Professional Documents
Culture Documents
Teorije Metafore
Teorije Metafore
Metafora ima šire i uže značenje. U širem značenju, metafora prestavlja svako
odstupanje od doslovne upotrebe reči, tako da se ona koristi kao sinonim za
figuratoivno značenje i figuru. U užem značenju metafora je jedna od figura, odnosno
tropa. Uže značenje je i njeno starije značenje, korišćeno još u antici, kada su
pravljene i klasifikacije tipova metafora. U antičkoj retorici, kod Kvintilijana, dato je
jedno od dva tradicionalna shvatanja metafore. To je poredbeno shvatanje, po kojem
je metafora skraćeno, sažeto ili eliptično poređenje. To znači da ona može biti
zamenjena adekvatnim poređenjem. Srodno shvatanje, takođe tradicionalno, jeste
supstituciono shvatanje. Po ovom shvatanju, u metafori se glavni pojam zamenjuje
sporednim na osnovu analogije koja postoji između njih. Umesto da se nešto kaže
nedvosmisleno i direktno, iskaz se zamenjuje komplikovanijim i zatamnjenijim. Ovo
shvatanje bilo je prihvaćeno do pojave modernih teorija.
U modernoj upotrebi češće se koristi šire shvatanje metafore. Postoje razlike
između tradicionalnih i modernih teorija metafore. Tradicionalne teorije se bave
konkretnom upotrebom figura, objašnjavaju pojedinačne upotrebe i prave
klasifikacije. Moderne teorije polaze od razlike između doslovne i metaforičke
upotrebe reči, traže princip po kojem funkcionišu figure i figurativna upotreba jezika,
i to ne samo u poeziji, već u jeziku uopšte. Zato ima više ovakvih teorija u lingvistici,
nego u poetici. Da je metafora univerzalni princip po kojem jezik funkcioniše, prvi
konstatuje J. A. Ričards u svom radu The meaning of meaning, u kojem se bavi
značenjima u jeziku. Svoju tezu o tome da je metafora univerzalni princip jezika
Ričards potkrepljuje izjavom da bez metafore ne bismo mogli da sastavimo jednu
rečenicu tečnog govora. Monro Birdzli smatra da metaforu prvo treba objasniti kao
jezički fenomen, a tek onda kao poetski. Ipak, svi teoretičari se slažu da su poetske
metafore složenije od ostalih, iako je princip po kojem funkcionišu isti.
Dva najznačajnija pristupa, odnosno teorije metafore nastale su u oblasti
analitičke filozofije, i to su:
1. logički pristup, čiji je osnivač i predstavnik Monro Birdzli. Po ovom
shvatanju, glavno obeležje metafore, po kojem se ona definiše i prepoznaje, jeste
logičkog karaktera. Ako se rečenica shvati doslovno, ona predstavlja alogičan iskaz.
2. semantički pristup / interakciona teorija metafore, čiji je predstavik Maks
Blek. Pristalice ovog pristupa slažu se sa pristalicama logičkog pristupa u tome da
nekada doslovno shvaćene rečenice jesu alogične, ali ima izuzetaka. Kod izuzetaka
kontekst određuje da li će rečenica biti shavćena doslovno ili figurativno. Samim tim,
značenje metafore nije uže logičkog karaktera, već ima semantičku vrednost.
Ričards polazi od teze da metafora nije samo dodatak jeziku, već je jezik u
svojoj biti metaforičan. Značenje je rezultat interakcije dva pojma, tako da se umesto
jedne daju dve ideje o istoj stvari. Ričards uvodi dva tehnička termina kojima
razlikuje dve pomenute misli: sadržaj i prenosnik (u primeru «Čovek je vuk» čovek
je sadržaj, a vuk je prenosnik).
Ričardsonova ideja je da se značenje metafore ne može parafrazirati, jer se za
njim ne može tragati nezavisno od same figure. Značenje treba razlikovati od
sadržaja, jer ono nastaje iz interakcije sadržaja i prenosnika. Ta interakcija nije
ograničena na sličnost, jer ona može biti i u disparantnosti (razlici) između dva pojma.
Malo je metafora u kojima disparantnost nije jednako delotvorna kao i sličnost.
Ričards širi tradicionalno značenje metafore, jer koristi termin metafora i za
figurativne upotrebe koje se drugačije zovu u tradicionalnoj retoriji. Za njega je
metafora svaka figura u kojoj postoji sadejstvo dve ideje.
Maks Blek svoju teoriju izlaže u dva rada: Metafora i Još o metafori. Na
početku svog izlaganja, on kritikuje supstituciono i poredbeno shvatanje metafore (za
koje smatra da je samo jedna varijanta suptitucionog shvatanja). Pravi metaforični
iskaz ne može da se parafrazira zato što sadrži dodatne konotacije koje nisu sadržane
u bukvalnom značenju. Takođe, metaforični iskaz nikada nije zamena za poređenje ili
drugi tip doslovnog iskaza. Metafora stvara novu sličnost između pojmova a ne
iskazuje neku koja već postoji. U prilog svojoj kritici dodaje i to da se zamena
pojmova u metaforičnom iskazu ne vrši uvek po sličnosti, već se nekad vrši i po
razlici u značenju, tako da se ona ne može svesti na poređenje.
Svoju teoriju Blek stvara na osnovu Ričardsove teorije, i kaže da je ona samo
proširenje i modifikacija Ričardsove teorije. Međutim, ona je više od toga, zato što je
Blek Ričardsovoj teoriji dao koherentan oblik. Kada opisuje princip funkcionisanja
metafore, i Blek se služi razlikom između sadržaja i prenosnika, samo ih naziva
glavnim i sporednim predmetom.
Blek smatra da u figuratvnom iskazu čovek automatski aktivira značenja
vezana za sporedni predmet i prenosi ih na glavni predmet. Čitalac poseduje sistem
asociranih opštih mesta, a ne doslovno, rečničko značenje pojma koji je upotrebljen.
Ideja da je predmet bolje posmatrati kao sistem stvari nego kao prostu stvar u saglasju
je sa Birdzlijevom teorijom. U interakciji glavni predmet dobija novo značenje koje
nje uobičajeno implicirano njime, već je obojeno opštim mestima vezanim za
sporedni predmet. Metafora otklanja neke pojedinosti predmeta, a ističe druge. Glavni
predmet projektuje se na polje sporednog predmeta i posmatra kroz njegova svojstva,
što dovodi do pomeranja u značenju. Ova teorija ne funkcioniše na svim primerima,
ali svoju eksplikativnu vrednost ima na složenim, poetskim metaforama. Trivijalne
primere lakše je objasniti supstitucionim ili poredbenim shvatanjem. Tako Blek
zaključuje da postoje tri vrste metafore:
1. one koje se oslanjaju na supstituciju. Mogu da se parafraziraju.
2. one koje se oslanjaju na poređenje. Mogu da se parafraziraju.
3. one koje se oslanjaju na interakciju. Ne mogu da se parafraziraju. Značajne su
za poeziju i filozofiju.