England and Wales - Who Needs the
Languages of Immigrants? Saarbrücken: LAP LAMBERT Academic Publishing GmbH &
Co.KG.
Mirdita, Z. (2007). Vlasi, polinomičan naziv. Povijesni prilozi, Vol.33 No.33, 249-266.
Mirić, J. (1996). Fascinacija državom i (ne) mogućnost oporbe. Politička misao, Vol. 33. br.1, str. 93-
109.
Modrić, S. (13. rujna 2012). Naša djeca i njihova djeca. Novi List.
Morgan, B. (2007). Poststructuralism and applied linguistics: Complementary approaches to identity
and culture in ELT. U J. Cummins, & C. Davison, International handbook of English
language teaching (Vol. 2) (str. 949-968). Norwell, MA: Springer Publishers.
Morson, G. S. (2009). Addressivity. U J. L. May, Concise Encyclopedia of Pragmatics (str. 13-16).
Oxford: Elsevier Ltd.
Moustakas, C. E. (1995). Being-in, being- for, and being-with. Lanham, Maryland: Rowman &
Littlefield Publishers, Inc.
Mühlhäuser, P. (1996). Linguistic Ecology: Language Change and Linguistic Imperialism in the
Pacific Region. London: Routledge.
Mühlhäusler, P. (1996). Linguistic Ecology: Language Change and Linguistic Imperialism in the
Pacific Region. London: Routledge.
Mühlhäusler, P. (2000). Language Planning and Language Ecology. Current Issues in Language
Planning 1/3, 306-367.
Nelde, P. H. (2000). Language Conflict. U F. Coulmas, The Handbook of Sociolinguistics (str. 285-
301). Oxford: Blackwell Publishers.
Novak, K. (2012). Višejezičnost i kolektivni identiteti Iliraca, Jezične biografije Dragojle Jarnević,
Ljudievita Gaja i Ivana Kukuljevića Sakcinskoga. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u
Rijeci/Srednja Europa.
Njari, D. (2011). Povijesni razvoj Retfale. Essehist No2, str. 74-75.
Obad, V. (1989). Slavonska književnost na njemačkom jeziku. Osijek: Radničko sveučilište Božidar
Maslarić.
Opačić, N. (2007). Prodor engleskih riječi u hrvatski jezik. Jezik: časopis za kulturu hrvatskoga
književnog jezika, 22-27.
Opačić, N. (2009). Globalizacija i mali jezici. U B. Kryżan - Stanojević, Lice i naličje jezične
globalizacije (str. 43-53). Zagreb: Srednja Europa.

203
Patton, M. Q. (2002). Qualitative Research & Evaluation Methods. Thousand Oaks, London, New
York: Sage Publications, Inc.
Pavičić, M. (2009). Ratne štete kao posljedica Domovinskog rata u gradu Osijeku. U V. Piližota, & J.
Martinčić, Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku = Annals of the Institute for
Scientific and Art Research Work in Osijek. Sv. 25 (str. 149-164.). Osijek.
Pennycook, A. (1994). The Cultural Politics of English as an International Language . Harlow, Essex,
UK: Longman Group Limited.
Pennycook, A. (2001). Critical applied linguistics: A critical indtroduction. Mahwah, NJ: Lawrence
Erlbaum.
Pennycook, A. (2004). Performativity and Language Studies . Critical Inquiry in Language Studies
Vol 1, Issue 1, 1-19.
Pennycook, A. (2006). Postmodernism in Language Policy. U T. Ricento, An Introduction to
Language Policy Theory and Method (str. 60-76). Malden, Oxford, Carlton: Blackwell
Publishing.
Pennycook, A. (2010). Language as a Local Practice. Abingdon and New York: Routledge.
Petričušić, A. (2013). Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina: izvori
domaćeg i međunarodnog prava. Zagrebačka pravna revija, Elektornički časopis
poslijediplomskih studija Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Svezak 2, Br.1, str. 11-39.
Petrović, V. (2001). Essekerisch Das Osijeker Deutsch. Wien: Verlag Edition Praesens.
Phillipson, R. (1988). Linguicism: Structures and ideologies in linguistic imperialism. U S.-K. Tove,
& J. Cummins, Minority Education: From Shame to Struggle (str. 339-359). Clevedon:
Multilingual Matters LTD.
Phillipson, R. (1988). Linguicism: Structures and ideologies in linguistic imperialism. U S.-K. Tove,
& J. Cummins, Minority Education: From Shame to Struggle (str. 339-359). Clevedon,
Philadelphia: Multilingual Matters LTD.
Phillipson, R. (1992). Linguistic Imperialism. Oxford: Oxford University Press.
Phillipson, R. (2003). English-Only Europe? Challenging Language Policy. U R. Phillipson, The risks
of laissez faire language policies (str. 1-23). London: Routledge.
Phillipson, R. (2006). Language Policy and Linguistic Imperialism. U T. Ricento, An Introduction to
Language Policy - Theory and Method (str. 346-361). Malden, Oxford, Carlton: Blackwell
Publishing Ltd.
Piršl, E. (2007). Interkulturalna osjetljivost kao dio pedagoške kompetencije. U V. Previšić, N. N.
Šoljan, & N. Hrvatić, Pedagogija: prema cjeloživotnom obrazovanju i društvu znanja (str.
275-291). Zagreb: Hrvatsko pedagogijsko društvo.
Radin, F. (2006). Izvješće odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina o Preporuci odbora
ministara Vijeća Europe o primjeni Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima
od strane Hrvatske.

204
Radman, L. (2001). Pregled razvoja osječkih gimnazija od 1729. do 2000. godine. . U Gimnaziije u
Osijeku. Ravnatelji, profesori i maturanti 1729. - 2000. (str. 9-20). Osijek Zagreb: HAZU,
Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku.
Ricento, T. (2000). Historical and theoretical perspectives in language policy and planning. Journal of
Sociolinguistics 4/2, 196-213.
Ricento, T. (2005). Problems with the ‘language-as-resource’ discourse in the promotion of heritage
languages in the USA. U S. May, Journal of Sociolinguistics 9 (3) (str. 348-368).
Ricento, T. (2006). Language Policy: Theory and Practice - An Intorduction. U T. Ricento, An
Introduction to Language Policy - Theory and Method (str. 10-24). Blackwell Publishing.
Rosaldo, R. (1993). Culture and Truth, The Remaking of Social Analysis. London: Routledge.
Ruanni, T. T. (2000). Viva kay Senor Sto. Nino! Some notes towards critical language studies in
English in the Philippines. Journal of English Studies and Comparative Literature, Vol. 6. No.
1, str. 126-140.
Rubin, J., & Jernudd, B. (1971). Can language be planned?: Sociolinguistic theory and practice for
developing nations. University Press of Hawaii.
Ruíz, R. (1984). Orinetations in Language Planning. NABE Journal 8, 15-34.
Schieffelin, B. B. (2000). Introducing Kaluli literacy: A chronology of influences. U P. Kroskrity,
Regimes of Language (str. 293-327). Santa Fe, NM: School of American Research.
Schiffman, H. (2003). Tongue-tied in Singapore: A language policy for Tamil? Journal of Language,
Identity and Education 2, 105-126.
Schiffman, H. (2005). Language Policy: Introductory Remarks. Preuzeto 5. siječnja 2014. iz
University of Pennsylvania Web site:
http://ccat.sas.upenn.edu/~haroldfs/540/polintro/polintro.html
Schiffman, H. (2006). Language Policy and Linguistic Culture. U T. Ricento, An Introduction to
Language Policy - Theory and Method (str. 111-125). Malden, Oxford, Carlton: Blackwell
Publishing Ltd.
Schlesinger, A. (1992). The Disuniting of America: Reflections on a Multicultural Society. New York:
W. W. Norton and Co.
Senković, Ž. (2011). Aporije o značenju politike kod Hannah Arendt. Filozofska istraživanja 121,
God.31, Sv. 1, 45-56.
Sikirić Assouline, Z. (2009). Latinitet u hrvatskom društvu prve polovice 19. stoljeća. Radovi zavoda
za hrvatsku povijest 41, 257-265.
Silverstein, M. (1996). Monoglot "Standard" in America - Standardization and Metaphors of
Linguistic Hegemony. U D. Brenneis, & R. K. Macaulay, The Matrix of Language:
Contemporary Linguistic Anthropology (str. 284-306). Bouldre, Colorado: Westview Press.
Simons, G. F., & Lewis, P. M. (2013). The worlds' languages in crisis: A 20-year update. Responses to
Language Endangerment. In honor of Mickey Noonan, by Mihas, Elena, Bernard
Perley,Gabriel rei-Doval and Kathleen Wheatly (ur.). John Benjamins.

205
Sirnoić, M. (2000). Grčko-hrvatski rječnik. Zagreb: Školska knjiga .
Skutnabb-Kangas, T. (1981). Bilingualism or not. Clevedon: Multilingual Matters Ltd.
Skutnabb-Kangas, T. (1988). Multilingualism and the education of minority children. U T. Skutnabb-
Kangas, & J. Cummins, Minority Education: From Shame to Struggle (str. 9-44). Clevedon:
Multilingual Matters, Ltd.
Skutnabb-Kangas, T. (2004). The right to mother tongue medium education - the hot potato in human
rights instruments. II Mercator International Symposium. Europe 2004: A new framework for
all languages? (str. 1-30). Tarragona - catalunya: MERCATOR.
Skutnabb-Kangas, T., & McCarty, T. L. (2008). Key Concept in Bilingual Education: Ideological,
Historical, Epistemological,and Empirical Foundations. U J. Cummins, & N. Hornberger,
Encyclopedia of Language and Education, LANGUAGE SOCIALIZATION, 2nd edition (str. 3-
17). New York: Springer.
Skutnabb-Kangas, T., & Philipson, R. (2008). A human rights perspective on language ecology. U A.
Creese, P. Martin, & N. H. Hornberger, Ecology of Language, volume 9 of Encyclopedia of
Language and Education, 2. izdanje (str. 3-14). New York: Springer.
Skutnabb-Kangas, T., & Phillipson, R. (2007). Language ecology. U J. Verschueren, J.-O. Östman, &
E. Versluys, Handbook of Pragmatics (str. 25). Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.
Sočanac, L. (2004). Hrvatsko-talijanski jezični dodiri: s rječnikom talijanizama u standardnome
hrvatskom jeziku i dubrovačkoj dramskoj književnosti. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Sočanac, L. (2010). Studije o višejezičnosti. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Sočanac, L. (2012). Language policies in Croatia in a diachronic perspective. Jezikoslovlje, 299-325.
Sršan, S. (2001). Osječka kraljevska gimnazija. U J. Martinčić, Povijest osječke kraljevske gimnazije
od 1766. godine do 1838. godine. Historia Gimnasii Regii Essekinensis ab anno 1766. ad
annum 1838. perducta (str. 7-9). Zagreb: Biblioteka Slavonije i Baranje ; knj. 4. Hrvatska
akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni i umjetnički rad.
STAT. (2009). European Day of Languages/ In the EU 60% of students in upper secondary studied at
least two foreign languages in 2007 / Among the adult population 28% speak at least two
foreign languages. Luxembourg: Eurostat.
Šabić, V. (2002). Tradicijski život Mađara i Nijemaca u Retfali, dijelu Osijeka. Etnološka tribina 25,
Vol. 32, 105-120.
Šagi-Bunić, T. (1896). Ali drugog puta nema, Uvod u misao Drugog vatikanskog koncila. Zagreb:
Kršćanska sadašnjost.
Škiljan, D. (1988). Jezična politika. Zagreb: biblioteka Naprijed.
Šojat Kuči, I. (2009). Unterstadt. Zaprešić: Fraktura.
Šokčević, D. (2006). Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata. Kako se u pogledu preko
Drave mijenjala slika drugoga. Zagreb: Naklada Pavičić.

206
Šundalić, A. (2006). Osiromašivanje i nerazvijenost - Slavonija i Baranja u očima njezinih stanovnika.
Socijalna ekologija: časopis za ekološku misao i sociologijska istraživanja okoline, Vol. 15,
No. 1-2., 125-143.
Tatalović, S. (2006). Nacionalne manjine i hrvatska demokracija. Politička misao, Vol. XLIII, br.2,
159-174.
Tollefson, J. W. (2006). Critical Theory in Language Policy. U T. Ricento, An Introduction to
Language Policy - Theory and Method (str. 42-59). Malden, Oxford, Carlton: Blackwell
Publishing.
Toulmin, M. (2012). Multilingualism, Code-switching, and Language Contact in Historical
Sociolinguistics. U -C. J. Hernández, & J. C. Conde-Silvestre, The HAndbook of Historical
Sociolinguistics (str. 520-534). Malden, MA; Oxford, UK; West Sussex, UK: Blackwell
Publishing Ltd.
Valek, J. (2012). Iz dnevnika učiteljice. U Inojezični učenik u okruženju hrvatskoga jezika. Okviri za
uključivanje inojezičnih učenika u odgoj i obrazovanje na hrvatskome jeziku (str. 127-129).
Zagreb: Agencija za odgoj i obrazovanje.
Van Lier, L. (2004). The Ecology and Semiotics of Language Learning. New York, Boston, Dodrecht,
London, Moscow: Kluwer Academic Publishers/Springer Science.
Van Parijs, P. (2011). The linguistic territoriality principle: right violation or parity of esteem ?
Brussels: Re-Bel initiative.
Vaughan, J. (2013). Language as resistance: Oppositional linguistic practices in Irish communities
worldwide. Australian Linguistic Society 2013 (str. 1-2). Melbourne: ALS.
Vitek, D. (2004). Prilog poznavanju demografske slike osječkoga Gornjega grada u XVIII. stoljeću.
Povijesni prilozi 27, 91 - 99.
Washauer Fredman, S., & F. Bell, A. (2004). Ideological Becoming - Bakhtinian Concepts to Guide
the Study of Language, Literacy, and Learning. U A. F. Bell, & S. Washauer Fredman,
Bakhtinian Perspective on Language, Literacy, and Learning (str. 3-33). Cambridge, New
York, Melbourne, Madrid, Cape Town, Singapore, São Paulo: Cambridge University Press.
Wehler, H.-U. (1980). Nationalitätenpolitik in Jugoslawien - Die deutsche Minderheit. Göttingen:
Vandenhoeck&Ruprecht.
Weinreich, M. (1953). Yidishkayt and Yiddish: On the Impact of Religion on Language in Ashkenazic
Jewry. U Mordecai M. Kaplan Jubilee Volume. New York: Jewish Theological Seminary of
America.
Weinreich, U. (1953). Languages in Contact: Findings and Problems. New York: Publications of the
Linguistic Circle of New York.
Wendel, J. N. (2005). Notes on the Ecology of Language. Bunkyo Gakuin University Academic
Journal 5, 51-76.
Wodak, R. (2006). Linguistic Analyses in Languge Policies. U T. Ricento, An Introduction to
Language Policy - Theory and Method (str. 170-193). Malde, Oxford, Carlton: Blackwell
Publishing.

207
Woolard, K. A., & Schieffelin, B. B. (1994). Language Ideology. Annual Review of Anthropology,
Vol. 23, 55-82.
Zebić, E., Mihajlović, B., & Jelin-Dizdar, T. (3. rujna 2013). Vukovar: Dvojezične ploče i odvojene
škole. Radio Slobodna Europa.
Žanić, I. (2011). Hrvatski jezik danas. Preuzeto 5. travnja 2014 iz Zagrebačka slavistička škola:
http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=880%3Ahrvat
ski-jezik-danas&catid=38%3Ajezik-lingvistika&Itemid=72&limitstart=9
Živaković-Kerže, Z. (2006). Od židovskog naselja u Tenji do sabirnog logora. Scrinia Slavonica,
Vol.6 No.1, str. 497 - 514.
Živaković-Kerže, Z. (14. lipnja 2012). Kultura življenja u gradu Osijeku, Huk bogate povijesti.
Vijenac 477, str. 17.
Živaković-Kerže, Z. (1. svibnja 2014). Osijek.hr Službeni portal grada Osijeka. Preuzeto 1. 5 2014 iz
Povijest: http://www.osijek.hr/index.php/cro/Osijek/Povijest

208