Professional Documents
Culture Documents
Seminarski Rad, Opća Ekonomska Povijest Srednjeg I Novog Vijeka
Seminarski Rad, Opća Ekonomska Povijest Srednjeg I Novog Vijeka
Seminarski Rad, Opća Ekonomska Povijest Srednjeg I Novog Vijeka
FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ POVIJESTI
Filip Gunjača
Josip Lesko
Marko Maslać
Seminarski rad
Mentor: prof. dr. sc. Dijana Korać
Mostar, 2015.
Sadržaj
Uvod.................................................................................................................................. 3
7. Obrt ............................................................................................................................ 13
Zaključak ....................................................................................................................... 16
Literatura ........................................................................................................................ 17
2
UVOD
Što se tiče opće ekonomske povijesti, čije je djelo napisao Jozef Kulischer,
možemo razaznati brojne djelatnosti koje su bile razvijene ili su se još uvijek razvijale u
srednjem vijeku. Tu možemo naći prije svega život običnog seljaka, pojavu seoskih
zajednica, pojavu i razvitak vlastelinstva, susret s trgovinom i obrtom. U ovom radu
susrest ćemo se i sa raznim misliocima koji su istraživali, proučavali i komentirali
srednji vijek što se tiče poljoprivrede, odnosa vlasnika i seljaka, razvoju trgovine i
obrta. Također dolazi do podudaranja raznih mišljenja, raznih neslaganja između
pojedinih znanstvenika i istraživača. Prije svega to sve započinje kratkim uvodom u
stanje kakvo je bilo u srednjem vijeku, pa do razvoja poljoprivrede i načina življenja,
kako su to smatrali Cezar i Tacit proučavajući Germane i njihov način života. Nakon
njih dolazi do uspostavljanja prvih seoskih zajednica, pa sve do razvoja vlastelinstva, a
kasnije i do proizvodnje, te prometa, obrta i na kraju trgovine.
3
1. RANI SREDNJI VIJEK (kratki uvod)
4
2. AGRARNI ODNOSI U DOBA CEZARA I TACITA
5
RoscherHannsen odlučno odbacuju to mišljenje. Ni Cezar, a ni Tacit prema općem
mišljenju još ne poznaju privatni vlasništvo nad tlom, nego su oranice i paše zajedničko
dobro. Prema Tacitu slobodni Germani nisu slobodni seljaci, nego zemljoposjednici,
kojima su zemlju obrađivali neslobodni ljudi. Tacit još govori i to da kućanstvo
slobodnog Nijemca vode njegova žena i djeca, ali je ipak po Wittichu to poljoprivredno
gospodarstvo što ga vode žena, djeca i starci moguće smatrati samo sporednom
djelatnošću. Spominju se također i daće koje su robovi plaćali zemljoposjedniku. Kako
Tacit spominje da su Germani općenito živjeli siromašnim i krutim životom, onda je
neslobodne radne snage moglo biti samo na kneževskim imanjima i kod odličnika.
3. SEOSKA ZAJEDNICA
6
radi o otuđenju posjeda u korist nekih stranaca. Također, dolazi do pojave raznih
bolesti. A u srednjem vijeku najzastupljenije su bile kuga i glad. Kuga i glad su
opustošile provincije Rimskog Carstva. U tim istim prilikama vlast je donijela odluku
da preživjelo stanovništvo mora plaćati umjesto svojih mrtvih i iseljenih susjeda, i time
su se mogli pobrinuti da poreski zaostaci budu ubrani. A što se tiče nasljeđivanja i
nasljednog svojstva bez obzira na to dali Lex Salica poznaje samo nasljedstvo muških
članova (sinovi i unuci) kao što to tvrdi Gierke (muški potomci koji su među sobom
braća), a s njim se slaže i niz drugih istraživača, ili možda da je tada već očasno pravo
nastupilo tek onda kad oporučitelj nije imao braće, kao što to shvaćaju Bethmann-
Hollweg, Geffken, Dareste i dr. Većina istraživača priznaje da se tu radi o očasnom
pravu (odnosno nasljedstvu) vicina koji predstavljaju savez, skupinu seljaka, seosku
zadrugu, skupština seoske zajednice (Markerding). Ovlast svakog pojedinog vicinusa da
istupi protiv doseljenja nekog stranca osniva se na pravu seoske zajednice, da se
nasljedstvo vrati u njezine ruke u svim onim slučajevima, kad nema muških baštinika.
Inama priznaje da bi se po tome moglo zaključiti u najmanju ruku to, da je prvobitno
postojalo zajedničko vlasništvo. Zamisao posebnog vlasništva, veli on sve se više pobija
i učvršćuje u shvaćanju i navikama naroda, ali je njezino praktično provođenje još
uvijek neosporno bilo izloženo dalekosežnim ograničenjima. Samo Fustel de Coulanges
ne će ni ovdje da zna ni o kakvim tragovima zemljišne zajednice, jer vicini nisu uopće
članovi seoske zajednice. Edikt nigdje ne spominje da su zemlju nasljeđivali vicini, a to
da vicini u protivnom slučaju ne smiju zemlju sebi prisvojiti, ima kao cilj da to očuva od
mogućih zloupotreba. Kod Anglosasa su prema zakonu kralja Ine, živice poslije žetve
su uklanjane, pa su svi seljaci mogli pasti stoku zajedno. Zemlja je bila raspodijeljena
ispremiješano i podložna je prisilnom plodoredu. Seljaci zajednički opkoljavaju živicom
oraće njive i livade braneći ih od stoke što pase,a tko ne podigne živicu na dio koji na
njega otpada jamči ostalim seljacima za poljske štete, što nastanu od stoke koja onuda
provali. Kaznu nema platiti možda nekom vlastelinu, a tu stoku uzimaju seljaci kao
zalog. Izdvojeno vlasništvo nad oraćom zemljom, nad kućom i pokućnicom s
pripadnostima, udjelom u neobrađenoj zemlji, nad ledinama, šumom i ispašom te
vodama, sve to u cjelini čini mansus (mansa) ili hufe. Naziv „Hufe“, koji je u upotrebi
od 7. st., u vezi je s glagolom haben što znači imati. Prema Waitz-u hufa je kompleks,
koji se sastoji od zemlje i prava, što su za nju vezana. Tu cjelinu pojedinac redovito ima,
i ona mu je nužna, da bi kao seljak mogao namiriti svoje potrebe. Hufa prema tome nije
neka stalna mjera. Ona pripada istoj kategoriji kao jutro, koje je dio jedne hufe i
7
prvobitno znači naprosto površinu. Tagwerk je dnevni radni učinak, a obilježava
oranicu koja može biti uzorana u jednom danu do podne. Seljak je mogao posjedovati i
više hufa, a u tradicijama se naime spominju vlasnici više hufa, a pri reguliranju vojne
dužnosti uzima se kod obveznika kao polazna točka posjedovanja više hufa.
8
samog naseljavanja pri izboru i organiziranju pojedinih hufa kao i u odvijanju same
gospodarske djelatnosti, te najzad pri mogućnosti proširenja i daljnjeg razvitka te
djelatnosti. Dopsch tvrdi da je seoska zajednica bila naprosto nagrada za ekonomsku
zaostalost i nižu vrijednost, te onda upravo to možemo reći i za cehove, jer je i tu svaki
napredak, svaka pronalazačka djelatnost svako poboljšanje produkcijskih okolnosti bilo
isključeno.
9
Zahvaljući Tacitu doznajemo da je i kod germana u vrlo ranim vremenima došlo do
nastanka vlastelinstva. Dopsch je upozorio ne samo na pojavu vlastelinstva već i na
pojavu posjedovanja nejednakosti. Brunner navodi da je aristokracija bila vezana za
zemljoposjede mada poriče postojanje plemstva kod Franaka. Kao najveći
zemljoposjednik izdvaja se najprije Franački kralj, ali on nije svoj prostrani
zemljoposjed zadržao u vlastitim rukama nego je velik dio dospio u ruke crkve i laika.
Dopsch kaže da su ta darivanja stara koliko i kraljevstvo. Pored kralja i plemića
postojali su i aristokrati i samostani. Iz mnogih izvora doznajemo da je kralj imao veliki
utjecaj nad promjenama i odlukama u zemljoposjedničkim odnosima. Jedino kad je u
pitanju crkva situacija nije ista. Ako je neki imetak dan za spasenje duše mogao je
zaobići kraljeve utjecaje. Darivanje crkve bilo je bogougodno djelo. A zauzvrat
dobivala bi se velika nagrada, a čak je crkva navodila kao nagradu i vječni život.
Zemljoposjedi samostana i biskupa povećali su se u golemim razmjerima. Tako je
Benediktbeuren već kod osnutka dobio 6.700 mansa, a Bonifacijev samostan u Fuldi i
samostan Luxeuil imali su oko 15.000 hufa. Karlo Veliki je htio uvesti reda te je u
Achenu postavljao pitanja biskupima u vezi s imetkom i posjedima. Za vrjeme
Merovinga se provodila sekularizacija. Zapljene imanja su trajala za Karla Martela,
Pipina i Karla Velikog pa sve do Ludovika Pobožnog. Osim zaposjedanjem neobrađene
zemlje, velikaši kraljevstva širili su svoja vlastelinstva i darivanjem crkve i kraljevstva.
No ta darivanja bila su vezana za ograničeno vlasništvo te se baštinsko pravo smatralo
samo potomcima u izravnoj liniji i nikom drugom. Darivanja su išla uz uvjet da
obdareni pristupi vladarevoj službi. Zajedno s širenjem duhovnog i svjetovnog
zemljoposjeda propadaju mali posjedi običnih slobodnjaka i pretvaraju se u
veleposjednička imanja. Oduzimanje posjeda značilo je oduzimanje slobode, a prema
mnogim izvorima to je praćeno tlačenjem ljudi i išlo je nasilnim oduzimanjem njihovih
posjeda. Dolazi do velikih globa što je mnoge ljude odvelo u bijedu, a nemogućnost da
plate dugove dovela ih je do porobljavanja. Da bi izbjegli dugove i neimaštinu mnogi su
mali posjednici stupali u štitništvo crkve i drugih velikaša, tako da su davali svoje
posjede a dobivali zaštitu. Ali podvrgavanje crkvi nije se vršilo samo radi zaštite nego i
radi opskrbe. Tako su oni koji su bili u zaštiti tražili mnoge namirnice ali mjesto za
obitavanje. Ti štićenici su imali dio slobode ali opet morali su služiti svojim vladarima.
Sigurno je i da su vlastelini uzimali posjede i apsorbirali imanja ali to se nije događalo
tako iscrpno i potpuno. Od vlastelinstva do sitnog posjeda nalazimo čitav niz prijelaznih
oblika. Bili su seljaci koji su radili zajedno sa svojom djecom dok je bilo i onih koji su
10
radili ali su imali i svojih radnika. A opet ima i neslobodnih seljaka. Takva situacija
viđala se i u Galiji i Germaniji. Dok na zemljoposjedima neki su radnici imali male daće
neki velike, neki su mogli prodavat svoje posjede neki nisu. Treba razlikovati služnu i
daćom opterećenu zemlju. Oni koji je plaćao daće bio je manje vezan za zemlju, nego
onaj koji je morao obrađivati i vlastelinove oranice. Crkva je upriliku dopuštala
podložnicima slobodu. Vlasništvo je omogućeno slobodnim ostavljanjem u nasljedstvo.
Prema Rietschelu doživotno davanje s vremenom se preobrazilo, prešlo na ženidbenog
druga a onda i na 2 i 3 generaciju. Događalo se da je se uz padanje slobodnih ljudi na
niži stupanj zbivalo i uzdizanje neslobodnih na viši. Došlo je do povećanja
poluslobodnih ljudi. Na taj se način formira jednoliko stanovništvo koje obuhvaća i
slobodne i neslobodne a karakterizira ga njegova vezanost o vlastelinstvu. Daće i
služnosti koje su im nametnute ne razlikuju se od tereta osobno slobodnih ljudi. Starija
učenja nalažu da se većina stanovništva prije Karolinga sastojala od slobodnih seljaka, u
vrijeme Karolinga javlja se vlastelinstvo koje je apsorbiralo seljačke zemljoposjede. Za
razliku od toga Heck je tvrdio da Franci, Sasi, Angloavari nisu imali plemstva. Njegovu
teoriju nastavio je Wittich koja se postala polaznom točkom njegove dalekosežnije
teorije koja se isprva odnosila samo na seosku istočno franačku državu. Konačne
rezultate donio je Dopsch u djelima o razvitku gospodarstva u vrijeme Karolinga te o
gospodarskim i socijalnim temeljima od Cezarova vremena do Karla Velikog. Prema
njemu je Karolinško doba samo nastavak gospodarskog i socijalnog razvitka Europe.
Ipak se apsorbiranje slobodnog zemljoposjeda ne može dokazati ni u doba Karolinga a
niti prije. Time je starije učenje bilo potpuno odbačeno.
11
6. ORGANIZACIJA VLASTELINSTVA
12
u naseljavanju izvršen je znatan prodor u dotad nenastanjena područja koja su većinom
vodila duhovno vlastelinstvo. Što se tiče zatvorenosti aristokratskog posjeda Lamprecht
navodi i da je kraljevstvo bilo rasuto po selima i gradovima. Dopsch se suprostavio još
jednom dominantnom shvaćanju koje je izazvalo mnoge polemike i mnoge njegove
pristalice i protivnike. Mislilo se da je Capitulare de villis polazna točka o pretpostavci
o centralizaciji uprave nad fiksnom zemljom, a to je bilo stvaralačko djelo Karla
Velikog. Dopsch je to demantirao, dokazavši da je značenje tog izvora za upravljanje
agrarnog razvitka precijenjeno. Po njemu Karlovi propisi o upravljanju imanjem nisu
imali za cilj da stvore sistem nego su nastavljali da uspostave staro i uobičajeno
normalno stanje. Iako je Dopsch pogodio istinu da Capitulare de villis ne sadrži Karlovu
opću reformu u upravljanju krunskim imanjima, ipak on svjedoči o veoma mnogim
crtama naivnog gledanja i o malenoj razvijenosti poljoprivrednih prilika. Zahvaljujući
njemu imamo pred sobom organizaciju kraljevskih dobara, namijenjenih opskrbljivanju
kralja svime potrebnim, ostvarenu na načelu neposrednog namirivanja potreba.
7. OBRT
13
Porezi su se ubirali u oružju i stoci. Nakon propasti Rimskog Carstva u Carigradu se i
dalje kovao isti novac. Bio je to solidus – zlatni novac koji je bio proširen i izvan svoje
domovine. Kreditiranja u to vrijeme zapravo još i nema. Svi se poslovi sklapaju za
gotov novac. Da bi se stvorila slika o gospodarstvu toga vremena i u tom razdoblju
treba uzet vrijeme gladi. U toku 9. stoljeća treba zabilježiti 4 perioda opće gladi, od
kojih je svaki trajao više godina.
8. TRGOVINA I PROMET
14
kulture riže, pamuka, šećerne trske. U 11. stoljeću se još uvijek kupovalo samo u
nevolji. Izuzetak su bili samostani. Smatralo se pristojnim primati, odnosno poklanjati
darove, ili pljačkati. Za 8. pa do 10. stoljeće imamo brojne podatke o darovima što su ih
kraljevi, pape, biskupi darivali jedni drugima. Sasi i Danci i Veneti su svoju djelatnost
otpočinjali pljačkom i gusarstvom. Pojam trgovca je bio istovjetan sa pojmom varalice.
Najstariji privilegiji za osnivanje sajmova davani su crkvama i samostanima. Za
sajmove se kovao novac, a kovali su ga novčari.
15
ZAKLJUČAK
Srednji vijek sam po sebi je bio i mračno doba, kako ga mnogi nazivaju. To
možemo zaključiti iz svega što je i gore navedemo, od samog razvitka stanovništva,
podjelama ljudi u klase, u one neslobodne i one koji su slobodni, te na vrhu same
vlasteline. Podjela zemlje je također utjecala na život. Način ponašanja ljudi je također
zanimljiv proces. Trgovina je dosta utjecala na razdoblje srednjeg vijeka, a crna
činjenica je i ta da je postojalo trgovanje ljudi, kako ih se naziva robovima, koji su bili
niža klasa. Zanimljiv je i način ponašanja vlastelina prema neslobodnom stanovništvu.
Razvija se poljoprivreda, obrt i trgovina. Dolazi do nastajanja i seoskih zajednica, koje
još nisu utvrđene kako treba. Srednji vijek nama predstavlja jedno zanimljivo razdoblje,
u kojem dolazi do brojnih promjena, razdoblje u kojem se konstruira društvo i način
življenja koji neće biti promijenjen dugo godina, pa i stoljeća. Promatramo i zanimljiv
način komuniciranja ljudi jedni između drugih. Srednji vijek nam govori mnogo toga,
ali ne može se sve reći samo u jednom komentaru, već se to treba diskutirati i govoriti u
više priča i komentara, no i istog se ne može izvući ono glavno, što je i kako je
funkcioniralo sve u to doba.
16
LITERATURA
17