SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ POVIJESTI

Filip Gunjača
Josip Lesko
Marko Maslać

OPĆA EKONOMSKA POVIJEST SREDNJEGA

VIJEKA

Seminarski rad
Mentor: prof. dr. sc. Dijana Korać

Mostar, 2015.
Sadržaj

Uvod.................................................................................................................................. 3

1. Rani srednji vijek (kratki uvod) .................................................................................... 4

2. Agrarni odnosi u doba Cezara i Tacita ......................................................................... 5

3. Seoska zajednica ........................................................................................................... 6

4. Učenje o prvobitnom zajedničkom vlasništvu .............................................................. 8

5. Pojava i razvitak vlastelinstva....................................................................................... 9

6. Organizacija vlastelinstva ........................................................................................... 12

7. Obrt ............................................................................................................................ 13

8. Trgovina i promet ...................................................................................................... 14

Zaključak ....................................................................................................................... 16

Literatura ........................................................................................................................ 17

2
 UVOD

Što se tiče opće ekonomske povijesti, čije je djelo napisao Jozef Kulischer,
možemo razaznati brojne djelatnosti koje su bile razvijene ili su se još uvijek razvijale u
srednjem vijeku. Tu možemo naći prije svega život običnog seljaka, pojavu seoskih
zajednica, pojavu i razvitak vlastelinstva, susret s trgovinom i obrtom. U ovom radu
susrest ćemo se i sa raznim misliocima koji su istraživali, proučavali i komentirali
srednji vijek što se tiče poljoprivrede, odnosa vlasnika i seljaka, razvoju trgovine i
obrta. Također dolazi do podudaranja raznih mišljenja, raznih neslaganja između
pojedinih znanstvenika i istraživača. Prije svega to sve započinje kratkim uvodom u
stanje kakvo je bilo u srednjem vijeku, pa do razvoja poljoprivrede i načina življenja,
kako su to smatrali Cezar i Tacit proučavajući Germane i njihov način života. Nakon
njih dolazi do uspostavljanja prvih seoskih zajednica, pa sve do razvoja vlastelinstva, a
kasnije i do proizvodnje, te prometa, obrta i na kraju trgovine.

3
 1. RANI SREDNJI VIJEK (kratki uvod)

Na početku, da spomenemo Buchera, kako to on nama dočarava

razdoblje ranoga srednjega vijeka. Prema njemu rani srednji vijek stupanj je zatvorenog
kućnog gospodarstva. To znači da postoji čista vlastita proizvodnja, s gospodarstvom
bez razmjene, pri čemu onda dobra budu potrošena u istom onom gospodarstvu u kojem
su proizvedena. To znači da sve ono što proizvedemo, to i potrošimo, a ne prodamo. Za
ovo je doba karakteristična mala razvijenost prometa. Trgovina obuhvaća tek malo vrsta
robe, odnosno samo rijetke prirodne proizvode i zanatske tvorevine visoke specifične
vrijednosti. Dobra koja su se proizvela u kućanstvima nisu izlazila na takva tržišta, već
su bila potrošena u tom gospodarstvu u kojem su se proizvela, kao što smo već i gore to
spomenuli. Obično na takvim je tržištima dolazilo do razmjene samo luksuzne robe. U
samim gradskim središtima dolazilo je i do prodaje živežnih namirnica, a mogla su se i
vidjeti nova gospodarstva i neki novi obrti. Javlja se novac, tržišno kućarenje, kreditni
promet uz naknadnu naplatu. Najviše se vjeruje tome da je svako pojedino gospodarstvo
radilo pretežito za vlastite potrebe. Below je želio da trgovini u srednjem vijeku prida
nešto veće značenje nego što je to učinio Bucher. Below još uz to dodaje da su jednako i
vlastelini kao i seljaci stajali u gospodarskim odnosima sa izvanjskim područjima.
Sander smatra da je bila osnovna crta u privrednom nastojanju sačuvati pojedinačno
gospodarstvo toliko neovisnim od prometa, koliko je god to bilo moguće. Što se tiče
Sombarta pojam „zatvorenog kućnog gospodarstva“ zamijenjen je za pojam „vlastito
gospodarstvo“. Vlastito gospodarstvo javlja se u svome dvostrukom obliku i kao
seljačko i kao vlasteosko vlastito gospodarstvo. No, ovaj gospodarski sistem zapravo
obilježavaju gotovo iste karakteristike koje su svojstvene zatvorenom kućnom
gospodarstvu. No, najčešće se uzima u obzir ovo Bucherovo tumačenje. Prijelazno doba
bilo je XI. st., u kome razmjedbeni promet počinje zadobivati mnogo veću ulogu nego
što je to prije bilo.

4
 2. AGRARNI ODNOSI U DOBA CEZARA I TACITA

Važni izvori (najstariji) pružaju osnovne podatke o agrarnim prilikama kod

Germana, a u obzir dolaze Cezar (1.st. p. n. e.) i Tacit (1.st. p. n. e.) Cezar za Germane
kaže da se tek malo bave ratarstvom, nego uglavnom se hrane mlijekom, sirom i
mesom. On uspoređuje Germane sa nomadima, mada ne smatra da su nomadi. Govori
da se Germani nisu hranili isključivo žitom, već su živjeli od stoke (mesa). Cezar je
proučavao samo jedno pleme Sveva i na osnovu njihovog ponašanja smatrao je da se
takvim ponašanjem koriste i druga germanska plemena. Takvog mišljenja bili su stariji
istraživači poput Londona, Waitz, Arndt, Eichhorn, Kemble i itd., također njihovo
mišljenje je bilo da on svoje germanske izvjestioce nije ni razumio.Njegovu teoriju
podupiru, prije svega Bethmann-Hollweg i Sybel, i oni misle da je Cezar posjetio i
druga germanska plemena, te istražio njihove ustanove i prikupio točne podatke o
Germanima. Tom istom shvaćanju prišli su i Hannsen, Thudichum. Maurer, Roscher,
Arnold i drugi. Većina novijih istraživača priznaje njegovu vjerodostojnost, kao što su
Meitzen, Hoops, Max Weber, Ebert, Koetsche i drugi. Otto Schultz kaže da to treba
bezuvjetno prihvatiti jer je on bio znanstveno zainteresiran očevidac i da je bio
inteligentan čovjek, i jedan od najoštroumnijih i najtreznijih glava srednjega vijeka. Što
se tiče Tacita, za njega Norden misli da se njegovi podaci ne mogu uskladiti s
Herodotom. Norden naglašava besprimjernu važnost spisa Germania.Mullenhoff i
Fleischmann ukazuju na jednostavnu jasnoću Tacita koji je isto dobro poznavao brojne
spise o Germanima, kao i Livije, Strabon i Pomponije Melo. O zemljoradnji Germana
svjedoče i arheološki nalazi kao što je drveno ralo. Hoops kaže da: „Zemljoradnji ne
pridaju nikakve vrijednosti“.O. Schultz kaže: „Zemljoradnji ne posvećuju
brige“.Norden kaže: „Obrada tla nije dovoljno razvijena“. Brojnim rodovima se
dodjeljuju oranice, na onome mjestu kako to žele, a već sljedeće godine ih premještaju
na druga mjesta, odnosno druge oranice. Isto polje svake godine iskorištava neki drugi
rod. (Hannsen). Taj agrarni sistem (sustav) nesumnjivo je u svezi sa ratničkim životom i
karakterističan je za neprestano ratno stanje, koje se prekida tek prolaznim primirjem.
Ni u Tacitovo vrijeme, koje od Cezarova vremena dijeli 150 godina, nije zemljoradnja
zauzimala prvo mjesto. Agri – stanoviti dio obradive zemlje.Cijela seoska zajednica – (
ab universis ). Stariji pisci su vjerovali, odnosno smatrali da riječi „arva per annos
mutant et superest ager“ označavaju tropoljni gospodarski sistem, međutim

5
RoscherHannsen odlučno odbacuju to mišljenje. Ni Cezar, a ni Tacit prema općem
mišljenju još ne poznaju privatni vlasništvo nad tlom, nego su oranice i paše zajedničko
dobro. Prema Tacitu slobodni Germani nisu slobodni seljaci, nego zemljoposjednici,
kojima su zemlju obrađivali neslobodni ljudi. Tacit još govori i to da kućanstvo
slobodnog Nijemca vode njegova žena i djeca, ali je ipak po Wittichu to poljoprivredno
gospodarstvo što ga vode žena, djeca i starci moguće smatrati samo sporednom
djelatnošću. Spominju se također i daće koje su robovi plaćali zemljoposjedniku. Kako
Tacit spominje da su Germani općenito živjeli siromašnim i krutim životom, onda je
neslobodne radne snage moglo biti samo na kneževskim imanjima i kod odličnika.

3. SEOSKA ZAJEDNICA

Nekoliko stoljeća nakon Cezara i Tacita postupno se izvršila promjena u načinu

gospodarenja, te u posjedima kod Germana. Dolazi do stvaranja seoskih zajednica.
Salijski zakon (Lex Salica), koji se bavi interesom stočara, dobivamo dojam o
postepenom prevladavanju zemljoradnje nad pašnjačkim gospodarstvom. U njemu
nalazimo mnoge odjeke zajedničkog vlasništva nad zemljom. Preseljenja na imanja
nekog drugog su još zastupljena, no prema Salijskom zakonu priznaje se pravo da svaki
stanovnik može ustati protiv njegova dolaska. Novi nasljednik imao je naime pravo da
iskorištava zajedničko zemljište seoske zajednice (Marka). Riječ „super alterum“ ne
smije se prevesti „protiv volje kojeg od članova seoske zajednice“ , kao što to misle
Sohm, Pardessus i dr. Fustel de Coulanges tvrdi da nema napada na imanje nekoga
odsutnoga, čak je to neshvatljivo da se to dogodi. Schroder smatra da riječ „super
alterum“ znači „doseliti se na nekog drugog“. Objekt zaposjedanja nije bila ne iskrčena
zemlja, kako to smatraju Waitz, Sohm, Maurer, nego već i obrađena zemlja i naseljena
čestica pojedinog člana seoske zajednice, kako to smatraju Schroder, Geffken, Gierke i
drugi. Waitz ukazuje na to da se ovdje više radi o zajednici polja. A Flach smatra da
vlastelinovi podanici čine neku vrstu cjeline, budući da imaju zajedničko pravo na
zemljišnu česticu (Hufe) . Hildebrand ima posve zasebno tumačenje „De migrantinus“ :
Qui in Villa consistut nisu nikako seljaci, nego vlastelini, a tu se zapravo radi o imanju
koje se na nasljednike raspada u više malih imanja. Fustel de Coulanges tvrdi da se tu

6
radi o otuđenju posjeda u korist nekih stranaca. Također, dolazi do pojave raznih
bolesti. A u srednjem vijeku najzastupljenije su bile kuga i glad. Kuga i glad su
opustošile provincije Rimskog Carstva. U tim istim prilikama vlast je donijela odluku
da preživjelo stanovništvo mora plaćati umjesto svojih mrtvih i iseljenih susjeda, i time
su se mogli pobrinuti da poreski zaostaci budu ubrani. A što se tiče nasljeđivanja i
nasljednog svojstva bez obzira na to dali Lex Salica poznaje samo nasljedstvo muških
članova (sinovi i unuci) kao što to tvrdi Gierke (muški potomci koji su među sobom
braća), a s njim se slaže i niz drugih istraživača, ili možda da je tada već očasno pravo
nastupilo tek onda kad oporučitelj nije imao braće, kao što to shvaćaju Bethmann-
Hollweg, Geffken, Dareste i dr. Većina istraživača priznaje da se tu radi o očasnom
pravu (odnosno nasljedstvu) vicina koji predstavljaju savez, skupinu seljaka, seosku
zadrugu, skupština seoske zajednice (Markerding). Ovlast svakog pojedinog vicinusa da
istupi protiv doseljenja nekog stranca osniva se na pravu seoske zajednice, da se
nasljedstvo vrati u njezine ruke u svim onim slučajevima, kad nema muških baštinika.
Inama priznaje da bi se po tome moglo zaključiti u najmanju ruku to, da je prvobitno
postojalo zajedničko vlasništvo. Zamisao posebnog vlasništva, veli on sve se više pobija
i učvršćuje u shvaćanju i navikama naroda, ali je njezino praktično provođenje još
uvijek neosporno bilo izloženo dalekosežnim ograničenjima. Samo Fustel de Coulanges
ne će ni ovdje da zna ni o kakvim tragovima zemljišne zajednice, jer vicini nisu uopće
članovi seoske zajednice. Edikt nigdje ne spominje da su zemlju nasljeđivali vicini, a to
da vicini u protivnom slučaju ne smiju zemlju sebi prisvojiti, ima kao cilj da to očuva od
mogućih zloupotreba. Kod Anglosasa su prema zakonu kralja Ine, živice poslije žetve
su uklanjane, pa su svi seljaci mogli pasti stoku zajedno. Zemlja je bila raspodijeljena
ispremiješano i podložna je prisilnom plodoredu. Seljaci zajednički opkoljavaju živicom
oraće njive i livade braneći ih od stoke što pase,a tko ne podigne živicu na dio koji na
njega otpada jamči ostalim seljacima za poljske štete, što nastanu od stoke koja onuda
provali. Kaznu nema platiti možda nekom vlastelinu, a tu stoku uzimaju seljaci kao
zalog. Izdvojeno vlasništvo nad oraćom zemljom, nad kućom i pokućnicom s
pripadnostima, udjelom u neobrađenoj zemlji, nad ledinama, šumom i ispašom te
vodama, sve to u cjelini čini mansus (mansa) ili hufe. Naziv „Hufe“, koji je u upotrebi
od 7. st., u vezi je s glagolom haben što znači imati. Prema Waitz-u hufa je kompleks,
koji se sastoji od zemlje i prava, što su za nju vezana. Tu cjelinu pojedinac redovito ima,
i ona mu je nužna, da bi kao seljak mogao namiriti svoje potrebe. Hufa prema tome nije
neka stalna mjera. Ona pripada istoj kategoriji kao jutro, koje je dio jedne hufe i

7
prvobitno znači naprosto površinu. Tagwerk je dnevni radni učinak, a obilježava
oranicu koja može biti uzorana u jednom danu do podne. Seljak je mogao posjedovati i
više hufa, a u tradicijama se naime spominju vlasnici više hufa, a pri reguliranju vojne
dužnosti uzima se kod obveznika kao polazna točka posjedovanja više hufa.

4. UČENJE O PRVOBITNOM ZAJEDNIČKOM VLASNIŠTVU

Teorija o prvobitno zajedničkom vlasništvu kod Germana odnosno teorija o

zajednici polja i seoskoj zajednici prokrčila su put istraživanja danskog mjernika
Oluffsena. Za starije doba uvijek je nailazio na zatvorena sela, pri čemu je zemlja bila
uvijek zajednički posjed pojedinog sela i raspala se na određeni broj među sobom
jednako velikih hufa. Sveukupno se polje od vremena do vremena nanovo premjeravalo
i ždrijebom iznova dodjeljivalo. Hannsen koji je Oluffsenove podatke obogatio vlastitim
istraživanjima o nasljednim seoskim zadrugama u Trierskoj oblasti, tu je utvrdio da se
seoska njiva u staro doba periodički dijelila u čestice, pa je zatim svatko tko je na to
imao pravo u okviru svake čestice po odluci ždrijeba dobivao udio da ga obrađuje. S tim
u vezi zaključio je Hannsen da je najstariji oblik svojine nad zemljom kod Germana bila
zajednica polja ili tkz., ustrojstvo marke. Prema Roscheru, tu se radi o općem
socijalnom načelu, te o kulturnom stupnju između nomadstva i stalne naseljenosti s
privatnim vlasništvom. Učenje o prvobitnom zajedničkom vlasništvu općenito je
prihvaćeno i uzdignuto do razine pravnopovijesne, privrednopovijesne i sociološke
dogme. Moramo priznati usprkos brojnim nedaćama, nejasnoćama i sumnjama, da ni u
počecima rimskih pisaca ni u franačkim narodnim zakonicima, čini se nema potvrde o
postojanju privatnog vlasništva nad zemljom (izuzevši kuće i kućišta). Kod Cezara i
Tacita može se naći samo izdvojeno korištenje. Iz toga se daleko poslije razvija privatno
vlasništvo nad zemljom, ali je i ono isto tako daleko od rimskog pravnog pojma
vlasništva. Ono sadrži i razna razgraničenja u raspolaganju. Po Fleischmannovu
mišljenju zajednica polja i prisilni plodored ne bi mogli biti namijenjeni na korist
pojedinog seljaka, nego bi mogli služiti samo tome da seljakov red stave u službu
opsežnijih ciljeva, u službu drugih staleža i općenito. Fleischmann je tada isključio
mogućnost da su tropoljno gospodarstvo pronašli i uveli slobodno seljaci koji su svoju
snagu i mogućnosti smjeli razvijati u svoju korist. Dopsch tomu dodaje da bi takve
okolnosti kočile i smetale slobodne gospodarske djelatnosti u svakom pogledu, prilikom

8
samog naseljavanja pri izboru i organiziranju pojedinih hufa kao i u odvijanju same
gospodarske djelatnosti, te najzad pri mogućnosti proširenja i daljnjeg razvitka te
djelatnosti. Dopsch tvrdi da je seoska zajednica bila naprosto nagrada za ekonomsku
zaostalost i nižu vrijednost, te onda upravo to možemo reći i za cehove, jer je i tu svaki
napredak, svaka pronalazačka djelatnost svako poboljšanje produkcijskih okolnosti bilo
isključeno.

5. POJAVA I RAZVITAK VLASTELINSTVA

Najvažniji element ranosrednjovjekovnog agrarnog ustrojstva je vlastelinstvo. U

Rimu se veliki zemljoposjed pored srednjeg i malog, prema Katonu, javlja već oko 2 st.
pr. n. e. I bio je prilično velik. Zemljoposjed su obrađivali robovi, a na čelu im je bio
Vilicus. On je također rob kojemu su podređeni orači, goniči magaraca i svinjari. Po
Mommsenu zemljoposjed se nije povećavao prostorno većim imanjem, nego
povećanjem broja posjeda. Što se tiče seljačkog gospodarstva ono se nije puno
razlikovalo od veleposjednikova. Razlika je bila samo u tome što je seljak obrađivao
zemlju i sam zajedno sa svojom djecom i što je mjerilo bilo manje. Porast značenja
zemljoposjeda dolazi s padom gospodarskog poleta Rima. Uskoro dolazi i do nastanka
Latifundija. Iz Horacijevih izvora doznajemo za obilje bogatstva vezanog uz te velike
zemljoposjede i njihov gospodare. Oni su imali prostrana polja, mnogobrojna stada,
obilje vina. Kod pisca izazivaju divljenje, a ujedno se suprotstavljaju jednostavnom i
skromnom pjesnikovu životu. Osnova rimskog plantažnog gospodarstva bili su robovi.
Prestankom ratova prestao je i dovoz robova, pa je prijašnja organizacija rada propala.
Nakon toga veliki posjedi su se održavali na drugi način. Zemlja je davana u zakup, nju
su kupovali tzv. coloni. To je se događalo i prije, ali samo u udaljenim krajevima gdje
se nije moglo održavat robove. Iako je i dalje bilo robova na zemljoposjedima, većina
colona bili su slobodni zakupnici. Morali su vlasniku davati samo daću. Međutim oni su
postepeno postajali ovisni o vlasniku i posjedu jer su padali u sve veći i veći dug, a i
postala je dužnost ne ostaviti vlasnika. Zemljoposjednici također nisu puštali zakupnike
zbog zapuštanja obradive zemlje jer bi to prouzročilo izostanak poreza, tebi i oni imali
krivicu. U 5 st. postaje normalno da 30 godina boravka za stalno vezuje colona u
zemlju. Tako nastaje novi stalež zavisnih seljaka.

9
Zahvaljući Tacitu doznajemo da je i kod germana u vrlo ranim vremenima došlo do
nastanka vlastelinstva. Dopsch je upozorio ne samo na pojavu vlastelinstva već i na
pojavu posjedovanja nejednakosti. Brunner navodi da je aristokracija bila vezana za
zemljoposjede mada poriče postojanje plemstva kod Franaka. Kao najveći
zemljoposjednik izdvaja se najprije Franački kralj, ali on nije svoj prostrani
zemljoposjed zadržao u vlastitim rukama nego je velik dio dospio u ruke crkve i laika.
Dopsch kaže da su ta darivanja stara koliko i kraljevstvo. Pored kralja i plemića
postojali su i aristokrati i samostani. Iz mnogih izvora doznajemo da je kralj imao veliki
utjecaj nad promjenama i odlukama u zemljoposjedničkim odnosima. Jedino kad je u
pitanju crkva situacija nije ista. Ako je neki imetak dan za spasenje duše mogao je
zaobići kraljeve utjecaje. Darivanje crkve bilo je bogougodno djelo. A zauzvrat
dobivala bi se velika nagrada, a čak je crkva navodila kao nagradu i vječni život.
Zemljoposjedi samostana i biskupa povećali su se u golemim razmjerima. Tako je
Benediktbeuren već kod osnutka dobio 6.700 mansa, a Bonifacijev samostan u Fuldi i
samostan Luxeuil imali su oko 15.000 hufa. Karlo Veliki je htio uvesti reda te je u
Achenu postavljao pitanja biskupima u vezi s imetkom i posjedima. Za vrjeme
Merovinga se provodila sekularizacija. Zapljene imanja su trajala za Karla Martela,
Pipina i Karla Velikog pa sve do Ludovika Pobožnog. Osim zaposjedanjem neobrađene
zemlje, velikaši kraljevstva širili su svoja vlastelinstva i darivanjem crkve i kraljevstva.
No ta darivanja bila su vezana za ograničeno vlasništvo te se baštinsko pravo smatralo
samo potomcima u izravnoj liniji i nikom drugom. Darivanja su išla uz uvjet da
obdareni pristupi vladarevoj službi. Zajedno s širenjem duhovnog i svjetovnog
zemljoposjeda propadaju mali posjedi običnih slobodnjaka i pretvaraju se u
veleposjednička imanja. Oduzimanje posjeda značilo je oduzimanje slobode, a prema
mnogim izvorima to je praćeno tlačenjem ljudi i išlo je nasilnim oduzimanjem njihovih
posjeda. Dolazi do velikih globa što je mnoge ljude odvelo u bijedu, a nemogućnost da
plate dugove dovela ih je do porobljavanja. Da bi izbjegli dugove i neimaštinu mnogi su
mali posjednici stupali u štitništvo crkve i drugih velikaša, tako da su davali svoje
posjede a dobivali zaštitu. Ali podvrgavanje crkvi nije se vršilo samo radi zaštite nego i
radi opskrbe. Tako su oni koji su bili u zaštiti tražili mnoge namirnice ali mjesto za
obitavanje. Ti štićenici su imali dio slobode ali opet morali su služiti svojim vladarima.
Sigurno je i da su vlastelini uzimali posjede i apsorbirali imanja ali to se nije događalo
tako iscrpno i potpuno. Od vlastelinstva do sitnog posjeda nalazimo čitav niz prijelaznih
oblika. Bili su seljaci koji su radili zajedno sa svojom djecom dok je bilo i onih koji su

10
radili ali su imali i svojih radnika. A opet ima i neslobodnih seljaka. Takva situacija
viđala se i u Galiji i Germaniji. Dok na zemljoposjedima neki su radnici imali male daće
neki velike, neki su mogli prodavat svoje posjede neki nisu. Treba razlikovati služnu i
daćom opterećenu zemlju. Oni koji je plaćao daće bio je manje vezan za zemlju, nego
onaj koji je morao obrađivati i vlastelinove oranice. Crkva je upriliku dopuštala
podložnicima slobodu. Vlasništvo je omogućeno slobodnim ostavljanjem u nasljedstvo.
Prema Rietschelu doživotno davanje s vremenom se preobrazilo, prešlo na ženidbenog
druga a onda i na 2 i 3 generaciju. Događalo se da je se uz padanje slobodnih ljudi na
niži stupanj zbivalo i uzdizanje neslobodnih na viši. Došlo je do povećanja
poluslobodnih ljudi. Na taj se način formira jednoliko stanovništvo koje obuhvaća i
slobodne i neslobodne a karakterizira ga njegova vezanost o vlastelinstvu. Daće i
služnosti koje su im nametnute ne razlikuju se od tereta osobno slobodnih ljudi. Starija
učenja nalažu da se većina stanovništva prije Karolinga sastojala od slobodnih seljaka, u
vrijeme Karolinga javlja se vlastelinstvo koje je apsorbiralo seljačke zemljoposjede. Za
razliku od toga Heck je tvrdio da Franci, Sasi, Angloavari nisu imali plemstva. Njegovu
teoriju nastavio je Wittich koja se postala polaznom točkom njegove dalekosežnije
teorije koja se isprva odnosila samo na seosku istočno franačku državu. Konačne
rezultate donio je Dopsch u djelima o razvitku gospodarstva u vrijeme Karolinga te o
gospodarskim i socijalnim temeljima od Cezarova vremena do Karla Velikog. Prema
njemu je Karolinško doba samo nastavak gospodarskog i socijalnog razvitka Europe.
Ipak se apsorbiranje slobodnog zemljoposjeda ne može dokazati ni u doba Karolinga a
niti prije. Time je starije učenje bilo potpuno odbačeno.

11
 6. ORGANIZACIJA VLASTELINSTVA

Središte vlastelinstva bio je gospodarski dvor. Zemlja koja je njemu pripadala

bila je terra Dominica, dok se zemlja dobivena daćom naziva terra Benificata. Treba
razlikovati gospodarske služne zemlje od onih koje nisu bile podložne gospodarskom
služnom teretu. Vlastelinstvo i zemljoposjed nisu isti pojmovi. Iza vlastelinstva bili su
ljudi koji su vezani za vlastelinski dvor i obavezni da kuluče, dok je tu bilo i tuđeg
zemljoposjeda. Zemlja koja je podložna daći morala je plaćati određenu malenu daću,
dok je služna zemlja bila opterećena kulukom. Daće se sastojale od davanja u naravi.
Služne hufe pozivaju se na služnosti. Seljaci su se u radu morali služiti vlastelinovim
mlinom s čim je bila u vezi zabrana da se drže vlastiti mlinovi ili da se žito odvozi u
druge mlinove. A za rad s vlastelinovim mlinom moralo se plaćati njemu u određenom
iznosu. Pored vlasteoskih dvorova s prostranim vlastitim gospodarstvom bilo je takvih
gdje je vlastito gospodarstvo bilo maleno tako da ga čak i nije bilo. Tada je vlastelinstvo
obuhvaćalo samo seljačka imanja obavezna na plaćanje daće. Kao primjer takvih
odnosa možemo navesti samostan Werden na rijeci Ruhr. Suprotno od nekih drugih
Lamprecht je utvrdio da se srednjovjekovni vlasteoski dvor sastojao od rasutog posjeda,
obuhvaćao je oko 12-24 hufe smještene na drugim mjestima. Razna istraživanja su u
skladu s tom teorijom koja je i danas prevladala. Bilo je dakako i jedinstvenih crkvenih i
svjetovnih zemljoposjeda ali su bili izuzetak. Razasuti smještaj zemljoposjeda je nastao
kao rezultat slučajnih tečevina a ne planskog krčenja. Budući da se vlastelinstvo
sastojalo od mnogo razasutih hufa i vlasteoskih dvorova koji su imali samo malo
vlastito gospodarstvo, to vlastelinstvo nije bilo neko veliko poduzeće već konglomerat
brojnih sitnih poduzeća koji nije ni u tehničkom ni u gospodarskom pogledu mogao
pokazati nekakvog znatnijeg napretka. Hlodovikovo se doba ni u ratarstvu ni u
poljoprivredi ne razlikuje od Karolinga. Što se tiče poljoprivrednih proizvoda već Tacit
spominje zob, pljevu, pšenicu i raž. Germani su već zarana znali za uzgoj i tkanje lana.
Vinova loza se uzgajala prije svega na samostanskim gospodarstvima. U organizaciji
plodoreda osim pretpostavke o tropoljnom gospodarstvu, imamo i sistem smjenjivanja
oranica sa slobodnim travnjacima, koji zbog neurođenog rasporeda izbija iz tla samo
oskudan trud. Mnoge zasluge vlastelinstva ne treba precjenjivati. Ali što se tiče napretka

12
u naseljavanju izvršen je znatan prodor u dotad nenastanjena područja koja su većinom
vodila duhovno vlastelinstvo. Što se tiče zatvorenosti aristokratskog posjeda Lamprecht
navodi i da je kraljevstvo bilo rasuto po selima i gradovima. Dopsch se suprostavio još
jednom dominantnom shvaćanju koje je izazvalo mnoge polemike i mnoge njegove
pristalice i protivnike. Mislilo se da je Capitulare de villis polazna točka o pretpostavci
o centralizaciji uprave nad fiksnom zemljom, a to je bilo stvaralačko djelo Karla
Velikog. Dopsch je to demantirao, dokazavši da je značenje tog izvora za upravljanje
agrarnog razvitka precijenjeno. Po njemu Karlovi propisi o upravljanju imanjem nisu
imali za cilj da stvore sistem nego su nastavljali da uspostave staro i uobičajeno
normalno stanje. Iako je Dopsch pogodio istinu da Capitulare de villis ne sadrži Karlovu
opću reformu u upravljanju krunskim imanjima, ipak on svjedoči o veoma mnogim
crtama naivnog gledanja i o malenoj razvijenosti poljoprivrednih prilika. Zahvaljujući
njemu imamo pred sobom organizaciju kraljevskih dobara, namijenjenih opskrbljivanju
kralja svime potrebnim, ostvarenu na načelu neposrednog namirivanja potreba.

7. OBRT

Rano srednjovjekovno vlastelinstvo moglo je vlastitom proizvodnjom

udovoljavati ne samo potrebama seljaka, nego i vlastelinovim potrebama. Način gradnje
vlasteoskih kuća bio je veoma jednostavan. Gradilo se od drveta, dok su samo crkve i
samostani najčešće građeni od kamena. Jednostavne potrebe su se namirivale prije
svega poljoprivrednim i obrtnim proizvodima koji su se plaćali u daćama. Ona se
sastojala od šindre drljače, bradvi lemeša od gvozdenih srpova. Na vlasteoskim dvorima
živjeli su i mnogi neslobodni obrtnici, ali nemamo dokaz da je uistinu bilo tako.
Dolazilo je do razmjenjivanja obrtnika kako kome treba. Na primjer Ludovik Pobožni
šalje svog kovača nadbiskupu Reimskom Eboinu. U samostanima su sami redovnici
izrađivali različite predmete za vlastitu potrebu. Svećenstvo se isticalo u obradi kamena.
Mnoge tajne umjetnosti su poznavali samo redovnici. Djelatnost onih profesionalnih
obrtnika koji su radili za slobodno tržište već je tada sezala preko granice vlastelinstva.
Pojavljuju se razni obrtnici, najprije kovač, pa drvodjelja i tesar. Ukoliko je bilo
profesionalnih obrtnika, bili su to putujući obrtnici koji su išli od mjesta do mjesta. Za
podizanje veličanstvenih crkvenih građevina pozivali su sa svih strana obrtnike.
Prvobitno, putovali su od mjesta do mjesta. Novac je većinom bio sredstvo plaćanja.

13
Porezi su se ubirali u oružju i stoci. Nakon propasti Rimskog Carstva u Carigradu se i
dalje kovao isti novac. Bio je to solidus – zlatni novac koji je bio proširen i izvan svoje
domovine. Kreditiranja u to vrijeme zapravo još i nema. Svi se poslovi sklapaju za
gotov novac. Da bi se stvorila slika o gospodarstvu toga vremena i u tom razdoblju
treba uzet vrijeme gladi. U toku 9. stoljeća treba zabilježiti 4 perioda opće gladi, od
kojih je svaki trajao više godina.

8. TRGOVINA I PROMET

Razmijembeni promet također nastaje u obliku putujućeg trgovanja. Trgovina je

oduvijek postojala među ljudima, razmjenom robe. Nakon propasti Zapadnog Rimskog
Carstva trgovinski promet nije propao. Imamo putujuće trgovce u Rimu, Raveni, u
Marseillu i Narboni, te se čini da nije nedostajalo trgovine u germanskim zemljama.
Trgovine je bilo i u kasnije doba. U Utrechtu se javlja kao trgovačke središte prije kraja
8. stoljeća. Na Dunavu se vodila trgovina robljem. Središte trgovačkog prometa postaje
Carigrad. Tu su se susretali razni trgovci iz svih zemalja. Da bi osigurali monopolski
položaj Carigrada u trgovačkom prometu Bizantski carevi su sprečavali putovanje
europskih trgovaca na istok. Iz Carigrada su išla dva trgovačka puta u Europu, preko
Crnog mora u Kijev i odatle dalje prema obalama Baltičkoga mora, te preko
Sredozemnog mora u Marseille. U 10. i u 11. stoljeću razvijaju se Rajnski gradovi.
Njemački i Francuski trgovci posjećivali su Englesku. Londonski statuti su carine iz 11.
stoljeća što su ih plaćali ljudi iz Normandije, Francije, Flandrije, te carevi ljudi. Oni
donose vino, a kupuju vunu. Malen je bio broj robe koja se spominje u
srednjovjekovnoj trgovini. Nisu to bili predmeti svakodnevne upotrebe, nego luksuzna
roba. U 10. i u 11. stoljeću javljala se i druga roba, poput oružja, grublja sukna, ne
metali, metali, ali je njihova pojava bila rijetka i ograničena na pojedinim područjima.
Spominje se i trgovina ljudima. Slavenski istok je dobavljao ljudsku robu koju su
trgovci otpremali u Španjolsku. Trgovina u ranom srednjem vijeku bila je u rukama
stranaca, npr., Asirci koji su imali prirođenu strast za trgovanjem, strast za dobitkom ih
je nosila po čitavom svijetu. Na sjeveru trgovačku važnost su stekli Frizi pa se od 500.
do 900. godine to zove Frigijsko razdoblje. U ranosrednjovjekovnim izvorima kao
trgovci spominju se Židovi. Iz zapisa saznajemo da su židovi za trgovinom prevaljivali
od Franačke pa do Kine, dijelom morem a dijelom kopnom. Arapi donose u Španjolsku

14
kulture riže, pamuka, šećerne trske. U 11. stoljeću se još uvijek kupovalo samo u
nevolji. Izuzetak su bili samostani. Smatralo se pristojnim primati, odnosno poklanjati
darove, ili pljačkati. Za 8. pa do 10. stoljeće imamo brojne podatke o darovima što su ih
kraljevi, pape, biskupi darivali jedni drugima. Sasi i Danci i Veneti su svoju djelatnost
otpočinjali pljačkom i gusarstvom. Pojam trgovca je bio istovjetan sa pojmom varalice.
Najstariji privilegiji za osnivanje sajmova davani su crkvama i samostanima. Za
sajmove se kovao novac, a kovali su ga novčari.

15
 ZAKLJUČAK

Srednji vijek sam po sebi je bio i mračno doba, kako ga mnogi nazivaju. To
možemo zaključiti iz svega što je i gore navedemo, od samog razvitka stanovništva,
podjelama ljudi u klase, u one neslobodne i one koji su slobodni, te na vrhu same
vlasteline. Podjela zemlje je također utjecala na život. Način ponašanja ljudi je također
zanimljiv proces. Trgovina je dosta utjecala na razdoblje srednjeg vijeka, a crna
činjenica je i ta da je postojalo trgovanje ljudi, kako ih se naziva robovima, koji su bili
niža klasa. Zanimljiv je i način ponašanja vlastelina prema neslobodnom stanovništvu.
Razvija se poljoprivreda, obrt i trgovina. Dolazi do nastajanja i seoskih zajednica, koje
još nisu utvrđene kako treba. Srednji vijek nama predstavlja jedno zanimljivo razdoblje,
u kojem dolazi do brojnih promjena, razdoblje u kojem se konstruira društvo i način
življenja koji neće biti promijenjen dugo godina, pa i stoljeća. Promatramo i zanimljiv
način komuniciranja ljudi jedni između drugih. Srednji vijek nam govori mnogo toga,
ali ne može se sve reći samo u jednom komentaru, već se to treba diskutirati i govoriti u
više priča i komentara, no i istog se ne može izvući ono glavno, što je i kako je
funkcioniralo sve u to doba.

16
LITERATURA

JOSEF KULISCHER, Opća ekonomska povijest srednjega i novoga vijeka, Kultura,

Zagreb, 1957., str. 9-105.

17