»Moćan triler visoke umjetničke vrijednosti...

savršena kombinacija obiteljskih tajni,

rasizma i prijateljstva.«

TOM FRANKLIN

MRTVE DJEVOJKE IZ MISSISSIPPIJA

M, I, iskrivljeno slovo, iskrivljeno slovo, I, iskrivljeno slovo, iskrivljeno slovo, I,

grbavac, grbavac, I.

Način na koji južnjačka djeca uče pravilno pisati riječ Mississippi

MALE RUTHERFORDICE nije bilo već osam dana kad se Larry Ott vratio kući i ondje
zatekao čudovište.

Veći dio Jugoistoka noć ranije zahvatila je oluja, vijesti su bile pune izvještaja o velikim
i neočekivanim poplavama, snimaka slomljenih stabala i kaosa u naseljima kamp-prikolica.
Larry, neoženjeni četrdesetogodišnjak, živio je sam u ruralnome dijelu Mississippija, u
roditeljskoj kući koja je sada bila njegova, iako se nije uspijevao prisiliti da o njoj razmišlja
kao o svojoj. Držao se više kao svojevrsni kustos, pazio na to da prostorije budu čiste,
odgovarao na poštu i plaćao račune, uključivao televizor u odgovarajućim terminima, smijao
se uz snimljeni smijeh publike u serijama, jeo obroke iz McDonaldsa ili Kentucky Fried
Chickena uz ono što bi mu televizijske mreže već ponudile, a nakon toga sjedio na trijemu
pred kućom dok je dan nestajao među drvećem na suprotnoj strani polja, a noć se spuštala,
svaka drukčija, svaka ista.

Bio je početak rujna. Tog je jutra stajao na trijemu, u ruci je držao šalicu s kavom, već
se pomalo znojio dok je promatrao blistavo dvorište pred kućom, blatnjavi prilaz kući, ogradu
od bodljikave žice i iza nje natopljeno zeleno polje iz kojeg su na pojedinim mjestima nicali
čičak, zlatnica, kadulja, a na najudaljenijim rubovima, već na početku šume, kozja krv. Do
najbližeg susjeda imao je kilometar i pol, te još toliko do prodavaonice na raskrižju, zatvorene
već godinama, i do asfalta.

Na rubu trijema s donje strane krova na nekoliko je mjesta bila obješena paprat u
teglama, a zvončići njegove majke bili su se zaglavili među lišćem jedne od tih biljaka poput
odbačene lutke. Odložio je kavu na ogradu i prišao zvončićima kako bi te tanke cjevčice
odvojio od listova i tako ih oslobodio.

Iza kuće je pogurnuo i otvorio oba krila vrata staje od kojih je svako u donjem dijelu
imalo učvršćen kotač s kosilice. Iz ispušne cijevi traktora izvadio je nagorenu konzervu
sardina, pa je objesio na uobičajeni čavao na zidu i sjeo za upravljač. Sjedeći na metalnome
sjedalu, jednom je nogom stao pritiskati papučicu kvačila, a drugom kočnicu, te je tako
izbacio motor starog Forda iz brzine i okrenuo ključ. Kao i sve ostalo, i traktor je nekoć
pripadao njegovu ocu. Bio je to Model 8-N sa sivim odbojnicima i zaobljenim poklopcem
motora, dok su sam motor i karoserija bili jarkocrveni. Taj se crveni motor sad pokrenuo, a on
je nekoliko puta snažno pritisnuo papučicu gasa, dok mu je zrak oko glave za to vrijeme
postajao plavičast od pramenova ugodnog dima. Izišao je vozeći unatrag, pa povisio položaj
podizne šipke, poskakujući na sjedalu dok su se veliki kotači, od kojih je svaki bio opterećen s
po pedeset pet kilograma vode, kotrljali tlom. Ford je razmicao travu, korov i poljsko cvijeće,
tjerajući uvis bumbare, leptire, te natopljene skakavce i vretenca, kukce koje je njegova majka
običavala zvati »zmijskim doktorima«. Dugačka sjena traktora padala je prema ogradi na
suprotnoj strani, a on je skrenuo i počeo kružiti poljem oko kojeg je živica kaline bila
podrezana uz bodljikavu žicu, uz visoko i raskošno zeleno drveće, poljem čiji je južni dio još
uvijek bio u sjeni, svjež i prekriven rosom. Od ožujka do srpnja priključnim rezačem stabljika
kosio je dvaput mjesečno, no jesenje je poljsko cvijeće puštao da raste. Kolibrići su tijekom
selidbe u rujnu prolazili tim krajem, lebdeći oko kadulje, koju su nekako voljeli, i tjerajući
jedni druge od cvjetova.

Kod ograđenog prostora za kokoši prebacio je mjenjač u položaj za vožnju unatrag i

spustio vučnu kuku. Pogledao je prema nebu i odmahnuo glavom. Iznad drveća u daljini
skupljali su se novi oblaci, a u zraku se osjećala kiša. U prostoriji s hranom razrezanom je
plastičnom bocom za mlijeko zagrabio mješavinu hrane i kukuruza. Žuti peleti i prašnjavi žuti
kukuruz pritom su odavali karakterističan zemljani miris koji ga je podsjećao na majku.
Dodao je i malo mekinja, kao i nešto zdrobljenog šljunka, da kokošima olakša probavu. Prvi
ograđeni prostor za kokoši, koji je njegov otac bio uredio povodom Majčina dana negdje
davno u Larryjevu sjećanju, stršio je šest metara po cijeloj duljini lijeve strane staje, a bio je
spojen s unutarnjim prostorom pretvorenim u kokošinjac. Novi je ograđeni prostor bio
drukčiji. Larryja je uvijek pekla savjest zbog toga što kokoši cijeli životni vijek provode na
istome malom komadiću zemlje, u prašini za suhog vremena i u blatu u vrijeme kiša, osobito
kad na polju oko njegove kuće, a radilo se o gotovo sedam jutara, ne raste ništa osim korova i
kukaca za mamce. Kakva je šteta što se kokoši ne mogu gostiti. Bio se upustio u eksperiment,
pa je dvije kokoši pustio na slobodu, u nadi da će se zadržati u blizini i da će spavati na
prečkama kokošinjea, no prva je kokoš odjurila prema šumi na najudaljenijoj strani, provukla
se ispod ograde i više je nikada nije vidio. Druga je ubrzo zatim pala kao žrtva crvenog risa.
Dugo je razmišljao o tome i na koncu osmislio plan. Jednog je ljetnog vikenda izradio
pokretni kavez koji mu je po visini dosezao do glave i nije imao dno, a na stražnju stranu bio
je postavio komplet kotača od kosilice. Uklonio je očevu ogradu i izradio novu, koja je
širinom odgovarala vanjskim vratima kokošinjea, pa su kokoši po izlasku tako završavale u
njegovu kavezu. Svakog jutra zaključavao je unutarnja vrata i, kad je to vrijeme dopuštalo,
kavez traktorom odvlačio u polje, svaki put na neki drugi dio trave, pa su kokoši tako dolazile
do svježe hrane — kukaca i raslinja — a njihov izmet travi nije smetao, nego ju je gnojio.
Kokošima se to nedvojbeno sviđalo, a žumanjei su im postali gotovo dvostruko žući nego
prije i dvostruko ukusniji.

Izišao je s hranom za kokoši. Olujni su se oblaci poput planine koja se nadima nadvijali
nad stabla na krajnjem sjeveru. Vjetar je već jačao, a s trijema su se čuli oni zvončići. Bit će
najbolje da ostanu unutra, pomislio je, pa ponovno ušao, povukao drveni zasun i ušao u
kokošinjac, te se našao okružen zadahom izmeta i tople prašine. Za sobom je zatvorio vrata, a
oko nogu mu se stalo slijegati perje. Tog su dana četiri oprezne smeđe kvočke sjedile u
kutijama od šperploče, duboko u prostirci od suhih borovih iglica.

»Dobro jutro, moje dame«, reče on, pa otvori slavinu iznad stare gume, razrezane po
sredini, poput prepolovljene krafne. Dok se guma punila vodom, sagnuo se i kroz vrata ušao u
kavez. Ostale su ga kokoši pratile poput nečega što mu se uhvatilo za cipele, dok je traktor s
druge strane žice radio u praznome hodu. Rasuo je hranu iz posude, još nekoliko trenutaka
gledao kako kokoši kljucaju, trzajući glavom poput robota, kako kokodaču, grebu, guraju
glavu među komadiće izmeta i mokro perje. Vratio se u kokošinjac, nogom otjerao nesilice i
skupio smeđa jaja, umrljana izmetom, te ih položio u kantu. »Želim vam ugodan dan, moje
dame«, rekao je na izlasku, pa je zatvorio slavinu, navukao zasun i posudu za hranjenje
objesio na čavao. »Sutra ćemo vam pokušati organizirati izlazak.«

Vrativši se u kuću ispuhao je nos, oprao ruke i obrijao se pred ogledalom u kupaonici u
koju se ulazilo iz hodnika. Kucnuo je britvicom o rub umivaonika, dlačice koje su zasule
područje oko odvoda bile su više sijede nego crne, a on je znao da bi mu brada, kad bi se
prestao brijati, bila sijeda poput brade koju je njegov otac običavao puštati u vrijeme sezone
lova prije kakvih trideset, trideset pet godina. Larry je kao dijete bio debeljuškast, no lice mu
je sada bilo mršavo, smeđa kosa kratka, ali neravnomjerna, budući da se šišao sam, sam se
šišao i prije nego što mu je majka otišla u River Acres, starački dom koji nije bio ni blizu
nekakve rijeke i bio je prepun crnaca, kako među štićenicima, tako i među osobljem. Bio bi
volio da ju je smjestio u neku bolju ustanovu, no takvo što nije si mogao priuštiti. Umio se
toplom vodom i kupaonskom prostirkom otkrio vlastiti odraz u zamagljenome zrcalu.
 On, glavom i bradom. Mehaničar, no samo teoretski. Vodio je radionicu koja je
odjednom mogla primiti dva vozila, na autocesti 11 North, u oronuloj bijeloj zgradi od
betonskih blokova sa zelenim ukrasnim obrubom. Vozio je očev crveni kamionet, Fordov
model iz ranih sedamdesetih godina s tovarnim prostorom od dasaka, vozilo staro više od
trideset godina, sa samo devedeset tisuća prijeđenih kilometara i originalnim motorom sa šest
cilindara, kao i, izuzme li se nekoliko vjetrobranskih stakala i farova, većinom originalnih
dijelova ugrađenih u tvornici. Pod u stražnjem dijelu prekrivale su daske, a ondje je bila
smještena i kutija s alatom u kojoj su se nalazili njegovi okasti, viljuškasti i kombinirani
ključevi, za slučaj da ga netko pozove na intervenciju. Na stražnjem staklu imao je držač za
puške na kojem je držao kišobran — nakon 11. rujna oružje se više nije smjelo pokazivati. No
čak i prije toga, zbog svoje prošlosti, Larry nije smio posjedovati vatreno oružje.

U spavaćoj sobi, prepunoj knjiga u mekome uvezu, na glavu je stavio kapu od uniforme,
a zatim navukao zelene hlače od kepera i pamučnu košulju iste boje, s ovalnim izvezenim
natpisom LARRY na džepu, košulju koja je u ovo doba godine bila kratkih rukava. Na
nogama je imao crne radne gležnjače s ojačanim prednjim dijelom. Bila je to navika njegova
oca, također mehaničara. Ispržio je dvadesetak grama slanine i u masnoću umiješao jutrošnja
jaja, pa otvorio Coca-Colu i počeo jesti uz vijesti. Male Rutherfordice i dalje nema. Jedanaest
mladića poginulo u Bagdadu. Rezultati susreta srednjoškolskih momčadi u američkome
nogometu.

Odvojio je mobitel od punjača, nije bilo poziva, spremio ga u prednji džep hlača i uzeo
roman koji je čitao. Zatim je za sobom zaključao vrata i oprezno se spustio mokrim stubama,
pa uz gnjecav zvuk koraka u travi došao do kamioneta. Ušao je, pokrenuo motor, krenuo prvo
unatrag, pa onda naprijed, uz kapljice kiše koje su se već vidjele na vjetrobranskome staklu.
Na završetku dugačkog prilaza kući zaustavio se kod poštanskog sandučića, nakrenutog na
drvenome stupu, ofucane crne ljušture s odavno otkinutim vratašcima i crvenom signalnom
ručicom. Spustio je prozor i uvukao ruku u sandučić. Neki paket. Izvadio ga je. Bila je to
pošiljka iz jednog od njegovih knjižnih klubova. Nekoliko kataloga. Telefonski račun.
Odbacio je poštu na suvozačevo sjedalo, ubacio u brzinu i skrenuo na autocestu. Ubrzo će biti
kod svoje mehaničarske radionice, podizati metalna ulazna vrata, izvlačiti kantu za smeće,
otvarati velika stražnja vrata i onamo postavljati ventilator koji će pospješivati kruženje zraka.
Još nekoliko trenutaka stajat će naprijed, kraj crpki za gorivo, pogledom tražiti automobile,
nadati se da će nekome od Meksikanaca iz motela na suprotnoj strani trebati srediti kočnice ili
nešto slično. Potom će ući u ured, postaviti držač tako da vrata ostanu otvorena, okrenuti
natpis zatvoreno tako da pokazuje otvoreno, uzeti Coca-Colu iz automata u kutu i ukloniti čep
u otvaraču za boce. Sjest će za radni stol, odakle kroz prozor vidi cestu, cestu kojom svakih
pola sata prođe jedan do dva auta. Otvorit će donju ladicu s lijeve strane, na nju nasloniti
noge, pa poderati omotnicu, da vidi koje su aktualne knjige mjeseca.

ALI ČETIRI SATA KASNIJE već se vraćao kući. Bio je primio poziv na mobitel.
Majei je bolje, osvanuo joj je dobar dan, rekla mu je, pitajući se bi li joj mogao donijeti ručak.

»Svakako, gospođo«, potvrdio joj je.

 Osim ručka htio je donijeti i album s fotografijama — jedna od sestara, ona ljubazna,
rekla mu je da joj albumi pomažu u poticanju pamćenja, da se zahvaljujući njima ovdje dulje
zadržava veći dio nje. Požuri li se malo, može uzeti album, svratiti u Kentucky Fried Chicken,
te onamo doći prije podneva. Vozio je brzo, a to u njegovu slučaju nije bilo mudro. Mjesna je
policija dobro poznavala njegov kamionet i dobro pazila na njega, često se parkirajući u
blizini željezničke pruge koju je svakodnevno prelazio. Ljudi su ga rijetko posjećivali, osim
onih tinejdžera koji su oko ponoći lupali i okretali se u njegovu dvorištu, trubeći, vičući i
bacajući pivske boce ili petarde. I osim Wallacea Stringfellowa, dakako, koji mu je bio jedini
prijatelj. Ali povremeni posjeti uvijek su ga uznemiravali, kao na primjer jučer, kad ga je
posjetio glavni istražitelj okruga Gerald, Roy French, s nalogom za pretres u ruci. »Shvaćaš,
zar ne«, govorio je uvijek French, papirom mu kuckajući po prsima. »Moram istražit’ sve
mogućnosti. A ti si, kako se to kaže, osoba od posebnog zanimanja.« Larry bi samo kimnuo,
stao u stranu ne pročitavši nalog, i pustio ga unutra, pa sjeo na trijem, dok je French
pregledavao ladice u sobama, praonicu rublja kraj kuhinje, ormare, potkrovlje, na sve četiri
baterijskom svjetiljkom osvjetljavao prostor ispod kuće, njuškao po staji, plašio kokoši.
»Shvaćaš«, obično je ponavljao French na odlasku.

A Larry je shvaćao. Da je njemu nestala kći, i on bi prvo došao ovamo. Tražio bi je

posvuda. Znao je da je najgore od svega zacijelo čekanje, ta nemoć, dok je tvoja djevojčica
izgubljena u šumi ili vezana u nečijem ormaru, obješena na vlastitom zelenom grudnjaku.

Naravno da shvaća.

Zastao je ispred trijema i izišao ostavivši vrata kamioneta otvorenima. Nikad se nije
vezivao pojasom, kao ni njegovi starci. Žurno se uspeo stubama i otvorio zaštitna vrata s
mrežom, pridržavao ih je nogom dok je vadio ključ i otključavao vrata, a kad je ušao u sobu,
na stolu je odmah primijetio otvorenu kutiju za cipele.

Osjetio je kako mu prsa obuzima ledena hladnoća. Okrenuo se i ugledao lice čudovišta,
odmah prepoznavši tu masku, masku koju je imao još od djetinjstva, masku koju je njegova
majka mrzila, otac ismijavao, sivog zombija s krvavim ranama i paperjastim dlakama i s
jednim plastičnim okom koje je visjelo s jezovitih niti. Tko god da ju je sada nosio, morao je
pronaći masku koju French nikada nije vidio, skrivenu u Larryjevu ormaru.

Larry je rekao: »Koji sad...«

Muškarac s maskom prekinuo ga je piskutavim glasom. »Svi znaju štas napravio.«

Uzdignuo je pištolj.

Larry je raširio ruke i stao uzmicati kad je ovaj krenuo prema njemu. »Čekaj«, rekao je.

Ali nije stigao zanijekati da je prošli tjedan oteo malu Rutherfordicu, kao ni Cindy
Walker prije dvadeset pet godina, jer mu je ovaj prišao i grubo naslonio cijev pištolja na
Larryjeva prsa, a Larry je na licu čudovišta ugledao ljudske oči, u njima ugledao nešto
poznato. A onda je začuo hitac.
 KAD JE OTVORIO OČI, uvidio je da leži na podu i gleda u strop. U ušima mu je
neprekidno zvonilo. Trbuh mu je podrhtavao pod košuljom, a bio se ugrizao za usnu. Okrenuo
je glavu, čudovište je izgledalo manje nego prije, naslonjeno na zid kraj vrata, ne uspijevajući
doći do daha. Na rukama je imao bijele pamučne vrtlarske rukavice koje su podrhtavale, i ona
u kojoj je držao pištolj i ona druga.

»Umri«, zakreštao je.

Larry nije osjećao bol, nego samo krv, srce koje je udaralo tako brzo dok je istiskivalo
sve više i više krvi iz pluća, jarkocrvene krvi kojoj je jasno osjećao miris. Nešto gori. Nije
mogao pomaknuti lijevu ruku, ali je desnom dodirnuo prsa, koja su se dizala i spuštala, dok
mu je krv navirala kroz prste, spuštala mu se niz rebra pod košuljom. Na jeziku je osjetio okus
bakra. Bilo mu je hladno, spavalo mu se i mučila ga je užasna žeđ. Sjetio se majke. Oca.
Cindy Walker kako stoji u šumi.

Muškarac naslonjen na zid u međuvremenu se spustio u čučanj, gledao ga je ispod

maske očima koje su svjetlucale u otvorima maske, a Larry je osjetio kako mu nekako
neobično oprašta jer su sva čudovišta neshvaćena. Muškarac je premjestio pištolj iz desne u
lijevu ruku, pa je desnu podignuo i dodirnuo sablasnu masku, kao da je zaboravio da mu je na
licu, te je ostavio još jednu crvenu mrlju, stvarnu među svim obojenim plohama, na sivome
obrazu. Imao je stare traperice poderane na koljenima i rastegnute čarape koje su mu padale
preko cipela, dok je na rukavu imao mrlju jarkocrvene krvi.

Larryjevu glavu i lice ispunjavalo je čegrtanje čegrtuše, a u jednom trenutku čuo je kako
šapuće nešto što je zvučalo kao tišina.

Muškarac s maskom odmahivao je glavom, pa premjestio pištolj u drugu ruku, tako da

su obje rukavice sada bile krvave.

»Umri«, ponovi.

Larry nije imao ništa protiv.

ZVAO SE SILAS JONES, no ljudi su ga zvali 32, što mu je bio broj dresa za bejzbol, ili
Pozornik, a to mu je bilo zanimanje. Bio je jedini predstavnik reda i zakona u Chabotu, u
Mississippiju, mjestu s odoka pet stotina stanovnika, jedini vozač prastarog Jeepa s rotirkom
koja se postavljala na držač na krovu, nositelj dozvole za tri komada gradskog vatrenog oružja
i Tasera, vlasnik službene značke s iskaznicom koju je obično nosio na uzici oko vrata.
Danas, u utorak, dok se vraćao iz poslijepodnevne ophodnje, jednim se sporednim prečacem
vraćao u grad, u jednom je trenutku pogledao kroz prozor i uočio koliko je nebo na istoku
prepuno lešinara. Bilo ih je nekoliko desetaka, nalik na tamne mrlje na pozadini tamnijih
oblaka, kao na onim fotografijama iz Drugog svjetskog rata koje je vidio, a na kojima oko
bombardera eksplodiraju protuavionski projektili.

Usporio je i ubacio u nižu brzinu, pa se okrenuo i skrenuo na uski zemljani put. Tražio
je tragove koji bi ukazivali na to da je nekog psa ili jelena udario automobil ili kakav quad, ali
nije ugledao ništa, osim kornjače koja je na kolniku izgledala poput mokre kacige. Možda je
nešto u blizini potoka, kilometar i pol do dva niže, među drvećem.

Ubacio je u prvu i usmjerio Jeep u blato, proklizavajući i vijugajući dok kotači nisu
pronašli tvrđe tlo kolotečine. Pustio je upravljač da sam pronalazi put, sve dok put nije
skrenuo u šumu, pa je počeo polagano kočiti u blatu. Tako se zaustavio pred aluminijskim
vratima u ogradi na kojima je stajao metalni natpis zabranjen lov u prepoznatljivome stilu
drvoprerađivačke tvrtke Rutherford Lumber Company. Takvih je znakova bilo na svakom
koraku u ovom dijelu okruga (kao i susjednoga) — imućna obitclj Rutherford u vlasništvu je
imala pilanu u Chabotu i tisuće jutara zemlje za uzgoj drveća za drvenu građu. Ponekad su
ugledniji građani, isključivo bijelci, dobivali dopuštenje za lov na bjelorepe jelene ili purane
na najboljim parcelama. No ovdje, u ovome dijelu okruga, uglavnom se radilo o močvarnim
borovima spremnima za sječu, tako da su pojedina stabla imala narančaste oznake za rušenje,
dok su na drugima bile pribijene crvene zastavice.

Silas je izišao, a sunčane naočale odmah su mu se zamaglile. Skinuo ih je i objesio o

ovratnik. Istegnuo se i duboko udahnuo miris topline nakon kiše, osluškujući kreštanje šojka,
samih na rubu pravog zida šume, kilometrima i kilometrima daleko od svega. Da je htio,
mogao je zapucati iz 45-ice i nitko na svijetu to ne bi čuo, osim možda nekoliko jelena i
rakuna. Ponajmanje bi to čula Tina Rutherford, devetnaestogodišnja studentica, bjelkinja, za
koju se istovremeno i nadao i nije se nadao da će je naći pod tim oblakom lešinara. Ta kći
vlasnika pilane od kuće je otišla potkraj ljeta, uputivši se natrag na sjever, u Oxford, na
sveučilište Ole Miss, gdje je bila na pretposljednjoj godini studija. Njezina majka zabrinuto se
javila telefonom nakon dva dana. Kad su njezine cimerice potvrdile da nije doputovala, izdana
je obavijest o nestaloj osobi. Sad su je tražili svi murjaci u saveznoj državi, a osobito u ovom
kraju: zaboravi sve ostalo i pronađi tu djevojku.

Silas je stao pretraživati snop ključeva i na koncu pronašao ključ sa zelenom pločicom
pa je otključao vrata u ogradi, ušao vozilom te se parkirao na suprotnoj strani, zatvorio vrata i
zaključao ih.

Kad je ponovno sjeo u Jeep, spustio je prozor i stao lebdjeti među identičnim stablima
bora, dok su mu divovske mokre stabljike ambrozije nasred puta brisale poklopac motora kao
da je riječ o četkama u praonici automobila. Na mjestima na kojima se teren spuštao, stabla su
se skladno naginjala pod kutom, poput ruke savijene u laktu. Poskakivao je i otklizavao
putem, napola se nadajući da će negdje zapeti. Budući da se velik dio njegova rada na
području koje je pokrivao svodio na vožnju zemljanim putovima, od gradskog vijeća Chabota
neprestano je tražio da mu kupe novi Bronco. I neprestano se ponavljala ista priča: nije ga
dobivao, nego je i dalje imao ovu kantu koja je, u nekom prošlom životu, služila za dostavu
pošte — na malenim stražnjim vratima još su se nazirala izblijedjela slova pošta SAD-a.
 U tom trenutku začuo je pucketanje radiouređaja. »Dolaziš li, 32?«

Voncille. Ako je Silas bio utjelovljenje policijskih snaga Chabota, ona je bila
utjelovljenje Gradskog vijeća.

»Ne mogu, gospođice Voncille«, reče. »Nešto ovdje moram provjeriti.«

Ona uzdahne. Ako on ne dolazi, ona će morati navući narančasti prsluk i usmjeravati
promet na ulazu u pilanu u vrijeme prve promjene smjene.

»Bit ćeš mi dužan«, reče ona. »Upravo sam se vratila od frizerke.«

On je potvrdio da je primio poruku te objesio radio za pojas, odmahujući glavom zbog

onoga što se spremao učiniti najboljim kožnim čizmama.

Usporio je na deset kilometara na sat. Kad na dnu kosine više nije bilo ceste, zakočio je,
ali se nastavio kretati, na osobnom blatnjavom klizalištu. Jeep se okretao sam od sebe, a on se
okretao s njim, no ubrzo se i zaustavio. Sa susjednog sjedala uzeo je kaubojski šešir, izišao,
gurnuo vrata i zatvorio ih te ušao među drveće, stao se spuštati, petama uranjajući duboko u
sag od vlažnog lišća. Jednom se okliznuo, pa se uhvatio za neku povijušu, tako da mu se na
glavu izlilo vode kao iz kakve kante. Ovdje dolje zemlja je ljepša, odviše strma za potpunu
sječu, ima i drveća koje nije sami bor. Debla su po kiši tamnija, neka puna nizova gljiva ili
obložena mahovinom. Zrak je postajao svježiji što se više spuštao, pa je na dnu počeo otirati
ramena i na koncu ispraznio šešir, a ona tropska uzvisina ostala je iza njega, mirisom
podsjećajući na kišu i crve, s tim drvećem s kojeg kapa voda, zrakom nabijenim kao da je
onamo upravo udario grom, dok su se vjeverice bacale i letjele pod malenim otvorima kroz
koje se naziralo nebo, uz zvuk djetlića koji su malo dalje ustrajno kljucali.

Oprezno je napredovao uz rub potoka, tjerajući velike žabe iz rogoza i trstike. Potok
Cane sličniji je kakvoj močvari, činilo mu se. Gotovo se uopće ne miče, a površinu tamne
vode remete tek tragovi žaba, mjehuri koji se dižu s dna ili zvukovi koji ostaju iza riba. Među
lišćem koje pluta i među crnim grančicama boce alkoholnih pića i izblijedjele limenke piva i
njihovi odrazi nakupili su se u rukavcima i okukama, a on se pitao tko to dovraga dolazi tako
daleko i zagađuje okoliš. Ponovno je pokušao rashladiti lice, dok su se kukci poput
minijaturnih aviona suludo probijali kroz najviše grane. Možda je samo neki crveni ris,
pomisli. Možda se spustio do potoka da ugine. Taj drevni instinkt: ozlijeđen si, kreni prema
vodi.

Sjetio se majke, koja je umrla prije osam godina. Sjetio se doba kad su njih dvoje živjeli
u lovačkoj brvnari na zemlji u vlasništvu jednog bijelca. Bez vode, bez struje, bez plina.
Ondje su bespravno boravili manje od tjedan dana, kad se nešto nakon spuštanja mraka na
trijemu pojavio jednouhi mačak testisa velikih poput oraha. Otjerali su ga, ali su ga ujutro
pronašli na stubama, gdje je ležao i u ustima držao miša koji se još trzao. Bože moj, rekla je
njegova majka, pa taj se mačak želi prijaviti u službu. Angažirali su ga, a on se malo-pomalo
umiljavanjem toliko nametnuo da je došao i do kreveta njegove majke, gdje joj je, kako je
rekla, grijao stopala. Nekoliko mjeseci kasnije iselili su se iz te brvnare, a mačak se preselio s
njima. S njima će živjeti još godinama, no onda, neposredno prije nego što je on otišao na
završnu godinu na Oxford, mačak je nestao. Kad je to primijetio, majka je rekla da ga nema
već gotovo mjesec dana.

»Kamo je otišao?«

»Jednostavno je o'šo«, rekla je ona.

»O'šo?«

Prala je odjeću u umivaoniku, još s mrežom za kosu s posla. »O'šo je umrijet’, Silase«,
rekla mu je. »Kad joj dođe vrijeme, životinja ode i umre.«

Nisko se raslinje sve više prorjeđivalo, zrak postajao topliji, zagušljiviji, a drveće je
iznenada raskrililo ruke i otvorilo pogled prema visokome bijelom nebu, prema hrpama
sjajnih, srušenih trupaca, mnoštvu gljiva muhara iz kojih se dizala vodena para i oblacima
mušica, dok je vlažno lišće blistalo poput ogledala, a paučine svjetlucale. Jedan komarac
zazujao mu je kraj uha i on se stao pljeskati po rukama i vratu ubrzavši korak, dok mu se lišće
lijepilo za čizme, svjestan oštrine u zraku koji je sada mirisao na slatkastu trulež.

Pedesetak metara ispred nešto je iznenada krenulo prema njemu. Zastao je i palcem
oslobodio pištolj u trenutku kad su se i ostale stvari pokrenule, kad je oživio najniži prizemni
sloj šume. No to nešto skrenulo je u stranu i poletjelo uz klepet krila, tek lešinar spuštenih
nogu, a onda su i ostali počeli dizati pernata tijela nad vodu ili gacati obalom.

Smrad se pojačao kada je prišao području na kojem je čvrsto tlo počela zamjenjivati
močvara. Niže uz obalu moglo se vidjeti još ptica koje su sličile vranama na steroidima, bez
perja na vratu i glavi, neke s licem crvenim i tumorastim kao u pijetla, druge su se prebacivale
s jedne ljuskave noge na drugu, neke imale otvoren kljun.

Nadao se da neće morati ubiti ni jednu pticu dok se s mukom probijao dalje i dlanom
pokušavao rashladiti lice. Već je dvije godine bio zadužen za održavanje reda i zakona u
Chabotu, a nikad nije pucao iz pištolja, osim u metu. Za vježbu. Nikad zapravo. Čak ni kad se
radilo o kornjači na kakvoj kladi.

Još jedna nezgrapna ptica uzdignula se s obale i nogama dodirnula površinu močvare,
raspršujući vlastiti odraz, te uz klepet krila sletjela na čvorovitu nisku granu na kojoj je ostala
stajati, hvatajući je i puštajući kandžama. Prisjetio se nekoga, Larryja Otta koji mu je rekao da
stablo kad se na njemu počne gnijezditi jato lešinara počinje odumirati. Jasno je osjećao miris
razloga za to. Duboko je udahnuo i krenuo dalje, a granje je ponovno počelo zatvarati nebo.
Sagnuo se da prođe ispod jedne niske povijuše, pribojavajući se zmija. Vodene zmije, zvala ih
je njegova majka. Opaka stvorenja, običavala je reći. Velike i sjajne, poput crnčeve
podlaktice, usta bijelih poput pamuka koji crnac ubire.

Silas je skinuo šešir. U daljini je vidio tri-četiri krpe, ostatke karirane odjeće, nepomične
na vodi među čempresima i izdancima, među lešinarima, crnima i parlamentarno
nastrojenima, i svim muhama ovoga svijeta. Neka je velika sjena prešla preko njega i on je
podignuo pogled prema nebu pod kojim je kružilo još više lešinara, neki od njih na sličnim
visinama, tako da se nisu sudarali, nego su izgledali kao da prolaze jedni kroz druge, krila i
perja na repu srebrnih na vršcima od sunčeva svjetla. Usta su mu bila suha.

Te su prve ptice već neko vrijeme marljivo radile, a vrućina u svemu tome nije bila ni
najmanje korisna. S takve udaljenosti i u tom stadiju raspadanja identifikacija je morala biti
nemoguća. Ali Silas je odmahnuo glavom. I pritisnuo tipku na radiju.

STVAR JE BILA u kariranome uzorku, reći će kasnije Frenchu.

Nekoliko dana ranije Silasa su bili pozvali na jedno samotno područje iza već zrelog
polja pamuka u blizini Smetlišne ceste. Ondje je gorio stari Chevy Impala. Vozač kamiona sa
smećem vidio je dim i dojavio incident radiovezom.

Silas je prepoznao automobil po već zacrnjenim registarskim pločicama s imenom,

M&M, što je bio nadimak Mortona Morrisettea. U srednjoj školi igrao je na drugoj bazi dok
je Silas igrao u polju između druge i treće baze. Nakon mature M&M je desetak godina radio
u pilani, sve dok nije ozlijedio leđa. Sad je dobivao malu invalidninu i usto navodno prodavao
travu. A budući da je bio pametan i oprezan, te jer je izbjegavao narkotike, policija ga nikad
nije dirala. Pratila ga je, to da: French i okružni istražitelj zadužen za narkotike uspijevali su
dobro pratiti gotovo sve poznate ili osumnjičene preprodavače u okrugu, no ako nije bilo
nasilja ili nečije pritužbe, ili ako ga netko nije cinkao, morali su mu progledati kroz prste i
pustiti ga, a M&M je svoju marihuanu prodavao ljudima od povjerenja iz toga kraja, i crncima
i bijelcima, još od početka devedesetih godina 20. stoljeća.

U vezi s autom koji je zahvatio plamen Silas je nazvao Frencha — za sve veće od
najobičnijeg napada morao je obavijestiti glavnog istražitelja. French je brzo došao na mjesto
događaja, preuzeo stvar i za manje od dvadeset četiri sata pronašao postariju ženu koja je
vidjela muškarca čiji se opis poklapao s opisom poznatog ovisnika koji je bio u autu s M&M-
om. French i okružni istražitelj za narkotike pratili su tog muškarca — Charlesa Deacona —
već neko vrijeme, a taj su događaj iskoristili za to da ishode nalog. No za sada ga još nisu
pronašli. Kao ni M&M-a. I dok se Silas vratio ophodnjama, tražeći uljeze koji su nedopušteno
ušli na posjed obitelji Rutherford, pišući kazne, upravljajući prometom, uklanjajući životinje
poginule na cesti, French je pretražio kuću M&M-a i zaključio da je netko, po svoj prilici
M&M, ondje ustrijeljen, a potom nekamo premješten. Iako je sve bilo pomno oprano i
prebrisano, ipak su uspjeli pronaći nekoliko mrlja krvi, dok su iz zida izvukli metak kalibra 22
toliko izobličen od udara da po svoj prilici ne bi bio ni od kakve koristi. Međutim, nisu uspjeli
locirati pištolj. Kad je bila riječ o drogi, pronašli su tek paketić papira za motanje Top, ali ni
mrvicu marihuane. Nekoliko dana poslije pronašli su M&M-ov karirani šešir u granju kraj
potoka u Dentonvilleu, udaljenom više kilometara. Ali od nestanka male Rutherfordice svi su
potisnuli Deacona u drugi plan, praktično posve zaboravivši M&M-a.

SILAS JE SJEDIO na srušenome deblu, uz vjetar u odnosu na leš. Čak i ondje, na rubu
močvare, jasno je vidio koliko je M&M-ovo lice podbuhlo — bilo je gotovo veličine kakvog
jastuka, crnije nego što je bilo dok je bio živ, groteskno i ružičasto na mjestima na kojima se
koža raspuknula, izjedenih očiju i jezika, i mesa koje su velikim dijelom rastrgnuli lešinari,
dok se dugačka linija utrobe lijeno vukla za njim po površini vode.

Silasu se učinilo da osjeća miris cigarete i već se spremao okrenuti kad ga je netko
potapšao po leđima.

»Sranje«, reče zamalo skliznuvši s debla.

Iza njega je stajao French koji je na tlo odložio istražiteljski komplet. »A-buu«, reče.

»Nije smiješno, šefe.«

French, nekadašnji lovočuvar i vijetnamski veteran, nasmijao se i pokazao sitne, oštre

zube. Primicao se šezdesetoj, bio je visok i mršav, blijedozelenih očiju iza sunčanih naočala i
kratko podšišane crvene kose čija se boja posve poklapala s bojom brkova. Imao je tanku,
oštru bradu i uši koje su stršale u stranu i koje je mogao pomicati po želji, jedno po jedno.
Govorio je da su ga na vijetnamskome zvali Srna.

Na sebi je imao traperice i u hlače utaknutu maskirnu majicu kratkih rukava na kojoj je
bio prikazan devetmilimetarski Glock u snažnoj ruci usmjeren prema gledatelju, imaš pravo
ŠUTJETI, stajalo je na njegovim prsima, ZAUVIJEK. Pištolj koji je imao za pojasom bio je
identičan pištolju prikazanom na majici.

On upita: »M&M?«

Silas rukom pokaže prema tijelu. »Ono što je od njega ostalo nakon lešinara i somova.«

»Bio si kod njega?«

»Dovraga, ni slučajno.«

»To je dobro.«

Istražitelji zločina najviše su od svega mrzili kad im je netko remetio red na mjestu
zločina. Nagnuvši se prema Silasovu licu, sada se podrugljivo nasmiješio. »Idi povraćat’ u
onu vodu, a somovi će i to pojest’.«

Silas se nije obazirao na njegove riječi, nego je samo podignuo pogled kroz krošnje
drveća, prema lešinarima koji su kružili nad njima. Mislio je na M&M-a dok su još bili klinci,
kako je svaki put kad bi netko kupio čokoladicu pod odmorom dolazio tražiti komadić. Da
nije bilo školskog objeda, on i njegove izmoždene sestre umrli bi od gladi.

French je sjeo s cigaretom Camel koja mu je visjela s donje usne. Izuo je čizme i
položio ih jednu uz drugu na kladu pa navukao ribičke gumene čizme i prilagodio
naramenice.

»Pazi na krokodile«, reče Silas.

 French je ugasio cigaretu na kladi, spremio opušak u džep košulje, te navukao tanke
gumene rukavice.

»Vratit ću se«, reče pa ustane gacajući poput kakvog ribolovca, ne zastajući čak ni na
mjestu na kojem je počinjala močvara, samo napredujući dalje, tonući sve dublje sa svakim
korakom, kao da se spušta kakvim stubama, dok se trag na vodi iza njega malo-pomalo gubio.

Visoko iznad njih i vrane su kružile, ti glasovi koje je Silas već neko vrijeme čuo, vrane
koje su se glasale onako kako se vrane već glasaju.

Već u blizini tijela i u vodi do struka, šef se sagnuo, držeći se kao da ga ne diraju ni
smrad, ni prizor. Izvukavši digitalni fotoaparat iz džepa, počeo je snimati, gacajući uokolo
močvarnim tlom kako bi prizor snimio iz svih kutova. A onda je još dugo samo tako stajao i
gledao. Iz Odjela za lov i ribolov napredovao je u šerifovoj službi i uspeo se do sadašnjeg
položaja. Govorkalo se da bi se mogao kandidirati za šerifa kad sadašnji šerif dogodine ode u
mirovinu.

Nakon nekog se vremena vratio pa je sjeo na kladu skinuvši naramenice i odbacujući

visoke čizme te istežući stopala.

»Koliko je voda tamo duboka?« upita Silas.

French nešto progunđa navlačeći čizme. »Dovoljno duboka da odbaciš leš, tako je
barem ne’ko mislio. A od ove silne kiše tijelo je isplivalo.«

»Misliš da mu je šešir otplutao sve do Dentonvillea?«

»Uzvodno?«

»Znači da te je netko htio navesti na pogrešan trag.«

»Samo naprijed, mali moj. Ja bih rekao da ovdje imamo posla s iznadprosječnom
zločinačkom inteligencijom.«

»To onda isključuje Deacona.«

»Moguće.«

French je navukao čizme i ustao da snimi još nekoliko fotografija s obale, a pritom je
izvadio još jednu cigaretu Camel.

Ptice su se ubrzo ponovno usplahirile i poletjele, a dvoje bolničara i mrtvozornik

nespretnim su se koracima pojavili među drvećem mašući rukama na sve strane i psujući.
Članica te interventne ekipe bila je i Angie, zgodna djevojka svjetlije kože, sitne građe i
stopala pomalo zavrnutih prema unutra. Silas se s njom viđao sada već nekoliko mjeseci, a taj
je odnos iz tjedna u tjedan postajao sve konkretniji i ozbiljniji. Na njoj su mu se najviše
sviđala usta, način na koji su uvijek bila pomalo napućena, pomalo na stranu, uvijek nešto
radila, kao da u ustima ima nevidljivi frape. Usto je i šmrcala, zbog problema sa sinusima, a
koliko god to bilo čudno, njemu je to bilo zgodno i privlačno.
 Tab Johnson, vozač s kojim je radila, bio je postariji bijelac koji kao da je uvijek nekako
odmahivao glavom, a isto to činio je i sada, žvačući gumu za odvikavanje od pušenja.

Angie je stala iza Silasa i ramenom mu dodirnula leđa, a on se naslonio na nju, misleći
na prošlu noć, na to kako je bila na njemu, lica zarivena u njegov vrat, na njezine usporene
bokove i njezin dah u svome uhu. Sada je dlanom prelazila po njegovoj kralježnici. Mirisala
je jednako kao i njezine plahte, a ono što je ona nazvala njegovim »visuljkom« iznenada mu je
pridignulo hlače. Ona je šmrcnula, a on ju je pogledao preko ramena.

»Dolaziš večeras?« upita ona.

»Bu’m pokuš’o.«

Dlanom je krenula prema gore. Zatim se pojavio mrtvozornik, punašni mladi bijelac u
košulji od trapera, sa zakopčanim vršcima ovratnika i naočalama na čelu. Već je nekoliko
godina obavljao tu dužnost. Dovezao se s Angie, kolima hitne pomoći, i sada se pojavio
između njih dvoje, s torbom i košuljom koja mu je na leđima ispala iz hlača, te došao do
samog ruba kopna štiteći oči dlanom.

On reče: »Proglašavam ga mrtvim. Vi samo nastavite.«

»Fuj«, reče Angie, pa pogleda Silasa. »Nisi ga mog’o pronaći u drugoj smjeni?«
Isplazila je jezik i stala se spuštati obalom usput navlačeći gumene rukavice i lice prekrivajući
kirurškom maskom.

Niz obronak su se sada spuštali novinar zadužen za policijske aktivnosti i dvojica

šerifovih pomoćnika, a Silas je iskoristio priliku da još malo hoda uokolo, u nadi da će
pronaći neki opušak koji pluta, neku nit koja se uhvatila za paučinu. I da ne gleda kako
komade tijela spremaju u veliku crnu vreću za leševe.

DVA-TRI SATA KASNIJE, našavši se ponovno u uredu, sjedio je mračno zamišljen.

On i M&M bili su izgubili kontakt kad je on otišao za vrijeme srednje škole, a sada je žalio
što nije bolje održavao tu vezu. Možda je mogao nešto učiniti. Ali koga zapravo zavarava?
M&M nikako ne bi bio imao veze s jednim policajeem. Bio bi uljudan, ali ništa više. Ne bi
bilo prijateljskih posjeta. Ne bi bilo ribolova.

Silas je sjedio za računalom i brisao mailove, ali je zastao kod poruke pod naslovom
»dodatno pitanje« koju mu je poslala Shannon Knight, izvjestiteljica crne kronike. Otvorio je
poruku i natipkao odgovor. Iako je on pronašao tijelo, znao je da će Shannon razgovarati i s
Frenchom i da će u novinama navesti njegove riječi.

Silas se naslonio. Zgradu gradske vijećnice Chabota u Mississippiju, u kojoj se nalazila

samo jedna prostorija, dijelio je s Voncille, tajnicom grada, čiji se prozor nalazio lijevo od
prozora okrenutog prema drveću. Ona je dobila bolji pogled, govorila je, jer je ondje dulje od
njega i gradonačelnika zajedno, a osim toga, njih dvojica ionako nikada nisu u uredu. Silasu
to nije smetalo. Osim kad ne bi spustio poklopac školjke u zajedničkom nužniku, on i
gospođica Voncille posve su se dobro slagali. Bili su jedini stalni zaposlenici Chabota, a
doprinosi i ostalo isplaćivali su im se preko pilane. Morris Sheffield, honorarni gradonačelnik,
imao je radni stol u stražnjem dijelu prostorije. Bio je trgovac nekretninama, a ured mu se
nalazio na suprotnoj strani parkirališta. U gradsku vijećnicu svraćao je jednom ili dvaput na
dan, s BlackBerryjem, opuštenom kravatom, te u mokasinama bez čarapa. I on i Silas bili su
dobrovoljni vatrogasci, a viđali su se tek na redovitim mjesečnim službenim sastancima u
uredu i prilikom povremenih požara.

»Sve u redu, srce?« upita ga sada Voncille pa se na naslonjaču na kotačićima odgurne

od stola. Stol joj se nalazio iza uredske pregrade koju je sama kupila. Imala je plave oči i
zgodno, debeljuškasto lice, a sad ga je pogledala preko naočala za čitanje. Bila je bjelkinja od
pedeset i koju godinu, dvaput razvedena. Činilo se da na njezinu nepomičnu crvenu kosu nije
ni najmanje utjecalo to što je cijelo jutro usmjeravala promet.

»U redu je, gospođo«, reče on. »Bit će.«

»Siroti stari M&M«, reče ona. »Niste li vi zajedno igrali bejzbol?«

»U ono vrijeme mogli smo odjednom izbaciti dva udarača kao nitko.«

»Još se čujete? Mislim, čuli ste se prije ovoga.«

»Zapravo ne.«

Slegnula je ramenima, istovremeno pokazujući i razumijevanje i neodobravanje. Ali s

kim se on uopće viđa, osim s drugim murjacima i ljudima koje privodi? Samo s Angie. Tko
mu još uopće treba?

Voncille se vratila poslu, a Silas se nagnuo prema stolu. Kroz prozor kraj njegova
radnog stola, koji je pridržavala neka stara knjiga Stephena Kinga, vidjela su se ostala zdanja
u Chabotu: ured za prodaju nekretnina gradonačelnika Moa, pošta, banka koja je bila više
poput neke kreditne zadruge za potrebe pilane, restoran s prodavaonicom mješovite robe koji
se zvao The Hub, prodavaonica živežnih namirnica IGA, te drogerija, a obje su se zatvarale
zbog Wal-Marta u Fulsomu. Treći lokal od kraja, Chabot Bus, sastojao se od starog žutog
školskog autobusa na betonskim blokovima pretvorenoga u bar, koji je u stražnjem dijelu
imao šank, te po nekoliko plastičnih stolova i stolica i unutra i vani. Silas se ondje nekoliko
puta tjedno nalazio na piću s Angie, kasno navečer, nakon što bi se razišli radnici iz pilane.
Kad su se prvi put našli ondje, igrom slučaja ostali su do zatvaranja, a zatim se zabavljali u
njegovu Jeepu, sve dok ga u žaru nisu izbacili iz brzine i zamalo završili u vododerini, od
čega ih je spasilo samo to što je on u posljednji trenutak povukao ručnu. Kroz niz prozora
autobusa, onih starih koji su se otvarali povlačenjem u stranu, vidjela su se posljednja dva
zdanja, prazni uredi s prozorima zatvorenim daskama. Silas ih je obilazio svake večeri tražeći
skitnice ili narkomane. Kroz prozor se vidjelo i da je Chabot iznikao na rubu vododerine
ispunjene kudzuom , onim vijugavim zelenim korovom, penjačicom koju jednostavno nije
moguće uništiti. Netko je uporno bacao smeće u to nekadašnje korito, a smeće je privlačilo
rakune i divlje mačke što su noću tumarali tim tamnoplavim morem među lišćem, brzi i
neuhvatljivi poput duhova.
 U Chabotu nije bilo bankomata, najbliži se nalazio osamnaest kilometara sjeverno u
Fulsomu. Mobiteli su u Chabotu ponekad radili, a ponekad ne. Budući da je okrug Gerald, u
kojem se smio točiti alkohol, s dvije strane graničio sa sušnim okruzima, vozača pod
utjecajem alkohola bilo je mnogo. Fulsom je bio sjedište okruga, te je sa svojim Wal-Martom
bio prava metropola u usporedbi s tih nekoliko lokala u Chabotu. Jedini brijač u Chabotu bio
je umro, a njegov je sin došao i razmontirao zgradu, dio po dio, te dijelove odvezao u
kamionetu. Parcela je sada bila prazna, izuzme li se prava erupcija poljskog cvijeća i korova.
Kad se netko sada želi ošišati, odlazi u Fulsom ili se šiša sam.

Zbog te vododerine sve su kuće u Chabotu bile okrenute prema istoku, poput
malobrojne publike ili posljednjeg uporišta: kroz prednje prozore Gradske vijećnice, preko
ceste i iza niza teretnih vagona i cisterna, vidio se visok, bučan i užurban grad zvan Pilana
tvrtke Rutherford Lumber. Taj je grad onemogućavao pogled na drveće koje se nalazilo iza
njega i pržio nebo dimom, bili su to nizovi divovskih metalnih zdanja, dimnjaci s crvenim
treperavim signalnim svjetlima, pokretnim trakama, a pod njima podizači za teret, kamioni za
trupce, utovarivači i dizalice što su se uz pištanje zvučnih signala kretali unatrag ili brujali po
piljevini da istovare savitljive zelene trupce koje će velike pile ubrzo izrezati u daske, da bi ih
zatim obradili ili premazali kreozotom i pretvorili u stupove za žice. Pogon je grmio, mljeo,
zavijao i cvilio, izbacivao daske, iskre i prašinu, ispuštao paru i dim šesnaest sati na dan, šest
dana u tjednu. Dvije smjene po osam sati i šestosatna smjena za održavanje. Uprava se
nalazila u drvenoj dvoetažnoj kući stotinjak metara iza pilane, ondje je radilo dvadesetak
ljudi, računovođa, zastupnika prodaje, tajnica i drugog administrativnog osoblja. Neki su
imali čak i službene kamionete, velike zelene Fordove modele F-250 s pogonom na sva četiri
kotača.

Ali ne i Silas. On nije službeno radio u pilani, pa je dobivao ono što si je Chabot mogao
priuštiti. Taj njegov Jeep, kupljen na dražbi, bio je stariji od trideset godina. Imao je
emfizemični klimatizacijski uređaj i glavni cilindar koji je puštao, a bio je ovisan i o freonu i
o tekućini za kočnice. Ulje da se i ne spominje. Pokazivač prijeđenih milja bio se zaustavio na
144.007. Kad se potužio da je riječ o starome poštanskom vozilu, Voncille je rekla: »Budi
sretan, 32. Imaš sreće što je upravljač na pravoj, mislim na lijevoj strani.«

Oko jedan French je nazvao da kaže da je u The Hubu, na suprotnoj strani parkirališta.
Treba li Silas što?

»Dovraga ne«, rekao je on, a šef se nasmijao i prekinuo vezu.

Nekoliko minuta kasnije pojavio se na vratima s masnom papirnatom vrećicom i Coca-

Colom, sjeo za stol gradonačelnika Moa, otvorio smeđu vrećicu i izvadio dugački sendvič s
kamenicama.

»Gdje je Njegovo Visočanstvo?«

Silas je samo pridignuo bradu. »Negdje kupuje zemlju.«

 »Roy«, reče Voncille pa se nagne unatrag iza pregrade čiji je gotovo svaki kvadratni
centimetar bio prekriven slikama njezine djece. »Nije mi jasno kako svaki dan možeš uzimati
hranu iz istog lokala.«

»Dobijesa«, reče on, žvačući, »nemam izbora. Više praktično nema rupe u ovom okrugu
u kojoj nisam nekoga uhitio. Čistači, perači, konobarice, pomoćni kuhari, vlasnici, tajni
partneri. Marla« — kuharica u The Hubu — »ima propusnicu za slobodan izlazak iz zatvora
sve do ubojstva s predumišljajem, ma uključujući i ubojstvo s predumišljajem, pod uvjetom
da me nastavi hraniti. Moram jesti.«

»A Linda?«

Žvakanje. »Kad završi s poslom, ne radi ništa drugo, nego samo sjedi pred telkom i
gleda reality.«

Pojevši posljednji zalogaj, zgužvao je papir i bacio ga u koš kraj Silasova stola. Glasno
srčući popio je ostatak Coca-Cole, izvadio kutiju Camela i izvukao jednu cigaretu.

»Da nisi zapalio«, dovikne Voncille.

French ju je svejedno pripalio, cereći se na njezin uzdah, na to kako je još žešće

pritisnula klamericu.

»Samo da znaš«, reče on Silasu. »Neki dan posjetio sam Normana Batesa.«

Silas ga načas pogleda. »Koga?«

»Iz Psiha«, reče Voncille. »Misli na Larryja Otta.«

French je otpuhnuo tanki mlaz dima. »To se uvijek radi kad netko nestane, a osobito
neka djevojka. Kužiš... Uobičajeni sumnjivci.«

Silas se namršti. »Misliš da je Larry imao neke veze s malom Rutherfordicom ?«

»Larry?«

Silas je požalio zbog tog imena. »Išli smo zajedno u školu, ništa više. Može se reći da
smo se tada znali.«

»Nije igrao bejzbol, ne?« upita Voncille.

»Nije. Samo je čitao knjige.«

»Hororce«, reče French. »Kuća mu je prepuna hororaca.«

»Jesi pronašao koje raskomadano tijelo?«

»Ma ne. Malo kasnije svratit ću do njegove radionice. Da vidim mogu li ga još malo
prestrašiti. Bio sam jutros, ali još nije bio otvorio.«

»U koliko sati?« upita Silas.

 On malo promisli. »Deset? Deset i petnaest.«

»I radionica nije bila otvorena?«

Glavni istražitelj odmahne glavom.

Silas se nasloni uz škripu naslonjača, pa prekriži ruke na prsima, mršteći se. »Jesi li
ikada čuo da mu je radionica bila zatvorena za radnog vremena?«

»Pa što? Ne znam koliko već nije imao mušteriju. Uopće nije važno je li tamo ili nije.«

»Da, ali to ga nikad nije spriječilo da bude tamo, samo to. Od ponedjeljka do subote,
redovit kao švicarski sat. Obično ne ide ni na podnevnu pauzu.«

»Ma vidi ti samo tko je sada detektiv«, reče French, zavaljen u gradonačelnikovu
fotelju. Ispružio je noge i stopalom druge noge namjestio držač na gležnju u kojem je imao
pištolj. »Jesi kad gledala onaj drugi Hitchcockov film, Voncille?«

»Koji?«

»Ptice?«

»Davno.«

»Svi oni lešinari i vrane jutros su me podsjetili na taj film. Gledao sam ga u kinu na
otvorenom, iz auta, dok smo još bili klinci. Kad je završio, moj mlađi brat je rekao: Znaš što?
Volio bih da se to stvarno dogodi. S takvim pticama. Da jednostavno polude. Mi bi’ pronašli
kacige za nogomet i hrpu pušaka i municije, pa bi’ se otisnuli na cestu, ubijali ptice i spašavali
ljude.«

Silas ga gotovo nije ni čuo. Razmišljao je o tome kako ga je, nedugo nakon što se vratio
na jug Mississippija, Larry Ott nazvao i ostavio mu poruku na kućnom telefonu.

»Gospođice Voncille«, reče Silas. »Išli ste u srednju školu u Fulsomu, je li tako? Jeste li
poznavali Larryja Otta?«

»Pa baš i nisam, srce«, reče ona. »Samo sam znala za njega. Bio je nekoliko godina
mlađi od mene.«

Glavni istražitelj namigne Silasu. »Jesi li ikad izišla s njime, Voncille?«

»Samo jednom«, reče ona. »Više mu se nikad nisam javila.«

French prijezirno otpuhne: »Da je barem tako.«

SILAS SE AUTOCESTOM 11 vozio deset minuta prije nego što je uvidio da se kreće u
smjeru automehaničarske radionice Larryja Otta. Bilo je rano poslijepodne, kiša je napokon
prestala, iz lokvica na cesti još se dizala para, a neki mokri pas neodredive pasmine otresao je
vodu s dlaka. Trebao bi biti na cesti br. 7 i tražiti vozila koja prekoračuju dopuštenu brzinu,
ispuniti normu za taj tjedan, ubaciti koji dolar u gradsku blagajnu, no nešto ga je kopkalo.

Larry ga je prvi put nazvao prije gotovo dvije godine. Silas se nije često služio fiksnom
telefonskom linijom i često se događalo da i po nekoliko dana ne primijeti signalnu lampicu
na telefonskoj sekretarici.

»Halo?« rekao je taj glas kad je pritisnuo tipku. »Halo? Nadam se da nisam nazvao
pogrešan broj. Tražim Silasa Jonesa. Ispričavam se ako sam nazvao pogrešan broj.«

Silas je tada samo piljio u telefon. Nitko ga više nije zvao po imenu. Nitko, još otkako
mu je umrla majka.

»Silas?« nastavljala se snimljena poruka. »Ne znam hoćeš li me se sjetiti, ali ja sam
Larry. Larry Ott? Žao mi je što te gnjavim, ali samo sam htio, ovaj... razgovarati. Moj je broj
633-2046.« Silas nije ni pokušao zapisati broj dok se Larry nakašljavao. »Primijetio sam da si
se vratio«, nastavio je. »Hvala, Silase. Laku noć.«

Nije mu se javio — da ga je Larry nazvao u Gradsku vijećnicu, a ne kući, morao bi mu

se javiti.

No Larry je onda, umjesto da shvati poruku, pokušao još jednom. Nekoliko tjedana
kasnije, jednog petka navečer u pola devet, Silas je svratio kući da se preodjene prije večere,
prije izlaska s nekom djevojkom. Bilo je to prije Angie. Telefon je zazvonio i on se javio:
»Da?«

»Halo... Ovaj, Silas?«

»Da.«

»Bok.«

»Tko je to?«

»Ja sam, Larry. Ott. Oprosti što te gnjavim.«

»Da, baš sam krenuo van.« S prsa mu se slijevao znoj. »Što ima?«

Larry je oklijevao. »Samo sam ti htio reći, ovaj, znaš, dobro došao. Dobro došao u
Iskrivljeno slovo.«

»Moram ići«, rekao je Silas i spustio slušalicu. Još je pola sata sjedio na krevetu,
košulje slijepljene za kožu na leđima, prisjećajući se sebe i Larryja kao dječaka i onoga što je
Silas učinio, kako je premlatio Larryja kad je Larry rekao to što je već rekao.

Silas se i sada, u vožnji, osjećao slijepljeno. Otkako je otišao, a bilo je to još u srednjoj
školi, znao je da je Larry izopćen iz društva, no tek kad se vratio na jug Mississippija, doznao
je što se sve dogodilo.
 Jeepom je došao iza jednog kamiona s trupcima i usporio. Krpa učvršćena za najdulji
drveni stup lepršala je pred njim. Sa stražnjim je svjetlima sve bilo u redu, s registracijskom
oznakom također. Polagano je skrenuo u suprotni trak i pritisnuo papučicu gasa, a u Jeepovu
ispuhu začula se eksplozija. Kakav usrani auto. Potrubio je pretječući kamion i ostavljajući za
sobom oblake ružnog crnog dima, a vozač je otpozdravio svojom moćnom pneumatskom
sirenom.

French je bio u pravu kad je rekao da radionica Ottomotive Repair nije imala mušteriju
iz njihova kraja — zapravo nikakvu mušteriju — još otkako je umro Larryjev otac i otkako ju
je Larry preuzeo. Silas je tome mogao posvjedočiti: koliko se god onuda vozio prema
Fulsomu, još nikada nije vidio da je netko onamo došao popraviti auto. Ondje je bio
isključivo Larry, taj njegov crveni Ford. Ipak, svaki je dan odlazio na posao, čekao nekoga tko
putuje nekamo drugamo, nekoga tko ne zna kakav glas prati Larryja, da se zaustavi radi
servisa ili popravka kočnica, a vrata radionice uvijek su bila podignuta, spremno čekala, poput
čovjeka otvorenih usta.

Larry je sada bio viši i mršaviji. Silas ga nije vidio iz blizine, no lice mu je bilo mršavo,
usne stisnute. Nekada su mu usta uvijek bila razjapljena, pa je ostavljao dojam da je tup. Ali
nije bio tup. Bio je pametan. Znao i najčudnija sranja. Jednom je rekao Silasu da kraljevska
kobra može doseći i duljinu od gotovo pet metara, te da gotovo dva i pol metra te duljine
može podići u zrak. Zamisli samo, rekao je. Poput divovske vijugave biljke s ljuskama iz
nekog davnog doba koja te s visine gleda trenutak prije nego što ćeš umrijeti.

Silas je prošao kraj Wal-Marta, a onda i pokraj znaka u obliku strelice koji je pokazivao
gdje je poslovna četvrt Fulsoma. Cesta se ubrzo suzila na samo dva traka, a lokala je ondje
bilo sve manje. Pločnici su bili puni pukotina, iz njih je nicala trava, zgrade su bile na prodaju,
prozori i vrata zatvoreni daskama. Prošao je kraj nekadašnjeg poštanskog ureda. Prošao je kraj
prodavaonice odjeće u kojoj kupaca nije bilo već toliko dugo da je nakratko postala
prodavaonicom antikne odjeće, a da uopće nije promijenila asortiman. S desne strane nalazila
se bivša prodavaonica Radio Shacka, sada razbijenih ili izbijenih prozora i krova koji se
urušio tako temeljito da je pod sada prekrivala šindra, dok su se zidovi počeli kriviti i
popuštati. Na toj strani još su radili jedino jeftini motel koji je služio za seks na brzaka i za
smještaj meksičkih nadničara, te automehaničarska radionica kojoj se približavao s natpisom
ottomotive repair ispisanim zelenim slovima koja su sve više blijedjela.

Larryjev kamionet, kao što je French i rekao, nije se nalazio na uobičajenome mjestu, a
vrata radionice bila su zatvorena. Silas je usporio. Uključio je žmigavac i skrenuo pred
radionicu, pa se zaustavio uz crpke za gorivo kao da želi napuniti rezervoar. Tako blizu toj
radionici nije bio još od... no, da, nikada joj nije bio toliko blizu. No dvije prastare crpke nisu
radile već godinama, a izgledale su poput dvaju robota koji su izišli na spoj. Reljefne bijele
brojke na brojčanicima od metalnih vrpci pokazivale su cijene iz doba kad su posljednji put
upotrijebljene: 32 centa za obični benzin, 41 cent za etanol.

Silas je ugasio motor Jeepa, osluškujući kako pucketa s pogledom zaustavljenim na

pravokutniku uvenule trave pokraj prodavaonice, mjestu na kojem je, osim za služenja u
vojsci, Larry parkirao kamionet svaki dan otkako je napustio srednju školu. Isti kamionet.
Prelazio istu kilometražu do i od iste kuće. Isti prometni znakovi, isti semafori. Od svega toga
vidjela se tek uvela trava.

Znao je da se u radionici nalazi crvena kutija s alatom, hidraulična dizalica, dereze kraj
zida, dok sa stropa vise svjetiljke na dugačkim žicama. S vremena na vrijeme Silas je viđao
Larryja kako naslonjen na držak metle promatra automobile. Silas bi tada odlučno gledao
naprijed, kao da ide na neko važno odredište. U drugim prilikama Larry bi izvukao kutiju s
alatom na kotačićima, kako bi mogao gledati promet dok krpom briše ključeve i odvijače.
Ponekad bi i mahnuo.

Nitko mu nije uzvraćao. Barem nitko od ljudi iz tog kraja. Ali recimo da ste bili iz
nekog drugog grada, da ste na proputovanju, a kočnice vam cvile, da se čuje neki ležaj ili
možda lupkanje amortizera. Recimo da vas brine mogučnost da vam se automobil zbog nečeg
pokvari i zaustavi, pa ugledate radionicu od betonskih blokova, staromodnu, s koje se ljušti
ukrasna zelena boja, a sama je zgrada boje deterdženta za rublje u prahu, možda ćete usporiti i
skrenuti. Primijetit ćete crpke za gorivo i nasmiješiti se (ili se namrštiti) kad ugledate cijene.
Vidjet ćete da nema drugih mušterija i pomisliti da ste imali sreće jer će Larry sada već biti
vani, vaditi krpu iz džepa, imati ime izvezeno na košulji. Kratka smeđa kosa, kapa navučena
prenisko preko ušiju.

Pravi ste sretnik.

Ali ne znate na kakvu je glasu. Ne znate da je u srednjoj školi djevojčica koja je živjela
malo dalje od Larryja s njim otišla u kino na otvorenome i da je nakon toga više nitko nikada
nije vidio. Bila je to senzacionalna vijest u lokalnim okvirima. Njezin je očuh htio ishoditi
Larryjevo uhićenje, no tijelo nije pronađeno, a Larry nikada nije priznao zločin.

Silas je pogledao na ručni sat te još nekoliko trenutaka nepomično sjedio. I on je

poznavao Cindy Walker. Djevojku koja je nestala. Larry ih je na određeni način upoznao.

Sada je pogledao cestu, u smjeru iz kojeg je došao.

Gdje je, dovraga, Larry? Vjerojatno sjedi kod kuće i čita Stephena Kinga. Možda je
konačno uzeo slobodan dan. Ili je jednostavno digao ruke.

Ali i dalje ga je nešto kopkalo. Što ako je neki rođak djevojke koja je sada nestala, Tine
Rutherford, na temelju glasa koji ga prati, odlučio posjetiti Larryja?

Pogledaj se, 32 Jones, pomisli. Cijelo to vrijeme ignoriraš jebenog jadnika, a sad ti je
odjednom stalo?

»32?« Radio.

»Recite, gospođice Voncille.«

»Moraš otići na križanje Četrnaeste i Zapadne. Netko je u poštanskom sandučiću

pronašao čegrtušu.«

»Kako, molim?«
 »Zmija«, ponovi ona. »Poštanski sandučić.«

»Crvena je ručica bila podignuta?«

»Ha-ha. Dojavio je raznosač pošte. Budući da je, shvaćaš, u sandučiću...? Po tome je to

savezni zločin.«

»Odakle to znate?«

»32«, reče ona, »u toj si uniformi tek dvije godine. Znaš kol’ko ja sjedim za ovim
stolom?«

»Znači da je toga bilo i prije?«

»Bolje da ne znaš. Nazvat ću Shannon.«

On se odjavio i prekinuo vezu, zadovoljan činjenicom da će Voncille javiti informaciju

izvjestiteljici. Kad god mu se slika ili ime pojavi u novinama, postaje poznatiji u javnosti, a to
bi mu u vrijeme ocjenjivanja rada moglo podići plaću. A više pozitivnih pojavljivanja u
javnosti moglo bi mu pomoći i da postane crni Buford Pusser, da se i sam za deset godina
možda kandidira za šerifa.

Kasnije može otići do Larryjeve kuće, razmišljao je, pa pokrenuo Jeep. No onda mu je
na pamet palo nešto drugo, pa je otvorio mobitel.

»32«, reče Angie. »Nemaš valjda još jedan leš koji se raspada?«

»Nadam se da nemam«, reče on. »Što se zbiva?«

Ništa osobito, izvijestila ga je. Dovršavaju obradu nesreće na Petici u kojoj je

sudjelovao jedan automobil, nema ozljeda, izuzme li se usmrćeni jelen. Prometni policajac
već je otišao. Tab i tip koji je udario jelena sad ga trančiraju i namjeravaju podijeliti meso.
»Tab kaže da ti voliš file?«

»Angie«, reče on. »Znaš li Larryja Otta?«

U njezinu telefonu začulo se pucketanje. »Strašnog Larryja?«

»A-ha. Dade ti se provjeriti jednu slutnju?«

»Možda, srce. Da čujem još.«

»Htio bih da se zajedno odvezete onamo kad uhvatite slobodnog vremena. Mali
zemljani put u Chabotu, odvaja se od ceste za groblje Campground.«

»Znam gdje živi. Kako to?«

»Samo kad uhvatite malo vremena. Pogledajte je li sve čisto. Nije daleko od mjesta na
kojem ste sada.«

»Čekaj malo«, reče ona.

 On je prošao rub autoceste čekajući da prođe kamion s trupcima. Jeep se zatresao kad je
kamion projurio kraj njega, dok su mu trupci u tovarnom prostoru poskakivali.

»Angie?«

»U redu«, reče ona. »Ali 32?«

»Da?«

»To znači da u nedjelju ideš sa mnom u crkvu.«

»Razgovarat ćemo još«, reče on. »I sačuvaj mi taj file.«

PODRUČJE SVOJE JURISDIKCIJE od Smetlišne ceste do uzgajališta somova, mogao

je s kraja na kraj prijeći za petnaest minuta, ako je stavio rotirku i žestoko nagazio po papučici
gasa, kao danas, i sada se ubrzo bližio Četrnaestoj aveniji. Silas ju je u sebi zvao Avenijom
bijelog smeća. Bio je to brežuljkasti crveni zemljani put s desetak kuća i mobilnih kontejnera
za život raspoređenih s lijeve strane, dok se s desne prostirala zemlja Rutherfordovih, s
ogradom i stupovima na svakih pedeset metara, u pokušaju da seljačine u šumi ne ubijaju
jelene i purane. Divljač je bila dobra za sliku o pilani u javnosti. Voziš se između borova i
kočiš zbog jelena, ponekad i laneta na nesigurnim nogama, poneke rijetke crvene lisice,
crvenih risova, pa na trenutak gotovo zaboraviš da je drveće ondje zapravo urod.

Onuda je prolazio jednom do dvaput na tjedan, u različitim vremenima, pazeći na jednu

Airstreamovu stambenu prikolicu iza jedne od kuća koju je od pogleda s ceste napola
zakrivala neka šupa. Zbog toga što su prozori prikolice bili zatvoreni daskama a na vratima
bio lokot, nekako je mislio da bi se unutra mogao proizvoditi metaamfetamin, ali bez nekog
povoda — pritužbe susjeda, eksplozije — nije mogao ništa provjeriti.

Kad god je prolazio tim putem, bijelci su se mrštili iz naslonjača na trijemu, mršave
žene s tetovažom, izbijeljenom kosom i s malenom djecom u krilu, bake u kutama iscrpljena
izgleda, s cigaretama, uz smeće u dvorištu, konopce za rublje i plahte koje se dižu na vjetru,
prozirne gaćice i najlonke. U jednom se dvorištu nalazio stari Chevy Vega bez poklopca
motora, s ambrozijom koja je izbijala kroz motor, razbijenih prozora, otvorenog prtljažnika —
jednom je u prtljažniku vidio psa isplažena jezika. Vidio je i kozu vezanu konopcem,
odbačene automobilske dijelove kroz koje raste trava, mamce za ribolov koji vise s električnih
vodova. Jedan stari kamionet s pridodanom kabinom u stražnjem prostoru koji je služio kao
kokošinjac i perlinke slobodne među korovom. Patka u dječjem bazenčiću. Klinci koji na
quadovima divljaju po dubokoj travi. Nije mu bilo jasno kako to ti mali otvoreni terenci
privlače bijelce, ali činilo se da takvo vozilo na četiri kotača ima svaka kuća.

Kao i pse.

Svaka je kuća imala barem pet-šest pasa, rijetko neke poznate pasmine, uglavnom tek
mješanaca svih mogućih vrsta, hrpe nesteriliziranih lajavih križanaca bez ogrlice koji su
čekali njegov Jeep kad god bi izišao iz zavoja u podnožju brežuljka i jurili za njim sve do
početka šume.

Pojavili su se i sada, taj pravi plimni val žestokih i radosnih četveronožaca koji se
razdvajao dok je prolazio kroz njih, lajući uz njegov Jeep, dok su tri-četiri velika psa
dugačkim koracima skakala uz vozilo, glasajući se dubokim glasom, u društvu nekoliko pasa
srednje veličine i još nekoliko sitnijih štektavaca. Dalje na cesti ugledao je poštanski Jeep,
noviji model od svog vozila, lijepo lakiran, parkiran u hladu uz cestu, s upaljena četiri
žmigavca. Poznavao je vozačicu, Oliviju. Bili su se upoznali u Chabot Busu i nekoliko puta
izišli, ali ona je imala dva mala sina. Silas nije osobito volio djecu, a ona baš nije bila sklona
muškarcima koji se nisu oduševljeno bavili njezinom djecom. Za jednog od izlazaka
razgovarali su o Aveniji bijelog smeća, kako je priznao da je zove, a ona mu je rekla da joj je
to najgori dio cijelog područja koje pokriva, da odbija izići i dostaviti bilo što do vrata tih
bijelaca, upravo zbog tih pasa. Umjesto toga, jednostavno potrubi, iako zna da ih to izluđuje, a
ako se nitko ne pojavi, jednostavno u sandučiću ostavi obavijest u kojoj piše da dođu u
poštanski ured. A zašto on ne voli djecu?

Olivia je sad bila izvan vozila, stajala je u društvu četiriju žena, odreda bjelkinja, od
kojih je jedna držala dijete. Shannon još nije dospjela onamo. U najbližem dvorištu, u travi do
koljena, trojica dječaka, dvojica kratko podšišana, jedan s fudbalerkom, stajala su i gledala što
se događa. Jedan je imao zračnu pušku, a drugi plastični luk sa strijelama.

Silas se zaustavio i isključio motor. Psi su se počeli okupljati oko njegovih vrata, jedan
mali i vrlo histeričan psić, koji je skakao toliko visoko da mu se ukazivao na prozoru.

»Silazi«, rekao je, hvatajući se za Taser koji, baš kao i pištolj, nikada nije upotrijebio.

»Sellars«, dovikne jedna žena, »sredi te proklete pse.«

Dječak sa zračnicom, gol do struka, neumivena lica, došao je do Jeepa i stao ih udarati
nogom, tako da je Silas uspio otvoriti vrata. Odmah mu se pridružio i dječak koji je straga
imao dugu kosu, te mu pomogao da otjeraju pse.

»Bok, 32«, reče Olivia.

»Bok, mala.« Prišao je skupini, ponijevši i fotoaparat. Žene su ga mjerile od glave do

pete, a on ih je pozdravio tako što je prstom dodirnuo obod šešira.

»Hej«, reče jedna mlada žena. »Baš mi je drago što si došao.« Na sebi je imala odrezane
traperice te majicu bez rukava preko sportskog grudnjaka. Bosonoga. Privlačna. Moglo joj je
biti oko dvadeset dvije, dvadeset tri godine. Tetovaže na obje podlaktice, još jedna koja je
provirivala iz dubokog izreza majice na vratu te još jedna, zelena vitica, koja se dizala iz
traperica. Čovjek se nije mogao ne pitati gdje joj je početak. »Ja sam Irina Mott.«

»Drago mi je, gospođo Mott. 32 Jones.«

Ona je nagnula glavu u stranu i stala koketno žmirkati, štiteći se od sunca. »Prijeđimo
na ti. Samo Irina.«
 »Radi se o njezinom sandučiću«, reče Olivia.

»Zmiju mjeseca dostavili su joj ranije nego inače«, reče druga mlada žena s pirsingom u
nosu i crnim sjenilom za oči.

»Da«, reče Irina, »ali naručila sam rusoglavku.«

Olivia rukom pokaže poštanski sandučić, nakrivljen na stupu, s adresom koja se ljuštila.
»Prišla sam autom, počela otvarati sandučić, a istog trenutka začulo se zujanje kao da se radi
o gnijezdu stršljena. Otvorila sam ga još malo i čula kako je nešto udarilo po vratima s
unutarnje strane, pa sam ga odmah zatvorila.«

Silas pogleda sandučić, okrene ručicu, a iznutra se istog trenutka začuje čegrtanje, kao
da je netko u sandučić stavio minijaturni motor. »Može mi netko donijeti lopatu?«

»Edward Reese«, rekla je neka debela žena jednom od dječaka koji su sve gledali iz
dvorišta. »Trči po lopatu, čuješ?«

Ovaj je odmah nestao iza kuće, a psi su pojurili za njim mašući repom.

»Kad si ga posljednji put otvorila?« upita on Irinu.

»Sinoć, negdje kad se spustio mrak. Stavila sam telefonski račun.«

»Pada li ikome na pamet tko je to mogao učiniti?« upita on.

Žene su se pogledavale i mrštile, a ona koja je držala dijete prebacila ga je na drugi bok.

»Bivši muž?« reče Silas. »Ljutiti dečko?«

»Dovraga, policajče«, reče Irina. »Ovdje živimo nas tri razvedene cure. A kad se sve
zbroji... Što misliš, koliko bi bilo kandidata, Marsha?«

»O, Bože. Taj se izbor mora suziti.«

»Ljutiti na jedan popis«, reče Irina. »Ljubomorni na drugi. A tu je onda još i najveći od
svih popisa.«

»Popis luđaka«, reče Marsha. »A da i ne spominjem one koji su na sva tri popisa.«

Onaj je dječak dotrčao s lopatom i pružio mu je, nudeći mu držak.

»Hvala, sinko«, reče Silas pa pogleda niz ulicu. Pomislio je kako bi mogao još malo
odugovlačiti i pričekati Shannon. »Moje dame, molim da se povučete.«

»To nam ne moraš ponavljati«, reče Marsha.

Silas je Oliviji dodao fotoaparat pa stao na stranu i metalnim vrškom lopate otvorio
vrata. Čegrtanje se pojačalo, čulo se i struganje. Psi su ponovno zalajali.

»Oprezno«, reče Olivia.

 On se pomakne i pogleda unutra, ne približavajući se previše. Žene su stajale iza njega,
virile mu iza leđa. Zmija se bila sklupčala u stražnjem dijelu sandučića, trokutaste glave
spuštene i priljubljene uz donju plohu, dok su se od očiju vidjeli tek uski bijesni prorezi, a
jezik je palucao.

»Pogledaj«, reče Irina. »Popišala mi se na račun.«

»Smrdi«, reče jedan od dječaka dok je pokušavao otjerati pse.

»Dijamantna čegrtuša«, reče Silas. Olivia mu je dodala aparat, a on je načinio još

nekoliko snimaka pa joj ga ponovno predao. Duboko udahnuvši, vršak lopate polagano je
postavo ispred sandučića. Zmija je skočila i pogodila metal. Irina je kriknula, a kad ga je
ščepala za nadlakticu, Silas je poskočio.

»Sranje«, reče on. Pa doda: »Ispričavam se«, jer je primijetio djecu.

Ponovno je pridignuo lopatu, a Irina mu se i dalje držala za ruku. Zmija je ponovno

nasrnula, a on joj je prikliještio vrat na rub sandučića, a zatim je izvukao i bacio na tlo, gdje se
posve sklupčala, šireći se i sužavajući, dok joj se rep nije jasno vidio koliko je njime sve
glasnije zvečala.

»Sada svi pazite«, reče on, dok su im se psi približavali sa svih strana. »I pokušajte
držati te pse što dalje.«

»Ustrijeli je«, reče jedan od dječaka kad je, zajedno s ostalima, počeo tjerati pse
udarcima nogu.

»Nema potrebe.« Oštricom lopate došao je do zmijina vrata, a ona se tijelom odmah
počela obavijati oko donjeg dijela drška. Prikliještivši joj glavu, nogom je pritisnuo lopatu na
asfalt, te joj odrubio glavu, tako da je ostala visjeti tek na komadiću kože. Tijelo se trzalo i
izvijalo, a rep i dalje titrao i čegrtao.

»Je li mrtva?« upita neki dječak.

»Da. Ali svejedno budite oprezni.« Odjednom je začuo Larryjev glas dok je govorio:
»Glava te i dalje može usmrtiti. Ti su očnjaci poput igala.«

»Mogu li ja uzeti čegrtaljku?« upita onaj dječak kose podšišanc sa strane i dugačke
straga.

Silas pogleda žene.

»Ja nemam ništa protiv«, reče debela. »Sljedeći mu je mjesec rođendan.« Namignula je
da mu pokaže da se radi o šali, a on se sagnuo da lopatom odreže suhu hrskavicu, koju je
zatim šutnuo izvan zmijina domašaja. Dječak ju je uzeo i omirisao, a zatim otrčao tresući je i
škrebećući, dok su ga ostali dječaci i psi slijedili.

Silas je lopatom uzeo zmiju, tešku i dugačku šezdesetak centimetara, koja se još uvijek
malko micala te je odnio na suprotnu stranu ceste i preko bodljikave žice bacio u šumu. Olivia
je otišla, odbivši uzeti mokru omotnicu, no Silas se zadržao još neko vrijeme uzimajući izjave,
pišući bilješke i misleći da bi se Shannon sad već mogla pojaviti, stoga je nastojao ne
očijukati previše s Irinom. U jednom trenutku shvatio je da se upustio u priču o tome kako je
jednom pokušao pregaziti zmiju, veliku smeđu vodenu mokasinu sa žutim prugama. Istim
onim Jeepom ondje. Bilo je to neposredno nakon što se doselio iz Chicaga.

»Chicaga«, rekla je Irina.

»Tiho«, rekla je Marsha, »pusti ga da završi.«

»Nem’reš samo tako pregaziti zmiju i nastaviti«, rekao je Silas, gurajući šešir prema
zatiljku, »jer ih to samo razjari. Moraš se vratiti na nju i naglo zavrtjeti kotače u mjestu ako je
želiš ubiti.« To je i pokušao učiniti, rekao je, kad je zakočio nasred ceste i vratio se, pa se
pokušao zaustaviti na njoj. Kad joj se rep našao pod stražnjim desnim kotačem, dok je zmija
grizla gumu, on je naglo pustio kvačilo. No umjesto da iz vrtloga ispadne mrtva, zmija je,
živa, poskočila i ostala s donje strane blatobrana. Silas je krenuo naprijed otvorenih vrata i
čekao da padne, da ispadne ispod njegova Jeepa. »Nije ispala«, reče.

»Sranje«, reče Irina. »Što se dogodilo?«

»Uginula je pod blatobranom. Na donjoj ploči ispod vrata. Opako je smrdjelo dva
mjeseca. U najvrućem dijelu ljeta«, rekao je, »dok se vozim, kunem se da i dalje osjetim taj
smrad.«

Žene su se smiješile.

»Tako ti i treba«, reče Irina.

Kad je pogledao na ručni sat, prestao se smiješiti. Morat će požuriti da stigne u Chabot
na završetak smjene u pola šest. Ne smije ponovno zakasniti. U pitanju je kosa gospođice
Voncille.

»Moje dame«, reče pa dodirne obod šešira, a Irini uruči jednu od posjetnica koje je sam
platio. »Nazovite ako se sjetite još čega.«

»Oh, svakako, hoćemo«, reče Irina.

PETNAEST MINUTA KASNIJE stajao je na cesti ispred željezničkih tračnica u

narančastom prsluku i sunčanim naočalama, toliko oznojen da je osjećao kako mu je šešir
otežao, a uniforma postala tamnija na mjestu na kojem mu se lijepila za trbuh. Lijevo od njega
pilana je tutnjala i brujala, dok su pile vrištale poput ljudi koji gore u požaru. Zazviždao je i
podignuo ruke da se promet u oba traka zaustavi, a onda je sišao s užarenog nogostupa i
mahnuo koloni kamioneta koji su čekali da napuste krug tvornice, prljavim muškarcima s
kosom zalizanom od kacige koji su palili cigarete u klimatiziranim kabinama. Neki od njih išli
su u Chabot Bus na pivo, a ni sam Silas ne bi imao ništa protiv nečega sličnog.
 Tada mu je počeo zvoniti mobitel. Nije se trebao javljati dok je trajala smjena radnika i
dok je stajao i upravljao prometom kamiona, a vozači u automobilima na autocesti u njega su
bijesno piljili kao da je odlučio doći onamo i zeznuti im čitav dan, kao da mu je to nekakav
životni cilj, razlog zbog kojeg je uništio ruku bacajući za sveučilišnu bejzbolsku momčad, te
stupio u ratnu mornaricu, a potom se, nakon otpusta, upisao na policijsku akademiju u Tupelu
i deset se godina poput dadilje brinuo za studente na Ole Missu, prekidao tulume bratstava,
čuvao ulaz na utakmicama američkog nogometa, pisao kazne za vožnju pod utjecajem
alkohola ili nedopuštenih sredstava, godine i godine pripreme da dođe ovamo i baš njima
upropasti dan. Nekako je mislio da će na ovom poslu biti drukčije. Pozornik, stajalo je u
oglasu na internetu, u seocetu. Morao je u rječniku potražiti i pozornika i seoce, ali obje su mu
se riječi svidjele, a traženi je posao obećavao policijski posao, fleksibilno radno vrijeme i
vozilo.

Sa svih strana čulo se sve više sirena, a on je počeo mahati još jače jer su se svi vozači
usporeno vukli preko uzdignutih tračnica. Stvari je dodatno zakomplicirao prodoran zvižduk
sa sjevera — nailazio je teretni vlak u pola tri iz Meridiana, koji je kasnio četrdeset pet
minuta, prilazio im iza zavoja pod pravim olujnim oblakom dima i usporavao, pripremajući se
za zaustavljanje tijekom kojeg će u njega utovariti trupce i gotove stupove. Zazviždavši, Silas
se ispriječio pred jednim kamionetom, velikim Fordovim modelom F-250, uzdignute ruke, a
vozač, igrom slučaja predradnik u pilani, naglo je zakočio pa spustio prozor.

»Mogao si me pustiti«, reče. »Dovraga, 32, idem u ribolov.«

Silas je prestao koristiti zviždaljku kad se vlak približio i kad se na trenutak našao u
njegovoj sjeni.

»Dobijesa«, reče predradnik i stane trubiti.

Silas se nije obazirao, nego je skinuo šešir i ispljunuo zviždaljku, tako da mu je ostala
visjeti na uzici na prsima, i stao se hladiti šeširom. Mobitel mu je ponovno zvonio. Jebemu
sve, pomisli, pa ga izvadi. Ako ga gradonačelnik Mo želi otpustiti zbog telefoniranja, neka
samo izvoli.

»32?« Zvala ga je Angie.

»Da?«

U telefonu se začulo pucketanje. »32«, ponovi ona. »Došli smo u kuću Larryja Otta, kao
što si i rekao...«

»Da?«

»Bože moj...« reče ona.

 3

PRVO JE PRIMIJETIO da nemaju kapute. Bilo je tek svanulo, u ožujku 1979. godine,
bio je ponedjeljak, Larryja je otac vozio u školu, a za Fordovim kamionetom vukao se oblak
plavičastog dima iz ispušne cijevi. Proljetni su praznici došli i završili, no sada je zemlja bila
zamrznuta zbog neočekivanog hladnog vala, bilo je toliko hladno da majčine kokoši uopće
nisu htjele izići iz staje, zimzeleno raslinje bilo je tek nejasna mrlja s druge strane zaleđenog
prozora kamioneta, a on se bio izgubio još u jednoj knjizi. Išao je u osmi razred i bio
opsjednut Stephenom Kingom i podignuo je pogled s knjige Salemovo kad je otac zakočio.

Njih dvoje stajali su na zavoju kraj dućana, neka visoka mršava crnkinja i njezin sin,
približno Larryjeve dobi, žgoljavac kojeg je vidio u školi, neki novi klinac. Upitao se što rade
ondje, tako daleko i prije početka radnog vremena prodavaonice. Unatoč hladnoći, dječak je
bio u posve izlizanim trapericama i bijeloj košulji, a njegova majka u plavoj haljini koju joj je
vjetar pripijao uz tijelo. Kosa joj je bila vezana maramom, a vjetar joj je odnosio dah s usana
onako kako se papirnate maramice trgaju iz kutije.

Otac je samo prošao pokraj njih, a Larry se okrenuo i gledao kako ih dječak i majka
izvana promatraju.

Larry se okrenuo. »Tata?«

»Ah, dovraga«, rekao je njegov otac i naglo zakočio. Morao se vratiti do njih, a onda se
nagnuo preko Larryja na širokoj klupi (preko koje je njegova majka bila prebacila vojnu
deku) i povukao ručicu, tako da su se našli usred zapuha ledenog zraka koji kao da se nastavio
vrtložiti i nakon što je žena zatvorila vrata. Sada su svi bili natisnuti na toj klupi, Larry
između dječaka s jedne i oca s druge strane. Bilo mu je nelagodno jer se on i otac gotovo
nikad nisu dodirivali, eventualno kad su se s nelagodom rukovali ili kad ga je ovaj tukao. Još
nekoliko trenutaka njih četvero sjedili su kao da ponovno pokušavaju doći do daha nakon
nekakve katastrofe, a kamionet je radio u mjestu. Larry je jasno čuo kako onom dječaku
cvokoću zubi.

A onda je njegov otac rekao: »Larry, baci još koje drvo na tu vražju vatru. Ugrij malo
ljude.«

On je pojačao grijač na maksimum, a crni dječak kraj Larryja ubrzo je prestao drhturiti.

»Alice«, rekao je njegov otac izlazeći na cestu, »upoznaj ove mladiće.«

»Larry«, rekla je žena, kao da ga poznaje, »ovo je Silas. Silas, ovo je Larry.«

Larry je ispružio ruku u rukavici od teleće kože. Silas je imao krhku smeđu ruku bez
rukavice, a unatoč kratkom sportskom stisku, Larry je osjetio koliko mu je koža hladna. Kad
bi mu dao jednu svoju rukavicu, imali bi svaki po jednu toplu ruku. To je htio učiniti, ali
kako?
 Mirisali su po dimu, Silas i njegova majka, a Larry je tada shvatio gdje zacijelo žive.
Njegov je otac imao više od pet stotina jutara zemlje, velik dio nalazio se u donjem desnom
kutu okruga, a u jugoistočnome kraju, ni kilometar od zemljanog puta, ako je čovjek znao
gdje tražiti, nalazila se stara lovačka brvnara između nekoliko stabala i nasred polja širokog
nekoliko jutara kao tek mala izbočina na zemlji. Gotovo prazna iznutra, zemljani pod, bez
vode i struje. Za grijanje je služila tek peć na drva. Ali kad su se uselili onamo? I u kakvom
aranžmanu?

Njegov otac i žena po imenu Alice razgovarali su o tome kako je hladno.

»Smrznula mi se vražja starka«, rekao je njegov otac.

»Hmmm«, rekla je ona.

»Jesi kad vidjela nešto slično?«

»Ni slučajno, gospodine.«

»Ni u Chicagu?«

Nije odgovorila, a kad je tišina već postala nelagodna, njegov je otac uključio radio pa
su slušali kako meteorolog govori o tome da je hladno. I bit će hladno. Neka vam slavine
noćas ostanu otvorene, tako da se cijevi ne zamrznu.

Larry je krišom pogledao dječaka koji je sjedio kraj njega, nakon čega se stao pretvarati
da čita knjigu. Užasno se bojao crnačke djece. One jeseni nakon ljeta u kojem je napunio
jedanaest godina krenuo je u sedmi razred. Zbog nedavnih promjena u školskim područjima u
okrugu više nije spadao u javnu školu u Fulsomu, nego je morao poći u školu u Chabotu, gdje
je osamdeset posto učenika (kao i mnogi nastavnici i zamjenik ravnatelja) pripadalo crnoj
rasi. Uglavnom je bila riječ o djeci radnika u pilani ili drvosječa ili vozača kamiona s trupcima
i drvenom građom. Sve ono što Larry nije mogao — zakucati loptu za odbojku, baciti ili
uhvatiti loptu za američki nogomet, uhvatiti nisku loptu u bejzbolu, ispaliti loptu u graničaru
— ti su crni dječaci mogli. I to su činili. Loptama su rukovali kao pravi čarobnjaci,
košarkaške lopte čudesno su hujale, bejzbolske loptice bježale od udarača, a dječaci zažarenih
očiju letjeli su i klizili zrakom skladno poput bumeranga. No nitko od njih nije čitao niti je
shvaćao Larryjevu ljubav prema knjigama. On je sada pogledao prema Silasu i vidio kako su
mu usne stisnute i kako pogledom prelazi po stranici Larryjeve knjige.

»U kojem si razredu?« upita ga Larry.

Silas pogleda majku.

»Reci mu«, reče ona.

»Osmom«, odgovori on.

»I ja.«
 Njegov je otac u Fulsomu dječake ostavio kod škole. Prva je izišla Alice, potom Silas, a
Larry je bio svjestan toga koliko je neuobičajeno, koliko neprikladno da crnci izlaze iz
bjelačkog kamioneta. Pomičući se udesno na sjedalu, Larry se načas osvrnuo prema ocu koji
je bio okrenut prema cesti. Silas je u međuvremenu iščeznuo — vjerojatno kao i Larry
svjestan neobičnosti situacije — a Larry je prošao pokraj žene po imenu Alice po prvi put
uviđajući, kad mu se nasmiješila, koliko je dražesna.

»Doviđenja«, rekla je ona.

»’Đenja«, promumljao je on i udaljio se sa svojim knjigama. Načas je pogledao preko

ramena, samo jedanput, te vidio da njegov otac nešto govori, a ta žena odmahuje glavom.

U vrijeme podnevne stanke u kantini je pogledom tražio Silasa među tamnoputim

dječacima koji su sjedili za dva središnja stola, ali ga nije uočio. Morao je dobro paziti, jer da
su vidjeli da ih gleda, kasnije bi ga istukli. Kao i obično, sjedio je sa svojim pladnjem i
mlijekom metar-dva dalje od bijelih dječaka. Oni bi ga povremeno pozvali k sebi. To nije bio
jedan od tih dana.

Poslijepodne je po njega došla majka, kao i obično, a kao i obično ispitivala ga je kako
mu je tog dana bilo u školi. Činilo se da se iznenadila kad je čula koga su ujutro povezli.
Upitala je gdje su ti putnici točno stajali.

»Nisu imali kapute«, rekao je on. »Smrzavali su se.«

»Gdje žive?« upitala je.

No on je slutio da je već ionako rekao previše, pa je odgovorio da ne zna. Majka je

nakon toga do kuće samo šutjela.

GDJE GOD da su živjeli, Alice i Silas i sutradan su se u isto vrijeme pojavili na istome
mjestu. Njegov je otac ponovno skrenuo s ceste, a miris dima uletio je u kabinu zajedno s
ledenim vjetrom, pa su se ubrzo ponovno vozili jedni uz druge, bez riječi. Larry je otvorio
Salemovo, držeći knjigu tako da je bio siguran da će je Silas primijetiti. Bio je to najbolji dio
romana, kad se djevojka vraća kao vampir i lebdi kraj Benova prozora.

Tako su prošli i srijeda i četvrtak, a svaki dan ti su crnci čekali, majka je popodne
dolazila po njega i ispitivala je kako bilo ujutro na putu do škole. Je li se ta žena prema
njegovu ocu držala srdačno? Kako se držao njegov otac? Je li bio ukočen, onako kako zna
biti, kakav je zapravo najčešće? Ili je...

»Što to tebi znači?« upitao je Larry.

Nije odgovorila.

»Onda? Mama?«

»Ništa«, rekla je. »Samo me zanima kako si proveo dan.«

 »Mislim«, rekao je, zabrinut zbog mogućnosti da ju je povrijedio, »da žive u onoj staroj
kućici na jugoistočnome dijelu.«

»Doista«, rekla je njegova majka.

Tog je dana za večerom jasno osjećao da nešto nije u redu. Ona je Larryju rekla da
nahrani kokoši, iako je to već bio učinio, a oca je trebalo podsjetiti da se pomoli prije jela.
Sada ni otac ni majka nisu ništa govorili dok su sjedili za stolom i razmjenjivali posude s
bučom i mesnom štrucom. A neposredno prije nego što će ustati i pokupiti posuđe, njegova je
majka objavila da će sutradan ona, svojim autom, odvesti Larryja u školu.

Otac je kratko pogledao Larryja. »Kako to, Ina?«

» Oh «, rekla je ona. »Ujutro dolazi onaj čovjek iz plinare, a ja s njim ne mogu

razgovarati. Moraš mu reći da dolazi svaki tjedan, svaki tjedan, i da to svakako shvati. Osim
toga....« Odnijela je posuđe u sudoper i vratila se za stol. »Moram vratiti neke stvari u
Bedsole’s.«

Njegov je otac kimnuo, a onda pogledao Larryja prije nego što će odgurnuti stolicu
unatrag, sagnuti se prema hladnjaku, uzeti Budweiser i otvoriti ga džepnim nožićem na putu
do svog naslonjača iz kojeg će pogledati vijesti.

»Carl?« Njegova je majka, pomalo bučno, odložila tanjur s kolačem.

»Bilo je fino«, doviknuo je.

Dok je brisao tanjure koje mu je majka dodavala, Larryju je bilo jasno da ja narušio
povjerenje između sebe i oca, a sutradan, dok su se vozili u majčinu Buicku, ona je skrenula
na zavoju na cesti gdje su Alice i Silas čekali, drhtureći, privijeni jedno uz drugo. Kad je
njegova majka usporila, Larry je vidio kako se Silas odmaknuo od Alice, baš onako kako bi i
on to bio učinio. Njezino je upalo lice bilo lijepo, unatoč tome što su joj se usne od hladnoće
jedva vidjele, koža joj bila boje kave kakvu piju žene, kosa pod maramom, a oči velike i
uplašene.

»Srce«, rekla je Larryjeva majka, »molim te, otvori prozor.«

Ne odvajajući pogled od žene, Larry je počeo otvarati prozor.

»Bog, Alice«, doviknula je njegova majka još dok se staklo spuštalo.

»Gospođo Ina«, rekla je Alice. Stajala je vrlo uspravno. Silas je zakoračio unatrag,
okrenuo lice u drugu stranu.

Larryjeva majka ispružila je ruku prema stražnjem sjedalu i s njega uzela papirnatu
vreću za živežne namirnice. Iz nje je izvukla dva debela zimska kaputa, stare kapute iz
njihova zidnog ormara u predvorju, jedan njezin za Alice i jedan Larryjev za Silasa. »Trebali
bi vam biti dobri«, rekla je, pa ih gurnula kroz prozor. Larry je pritom dodirnuo kapute, tople
od uključenog grijanja u automobilu, od topline njihova ormara prije toga, a još ranije od
topline njihovih tijela, kapute koji sada odlaze u nepokrivene crne ruke na hladnoći.
 Alice je držala kaput ne navukavši ga. Još nekoliko trenutaka Silas je lijeno piljio i u
Larryja i u njegovu majku. A onda je ustuknuo.

»Nikad ti nije smetalo«, rekla je Larryjeva majka Alice prodorno je gledajući, »koristiti
se tuđim stvarima.«

A onda je pritisnula papučicu gasa i ostavila ih da drže te kapute u Larryjevu

retrovizoru.

»Trenutak kasnije majka mu je dodirnula koljeno. »Larry.«

On ju je pogledao. »Gospođo?«

»Zatvori prozor«, rekla je. »Užasno je hladno.«

VIŠE SE NIKADA nisu pojavili na tom mjestu, Silas i njegova majka. A Larry i njegov
otac, koji je i prije uglavnom bio šutljiv, sada su se kilometrima vozili po zemljanome putu i
asfaltnoj cesti s po jednim trakom u svakom smjeru posve bez riječi, samo uz zvuk ventilatora
koji im je grijao noge i poljoprivrednog izvještaja s radija.

Bilo mu je jasno da Carl voli većinu ljudi osim njega. Još od ranog napadaja mucanja,
preko boležljivog astmatičnog djetinjstva, preko peludne groznice i alergija, često krvavog
nosa i želučane nervoze, čaša koje je neprestano razbijao, postupno je prešao u nespretnu,
usporenu punašnost spuštenih ramena, karakteristika koje su obilježavale preminule muške
rođake s majčine strane, ujake koji su sada još postojali samo u okvirima fotografija u
kutijama, a koje Carl nije htio držati na zidovima. Jedan od tih ujaka, Colin, posjetio ih je kad
je Larryju bilo pet-šest godina. Tog je dana za večerom ujak Colin objavio da je vegetarijanac.
Vidjevši kako je njegov otac na to zinuo, Larry je zaključio da ta riječ, što god točno
označavala, mora značiti nešto užasno. »Ne jedeš odreske?« upitao je njegov otac. »Ne.«
»Svinjske kotlete?« »Nikada.« Njegov je otac odmahivao glavom. »Onda valjda barem
piletinu?« »Slabo«, rekao je nasmiješeni ujak, »no to ne znači slabo pečenu. Oh«, nastavi
zatim, uzimajući malene zalogaje kukuruznog kruha, »ponekad pojedem komad ribe. Tilapiju.
Ili finu lampugu.« Carl Ott tada je već bio odložio vilicu i nož i piljio u suprugu kao da je ona
nekako kriva za taj protuprirodni zločin koji sjedi za njihovim stolom.

Osim toga, ujak Colin bio je i jedina osoba koju je Larry ikada vidio da se vezala
pojasom u automobilu dok su se vozili u crkvu (gdje će odbiti hostiju i sok od grožđa).
Sigurnosni pojas njegova je oca iziritirao još više nego to što ujak Colin nije jeo meso, jer je,
iako njegov otac to nikada nije rekao, Larry znao da korištenje sigurnosnog pojasa smatra
kukavičlukom. Larry je s vremenom postao pravim stručnjakom za iščitavanje očeva
neodobravanja, prijekih pogleda, teških uzdaha, načina na koji je zatvarao oči i odmahivao
glavom zbog nekog idiotizma. Ili zbog nekoga.

»Baš ste slični«, rekla je Larryjeva majka za večerom posljednjeg dana posjeta ujaka
Colina, pogledavajući čas brata, čas sina.
 Larry je vidio da Carl marljivo reže meso divljači.

»Moj mali Doppleganger«, rekao je Colin.

Carl je podignuo pogled. »Što si to rekao? Tvoj mali što?«

Ujak Colin pokušao je objasniti da pritom nije mislio na svoj spolni organ, no Carlu je
već bilo prekipjelo i napustio je stol.

»Doppleganger«, rekao je pogledavši Larryja.

Umjesto očeva visokog i sportski građenog tijela, kao i plavih uvojaka, tamne kože i
zelenih očiju, Larry je naslijedio ujakovu i majčinu maslinastu put, ravnu smeđu kosu i smeđe
oči s dugačkim trepavicama, zahvaljujući kojima su, iako je takvo što na ženama bilo
privlačno, Larry i ujak Colin izgledali blago, osjetljivo i pomalo ženskasto, kao ljudi koji se
vežu pojasom i jedu tilapiju.

Osim toga, Larry je bio nesklon mehanici, kako je glasila ocjena njegova oca. Nikako
nije uspijevao zapamtiti hoće li osloboditi vijak vrtnjom u smjeru suprotnom od kretanja
kazaljke na satu, koja se matica zateže kojim ključem, koji je pol akumulatora pozitivan. Kad
je bio mlađi, njegov je otac tu nesklonost koristio kao razlog da mu ne dopusti da posjećuje
radionicu, govoreći da bi se mogao ozlijediti ili otpustiti neki vijak, pa je sve te silne subote,
sve te silne godine Larry ostajao kod kuće.

Sve do dvanaestog rodendana, kad je majka napokon uvjerila Carla u to da Larryju

pruži još jednu priliku, pa je on tako jedne tople subote, nervozan, prestrašen, u starim
trapericama i umrljanoj majici kratkih rukava s Carlom otišao u radionicu Ottomotive. Meo je
i čistio, radio sve što mu je Carl rekao, pa i više od toga. Sviđao mu se taj raskošni metalni
miris radionice, način na koji su se ulje i prašina zajedno sušili na podu, formirali sasušene
mrlje koje je trebalo skidati oštricom na dugačkom dršku, a što je volio raditi jer se vidjelo
kako posao napreduje, jer je osjećao zadovoljstvo dok je gurao oštricu pod te guste, vlažne
mrlje i uklanjao ih. Volio je čistiti i teške čelične mehaničarske ključeve i odvijače, različita
kliješta, papagajke i specijalne čekiće, komplete nasadnih i račnih ključeva od četvrt i pola
palca, skladne dugačke nastavke i njemu najdraži alat, točkalo. Obožavao ih je brisati crvenim
pamučnim krpama, slagati u nizove i skladno zatvarati dobro podmazane ladice. Volio je
podizati aute ručnom hidrauličnom dizalicom i spuštati ih okretanjem ručice, uz ono šuštanje
mehanizma. Volio je po podu gurati niska kolica za ležanje ispod auta, kao da se radi o
velikim, ravnim skateboardovima, podizati ih i slagati kraj stražnjeg zida, sviđalo mu se kako
svjetiljke vise s narančastih žica, volio je prati ruke jakim sredstvom Gojo.

Ali najviše od svega volio je kad bi kamion s oznakama Coca--Cole ostavio onih šest,
sedam ili osam crveno-žutih drvenih sanduka posloženih kraj automata, kad bi odvezao
prazne, a ostavio nove boce pune Spritea, Mr. Pibba, Taba, Orange Nehija i Coca-Cole,
malih i velikih. Larryju nikada nije trebalo reći da napuni automat s Coca--Colom. Uživao je
kad je otključavao taj veliki crveni uređaj, okretao čudan cilindrični ključ i kad bi četvrtasta
brava nakon toga iskočila. Kad bi okrenuo bravu, cijelo crveno lice uređaja otvorilo bi se uz
šum ledenog zraka, a on bi se našao pred svojevrsnim rajem. Dugačke metalne police i držači
obloženi ledom bili su nagnuti prema otvoru u koji su padali i u kojima ih je dočekivala nečija
ruka. Ta navala ledenog zraka, slatkasti miris čelika. Kutija sa sitnišem teška od novčića od
dvadeset pet, deset i pet centa. Nakon što bi izvadio boce iz sanduka, položio bi svaku na svoj
držač, razmišljajući o poretku i pazeći da ne zvecka bocama.

Naučio se držati podalje od tuđih pogleda veći dio dana kad bi se Cecil Walker, njihov
najbliži susjed, i ostali muškarci počeli okupljati radi nečega što je Larryju uvijek bilo pravo
otkriće: njegov otac pričao je priče, što kod kuće nije činio nikada. Kasno poslijepodne, kada
su i mnogi drugi završili posao u pilani, počeli bi dolaziti u kamionetima, ponekad s lupanjem
u glavi upravljača, ponekad sa zujanjem u bloku motora, ponekad samo da slušaju Carla za
radnom klupom, muškarci oko njega okupljeni ponekad i u tri-četiri reda, gledali su kako
mehaničar polaže rasplinjač na čistu krpu.

Dodajući svoju bocu drugima, Cecil bi upitao: »Carl, što si ono neki dan pričao o onom
ludom crnji...?«

A Carl bi se nasmijao, birajući nekakav minijaturni odvijač i počinjući priču o tome

kako je stari Devoid Chapman kupio Midget. Dok bi vadio malene vijke s rasplinjača, pričao
bi o tome kako je Devoid u Meridianu kupio taj mali crveni MG-ov Midget i kako se vozio
kući u Smetlišnu cestu, kada mu se, približno u vrijeme kad je prolazio kraj Ottomotivea,
oslobodio poklopac motora i širom se rastvorio. Carl je pokazivao odvijačem. »Samo tako. A
auto je kabriolet, krov je sklopljen straga. Jesam to već spomenuo? A Devoid ima afro-
frizuru, veličine vražje košare za breskve. Iz nje viri jedan od onih crnačkih češljeva sa šakom
na vrhu drška, simbol tog njihovog pokreta.«

»Krov je spustio jer mu se tako sviđa taj osjećaj vjetra u takvoj kosi, tako je barem
rekao. I premda to nikad nije potvrdio, baš mu je to gnijezdo na glavi po svoj prilici spasilo
život kad se ta prokleta hauba otkvačila pri skoro devedeset kilometara na sat na autocesti.
Sve sam vidio. Kunem se Bogom.« Carl je dijelove stavio u posudu koja je s donje strane
imala sito, pa je sve zajedno spustio u široku posudu s crnom tekućinom neugodna mirisa koja
je služila za čišćenje rasplinjača. »Hauba se prevalila unatrag, udarila u rub vjetrobrana, savila
se još unatrag i dobrog starog Devoida pljesnula posred tintare! Midget se počeo okretati,
sreća je što u blizini nije bilo drugih auta, a Devoid je još veći sretnik što je na koncu ipak
uspio zaustaviti auto u oblaku prašine.«

Dok je govorio, podignuo je sito iz tekućine i položio ga na čistu krpu da se sve osuši.
Zastao je tek ako nešto nije bilo kako treba pod prstima, ako se, recimo, zaglavila neka opruga
ili ventil. Rješavanje takve neočekivane situacije moglo je potrajati pet sekunda, deset, možda
minutu. Možda se morao ispričati i probiti kroz hrpu okupljenih muškaraca i uzeti neki mali
nasadni ključ ili druga kliješta ili se možda obratiti nekom vijku: »Zašto si se ti nama
zaglavio?« ili bi možda tek načinio grimasu, no onda, koliko god to dugo trajalo (a nikad nije
trajalo dugo), nakon riješenog problema, nastavio bi kao da ni u jednom trenutku nije prestao
pričati.

»... uspio zaustaviti taj MG ovdje ispred. Dobri stari Devoid posrtao je iz auta, rukom
tjerao prašinu, držao se za glavu i vikao: >Zov’ tu prokletu ’iii-tnu!< S nosa mu se slijevao
potočić krvi. Psovao je sve po spisku, prokleto ovo i prokleto ono i kučkin sin i sranje i
prokletstvo i pakao. Ludi crnac«, rekao bi smijući se, »na licu mjesta prodao mi je taj auto, za
dvjesto dolara u gotovini. Ja sam zatvorio haubu, učvrstio je žicom i odvezao ga kući u tom
istom autu. On je cijelo vrijeme sjedio sagnut, bojao se haube. Pitao sam ga želi li
motociklističku kacigu, ali odbio jer, rekao je da mu nikako ne bi stala na tu frizuru.«

Svi bi se muškarci smijali, a Cecil, pijan, s cigaretom u ustima i drugom iza uha, smijao
bi se najjače, i govorio: »Baš si mustra, Carl. Ispričaj kad si ga pitao kako se zove.«

Carl je bio nadvijen nad radni stol, na samo koji centimetar od rasplinjača. »Da, jesam,
pitao sam. Jednom sam rekao: >Devoid. Kakvo vraško ime. Znaš što to znači ?< A on kaže
da, pogledao je. >Prazno. Jalovo. Golo. Pustoš.< Rekao je da su mu u školi dali nadimak
>Ništa<.«

»Baš si mustra«, rekao bi Cecil odmahujući glavom. »Ispričaj im o onom psu, Carl«, a
Carl bi krenuo s pričom o pogrebu tate tog i tog čovjeka, kad su svi stajali oko groba usred
pustoši, petnaest, dvadeset kilometara od najbližeg asfalta. »Netko na sva usta slavi i hvali
Miltona Walsha — bio je njegov pogreb — laže čim zine o tome kako je to bio pravi
gospodin, kad se negdje iza nas čuo pucanj. Bum! I već idući tren čujemo kako neko malo
pseto štekće. Već sam skoro prasnuo u smijeh, kad je taj prokleti pas izjurio negdje iz šume,
krvava boka. Protrčao je između nas i između nadgrobnih spomenika, lajući prije nego što će
se srušiti na cesti. Ja sam se nagnuo i rekao: >Dečki, kad dođe moje vrijeme, želim da mi
priredite plotun s tri psa<.«

Svi su se smijali, najjače Cecil. Pili su Coca-Colu ili pivo i imali obraze pune duhana.
Pljuvali su i nadlanicom brisali usta. Većina ih je imala kape sa štitnikom. Bijele majice
kratkih rukava. I svi su bili u bakandžama s čeličnim ojačanjem za prste. Hrpa kamioneta koja
se vidi kroz okvir vrata i dva velika ventilatora koji pokreću vrući zrak i dim cigareta koji se
diže visoko pod stropne grede, kao da se radi o duhovima ptičjih gnijezda, muškarci koji
otpijaju gutljaje iz Cecilove boce, Carl koji također pije, a Larry, skriven, sluša priče koje od
njegove mašte i zvuka očeva glasa stvaraju nešto što je morala biti sreća, dok je njegov otac
vraćao ponovno sklopljeni rasplinjač u vozilo koje je čekalo, čiste krpe preko usisa, divovske
ruke koje kirurški pomno i precizno vraćaju srce u prsa, okreću vijke i ponovno učvršćuju
dovod goriva, osluškuje nakrivljene glave dok vlasnik sjeda za upravljač, otvorenih vrata i
jedne noge vani pritišće papučicu gasa na zapovijed, dok Carl regulira dotok goriva i, na
koncu, postavlja zračni filtar preko rasplinjača i zateže leptir-maticu, a motor skladno radi i
zrak miriše po benzinu, Carl se uspravlja, udaljava za korak unatrag, ruku sklopljenih na
prsima, pa kima, sjene muškaraca iza njega također kimaju, a Larry sve promatra iza automata
za Coca-Colu, dok Cecil govori: »Carl, ispričaj onaj o onom starom crnji koji je držao
propovijedi na panju...«

Sada, dok su on i otac poskakivali Mississippijem na putu do škole, dok su ulazili i

izlazili iz sjena, penjali se i spuštali niz njegove brežuljke, Larryja je brinula mogućnost da je
zauvijek ostao bez povlastice odlaska u Ottomotive. Zaustavljali su se u blizini škole, gdje je
uvijek izlazio. Svaku put, prije nego što će zatvoriti vrata kamioneta, govorio je: »Bok, tata.
Hvala na vožnji.«
 »Budi dobar«, rekao bi svaki put njegov otac jedva ga i pogledavši.

TIJEKOM SLJEDEĆIH TJEDANA viđao je Silasa na suprotnoj strani igrališta, u

njegovu razredu kad je odlazio u nužnik. Silas je u kantini sjedio sa skupinom tamnoputih
dječaka, s njima se smijao, s njima čak i povremeno razgovarao. Larryju je to bila izdaja. Jer,
nije li Silas njegov Doppleganger? Vidio ga je u polju, pokraj drveća, kako igra bejzbol, kako
goloruk hvata lopte, a njegove cipele, koje su izgledale prevelike za njega, bile su ostavljene
kraj žičane ograde.

A onda, jedne nedjelje popodne potkraj veljače, kad je Larryjeva majka bila negdje na
dobrovoljnom radu za crkvu, a otac na poslu (čak i nedjeljom došao bi kući iz crkve i navlačio
mehaničarsku uniformu, gunđao o silnom novcu koji troše, kako nema izbora, kako
jednostavno mora raditi), Larry se uputio zemljanim putem uz koji su živjeli, sa sklopivim
nožićem u stražnjem džepu hlača i marlinkom kalibra 22, jednom od očevih starih pušaka. Još
od desetog rođendana u šumu je uvijek nosio pušku. Ponekad je bez prave želje i volje pucao
na ptice i vjeverice, rijetko nešto i pogodivši, a ako je i pogodio, nad plijenom je samo tako
stajao minutu-dvije, piljio, a onda plijen ostavljao na tlu i odlazio, zbrkanih osjećaja, negdje
između ponosa i grižnje savjesti. No tog je dana imao zakočenu pušku i nosio ju je prebačenu
preko ramena. Imao je debeli maskirni kaput, maskirnu kapu i hlače, kao i čizme podstavljene
krznom. Nije ostavljao tragove u smrznutome blatu. Inače bi se vjerojatno bio uputio na istok,
zemljanim putem, prema imanju obitelji Walker. Cecil Walker ondje je živio sa suprugom i
petnaestogodišnjom pokćerkom Cindy, a Larry se nadao da će barem načas ugledati upravo
nju. Ljeti se kroz šumu prikradao njihovoj kući i gledao kako ona širi ručnik na daskama
njihove terase pa se sunča u bikiniju, ispružena na leđima, s divovskim sunčanim naočalama,
jedne smeđe noge pridignute, a zatim se okreće na trbuh, uvlači prst pod naramenice bikinija,
jednu, drugu, pa leži na grudima, a Larryjevo srce skače, želi mu iskočiti iz prsa. Za hladnijih
dana izlazila je i pušila, kroz vrata izvlačila dugačku žicu njihova telefona, no ne
razgovarajući dovoljno glasno da bi je Larry mogao čuti. Sve u svemu s njim je progovorila
tek nekoliko riječi, ali ponekad, onih dana kad je Cecil izlazio i gnjavio je govoreći joj da se
skine s telefona, da ugasi tu cigaretu, Larry je zamišljao kako mu se ona obraća za pomoć, a
ponekad, dok je tako ležala na suncu i pušila još jednu camelicu, poželio bi i da ga vidi ondje
gdje se skriva, na rubu šume, i gleda.

Ali tog dana nije bilo tako.

Tog se dana uputio na zapad i kroz žičanu mrežu ušao u šumu. Noću bi se ponekad u
tim hladnim razdobljima čuli zvukovi slični puščanim hitcima. Tek kad je jednom došao do
posve ravno i čisto prepolovljenog stabla, uvidio je da pucaju od hladnoće. Mlada stabla, stara
stabla. Stablo koje trpi još jednu ledenu noć odjednom se rasprskava u samoj srži, vrh mu se
napola urušava i počinje visjeti prema dolje, pa struže po tlu uz užasnu škripu, slomljeno
napola, okrećući se poput obješena čovjeka, lišća koje već žuti, prvo na rubovima, kako
promiču dani i noći.
 Dok je hodao, pitao se žive li još uvijek ondje Silas i njegova majka. Probijao se prema
jugu, gotovo nečujno, oprezno se spuštajući niz stjenovitu kosinu, te oprezno prolazeći kroz
gusto područje trnovitog grmlja na dnu, spuštajući se tako u dublje šumovito područje.

Imati tamnoputog prijatelja bila je zanimljiva ideja, nešto o čemu nikada dotada nije
razmišljao. Od promjene školskih područja neprestano je bio u blizini crnaca. Crkve su i dalje
bile segregirane, ali to više nije bio slučaj sa školama i Larry se ponekad pitao zašto odrasli
tjeraju djecu na zajedničko druženje kad oni sami to ne rade. Sjećao se kako mu je prije dvije
godine, prvoga dana njegova boravka u višim razredima škole u Chabotu, u predvorju prišao s
leđa neki bijeli dječak i rekao: »Dobro došao u džunglu.«

Drugi bijeli dječaci povremeno su mu se obraćali, obično ako su s njim bili nasamo ili
prolazili pokraj njega na igralištu, daleko od prijatelja. Larry je žurio prolaziti hodnicima
nikoga ne gledajući u oči jer je tako bilo sigurnije, s nosom u maramici ili kakvoj knjizi, kao
pravi novi klinac kojeg nisu posve prihvatili. U skupinama, dječaci su mu se smijali i rugali,
ali su mu ponekad dopuštali da se šlepa za njima iako je bio predmet poruga, ali ipak sretan
što je s njima. Tamnoputi su dječaci prema njemu bili agresivni, u prolazu su ga gurali i
udarali, kao slučajno bacali mu knjige sa stola, podmetali mu nogu kad je odlazio u WC.

U šestom razredu, negdje pred kraj školske godine, našao se na ljuljački između bijelca
Kena s jedne i Davida s druge strane. Očevi obojice dječaka radili su u pilani i obojica su bili
siromašniji od Larryja — to je znao jer su dobivali besplatne školske objede. Dok se ljuljao,
Larry je u letu prema gore podizao noge, tako da se ljuljao sve više i više, školska zgrada
nalazila se na uzvisini u odnosu na igralište, to sivo dvoetažno zdanje s požarnim izlazima na
prvome katu gdje su učitelji, svi odreda tamnoputi, stajali i pušili smijući se izvan dosega
zvuka.

Ispod njih, s desne strane, nalazila se skupina mršavih tamnoputih djevojčica s afro-
frizurama i u kratkim hlačama. Stajale su i pijuckale male Coca-Cole iz automata u sportskoj
dvorani, zajedno jele vrećicu ćipsa Lav's, zapravo ne gledajući dječake, nego samo
razgovarajući onako kako crnačke djevojčice već razgovaraju, smijući se povremeno
prodorno i hihotavo i vičući »Luda si!« što je Ken oponašao tako da ga one ne čuju.

David je tiho rekao: »Te male crnčuge zvuče k’o hrpa majmuna.«

»Ti si crnčuga«, odvratio je Ken, a Larry se nasmijao.

»Mama ti je crnčuga«, rekao je David, što je bio uobičajen odgovor te godine.

»Tebi je tata«, rekao je Ken.

»Tebi je sestra.«

»Tebi je brat«, i tako dok ne bi došli do dalekih rođaka, polu-sestara, polubraće i

prateta.

Kenu je dojadilo nabrajati rođake, pa je, dok je letio naprijed, tenisicom pokazao prema
crnim djevojčicama. »Pogledaj Majmunske Usne«, rekao je. Tako su zvali Jackie Simmons,
sitnu tamnoputu djevojčicu velikih zuba i usana. »Tako je tamna da je noću ne vidiš ako ti se
ne nasmiješi.«

Larry se nasmijao i rekao: »Jackie Primat.«

»Što?« upitao je Ken.

»Vis te vel’ke zube u tami«, rekao je David, oponašajući dijalekt, »pas pomislit da
gledaš film u otvorenom kinu.«

Ljuljali su se naprijed-natrag, fijukali jedan kraj drugoga, a sada su počeli razgovarati o

kinu na otvorenome uz Autocestu 21. Ken je rekao da je ondje gledao film pod naslovom
Sablast. Larry je taj film znao iz svojih časopisa. Radilo se o dvojici braće koja provale u
pogrebno poduzeće. Ken je pričao o čeličnoj kugli koja leti uokolo s oštricom koja viri iz nje,
a koja ti se zarije u glavu, tako da krv šiklja kao iz prokletog crijeva za zalijevanje vrta.

»Kad ćete ić’?« upitao je Kena, koji je rekao da njegov stariji brat ponekad autom
povede njega i Davida, kao i svoju djevojku, pa im prepusti prednja sjedala, dok se njegov
brat i djevojka straga hvataju. Ken i David razgovarali su i o drugim filmovima koje su
gledali, o filmu Zora živih mrtvaca, o kojem je Larry također bio čitao i koji je svakako htio
pogledati, filmu u kojem zombiji razdiru ljude i jedu ih dok ovi još vrište, pa onda još o filmu
Zvjerinjak, o tome kako se John Belushi iz Saturday Night Livea uspinje na ljestve, pa potajno
gleda kako se djevojke u studentskim sobama tuku jastucima i svlače...

»Vidjeli ste im i sise?« upitao je Larry.

»Dobijesa«, rekao je Ken, »i pice.«

»Mi stalno idemo u to kino«, rekao je David, jureći kraj njega. »Ja i Ken idemo i u
petak navečer, zar ne?«

»Dovraga, svakako.«

Larry je čvršće stisnuo lance ljuljačke. »Mislite da bi’ i ja mogo jednom ić’?« upitao je,
okrećući glavu da vidi Davida iza sebe, kraj sebe, iznad.

David i Ken, koji su se ljuljali u suprotnome smjeru, poput dviju nogu u trku, morali su
se dobro potruditi da im se susretnu pogledi.

»Moj te brat neće povesti«, rekao je Ken, a David se nasmijao, kao da misli: kakvo
glupo pitanje.

»Ima jedan način na koji bi možda mogao ići«, rekao je David, i premda je vidio da je
zlobno pogledao prema Kenu, Larry si nije mogao pomoći.

»Kako?«

»Moraš uć’ u naš klub.«

»Da«, rekao je Ken.

 »Kako?«

Još su nekoliko trenutaka šutjeli i samo se ljuljali.

»Moraš Jackie reći >Majmunske Usne<«, rekao je David. »I to njoj u lice.«

U školi se oglasilo zvono i nastavnici su počeli gasiti cigarete.

»Gle ovo«, rekao je David, još jače podižući noge uvis, toliko visoko da su se lanci u
rukama opustili pri tom letu prema gore, pa je svom snagom doskočio na gumeno sjedalo, te
se zaljuljao unatrag, a lanci su se ponovno zategnuli i kad je poletio naprijed, poletio je i s
ljuljačke, tako da je sjedalo ostalo letjeti i udarati za njim, pa je još dugo lebdio iznad tla —
majice koja je također poletjela uvis, ruku ispruženih sa strane, nogu koje vise — te je sletio
opasno blizu mjestu na kojem se skupina crnih djevojčica oko nečega hihotala.

Sve su poskočile i stale vrištati dok se David kotrljao i zasipao ih pijeskom s igrališta.

»Mali, ti s’ lud«, rekla je jedna od njih, otirući pijesak s leđa, gotovo se smijući.

»Slomiće vrat«, rekla je druga.

Gore, na ulazima u školu, nastavnici su zastali gledajući prema njima.

I prije nego što se Larry snašao, Ken je također izletio, naprijed, naglo zatežući lance,
ostavljajući ljuljačku iza sebe, već leteći, a djevojčice su ustuknule kad je skladno doskočio, s
premetom, te se dočekao na noge slavodobitno raširenih ruku.

»Ti su bijelci ludi«, vrisnula je neka druga djevojčica, a skupina se još malko udaljila.
No svi su, i David i Ken, djevojčice i učitelji, sada gledali Larryja, a on je sve više podizao
noge i pripremao se. Mislio je da će mu, skoči li dobro, bolje od ostalih, možda dopustiti da s
njima ide u kino i već je zamišljao kao objašnjava ocu. Kamo si ti krenuo, mali? U kino na
otvorenom, s prijateljima, autom.

Zaljuljao se unatrag, zamahnuo nogama, još više, zamahnuo, unatrag, djevojke su

čekale, Ken i David gledali. Pomislio je da bi najsenzacionalnije bilo kad bi mogao doskočiti
točno među njih, tako da se razbježe, kakva priča, razmišljao je o tome kako ulazi u školu s
Kenom i Davidom, a oni svima pričaju koliko je daleko Larry Ott letio i kako je poput
projektila doletio među crnje.

Sljedeći je put skočio kad je dvoje nastavnika ušlo kroz vrata na katu, a Larry se
zaljuljao unatrag, jer mu je trebalo još visine, sad su se i tamnopute djevojčice okretale, Larry
je poletio naprijed, mašući nogama, misleći: Čekaj, ali onda se oglasilo i drugo zvono i jedna
je učiteljica mahnula, dođite, a igralište se počelo prazniti.

Kad je skočio, gledao ga je jedino Ken jer je i David već bio odustao, a Larry je poletio,
trčeći u zraku, ruku iza tijela.

Povikao je: »Majmunske Usne!« i doskočio na pogrešnu nogu i napola potrčao, a napola
tresnuo, zakotrljao se u oblaku vlastite prašine, pa završio na trbuhu, tako da je ostao bez
daha, okrenuo se na leđa, otvorio oči i ugledao visoko bijelo nebo okruženo lišćem. Trenutak
kasnije nad njim se pojavilo Jackieino lice. Bio je svjestan toga kako je cijelim igralištem
zavladala tišina, jer su svi već bili unutra, koliko se njegov povik daleko čuo. Ken i David bili
su se zaustavili i sad su gledali prema njemu.

»Kako si me to nazvao?« upitala je Jackie.

Nije uspijevao doći do daha. Nije mogao odgovoriti.

»Reci mi, mali bijeli.«

Otvorio je usta.

Ali ona se već bila okrenula. Udaljavala se, među prijateljicama koje su je tapšalc po
leđima i bijesno pogledavale prema Larryju. Ken i David odjurili su prema ulazu u školu, i ne
pogledavši ga. Larry se pridignuo na laktove, osjećao je kako mu vatra prži pluća, dok su mu
suze pekle rub očiju, žalio je zbog izgovorenih riječi, vidio je otvorena vrata na završetku
zgrade i gospođu Tally, tamnoputu nastavnicu, koja je baš izlazila i dolazila u susret
djevojkama u trenutku kad su Ken i David ulazili.

»Znate kako je onaj bijeli dječak nazvao Jackie?« rekla je jedna od njih.

Gospođa Tallv kleknula je pred Jackie i nešto rekla, a zatim i nju i ostale djevojčice
poslala unutra. Larry je bio na koljenima kad mu je prišla, tako da od njezinih nogu nije vidio
školu.

»Nema li ta djevojčica na ovome svijetu dovoljno problema i bez toga da je jedan bijeli
dječak tako vrijeđa?« upitala je.

Nije mogao podignuti pogled. »Žao mi je.«

»Ne trebaš se ispričavati meni. Ispričat ćeš se Jackie.«

»Razumijem, gospođo.«

»Trebala bih ti nazvati tatu«, rekla je ona udaljavajući se. »Ali kakve bi od toga bilo
koristi?«

Vratio se u učionicu, gdje su on, Ken i David bili jedini bijeli dječaci, u razredu s dvije
bijele djevojčice, osam crnih dječaka i devet crnih djevojčica. Gospoda Smith, također
crnkinja, odmahnula je glavom i pokazala mu da sjedne za svoj stol, pa su dovršili lekciju iz
područja povijesti svijeta.

Nešto kasnije gospođa Smith rekla im je da nastave čitati i izišla iz učionice. Larry, koji
se dotada još nije usudio podignuti pogled, netremice je piljio u primjerak knjige Isijavanje, u
mekom uvezu, koja mu je ležala na stolu, kad ga je težak udžbenik iz povijesti iznenada
pogodio sa strane u glavu. Lecnuo se u trenutku kad mu je knjiga skliznula s ramena i pala na
pod, imao je osjećaj da mu je otkinula uho, pa je spustio glavu među ruke sklopljene preko
klupe. Crne djevojčice i dječaci počeli su se podrugljivo smijati.
 »Mali bijeli«, prosiktala je djevojčica po imenu Carolyn. Jedna od Jackieinih
prijateljica, krupna i svjetlije nijanse kože. Podla.

Nije se obazirao.

»Mali bijeli! Donesi mi tu knjigu.«

U glavi mu je pulsiralo, ali nije podignuo pogled.

»Mali bijeli. TI! !!« povikala je, a Larry je osjećao kako svi pogledi sad počivaju na
njemu. Čuo je kako su se Ken i David, na suprotnoj strani prostorije, počeli smijati, a potom
su se i obje bijele djevojčice počele hihotati. Crni su dječaci vikali i hukali, a onda je netko
drugi bacio knjigu. Pa još netko. Larry nije dizao glavu s klupe, osjećao je neugodan miris
vlastitog daha na stranicama knjige Isijavanje dok ga je sa svih strana pogađalo sve više
knjiga. Znao je da netko stoji kraj prozora pazeći na gospođu Smith koja je vani pušila i
razgovarala s nekim od nastavnika.

Majmunske Usne, razmišljao je dok su ga knjige pogađale sa svih strana. Majmunske

Usne, Majmunske Usne, Majmunske Usne. A onda i: Crnčuga crnčuga crnčuga crnčuga.

Noga nekog stola zaškripala je na podu i netko ga je pljusnuo po zatiljku. »Mali, bit će
ti bolje da mi odgovoriš prije nego što ti isprašim dupe.«

»Ispraši mu dupe, Carolyn«, doviknuo je neki krupni crni dječak.

Crnčuga crnčuga crnčuga crnčuga.

Ščepala ga je za tjeme, šakom mu stegnula kosu i tako mu pridignula glavu, a smijeh se

pojačao jer više nije bilo onog gnijezda u kojem mu je dotada bila glava. Dio njega nadao se
da će bijeli dječaci nekako stati na njegovu stranu, da će mu se diviti zbog onoga što je rekao,
no i oni su se smijali i rugali mu se, i pokazivali prema njemu kao i one dvije bijele djevojčice
i on je znao da do toga neće doći, jednako kao ni do odlaska u kino.

Carolyn mu je još snažnije zakrenula glavu, a Larry joj je stao odgurivati ruku, no
držala ga je za kosu, pa je samome sebi govorio da ne smije zaplakati. Potom mu je tresnula
glavom o stol, snažno. Svi su se nasmijali, pa mu je udarila glavom još jednom. Uspio je
krišom pogledati u stranu i vidjeti joj lice. Nikada nije bio toliko bijesan. Nije čak ni mislio da
je u stanju u sebi skupiti toliko bijesa niti da na takvo što ima pravo. Carolyn ga je drugom
rukom ščepala za ruku i zakrenula je tako da je pao sa stolice, a Isijavanje je palo kraj njega
na pod.

1 dalje ga držeći za ruku, nogom mu je pritisnula vrat i nastavila pritiskati.

»Carolyn!« prosikće netko. »Dolazi gospođa Smith.«

Istog ga je trenutka pustila, a crne ruke grozničavo su skupljale knjige. Bio je upravo
sjeo na stolicu kad se učiteljica vratila, žvačući gumu i zapitavši: »Kakva je to buka?«
 Pogledala je uokolo, svi su kao nekim čudom bili na mjestu, koncentrirani na tekst u
udžbeniku. Kad joj se pogled zaustavio na Larryju, zastala je.

»Bože presveti, dijete«, rekla je. »Moraš se počešljati. I zašto si tako crven?«

Uslijedila je erupcija smijeha, a Larry je ponovno položio glavu na klupu.

ČAK I DANAS, više od godinu dana poslije, dok je s puškom u ruci prolazio šumom,
pri sjećanju na taj događaj osjećao je stid. Otac ga je te večeri namlatio remenom — jer je pri
skoku s ljuljačke poderao odjeću, odjeću za koju ja moram naporno raditi. Sutradan se
ispričao Jackie, prišao joj i promumljao: »Oprosti«, no ona se samo udaljila i ostavila ga
samog.

Sada, dok je prilazio brvnari u kojoj su živjeli Silas i njegova majka, šuma se sve više
prorjeđivala, a kad je s puškom došao do ruba polja, pogledao je preko zamrznutih rubova
oranica i vidio iskrivljeni tamni pramen dima koji se dizao iz dimnjaka peći.

Kleknuo je, srušeno stablo na početku šume izgledalo je kao zid, a kupina mu je
zaklanjala lice tako da ga nikako nisu mogli vidjeti s prozora. Znao je tu kućicu, ondje je već
bio, otvarao ta ulazna vrata na kožnim šarkama i virio u prašnjavu tamu u kojoj je svjetlost
koja je prodirala kroz uske pukotine pokazivala koliko su trupci bili loše spojeni. Osim toga
nije se baš imalo što vidjeti. Drveni stol i nekoliko uskih kreveta kojima su se služili lovci,
posuda za pranje. Peć u stražnjem kutu s otvorenim željeznim vratima i cijevi koja je vodila
ravno do krova, a oko vrha bila obložena iskrivljenim, zacrnjenim komadima aluminija.
Sanduk za drva prekriven prašinom u kojem su se, kad je podignuo poklopac, vidjeli samo
mrtvi žohari i štakorski izmet.

Sada, dok je gledao tu kućicu, pitao se piše li Silas domaću zadaću uz svjetlo vatre.
Vodu su morali nositi s potoka na suprotnoj strani polja, gdje se nastavljala šuma. Larry se
pitao može li se još više približiti, bi li trebao zaokružiti rubom šume i doći do točke najbliže
kući, u položaj šest sati u odnosu na njegov trenutačni položaj i oznaku podneva na satu. Do
tamo je imao stotinjak metara otvorenog polja sa samo jednim bijelim hrastom koji poput
eksplozije stremi prema nebu. Noću bi bilo bolje. Nemaju psa, jer to bi sada već znao. Vrati li
se večeras, moći će se prišuljati i pogledati kroz prozor.

» Hej «, rekao je netko iza njega.

Okrenuo se zajedno s puškom. Bio je to Silas, s hrpom granja u naručju. Drvo za ogrjev.

Crni je dječak ispustio drva i uzdignuo ruke kao kakav kradljivac. Još su nekoliko
trenutaka tako stajali, Silas u kaputu koji mu je dala Larryjeva majka i jednoj od Larryjevih
starih termo-kapa koju je njegova majka zacijelo bila stavila u džep kaputa.

Silas progovori: »Upuca’ćeš me?«

 On usmjeri pušku u stranu. »Neću«, reče. »Samo si me prestrašio. Kad si mi se tako
prišuljao.«

»Ne šuljam se i ne uhodim.« Silas je spustio ruke.

»Oprosti«, rekao je Larry. Naslonio je pušku na stablo i neodlučno zastao, a zatim

prišao Silasu da se s njim rukuje. Navika njegova oca. I Silas je oklijevao, a onda je, možda i
zato što su bili sami u šumi, što oko njih nije bila škola, pružio ruku, pa su se rukovali, a
Silasovi prsti ponovno su obuhvatili Larryjevu rukavicu.

Još nekoliko trenutaka samo su se gledali, a onda su zajedno kleknuli da pokupe drva.
Larry je stavljao grane na vrh hrpe koju je Silas držao u naručju. Silas je zahvalio samo
slijeganjem ramena, prošao kraj Larryja, došao do ruba i zaustavio se. Zatim se osvrnuo
prema njemu.

»Što ti radiš ovdje?«

»Moj je tata vlasnik ove zemlje.« Larry se okrenuo prema mjestu na kojem je stajala
puška, cijevi usmjerene prema gore, naslonjena na koru jednog bora. »Lovio sam.«

»Nešto si ubio?«

Odmahnuo je glavom.

»Jer nisam čuo hitce.«

»Lovim jelene«, rekao je Larry.

»Da imam pušku, mogo bi’ ubit par tih vjeverica. Pa da ih mama speče.«

Larry je rukom u rukavici posegnuo za puškom.

»Misliš da bi ovo mog’o malo posudit’?« upitao je Silas. »Siguran sam da i’ tvoj tata
ima još dvajs’pet, ne?«

Da, imao je više pušaka. Larry je ovu uzeo jer nema trzaj i nije bučna kao ostale,
sačmarice promjera dvanaest i dvadeset, ili puške još većeg kalibra.

»Kak’ vi sad idete u grad?« upitao je Larry.

»Mama ima auto.«

»Odakle joj?«

»Nemam pojma. Odakle tvom tati kamionet?«

»Kupio ga je.«

Samo su tako stajali. Silas je pogledao prema brvnari, pa ponovno ispustio drva,
okrenuo se i rukom pokazao pušku. »Daj mi da pucam.«
 Larry je pogledao prema kući. »Neće tvoja mama čuti?«

»Radi.«

»Mislio sam da radi u jutarnjoj smjeni. U prodavaonici Piggly Wiggly.«

»I radi. A onda radi popodnevnu smjenu u onoj zalogajnici u Fulsomu. Hajde«, rekao je
zakoračivši naprijed i uzevši pušku Larryju, koji nikada nije ni pokušao u nečemu spriječiti
kojeg crnog dječaka. »Kak’ se to radi?« upitao je Silas.

»Jedan je već u komori«, rekao je Larry. »Trebaš samo zategnuti udarač i pucati.«

»Kak’ pucaš?«

»Nikad nisi puco?«

»Nikad nisam ni dir’o oružje«, odgovorio je Silas. Držao je pušku za držak i prednji
naslon, kao da se radi o šipki bez utega.

Larry je podignuo ruke i pokazao mu položaj u kojem bi je trebao držati. »Koja ruka?«

»Kako?!?«

»Dešnjak ili ljevak. Ja sam dešnjak.«

»Lijeva.«

»Znači, suprotno od mene. Vidiš ovaj udarač?« Larry mu je pokazao. »Zategni ga

unatrag.«

Silas ga je poslušao i Larry je gledao kako podiže pušku prema desnom obrazu. »Položi
lice na drvo«, rekao je.

»Hladno je«, rekao je Silas.

»Sada zatvori lijevo oko, a desnim pogledaj niz cijev. Vidiš li onaj mali nišan? Postavi
ga na to što već želiš pogoditi.«

Silas je naciljao nešto na suprotnoj strani polja, bliže brvnari nego što se Larryju
sviđalo, pa je opalio, a prasak je odjeknuo medu drvećem.

»Nije glasna«, rekao je Silas. Spustio je pušku i pogledao prema mjestu na koje je
pucao.

»Zato mi se i sviđa.«

»Smijem još?«

»Smiješ.«

»Kol’ko imaš metaka?«

 »Patrona. U ovu idu patrone. Dvadeset dva.«

»Pucat' će dvadeset dva puta?«

Larry se sada morao nasmiješiti. »Ne, to je kalibar, dvadesetdvojka. Ispaljuje duge i

kratke patrone. Ja sam danas uzeo duge.«

»Kol’ko ih imaš?«

»Dovoljno.«

Silas je ponovno uzdignuo pušku, naciljao i povukao otponac. Nije se dogodilo ništa.

»Povuci ručicu«, rekao mu je Larry, rukom pokazujući traženi pokret.

Silas je usmjerio pušku, a glava mu se trznula kad je potrošena patrona izletjela sa

strane.

»Vidiš kako je već zategnuta? Spremna je za novi hitac, pa moraš biti oprezan.«

Držeći pušku gotovo s vjerskim poštovanjem, Silas se sagnuo da podigne patronu.

»Vruća je«, rekao je Larry, no Silas ju je uzeo prstima i zadržao u dlanu.

»Što s njima radiš?«

Larry je slegnuo ramenima. »Bacaš ih.«

Silas ju je prinio nosu. »Lijepo miriše.«

»Barut.«

»Barut.«

Njih su se dvojica gledali.

A onda je Silas ponovno podignuo pušku i njome stao kružiti po polju, ciljati pokraj
kuće, da bi se na koncu u okretu vratio do Larryja, držeći je usmjerenu točno prema njemu.
Još nekoliko trenutaka Larry je gledao u savršeno slovo O unutrašnjosti cijevi, te je preko
cijevi podignuo pogled do Silasova otvorenog oka i posve se prestravio.

»Sad smo kvit«, rekao je Silas.

A onda je pomaknuo cijev, nastavio kružiti, sve dok se nije zaustavio na jednom boru,
pa opalio. Povukao je ručicu i ovaj put uhvatio čahuru. Zvecnula je pogodivši onu drugu koju
je već držao u ruci. Potom je obje spremio u džep kaputa, a Larryja je zbog toga preplavio val
tuge: dječak čuva čahure kao nešto vrijedno.

»Zadrži je«, izlanuo je Larry. »Pušku.«

Smiješeći se, Silas je pokazao niz lijepih zuba. »Zbilja?«

 Larry je tada prvi put vidio nasmiješenog Silasa. »Ali moram je vratiti. I to dosta brzo,
može? Obećavaš?«

»Samo ću ubit’ par vjeverica«, rekao je Silas. Naciljao je nešto u nekoj krošnji. »Imaš
metke? Patrone?«

Larry je otkopčao džep kaputa i izvadio obje bijele kutijice te mu ih ponudio u

ispruženoj ruci. Silas ih je uzeo s beskonačnim poštovanjem i prebacio ih u džep svoga
kaputa. Larry mu je pokazao kako će nabiti pušku, te mu dao još nekoliko savjeta u vezi s
ciljanjem i pucanjem, iste one lekcije koje je njemu dao otac. Kad je Silasu dovršio priču o
tome kako pušku treba očistiti, nebo je izvan šume već počelo poprimati crvenkastu boju,
grane su bile tamnije, a iz dimnjaka brvnare više se nije dizao dim.

»Ah, čovječe«, rekao je Silas, pa je ščepao drva koja je je uspio pokupiti jednom rukom,
dok je drugom uzeo pušku. »Vatra se ugasila i mama će me prebit’ na mrtvo ime.«

S granama koje su stršale na sve strane pojurio je prema suncu, a tek kad više nije
mogao razlikovati cijev puške od grana, Larry se okrenuo i vratio u šumu, koju je već počeo
pokrivati noćni plašt. Imao je dojam da ga je šuma željno prigrlila i da je pun zraka. Na koncu
je stao potezati prste rukavica, pa je skinuo lijevu, zatim i desnu, a nakon toga u hladni humus
pod lišćem zario je grančicu u obliku slova Y. Na svaki krak objesio je po jednu rukavicu.

GADNO«, OGLASILA se Angie o stanju Larryja Otta. Došli su, izvijestila je, na
mjesto događaja i zatekli ga na leđima, u lokvi krvi. Jedna rana od metka u prsima, pištolj u
ruci.

Čuo je zvuk sirene. »Izvući će se?«

»Još ne znamo.« Bez daha.

»Je li ondje bio još netko? Znakovi borbe?«

»Nismo vid’li nikog i ne ’zgleda k’o da je bilo borbe. Njegov pištolj ostavili smo na
podu.«

Silas je prebacio mobitel na drugo uho. Pod svjetlom njegovih farova glatki asfalt ceste,
s po jednim prometnim trakom u svakom smjeru, uspinjao se i spuštao pomalo sravnjenim
brežuljcima poput filma koji se odmotava, a Jeep je samo klizio.

»Još nešto?« upita on.

 »Kol’ko smo primijetili, ne. Ali malo smo imali pune ruke posla.«

»Znam, srce. Hvala što ste otišli onamo.«

»Dolaziš u bolnicu?« upita ona, a on je znao da će se zadržati ondje, bude li ikako

mogla, i s njim popiti kavu u kantini.

»Ne, idem do Lar... do Otta, idem pogledati.«

»Vidimo se večeras u Busu?«

»Možda neće bit’ jednostavno.«

»Dovraga, nadam se da se vidimo.«

Nasmijao se. »Nikako ne mogu znat’ kol’ko ću se zadržat’.«

Nakon toga nazvao je Frencha u ured u Fulsomu. Šef je nešto žvakao.

»Ma sereš«, reče ovaj.

»A-a. Ustrijeljen u prsa.«

»Kad krene, onda ne staje, ha?« Činilo se da je French nekako iritiran. »Kako su znali
da trebaju ići onamo?«

Silas je usporio zbog kamiona s trupcima iza kojeg se našao. Na najduljem stablu s
granama još se ljuljalo nekoliko češera. »Ja sam ih poslao.«

Dugotrajna stanka. »Ti si ih poslao.«

»Da.«

French je čekao. »Da?«

Oklijevao je, svjestan značenja riječi koju će upotrijebiti. »Predosjećaj.«

»Predosjećaj? A ti si mi sada Shaft?«

Silas mu je objasnio slijed događaja.

»Dovraga, 32«, reče French. »Ujutro ispod oblaka lešinara pronađeš tijelo u vodi, a
onda popodne, na temelju >predosjećaja<, otkriješ pokušaj ubojstva. Želiš li preuzeti moj
posao ili tako nešto?«

Silas je uključio pokazivač smjera i pretekao kamion, odsutno odmahujući rukom kroz
prozor. »Samo povišicu. Ali kod Otta se možda ne radi samo o pokušaju ubojstva.«

»Tako je.« Žvakanje. »Možda nam se posreći, pa se ne izvuče.«

»Sendvič s kamenicama, šefe?«

 »S kozicama, pametnjakoviću.« Podrignuo se.

»Dovraga, osjećam miris i kroz telefon.«

»Idem u bolnicu«, reče French, »pogledati žrtvu. Ti se fino odvuci do kuće svog frenda,
a ja ću onamo doći kad stignem. Ništa ne diraj.«

Potvrdio je da je sve shvatio i prekinuo vezu, osjećajući olakšanje zbog činjenice da ne

mora ići pogledati Larryja.

Sad je već bilo mračnije, pa je upalio farove i prošao kraj jedne oronule kuće na čijem
se trijemu neki crnac pod svjetlom ljuljao u naslonjaču i pušio cigaretu. Silas mu je mahnuo, a
ovaj je uzvratio pozdrav.

Iako mu se radionica nalazila u rubnome području Fulsoma, Larry je živio u blizini

naselja Amos, koje se nalazilo unutar same granice Silasove jurisdikcije. Ljudi iz većih
gradića uvijek su Chabot smatrali malenim, no u usporedbi s Amosom, Chabot je bio prava
metropola. Amos je nekoć imao i dućan, ali je sad već neko vrijeme bio zatvoren. Jedina
asfaltirana cesta i nekoliko zemljanih putova, područje odvodnih kanala i vododerina iz kojih
je izvađeno sve drvo, a kuće mobilnog tipa, pokretni kontejneri standardne širine, raspoređene
straga, u raščišćenome dijelu, poput madeža koji se ukažu nakon šišanja. Ondje se nekoć
zaustavljao vlak iz Meridiana, no sada je samo tutnjeći i štropoćući jurio pokraj naselja. Broj
stanovnika Amosa u posljednjih se desetak godina smanjio, a ostali su uglavnom crnci koji su
živjeli uz Smetlišnu cestu. Ondje je neko vrijeme živjela i Silasova majka, u prikolici koju je
bila zaplijenila banka. Od njezine smrti broj stanovnika pao je na osamdeset šest.

Prisjetio se M&M-a. Osamdeset pet.

Usporio je na malenom mostu i ondje ugledao natpis: dobro došli u Amos. Malo dalje
skrenuo je lijevo, na Cestu Larryja Otta — od 11. rujna, radi lakšeg reagiranja na moguće
terorističke napade, sve ceste, čak i neasfaltirane, morale su imati naziv i kućne brojeve. U
ovom slučaju oznake s nazivom ulice nikada nije bilo jer su je tinejdžeri neprestano krali.

Silas je zakočio, uključio pokazivač smjera i skrenuo, a svjetla njegova automobila

prešla su preko Larryjeva poštanskog sandučića pa ga je načas ugledao dok se probijao kroz
tamu s uključenim dugim svjetlima cestom koju nije vidio više od dva desetljeća.
Četiristotinjak metara dalje prošao je pokraj starog imanja Walkerovih, gdje je nekoć živjela
Cindy Walker, djevojka koja je bila nestala. Kuća je sad bila tek nakrivljena straćara okružena
korovom, potonula krova, urušena trijema i prozora zatvorenih daskama. Netko je bio ukrao
stube od betonskih blokova.

Gume su mu počele proklizavati na zemljanome putu, a stražnji dio stao se zanositi, pa

je usporio, a zatim ponovo uhvatio pravac, tražeći tragove drugih guma, vjerojatno vozila
hitne pomoći i kamioneta, po svoj prilici Larryjeva, koji su se spajali i razdvajali poput
raspletenih niti. Zemljani su putovi prava sreća kad je riječ o istraživanju mjesta zločina. Silas
je s Frenchom radio na više slučajeva, na nekoliko provala i napada, te jednom ubojstvu, prije
otprilike godinu dana, i gledao je kako French s pomoću crnog magnetnog praha uzima
otiske, kako destiliranom vodom i kuglicama vate skuplja uzorke krvi. To nije bilo ni slično
filmovima i televiziji, gdje pincetom iz žrtvinih usta vade mušice. Uglavnom je trebalo samo
biti na oprezu i tražiti, kakvu dlaku u umivaoniku, komadić nokta zaglavljen u nekom sagu.

Pod nebom koje se razvedravalo zaustavio se ispred Larryjeve kuće. Još nije bilo
zvijezda, no jarkožuti polumjesec bio se smjestio među drvećem na suprotnoj strani polja.
Navukao je gumene rukavice, izišao i osvijetlio put baterijskom svjetiljkom. Mnogo blata,
mnogo tragova nogu.

Larryjev je kamionet bio parkiran na prilazu kući, vrata su mu bila zatvorena. Žalio je
što nije dan i što sve ne vidi bolje. U tami je bilo tako lako zeznuti mjesto zločina, čovjek
nikad ne zna u što će ugaziti. Nije loše pričekati do jutra. Dakako, dokazi su najbolji kad su
najsvježiji mogući, osobito otisci prstiju. Ali on nije imao komplet za takvo detektivsko
istraživanje, a to mu ionako nije bilo u opisu posla. Za to Frenchu plaćaju tako veliku lovu,
četrnaest dolara na sat.

Prvo je pogledao kamionet. Staklo s vozačeve strane bilo je spušteno. Položio je

nadlanicu na poklopac motora. Hladan. Kiša je bila ušla u kabinu, no on nije zatvorio prozor,
jer je znao da je najbolje sve ostaviti onako kako je zatekao.

Okrenuo se. Bilo mu je drago zbog toga što je prestalo kišiti, ali prije nego što će ući u
kuću, ugasio je baterijsku svjetiljku i zastao, udišući noćni zrak i osluškujući daleko glasanje
legnja i pulsiranje glasanja cvrčaka posvuda uokolo.

Kuća je bila malena, drvena, premazana bijelom bojom, a imala je i uzdignuti temelj i
ogradu na trijemu pred ulazom i prozore sa zaštitnom mrežom posvuda. Na prvoj stubi staze
koja je vodila na trijem obrisao je blato i uputio se stubama. Na trenutak je zastao. Ugledao je
naslonjač za ljuljanje s jastukom i zamišljao Larryja kako u njemu sjedi svake večeri, dok je
druga polovica trijema bila prazna.

Povukao je vrata sa zaštitnom mrežom i zadržao ih kukom pa dvama prstima okrenuo

ručicu na vratima jer je to jedno od najboljih mjesta za traženje otisaka. Vrata nisu bila
zaključana, pa ih je uz škripu gurnuo unutra donjim dijelom dlana, a snopom baterijske
svjetiljke osvijetlio pod. Tako je ugledao odraz svjetla u lokvi krvi. Pištolj je ležao sa strane,
krvava drška.

Ušao je, pronašao prekidač te upalio svjetlo i soba se ukazala, čista u kutovima i
pometena. Prastari televizor, naslonjač s pladnjem za jelo sklopljen kraj zida. Kuhinja s lijeve
strane. Kleknuo je pokraj pištolja ne dodirujući ga. Dvadesetdvojka, učinilo mu se.

Ustao je, duboko dišući. Osjećao je miris sredstva za dezinfekciju i plijesni. Ondje je
bio samo jednom i još ga je pamtio. Zatvorio je vrata, dobro pazeći da ne ugazi u krv, te
prešao sobu do mjesta na kojem se mračno predsoblje gubilo u potpunoj tami. Upalio je
svjetlo. Tri spavaće sobe i jedna kupaonica, vrata na završetku. Izdužena kuća sa središnjim
hodnikom. Prvu sobu pamtio je kao Larryjevu sobu, dok je prolazio uza zid, ormar s oružjem
nalazio se oko sredine predsoblja, no u njemu su se umjesto pušaka nalazili pošta i knjige.
 Upalio je svjetlo u Larryjevoj sobi, uredan krevet, pomno zategnuta posteljina, zidovi
obloženi drvom. Police pune knjiga koje je Larry čitao kao klinac. Stephen King u tvrdom
uvezu. Tarzan u mekom uvezu, Conan Cimmerijanac. Harlan Ellison, Louis L’Amour i ostali,
mnogi za koje on nikada nije ni čuo. U jednom kutu nalazila se još jedna hrpa požutjele pošte.
Stotine kataloga i reklamnih letaka. Cijela hrpa kataloga kluba Knjiga mjeseca. Hrpa kataloga
Knjižnog kluba Doubleday. Klub Kvalitetne knjige u mekom uvezu. Nekoliko hrpa starih
televizijskih programa. Silas je otvorio zidni ormar, vrata su zaškripjela, a on se namrštio
ugledavši nizove odijela i košulja, dječačke odjeće na jednom kraju koja se, kako je išao sve
dalje, sve više produljivala, tako da se na suprotnome kraju nalazila odjeća odraslog
muškarca. Na podu hrpa uniformi s natpisom larry na košulji.

U kupaonici je otvorio svoj odraz na vratima ormarića s lijekovima. Ništa od sredstava

koja se izdaju na recept. Tek limenka Bayerova aspirina, s hrđom na metalu. Tuba paste za
zube. Bez konca za čišćenje zuba.

U zahodskoj školjci nije bilo onog prstena kao kod Silasa, a to je značilo da se morao
služiti nekim sredstvom poput Cometa ili nečim sličnim. Imao je čak i ono plavo sredstvo za
dezinfekciju. Tuš je iza zastora bio čist, odvod pomalo hrđav, s tek nekoliko dlaka. Šampon
Head & Shoulders, komadić sapuna.

Obišao je i ostatak kuće, otvarao ladice i virio pod krevete, ali nije pronašao ništa što bi
ga iznenadilo. Sva svjetla ostavio je upaljenima, izišao je kroz stražnja vrata i spustio se
stubama. Stajao je u tami, osluškivao ptice i kukce. Taj se prostor nije mogao nazvati ni vrtom
ni stražnjim dvorištem: bilo je to prije pravo polje iza kuće. Snop svjetla pokazivao je još
tragova cipela, a pronašao je i dio tla bez tragova, pa je prišao vratima u ogradi i onda zastao.

Ondje je.

Staja.

Stao je naslonjen na vrata i ugledao samog sebe, davno, onoga dana kad je došao
onamo. Nije bilo odraslih, nije bilo učitelja, nije bilo drugih djevojčica i dječaka, ni crnih, ni
bijelih, on i Larry bili su sami. Sjećao se kako je slijedio Larryja kroz kuću, kraj ormara s
oružjem, pušaka i sačmarica u držačima. Sjećao se kako su izišli na stražnja vrata, prešli
divovsko dvorište, odgurnuli klizna vrata i ušli u staju. Uspeli su se na traktor i hvatali
guštere, anolise, kako ih je zvao Larry. A onda je žurno dodao: »Ali neki ih zovu i
>gušterima<.« Anolise su »zatočili« (Larryjev izraz) u akvariju koji je Larry pronašao u
jednoj mračnoj i pretrpanoj sobi u koju Silas nije ušao. Pronašli su zmiju omotanu oko greda
pod strehom koju je Silas proglasio vodenom mokasinom, ali Larry je rekao da je to
kokošarica i uhvatio ju je za rep i odmotao, dok ga je ona pokušavala ugristi i palucala
jezikom. Ščepao ju je iza vrata i tako je držao. Bila je velika i siva, s tamnoplavim ovalima na
koži, dulja i od jednog i od drugog dječaka. Želi li je Silas držati. Dovraga, ni slučajno. U
trbuhu je imala nabreknuće veličine loptice za bejzbol, a Larry je rekao da je zacijelo pojela
štakora ili nešto slično. Rekao je da u staji imaju velike štakore. Silas je upitao zašto i zmiju
ne zatoče, pa su to i učinili, u velikoj staklenci, pokraj akvarija. Silas je tada rekao: »Poput
nastambe za gmazove«, a Larry je rekao: »To se zove terarij.«
 Silas je sada duboko udahnuo i prisjetio se one arome pokošene trave koja podsjeća na
okus lubenice. Snopom svjetlosti prelazio je po dvorištu, pomno pokošenom, a onda se vratio
do staje i slijedio snop svjetlosti do velikih vrata, te ih otvorio. Ušao je u tamu, prisjećajući se
one zmije u poštanskome sandučiću i pokušavajući se sjetiti zadržavaju li se zmije negdje i
nakon spuštanja mraka. Snop svjetlosti njegove baterijske svjetiljke ostavio je sjenu traktora
na suprotnome zidu, a onda je počeo pregledavati do bez dasaka, običnu meku zemlju. Štakor
koji bježi. Isti onaj držak kosilice za travu, omotan crnom izolacijskom vrpcom. Motorna pila
obješena na čavao. S lijeve strane ugledao je vrata i s druge strane začuo nekakvo kretanje.
Komešanje.

Srce mu je stalo brže udarati. Vrata su umjesto metalnog zasuna imala komad letve
čavlom zabijen u zid. Preusmjerio je snop udesno i lijevom rukom izvadio pištolj kalibra 45 iz
korica te se polagano približio vratima. Taj miris. Što je to? Još nekoliko trenutaka zamišljao
je da se radi o lešu. Ciljajući pištoljem u ukočenoj ruci, baterijskom je svjetiljkom pogurnuo
drveni zasun prema dolje, a vrata su se istog trenutka polagano otvorila i onaj je zvuk posve
utihnuo.

Uvukao je ruku unutra, jedna kokoš zalepršala je pod njegovim svjetlom, a on je

zacvilio, pištolj mu je u ruci opalio, pa su i sve ostale kokoši poletjele na sve moguće strane.

»Sranje«, reče on i nasmije se.

Kokoši su se složile.

ČEKAO JE, na Larryjevu trijemu i slušao kako vjetar njiše zvončiće kad ga je nazvala
Angie i rekla da su se ona i Tab uputili u Bus, pa ako im se želi pridružiti. Svakako bi htio,
samo kad bi mogao, rekao je.

Nešto kasnije, poskakujući na zemljanom putu, pojavio se Frenchov Bronco i zaslijepio

ga svjetlima te se zaustavio uz njegov Jeep. Glavni istražitelj izišao je i popravio položaj
pištolja, držeći plastičnu vrećicu u kojoj je nešto nosio. Otišao je do stražnjeg dijela Bronca,
pazeći kamo staje, podigao stražnja vrata, izvadio teški kovčeg s istražiteljskim kompletom pa
se pridružio Silasu na trijemu. Cigareta mu je visjela s donje usne, a kad mu je prišao, odložio
je vrećicu.

»Kako mu je?«

»Nije mrtav«, odvrati French. Pridignuo je vrećicu u kojoj su se nalazili ključevi,

novčanik i mobitel, te otpuhnuo dim kroz nos i odmahnuo glavom, možda zbog opće prirode
stvari. »Izgubio je hrpu usrane krvi.«

»To sam vidio.«

French pokaže prema betonskoj stazi koja je vodila preko dvorišta, prema nizu tragova
manjih tenisica, krvavih tragova koji su se udaljavali od kuće sve slabije vidljivi.
 »To je Angie.«

Silas stavi šešir i prijeđe po trijemu svojim svjetlom, šireći snop prema dvorištu. Znao je
da ljudi često prikrivaju tragove, uništavaju krvavu odjeću i skrivaju oružje. Ali rijetko misle
na najjednostavnije i najstarije dokaze na svijetu, na otiske stopala. I tragove guma.

French je kleknuo na završetku staze i držeći baterijsku svjetiljku, iščitavao tragove šara
i utora, s cigaretom koja mu se dimila među prstima. Silas je došao do vrha stuba.

French okrene svjetiljku. »Pokaži mi potplat svoje cipele.«

Silas ga posluša.

»Da, to si ti.«

French iz džepa košulje izvadi hrpu debelih gumenih vrpci. »Stavi ih na noge«, reče,
gledajući kako Silas rasteže vrpce preko najšireg dijela stopala. French ih je imao i na svojoj
obući. Svaki trag bez takve gumene vrpce ne može biti od predstavnika reda i zakona i
iziskivat će istragu.

»Žalim, šefe«, reče Silas.

Ovaj je otresao pepeo cigarete u dlan, pa ga otpuhao u vjetar. »Bit će tebi žao kad te
natjeram da uzmeš jebene otiske.«

I ne potrudivši se da ugasi cigaretu, French je uzeo istražiteljski komplet, a Silas je za

njim pošao u kuću. Glavni istražitelj izvukao je stolicu koja je dotada stajala pod kuhinjskim
stolom, onamo odložio plastičnu vrećicu i komplet, pa se uspravio, rukama pritiskajući križa
sve dok u njima nešto nije škljocnulo.

U dnevnoj su se sobi zagledali u pod, u tragove Angieinih teniska na sagu. Krv se u

međuvremenu sasušila i poprimila tamnosmeđu boju šećernog sirupa, a u sobi je vladao
neugodan miris. French je uhvatio pištolj za cijev — ostavio je mrlju krvi — i stao ga
proučavati, pa izbacio cilindar. »Dvadesetdvojka«, reče. »Ispaljen jedan metak.« Zatim ga je
okrenuo. »Serijski broj praktično izbrisan.« Vratio ga je na mjesto i ustao. »Šerif Lolly
oduzeo je Ottu pravo na nošenje oružja. Nakon što mu je tata poginuo. Ne bi smio uopće imati
nikakvo vatreno oružje.«

»Kako mu je oduzeo pravo?«

»Jednostavno ga je oduzeo.«

Otišli su do ormara za oružje u hodniku i zagledali se u hrpe starih časopisa na podlozi

od zelenog baršuna. French je otvorio ladicu u donjem dijelu i našao još pošte. »Možda je Ott
u fušu radio kao poštar.«

»Kamo su nestale?« upita Silas. »Sve te puške?«

»Pretpostavljam da ih je okrug prodao na dražbi.«

 »Odakle mu onda pištolj?«

»Ako je bio njegov? Iz neke zalagaonice. S izložbe oružja. Riječ je o starome modelu,
mogao je imati i desetak vlasnika. Potražit ću čestice u tragovima, ali to nas neće odvesti
nikamo.«

Iz džepa je izvadio fotoaparat.

»Metak je ušao posve ravno«, reče pregledavajući snimke na ekranu, a Silas mu je

prišao da bolje vidi. Bile su to snimke Larryjeva blijeda lica pokrivenog maskom za kisik. Šef
je prikazao niz fotografija u slijedu, snimke Larryja na stolu u mehaničarskoj uniformi,
krvavoj na prsima. Larryjevu košulju režu škarama, infuzijska igla ulazi mu u ruku, krupni
planovi rane, tragovi trganja i zacrnjena koža.

»Moja pretpostavka...?« reče French. »Samoranjavanje.«

Nove snimke, režu mu hlače, posve bijele noge, ljudi u zaštitnim ogrtačima i maskama,
ključevi i novčanik, mobitel, novac raširen tako da se vidi, krupni plan Larryjeve vozačke
dozvole.

»Možda je iznenadio nekog džankija«, reče Silas.

»Moguće.« French je i dalje proučavao fotografije. »Ali novčanik je i dalje bio kod
njega. A vidiš li ove opekline? Ove tragove na košulji, na koži. To ukazuje na činjenicu da je
metak ispaljen iz vrlo male udaljenosti, vjerojatno od tek nekoliko centimetara.«

Ostavio je Silasa za stolom i prišao televizoru, prastarome modelu ugrađenome u

ormarić od mahagonija i s brojčanikom koji je trebalo vrtjeti. Pogledao je iza ormarića.

»Čini mi se da je naša žrtva posljednji stanovnik Mississippija bez daljinskog

upravljača. I kablovske televizije.« Prišao je prozoru i prstom dodirnuo plosnatu žicu koja je
od stražnjeg dijela televizora vodila kroz prozor do antene. »Nema telefonsku sekretaricu.
Nema ni kompjutor.«

»Pa?«

»Neobičan tip. Nekako kao da je zaglavio u šezdesetima. Na primjer«, rekao je, »jesi li
ikada bio u njegovoj radionici? Sva ona zastarjela sranja. Diskove okreće ručno. Nema
električni alat. Služi se ručnim dizalicama. Uđeš kod Koena, malo dalje uz istu cestu, a on ima
zračne pištolje, kompresore i kompjutore i sva ostala sranja. Upali se lampica motora, prestaju
raditi električni podizači stakla, ubrizgavači goriva se zaštopaju, zamijeniš jebeni kompjutor.
Drugo ništa danas i ne rade. Samo izvadiš jedan kompjutorski čip i staviš drugi. Danas je sve
kompjutorizirano.«

»Larry Ott se ne mora modernizirati ako nema posla.«

Stajali su i gledali.

Silas reče: »Možda ovdje i ne može dobiti kablovsku.«

 »Može uzeti jebenu satelitsku.«

»Bit će da umjesto toga čita knjige.«

»Čita knjige.«

Stajali su i promatrali sobu.

»Šefe«, reče Silas. »Možda si u pravu.« Došao je do jedne police i uzeo nešto što dotada
još nije bio vidio, brošuru DIRECTV-a u kojoj su se navodile prednosti tog sustava i dostupni
televizijski programi.

French mu je prišao, pa je zglobom prsta obloženim gumenom rukavicom dodirnuo

hrbat jedne od knjiga. »Voli horore i slična sranja. Još mnogo više ovakvih knjiga ima u onoj
prvoj spavaćoj sobi. U svim sobama, osim u roditeljskoj. Mogao bih se okladiti da ovdje ima
više knjiga nego u cijelom okrugu, kad bi se zbrojile sve knjige zajedno. Zajedno s onima u
knjižnici.«

French se uputio hodnikom, no Silas se zadržao još nekoliko trenutaka. Prisjetio se

jedne knjige, Potpaljivačica, jasno ju je vidio u Larryjevim rukama dok je Larry opisivao
radnju. On i Larry na trenutak su bili u šumi, hodali, nosili puške, Larry mu je pričao kako ta
djevojka može zapaliti vatru tako što je zamisli.

Silas je Frencha zatekao u sobi Larryjevih roditelja. Glavni istražitelj ondje je otvarao
ladice. Zastao je kod jedne hrpe ženske odjeće. »Osim one dnevne sobe, ovdje sve izgleda kao
kad sam ovdje bio prošli tjedan. Rekao bih da ovu sobu nije ni taknuo otkako mu je mama
otišla u dom.«

»To nije ništa čudno.«

»Nisam ni rekao da je čudno. Majka moje polusestre je umrla, a ona nikom ne dopušta
da ulazi, onamo ide samo ona. Ponekad unutra pjeva pjesme Boza Scaggsa, pa nemoj ni
započinjati temu o čudnim stvarima.«

Ušavši u kuhinju, French je otvorio hladnjak.

»Ovdje je nešto«, reče.

Silas pogleda kraj njega i među jajima i posudama s brzom hranom ugleda kutiju piva
Pabst Blue Ribbon. Jedna je limenka nedostajala iz kutije.

»Larry nikada nije pio. Otac mu je poginuo u automobilskoj nesreći izazvanoj

alkoholom.«

»Možda je počeo piti.«

»Možda.«

French je prišao stolu i počeo pregledavati površinu, a onda je iz kompleta uzeo ručnik,
pa ga raširio i počeo prekopavati po crnoj kožnoj torbi. Ona je Silasa podsjećala na one stare
torbe provincijskih liječnika, samo što je bila veća. Zavidio mu je na tom kompletu, a kad je
on od Gradskog vijeća zatražio jeftiniji komplet, zahtjev su mu odbili.

French je vrtio vrpcu na svojoj videokameri, s glavom u oblaku dima. »Sjećaš li se kako
se uzimaju otisci?«

»Da.«

»U mojoj torbi imaš nekoliko paketića. I sredstvo za stvrdnjivanje. Uzmi sve otiske koji
ti nisu poznati. I sprijeda i straga.«

Silas je uzeo sredstvo za stvrdnjivanje u spreju, tri drvena okvira i tri gotova kompleta
za uzimanje otisaka. Kompleti su se sastojali od plastičnih vrećica s vodom, približno veličine
vrećice šećera u prahu, a unutra se nalazio manji paketić cementa koji se jasno osjetio u toj
vodi. Odložio je te stvari na trijem, pa je snopom iz baterijske svjetiljke počeo proučavati
tragove svog Jeepa i Frenchova Bronca. Kiša je uglavnom bila izbrisala tragove guma drugih
vozila. Vidio je i nekoliko tragova nogu, potpunih i djelomičnih. Zanemarivao je svoje i
Angicine tragove, ali je pronašao jedan trag u blizini prednjeg dijela staze. Postavio je okvir
oko traga i s trijema uzeo jednu vrećicu. Pritiskao ju je dok nije osjetio paketić s cementom,
pa ga je stisnuo palcima, počeo gnječiti vrećicu, miješati cement i vodu. Potom je poprskao
zemlju sredstvom za stvrdnjivanje, poderao jedan kraj vrećice i sadržajem počeo oprezno
polijevati trag cipele. Straga je pronašao još jedan niz tragova nogu, pa je ponovio postupak.

Kad se vratio u kuću, French je već bio spremio pištolj u vrećicu za dokazni materijal i
uzimao je otiske.

»Evo«, reče. »Označi ih.«

Gotovo cijeli sat označavali su otiske, a French je rekao kako smatra da su to sve
Larryjevi otisci. Šef je potom destiliranom vodom i vatom uzeo uzorke krvi. Ali nigdje nije
bilo druge krvi osim one lokve na podu dnevne sobe. I krvi na pištolju. Na koncu su se uputili
hodnikom i izišli na stražnja vrata, zagledani u staju, dok su noć ispunjavali krikovi i zvukovi
ptica, žaba i kukaca.

»Gledao si ovdje?« upita French, cigaretom pokazujući prema staji.

»Da. Morao sam se boriti protiv cijelog jata kokoši.«

French samo otpuhne.

Kokoši su u staji stvarale uobičajene zvukove. French je svjetiljkom Maglite

pregledavao tamu, prašnjave kutove, tražio eventualne svježe tragove na ugaženoj zemlji,
neučvršćene daske, krv, dlake ili nešto što čovjek prepozna tek kad vidi.

»Izgleda mi isto«, reče on. Otišao je u prostoriju s hranom i otvorio vrata kokošinjca i
usmjerio snop svjetlosti unutra.

Još su malo sve gledali, a onda su izišli, podignuli otežale betonske kalupe, te ih položili
u Frenchov Bronco. Šef je potom zapečatio vrata žutom vrpcom u obliku slova X, pa su ostali
stajati u sjeni staje. Šef je otpuhivao velike oblake dima koji su u zraku lebdjeli poput
posteljine na konopcu za sušenje. Silasu se učinilo da je negdje čuo sovu, pa se prisjetio kako
mu je Larry rekao da se malene sove nazivaju »sovuljcima«.

»Sutra ću«, reče French, »otići u Oxford. Razgovarat ću sa šerifom. Razgovarat ću i s

prijateljicama male Rutherfordice. S dečkom. Možda i s pokojim profesorom.« Bacio je
cigaretu i zgnječio je cipelom, pa je podignuo. »Ujutro, nakon što odradiš regulaciju prometa,
bilo bi dobro da ponovno dođeš ovamo. Da sve još malo bolje pogledaš. Vjerojatno možeš
uzeti otisak još pokojeg traga. Samo sve još jednom fino pogledaj i obiđi. Čini mi se da je
Ottu preostalo nešto oko tri stotine jutara.«

»Misliš da bi to moglo imati veze s malom Rutherfordicom?«

»Ništa ne isključujem«, reče French. »Ali ti priželjkuješ malo pravih policijskih

dužnosti? Evo ti prilike.«

Zalijepili su žutu vrpcu i preko stražnjeg ulaza, te zaobišli kuću. S trijema ispred kuće
Silas je uvukao ruku unutra i ugasio svjetlo. Potom je pričekao da French zalijepi vrpcu na
vrata, pa da ih zaključa, nakon čega mu je dobacio Larryjeve ključeve i mobitel. »Vrati ih kad
završiš. I izvijesti me ako što pronađeš.«

» Dogovoreno.«

»Kad se probudi, ići ćemo razgovarati s njim.«

French je u dvorištu spremio torbu u Bronco. »Zadrži ona dva kompleta za otiske«,
reče. »Možda ti sutra još zatrebaju.«

»U redu. Da nazovem Shannon?«

»Ma ne. Već će doznati, bez brige.« Protegnuo se. »Idem kući.«

SILAS JE LARRYJEVE stvari stavio na kuhinjski stol u svojoj prikolici i pokraj njih
odložio i opasač s pištoljem, sretan što se može riješiti tog opterećenja. Lisice, baterijska
svjetiljka, rezervno streljivo. Otvorio je hladnjak i izvadio Budweiser iz gotovo praznog
pakiranja od dvanaest komada, te iz sušilice kraj sudopera uzeo čašu. Dok je služio u ratnoj
mornarici, pio je pivo u više zemalja, među njima i u Engleskoj, gdje ga piju toplo, i u Belgiji,
gdje imaju posebne čaše za svaku vrstu piva, i u Brazilu, gdje se pivo prodaje u divovskim
bocama koje dijeliš s društvom za stolom, pijući iz malih čaša. Tu je naviku zadržao i ovdje,
no jedino kad je bio sam. U Busu je pio iz boce, jer su tamo svi smatrali da je uporaba čaše
obično afektiranje. Uzeo je nisku čašu za vodu, koja mu je bila draga, i bocu, ponio ih u
dnevnu sobu i položio na stolić. Zavalio se u staru sofu i skinuo gležnjače da mu stopala u
čarapama počnu disati. Nije si mogao priuštiti ni perilicu ni sušilicu, pa je odjeću vikendom
obično nosio Angie.
 Otvorio je pivo, napunio čašu i iskapio je, a onda natočio i ostatak, a praznu bocu
odložio na stolić i pogledao na suprotnu stranu prostorije, prema mjestu na kojem su jedni
kraj drugih stajali njegovi i Larryjevi ključevi. Dokrajčio je pivo, uzeo posljednje iz hladnjaka
te se uputio hodnikom, otkopčavajući jednom rukom košulju. U sobi je sjeo na nenamješten
krevet, pogledao noćni ormarić, preko kojeg je bio prebacio bijelu majicu kratkih rukava.

Pogledao je na ručni sat. Jedanaest navečer. Možda bi mogao nazvati Angie, reći joj da
je preumoran da se nađu. Napunio je čašu, otpio, pa i čašu i bocu odložio na pod, ispružio se,
povukao majicu s ormarića i pogledao telefonsku sekretaricu. Lampica je treperila. Ispružio je
ruku i pritisnuo tipku za reprodukciju.

»Silas?«

Pridignuo se u sjedeći položaj.

»Oprosti što te gnjavim«, čuo je glas Larryja Otta. »Znam da si prezauzet, ali molim te
nazovi me kad stigneš, čak i ako je kasno. Sad je ponedjeljak ujutro i ja sam u radionici.« Dok
je slušao, Silas je pogledao preko čupavog tepiha koji je ondje bio i kad je kupio tu prikolicu,
a koji je cijelo vrijeme namjeravao maknuti. U ormaru, iza dviju rezervnih uniformi, na
mjestu gdje je nije morao gledati, nalazila se Marlinova puška kalibra 22 s ručicom za
repetiranje s donje strane.

Larry je izrecitirao broj u radionici, polagano, kao da prenosi šifru za deaktivaciju

nekakve eksplozivne naprave. A onda je rekao: »Molim te javi se, čak i ako je kasno. Prilično
je važno, ali ne želim o tome govoriti preko telefona. Hvala.«

Javi se, čak i ako je kasno.

No, da, kasno je, nije li tako, Larry. Prekasno.

LARRY SE PROBUDIO prije nego što je majka pokucala. Bila je subota, prvi dan ljeta,
škola je završila i pred njim su bila duga tri mjeseca slobode. Brzo je navukao odjeću koju je
odabrao još večer ranije, staru majicu kratkih rukava i traperice poderanih koljena, savršenu
kombinaciju za to da se može zaprljati. Spremio je sklopivi nožić u stražnji džep, zavezao
tenisice te prošao hodnikom i izišao kroz ulazna vrata prije nego što ga je itko primijetio.
Skočio je na bicikl, koji je stajao na mjestu na kojem ga je bio naslonio na trijem, te pojurio.
Jurio je prilaznom cestom, među drvećem, izbjegavajući lokvice i pazeći na zmije. Prošao je
kraj imanja Walkerovih, Cecil je bio na trijemu sa šalicom kave i cigaretom koju je podignuo.
Larry mu je odmahnuo i samo nastavio juriti, zaustavivši se tek pred poštanskim sandučićima,
svojim i obitelji Walker. Ne silazeći s bicikla, otvorio je malena vrata, izvukao pisma i
reklame. Izvadio je i Cecilovu poštu, načas je pogledavši. Larry je ponekad dobivao poštu,
stripove i časopise, stvari koje bi naručio, a Cindy Walker nikada nije dobivala takve stvari.
Njezina obitelj dobivala je samo smeće, uglavnom reklame.

Cecila više nije bilo na trijemu kad se vraćao, pa je reklame i obavijesti ostavio na
trijemu. Kod kuće je očevu poštu ostavio na kuhinjskome stolu i sjeo na svoje mjesto. Već
nekoliko trenutaka poslije stražnja su se vrata zatvorila, a njegova je majka ušla u kuhinju s
nekoliko jaja u pregači.

»Prestrašio si me«, reče ona.

»Oprosti.«

Počela je slagati jaja na radnu plohu, a onda je primijetila poštu. »Jesu li ti došle one
komične knjige?«

»Nisu, gospođo.«

»Onda možda u ponedjeljak.«

Bilo je toplo, pa je bila bosonoga. Zapalila je šibicu, prinijela je plameniku i istog

trenutka pojavio se plamen, s njim i miris zemnoga plina iz velikog metalnog rezervoara u
dvorištu iza kuće, koji se punio jednom mjesečno, iz kamiona.

»Kako ti je noćas bilo s disanjem?« upita ona ispirući jaja.

»Dobro. Sve u redu.«

»Izvrsno.« Otvarala je ladice, upalila još jedan plamenik. »Pečena?«

»Da, gospođo.«

Nešto je u stražnjem dijelu kuće tresnulo i njih su se dvoje pogledali. A onda se začuo
zvuk televizora i spikerov glas koji se pojačavao jer je Carl pojačavao zvuk, bio je to dio
njegova jutarnjeg obreda, gledanja vijesti i čitanja pošte za vrijeme doručka.

Trenutak poslije pojavio se u kuhinji, gdje je zelenu košulju uniforme kratkih rukava
gurao u traperice, još jedan znak da je subota — radnim danima u tjednu nosio je
odgovarajuće zelene hlače. Često se tužio zbog toga što mora raditi subotom, no Larry je znao
da mu je i to draže nego da bude kod kuće. A Larry bi inače, svake subote, silno htio ići s
njim.

Ali ne i danas.

»Dobro jutro, tata«, rekao je kad su se na televizoru, koji se vidio jedino s Larryjeva
mjesta, pojavile reklame.

Njegov je otac pred sobom širio poštu. »Jutro.«

Njegova se majka pojavila uz Carla s keramičkim vrčem za kavu i napunila mu šalicu.

 »Hvala.« Posegnuo je za šećerom i usuo veliku količinu.

Ona je i dalje stajala uz njega. »Dušo...?«

On je otpio gutljaj i primijetio da ga oboje gledaju, što je bio uobičajeni subotnji obred,
njih dvoje zajedničkim snagama idu protiv njega, bez riječi pitaju smije li Larry ići u
radionicu.

No Larry je danas osjetio olakšanje kad je njegov otac ponovno pogledao pismo koje je
držao u ruci i rekao: »Čeka me naporan dan. Dvije getribe i rasplinjač. Samo će smetati.«

Iza njih se u tavi na štednjaku začulo cvrčanje.

»U redu, tata«, rekao je Larry.

»Možda sljedeći tjedan«, rekla je njegova majka. Carl je još davno više nego jasno dao
do znanja, i njoj i njemu, da ne od samog početka jednostavno vraški znači ne.

Trenutak poslije, majka je Larryju servirala jaja, a on ih je posolio i brzo pojeo, zajedno
sa slaninom. Dovršivši doručak, osjetio je očev pogled na svom tanjuru i upitao: »Smijem li
ići?«

»Što se kaže mami?«

»Bilo je fino.«

»Idi.«

Hodnikom je krenuo prema svojoj sobi, ali je začuo očev glas: »Hej, mali...?«

Požurio je natrag. »Izvolite, gospodine?«

»Danas budi vani. Pokosi travu.«

A to je značilo: Nemoj cijeli dan čitati.

»Razumijem, gospodine.«

Uputio se dalje hodnikom i uzeo papirnatu vreću sa smećem, otežalu od sinoćnjih boca
piva, te je iznio i stavio u tovarni prostor očeva kamioneta, tako da je Carl baci u kantu za
smeće u radionici.

IZVLAČIO JE KOSILICU iz staje kad se Carl provezao kraj njega u crvenom Fordu,
usporio i zastao, te otvorio prozor.

»Nemoj tom kosilicom prelaziti preko grana«, dovikne mu. »Tek sam je naoštrio.«

»Razumijem, gospodine.«
 Mahnuo je, a njegov se otac odvezao. Potom se okrenuo prema dvorištu od tri jutra,
zemljištu na čijem se središtu nalazila kuća, a staja straga, kraj drveća. Pola dana posla,
najmanje.

»Kvragu«, prošapće.

Kad je već pri tome, može i riješiti stvar. Tako bi mogao spasiti drugu polovicu dana i
na vrat ne navući nevolje. Ulio je benzin u kosilicu i provjerio ulje. Kosilica je proradila već
nakon što je prvi put potegnuo konopac, pa ju je počeo gurati uz rub prilaznog puta,
odbacujući u stranu travu, kamenčiće i izobličene grančice, ponovno sretan zbog toga što je
završio osmi razred. Sljedeće godine krenut će u deveti, u Fulsomu, u jedinoj javnoj srednjoj
školi u okrugu.

Dok je gurao kosilicu, razmišljao je o tome kako je Alice zacijelo dobila auto od Carla,
no Larry je dobro znao da o tome više ne smije ništa reći. Već je jednom iznevjerio Carla jer
nije shvatio da su ta crnkinja i njezin sin njihova tajna. Morao je znati da muškarci sa
suprugama (i majkama) ne razgovaraju o stvarima koje su samo njihove.

Otkako je Silasu dao svoju dvadesetdvojku, sada je nosio Model 94, pušku kalibra 33 s
ručicom za repetiranje jer je od svih njihovih pušaka najviše nalikovala dvadesetdvojki. Iako
njegova majka nije bila u stanju odrediti razlike ni da su joj se puške poredale jedna uz drugu,
njegov bi otac primijetio da je Larry počeo nositi pušku bez ručice, pumpericu ili pušku u
koju stane jedan metak ili automatsko oružje.

Tijekom prošlog proljeća, kad god mu se za to pružila prigoda, Larry je jurio kroz šumu
s puškom u smjeru one brvnare. Svaki put Silas bi iskočio s dvadesetdvojkom. Bila je to
dobronamjerna zasjeda, a Larry je znao da će ga Silas čekati koliko god mu vremena bude
trebalo da dođe onamo. Crni dječak uvijek se smiješio od uha do uha.

Školska je godina odmicala, dani su postajali sve topliji, pa je Silas odbacio onaj
Larryjev kaput i rukavice i Larry je vidio da sada nosi bolju odjeću, koju njegova majka (koja
ima dva posla, kao konobarica u zalogajnici u Fulsomu i kao radnica u kafiću i prodavaonici
živežnih namirnica) kupuje u prodavaonici TG&Y. Dječaci su pucali, igrali igre služeći se
Larryjevim nožem, igrali se lovice, rata, kauboja i Indijanaca, penjali se po stablima. Silas je
često bio na Larryjevu biciklu, jurio amo-tamo, dizao se na stražnji kotač, otklizavao u stranu,
dok je Larry trčao iza njega sa svojim štapom i tražio zmije koje su se sunčale na putu. Kad bi
naišli na kakvu zmiju — crnu poljaricu ili šiljatonosog guža — Larry bi joj štapom pritisnuo
glavu uza zemlju, uhvatio je iza vrata i tako držao dok mu se ona obavijala oko ručnog zgloba
i palucala jezikom. Silas se uvijek držao podalje dok je Larry trpao zmije u jastučnicu koju je
nosio upravo radi toga.

U travnju su krenuli u ribolov na potok koji je bio na suprotnoj strani od brvnare. U

jednoj od prostorija u staji Larryjev je otac na čavlima na zidu držao nekoliko štapova s
rolama, te divovsku kutiju s mamcima i priborom, a pod uvjetom da bude oprezan, Larry se
smio služiti tim stvarima.
 Dok su hodali, noseći hrpu štapova i rola, kutiju s mamcima i puške, Silas je upitao
Larryja hoće li ove godine zaigrati bejzbol. Larry je rekao da neće, da nikad nije igrao, da o
tome nije čak ni razmišljao.

»Zašto?«

»Loš sam.«

Na najširem dijelu potoka pokazao je Silasu kako staviti mamac na udicu, kako zabaciti
pluto, kako uhvatiti i očistiti ribu. Kako se poslužiti umjetnim mamcima, gumenim crvima,
klenićima, cverglima, umjetnim mušicama, srebrnim žličicama, varalicama. No to je bilo za
grgeče, kojih je u potoku bilo malo i bilo ih je teško uloviti, pa su se uglavnom služili plutom
i olovom, jer su to najviše voljeli veliki sivi somovi koji su se držali dna potoka. Larry je
pokušao navesti Silasa na to da prvi vijenac ulovljenih riba, nekoliko kilograma, ponese kući,
majci, no Silas je rekao da to ne može učiniti.

»Zašto?« Larry je sjedio na obali potoka, gledao plovak, a voda se komešala i pjenila
dok su ulovljene ribe potezale i ljuljale vijenac na kojem su bile nanizane i uronjene u vodu.
Silas, fasciniran svime što su izvukli iz potoka, podignuo je vijenac i piljio u ta pretpovijesna
lica, široka usta i plosnate glave.

»Zašto?« ponovi Larry.

»Mama. Kaže da se ne bih trebao igrati s tobom.«

»Zašto?«

Silas je samo slegnuo ramenima. Somovi su graknuli, a Silas ih je ponovno spustio u

vodu. »Što je to?«

Larry mu se nasmiješi. »Tako govore.«

Ponovno ih je podignuo iznad površine.

»Pazi na onu dugačku peraju«, reče Larry. »Njome te može ubosti.«

Silas je spustio lice do glave jednog soma. »Što to govorite, gospodine Some?«

»Zato što sam bijelac?« upita Larry.

»Što?«

»Zašto tvoja mama ne želi da se igraš sa mnom?«

»Ne znam.«

»Nije ti rekla?«

»Samo je rekla: >Ne idi blizu tom dečku.< Natjerala me da obećam da neću.«

»Kako to?«
 »Već sam rek’o da ne znam.«

Larry je bio zbunjen. Stvar mora biti u boji njegove kože. Što drugo? Znao je da njegov
otac ne bi odobravao njihovo prijateljstvo. On nikada ne bi spomenuo Carlu taj odnos, ali ne
bi li Silasu trebalo biti drukčije? Ne bi li crnkinja trebala biti sretna da joj sin ima prijatelja
bijelca? Dali su im kapute, auto. Pretpostavljao je da je gnjev koji crnci osjećaju reakcija na
stavove bijelaca prema njima. Vi ste počeli. Ali ako je netko bijele kože voljan biti prijatelj s
crncem, nuditi mu poklone, čak i krov nad glavom, ne bi li crnci trebali biti zahvalni?

»Jesi joj kad spomenuo pušku?«

»Dovraga, ni slučajno. Skrivam je.«

»Kako to?«

»Jer će me natjerati da je vratim.«

»I trebaš mi je vratiti«, reče Larry. »Jer je moj tata traži. Izvoli«, reče, nudeći mu nož.
»Mijenjat ćemo se.«

»Nož za pušku?«

»Molim te?«

»Ispričaj mi jednu od onih priča«, reče Silas.

Mislio je na priču Stephena Kinga. Larry je Silasu posuđivao knjige, no tamnoputi je

dječak rekao da ne voli čitati, da su mu zadaće više nego dovoljna obveza. Ionako nema
svjetlo u brvnari. Samo petrolejku i svijeće. Baterijsku svjetiljku. No Silas je volio slušati
kako Larry opisuje te priče. Sada mu je prepričavao priču koja se zvala »Kamioni«, a u kojoj
je neka nadnaravna sila preuzela sve kamione na izlazu jedne međudržavne autoceste (a može
se pretpostaviti i u cijelome svijetu) a hrpa ljudi ostala je zatočena u restoranu koji okružuju
opasna vozila željna ubijanja. Potkraj priče kamioni se počinju glasati sirenama, a jedan od
preživjelih u tim znakovima prepoznaje Morseovu abecedu.

Silas je stavljao crva na trostruku udicu. »Što je to?«

Larry mu je opisao sustav znakova s točkama i crtama, a onda i kako su kamioni trubili i
tim znakovima »govorili« da im netko treba napuniti gorivo. Priča je završila tako da su ljudi
posluživali kamione, redali se i popunjavali im rezervoare gorivom, a pripovjedač je podignuo
pogled prema dvama zrakoplovima. »Svim se srcem nadam«, rekao je, »da u njima ima
ljudi.«

Silas je cijelo vrijeme motrio nebo.

LARRY JE DOVRŠIO košnju trave prije podneva, a majka mu je za objed priredila

konzervirano meso, sendvič s majonezom i slane krekere. Dok je jeo, za stolom je čitao neki
strip, potom je popio čašu Coca-Cole, zahvalio joj i uzeo svoju tridesettrojku iz ormara za
oružje u hodniku, te dvije kutije patrona i zbirku kratkih priča Stephena Kinga Noćna smjena,
pa je s vrata doviknuo: »Idem van«, pustio da vrata s mrežom tresnu iza njegovih leđa,
osjećajući kako majka izlazi za njim, gleda ga. Kao i uvijek, uputio se prema Cindyinoj kući,
da je zavara, prebacio Marlinovu pušku preko ramena i poljem se uputio prema drveću. Čim
se našao u šumi, okrenuo se i uputio na istok.

Zbog toga što je Silas u školi počeo igrati bejzbol, Larry se pribojavao da ga gubi.
Jednom ga je pozvao kući, pa su se igrali u staji i Silas je kosio travu, no znao je da tamnoputi
dječak to više neće učiniti. Možda bi ga mogao dovesti kroz šumu, prema Cindyinoj kući.
Ona je dotada bila njegova tajna, no možda je došlo vrijeme za to da je s nekim podijeli.

Pola sata kasnije kleknuo je na rubu šume, skinuo pušku s ramena. Sa suprotne strane
polja gledao je kako Silas stoji na hrpi zemlje koju je podignuo iza brvnare. Osvrnuo se prema
Larryju, koji se naglo sagnuo prije nego što je shvatio da Silas samo provjerava položaj
zamišljenog trkača na prvoj bazi. A onda je uzdignuo obje ruke do prsa, zamahnuo jednom
nogom i ispalio sivu raketu prema stablu udaljenom gotovo dvadeset metara. Larrya se silno
dojmio snažan zvuk loptice koja se odbila od debla. Silas je već jurio prema njoj da je uhvati
golim rukama, da je izvadi iz trave, te se već pretvarao da je baca prema Larryju, tečnim i
skladnim pokretom poput kakvog člana Bravesa iz Atlante na televiziji.

Automobil njegove majke nije bio na vidiku, a to je značilo da radi. Polje oko brvnare,
koje je cijele zime bilo pusto i sivo, sada je postajalo sve zelenije, leptiri su lepršali iznad
visokih zlatnica, a pauci krstaši čekali su u središtu svojih mreža poput zjenica u očima.

Silas je s onog humka provjeravao položaj zamišljenih trkača na prvoj i drugoj bazi, a
onda je bacio lopticu, pa opet sve ponovio. Larry se naslonio na jedno stablo i sa čarapa i
hlača stao uklanjati čičke. Čuo je lopticu kako udara o deblo, potom možda i Silasovo
stenjanje ili pokoji radosni povik, no ubrzo je otvorio Noćnu smjenu, i to jednu od omiljenih
priča, »The Mangler«.

Kad je podignuo pogled, Silas je stajao nad njim, a prsni mu se koš uzdizao i spuštao.

»Uhodiš me?«

Larry je zatvorio knjigu. Na nekoliko koraka od Silasa ugledao je mačku i uvidio da ga

je vjerojatno nanjušila i prišla mu, a Silas ju je samo slijedio.

»Ne.« Larry je slegnuo ramenima i ustao, pa spustio pogled prema pušci. »Samo sam te
došao vidjeti, ali bio si zauzet bacanjem.«

Silas ga je pomno motrio. I dalje je držao lopticu za bejzbol, a Larry sc pitao je li je

ukrao iz škole.

Silas je pogledao prema onom humku i stablu. »Siguran sam da mogu bacati i do sto
dvadeset na sat«, rekao je.

»Da«, rekao je Larry. »Odavde je izgledalo jako brzo.«

 »Što čitaš?«

Larry mu pokaže knjigu. Na naslovnici je bila prikazana ruka na kojoj su se, na dlanu i
prstima, nalazile oči. Dio šake i prstiju bio je obavijen gazom, kao da se radi o mumiji.

Silas upita: »Je li strašna?«

Larry mu je počeo prepričavati priču koju čita, podrobno opisujući prizor u kojem
detektivi posjećuju djevojku koja se porezala na uređaj za glačanje rublja. Ako je nategnuta
teorija detektiva točna, bizaran stjecaj okolnosti doveo je do toga da je stroj koji nosi nadimak
»The Mangler« opsjeo demon. Posljednji dio koji nedostaje u slagalici, rekao je Larry Silasu,
upravo je krv djevice. Murjaci tako na koncu pitaju djevojku: »Jesi li djevica?« »Čuvam se za
svog supruga«, odgovara im ona. No tada je već prekasno i Mangler ih odlazi srediti sve
redom. Silas se namrštio. »Što je djevica?«

»Netko tko nikada nije imao odnošaj.«

»Odnošaj. Misliš netko koga nikada nisu jebali?«

»Da.«

»Ispričaj mi još jednu«, rekao je Silas. Sad su već hodali, Larry s puškom na leđima,
Silas s lopticom koju je gnječio u dlanu.

Počeo mu je pričati o »Jerusalem's Lotu«, govoreći kako je ta priča preteča Kingova

romana Salemovo.

»Tu sam knjigu čitao onog dana kad smo se prvi put vidjeli. Kad smo vas pokupili.
Sjećaš se?«

»Ne sjećam se nikakve knjige.«

Larry je slegnuo ramenima.

»Kamo uopće idemo?« upitao je Silas. »Ne želim ići tvojoj kući.« Nalazili su se u šumi,
na četiristotinjak metara od Larryjeve staje, zaobilazeći je i napredujući prema imanju obitelji
Walker.

»Htio sam ti nešto pokazati«, rekao je Larry. »Nekoga.« »Koga?«

»Vidjet ćeš.«

»Neku djevojku?«

»Jako zgodnu.«

»Koja je to djevojka?«

»Naša prva susjeda«, odgovorio je Larry. »Njezin očuh, Cecil, smiješan je čovjek,
uvijek izvodi neke ludorije.«
 »Kakve ludorije?«

Larry se zaustavio, kao i Silas iza njega, te je počeo pričati o Staroj godini od prije
nekoliko godina kad su Walkerovi došli do njih, a Carl je donio hrpu petarda i raketa.
Pokušavši zastajkivati, kao što je to činio i njegov otac, Larry mu je ispričao kako su majke
razgovarale u kući i pripremale piletinu, dok su Larry, Cindy, Carl i Cecil bili vani s
raketama. Obojica odraslih muškaraca bili su pijani i bila je to jedna od Larryjevih najsretnijih
uspomena, žute i crvene dimne bombe, rimske svijeće, čak i Cindy, koja je obično bila tako
rezervirana, smijala se dok je Cecil izvodio gluposti i u ruci držao zapaljene rakete, od kojih
su jedna-dvije eksplodirale i prije nego što ih je bacio, zbog čega su svi pucali od smijeha, dok
je tresao ruku, crnu i opaljenu, s koje se dizao dim. Hrpa raketa virila mu je iz džepa kaputa, s
fitiljima okrenutima prema gore, pa ih je samo brzo vadio, palio i bacao. Carl nije palio
rakete, nego je samo gledao sa stuba trijema, s pivom i cigaretom.

Cecil je zapalio još jednu raketu kuhinjskom šibicom i pustio je da gori. Cindy je bila
udaljena tek nekoliko koraka, četrnaestogodišnjakinja s pletenicama, djevojčica koja čuči u
trapericama i puloveru kraj boce s Coca-Colom i upaljačem za cigarete pali svoju raketu.

»Hej, Cin«, rekao je Cecil, a kad je podignula pogled, on je na nju bacio zapaljenu
raketu.

Ona je kriknula i poskočila u stranu kad je raketa projurila kraj nje i eksplodirala na tlu.

»Cecil, tako si zao«, rekla je kad je on munjevito izvadio novu raketu i bacio je prema
njoj.

»Pleši!« poviče on, poput revolveraša koji joj puca pod noge.

»Ta će ti mala oglušiti«, dovikne Carl. »Ili oslijepjeti, barem na jedno oko.«

Larry je krenuo unatrag, iza Cecila, gledajući kako pali novu raketu i baca je prema njoj.

Ovaj ju je put pogodio dok je od njega bježala u tamu. Eksplodirala joj je na leđima, a
ona je kriknula. Carl se počeo spuštati stubama, a Larry je krenuo prema njoj, da vidi je li s
njom sve u redu. U panici, osvrćući se prema kući, Cecil je ispustio šibicu. Cindy je plakala, a
žene su izišle na trijem, upravo na vrijeme da se uvjere da je s njom sve u redu. Raketa se bila
odbila od nje, pa je eksplodirala u travi.

Ali šibica koju je Cecil ispustio našla se u njegovu džepu, gdje su se nalazile i rakete, a
on je bio toliko pijan da je samo pogledao uokolo i rekao: »Nešto gori.«

»Gori ti kaput, Cccile«, rekao je Larry, pokazujući rukom.

Cecil je podignuo ruku i pogledao prema dolje kad mu je prva raketa uz pištanje
izletjela iz džepa i rasprsnula se u zraku. Uslijedila je i druga. Zabacio je ruku unatrag i
povikao kad je izletjela nova raketa, pa još jedna, kaput mu je sada bio u plamenu, a Larry je
čuo kako se njegov otac smije dok Cecil počinje trčati, vičući i rukama se udarajući po
kaputu, dok su rakete i dalje lijetale uvis. Onda se i Cindy počela smijati, kao i Larry, čak i
žene, Sheila je objema rukama prekrila usta dok je Cecil s mukom svlačio kaput iz kojeg su i
dalje letjele rakete, pa zatim počeo gaziti po njemu, i sam se sada smijući i padajući, a čak se i
Larry sada smijao dok je sve to prepričavao.

Ali Silas se nije smijao.

Larry je čuo kako je Carl već nekoliko puta pričao tu priču i kako su muškarci u
njegovoj radionici umirali od smijeha, a još ponajviše Cecil, koji se valjao od smijeha, kimao
i govorio kako je sve to istina, kako je sam spalio vlastiti prokleti kaput, i još si na vrat
navukao nevolje sa starom, ali Silas se nije ni nasmiješio.

»Meni to više izgleda zlobno nego ludo«, rekao je. »Ne znam baš jel’ se želim vidit’ s
takvim čovjekom.«

Larry ga je povukao za rukav. »Hajde, dođi.«

Kad su se približili rubu šume na granici imanja obitelji Walker, Larry je prinio prst
usnama, kleknuo i počeo puzati. Silas se poveo za njim. Uspinjali su se blagom kosinom, a
neposredno prije nego što im se ukazala kuća, Larry se posve ispružio na trbuhu. Silas je
oklijevao, kao da ne želi uprljati odjeću, no na koncu se ispružio kraj Larryja, pa su zajedno
počeli gledati iz šume. Pedesetak metara dalje kuća obitelji Walker izgledala je poput
prljavog, nepravilnog pravokutnika s nizom loše zamišljenih dodataka prikrivenih crnim
terpapirom koji se na rubovima savijao. Između dviju soba nalazilo se nešto što se jedva
moglo nazvati terasom, a upravo ondje Cindy se često sunčala.

No, danas je na terasi bio Cecil, ali i Carl, glavom i bradom.

»Ono ti je tata«, rekao je Silas. »Što on radi ondje?«

Larry nije imao pojma.

Carl je pušio cigaretu i govorio onako kako je obično govorio u radionici, pio pivo iz
boce, dok je Cecil slušao. Pilio je u pilani sve dok nije ozlijedio leđa, a sad je dobivao sitnu
invalidninu, koja mu je služila za kupovinu piva i cigareta.

»Idemo«, prošaptao je Larry. Počeo je kliziti unatrag i dolje.

»Čekaj malo.« Silas ga je ščepao za nadlakticu. »Kad smo se već šuljali tako daleko...
Možda mala i iziđe.«

Čekali su šćućureni na tlu. Larry je tu i tamo razabrao neku riječ dok su njih dvojica
nizali pivo za pivom i činili se već poprilično pijanima kad se Cindy na koncu ukazala na
terasi.

Larry je kao ukopan zastao među lišćem.

Gledali su kako Cindy stoji na trijemu omotana malenim ručnikom, dok joj je drugi
ručnik poput turbana obavijao glavu. Nešto se prepirala s Cecilom, jednom rukom mahala
zrakom, a drugom čvrsto držala ručnik na prsima.
 Sada je podignula glas: »Mama je rekla da mogu ići!«

Njezina majka, znao je Larry, navečer radi u tvornici kravata u istočnome Fulsomu.

»Kako si ono rekao da se zove?« prošapće Silas. »Viđao sam je u školi.«

» Cinđy. «

Ona je na terasi postajala sve gnjevnijom, sve je više podizala glas.

Cecil se nagnuo prema njoj, pa je laktom gurnuo Carla, ispružio ruku i povukao Cindyin
ručnik. Ona je pljesnula Cecila po ramenu, ali on se nije dao smesti, već je povukao samo još
jače, a Carl se smijao, ustao sa stuba i u stojećem se položaju naslonio na ogradu da bolje vidi,
da vidi više od dekoltea, jer joj se sada vidjelo pola poprsja.

»Cecile!« vrisne Cindy. »Pusti! Reći ću mami!«

On je nešto tiho rekao, i dalje držeći njezin ručnik. Namignuo je Carlu, koji se češao po
obrazu i otpijao veliki gutljaj piva, a Cindyin ručnik sve se više podizao na bedrima i spuštao
na prsima, dok je ona i dalje udarala po Cecilovoj ruci.

Silas je već bio izišao iz lišća i napola prešao dvorište, otirući zemlju s koljena, prije
nego što je Larry shvatio da više nije uz njega. Dok se udaljavao dugačkim koracima, činilo
se da je viši nego kad su se upoznali.

I dalje paraliziran, Larry je gledao kako Silas prilazi dvojici pijanih bijelaca na trijemu.
Obojica su bili bez riječi, osupnuti njegovom pojavom.

»Ostavite tu djevojku na miru«, rekao je.

Cecil je pustio Cindy, a ona je stegnula ručnik i ostala stajati, zagledana u tog
tamnoputog dječaka u njihovu dvorištu, jednako osupnuta kao i svi, a onda se okrenula i ušla
zalupivši za sobom vratima.

Od tog zvuka Cecil se prenuo. »Tko si ti, mali?«

Ali Silas je i dalje hodao, zaobilazio trijem i kuću te se uputio prema cesti.

»Čekaj«, rekao je Carl. »Hej, ti!« Spustio se stubama s bocom u ruci pa zaobišao kuću,
no Silas je već odjurio dalje, otrčao tako da ga više nije bilo.

Larry se počeo spuštati, razgrćući lišće poput kakva gmaza, i bio je već zadihan kad je
došao do najnižeg dijela kosine. Već se spremao uspraviti s puškom i vratiti kući, kad se iznad
njega, među drvećem, pojavio Carl. Stajao je i gledao uokolo, možda je gledao ima li još
malih crnaca u šumi, a Larry je ležao priljubljen uz tlo, zahvalan što ga lišće tako zakriva.
Carl je izbacio bokove prema naprijed, otkopčao rasporak i uvukao ruku u hlače. Larry je
odvratio pogled dok je njegov otac puštao mlaz koji je poput plamena počeo pucketati među
suhim lišćem. Kad je završio, još je na trenutak zastao.

» Hej, Carl! «
 Zvao ga je Cecil.

»Ima tamo još domorodaca? Nemoj da te probode neko koplje.«

Kad je Larry otvorio oči, njegova oca više nije bilo na vrhu uzvisine.

SILASA JE ZATEKAO kako bejzbolskom lopticom gađa debelu magnoliju i hvata je

nakon što se odbije.

»Hvala što si joj pomogao«, rekao je.

Silas je zamahnuo i bacio lopticu u stablo. Umjesto da je pokupi, pustio ju je da se

zaustavi u travi. »Uvijek uhodiš ljude«, rekao je.

»Ne uhodim.«

»Jesi li kad izišao s tom djevojkom?«

Larry nije odgovorio.

»Ti joj nisi namjeravao pomoći.«

»Htio sam.«

Silas ga je još nekoliko trenutaka promatrao, a onda je uzeo lopticu i uputio se prema
kući, a Larry je krenuo za njim. U šumi je bilo svježije, gazili su po šuštavome lišću i saginjali
se da izbjegnu grane. Na jednome mjestu na kojem nije bilo toliko niskog raslinja Silas je
pojurio naprijed, pa se, i dalje trčeći, naglo okrenuo oko osi i bacio lopticu prema Larryju.
Larry je ispružio ruku, ali je zatvorio oči i promašio, tako da je loptica stala poskakivati iza
njega, a zatim je nestala.

»Sranje«, rekao je Silas.

Protrčao je kraj Larryja i počeo tražiti lopticu.

LARRY JE SHVATIO da nešto nije u redu kad je ušao kroz stražnja vrata, želeći
spremiti tridesettrojku u držač obložen zelenim baršunom u ormar u hodniku.

Carl je iz kuhinje izišao pred njega.

»Dođi ovamo«, rekao je.

Larry se morao prisiliti na to da krene prema ocu, koji ga je odmah ščepao za rukav i
povukao u dnevnu sobu. Uzeo mu je pušku.

»Gdje je moja marlinka?«

Larry je spustio pogled prema rukama.

 »Donesi je«, rekao je njegov otac.

Larry se nije ni pomaknuo.

»Mali!«

»Nije kod mene, tata.«

»>Nije kod mene, tata<.«

»Da, gospodine. Hoću reći ne, gospodine.«

Iza njih se sada našla Larryjeva majka. »Carl«, rekla je.

Carl joj je samo pokazao uzdignuti prst i pogledao sina. »Gdje mi je vražja puška,
mali?«

Larry je gnječio prste. »Posudio sam je prijatelju.«

»Prijatelju«, ponovio je njegov otac. »Nisam znao da uopće imaš prijatelje.«

»Carl...«

»Ina Jean, ovaj mali posuđuje moje oružje. Zanima me kome. Onda?«

Larry nije odgovorio.

»Neću ponovno pitati.«

»Onom dječaku kojeg smo povezli.«

»Kojem dječaku?«

»Silasu.«

»Silas«, rekao je njegov otac. »Onom malom crnji?«

»Carl.«

Otac mu je licem prišao toliko blizu da je Larry osjetio miris piva i cigareta, i u tom
trenutku shvatio je da ga je Carl vidio u podnožju one uzvisine. »Samo jedan vražji trenutak.
Moju pušku dao si prijatelju crnji?«

»Carl prestani.«

Pogledao je suprugu koja je bila podigla prst.

»Carl Ott, rekla sam da smjesta prestaneš.«

Otac je pustio Larryjev rukav. »Možda si u pravu. Hoćeš ih pozvati na ručak nakon
crkve?«

»Ti si...« rekla je ona, »jednostavno si...«

 »Sutra«, rekao je Carl Larryju. »Sutra ujutro, čim se probudiš, odvuci dupe onamo gdje
nedopušteno žive i donesi mi moju prokletu marlinku. Je li ti jasno, mali?«

»Carl, pazi na rječnik.«

»Ina Jean, nije trenutak za to.«

»A kada onda jest? Koliko će još živjeti ondje, Carl?«

»Začepi.«

»To nije pristojno.«

Larry se bio uglavio u kut iza očeva naslonjača.

»Pristojno«, rekao je njegov otac.

»Ako oni ne odu«, rekla je njegova majka, »onda odlazimo ja i Larry. Večeras.«

Još nekoliko trenutaka činilo se da bi se njegov otac mogao nasmijati, no onda je samo
odmahnuo glavom. »Ne izazivaj me«, rekao je.

»Carl«, prošaptala je ona.

Dlanom je zamahnuo prema Larryju. »Kad iziđeš iz tog kuta...«

»Carl.«

»Samo donesi tu pušku«, rekao je škrgućući zubima. »Bio sutra ovdje ili ne.«

Hodnikom je krenuo prema izlazu, svom snagom otvorio vrata s mrežom tako da su
tresnula pa izišao na trijem, dok su se vrata s mrežom za njim polagano zatvarala.

»Carl«, doviknula je pošavši za njim i gledajući kroz mrežu. »Kamo ideš?«

Stojeći iza naslonjača, Larry nije čuo što joj je odgovorio.

TE VEČERI, KAO i svake večeri u njegovu životu, majka mu je došla u sobu i sjela na
krevet. Ležao je okrenut prema zidu i nije se okrenuo, čak ni kad je na ramenu osjetio njezinu
ruku s dobro poznatim mirisom deterdženta za posuđe.

»Larry?«

»Gospođo?«

»Gdje je ta puška?«

Nije odgovorio.

»Sine?«
 Za vrijeme napadaja astme ona je bila uz njega, dok je s mukom pokušavao disati —
noću je bilo gore — utrljavala mu Vicks u prsa, a zajedno su se i molili, tražili da se izliječi
od astme. Kad bi se oglasio njezin pijetao znao je da je naporna noć gotovo završila. U prvom
joj je razredu rekao kako je zaprosio Shelly Salter i poslao joj poruku s dva nacrtana
kvadratića pri dnu, da označi odgovor, da ili ne. Ona je označila ne. »Kakva šašava
djevojčica«, rekla je tada njegova majka masirajući mu prsa. »Odbila je tako zgodnog
dječaka? Da ti nisam majka, već bih te sada rezervirala za budućeg muža.« U drugom razredu,
one godine kad je počeo mucati, rekao joj je kako mu se druga djeca rugaju, a ona se molila
za to da mucanje prestane. Nije prestalo. Ni astma nije nestala. I jedno i drugo samo se
pogoršalo. U trećem su razredu u školi čitali naglas, a Larry se užasavao tih dana određenih za
čitanje. Kad je mucao, drugi su mu se dječaci smijali, a učiteljica je mislila da to radi
namjerno i zbog toga mu prigovarala. »Sutra me čeka čitanje«, rekao bi majci koja je sjedila
na krevetu. »Gospode Bože«, pomolila bi se ona, »hvala Ti na milosti. Molim Te, pomogni
Larryju da sutra dobro čita, oslobodi ga mucanja i pošalji mu osobitog prijatelja, Gospodine,
samo za njega.« Molitve su na koncu i polučile uspjeh, samo prema zakašnjelom rasporedu.
»Bog sam određuje raspored«, rekla je njegova majka. Prestao je mucati potkraj četvrtog
razreda, gotovo preko noći, mucanje se nakon toga pojavljivalo tek vrlo rijetko. Astma je
postupno počela popuštati, a posve je nestala potkraj ljeta uoči šestog razreda. A onda se
pojavio Silas. Prijatelj. Silas, prva uslišana molitva koju joj nije mogao spomenuti, znajući da
bi se ponovno vratila ona ledena majka koja je Silasu i Alice Jones dala one kapute, da bi
učinila nešto zbog čega bi oni morali napustiti onu brvnaru u šumi. Njezina je molitva sada
glasila: »Gospode Bože, hvala Ti na milosti i hvala što si Larryja oslobodio mucanja i astme.
Molim Te, pošalji mu osobitog prijatelja, samo za njega.«

Je li loše kad se moliš za nešto što već imaš? Počela ga je čak brinuti mogućnost da mu
se mucanje i astma vrate.

»Sine?«

I dalje je bio okrenut prema zidu, a ona je povukla ruku s njegova ramena.

»Larry? Gdje je tatina puška? Znaš da mi možeš reći. Je li kod Cindy? Jesi li je dao
njoj? Jesi li joj je prodao? Ili Cecilu?« Glas joj je bio pun nade. Ili zdvojnosti. »Onamo ideš
svaki dan? Svakako bih željela da se kloniš tog Cecila. On je...« Načas je zastala. »Čovjek
pun problema. Ne ideš onamo, zar ne?«

Nije odgovorio.

Još je neko vrijeme sjedila bez riječi. On je udisao miris sobe, prašine iza kreveta.

»Larry?«

Na koncu je uzdahnula, a on je na ramenu ponovno osjetio njezinu ruku. »Dragi Bože«,

počela je moliti, »hvala Ti na milosti. Hvala što si Larryja oslobodio mucanja i astme. Molim
Te«, rekla je, a on je jasno čuo da daje sve od sebe da ne zaplače, »molim Te, Bože, pošalji
mu osobitog prijatelja. Prijatelja samo... samo za njega«, rekla je i izišla.
 KAD SE UJUTRO probudio zubi su mu bili puni mrvica. Prethodne je večeri zaspao a
da prije toga nije oprao zube. Majka je u kuhinji pripremala doručak, kao da se nije dogodilo
baš ništa. Kroz prozor svoje sobe vidio je da Carlova kamioneta nema, pa se upitao je li
možda cijelu noć proveo kod Cecila.

Iskrao se van bez doručka i lagano otrčao sve do Silasa, s knjigom u stražnjem džepu.
Sa svog mjesta iza stabla vidio je auto Silasove majke parkiran ispred brvnare, pa je pričekao
da iziđe iz kuće u radnoj uniformi Piggly Wigglyja i s mrežicom na kosi. Neka stara mačka
koja je dotada spavala na osunčanom poklopcu automobilskog motora ustala je i protegnula
se, a ona ju je počešala iza ušiju. Potom ju je otjerala i ušla u auto, stari Chevy Nova, sa
zahrđalim mjestima i bez poklopaca za kotače. Nekoliko puta pokušala je pokrenuti motor, a
to joj je na koncu i pošlo za rukom, pa je krenula unatrag, dok je mačka sjedila na
zemljanome putu i gledala.

Silas je odmah izišao iz kuće, skočio s trijema i počeo bacati lopticu. Sad je nekako
imao i rukavicu. Larry je izišao iz šume i prišao mjestu na kojem je Silas stajao i čekao.

»Ej«, rekao je Larry.

»Ej.«

Larry je pogledao uokolo. Potom je ispružio ruku. »Donio sam ti ovo.«

Noćna smjena.

»Znam da ne voliš čitati, ali ovo su sve kratke priče, neke imaju tek nekoliko stranica pa
možda možeš pokušati.«

Silas je uhvatio lopticu rukavicom, uzeo knjigu i pogledao je.

»Treba mi ona dvadesetdvojka«, rekao je Larry.

»Kako to?«

»Jednostavno mi treba. Molim te, Silase.«

»Reci mi kako to. Imaš ih puno. Ja imam samo tu jednu.«

»Rekao sam ti. Moraš mi je vratiti.«

»Ne. Treba nam.«

»To je puška mog oca.«

»To je puška mog oca«, ponovio je podrugljivo Silas.

 Larry je u stražnjem desnom džepu traperica imao sklopivi nož, pa je sada uvukao prst u
taj džep, ali znajući da nikad neće upotrijebiti nož, tako da mu je odjednom postao i
smetnjom.

»Imaš...« rekao je Silas, pa ušutio. Pogledao je kraj Larryja, prema šumi, a Larry je
također pogledao u tom smjeru, već znajući što će ugledati.

Iz šume im je prilazio Carl, s bocom bourbona. »Dovraga«, povikao je, »slijedio sam te,
mali.« Posrnuo je, ali im se ipak približio. »Nemaš baš nikakvog pojma o tome što je oko
tebe, ti i tvoje knjige s čudovištima. U davno doba već bi odavno bio mrtav. Neki Indijanac
prerez’o bi ti vrat ili neki kosooki s granatom. Tebi je sve lako da ne može biti lakše. Mamin
sin koji po cijele cjelcate dane čita. Gledaj svoje crtiće, igraj se svojim lutkama, čitaj svoje
smiješne knjižice. Ali ne bi mogao odviti prokletu maticu ni da ti o tome ovisi život, ne možeš
napuniti vražji akumulator. A kad dođe do frke, ne možeš vratiti ni očevu pušku od klinca koji
ju je ukrao.«

Sad se već našao kod njih i sa svoje je visine gledao Silasa. »To ti se ne sviđa, je li tako,
mali?«

Silas je prekrižio ruke na prsima, držeći rukavicu u desnoj. Nije htio pogledati Carla.

»Odgovori mi, mali.«

»Ne.«

»Ne, gospodine.«

»Ne, gospodine.«

»A zašto?«

Sad je pogledao Carla u oči. »Jer nisam nis ukr’o.«

»No da, ako nisi ništ’ ukr’o, onda se ne moraš vrijeđati.« Otpio je velik gutljaj viskija,
pa vratio čep s navojem i obrisao usta prstima. »A ak’ nisi ništ’ ukr’o, onda ću ja to sve fino
vratiti.«

Pogledavao je čas jednog, čas drugog dječaka. »No, da«, rekao je. »Izgleda da ovdje
imamo međurasni sukob.« Pogledao je Silasa. »Koliko ti je godina, mali?«

»Četrnnajs’.«

»Reci mi tko ti je otac.« Pričekao je nekoliko trenutaka. »Neću ponavljati pitanje.«

»Mrtav je.«

»Mrtav! Ma kako je to samo tužno. I nije ti ostavio pušku? Nije li to jedna od očinskih
dužnosti? Da sinu ostavi oružje?«
 »Evo kako ćemo, dečki.« Carl je prišao stablu, položio dlan na koru, izlizanu od
Silasove loptice, pa se spustio tako da je prekriženih nogu sjeo u njegovu podnožju.

»Tako. Obojica želite pušku. Sjećate se onoga u Bibliji? Priče o kralju Salamonu?
Najmudrijem čovjeku u povijesti? Dvije žene došle su pred njega polažući pravo na isto
dijete. I znate što on njima kaže? Kaže prerežite tog kučkinog sina napola, pa će svaka žena
imati polovicu.« Carl je rukom oponašao piljenje djeteta, Larryju dajući jednu, a Silasu drugu
stranu, cijelo vrijeme i dalje govoreći. »Jedna je žena rekla: >Izvrsno, može<, a druga je
rekla: >Ne, nemoj ubiti to dijete. Neka ga ona uzme.< I... bum! Zagonetka je riješena. Želim
samo reći, dečki moji, da ste me doveli u Salamonov položaj. Moram prerezati dijete.«

»Ja ću uzeti pušku«, rekao je Silas.

»Ne tako naglo, mali«, rekao je Carl, pa je odvio čep. »Treba mi samo ona jedna
lampica... da mi se upali nad glavom. Pa ćemo onda nešto riješiti. Čekajte...« Zakašljao je i
obrisao usta nadlanicom. »Sjetio sam se. Morate se potući oko puške. Kao pravi muškarci.
Bijelac i obojeni. Koji pobijedi, dobit će pušku.«

Silas je u prvi mah prekrižio ruke i okrenuo se od njega. Već se počinjao udaljavati, ali
Carl je rekao da će on u tom slučaju sve ispričati njegovoj majci, da će, kad se vrati kući
nakon odrađene dvije smjene, zateći Carla Otta u kući, još i malčice pijanijeg.

»Borite se«, rekao je Carl.

Dječaci su šutjeli.

»Larry je, istina, malo stariji, ali je više ženskast, pa bih ja rekao da ste ravnopravni.«

Silas je rekao: »Ne možete me natjerati.«

»Oh, ne mogu?«

»Ne.«

»Ne, gospodine. Ne potučete li se«, rekao je Carl već skidajući remen koji mu se sa šake
spustio poput zmije što se ispružila, »obojicu ću premlatiti.«

Carl je krenuo naprijed, već zamahujući remenom, a Silas je prišao Larryju i gurnuo ga,
ne prejako, dok se Carl povukao i čučnuo, poput vlasnika pijetla koji upravo započinje borbu.
Larry nije uzvratio, pa ga je Silas još jednom gurnuo, a Carl je povikao: »Tucite se« i Silas ga
je gurnuo i treći put, samo što ga je Larry ovaj put nekako preko volje obavio oko struka.
Silas je udario Larryja koljenom u trbuh, pa ga je Larry pustio i pao, osjećajući plamen u
utrobi, bez daha, na čemu je bio i zahvalan jer bi inače već plakao.

»Ustani«, rekao je Carl.

On se samo okrenuo na tlu.

»Nokautiran je«, rekao je Silas.

 »Diži to tetkasto dupe, mali«, rekao je Carl. Prišao je zamahujući remenom i njime
udario Larryja po stražnjici.

Larry je taj udarac jedva osjetio od silnog stida koji mu je žario obraze. Vidio je vlastite
ruke u prašini dok su ga pridizale. Silas se bio povukao za nekoliko koraka. Sagnuo se,
spreman, kad je Larry nasrnuo, sklonio se u stranu i podmetnuo mu nogu, pa pao na leđa i
tako su se počeli hrvati na tlu, uz mukle udarce u prašini, paranje odjeće, stenjanje. Odozgo je
čuo Carla koji im je govorio da se smiju i gristi ako žele, da je to dopušteno, i koljeno u jaja,
dopušteno, udarci u bubrege, udarci u vrat, može, može, kopanje očiju, samo naprijed, prljavi
potezi, a cijelo to vrijeme pio je iz boce, sve dok na koncu Silas nije držao Larryja tako da je
licem ležao na zemlji. Kad se prašina slegnula, sve je bilo gotovo. Sve u nekoliko sekunda.

»Pusti-pusti-pusti me«, rekao je Larry, prigušena glasa.

»Izgleda da si osvojio pušku, mali«, rekao je Carl.

»Pusti me-me-me-me-me da us-us-tanem«, rekao je Larry glasnije i uz prizvuk panike u

glasu.

Silas je pojačao stisak.

»Slu-slu-slušaj bebu koja muca«, rekao je Carl.

»Prestani Ssssilas!« povikao je. »Mo-mo-mo-molim te.«

Silas nije popuštao.

»Ti«, izlanuo je Larry, »ti crn-crn-crnčugo.«

Silas ga je pustio i ustao. Uzmaknuo je rastvorenih šaka.

Larry se pridignuo na koljena, otirući prašinu s lica, pljujući.

Suze su mu sad curile s brade, kapale u prašinu na košulji. Ustao je i pogledao Silasa,
Silasa kakvog nikada nije vidio. U očima mu je sad blistala ista ona žestina kao i ostalim
crnim dječacima u školi, kao i onoj Carolyn. Već je žalio, ali je znao da je prekasno.

Jer prilazio mu je Silas, a Larry je jasno vidio da ga se Silas sprema udariti, sada svojom
voljom. Podizao je lijevu šaku, a Larry je čekao, zažmirio, a onda mu je prasnulo nešto u glavi
i svijet je stao zvečati od užarene bijele buke i blistavih točaka svjetla. Kad je otvorio oči,
shvatio je da gleda u drugom smjeru. Koljena su mu bila popustila, otvarao je i zatvarao usta,
osjećao okus krvi, još više žaleći zbog onoga što je rekao Silasu i vidjevši zamagljenim očima
Noćnu smjenu okrenutu naslovnicom prema dolje na zemlji. Negdje iza sebe čuo je njihove
glasove i osvrnuo se prema svijetu koji više nikad neće biti isti.

Carl je bio ispustio bocu i počeo padati, grleći Silasa kako bi održao ravnotežu, njih
dvojica čudno su plesali, odlazeći kroz ambroziju prema kući. Silas se otimao, i sam gotovo
plakao dok je govorio: »Pustite me, gospodine Ott, molim vas«, a Carl mu je otežala jezika
šaputao nešto zbog čega mu je Silas počeo snažno udarati ruke. Na koncu se oslobodio i
pojurio prema šumi na udaljenijoj strani, a Larry je ostao sam, na zemlji, u travi, s ocem.

U SRIJEDU UJUTRO Silas je sjedio za malenim stolom u stražnjem dijelu The Huba i
žvakao posljednji zalogaj drugog peciva s kobasicom. Večer prije bio je nazvao Angie i rekao
da ne dolazi, ali da sutradan mogu zajedno ručati. Loše je spavao, čak je i sanjao Larryja Otta,
iako se san već bio posve raspršio kad se uspravio među isprepletenim i mokrim plahtama pa
nije uspio rekonstruirati tu neobičnu priču. Dok se vozio do The Huba, nazvao je bolnicu, a
jedna medicinska sestra rekla mu je da su Larryja s odjela za reanimaciju premjestili na
intenzivnu. Dobro je podnio operaciju, ali još se nije probudio.

Silas je kroz prozor pogledao dimnjake pilane, ponovno osjetivši olakšanje zbog
činjenice da se ne mora suočiti s Larryjem. Već toliko dugo ona promucana riječ »crnčuga«
služila mu je kao izlika za to da ga izbjegava. Kad se onako rijetko vraćao kući s Ole Missa, iz
ratne mornarice, Silas nikada nije pitao za Larryja. Tu i tamo, dok je pio i pušio travu s
M&M-om i njihovim frendovima, netko bi u razgovoru spomenuo Larryjevo ime, Strašni
Larry, kako su ga bili počeli zvati, i nabacio da bi se trebali odvesti onamo i malo ga
zajebavati. Ali Silas bi uvijek promijenio temu, istisnuo Larryja iz misli. Naravno da je čuo da
je Carl Ott umro. Kome se još za to uopće fućkalo.

»Želiš li još jedan hot-dog, srce?« doviknula je Marla. Preko sijede kose imala je
mrežicu, a na sebi je imala bijelu majicu kratkih rukava umrljanu masnoćom. Bila je napunila
šezdeset i koju, imala pivski trbuh, a ondje je kuhala još dok je on bio srednjoškolac. Imala je
grubu, tvrdnu kožu na dlanovima, glas poput kakvog muškarca. Nekako je nevjerojatno
nalikovala na Roya Frencha, ali, dovraga, kako je ta žena samo znala spraviti pecivo s
kobasicom.

»Ne, hvala, gospođice Marla«, reče on, pa obriše bradu ubrusom iz aluminijskog držača
na stolu i bolje se namjesti na klupi, tako da ga lisice ne štipaju. Obrisao je usne i otpio gutljaj
Pepsi-Cole. Obožavao je hranu u tom lokalu, osobito hot-dogove, koji su ga podsjećali na
Chicago. Marla je uvijek koristila pikantnu kobasicu koju bi prepekla tako da bude gotovo
crna, s mnogo kečapa, senfa i mješavinom kuhanog povrća, te sitno nasjeckanog luka. Na sve
to stavljala je još malo ljutog umaka, tako da bi te nakon svega pekle usne.

Ustao je, spremio notes u stražnji džep, uzeo šešir sa susjednog sjedala i prošao kraj
polica s ribičkom opremom i kozmetičkim sredstvima te krenuo prema blagajni. Tako se
našao pred pravim zidom cigareta, upaljača, jeftinih cigara, aspirina, analgetika i energetskih
tableta.
 »Stavila sam ti dva hot-doga u vrećicu«, rekla je Marla preko ramena. U ustima je imala
cigaretu, a dim se neprestano dizao i ulazio u napu iznad njezina grila.

»Fala«, reče on pa premjesti šešir u drugu ruku.

Trenutak kasnije ona je došla do šanka i dala mu jednu od onih svojih masnih vrećica.

»Hvala, gospođice Marla«, rekao je, a već se odavno nije ni pretvarao da joj želi platiti.
Umjesto toga, kad se okrenula da uzme nešto što je bilo iza nje, u staklenku za napojnice
stavio joj je novčanicu od pet dolara.

»Vidjela sam te«, rekla je ona, pa se okrenula i dala mu četiri paketića kečapa, te još
nekoliko paketića soli i papra. Ugasila je cigaretu u pepeljari pokraj blagajne. »Čula sam da je
netko upucao Larryja Otta.«

»O, da. Uskoro idem onamo. Malo pronjuškati.«

»Je li mu dobro?«

»Na intenzivnoj je.«

»Bože, o presveti Bože«, reče ona, ozbiljna izraza lica. »Prvo Tina Rutherford, onda
M&M, pa sad još i ovo.« Coknula je jezikom.

»No da, kažu da se loše stvari uvijek javljaju po tri odjednom, pa smo onda sada neko
vrijeme možda mirni, ha?«

»I ja bih tako rekao.«

Odsutno je ispružila ruku iza leđa i posegnula za novom kutijom cigareta Marlboro te
počela skidati celofan. »Znaš, 32, uvijek me pekla savjest zbog njega. Zbog Larryja.«

»Zbilja?«

»Da, srce. Cijeli okrug smatra ga otmičarom, silovateljem ili ubojicom, ili sve troje, ali
ja se sjećam kako je ovamo dolazio kupovati stripove. U vrijeme dok smo ih još držali. Taj je
dječak bio neopisivo uljudan. Ne bi te ni pogledao u oči.«

»Dolazi li i sada?«

Odmahnula je glavom, izvukla cigaretu i pripalila je upaljačem Bic. »Prije nekoliko

godina na blagajni mi je radila jedna djevojka. Nisam to čula kad se dogodilo, ali mi je
ispričala poslije, sva ponosna rekla mi je kako je tom i tom rekla da nije dobrodošao u ovom
>obiteljskom lokalu<. Bilo je to približno u vrijeme kad sam je otpustila.«

Silas kimne i navuče šešir.

»Danas ćeš se vidjeti s Royem?« upita Marla.

»Ne znam.« Otvorio je vrećicu, još toplu, i u nju ubacio začine.

 »Ako se vidiš, reci mu da sam dobila svježe somove.«

»Hoću. Hvala.« Podignuo je papirnatu vrećicu, masniju nego kad ju je uzeo od nje. »I
za ovo.«

»Nema na čemu, srce«, reče ona, pušeći.

PARKIRAO SE POKRAJ rezervoara za gorivo ispred radionice Otto-motive i izišao,

zveckajući Larryjevim ključevima. Automehaničarska je radionica izgledala jednako, bijelom
bojom premazani betonski blokovi zahvaljujući zubu vremena više nisu imali onako oštre
rubove, a izdanci trave provirivali su uz temelj. Okrenuo se. Ondje se ništa nije micalo,
motelom na suprotnoj strani ceste vladala je tišina, dječji bicikl bio je parkiran kraj ulaznih
vrata. Sahne li ovaj dio grada zbog Larryja? Fulsom se počeo premještati na istok, u to nije
bilo sumnje, ali zašto? Silas je bacio ključeve u zrak, pa ih uhvatio. Potom je sjeo u Jeep,
ispunjen mirisom hot-dogova, pa prošao kraj tih rezervoara i parkirao se na mjesto na kojem
se svakodnevno parkirao i Larry, na onoj sasušenoj travi koja je tlocrtom odgovarala tlocrtu
Forda, uočavajući kako ondje nema mrlja od motornog ulja. Larryjevo vozilo zacijelo je
najbolje održavano vozilo u okrugu, pacijent s vlastitim liječnikom koji za njega radi dvadeset
četiri sata na dan, Larryjem koji se tako vozi da pažljivo osluškuje svako zveckanje, u nadi da
će čuti lupkanje, zujanje nekog remena ili cviljenje kočnica.

Odabrao je jedan ključ, a kad je otvorio vrata ureda, prostoriju je obasjao uski pojas
svjetlosti na čijoj se sredini nalazila njegova sjena. Ispružio je ruku i upalio svjetlo. Miris
maziva i prastare prašine, nimalo neugodan. Ured je bio malen, pisaći stol nalazio se s desne
strane, a nekoliko stolica uza zid, ispod kalendara, prastari automat za Coca-Colu i kutije s
praznim bočicama, police za knjige.

Naravno, pomisli. Knjige. Bilo ih je posvuda, neke i u dva reda i s magarećim ušima,
romani među priručnicima za popravljanje automobila u smeđim omotima. Na suprotnome
kraju prostorije druga su vrata vodila u radionicu. Ostavio ih je otvorenima i stao pipati po
zidu tražeći prekidač, a kad ga je pronašao, pred njim se odjednom ukazala cijela radionica,
velika prostorija s visokim stropom i vidljivim stropnim gredama među kojima su bili
spremljeni automobilski odbojnici, dugačke cijevi i crijeva. Na zidovima na stražnjoj strani
visjeli su komadi alata i remenje. Jedna polica bila je rezervirana za akumulatore Interstate.
Metalna radna klupa s kanalom u stražnjem dijelu za skupljanje ulja. Dvjestolitarske bačve
posložene u jednom kutu i velika ručna dizalica u drugom, pokraj visoke crvene kutije za alat
na kotačićima. Prišao joj je i otvorio najvišu ladicu, s najbolje podmazanim ležajevima koje je
ikad osjetio.

Povukao je lanac kojim su se podizala vrata ulaza za vozila i zastao zagledan u cestu,
obuzet sjećanjem. Kad je prije nekoliko godina doznao za majčinu smrt, dovezao se onamo iz
Oxforda. Na ulazu u Fulsom prošao je pokraj ove radionice i iz auta vidio Larryja kako stoji
na mjestu na kojem sada stoji Silas, točno na istoj točki. Silas tada nije odvajao pogled od
ceste, kao da ga je Larry mogao vidjeti, kao da je sve te godine stajao ondje i čekao da se
Silas vrati. To ga je mučilo, pa je brzo sredio mamine stvari, pripravan pobjeći iz
Mississippija glavom bez obzira. Ona je već bila platila pogreb i maleno grobno mjesto na
nekom seoskom groblju, već učinila sve što je bilo potrebno da se spremi za vlastitu smrt.
Silas je trebao samo potpisati nekoliko dokumenata i pokupiti njezine malobrojne stvari,
među kojima je bila i stara Larryjeva puška. Bio je uzeo sve stvari, pušku u futroli, te na
odlasku iz grada ponovno prošao pored Ottomotivea, Larry je ponovno stajao ondje, a Silas je
gledao ravno pred sebe.

KOD LARRYJEVE KUĆE izišao je i zastao na suncu. Pogledao je Larryjev komad

neba, drveće, kuću. Udahnuo Larryjev zrak.

Pogledavši dolje, vidio je kako je nešto bljesnulo među kamenjem i zemljom prilaznog
puta. Zabacio je šešir na zatiljak i skinuo sunčane naočale, pa kleknuo. Staklo. Ne dodirnuvši
ga, spustio se licem do ceste s koje se već dizala toplina. Maleni kvadratni komadići, debeli.
Vjetrobransko staklo ili prozor. Ne mnogo komadića, tek pokoji tu i tamo, kao da je netko
veći dio počistio. Sada na sve četiri, poput psa, pogledom je polagano prelazio putem.

Iz kartonske kutije sa stvarima koju je ponio iz Jeepa izvadio je nekoliko vrećica za

dokazni materijal pa pincetom pokupio nekoliko komadića.

Nakon toga temeljito je pretražio dvorište, jednom je obišao kuću, pa ponovno, ne

pronašavši ništa, čak ni kakav opušak, samome sebi govoreći da je dobro da napreduje što
sporije, da bilo što može poslužiti kao ključni element slagalice.

Radiovezom mu se javio French, pitajući ima li kakvih novosti. Silas je rekao da nema.

»Posjetio si ga? Otta?«

Silas je rekao da nije. Osjećao je da French čeka.

»Još se nije probudio. Ići ću kad se probudi.«

»Ako«, reče French, pa se odjavi i prekine vezu.

Daleko u daljini tutnjava motora. Silas je znao razlikovati zvuk motornih pila koje su se
čule gotovo stalno i malih quadova koji su se čuli kad se nisu čule pile. Ovo je bio zvuk tih
malih vozila. Prešao je polje kraj staje, uz drvo za ogrjev uredno posloženo uza zid, veći
komadi rascijepljeni sjekirom, a sve zaštićeno od padalina visokom strehom staje. Uz rub
šume vidio je nekoliko panjeva, ostatke drveća koje je Larry srušio radi ogrjeva, a on je
nekako znao da je Larry zasigurno rezao samo ono drveće koje je već bilo odumrlo ili je
umiralo, da nikad ne bi srušio zdravo stablo. Skrenuo je prema staji. Tlo je bilo meko, pa je
spustio pogled.

Potom je kleknuo. Tragovi quada. Pomno je proučavao otiske. Ondje. Idu prema gore. I
ondje. Hoda dalje. Ondje, ondje i ondje. U tragu gume nalazio se savršeni krug koji se
ponavljao u pravilnim razmacima, vjerojatno neki čavao preko kojeg je prešla guma. Ima još
jedan Frenchov komplet za uzimanje otisaka, nije li tako?

Sat kasnije sjedio je na trijemu, znojio se, čekao da se kalup stvrdne i jeo Marline hot-
dogove, kad je ugledao nešto u travi. Tek mrljicu koja mu je bila promakla dok ju je gledao iz
drugih kutova.

Opušak džointa, vlažan od rose, prljav, vjerojatno beskoristan, ali ipak.

Hvataljkom ga je ubacio u vrećicu za dokaze i uvidio da je već i to bilo vrijedno truda

koji je uložio tijekom prijepodneva. Ako Larry Ott puši travu, Silas će prostrijeliti vlastitu
značku. Ovdje je bio i netko drugi. Položio je vrcćicu s opuškom uz dvije vrećice sa staklom i
ponovno obišao kuću. Kod ograđenog prostora sve su kokoši dotrčale do njega.

»Gladne ste, ha«, rekao je, njihovo kokodakanje i kvocanje shvaćajući kao: da, k vragu,
nahrani nas, usrani tupane.

Uočio je kotače na stražnjem dijelu kaveza, namrštio se dok je prolazio po njegovoj

širini, uza žicu, pa skrenuo, dok su ga kokoši pratile u stopu, i uputio se po duljini. Vrškom
cipele pogurnuo je kuku za vuču. Zašto bi Larry na kavez stavio kotače? Pogledao je prema
polju i uočio nekoliko smećkastih područja u inače jarkozelenoj travi i poljskome cvijeću.
Svaki od tih prostora veličinom je odgovarao kavezu kraj kojeg je stajao. Hodao je, zamišljao
kako Larry traktorom vuče kavez po polju, kako kokoši pritom plahuću unutra. Zastao je kod
tamnog područja najudaljenijeg od staje, gdje su korov i trava bili ugaženi toliko da je od njih
ostalo tek blato posuto izmetom i perjem, pravokutnik na kojem se kavez zacijelo nalazio kad
ga je posljednji put premjestio. Vraćajući se prema staji, uvidio je da na drugome mjestu
nekoliko biljčica podiže periskop. Na sljedećem je pravokutniku trava izgledala bolje, a izmet
se počeo raspadati od kiše i rose. Potom je ugledao još više trave, a korov je već divljao, tu i
tamo vidjela se pokoja točkica žalfije i zlatnice, a njegova izduljena sjena padala je na travu iz
koje je iščitavao vremenski slijed. Polje se za pet-šest dana oporavilo: nakon tog razdoblja
više se nije vidjelo da je ondje jednom stajao kavez.

Kod staje se sagnuo ispod žute vrpce i ušao, na trenutak se zagledao u stari traktor na
kojem je tako davno sjedio.

Čuo je kako kokoši negoduju, pa je pošao uza zid na kojem su visjeli kosa i druga
pomagala koja mu nisu bila poznata, jedna debela željezna opruga omotana oko željezne
poluge. Jedna od onih stvari kakve Rutherfordovi vole vješati na zid kao ukras. Glavom je
provirio u kokošinjac, zbunjen zbog toga što je ugledao dvije vreće s hranom, jednu punu
sivih zrnatih peleta, a drugu prašnjavog kukuruza. Zaključivši na koncu da je bolje dati
previše nego premalo hrane, među tragove vila bacio je po četvrt vreće jednoga i četvrt vreće
drugoga. Kokoši, ti roboti bez mozga, počele su kljucati hranu, a Silas se prisjetio kako su on i
Larry prevrtali klade u potrazi za kukcima i žoharima te ih ubacivali kroz žičanu mrežu kako
bi ih kokoši lovile i jele.

U staji je zavirio u prostoriju s ormom i ostalom opremom i ugledao staru motornu pilu
i Larryjevu ribičku opremu, štapove uredno polegnute na velike čavle u zidu, kutiju s ribičkim
priborom u kutu na podu, obavijenu prašnjavom paučinom. Kleknuo je i otvorio je, prebirao
po mamcima i udicama, još uvijek čistima, od kojih su mu neki bili i poznati, ali sada
izgledali manji na dlanu nego u ono davno vrijeme. Sjećao se ribolova s Larryjem, kako je taj
dječak neprekidno govorio, prepun informacija o zmijama, somovima, mladim sovama,
kosilicama za travu, uvijek je umirao od želje da ima nekoga kome će to moći ispričati.

Vrativši se u Larryjevu kuću, uključio je prozorski klimatizacijski uređaj na maksimum.

Nakon toga još je dugo u rukavicama pregledavao hrptove knjiga, stare naslove i priče kojih
se tako dobro sjećao zahvaljujući Larryjevim opisima. U kuhinji je otvorio hladnjak iz kojeg
se širio neugodan miris. Kutija s bocama Pabsta. Nekoliko boca Coca-Cole i nekoliko posuda
od stiropora iz prodavaonice živežnih namirnica Piggly Wiggly. Uzeo je jednu Coca-Colu i
magnetom s hladnjaka s likom Isusa otvorio čep te stao piti, pritom otvarajući jednu za
drugom kuhinjske ladice. Vilice, žlice, noževi. Popeo se na jednu stolicu i stao zavirivati u
kuhinjske ormariće, od kojih su mnogi s vremenom postali spremišta za stare poštanske
pošiljke. Katalozi, reklame, novine, letci. Silas je uzeo jednu hrpu, otpuhnuo prašinu i
potražio datum. Jedanaesti lipnja 1988. Jedna druga hrpa potjecala je s početka osamdesetih
godina 20. stoljeća. Na jednoj hrpi bili su časopisi posvećeni čudovištima, Eerie i Creepy, a na
drugoj časopis o hororima Fangoria. Sjećao se kako je neke od njih čitao s Larryjem. Spustio
se, premjestio stolicu, pa pogledao u jedan drugi kuhinjski element, vadeći sve hrpe da
provjeri nalazi li se eventualno nešto i iza njih. U donjim ormarićima nailazio je na još pošte,
osim u jednome u kojem su sc nalazila sredstva za čišćenje.

Ušao je u hodnik i zastao nad ormarićem za oružje. Uzdahnuvši, počeo je pregledavati

hrpe pošte, reklama i knjižnih kataloga, ribičkih i lovačkih časopisa Field & Stream, Outdoor
Life. Na svakome od njih nalazila se naljepnica s imenom i adresom Carla Otta.

Vrat mu se već bio ukočio, a kad ga je nakrivio da ga nekako otkoči, uočio je vratašca u
stropu koja su vodila u potkrovlje.

Uzeo je stolicu iz kuhinje, stao na nju i pogurnuo vrata. S upaljenom baterijskom

svjetiljkom uspeo se u vruću tamu u kojoj ga je zatekao pravi grad koji se sastojao od kutija.
Kihnuo je. Paučina u visokim kutovima i svjetlost koja dopire kroz jedini prozor na prednjoj
strani. Uzica koja visi sa stropa. Povukao ju je i upalio svjedo. Kihnuo je i otkopčao gornji
gumb na košulji.

U kutijama je naišao na stare vlastovnice, porezne dokumente, požutjela i ispucala

pisma. Pogledom je brzo prelazio po njima, s nevjericom gledajući koliko se toga može reći o
stvarima kojih više nema, ljudima koji su već tako dugo mrtvi. Pregledavao je dokumente.
Carl Ott nekoć je u vlasništvu imao preko pet stotina jutara. Prema tim spisima Larry je veći
dio toga u međuvremenu prodao — sve osim pedeset jutara oko vlastite kuće — u dijelovima
tijekom posljednjih dvadeset godina tvrtki Rutherford Lumber. Ništa neobično. Larry nije
imao posao, nije imao prihode, a Rutherford je bio kučkin sin koji samo kupuje zemljište.

Počeo je tražiti odvjetničke račune, ali ih nije pronašao. Sat kasnije uspravio se u tom
polusvjetlu, istegnuo leđa i u jednome kutu uočio ormarić za spise. Prekoračio je već
pregledane kutije i utvrdio da ormarić nije zaključan. Gornju ladicu izvukao je uz nevoljki
cvilež i ugledao smeđe fascikle, od kojih je svaki imao i etiketu. U jednom se nalazilo pet
naloga za pretres, svjedočanstva o Frenchovim posjetima. U drugom su bili računi iz
staračkog doma u kojem je bila Ina Ott. U trećem računi za plin, struju, otplatu kuće, porezni
obrasci od posljednjih nekoliko godina. Izvukao je fascikl s oznakom TELEFON i odložio ga
sa strane.

U najnižoj ladici nalazila se samo kutija za cipele puna starih fotografija. Nju i fascikl s
telefonskim računima odnio je do vrata u podu, pa se spustio na stolicu, otišao u kuhinju i sve
to odložio na stol. Odjeća mu je bila natopljena znojem, pa se vratio u dnevnu sobu i ondje još
nekoliko minuta stajao ispred klimatizacijskog uređaja. Skinuo je rukavice, pa stao mahati
rukama, a potom se vratio u kuhinju.

Za stolom je otvorio fascikl s telefonskim računima te ga počeo proučavati. Nije bilo

međugradskih poziva. Ni jedan jedini. Nije bilo poziva na seksifone, djevojkama koje bi ti
pomogle da svršiš. Samo lokalni pozivi uračunati u pretplatu. Ali drugi komplet računa —
namrštio se — odnosio se na mobitel. Mobitel je bio kod Frencha. Svi ispisani pozivi dolazili
su samo s jednog broja, broja koji je sada prepisao u svoj notes. Ponekad po jedan poziv
mjesečno, poneki mjeseci bez ijednog takvog poziva. Vratio je dokument na mjesto, zatvorio
fascikl, odgurnuo stolicu od stola, ustao, pa pogledao u dnevnu sobu, gdje je ona krvava mrlja
na drvu u međuvremenu poprimila tamnu boju.

Sljedeća je na redu bila ona kutija za cipele s fotografijama. Većinom snimljene

polaroidom, složene bez reda, samo tako nabacane. U spavaćoj sobi u stražnjem dijelu kuće
bilo je nekoliko albuma s fotografijama, tako da su ovo morale biti odbačene snimke,
duplikati. Uzimao ih je redom i gledao, Larry kao tinejdžer, crta, čita, pokazuje ulovljenu
ribu. Silas je ubrzao pregledavanje, primijetivši kako su na vrlo malo fotografija Carl i Ina, a i
bez razmišljanja znao je da ih je snimila Ina. Larry kosi travu, pozira s puškom, otvara
igračku, figuru vojnika, pod božičnim drvcem, stoji u svečanom odijelu povodom Uskrsa, drži
žabu. Beba Larry u kadici, na triciklu, plače, pomlađuje se kako Silas kopa sve dublje. Na
jednoj fotografiji s dna beba Larry sjedio je u krilu neke žene. Ta je žena bila snimljena od
prsa naniže, ali je imala crnačke ruke. Sluškinja, pomisli on. Pronašao je još nekoliko takvih
fotografija, crne ruke kupaju Larryja u umivaoniku, crna ruka stavlja mu dudu, ta žena nikad
nije bila motiv fotografije, već se na njima nalazila samo onako kako bi se na fotografijama
našla kakva stolica ili stol.

Samo se na jednoj vidjelo njezino lice. Ali činjenica koja je osupnula Silasa, činjenica
koju je spoznao s krajnjom nevjericom bila je da je ta žena njegova majka.

KAD JE SILASU bilo trinaest godina, dečko njegove majke, muškarac s kojim su
živjeli već gotovo sedam godina, uhićen je zbog napada smrtonosnim oružjem. Bilo je to u
Jolietu, u južnome dijelu Chicaga. Policajci su udarcima nogu provalili kroz vrata njihova
stana u jednoj kući i upali unutra s puškama, štitovima i divovskim četvrtastim pištoljima, a
Oliver, njezin dečko, bio je u hodniku i nestao kroz stražnja vrata i prije nego što se Silas
stigao pomaknuti.
 To nije bio loš kvart i sve to nije bilo normalno onako kako je bilo uobičajeno u većem
dijelu Chicaga, osobito u South Sideu. Njih troje živjeli su u mirnoj ulici u kojoj su živjeli
samo crnci, u četvrti u kojoj su živjeli samo crnci, s kruškama Bradford posađenima uz
pločnike. Imali su hlad, klupe i telefonsku govornicu. Gotovo su svi imali i maleni vrt iza
kuće s malenim psima koji su štektali uz ogradu. Mnoge obitelji imale su malene montažne
bazene, a jedna je imala čak i patku koja im je živjela u bazenu. To nije bilo ni slično životu u
Silasovoj omiljenoj seriji Good Times, u kojoj je obitelj Evans živjela u stambenoj zgradi,
posve ograničena samo na svoj stan. Silas nikad nije ni vidio takve velike stambene zgrade, to
mu je bilo nepoznato koliko i Mars. Ali nije vidio ni mnogo bijelaca. Na njih je naišao tek kad
je s majkom došao na jug.

Oliver, majčin dečko, vozio je dostavni kombi. Često ga nije bilo. Kad je bio kod kuće,
nije se obazirao na Silasa.

Murjaci su ga sad dovodili hodnikom, u lisicama, a on je smrknuto gledao osam

policajaca koji su mu pretraživali stan. Silas je šćućuren sjedio na sofi s majkom, koja je
jecala, no on, Silas, nije ni zbog čega žalio. Povijest odnosa njegove majke s Oliverom
pokazala mu je dvije stvari. Kao prvo, muškarci primjećuju Alice Jones. A kao drugo, kad
muškarci traže žene, u cijeloj transakciji najmanje od svega žele nekakvog klinca. U to
vrijeme Silas nije imao pojma o tome da murjaci mogu znati da je Oliver dvije večeri ranije
sudjelovao u nekom sukobu u kojem je neki muškarac ustrijeljen i ubijen, te da će sada
pronaći oružje kojim je ubijen. Silas je samo znao da je Oliver jasno dao do znanja da bi on,
Silas, da nema njegove majke, bio prepušten ulici.

Sada je jedan od murjaka rekao: »Evo ga, pun pogodak, kršenje uvjetne, šupčino«, pa je
negdje visoko iz kuhinjskog ormarića izvukao pištolj kratke cijevi. Na Aliceinu licu jasno se
vidjelo da nema pojma o tome da se ondje nalazio pištolj, dok se na Oliverovu licu odražavalo
gađenje. Dvojica murjaka podigli su ga na noge i izveli iz sobe, dok je on vikao »Zovi
odvjetnika« Silasovoj majci, koja je dlanovima prekrila usta.

Za dva dana založila je kuću za jamčevinu. No čim se našao na ulici, još u vidokrugu
zgrade suda, Oliver je pogledao Alice i rekao: »Organiziraj prodaju na travnjaku i prodaj sve
što možeš. Imaju još jedan nalog za mene koji nisu pronašli zbog nekog razloga, ali čim se i
to poklopi sa mnom, a hoće, vraćam se unutra za stalno.« Poljubio je Alice u usta i uhvatio je
za dojke, na ulici, pred Silasom. »Zbogom«, rekao je, i ne pogledavši prema dječaku.

I tako je nestao.

Alice je organizirala prodaju stvari prije nego što je itko doznao da je on zauvijek
otišao, pa su tako skupili nešto gotovine. Kad su se ljudi iz šerifova ureda pojavili s otvorenim
nalogom, Oliver je već bio u Meksiku ili negdje, a Silas i njegova majka bili su se odselili. U
autobusu, naslonjen na njezino rame dok se ljuljala u ritmu velikog Greyhoundova autobusa,
upitao ju je: »Kamo idemo, mama?«

»Dolje, na jug«, odgovorila je.

»Kako to?«
 »Jer dolje imam neke ljude.«

»Mog tatu?«

»Tiho, dijete. Ne.«

»Koga onda?«

Ona ga je gurnula laktom. »Ne postavljaj tolika pitanja. Čitaj časopis.«

U krilu je rastvorio Sports Illustrated. Ali nije bio raspoložen za čitanje, pa je samo
gledao kroz prozor. Bilo mu je drago što napušta Chicago. Ako mu se Oliver uopće obraćao,
onda mu je samo zapovijedao da iz prodavaonice na uglu donese cigarete ili da nestane dok
on i Silasova mama »rade odrasle stvari«, pa je Silas izlazio na minijaturni trijem i gledao uz
ulicu, prema desetak ili više malenih trijemova na kojima su bili ljudi, krupna žena s
mlohavim i ovješenim nadlakticama nalik na jastuke, starci koji puše cigare i igraju domino
na sklopivom stoliću i psi vezani za ogradu trijema. Njegova je majka šila u tvornici košulja, a
Oliver je vozio svoj smeđi kombi. To i nije bilo tako loše životno razdoblje, govorit će
samome sebi kasnije Silas. Uvijek je imao tople obroke i vlastitu sobu. TV. Valjao se od
smijeha gledajući J. J.-a u seriji Good Times, Čak se i Alice smiješila onom velikom mjesecu
od lica koje je Oliver znao izvesti kad je oponašao Flipa Wilsona. Silas je išao u pristojnu
školu i ondje imao prijatelje. Dvije ulice dalje nalazila se prazna parcela na kojoj su dečki
igrali bejzbol. Silas je prvu rukavicu dobio za Božić, kao devetogodišnjak. Prerastao ju je, pa
je lani dobio novu.

A sada jug. Izlazio je iz Greyhounda kad god je autobus došao u još neki gradić,
protezao ruke i noge, svaka postaja bila je drukčija, jedna nekoć stražnji dio neke
automehaničarske radionice, sljedeća benzinska postaja, potom tek drizzly ugao u Gladioli, u
Illinoisu, ravni, ravni Illinois, koji se širi do obzora, kroz prozor autobusa, poput fotografije,
silosi i čudne visoke kuće okružene nasadima drveća, ali osim toga tek pravi ocean požnjetog
žita ili kukuruza, mrtav i sasušen, te nešto slomljenih stabljika među ostatcima sivoga snijega.

A onda je nekako prespavao i Missouri i Arkansas, pa se probudio daleko od doma

koliko nikada nije bio. Sljedeća je postaja bio Memphis, bučna ulica Beale, dok ga je majka
tjerala dalje tog blistavog jutra (s po jednim kovčegom u svakoj ruci) i vukla svoja dva
kovčega. Na adresi koju je dobila nalazila se zgrada zatvorena daskama i predviđena za
rušenje, pa su tako stajali i gledali je i pitali se što učiniti, dok su ih prolaznici zaobilazili
odlazeći onamo kamo su već išli.

»Kamo idemo, mama?« upitao je. Vraćamo se na autobusnu postaju, rekla je njegova
majka. Nije bilo predaleko, zar ne? Mogu jednostavno pješačiti. Činilo joj se da se sjeća puta.

Dok su se mučno vukli dalje, bilo je jasno da su ponijeli previše stvari, pa je ona
pronašla zalagaonicu na uglu, nekog visokog bijelca s leptir-kravatom na šalteru. Dok je on s
njom očijukao i otvarao kovčege, vadio posuđe i porculan, od kojih je svaki komad bio
umotan ili u grudnjak ili u oskudne gaćice, dok je vadio stvari koje je njegova majka skupljala
čitav život, Silas se malo udaljio, razgledavajući police i pretrpane redove stvari kojih su se
ljudi voljni riješiti kad se nađu u stisci. Štapovi za pecanje, puške, pištolji, brdski bicikl,
televizori, vide-uređaji. Pogledao je majku, koja je odmahivala glavom zbog malo novca koji
će dobiti od tolikih stvari.

Kasnije te večeri izišli su iz jednog drugog autobusa u Jacksonu, u Mississippiju.

Vozač, pretili bijelac, pomogao je Alice da njihova posljednja dva kovčega dotegli do
pločnika. Središte Jacksona doimalo se tihim i mirnim nakon Chicaga i Memphisa, još tišim
bez vlakova uz čije je zvukove odrastao, bez sirena i automobilskih truba. Bilo je deset
navečer, ulice su bile puste, izuzme li se nekoliko pojedinaca koji su se krili u sjenama i među
sobom dodavali boce. Na pozadini neba ocrtavale su se dvije-tri visoke zgrade, kao i obris
mosta preko neke hladne rijeke. Vozač autobusa stajao je ispred opeka, znojio se iako je bio
siječanj, a plava službena košulja na leđima mu nije bila utaknuta u hlače. Skinuo je kapu, pa
je vratio na glavu.

»Kamo ćete vas dvoje sada?« upitao je.

»Potražit ćemo neki motel«, rekla je ona.

On je odmjerio njezin veliki kovčeg, dio kompleta koji je uzela od Olivera.

»Ovdje u blizini nema motela«, rekao je vozač. »Samo boljih hotela. Edison Walthall,
kak’ih osamsto met’ra onamo.«

»Boljih«, ponovila je ona. »Mislite da ne primaju crnce?«

Muškarac je potegnuo plavi suvratak Grayhoundove uniforme. »Ne. Želim reći da su

sobe jako skupe. Ja si to ni slučajno ne bi’ mog’o priuštiti.«

Alice je pogledala niz ulicu.

»Znate što, ljudi«, rekao je on. »Meni sad završava smjena, a kamionet mi je parkiran
tamo. Ako možete malo pričekat’, povest ću vas.«

»Ma ne morate«, začuo je Silas majčin glas.

»Nije nikakav problem. Samo nemojte nikamo ići, dolazim odmah.« Okrenuo se prije
nego što je ušao. »Pričekajte me tamo na ulazu. Nakon radnog vremena nije dopušteno
zadržavanje, ali ja ću reći Wandi.«

»Neće bit’ problema«, rekla je njegova majka.

Vozač ju je sumnjičavo pogledao, ali je ipak ušao.

Dok su čekali bilo im je hladno.

»Idemo s njim?« upitao je Silas.

Ona je promatrala pustu ulicu. Na suprotnoj strani nalazila se kemijska čistionica,

zatvorena, a kraj nje ured za jamčevine. Neki bijelac gledao ih je sa stuba i pušio. Na vidiku
nije bilo restorana.
 »Mama«, rekao je on.

Ona se naginjala, gledala. Bila je u plavom kaputu i marami. Neki je automobil prošao
ulicom, a vozač, neki crnac, predugo je zadržao pogled na njima. Silas se osvrnuo prema
autobusnoj postaji, gdje je onaj krupni vozač nešto upisivao u dokument na podlošku.
Ugledao je Silasa i nasmiješio se.

»Mama«, ponovio je on. »Kamo idemo?«

»Silase«, rekla je ona, ne odvajajući pogled od ceste. »Sad zašuti.«

»Mama? Idemo s onim bijelcem?«

»Rekla sam tiho.«

»Mama...«

Na njega se obrušila toliko brzo da ni u jednom trenutku nije vidio njezinu ruku. Već ga
je i ranije bila udarala, ali nikada ovako, na otvorenome. Prvo je pogledao da vidi je li ih vidio
vozač. Ako je i vidio, sada nije gledao. Silas je sad prvo instinktivno pomislio da treba
pobjeći. Već se okrenuo, no ona ga je snažno držala za ručni zglob.

»Da se nisi usudio pobjeći«, rekla je, »od jedine osobe na svijetu koja te voli.«

Istrgnuo je ruku.

»Ne znaš kamo idemo«, rekao je on.

U očima joj je vidio da je na rubu plača. Znao je da treba prestati, ali nije mogao.
»Hladno mi je, mama, želim se vratiti.«

»Kamo?«

»Kući.«

»Prestani«, rekla je ona ne gledajući ga.

U tom trenutku pred njima se zaustavio kamionet onog vozača i taj je krupni muškarac
izišao, no sada nije bio u službenom sakou, nego u plavoj traper-jakni i kapi sa zaslonom i
prikazom crvene ptice. Navijač Cardinalsa iz St. Louisa. Boba Gibsona.

Ostavio je upaljene pokazivače smjera i sada je stenjao dok je podizao njezin kovčeg u
stražnji prostor kamioneta. »Unutra imate kamenje?« upitao je.

Alice se nesigurno nasmiješila.

»Ja sam Charles«, rekao je on.

Alice je predstavila sebe i Silasa.

»Drago mi je, Silas.« Charles je ispružio ruku.

 »Silas«, rekla je njegova majka.

Silas je stisnuo muškarčevu ruku nalik na veliki goveđi odrezak, dok je njegova majka
otišla na suprotnu stranu vozila, otvorila vrata i pričekala ga. Umjesto da je posluša,
izbjegavajući njezin pogled, Silas je svoj ruksak bacio preko ograde tovarnog prostora, pa je
za njim uskočio gore.

»Mali, prehladno je da se voziš otraga«, rekao je Charles.

»Silas«, rekla je njegova majka, napola ga pokušavajući pridobiti, a napola prijeteći.

»Dođi naprijed.«

Vozač je pljesnuo. Dah mu je iz usta izišao u obliku tanke bijele linije. »Mali, poslušaj
mamu.«

»Silas.«

Ali on se nije ni pomaknuo. »Neću se voziti naprijed«, rekao je. Nije se usudio
pogledati majku, te je sjedio i trpio nelagodu dok su ga oni gledali.

Na koncu je čuo kako Alice, hineći veselje u glasu, kaže: »No, da, mi smo vam gore iz
Chicaga. Bit će da mu hladnoća u Mississippiju ne smeta.«

Prije nego što će zatvoriti vrata, vozač je rekao: »Mali, ak’ ti postane prehladno, samo
lupi po prozoru.«

Sjeo je i naslonio se na stražnju stranu kabine, te je privukao kovčeg i ruksak, a Charles

je kamionetom izišao na praznu ulicu. Razmišljao je o tome da bi mogao iskočiti kad bijelac
uspori radi skretanja. Zubi su mu počeli cvokotati, a kamionet je poskakivao. Krišom je
pogledao preko ramena i vidio majku na najudaljenijem mjestu na klupi na kojem je mogla
biti, posve kraj vrata na suvozačevoj strani.

Po tome kako je Charles pomicao ruku, pokazivao ovamo i onamo, bilo mu je jasno da
nešto govori.

Silas je znao što vozač želi od njegove majke, te je mislio da je on, Silas, u tome na neki
način smetnja. Bez njega bi ona mogla učiniti što god već treba, bez svjedoka, da preživi tu
hladnu noć, da dođe onamo kamo već ide. Znao je da mu je majka prelijepa.

Ponovno je pomislio da bi mogao iskočiti kad sljedeći put uspore pri skretanju.
Nekoliko trenutaka ranije čuo je zviždanje lokomotive, pa je pomislio da bi se željeznicom
mogao vratiti na sjever, kao što su pričali oni starci koji su se okupljali u uličicama i
prolazima njihove četvrti uz dvjestolitarske bačve u kojima je gorjela vatra, pa su se s
nostalgijom prisjećali svijeta koji su promatrali iz teretnog vagona, koji se kretao
beskonačnim, živućim muralom, prizorom kojem se nazdravljalo limenkom jakog ječmenog
piva.

Sad je već bilo gotovo pola jedanaest, a Silas je u prolasku primijetio niz jeftinih
motela, te se još snažnije obavio rukama. Došli su na semafor i vozilo se posve zaustavilo.
Silas je pogledao lijevo, kraj ruksaka koji ga je dotada štitio od vjetra, i ugledao niz neonskih
natpisa. Među njima je svakako barem jedan motel. Pogledao je desno, gdje se ulična rasvjeta
protezala samotnom cestom.

A oni su ipak skretali na tu stranu. Dalje više nije bilo rasvjete i cesta je bila mračna.
Nagnuo se i pogledao majčin profil. Smiješila se i slušala vozača autobusa koji je jednu ruku
držao na upravljaču, a drugom energično mahao, pričao nešto čemu se njegova majka valjda
trebala smijati. A Silas je po izrazu njezina lica znao da će se nasmijati, jer je to pristojno i jer
živi u svijetu u kojem bez prestanka mora biti uljudna.

Bio je to svijet s kojim nije htio imati nikakve veze. Nije htio imati veze s njom. Već je
stajao, s ruksakom u ruci. Preskočio je ogradu i nestao. Uhvatit će vlak za sjever i poput
lutalice se vratiti kući. Potrčao je natrag prema uličnim svjetlima kada su se iza njega upalila
Charlesova stop-svjetla. Skrenuo je desno između dvije mračne kuće i potrčao tim prolazom,
pa prešao neku mračnu ulicu i došao do druge ulice na kojoj je bilo nešto ulične rasvjete.
Šćućurio se u nekom prolazu iza kante za smeće dok je Charlesov kamionet polagano prolazio
kraj njega, a taj bijelac i Silasova majka potom su izišli, vičući, glas njegove majke bio je
toliko ispunjen panikom da je zamalo ustao i krenu prema njoj, ali se umjesto toga okrenuo i
začepio uši prstima, pa potrčao tim uskim prolazom.

Nije znao je li otada prošlo deset minuta ili cijeli sat, nije imao pojma koliko je daleko
odmakao i već ga je počela obuzimati panika kad ga je netko povukao iza dviju metalnih kanti
za smeće, istrgnuo mu ruksak i svukao kaput, nečija ruka već mu je bila u džepovima hlača,
uzimala džepni nožić i četrdeset centa. Pokušao je nešto povikati, no neka druga ruka našla
mu se na ustima i netko mu je već skidao najkice. Počeo se otimati, pa je ugrizao tu ruku, a
kad se naglo povukla, počeo je vikati. Već trenutak kasnije uz njega je bio Charles, koji je
odvlačio kradljivca, dok je drugi već trčao prolazom među kućama. Onaj kojeg je Charles
držao za rukav nije bio mnogo stariji od Silasa.

»Pusti me, jebeni gade«, rekao je ovaj Charlesu i povukao ruku tako jako da je potrgao
rukav, pa odmah potrčao prolazom, a vozaču je u ruci ostao rukav, poput ovješenog platnenog
pokazivača smjera vjetra.

»Sve u redu, srce?« Majka ga je već grlila. Malo ga je udaljila od sebe i pogledala ga.
»Je li te ozlijedio?«

Silas je odmahnuo glavom. Počeo je shvaćati da je sve završilo, da će sve biti u redu,
dok su se u visokim i oronulim stambenim zgradama već pojavljivala i neka svjetla.

Majka i vozač autobusa pridignuli su ga i pomogli mu da dođe do kamioneta, koji je

čekao nekoliko ulica dalje.

»Dovraga«, rekao je Charles. Netko mu je ukrao ukrasne poklopce s kotača.

»Užasno mi je žao, Charles«, rekla je njegova majka.

Ispružila je ruku i dodirnula mu ručni zglob.

 Ukrali su Silasov kovčeg iz tovarnog prostora i kovčeg njegove majke iz kabine. Kao i
njezin kaput s mjesta na kojem ga je bila ostavila na sjedalu. Nekim čudom torbica je još bila
kod nje, a u njoj i njihov novac. Majka je sjela u sredinu, a Silas pokraj vrata, koja su bila
hladna. Ipak, naslonio se na njih, drhtureći, sleđenih stopala u čarapama.

»Bože presveti«, rekla je njegova majka Charlesu, »kakvu smo ti noć priredili.«

»No, da«, rekao je on, »prava je istina da ovako kasno zapravo nećete pronaći sobu u
motelu. Sada su prepuni, barem oni pristojni.«

»Onda ćemo možda morati u neki drukčiji«, rekla je njegova majka.

»Da...« Charlesov je glas bio nekako prigušen, susprezao je zijevanje. »Možda bih vas
ja mogao odvesti.«

Silas je čuo da se ona buni, ali je bio toliko umoran da je sklopio oči. Kad ih je ponovno
otvorio, bilo je toplije, stopala u čarapama bila su mu suha pod grijačem, a čuo je kako Alice
ponovno govori, kako sad čavrlja bez straha, kako je sretna jer ih Charles vozi sve do
odredišta, gdje god to bilo.

Silas je zažmirio.

Nešto kasnije ona ga je prodrmala i probudila, pa ga izvukla iz kamioneta, govoreći mu

da stane u nišu kod vrata one autobusne postaje, da će se ona vratiti za nekoliko trenutaka.
Poslušao ju je, žurno odlazeći prema vratima, još napola usnuo. Beton mu je pod nogama bio
hladan kao led, pa se snažno obavio rukama i razbudio od silnog drhtanja na hladnoći.
Pogledao je veliko staklo autobusne postaje, prigušenih svjetala, zatvorenog šaltera. Veliki sat
pokazivao je da je gotovo šest ujutro. Osvrnuo se prema kamionetu, gdje je njegova majka
stajala kraja Charlesova prozora i s njim razgovarala.

Iza njega je nešto škljocnulo i vrata su se otvorila. Neka bjelkinja s divovskim

kompletom ključeva pogledala je prema van. Imala je plavu odoru, poput policajke, a s usne
joj je visjela cigareta.

»Bože presveti, dijete«, rekla je. »Ulazi ovamo prije nego što umreš od hladnoće.«

Ušao je, a ona je pritisnula niz prekidača koji su dio po dio obasjali cijeli strop.

»Sam si?« upitala je ta žena u hodu. »Dođi.« Na pločici na uniformi pisalo je CLARA.

»Nisam«, rekao je on, koračajući za njom po hladnim bijelim pločicama. »Moja mama
samo što nije došla.«

»>Nisam, gospođo<«, ispravi ga ona. »Gdje je?«

»Dolazi.«

Clara mu se nasmiješila, pa je ugasila cigaretu u pepeljari na visokom postolju. »Sa

sjevera si?«
 »Da.«

Pogledala ga je uzdignutih obrva.

»Da, gospođo«, rekao je on. »Iz Chicaga.«

»Vidi se. Ne govoriš kao naši mali crnci.«

Kad se nekoliko minuta kasnije pojavila Alice, Clara je Silasu već bila dala vruću
čokoladu u čaši od stiropora, a pronašla mu je čak i par izgubljenih tenisica po koje nitko nije
došao na šalter s izgubljenim stvarima. Njegova je majka razgovarala s Clarom, koja je sad
sjedila za šalterom za prodaju karata, a onda je prišla stolici na kojoj je sjedio pokraj
radijatora.

»Mama...«

»Ne obraćaj mi se, Silase.«

Izišao je za njom na hladnoću, pa su ulicom krenuli prema nekom restoranu. Unutra je

bilo toplo i svijetlo, zahvaljujući blistavim stolovima prekrivenima ultrapasom, i na trenutak
je gotovo osjetio vrtoglavicu. Osjetio je miris kave i prženja slanine. Smjestili su se u separe u
kutu, on je veselo micao prste u prostranim novim tenisicama, a njegova je majka otvorila
divovski plastificirani jelovnik. Njihova konobarica, neka mlada bjelkinja, prišla im je s
kavom za njegovu majku. Ona je Silasu naručila jaja sa slaninom i kukuruznu krupicu i
prepečenac s marmeladom i sok od naranče, ali je rekla da će kava njoj biti dovoljna. Dok su
čekali, ona je gledala kroz prozor i šutjela. Ubrzo je dobio vruću hranu, no ona nije gledala
kako jede, nego je i dalje piljila kroz prozor, gdje se već malo-pomalo prikrala zora, a tamni
likovi u kaputima počeli su prolaziti pokraj stakla, automobili juriti, dok je njegova majka
držala šalicu objema rukama i otpijala malene gutljaje.

Konobarica je Silasu donijela još marmelade, a majci dopunila šalicu.

»Ako nemate previše posla«, upitala je njegova majka, »možemo li ovdje još malo
sjediti, dok nam ne dođe autobus?«

»Možete, gospođo«, rekla je djevojka. »Samo mi recite ak’ vam još nešto zatreba.«

Kad se udaljila, on je rekao: »Mama?«

Nije ga pogledala.

»Mama?«

»Što je?«

»Nisi gladna?«

Sad ga je pogledala. »Što to tebi nedostaje, Silase?« Prodorno ga je gledala. »Nisi

upoznao teška vremena. Znam. Znam jer ja sam ih upoznala. Ali ti. Dosad ti je bilo lakše nego
što je meni ikada bilo. Ali sad vidim u kakvog si se čovjeka zbog toga pretvorio, mislim da
sam ti možda učinila medvjeđu uslugu.«

Nije ju htio pogledati.

»Dosta mi je borbe, pa ću ti reći što ću sad učiniti. Ovo je Fulsom, u Mississippiju,

nedaleko od mjesta u kojem sam odrasla. Autobusom odavde idem u mjesto koje se zove
Chabot. Nije daleko. Odande moram pješačiti ili čekati da me netko poveze. Do jednog mjesta
koje znam. Isprva to neće biti bogzna što. Ali ubrzo će se sve popraviti, čim se zaposlim. Ako
želiš poći sa mnom, bit ćeš posve drukčiji dječak. Je li ti to jasno?«

Nije odgovorio.

»Silas?«

Konobarica se pojavila s drugim tanjurom: dva meko pečena jaja, lanac od četiri
kobasice, kukuruzni griz i velika tradicionalna peciva. Pomaknula je Silasov tanjur da novi
tanjur postavi između njih.

Alice je pogledala djevojku. »Gospođice... To nije naše.«

Djevojčina je kosa bila sitno nakovrčana od pare koja se dizala iz tog i drugih jela.
»Netko je to vratio«, rekla je. »Onaj stari čangrizavac iz kuta. Nije ni taknuo jelo. Ako ne
želite, morat ću sve baciti.«

»Hvala«, rekla je njegova majka.

»Uživajte«, rekla je djevojka i brzo se udaljila.

»Silas«, rekla je njegova majka.

»Što?«

»Hoćeš mi učiniti uslugu?«

»Što?«

»Hoćeš li pronaći neki separe i dopustiti mi da sama doručkujem?«

»Ali mama...«

»Idi sada«, rekla je ona. »Ako se lokal napuni, možeš se vratiti.«

Ustao je i pronašao prazni separe nekoliko mjesta iza nje i odande gledao kako joj se
glava miče dok jede, polagano. Lokal se ni u jednom trenutku nije posve napunio, a on je
pogledom tražio starog čangrizavca koji je vratio hranu i nije ugledao nikoga tko već ne jede.

On i majka tako su odvojeno sjedili cijelo vrijeme, sve dok ona nije ustala, a on je pošao
za njom i ona je podmirila račun, a on je stajao kraj vrata dok se ona vraćala do stola da ostavi
napojnicu od jednog dolara. Nakon toga nešto je upitala onu djevojku i čekala dok je ona
otišla po neki papir. Prijavu za posao.

Obavivši tijelo rukama, Silas je za njom izišao u rano jutro i ulicom pošao do autobusa
koji ih je odvezao osam kilometara na istok, kroz više drveća nego što je u životu vidio, te su
tako stigli u Chabot, gdje je prvi put ugledao pilanu koju sad viđa svakodnevno. Neki starac u
prastarome kamionetu s napuklom kontrolnom pločom i grip-kliještima umjesto ručice za
otvaranje prozora povezao ih je od postaje i ostavio ispred prodavaonice kraj zavoja na cesti
koju su zvali Amos. Njegova je majka ušla, a Silas je krenuo za njom, prateći je prolazima
među policama, dok je ona kupovala određene stvari i plaćala, slažući se s debelim
prodavačem da je doista vrlo hladno za to doba godine. Odande su dalje pošli pješice, noseći
svaki po jednu papirnatu vrećicu, bez kaputa i Silas u prevelikim tenisicama, još tri kilometra
zemljanim putem. Kad su prešli preko nekog starog lanca i uputili se nečim što je izgledalo
tek kao staza, među visokim drvećem s obiju strana od kojeg se nisu vidjeli oblaci, on je već
drhtao od hladnoće. Kad su došli do lovačke brvnare, usred polja okruženog šumom, Alice
Jones uputila je sinu prve riječi nakon izlaska iz onog restorana.

»Pronađi nešto drva«, rekla je.

DVADESET PET GODINA poslije, dok mu se u glavi kaotično komešala prošlost,

ovdje u kuhinji Larryja Otta, Silas je piljio u fotografiju svoje majke. Budući da su na putu iz
Chicaga ostali bez stvari, bila je to prva fotografija njegove majke koju je vidio nakon više
desetljeća, žene svijetle kože, kose začešljane unatrag i pokrivene maramom. Takav osmijeh
uvijek je pokazivala u nazočnosti bijelaca, to nije bio onaj osmijeh koji je viđao kad je bila
istinski sretna, kad su joj se micali svi dijelovi lica, a ne samo usne, kad joj se nabirala koža
oko očiju, a tjeme se povlačilo unatrag i kad su joj se vidjeli svi blistavobijeli zubi, osmijeh
kakav je viđao sve rjeđe kako je starjela. Ali i taj plastični osmijeh s fotografije bio je bolji
nego da nema ništa.

Uto mu se oglasio mobitel i on se prenuo.

»Još si zainteresiran za ručak?« upita ga Angie.

»Da.«

»Što se dogodilo, srce? Glas ti je nekako čudan.«

»Ništa«, reče on, zagledan u majčino lice. »Vidimo se za nekoliko minuta.«

Sklopio je mobitel pa pogledom obuhvativši kuhinju, spremio sliku u džep košulje, tek
nejasno svjestan toga da krade dokaze s mjesta zločina. Ustao je, sav obliven znojem i imajući
dojam da ga netko promatra. Ali komu će biti stalo do toga što je on zadržao jednu
fotografiju? Jedino duhovi ondje već znaju tajne.
 7

BILA JE 1982. GODINA. Larry se pridignuo u krevetu i protrljao oči da se razbudi, pa

pogledao kroz prozor, ograda mu je prelazila preko pogleda na kukuruzište, a iza njega na
početak šume. Život mu se bio promijenio. Ustao je, brzo se odjenuo, a u kupaonici se
pogledao u zrcalo. Izišao je u hodnik mokre kose, sjeo i stao gledati kako mu majka miješa
jaja vilicom onako kako voli, dodaje im sol i papar, pa mu postavlja tanjur između vilice i
papirnatog ubrusa.

»Hvala.«

»Tata se već pomolio.«

S papirnatim ubrusom zataknutim za ovratnik uniforme, njegov je otac sjedio na čelu

stola, glave zabačene unatrag i okrenute tako da može pratiti vijesti na televiziji. Kad se na
ekranu pojavila reklama, ponovno je usmjerio pozornost na tanjur s jajima, kukuruznim
grizom i slaninom. Dodao je još soli.

»Gdje je pošta?« upitao je.

Larryju pošta nije čak ni pala na pamet. »Zaboravio sam«, rekao je.

»Larry«, rekla je njegova majka. »Jesi li rekao tati?«

Njegov je otac prestao žvakati slaninu, ali nije pogledao Larryja. »Što je trebao reći
tati?«

»Larry je pozvao Cindy na spoj.«

Sad ga je pogledao. »Neka me vrag odnese...«

»Carl.«

»Oprosti.«

Majka je sjela uz njega i stala puhati u svoju šalicu s kavom. »Ispričaj nam kako si je
pozvao.«

»Jednostavno sam je pozvao«, promumljao je Larry, iako je to bilo daleko od istine.

Dan ranije s puškom je prolazio kraj imanja obitelji Walker, jednako kao i već tisuću
puta. Auto im nije bio ispred kuće, pa se iznenadio kad je Cindy izišla iz kuće, gotovo kao da
ga je čekala. Na sebi je imala odrezane traperice i majicu kratkih rukava, a onda je odjednom,
dok je on tako stajao, zahvalan zbog činjenice što ima pušku pa da ima što raditi rukama, s
njim već nekako razgovarala.
 »Voliš filmove?« upitala ga je.

»Da«, rekao je on. »Filmove.«

»Ideš kada u kino?«

»Gledali smo Ratove zvijezda. I Smokeya i bandita. U Meridianu.«

»Jesi li ikada bio u onom kinu na otvorenome, gdje gledaš filmove iz auta?«

Nije. To se kino nalazilo uz samotnu cestu dvadeset minuta prema Hattiesburgu, a ondje
su se prikazivali samo filmovi s oznakom R, za starije od sedamnaest. Sjetio se kako su Ken i
David o tome prije dvije godine razgovarali na igralištu. Sad su svaki vikend odlazili onamo
zajedno, svaki sa svojom djevojkom, unutra krijumčarili pivo i marihuanu, hvatali se s
djevojkama.

»Mogli bismo otići«, rekla je Cindy.

»Da?«

»Možeš li nabaviti auto?«

Može, i ako ga bude morao ukrasti. »Da.«

Tako je, stojeći nasred puta, bio pozvan na spoj.

»U petak navečer?« upitala ga je tada Cindy.

»U petak navečer«, rekao je on.

»Neka me...« rekao je njegov otac.

Njegova se majka nagnula i ponovno mu napunila šalicu. »Nije to krasno, Carl?«

No na ekranu su se ponovno pojavile vijesti, a njegov ih je otac ponovno pratio

pijuckajući kavu.

Larry je tugaljivo pogledao majku, a ona je već dolazila oko stola s posudom s kavom,
ispriječila se njegovu ocu i sad se nagnula tako da ga je pogledala u oči. »Treba mu moj auto,
Carl«, rekla je. »Rekla sam mu da pita tebe.«

Bio se nagnuo naprijed i povukao od nje, ali lice mu se nekako ljubazno opustilo, kao
onda kad je Larry samoinicijativno pokosio travu. »Ak’ me sam pita«, rekao je Carl,
»vjerojatno ga smije uzet’.«

Njegova se majka okrenula i kimnula Larryju.

»Smijem?« upitao je.

»Što smiješ?«
 »Molim te posudit’ mamin auto u petak navečer da s Cindy iziđem u kino na
otvorenom?« Istog trena požalio je zbog toga što je odao tu pojedinost.

»Kamo to?« upitala je njegova majka. »Nisam...«

Carl je pokušavao suspregnuti osmijeh. »Tamo gdje prikazuju poprsja?«

»Carl...«

»Ne uvijek, tata.« Larry se sve više rumenio. »Igra neki vestern. O bandi Jesseja
Jamesa. Zove se Jahači na duge staze.«

»Jahači na duge staze«, rekao je njegov otac. »Koja mu je oznaka?«

Larry spusti pogled u tanjur. »R.«

»Carl...«

»Film o Jesseu Jamesu, zajedno sa sisama.«

»Carl!«

Gotovo se smiješio, a dobro raspoloženje blistalo mu je i u očima. »I tada ih je bilo, Ina,

u to sam dosta siguran. Da, mali«, rekao je Larryju, »smiješ ići. Uzmi Buick. Ima više mjesta
na stražnjem sjedalu.«

»Carl Ott, da si smjesta prestao!«

»Ina, malom je šesnaest godina, nije tak’? Dovraga«, rekao je, »čak ću dati i novac.«
Izvadio je novčanik i iz njega izvukao novčanicu od dvadeset dolara. Položio ju je na stol i
gurnuo prema Larryjevu podmetaču.

Larry se ne bi više zaprepastio ni da mu je gurnuo tisućicu. Još nekoliko trenutaka nije

ni približno mogao smisliti što da kaže.

»Larry?« Majka ga je pogledala uzdignutih obrva.

»Hvala, gospodine.«

»A sad idi po poštu.«

OTAC GA JE i dalje vozio u školu, bile su to dugotrajne vožnje u tišini koje su obojica
trpjeli. Ni jedan ni drugi nisu spominjali što se godinu ranije dogodilo kod one brvnare, onu
Larryjevu tučnjavu sa Silasom. Carl se kući vratio kasnije te večeri, bez isprike, ne spominjući
pušku, došao je kući kao da je dotad bio na poslu. Otišao je do hladnjaka, uzeo pivo te sjeo
pred televizor da gleda bejzbol. Tog su dana večerali, a nitko nije ništa rekao, osim što je Carl
izgovorio molitvu, na kojoj je njegova majka inzistirala, »blagoslovi ovu hranu, amen«, no
malo-pomalo, sutradan, pa dan nakon toga, njihov se zajednički život nastavio kao i dotad,
Carl je radio, njegova majka kuhala i spremala, dobrotvorno radila za Crkvu, Larry išao u
školu.

Sad se vozio naslonjen na vrata sa suvozačeve strane, u crvenome Fordu, zagledan kroz
prozor u krajolik svog života, danas drukčiji krajolik, drveće i penjačice, dom obitelji Walker
koji promiče s druge strane stakla, taj neravni trijem, zidovi pokriveni terpapirom, kuća kojom
se njegova djevojka kreće, odijeva, svlači, a njezino se lijepo lice odražava u ogledalu u
kupaonici.

Larry i njegov otac ubrzo su se našli među zbijenim kućama u blizini Fulsoma, potom
kraj očeve radionice, zatim su prošli središtem grada i došli do škole, gdje je on rekao: »Bog,
tata« i izišao, a Carl je rekao: »Budi dobar«, uz uobičajeno usputan pogled, i Larry bi s hrpom
knjiga otišao u učionicu.

SAD JE IŠAO u treći razred srednje škole, škole u kojoj je i dalje bilo više crnih nego
bijelih učenika, ali ipak u manjem omjeru nego u Chabotu, pa se tako Larry, jedan od
četvorice bijelih dječaka u razredu, uz petoricu tamnoputih dječaka, osjećao sigurnije. Broj
crnih i bijelih djevojaka bio je jednak.

Kad je tog jutra sjeo za svoj stol, nije mogao Kenu, koji je sjedio iza njega, ne reći:
»Ovaj vikend idem u otvoreno kino.«

»Sam?«

David, koji je sjedio u susjednom redu, stao se smijuljiti. »Ne, Kenny, imat će društvo.«
Stisnuo je šaku, pokretima oponašajući masturbiranje. »Istu žensku k’o i svake večeri.«

»Idem sa Cindy Walker«, rekao je Larry, pa se okrenuo prema naprijed, gdje se na

vratima pojavila učiteljica govoreći im da se stišaju.

»Obično sranje«, prosiktao mu je Ken iza leđa. »Pa ne bi ona izišla s tobom.«

»Istina je«, prošaptao je Larry preko ramena.

»Gospodine Ott«, rekla je učiteljica, »želite li nešto podijeliti i s ostalima?«

Svi su ga pogledali, a on je rekao: »Ne, gospođo.«

Tijekom odmora prošao je kraj školske zgrade i došao iza sportske dvorane, pa se
uputio prema igralištu za bejzbol. Ondje su se nalazile dvije metalne tribine, a jedna od njih
bila je određena kao prostor na kojem učenici smiju pušiti. Larry je rijetko dolazio onamo,
odmore je najčešće provodio sam u sportskoj dvorani, gdje je čitao na klupi, no tog je dana
bilo drukčije. Znao je da Cindy puši, te se ondje druži s prijateljima u onim ispranim
trapericama i majicama. Bejzbolska je ekipa imala trening na terenu i Larry je vidio Silasa na
poziciji u polju, između druge i treće baze, kako hvata snažno udarene loptice i bez poteškoća
ih baca igraču na drugoj bazi, Mortonu Morrisetteu. Ta vrlo uspješna kombinacija bila je već
slavna u cijelome kraju, 32 Jones i M&M, dva klinca, pisalo je jednom u lokalnim novinama,
između kojih loptica ne može proći ni da je ispalite iz topa.

Larry ih je još neko vrijeme gledao, a onda je ugledao Cindy koja je pušila u zbijenoj
skupini bijelih djevojaka. Izišao je iz sjene tribine i mahnuo joj. Ona je nešto rekla
prijateljicama pa mu prišla.

»Bok«, rekao je on.

»Bok.« Povukla je dim iz cigarete, pa je bacila između njih. »Što ima?«

»Samo sam ti htio reći«, rekao je on, »da se u kinu prikazuje Amityvillski užas.«

»Što?«

»Amityvillski užas. O kući punoj duhova. Čitao sam o tom filmu u jednom časopisu.
Mama mi nikad ne bi dopustila da gledam horor«, rekao je, »znaš što sam joj zato rekao?«

Cindy je gledala prema igralištu . »Što.«

»Da idemo gledati Jahače na duge staze. O Jesseu Jamesu.« »Kome?«

»Onom odmetniku, na Divljem zapadu...?«

»Ah.«

Još su nekoliko trenutaka tako stajali.

»Čuj«, rekla je ona. »Moram ići.«

»Čekaj. Kad želiš da dođem po tebe?«

»Sedam, valjda. Film ne počinje dok se ne smrači.«

»U redu«, rekao je on, no ona se već udaljavala.

A onda se okrenula. »Larry?«

»Da?«

»Možeš nabaviti i pivo?«

»Valjda.«

Još je nekoliko trenutaka stajao i gledao kako odlazi, a onda se ponovno okrenuo prema
terenu, odakle je Silas piljio u njih. Larry je već podignuo ruku, želeći mu mahnuti, u nadi da
ga je crni dječak vidio kako razgovara sa Cindy, no onda je M&M rekao nešto skrivajući usta
rukavicom, a Silas se okrenuo točno na vrijeme da presretne prizemnu loptu.
 BIO JE TO najsporiji tjedan u njegovu životu, satovi su mu bili neprijatelj, kazaljke mu
se rugale tom zamrznutošću u mjestu. Satovi koji su i inače trajali cijelu vječnost sada su se
nekako doimali još duljima, a čitanje ga više nije ni najmanje zanimalo. Majka je
poslijepodne dolazila po njega i pitala ga kako je proveo dan. Dobro, rekao je svaki put. Je Ii
razgovarao s Cindy? Ne, gospođo. Zašto?

»Mama, prestani zapitkivati«, rekao je u srijedu.

»Samo sam mislila da ćeš mi pričati o tome što ćete raditi.«

»Razgovarali smo u ponedjeljak. Rekao sam ti. Idemo u kino.«

»Je li uzbuđena?«

Nije se doimala uzbuđenom. On bi njoj mahnuo u kantini, a ona bi samo kimnula ili
malko uzdignula bradu, držeći se kao da joj je neugodno.

» Valjda .«

»Sjećam se svog prvog spoja«, rekla je ona.

»S tatom?«

Ona ga je načas pogledala. »Ne, bilo je to s jednim drugim muškarcem.« Pričala je kako
je s njim išla u ribolov, kako joj je stavio mamac na udicu i zamalo pao u vodu koliko je bio
nervozan. Dok je njegova majka i dalje pričala, Larry se pitao bi li na drugi izlazak trebao
povesti Cindy u ribolov.

U četvrtak, za vrijeme objeda, donio je svoj narančasti pladanj s ribljim štapićima,

mahunama i kukuruzom do stola bijelih dječaka i sjeo nekoliko mjesta od skupine u kojoj su
bili i Ken i David. Za svakim je stolom sjedio i po jedan profesor, da održava red, gospodin
Robertson, profesor poljoprivrede za obrtnički smjer, sjedio je na suprotnome kraju s onim
debelim dječakom po imenu Fred, čiji je otac uzgajao stoku. Larry je sjeo tako da je vidio
Cindy preko glava tamnoputih dječaka i djevojčica nadvijenih nad jelo, gledao je kako jede,
kose začešljane unatrag i učvršćene vrpcom. Silas je, kao i uvijek, sjedio s bejzbolskom
momčadi i trenerom Hytowerom.

»Ott«, doviknuo mu je Ken.

Larry je podignuo pogled, a Ken mu je pokazao da im se približi. Iznenađen i zabrinut,

pogurnuo je pladanj i prišao mu.

»Imaš već i gumicu?« upitao je David.

Larry je odmahnuo glavom.

»Do njih ćeš najlakše doći«, rekao je David, »u drogeriji Chapmans. Stari Chapman će
ti prodati. Prodat će ti i Playboy.«

»Da?« upitao je Larry.

 »Što će mu gumica?« upitao je jedan drugi dječak, Philip.

»Naš Ott u petak ima spoj. Je l’ tako?«

Larry je kimnuo.

»S kim?«

»Jackie«, rekao je netko, a svi za stolom tada su se nasmijali.

Zarumenjevši se, Larry se već spremao odgovoriti, kad je Ken rekao: »Cindy Walker.«

Sve glave okrenule su se prema njemu.

»Pa ona je drolja«, rekao je jedan dječak.

»Kako znaš?« upitao je Ken.

»A što misliš?«

» Čuo sam da voli crnje«, rekao je Philip.

»Mama ti voli crnje«, rekao je Larry tiho. Prije nego što je imalo promislio.

Njihov stol na trenutak je postao nevjerojatno mirnim središtem kantinskog uragana.

Dječaci su pogledavali čas Larryja, čas Philipa, a Larry je bio svjestan sklopivog nožića koji
je držao u stražnjem džepu. Ken se tada nasmijao, pridignuo dlan, a Larry ga je pljesnuo.

»Sad si već opak, ha?« upitao je Philip.

»Dobro ti je spustio«, rekao je netko.

»Koji film igra?« upitao je Ken Larryja, ublažujući napetost, a kad im je rekao, počeli
su razgovarati o njemu, o tome kako je navodno pun krvi, čak je i Philip razgovarao, htio je,
barem je tako mislio Larry, da to što je izvukao kraći kraj što prije ostane daleko iza njega.
Larry je pogledao kukuruz na svome pladnju, presretan što može jesti, što sutradan ima spoj i
što ima prijatelje s kojima o tome može razgovarati. Na suprotnoj strani kantine Cindy je
ustala s dvije prijateljice te se između prepunih stolova probila do šaltera na kojem su njihove
pladnjeve uzele debele crne ruke, a zatim su se uputile na mjesto određeno za pušenje.

Kad su izišli, nekako se na pločniku našao uz Kena i Davida, koji je izvadio novčanik.

»Evo ti«, rekao je i dao Larryju plosnati omot od celofana. Na omotu je pisalo
TROJAN.

Larry, koji nikada dotad nije vidio kondom, znao je o čemu se radi, pa ga je uzeo, onako
klizavog u omotu. »Tebi ne treba?«

»Dovraga, ni slučajno mu ne treba«, rekao je Ken, pa su se sva trojica nasmijali, a Larry

je izvadio svoj novčanik i spremio kondom uz onu novčanicu od dvadeset dolara.
 VRZMAO SE po kuhinji dok mu je otac u susjednoj prostoriji gledao vijesti i pio pivo,
a majka iza njega pripremala kukuruzni kruh. Prošao je hodnikom kraj ormarića s oružjem,
pogledao se u ogledalu u kupaonici, pa ponovno izišao, otac je bio u svom naslonjaču, te
ponovno došao u kuhinju. Otvorio je hladnjak i izbrojao devet Budweisera. Majka, koja je
nešto pjevušila za radnom plohom, pogledala ga je i nasmiješila se.

»Budi pravi gospodin«, rekla je.

»U redu.«

»Znaš što to znači?«

»Trebam biti dobar i ljubazan?«

»Pa, da, ali i ustati kad ona uđe u prostoriju. Otvoriti joj vrata. Pridržati joj stolicu ako
nekamo odete nešto pojesti.«

»Idemo u kino«, rekao je on.

»U tom slučaju plati joj ulaznicu. Novcem koji si dobio od tate. Upitaj je želi li kokice,
pa ih kupi. Romantično je kad imate zajedničke kokice, ali ako ona želi svoju porciju, i to je u
redu.«

Neprimjetno je spremio limenku piva u džep, kimajući i tu stranu tijela držeći podalje
od njezina pogleda dok je polagano izlazio iz kuhinje. Njegov je otac sjedio i pio pivo u
čarapama — radne cipele bile su na trijemu kraj ulaza. U sobi je hladnu limenku spremio pod
krevet, a zatim prošao kraj oca, vratio se u kuhinju i otvorio hladnjak.

Ona je maslacem premazivala tavu. »Koji ćete ono film gledati?«

Ponovno je rekao Jahače na duge staze, a kad je upitala o čemu se radi, ponovno joj je
rekao, trudeći se da glasom ne pokaže nestrpljivost te spremajući još jedno pivo u džep.

»Mali«, doviknuo je njegov otac.

On je kao ukopan stao na vratima. »Gospodine?«

»Donesi mi pivo.«

»Svakako, gospodine«, rekao je pa izvukao limenku iz džepa. Kad je izišao iz kuhinje,

Carl je čučao pred ormarićem s televizorom i mijenjao program. Odložio je limenku na stolić
pokraj naslonjača i okrenuo se.

» Hej «, rekao je otac i Larry je zastao.

»Gospodine?«

Carl ga je promatrao. »Cecilu nemoj dati ništa od tog novca.«

 »Neću, tata.«

»Ostane li ti sitniša, donesi natrag.«

»Svakako, gospodine.«

Krišom je uzeo još jedno pivo, znajući da se više od toga ne bi usudio uzeti, hladnog
bedra i s mokrom mrljom na džepu.

Carl je za večerom rezao pečeno meso na komadiće, a Larryjeva majka govorila je o

njihovim prvim izlascima, dok je Larry jedva uspijevao gristi rižu i umak.

»Polako«, rekla je ona. »Nije dobro kad dođeš prerano. Djevojke to ne vole.«

»Svakako, gospođo.«

Carl je zatražio krumpir, a ona mu je dodala posudu.

»Sjećaš se onog starog stabla, Carl?« upitala je.

» Stabla? «

»Ma sjećaš se. Prije nego što smo se vjenčali. Kod one strmine?«

»Da.« Miješao je komadiće pečenog mesa s rižom i umakom, dodavao mrkve i krumpir,
sve gnječeći u veliku kašu. »Na zemlji starog Collinsa.«

»Tako se zvao. Tamo je bilo to drvo«, rekla je majka Larryju, »koje je raslo na rubu
vododerine. Kakvo je to bilo drvo, Carl?«

»Zimzeleni hrast.«

»Da. Vidjelo mu se korijenje koje se spuštalo sve do dna kosine, a dolje je sve bio jedan
veliki kaos koji se sastojao od bodljikavog grmlja, sjećaš se, Carl?«

»Da«, rekao je on, »to se moglo ukloniti samo kakvim vražjim buldožerom.«

»Ondje smo se tata i ja nalazili s prijateljima, nije li tako, Carl? Zapalili bismo veliku
vatru, a dječaci bi se penjali na stablo i ljuljali na konopcu obješenom za jednu granu, poput
Tarzana, a mi djevojke smo ih gledale.«

»Tvoja mama nije htjela ni pokušati«, rekao je Carl.

»Pa to ne bi bilo pristojno«, rekla je ona. »U haljini.«

Još su neko vrijeme tako jeli, a u jednom trenutku majka mu je ponovno napunila čašu
čajem iako je bila puna gotovo do vrha.

»Sjećaš li se«, rekao je Carl, »kad sam Cecilu platio da se ljulja pijan?«

Rekla je da se ne sjeća.
 Larry je promatrao oca.

»Oh, možda tada nisi bila ondje«, rekao je i namignuo Larryju, »možda sam bio s
nekom drugom curom.«

»Carl Ott!«

Larry je upitao: »Što se dogodilo?«

Carl je odgurnuo tanjur i ustao. Prišao je hladnjaku i uzeo još jedno pivo, a Larry se
nervozno pribojavao da će primijetiti da ih je preostalo još samo pet. Ali Carl je sjeo, vratio
tanjur pred sebe i otvorio limenku.

»Tamo se trebalo uspeti na stablo«, rekao je. »Gore su bile dvije velike stare grane, na
jednu si stao, a na drugoj, višoj, bili bismo vezali uže. Uže je imalo veliki čvor za koji si se
držao, te omču za stopalo. Tako bi stajao na jednoj grani i duboko udahnuo, pa se bacio preko
vododerine. Najbolje je bilo noću, kad si tak’ letio zrakom u tami k’o vražji šišmiš.«

Larry je sve zamišljao, kako lebdiš nad svijetom, kako želudac ostavljaš kod stabla dok
se tako okrećeš i okrećeš bez težine, gotovo se zaustavljaš na najvišoj točki do koje dolazi uže
i vraćaš se unatrag, hvataš se za granu koja te dočekuje poput ruke.

»Mama je u pravu kad kaže to o trnju u podnožju stabla«, rekao je Carl. »Crni trnovi
veliki poput somove peraje. Bilo bi ti bolje skočit’ u jamu s trostrukim udicama. I otrovni ruj.
Kao iz onih tvojih knjiga.«

»E, sad, Cecil... Cecil se boji visine, je li, ne voli se uspinjati čak ni stubama školskog
busa, a ni mrtav se ne bi uspeo na to drvo. Ali tog dana kojeg se sjećam bilo nas je šest do
osam dječaka, cijelo popodne pili smo pivo i gnjavili ga, zvali ga kukavicom i maminom
mazom, a ja sam na koncu, već negdje kad se spustio mrak, rekao: >Hej, Cecile. Dat ću ti
dolar ako to učiniš.«

»Cecil je pogledao veliko deblo i rekao: >To ne vrijedi tol’ko i tol’ko dolara<.«

»>U redu onda<, kaže jedan drugi momak, >nek budu dva dolara <.«

»Cecil pije svoje pivo i kaže: >Dečki, neke se stvari ne mogu kupiti. Penjem se za tri<.«

Njegov se otac smiješio dok je pričao priču. »Natjerao nas je da izvadimo novac, da ga
vidi. Na sebi ima samo odrezane traperice, nema ni košulju, ni majicu, nema cipele, cijela mu
je obitelj siromašna k’o da su crnje. Svako ljeto kad je završavala škola mama mu je rezala
duge hlače, tako da ima kratke, a obuću je čuvala za nekog od njegove braće. Ljeti je hodao
bos, kao i svi mi u to vrijeme, tabani su nam bili tol’ko tvrdi da si ih neko vrijeme mog’o pilit’
nožem prije nego što nešto osjetiš.«

»Nego, Cecil je otpio još jedna gutljaj, iako je već bio pijan k’o letva, pa je pucnuo
zglobovima, izgledao je ko dementni Tarzan koji se penje na stablo pa je sjeo preko one niže
grane i ne gledajući dolje, otprilike tri metra od tla, ali strmina se spuštala vjerojatno i šest-
sedam metara do dna, tako da bi to bio fini pad.«
 Carl je zastao i otpio gutljaj piva. »Ja se sad približim jednom drugom tipu uz vatru i
kažem: >Gle sad ovo, približno u vrijeme kad se Cecil uhvatio za uže. Jedva ga vidimo kol’ko
je mračno. Pokušava uvući stopalo u onu omču. I znaš da je pijan, jer se inače nikad ne bi
popeo na to drvo, a kamoli skočio s užetom. Ali u tom trenutku on počinje zavijati i skače s
grane. Ispušta Tarzanov krik, ali negdje oko polovice čujemo da se zvuk mijenja i da se
nekako gubi, svi smo na rubu, gledamo, pokušavamo vidjeti što se događa. I što vidimo?
Vražje uže vraća se prazno, bez Cecila. Čujemo taj njegov krik u tami, a onda i tresak, daleko
dolje u vražjem trnju. Svi se gledamo širom otvorenih usta, mislimo da smo ubili Cecila.«

»Ali onda se čuje psovanje, daleko dolje, na dnu, zvuči k’o da je udaljeno skoro
kilometar. Pasji skot i majku mu pseću i Bog ovo i Bog ono i...«

»Carl...« rekla je njegova majka, susprežući osmijeh.

»Sad smo se svi već valjali po zemlji i umirali od smijeha, siroti stari Cecil, nije imao
čak ni odjeću koja bi ga barem malo zaštitila od kupina i trnja.«

»A kad se na koncu uspeo obalom, dvadesetak minuta kasnije, izgledao je kao da je bio
u kakvom kavezu s risom, posvuda samo rane, kao da je raskomadan, krvari i na glavi ima
veliku čvorugu. Vec smo odavno prestali ispuštati zvukove, smijali smo se toliko da nisam
uspijevao doći do daha, bio sam crven u licu, samo što se nisam ugušio, a Cecil je stajao pod
svjetlom vatre s trnjem u kosi, ali kad je videl kako se smijemo, ta se budala također počela
smijati i pružati krvavi dlan tražeći novac.«

Njegov je otac odmahivao glavom i smiješio se, njegova se majka smijala, Larry
također.

»Gdje je to stablo?« upitao je Larry, misleći kako bi onamo mogao odvesti Cindy. »Uže
je još tamo?«

Načas ga pogledavši, otac je rekao: »Ne.«

»Što se dogodilo?«

»Srušili su ga. Pilana.« Odgurnuo je tanjur u stranu i ustao od stola. »Bilo je fino«,
rekao je, uzeo još jedno pivo iz hladnjaka i otišao u dnevnu sobu.

Larry i njegova majka još su nekoliko trenutaka sjedili, slušali škljocanje televizora u
dnevnoj sobi.

»Bit će najbolje da kreneš«, rekla je ona. »Nemoj da te čeka.«

IZIŠAO JE IZ BUICKA ispred kuće obitelji Walker, čijeg automobila nije bilo, a to je
značilo da je Cindyina majka na poslu. Cecil je čekao na trijemu i pušio. Na glavi je, kao i
obično, imao masnu kapu sa zaslonom, bio je u odrezanim trapericama, prljavoj bijeloj majici
kratkih rukava i bosonog.
 »Hej, Cecile«, rekao je prelazeći dvorište, smiješeći se dok ga je zamišljao poderanog i
krvavog.

Cecil je prema njemu bacio ostatak cigarete. »Mali, za tebe nisam Cecil, ni danas, ni
ikad više. Gospodin Walker, je 1’ jasno?«

Larry je zastao.

»Pitam je 1’ jasno?«

»Da.«

» Što da? «

»Da, gospodine.«

»Dolazi ovamo«, rekao je Cecil.

Larry je prešao dvorište, pogledavajući prozore kućice i nadajući se da bi Cindy mogla

izići.

»Nešto nije u redu, Ce...« rekao je, približivši se trijemu, »... hoću reći, gospodine
Walkeru?«

Zaustavio se kod prve stube, u nadi da se Cecil šali, da bi mu se na licu svakog trenutka
mogao razvući onaj tupi osmijeh u kojem nedostaje jedan donji zub, da će ga gurnuti laktom i
reći: »Samo se zezam, Larry moj. Ti si drukčiji.«

Ali šaka koja ga je ščepala za ovratnik i povukla uza stube bila je čvrsta poput čekića, a
taj čovjek nipošto nije bio izgrebena budala koja namiguje. Cecil ga je okrenuo i licem
priljubio uz grubi zid od prastarih sivih dasaka i blago slatkasta mirisa koji mu je izazvao
škakljanje u nosu. Nešto, suza, krv, kliznulo mu je niz obraz. Cecil mu je jednu ruku držao za
vratom, a drugu na križima, dok su mu njegovi zalisci boli obraze jer mu je prinio lice toliko
blizu da je Larry jasno osjećao smrad piva i cigareta i zaostaloga mesa među zubima.

»Gurneš li samo prst u nju«, prosiktao je Cecil, »osobno ću ti odrezati maloga.« Stisak
na vratu potpuno je popustio, no prije nego što se Larry uspio pomaknuti, ista ga je ruka
uhvatila za testise.

Larry je osjetio kako mu klecaju koljena, no Cecilova mu se ruka ponovno našla pod
vratom, pritišćući ga o zid.

»Jesi li shvatio, mamina mazo?«

Larryju se činilo da bi mogao povraćati. Kad je Cecil povukao ruku, Larry se srušio.
Začuo je zvuk cipela na daskama trijema i pokušao se pomaknuti.

»Pitam jesi li shvatio? I zucneš li samo riječ tati...«

»Cecil!« Bila je to Cindy, sada između njih dvojice, gurala je očuha.

 On se nasmijao i prekoračio Larryja na putu do vrata. »Sad idi van s njim«, rekao je.
»On ti večeras neće biti od koristi, kurvice.«

Tresak zaštitnih vrata s mrežom.

Cindy mu je pokušala pomoći da ustane, no on je samo odmahnuo glavom i ostao ležati

hvatajući dah.

»Odmah se vraćam«, rekla je.

Oči su mu bile zatvorene, no osjećao je vodu — ne čak ni suze, samo vodu — kako mu
se prelijeva niz jagodice, kapa s brade i donje vilice. Nekoliko se puta podrignuo, osjetio miris
začinjene pečenke, i jedva se suzdržao od povraćanja. Čuo ih je kako unutra viču.

Zaštitna su vrata zaškripala pa udarila, a ona se vratila i počela ga pridizati na noge. Bio
je svjestan njezina dodira, mirisa znoja, parfema i cigareta.

»Možeš hodati?«

»Da.«

Krenuli su prema autu.

»Kakav kučkin sin«, rekla je Cindy. »Mrzim ga iz dna duše.«

Otvorio joj je vrata. Ona je ušla ne zahvalivši, a on ih je zatvorio i odšepao na drugu

stranu, iza auta, motreći kuću. Zatim je ušao. Ona je gledala kroz prozor na suprotnu stranu
ceste.

»Još pol’ sata«, rekao je on, »do mraka.«

Nije ništa rekla.

»Što želiš prvo?«

»Ovo«, rekla je Cindy. »Primakni se.«

Približio joj se na sjedalu, čudeći se tome što će se ljubiti ovdje, a ne u kinu, ali ona je
umjesto toga otvorila vrata sa svoje strane, izišla, optrčala auto i sjela za upravljač.

Cecil je ponovno izišao i pripalio cigaretu.

»Imaš li pivo?«

»Samo dva.«

»Sranje. Onda?«

Uvukao je ruku pod sjedalo i dodao joj prvu limenku.

Ona ju je uzela i pogledala ga. »Toplo je.«

 » Žao mi je.«

Kad je otvorila limenku, pjena se prelila po njoj. »Sranje«, rekla je otirući pivo s prstiju.

Pokrenula je motor Buicka i pojurila, pokazujući očuhu srednji prst. Larry se osvrnuo
prema mjestu gdje je Cecil bio sišao s trijema i užurbanim korakom krenuo prema njima iako
su već jurili, dižući za sobom kišu šljunka.

Cindy je otpila gutljaj piva i načinila grimasu. Uključila je radio i počela tražiti stanice,
te se na koncu zadržala na frekvenciji na kojoj su Bee Geesi izvodili Stayin' Alive. Spustila je
sve prozore koje su otvarali elektromotori, ali je imala problema s paljenjem cigarete, pa ih je
zatvorila, pripalila i ponovno ih otvorila, ubrzavajući sve više zemljanim putem i držeći
jednom rukom pivo, a drugom cigaretu. Na sebi je imala kratku suknju koja se zadizala na
vjetru, a on joj je tako vidio gornji dio nogu, blago razmaknuta bedra, smeđa od silnog
sunčanja. Otkrije li Carl da je netko drugi vozio auto, bit će problema. Hoće li mu Cecil reći?
Ide li već sada prema njihovoj kući?

»Bit će bolje da ja vozim«, rekao je Larry. »Imaš li uopće dozvolu?«

» Čuj«, rekla je ona, »moraš mi učiniti uslugu.«

»U redu«, rekao je on.

Vozila je ne gledajući ga. Samo je pila pivo. »Večeras moram doći na jedno drugo
mjesto«, rekla je. »Ne u kino.«

»Kak’ misliš? Kamo?«

Načas ga je pogledala, a dim iz usta izvijao joj se kroz prozor. »Taj gad iz kuće me
pušta jedino s tobom.«

»Sa mnom?«

»Da. Misli da sam uz tebe sigurna.«

»I jesi«, rekao je Larry.

»Znam. Zato moram otići u Fulsom. Moram se s njim vidjeti.«

»S kim?«

»S dečkom.«

Oprezno je pomicao noge, jaja su mu još bila osjetljiva. »Ali...«

»Čuj«, rekla je ona. »Moraš mi pomoći. Nitko mi drugi ne želi pomoći. Cecil me gadno
pritisnuo, a ako se ne mogu vidjeti s dečkom, nikad mu neću umaći iz šaka.«

»Ali...« rekao je on.

 Usporila je na prilazu autocesti i skrenula, ne pogledavši i ne upalivši žmigavac.
Skrenula je u smjeru suprotnom od smjera u kojem se nalazilo otvoreno kino.

Nije znao što da kaže. Mučnina se povlačila, ali umjesto nje javljao se neki novi osjećaj.

»Cindy«, rekao je. »Ne možemo jednostavno izići na spoj?«

»Reći ću ti nešto«, rekla je ona. »Nešto što ne zna nitko drugi.«

»Dobro.«

»Moraš se zakleti pred Bogom da nikad nikome nećeš reći. Dobro?«

»Kunem.«

»Kunem se.«

»Bogu.«

»Bogu.«

Bacila je cigaretu kroz prozor.

»Dobit ću dijete«, rekla je pa popila još piva.

Nije znao što da kaže. »Što?«

»Dijete. Sićušno djetešce. Ako Cecil dozna, ubit će me.«

»Tko je, znaš, tata?« upitao je on. »Tvoj dečko?«

Ona ga je pogledala. »Ne mogu ti reći. Ako Cecil dozna, ubit će i njega.«

»Što ja trebam učiniti?«

»Naći ću se s njim da možemo razgovarati. Moramo nešto smisliti i isplanirati. Ti se

samo malo vozi uokolo, ali tako da te nitko ne vidi. Idi u kino, ali tek kad počne drugi film.
Onda više ne naplaćuju ulaz, pa možeš ući i nitko neće vidjeti da nisam u autu s tobom.
Parkiraj se straga. Dečko će me ostaviti kod ceste koja vodi do moje kuće. Ti me ondje možeš
pokupiti u jedanaest i dovesti me kući. Cecil tako neće ništa doznati.«

Njihov izlazak zamišljao je na desetke puta. Dolaze u otvoreno kino, plaćaju pet dolara
za automobil, polagano prolaze između ostalih vozila, između drugih ljudi u automobilima i
kamionetima, pokraj stupova na kojima su obješeni zvučnici. David mu je rekao da se treba
odvesti u jedan od posljednja dva reda, gdje čovjek ima najviše mira pa može odvojiti zvučnik
i objesiti ga na prozor a s djevojkom se prebaciti na stražnje sjedalo, pod pokrivač — takav
pokrivač imao je njegov brat, skriven pod sjedalom, zajedno s pivom — i početi se hvatati.
Kad za to dođe vrijeme, kad se djevojka uspali, kad joj se noge rašire, staviš gumicu i...
 Sad je sve to padalo u vodu, jurilo kraj njega brzinom od stotinu kilometara na sat
glavnom prema Fulsomu. Izbacivši praznu limenku kroz prozor, ona je rekla: »Imaš onu
drugu?«

»Cindy«, rekao je on, dodajući joj pivo. »Ne želim to raditi. Zar ne možemo
jednostavno otići u kino?«

»Nisi me čuo? Sranje...« Pivo je eksplodiralo čim ga je otvorila. »Nisi čuo što sam ti
govorila?«

»Jesam.«

Brisala je ruku o sjedalo. »Jebeš kino. Ti si jedina osoba na svijetu koja mi može
pomoći, Larry. Dovraga sve. Molim te...?«

»ZNAŠ SE VRATITI?« upitala ga je izišavši iz auta i nagnuvši se da ga vidi kroz

prozor sa suvozačeve strane.

Bila je prošla kraj Fulsoma, četiri traka ponovno su prešla u dva, a potom je skrenula na
neobilježenu seosku cestu, a zatim i na zemljani put. Crna poljarica prelazila je šljunak i ona
je naglo skrenula da je pregazi. On je nije ni pokušao spriječiti. Sad se zaustavila kraj jednog
drugog zemljanog puta, a kuća nije bilo nigdje na vidiku. Drveće je bilo visoko i zeleno,
prepuno ptica.

»Pitala sam: >Znaš li se vratiti<?«

»Da.« Nije ju gledao.

»Samo budi kraj puta do moje kuće u jedanaest, može?« »Može.«

»Doći ćeš?«

Kimnuo je.

»Kuneš se?«

»Da.«

»Zakuni se Bogom, Larry.«

Upravljač je još bio topao od njezinih ruku, unutrašnjost automobila vonjala je po dimu
cigareta, a sjedalo je bilo mokro od piva. Morat će ostaviti otvorene prozore da majka ne
osjeti miris.

»Kunem se Bogom«, rekao je.

Pomaknuo je auto nekoliko metara naprijed, a ona mu se sklonila kad je, vozeći unatrag,
skrenuo na drugi zemljani put i okrenuo se. Mahnula mu je, no on nije uzvratio pozdrav, samo
je čvrsto stisnuo upravljač i pritisnuo papučicu gasa, a Buick je stao poskakivati cestom,
prošao je pokraj one zmije koja je nepomično ležala, ostavivši je u šumi, u sve gušćoj tami i
gledajući je u retrovizoru dok se udaljavao, gledajući je kako se okreće i počinje trčati —
trčati — prema svome dečku, koji ju je čekao negdje dalje na tom putu.

KASNIJE ĆE UČINITI onako kako mu je rekla. Sam će se voziti uokolo. Buickom doći
do kina na otvorenome, parkirati se daleko od znatiželjnih pogleda i gledati završetak prvoga
filma, filmsku obitelj koja bježi iz kuće u Amityvilleu i od njezinih demona, pričekati da
završi stanka, reklame za hranu, najave novih filmskih atrakcija, dok su s radija dopirale
pjesme koje on nije čuo i dok je spiker opisivao vrijeme koje on nije osjećao. Pričekao je
početak drugog filma, a onda s isključenim svjetlima prošao kraj šaltera za ulaznice, na
kojem, kao što mu je i bila rekla, nije bilo nikoga. Dok su slike treperile na ekranu visoko
iznad njega, polagano je vozio pokraj automobila i kamioneta prepunih muškaraca i žena,
dječaka i djevojčica, pokraj metalnih stupova s kojih su treštali i kreštali zvučnici, pokraj
kutija za kokice koje je vjetar nosio uokolo, dok su se prazne plastične čaše Coca-Cole
kotrljale za njim. Parkirao se u drugom redu sa stražnje strane, u blizini kuta, na mjestu koje
je od mjesečine štitilo drveće, pa je spustio prozor, isključio svoj zvučnik i stao gledati ljude
kako se miču na ekranu.

Nakon pola sata filma neki je auto unatrag izišao iz reda ispred njega, nekoliko mjesta
dalje. Pri svjetlosti koja je dopirala s ekrana, gledao je kako se vozilo pretvara u Ford
Fairmount Kenova oca i shvatio da su oni zacijelo vidjeli kad je došao. Samo s uključenim
pozicijskim svjetlima, auto je došao do završetka reda, skrenuo i počeo se vraćati prema
njemu. Kad se približio Buicku, usporio je, zaustavio se i na koncu unatrag ušao na mjesto iza
Larryjeva. Svjetla su se ugasila. Ken i David, ili Ken i djevojka s kojom je došao, jasno će
vidjeti da je Larry sam.

Uvukao je ruku pod sjedalo i potražio pokrivač koji je ponio. Njime je brzo prekrio golu
ruku pa je pridignuo kraj ramena kao da se radi o glavi neke djevojke, kao da mu Cindy sjedi
vrlo blizu. Gledao je u retrovizor, ne uspijevajući vidjeti što se događa u Fordu. Možda čak i
nisu oni. Ali znao je da jesu. Sjedio je i nadao se da će otići, čak je i nagnuo ruku kao da mu
ona nešto šapuće na uho. Možda ga čak ljubi. Kad je nekoliko minuta kasnije osjetio bol u
bicepsu, ispružio je ruku i povukao naslon za ruku, pa na njega naslonio lakat, gotovo uopće
ne primjećujući što se događa na ekranu.

U retrovizoru su se u Fordovoj kabini ukazala osvijetljena lica Kena i Davida, u

trenutku kad je Ken otvorio vrata s vozačeve strane. Ken je izišao i ostao stajati. Možda samo
ide po kokice. Ipak, Larry je uvukao ruku pod upravljač, ručnog zgloba nakrivljenog pod
bolnim kutom, te je pokrenuo motor. Ken je sada išao prema njemu, približavao se, krivio
glavu da bolje vidi. Larry je ubacio u brzinu i naglo krenuo, upravljajući autom lijevom
rukom i ulažući sav trud ne bi li desnu održao u zraku, a pokrivač nepomičnim, kao da su on i
Cindy zaključili da im je dosta filma, ostavivši Kena da stoji na ispražnjenome mjestu.
 DO CESTE je došao petnaest minuta prije jedanaest u nadi da će vidjeti njezina dečka.
Možda mu prepozna auto. Nekako je imao dojam da se radi o starijem momku. Njezina je
majka petkom radila dokasna u tvornici kravata, pa kući neće doći do ponoći, no za slučaj da
gospođica Sheila dođe ranije, prošao je pokraj njihovih sandučića za poštu i parkirao se dalje,
izvan vidokruga. Sjedio je u autu otvorenih prozora, nadao se da su se miris cigareta i piva
već raspršili te pogledom tražio svjetla.

U jedanaest se uspravio na sjedalu. Sad bi se svakog trenutka morali pojaviti.

Ali ni u jedanaest i petnaest još nije bilo automobila. Polumjesec je stablima ispred sebe
pridao posve crnu boju, dižući se onako ružičastožut i nakrivljen na nebu. Ni u pola dvanaest
još nije bilo automobila. Možda ju je dečko ondje ostavio prije dogovora. Ali ne bi li Cindy
željela održati dojam o tome da je bila na spoju s Larryjem? Pokrenuo je auto i s kratkim se
svjetlima polagano provezao pokraj skretanja, očekujući da će je ugledati kraj poštanskih
sandučića s torbicom u ruci.

Nije je bilo. Ponovno je prošao pokraj tog mjesta i parkirao se na istome mjestu, sada
već sve zabrinutiji.

Deset minuta do ponoći izišao je iz auta, stao na rub ceste, osluškujući, pokušavajući
nešto čuti od silnih cvrčaka i žaba. Gledao je u oba smjera. Visoko gore neki je zrakoplov
žmirkao na nebu, a mjesec bio visoko postavljeni obraz s kraterima među razasutim
zvijezdama. Izišao je na cestu da bolje vidi. Možda su doživjeli nesreću. Kako bi to objasnio
Cecilu? A svome ocu? Možda oni, bila je to užasna pomisao, već znaju, možda ih je izvijestila
policija.

U dvanaest i deset počeo se nadati da su mu nekako promaknuli. Možda se dečko

prikrao ugašenih svjetala, pribojavajući se da bi ga negdje mogao vrebati Cecil. Larry je
pokrenuo motor Buicka, ponovno upalio kratka svjetla i izišao na kolnik, pa skrenuo na dobro
poznati zemljani put koji je vijugao pokraj kuće obitelji Walker i završavao, kilometar i pol
dalje, kod njegove kuće.

Vozio se u nadi da bi se Cindy mogla ukazati negdje medu drvećem, bijesna na njega,
Gdje si ti, dovraga? Rekla sam u jedanaest! Cecil će isprašiti i mene i tebe. Ali pred njegovim
svjetlima nije bilo gnjevnih djevojaka. Samo prašnjava diorama drveća s kojeg vise penjačice,
ispresijecana lišćem i žičanom ogradom koja odvaja šumu od jarka.

Tako je sjedio još pet minuta i prstima lupkao po upravljaču. Vjerojatno su i njegovi
roditelji zabrinuti. Kasni više od sata. A budući da nikad nije bio na spoju, nije znao hoće li ga
budni čekati ili što će učiniti. Zamišljao je majčino napeto licc. Kako je bilo na spoju? Ugasio
je svjetla i krenuo po šljunku, a cvrčci su se stišavali kad bi im se približio, da bi se opet
pojačali nakon njegova prolaska. Možda je Cindy negdje između ceste i kuće. Možda je
pijana pa se onesvijestila. Ponovno je usporio, sad se već jedva kretao, bojeći se da je ne
pregazi ako leži na cesti.
 Bojao se izvijestiti i Cecila. Možda se on već onesvijestio. Vjerojatno je da su oboje već
u nesvijesti, i on i Cindy, a Larry se uzrujava ni zbog čega. Mora postojati objašnjenje. Zašto
on oko ovoga mora dizati toliku prašinu? Polagano je, ugašenih svjetala, prilazio kući.

Na koncu je došao do posljednjeg skretanja prije nego što će se pred njim otvoriti
dvorište. I dalje je lupkao prstima. Znao je što mora učiniti. Mora pokucati i vidjeti je li kod
kuće i je li sve u redu.

Kad je skrenuo, kućom je vladala tama. Usporio je, razmišljajući o toj činjenici. Svi
spavaju? Ne bi li ostavili svjetlo Cindynoj majci? Ona još nije kod kuće, ne vidi njezin auto.
Već je zakočio i položio ruku na mjenjač želeći prebaciti u rikverc, kad se iz tame, poput
zapaljene baklje, pojavio Cecil, ispunjavajući mu prozor vrućim alkoholnim dahom, bijesom i
oznojenim podlakticama.

»Gdje si dosada, ti mali jebeni gade?«

Rukama ga je ščepao za vrat, za ovratnik košulje, Larry se opirao tim snažnim rukama,
auto je poskočio naprijed, pa je nogama naglo zakočio. Cecil ga je i dalje držao, mjenjač kraj
upravljača prebacio je u neutralni položaj u trenutku kad je osjetio da ga izvlači kroz prozor, a
ručica za zaključavanje vrata zapela mu je za omču remena na hlačama i otrgnula je.

Cecil ga je držao sprijeda za košulje i pritisnuo ga na auto.

»Gdje je?«

»Ne znam«, rekao je Larry, »mislio sam da je kod kuće.«

»Mislio si da je kod kuće?« Odbacio je Larryja na zemlju. »A zašto bi, jebote, bila kod
kuće?«

»Pustio sam je«, rekao je Larry, očajnički pužući što dalje od njega.

Ali Cecil je već bio nad njim, opkoračio ga i spustio se, tako da su obojica bili na tlu,
Cecil je režao: »Gdje si je ostavio?« Larry je pokušao nešto izustiti, no ovaj mu je već stiskao
vrat i možda bi ga, razmišljao je kasnije, bio i zadavio da ih iznenada nisu osvijetlila
automobilska svjetla — gospođica Sheila vratila se s posla — i obasjala dvojicu hrvača na tlu.

POLA SATA KASNIJE stigao je šerif. Prije toga, prije nego što su se Larryjevi roditelji
dovezli u Carlovu kamionetu, gospođica Sheila uzdrhtalim je rukama pristavila kavu. Larry je
sjedio na sredini njihove izlizane sofe, po prvi je put, jedan dio njega postao je toga svjestan,
u toj kući. Bila je niska i mračna, neravnih podova. Maleni televizor s dvokrakom antenom i
bez brojčanika kojim se mijenjaju programi. Pepeljare s hrpama opušaka i nekoliko
uokvirenih školskih fotografija Cindy na zidu. Pokušavao je ne gledati prema njima. Dok su
čekali supružnike Ott, gospođica Sheila žurno je mela pod i skupljala prazne limenke piva, a
Cecil je sjedio nasuprot Larryju, na kuhinjskoj stolici, bijesno piljio u njega i pušio cigaretu za
cigaretom. S piva je bio prešao na kavu nakon što mu je gospođica Sheila psiknula: »Ne
smiješ biti pijan kad ovamo dođu predstavnici zakona.«

Šerif, koji se držao kao da svakako kani proniknuti u bit događaja, bez uniforme i bez
čarapa, u kućnim papučama, sjeo je pokraj Larryja, ne obazirući se na roditelje, pitajući ga
strpljivo što se točno dogodilo. Rekao mu je neka ne izostavi baš ništa. Larry mu je rekao
kako je željela da je ostavi u šumi, svjestan pogleda odraslih. Kad je došao do priče o kinu,
nije spomenuo da je pokrivač glumio njezinu glavu i rekao je da je odlučio napustiti kino za
vrijeme drugog filma. Budući da se bio zakleo, nije spomenuo njezinu trudnoću. Šerif je
položio dlanove na koljena i naslonio se. Tinejdžeri, rekao je. Nema se potrebe toliko
uzrujavati. Vjerojatno je vani s kakvim momkom, pa će se pojaviti kasnije, tijekom noći. Bi li
to za nju bilo posve neočekivano ponašanje? Ne, priznala je njezina majka, ne bi. Tinejdžeri,
ponovio je šerif. No, da, bilo bi najbolje da svi jednostavno pođu kući. Ne pojavi li se do jutra,
neka mu jave pa će istražiti stvar.

Činilo se da su te riječi zadovoljile sve osim Cecila, koji je izišao bijesno psujući, no
kad je Larry ustao u želji da krene prema vratima, šerif je rekao: »Samo trenutak, prijatelju.«

Larry je zastao i osjetio kako mu ovaj uvlači ruku u stražnji džep i vadi sklopivi nož.

»Nose ih svi dečki«, rekao je Larry.

»No, da«, rekao je šerif. »Da vidimo što će nam donijeti sutrašnji dan.« Nož je spremio
u svoj džep.

Cindy nije bilo ni sutradan. Ni dan nakon toga, ni još dan poslije. Pročulo se da je
nestala za vrijeme izlaska s Larryjem, a onda su u ponedjeljak u školi Ken i David ispričali
kako su vidjeli da Larry i Cindy naglo kreću i jure iz kina. Netko je o tome izvijestio šerifa.
Budući da Larry taj dio nije ispričao, činilo se da u njegovoj priči postoje rupe, da je
prerađena, pa je u utorak, zajedno s ocem, već išao u šerifov ured na prvi od brojnih
»razgovora«. Šerif je ondje postao strog, Carl bijesan, a Larry je priznao kako mu je rekla da
je trudna. Zašto to nije rekao i onu večer, zanimalo je šerifa. Jer sam se zakleo da neću reći,
rekao je on.

Njih trojica odvezli su se šerifovim automobilom, Larry straga, zaštitnom mrežom

odijeljen od prednjeg dijela kabine, bez ručica na vratima, do mjesta u šumi gdje ju je ostavio,
a šerif je upitao Larryja je li vidio kakve tragove koji bi potvrdili da ju je netko čekao u autu.
Je li vidio kakav opušak? Kondom? Bilo što čime bi se moglo dokazati da Larry ne laže? Ne,
ne, ne, ne. No, da, rekao je šerif, nije Larryja brinulo to što mladu djevojku ostavlja samu u
šumi? Kakav bi to još gospodin učinio? Kako je bio bez odgovora, Larryja su ponovno odveli
u auto.

Od Cindyinih prijateljica zatražili su da ponude informacije o njoj, o tome s kim je

eventualno mogla otići, no nitko nije ništa znao, svi su se zaklinjali da nije ni s kim hodala. U
međuvremenu su šerifovi pomoćnici tražili Cindy u Carlovoj šumi, onamo vodili i pse
tragače, pretraživali lišće, gazili kroz potok, pretraživali i druge dijelove okruga, pretraživali
jezera, u beskonačnost ispitivali Larryja, slali službene obavijesti, lijepili plakate. Larry se
više nije vratio u školu, tjedni su se razvukli u mjesece, a kad su čak i najgorljiviji optimisti
počeli sumnjati u to da je pobjegla, nakon što je Silas otišao u Oxford, Larry je beskonačne
sate provodio u svojoj sobi i čitao. Njegov je otac s piva prešao na viski, počeo piti sve više i
sve ranije u toku dana jer je imao sve manje posla, sve manje i manje mušterija iz mjeseca u
mjesec, sve dok mu se mušterije nisu toliko prorijedile da se radilo uglavnom o vozilima
neznanaca, neznanaca koji su unutra nailazili na neurednog pijanca koji sjedi u uredu i puši
cigarete, muškarca koji je posve prestao razgovarati sa sinom i prestao pričati priče. Larryjeva
majka prestala je odlaziti u crkvu i ostajala je kod kuće, brinula se za kokoši, često stajala u
ograđenom prostoru, zagledana u prazno, ili za sudoperom, u žutim rukavicama, ruku
uronjenih u sivu vodu, zagledana kroz prozor. Život im se bio posve zaustavio, zamrznuo, kao
na kakvoj fotografiji, a dani su postali tek praznim kvadratićima na kalendaru. Njih troje
navečer su sjedili za stolom, bez riječi, uz jela koja nitko nije ni kušao, ili pred televizorom,
kao da su ondje nekako naslikani, a prijenos bejzbola bio je jedini izvor svjetlosti, glasovi
komentatora, udarci i klicanje jedini zvuk, to i zveckanje Carlova leda.

Larry se, gotovo godinu kasnije, neće moći sjetiti kome je prvom palo na pamet da on
pođe u vojsku. Ali, budući da Cindyino tijelo nije pronađeno, budući da nije pronađen
nikakav trag, ni vlas, ni kapljica krvi, ni nit iz njezine minice, te unatoč tome što je veći dio
okruga smatrao da ju je on silovao i ubio, Larryju su dopustili da se u Fulsomu ukrca u
autobus. Majka se sve više smanjivala u prozoru, dok je on sjedio s velikom platnenom
torbom, kratko podšišan, te se donjim dijelom savezne države udaljavao od Fulsoma, a potom
nastavio prema sjeveru, do Hattiesburga, gdje će proći osnovnu obuku. Časnik zadužen za
novačenje izvijestio je njegova zapovjednika o njegovoj situaciji i svi su se složili da će ga,
iskrsnu li dokazi, vratiti na suđenje. Držat će ga na oku.

U autobusu je vidio vlastiti odraz u staklu, pa je podignuo ruku i skinuo naočale. Bez
njih je izgledao mršavije, pa ih je, stigavši u Camp Shelby, ostavio na sjedalu.

Ondje je otkrio da mu anonimnost vojničkog života odgovara, kao i obuka zahvaljujući

kojoj je izgubio devet kilograma, bezlična hrana, sati ispunjeni stalnom aktivnošću. Kad je
došlo vrijeme za specijalizaciju, neki ga je narednik upitao što mu najbolje ide, a Larry je
odgovorio da nema neke posebne sposobnosti. Ovaj ga je upitao što mu radi otac. Larry je
odgovorio: »Automehaničar.« Narednik je nešto napisao na neki formular i promumljao:
»Ako je to dobro za njega, sine, onda je dobro i za tebe.« I tako se Larry našao u voznom
parku, među motorima koji vise s lanaca, podignutim poklopcima i dobronamjernim gradskim
dečkima s cigaretama u džepovima uniforme. Larry se smiješio njihovim šalama, ali se držao
za sebe, na svome ležaju, u kantini, sam nad svojim urednim radnim stolom, gdje je rukovao
različitim ključevima, odvijačima i kliještima koji su težili i u ruci ostavljali isti osjećaj kao
nekoć i očev alat, koji su jednako mirisali i sjajili se, bilo je to njegovo jednogodišnje
naukovanje za automehaničara u vojnoj bazi u koju su džipovi i kamioni dolazili u
beskonačnim nizovima, razvodnik Larry Ott, serijski broj US 53241315, ne baš onoliko
nezainteresiran koliko je tvrdio njegov otac, tako da je na koncu dobio i automehaničarsku
diplomu. Zajedno s velikom platnenom torbom i vrećicom prepunom knjiga u mekom uvezu,
mršavijeg i u odori, prebacili su ga u Jackson u Mississippiju, a taj novi dio njegova života
nije toliko izgledao poput novog poglavlja u nekom romanu, poput nekog drugog sna koji je
čovjek usnuo iste noći.

Kad god je došao kući na dopust — za Božić, Dan zahvalnosti — roditelji su mu

izgledali i stariji i čudniji, majka se nije uspijevala sjetiti gdje je lopatica za skupljanje smeća,
kako funkcionira plinski štednjak. Larry je bio nekako viši od oca koji ga, kako se činilo, nije
mogao ni pogledati, oca koji je uvijek bio negdje, radio, iako mu je radionica tada bila prazna
kao što će biti i nakon što je preuzme Larry, nakon Carla, koji bi se svake večeri onesvijestio
u naslonjaču pred televizorom, da bi na koncu kamionetom sletio s ceste u polje dok se jedne
ljetne večeri vraćao kući, te je izletio kroz vjetrobransko staklo i slomio vrat, a kamionet koji
se okrenuo na krov prošao je gotovo bez oštećenja, tako da je i dalje besprijekorno radio kad
su ga pronašli. Larryja su potkraj treće godine služenja pozvali u kapetanov ured i priopćili
mu novost. Časno su ga otpustili i ubrzo vratili kući, gdje su se svi složili — i novi šerif, i
glavni istražitelj i poručnik koji je zapovijedao Larryjevom jedinicom — da bi se trebao
brinuti za majku.

U Chabotu i dalje nije bilo Silasa. I dalje nije bilo ni Cindy. U međuvremenu se nije
vratila, a nitko nije naišao ni na njezine kosti, nitko od lovaca, nitko od drvosječa, nije ih
nanjušio ni neki pas. Cecil i Sheila Walker u međuvremenu su se preselili, on nije znao kamo,
a činilo se da je stara kuća bez njih popustila, odustala od odvažnog otpora, te se ovjesila od
silnog olakšanja, tako da je trava nicala između stuba, kalina pokrivala prozore, a stabljike
kudzua obavijale stupove na trijemu. Natpis ZABRANJN NEOVLAŠTENI ULAZAK koji je
netko bio pribio na vrata počeo je blijedjeti.

Još godinama, nakon što je majku smjestio u dom River Acres, Larryja su svako jutro
budili udaljeno režanje moćnih pila koje režu drveće na zemljištu koje je morao prodati,
prodorno oglašavanje zvuka koji označuje vožnju unatrag, grmljavina kamiona s balvanima
koji su se probijali blatnjavim kolotečinama i drhturavo sirovo drvo dovozili pod zupce u
pilani. Ubrzo su se zemlja kojom je šetao kao dječak, i stabla na koja se penjao, sveli na tri
stotine jutara, a okolno zemljište bilo iskrčeno, pa su na njemu zasađeni močvarni borovi koji
su brzo nicali prema nebu, te će, znao je, biti spremi za sječu za petnaest godina. Danju je
iščekivao mušterije, a njegova radionica bila je prije dio tradicije nego pravi posao. Uvečer je
čitao na trijemu ili uz vatru. Noći je provodio sam, rijetko misleći na staru majčinu molitvu,
molitvu kojom je molila Boga da mu pošalje osobitog prijatelja. Sve dok se molitva nije
ispunila.

SILAS JE za nekoliko minuta preduhitrio podnevnu gužvu i uhvatio separe u kutu.

Odložio je šešir u stranu i stao čekati, zagledan kroz prozor u visoku i oronulu zgradu suda na
suprotnoj strani ulice, s prozorima s lukovima i stupovima, u bijele odvjetnike u odijelima
koji su se spuštali jednom stranom dugačkih betonskih stuba i crnačke obitelji koje će osuditi
ili osloboditi koje su prilazile drugom stranom. Vrata restoran tada su se otvorila i unutra se
našla skupina bijelih dama. Sve su uglas govorile. Silas je obično izbjegavao taj lokal —
njegova je majka posluživala ljude za tim stolovima više od dvadeset godina, odande mu
toliko često donosila večeru da je zamrzio sva ta jela. No danas mu je taj lokal pružao
svojevrsnu utjehu. Možda se tako može najviše približiti Alice Jones, već odavno mrtvoj sa
svim svojim tajnama. I s njegovima.

Neka mlada konobarica divovskih grudi i plavo obrubljenih očiju došla je do njega s po
jednim vrčem ledenog čaja u svakoj ruci. »Što ima, 32 Jones? Slatki ili bez šećera?«

»Slatki, molit ću, gospođo«, reče on pa preokrene jednu od čaša na stolu tako da mu je
može napuniti, a usput se pokušavajući sjetiti njezina imena.

»Vidjela sam te u novinama«, reče ona. »Onaj članak o M&M-u.«

»Jesi, ha?« Bio je zaboravio da danas izlazi Beacon Light. Znači, ne spominje se zmija u
poštanskome sandučiću. Uz leševe i nestale djevojke to valjda i ne može biti prava vijest.
Budući da se radi o tjednim novinama, vijest o Larryjevu ranjavanju još neko vrijeme neće
biti otisnuta.

»Aha«, reče ona. »Želiš naručiti?«

Rekao je da čeka Angie pa je, i dalje se pokušavajući sjetiti konobaričina imena, a

ustručavajući se da joj pogleda u prsa, gdje je imala pločicu s imenom, otvorio mobitel.
Djevojka je tada već otišla za susjedni stol. Nitko ga u međuvremenu nije nazvao. Silas je
sklopio telefon i polagano pijuckao čaj dok se nisu otvorila vrata i dok u restoran nije ušla
Angie. Čak i u svijetloplavoj košulji odore i tamnoplavim hlačama izgledala je dobro, usta
nakrivljenih u stranu i kose ispletene u pletenice. Sviđalo mu se to što se nikad ne šminka i ne
lakira nokte. Ustao je, pa su se ovlaš poljubili, a potom su sjeli u separe, jedno nasuprot
drugome.

»Pune ruke posla?«

»Ne tol’ko kol’ko ti ne zoveš«, reče ona, pa iz držača uzme jedan od divovskih
plastificiranih jelovnika. »Što ti se jede?«

»Samo ovaj čaj.«

Pogledala ga je preko jelovnika. »Nije ti valjda zlo još od jučer?«

»Nije«, odgovori on. »Pojeo sam dva Marlina hot-doga.«

»Isuse, 32. Da nazovem Taba da nam donese defibrilator?«

Konobarica im je prišla i dopunila mu čašu.

»Bok, Shaniqua«, reče Angie.

 »Bok, sestro. Kako si napokon uspjela dovesti ovog čovjeka da jede kod nas?«

»Znaš da radi sve što mu kažem.«

Silas, koji je dotada gledao kroz prozor, načas ih je pogledao i nasmiješio se. »Hvala,
Shaniqua.«

Angie je naručila hamburger sa svime. Oh, i pomfrit — senf sa strane — i kolu bez
šećera.

»Zašto si tako neraspoložen?« upita ga ona kad se konobarica udaljila. »Nisu te valjda
opet u novinama nazvali 31, zar ne?«

»Ne.«

»Što je onda?«

»Samo razmišljam o Larryju Ottu.«

»Bio si kod njega?«

»Nisam.«

»Je li se probudio?«

»Koliko znam, još nije. Cijelo prijepodne bio sam u njegovoj kući. Roy želi da rješavam
ovo dok on radi na slučaju one nestale djevojke.«

»Tab misli da se sam ustrijelio«, reče ona.

»I Roy. Jer to inače ne bi prepustio meni.«

»Njih bi dvojica to trebali znati.«

»Ali zašto sada?« upita on. »Nakon tol’ko vremena, zašto bi se upuc’o baš sada?«

»Možda je zbilja oteo tu djevojku.«

Silas je već odmahivao glavom. »Ne, to ne mogu ni zamisliti.«

»Promisli malo bolje«, reče ona. »Ako je oteo onu prvu djevojku, još davno, onda je
tome možda jednostavno sklon. Možda cijelo vrijeme tako hvata djevojke, ali se nekažnjeno
izvlači. Ili se suzdržava koliko god može. Bilo kako bilo, uočio je zgodnu Tinu Rutherford i
za njom podivljao kao Hannibal Lecter. A onda se to pojavilo u svim vijestima, pa je shvatio
o kome se radilo, o curi iz velike i bogate obitelji, pa se počeo brinuti.« Podignula je ruku kao
da je riječ o pištolju i prst usmjerila u vlastita prsa. »Bum!«

»A što ako nije oteo onu prvu djevojku? U srednjoj školi.«

»Možda mu je čašu prelilo baš to što su ga svi smatrali otmičarom. Sve te godine nitko s
njim nije htio razgovarati. Misliš da se ponekad ševi? Muškarac koji je na takvu glasu?
Možda je na koncu puknuo i samome sebi rekao: >Dobro, ako se oni i dalje misle tako
ponašati prema meni, gdje je najbliža ženska<?«

Odmahnuo je glavom. »Jednostavno mislim da on to nije u stanju izvesti.«

»Kako znaš?«

Silas duboko uzdahne. A potom izlane: »Jer smo nekoć bili prijatelji.«

Uto se pojavila Shaniqua s hranom, no činilo se da je Angie uopće ne primjećuje.

»Nema na čemu«, reče Shaniqua pa se udalji.

»Kako to misliš, prijatelji?«

»Davno. Kad mi je bilo četrnaest...« Oklijevao je, ponovno pogledavao kroz prozor na
ljude i automobile koji su prolazili ispred velike bijele zgrade posvećene redu i zakonu, na sve
tri etaže.

»32?«

»Kad mi je bilo četrnaest godina, s mamom sam u Amos došao iz Chicaga.

Autobusom.« I tako je počeo pričati, stvari koje nikada nije izgovorio naglas, kako su putovali
iz Jolieta, kako su se uselili u brvnaru Carla Otta, bez vode, bez struje, kako su pješačili tri
kilometra do najbliže ceste, kako su ih Carl i Larry pokupili i kako je Ina nekako doznala za to
pa im dala one stare kapute, kako se sutradan Silasova majka kući vratila u Chevroletovoj
Novi i kako nikad nije rekla kako je došla do tog automobila. I dalje je pričao i kad je
Shaniqua ponovno prošla kraj njih i rekla: »Ako ne želiš jesti, Angie, ima onih koji hoće.«

Angie se nije obazirala, ali je počela jesti, otvarajući paketiće sa senfom i istiskujući ih
na tanjur pokraj pomfrita, polagano žvačući hamburger, pijuckajući kolu bez šećera kroz
slamku dok joj je Silas pričao kako ga je u početku šokiralo koliko je šuma tiha u usporedbi s
Chicagom, kako nema gužve, sirena, truba, električnog vlaka koji klopara. Ali i u šumi, ako se
čovjek zaustavi, ako se posve umiri, čuju se posve novi zvukovi, vjetar koji struji kroz obrise
lišća, glasanje i kreštanje šojke i smeđeg raznopojca, crvenog kardinala i vrapca, vrane i
jastreba, vjeverice koje grakću, žabe koje podriguju, pseći lavež iz daljine, pasanci koji rone
kroz otpalo lišće i još deseci drugih zvukova koje je malo-pomalo naučio raspoznavati.
Uvidio je i da nikada prije nije vidio pravu tamu u gradu, ali i kako, ako stojiš na trijemu
brvnare u noći bez mjesečine, ili se prošećeš šumom u kojoj vrhovi stabala dodiruju zvijezde,
gotovo zaboraviš da si ondje, osjećaš se nevidljivim. Seoska tama, tako je to zvala njegova
majka.

»U početku mi se nije sviđalo«, rekao je, »biti ovdje. No nakon nekog vremena, nakon
što sam od Larryja dobio tu pušku i nakon što sam počeo igrati bejzbol, počeo sam osjećati da
pripadam ovdje. Zato sam se dijelom i vratio, nakon toliko vremena. Nikad nisam zaboravio
ovaj kraj.«
 Shaniqua im je prišla s vrčevima. »Još slatkoga?« upitala je Silasa. On je kimnuo, a ona
mu je napunila čašu. »Još jednu bez šećera?« upitala je potom Angie.

»Ne, hvala.«

Silas je ponovno gledao kroz prozor i pritom gladio rub šešira. Ispričao joj je priču o
Carlu i tučnjavi s Larryjem, a ona je malo-pomalo prestajala jesti. »Nakon toga«, rekao je,
»mama i ja smo se preselili. U Fulsom. Ona je uspjela uštedjeti dovoljno za mobilnu kuću. Ja
sam krenuo u školu u Fulsomu i Larryja sam idući put vidio tek u srednjoj. Tada sam već
igrao bejzbol. Svi su me zvali 32. Ime mi se neprestano pojavljivalo u novinama. A Larry Ott
bio je običan seljačić koji je svima bio antipatičan.«

»Kako to?«

»Bio je čudan. Živio je toliko daleko u unutrašnjosti da uopće nije imao prijatelja. Nikad
nije dolazio na utakmice, nije došao ni na proslavu mature. Uvijek je samo čitao te svoje
knjige. U školu je znao donositi razne stvari, zmije koje bi ulovio, pokušavao je nekako
skrenuti pozornost na sebe. Sjećam se da je jednom, bit će u trećem srednje, valjda za Noć
vještica, došao u školu s nekakvom čudovišnom maskom.«

Silas se toga nije sjetio već godinama. Bila je to maska zombija s lažnom kosom i
kožom koja se raspadala, izrađena od debele plastike i crvena od umjetne krvi, nešto
najrealističnije što je itko ikada vidio, poput prave odrezane glave. »I dandanas jasno je
vidim«, rekao je. Kad se Larry pojavio u učionici s tom maskom, svi su se klinci stali
natiskivati oko njega. Silas ga je vidio kraj sportske dvorane, gdje su je redom isprobavale
najzgodnije djevojke, navijačice. Kad ju je osupnuti Larry dobio natrag, zacijelo je mirisala
po Loveovu mladenačkom parfemu Baby Soft, šamponu Suave i bombonima s okusom
peperminta. Onda ga je već počela dozivati druga skupina djevojaka. Mogu li vidjeti njegovu
masku, smiju li je staviti na glavu? Hoće li je navečer donijeti u Kuću duhova Prve baptističke
crkve u Fulsomu? Navući je u jednoj od soba?

Naravno da hoće.

Silas je tog poslijepodneva imao trening, a nakon toga on i M&M i ostali članovi ekipe
u stražnjem su se dijelu nečijeg kamioneta odvezli do te napuštene kuće uz autocestu br. 5.
Larry je već bio ondje, u bijeloj plahti s izrezanom rupom za glavu, sav ozaren. Kad je
nelagodno i nespretno domahnuo Silasu, ovaj mu je okrenuo leđa. Sljedeća je tri sata Larry
imao vlastitu sobu u Kući duhova, sobu u kojoj je čovjek mogao dobiti vrtoglavicu od
isprekidanih bljeskova stroboskopskog svjetla i prepunu lažnih dijelova tijela, ispunjenu
krikovima sa zvučnika skrivenih među balama sijena. Ljudi su onamo ulazili cijelu noć,
skupine tinejdžera, dječaci koji su se međusobno gurali, parovi, poneki i s užasnutom djecom.
Silas se držao rezervirano, sve je promatrao i potajno donosio pivo iz stražnjeg dijela
kamioneta, stalno motreći Larryja, misleći da se te večeri Larry zacijelo osjeća gotovo
normalno.

U ponoć, kad je sve završilo, Larry je izišao iz kuće, skinuo masku, lica zajapurena od
vrućine, kose zalijepljene za lubanju. Stajao je, čekao da ga netko primijeti, da mu čestita na
izvedbi, da ga skupina možda prihvati i da od nekoga dobije pivo. Ondje je bila i Cindy
Walker...

»Tko?« prekine ga Angie.

»Ona djevojka«, reče on, već uzrujan zbog toga što ju je uopće spomenuo, »koja je
nestala.«

Netremice ga je gledala.

»Bilo kako bilo«, nastavi on, »kad je Larry izišao iz Kuće duhova, svi smo se
jednostavno nekako pretvarali da ga ne vidimo. Svi redom.«

Ispričao joj je kako je Larry još dugo stajao pod reflektorom. Pokušavao shvatiti. Držeći
spljoštenu masku pod rukom. Na koncu se okrenuo i zemljanim putem pošao prema asfaltu.
Zastao je na cesti u onoj plahti koja je vijorila na vjetru i stao čekati, kao da dolazi neki
automobil, iako nigdje nije bilo vozila, tako je čekao dugo, a auta nije bilo. Neki od učenika
četvrtog razreda već su ga bili zaboravili, pa su razmjenjivali cigarete i pivo, no Silas je
gledao kako Larry na koncu prelazi cestu i dolazi na parkiralište. I ondje je zastao, skinuo je
plahtu i pogledao automobile, kao da bira koji će kupiti. Bio je zaboravio gdje je parkirao
majčin Buick, u tome je bila stvar. Za slučaj da netko pogleda prema njemu i poviče: »Hej,
pogledajte! Pa to je Larry! Vrati se! Pridruži se tulumu!«

Nitko to nije učinio, ni Silas, ni Cindy. A nakon toga Larry je sjeo u auto i još se malo
zadržao na parkiralištu dok je motor tiho brujao. Silas nije potrčao za Larryjem kad je
polagano, polagano, krenuo parkiralištem, nije ga rukom pozvao da dođe dok je sjedio s
uključenim svjetlima i obasjavao zemljani prilazni put, da dođe do mjesta na kojem su se svi
nalazili, i gledali na drugu stranu i samo dalje razgovarali, Silas mu nije mahnuo kad se Larry
polagano provezao pokraj njih, dok su svi gledali njegova stražnja svjetla koja su polagano
prolazila između drveća, još se zadržavala, kao da bi se mogao vratiti. Kad je napokon otišao,
sjećao se Silas, Cindy i svi ostali, pa tako i on, prasnuli su u smijeh.

Angieine usne bile su iskrivljene u stranu i on je znao što misli. »Koliko je vremena
prošlo od tada, od te večeri, do dana kad je nestala ta djevojka, Cindy?«

»Nekoliko mjeseci?«

Načas je zašutio, čekajući da Shaniqua, koja se bila pojavila, odnese Angieino posuđe.
»Još slatkoga?« upitala je Silasa.

»Ne, hvala, dosta mi je.«

»Hvala, sestro«, reče Angie. A onda se obrati Silasu: »Jesi li ti ikada izišao s njom?«

»Sa Cindy?« Nije ju gledao u oči, samo je preokretao šešir na stolu. Mislio je:
Jednostavno joj reci, no ipak je odmahnuo glavom i rekao: »Njezin je očuh bio jedan od onih
bijelaca koje je svaki pametni crni klinac izbjegavao, osobito u Mississippiju.«

I dalje ga je promatrala. »Tko te ikad optužio da si pametan?«

 On se nasmiješi.

»Ali Larry ju je izveo?«

»Da.«

»Zašto je pristala? Ako je tip bio takav jadnik?«

Uto se oglasio njezin radiouređaj, a na drugoj strani veze bio je Tab. Prometna nesreća
na cesti 201.

»Sranje.« Ustala je s pićem u ruci. »Žalim, srce. Užasno mi je žao što moram ići jer još
nikada nisi tol’ko pričao.«

Nagnula se i poljubila ga u tjeme. »Dovršit ćemo još ovaj razgovor«, rekla je i izjurila, a
kola hitne s upaljenim rotirkama već su se zaustavljala uz rub pločnika.

Shaniqua je prišla stolu. »Razgovarate o Strašnom Larryju?«

On podigne pogled. »Da.«

Ona je počela skupljati posuđe. »Moja je mama s njim išla u školu... Kaže da je taj mali
u džepu uvijek imao nekakve zmije.«

SILAS JE skinuo šešir prije nego što će proći kroz električna vrata u bolnici, zaustavio
se kod šaltera za informacije i upitao gdje može pronaći Larryja Otta. Dobrovoljac u crvenom
prsluku, neki stari bijelac obrva gustih poput brkova, stavio je naočale i namršteno pogledao
ekran računala.

»Vi ste član obitelji?« upitao je, a onda se napola nasmiješio da Silasu pokaže da ne
mora odgovoriti, da se radi o šali. »Ja sam Jon Davidson«, reče pa mu pruži ruku. »Jon«,
ponovi, »bez h.«

»Drago mi je.«

»Vi ste pozornik Jones, je li tako?«

»Da.«

»Čitao sam o vama u ovim novinama.« Dodao je Silasu primjerak Beacon Lighta,
otvoren i preklopljen tako da se vidio članak o kojem je govorio. Silas ga pogleda. »Pronađen
leš«, glasio je naslov. Članak je bio kratak, tek gole činjenice, auto u plamenu i tako dalje.
Silas se navodio kao predstavnik zakona koji je pronašao leš, no sve su izjave, kao i uvijek,
potekle iz Frenchovih usta.

»Ali, evo ga«, reče Davidson pretražujući stranicu na zaslonu. »Još je na intenzivnoj.
Prvi kat, lijevo kad iziđete iz dizala. Posjeti su od tri do pet, ali vas će pustiti.« Namignuo je.
»Samo dežurnoj sestri recite da ste slavni.«
 Silas mu je zahvalio, te je kraj male prodavaonice došao do dizala, a zatim se okrenuo i
vratio.

»Je li ga još tko posjetio?«

Službenik dobrovoljac skine naočale i namršti se. »Da vidimo... Ja ovdje radim od
podneva do šest, pet dana u tjednu. Ali ne... Koliko znam, nitko. Da pitam druge
dobrovoljce?«

»Ako vam nije problem«, reče on. »A dođe li još tko, možete li zapisati ime?
Obavijestiti me?«

»Dogovoreno.«

Nažvrljao je broj telefona na ugao novina — rečeno mu je da proračun ne pokriva

izradu posjetnica — te se dizalom uspeo na kat. Gurnuo je staklena vrata na kojima je pisalo
INTENZIVNA NJEGA i ušao. U prostoriji za medicinske sestre bilo je tiho, jedna tamnoputa
gospođa u zelenom bolničkom odijelu nešto je radila na računalu. Iza nje se sa zvučnika
monitora čulo kako netko teško diše. Zidovi su ondje bili od stakla, pa je kroz njih vidio
nekoliko kreveta, uglavnom praznih.

»Dobar dan«, reče prilazeći radnome stolu.

Ona podigne pogled. »Dobar dan. Mogu li vam nekako pomoći?«

On šeširom kucne po bedru. »Došao sam se raspitati o Larryju Ottu.«

Ona skine naočale i odmjeri ga od glave do pete.

»Kako mu je?« upita.

»Pa, preživio je sinoćnju operaciju, ali još nije pri svijesti. Doktor bi ga trebao pogledati
oko četiri, no trenutačno mu je stanje stabilno.«

»Smijem li ga pogledati?«

Ona ustane. »Samo na trenutak.«

Pošao je za njom i primijetio da je dotada na računalu igrala pasijans.

Larry je bio sam u jednoj prostoriji, oko njega je bilo još nekoliko mračnih kreveta, on
se nalazio u sredini, priključen na srčani monitor, respirator i stalak s tekućinom za infuziju.
Bio je gol do struka i blijed, prsa su mu bila obavijena zavojima ispod kojih su s obiju strana
izlazili drenovi. Cjevčice su mu ulazile u nos i usta i bile ljepljivim vrpcama zalijepljene za
kožu.

»Nevjerojatno je da je još uopće živ«, reče bolničarka. »Kad su ga dopremili, nije bilo
vremena za to da ga prebace u Hattiesburg, gdje imaju bolju opremu za obradu rana od
vatrenog oružja. Liječnici su dali sve od sebe, ali...« Nije dovršila misao.
 »Mislite da će se izvući?«

»Ne bih znala«, odgovori ona. »Ali za vrijeme operacija dvaput je bio klinički mrtav.«

»Operacija?«

»Da. Kirurg je izvadio zrno i dali smo mu šest doza krvi. Metak mu je za dlaku
promašio srce, rekao je dr. Milton. Ali onda je, nedugo nakon što smo ga prebacili ovamo, od
napora doživio manji srčani udar, pa smo ga vratili u operacijsku salu.«

Tako blizu, Silas je u Larryjevoj kosi ugledao i sijede vlasi. 1 kratke dlake na bradi oko
ljepljive vrpce također su bile sijede. Iz očiju su mu se spuštali vlažni tragovi i protezali se po
suhoj koži lica.

»Je li u komi?«

»To još ne znamo«, reče ona. »Pod sedativom je.«

»Kad biste mogli znati nešto više?«

»To ćete morati pitati liječnika«, odgovori ona.

JURISDIKCIJA JE, znao je, više od pukih geografskih granica. Jurisdikcija znači i
odgovornost. Netko gospođi Ott mora priopćiti da je Larry ranjen, a budući da je French
slučaj prepustio njemu, sada je izišao iz Jeepa i zastao na parkiralištu River Acresa, staračkog
doma koji je dotada vidio tek u prolasku, kad bi nekamo išao. Takve su ga ustanove
deprimirale kao i, pretpostavljao je, sve ostale. Stavio je šešir i duboko udahnuo. Radilo se o
jednoetažnome zdanju od opeke, s mladicama borova što su nicale iz odvodnog žlijeba na
rubu krova, na kojem je trebalo zamijeniti i šindru. Red prozora nizao se cijelom stranom
zgrade, mnogi od njih bili su napukli, neki otvoreni, a drugi su imali klimatizacijske uređaje
koji su visjeli van, brujeći, ostavljajući lokvice na mjestu na koje je iz njih kapala voda,
poduprti daskama.

Ulazna su vrata bila otvorena, a neki crnac Silasove građe sjedio je iza njih, pušio i čitao
neki časopis posvećen automobilističkim utrkama NASCAR. Na sebi je imao bijelu odoru na
čijoj su se prednjoj strani vidjele žute mrlje. Silas ga je prepoznao — uhićenje zbog vožnje
pod utjecajem alkohola prije približno godinu dana — te mu kimnuo, pitajući se zašto ovaj ne
sjedi vani kad se činilo da je temperatura unutra viša.

»’Jutro«, reče Silas pa skine šešir. »Gdje mogu pronaći gospođu Ott?«

Ne podignuvši pogled, muškarac je glavom pokazao dalje niz hodnik, a Silas mu je

zahvalio i pošao onamo, te tako došao do kliznih staklenih vrata iza kojih nije bilo nikoga.
Miris sredstva za dezinfekciju nije prikrivao vonj urina. Nagnuo se preko šaltera, stola na
kojem se nalazila knjižica s križaljkama, te prijenosni televizor s isključenim tonom na kojem
se vidjela Oprah. Pozvonio je, a na susjednim se vratima nakon nekoliko trenutaka, ni
najmanje se ne žureći, pojavila krupna žena velikih naočala.
 »’Jutro«, reče Silas. »Pozornik Jones iz Chabota.«

Žena je sjela i zabavljeno ga pogledala. »Znam te«, reče. Imala je dugačke nokte
ukrašene zvjezdicama, a on se upitao kako uspijeva utipkati brojeve u telefon. Na pločici s
imenom pisalo je BRENDA. »Bio si u razredu ispred mene«, reče. »Često sam gledala kako
igraš bejzbol.«

On se nasmiješi. »Bilo je to davno.«

»Želiš reći da sam stara?«

Osmijeh mu se još više razvukao. »Ni slučajno.«

»Što trebaš? Clyde je ponovno prekršio uvjetnu?«

Tako se zove. »Koliko znam, nije. Došao sam razgovarati s nekom gospođom Ott, ako
je to moguće.«

Žena ga je pogledala uzdignutih obrva. »Možeš pokušati, ako baš želiš. Prije nekoliko
godina imala je nekoliko moždanih, a ima i Alzheimera.«

»Koliko je gadno?«

»Gadno je. Uglavnom ne pozna nikog. Cijela joj je lijeva strana nepokretna. Samo tak’
leži. Što je trebaš? Sin joj je upao u nevolje?«

»Zašto pitaš?«

»Jer sam ga jučer pokušala nazvati. Ponekad joj se zalomi i dobar dan. Ali nije došao.«

»Često je posjećuje?«

»Nekoliko puta tjedno. Luđak me pito mogu ga nazvat kad god joj je bolje i znaš što
sam mu rekla?«

»Ne?«

»Dovraga, ne. Nisam ja tu neka služba za dojave. Može ga sama nazvat’ kad god
poželi.«

»No, da možda više nećeš morati razmišljati o njemu. Netko ga je upucao. Zato sam
došao«, reče on.

SOBA JE BILA dvokrevetna, s dva bolnička kreveta, a kraj svakog od njih i naslonjač,
televizor na polici visoko na zidu. Na udaljenijem krevetu, pokraj prozora, prastara crnkinja
ležala je zagledana kroz prozor. Po mirisu sobe čovjek je mogao zaključiti da je netko
pacijenticama zaboravio promijeniti bolničke guske. Gospođa Ott sjedila je u našlonjaču i
gledala ga kao da je u sobu upravo ušetao kakav rasvjetni stup. Iznad nje, na zidu, na ekranu
je bilo Kolo sreće.

Stojeći iza njega, Brenda je glasno rekla: »Gospođice Ina? Ovo je pozornik Jones. Želi s
vama razgovarati o vašem sinu.«

Odsutno ga je pogledala.

»Zovi me ako bude trebalo«, reče Brenda, pa mu dodirne nadlakticu. »Bit ću ovdje.«

»Hvala.«

»Tko ste vi?« upita gospoda Ott, blago uzbunjena glasa, potpuno nepomične lijeve
strane lica i usta čiji su kutovi bili trajno spušteni. Pogledala je kraj njega prema Brendi koja
je na hodniku proučavala nokte. Činilo se da je to što ju je ugledala umirilo gospođu Ott.

Silas je u njoj tek s mukom prepoznavao onu ženu koja je njemu i majci davno dala one
kapute. Na sebi je imala kućni ogrtač koji s prednje strane nije bio vezan, a ispod njega
spavaćicu. Moglo se slobodno reći da nema grudi, a vrat joj je bio tanak poput ručnog zgloba.
Privukavši stolicu s kotačićima do njezina naslonjača, sjeo je, držeći šešir u ruci i pogrbivši se
tako da ne izgleda toliko krupno i visoko. Ona ga je cijelo vrijeme promatrala s određenom
sumnjom u pogledu.

»Clyde«, reče sada. »Reci ostalima da prestanu.«

»Nisam Clyde, gospođice Ina«, reče on. »Zovem se 32. Nekoć sam se poznavao s vašim
sinom Larryjem.«

»S kim?«

»Vašim sinom«, reče on blago. »Bili smo prijatelji, davno, davno. Jednom ste mi dali
kaput.«

»Clyde?« reče ona.

»Ne, gospođo. 32. Zovem se 32.«

»32?« Doimala se uzbunjenom. »Mnogo sam starija od trideset dvije godine.«

»Ne, gospođo. Pravo mi je ime Silas.«

»Kako je Eleanor Roosevelt?«

On se namršti i pogleda prema Brendi. »To je jedna od njezinih kokoši«, reče ona.

»Oh.« Ponovno se okrenuo prema starici. »Dobro je, gospođo Ott. Sve su kokoši dobro.
Jučer sam ih nahranio.«

»Najbolja nesilica je Rosalynn Carter.«

»Bit će da je tako.«
 »Ali najzgodnija je Ladybird Johnson.«

»Tako je, gospođo.«

»Tko ste vi?« upita ona.

On joj ponovno objasni.

»Clyde?« reče ona.

On je još neko vrijeme sjedio, ne uspijevajući je uvjeriti u to da nije Clyde, a onda ju je

pozdravio i ustao. U hodniku je pružio posjetnicu i upitao Brendu hoće li ga nazvati osvane li
gospođi Ott jedan od onih dobrih dana. Naravno da hoće, rekla je ona.

Na parkiralištu, u sjeni velikog oraha pecan, sjeo je u Jeep, gurnuo lakat kroz prozor, a
šešir ostavio na suvozačevu sjedalu. U misli mu se neprestano vraćao onaj davni, davni dan
koji je proveo u kući obitelji Ott. Kad je s Larryjem lovio guštere. I onu divovsku zmiju. One
kokoši u staji. U jednom trenutku dok su skupljali ono što je Larry nazvao njihovim terarijem,
niz staklenki prepunih opreznih reptila, Silas je ugledao kosilicu, spremljenu pod nisku
drvenu policu.

»Ti smiješ kositi?« upitao je tada.

»Smijem?« ponovio je Larry. Odložio je svoju staklenku, iz koje ga je promatrao gušter.

»Misliš: moram.«

»Ja nis’ nikad kosio«, rekao je Silas.

»Želiš kositi?«

Izgurali su kosilicu iz staje i izišli na sunčevu svjedost, a Larry mu je pokazao kako ćc

provjeriti ulje i gorivo i kako će pripremiti crpku, kako potegnuti pogonsku uzicu i pokrenuti
motor. A onda, vičući da nadjača buku, Larry mu je pokazao kako će prilagoditi brzinu
motora i gurati kosilicu u pravilnim redovima, te u sve užim krugovima napredovati prema
središtu. Silas mu je preoteo držak i rekao da je sve u redu i da je sada red na njemu. Uživao
je u svemu, u brujanju motora, vrućoj i tek pokošenoj travi u zraku i među golim nožnim
prstima, divljem luku koji se pržio na kućištu, šipki koja mu je vibrirala u šakama, kao i u
unakaženim grančicama koje su povremeno izlijetale iz otvora. Jednom kad je bio klinac,
vikao je Larry hodajući uz Silasa,

Larryjev je otac kosio travu, a Larry gledao kako prelazi preko nekog kamena koji je iz
kosilice izletio poput metka i odbio se od Larryjeva golog trbuha, ostavivši otisak na koži.
Larryjev je tata umirao od smijeha. Čak ga je snimio polaroidom i smijao se svaki put kad bi
vidio tu fotografiju. Moraš paziti kamo je okrenut otvor, htio je time reći Larry. Ne bi bilo
dobro da kamenje leti prema automobilima i ljudima, shvaćaš? Silas se okrenuo i ostavio
Larryja da stoji, te je kosio red za redom, samo dalje koseći, oduševljen time kako napreduje
kroz travu i tragom koji ostavlja. Bio je to ugodan osjećaj, kao da se češlja. Larry se besciljno
došetao do stuba ispred trijema i uzeo knjigu. Još je neko vrijeme gledao, čak se i ne
pretvarajući da čita, a onda je naglo ispustio knjigu, otrčao u dvorište, odgurnuo Silasa i
ugasio kosilicu.

Silas ga je odmah odgurnuo, dok se motor još zaustavljao. »Ne guraj me.«

»Oprosti«, rekao je Larry dok su se gledali u oči, a Silasovi dlanovi još vibrirali.

»Ne volim kad me netko gura.«

»Stvar je samo u tome«, rekao je Larry, »da nam nije preostalo mnogo vremena.«

»Baš me briga.« Silas je ponovno pokrenuo motor i počeo gurati kosilicu. Larry je još
neko vrijeme gledao, a onda se vratio na trijem i sjeo položivši dlanove na koljena.

Već trenutak kasnije počeo je poskakivati i pokazivati. Spuštao se mrak, nad poljima su
lebdjele krijesnice, a Silas je bio gotovo dovršio posao. Tada je ugledao svjetla automobila
koji se približavao kroz šumu. Ostavio je uključenu kosilicu i već nestao u šumi. Larry je
dotrčao do kosilice, koja je još radila, te je počeo gurati. Putem se približavao Carl Ott, a iz
kamioneta je izišao s vrećicom leda i smeđom papirnatom vrećicom. Bio je mastan i prljav od
rada, ali je pogledom obuhvatio vrt i počeo kimati.

»Lijepo, lijepo, mali«, doviknuo je Larryju.

Silas je to znao jer se u međuvremenu došuljao natrag kroz kukuruzište. Gospodin Ott
sada je rekao još nešto, nešto što Silas nije čuo, a onda je ušao u kuću. Larry se okrenuo pa
povukao kosilicu prema staji, zagledan prema mjestu kamo je pobjegao Silas i činilo se da
pilji izravno u njega.

Lijepo, lijepo, mali.

Silas je to zapamtio. U tom je trenutku, kao nikada u životu, osjetio koliko mu nedostaje
otac. Te se večeri kroz sve tamniju šumu vraćao kući, svjestan toga da je sva ta zemlja — više
od pet stotina jutara, bio mu je rekao Larry — njihova, a to je značilo da je Larryjeva ili da će
biti njegova. A Silas, koji nije imao ništa, pogledao je onamo gdje se do maločas nalazilo
nebo, a sad nije više vidio čak ni vrhove krošanja dok se noć spuštala niz penjačice. Potrčao je
u strahu, ne od nailaska tame, nego od gnjeva koji je osjećao pod rebrima.

Kad je došao kući, ondje je već bio majčin automobil. Kutija od stiropora iz restorana
bila je unutra na malenom drvenom stolu između njihovih kreveta za kojim su svake večeri
jeli, a kraj nje bio je tetrapak s čokoladnim mlijekom. Majka mu je i dalje bila u uniformi,
imala je i mrežicu za kosu. Sjedila je na rubu donjeg dijela kreveta s mačkom u krilu.

»Mali, gdje si ti?«

»U šumi.«

»U šumi, Silase? Po mraku?«

 »Oprosti, mama«, rekao je on, a laž mu je preko usana prešla lako i tečno. »Izgubio sam
se.«

Još ga je nekoliko trenutaka promatrala, mazeći mačku po vratu, možda se pitala treba li
mu vjerovati ili ne, možda je bila preumorna da ne povjeruje jer je na koncu rekla: »Pojedi
večeru. Već se ohladila. A mlijeko se ugrijalo.«

Sada je pokrenuo motor Jeepa. Unatrag je izišao s parkirnog mjesta. Znači da je zapravo
cijelo vrijeme imao oca, ne neku crnačku protuhu, nekoga tko je napumpao Alice Jones i
otišao, nego bijelca koji je spavao sa svojom sluškinjom, a onda je trudnu poslao u Chicago.

Spuštenih prozora polagano se vozio cestom među kamionima s trupcima i terencima,

ponovno se uputivši prema imanju obitelji Ott. Ulazeći iz grada, gdje je promet bio rjeđi,
pitao se stoji li ona brvnara još na istome mjestu.

Skrenuvši na cestu za groblje Campground, ugledao je neki quad koji se vozio sredinom
prometnicc. Došao je iza njega, iza tog malog vozila koje je jurilo brzinom većom od šezdeset
kilometara na sat, pa upalio farove. Mladić na quadu, mršavi bijelac, osvrnuo se, bacio bocu u
travu pokraj puta, pa mu pokazao da ga zaobiđe, no Silas je ispružio ruku kroz prozor i
pokazao mu da skrene s ceste.

Klinac je sjedio noge prebačene preko rezervoara i palio cigaretu kad je Silas izišao i
prišao mu. Ugledavši Silasovu uniformu i pojas s pištoljem, mladić se uspravio. »Bok, stari«,
rekao je.

Silas reče: »Time se ne smiješ voziti po cesti.«

Mali ga pogleda.

»Imaš li vozačku?«

»Ti si lovočuvar?«

»Pozornik u Chabotu. Gdje ti je dozvola?«

»Bit će da mi je ostala doma. Ti si 32 Jones. Čuo sam za tebe. Što je pozornik?«

»Policajac. Kako se zoveš?«

»Wallace Stringfellow.«

»Živiš negdje ovdje, Wallace?«

Mladić palcem pokaže iza sebe. »Nekoliko kilometara dalje.«

»Nisi pio, zar ne?«

»Nisam, gospodine policajče.«

»Nisi u travu bacio pivo?«

 Odmahnuo je glavom.

»Hoćeš reći da ako se vratim onamo neću pronaći bocu s tvojim otiscima?«

»Možda da. Vjerojatno bacam dosta boca, oduvijek ostavljam smeće za sobom, ali
nikad kad vozim.«

Silas je u košari iza sjedala uočio prljavu jastučnicu i pitao se bi li trebao pogledati što
je u njoj. Još se nekoliko trenutaka pitao-ima li možda proreze za oči, iako se čini da je
rasizam u današnje vrijeme manje organiziran nego u vrijeme dok je odrastao. Sada upita:
»Imaš li pištolj?«

»Nemam, gospodine.«

»Često se voziš ovuda?«

»Ponekad.«

»Ovo je Rutherfordova zemlja, najvećim dijelom, i ako si na njoj, onda je to

neovlašteno narušavanje posjeda.«

»Misliš da je protuzakonito samo se tako voziti?«

»Ako je zemlja označena, da. I ograđena.«

»Čovjek svaki dan nauči nešto novo. Hvala što si mi rekao.«

»Kamo ideš?«

»Nemam određeni cilj. Samo uživam u ovom vremenu.«

Silas ga je gledao, ali je razmišljao o onoj lovačkoj brvnari. »No, da«, rekao je, »ovaj
put pustit ću te samo uz upozorenje. Ali cijelim putem kući vozi se uz rub ceste, jesi li me
čuo, jer ako te opet vidim na glavnoj cesti, s ili bez alkohola, napisat ću ti kaznu. Ili ti prirediti
nešto još gore.«

»Svakako, gospodine. ’Fala na upozorenju.«

Gledao je kako mali pokreće i turira motor. Kratko ga je vojnički pozdravio i odjurio
poskakujući uz rub ceste. Silas je stajao i odmahivao glavom.

DOK SE JEEPOV MOTOR uz pucketanje hladio ispred Larryjeve kuće, Silas je skinuo
vrpcu na kojoj mu je bila službena značka, te je, da se rashladi, svukao košulju uniforme,
objesio značku oko vrata i svezao košulju oko struka. Hladio je lice šeširom dok je preko
polja prilazio drveću, pa se sagnuo da prođe ispod stare ograde, dobro pazeći da mu majica
kratkih rukava ne zapne za bodljikavu žicu. Nije mu se milila pomisao na razne grinje,
krpelje, komarce i zmije, pa je dobro gledao na sve strane dok mu se čičak hvatao za
nogavice, a trnje za košulju.
 Što to tebi treba, Silase?

Majka je morala imati dva posla i još pospremati po kućama da može kupiti onu
prikolicu u Fulsomu. U ono vrijeme govorio si je da ona samo želi da joj ne smeta. Zato ga je
poslala od sebe. Dok je tako ležao sam, otvarao bi pisma koja mu je slala u Oxford, rastvarao
beživotne novčanice od pet i deset dolara koje mu je slala iz tjedna u tjedan da može pohađati
nastavu i igrati bejzbol a da pritom ne mora i raditi. Sad mu je bilo jasno koliko ga je voljela
unatoč tomu što joj nikad nije otpisao, unatoč nevoljama i strahu koje je proživljavala zbog
njega, unatoč tomu što je u njemu nedostajalo. Njezinu je ljubav uzvraćao tako što je rijetko
dolazio kući, a kad bi se pojavio, ona bi sva treperila nad njim, kao da mu je svaki obrok
posljednji, popravljala bi položaj papirnatog ubrusa, na tanjur mu dodavala još jedan batak,
točila mu toliko mlijeka ili ledenog čaja da je to već bilo gotovo na granici podnošljivoga. On
je tada odbijao prepoznati istinu, činjenicu da umire od usamljenosti. Štoviše, jedva ju je
uspijevao i pogledati. Bio je u stanju tek na brzinu nešto pojesti te se izmigoljiti iz kuće i poći
nekamo u noć (njezinim automobilom), pronaći M&M-a i druge prijatelje iz srednje škole,
dok je ona samo sjedila i čekala da se vrati.

Sada, dok je tako hodao, provlačio se kroz lišće i penjačice, bršljan i paučinu, te prave
lukove trnja, primjećivao je koliko je sve drukčije, koliko se zemlja može brzo promijeniti,
kako je sve sada prava divlja džungla posuta bijelim otpalim granama i sasušenim deblima, a
ne više onaj mali i kratkotrajni raj u kojem su tada uživala dvojica dječaka. Došao je na vrh
uzvisine, pa se spustio do dna udoline, zaustavio se da predahne kraj neke stare magnolije,
crnog debla toliko velikog da bi ga teško obavio rukama. Nešto na njegovim kvrgama i kori
bilo mu je poznato, bila su to dobra uporišta za noge, za ruke. Podignuo je pogled i ugledao
dvojicu dječaka na granama, jedan je imao bijelu, a drugi crnu kožu. Požurio je naprijed,
saginjući se da izbjegne veliku izbočenu nakupinu trnja, a ubrzo je tako ugledao još jednu
dobro mu poznatu magnoliju, posve glatku u visini struka zahvaljujući staroj bejzbolskoj
loptici. Dok je šeširom spuštao i savijao trnovite grane, već je bio sav zadihan i zamalo se
sudario sa zidom brvnare prije nego što ga je ugledao.

Bila je nekako manja, drvo tamnije, s više tragova izloženosti vremenu. Penjačice i
kudzu bili su gotovo posve preuzeli sve, kućicu koja je izgledala kao središte velike borbe,
kao da je vegetacija pokušava progutati, srušiti, kao da je zemlja odjednom postala organskom
masom koja diše pod Silasom, gotovo je osjećao trenje, čuo viskoznu tutnjavu probave.

S prednje se strane polagano uspeo stubama mekima poput mahovine na trijem nalik na
špilju, s vegetacijom na svim stranama i pčelama koje su navirale iz bijelih cvjetova, a žive
penjačice gušile su mrtve, koje su visjele s krova. Divovski sivi leptir priljubljen uza zid.
Oprezno je pomaknuo bršljan u stranu i pogledao kroz divovsko lišće kudzua prema mjestu na
kojem se na ulaznim vratima nalazio zahrđali lokot.

Zakoračio je unatrag i objesio šešir na neku granu, pa se, hodajući po sloju mokrog
lišća, probio uza zid brvnare, zid prekriven kudzuom i prošaran stotinama zgusnutih penjačica
debelih poput tijela kakve zmije. Kod prvog je prozora snop iz baterijske svjetiljke usmjerio
kroz prašnjavo staklo, obasjavajući obrise kreveta bez uzglavlja na kojem je spavao, kao i
kreveta na kojem je spavala njegova majka, stola među njima, zahrđale željezne peći u kutu,
oko koje su šćućureno sjedili ne bi li se ugrijali onih prvih dana i noći kad nisu imali kapute.

Pokušao je otvoriti prozor i tako shvatio da je zaključan iznutra. Činilo se da ga nitko

nije otvarao godinama. Provlačio se kroz raslinje uz kuću, pa iza ugla došao i do stražnjeg
zida, ali i ondje je prozor bio zaključan, lišće ga je škakljalo po vratu i paučina puna ljuštura
kukaca i ostataka listova i grančica uhvaćenih u tom gustom vezu. Kod trećeg se zida
zaustavio i dobro zagledao. Netko je pokušao podignuti taj prozor. Jasno je vidio gdje ga je
netko na silu pokušao otvoriti, drvene vodilice bile su svjetlije i oštećene, jedna od četiri
staklene plohe razbijena, komadići stakla na podu u kući. Provučena ruka do zahrđale brave?
Othrvao se porivu da podigne prozor, pa je umjesto toga prinio svjetiljku do tog otvora.
Videći sad sve mnogo bolje, jer ondje nije bilo stakla u kojem bi se odražavao njegov snop,
vidio je bočnu stranu svog nekadašnjeg kreveta, madrac uleknut u sredini i namotaje hrđavih
opruga koji se naziru kroz prljavu tkaninu. Tih je prvih noći majka spavala s njim, u tami bi
prelazila zemljani pod, a dah joj se vidio pri prigušenoj svjetlosti iz peći dok mu je govorila:
»Pomakni se, sine, jer ćemo se inače oboje smrznuti.«

Sad je jasno vidio da je netko u međuvremenu bio unutra. Na podu se vidjela dugačka
mrlja. Zamišljao je da je taj uljez vukao noge za sobom da izbriše tragove. Puls mu se ubrzao
kad je snop svjetlosti usmjerio pod krevet. U sjeni kreveta na neravnoj zemlji naziralo se
mjesto na kojem je netko, uvidio je sada, iskopao grob.

U DOBI OD TRIDESET JEDNE godine, nedugo nakon što je preselio majku u River
Acres i deset godina prije nego što će nestati Tina Rutherford, Larry je počeo primjećivati da
stvari u staji nisu kako treba. U to je vrijeme Ina Ott bila prisebnija, Alzheimerova joj je
bolest još bila u ranoj fazi, Larry ju je posjećivao svakodnevno kad se pred večer vraćao kući
s posla, vikendom se zadržavao dulje, dok je ona šutljiva tamnoputa gospođa na drugome
prozoru tiho hrkala ili gledala kroz prozor. Njegova je majka uvijek pitala ima li mušterija, a
on je govorio: »Oh, nekoliko.« Potom bi se raspitala za svoje dame, a on bi joj pričao o
Eleanor Roosevelt. »Jutros je snijela veliko pjegavo jaje.«

Kad je primijetio da netko švrlja po staji dok je on na poslu, to joj je također ispričao,
rekavši kako je jedne večeri vidio da stražnja vrata nisu posve zatvorena, a jednom drugom
prilikom da su vile spuštene s čavla. Nju je to uzbunilo i rekla mu je da bi trebao zaključati
vrata. Vjerojatno neki dječak u potrazi za pustolovinama. »Staja je čudesno mjesto za svu
djecu«, rekla je ona, a on se složio, prisjećajući se kakav je bio nekada.

Prednost — ona bi bila rekla blagoslov — njezina oblika Alzheimerove bolesti krila se
u činjenici da joj je s prvim slojem povijesti iz sjećanja nestao onaj incident u vezi sa Cindy
Walker, kao i sve njegove dalekosežne posljedice. Larryjeva majka, udobno zavaljena u
naslonjaču pokraj kreveta, nije imala pojma da se to dogodilo, pa to i nije moglo biti
povezano s nestašlucima koje je Larry opisao, otvorenim sandukom u prostoriji s opremom,
prevrnutim vrećama s hranom za kokoši, premještenom motornom pilom, Carlovom ribičkom
kutijom u potpunom kaosu, iako je Larry u njoj uvijek održavao besprijekoran red, mamcima
i olovom koji su nestali, štapovima koji nisu uredno posloženi. Kako je ne bi dodatno
uzbunio, nije joj rekao da je jedne večeri utvrdio da nema pijetla, a druge da nema njegova
starog bicikla. Umjesto toga, opisao joj je malene tragove golih stopala oko stražnje strane
staje. Jednom drugom prilikom ispričao joj je kako je tog jutra, umjesto da se odveze na
posao, parkirao kamionet u staji, tako da se nije vidio izvana, te stao čekati u prostoru za
čuvanje sijena i čitati neki roman, ne spominjući kako se zbog toga osjećao neobično jer je bio
negdje drugdje, a ne u radionici i brinuo se zbog mogućnosti da upravo tog dana onamo svrati
neki automobil, te kako je onda, negdje oko deset sati, začuo nečije korake na suhome lišću
iza staje. Larry sc spustio ljestvama i sakrio iza jedne pregrade u prostoriji u blizini stražnjih
vrata. Navukao je svoju staru zombijevsku masku. Vrata su se uto otvorila uz škripu, a na
njima je ugledao gustu plavu kosu. Dječak je bio prljav i smeđ poput jajeta, a Larry se pod
maskom nasmiješio. Pustio ga je da posve uđe — odrezane traperice, bez majice, bez obuće,
sa savijenim štapom u ruci — pričekao da mu se malene oči priviknu na tamu, a onda je izišao
iza pregrade uzdignutih ruku, prstiju savijenih poput kandža i povikao: »Aaaa!«

Dječak je poskočio kao oparen, prestravljeno zaštektao, okrenuo se u zraku, pa doskočio

i potrčao. Zabio se izravno u vrata i pao, ali je ustao gotovo i prije nego što je dodirnuo tlo i
već nestao. I dalje se smijući, Larry je skinuo vruću masku, izbacio onaj štap iz staje, pa
otvorio velika pomična vrata, izvezao kamionet, zatvorio vrata, ostavio masku na njezinu
mjestu u ormaru te otišao na posao.

»To bi ga trebalo naučiti pameti«, rekla je njegova majka smiješeći se i s komadićima

salate od kupusa na bradi. »Jesi li čula, Doris«, rekla je Ina, obraćajući se krhkoj nepokretnoj
crnkinji na susjednome krevetu, no ova je i dalje samo piljila kroz prozor.

»Sirotica«, prošaptala je njegova majka. »Zaboravila je i kako se zove.«

Zbog Larryjeve prošlosti, žene koje su s njom dijelile sobu uvijek su bile žene u daleko
odmaklom stupnju zaborava, one koje nisu znale da ih je posjetio eventualni ubojica, žene bez
obitelji, žene koje se nisu imale kome potužiti.

Godine su nestajale jedna za drugom, a s njima su nestajale i te crnkinje. Koliko se

Larry uspijevao sjetiti, četiri su žene preminule u snu, dok je Ina i dalje živjela, čekala ga da
dođe, gubeći sat po sat dana, tjedana i mjeseci sjećanja, sve dok i ona nije zaboravila kako se
zove, kako se zove ona sama i kako se zove Larry, imena kokoši nestala su posljednja, a onda
više nije bilo čak ni njih i sada je sve sitnija žena koju je posjećivao subotom ležala i čekala
da umre, a da to nije ni znala, uz još jednu crnkinju koja je također ležala i, mada to nije
znala, čekala smrt.
 DESET GODINA NAKON što ga je Larry prestrašio i otjerao iz staje, dječak se vratio.
Bilo je to jednog petka u studenome, nakon posla. Larry je čitao na trijemu, i dalje u radnoj
odjeći, oznojen ali ne i prljav, košulje izvučene iz hlača, cipela ostavljenih kraj ulaznih vrata,
još jedna navika koja mu je preostala od majke, žene koja nikad nije dopustila da u njezinu
kuću uđu i radne cipele.

Već je bio jeo, uobičajeni obrok iz KFC-a, dva komada pilećih prsa, bez krila,
dvostruku porciju pirea s umakom i kolač, a sada je pio drugu Coca-Colu, koju je kući
donosio iz radionice u žutim plastičnim kutijama koje su se nekada radile od drva. Sve je
upućivalo na to da će se i ta večer odvijati kao i sve ostale u njegovu životu: čitanje, gledanje
televizije, tuširanje, odlazak u krevet, još malo čitanja dok ne bi zaspao. Ujutro ustajanje,
brijanje, odijevanje čiste radne košulje, a budući da je sutra subota, traperice umjesto radnih
hlača, a potom povratak na posao. Predvečer će posjetiti majku, donijeti svježe cvijeće i
album s fotografijama, u nadi da će ga se sjetiti, ako ne samo će tako sjediti uz nju, zagledan u
istu točku kao ona, pitajući se što točno vidi. Sada je, kao i uvijek, u džepu imao mobitel, za
slučaj da ga nazove, ali ti su pozivi u posljednje vrijeme bili toliko rijetki da je znao da bi
svaki od njih lako mogao biti i posljednji, da bi mogla utonuti u taj prostor u koji pilji,
zauvijek otići na mjesto koje toliko pomno motri, što god to točno bilo.

Kad je začuo neko vozilo na glavnoj cesti, udaljeno malo manje od kilometra, prestao je
čitati i zadržao stranicu na kojoj je stao prstom s nesumnjivo najčiščim noktom među svim
automehaničarima u Mississippiju. Vozilo sc približavalo i uskoro je čuo kako gume prolaze
po šljunku, a kroz drveće na desnome rubu vrta sada je vidio bljeskove bijele boje. Pogledao
je stopala i upitao se bi li trebao navući cipele — činilo mu se da nije pristojno posjetitelja
dočekati bez obuće — ali to ipak nije učinio. Iako je jedini živio uz tu cestu, bilo je malo
vjerojatno da netko onamo dolazi radi njega. Možda se netko izgubio. Ili netko tko ima par
boca piva ili redenik s petardama. Odložio je Coca-Colu na beton, ostavio knjigu na
naslonjaču, pa ustao.

Bio je to jedan od novijih modela kombija kakvima se služi dostavna služba UPS, samo
što je ovaj imao plave ukrasne oznake i što je na njemu pisalo DIRECTV. Činilo se da sc
vozač nije izgubio. Štoviše, mahnuo mu je i zaustavio se uz cestu iza Larryjeva Forda, pa
ugasio motor. Još nekoliko trenutaka vozač sa sunčanim naočalama i zagasitoplave kose
sjedio je za upravljačem, skupljao stvari sa susjednoga sjedala, dok je motor pucketao hladeći
se. Vozač je zatim otvorio vrata, izišao, zalupio ih, pa ponovno mahnuo, već se uspinjući
kosinom prema Larryju.

»Bok stari«, rekao je. »Ja sam Wallace Stringfellow.« Bila mu je tek dvadeset i koja,
uvidio je tada Larry, bio je nešto niži od metar osamdeset, a imao je kozju bradicu i maljave
čekinje na obrazima, bio je mršav i koščat, a izgužvana košulja s oznakom DIRECTV, koja
mu nije bila ugurana u hlače, bila mu je prevelika barem za broj-dva. Ispod nje imao je
poduže kratke hlače od laganog svijetlog materijala i izlizane tenisice. U Fulsomu je živjelo
nekoliko Stringfellowa, ali Larry ih nije poznavao.

»Dobra večer«, uzvratio je on. »Kako vam mogu pomoći?«

 Wallace je ispružio ruku, prljavijeg dlana od Larryjeva i malenog. Larry je još nekoliko
trenutaka gledao tu ruku, pa ju je stisnuo, osjećajući Wallaceov oznojeni ljepljivi dlan. Oko
njega se jasno osjećao i miris alkohola.

»No, da«, rekao je ovaj, pa je podložak za pisanje stavio pod ruku da iz džepa košulje
lakše izvadi kutiju cigareta Marlboro, »mi satelitski tehničari to zovemo instalacijskom
vožnjom... Vozio sam se uokolo, samo što se nis’ izgubio, pa sam slučajno vidio da nemaš
satelitsku. Antenu.« Izvukao je cigaretu i pripalio je, pa bradom pokazao prema Larryjevu
krovu. »S tom starom antenom...? Kol’ko imaš, tri programa?«

»Hvala što ste došli čak ovamo«, rekao je Larry, »ali čini mi se da mi ne treba. Tri su mi
programa više nego dovoljna.«

»Ionako odjednom ne možete gledati više od jednog, je l’ tako«, rekao je Wallace. »Ali,
čuj, ne znaš čega sve ima. Ponešto za svačiji ukus. Postaviš satelitsku i bum... večeri su ti
ispunjene točno onako kako želiš.« Ponovno je pokazao prema gore. »Mogu je učvrstiti tamo
gore, meni se čini da uvijek izgledaju kao nekakvo uho koje osluškuje nebo. Voliš kuharske
emisije, tu su, imamo sve. Dokumentarce o ubojstvima? Kriminalističke istrage? Hrvanje?
Cijeli jedan program prikazuje samo to.«

»Hvala što ste došli čak ovamo«, rekao je Larry, »ali...«

»Evo«, rekao je Wallace, pa mu dodao jednu od brošura.

Larry ju je uzeo i otvorio, ugledao dugačak popis programa. »Ima ih puno, nema što«,
rekao je.

»To nije ništa«, rekao je Wallace. »Mogu ti instalirati više od sto dvadeset programa za
manje od stotke mjesečno. ESPN, HBO, Skinemax.«

Larry je odmahivao glavom.

»Mogu onda samo malo sjest’?« upitao je Wallace. »Naporan dan. Ne grizem.«

»Da«, rekao je Larry. »Ispričavam se. Rijetko imam posjetitelje.«

Wallace je za njim pošao stubama do vrata i zamalo se zabio u njega kad se Larry
zaustavio.

»Kako bi bilo da sjednemo ovdje«, rekao je. »Svježije je.«

»Ti si šef, stari.«

Larry je rekao: »Odmah se vraćam.«

Ušao je i pogledao na sat. Uskoro će početi vijesti. Wallace je virio unutra kroz zaštitnu
mrežu na vratima. »Zgodna kuća«, rekao je. »Netko ti dolazi čistiti?«

»Ne.«
 Larry je odložio onu brošuru na kuhinjski stol i uzeo stolicu, a kad je ponovno izišao,
vidio je da je Wallace ostale brošure odložio na trijem, te na njih umjesto kakvog utega za
papir stavio onaj podložak. Stavio je cigaretu u usta i od Larryja uzeo stolicu, okrenuo je i
sjeo tako da je laktove položio na naslon.

Larry je stajao kraj vrata. »Mogu li vam ponuditi neko piće?« »To mi se već sviđa. Imaš
sedam i sedam?«

»Ne, žalim.«

»Bourbon?«

»Imam Coca-Colu.«

»A uz nju?« Wallace se nasmiješio.

Larry je pogledao unutra, iza sebe. »Nemam ništa slično«, rekao je. »Ne pijem alkohol.«

»Čak ni pivo?«

»Žalim.«

»Onda mi samo donesi Colu.«

Kimnuo je i ušao, uzeo bočicu iz hladnjaka, pa s njega skinuo otvarač na magnetu,

otvorio je, vratio magnet na mjesto, pa ponovno izišao na trijem. Wallace je bio okrenuo
stolicu i sada je sjedio nagnut i naslonjen na zid, tako da su mu noge visjele u zraku.

»Hvala«, rekao je i odmah popio veći dio napitka. »Kako se zovete?«

»Larry.«

»Larry i kako još?«

Oklijevao je. »Larry Ott.«

Činilo se da ovom to ništa ne znači: Wallace je dovršio Coca--Colu i spustio bočicu uz

zveket. »No, da, gospodine Ott...«

»Samo Larry.«

» OK, samo Larry, kamo si išao u srednju?«

»U Fulsom.«

»Isto kao ja. Kad si maturirao?«

Larry je slegnuo ramenima. To nije htio reći, ali Wallace je čekao. »Nisam maturirao.«

»Kako to?«

»Napustio sam školu.«

 »I ja«. Wallace se nasmijao. »Zašto?«

»Tek tako.«

»I ja. Dvojica otpadnika, ha? Mama mi stalno govori da sjednem i napišem tu maturu, a
ja si mislim da možda i hoću, jednom.«

Larry je još nekoliko trenutaka nepomično stajao, ne pitajući smeta li njegovu šefu da
pije dok vozi službeni kombi. A onda je došao do svog naslonjača, pomaknuo knjigu i sjeo.

»Što to čitaš?« upitao je Wallace, pa dokrajčio cigaretu.

On je pridignuo knjigu. Wallace je bacio opušak na trijem i zgazio ga. »Gledao sam taj
film. Oš' uzet tu antenu? Onda se ne moraš gnjavit’ s čitanjem.« Izvukao je još jednu cigaretu,
pripalio je, pa se nacerio kroz oblak dima. »Kažeš da se zoveš Larry Ott? Nisam li već negdje
čuo za tebe?«

Larry ga je načas pogledao. »Ovdje nema mnogo ljudi koji nisu čuli za mene.«

»Čekaj.« Wallace se sad smiješio od uha do uha. »Ti si onaj za kojeg kažu da je sredio
onu curu. Još u srednjoj školi.«

Larry je spustio pogled na stopala, sada žaleći zbog toga što nije navukao cipele.

»Zato si napustio školu, ha? Koje sranje, čovječe«, rekao je Wallace. »Slavan si.«
Odvojio je naslon od zida i tako se spustio. »Ili neslavan.«

Larry se suzdržao od toga da ga ispravi, pa se samo promeškoljio u naslonjaču. Zatim je

rekao: »Još mi želiš prodati antenu?«

»Dovraga, stari, fućka se meni za to što si učinio. Prodat ću ti tanjur ako želiš. I dva-tri,
samo reci. Trebam ti se samo popeti na krov, pronaći mjesto s kojeg se najnesmetanije vidi
nebo, učvrstiti a'ntenu, pa spustiti žicu. Ali sve to može pričekati do ponedjeljka.«

»Do ponedjeljka?«

Izvukao je mobitel iz džepa. »Već je prošlo pola šest, a petak je. Službeno mi je počeo
vikend.«

»Ma zamisli.« Larry je ustao zajedno s njim. »Želim ti ugodan vikend, Wallace. Vidimo
se u ponedjeljak?«

»Uvijek sam točan k’o sat.«

Uzeo je podložak i brošure, pa skočio s trijema i potrčao prema kombiju. Iz vozila je

ponovno mahnuo, a Larry je uzvratio pozdrav, stojeći tako da se jednom rukom držao za stup
trijema, te gledao kako ovaj pali motor i kako nespretno traži položaj mjenjača za vožnju
unatrag. Ubacivši u taj položaj, okrenuo se i potrubio, zamalo zaglavio dok je mijenjao
brzinu, a Larry je još nekoliko trenutaka gledao kako vijuga cestom. Zatim je uzeo onu
stolicu, okrenuo se i ušao u kuću. Wallaceov je motor i dalje brujao među drvećem.
 Te se večeri, ležeći u krevetu, sjetio Wallacea i nasmiješio u tami. Nije mu smetalo što
mu je ovaj lagao. Već ga je bio proglasio onim dječakom koji mu je još onda davno potajno
ulazio u staju. Isto lice, samo izduženije i dlakavo. Iste sitne oči. Larry se prisjetio kako je
tada poskočio, pa se ponovno nasmiješio. Činilo se da nije opasan, nego samo znatiželjan.
Larry se, međutim, nadao da nije ukrao taj kombi, prisjećajući se ukradenih mamaca i pijetla
koji je nestao.

Okrenuo se na drugu stranu.

Kao i svake večeri prije spavanja, Larry se pomolio za majku, od Boga tražeći da joj
sljedeći dan bude dobar, da mu možda zazvoni mobitel ili, ako je kucnuo čas, da je Gospodin
u miru uzme k sebi. U snu. I da mu Bog oprosti grijehe i pošalje mu mušterije.

U PONEDJELJAK JE nakon posla Larry sjedio na trijemu. Nije čitao, nego je čekao
uobičajeno društvo, šišmiše, ptice i kukce, uz oglašavanje majčinih zvončića kad god bi
zemlja izdahnula vjetar. Bio je razočaran, ali ne i iznenađen kad je noć progutala najudaljenija
stabla i ogradu na suprotnoj strani ceste, a potom i samu cestu, te na koncu i nebo, pa je i
Larryjev kamionet utonuo u tamu, a zvijezde su počele treperiti na nebu, poput rupa od čavala
u krovu staje.

KAD SE WALLACE ponovno pojavio, dva mjeseca kasnije, već je bio potpuno dignuo
ruke od njega. Larry je čitao kad je podignuo glavu zbog zujanja koje se čulo negdje na
njegovoj zemlji, zvuka motora koji se polagano sve više približavao, a onda se na mjestu gdje
je završavalo drveće ukazao quad, čiji je gologlavi vozač poskakivao na sjedalu. Ugasio je
motor kad se našao u blizini kuće i tako se polagano zaustavio.

S usana mu je visjela cigareta, a među bedrima je držao izgužvanu smeđu papirnatu

vrećicu.

»Bok, samo Larry«, doviknuo je Wallace, koji je na vozilu sjedio kao da je riječ o
konju.

Larry je ustao, jednu ruku stavio na stup trijema, drugom držeći knjigu. »Bok,
Wallace.«

Mladić je prebacio nogu preko rezervoara i sjahao poput kauboja, bio je u širokoj majici
kratkih rukava i kratkim hlačama koje su izgledale kao da je riječ o istim onim hlačama koje
je na sebi imao prigodom prošlog posjeta. Pridignuo je hlače i uzeo onu vrećicu, držeći je za
donji dio.

»Iznenađen si što me vidiš?« upitao je.

»Malo.«
 Wallace je došao na trijem i odložio vrećicu kraj stupa. Iz nje je izvadio Pabst u limenci
i ponudio je Larryju.

»Ne, hvala.«

»Onda živio«, rekao je Wallace, pa otvorio limenku i stao piti.

»Znači da na koncu ipak neću dobiti antenu?«

»Ma zamisli ti...« rekao je Wa!lace, lica izobličenog od piva, »ti gadovi iz DIRECTV-a
su me otpustili.« Wallace je sjeo na najvišu stubu i naslonio se na stup, odakle je mogao
promatrati Larryja, koji je premjestio knjigu i ponovno sjeo.

Larry je rekao: »Znači da si nezaposlen?«

»Ne, farbam kuće. To ponekad radim. Što to sad čitaš?«

Larry mu je rekao naslov.

»Sranje, pa i to je film. Jesi ga kad gledao?«

»Jesam«, rekao je Larry. »Knjiga je bolja.«

Još su neko vrijeme tako sjedili.

»Larry«, rekao je Wallace. »Nisam ti baš jako drag, zar ne?«

To ga je zateklo. Kad ga je pogledao, uvidio je koliko ga Wallace zapravo intenzivno

promatra.

»Ne smeta«, rekao je Wallace. »Rijetki me vole. Svi misle da sam čudan. Zato sam
napustio školu... Dozlogrdilo mi je da mi se stalno rugaju.«

Larry se u međuvremenu opet počeo ljuljati. »Nije da mi se ne sviđaš, nego te samo ne

znam.« A onda je još dodao: »Ni ja baš nemam mnogo gostiju.«

»Zašto? Vraški dobro znaš razgovarati. Čovjek bi nekako pomislio da su ljudi kod tebe
dan i noć, da im pričaš viceve, da ih nasmijavaš. Poslužuješ im pivo i koktele i super vam je i
već ste slizani k’o prst i nokat...«

Prvi put nakon tko zna koliko vremena, o tome nije htio ni razmišljati, Larry se
nasmiješio pred nekom drugom osobom, a onda mu se podignula ruka, bila je to stara navika,
koja mu je pokrila usta, te je rekao: »Posljednji posjetitelj, osim tog tipa iz DIRECTV-a, bio
je... no da, prije nekoliko mjeseci ovdje se pojavila hrpa pijanih tinejdžera. Oko jedan u noći.
Dovezli su se u Ford Exploreru, zaustavili se tamo« — pokazao je prema cesti — »počeli mi
gađati krov bocama od piva, vikali, tražili da iziđem.«

»I izišao si?«
 Odmahnuo je glavom. Prisjetio se kako je stajao i gledao kroz razmaknute zastore, kako
su se kokoši uskokodakale iza kuće, kako mu je bilo drago što majka nije kod kuće, da sve to
mora gledati i slušati. U jednom mu je trenutku sinulo da neće upotrijebiti telefon, čak ni ako
pokušaju ući.

»Jedan od njih«, rekao je, »izišao je s palicom za bejzbol.«

»Sranje.«

»Još je malo tako stajao. Krupan tip.«

»Što je učinio?«

»Njegovi su prijatelji tražili da iziđem.« Dovikivali mu ubojica, silovatelj, peder,

kukavica. Sve stvari koje je slušao i prije, koje će i dalje slušati. »Na koncu«, rekao je Larry,
»uzeo je palicu i razbio mi farove.«

»Jebote...«

»Pa onda i vjetrobransko staklo.«

»Nemaš oružje?«

Larry je odmahnuo glavom, a Wallace je sjedio razjapljenih usta, kao da ne može

pojmiti činjenicu da netko nema oružje. »Trebao bi otići u Wal-Mart i kupiti jednu od onih
njihovih dvanaestica, sačmarica jednocijevki koje su im stalno na rasprodaji. Oko stotke i
osamdeset devet. Mogu ić’ s tobom.« Pijuckao je pivo. »Što su onda učinili? Ti tipovi?«

»Ništa. Otišli su.«

Nije mu ispričao ostatak priče, da mu sve to nije čak ni zasmetalo, nakon što su otišli.
Popravak farova? Zamjena stakla? Sutradan je barem imao što raditi. Kad se dovezao do
prodavaonice automobilskih dijelova, i donio vjetrobransko staklo koje je visjelo poput
mreže, Johnson, koji je stajao za pultom, preuzeo je narudžbu i upitao: »Nije to tvoj model
Forda?«, a Larry je potvrdio da jest. Johnson je uzdignuo obrve i otišao u stražnji dio,
pomogao mu da novo staklo umotano u smeđi papir odnese u tovarni prostor svoga
kamioneta, bez riječi, samo zagledan u kamionet koji je izgledao kao... no, da, kao da ga je
netko izmrcvario palicom za bejzbol.

»Sranje«, rekao je Wallace, »da hrpa seljačina tako nešto pokuša učiniti meni...? Izišao
bih sa svojom šesticom. Hej!«

»Što?«

»Kako to da nemaš psa?«

»Alergičan sam.«

»Ja imam dobrog psa. Napola pitbul, a napola čau-čau. Zove se John Wayne Gacy. U
životu nisi vidio boljeg čuvara. Crnje mrzi više nego išta na svijetu.«
 »Kako to?«

»Bit će da je jednostavno pametan. Ak’ se neki od njih slučajno pojavi u dvorištu,

raspomami se. Ak’ ga ponekad poželiš posudit’, samo reci. Možemo ga ovdje vezati, pa da
vidimo >ko će te se usudit’ gnjavit<.«

»Sve je u redu. Ne gnjave me crnci.«

Wallace je dovršio pivo pa spljoštio limenku i stavio je u vrećicu, a zatim uzeo novu
limenku. Još je neko vrijeme tako sjedio, pio, pušio, a onda je počeo pričati o psima koje je
imao prije Johna Waynea Gacyja. »Jedna je bila mala i stara bijela kuja, Trixie. Zarazila se
srčanim crvom. Hodala bi podom i samo se tako zaustavila i ukočila, pa pala i još neko
vrijeme ležala na boku, nogu ispruženih u stranu.«

Rekao je da je sve to bilo neopisivo smiješno, sve dok jednom više nije ustala. Drugi
pas, veliki smeđi i čupavi Pal, koji je negdje među precima imao i nekog kolija, volio je juriti
za autima, a jedan kamion s trupcima od njega je ostavio tek mrlju na cesti. No, da, Wallace je
ukupno imao, da vidimo... pet ili šest pasa koji su poginuli na cesti. Tri ubijena, jednog je ubio
sam (taj je grizao), jedan se uhvatio u nekakvu stupicu, jedan je popio antifriz, jednog je
ugrizla zmija. »Vrat joj je natekao kao da ima prokletu gušu.«

»Kako si došao do tolikih pasa?«

»Većinom lutalice.« Wallace je otvorio još jedno pivo. »Osim toga, imao sam i droljastu
staru kuju po imenu Georgia Pincapple... Imala je mlade približno dvaput godišnje, tako da je
stalno bilo novih pasa. Dok nije uginula.«

Larry nije htio pitati.

»Pokupio ju je vlak«, rekao je Wallacc. »Bilo kako bilo, jednom je imala leglo pod
kućom. Imali smo rupu u dovodu plina, a da to nismo znali, a ona je ležala kraj tog mjesta kad
god je bilo vruće, a ti prokleti štenci izlegli su se kraj cijevi. Svi su bili deformirani.« Sada se
smijao. »Jedan nije imao oči. Drugi nije imao rep. Trećem su šape bile totalno sjebane.«

Larry je odmahivao glavom. »I što ste učinili s njima?«

»Mama je rekla da ih se moramo riješiti, pa sam ih bacio u neku baru. Nakon toga dobio
sam Johna Waynea Gacyja od crnca koji ga je vodio na borbe. Zato je bio tako raspaljiv.
Noću je odlazio i lovio pasance i donosio ih u dvorište, ponekad su nam i po dva-tri mrtva
pasanca ujutro ležala u dvorištu. Paklenski ih je znao unakaziti, tako da su izgledali k’o stare
kožne torbe razvučene po zemlji. Zato me mama tjera da ga uvijek vežem. To nam je još
jedna zajednička stvar, meni i Johnu Wayneu Gacyju.«

»Što to?«

»Ne podnosim proklete pasance. Jedan od maminih tipova, neki vodoinstalater, govorio
je da su to oklopljeni vibratori. Kao dječak sam ih hvatao. Za rep, pa sam njima vitlao po
zraku. Šutao ih kao nogometne lopte. Utapao ih. Sad kažu da od njih možeš dobiti gubu.«
 »Wallace.« Larry je bio spreman za promjenu teme. »Reci mi istinu.«

»Samo pod uvjetom da se ne dovedem u nezgodan položaj pred zakonom.«

»Nikad nisi radio za DIRECTV, zar ne?«

On se nasmiješio i iskapio posljednje pivo. »U redu, uhvatio si me u laži. Prava je istina

da sam taj kombi posudio od maminog dečka. On postavlja te antene. Nama je dao besplatno.
Sve programe koji se dodatno plaćaju i sve to.«

»Znao je da si ga posudio?«

»Dovraga, ni slučajno. On i mama otišli su na utrke pasa. Ak’ ikad dozna, platit ću
vraški visoku cijenu, plus kamate. A kad smo već kod pasa... tamo je jedan opak pas«, rekao
je Wallace. »Prokleti hrt. Brz k’o sam vrag. Možeš ih nabavit’ kad se prestanu utrkivati. Pa ti
može biti kućni ljubimac. Ali moraš dobro pazit’. Imaš klinca u kući, pa mali potrči...?
Prokleti hrt će pojurit’ za njim k’o da je onaj mali električni zec, pa će ga raskomadat’.«

»Zašto si uzeo taj kombi? Zašto se nisi jednostavno vozio na svome quadu?«

»Dovraga, čovječe, uz glas koji te prati...? Nisam znao hoćeš li me možda raskomadati i
zakopati u šumi.« Sada se smiješio. »Ne, samo sam mislio da bi to bio dobar način da,
kužiš...«

»Ispitaš teren?«

»Da.«

Još su neko vrijeme tako sjedili. Wallace je spljoštio limenku i stavio je u vrećicu
zajedno s ostalima. »Siguran si da nemaš niš’ za pit’?«

»Jedino Coca-Colu.«

»No, da. Onda će bit’ najbolje da krenem. Kad počnem pit’, ne volim prestat’.«

Ustao je i naslonio se na stup. »Znaš, Larry, ako želiš antenu, vjerojatno mogu
nagovorit’ maminog dečka da dođe do tebe i postavi ti tanjur. Pod uvjetom da mi obećaš da
nećeš reći da sam ovamo došao njegovim kombijem.«

»Sve u redu.«

»Ili ti mogu dovesti Johna Waynea Gacyja. Vezat’ ga za ovaj stup.«

»JESI BIO OŽENJEN?« upitao je Wallace za sljedećeg posjeta.

Odgovorio je da nije.

»Imaš žensku?«
 »Ne.«

»Što radiš kad je mali već spreman?« Pridignuo je stisnutu šaku. »Nisi valjda jedan od
onih četrdesetogodišnjih djevaca, zar ne?«

»Ne«, rekao je Larry. »Imam četrdeset jednu.«

Wallace se nasmijao kao da je to nešto najsmješnije što je ikad čuo, a dim mu je kuljao
iz nosa i usta.

»Dovraga«, rekao je kad je napokon došao do daha. »I ja sam samac. Al' ima ona jedna
ženska u Fulsomu... Posjetim je svako tol’ko. Evelyn. To ti je jedna od onih situacija... malo
jesmo, malo nismo zajedno.«

»Ali ponekad idem gore u Dentonville s ujakom, pa farbamo kuće. Tamo od vremena
do vremena obiđem jednu crnu curu. Ženska je na tračku i pušit će ti do iznemoglosti za
dvadeseticu, za trideset će te ševit’ dok ti se ne zamuti pogled. Zove se Wanda i još nekako.
Ti voziš, zajedno odemo tamo, pa skineš junfer.«

»Hvala, ne.«

»Ja sam bio tamo.«

»Farbao si kuće?«

»Da. Upao u nevolje.«

»Kakve nevolje?«

»Tučnjava u nekom baru.«

Tom je prilikom bio donio cijelu kutiju piva, elastičnom vrpcom vezanu za stražnji dio
quada, te je već bio popio veći dio, bio toliko pijan da se Larry počeo brinuti. Bilo je svježije,
lišće je letjelo zrakom i povlačio se po cesti, a guske su u svojim formacijama letjele prema
jugu. Larry je sjedio u radnoj jakni i kapi, Wallace u majici s kapuljačom koju je čas navlačio,
čas skidao. Duge hlače, ofucanih rubova nogavica. U mobitelu je imao slike Johna Waynea
Gacya, onog pitbula, pa ih je pokazao Larryju.

»Da, izgleda opako.«

»Čovječe, u to možeš bit’ siguran. Dečko moje mame... Stalno govori da ga trebam
upucat’, al’ ja uvijek kažem: >Jonas... Ak’ upucaš tog prokletog psa, to će ga samo još više
razbjesniti.« Otpio je gutljaj piva.

»Wallace«, rekao je Larry. »Ti si onaj dječak kojeg sam onda prestrašio, zar ne? U staji?
«

Osvrnuo se preko ramena i nacerio. »Tak’ je. Kriv sam. Samo što nisam umro od straha
zbog te tvoje proklete maske.«
 »Samo nisam htio da se ozlijediš u toj staroj staji.«

»No, da, nakon toga klonio sam se tvog imanja. Barem tjedan dana.«

»Ponovno si došao?«

»U staju? Ni slučajno, čovječe. Ali trebalo je učiniti nešto više od toga da me spriječiš
da lovim ribe u onom potoku. Čak sam pronašao tvoje mjesto, Larry, onu staru
dvadesetlitarsku kantu na kojoj sjediš, vidio sam i ono izlizano pluto koje ti je zapelo na onom
stablu, pa ga više nisi uspio skinuti. Donosio sam štap, zabacio bih ljubičastog plastičnog crva
u istu vodu kao ti, al’ nikad nisam ništ’ ulovio. Zaključio sam da si ti već sve izlovio.«

»Ne, ni slučajno. To je mjesto nizvodno od područja na kojem se sječe šuma, pa je

tol’ko puno mulja da tamo već godinama nema ničega.«

»Znao sam se skinut’ i okupat’«, rekao je Wallace. »Gol. Znaš kad sam prvi put čuo za
tebe? U školi. U četvrtom razredu. Svi su klinci pričali o tome, o nekakvom jezovitom tipu
koji je išao u istu školu, sjedio za istim klupama, kako si oteo tu žensku i onda je ubio.«

»To su pričala djeca u školi?«

»Neki od njih. Učitelji su govorili samo: >Njega lijepo zaboravite. Pustite ga na miru,
mogao bi biti opasan. Nemojte ga uznemiravati.« Wallace se nacerio. »I evo, ja sam tu i
gnjavim te, je 1’ tako?«

»Ne gnjaviš me.«

»No, da, ionako mi nikad baš nije išlo od ruke kad je trebalo raditi to što ti kažu u školi.
Ali jednoj si profi bio drag. Gospođi McIntyre... Predavala je engleski i likovni. Često nam je
govorila kako si dobro crtao. Pokazivala nam je tvoje radove. Slika malog kamiona, za koju je
rekla da je izvrstan primjer prespektive.«

»Perspektive«, ispravi ga Larry.

»Ali kad sam te prvi put vidio?« nastavio je Wallace. »U crkvi. Prije kakvih jedanaest
godina? U Dentonvilleu? U Drugoj baptističkoj? Tamo je živio mamin dečko.«

»Tip iz DIRECTV-a?«

»Dovraga, ni slučajno. Taj je bio alatničar. Dolazio je po nas za vikend. Taj debeli gad
— više mu se ne sjećam ni imena — nije išao u crkvu, ali mama je išla redovito, bez obzira
gdje je živio tip s kojim je bila, dignula bi mi pospano dupe s kauča, posudila njegov auto i
odvukla me u crkvu, bilo koju, baptističku ako bi je uspjela pronać’, ali ak’ je nije bilo, znali
smo ić’ i u metodističku. Sve osim kod crnčuga. I katolika. Ali meni se uvijek najviše sviđalo
kod metodista, jer si tamo brže gotov.«

»U svakom slučaju«, nastavio je, »ja sam vani prije propovijedi, razgovaram s nekim
dečkima svojih godina, malo mlađima, a jedan od njih kaže: >Misliš da će se vratit<?«
 »>Bilo bi mu bolje da se ne vraća<, kaže drugi.«

»>Tko to?< pitam ih ja.«

»»Strašni Larry<, kaže onaj prvi. >Znaš ’ko je to<?«

»Rekao sam da i te kako znam. Išli smo u istu školu, on i ja. U Chabotu, u
Mississippiju.«

»>Ma niste, kaže on.«

»>A kako ti znaš, jebote?<, rek’o sam ja i sve ih impresionirao jer sam opsovao na
trijemu pred crkvom.«

»Približno u to vrijeme nečija je mama provirila glavom kroz vrata i rekla da će biti
najbolje da uđemo, da će uskoro početi pjevati. I tako smo svi ušli, a oni su sjeli sa starcima,
ali ja sam sjeo u posljednji red. Mojoj mami bilo je važno samo da šutim i da sam miran,
fućkalo joj se za to gdje sjedim.«

»I odma’ su zapjevali prvu pjesmu, a ja sam čuo kako se vrata otvaraju, jako tiho, pa
zatvaraju. Pogledao sam i ugledao tebe. Odma' sam znao da si to ti, iako te nikad nisam vidio.
Način na koji si ušao. Način na koji nisi htio pogledat’ nikoga ’ko se osvrnuo prema tebi. Bio
si u odijelu i kravati. Sjeo si na suprotnu stranu prolaza, u posljednji red, kao ja. I drugi su te
prepoznali, pa su se počeli okretat’ i došaptavat’, a meni je bilo jasno da im nije drago što si
tamo i pomislio sam kako si to pametno izveo, to što si došao nakon početka.«

Zastao je da otrese pepeo na trijem, pa rekao: »Cijelo sam te vrijeme gledao, kako
ustaješ i pjevaš, kako znaš sve riječi, kako sjediš i slušaš propovjednika, kako u svojoj Bibliji
pratiš dijelove koje citira, kako tijekom molitve zatvaraš oči. I znao sam da ćeš izići prije
ostalih. I zbilja, odmah nakon posljednjeg amena, ustao si i izišao.«

»Bio sam prvi nakon tebe. Izišao sam i vidio kako brzo hodaš s Biblijom u ruci, pa sam
povikao: >Hej!< ali ti se nisi ni osvrnuo. Praktički si otrčao do tog crvenog kamioneta, istog
ovog...« Wallace se nagnuo naprijed. »Sjećaš se toga?«

Sjećao se. Sjećao se Wallacea, sad je u njegovu licu vidio lice tog dječaka. Dječaka koji
je za njim izišao iz crkve i doviknuo mu »hej!« na način koji dotada nije bio čuo, ne bijesno,
nego znatiželjno, taj dječak malenih očiju i čupave kose i ušiju koje strše, neuredni klinac u
odjeći koja nije posve primjerena dolasku u crkvu, koji je za vrijeme službe sjedio sam,
straga, na suprotnoj strani, vrpoljio se i krišom ga pogledavao. Upravo zbog tog dječaka, više
od svega ostaloga, više nije došao onamo.

»No, da«, rekao je Wallace, »bilo je to davno. Mi smo i sljedeće nedjelje došli u tu
crkvu... Ali tebe nije bilo. Oni dečki su rekli... da si došao... Ne’ko bi ti napisao pismo i rekao
da nisi dobrodošao u njihovoj »uzornoj metodističkoj crkvi<.«

»Da, tako nekako«, rekao je Larry. »Na tome im ne možeš zamjeriti.«

»Ne«, rekao je Wallace. »Ali jebeš njih.«

 Nakon toga je rekao: »Problem u vezi s pivom? Možeš ga piti cijelu noć i neće ti bit’
ništ’, osim što te tjera na pišanje. Ali imam ja još nešto«, rekao je, pa je potapšao džep na
kratkim hlačama zatvoren patentnim zatvaračem, »nešto što će mi sredit’ glavu kako treba.«
Otkopčao je džep i iz njega izvadio limenu kutijicu osvježavajućih bombona Sucrets, pa je
svečano i oprezno položio na spojena koljena, otvorio limenku i izvadio plastičnu vrećicu s
vakuumskim zatvaračem, te savijenu hrpu papira za motanje.

Larry je oklijevao. »Bilo bi mi draže da malo pričekaš, pa to radiš kod kuće.« Spustio je
pogled prema stopalima.

Presavivši jedan papir na pola, Wallace je počeo unutra stavljati zgnječene zelene
listiće. »Kako to?« Nije ni podignuo pogled.

»Jednostavno mi ne trebaju problemi. Sa zakonom.«

»Čovjek koji je na takvu glasu? Boji se malo marice? Sranje. Jebeš zakon, Larry. Vidiš
li ih negdje? Ovdje nema nikoga osim nas otpadnika i onih lešinara. Ali možemo i ući, ako bi
ti tako bilo lakše.«

Motajući papir među prstima, pogledao je Larryja i namignuo, a potom oblizao rub
papira, pa je onda sve to stavio u usta i iz njih izbacio savijeni bijeli džoint. Prvi koji je Larry
u životu vidio. Mladić je odbacio napola popušenu cigaretu, ugasio je nogom, pa upaljačem
Bic pripalio džoint i duboko uvukao dim, zadržavajući ga, te nudeći džoint Larryju.

»Ne, hvala.«

»Siguran si, šefe?« I dalje je zadržavao dah, a dim mu je bio među zubima. »Dobra
trava od onog crnje u Chabotu. Zovu ga M&M. Znaš ga?«

»Ne«, rekao je iako ga je znao iz škole. Jedan od Silasovih suigrača.

Wallace je u zrak otpuhnuo uski oblak dima. »Uvijek ga pitam: >M&M? Običan ili s
kikirikijem<?« Ponovno je povukao dim i ponudio Larryju. »Siguran si da si siguran?«

»Da.«

Wallace je tako sjedio, obavijen oblakom dima. Pogledao je na drugu stranu polja.
Činilo se da je zaboravio gdje se nalazi i još neko vrijeme Larry se ljuljao u naslonjaču, dok
su šišmiši lepršali iznad njegova vidnog polja, zrikavci cvrčali u zmijobradu uz rub trijema, a
majčina zvonca zveckala, glasala se profinjenim tonovima koji su bili odviše blagi da bi bila
riječ o metalu, prije poput meke kosti na žici, njemu se oduvijek činilo da ti zvončići zvuče
kao da neki kostur svira gitaru. Još su neko vrijeme tako sjedili na trijemu i gledali kako sunce
prekriva nebo crvenom, a drveće crnom bojom.

DVADESET ČETVRTI PROSINCA, srijeda, nakon posla. Wallacea nije bio vidio
nekoliko tjedana. Ujutro — Božić je bio jedan od samo četiri neradna dana u njegovoj godini
— namjeravao se odvesti u River Acres i majci dati darove koje joj je kupio u Wal-Martu,
novu spavaćicu, kahlicu u obliku kokoši iznutra ukrašenu cvjetnim uzorkom, te papuče. Bio je
kupio papuče i za ženu koja je dijelila sobu s njegovom majkom, tako da je ukupno proveo
gotovo cijeli sat u toj divovskoj prodavaonici, i to mu je to bila jedna od najdražih večeri u
cijeloj godini.

Kod kuće je zapalio vatru u kaminu i sjedio zagledan u sliku roditelja. Potom je
pripremio gotovi obrok s pohanim odreskom, uključio televizor, a onda je, jedući, gledao
kako Grinch ponovno krade Božić i zatim ga vraća. Nakon toga gledao je svoj najdraži
božični film, Božičnu priču, i osjetio kako mu se oči pune suzama kad je otac Ralphieju kupio
zračnicu. Pio je punč kupljen u Wal-Martu, još neko vrijeme čitao, a zatim i zaspao kraj
ognjišta.

Nešto ga je probudilo oko ponoći, netko je bio na trijemu. Pridignuo se u naslonjaču, a

knjiga mu je pala s prsa i našla se na sagu. Nitko mu nikada nije dodijavao na Badnjak. Prišao
je prozoru, ali nije nikoga vidio. Tiho, ne paleći svjetlo, otvorio je vrata i kroz zaštitnu se
mrežu zagledao u hladnu noć, a vjetar je odmah odnio oblak pare iz njegovih usta, zvončići su
zveckali brzo i snažno, naslonjač se ljuljao sam od sebe.

Ništa.

Već se spremao zatvoriti vrata, misleći da se zacijelo radilo o nekom štapu koji je vjetar
otpuhao preko trijema. No onda je ugledao nešto u naslonjaču. Otvorio je vrata s mrežom i
izišao do mjesta na kojem se kutija za cipele nalazila na sjedalu od trske, zavezana ofucanom
crvenom vrpcom.

Pogledao je uokolo. Potom je uzeo kutiju, ušao i sjeo u naslonjač kraj kamina, držeći
kutiju u krilu. Protresao ju je i prinio uhu. Odvezao je vrpcu, podignuo poklopac i ugledao
stari pištolj, revolver kalibra 22, izlizanog drška i bromiranog zaštitnog sloja. Drveni su
elementi na dršku stajali čvrsto, bili čvrsti, nišan je bio besprijekoran. Uzeo ga je i na ruci
odmah ugledao ulje. Netko ga je čistio. Na dnu kutije nalazila se kutija s metcima, dugačkim
zrnima kalibra 22. Sa strane se nalazio list bijelog papira iz neke bilježnicc, presavijen na
pola. Rastvorio ga je i pročitao poruku: »Sretan Božić, Larry, od Djeda Mraza.«

NA STARU GODINU Wallace je donio vreću punu raketa, pa su ih njih dvojica

ispaljivali prema polju.

»Imao sam gosta«, rekao je Larry, gledajući kako se rasprskavaju na nebu.

»Da?«

»Nešto mi je ostavio.«

»Što?«

»Pištolj. Zgodnu dvadesetdvojku.«

 »No, da, drago mi je. Kad ti idući put dođu oni idioti, samo opali par puta u zrak, pa'š
vid’it kako ćeš ih preplašit’.«

»Hvala«, rekao je Larry.

»Na čemu?«

Larry je za rakete bio donio dvije boce Coca-Cole, no Wallace ih je držao za štapiće i
palio, malo pričekao da fitilj dogori, pa ih onda bacao, gledao kako malko padaju, a onda se
naglo dižu i eksplodiraju u tami.

Larryja je to podsjetilo na onu Staru godinu kad su k njima s raketama i petardama došli
Walkeri, a kad je o tome počeo pričati Wallaceu prisjetio se kako je isto to pričao i Silasu,
koji se nije smijao, no Wallace se sada počeo smijati dok je Larry oponašao Cecila kako trči i
lupa se po džepu.

Kasnije su sjedili na trijemu u kaputima, Larry se ljuljao, a Wallace je na stubama pio

pivo. Bio je popušio džoint namijenjen za tu večer, pa je spustio ruku i oprezno ugasio opušak
na trijemu, stavio ga u onu kutijicu za bombone, zatvorio je i spremio u džep, koji je
zakopčao. Povremeno bi zapalio pokoju petardu i bacio je u dvorište, a noć je sada već bila
toliko mračna i bez zvijezda da je Larry u tim bljeskovima vidio samo njega, žar njegove
cigarete, džoint, noć koja se pretvara samo u noćne zvukove, kao i svaka noć, njihove
glasove, škripu Larryjeva naslonjača, zvuk otvaranja Wallaceovih piva, cvrčaka, kostura koji
svira gitaru. Već blizu ponoći, dok je Larry zijevao, Wallace je cigaretom zapalio još jednu
petardu i bacio je u dvorište. Sjedili su i čekali, dok je fitilj šištao, ali to je bilo sve.

»Ćorak«, rekao je.

»LARRY?«

Larry je zijevnuo i protegnuo se. Bilo je to mjesec dana poslije, Wallace je dolazio
jednom-dvaput tjedno, pio pivo, pušio cigarete i marihuanu kako je noć odmicala.

U jednom trenutku rekao je: »Pričaj mi o toj curi.«

»Curi?«

»Znaš. Onoj...?«

»Ah.«

»Učinio si to?«

»Nisam«, odgovorio je Larry.

»Smeta ti kad te ne’ko pita o tome?«

»Pa, nitko me već dugo nije ništa pitao.«

 »Da si učinio, rekao bi mi?«

»Samo sam je izveo na spoj.«

»Oh... I što se dogodilo? Na spoj? Jesi li joj skinuo gaćice?« »Ne.«

»Kako to?«

»Jednostavno nisam«, rekao je Larry.

»Nisi onako... drugačiji, zar ne?«

»Nisam«, odgovorio je Larry. »Barem ne tako kako misliš.« »To je dobro«, rekao je
Wallace. »Ne mogu podnjet’ proklete pedere.«

WALLACE JE REKAO: »Znaš što bi’ jednom trebali učinit’?« »Što?«

»Otić’ u onu tvoju brvnaru.«

»I nju si pronašao?«

»Da.«

»Pretpostavljam da bi se svakog trena mogla urušiti.«

»Da. Znaš što sam nekad tamo radio?«

»Što?«

»Igrao se u njoj.«

»Zaključana je, zar ne?«

»Da. Ali jedan se prozor mogao na silu otvorit’. Sa stražnje strane. Ulazio sam među
svu tu prašinu i paučinu. Jednom sam vidio oposuma. Zamalo sam se usrao u gaće, pa više od
mjesec dana nisam iš’o tamo. Umirao bi’ od straha, znaš, dok sam se tako uvlačio unutra,
zamišljao tebe u lovačkoj kućici Strašnog Larryja. Pito se jesi li lud. Ali pitao sam se i... što
ako je tu, ono, znaš, sakrio djevojku.«

»Pokušao sam pronaći mjesto na koje si je mogao sakrit’, ali nikada nisam ništa
pronašao, čak ni neki pornografski časopis ili stari kondom.«

»To ti ne bi’ trebao pričati«, rekao je, »ali sad sam već tako napušen, visoko k’o oni
lešinari, i znaš što? Nekada sam zamišljao da ćeš me zateći kako se tamo igram i da ćeš me
vezati i držati u zarobljeništvu. Ali umjesto da me ubiješ, samo ćeš me tako držati tamo i s
vremenom ćemo se sprijateljiti.«

Bilo je mračno i Larry je čuo kako mu kutijica za bombone škripi dok je otvara. Znao je
da vadi ostatak džointa, kako je to zvao, vidio bljesak kad ga je pripalio i povukao dvaput
prije nego što je rekao: »Sranje«, i prstima ga kvrcnuo tako da je odletio u dvorište, gdje je još
nekoliko trenutaka pulsirao poput krijesnice na izdisaju.

»Znaš što još?« rekao je. »Fućka mi se jesi li to učinio ili nisi, jesi li oteo tu žensku. I da
jesi, bili bi’ prijatelji.«

»Nisam.«

»Ne bi mi smetalo, samo to. Ni da jesi. Da si je silovao. I ubio. Ženske čovjeka neki put
izlude, zar ne? Meni to ne moraš objašnjavat’.«

»Ali možeš mi vjerovati, Larry. Prijatelji smo, a prijatelj, najbolji prijatelj, nikad te ne bi
tako zeznuo, nikad ne bi frenda izručio predstavnicima zakona, što god da je ovaj učinio.
Prijatelju možeš povjeriti sve što si učinio, jer to je bit prijateljstva.« Pripalio je još jednu
cigaretu. »Stoga bi’ samo htio znati ako si je ubio. Znati kako si to učinio. Jesi li je silovao.«

»Nisam«, rekao je on.

»Koji put im se to i sviđa, silovanje. Žele da im to učiniš. Odneseš je u onu brvnaru i

baciš na pod. Začepiš usta. Počneš trgati odjeću i malo udarat’, lupat’ po malom bijelom
dupetu. Remenom davit’, uzet’ s leđa, poševit’ u guzicu, pokazat’ ‘ko je gazda.«

»Wallace, ne sviđaju mi se takvi razgovori.«

»Nikad ne razmišljaš o tome? Često sam slušao mamu i te njezine tipove. Voljela je da
je lupaju po dupetu.«

Larry je ustao, a u koljenima mu se začulo pucketanje. »Mislim da je vrijeme za krevet.

Ali ti si dosta pijan. I napušen, čini mi se.«

» Čekaj, Larry je prošao kraj njega, bez poteškoća se krećući u dobro poznatoj tami
trijema, otvorio je vrata, uvukao ruku unutra, pritisnuo prekidač i preplavio noć svjetlošću, a
Wallace je ubrzano zatreptao, pa jednom rukom pokrio oči, a drugom međunožje. Ipak, Larry
je prije toga uočio nabreknuće u njegovim hlačama.

»Laku noć«, rekao je Larry i odvratio pogled.

Ušao je u kuću, zatvorio zaštitna vrata s mrežom i učvrstio ih kukicom, a potom

zatvorio i vrata. I zaključao ih.

Vani, jarko osvijetljen ispred prozora, Wallace je bio na nogama, popravljao položaj
hlača, pa je skupio dlanove i prislonio ih na prozor, ne bi li nekako vidio što je unutra.

»Larry«, povikao je. »Čekaj.«

»Idi kući«, doviknuo je Larry. »Oprezno vozi, pa dođi kad budeš trijezan.«

»Samo pričekaj!«

»Laku noć.«
 Još nekoliko trenutaka Wallace je izgledao kao da bi mogao zaplakati, a onda je čelom
svom snagom lupio o prozor. »Jebi se!« rekao je, a onda isto to i viknuo. »Znam što si učinio.
Znam da si silovao onu malu i da si je ubio. Svi su u pravu u vezi s tobom« — sada je vikao
— »lud si!«

Ponovno je glavom udario u prozor, a zatim i nogom u zid. »Jebena nakazo«, vikao je,
»sad ću te odmah prijaviti vlastima, kako si priznao da si je ubio, sve mi ispričao...«

Larry je otključao vrata i otvorio ih, a zatim izišao na trijem, gdje je Wallace uzmicao.
Pao je i otkotrljao se s trijema, te se našao u dvorištu, i dalje vičući: »Lud si!«

»Nikad u životu nikome nisam nikako naudio«, rekao je Larry, »pa stoga lijepo možeš
otići kući!«

Wallace, koji je i dalje vikao, trčao je prema svome vozilu. Uspeo se i dalje vičući, pod
svjetlom s trijema, pa stao nogom navaljivati na ručicu pokretača, sve dok nije upalio motor.
Onda je sišao s quada, prešao dvorište, došao do Larryjeva kamioneta, pa nogom pokušao
udariti far, jednom promašio, zamahnuo još jednom, razbio lijevi far, pa desni, potom se
uspeo na poklopac motora i počeo po njemu skakati, razbijajući i vjetrobransko staklo, vičući:
»Jebi se! Jebi se, Strašni Larry!«

Larry se okrenuo i ušao, pa je iznutra gledao Wallacea, koji je divljao dok se nije
umorio, a onda je sišao s kamioneta, sjeo na quad i upalio mu far, pa dao gas do maksimuma i
stao kružiti stražnjim kotačima oko prednjih, stvarajući krug u Larryjevoj travi, da bi zatim
odjurio.

Larry je još neko vrijeme stajao kod prozora, zagledan u noć. Sutra će ponovno morati
zamijeniti vjetrobransko staklo. I farove. Izravnati poklopac motora.

TAKO JE 1 BILO, novo staklo iz prodavaonice dijelova, farovi, još Johnsonovih

začuđenih pogleda. Gumom za odštopavanje odvoda izravnao je haubu, zalijepio retrovizor
termo-ljepilom.

Wallace se nije vratio ni nakon tjedan dana. Ni nakon cijelog mjeseca. Larry se počeo
brinuti, pa je čak iz ladice izvadio i telefonski imenik i potražio prezime Stringfellow. Bilo je
to potkraj veljače, za jedne od najtoplijih zima u južnome Mississippiju posljednjih desetljeća,
zbog globalnog zatopljenja, primijetio je voditelj vijesti. U imeniku je pronašao devetero
Stringfellowa, ali kad je nazvao prvi broj, neki je ženski glas rekao: »Larry Ott?« i prije nego
što se predstavio. Prestrašeno je prekinuo vezu.

Telefon je zazvonio samo trenutak kasnije i neki je muškarac rekao: »Zašto nas zoveš,
jebena nakazo?«

Larry je rekao: »Žao mi je, pogriješio sam.«

»Tu si vraški u pravu. Nazovi još jednom ovaj broj, pa ću te prijavit’ vlastima.«
 Bio je zaboravio da ljudi imaju mogućnost vidjeti pozivateljev broj i sada je spremio
imenik.

Danju je čekao u radionici, a navečer na trijemu. Načas bi prekinuo čitanje, pridignuo

bradu i osluškivao ne bi li čuo kakav auto. Za posjeta majci htio joj je pričati o Wallaceu, o
tome kako Bog svoje čini po vlastitom rasporedu, kako je izliječio Larryjevo mucanje, astmu,
te mu čak, na koncu, i poslao tog prijatelja. Ali njegova je majka bila zaboravila tu staru
molitvu, kao i sve ostalo, pa je stoga pričao samo o njezinim kokošima.

Kad je bila budna, ona senilna tamnoputa dama nalik kosturu u susjednome krevetu
promatrala ga je kapaka suženih od sumnjičavosti, ali ne zbog Larryjeve prošlosti, činilo mu
se, nego zbog boje kože. Bila je to žena koja se primicala devedesetoj i koju je obitelj ondje
ostavila, a Larry se pitao koliko je samo nepravda pretrpjela od strane bijelaca u tom gotovo
stoljetnom postojanju. Ponekad je razmišljao o Alice Jones, o Silasu, o tome kako im je
Larryjeva majka dala kapute, ali im nije dopustila da se voze u njezinu autu. Kako nešto što
izgleda kao ljubazan čin može biti posve suprotno tome.

U svibnju je u Wal-Martu, otišavši onamo kupiti zalihu namirnica, kupio kutiju piva
Pabst Blue Ribbon. Nekoliko večeri kasnije otvorio je jednu limenku i kušao, a ostatak izlio u
sudoper. Ponekad je navečer iz kutije skrivene u ormaru vadio pištolj koji je dobio od
Wallacea, nabijao ga i ciljao prema lešinarima koji su kružili visoko na nebu, ali nikad nije
ispalio ni metak.

U lipnju su u radionicu svratile dvije mušterije, jedna je bio trgovački putnik, zastupnik
za vodoinstalatersku robu i opremu, koji je iz Mobilea putovao na sjever s pregrijanim
hladnjakom, a u drugom se slučaju radilo o crnkinji iz Memphisa čiji akumulator nikako nije
uspijevao ostati napunjen. Podrugljivo se nasmiješio vlastitome odrazu u ogledalu u kupaonici
večer nakon što je zamijenio akumulator, pomislivši kako bi uz toliko posla morao zaposliti
radnika. Pojavi li se još ikada Wallace, ponudit će mu posao pod uvjetom da prestane toliko
piti i pušiti, te da to nikada ne čini na poslu, uputit će ga u automehaničarski zanat, početi od
jednostavnih stvari, zamjene ulja, rotiranja guma na kotačima, napredovati do popravka
kočnica, servisiranja motora, popravka rasplinjača. Larry neće živjeti vječno, a radionica mora
nekome pripasti, to bi možda održavalo Wallacea na pravome putu.

Dok je jedne večeri potkraj srpnja sjedio na trijemu, prisjetio se crkve u koju je
povremeno odlazila njegova majka nakon što joj je u Baptističkoj crkvi u Chabotu postalo
»nelagodno«. Bila je to pentekostalna crkva First Century sjeverno od Fulsoma, gdje su ljudi
progovarali nepoznatim im jezicima, nudili usluge izlječenja vjerom i od vjernika tražili da u
određeno doba godine po tri dana poste. Larry s njom nikada nije išao u to montažno metalno
zdanje u kojem su se okupljali, uviđajući da je vjernicima lakše prihvatiti majku optuženog
ubojice nego samog ubojicu, ali se, žudeći za Bogom, suzdržavao od konzumiranja hrane u
vrijeme kad je ona postila. Najteže su mu padali prvi preskočeni obroci, kad je glad nalikovala
šupljoj boli. No što je dulje postio, drugi dan, treći dan, bol se povlačila, pretvarala se u
sjećanje na bol i na koncu tek u sjećanje na sjećanje. Dok ne počneš jesti i ne znaš koliko si
gladan, koliko si se ispraznio. Wallaceovi dolasci pokazali su mu da je i usamljenost određeni
oblik posta, da te nakon toliko dugotrajnog gladovanja čak i najodvratniji zalogaj može
podsjetiti na to koliko ti tijelo treba jesti. Da možeš gladovati a da ni ne znaš da gladuješ.

»Gospode Bože«, pomolio se je te večeri. »Molim te oprosti mi grijehe i pošalji mi

malo posla. Mami sutra pruži dobar dan ili je pozovi k sebi ako je vrijeme za to. I pomogni
Wallaceu, Bože, molim te.«

10

VEĆ JE PONEDJELJAK? Silas prošli tjedan gotovo i nije spavao, a sada nije mogao
prestati zijevati, iako je pilana iza njega već grmjela i bubnjala poput pomahnitalog urbanog
mravinjaka. Sva lica u prolasku, iza zatamnjenih stakala, gledala su pozornika s bijesom u
očima, tog visokog crnog muškarca u sjeni šešira, na cesti, sa zviždaljkom u ustima, dok su
kamioneti poskakivali preko željezničke pruge i udaljavali se od tvornice, a nestrpljivi
automobili i terenci gmizali naprijed.

Prije tjedan dana pronašao je tijelo Tine Rutherford u podu brvnare Larryja Otta pa se
pojavio u svim lokalnim novinama i u nekoliko nacionalnih listova, ovaj put i sa slikom,
snimkom koju je načinio policijski fotograf dok je Silas stajao kraj brvnare i gledao kako
agenti iz Ureda za kriminalističke istrage iz Jacksona iznose vreću s tijelom. U članku je
stajalo da je istraživao slučaj u kojem je ustrijeljen Larry Ott, mogući pokušaj samoubojstva,
te je slučajno naišao na tu staru brvnaru.

Bio bi pravi junak da ju je pronašao živu.

»Kako molim?« upitao je French preko radioveze.

Sav zadihan odgovorio je: »Mislim da je ona, Roy.«

»Ne diraj ništa«, naredio mu je tada French, »i ne spominji nikom živom. Samo obilježi
i zatvori prostor oko mjesta i čekaj.«

On i šerif ubrzo su se pojavili zajedno, na jednom quadu, s nalogom za pretres u ruci, pa

su na silu uklonili lokot s vrata brvnare i pomaknuli krevet, a French je govorio da je to
imanje i sam obišao pješice, dvaput, ali ni prvi ni drugi put nije vidio tu brvnaru, tako
zakamufliranu kudzuom. Kako ju je, za ime svijeta, pronašao Silas?

»Pukom srećom«, slagao je.

Brvnaru su te noći osvjetljavali snažni reflektori na stalcima, a debeli narančasti

produžni kablovi vodili su van, do mjesta gdje su prijenosne generatore dovukli mali otvoreni
terenci. French je snimao dvojicu forenzičnih stručnjaka iz Uprave za kriminalističke istrage,
u posebnoj zaštitnoj odjeći, s respiratorima, dok su se spuštali u rupu, uklanjajući meku
zemlju oruđem za ukopavanje. Pola sata kasnije jedan od njih podignuo je glavu i Frenchu
pokazao uzdignuti palac.

Stojeći u kutu pokraj peći, Silas nikako nije uspijevao razlučiti i srediti emocije jer mu
je ono čemu je već neko vrijeme osjećao miris sada navalilo na usta, pa je izjurio iz kuće,
prošao kroz vrata i kroz zid od penjačice i bršljana osvijetljen reflektorima i navučen poput
zastora. Mrtvozornik, dvojica pomoćnika i šerif stajali su vani, pušili i tiho razgovarali. Silas
im je samo slabašno kimnuo i pojurio u tamu, iza osvijetljenog kruga, te stao povraćati sve
dok nije osjetio da ga peku oči i boli cijela utroba.

Kasnije je ponovno ušao, držeći ruku preko nosa i usta, prisilio se na to da pogleda ono
o čemu su ondje razgovarali, što su fotografirali. Bila je bačena u grob naga i na trbuhu, to mu
je bilo jasno, vidio joj je dio kralježnice, ali, hvala Bogu, ne i mjesto gdje joj se trebalo
nalaziti lice. To što je vidio više nije bila čak ni djevojka, nego nešto iz jedne od onih
Larryjevih strašnih knjiga, crno, raspadnuto, kao da se rastopilo. Drugi put iz kuće ga nije
istjerala njezina kralježnica sa zemljom u sitnim naborima, niti lopatice okružene komadićima
mesa, kao ni slijepljena zelena kosa na mjestima gdje joj se koža bila odvojila od lubanje,
nego ručni zglob koji je jedan od agenata pridignuo u svojoj debeloj gumenoj rukavici,
malena koščata šaka skupljenih prstiju, tako da French može snimiti nokte na kojima se još
vidio iskrzani crveni lak, te, široko oko prsta, njezin maturalni prsten.

Sada, dok su mu ruke bile visoko da zaustavi kamionete, Silas je začuo svoj mobitel.
Uvijek bi mu zvonio dok je regulirao promet. Sve službene obavijesti dobivao je radiovezom,
a pozivi na mobitel bili su osobne prirode.

Jebem mu sve, pomisli. S mukom je uspio izvući mobitel.

»Pozornik Jones ?«

»Taj sam.«

»Brenda pri telefonu.«

»Tko?«

»Iz River Acresa? Staračkog doma?«

Loše ju je čuo zbog silnog prometa, pa je sada prstom začepio drugo uho.

»Bok«, reče. »Sad baš ne mogu razgovarati.«

»Zanimalo te kad bi gospođa Ott mogla imati jedan od onih dobrih dana?«

»Da?«

»To je baš danas.«

»Hvala«, reče on. »Doći ću čim budem mogao.«

»Bit će najbolje da požuriš«, govorila je ona još dok je prekidao vezu.

 PILANA JE bila zatvorena radi pogreba Tine Rutherford. Dovraga, cijeli je Chabot tog
dana stao. Crne vrpce na vratima ureda i prodavaonica, dugačka kolona vozila od baptističke
crkve slijedila je pogrebnička kola glavnom cestom, a Silas je i tom prigodom regulirao
promet, na križanju prometnica 102 i 11, ravnopravnih po važnosti, tako da bi povorku ondje
inače mogli prekidati kamioni s trupcima. Sjene ptica promicale su cestom, njegova je
uniforma bila pomno izglačana, šešir mu je počivao na prsima dok su vozila prolazila s
upaljenim svjetlima, a on stajao, onako kako nije stajao godinama, u stavu mirno, kao u ratnoj
mornarici. Prozori limuzine u kojoj je bila obitelj Rutherford bili su zatamnjeni, pa nije vidio
djevojčine roditelje, nego samo dvije bijele ruke na upravljaču. A nakon što je pokraj njega
prošlo valjda stotinu vozila, dovezao se do crkve i ostao sjediti u Jeepu, nemajući snage za to
da uđe. Kasnije je na začelju povorke došao do groblja udaljenog više kilometara, na kojem su
se pokapali samo bijelci, na pomno uređenome terenu, u sjeni zimzelenih hrastova obraslih
dugačkom španjolskom mahovinom koja se povijala na vjetru poput brade mrtvih generala.
Ni slično onome šumovitom groblju na kojem Alice Jones leži pod svojim malim kamenom,
na obronku uzvisine koju proždire kudzu, gdje je vjetar srušio i porazbacao plastično cvijeće.
Za vrijeme pokopa male Rutherfordice, uz jarko i visoko sunce i dva sićušna aviona koja su
prolazila nebom, stajao je kraj drveća, daleko od te boli — French je priopćio Rutherfordu da
mu je kći mrtva i Silas mu je na tome bio zahvalan — dok su bijelci kraj otvorenog groba i
crnci koji su ih okruživali na određenoj udaljenosti pjevali »Amazing Grace« uz pratnju gajda
i dok je Larry Ott i dalje ležao u komi, vezan za bolnički krevet, a jedan šerifov pomoćnik
stajao ispred njegovih vrata.

Silas je tražio da mu French dopusti da ondje odrađuje smjenu od ponoći do šest ujutro.
On nije šerifov pomoćnik, ali French ga može upotrijebiti za tu dužnost. »Ja nemam ništa
protiv«, rekao je glavni istražitelj. »Pod uvjetom da možeš ostati budan. Nitko ne želi tu
smjenu, a ionako nemamo dovoljno ljudi. Ali znatiželjan sam...«

»Treba mi lova«, rekao je Silas. Prokleta laž za prokletom laži.

»Moš’ mislit’.«

Silas je zaključio da French smatra da jednostavno žudi za još malo više pozornosti, da
ne želi dići ruke od slučaja, da želi ostati u tijeku. To je djelomično bilo točno a ujedno
objašnjavalo i činjenicu da je Silas obilazio Larryjevu kuću svakodnevno, još otkako je
pronašao tu djevojku. Prvog je dana šerifov pomoćnik koji je ondje bio stacioniran sjedio na
trijemu, u Larryjevu naslonjaču i prekriženih nogu čitao jednu od Larryjevih knjiga. Silas se
parkirao iza njegovih patrolnih kola, izišao i kimnuo.

»Što smjeraš, 32?«

»Čovjeku nahraniti kokoši.«

Pomoćnik je za njim pošao iza kuće i u staju, gledao kako Silas baca kukuruz u
ograđeni prostor i kako ga kokoši jedu, a Silas se pitao bi li pomislile da je skrenuo kad bi
upalio Larryjev traktor i odvukao kavez na svježi dio polja.
 »To i ja mogu obaviti«, reče pomoćnik. »Uštedio bih ti cijeli put ovamo.«

»Ne smeta mi.«

»Trebao bi pokupiti i ta jaja. Nema pijetla, pa će se samo pokvariti.«

»Hoćeš ih ti?«

»Bože presveti, ni slučajno. Da kući donesem jaja od Strašnog Larryja? Žena bi me

njima gađala.«

»Vjerojatno bi ih mogao prodati na eBayu«, rekao je Silas. »Ili na nekom od onih

sajtova posvećenih serijskim ubojicama.«

Pomoćnik je vrškom cipele dodirnuo kotače inače namijenjene kosilici. »Čemu to

služi?«

Silas mu je objasnio dok je punio gumu vodom i tjerao kokoši da bi skupio šest suhih
smeđih jaja umrljanih izmetom i odnio ih u Jeep. Počeo ih je odnositi Marli u The Hub, a ona
je rekla da će ih rado uzeti, jaja su jaja.

Noću je sjedio na sklopivom stolcu ispred vrata Larryjeve bolničke sobe, s velikom
termosicom kave i jednom od Marlinih zamašćenih vrećica kraj nogu, uz prigušena stropna
svjetla. Meškoljio se uz škripu stolca i pokušavao samog sebe uvjeriti u razloge zbog kojih je
ondje. Iz ureda je bio donio Noćnu smjenu, a budući da ga je boljelo dupe, hodao je amo-tamo
bolničkim hodnikom i čitao priče koje nije čitao kao klinac.

Larryja su bili smjestili u sobu na kraju hodnika, da se riješe znatiželjnika, a Silas je u

svakoj smjeni morao nekoliko puta ustati da upozori šetače koji su vukli noge, starce u
ogrtačima koji su se držali za prijenosne stalke s infuzijom ili medicinske sestre s drugih
katova, a jednom i trudnicu divovskog trbuha u ogrtaču i bolničkim japankama koja mu je
rekla da ima trudove.

Silas je rekao: »Daleko ste od rađaonice.«

Pokušavala je nešto vidjeti kraj njega, budući da su Larryjeva vrata bila odškrinuta.
»Rekli su mi da moram šetati.« Rukama se uhvatila za križa. »Da nekako pokušam pokrenuti
tog malog gada.«

Larry je sada bio osumnjičenik — glavni osumnjičenik — u slučaju ubojstva Tine

Rutherford, a Silas je Frenchu dao otiske guma i vrećice s dokazima u kojima su bili razbijeno
staklo i ostatak džointa. I Larryjeve ključeve. Novine i televizijske postaje koje su pratile taj
slučaj iskopale su oskudne činjenice i o slučaju Cindy Walker, kako ju je prije gotovo četvrt
stoljeća Larry izveo na spoj pa se nekoliko sati kasnije kući vratio bez nje. Preko Larryjeva
imanja sad je vodila nova cesta, a brvnara je bila uklonjena, tlo pod njom se prekopavalo,
budući da se French nadao da bi se ondje mogle pronaći i kosti male Walkerice, te da bi tako
mogao zaključiti i taj slučaj. Ali unatoč tomu što nisu pronađene druge kosti, novinski i
televizijski izvjestitelji već su nagađali da se Larry Ott pokušao ubiti zbog toga što je učinio
Tini Rutherford, moguće i Cindy Walker i, tko zna, možda i nekim drugim djevojkama.
Jednoj djevojci iz Mobilea već jedanaest godina nije bilo ni traga. Nije se znalo ništa ni o
jednoj djevojci iz Memphisa. Možda su njih dvije — tko zna, možda i još neke — zakopane
negdje na posljednjim jutrima zemlje koju Larry Ott odbija prodati pilani.

Silas nije smio razgovarati s novinarima, pa tako ni Voncille nije rekao da u fušu čuva
Larryja, znajući da bi ga pogledala preko naočala, zabrinuta zbog mogućnosti da bi mogao
zaspati za upravljačem i zabiti se u kakav kamion. Zamišljao je kako mu govori da ne može
imati i ovce i novce ili kako o tome, za njegovo dobro, izvješćuje gradonačelnika Moa.

Ali glavni Silasov problem bila je Angie. Osim što je i ona bila zabrinuta za njega, rekla
je da se već toliko naviknula na to da spava kod nje da joj je teško zaspati bez njegovih
dugačkih ruku i nogu na njezinoj strani kreveta, a da i ne spominje ono treće dugačko. Spavali
su na lijevome boku, priljubljenih tijela, njegova lijeva ruka bila je pod njezinim vratom,
savijena tako da joj je dlanom mogao obuhvatiti desnu dojku, a desna ruka prebačena preko
nje tako da ju je njome držao za lijevu dojku. Obožavao je tako osjećati otkucaje njezina srca.
S njom se nije vidio još od onog objeda u restoranu i znao je da mu ova stražarska dužnost
služi kao izlika za to da ne dovrše razgovor. Ona ga je svake večeri zvala na mobitel, dok je
ležala u krevetu i tako mu je podrobno opisivala svoje dane, ispunjene automobilskim
nesrećama i srčanim udarima, o Tabu, tom ostarjelom hipiju koji neprestano nešto naklapa
protiv rata u Iraku. Ondje joj je bila jedna sestra, u nekoj bazi istočno od Bagdada, gdje je
radila u ljekarni. Oh, i druga joj je sestra trudna, ovaj put s drugim muškarcem. Opisivala mu
je filmove koje je gledala, pričala koliko joj je drag pastor u njezinoj crkvi. Radit će noćnu u
subotu i nedjelju, pa je Silas obećao da će u ponedjeljak navečer uzeti slobodnu noć. Znao je
da će joj tada morati nešto reći i brinulo ga je kad je pomislio da bi to mogla biti istina.
Preostali dio istine. I sam ju je već izbjegavao toliko dugo da mu se ponekad čak i nije činila
stvarnom, sve to što se dogodilo 1982. godine. Pitao se kakav bi to bio osjećaj ispričati joj
sve, reći joj tko je zapravo, a brinuo se da bi ga ona tada možda mogla početi gledati
drukčijim očima.

Kad bi stao drijemati na stolici, ustao bi i počeo šetati bolničkim hodnikom. Ponekad bi
ušao u Larryjevu sobu, piljio u njega dok je tako ležao među uređajima i pod isprepletenim
žicama, cjevčicama i kablovima. S kožnim remenjem na ručnim zglobovima. Izgledao je
bespomoćno i slabo, ali mu je stanje, kako su rekli Silasu, bilo stabilno. Rana na prsima nije
bila inficirana i lijepo je zarastala. Dobro se cijedila i čistila, ali Larry je još imao kateter, još
je bio na infuziji.

Ali bio je senzacija.

Nakon početnih izvještaja, prije i nakon pogreba, televizijski kombiji iz Jacksona,

Meridiana, Mobilea, čak i Memphisa, bili su se ulogorili na bolničkome parkiralištu,
satelitskih antena usmjerenih prema nebu, no sad ih više nije bilo, ta je priča blijedjela dok je
on spavao, a svijet i dalje nudio nove užase, avionske nesreće, bombaše samoubojice, klince
koji ubijaju druge klince. Pretpostavljao je da će se kad — ako ikad — Larry ponovno dođe k
svijesti parkiralište ponovno napuniti.
 Svake je večeri na odlasku, već zijevajući, pitao Raya, pomoćnika koji je držao večernju
smjenu, je li tko dolazio. French, izvijestio bi ga ovaj. Stari Lolly, šerif, tu i tamo. Liječnici i
sestre. Pacijenti. Tu i tamo pokoji novinar.

»Hrane ga na cjevčicu«, rekao je Ray. »Da se mene pita, trebali bi jednostavno pustiti
da šupak umre od gladi.«

Silas je prve noći Larryju oslobodio ručne zglobove, kao da otkopčava remen, no Ray
mu je sutradan navečer rekao da se jedna od bolničarki potužila i da i dalje mora biti vezan.

Ponekad, kad u blizini ne bi bilo nikog od osoblja, Silas bi stajao nad Larryjem i gledao
ga, uz blago bljeskanje svjetala na uređaju za intravenozno hranjenje i zvučne signale s
monitora srca, dok bi respirator ritmički udisao i izdisao. Pitao se koliko je sve što je u životu
doživio slomilo Larryja, koliko ga je uništilo. Što bi mu Silas rekao ako se ikada probudi ?
Ponekad nije mogao ne poželjeti da se ne probudi.

»Larry?« rekao bi.

Bez odgovora.

»Larry?«

Druge noći, dok je sa suprotne strane prozora pljuštala kiša, pogledao je prema vratima.
A onda je prošaptao: »Ne znam čuješ li me, Larry, ali kad se probudiš, bit će gadno.« Došao
je na suprotnu stranu kreveta, pomaknuo stolicu na kotačićima, pa spustio lice do Larryja i
obratio mu se izravno u uho. »Nemoj im ništa reći, Larry, jesi li čuo? Čuješ li? Pokušat će te
natjerati da priznaš, ali ne govori ništa, Larry. Čuješ li? Ništa.«

Kad je izlazio iz bolnice, netko ga je zazvao: »Hej, pozorniče Jones!«

Šalter za informacije.

»Jon bez h.« Silas skrene prema njemu, a starac mu doda kavu u čaši od stiropora.

»Hvala. Mislio sam da radite popodne.«

»Popunjavam mjesta kad mi dopuste. Vjeruj mi na riječ, sinko. Ne idi u mirovinu.

Nikada. Mlad si i dan nema dovoljno sati, a većinu ih ionako prespavaš. Ali kad dođeš u moje
godine, san je tek uspomena, pa preklinješ sve samo da nešto radiš, makar i bez plaće.«

»Zapamtit ću.«

»Ne, nećeš. Ili će kad se sjetiš biti prekasno.«

Silas je zijevnuo i pogledao na ručni sat.

»Pitao si je li još tko dolazio posjetiti gospodina Otta, je 1’ tako? E, pa jedan drugi
dobrovoljac prisjetio se da je netko svratio, nedugo nakon tebe, onaj prvi dan. Prije cijele ove
halabuke. Nije mi ranije rekao jer su neki među nama već malo posenilili. Kad bi’ se mogao
sjetiti imena, rekao bi’ ti.«
 Čekao je da se Silas nasmiješi. »Novinar?«

»Ne, njih je bilo mnogo, ali to te ne zanima, je 1’ tako?«

»Da.«

»Taj tip se nije predstavio. Samo je pitao je li se Larry — zvao ga je samo po imenu — i
u jednom trenutku probudio.«

»Kako je izgledao?«

»Marlon, to je taj drugi tip, rekao je da mu nije bilo puno više od dvadeset, mršav,
bijelac. Rekao je da je bio... kako je ono točno rekao? Da, >čupav<.«

»Hvala«, rekao je Silas. Zatim se osvrnuo. »Ovdje imate kamere? Možda je na nekoj
snimci?«

»Trebao bi biti. Ali sustav je već neko vrijeme pokvaren. Kažu da je popravak
predviđen proračunom, ali znaš kako funkcioniraju proračuni. Daš na jednu stranu, uzmeš na
drugoj.«

»To je točno«, rekao je Silas.

Kad je tog poslijepodneva došao do Larryjeve kuće, unutra je zatekao nekog drugog
pomoćnika i agenta iz Uprave za kriminalističke istrage u civilu. Pregledavali su Larryjeve
papire. Obojica su izišli i gledali kako hrani kokoši, kao da je to neka predstava. Svaki je dan
na Larryjevu imanju bio drukčiji, drugi predstavnici zakona, French je došao sljedeće
poslijepodne, odmahujući glavom pri pogledu na pozornika koji radi farmerske poslove.

»Što se događa?« upitao je.

Silas je bacao hranu. »Kako to misliš?«

»Znaš kako mislim.«

Silas je samo slegnuo ramenima i otišao po jaja. Pogledao je Frencha, promatrao ga je

kroz žicu, te mu rekao što je doznao o muškarcu čupava i neuredna izgleda. French je rekao
kako mu se čini da bez još nečega, snimke, na primjer, ili pouzdane identifikacije, i to zvuči
kao slijepa ulica. »Čupav?« ponovio je. »Dovraga, pa to je dobar dio proklete populacije
jugoistočnog Mississippija.«

Kad se sutradan odvezao onamo, Silas je zatekao praznu kuću i staju, a sva vrata bila su
zapečaćena šerifovim oznakama i žutim vrpcama, pa tako i vrata staje. Na obavijestima je
stajalo upozorenje o tome da se radi o mjestu zločina.

»I kako da vas sad nahranim?« upitao je Silas naglas. »I dođem do jaja?«

Kokoši mu nisu odgovorile, samo su se okupile sa suprotne strane žice, čekale, kvocale
i greble po tlu. Činilo se da su se nekako naviknule na njega, svih osam ptica, te su ga
promatrale, onako postrance, a njemu se već počelo činiti da ih može razlikovati.
 Te se večeri odvezao u Wal-Mart i ondje kupio dvije vreće hrane za kokoši, pa ih stavio
straga u Jeep. Te ih je večeri nahranio pod mjesečinom. Staru plastičnu bocu za mlijeko
napunio je vodom iz slavine na stražnjoj strani Larryjeve kuće, pa ju je izlio u neku zdjelu,
tako da mogu piti. Pitanje jaja ostalo je neriješeno.

Dane koji su se stapali jedni s drugima provodio je spavajući u Jeepu, dok su prekršitelji
na glavnoj cesti nesputano prekoračivali maksimalnu dopuštenu brzinu. Jeepu je trebalo sve
više i više vremena da proradi. Jednog je dana svratio u automehaničarsku radionicu u pilani,
a mehaničar je podignuo poklopac i zazviždao. »Da se radi o konju, ustrijelio bi’ ga«, rekao
je. Još mu je rekao i da ga doveze početkom idućeg tjedna i ostavi na nekoliko dana, a on će
vidjeti može li naručiti dijelove s kakvog otpada. »Rasplinjači«, rekao je s nostalgičnim
prizvukom u glasu.

Nakon večernje ophodnje Silas se u polusvjesnome stanju prevrtao među oznojenim

plahtama, čekao da se oglasi budilica, pa da može poći u bolnicu i gledati kako Larry spava.
Jedne je noći tako drijemao na stolcu pred vratima, a probudilo ga je vlastito hrkanje. Ubrzano
trepćući, pogledao je niz hodnik i ugledao neku mršavu i čupavu sjenu koja ga je promatrala.
A onda je iščeznula. Ustao je i pored ostalih soba protrčao do dijela na kojem je hodnik bio
prazan. Netko se dolje, kraj automata za Coca-Colu pomaknuo, a Silas je rekao: »Čekaj« i
počeo trčati.

Skrenuo je na uglu, ali ondje nije bilo ničega. Samo novi hodnici. Vrata koja vode na
stubište. Pošao je još malo dalje, a onda se okrenuo i vratio do Larryjeve sobe, odmahujući
glavom, pitajući se je li sve to samo umislio.

Ostatak noći proveo je budan.

SADA, U PONEDJELJAK, okončao je regulaciju prometa. Zijevajući, nadao se da

gospođa Ott u staračkome domu još uvijek proživljava dobar dan.

Voncille je u gradskoj vijećnici telefonirala, a na zaslonu računala imala je otvoren

pasijans. Odložio je šešir i sunčane naočale na svoj stol, među porazbacanim papirima od tog
dana, uzeo svoju šalicu za kavu, pa je napunio vodom i ispio toliko brzo da ga je zabolio vrat.

»Zvala je Shannon iz novina«, rekla je Voncille nakon što je spustila slušalicu pa se

odgurnula na stolici i predala mu poruku.

»Kaže da s tobom želi razgovarati o tvojoj, kako je rekla, trifekti. Bit će da misli da bi to
bio dobar materijal za veliki članak. O tome kako si iznimno dobar pozornik.«

»Da. Idem u River Acres.«

»Zašto?«

»Posjetiti gospođu Ott.«

»Larryjevu majku?«
 »Da.«

»No, da. Izgledaš k’o da nisi spavao mjesec dana«, reče ona. »Ali drago mi je da si
napokon svratio. Ne iziđeš li na cestu i napišeš koju kaznu, gradonačelnik će tražiti tvoju
glavu.«

U POLA ŠEST, ispred River Acresa, izišao je iz Jeepa, čiji je motor i dalje radio poput
mucavca, što je u posljednje vrijeme bilo uobičajeno.

Brenda je unutra za svojim stolom čitala neki časopis. »Pokušala je nazvati sina
mobitelom«, reče ona, »a kad se nitko nije javio, već se dosta uzrujala.«

Zamišljao je kako mobitel svijetli, zuji i zveči u kutiji u Frenchovu uredu, vibriranjem
trese slike i sve ostale dokaze.

»Kako joj je sad?«

»Malo se smirila. Kod Alzheimerove je bolesti dobro što se ne ljute dugo.«

Zahvalio joj je i rekao da se sjeća kamo treba poći.

Kad je ušao u sobu, prvo ga je zatekao smrad izmeta. Ina Ott ležala je ispružena na
leđima, a desna joj je ruka drhturila, muhe su zujale pri jarkome svjetlu koje je dopiralo kroz
prozor. Ona sitna crnkinja u krevetu do nje sada je spavala.

»Gospođo Ott?« Silas skine šešir.

Pogledala ga je, ničim ne pokazujući da ga prepoznaje. »Uneredila sam se«, reče ona.
»Gdje je Larry?«

Ugledao je tamnu mrlju na plahtama u području njezinih prepona, njezinu beskorisnu

ruku koja leži usred toga.

»Žao mi je«, reče ona.

»Pozvat ću sestru«, reče on, sretan što može napustiti sobu i taj smrad.

»Druga smjena dolazi za pola sata«, reče mu Brenda, gotovo i ne podignuvši pogled.
»Oni će je oprati.«

»Koliko već dugo tako leži?« upita on.

»Ne znam.«

»Kako, molim?«

»Ionako može samo ležati.«

»Ali ne mora ležat’ u vlastitom smradu«, reče on.

 »Ni ti baš ne mirišeš najugodnije.«

»Što bi’ učinili da joj dođe sin i vidi je u takvom stanju?«

»Kol’ko sam čula, taj ne ide nikamo.«

»Tako se odnosite prema ljudima?«

Brenda ga prostrijeli pogledom. »Crnjo, pa nećeš mi ti valjda objašnjavati kako da

radim svoj posao. Ovdje imamo četrdesetpetero staraca i za njih se brinemo najbolje što
možemo. Tu mi se sad tako nadmoćno šepiriš jer ti je slika izišla u novinama?«

»Jebote...«, reče on, pa se vrati niz hodnik.

Pronašao je ormar s čistim plahtama i kutiju vlažnih maramica, pa je skinuo plahte s

police, stavio maramice pod ruku i krenuo u potragu za bolničarom.

Neki muškarac koji je stajao kraj metle rukom mu je pokazao da se uputi dalje
hodnikom. Na završetku je otvorio staklena vrata i iza njih zatekao Clydea kak puši naslonjen
na zid.

»Bit će najbolje da pođeš sa mnom«, reče Silas. »Odmah. Gospođa Ott imala je malu
nezgodu.«

»Smiri se, stari«, reče ovaj. »Na pauzi sam.«

Silas mu se unese u lice. »Istog trenutka operi i presvuci gospođu Ott ili ću ti to jadno
dupe odvući natrag u zatvor.«

»Zbog čega?«

Silas mu istrgne cigaretu iz usta, baci je pa mu u naručje gurne plahte i maramice. »Već
ću nešto smisliti.«

Stajao je ispred vrata njezine sobe, na mjestu s kojeg je vidio Clydea, tako da se uvjeri
da se ovaj prema njoj ponaša kako dolikuje.

»Žao mi je«, čuo je njezin glas. »Opet sam se uneredila.«

»Sve je u redu, gospođo Ott. Sad ćemo vas lijepo srediti. Ne’ko vam je došao u posjet.«

»Moj sin?«

»Ne, nije on. Ne’ko drugi.«

»Nije istina«, reče ona, »to što pričaju?«

Clyde je izišao s gumenim rukavicama na rukama, noseći umrljane plahte i njezinu

spavaćicu u plastičnoj vrećici. »Sad si sretan, jebeni idiote?« reče.
 Ne obazirući se na njega, Silas uđe. Izgledala je bolje, krevet joj je bio povišen, a
smrada gotovo uopće nije bilo jer je prozor bio otvoren.

»Gospođo Ott?«

Okrenula se prema mjestu na kojem je stajao sa šeširom u ruci. Ono joj se zdravo oko
malo proširilo, ali osim toga nije pokazala da se iznenadila što joj se u sobi pojavio visoki
tamnoputi crnac.

»Zovem se Silas Jones, gospođo«, reče on. »Ljudi me zovu 32.«

»32?«

»Tako je, gospođo.«

Okrenula je glavu da ga pogleda iz drugog kuta. Na malenom stolu, gotovo

ukliještenome između dvaju kreveta, nije bilo ničega osim izlizane Biblije. Kroz prozor, kraj
one crnkinje koja je i dalje spavala i iza žičane ograde, vidjeli su se auti na glavnoj cesti.
Posljednji prizor koji će vidjeti za života.

»Možda smo se već upoznali«, reče ona. »Ali ja često i mnogo zaboravljam.«

»Tako je, gospođo. Već sam vas jednom posjetio u vezi s vašim sinom. Nas smo
dvojica davno bili prijatelji.«

»S njim je sve u redu, zar ne?«

»Pa...« reče on.

»Zvala sam, ali nije se javio.«

Silas spusti pogled na šešir. Možda upravo zbog toga policajci nose šešir, radi
odvraćanja pozornosti kad čovjek nekome mora reći da mu je kći ne samo zadavljena nego da
ju je ubojica prije toga premlatio i silovao, ili kad nekoj ženi treba reći da joj sin nije
nastrijeljen, nego da se možda sam upucao, te da će ga, ako se ikad probudi iz kome, optužiti
za ubojstvo djevojke.

»Pa...« ponovi on.

»Nije imao mnogo prijatelja«, reče gospođa Ott. Kad je podignuo pogled sa šešira,
uvidio je da ga promatra.

»Došao sam vas pitati nešto o svojoj majci«, reče on.

»Kako se zove?«

»Alice Jones.«

»Kako?«
 Izvadio je njezinu fotografiju iz novčanika i pokazao joj. Alice kako drži Larryja kao
maleno dijete. Silas je sada uvidio da je u vrijeme kad je fotografija snimljena zacijelo bila
trudna, iako se to nije vidjelo.

»Pa to je moje dijete«, reče gospođa Ott. »I to je bila naša sluškinja, ne mogu se sjetiti
kako se zove.«

»Alice«, reče on.

»Da. Alice Jones. Ali morala je otići.« Gospođa Ott spustila je glas, ali i dalje nije
odvajala pogled od fotografije. »Draga obojena djevojka, ali malo preslobodna. Zatrudnjela
je, a nije bila udana. Ne znam što je dalje bilo s njom. Kako se ono zvala?«

»Alice«, reče on blago. »Umrla je, ima već dosta vremena. Od srčanog udara, u snu.«

Ispružila je ruku i dodirnula mu nadlanicu, koju je bio položio na rub njezina kreveta.
»Užasno mi je žao.«

»Ovamo sam došao«, reče Silas, »da vas pitam znate li tko je bio otac njezina djeteta.«

»Kako se ono zoveš?«

»32.«

»To nije ime. Kako te zvala majka?«

»Silas.«

»Sjećam te se, Silase. Bio si Larryjev prijatelj.«

»Da, gospođo, tako je.«

Još ga je dugo promatrala, a on je gledao samog sebe kako se pojavljuje i opet nestaje u
njezinim očima: poznavala ga je, pa onda opet nije. A onda ga je, na trenutak, ponovno
prepoznala.

»Silas?«

»Da, gospođo?«

»Bojim se.«

»Čega?«

Odmahivala je glavom. »Ne mogu se sjetiti.«

Nepomično su sjedili. Ona druga starica u krevetu kraj prozora pomaknula se u snu i
ispustila nekakav tihi zvuk.

Gledao je kako se u zdravome oku gospođe Ott skupljaju suze, kako se prelijevaju
preko kapka i ispunjavaju jednu od njezinih dubokih bora i više se ne pojavljuju na njezinu
dnu. »Žao mi je, gospođo Ott«, reče on, uviđajući da ju je opet izgubio. Gledala ga je kao da
ga nije vidjela nikad u životu.

»Clyde?« reče ona.

»Ne, gospođo. Ja sam Silas.«

»Tko?«

Još je neko vrijeme tako sjedio i na koncu priznao da je Clyde. Pustio ju je da ga ispituje
o kokošima i počeo joj govoriti kako Eleanor Roosevelt bez uspjeha pokušava snijeti jaje,
kako se Rosalynn Carter deblja, a kako je Barbara Bush tijekom jedne noći snijela dva jajeta,
a ona je na koncu, dok su se kokoši kretale u ograđenome prostoru kao tek nejasne mrlje u
njezinu sjećanju, sklopila oči i zaspala. On je okrenuo prste da ih oslobodi iz tog krhkog
stiska, te je s pokrivača, s mjesta na koje je bila pala, uzeo onu fotografiju. Namjestio joj ju je
u zdravu ruku, ustao i ostavio je na svjetlu s vrata, krenuo hodnikom prema izlazu i došao do
svog Jeepa.

KASNIO JE na večeru s Angie, a ona je okrenula obraz da njime uhvati njegov

poljubac, te ga ostavila da stoji kraj otvorenih vrata stana dok se stubama spuštala prema
svome autu. On je bio u trapericama i bijeloj košulji sa zakopčanim vršcima ovratnika. Šešir
je bio ostavio jer se njoj sviđao jedino uz uniformu.

Ona je vozila, što je za njih bilo neuobičajeno, znak da je ljutita i razdražena. Deset
minuta kasnije sjedio je nasuprot njoj u jednom separeu Pizza Huta u Fulsomu, dok su na
televizoru na suprotnome zidu Bravesi gubili utakmicu.

»Srce«, reče on na koncu, uz srednje veliku pizzu koju su bili naručili, »što se zbiva?«

»Kako to misliš?«

»Znaš na što mislim. Tako si šutljiva.«

»Možda zato što se s tobom nisam vidjela cijeli tjedan, a ti kasniš i čak i ne nazoveš?
Navukla sam najsvečanije traperice, a ti ne kažeš čak ni da dobro izgledam?«

»Dobro izgledaš.«

Odmahnula je glavom. »Znam, meni to ne moraš govoriti. Pitanje glasi: gdje si ti?«

»Samo sam umoran, ništa više.«

Pridignula je svoju pizzu, odgrizla komadić i polagano stala žvakati. »Znaš po čemu
znam kad lažeš, 32?«

Pogledao ju je u oči. »Po čemu?«

»Počneš se igrati šeširom.«

 Spustio je pogled na stol, prema mjestu gdje bi inače stajao šešir. Ugledao je samo
vlastite prste koji su nešto radili u zraku. Spustio je ruku u krilo. Morao se nasmiješiti. »Kad
sam još lagao?«

»Prošli tjedan u onom restoranu. Kad sam te pitala jesi li ikada hodao s onom curom.«

Cindy Walker.

Pogledao je prema televizoru. Bravesi su mijenjali bacača. Odjednom se našao na

stadionu City Park u Fulsomu, na terenu, trener Hytower nešto je objašnjavao bacaču, a Silas,
na poziciji hvatača u polju, gledao je kraj njih prema tribini, prema mjestu na kojem je uvijek
sjedila.

Angie odloži pizzu. »Onda?«

»Možeš me samo malo pričekati ovdje«, reče on ustajući. »Moram uzeti šešir.«

»Spusti to lažljivo dupe, 32, i govori.«

KAD JE SILAS igrao bejzbol, Cindy je dolazila na utakmice, pušila cigarete i sjedila na
visokoj tribini u minici i prekriženih nogu i kose vezane rastezljivom vrpcom. Imala je i
sunčane naočale. Znao je da ga gleda i u jednom je trenutku shvatio da igra za nju, da hvata
nemoguće linijske lopte, spušta ih visoko iz zraka, presreće munjevite prizemne lopte i baca
ih M&M-u na drugoj ili baca na prvu radi izbacivanja protivničkog igrača. Ponekad se na
terenu osjećao nepobjedivo, praćen pogledima i bijelaca i crnaca, sada i viši rastom, jer je u
trećem srednje imao već gotovo metar osamdeset i rastao tako brzo da je na križima imao
strije. Kao da izaziva lopticu da mu dođe što bliže, kao da je privlači snagom volje, gleda je
kao da je velika poput košarkaške lopte dok je čeka na bazi, pripremajući se za snažan udarac
prema svim poljima, kako bi svi sudjelovali u daljnjoj igri, da bi onda gotovo zaustavio
lopticu tek kratkim dodirom, tako da ne bi bilo čak ni bacanja, a on bi već stajao na prvoj prije
nego što bi trkač s treće ili hvatač pokupili lopticu s tla.

U polju, dok je rukavicom lupkao po kopačkama da izbaci zemlju koja se nakupila

među čepovima, gledao bi kako Cindy odlazi nakon osme izmjene, kako odlazi iz grada, ali se
ipak svaki put osvrće.

Pa onda ono kad je pogodio pet puta u pet pokušaja (pritom jednom osigurao i tri boda),
te se bacio i uhvatio linijskog trkača u sredini i time okončao utakmicu. Svi suigrači natisnuli
su se oko njega i odnijeli ga s terena, a on je s njihovih ruku vidio Cindy na njezinu
uobičajenome mjestu kako puši, pa joj se nasmiješio. I ona se nasmiješila njemu.

Bila je ostala do završetka.

Preskočio je tuširanje i iskrao se iz svlačionice da bi je slijedio, još uvijek u prljavome

dresu, sustigao ju je i s njom krenuo seoskim putem, noseći kapu i rukavicu, uz nekoliko kuća
povučenih od puta, uz drveće, a njih dvoje zaobilazili su poštanske sandučiće u travi i ubrzali
korak kad su psi provirili ispod jednog trijema i zalajali na njih.

»Vidjela si kako sam ono uhvatio?«

»Vidio si me na tribini, zar ne?«

»Voliš bejzbol?«

»Ne.«

»Za curu koja ne voli bejzbol često dolaziš na tekme.«

»Možda ne dolazim gledati tekme.«

Spustio je pogled. Mrlje od trave na hlačama, prašina i zemlja s terena. »Trener kaže da
imam šanse za stipendiju na Ole Missu.«

»Pravi si sretnik.«

»Kaže da bi’ mog’o otić’ do kraja. Kaže ako se koncentriram. Ako mi druge stvari ne
budu odvlačile pozornost.«

»Kao na primjer ja?«

Da, bio bi najradije rekao. Bila je mršava i imala je malene svijetloplave oči koje su
nekako prodorno blistale, osobito kad bi ga namršteno pogledala. Imala je pjegice sićušne
poput zrna pijeska, na nosu, vratu i golim ramenima, plavu kosu, kovrčavu i vezanu straga.
Čak je i oznojena mirisala privlačno. Grudi su joj bile malene izbočine ispod majice. Uporno
je pokušavao ne gledati u njih. Imala je konkavno tijelo, hodala malko povijeno, uvučena
trbuha, kao da se sprema primiti udarac. Tog je dana na nogama imala sandale, a njemu se
neizmjerno svidjela s tim pjegavim stopalima i crvenim lakom na nožnim prstima.

»Ti si iz Chicaga?«

Potvrdio je.

»Kako je tamo gore?«

»Cool.« Pričao joj je o Wrigley Fieldu, o Cubsima, Bullu Durhamu na prvoj, Rynou na
drugoj, Bowi u polju, Pingvinu, Ronu Ceyu na trećoj. Bobbyju Dernieru u sredini. Silas i
prijatelji bježali su iz škole da love loptice izbačene izvan granica stadiona, jednom ga je
zamalo pokupio neki taksi kad je tako jurio za lopticom koja je poskakivala, a potom i
njegovo fantastično hvatanje na pločniku, gdje je izbjegavao parkirne automate, bacao se i
padao na travnatome pojasu, dok ga je skupina bijelaca gledala iz Murphy’s Bara, pa onaj
starac koji mu je prišao i u zamjenu za lopticu dao mu četiri ulaznice. Na utakmicu su otišli
sutradan, on i trojica kompića, sjedili su na suncu na nenatkrivenoj tribini. Jednog pijanca
naveli su na to da im kupi pivo, zauzvrat ga časteći jednim, a Silas je, dok je gledao
akrobacije na terenu, znao da je pronašao životni poziv.
 »Što još«, rekla je Cindy, »nešto što nema veze s bejzbolom?«

Pričao joj je kako snijeg ponekad posve prekrije automobile, pričao o svome kvartu, o
tome kako se stari crnci okupljaju u uličici iza kuća, oko vatre u bačvi za smeće, kako među
njima kruži boca Jim Beama i kako pričaju priče, pokušavaju nadmašiti jedan drugoga, pričao
joj je o preskakanju automata za poništavanje karata i hvatanju električnog vlaka, o odlascima
u barove posvećene bluesu, u kojima glazbenici u stankama puše travu ispred stražnjeg ulaza,
o beskonačnim rijekama automobila koji trube, o zamrznutome jezeru Michigan koje
svjetluca pod svjetlima i o zgradama od kojih se ne vidi nebo. Čikaška je pizza najbolja, s
debelim tijestom, a burrito je ondje velik kao čovjekova glava.

»Imaju i predstave, zar ne?« upitala je ona.

»Misliš filmske...?«

»Ne.« Namrštila se i skupila usne, ali je nastavila koračati. »Kao na Broadwayju.

Kazališne predstave.«

»Da.« Sjećao se naslova koje je viđao u The Chicago Tribuneu. Nedjeljom ujutro, dok
je ležao na sagu i čekao da Oliver dovrši sportski dio. »Moja je mama jednom bila u
kazalištu«, rekao je Cindy, »za rođendan. Gledala je predstavu Čarobnjak.«

»To ja želim«, rekla je ona.

»Misliš... postati glumicom?«

»Ne. To da mogu gledati predstave. Ovdje čovjek ne može gledati baš ništa.«

»Mogla bi postati glumicom«, rekao je on. »Dovoljno si zgodna.«

Ona mu se tužno nasmiješila, kao da je on kakvo ograničeno dijete. No nastavila je

pričati, govoreći kako jedva čeka da se makne što dalje od tog usranog Mississippija, što dalje
od Cecila i plašljive majke, a dok su koračali tim putem, uz koji sada više nije bilo kuća, nego
se s druge strane ograde nalazilo polje s kravama, dok su njegovi kramponi kuckali po asfaltu,
jedan je automobil u prolasku usporio, a bijelac za upravljačem ljutito ih je pogledao kroz
prozor.

»Sve u redu?« doviknuo je vozač Cindy. »Taj te mali gnjavi?«

»Gledaj svoja posla, tupane«, rekla je ona i pokazala mu srednji prst. Ovaj je samo
ubrzao, odmahujući glavom.

» Hej «, rekao je Silas, osvrćući se. »Bit će najbolje da se vratim.«

»Kako god hoćeš.«

Nastavio je hodati uz nju.

»Tvoj otac nema ništa protiv toga da nekamo ideš s crnim mladićem?«
 »A što misliš? Tup je ko kamen. Čak i ne pokušava pronaći posao. Kaže da je ozlijedio
leđa u pilani.«

Još jedan auto, žena za upravljačem u prolasku se osvrće i pilji.

»Jesi li ikad poljubio bjelkinju?«

»Nisam«, rekao je on. »A ti crnca?«

»Naravno«, rekla je i uhvatila ga za ruku, pa ga povela niz nasip, prema šumarku.

Nakon toga, poruke koje se prosljeđuju u školi, njihovo tajno sastajalište u šumi iza
igrališta za bejzbol. On je bio djevac, ali ona nije, a na deki raširenoj na travi postali su
ljubavnicima. Tijekom drugog polugodišta trećeg razreda bio je sretan kao nikada u životu,
imao je izvrsnu sezonu s prosjekom najčešće malo višim od 45% i tajnu bijelu djevojku koja
ga je gledala s tribina. Mnogi su, znao je, dolazili gledati njega, imali osjećaj da ga očekuje
nešto veće, ponekad čak i stari Carl Ott.

Cindy je voljela pivo, a Silas je pio s njom. Odnos su skrivali od sviju, Silas nije ništa
rekao čak ni M&M-u, znajući da bi jedno od drugoga morali odustati kad bi netko doznao.
Skrivali su se od njegovih prijatelja, od njezinih prijateljica, kao u onoj kući duhova one Noći
vještica kad je Larry donio onu masku, a njih dvoje nisu otišli zajedno, ali su se našli kasnije,
u autu njezine majke ili autu njegove majke, tko je već uspio posuditi auto. Odlazili su u kino
na otvorenome, ona je vozila i ostavljala ga uz cestu, on se prikradao između drveća do mjesta
na kojem se ona bila parkirala, u kutu straga. Uzbuđenje zbog mogućnosti da ih otkriju, koje
se njoj, kako se činilo, sviđalo, dok je Silas bio užasnut, ali se nije mogao oduprijeti vrućem
vakuumu njezina duhanskog daha, zveckanju njihovih zuba, njezinu mekom jeziku, savršenim
grudima, onom skrivenom čuperku pod njezinim trapericama.

Jednom, dok su ležali na deki, Cindy mu je rekla da ga je zavoljela kad je izišao iz šume
i založio se za nju dok joj je Cecil pokušavao strgnuti ručnik.

»Stalno je radio takva sranja«, rekla je tada. »Pokušavao me vidjeti bez odjeće, upadao
u kupaonicu s makinom u ruci. To je radio kad je bio pijan, a kad bi se otrijeznio, držao se kao
da se ničeg ne sjeća.«

»A tvoja mama?«

»Kako reći mami da se udala za ljigavog gada? Osim toga, uvijek je na njegovoj strani.
U vezi sa mnom nekako je uvijek uvjerena u sve najgore. Ja joj oduvijek samo izazivam
nevolje. Bit će da sam i sama malo kriva, da joj ne pomažem time što psujem, pušim i petljam
s dečkima.«

»Petljaš«, ponovio je on. »Mi tu sad nešto petljamo?«

»A kako bi ti to nazvao?«

Silas joj je jednog dana prišao u školi, na mjestu za pušenje, a ona je rekla da ju je
pljusnuo Cecil. Rekao joj je da je kurva. Da se samo ševi s dečkima.
 Stajali su posve nehajno, tako da ih nitko ne primijeti.

»Mama je to dopustila? Da te pljusne?«

»Nije je bilo. Ali sad mi ne dopušta da iziđem iz kuće, osim kad idem u školu, kaže da
će joj reći da sam mu se pokušavala nabacivati, kao da bi mi to ikada palo na pamet.«

»Tvoja bi mu mama povjerovala?«

»Da joj to kaže, vjerojatno bi. Izbacili bi me.«

U školu se nekako uvijek vozila s prijateljicom Tammy, a Cecil je sada odredio da se

Cindy mora vratiti kući odmah nakon škole, da će on osobno doći po nju ako je Tammy ne
može odmah dovesti.

»Ja sam mu rekla: >Nemaš čak ni auto, idiote, ali on je rekao da će ga nabaviti, važno
mu je jedino da me drži podalje od...«

»Mene«, dovršio je rečenicu Silas.

Kad se nekoliko večeri kasnije vratio kući, u njihovu pokretnu kuću u Fulsomu, majka
ga je čekala u mračnoj dnevnoj sobi, ukočena na kuhinjskom stolcu, a u krilu joj je preo
njezin stari mačak, sada već napola slijep.

»Silase«, rekla je.

»Što?«

»Sine, moraš prekinuti s tom bijelom djevojkom.«

Nikako mu nije bilo jasno odakle zna za njih.

»Mama, kako to misliš?«

»Silase, nemoj mi lagati.«

»Samo smo prijatelji.«

»Sine, iz miješanja rasa nikad ne iziđe ništa dobro.«

»Mama...«

»To što radiš bilo bi opasno čak i u Chicagu, ali sada si u Mississippijii. Emmet Tili«,
rekla je, »bio je iz Chicaga.«

»Ti si nas dovela ovamo.«

Došao je do hladnjaka, otvorio ga i izvadio kutiju s mlijekom.

»Silase, srce«, rekla je, ustala, privijajući mačka na prsa, »ti si mi sve na svijetu. I ti
imaš samo sebe. Molim te reci mi da ćeš prestat’. Molim te, sine...?«
 Rekao je da hoće. Obećao je da će se koncentrirati na bejzbol, poraditi na boljim
ocjenama radi stipendije na Ole Missu. Ali to nije mislio ozbiljno, znao je da će se i dalje
viđati s njom, s tom djevojkom koja bi zaspala na njihovoj deki u šumi, kako bi joj se tada
rastvorile usne, a on bi se nagnuo nad nju i mirisao joj dah, njemu još slađi od cigareta i piva.

Upravo je Cindy rekla da je smislila plan, da zna kako ćc se s njim vidjeti tog
posljednjeg vikenda. Ako on može uzeti majčin auto, ona će nadmudriti Cecila. Alice je
petkom radila u restoranu do sedam, a onda se vraćala kući i, umorna nakon dvanaestosatne
smjene, spavala u naslonjaču pred televizorom. Nije čak ni večerala. Uzeo je auto a da je nije
ni pitao.

SADA, U PIZZA HUTU, kriška koja je bila na njegovu tanjuru već se ohladila. Bravesi
su u međuvremenu izgubili, na tom programu počeo je neki film, a konobarica je donijela još
jedan vrč piva. On je iskapio svoju čašu, napunio je, pa dopunio i Angieinu čašu. Dok je
govorio, ona ga je netremice motrila, sve suženijih kapaka.

»Nisam znao«, rekao je Silas, »da će je onamo dovesti Larry.«

Angie reče: »Kako ga je navela na to da je doveze i ostavi?«

»Rekla mu je da je trudna.«

»Je li bila trudna?«

»Nije. Mislim da nije.«

To ga je tada prestravilo. A da je bila?

»Odvezli smo se do jednog mirnog mjesta«, reče on, »i samo se prepirali. Ja samo joj
rekao da to neće ići, a ona je počela plakati, tvrditi da hoće, da bismo jednostavno trebali
pobjeći i više se ne vratiti. Pitao sam kamo, a ona je rekla u Chicago. Upitao sam je zašto ne
krene sama ako to tol’ko žarko želi. U beskraj smo se vozili u krug, a ja sam je na koncu
dovezao do ceste koja vodi do njezine kuće. Ondje ju je trebao pokupiti Larry. Ali došli smo
prerano, a ona je samo zalupila vratima i otrčala tom svojom cestom, u tami. Još sam malo
sjedio i razmišljao, ali znao sam da ne smijem poći za njom. Pogotovo uz Cecila koji je tamo i
pije.«

»Kad sam se vratio kući, mama me čekala. Po mojem licu bilo joj je jasno gdje sam bio.
Nije čak ništa ni rekla. Samo je otišla u svoju sobu i zatvorila vrata. Učinila je nešto što kod
nje nikada nisam vidio, javila je u restoran da je bolesna. Bilo mi je jasno da joj se prelila
čaša. U ponedjeljak je posjetila mog trenera, no svi su sada govorili samo o Larryju. Kako je
izveo Cindy u kino i kako se ona više nije vratila. A mjesec dana kasnije ja sam već putovao
na sjever, u srednju školu u Oxfordu. Živio sam u trenerovu podrumu.«

Angie ga je pomno promatrala.

 »Iskreno«, reče on, »bilo mi je drago što sam otišao. Ondje je sve bilo neusporedivo
bolje. I teren i škola. Davali su nam i kopačke i svu opremu. Ubrzo sam imao i djevojku.«
Čijeg se imena nije mogao sjetiti.

Angie upita: »A Larry?«

Silas pogleda prema mjestu na kojem bi mu inače stajao šešir.

I reče: »Njega sam zaboravio. I njega i Cindy.«

»Zaboravio?«

»Nije baš bilo teško. U Oxfordu sam imao pune ruke posla, a mama to u pismima nikad
nije spominjala.«

»I pustio si ga da nosi teret krivnje. Cijelo ovo vrijeme.«

»Mislio sam da je jednostavno pobjegla. Da će se prije ili kasnije negdje pojaviti i da će

sve biti u redu.«

»I tako si razmišljao dvadeset pet godina?«

U njegovu glasu začuo se molećiv ton. »Stvari ne izgledaju baš tako jasno dok se
događaju, Angie. Osamnaest ti je godina, igraš bejzbol i sve ti ide na ruku. A onda
odjednom... prošlo je dvadeset pet godina i osvrneš se na sebe u to doba i vidiš da je to netko
posve drugi. Više i ne prepoznaješ svoje nekadašnje ja. Tek kad sam se vratio ovamo, shvatio
sam kakav sam kaos izazvao.«

»Znači da ju je ubio Cecil?«

»Tako barem pretpostavljam.«

»Gdje je on sada?«

»Mrtav. Kao i njegova žena.«

Premjestio je ruku prema sredini stola. Nadao se da će ona na nju položiti dlan, ali to
ipak nije učinila. Pogledao je prema prozoru, gdje su se vidjeli njihovi odrazi, i vidio da ga
promatra, te se koncentrirao na njezin profil, to je bilo jednostavnije nego je gledati u oči,
uvidjeti što zacijelo misli.

»Ponekad«, reče, »ponekad mi se čini da bi bilo bolje da je Larry umro.«

»Bolje za tebe?«

»Za njega.«

»Da, ali i za tebe.«

»Da. I za mene.«
 »Pogledaj me«, reče ona.

Pogledao ju je.

»Znam samo ovo, 32 Jones«, reče ona. »Nisi ga pustio da umre, nije li tako.
Zahvaljujući tebi, taj je čovjek još živ, a kad se probudi, ako se ikada probudi, bit će mu još
gore. Samo promisli o tome.«

»Cijelo vrijeme razmišljam o tome.«

»No, dobro«, reče ona. »I što ćeš poduzeti?«

SPAVAO JE VRLO MALO, naviknut na onu noćnu smjenu ispred Larryjeve sobe, te je
u pola sedam sutradan ujutro ustao i ostavio Angie u spavaćici među plahtama. Bilo je to prvi
put nakon podosta vremena da je ona u krevetu imala nešto od odjeće. Nakon večere nisu
vodili ljubav, ni on ni ona nisu bili raspoloženi, nisu čak ni pokušali, samo su ležali odvojeni,
više se nije imalo bogzna što reći, njezino je srce kucalo u grudima a da ih on nije držao i
osjećao.

Izišavši, zatvorio je vrata i zaključao ih. Dočekalo ga je vedro rujansko jutro, vrapci su
prolijetali njezinim balkonom ukrašenim visećim biljkama. Zastao je i pogledao prema mjestu
na koje je bila postavila hranilice za ptice, imala stol i stolce. Ondje su proveli mnoge večeri,
ona mu je točila pivo u čašu, iako to nikada nije zatražio, uz Ala Greena s CD-a.

Objesio je značku oko vrata i spustio se stubama. Na cesti je primijetio da na Jeepu više
ne rade pokazivači smjera, pa je spustio prozor i rukom pokazao da skreće na autocestu broj
5, odlučivši se za ranojutarnji obilazak istočnog dijela zemlje obitelji Rutherford, polagano
vozeći među nizovima močvarnih borova, poskakujući preko neravnina na cestama, ulazeći i
izlazeći kroz vrata u ogradi zahvaljujući hrpi ključeva na velikome privjesku. Kad se vratio u
Chabot, oko pola osam, već je bio oznojen. Rukom je pokazao da skreće na parkiralište
nasuprot pilani, pa se uspeo stubama i ušao u gradsku vijećnicu, zadovoljno primjećujući da
Voncille još nije došla na posao. Skuhao je kavu i počeo nešto petljati oko papirologije,
provjerio elektroničku poštu. Pet do osam je izišao, navukao narančasti prsluk, prešao
parkiralište i počeo usmjeravati promet u vrijeme početka nove smjene. Vidio je Voncille, te
je pozdravio zviždaljkom kad je izišla iz kamioneta.

Nije bio gladan pa nije, kao što je običavao činiti, otišao u The Hub. Odvezao se do
Larryjeve kuće, većim dijelom puta zaglavljen između dva kamiona s trupcima, pa je bacio
zdjelu hrane kroz žicu, gledajući kako prve dame kljucaju. Kroz ogradu im je dao još vode i
kroz vrata pogledao prema kutijama u kojima su legle jaja na borovim iglicama, pitao se
nakon koliko se vremena jaja pokvare, koliko će vremena kvočkama trebati da pomisle da od
njihova silnog truda neće biti ništa, da od svega preostaju samo ljuske koje trunu.

Nije imao pojma koliko je dugo tako stajao kad je začuo poziv na radiouređaju.

»Hvala na kavi«, rekla je Voncille.

 Pritisnuo je tipku. »Nema na čemu.«

»Sve u redu?«

»Da.«

»Opet je zvala Shannon.«

»Da. Razgovarat ću s njom.«

»No, dobro, svrati i malo se zadrži«, reče ona. »Ako uhvatiš vremena.«

Prekinuo je vezu. Larryjeva je trava bila visoka i puna korova, a Silas se prisjećao kako
su mu šake podrhtavale na ručki kosilice, kako je prava kiša usitnjene zelene trave frcala sa
strane, kako ga je Larry gledao s trijema. Žudio je za time da je i sada pokosi, da se kosilicom
probije do onog dječaka koji je nekoć bio i da drukčije postupi u vezi s Larryjem, da se obrati
policiji i kaže: »Bila je sa mnom.«

Što to tebi nedostaje, Silase?

Hrabrosti, pomisli.

Nije ni čudo što se kao kukavica najopuštenije osjeća među tim kokošima.

Uto mu je zazvonio mobitel i on ga sada izvuče iz džepa, već se vraćajući prema mjestu
na kojem se parkirao, svaki dan na istome mjestu, iznad vlastite mrlje od motornog ulja.

»Pozorniče?«

»Da?« rekao je.

»Jon Davidson, iz bolnice...?«

»Bok, Jon bez h.«

»Samo sam mislio da će te zanimati...« reče ovaj. »Sudeći po tome što su ovamo upravo
stigli šerif i Roy French i da mi se čini da su u žurbi, usudio bih se pretpostaviti da se
gospodin Ott probudio.«

11

SANJAO JE SEBE I SILASA visoko na granama nekog stabla. Potom sebe i Wallacea.

Kad je otvorio oči, svijet mu je bio odveć blistav, jarkih boja, pa ih je ponovno sklopio i
sanjao kako nosi onu svoju zombijevsku masku, kako u svojoj staji pokušava dohvatiti
djevojke koje vrište. Kasnije je ugledao visoko postavljeni televizor, pa je prvo pomislio da je
zaspao u majčinu krevetu u River Acresu. Je li umrla?

Ponovno je zatvorio oči i onda ih otvorio u tami. Silas je nečujno dolebdio u sobu, nešto
mu govorio, da ne prizna, čuješ? Nije znao što je san, a što stvarnost. Kad se nakon toga
probudio, izgledalo mu je da je sada u nekakvoj bolnici, imao je dojam da je vezan, a grlo mu
je bilo toliko suho da nije mogao govoriti. Prozor toliko blistav da nije mogao pogledati van.
Osjećao je bol u prsima. To mu se činilo stvarnim. Bolio ga je nos. Usta su mu bila nekako
skupljena i nepomična. Nožni prsti koji se miču činili su mu se stvarnima. Kao i prsti koji se
grče.

Zažmirio je, sanjao kola hitne pomoći, čuo sirenu, remenjem je vezan za ravni ležaj.
Ona crnkinja {Majmunske Usne) nad njim, viče: »Ostani s nama, Larry, ostani s nama.«
Ponovno onaj televizor visoko iznad glave, onaj prozor. Fluorescentna rasvjeta. Bolnica.

Svaki ga je udisaj bolio, ali disao je brže, osjećao kako mu suze klize s obiju strana
glave.

PONOVNO SE PROBUDIO. Malo se pokrenuo, a val vrtoglavice preplavio mu je

glavu. Na razglasu je čuo kako se od doktora tog i tog traži da nazove kućni 202. Spustio je
bradu i ugledao prsa omotana zavojima i cjevčice koje mu ulaze u ruke. Nešto mu je bilo
ugurano u nos, nešto zaglavljeno pod usnom. Nikad u životu nije bio toliko žedan i učinilo mu
se da bi sc mogao ugušiti. Pomislio je kako se, kad je Johnny Smith iz Zone smrti otvorio oči
probudivši se iz kome, medicinska sestra nije iznenadila, a Johnny je pomislio da je zacijelo
već i prije otvarao oči.

Ponovno je utonuo u san.

KAD JE PONOVNO progledao, neka bolničarka vidjela je da je promatra, pa se

trgnula. »Oh«, rekla je.

Onda se na vratima pojavio neki muškarac u plavoj odori. Nešto govorio u radiouređaj.

Već trenutak kasnije u sobu je ušao liječnik koji je žustro navlačio gumene rukavice,
pitao ga kako se zove, on je pokušavao reći, a liječnik je nešto radio s cjevčicom u njegovim
ustima.

»Dajte mu vode«, rekao je liječnik nekome, a trenutak kasnije među usnama mu se

našla nekakva slamka.

»Polako pijte«, rekao je liječnik. Šef sa stetoskopom oko vrata. Kratka sijeda kosa.
Naočale obješene na vrpci oko vrata. Baterijskom svjetiljkom pregledava mu oči, mjeri puls.

»Kako.se osjećate?«
 Loše, htio je reći.

»Kako se zovete?«

»Larry«, izusti promuklo. » Ott.«

»Izvrsno. Koliko vam je godina?«

»Četrdeset jedna?«

»Tko je predsjednik?«

Larry zakašlje. »Pronašli su tu djevojku?«

Liječnik se osvrne. Policajac je bio na vratima.

»Da«, reče.

BILO MU JE BOLJE, malo bolje. Više nije imao cjevčice u ustima i u nosu, ali lice mu
je bilo užareno i ispucalo od ljepljive vrpce.

Još je spavao, sanjao. Probudio se i ugledao trojicu muškaraca koji su ga promatrali.

Liječnik, naslonjen na zid. Roy French u maskirnoj majici kratkih rukava, s nekakvim
papirom u ruci i cigaretom zataknutom za uho. I još jedan, stariji proćelavi muškarac koji mu
nije bio poznat. Zbog njih se cijela soba nekako doimala manjom, a osim toga sada je ušla i
bolničarka, kose vezane straga, u rukavicama i zaštitnoj odjeći. Pritisnula je neku tipku i
pridignula uzglavlje Larryjeva kreveta, tako da je sad gotovo sjedio. Prinijela mu je slamku
ustima, a on je polako otpio nekoliko gutljaja.

»Nemojte predugo«, rekao je liječnik. »Još je slab.« Zatim se obratio Larryju:

»Nevjerojatno je da ste još uvijek među nama, vjerujte mi na riječ. Da pozornik Jones nije
poslao hitnu, da je stigla samo pola sata kasnije, da nisu sve učinili kako treba...« Slegnuo je
ramenima. »I naš čovjek na hitnome prijemu, dr. Israel. Pravi genijalac.«

»Bio je u Bagdadu«, reče French. »U dva navrata.«

»Metak vam je prošao pokraj samog srca«, reče liječnik, »imali ste rupu koja je jako
krvarila. Užasno krvarenje.«

»Pozornik Jones?« prošapće Larry.

»32 Jones«, reče French. »Spasio ti je život, Larry.«

Silas.

»Barem si sam u sobi«, reče French i potapše drugi krevet. »Lani sam bio ovdje zbog
žučnih kamenaca pa su me strpali s nekakvim starkeljom koji je neprestano prdio. Bio je
totalno gluh i nije znao odrediti kol’ko glasno prdi.«
 »Nisam to bio ja?« reče onaj drugi muškarac. Bio je bijelac, zdepast i zategnutog trbuha
pod košuljom sa zakopčanim vršcima ovratnika i uskom kravatom. Kratka kosa. Pištolj
visoko na pojasu, zvijezda na prsima.

»Ovdje je bio jedan gospodin kad su ga dovezli«, reče bolničarka, »ali zatražio je da ga
premjeste.«

»Sad bi bilo dosta«, reče liječnik.

»Ako me zatrebate«, reče ona.

»Zvat ću.«

Izišla je i ostavila odškrinuta vrata. French im je prišao i zatvorio ih, kimnuvši šerifovu
pomoćniku na hodniku, pa se vratio i zastao zagledan u njega.

»Mene znaš«, rekao je Larryju, »ali možda ne znaš ovog momka. Šerif Jack Lolly.«

»’Jutro«, reče ovaj i kimne Larryju.

French je na prazni krevet položio omotnicu i diktafon.

»Moramo razgovarati«, reče.

Larry je pomaknuo lijevu ruku, ukočenu i bolnu, i osjetio da ga nešto drži za zglob.
Pokušao je vidjeti o čemu se radi, ali nije vidio to mjesto.

Isto je bilo i s desnim ručnim zglobom. I tada mu je sinulo.

French je uzeo kasetofon, pritisnuo tipku, pa ga ponovno položio na krevet. »Ako

nemaš ništa protiv, snimat ću razgovor. Kad dođeš u moje godine, i šerifove počneš
zaboravljati. Može?«

»Da, gospodine«, reče Larry promuklim glasom.

»Kad zatrebaš malo odmora, samo reci. Imamo vremena napretek. Naš nam doktor kaže
da ćeš se izvući. Kaže da ti je metak prošao pokraj srca i pogodio rebro, pa ti se još malo
odbijao po utrobi. Doživio si srčani udar, a onda su ti otkazali organi, pa su ti izvadili slezenu,
ali sada si tu, s nama.«

»Pravo čudo«, reče šerif. »Sam si se upucao?«

Nije se mogao sjetiti. Sjetio se kako mu je Wallace dao pištolj. Htio je pitati zašto je
vezan za krevet. Pokušao je razmišljati i znao je da bi se trebao sjetiti određenih stvari, ali
gdje su i što su? Njegova majka pilji nekamo, ali ne vidi. Traži li to što i on sada traži? Sve te
stvari koje nedostaju?

»Ne znam«, reče.

 »No, da«, reče French, pa načas pogleda Lollyja. »Tome ćemo se vratiti za koji
trenutak. Doktor nam kaže da si jutros, čim si došao k svijesti, prvo pitao jesmo li pronašli
Tinu Rutherford.«

Toga se nije sjećao. A onda se sjetio. Sjetio se svoje stare zombijevske maske, sjetio se
kako ju je otac gledao, odmahivao glavom. Kako je majka rekla: »O, zaboga, Larry.«

»Ponešto gubitka pamćenja uobičajena je pojava, gospodine Ott«, rekao je doktor.

»Delirij. Samo se lijepo opustite. Nema žurbe.«

»Možeš li mi reći«, reče French, »kad si je posljednji put vidio?«

Larry pomakne oči — čak ga je i to boljelo — pa umjesto Frencha pogleda šerifa. Zatim
liječnika.

»Je li s njom sve u redu?«

»Ne, Larry, nije. Pronašli smo je zakopanu u onoj lovačkoj brvnari na zapadnome kraju
tvog imanja. Devet dana u zemlji, barem prema našoj procjeni. Silovana...«

»Molim?« reče Larry, pokušavajući se pridići s kreveta, ali ne pomaknuvši se zbog

vezanih ruku.

»Pretučena.«

»Ne...«

»Zadavljena.«

Larry je odmahivao glavom unatoč boli, micao ruke, povlačio kožno remenje, dok se
plahta koja mu je pokrivala stopala pridizala.

»Smirite se, gospodine Ott.« Liječnik se mrštio. »Rekao sam vam da je prerano.«

Larry se počeo grčiti, a muškarci koji su ga pokušavali zadržati postali su tek nejasnim
obrisima.

»Sestro!« zazove liječnik, a onda se obrati Frenchu: »Morate izići!« Njegov se glas
ubrzano gubio, a Larry je tonuo u vlastito lice, strop se gubio, prvo blistav, pa onda izobličen,
pa onda...

Kad se probudio, ležao je sam u zavojima i remenima, sjetio se majke i njezinih dama.
Jesu li nenahranjene već uginule? U tom trenutku ušla je bolničarka, a on je napuklim glasom
rekao: »Hoćete li mi, molim vas, pomoći?«

Nije ga ni pogledala. »Što trebate?«

»Nekoga«, reče on, »tko bi mi, molim vas, nahranio kokoši.«

 PONOVNO SU DOŠLI i kad se sljedeći put probudio. French i Lolly. Pomno ga
motrili.

»Dobili ste sredstvo za smirenje«, reče dr. Milton. »Ako razgovor želite obaviti kasnije,
gospodu ću poslati van. Ovisi o vama.«

Odmahnuo je glavom. Mislio je da je isti dan, oni su muškarci bili u istoj odjeći.

»Želite da ostanu?«

Slabašno je kimnuo.

French priđe krevetu. »Doktore«, nije ga pogledao, »možete nam dati nekoliko
minuta...?«

»Pa...«

»Bit ću vam zahvalan.«

Liječnik se odvojio od zida na koji je dotada bio naslonjen pa otvorio vrata. »Bit ću na
hodniku.«

French ponovno uključi diktafon i nakašlje se, pa nabroji prisutne i navede datum,
vrijeme i mjesto razgovora.

»Kako ti je, Larry?«

On jedva primjetno slegne ramenima.

»Pokušat ćemo biti brzi, nećemo te previše iscrpljivati. Sestra kaže da si se raspitivao za
kokoši. Mogu ti samo reći da je s njima sve u redu. Za njih se brine tvoj stari prijatelj iz škole,
32. Posjetio ti je i mamu. Kod nje se stanje uglavnom ne mijenja.«

»Zašto sve to uopće radi?« upita Larry.

»Da... ja baš i ne pokušavam shvatiti motivaciju ljudi, osim nakon što počine nekakav
zločin.« Nasmiješio se i napola okrenuo. »Naš šerif Lolly bio je pomoćnik u vrijeme kad je
nestala ona druga djevojka, Walkerica.« French se povuče u stranu, a šerif im priđe i sjedne
na drugi krevet, nasuprot Larryju.

»Kao prvo«, reče on, »žao mi je zbog vezivanja.« Otkopčao je remen na lijevoj ruci, a
zatim se nagnuo da otkopča i drugi. »To je tražila bolnica«, reče kad je Larry teške ruke
podignuo na prsa, pa protrljao zglobove, prvo jedan, pa drugi, oba oznojena od janjećeg krzna
s donje strane remenja.

»To inače ne radimo«, reče šerif. »Osobito ne u slučaju čovjeka koji je istog dana
pogođen u prsa i još doživio srčani udar. Pretpostavljam da si preslab da izvučeš te igle i
cjevčice, a kamoli da ustaneš i pobjegneš.«
 Larry kinine, i dalje masirajući zglobove.

»Bilo kako bilo, naš glavni inspektor, French, rek’o ti je da sam 1982., kad je nestala
Cindy Walker, bio šerifov pomoćnik. U to vrijeme u službi sam bio oko dvije godine,
provodio sam sudske naloge, hvatao pijane vozače i radio slične stvari. Početničke. Ali dobro
se sjećam tih događaja, Larry, jer mi je to bio najveći slučaj u dotadašnjoj profesionalnoj
karijeri.«

»Tada te nismo uhitili jer nismo pronašli tijelo, a ti nisi priznao zločin. Bez tijela i
priznanja nikako se nije moglo dokazati da si je ubio. Imali smo samo takozvane indicije. Ako
me sjećanje ne vara, imao si oko tri i pol sata tijekom kojih te nitko nije vidio, a to je bilo više
nego dovoljno vremena da je nekamo odvedeš. Ali ti si tvrdio da si je ostavio i da si otišao u
kino na otvorenome, da si je trebao ponovno pokupiti kod njezine ceste. Samo što se ona više
nije pojavila. Jednostavno je kao nekim čudom nestala.«

Larry je rastvorio usne.

»Želiš nešto reći?«

»Mogu razgovarati...« S mukom je progutao slinu. »Sa Silasom?«

»S kim?« Šerif se osvrne.

French reče: »Misli na 32.« Prišao im je. »On ne sudjeluje u ovoj istrazi, Larry. To je,
kako mi to kažemo, izvan njegove jurisdikcije. Zašto želiš s njim razgovarati?«

»Jer smo nekada davno bili prijatelji.«

French kimne. »Spomenuo je tako nešto, ali nije mi zvučalo kao da ste bili baš pravi
prijatelji. Više kao da ste išli u istu školu.«

»Bili smo pravi prijatelji«, reče Larry.

»U redu. Bit će da sva’ko pamti svoju verziju.« Prošao je pokraj šerifa, koji se malo
povukao i spustio u naslonjač kraj prozora. French pogleda diktafon. »Larry, znam da sam ti
godinama žestoko visio za vratom. Ali nikada nismo pronašli ništa što bi nam dopustilo da te
osudimo za tu malu Walkericu ili za neku drugu djevojku. Sve do sada.« Odmahivao je
glavom. »Pretpostavljam da na cijelom svijetu nema više od šačice ljudi koji znaju za tu tvoju
brvnaru u šumi...«

»Ja sam na to bio potpuno zaboravio«, reče šerif.

»Brvnara u posljednjem dijelu šume koju ne želiš prodati. A onda je jedan od naših ljudi
slučajno naišao na nju, na mjestu na kojem je po svoj prilici nitko nikada ne bi pronašao. Zato
si nekako mislim, Larry...« French se češao po glavi. »Nekako si mislim da je tipu koji ima
prošlost kao ti svijet jednostavno dojadio. Svijet je užasno malen, osobito ovdje na jugoistoku
Mississippija. Možda ti je jednostavno dozlogrdilo to da svi misle to što misle o tebi.
Dovraga, možda smo svi mi djelomično krivi što te cijeli okrug izopćio. Možda si samo
priželjkivao malo društva, možda ti se čak činilo da ti se nabacuje, s obzirom na to kako se
današnje djevojke odijevaju, pa te naušnice u pupku i slične stvari. Tetovaže. I to tebi kojeg
prati određena vrsta, no eto, moglo bi se reći lokalne slave. Možda se malo zafrkavala, malo
te vukla za nos, šta ja znam. Možda je bila tvoja najveća obožavateljica. Ti je viđaš tu i tamo,
u mlječnjaku, na pošti, u Wal-Martu, mlada djevojka, zgodna, dugokosa, možda se neko
vrijeme opireš, možda i dugo...«

»Ali, s druge strane, postoje granice do kojih se čovjek može suzdržavati, je li tako, kad
mu se stvar digne, a možda si popio hrpu onih Pabstovih Blue Ribbonsa koje smo vidjeli u
tvom hladnjaku, ili popušio malo trave, pa si se malo zanio i oteo malu. Možda samo radi
razgovora. Malo društva. Čovjek postane usamljen. Ali onda, znaš, ženske može uhvatit’
histerija, a ti si se možda ustrtario. Možda te udarila. Zaprijetila. Pokušala pobjeći, a ti nisi
imao namjeru učiniti to što se na koncu dogodilo. Možda je sve to bio tek nesretni slučaj, to
što je na koncu mrtva. Možda se točno i ne sjećaš što se dogodilo i kako. Jedan tip kojeg sam
znao... počeo je piti s kompićem iz Ratnog zrakoplovstva, a kad se ujutro probudio iz
kompićevih prsa stršio je mesarski nož.«

»Možda si se zato upucao, Larry. Sav se taj osjećaj krivnje jednostavno nakupio u tebi.
Nisi ništa planirao učiniti, ali se odjednom sve nekako otelo nadzoru. I prošlost možeš
zakopati, ali ona se nekako uvijek vrati i iziđe na površinu, ovako ili onako. Lice joj je u
vijestima. U novinama. Cijeli je prokleti svijet traži, a jedino ti znaš istinu.«

French je govorio smireno, tako da su i silovanje i ubojstvo zvučali logično, a Larry je

slušao žila ispunjenih opojnim sredstvima da mu je glava lebdjela, slušao je kako je logično
da je on to učinio, zadavio djevojku, pa je zakopao, kako ti ljudi njegov život razumiju toliko
temeljito i znaju kakvi su ljudi na svijetu, u srcu i u glavi, što su u stanju učiniti kad popiju
mnogo piva i popuše hrpu trave, kako možeš nožem ubiti i najboljeg prijatelja, kako žene
ponekad žele da ih netko siluje, kako to traže, a ti stavljaš masku pa to onda ne radiš ti, nego
netko drugi čini to što žene ionako žele, to je govorio French, možda je sama tražila, a on je,
dok je French pričao, pokušavao proniknuti u taj prostor u koji gleda njegova majka, mjesto
na kojem se skriva upamćena istina. Osjećao je kako ga istina negdje čeka, kako lebdi poput
duha u prostoriji, ali liječnik je rekao da mu je mozak jedno vrijeme bio bez dovoljno krvi, pa
možda ima rupa ili delirija, a on se sjećao maske i pištolja, činilo mu se da je on taj muškarac
s maskom koji kraj njegovih vrata čeka da u kuću uđe njegovo drugo ja, drugi on, gleda kako
Larry izlazi iz kamioneta, prelazi dvorište i uspinje se stubama, prelazi trijem, pa otključava
vrata i ulazi u kuću i okreće se, Larry Maska prilazi Larryju Licu, prislanja mu cijev pištolja
na srce i dva Larryja stapaju se u jednoga, s jednim srcem, i on tako drži pištolj usmjeren
prema vlastitome srcu, misli kako bi bilo lijepo i ugodno priznati, ugoditi tim razumnim
ljudima koji rade svoj razuman i nužan posao.

»Larry?«

Zatreptao je i tako izoštrio Frenchovu sliku. »Misliš da sam ja to učinio?«

French se načas osvrne prema šerifu. »Da. Tako mislim, Larry. Mislim da si sredio obje
djevojke. Tinu Rutherford i Cindy Walker. I šerif tako misli. Ne znamo zašto si to učinio, ali
jako bi nam pomoglo kad bi nam to rekao.«
 »Ne znam zašto«, reče on. »Ne znam zašto bih to učinio. Rutherfordicu nisam čak ni
poznavao. Ne znam nikoga osim svoje mame, a ona ne zna mene. Ponekad i po tjedan dana
nisam ni s kim razgovarao osim s onim djevojkama u Kentucky Fried Chickenu.«

»Da«, reče French, »ponekad činimo ružne stvari iako ne znamo razloge, to je svakako
moguće. Kao što sam rekao, stvari mogu brzo izmaknuti kontroli i svijet onda izgleda kao na
ubrzanoj snimci. Ali to kako se sad osjećaš, Larry...? I kako si se osjećao kad si prislonio
pištolj na prsa i povukao okidač...? To neće nestati. Stvar će se samo pogoršati. Već sam dugo
na ovom poslu, a pouzdano ti mogu reći samo jedno: u vezi sa svime osjećat ćeš se bolje
jedino ako priznaš i platiš cijenu za sve.«

»Dobro«, reče Larry.

12

SILASA JE OBUZIMAO neopisiv strah, prebacivao je šešir iz ruke u ruku, čekao

bolničko dizalo, a indikator za drugi kat svijetlio je toliko dugo da je već pomislio da netko
zasigurno drži vrata. Znao je što se sad gore događa, Lolly i French obrađuju Larryja,
uvjeravaju ga, pokušavaju izvući priznanje, a French je tako prokleto uglađen u tim
intervjuima da ljudi govore kako bi bio u stanju navesti i panj da prizna da je vlastoručno
srušio stablo.

Vrata dizala na koncu su se otvorila, Silas je ušao, pritisnuo »2«, a vrata su se zatvorila.
Na drugom se katu ispričao i prošao između dviju bolničarki s cigaretama i upaljačima, pa se
žurno uputio hodnikom, a Ray je ustao s novinama u ruci da ga dočeka. Jedan je liječnik
razgovarao na mobitel, držeći prst u drugome uhu.

»Bok, 32«, reče Ray.

»Bok, Ray.« Glavom je pokazao prema vratima. »Unutra su?«

»Aha. Ovaj put dvadesetak minuta.«

Liječnik je zaklopio mobitel. »Mogu li vam pomoći? Dan Milton, liječnik gospodina
Otta.«

Silas ispruži ruku. »32 Jones.«

Kratko su se rukovali.

»Onaj policajac koji je pronašao malu Rutherfordicu?«

Kimao je i pogledavao čas Raya, čas Miltona. »Smijem li ući?«

 Prije nego što mu je itko stigao odgovoriti, ušao je u sobu, Ray i liječnik povikali su za
njim »Čekaj«, pa su također ušli.

French se okrenuo, a Lolly je ustao, već držeći ruku na pištolju.

»Mi o vuku...« reče French. Pokazao je prema vratima, a Ray je kimnuo i izišao, no
liječnik je ostao u sobi.

Larry je podignuo ruku i nasmiješio se ugledavši Silasa, očiju zamagljenih od sedativa,

ali ipak je prinio ruku usnama i pokrio usta, kao što je činio još kao klinac, zglobova crvenih
od remena.

»Bok, Silase. Tu si.«

»Bok, Larry. Tu sam.« Pitao se bi li mu trebao pružiti ruku. »Kako si?«

»Nije baš najbolje. Kažu da sam se upucao i da sam ubio tu malu, ali ja se ne sjećam ni
jednog ni drugog. A sad žele da kažem da sam ubio i Cindy Walker.«

»Je li vam dosta, gospodine Ott?« upita dr. Milton. »Da gospodu zamolim da ponovno
dođu sutra?«

Larry reče: »Ne, gospodine. Drago mi je da je Silas ovdje.«

»Pritisnite tipku za poziv«, reče Milton, »ako me zatrebate.« Načas je pogledao

Frencha, a zatim i šerifa, pa izišao.

»Šefe«, reče Silas. »Možemo na par trenutaka sami razgovarati? Ja i Larry?«

»Još ne«, reče French. »Ali možeš ostati i svjedočiti našem intervjuu.«

Intervju.

»Jesi Ii noću bio u mojoj sobi?« upita Larry Silasa. »Dok sam bio u komi?«

»Da.« Silas ga je snagom volje htio navesti na to da zašuti, da više ne kaže ništa, da
pričeka da ostanu sami. Koncentrirao se na ogradu kreveta, dugačak komad nehrđajućeg
čelika s jednim od remena prebačenim preko njega. Osjećao se poput djeteta uhvaćenog u
laži. »Nekoliko puta.«

»I ti si hranio mamine kokoši?«

»Da. Ali nisam premještao kavez onako kao ti.«

»Ti si mi donio Noćnu smjenu?« Svi su pratili njegov pogled do stolića između dvaju
kreveta. Ruka omotana zavojem na naslovnici, oči s dlana pilje, vide sve.

»Da«, reče Silas.

»Hvala.«
 »Nema na čemu.«

»Pročitao si je?«

»Da.«

»Sviđa ti se?«

»Ne«, reče on. »Nisam ja za horor. Toga imam previše i u životu.« Htio je reći da su
Larryjeve verzije, u ono davno vrijeme, bile bolje, ali French se nakašljao.

»Ako možemo zaključiti sastanak Oprina književnog kluba... upravo smo našem
Larryju objašnjavali da se neće riješiti grizodušja dok ne prizna što je učinio. Nije li tako i
prema tvojem iskustvu, 32?«

»Samo ako je nešto učinio.« Silas je osjetio kako se French ukočio i nakostriješio, čuo
kako je zaškripala Lollyjeva stolica.

»Reci im, Silase«, reče Larry, »da smo nas dvojica bili prijatelji.«

»Da«, reče French. »Reci nam, Silase.«

»Bili smo«, reče on Larryju.

»Prijatelji, ha?« French nije odvajao oči od Silasa. »Upoznali ste se u školi?«

»Nismo.« Larry se sada doimao snažnijim, kao da je živnuo, a u obrazima su mu se

pojavili i prvi tragovi rumenila. Malo se pomaknuo pod plahtom i istegnuo šake. »Nismo
mogli biti prijatelji u školi jer je Silas bio crnac. Često smo se igrali u šumi. Sjećaš se,
Silase?«

»Možda bi sada bilo dobro«, reče French, »da se vratimo na glavnu temu. Hoćeš li nam
ispričati što se doista dogodilo Cindy Walker, Larry?«

»Čekaj«, reče Silas.

Šerif je iza njih zakašljao, a French ga je prodorno pogledao, kao da mu želi reći: Nemoj
sad zeznuti stvar.

»Odvezao sam je kamo je tražila«, reče Larry, i ne primjećujući napetost koja se

pojačavala. »I izišla je. A ja sam se odvezao dalje.«

»To nam govoriš i sve ove godine«, reče French. »Ispričaj i ostalo. Vrijeme je, Larry.
Kao što rekoh, taj osječaj krivnje neće nestati sam od sebe.«

»Nije on kriv«, reče Silas.

»Pozorniče Jones«, reče sada šerif, »a da pričekate na hodniku?«

»Ne, neću.«
 U sobi su se čuli samo kuckanje i zvučni signali Larryjevih uređaja. Silas je bio svjestan
šefova užarenog pogleda na svome licu, te šerifova pogleda na leđima, nalik na crvene točkice
laserskog nišana.

»Nešto nam onda želiš reći?« upita French.

I tako je sve krenulo, u bujici. Sve što se u njemu nakupljalo četvrt stoljeća, opterećivalo
ga, kao kad kamion naglo zakoči, a trupci polete naprijed preko kabine kroz prozor u njegov
zatiljak, i pokraj njega izlijeću na cestu.

»Nije on, nego ja«, reče okrećući se ođ Frencha.

»Ti.«

»Ja sam je pokupio nakon što ju je Larry ostavio. U šumi. Ja sam je ostavio kod one
njezine ceste.«

Larry reče: »Molim?«

French ščepa Silasa za rame, pa ga okrene prema sebi da mu vidi lice. »Čekaj«, reče.
»Larry ju je 1982. odvezao tebi?«

Da, njemu.

»Želiš reći«, reče French, »da on cijelo vrijeme govori istinu? I da si je zapravo ti
posljednji vidio živu?«

Silas je kimao.

»Ti?« reče Larry.

»Da.«

»Bila je trudna«, reče Larry, »s tvojim djetetom?«

Silas se u međuvremenu uhvatio za ogradu kreveta.

»Zato si otišao?« Larry je nepomično piljio u njega. »U Oxford?«

»Djelomično.«

»Da se nađeš s njom?«

Silas reče: »Larry...«

»Dečko ili curica?«

»Što?«

»Beba. Tvoje dijete.«

»Nije bilo«, reče Silas, »nikakvog djeteta.«

 French s gađenjem povuče ruku. »Isuse Kriste.«

»Roy...« reče LolIy.

Larry je izgledao zbunjeno.

»Larry.« Silas se natjerao na to da se okrene prema njemu. »Ja ti dugujem ispriku. I više
od toga. Znaš, Cindy nije bila trudna. Samo je... to je rekla samo zato jer je znala da ćeš je
odvesti do mene. Tada nisam znao što je bila isplanirala. Bili smo zaljubljeni, ili smo to barem
mislili.«

Larry je šutio, usta su mu bila rastvorena.

»Te večeri«, nastavi Silas, »nakon što si je ostavio... Odvezli smo se do jednog polja na
koje smo često odlazili i ondje smo se posvađali. Željela je da zajedno pobjegnemo, ali ja...«
Kako da to točno objasni. »Otvarala mi se karijera u bejzbolu, a mama je od mene tražila da
se ne viđam s njom. Ne bi funkcioniralo, iz više razloga. I zato sam je jednostavno odvezao
kući.«

Larry reče: »Odvezao kući.«

»Da.«

»Došli ste ranije od dogovorenog.«

»Da. Nije te čekala jer je bila bijesna na mene. Samo je otrčala cestom u tamu.«

»A tamo je bio Cecil.«

»Da.«

Piljili su jedan u drugoga, Silas svjestan toga što Larry zacijelo misli, kako je Cecil
zasigurno ustao kad se pojavila na vratima, zajapurena lica, dok su joj suze klizile niz obraze,
a on je u ruci imao pivo, pa je posrnuo naprijed, prema njoj, vičući. Silas se udaljavao u
majčinu autu, sve brže i brže, a Larry se u istom trenutku vozio prema tom mjestu, nedostajalo
je tek nekoliko minuta da se dvojica mladića susretnu, možda su se čak i mimoišli na mračnoj
cesti, s uključenim dugim svjetlima, obojica odviše dekoncentrirani da bi ih se sjetili smanjiti,
obojica su se lecnula pred nadolazećim jarkim svjetlima.

»On ju je ubio«, reče Larry.

Liječnik se vratio u sobu, kuckajući po ručnome satu.

»Ovaj intervju« — Lolly je stao između Silasa i Frencha, pa ih zaštitnički srdačno

uhvatio za rame — »možda bi trebalo zaključiti, momci. Za sada.«

»Čekaj«, reče Larry kad mu je French počeo zakopčavati remenje. »Bili smo prijatelji.
Je li tako, Silase?«

Reci jebenu istinu, 32. Silase.

 »Ti si bio prijatelj, Larry«, reče. »Ja ne znam što sam zapravo bio.«

SILAS SE za Frenchom i Lollyjem dovezao do šerifova ureda i parkirao kraj Frenchova

Bronca. Šef je izišao i bacio cigaretu na asfalt, pa je ugasio vrškom gležnjače, podižući pogled
prema tamnim i nabujalim oblacima, sličnih plimnome valu, koji su izgledali kao da se
spremaju prevući preko zgrade, Silas je na obrazima osjećao vjetar, zastava države
Mississippi bučno je vijorila na stupu, a na asfaltu su se vidjeli prvi tragovi kiše. Lolly je
otrčao do svog rezerviranog mjesta, kraj prostora za invalide, da zatvori prozore, a French im
je onda pridržao ulazna vrata, pa su sva trojica ušli, Silas, kao i mnogi drugi koje su doveli u
tu zgradu od crvene opeke, radi ispitivanja. Radi intervjua. Zastali su na šalteru kraj ulaza,
French i Lolly preuzeli su pristigle poruke, dok je Silas omamljeno stajao iza njih.

Za njima je ušao u Frenchov skučeni ured sa svih strana obložen ormarima za spise.
Glavni istražitelj odbacio je diktafon na stol ispod kojeg su bile složene kartonske kutije za
dokaze, dok se gore nalazila polica s videokasetama, priručnicima i registratorima s
prstenovima. S lijeve strane nalazila se ploča za pisanje flomasterom na kojoj su bili ispisani
njegovi aktualni slučajevi, prvo Tina Rutherford, pa M&M, zatim niz provala, jedna krađa
automobila, jedno silovanje, te na dnu, ranjavanje Larryja Otta. Silas je sjeo na sklopivu
stolicu, dok je Lolly zatvarao vrata, a French uključio aparat za kavu. Šerif je stajao ruku
ispruženih preko jednog ormarića za spise. Iz džepa je izvadio limenku duhana za cuclanje
Skoal, pa prstima stavio komadić u usta.

French je izvukao naslonjač ispod stola i sjeo, a kava je već počela kapati u posudu.

»U redu«, reče. »Pričaj.«

»VRAŠKI DOBRA PRIČA«, reče French kad je završio, iznijevši sve osim činjenice da
je Larryjev polubrat.

Natočio je kavu u šalicu i dao je Silasu, pa natočio još jednu za Lollyja. »Ali želiš li i
mali savjet? Da sam na tvome mjestu...? Ne bih to oglasio na sva zvona. Shvaćaš? Možda
1982.... tada bi to možda bilo dobro. Mogli su osumnjičiti Cecila Walkera. Barem ga ispitati.
Ali budući da je on već neko vrijeme mrtav...«

»Rak«, reče šerif. »Ako je to neka utjeha, na kraju mu je bilo gadno.«

»A sada«, nastavi French, »tu informaciju u sebi nosiš već dvadeset pet godina. Tvoji su
mi razlozi razumljivi. Ali s obzirom na to da Walkeričino tijelo nije pronađeno, a Ott nije bio
iza rešetaka...«

»Dovraga«, reče Silas, »pa Larry je cijeli život iza rešetaka.«

»Sada već, čini mi se, dolazimo na područje etike. Ili građanskog prava. A i jedno i
drugo malo je izvan granica naše jurisdikcije. Ali s obzirom na to da nije završio u zatvoru,
možda bi bilo najpametnije pustiti usnulog psa da spava. Koncentrirat ćemo se na aktualni
slučaj. Ako je nedužan, to će već isplivati.«

»Znači da sve što sam ispričao ne mijenja ništa«, reče Silas, »u vezi s Tinom
Rutherford?«

»A što na primjer?«

»Na primjer: tko god da ju je ubio dobro se okoristio glasom koji prati Larryja. Da sam
je ja ubio«, reče Silas, »što misliš, gdje bih je zakopao?«

»Znamo gdje bi je ti zakopao«, reče French, »ali nije baš mnogo ljudi znalo za tu malu
grobnicu, zar ne? A Ott je, prije nego što si ti upao unutra i počeo sve jebeno potkopavati,
ponudio nešto što bih ja nazvao preliminarnim priznanjem. Što vi kažete, šerife?«

»Tako je i meni zvučalo. Dovoljno da ga i dalje vežemo za krevet. I da Ray ostane pred
vratima.«

»Ali ne i ti«, reče French Silasu. »Mislim da ćeš shvatiti zašto te od ovoga trenutka
oslobađam te stražarske dužnosti.«

»Da«, reče Silas.

U BOLNICI, ramena i šešira mokrih od kiše, zastao je i još nekoliko trenutaka

razgovarao s Rayem, koji je bio ustao sa stolca pokraj vrata.

»Uranio si«, reče Ray. »Čuo si da je priznao?«

»Da.« Bio je to takav dan. »Ne ostajem.«

»Možeš malo pripaziti na njega? Moram zapaliti.«

»Idi.«

Gledao je kako se žurno udaljava hodnikom, a kad se uvjerio da je otišao i da se neće

vratiti, šmugnuo je u sobu. Larry je ležao sklopljenih kapaka, okrenut prema prozoru, a prsa
omotana zavojima polagano su se dizala i spuštala.

Silas reče: »Larry.«

On se malo pomakne. Otvorio je oči i pogledao prema mjestu na kojem je Silas stajao
držeći šešir.

»Bok«, reče Silas.

Larry ga je promatrao. Potom je razdvojio usne i nešto rekao, ali toliko tiho da mu je
Silas prišao i nagnuo se nad njega.

»Što je, Larry?«

 »Sve ovo vrijeme«, reče, »ona je mrtva?«

»Ne znam. Možda. Vjerojatno.«

»I ti si je zapravo ostavio kod ceste.«

»Žao mi je.«

»A sve to vrijeme ljudi misle da sam to bio ja.«

»Čuj«, reče Silas, »o tome možemo razgovarati. I hoćemo. Trebam ti reći mnogo toga.
Vraški mnogo, više nego što možeš i zamisliti. Ali trenutačno je najvažnije da raščistimo
zbrku s tom mrtvom djevojkom, Rutherfordicom. Misle da si priznao da si je ubio. Ali obojica
znamo da to nisi učinio.«

»Kako ti znaš da ja to nisam učinio, Silase?«

»Jednako kao što znam da se nisi sam upucao.«

»Kako? Jer si me poznavao tri mjeseca, prije dvadeset pet godina? Zašto misliš da sada
znaš nešto o meni?«

»Samo mi reci tko te upucao. Nekako sam gotovo uvjeren da je taj netko ubio i nju.«

Vani je zagrmjelo. Larry se okrene prema prozoru.

»Nazvao si me«, reče Silas s molećivim prizvukom u glasu, »neposredno prije nego što
te netko ustrijelio. Rekao si da je važno. Što si mi htio reći?«

»Nisi mi se javio.«

»Prekasno sam dobio tvoju poruku.«

»Ni u onim drugim prilikama kad sam te zvao.«

»Zbog toga mi je žao. Ali...«

»To...« reče Larry, »to što sam ti htio reći prvi put, kad nisi htio razgovarati sa mnom...
Htio sam reći da mi je žao. Htio sam se ispričati zbog onoga što sam rekao kad nas je tata
natjerao da se tučemo.«

»Sve je u redu, Larry, bilo je to davno.«

»Ali sada«, reče Larry. »Više ne znam što da mislim. Ne znam čak ni je li mi žao.«

»U redu«, reče Silas, »ali znaš li tko te ustrijelio? Zašto si me nazvao?«

»32?« Ray će s vrata. »Što radiš?«

»Ništa«, reče Silas. Ponovno je pogledao Larryja, koji se bio okrenuo prema prozoru,
sklopio oči. Silas je pričekao još trenutak-dva, a zatim je izišao iz sobe i zatvorio vrata.
 »Upravo me nazvao šef«, reče Ray zbunjeno. »Više ne radiš noćnu?«

»Tako nekako.«

»Kako to?« upita. »Koji sad vrag...?«

Silas se okrene i krene. »Duga priča«, reče.

SJEDIO JE za plastičnim stolom na plastičnom stolcu u stražnjem dijelu Chabot Busa i

vrškom prsta prelazio gore-dolje po boci Budweisera, žaleći zbog toga što nema čašu. Gosti iz
pilane već su bili otišli kući, onako bučni i prljavi, a on je ostao sam. Cijelo vrijeme pitao se
kako se čovjek osjeća kad dozna da mu je netko oduzeo dvadeset pet godina života — Larry
je bio poput zatvorenika oslobođenog na temelju tragova DNK, dok je Silas, kao pravi
kriminalac, na koncu ipak uhvaćen.

Bilo je jedanaest navečer. Kiša je u međuvremenu prestala. Konobar Chip, bijeli tip s
kozjom bradicom, sjedio je na visokom stolcu za šankom i rezao limete na kriške te ih
stavljao u zdjelicu, nožem usput tjerajući komarce. Bio je konobar dovoljno dugo da zna kad
čovjeka treba ostaviti samog. Samo je Silasu donosio novo pivo kad mu je zatrebalo, odnosio
prazne boce i uz zveckanje ih stavljao u kantu za smeće. Shannon, novinarka crne kronike,
nazvala ga je na mobitel, no s njom nije htio razgovarati.

S druge strane niza prozora ispred njega nalazilo se još stolova i stolica, a iza toga ona
vododerina iz koje se već prelijevao kudzu, zeleni gustiš za koji se smeće hvatalo kao da je
riječ o kukcima u paučini. Silas se sjećao kako se kao dječak vozio školskim autobusom,
nakon što su napustili onu brvnaru na imanju obitelji Ott i preselili se u Fulsom, kako se
krajobraz stapao i postajao mutan dok si se tako vozio, u školu, na bejzbol, u budućnost.
Možda se, prije nego što su ga preuredili i pretvorili u bar, vozio upravo ovim autobusom. A
pogledaj sada van. Samo ta vododerina, kanal prepun korova i smeća. Sve posve nepomično.
Je li to bit djetinjstva, kad ti sve juri i promiče pokraj prozora, stabla se povezuju zahvaljujući
kretanju, juri prebrzo da bi bio u stanju uočiti posljedice ? Ako je to slučaj, što je onda zrela
dob? Autobus se odraslima zaustavlja? Muškarac četrdesetih godina, pritisnut prošlošću, a
kudzu se kreće brže od njega?

»Hej, murjače. Gdje ti je šešir?«

Podignuo je pogled, već zaustivši da progunđa kako želi piti sam. Ali bila je to Irina, iz
Avenije bijelog smeća, stajala je s kukom koketno izbačenim u stranu i blago zajedljivim
osmijehom, blijede kože blistave od kiše.

»Imaš li još koju zmiju u sandučiću?« upita je.

»Bojim ga se otvorit’. A dečki ga motre, nadaju se da će ga taj ne’ko opet pokušat’

napunit’.« U međuvremenu je plavu kosu ukrasila crvenim pramenovima. Na sebi je imala
minicu od trapera i crvene kaubojske čizme, također mokre. Ispod majice s dubokim izrezom
provirivala je ona njezina tetovaža. List marihuane? Pazio je da previše ne pilji. Na ruci je
imala hrpu plastičnih narukvica, među prstima je držala cigaretu, a nokti su joj bili crveni.
»Morala sam odnijeti prokleti račun za telefon u BellSouth da ga tamo platim. Smijem li ti se
pridružiti?«

Glavom je pokazao susjednu praznu stolicu.

»Hej, Chip«, reče ona. »Budweiser.«

»Može i tebi, 32?«

»Svakako. Oba na moj račun.«

Silas nogom gurne stolicu ispod stola, a ona sjedne, prava zmija koja je sada ušla u
njegov sandučić, naiđe li kojim slučajem Angie. Nekako je napola očekivao da će je zateći
ondje. Nisu razgovarali još od one večeri, dan ranije, a to što ga nije nazvala tumačio je kao
njezinu poruku. Razočarao si me. A koga nisam?

Irina se nagnula naprijed i zagledala mu se u oči, već ga privlačeći dekolteom, crnim

čipkastim grudnjakom koji se nazirao, uskim naramenicama. »Sve OK kod tebe, policajče?«

Među njima su se ukazale Chipove ruke, dvije boce. »Uživajte.«

»Živio«, reče ona, pa grlom boce kucne o Silasovu bocu.

Uzvratio je zdravicu, pa su zajedno otpili nekoliko gutljaja, a ona je ugasila cigaretu u

pepeljari.

»Što radiš?« upita ona. »Opijaš se?«

»Misliš da mi treba još da se napijem?«

»Onda će biti najbolje da te pokušam sustići.« Naručila je tekilu, bez soli, a kad je
dobila čašicu, iskapila ju je i odložila na stol. »Sad je već bolje«, reče ona, već vlažnih očiju.
»Baš sam se uputila na neki tulum kad sam vani ugledala tvoj mali Jeep.«

»Teško ga je ne vidjeti.«

»Sladak je. Hej...« reče ona, pa mu zglobovima prstiju gurne podlakticu, tako da su
zazvečale sve njezine narukvice. »Imam za tebe jednu informaciju.«

»Nisam na dužnosti«, reče on, »ali reci. Dobra informacija uvijek dobro dođe.«

Irina otpije još gutljaj iz boce i spusti se još malo niže, tako da su joj grudi počivale na
stolu.

»Evelyn? Ona moja druga cimerica? Bila je na poslu kad si došao, pa je nisi upoznao.
Ali neku smo večer razgovarale, o zmiji i svemu ostalome, a ona se odjednom sva počela
ispričavati, kako nam nešto nije rekla, kako je jedno vrijeme hodala s nekim čudakom... Prije
nego što se doselila k nama. I tako je Ev jedne večeri otišla do njegove kuće, pa su tulumarili,
shvaćaš, a tip ima hrpu oružja. Pištolja. U kutu i pušku.«
 »I to je ta informacija?«

»Oružje? Dovraga, ni slučajno. Ev uopće ne smeta oružje. Obožava pucati. Ali druga je
stvar i to što ima sve te moguće žive zmije. U terarijima. Na policama. Na kuhinjskom stolu.
Nasred dnevne sobe. Rekao joj je da ih skuplja.«

Silas ju je promatrao. Zjenice su joj bile raširene. Trava. Možda tablete.

»I tako su se počeli zezat’ i sve to, a ona kaže, kužiš, kako je to čudno. S nekim se
hvataš, a gledaju te zmije. Pa to kako ne trepću...? Njoj je to ipak bilo malo previše, pa je
pokušala prekinut’ stvar, ali on ne želi prestat’. I stvar već postaje gadna, ona je totalno u
strahu. Ali drugi muž dao joj je mali pištolj. Za samo jedan metak. Da ga ima u torbici.
Uspjela ga je izvadit’ i zaprijetit’ tipu da će ga upucat’ ako je ne pusti da ode. Rekla je da ju je
još dugo samo gledao i gledao, s tim čudnim osmijehom, da je polagano počeo približavat’
ruku jednom od pištolja na stolu, kao da je izaziva, a ona si misli, Bože, hoće zbilja morat’
upucat’ tog gada. Ali na koncu joj je samo rekao da je pizda i neka odjebe iz njegove kuće.«

»Prijavila ga je?«

»Zapravo nije. Nije, znaš od takvih...«

Irina mu je nešto prešutjela, vjerojatno drogu. Možda je ta Evelyn mislila da će je tip

odati ako ga prijavi.

Irina iz kutije izvadi cigaretu, a on uzme njezin upaljač i pripali joj. »Jedva se izvukla.
Morala je nekoga nazvat’ mobitelom da dođe po nju.«

»Misliš da je onda taj tip stavio zmiju?«

»Moguće. Priznala je da se iz prošlog stana iselila zbog njega. Neprestano se vozio oko
nje. Zivkao je.«

»Kako se zove?«

»Wallace. Wallace Stringfellow. Živi uz Sedmicu. Iza uzgajališta somova.«

Potražio je kemijsku u džepu i zapisao ime na papirnati ubrus, pa ga spremio u džep

traperica. Nekako mu je bilo neodređeno poznato.

Onaj tip na quadu. S jastučnicom. Nije li se tako zvao? Nije li Larry jednom rekao da je
zmije dobro nositi u jastučnici?

»Bit će najbolje da kreneš«, reče sada. »Na taj tulum. Nećeš biti u stanju voziti ako
nastaviš piti.«

»Ideš sa mnom?«

»Ja? Pozornik iz Chabota? Sigurna si da želiš da dođem tamo? Često loše utječem na
atmosferu na određenim tipovima tuluma.«
 Pijuckala je pivo i jezikom oblizivala vršak boce. »Shvaćam što želiš reći.«

Umjesto toga, nakon još nekoliko piva i nekoliko čašica tekile, njegovim su se Jeepom
uputili do njezine kuće. Bila je sama jer su Marsha i njezina beba na tjedan dana otišli kod
njezine majke, a Evelyn je bila na onom tulumu. Ceste su bile skliske od kiše, pa je vozio
oprezno. Ona je rekla da je baš cool kad se pijan voziš s murjakom. Ne moraš razmišljati o
alkotestu. Pred njezinom su se kućom probili između blatnjavih pasa, a on se uhvatio za zid
kraj njezinih vrata, da lakše održi ravnotežu, dok je ona pod otiračem tražila ključeve. Unutra
je upalila svjetlo i pred njima se ukazala soba, a on je došao do sofe, dok je ona otišla po još
piva. Prostor je bio uglavnom čist i uredan, s dosta dječjih igračaka i lava-lampom u kojoj su
se boje prelijevale na jednom stoliću, a zastori bili razmaknuti tako da se vani vidjela noć.
Prstima je pritisnuo glavu, ne bi li mu se prestalo vrtjeti, razmišljajući: Što to radiš, 32 Jones?
Moraš otići odavde.

Donijela je dva Bud Lighta i sjela uz njega, dodala mu bocu, svoju odložila na stolić, pa
mu stavila noge u krilo. »Skinite ih, policajče«, reče. Mislila je na čizme. Ustao je i polagano
skinuo prvu čizmu, pa joj povukao i čarapu, a ona mu je pomagala migoljeći nožnim prstima s
crvenim noktima, a stopala su joj bila podosta mošusnog mirisa. Pogled mu je klizio uz
njezine noge do iznad koljena, gdje je pod suknjom ugledao crvene gaćice i još jednu tetovažu
(jabuku kojoj je netko odgrizao velik komad) visoko na unutarnjoj strani bedra. Gledala ga je
sa snenim osmijehom na licu. Počeo joj je skidati i drugu čizmu, ali je izgubio ravnotežu, tako
da je odletio sve do vrata, gdje se uhvatio za ručicu. Ona se zahihotala i zaprijetila mu
pokretom noge. Vraćaj se ovamo. On se držao za ručicu, gledajući kroz prozor, prema ulici
kojom je polagano prolazio neki automobil, prigušenih svjetala. Pomislio je kako na ručici
ostavlja otiske prstiju, kao i na boci piva, na njezinim kaubojskim čizmama. Osim toga,
svjedok sada više nije na vidiku, već je iza zavoja, u tami. Sjetio se Larryja u krevetu, Angie u
njezinu krevetu. Što to, dovraga, radi?

»Moram ići«, reče.

13

LARRY JE PREGLEDAVAO programe na kablovskoj i razmišljao i o svojem

poštanskom sandučiću. Tijekom godina popravio ga je barem pet-šest puta. Ujutro, kad je
odlazio na posao, dolazio je do glavne ceste i uviđao da je nakrivljen na stupu koji ga drži ili
da je srušen i leži u blatu, a časopisi su ponekad letjeli cestom poput kokoši u bijegu. Jednom
nije bilo ni sandučića ni potpornog stupa. Sve mu je bilo jasno, znao je kako se tinejdžeri voze
uokolo i naginju s automobilskih prozora s bejzbolskom palicom u ruci. Trebala ga je tješiti
činjenica da se to događa i drugima, no dok se nakon toga vozio na posao, primjećivao je da
ostali sandučići stoje na mjestu i znao da je cilj napada bio jedino on.
 Bio je umoran. Iako je cijelo vrijeme spavao, u životu nije bio toliko umoran.

Bilo mu je dosta kupovanja poštanskih sandučića.

Sjedio je, s daljinskim u ruci, uz prigušena svjetla u sobi. Vani su visoki crni oblaci
toliko zastrli nebo da je noć pala rano, no sada kad je počelo grmjeti, tako jako i tako često,
svijet je bio nekako neobično osvijetljen, stroboskopski, u nesuglasju sa sobom, svjetlost i
tama borili su se za prevlast poput Boga i Sotone. Slika na televizoru cijelo je to vrijeme bila
čista i oštra, a ne kao kod njega, kod kuće, gdje se uvijek kvarila za nevremena. Zaustavio se
na filmu o Drakuli s Christopherom Leejem s početka sedamdesetih. Koliko je uspio utvrditi,
imao je šezdeset šest programa. To je kablovska. Ne DIRECTV. DIRECTV ima još više
programa. Tako je rekao Wallace.

Wallace.

Već mu je dosta toga da ima samo tri programa.

Usmjerio je daljinski prema gore i prebacio na neku govornu emisiju. Potom na

Bonanzu. Zatim vijesti. Njemu nepoznata humoristična serija. Stari film s Jerryjem Lewisom.
Ponovno se sjetio Silasa i osjetio kako su mu se uši zažarile i kako mu neki nepoznati osjećaj
prži prsa. Pomislio je na Cindy. Došao je na program na kojem su neki muškarac i neka žena
prodavali nakit. Ljudi su kupovali, zvali ih telefonom. Prsa su ga zaboljela kad se prisjetio
Silasova lica u djetinjstvu, Cindy kao djevojčice. Na televizoru se pojavi muškarac koji je
stajao kraj slikarskog stalka i podučavao slikanje. Larry sklopi oči i vrati se u ljeto 1979.
godine, onog jutra kad je osim puške u šumu ponio i papir i drvene boje. On i Silas rasporedili
su pribor na jednoj čistini, ispružili se jedan kraj drugoga i počeli crtati stripove, Larry o
jednom od svojih uobičajenih superjunaka, s uobičajenom pričom. Krišom pogledavajući,
Larry je ubrzo shvatio da su Silasovi papiri zanimljiviji. Njegovi su likovi bili neobično
nacrtani, neproporcionalni, ali zanimljivi, s izduljenom glavom, velikim šakama i stopalima.
Ni jedan prizor nije imao pozadinu. Bili su to samo okviri u kojima su se nalazili ljudi. Crtao
je strip koji je podsjećao na Frankensteina, ludog znanstvenika koji oživljuje leš, a Larry je u
jednom dijalogu uočio da se njegov pomoćnik zove Ergo. Larry je to ime izgovorio u sebi.
Sviđalo mu se. Odgurnuo je papir u stranu, okrenuo se i stao razgibavati ruku. Silas je i dalje
crtao. »Hej«, rekao je Larry. »Kako izgovaraš ime tog tipa?« Crvenom olovkom pokazao je
ime Ergo. »Igor«, odgovorio je Silas.

Larry je otvorio oči, već se bojeći da bi mu srce moglo iskočiti kroz te spojnice i konce
koji mu drže meso i kožu oko reza. Oblaci su se na nebu razilazili. Koliko je samo čekao na
trijemu, u dnevnoj sobi, s ona tri televizijska programa, uz vatru koja je pucketala, koliko je
čekao u radionici, u starom očevu uredskom naslonjaču, iznova čitao iste knjige, kako se
vozio s mjesta na mjesto u očevu kamionetu, to mu je bio život, čekanje da se Silas i Cindy
vrate, dok je Silas putovao svijetom u svojim kopačkama. A Cindy ležala zakopana na mjestu
za koje je znao jedino Cecil. Nastavio je mijenjati programe. Ljudi pjevaju. Sapunice. Još
vijesti. Reklame. Najzanimljiviji dijelovi bejzbolskih susreta. Vidio je Silasa na terenu,
samouvjerenog, akrobatski spretnog, kako ispaljuje mutnobijelu kuglu prema prvoj, kako stoji
kao zamrznut na drugoj, uhvaćen u bacanju. Vidio je sebe prije izlaska sa Cindy, prisjetio se
vlastitog osmijeha u ogledalu u kupaonici, očeve priče o tome kako je Cecil pao s onog užeta,
kako su se njih troje smijali, kako im je to bila posljednja ugodna večer. Bljesak munje na
prozoru. Vidio je sebe onog dana kad su trebali izići u kino kako razgovara sa Cindy u
prostoru za pušenje, kako ih Silas promatra s terena, vidio je Silasa i prijatelje u onoj kući
duhova, vidio je i Cindy, bili su zajedno, ali tada to nitko nije znao, nitko ga nije čak ni
pogledao, svi su mu okrenuli leđa kad je odlazio s maskom. Ta maska. Wallace. Pritiskao je
tipku na daljinskome, već bolnog ručnog zgloba, crtani filmovi, ne Zekoslav Mrkva, ni Patak
Dodo, nego nešto što izgleda japanski, nešto što mu je promaklo, još nešto što je propustio.
Klik. Još jedan vestern. Klik. Vijesti. Irak. Reklame. Klik. Emisija o nekom serijskom ubojici
i o serijskom ubojici koji ga je oponašao. Daljinski već mokar od znoja u njegovoj ruci.
Vrijeme, tenis, muškarci, žene, djeca, psi, avioni, predsjednik domahuje, televizijski
propovjednik traži novac, očiju čvrsto stisnutih u molitvi, klik, kraljevska kobra diže se
raširena vrata, a kamera se približava i detaljno pokazuje izgled njezinih naočala. Toliko
programa. Ponovno je pritisnuo tipku. Krupni plan komarca među dlakama na nečijoj
podlaktici, rilca uronjenog u naboranu kožu.

Na lokalnome programu Channel Live zaustavio se na poznatome prizoru, bolnici u

kojoj leži, snimljenoj danju s parkirališta. Potom njegovo vlastito lice, u dobi od šesnaest
godina, fotografija iz školskog godišnjaka u trećem srednje. Pritisnuo je neku tipku na
daljinskom i začuo glas novinara s ekrana: »... oporavlja se od mogućeg samoranjavanja
pištoljem u prsa u Općoj bolnici u Fulsomu.« Na ekranu se vidjela mutna snimka ekipe hitne
pomoći koja preko parkirališta u trku nosi vreću s tijelom, uz bljesak policijskih rotirki, a
potom je slijedila slika simpatične i zgodne nasmiješene djevojke. »Ott je osumnjičen za
otmicu, silovanje i okrutno ubojstvo devetnaestogodišnje studentice treće godine na
sveučilištu Mississippi, Tine Rutherford, čije je tijelo pronađeno zakopano u podu napuštene
brvnare na Ottovu imanju u ruralnome dijelu okruga Gerald u Mississippiju. Policijski
istražitelji ne žele komentirati te navode, ali jedan šerifov pomoćnik i sada stražari ispred
Ottove bolničke sobe.«

Larry je ubrzano disao, u grudima je osjećao bol. Kiša je padala sve jače, a prozor se bio
posve zamračio, sve dok ga nije obasjala munja. Pogledao je prema vratima.

»Oprostite«, dovikne šerifovu pomoćniku koji je bio pred njima. Morao ga je zvati četiri
puta prije nego što je ovaj — na pločici mu je pisalo RAY BENTON — ustao i namršteno
provirio u sobu. »Da?«

»Mogu li, molim vas, razgovarati s Royem Frenchom?«

Ovaj ga dobro odmjeri. »Predomislili ste se?«

»Recite mu«, reče Larry, »da sam se nečega sjetio.«

»Otišao je. Vraća se sutra. Želite razgovarati s nekim drugim? Sa šerifom?«

»Ne. Pričekat ću Frencha.«

Pomoćnik je kimnuo i vratio se na hodnik.

 Larry će ispričati sve što zna. Do tog dana bio bi više volio razgovarati sa Silasom. No
sada će Frenchu ispričati kako je, nekoliko večeri nakon što je nestala mala Rutherfordica,
otvorio oči i pridignuo se u krevetu, probudivši se bez ikakva razloga. Posegnuo je za satom
na noćnome ormariću i pogledao koliko je sati. Tri i petnaest ujutro. Ustavši u pidžami, uputio
se hodnikom, vezujući pojas kućnog ogrtača, pa zastao u dnevnoj sobi. Još nekoliko trenutaka
razmišljao je o tome da uzme pištolj, ali je onda na koncu otključao ulazna vrata i izišao bez
njega. Wallace je sjedio na njegovim stubama i pušio, leđima okrenut Larryju, pognute glave i
nekako malen i sitan u tami. Mjesec je bio nisko, ali je ipak obasjavao Larryjev kamionet
dovoljno da mu se vidi sjena, a uz njega se u dvorištu vidio parkiran i neki osobni automobil.

»Wallace?«

»Bok«, rekao je ovaj, ne osvrćući se.

»Pijan si?«

»Da.«

»Usred noći...«

»Nešt' sam napravio.«

»Što?«

Nije rekao, samo je uvukao pa otpuhnuo dim.

»Koliko si već ovdje?«

»Ne znam.«

»Gdje si bio sve ovo vrijeme?«

Nije odgovorio. Larry je sjeo u svoj naslonjač, nagnut naprijed, ruku sklopljenih na
koljenima. Bosa stopala počivala su mu na podu trijema. »Nešto nije u redu, Wallace? Što si
učinio?«

Bez odgovora.

»Kako je John Wayne Gacy?«

»Opakiji je nego ikada. Odselio sam se iz mamine kuće jer ga se boji. Onaj gad iz
DIRECTV-a sad živi s njom. Unajmio sam kuću u blizini onog uzgajališta somova. Nemam
drugih susjeda, samo somove. Neki tip na quadu ponekad obilazi ribnjake, ali ponekad se
iskradem tamo i lovim ribu.«

»Kao što si nekad lovio u mom potoku?«

»Da, samo sad tu i tamo nešto i ulovim. Tamo ima opako velikih somovskih gadova.«
 »Tamo i smiješ loviti, znaš«, rekao je Larry, »samo trebaš platiti naknadu. Čuo sam da
za to imaju poseban ribnjak. Ljudi tamo vode klince. Čini mi se da naplaćuju po težini.«

»Znaš mene, Larry. Ja sam odmetnik. Ne mogu radit’ ništ’ po zakonu jer to onda nije
zabavno.«

»Imaš novi auto?«

»Da. AT ne vrijedi ništ’, s njim ne moš’ nikamo.«

»Nešto mi je palo na pamet«, reče Larry.

»Da?«

»Da. Bi li volio naučit’ popravljati aute?«

»Kako to misliš?«

»Mislim... bi li se htio zaposliti u mojoj radionici?«

Wallace je šutio.

»Mogao bi mi biti naučnik.«

»Ne bi’ rek’o da bi to funkcioniralo, Larry.«

»Kako to?«

»Jer nema ništ’ od mene.«

»Zašto tako misliš, Wallace? Ako sam ja to mogao naučiti, onda može svatko. Moj je
tata često govorio da sam za mehaniku nenadaren. Ali onda su me u vojsci naučili, pa sam
shvatio da mi to ide dosta dobro. Samo mi je trebala prava prilika.«

Wallace je ugasio cigaretu na stubi. »Još te ne’ko gnjavio u posljednje vrijeme?«

»Već neko vrijeme nije.«

»Ni’ko nakon mene, ha?«

»Ti me nikada nisi gnjavio, Wallace.«

Još su malo tako sjedili.

»Možeš razmisliti«, reče Larry, »o mojem prijedlogu.«

Wallace se nakon toga nije dugu zadržao i ni u jednom trenutku nije rekao što je učinio,
no nakon što ga je ispratio pogledom, Larry je ostatak noći proveo na trijemu, gledao je kako
se danje svjetlo provlači kroz krošnje poput mnoštva spretnih dječaka.
 KAD FRENCH DOĐE u bolnicu, zaključio je Larry, sve će mu ispričati. Ispričati sve
čega se sjeća. Reći će kako je u početku imao dojam da treba štititi čovjeka koji ga je
ustrijelio. Koji mu je bio prijatelj. Ali mislio je i da mu je Silas bio prijatelj, nije li tako?
Možda je Larry pogriješio u vezi s riječju prijatelj, možda je bio tako dugo izoliran od sviju da
je jednostavno postao spužvom koja upija tuđe grijehe. Možda je, nakon toliko vremena, i
sam počeo vjerovati u njihovu sliku o sebi.

Ali više neće biti tako.

Taj ga je tip, reći će Frenchu, jednom vidio u crkvi. Počeo je dolaziti kao dječak. Larry
je u njemu možda malo vidio i sebe. Neobičnog i usamljenog klinca. Možda je tom klincu, u
svijetu koji Larryju još nije bio poznat, Larry bio čak i nekakav junak.

Ali dok je gledao slike tog svijeta, Larry ga je sve više upoznavao, sustizao ga. To više
nije bio svijet zelenog lišća u kojem je njegov otac u školu nosio pušku, ostavljao je u kutu
kraj peći na drva, pa na povratku kući ubijao vjeverice za večeru. Carl Ott ljeti je hodao bez
majice i tamnio od sunca i pronalazio krpelji u kosi i buhe, nametnike koji su se debljali
zahvaljujući njegovoj krvi. Ta je zemlja sada bila posve iskrčena. Komarci prenose virus
zapadnog Nila, a od krpelja se dobiva lajmska borelioza. Od sunčanja se dobiva rak, a ako u
školu nosiš vatreno oružje, to znači da želiš pobiti kolege iz razreda.

Ležim ovdje već jako dugo, reći će Larry Frenchu. Imam vrlo dobru predodžbu o tome
tko me je ustrijelio. I tko je ubio malu Rutherfordicu.

Pije pivo Pabst, reći će Larry. Vozi se na quadu. Kupuje marihuanu od crnca po imenu
Morton Morrisette, kojeg zovu M&M. Ima opakog psa po imenu John Wayne Gacy. Dao mi
je pištolj kojim me ustrijelio. Govorio je da djevojke priželjkuju silovanje, da im se to sviđa.
Došao je k meni i rekao da je nešto učinio. Kroz masku koju je nosio vidio sam njegove oči.
A samo četvero živućih ljudi znalo je za brvnaru u kojoj je bila zakopana ta mala
Rutherfordica. Ja. Moja majka, koja se ne sjeća ničega. Silas Jones. I Wallace Stringfellow.

Larry je ponovno uključio ton na televizoru. Počeo mijenjati programe. Nastojao više ne
misliti na Wallacea, ni na Silasa, ni na Cindy. Kad bi pomislio na njih, u prsima ga je boljelo
tako da to nije imalo veze s metkom koji su mu bili izvadili. Nije imalo veze s ožiljcima na
njegovu srcu, tom otužnom malom mišiću.

Negdje je bio pročitao kako se rješava problem poštanskih sandučića uništenih palicom
za bejzbol. Treba kupiti dva sandučića, jedan manji i jedan mnogo veći, dovoljno velik da u
njega stane onaj prvi. Manji stavite u veći, pa prostor oko njega ispunite betonom i tako ga
uglavite. Kad se sve osuši, cijelu stvar betonom učvrstite u tlo, na metalnome stupu. Kad kraj
njega sljedeći put projuri neki auto, s nekim divljakom na prozoru, divljakom koji drži palicu,
neka samo pošteno zamahne, pa neka slomi ruku.

Klik. Emisija o polarnim medvjedima. Klik. Kad dođe kući, zabetonirat će sandučić.
Reklama za pseću hranu. Kad se vrati kući, nabavit će psa. Klik. Još jedan propovjednik,
skupo odijelo na pozornici ukrašenoj ljiljanima, propovijeda bez glasa, s Biblijom u zraku.
 Klik.

14

SILAS SE PROBUDIO u odjeći i čizmama, samo nekoliko minuta prekasno, pa je ostao

pod tušem sve dok nije ponestalo vruće vode. Ispljunuo je smrdljivu vodicu za ispiranje usta u
umivaonik, pred ogledalom otvorio i zatvorio usta i zaključio da mu je glava potamnjela od
čekinja. Od pomisli na brijanje glave električnim aparatom samo se smrznuo, pa je oprezno
stavio šešir i dovršio zakopčavanje košulje kad je bio već na izlasku, odnoseći glavobolju na
posao, poskakujući u Jeepu koji je jedva primjetno mirisao po cigaretama i Irininu parfemu.
Završetak prošle večeri bio mu je mutan, to kako je pobjegao, kako je ona poskakivala prema
vratima u jednoj čizmi, pitajući ga hoće li je barem, kad je već takva ništarija, prebaciti na
onaj tulum.

Bio je podosta siguran u to da je nije prebacio, iako je morao priznati da se gotovo

uopće ne sjeća kako je došao kući. Barem će se probuditi u svom krevetu. Oko jedanaest je na
mobitel dobio Angieinu poruku. Pitala je hoće li doći. Još jedna poruka u ponoć. Gdje je,
zaboga?

U Gradsku vijećnicu u Chabotu stigao je u pola osam. Budući da je Angie imala

slobodan dan, bilo je prerano da je nazove, pa je prešao na suprotnu stranu parkirališta i
zastao, lecnuvši se pri pogledu na automobile i kamione u prolasku, dok je pilana, kako mu se
činilo, zaglušno vrištala, a svaki zvuk njegove zviždaljke gurao užarenu žicu u onu mutnu
kašu iza njegovih očiju.

»Znam taj pogled«, rekla je Marla kad je ušao u The Hub, i dalje u prsluku, ali već
natopljenom znojem. »Vidjela sam kako vučeš dupe parkiralištem.« Ustala je i dodala mu
kavu. On joj je zahvalio pa otišao do svog stola u stražnjem dijelu, svukao prsluk i skinuo
šešir, odupirući se potrebi da glavu položi na stol. Marla je još malo čavrljala s nekim drugim
gostom, no ubrzo se pojavila s dva sendviča s kobasicom na tanjuru od stiropora i, što je bilo
važnije, bočicom Bayerovih aspirina. Sjela mu je nasuprot, gurnula doručak pred njega i
otvorila bočicu s tabletama.

»Hvala«, reče on, pa uzme tri tablete i popije ih s kavom.

»Betonirao si?«

»Prije armirao.«

»Sjećam se kad sam i ja pila.«

»Problem je u tome što se ja ne sjećam.«

 »Koji je bio povod?«

»Grižnja savjesti«, reče on.

Marla pripali cigaretu. »Ah, grižnja savjesti. Opijum svih baptista. Želiš razgovarati?«

»Ne. I previše sam razgovarao. Čini mi se da baš i ne pomaže.«

Uto se oglasilo zvonce obješeno iznad vrata i ona ustane s cigaretom u ustima. »No, da,
srce«, reče, šepajući prema šanku, »ne budi tako strog prema sebi. Tu i tamo smiješ malo
popustiti samome sebi.«

Ali u tome je i bio problem, nije li tako? Cijeli život živio je tako da si je popuštao.

SVRATIO JE u Gradsku vijećnicu. Voncille je radila na gradskome proračunu, a iz

slušalica njezina iPoda razabirao se gospel.

»Misliš da danas možeš napisati koju kaznu?« upita ga.

»Pokušat ću.« Sjeo je za stol, osjećao kako mu se peciva komešaju u želucu.

»Što misliš tko je još zvao?«

»Shannon.«

»Kaže da je izbjegavaš.«

Pretvarao se da se koncentrira na izvještaje.

»Ranije se nisi sustezao kad je trebalo s njom razgovarati. Što se sad zbiva, 32?«

Prije nego što je stigao odgovoriti zazvonio joj je telefon, pa se on samo iskrao.

ODVEZAO SE u Fulsom kraj Ottomotivea, gdje je netko već na vratima sprejem bio
ispisao serijski ubojica. Osim toga, na uredu su bila razbijena dva prozora. Nije bilo ni pištolja
na crijevima crpke. Ukradeni. Silas je samo nastavio.

Na parkiralištu ispred bolnice ugledao je troja televizijska kola s podignutim satelitskim

antenama. Novinari su stajali u hladu i pušili. Već se bilo pročulo — ubojica se probudio.
Sada će, razmišljao je Silas, sve za Larryja ići samo nizbrdo. Skrenuo je na parkiralište i
radiovezom se javio u sjedište šerifova ureda, pokušao doći do Frenchova dnevnog rasporeda.
Dispečer mu je rekao da je French otišao u Oxford, radi intervjua i, nadao se, privođenja
Charlesa Deacona, osumnjičenika za ubojstvo M&M-a. Vratit će se kad padne mrak. Želi li
Silas razgovarati sa šerifom?

»Ne, hvala«, reče. Još je nekoliko trenutaka sjedio, zagledan u Larryjevu sobu.
 A onda je ubacio u prvu i vratio se na glavnu prometnicu. Odvezao se do ceste koja je
vodila do imanja Larryja Otta, kraj razmrskanog poštanskog sandučića. Skrenuo je, dovezao
se do Larryjeve kuće i parkirao na mjestu obilježenom masnom mrljom od ulja, pa izišao s
posudom za hranjenje, zaobišao kuću i krenuo kroz visoku travu prema staji. Nahranio je
kokoši. Još je neko vrijeme stajao i gledao ih. Zahvaljujući kiši, nije im trebao dati i vodu.
Znao je da će French ponovno razgovarati s Larryjem, pokušati ga navesti na to da dopuni i
učvrsti priznanje iznijeto pod utjecajem sedativa. Ali šefa sada nema i Silas na raspolaganju
ima cijeli dan. Udaljio se od staje i otišao do mjesta s kojeg je uzeo tragove quada, onaj trag s
otiskom čavla. U vezi s vožnjom na quadu ništa nije bilo neobično, pa čak ni to da se netko
takvim vozilom vozio po imanju Strašnog Larryja. Trag je sada već bio izblijedio od silne
kiše, ali on ga je promatrao, te otiske među mladicama korova. Uputio se dalje poljem, tako
da su mu nogavice ubrzo bile mokre od visoke trave i bilja. Razmišljao je o tome što možda
ne vidi, što mu je promaklo. Tako je otišao do početka šume, pa se počeo vraćati, a staja je
sada bila daleko. Ugledao je limenku Pabsta i još neko vrijeme piljio u nju, počeo tražiti štap
kojim će obilježiti to mjesto, pa je tako uočio i svježi trag quada. I ponovno onaj otisak čavla.
O kome god da se točno radilo, taj se netko vraćao ovamo.

Vidio je još nešto, druge vijuge u blatu kraj tih tragova. Tragove nogu. Taj je tip sišao s
vozila, nije li tako?

Još je cijeli sat tako tumarao imanjem, spremio limenku u vrećicu, a onda mu je, kad se
već nalazio u blizini, palo na pamet da bi mogao posjetiti tog momka, Wallacea Stringfellowa.
Malo se raspitati o onoj zmiji u poštanskom sandučiću.

U ISPUHU JEEPA začuo se prasak dok se uspinjao strminom na cesti broj 7, a onda se,
došavši na vrh, počeo spuštati drugom stranom uzvisine, pa je tako prošao kraj uzgajališta
somova i vidio radnika zaduženog za regulaciju kisika u ribnjacima koji je na quadu prolazio
nasipom među ribnjacima. Silas mu je mahnuo i usporio, prolazeći pokraj prilaznog puta do
oronule kuće na blokovima, s prljavom oplatom od aluminija. Satelitska antena na krovu.
Zemlja pred kućom i kržljavo drveće. Pas opaka izgleda, neki mješanac pitbula i još nečega,
možda čau-čaua, vezan za drveni klin, već ustaje i laje, zateže uže. Smeđ i šiljatih ušiju,
spuštena repa i glave velike poput lubenice. Nigdje na vidiku zdjelice s vodom, nigdje ni
tračka hlada. Evo mu i službenog povoda, ako mu uopće treba. Zlostavljana životinja. To bi
mu bilo dovoljno da dođe do vrata, možda i uđe. French je uvijek govorio da s ispitanikom
treba razgovarati u uredu, na vlastitom terenu, gdje se osjećaš kao kod kuće. Ali Silas je htio
vidjeti zmije.

Na prilazu je stajao ofucani obiteljski auto, dok je quad bio parkiran kraj pridodane
drvene terase. Na poštanskom sandučiću nije bilo imena, samo broj. Nastavio je polagano
voziti držeći u ruci radiouređaj.

»Gospođice Voncille?«

»Da?«
 »Možete mi reći tko živi na broju 60215, na seoskome putu 7?«

»Može, srce. Pričckaj samo par minuta.«

»Hvala.«

Malo dalje skrenuo je s puta i parkirao se. Čekao je i osjećao kako glavobolja popušta.
Razmišljao je kako će poslije otići u šerifov ured po nekoliko onih kalupa za uzimanje otisaka
guma.

»32?« Voncille na radiovezi.

»Slušam, gospođo.«

»Imam ime.«

»Wallace Stringfellow?«

»Točno tako. Što se događa?«

»To bi mogao biti tip koji je stavio zmiju u sandučić. Razgovarat ću s njim, ako je kod
kuće.«

»Trebaš kakvu pratnju?«

»Ne. Zvat ću ako zatrebam.«

»Čuvaj se.«

»Svakako.«

Odložio je radiouređaj na suvozačevo mjesto, vratio se do kuće i skrenuo na prilazni

put. Pas je munjevito ustao i zalajao, konopca vezanog za staru kožnu ogrlicu, glave spuštene
vrlo nisko.

»Samo polako, Cujo«, reče Silas izlazeći.

Pas je zatezao konopac, napinjao ogrlicu, usta su mu se već pjenila i prednjim je šapama
zamahivao u prazno.

Samo polako, maleni.

Nadajući se da će onaj klin izdržati, Silas je polagano zaobišao ugaženi krug pseće
orbite i otkopčao sigurnosni remen na koricama pištolja. U širokome luku krenuo je prema
kući, ne odvajajući pogled od pitbula, posve svjestan toga da uza svu tu buku Stringfellow
sada mora znati da se približava. Dvorište je bilo ispresijecano tragovima automobila i onog
quada, a on je htio proučiti upravo njih, vidjeti imaju li isti onaj kružni otisak kao tragovi u
Larryjevu dvorištu.

»Hej.«
 Netko je izišao.

Silas ponovno pogleda pitbula, a potom priđe trijemu na kojem je Wallace Stringfellow
stajao gol do struka, mršav, u trapericama, s cigaretom u jednoj i kavom u drugoj ruci. Na
ogradi je stajalo nekoliko limenki Pabsta.

»Bok«, reče Silas s najniže stube koja je vodila na trijem. Morao je vikati da bi ga ovaj
čuo. »Kak’ je?«

Nije ga pogledao u oči. »Mogu pomoć’?«

»Tvoja kuća?«

Pogledava prema cesti, prema psu. »Da.«

»Tvoja životinja?«

Stringfellow zatvori vrata i ostane stajati na trijemu. »Da. Zaveži!« poviče. »Trebaš
nešto?«

»Samo razgovarati s tobom, ako imaš nekoliko minuta.«

»Više se ne vozim glavnom cestom. Samo izvan cesta, kak’ si i rek’o.«

»Drago mi je čut’.« Pas je i dalje bio glasan. On dlanom prekrije uho. »Možemo
razgovarati? Unutra?«

Mladić se osvrne prema vratima. Povuče ručicu. »Sad baš nemam vremena. Uhvatio si
me usred nečega.«

Silas se uspne stubama, a Stringfellow ustukne. Baci cigaretu preko ograde. Bio je
bosonog. Pogledao je šalicu koju je držao u ruci, pa je odložio na ogradu iza sebe, među one
limenke. »Zašto želiš ući ?«

»Da te mogu čuti.«

»Zbog čega?«

»Samo ti želim postaviti nekoliko pitanja.«

»O čemu?«

»O tom psu.«

Stringfellow pogleda prema cesti, iza sebe. Slegnuvši ramenima, uzeo je kavu i otvorio
vrata. Silas je krenuo za njim, usput duboko i nečujno udahnuvši, no ne osjetivši miris ni
marihuane ni cracka kojima se bio nadao, nego samo piva, cigareta i prljavštine. Na stoliću je
ugledao pepeljaru, ali u njoj nije bilo ostataka džointa ili nekog pribora. Prostorija je bila
malena i zamračena, žaluzine spuštene, a na stolu su se vidjeli omoti iz restorana s brzom
hranom. Niz terarija na radnoj plohi, zatvorenih mrežom s gornje strane, s po jednom ili dvije-
tri zmije, bilo je teško reći, jer su im tijela bila namotana i prebačena preko grana, sklupčana u
mračnim kutovima. Sve su bile potpuno nepomične, poput zmija od gume.

»Skupljaš gmazove?« upita Silas, prisjećajući se kako je Larry rekao da je to onda

herpetolog, motreći Stringfellowa koji se bio povukao u kut i trljao šalicu s kavom kao da se
sprema baciti je poput loptice za bejzbol. Kad je primijetio da to radi, odložio ju je na
prozorsku dasku i ugurao ruke u džepove hlača.

»To mi je hobi«, reče, pa izvadi kutiju Camela i upaljač.

»Smijem li pogledati?« upita ga Silas. »Ja i zmije baš se uvijek ne slažemo najbolje.
Volim ih ovako... Iza stakla.«

Stringfellow je imao problema s upaljačem. »Samo naprijed.«

Silas zaobiđe radnu plohu i uđe u kuhinju, pogledom pretražujući prostor, uz terarije
između njih dvojice, pa se sagne i nađe se licem na samo nekoliko centimetara od jedne
debele vodene mokasine, koja je ležala poput velike izgorjele ruke. Jasno je vidio taj
nepomični namršteni izraz, udubine pod uskim očima, a jezik koji je palucao jedini je
pokazivao da je još živa. S druge strane umrljanog stakla Stringfellow je uspio zapaliti
cigaretu.

»Što zapravo trebaš?« upita. »Malo sam u gužvi.«

Silas priđe susjednom terariju, gdje je bila manja zmija s prstenovima jarkih boja,
crvenima, žutima i crnima.

»Ovo je koraljna zmija?« upita, prisjećajući se pjesmice koju je naučio od Larryja:

crveno na crnom, pođi sa mnom, crveno na žutom, bježi za mnom.

»Ne«, odgovori Stringfellow. »Kraljevska zmija.«

»Je li istina da mogu pojesti čegrtušu? Cijelu je progutati?«

»To svi uvijek govore. Ali nisam nikad pokušao.«

Silas se uspravi, oči su mu se sada naviknule na polutamu, pa ugleda čudovišnu masku

na polici kraj jednog drugog terarija, u ormaru za knjige kraj zida. Bila mu je poznata, lice
zombija.

»Ta maska«, reče.

Stringfellow je pogledao u smjeru njegova pogleda.

»Gdje si je nabavio?«

Nemirno se vrpoljio. »Ne znam.«

»Ne znaš.«
 »Negdje.«

Pas je vani i dalje lajao.

»Čekaj malo«, reče Stringfellow. »Samo malo pričekaj.« Sad se već preznojavao,
intenzivno pušio. Prišao je vratima.

»Hej!« Silas pojuri oko radne plohe, izleti za njim na trijem, pa niz stube, već očekujući
da Stringfellow bježi. Umjesto toga, ovaj je bio kraj psa, vikao, tražio da jebeno začepi.

Silas se spustio u dvorište, držeći pištolj koji je još uvijek bio u koricama. »Hej!«
dovikne još jednom.

»Čekaj malo!« Stringfellowu su ruke drhtale dok je hvatao psa za ogrlicu, a ovaj je i
dalje režao i lajao, ne odvajajući pogled od Silasa. »Samo ću ga pokušat’ smirit’!«

Pas je okrenuo glavu i ugrizao Stringfellowa za ručni zglob. Ovaj ga je pustio, ali je
uhvatio ogrlicu drugom rukom, dok ga je raskrvarenom šakom udario po zatiljku. »Kučkin
sine!«

»Povuci se«, reče Silas, zaobilazeći trijem, tražeći radiouređaj, ali ga nije pronašao.
Uvukao je ruku u džep tražeći mobitel. »Hej!« dovikne još jednom.

Kad je Stringfellow oslobodio psa, bilo je to kao da je opalio iz topa. Pas je prvo udario
o tlo, a onda nasrnuo na Silasa još u zraku, prije nego što je ovaj uspio izvući oružje, već se
našao na njemu, grizući mu podlaktice i šake i režeći poput motora koji se raspomamio.
Tresnuli su na tlo svom težinom, on je gurao vruće i vlažne ralje, nastojao držati lice što dalje,
te mu je rukom uspio uhvatiti vrat. Zatvorio je oči i okrenuo glavu te ga stao udarati po licu,
ali pas ga je onda uhvatio za podlakticu, osjetio je zube duboko u mesu. Netko, on, je vikao,
hrvao se s psom u blatu, s laktom u njušci, uz zvuk pucanja kosti. Drugom je rukom grčevito
držao mlohavo krzno na vratu i stiskao šaku, osjetio dušnik i još se jače uhvatio.

A onda je začuo hitac, iz velike blizine, pa se zakotrljao. Još jedan hitac, prasak koji je
odjeknuo. Pas je zaštektao, na krznu mu se pojavila krv. Netko ga je pogodio. Ili njega. Pas se
sada pokušavao povući, ali sada Silas nije puštao. Njime se služio kao štitom. Stringfellow je
vikao: »Ščepaj ga!« Bili su se otkotrljali pod trijem. Silas je začuo još jedan pucanj, vidio
bose noge koje trče. Osjetio hladno blato na podlaktici. Pas je drhtao, a on je ležao iza njega i
nespretno tražio pištolj. Posvuda miris izmeta. Još jedan pucanj, blato koje mu leti u oči.
Grčevito je držao pitbula, a pas se tresao i slabašno ga grizao. Silas je sad imao pištolj, koji
mu je nespretno stajao u desnoj ruci. Prislonio je cijev psu na zatiljak i opalio. Pas je jednom
zadrhtao i onda se posve umirio. Stringfellow korača po trijemu, prasak metaka dok puca u
drvo i viče: »Ubio si mi psa!«

Silas se grozničavo provlačio ispod kuće, lijeve ruke posve utrnule i beskorisne.
Osjećao je kako mu srce istiskuje krv iz tijela. Iznad njega uz tresak su se zatvorila ulazna
vrata, a Stringfellow je gromoglasno koračao, i dalje vičući nešto u vezi s psom. Silas se
provukao iza cijevi u blatu, kraj još hrpe limenki od piva, prema svjetlosti na suprotnoj strani,
uz smrad kanalizacije, te je izišao u istom trenutku kad je Stringfellow skočio sa stražnjih
vrata, držeći u ruci dugačak revolver. Nije vidio da je Silas iza njega, na tlu, da desnom rukom
cilja pištoljem koji podrhtava. Opalio je, promašio, pa još jednom opalio. Mladić je kriknuo i
pao, ali je ustao i držeći se za bedro i šepajući, pucao je naslijepo, tako da je razmrskao
prozor, a metak odjeknuo u sudaru s aluminijskom zidnom oblogom. Potom je došao do
borova na rubu dvorišta, prošao kroz bodljikavu žicu i nestao.

Silas je ležao teško dišući, dajući sve od sebe da ostane pri svijesti. Usta su mu bila
neizrecivo suha. Pogledao je ruku i vidio da jako krvari. Vidio je i nazubljenu kost, blato i
suhu travu u rani. Odložio je pištolj i pokušao otrgnuti košulju da poveže ranu, ali više nije
imao snage. Pogledao je iza sebe, ispod kuće, kraj mrtvog psa i ugledao svoj Taser uronjen u
blato, gume svog Jeepa. Pridignuo se i naslonio na zid.

Sjetio se mobitela, ali ga nije uspio pronaći.

Vrata su bila otvorena, u visini struka, bez stuba. Sjeo je i prevalio se na leđa, pa uvukao
noge u kuću. Držeći ozlijeđenu ruku, koja je podsjećala na mljeveno meso, pridignuo se na
koljena, podizao se u zraku koji je mirisao po bezdimnom barutu, pridržavajući se zida, dok
mu je sve što je vidio bilo zamagljeno. Nije bilo telefona, na stoliću je ugledao tek bazu za
punjenje bežičnog uređaja. Čvrsto je stisnuo ruku, a topla krv klizila mu je kroz prste.
Posrnuo je naprijed i pao preko nekog stola, prevrnuvši jedan terarij, tako da se staklo odmah
razbilo, suho zveckanje čegrtušina repa ispunilo je sobu. Prebacio se na leđa i ugledao zmiju
kako je počela kliziti sagom. Vidio je i onu masku, čudovište koje ga je sada gledalo s police.
Htio je ustati, ali nije mogao pustiti ranjenu ruku. Smrzavao se. Zmija mu je gmizala pokraj
glave.

15

NAKON DORUČKA, tijekom kojeg ga je šerifov pomoćnik gledao kako jede, rekavši
mu da se French još nije vratio, Larry je zamolio bolničarku da mu u ruku stavi Noćnu
smjenu, pa je cijelo popodne listao toliko dobro poznate priče, koliko mu je god bilo teško
jednom umornom rukom držati knjigu i okretati stranice. Usto je i teže razabirao riječi, iz tog
kuta, a sinulo mu je i da posljednjih godina knjige drži sve dalje i dalje od očiju, da mu trebaju
naočale za čitanje. Čim iziđe, dogovorit će termin kod okulista.

Poslijepodne ponovno je pozvao šerifova pomoćnika. »Rekli ste da će doći do navečer«,

reče Larry. »Imam nešto što će ga jako zanimati.«

»Imali smo incident«, reče pomoćnik Ray. »Istražuje mjesto zločina. Vjerojatno će se
zadržati još dosta dugo.«
 »Kako to mislite?«

»Ranjen nam je jedan policajac.«

»Ranjen?«

»Da. Onaj crni momak koji je često dolazio ovamo...? Onaj koji te je čuvao u noćnoj
smjeni?«

»Silas Jones?«

»Da.«

»Što se dogodilo?«

»Obišao je nekog tipa, a ovaj je na njega nahuškao pitbula i k tome još pucao.«

Larry je znao odgovor i prije nego što je postavio pitanje: »Je li taj tip... zove se Wallace
Stringfellow?«

Ray ga pogleda. »Sranje. Već je na televiziji?«

»Nije.«

Pomoćnik ga je još nekoliko trenutaka pomno motrio.

»Je li mu dobro?«

»Ne znam. Trenutačno je dolje na operaciji, kol’ko su mi rekli. Pas mu je odgrizao

dobar komad ruke. Šef French i šerif i svi ostali sad su kod Stringfellowa.«

»Mogu li ikako razgovarati s Frenchom? Važno je. Radi se o Wallaceu Stringfellowu.«

Ray mu je rekao da pričeka, pa je izišao na hodnik. Trenutak kasnije vratio se s

radiouređajem, a Larry je kroz pucketanje veze začuo Frenchov glas. Ray mu je držao uređaj.
»Govori kad pritisnem tipku.«

»Šefe French.«

Pozadinski zvukovi, drugi radiouređaji. Muškarci koji nešto govore. »Da, reci.«

»Ovdje Larry Ott. U bolnici.«

Šum i smetnje. »Slušam.«

»Već vam neko vrijeme želim reći... Mislim da me upucao Wallace Stringfellow. I da je
on oteo onu djevojku.«

»Odakle ti to?«

Počeo mu je pričati, Ray mu je pridržavao radio, a usta su mu se malo-pomalo sve više

rastvarala dok je Larry pričao kako je Wallace znao za brvnaru u kojoj su pronašli onu
djevojku, o posljednjem posjetu, o tome kako mu je Larry prepoznao oči iza maske kad ga je
upucao, o glasu koji je od njega tražio da umre.

»Maska?« ponovi French. »Opiši je.«

Larry ju je opisao, pridižući se s kreveta, leđa okupanih znojem. »Je li Silasu dobro?«

Ponovno šum i pucketanje. »Moram ići«, reče French. »Hvala na informacijama. Doći
ću čim stignem.«

KASNIJE TE NOĆI Larry se probudio i na hodniku začuo Frencha. On i pomoćnik iz

noćne smjene nešto su tiho razgovarali, a onda je French ušao u sobu. Oko njega se širio miris
cigareta i znoja, bio je u crnoj majici kratkih rukava, s pištoljem na prsima koji je bio
usmjeren prema Larryju. ograničavanje posjedovanja oružja, pisalo je na majici, znači da
pogađaš tamo kamo ciljaš. Nosio je veliku plastičnu vrećicu, a u njoj se nalazilo nešto što je
podsjećalo na odrubljenu glavu. Larryjeva maska.

Šef je odložio masku na drugi krevet, a potom, oprezno i obzirno, odvezao remen na
njegovoj desnoj ruci, pa zaobišao krevet i isto učinio na lijevoj strani. Uklonio je remenje u
stranu i sjeo na drugi krevet, pa umorno skinuo naočale i protrljao korijen nosa.

»Kakav dan«, reče. Uzeo je masku i pridignuo je da je Larry vidi. Oči su sada bile
mrtve, crne. »To možeš identificirati?«

»Da«, reče Larry. »Moja maska.«

French odbaci vrećicu na krevet i prekriži ruke na prsima. Larry je i dalje gledao masku,
prisjećao se kako ju je naručio, kako je svakog jutra biciklom jurio do poštanskog sandučića u
nadi da će ugledati kutiju, toliko veliku da ju je poštar morao nasloniti na stupić.

»Vratit ćemo ti je«, reče French, »no za sada je moramo zadržati.«

»Ne želim je. Jednostavno je bacite.«

Začuo se prodoran zvuk s Frenchova radiouredaja i on nešto izgovori u mikrofon.

Kad je prekinuo vezu, Larry upita: »Kako je Silasu?«

»Oporavlja se od operacije.«

»Oporavit će se?«

»Tako izgleda. Ne znam hoće li još imati koristi od te ruke. Prokleti ju je pitbul
praktički otrgnuo.«

»John Wayne Gacy«, reče Larry.

»Molim?«
 »Tako se zove pas.«

»Tako se zvao.« French ponovno natakne naočale, pa iz stražnjeg džepa izvadi notes i
zapiše ime. »Ono što je ostalo od njegove glave sada je na putu za Jackson, tamo će je testirati
na bjesnoću, a tijelo je na putu prema spalionici.«

»Kako je Wallace?«

»Mrtav.«

»Što se dogodilo?«

»Samo gledaj vijesti«, reče šef. »Sve ćeš doznati.«

Larry se ponovno ispružio.

»Kako bi ti opisao svoj odnos s njim?« upita French. »S Wallaceom Stringfellowom?«

»Mislio sam da mi je prijatelj.«

»Imaš čudan ukus kad su u pitanju prijatelji.«

»Ne znam jeste li primijetili«, reče Larry, »ali baš i nisam imao mnogo drugih
mogućnosti.«

French je prestao pisati, ali nije podignuo pogled.

»Otkako su došli po mamu, vi ste mi jedini zalazili u kuću«, reče Larry. »Do
Wallaceova dolaska na određeni ste mi način bili najsličniji nekakvom prijatelju.«

»No, da... Što mi možeš ispričati o njemu?«

Larry se sjetio one emisije o serijskom ubojici i ubojici koji ga je onda oponašao.
Prisjetio se toga kako je često lovio zmije i donosio ih u školu. Prisjetio se onog dječarca u
staji, dječaka u crkvi, mladića koji mu je deset godina kasnije došao u ukradenom kombiju
DIRECTV-a. Sjetio se piva Pabst i marihuane. Pištolja, jedinog božićnog dara u posljednjih
dvadeset pet godina. »Obojica smo bili usamljeni«, reče. »Mislim da je zato i došao do mene.
Čini mi se da nije imao nikoga tko bi mu poslužio kao uzor, ni tatu ni nekog strica ili ujaka,
pa je, koliko god to zvuči suludo, odabrao mene.«

»Što si rekao, kada je posljednji put bio kod tebe?«

»Večer prije nego što me upucao.«

»Rekao si da je rekao da je nešto učinio?«

»Da, no nije mi rekao što. Ali sve mi se više činilo da bi to moglo imati veze s malom
Rutherfordicom.«

»A zašto to nisi prijavio?«

 »Pokušao sam.«

»Nazvao si 32.«

»On me posjetio«, reče Larry. »Silas. Nakon što ste me jučer ispitivali. Užasno mu se
žurilo, kao da ne bi smio biti ovdje. Rekao je da zna da se nisam pokušao ubiti i da nisam ubio
tu djevojku. Zanimalo ga je mogu li mu reći nešto što bi mu olakšalo da otkrije pravog
počinitelja. Ja sam već bio počeo slagati dijelove mozaika, mislio da je to morao biti Wallace,
taj pištolj, brvnara, ali to nisam rekao Silasu. Nisam htio s njim razgovarati.«

»No da, ja baš nisam majstor za savjete«, reče French, »ali čini mi se da ste vas dvojica
već odavno trebali razgovarati.« Ponovno je uzeo onaj remen na krevetu. »Moram ih još
staviti preko noći. Ali nadam se da ćemo ti ih sutra moći skinuti. Za stalno.«

Nakon što je otišao, Larry je ostao ležati među svim onim uređajima, razmišljajući o
Silasu, o tome kako vrijeme gomila nove godine na stare, ali kako su i te stare godine još
uvijek ondje, poput najstarijih, najviše zgusnutih godova u središtu debla, najskrivenijih,
obavijenih tamom i zaštićenih od vremena. Ali onda pila počne prodirati uz prodornu
grmljavinu motora i stablo padne, a sunce obasja godove, biljni sok zablista i panj ostaje na
otvorenome, tako da ga svi jasno vide.

Larry se prisjetio Wallacea, onoga što je učinio toj sirotoj djevojci, silovao je, ubio je,
zakopao u zemlju. Razmišljao je o tome što je on, Larry, možda mogao učiniti da to spriječi,
što je mogao reći, misleći kako je na određeni način i on kriv u toj priči jer su Wallaceove
želje i žudnje u njegovu umu bile isprepletene i povezane s onim za što je mislio da je Larry
učinio. Larry ga je te večeri poslao kući, umjesto da shvati. Ako je pokušavao oponašati
Larryja, nije li to nekako i Larryjeva odgovornost? Njegova pogreška? A što bi bilo da je
Silasu rekao što zna kad ga je Silas pitao? Bi li ishod bio drukčiji? Bi li Wallace još bio živ, a
Silas imao dvije zdrave ruke?

I dalje je sve to pokušavao nekako razmrsiti, kad je vrata sobe naglo rastvorio krevet na
kotačima a dvije su sestre na njemu dovezle nekog usnulog crnca s lijevom rukom u gipsu.

»Dobio si cimera«, reče jedna sestra.

Bio je to Silas.

16

Kad je otvorio oči u mračnim satima ranoga jutra, još topao od sedativa, Silas se nije
iznenadio uvidjevši da leži na leđima, u gipsu, kraj bolničkog prozora. Do njega je sjedio
Larry naslonjen na povišeno uzglavlje i pretraživao televizijske programe, još ne uviđajući da
se Silas probudio. Još nekoliko trenutaka Silas je zamišljao da je sve oduvijek upravo tako, da
su tijekom odrastanja uvijek bili normalna braća, obojica crnci ili obojica bijelci, da su spavali
jedan pokraj drugoga u istim krevetima. Umjesto toga, sad su zajedno u bolnici. Neznanci.
Sinovi Carla Otta, ranjeni, u zavojima, poput preživjelih iza kakve eksplozije.

Osim treperenja svjetla s televizijskog ekrana, u sobi je bilo mračno, a Ray je i dalje
sjedio ispred vrata. Silas je pokrenuo tešku ruku obješenu iznad prsa. U prstima je osjećao
trnce, vršci su im bili zažareni. Nakon operacije rekli su mu da će oporavak potrajati, uz dosta
napornog vježbanja na rehabilitaciji, nakon tolikih godina bacanja loptice, slomljenog lakta,
štete koju je izazvao tada, a sad još i ovo: ne samo da mu je lakat ponovno bio slomljen nego i
smrskan, tetive pokidane, mišići popucali, tako da su sve sada držali čelični vijci i klinovi.
Ipak, postojali su izgledi za to da mu se s vremenom povrati veći dio funkcionalnosti i
mogućnosti korištenja šake. Najteže će biti s pisanjem i sličnim stvarima. Ali imao je sreće,
rekli su mu. Sretni Wallace promašio ga je zrnima 38 special, iako je, ukupno, pucao šest puta
i jednom pogodio psa. »Zakačio si se s golemim pitbulom«, rekao mu je liječnik na hitnoj.
»Sudeći po radijusu ugriza, upravo je nevjerojatno da si živ.« »Da«, promumljao je tada Silas.
»Trebali bi’ vidit’ onog drugog psa.« Prisjetio se Angieina zabrinutog lica u predvorju hitne.
Nije znao odrediti šmrca li zbog alergije ili plača, ali bilo mu je drago što je ondje, što ga drži
za zdravu ruku.

Nakon operacije zamolio je bolničarku da ga smjeste uz Larryja Otta. Ona je morala

nazvati Frencha, a ovaj je, Silas se iznenadio unatoč omamljenosti, dopustio.

Larry se sada zaustavio na vijestima postaje Channel 6, koje je čitala zgodna

crvenokosa voditeljica. Zaželjela je dobro jutro svima i počela s, kako je rekla, »pričom o
lokalnom nasilju i pravdi. Pozornik iz Chabota, Silas Jones«, izvijestila je, »kojeg zovu >32<,
istraživao je dojavu o muškarcu koji je u poštanski sandučić neke žene iz mjesta stavio
čegrtušu, ali je i sam upao u pravo zmijsko leglo.« Snimke Wallaceove kuće izvana — ispred
nje nalazio se i Silasov Jeep — a potom snimke interijera, terarija, one velike vodene
mokasine, kraljevske zmije, čegrtuše. »Kad je pozornik Jones pokušao ispitati osumnjičenika,
koji je kasnije identificiran kao Wallace Stringfellow, iz Chabota, ovaj je navodno na njega
pustio svog psa, mješanca pitbula i čaua.« Fotografije mrtvog psa u blatu, velikog poput
odrasle svinje, fotografije rupa od metaka u podu trijema. »Policajac je teško ozlijeđen, a pas
ubijen kad je Stringfellow navodno prilikom napada pucao na njega.«

Silas se najbolje sjećao one maske. Koliko bi im život samo bio drukčiji da je tada,
davno, pošao za Larryjem preko ceste, prema Buicku njegove majke, nakon što je izišao iz
one kuće duhova? Što bi bilo da je samo ispružio ruku, uhvatio Larryja za rame i rekao:
»Čekaj«?

Voditeljica je rekla da je zaposlenica u gradskoj vijećnici Chabota, Voncille Bradford,

budući da radiovezom nije uspjela doći do pozornika Jonesa, izvijestila Ured šerifa okruga
Gerald, a oni su na mjesto događaja poslali dvoja patrolna kola. »Šerifovi pomoćnici zatekli
su u kući Jonesa bez svijesti. Obilno je krvario«, rekla je voditeljica. »Kraj noge mu je bila i
metar dugačka čegrtuša. Pomoćnici su svladali zmiju bez incidenata, a Jonesa je hitna
prebacila u Opću bolnicu u Fulsomu, gdje mu je stanje sada navodno stabilno.«
 »Stanar u toj kući, Wallace Stringfellow, pobjegao je u šumu, a šerifovi pomoćnici
krenuli su za njim. Nakon kratkotrajne pucnjave Stringfellow se navodno sam ubio prije nego
što su ga uspjeli uhititi. Koliko znamo, nitko drugi nije ozlijeđen.«

»Ali priča nakon toga«, rekla je, šireći nosnice onako kako se Silasu oduvijek sviđalo
(sad mu je bilo jasno: jer ga je to podsjećalo na Angie), »dobiva neočekivan nastavak. Pri
pretresu kuće i imanja šerifovi pomoćnici otkrili su ne samo drogu i razna pomagala za
drogiranje nego i neočekivane dokaze povezane s jednim drugim slučajem.«

Na ekranu se pojavilo Frenchovo loše osvijetljeno lice za vrijeme na brzinu sazvane

konferencije za javnost ispred kuće u kojoj je živio Stringfellow. »Pri pretresu kuće gospođina
Stringfellowa«, rekao je French, »pronašli smo novčanik koji je pripadao Tini Rutherford.«

»Gospođica Rutherford«, objasnila je voditeljica, »bila je studentica Ole Missa iz

okruga Gerald, a nakon što joj osam dana nije bilo ni traga ni glasa, pozornik Jones pronašao
ju je prošli tjedan, okrutno ubijenu i zakopanu u lovačkoj brvnari na imanju mjesnog
poduzetnika Larryja Otta. Ott je od tog trenutka bio osumnjičenik u tom slučaju.«

Ponovno French.

»Još ne možemo komentirati te nove momente...«

»Znači li to«, upitao je novinar koji nije bio u kadru, »da Larry Ott više nije
osumnjičenik?«

»Kao što sam rekao«, ponovi French, »još ne možemo ništa komentirati.«

»U posljednje vrijeme to više i nije tako idilična ruralna sredina«, zaključila je

voditeljica. »I dalje ćemo vas izvještavati o novim momentima u ovoj priči. A sada prelazimo
u Afganistan, gdje je...«

Silas je potražio tipku kojom se podizalo uzglavlje kreveta. Kad se počeo dizati, Larry
je isključio ton.

»Pravi si junak«, reče, gledajući ga.

»Bok«, reče Silas, osjećajući se odmah bolje čim se pridignuo. »Baš smo neki par, ha?«

Larry pogleda prema televizoru i ponovno uključi ton, pa počne mijenjati programe.

Silas spusti bradu i stane razmišljati o tome kako reći to što treba reći. Nije imao pojma
odakle da počne.

»Larry«, reče, »moram ti nešto reći. Ispričati određene stvari.«

Larry je i dalje mijenjao programe. »Reci.«

»Možeš li ugasiti televizor?«

Larry se nije obazirao na njegove riječi.

 »No, dobro« Silas se okrene prema njemu — »budući da si i dalje vezan za krevet, baš i
nemaš izbora, moraš me slušati.«

I Larry je slušao. Ubrzo je isključio ton. Nekoliko trenutaka kasnije isključio je i

televizor, pa je soba posve utonula u tamu, izuzmu li se one budne sive i zelene oči na
njihovim aparatima. Dok je pričao, Silas je jasno vidio kako Larry nepomično sjedi dok sluša
o slici na kojoj ga Alice drži i o tome kako je Silas bio u River Acresu. Nepomično je sjedio
sve dok Silas nije završio i to je bio taj završetak, završetak na kojem su njih dvojica sada
ležali, ranjeni, jedan do drugoga u bolnici, obojica bez riječi, ne mičući se dok je mjesec
blagom žutom svjetlošću premještao sjene sobe po podu i zidovima. Silas je imao dojam da
ga je istina nekako ispuhala, istina ili to što ju je ispričao. Ležao je praznih i bolnih pluća, dok
mu je prostor iza očiju pulsirao.

»Braća smo«, reče.

»Polubraća.«

»Znao si?«

»Nisam«, reče Larry, pa doda: »Jesam. Od onog jutra kad ste ušli u naš kamionet, znao
sam nešto. A onda kad vam je mama dala one kapute...«

Silas se prisjetio Larryjeve nehajne majke, neusporedivo drukčije nego danas, koja
govori kako Alice ne bi trebalo biti teško prihvatiti kapute jer joj nikada nije smetalo služiti se
tuđim stvarima.

»Žalila je što ti nisi bio bijeli sin«, reče Larry.

Silas je razmišljao o tome kako se gospođa Ott odvezla, a Silas navukao kaput i
povukao patentni zatvarač do grla, te gurnuo ruke duboko u džepove podstavljene krznom.
Ali njegova je majka i dalje stajala na ledenoj hladnoći, držeći dobiveni kaput, gledajući ga.
»Nećeš ga navući, mama?« upitao je kad su počeli hodati, dok je ona dugački sivi kaput
nosila kao da joj je netko dao mrtvo dijete. U jednom trenutku Alice je uvukla ruku u jedan
rukav, a potom i u drugi, pa zakopčala kaput, počevši od najvišeg puceta. Silas je išao za
njom, i dalje ne shvaćajući da je taj kaput simbol poraza, stida, gubitka i beznađa. Uz takve
rupe u shvaćanju sada je više nego jasno uviđao kako je taj dječak izrastao u ovog današnjeg
muškarca.

»Misliš da je bilo bolje«, upita Larry, »živjeti s njim?«

»Ne«, prizna Silas. »Vjerojatno nije.« A onda reče: »Ali nije bilo lako ni bez oca. Često
sam želio biti na tvome mjestu, sa svom tom zemljom, svim tim puškama. Toplom kućom,
tom stajom.«

»Siguran sam da to sada više ne želiš«, reče Larry.

Silas nije znao kako odgovoriti, ali to više i nije bilo važno. Larry je pritiskom na tipku
pozivao nekoga od osoblja.
 Sestra je odmah ušla u sobu. »Da?«

»Koliko bi bilo komplicirano«, upita je Larry, »da me premjestite u neku drugu sobu?«

Ubrzano je zatreptala, a zatim zatvorila usta. »Ti. Ti želiš promijeniti sobu?«

»Da. Molim vas da pokrenete potrebnu papirologiju. Podmirit ću sve dodatne troškove.
Samo želim vlastitu sobu. Molim vas.«

»Ali on sutra izlazi«, rekla je sestra, glavom pokazujući prema Silasu, »bit će kod kuće
prije nego što te uspijemo preseliti. Ali ako želiš da se gnjavim s papirologijom...«

»Želim«, reče on.

17

DOK SU LARRYA posjećivali jedino predstavnici policije i pravosuđa, Silasu se

slijevala prava rijeka posjetitelja. Nedugo nakon što je Larry zatražio da ga presele, neka
zgodna crnkinja u uniformi ekipe hitne pomoći ušla je u sobu, kratko se nasmiješila Larryju, a
potom prišla Silasovu krevetu, tako da se njezin zamamni miris spustio na Larryja poput
miomirisa grma kozje krvi. Bio je zatražio da bolničarka navuče zastor među krevetima, pa je
sada samo čuo, nije i vidio.

»Srce«, reče ona, »je li ti dobro?«

»Da«, odgovori Silas, pa se nakašlje.

»Žao mi je«, reče ona, »zbog toga kako sam se držala.«

»Nisi se držala nikako«, reče on, »nego onako kako treba.«

Šuštanje, pomicanje plahte.

»Ma pogledaj samo tu ruku.«

»Užas, zar ne?«

»Stavit će te na bolovanje?«

»Tak’ kažu.«

»Uz punu plaću, 32?«

»Tak’ kažu.«

»Vjerovat ću tek kad vidim crno na bijelo.«

 Još su razgovarali o onom psu, a djevojka mu je govorila kako joj je drago što ona nije
prva došla na mjesto događaja. Ne zna što bi tada učinila, da mu se nešto dogodilo. On ju je
ustrajno uvjeravao da je sve u redu. Rekla je da zna jednog izvrsnog tehničara na
rehabilitaciji, da će ih svakako povezati, da će mu se ruka oporaviti, da treba samo biti strpljiv
pa će vidjeti. Glasovi su se potom stišali pa je Larry zaključio da razgovaraju o njemu. On je
imao uključen televizor, ne preglasno. Iako je i Silas imao daljinski kraj svog kreveta, i
premda je televizor bio zajednički, Larry je upravljao programima. Čuli su se i drugi zvukovi i
sada je znao da se ljube. Trenutak kasnije ona je glavom provirila iza zastora. Imala je lijepo
visoko čelo i velike oči, a sad se blago smiješila.

»Larry?« reče.

»Izvolite, gospođo.«

»Ja sam Angie Baker.« Prišla mu je i dodirnula mu nadlanicu malo niže od onog
kožnatog remena. Nije imala lakirane nokte. Jasno je vidio da ih grize. Pogledala ga je u oči
toliko otvoreno i iskreno da je odvratio pogled. »Ja sam njegova cura«, reče pa se sagne da
mu uđe u vidno polje.

»Ti si me pronašla«, reče on.

»32 nas je poslao.«

»Hvala«, reče Larry.

»Samo sam htjela reći«, nastavi djevojka, »da mi je žao zbog svega što si proživio. Silas
mi je ispričao. I htjela sam ti reći... poželiš li ikada doći u crkvu, u Trećoj baptističkoj u
Fulsomu, u aveniji Union, vrata će ti biti širom otvorena.«

Larry nije znao kako reagirati. Bila je to crnačka crkva. Na koncu upita: »Ide li i Silas
onamo?«

»Ne brini za Silasa«, reče ona. »Njegovo crno dupe ne možeš dovući ni blizu crkve.
Osim ako nekoga u crkvi upucaš.«

Zadržala se veći dio večeri, bila je ondje i kad je Larry utonuo u san.

Sutradan ujutro nije je bilo, a zamijenila ju je neka krupna žena s buketom ivančica koja
mu je kimnula dok je uzimala vodu za cvijeće i pospremala stvari u sobi. Silas ju je zvao
Voncille i zahvalio joj što je za njim poslala šerifove pomoćnike. I zahvalio joj na cvijeću.

Potom je došao muškarac u kojem je Larry prepoznao gradonačelnika Chabota, koji se

šalio, pitao može li Silas i dalje regulirati promet s tim gipsom na ruci. I može li naučiti
desnom rukom raditi s prometnim radarom i ispunjavati izvještaje ? Ali šalu na stranu, rekao
je gradonačelnik, svi se njime ponose.

Kasnije su mu došla još dvojica šerifovih pomoćnika. Wallaceove zmije uzeli su kao
dokazni materijal, a u njihovu razgovoru sa Silasom isplivao je i crnohumorni trenutak kad je
dotada neuočeni udav počeo gmizati kuhinjskim podom, pa su ga ustrijelili. Pronašli su i
jedan terarij sa štakorima, hranom za zmije, u jednoj sobi u stražnjem dijelu. Uslijedila je
rasprava o tome što s njima učiniti. Pustiti ih? Baciti u zahodsku školjku? Na koncu su
odlučili da će ih dati u mjesnu prodavaonicu kućnih ljubimaca, tako da su se sada nalazili u
stražnjem dijelu Bronca pomoćnika Parvina.

Obojica pomoćnika na odlasku su kimnula Larryju.

French se pojavio oko devet, sav nekako ulickan i po prvi put, barem koliko ga je Larry
viđao, u košulji s dugmadi i u svijetlim hlačama od kepera. Izgledao je odmoreno i rumeno
dok je stajao na završetku zastora koji je razdvajao njih dvojicu, tako da je vidio i jednoga i
drugoga.

»Gospodo«, reče.

Silas reče: »Danas te sigurno opet čekaju kamere.«

»I tebe«, reče mu šef. »Na izlasku. S tobom želi razgovarati ona zgodna voditeljica.«

»Prije svega«, reče Silas, »možeš li osloboditi Larryja?«

»Mogu«, reče French, pa uđe u Larryjev dio sobe, otkopča mu desni remen, pa zaobiđe
krevet i oslobodi mu lijevu ruku. »Ispričavam se zbog ovoga«, reče.

Larry stane trljati zglobove i pokraj Frencha pogleda prema televizoru. Na ekranu je bila
reklama za mačju hranu.

»No, da«. French zaobiđe zastor i dođe do Silasa. »Imamo momka koji umjesto tebe
regulira promet.«

»Hvala.«

French ispruži ruku, pa odmakne zastor. Pred očima im se ukazao Larry, pogleda
prikovanog za televizor.

»Kratko želim razgovarati s obojicom«, reče French. »Gospodine Ott, vi ćete to lijepo
ugasiti.«

Larry isključi televizor.

French je potom rekao da su kod Wallacea osim Rutherfordičina novčanika pronašli i

jedanaest komada vatrenog oružja, pištolje, puške, sačmarice i streljivo. Osim toga i gotovo
četiri grama kokaina, tablete, marihuanu, lulu i jedan cigaršpic.

To se moglo i očekivati od Wallacea, pomisli Larry.

French nastavi. Na zombijevskoj maski pronađen je i trag krvi koja odgovara Larryjevoj
krvi, a to, uz Larryjev iskaz, gotovo i ne ostavlja mjesta sumnji u činjenicu da je Strignfellow
povukao okidač. Osim toga, zahvaljujući Larryjevim informacijama, Stringfellowa su
povezali i s M&M-om, pa sada i taj slučaj mogu istraživati u svjetlu novih činjenica.
Frenchova pretpostavka? Wallace je ukokao i M&M-a.
 »A, vi dečki«, reče French pogledavajući jednog pa drugog, »imate određenu
zajedničku prošlost. No imamo i cijeli cirkus novinara i kamera, tu je čak i CNN, sada i Fox
News. Svi traže priču kad budete izlazili, a ja više ne vidim razloga da se nešto skriva.
Izvijestili smo roditelje i oni se ispričavaju gospodinu Ottu.« Glavom je pokazao prema
Larryju. »I zahvaljuju tebi, 32. Ali upozoravam i jednoga i drugoga: nemojte previše ići u
osobne stvari. Zarit će vam zube u sve što im ponudite, pokušati sve strpati u okvire tog
prokletog emotivnog zanimanja za pojedinca. Ne znam za vas, ali ja ne želim da se neki ljudi
zanimaju za mene.«

Ubrzo potom Silasa su odvezli u invalidskim kolicima i otpustili iz bolnice. Dok ga je

bolničarka gurala kroz vrata, rekao je: »Doći ću te posjetiti, Larry.«

Bolničarka se sad pojavila s drugim kolicima, za Larryja.

»Nova je soba spremna«, reče.

»Nema veze«, reče on. »Ostat ću ovdje.«

18

ANGIE MU JE BILA donijela kaubojski šešir i dva Marlina hot-doga. Nije skidala ruke
s njega dok ga je vozila u Gradsku vijećnicu u Chabotu, a on ju je na koncu uhvatio za ruku
kojom nije vozila, te je tako držao. Lijeva ruka, u gipsu i povezu, vraški ga je boljela i bio je
umoran, ali bilo je ugodno izići iz bolnice i ponovno nataknuti šešir. Upravo je okončao susret
sa Shannon, jedinom novinarkom s kojom je kanio razgovarati o cijeloj priči. Neka se i CNN i
Fox bore za njezinu ekskluzivu. Našli su se u restoranu, a ona je snimila njegovu priču,
pokazujući sve veće uzbuđenje dok je govorio, već pišući, dok je njezin fotograf isao amo-
tamo, penjao se na stolce, spuštao u čučanj. Članak će, rekla je Shannon, još žvrljajući
bilješke, izići u četvrtak. »Mogao bi mi donijeti Pulitzera«, rekla je. »Hoće li Larry Ott sve to
potvrditi?«

»Morat ćeš pitati njega«, rekao joj je Silas.

Angie je blebetala i on je jasno vidio da je sretna. Namjeravali su svratiti do njegova

ureda, a onda otići k njoj, gdje će ga ona smjestiti u krevet i sljedećih ga nekoliko dana paziti i
maziti.

Skrenula je na parkiralište nasuprot pilani koja je grmjela. »Da idem s tobom?«

»Ne«, reče on i otvori vrata. »Očekujem da će me gradonačelnik ukoriti, a ne bih želio

da to gledaš. Mogla bi izgubiti i posljednji tračak poštovanja prema meni.«

»Mogla?« ponovi ona. »Bit ću ovdje kad budeš spreman.«

 Gradonačelnik Mo i Voncille čekali su u uredu, ona za svojim, on za svojim stolom.
Oboje su šutjeli kad je Silas ušao i zdravom rukom skinuo šešir. Odbacio ga je na stol, pa
okrenuo stolicu na suprotnu stranu, kao što je i inače činio na sastancima, pa sjeo. Oboje su ga
gledali na način koji nije uspijevao odgonetnuti.

»Mogu ja prvi?« reče Silas. »Želim nešto reći.«

»O čemu?« Gradonačelnik spusti pogled na svoj notes. »Zanemarivanje dužnosti

prometnog policajca? Opterećivanje našeg ionako nedostatnog proračuna s tih velikih,
koliko... tri kazne u posljednja tri tjedna? Zlostavljanje zaposlenice u River Acresu?
Astronomski bolnički troškovi? Mogao bih i nastaviti, znaš«, doda kuckajući po bloku.

»Oduvijek voli sastavljati popise«, reče Voncille.

»Sve to...« reče Silas. »Čujte...«

Gradonačenik Mo odbaci blok iza sebe, pa ustane. »Što ćemo s njim, Voncille?«

»Možete ga otpustiti«, reče ona. »Ali tko će ga zamijeniti za tu plaću?«

Silas je pogledavao čas nju, čas njega.

»Na pamet mi pada jedino«, reče gradonačelnik, »mogućnost da mu kao ispomoć

angažiramo nekog honorarca. Što ti kažeš, Voncille?«

»Da«, reče ona, sad se smiješeći. Već radim na oglasu za novine. » >Osoba< « — čitala
je iz svog bloka — » >koja će regulirati promet<, za početak.«

Silas nije znao što da kaže.

»Odobrio je gospodin Rutherford«, reče gradonačelnik Mo. »Smatra da bi nam svima

bilo bolje kad bi više išao u ophodnje. Radio, kako se on izrazio, >pravi policijski posao<.«

»Tako je rekao?«

»Da. A ja sam mu rekao da bismo mogli početi razmišljati i o tome da ti nabavimo bolje
vozilo. Dogodine. Možda, na primjer, novi rabljeni Bronco?«

Silas je sjedio i gledao čas njega, čas nju. »Hvala svima«, reče na koncu, »ali ne mogu
prihvatiti ništa od toga. Barem za sada. Morate pričekati da iziđu novine.«

»Zašto?« upita gradonačelnik. »Što je u novinama?«

»Jednostavno morate pričekati«, reče Silas pa ustane. »Zasad hvala svima. Moram poći
kući i u krevet.«

OPORAVLJAO SE preostali dio dana i dobar dio večeri, a Angie ga je pazila i mazila,
namještala mu ruku s pomoću svojih raskošnih jastučića, u krevet mu donosila file s roštilja,
uzevši slobodan dan za slučaj da mu nešto zatreba. On je sjedio i proučavao njezina malenog
soma koji je pretraživao i ispitivao dno akvarija. Te su večeri gledali filmove u krevetu,
spavali pripijeno, a on se probudio u tami misleći na Larryja.

Sutradan je zamolio Angie da ga odveze do Larryjeve kuće, a zatim i do bolnice. Ona

mu je pomogla da se odjene, dulje se zadržavši kod patentnog zatvarača njegovih hlača, a
zatim su sjeli u Mustang i ona je vozila držeći ga za koljeno.

Kad su došli do bolnice, pomogla mu je s kutijom pošte koju je nosio. Nije jednostavno
kad imaš samo jednu zdravu ruku.

»Da idem gore s tobom?« upitala je pridržavajući mu kutiju.

»Ne, hvala«, reče on. »Samo ne znam što ću tamo reći.«

»Ne trebaš ništa reći«, reče ona. »Samo fino sjedi uz njega pa ćeš vidjeti kako će se
stvar razvijati.«

POSTUPIO JE upravo tako, ušao u sobu i sjeo na rub kreveta. Larry ga nije htio ni
pogledati, samo je piljio u televizor. Cubsi na WGN-u. Gubili su kao i obično. Kutiju s
poštom položio mu je kraj stopala, ali Larry je nije htio ni pogledati.

»Nekoć sam išao onamo na tekme«, reče Silas pokazujući prema ekranu. »Wrigley
Field. Kao klinac.«

Larry podigne ruku i promijeni program. Geraldo.

»Da«, reče Silas. »To ionako nije nešto.«

»Još uvijek hranim prve dame«, reče još. »Uzimam jaja. Znaš što s njima radim.
Odnosim ih gospođici Marli, u The Hub, u Chabotu. Znaš taj lokal? Zove ih >jajima iz
prirodnog uzgoja<.«

»Morat ćemo angažirati nekoga da ti pokosi travu, sad je već visoka. Ja bi’ je pokosio,
ali, znaš...« Uzdignuo je ruku u gipsu.

Tako je sjedio gotovo čitav sat, a onda je ustao. »Dobro«, reče. »Vidimo se sutra.
Donijet ču ti poštu.«

U RIVER ACRESU je sjedio prekriženih nogu, kako bi gips položio na koljena. Ta je

stvar bila teška. Lakat ga je cijelo vrijeme bolio, ali je odlučio prestati piti Lortabs. Nije se
htio zavaravati: ta je bol pokora. Jesu li posjeti gospođi Ott također pokora?

Dok je sjedila u naslonjaču, piljila je u njega kao da je metla, on je iskopavao sjećanja,

pričao joj o sebi i Larryju i kokošima, kako su jednog davnog poslijepodneva, kad su bili
sami, harali šumom i travom, ti neustrašivi i nedodirljivi dečki, hvatali skakavce u letu i
spremali ih u staklenke u čijim su poklopcima čavlima bili probušili rupe za zrak, pridizali
klade i pod njima tražili žohare i druge kukce koji su odmah bježali, krali pauke iz paučine, pa
staklenke odnosili do kokošinjca, gdje su kokoši istog trena...

»Tko si ti?« upita ga gospođa Ott.

»Silas«, odgovori on i pridigne ruku.

»Oh«, reče ona. »Tko?«

Kasnije je stajao, dok se motor Jeepa još hladio, zagledan u imanje obitelji Walker.
Kudzu i kalina bili su zagospodarili većim dijelom tog prostora, pridajući kući cijeli novi sloj
zagonetnosti. Nešto mu je prošlo pokraj noge, pa je spustio pogled: uska crna cjevasta zmija
udaljavala mu se od čizme. On suspregne dah. Trava se zaljuljala i zmija je nestala. Skinuo je
šešir i zastao, držeći ga, gledajući mjesto na kojem se nekoć iza dasaka i penjačica nalazio
prozor, pitajući se je li unutra njezin duh koji ostavlja trag, pramenove dima, dok ona ide iz
sobe u sobu.

SUTRADAN JE s Larryjevih ulaznih vrata skinuo šerifove vrpce i pečate te ih bacio u

kantu za smeće. Iza njega je Angie, s maramom na glavi i u starim trapericama, došla na
trijem s kantom u kojoj su se nalazili četka i Ajax. Počela je ribati krv s poda, a Silas je otišao
do ormara s oružjem, pa na kuhinjski stol počeo iznositi kataloge i reklame. Trebalo mu je
podosta vremena da raščisti i od prašine obriše taj ormar. Nakon toga otišao je do Angieina
Mustanga i otvorio prtljažnik. Vratio se u kuću, prošao kraj Angie, koja na koljenima i s
gumenim rukavicama riba i nešto pjevuši, i uputio se dalje hodnikom.

Na trenutak je u rukama zadržao svoju staru pušku koju mu je Angie ujutro pomogla
očistiti. Činila mu se lakšom nego što ju je pamtio. Slabašnim prstima uhvatio ju je za prednji
držak od orahovine, pa drugom rukom repetirao, začuvši onaj skladni škljocaj, osjećajući
miris ulja za podmazivanje, diveći se preciznoj i skladnoj izradi, zarezima protiv klizanja na
dršku, zaštitnom premazu u kojem je vidio odraz vlastitog lica, gotovo izblijedjelome prikazu
lovačkog psa na prednjem dršku. Dok ju je tako držao, nekoliko je trenutaka ponovno bio onaj
dječak, svijet je ponovno bio onaj svijet kakav je bio jednom davno, svijet pun nepoznatoga,
svijet pun budućnosti i raznih mogućnosti, no onda je ispružio ruku i položio pušku drškom u
zeleni baršunasti oval, cijev postavio u zeleni baršunasti utor, te tako ostao stajati. Jedna je
stvar vraćena na mjesto na koje pripada. Silas duboko udahne, sada kao muškarac, i dalje s
mnogo nepoznanica, ali možda ipak još s nekakvom budućnošću pred sobom. Određenim
prilikama. Još je nekoliko trenutaka tako gledao, a onda se okrenuo i hodnikom došao do
mjesta na kojem je njegova djevojka sada stajala, s dlanovima na bolnim križima.
 19

SILAS GA JE POSJETIO i četvrti dan za redom. Larry nije znao što bi mu rekao, pa je
samo šutio. Uživao je u tim posjetima, jasno je vidio da je Silas nervozan, ali sviđalo mu se
što dolazi tako često, sviđalo mu se, štoviše, i što je tako nervozan. Nije bilo teško šutjeti kad
nemaš pojma što bi mogao reći, a to mu je, pretpostavljao je, bilo i nekakvo pravo. Jučer je
poštom dobio i nekoliko novih knjiga, Usamljenu golubicu i nekoliko Grishama. Silas mu je
usto donio i čistu odjeću, svijetle hlače od kepera i košulju od batista. Radne cipele Silas mu
je spremio u ormar. Larryju je sinulo da mu je Silas bio u kući, da mu je prekopavao po svim
stvarima. I bez pitanja donio mu je čekovnu knjižicu da može platiti račune. Dobivao je i
kataloge iz raznih prodavaonica. Kao da unaprijed očekuje sva eventualna Larryjeva pitanja,
Silas je čavrljao o tome kako su mu kokoši, a to je uvijek vodilo i do Larryjeve majke, čije se
stanje nije mijenjalo. Upitao je Larryja zna li kad će ga otpustiti kući, no činilo se da mu
odgovor nije potreban.

Petog dana nakon što je Silas napustio bolnicu, dr. Milton je došao u vizitu i poslušao
Larryjeva leđa i prsa, pregledao mu ranu, koja je izgledala bolje, koža oko nje poprimala je
normalniju boju. Promijenio mu je zavoj, pa mu malenom baterijskom svjetiljkom obasjao
oči, postavio mu nekoliko pitanja, bockao ga i dirao po raznim mjestima i na koncu se činilo
da je zadovoljan. Rekao je da Larryjeva rana izgleda dobro, da mu srce zvuči uglavnom u
redu, ali da bi trebao promijeniti prehranu, jesti manje masnoće, a više salata. Trebao bi se i
kretati.

»Ustanite i hodajte hodnicima«, rekao je Milton.

»Nisam znao da smijem.«

»Smijete«, reče liječinik. »Smijete.« Namrštio se. »Htio bih vam čestitati, ali to mi
nekako ne izgleda u redu. S obzirom na to što vam se dogodilo. U jedinstvenom ste položaju,
gospodine Ott i ne mogu ni zamisliti kako vam je zasigurno bilo. Ali drago mi je što se čini da
je sve to sada iza vas.«

»Kada smijem ići kući?«

Liječnik se okrene na vratima. »Još koji dan? Samo bih htio još malo na oku imati tu
ranu.«

Kad je dr. Milton otišao, Larry je pritiskom tipke pozvao bolničarku. U sobu je ušla ona
medicinska sestra koja je prema njemu bila toliko hladna.

»Rekao je da smijem šetati.«

Ona kimne te mu spusti ogradu na krevetu. Kateter su mu bili uklonili prije nekoliko
dana, a ona je sada njegovu praznu noćnu posudu položila na stol. Pomogla mu je da ustane
pridržavajući ga za lakat.
 »Hvala«, reče on.

»Nema na čemu. Da idem s vama?«

Rekao joj je da misli da će moći sam.

Šetao je hodnicima u bolničkom ogrtaču, pitajući se je li liječnik u pravu. Je li uistinu

sve sada iza njega. Došavši do dizala, spustio se u prizemlje. Izišao je i još nekoliko trenutaka
stajao u predvorju, kroz staklena vrata na suprotnoj strani ugledao je mnoštvo reportažnih
kola i ljudi u odijelima kako stoje u skupinama. Čekaju njega. Nitko sada nije gledao, nitko ga
nije vidio. I žene i muškarci, nekolicina s kamerama. Silas je već zacijelo razgovarao s njima,
ispričao im svoju priču, pa sad čekaju njega, Larryja. Vrata dizala počela su se zatvarati i on
se vrati unutra.

TOG DANA u deset navečer, kad je većina medicinskih sestara imala stanku, iskrao se
iz kreveta. Zadihan od odijevanja, izišao je iz sobe, došao do dizala i pričekao da se otvore
vrata, pitajući se je li to što čini zločin. Nije imao ni ključeve, ni novčanik, ni telefon i sada je
žalio što ih nije zatražio od Frencha.

Hlače su mu bile nekako široke, pa je stegnuo remen. Iz dizala je izišao u toplu tamu i u
daljini ugledao osvijetljeni znak izlaz. Začuo je kašalj u mračnoj prodavaonici u predvorju, te
je spustio glavu i najbrže što je mogao prošao kraj onog dobrovoljca na šalteru za informacije,
starca koji je upravo stavljao naočale. A onda se, jednako brzo, Larry našao vani, na pločniku.
Nije podignuo pogled dok se približavao dvojici bolničara koji su palili cigaretu. Kimnuo je, a
oni su također kimnuli, odvraćajući pogled i silazeći s pločnika da mu se sklone s puta.

Televizijska reportažna kola bila su zatvorena, izvjestitelj! i snimatelji vjerojatno u

motelu. Uvukao je ruke u džepove i stao hodati što je brže mogao na suprotnu stranu
parkirališta, dok je lišće šuštalo na pukotinama i hvatalo se za travu. Noćni je vjetar bio svjež,
a on je bio sam sa svojom sjenom koja je suludo poskakivala od svjetala iznad njega, svjetala
oko kojih su, bez iznimke, kružili kukci.

Žaleći zbog toga što mu Silas nije donio i kapu, Larry je došao do pločnika koji je uz
glavnu cestu vodio na jug, prema središtu Fulsoma. Ali i to su bila dobra tri kilometra kraj
polja i šuma, kraj više četvrti s onim zastarjelim plinskim uličnim svjetiljkama i cvjetnim
žardinjerama, uz klince koji stoje u dvorištu i promatraju ga, a psi laju vezani na uzici. U
Fulsomu nije bilo taksija. Ima li mjesta na kojima se iznajmljuju automobili? Ali kako bi
platio? Kad bi samo uspio doći do svoje radionice, sve bi bilo u redu. Radionica se nalazila
izvan gradskog središta više od tri, možda i četiri kilometra.

Duga šetnja.

Izišao je iz osvijetljenog područja i sad je prolazio kraj nasada borova. Svjetiljke su bile
ispred njega, no sada je bio u tami. Ponovno se upitao je li sve uistinu gotovo i iza njega.
Strašni Larry. Hoće li se išta uistinu promijeniti. Ranije te večeri, prije nego što je pobjegao iz
bolnice, gledao je lokalne vijesti u kojima je voditelj rekao da je Wallaceova smrt službeno
proglašena samoubojstvom, da se Silas »32« Jones oporavlja kod kuće, a da je mjesni
poduzetnik Larry Ott oslobođen sumnje za ubojstvo Tine Rutherford. Sada se smatralo da je
djevojku ubio Wallace Stringfellow, a moguće i Mortona Morrisettea, čije je tijelo pozornik
Jones otkrio dvanaest dana ranije.

Larry je šepao neravnim pločnikom u tami drveća, ukočenih nogu, držeći ruku na srcu.
U svakom otkucaju osjećao je napor koji nije pamtio i pitao se što to znači. Znoj mu je
pokrivao lice i natapao leđa. Disao je sve teže i u prsima osjećao bockanje.

Samo je nastavio hodati.

SILAS JE DRŽAO bočicu s analgeticima i trudio se ne uzeti tabletu kada mu je

zazvonio mobitel na radnoj plohi na suprotnoj strani sobe, tako da se svjetlosni signal odrazio
u Angieinu akvariju. Trenutačno je radila u noćnoj smjeni, a kako nije bila uspjela nagovoriti
nekoga da se s njom zamijeni, ostavila ga je samog na dvanaest sati. Oko njega je inače titrala
toliko da ga je podsjećala na majku, no na koncu je uvidio da mu to uopće ne smeta.

Sad se pridignuo sa sofe, utišao ton na televizoru pa odložio daljinski kraj telefona.

»Da?«

» Pozornik Jones ?«

»Bok, Jon bez h.«

»Kako ide?«

»Nije loše. Kako mogu pomoći?«

»Pa, gledam u ovo svoje računalo i tu mi ne piše ništa o tome da je otpušten iz bolnice,
ali izišao je. Jednostavno išetao kroz vrata. Inače te izvedu u kolicima. Bez iznimke.«

»Čekaj, Jon. O čemu ti to...?«

»O Larryju Ottu. Mislim da je upravo napustio bolnicu.«

DESET MINUTA KASNIJE Silas sc spustio stubama Angieina stana, nataknuo šešir i
zatim zategnuo povez pod bradom, dok mu je rukav jakne prazan visio sa strane. U jednom
džepu imao je bocu s vodom, u drugome plastičnu vrećicu. Bilo je neobično otvoriti vrata
Jeepa desnom rukom, a još neobičnije i nezgodnije ući. Kad je okrenuo ključ, elektropokretač
se vrtio nekoliko trenutaka dulje nego što bi bilo normalno i onda je osjetio miris benzina.
Malo je pričekao, pa pokušao još jedanput, a motor se na koncu pokrenuo uz pucketanje u
ispuhu. Bio je otkrio da ga može voziti tako da papučice pritišće desnom nogom, upravljač
pridržava lijevim koljenom, a brzine mijenja desnom rukom. I to je, kao i sve ostalo, bio ritam
koji je trebalo svladati. Ubrzo mu je kraj prozora promicala misisipijska noć, kukci, ptice,
žabe, vjetar na licu. Lakat ga je bolio, ali inače se osjećao budnim i bistre glave. Prošao je kraj
bolnice u smjeru istoka i onda usporio. Larry je morao krenuti ovim putem, uputio se kući.

I onda ga je ugledao kako šepa, sjena se nije odvajala od njegovih cipela, izdužena pod
svjetlošću ulične rasvjete.

Silas je usporio i nagnuo se preko sjedala, pa spustio prozor. Larryjevo je lice bilo
blijedo i oznojeno.

»Da te povezem?« Otvorio je vrata.

Larry je bez riječi ušao, gotovo posve zadihan. Naslonio se i zažmirio.

»Želiš li ići u bolnicu?«

Larry odmahne glavom. »Kući.« prošapće.

»To možda baš i nije posve u skladu sa zakonom«, reče Silas, »ali idemo onda kući.«

Još su se neko vrijeme vozili, a Larryjevo se disanje usporavalo. Silas mu je ponudio

bocu s vodom i Larry je prihvatio. Malo kasnije otvorio ju je i popio veći dio vode.

Prošli su utihnulim glavnim gradskim trgom u Fulsomu, gdje se u nekadašnjoj

željeznariji i prodavaonici alata sada nalazio solarij u sklopu lokala za manikuru i pedikuru.
Na mjestu drogerije sada je bila videoteka u čijem je izlogu stajalo da se zatvara. Dvije
zatvorene brijačnice, tradicionalnih ukrasnih stupova oblijepljenih naljepnicama i prekrivenih
grafitima. Jednu ulicu dalje u smjeru istoka, nasred kruga svjetlosti iz ulične svjetiljke,
pognuti je pas jeo nešto nasred ceste, pa se povukao dok su prolazili. Kutija piletine.

Potom su se stali nizati maleni trgovački centri uz cestu. Činilo se da je Larry sretan što
se može samo tako voziti, zatvorenih očiju, dok su zgrade ostajale iza njih, a sve sada
obavijala noć, iako su obojica znali da se s druge strane prozora protežu jutra i jutra
močvarnih borova, okruženih ogradom, koji čekaju dolazak motornih pila.

Nakon nekog vremena Larryjevo se disanje posve usporilo. Otvorio je oči, popio svu
vodu, pa pogledom obuhvatio unutrašnjost Jeepa. »Koji je to model? Sedamdeset peta?«

»Šesta.«

»Četiri cilindra.«

»Da.«

Silas je dotada vozio polagano, uvidio je sada, onako kako se obično vozio sa Cindy, ne
želeći je pustiti, ne želeći se oprostiti od nje. Tih je večeri zauvijek želio biti uz nju.

»Rasplinjač«, reče Larry, kriveći glavu. »Zvuči kao da ga treba očistiti i popraviti.«

»To su mi neki već rekli.«

 Nekoliko minuta kasnije Silas je uključio pokazivač smjera, skrenuo i auto je stao
poskakivati uz Larryjev poštanski sandučić, pod kotačima se začuo prepoznatljiv zvuk
šljunka, a dobro poznata stabla iz kruga svjetlosti koju su bacali farovi promicala su u noć.
Jedan je jelen bljesnuo na cesti pred njima i nestao tako brzo da je Silas stigao tek pridignuti
nogu s gasa. Svejedno je usporio. Jedan je značio da je tu negdje i drugi ili čak treći. I točno
tako, odmah se pojavio i drugi, poskakujući po šljunku.

Trenutak kasnije prošli su kraj nekadašnjeg imanja obitelji Walker, prilazni put bio je
posve obrastao. Ništa se nije vidjelo, no da je bio dan, vidjelo bi se da su sve progutali kalina i
kudzu. Zemlja sama s vremenom nekako pokrije ljudske grijehe.

»Što misliš«, rekao je Silas, »da ti dovezem ovaj stari Jeep, bi li mi mogao pogledati taj
rasplinjač?«

Larry nije odgovorio istog trena. »Ne znam kol’ko će mi još trebati vremena da otvorim
radionicu«, reče. »Rekli su mi da se još neko vrijeme moram čuvati.«

»To je vjerojatno točno.«

Silas se zaustavio ispred Larryjeve kuće. Stari Fordov kamionet čekao je na mjestu na
kojem ga je Larry i bio ostavio. Larry otvori vrata i iziđe s bočicom vode, pa još nekoliko
trenutaka ostane tako stajati, samo uz svjetlost farova. »Zahvaljujem ti na vožnji.«

»Nema na čemu«, reče Silas. »Ali čekaj... Zamalo sam zaboravio.« Dao mu je plastičnu
vrećicu u kojoj su se nalazili novčanik, ključevi i mobitel.

»Hvala, Silase.« Larry zatvori vrata.

Silas je gledao kako polagano hoda stazicom. Na pola puta do kuće osvrnuo se. »Silase!
Vjerojatno bi i sutra mogao dovesti Jeep ovamo. Imam alat tamo, u Fordu.«

»Dogovoreno«, reče Silas.

Još su se trenutak-dva tako gledali, a onda se Larry okrenuo i ušao, s mukom se uspevši
stubama, rastvorio je vrećicu, otključao vrata i upalio svjetlo. Silas je kroz prozor gledao kako
su mu se leđa ukočila i uspravila od iznenađenja kad je vidio da mu je kuća pospremljena, da
je krv oprana i da sve miriše po Angie. Silas se sjetio onih ljiljana koje mu je ostavila na stolu,
košare pune voća. Svijeća s mirisom cimeta. Larry to još nije znao, ali i hladnjak mu je bio
napunjen (piva više nije bilo, a na njihovu mjestu našli su se Marlini hot-dogovi). Nije znao ni
da mu je Silas dao instalirati satelitsku antenu. Nije znao ni da je Silas naučio voziti traktor
jednom rukom, da je vodio kokoši na svježu travu i da ga čeka više od dvadeset jaja.

Silas je ubacio u prvu, polagano otpustio kvačilo i krenuo. Bila je to seoska tama, kako
je Alice Jones nazivala te noći bez ikakvog svjetla, osim onoga što doneseš na stol. Ubrzao je,
pogleda prikovanog za ono što je bilo ispred njega, te se odvezao kući.
 A nedugo nakon što su se svjetla Jeepa izgubila i nakon što je noć postala još tamnijom,
nakon što je negdje u daljini zalajao pas, a neki mu drugi pas odgovorio, Larry je ustao iz
naslonjača na trijemu, ušao, krenuo hodnikom, pa zastao i zapiljio se u onu pušku. Stao je
odmahivati glavom. A onda je krenuo od sobe do sobe po svojoj kući, gaseći svjetla, da bi
posljednju ugasio svjetiljku kraj svoga kreveta. Prije nego što će zaspati, pomislio je kako
ujutro mora nazvati Silasa, reći mu da svrati u prodavaonicu s automobilskim dijelovima i
kupi komplet za Jeepov rasplinjač. On, Silas, zna za koji model.

ZAHVALE

HVALA BETH ANN, NATU, JUDITH: pravom čitateljskom dream teamu. Judith,
strpljivi glas razuma koji se najbolje čuje u tvojoj dnevnoj sobi, s mačkom u krilu. Nat, taj
divni ujak, najbolji trener i vidar rana, neizmjerno sam zahvalan što si u mojem kutu ringa. I
prvoj čitateljici, B. A., savršenoj urednici, najboljoj prijateljici: moramo se prestati ljubiti u
javnosti. Hvala Davidu Highfillu, koji je od početka postavljao prava pitanja, Michaelu
Morrisonu, koji i dalje zove, Gabeu Robinsonu, kojem dugujem mnogo piva, te Sharyn
Rosenblum, dragoj prijateljici i agentici. Michael Knight i Jack Pendarvis knjigu su pročitali
vrlo rano, Joey Lauren Adama, Audrey Petty i David Wright kasnije. Lucky Tucker čitao ju je
cijelo vrijeme. Svima hvala na kritikama, uvidima, spoznajama, zamislima i uloženom
vremenu. Hvala Ronu Baggetteu, glavnome istražitelju u Uredu šerifa okruga Clarke u
Alabami, koji mi je velikodušno posvetio mnogo vremena, strpljivo objašnjavao i imao
pregršt izvrsnih priča. Kandidira li se taj čovjek ikad za šerifa, svi bismo se trebali preseliti u
njegov okrug. Hvala dr. Robertu Israelu, koji mi je pomogao oko medicinskih pojedinosti. Taj
čovjek održava zdravlje mog oca, pa mu i za to dugujem zahvalnost. Hvala trojcu mojih
najstarijih spisateljskih trendova, Barbari Spafford, Tammy Thompson i Winstonu Wiliamsu,
na potpori u ranim fazama. Hvala Dennisu Lehaneu, koji mi je uvijek slao dizalo natrag u
prizemlje. Hvala mojem ocu Geraldu Franklinu, koji je više puta pročitao rukopis, te mojem
ujaku D. Bradfordu: u djetinjstvu sam satima gledao kako rade ta dvojica mehaničara, slušao
njihove priče i dodavao im ključeve. Na koncu, posljednji pozdrav članovima obitelji i
prijateljima koji su nas prerano napustili: Monici Bradford, Barryju Hannahu, Haroldu
Normanu »Skipu« Hollidayju mlađem, Grahamu Lewisu i Julie Fennelly Trudo.