TARPLEY WEBSTER

VENECIJA

I. Venecijanska urota

Razdoblja u povijesti koja su, kao i ovo u kojemu upravo živimo, obilježena potresima i

nestabilnošću ljudskih institucija, osobit su izazov za sve one koji svoje djelovanje žele

zasnovati na ispravnom i autentičnom poznavanju povijesnih procesa. Takvo poznavanje

moguće je postići samo ako se povijest sagleda kao regularno smjenjivanje urota koje se jedna

s drugom natječu kako bi diskvalificirale platonizam i platoniste, a ta igra onda ide u prilog

epistemoloških i političkih neprijatelja platonizma.

Nema boljega načina da se stekne uvid u ovu građu nego što je to proučavanje povijesti

venecijanske oligarhije, tog klasičnog primjera oligarhijskoga despotizma i zla izvan granica

Dalekog istoka.

Venecija je sama sebe nazivala Serenissima Republica (''Presvijetla Republika''), no ona nije

bila republika ni u kom smislu te riječi kako je mi danas shvaćamo, kako to ističe J.F. Cooper

u predgovoru svome romanu Bravo. Venecijanske zlokobne institucije pokazale su kontinuitet

koji se ni sa čime ne da usporediti, kontinuitet u više od petnaest stoljeća jedne odvratne

oligarhijske vladavine koja je potrajala počevši od vremena izdišućeg Rimskoga Carstva na

Zapadu pa sve do napoleonskih ratova, dakle praktički do jučer, gledano u povijesnim

razmjerima. Na Veneciju je najbolje gledati kao na svojevrsni transmisijski mehanizam koji

prenosi kužne i dekadentne starine Babilona izravno, kao ljagu, u svijet modernih država.

Jedno i pol tisućljeće venecijanskoga kontinuiteta, čak i više od toga, znači ponajprije

kontinuitet oligarhijskih porodica te kontinuitet vlasti koja je oduvijek bila njihova marioneta,
no nadasve je to trajna i nemilosrdna primjena jedne karakteristične metode državništva i

političke špijunaže. Venecija, u kojoj broj stanovnika nikada nije premašivao stotinjak tisuća

ljudi, uzdigla se do statusa velike svjetske sile u trinaestome stoljeću i zadržala je taj status do

Westfallskoga mira 1648. godine, zahvaljujući krajnje razvijenom sustavu veleposlanstava,

tuzemne i inozemne špijunaže te s time povezanih operativnih potencijala.

Priča koja slijedi pokazat će u pojedinostima kako je Venecija bila u samome središtu

nastojanja da se uništi napredna europska civilizacija jedanaestoga i dvanaestoga stoljeća te

kako upravo ona snosi rušilački teret krivnje za uspon crnih gvelfa i za dolazak crne kuge.

Venecijanci su bili obavještajci–špijuni za mongolsku vojsku Džingis-kana i njegovih

nasljednika i imali su svoje šape kad je trebalo usmjeriti Mongole u razaranje i pljačku

Bagdada a zatim i u zatiranje tamošnje renesanse u trinaestomu stoljeću.

Venecijanci su bili smrtni neprijatelji humanističke dinastije Paleologa u Bizantu. Bili su

nepomirljivi protivnici Gemisthosa Plethona, Cosima de' Medicija, Leonarda da Vincija,

Niccolòa Machiavellija i uopće cjelokupne firentinske zlatne renesanse, koju su – uspješno –

planirali razoriti. Venecijanski utjecaj imao je odlučujuću važnost u prekidanju elizabetanske

epohe u Engleskoj te u otvaranju vrata sumornoj jakobitskoj eri Jamesa I.

Venecijanski stručnjaci za odnose s javnošću bili su odgovorni za to što se njemačkog

provincijalnog heretika Martina Luthera, jednu kratkoročnu pojavu, izabralo da bi ga se

uzdiglo do statusa dugoročnog herezijarha među gomilom na-sve-predodređenih duhovnika.

Još i tada nezadovoljena ovom razbojničkom operacijom protiv Crkve, Venecija je potom bila

i ''majka'' neugodnog, putujućeg Ignatiusa od Loyole i njegova jezuitskog reda. Nakon

Tridentinskog koncila, Venecija je jednako tako bila i matica za ''filozofsko–libertinski''

ferment u nastanku delfičkog, antilajbnicovskog prosvjetiteljstva. Venecija je Thomasu

Malthusu i Jeremyju Benthamu pripremila poziciju za udarac koji će ovi zadati britanskoj

političkoj ekonomiji i filozofskom radikalizmu diljem svijeta.

Iako je zasluga za prisilnu provedbu formalne likvidacije ovog odurnog organizma pripala

Napoleonu Bonaparteu za vrijeme njegove talijanske kampanje tijekom 1797. godine, njegova

akcija nije imala onakav učinak kakav bismo priželjkivali. Ovaj ''rak'', nazovimo to tako, već

je imao dovoljno vremena za metastaziranje – u Genevu, Amsterdam, London i kojegdje

drugdje. Pa tako, premda je kao suverena politička sila Venecija bila iskorijenjena, njezine

karakteristične metode nastavile su živjeti i nadalje, služeći kao inkubator za ono što je

dvadeseto stoljeće upoznalo kao fašizam, pri čemu je Venecija bila prva u ulozi rodnog tla za

protofašističke produkcije Wagnera i Nietzchea, a poslije je sponzorirala fašističke političare,

primjerice Gabriela D'Annunzija i Benita Mussolinija. Venecijanci su pokrenuli i onu golemu

akciju koja je bila povezana s Parvusovim planom za komadanje Rusije, a posve je moguće da

su baš oni potaknuli početak Prvog svjetskog rata na Balkanu, iznenadivši time svakoga, pa i

sam London.

I najvažnije, Venecija je danas, putem svoje Fondacije Cini i svog Societe Europeene de

Culture, idejni vođa i glavno mjesto za inscenacije Rimskog kluba te s njime povezanih

prestrukturiranja. Venecija je nadnacionalna domovina mafijaške klike Novo mračno doba

koja znači ujedinilački simbol za najekstremnije utopijanske fanatike u međunarodnoj

obavještajnoj zajednici danas.

Stoga pođimo, dakle, i upoznajmo Veneciju. A zatim se obazrimo na monetarističku

imbecilnost Paula Volkera, na ideološki fanatizam koji zrači iz Bank of America, iz Chase

Manhattan, iz Bank for International Settlements i inih. Prepoznat ćete nepogrešivo smrdljivi

zadah venecijanskog kanala, gdje gnjile mramorne palače generacija parazita korodiraju od

najvećeg cinizma i okrutnosti koje je svijet ikada upoznao.

IZVORI

U srednjemu vijeku, Venecijanci su bili poznati kao arhetip parazitizma, kao ljudi koji ''niti

siju niti žanju''. Za Grke, oni su bili omražene ''močvarne žabe''. U Njemačkoj, jedna narodna
priča opisuje mletačkoga trgovca kao prestarjelog Pantaloona koji ide naokolo robeći ljudima

njihova ljudska srca i ostavljajući im umjesto srca hladan kamen.

Još bliže bîti Venecije jest simbol toga grada, krilati lav sv. Marka, koji nosi varljivi natpis

Pax Tibi Marce, Evangelista Meus (Mir tebi Marko, moj evanđeliste). Himerički krilati lav

stigao je sa Istoka, iz Perzije ili iz Kine. Ovaj je simbol otuda upadljivo poganski, sa sv.

Markom dodanim naknadno poradi njegova navodnog posjeta venecijanskim lagunama. Da bi

potkrijepili ovu priču, Venecijanci su ukrali tijelo sv. Marka iz Aleksandrije u Egiptu, a

Tintoretto je naslikao sliku koja slavi to junačko djelo.

1.i 2 Lav sv. Marka i perzijski (ahmenidski) krilati lav

Smisao je u tome što Venecija gleda na istok, prema Levantu, Maloj Aziji, srednjoj Aziji i

Dalekom istoku, prema svojim saveznicima među azijskim i posebice među kineskim

oligarsima koji su bili njezini partneri u trgovini i u ratu. Ovo se odražava u cijeloj skali onih

čudnovatih, poluorijentalnih osobitosti venecijanskog života, među kojima u oči najviše

upada isključujući, orijentalni status žena, s duždevima koji poput Moceniga ponosno

pokazuju svoj osobni harem, zadirući uvelike još u moderna vremena.

Venecija danas leži tik uz liniju koja ide od Lubecka do Trsta, donedavno još demarkacijsku

liniju između zemalja NATO–a i zemalja Varšavskoga pakta, a koja grubo odgovara granici

između Turskog Carstva na istoku i kršćanstva na zapadu te, povijesno prije toga, granici

između Svetog Rimskog i Bizantskog Carstva. U ovome dijelu sjevernoga Jadrana nalaze se

ušća rijeka koje teku s južnih strana Dolomitskih i Julijskih Alpa. Najveća među njima je

rijeka Po. Te su rijeke, oko godine 300. po Kr., činile sjeverni Jadran neprekinutim pojasom

močvara i laguna širokim oko petnaest kilometara, koji se protezao od grada Ravenne pa

naokolo sve do baze poluotoka Istre, gdje danas leži talijansko–slovenska granica. U središtu

ovoga sustava bila je Akvileja, polazišna točka važne trgovačke rute od sjevera prema jugu,

preko prijevoja Brenner pa prema porječju Dunava i dalje prema Češkoj. Akvileja je bila

sjedište patrijarha kršćanske Crkve, no njezina je tradicija bila pretežno poganska, s obredima

tipičnima za staroegipatski kult Izide. Jedno vrijeme, nakon 404. godine po Kr., upravo je
Ravenna, a ne Rim, bila glavnim gradom Zapadnog Rimskoga Carstva. Nakon uništenja

Zapadnog Carstva, Ravenna je bila upravno sjedište Teodorika Ostrogota, čiji dvor je

posjećivao Boethije. Poslije je Ravenna bila glavni grad onoga dijela Italije kojim su vladali

Bizantinci.

Otoci u lagunama pružali su nepovredivo pribježište, slično kao Švicarska tijekom Drugog

svjetskog rata, za rimske aristokrate i za druge koji su se sklanjali što dalje od putova prolaska

gotskih, hunskih i langobardskih vojski. Već između 300-te i 400-te godine po Kr. postojali su

tragovi porodica čija će imena poslije postati zloglasnima: Candiano, Faliero, Dandolo.

Legenda kaže kako je velik dotok izbjeglica bio u vrijeme upada Atile Hunskog 452. godine.

Kolonizirana su bila različita područja lagune, uključujući i današnji Torcello, prije no što se

administrativno sjedište učvrstilo na jednoj grupi otočića poznatoj kao Rivus altus (najviša

obala), kasnije Rialto, današnjoj lokaciji gradskog središta Venecije. Službeni ab urbe condita

je 25. ožujka 721. godine. Paoluccio Anafesto, prvi upravitelj zajednica u laguni, nazivao se

dužd (mletački ekvivalent latinskoga dux ili firentinskoga duce, znači vođa ili vojvoda), i bio

je, kažu, izabran 697. godine.

Najznačajnija za cijelo to razdoblje bila je činjenica da je mladunče onoga što će kasnije

postati Venecijom preživjelo i poraslo zahvaljujući tijesnom savezništvu sa zlim carem

Justinijanom u Konstantinopolu, savezništvu koje je u kasnijim godinama bilo učvršćeno

ženidbenim vezama dužda i ostalih vodećih venecijanskih oligarha s bizantskim plemstvom,

gdje je klika koja je utjelovljavala opake tradicije Rimskoga senata nastavila živjeti još tisuću

godina nakon pada Rima 476. godine.

Venecijanske porodice podijeljene su u dvije kategorije. Ponajprije, to su najstarije porodice

ili longhi, koje mogu dokazati svoje plemstvo pouzdano prije godine 1000-te. Longhi su

uključivali mnoga imena koja su po zlu poznata studentima europske povijesti: Dandolo,

Michieli, Morosini, Contarini, Giustinian (možda povezano s upravo spomenutim bizantskim

carem), Zeno, Corner (ili Cornaro), Gradenigo, Tiepolo, Falier. Te stare porodice držale su
monopol na duždevstvo sve do 1382. godine, kada su bile prisiljene pripustiti novopečene

bogataše ili curte, do ovog najvišega počasnog mjesta u državi. Nakon toga počele su se

uspinjati nove porodice, primjerice Mocenigo, Foscari, Malipiera, Vendramini, Loredana,

Gritti, Dona i Trevisan.

Te porodice i država koju su oni izgradili postali su bogatima parazitirajući na trgovini,

posebice na trgovini između Istoka i Zapada koja je počela teći i preplavljivati tržnice Rialta.

No, postoji ovdje još i jedna dublja stvarnost, koju se mislilo zamaskirati pa makar i prezrivim

pričama o trgovcima začinima. Ona prvotna osnova venecijanskog izobilja bilo je

robovlasništvo. Trgovina robljem prakticirana je posve uobičajeno protiv Saracena, Mongola,

Turaka i ostalih nekršćana. Kao dodatak tome, međutim, neosporno je dokumentirano i to da

je standardnoj venecijanskoj praksi pripadalo prodavanje u ropstvo i samih kršćana. To je

uključivalo Talijane i Grke, koji su bili najviše cijenjeni kao robovi na galijama. Uključivalo

je i Nijemce i Ruse, a ovi drugi bili su brodovima prevoženi iz Tane, venecijanske polazne

točke na ušću rijeke Don, u najdaljem uglu Azovskoga mora. Nedugo potom, i crni Afrikanci

bili su pridodani ovoj listi te su vrlo brzo postali ''modni krik'' među plemstvom Republike.

POLITIČKA EKONOMIJA ROBOVLASNIŠTVA

U godinama dok je trajalo venecijansko prekomorsko carstvo, otoci Kreta, Cipar, Krf, Naksos

te neki manji posjedi na Egeju uredno su i rutinski bili iskorištavani putem robovskog rada,

bilo izravno pod venecijanskim režimom, bilo pod privatnom upravom nekog venecijanskog

oligarhijskog klana, primjerice Cornera, koji su svoja bogatstva dugovali upravo tom

robovlasništvu. U kasnijim stoljećima, haremi cijeloga Otomanskog Carstva, od Balkana do

Maroka, bili su podmirivani venecijanskim robljem. Elitne postrojbe otomanske turske

vojske, janjičare, također su uglavnom opskrbljivali venecijanski trgovci. Jedan dio

venecijanske obale tako se i danas zove Riva degli Schiavoni – dôk, obala robova.1
Oko 1500. godine venecijanski je oligarh Cristofor da Canal, u to vrijeme glavni admiral

Serenissime Repubblice, sastavio nekakav spis koji je on opisao kao platonički dijalog, o

relativnim odlikama robova na galijama: Talijani su najgori, Dalmatinci malo bolji, a Grci su

najbolji i najžilaviji, iako su kao ljudi prljavi i antipatični. U sedamnaestome i osamnaestome

stoljeću Venecija je imala ugovore s drugim državama, primjerice Bavarskom, prema kojima

su osuđenici bili isporučivani Serenissimi za doživotni prisilan rad na galijama kao robovi.

Nerazdvojivo od ove djelatnosti prikupljanja robova, organizirano je gusarenje i razbojništvo

na morima, druge dvije glavne djelatnosti venecijanskog gospodarstva. Ratovi s Genovom ili

s drugim silama bili su često željno tražene prilike da se neprijateljsko brodovlje oplijeni i

popljačka uz pomoć ''rojeva'' gusara, a pobjeda ili poraz ovisili su obično više o uspješnosti

toga gusarenja negoli o izravnoj bitci galija, ratnih naprava, ili posada borbenih flota.

Piratstvo je nevidljivo bacalo svoju sjenku u već uhodanu trgovinu. Kroz desetljeća i

desetljeća podlosti i divljaštava, Venecijanci su se uspjeli etablirati kao vodeća ulazna luka

mediteranskoga svijeta u koju su se, slično kao u London do 1914, dovozile goleme količine

svjetske strateške robe za prodaju, na skladištenje ili za prekomorski prijevoz. Najznačajnijom

robom bili su začini i svila iz Indije i Kine namijenjeni tržištima Srednje i Zapadne Europe.

Europa je zauzvrat proizvodila tekstil i metal, osobito plemenite kovine, za izvoz na Istok.

Venecijanska proizvodnja od najranijih je dana sve do njezina kraja u osnovi bila jednaka nuli,

zanemari li se sol ili proizvodnja stakla u Muranu. Uloga venecijanskoga trgovca i jest uloga

posrednika koji izvlači profit tako što ščapi i od prodavača i od kupca, dok svoj monopol na

distribuciju i transportni sustav podupire odostrag ratnim galijama borbene flote.

Venecijanski pristup slobodnom tržištu bio je, ironično, vođen načelima dirigirane ekonomije.

Venecija je uporno zahtijevala da ima monopol na svu trgovinu i na sav brodski prijevoz na

sjevernome Jadranu. Funkcionari Serenissime osobno su organizirali trgovačke galijske flote

koje se jednom ili dvaput godišnje slalo prema glavnim lukama. Galije je gradio režim, u
svojim brodogradilištima poznatima kao Arsenali, koja su kroz mnoga stoljeća bila najveće

tvornice na svijetu. Ona su bila davana u najam oligarsima i konzorcijima oligarha putem

svojevrsnih licitacija. Svaki detalj u djelovanju tih galijskih flota, uključujući i obvezu

plovidbe u konvojima, bio je uvjetovan bespogovornom državnom regulativom.

U najsretnijim danima Venecije, galijske flote bile su slane u Tanu i u Trapezund na Crnome

moru, na Kretu, na Rodos te na Cipar, na Levant rutom za Bejrut, u Tunis, Tripolis, Alžir, za

Oran i za Aleksandriju u Sjevernoj Africi, a jednako tako i u Španjolsku, Francusku te u

talijanske gradove na zapadnoj obali. Osobito je dobro opslužena bila ''Romania'', područje

koje grubo odgovara današnjoj Grčkoj. Još jedna galijska ruta prolazila je kroz Gibraltar na

putu za Southampton, London, Antwerpen i Brugges.

Mnoge od ovih galijskih luka podudaraju se danas s produljenim trajanjem venecijanskog

utjecaja. Kako bilo da bilo, Venecijanci su gledali pobrati vrhnje s vrha svjetske trgovine.

Njihove dobitne marže trebale su biti dostatne da pokriju kako ''tradicionalnu'' kamatnu stopu

od dvadeset posto, tako i financiranje čestih ratova te premije za pomorsko osiguranje, u čemu

su oni bili pioniri.

VENECIJANSKA DRŽAVA

Začuđujuća stabilnost venecijanske države fascinirala je i još danas fascinira povjesničare.

Kako je bilo moguće da se jedna takva velesila kao Venecija održi više od tisućljeća i pol, a da

ne bude pokorena izvana niti da ima značajnijih pobuna iznutra?

Venecija je ostala neprobojna na tuđinske invazije od svog prvoga naseljavanja pa sve do

1797. godine. Monolitna izopačenost venecijanskih državnih institucija bila je ozbiljnije

uzdrmana možda tek pet do šest puta iznutra, iz grada, a takvi incidenti bili su po kratkom

postupku terminirani potocima krvi, te se stabilnost tako ponovno uspostavljala prije no što bi

došlo do još većeg nasilja. Ovo obilježje venecijanskog oligarhijskog sistema u oštroj je
suprotnosti s obilježjima njezine suparnice, Genove, gdje je svaki režim između 1300. i 1500.

godine imao očekivani životni vijek otprilike kao talijanske vlade danas. U snažnom je

kontrastu i s papinstvom, gdje je ta najviša služba bila na ponudi svakih dvanaestak godina ili

manje, i gdje su katkad znala prevladati i humanistička strujanja.

U Veneciji, krvava razrješavanja unutarnjih borbi među klikama u krugovima oligarhije bila

su svedena na minimum i ta energija bila je učinkovito sublimirana u grabežljivost prema

vanjskome svijetu. Bjesomučno bezakonje pojedinih oligarha bilo je usmjeravano prema van,

a ne prema njihovim rivalima u krugu klika. Prema tipologiji iz Platonove Republike, Venecija

je oligarhija tako da je „ustav u skladu s imetkom, u kojoj bogati vladaju a siromašni nemaju

udjela u vlasti“, „vladavina nekolicine, ustav prepun mnogih zlih odredbi.“ Ta oligarhija ima

u sebi ostatke timokracije, vladavine zasnovane na počastima. No, istodobno je venecijanski

režim bio perverzno svjestan Platonova opisa, o tome kako oligarhija lako može prijeći u

demokraciju i odatle u tiraniju, i protiv takve jedne evolucije patricijat je poduzimao

odgovarajuće mjere.

Platon u VIII. knjizi Republike ističe kako „promjena u Ustavu uvijek počinje od vladajuće

klase ako u njoj postoji neka klika; no, tako dugo dokle god su oni jednoga mišljenja čak i

ako bi bili vrlo malena klasa, nemoguće ih je uzdrmati.“ Opasnost od strančarenja nalazi se u

„dućanu punom zlata, koje posjeduju svi“, i koje „uništava takav jedan ustav“. Oligarsi

„polažu neku sumu novca, veću ili manju, već prema tome je li oligarhija manje ili više

cjelovita, i proglašuju da nitko ne smije sudjelovati u upravljanju ako njegov imetak ne

doseže ovu razrezanu svotu. Oni to provode oružanom silom, ili pak prije toga posežu za

terorom kako bi uspostavili takav ustav.“

Venecija je potrajala tako dugo zahvaljujući djelotvornom podređivanju oligarhâ i njihovih

porodica potrebama oligarhije u cjelini, uz pomoć željezne stege u ograničavanju plemićkog

statusa na one plemenite prije 1297. godine i na njihove muške potomke, te uz pomoć

neprestanog terora protiv masa i protiv plemstva samoga.

Svi muški pripadnici od otprilike sto pedeset plemenitaških obitelji imali su trajno pravo na

mjesto u Velikom vijeću, Gran consiglio, koje je oko 1500. godine naraslo na dvije tisuće

članova, ali je nakon toga taj broj polako počeo opadati. Mjesto u tome vijeću i glas koji je

ono donosilo bili su, tako, neovisni o tome koju je kliku i u koje vrijeme zadesilo da bude na

potezu. Bez obzira na to koja je klika u datom trenutku vladala, oni izvan vlasti mogli su biti

sigurni za svoje mjesto u Velikom vijeću, a to tijelo izabiralo je ključna upravljačka tijela

režima.

Prvo među njima bilo je stotinu i dvadeset članova, zvanih pregadi, koji su činili Senat, gornji

dom koji je nadgledao vanjske poslove birajući venecijanske veleposlanike. Sredinom

petnaestoga stoljeća, Venecija je bila prva i jedina velesila koja je redovito držala stalne legate

na svim najvažnijim dvorovima i u svim glavnim gradovima. Senat je još birao i pet ministara

rata, zatim pet ministara pomorstva (zvanih savi) te još šest savii grandi, ministara najvišega

ranga.

Gran consiglio izabirao je Vijeće četrdesetorice, koje se u početku bavilo proračunom i

financijama, a kasnije sve više krivičnim progonima. Gran consiglio birao je tri državna

tužitelja koji su mogli i bili dužni podići tužbu protiv bilo kojeg državnog službenika za

protuzakonito djelovanje, premda je doduše duždu bila odobrena povlastica da bude suđen tek

nakon smrti, s time da obitelj plati sve razrezane naknade. Gran consiglio birao je također i

samoga dužda, prolazeći jednu nevjerojatnu bizantinsku proceduru izmišljenu da bi se

osiguralo reprezentativan izbor. Kao prvo, trideset članova Gran consiglia bilo je izabrano

nasumice, upotrebom kuglica u boji čije je venecijansko ime ostalo zadržano u našoj riječi

balote. Ova tridesetorica vukli su ždrijeb kojim se njihov broj smanjio na devet, a ovi su tada

nominirali i birali novu grupu od četrdeset izbornika. Izvlačenjem ždrijeba i njih se reduciralo,

sada na skupinu od dvanaest. Ova procedura ponavljala se nekoliko puta, završavajući se

skupinom od četrdeset i jednog izbornika, među kojima je njih dvadeset i pet trebalo
nominirati dužda kojega je zatim još trebao prihvatiti Gran consiglio. Malo manje zamršene

procedure provodile bi se za odabir skupine od šest duždevih savjetnika.

No, najtipičnije za venecijanski sustav jest Vijeće desetorice, ustanovljeno 1310. godine kao

koordinacijsko tijelo za inozemne i tuzemne obavještajne operacije. Sastajući se na tajnim

sjednicama zajedno s duždem i njegovih šest savjetnika, Desetorica su imali vlast izdati ukaz

o smrtnoj kazni protiv bilo koje osobe unutar venecijanske jurisdikcije, ili izvan nje. Ako je to

bilo u Veneciji, ta osoba bi uglavnom bila udavljena još iste noći i tijelo bi bilo bačeno u

Canale degli Orfani.

Desetorici je na raspolaganju bila vrlo raširena mreža inozemne špijunaže, no ono gdje su

njihove nadzorne moći postale sveprisutne bilo je upravo unutar teritorija Venecije: sadržaji

ma kojeg razgovora između oligarha ili građana bili su rutinski poznati Desetorici već u roku

dvadeset četiri sata ili manje, zahvaljujući sveprisutnosti njihovih doušnika i špija. Posjetitelji

Duždeve palače i danas mogu vidjeti otvore za poštu uokrug vanjskoga dijela zgrade, u obliku

lavljih usta, označene nazivom Per Denontie Segrete ( ''za tajne dojave – denuncijacije'') za

sve one koji su željeli skrenuti pozornost Desetorice i njihove monstruozne birokracije na

pojedince koji potkradaju državu ili na koji drugi način krše zakon. Smrtne presude koje su

donosila Desetorica bile su bez prava na žalbu, a njihovi sudbeni postupci nisu nikada stizali u

javnost. Prekršitelji su jednostavno nestajali s vidika.

Venecijanski je režim perverzan primjer teorije ''nadzora i ravnoteže'' u upravljanju državom,

a postojalo je doista mali milijun takvih povratnih mehanizama. Savii grandi bili su protuteža

duždevoj moći, a dužda je jednako tako držalo na oku njegovih šest savjetnika, dočim je sve

više i više moći prelazilo na državne inkvizitore i na šefove Desetorice. Državni odvjetnici

bili su kao psi čuvari u većini stvari, jednako tako i Senat, a u vremenima kriza Gran

consiglio bi također posezao za svojim ovlastima. Desetorica, pak, neprestano su vrebali u

pozadini.
Gotovo svi državni službenici osim dužda bili su birani na određeni rok koji je u prosjeku

trajao od šest mjeseci do jedne godine, uz strogu klauzulu protiv ponovnog biranja u neku

službu sve dok ne prođe onoliko mjeseci koliko je trajalo oligarhovo prijašnje zauzimanje te

pozicije. Ovo je značilo da su se vodeći oligarsi neprestance rotirali i pomicali s jedne točke

cursus honorum, putanje časti, do druge: od savio grande, ministra, do vođinog savjetnika do

državnog inkvizitora i tako dalje. Takav kontinuitet nije, međutim, postojao među

stanovništvom Venecije: kontinuitet je postojao samo u oligarhiji. Ustvari, stanovništvo toga

grada izgledalo je nesposobno za reprodukciju. Venecija je bila podložna astronomskim

stopama mortaliteta od malarije i kuge – njezini kanali, sjetimo se, služili su ponajprije za

potrebe kanalizacije. Desetkovani starosjedioci bili su neprestance popunjavani valovima

imigracije, i to u takvom opsegu da je Francuz Philippe de Comyenes, protivnik

Machiavellijev, mogao izvijestiti kako stanovništvo uglavnom čine stranci.

Unutarnji poredak bio je povjeren jednom spletkarskom sustavu lokalne kontrole u svakoj od

šezdeset gradskih općina-župa, koje su bile premrežene razrađenim aparatom cehovskih

udruga zvanih scuole. Ovo je bilo nadopunjeno beskrajnim paradama festivala, spektakla i

karnevala. Obično je vrlo malo vojske bilo stacionirano u samom gradu.

Toliko o tim fenomenima. Stvarnost je počivala na činjenici da jedna elita, koju čini deset do

petnaest porodica od njih sto pedeset, efektivno vlada i to željeznom rukom. Mnogi

venecijanski ljetopisci pustili su ''mačka iz vreće'', opisujući korupciju i kupnju glasova,

osobito potkupljivost osiromašjelog dekadentnog plemstva, zvanog barnabotti, koji su bili sve

brojniji u Velikome vijeću. Režim se pokretao na svako gorivo, i sve vrste službi bile su

rutinski na prodaju.

Ta zbilja duboke korumpiranosti bila je poznata i Danteu. Poetska geometrija XXI. pjevanja

Inferna, onog o podmitljivcima ili barattierima, uspostavljena je s referencom na venecijanski

Arsenal i na katransku smolu koja se upotrebljavala za premazivanje trupova galija:

 Kao što zimi vri paklina gusta

U arsenalu mletačkom, kad nővē

Brodovlje, koje u plovljenju susta.

(Dante, Djela, SN Liber i NZMH, Zagreb 1976, prev. M. Kombol, str. 113)

xxx malebranche – iz Danteova 'Pakla',

Duše korumpiranih uronjene su u ključalu smolu, a nad njima stražare malebranche,

groteskna krilata čudovišta oboružana strelicama i udicama: prava alegorija za duše

Venecijanaca.

Dante je posjetio Veneciju 1321. godine, u svojstvu diplomatskog predstavnika obližnjega

grada Ravenne, gospodar kojega je u to doba bio Danteov zaštitnik. Umro je kratko nakon

svog odlaska iz Venecije. Oba objašnjenja za njegovu smrt upućuju na ubojstvo: jedna verzija

tvrdi da mu je bio uskraćen čamac u kojem bi putovao na jug preko lagune. Bio je prisiljen

slijediti put preko močvara, gdje je uhvatio malariju i umro. Druga verzija kaže da je brod bio

spreman, no da bi ukrcati se na nj značilo sigurnu pogibao. Venecijanski zapisi koji bi govorili

o tome prigodno su, dakako, nestali.

PETRARCA PROTIV ARISTOTELA

Venecijanska metoda državništva zasnovana je na Aristotelu – i najdublja je aristotelovska

tradicija na Zapadu. Već znatno prije ere Alberta Magnusa (1193–1280) i sv. Tome

Akvinskoga (1225–1274), Venecija se izdigla kao glavno središte za prevođenje i proučavanje

Aristotelovih djela.

Godine 1135. Senat je poslao Giacoma da Venezia u Bizant, gdje je ovaj primio poduku u

postjustinijanskoj, aristotelovskoj ortodoksiji, da bi se nakon dvije godine vratio u Veneciju i

počeo držati predavanja o Aristotelu te pripremati latinske verzije grčkih tekstova koje je

sobom donio pri povratku. Škola aristotelovskog nauka bila je podignuta na trgu Rialto, u

poslovnom i trgovačkom srcu grada. Kada je Venecija osvojila Padovu početkom petnaestoga
stoljeća, hegemonija aristotelizma nametnuta je Sveučilištu u Padovi te je ono postalo jedino

mjesto gdje je uz venecijansko plemstvo bila dopuštena internacionalna klijentela, osobito ona

iz Njemačke.

Okorjeli aristotelizam Venecije polazna je točka za većinu literarnih napada na taj grad što ih

nalazimo u Francesca Petrarce, sina Danteova osobna tajnika, koji je preuzeo na sebe

odgovornost oko održavanja Danteovih humanističkih kontakata tijekom svih onih

katastrofalnih godina oko sredine četrnaestoga stoljeća. I premda su to bile godine crne smrti,

Petrarca je („Fraunces Petrak ovjenčani poeta“, kako ga je nazvao Chaucer) bio duša žilave

humanističke akcije čuvajući joj odstupnicu, s duhovitim protunapadima u svakoj prilici, što

je i omogućilo kasnu talijansku renesansu.

Petrarca je bio suvremenik Ciompieve pobune protiv oligarhijske vladavine u Firenci; bio je

zasigurno umiješan u preuzimanje vlasti Cola di Rienza u Rimu, u svibnju 1347. godine.

Prava priča o Petrarkinim književnim i političkim postignućima tek treba biti ispričana. No, s

time ili bez toga, činjenica da je bio zakleti neprijatelj Venecije i njezine ideologije jasna je i

obilato potkrijepljena.

Godine 1355. Venecija je upravo prolazila kroz jednu od svojih rijetkih unutrašnjih kriza,

obično objašnjavanu kao pokušaj dužda Marina Faliera da zbaci režim i uspostavi Signoriju,

ili osobnu diktaturu, kakva je u to vrijeme bila uobičajena u Italiji. Marinu Falieru je Vijeće

desetorice dalo javno odrubiti glavu.

Petrarca je možda imao svoje prste u ovoj operaciji: tijekom toga razdoblja bio je on čest gost

na dvoru Da Carrara, vladara Padove, oko tridesetak kilometara udaljenom od venecijanske

lagune. Petrarca je, moguće je, razvijao plan kako da ubrizga dozu platonizma u intelektualni

život Serenissime. Predložio je da mu se dopusti uzeti rezidenciju u Veneciji i smjestiti tamo

svoju knjižnicu, a knjige bi po njegovoj smrti ostale kao ostavština gradu, čineći nukleus

nečega što bi bilo prva javna knjižnica u Europi. Venecijanske vlasti su ovo prihvatile, i
Petrarca, najslavniji intelektualac svojega vremena, uzeo je sebi rezidenciju na Rivi degli

Schiavoni.

Vrlo brzo počeo je primati u posjete četiri venecijanska aristotelovca, koje je poslije

spominjao kao „četiri moja čuvena prijatelja“. Ova četiri oligarha bili su Tommaso Talenti,

Guido da Bagnolo, Leonardo Dandolo i Zaccaria Contarini, posljednja dvojica najvišega

mogućeg pedigrea. Nakon nekoliko razgovora s Petrarcom, ova četvorica počela su širiti

ogovaranja kako je Petrarca „dobar čovjek, ali bez ikakva obrazovanja“.

Petrarca je ubrzo odustao od projekta s knjižnicom i uskoro potom trajno napustio Veneciju.

Njegov odgovor klevetnicima sadržan je u traktatu De sui ipsius et multorum ignorantia

(1367) (smjerajući na Aristotela u naslovu), njegovu najsnažnijem invektivno–polemičkom

spisu.

Petrarca je aristotelovsku skolastičku filozofiju ocijenio kao „prostitutku koja uživa kad se

brine ispraznim pitanjima oko riječi“. Prava filozofija, s jasnom svrhom unapređivanja

moralnosti, rekao je, može se naći u sv. Augustina. Sve što je Aristotel u stanju učiniti jest

pružiti delfički opis o tome kako bi vanjska obilježja moralnosti trebala izgledati. Autoritetu

Aristotela, Petrarca je suprotstavio platonizam Novoga zavjeta, rekavši kako je Krist, a ne

Aristotel, za njega odlučujući vodič. Njegova „četiri prijatelja“, ustvrdio je, nisu kršćani, već

radije slijede njihova omiljena filozofa u svojim sofizmima, blasfemiji i bezbožnosti. Oni se

izruguju Kristu i toliko su arogantni da čak ne mogu ni razumjeti vlastite argumente.

Petrarca je istaknuo kako je Aristotel opskrbio svoje sljedbenike svakovrsnim neobičnim i

zanimljivim znanjima, primjerice o broju dlaka u lavljoj grivi ili broju pera u jastrebovu repu,

o tome kako slonovi kopuliraju s leđa, kako feniks ustaje iz vlastitog pepela, kako je jedina

životinja koja ima pokretljivu gornju čeljust krokodil... No, ove činjenice ne samo što su

beskorisne, rekao je, nego su i pogrešne. „Kako je Aristotel mogao znati takve činjenice, kad
njih ne otkriva ni razum ni iskustvo? Kada je riječ o krajnjim pitanjima filozofije, Aristotel je

veći neznalica od kakve stare žene sa sela.“

Venecijanski nominalizam išao je ruku pod ruku s najporočnijom škrtošću. U komadu koji je

na venecijanskom narječju napisao Carlo Goldoni u osamnaestom stoljeću, jedan tvrdica nalik

Pantalonu dolazi kući i nalazi ženu i kćerku kako marljivo šiju i vezu. Dvije žene podignu

načas pogled i pozdrave ga. Tvrdica pada u bijes i urla: Što? Vi ostavljate svoj posao samo

zato da biste me pozdravile?!

Jedan istaknuti očevidac ovog tipičnog venecijanskog poroka bio je Erazmo Roterdamski,

koji je u godinama poslije 1500. bio ono što je Petrarca bio za svojega vremena: predvodnik

platonističke humanističke struje. Erazmo je u Veneciju stigao 1508. godine, u samo

predvečerje – a što je doista zanimljivo – pokušaja uništenja Venecije u ratu Kambrejske lige.

Erazmo je došao stupiti u kontakt s Aldom Manuzijem, onim istim Aldusom koji je

posjedovao u to vrijeme najveću i najslavniju izdavačku kuću na svijetu.

Venecija je reagirala na inovaciju tiskanja pokretnim slovima koje je uveo Johannes

Gutenberg iz Mainza, na način koji već daje naslutiti reakciju britanske oligarhije u minulome

stoljeću na radio, film i televiziju. Naime, oni su odmah pohrlili preuzeti kontrolu nad ovim

novim medijem. Deseci Gutenbergovih šegrta iz regije Rajna–Majna bili su kupljeni i

dovedeni u Veneciju, gdje je tiskanje knjiga do 1500. godine i kasnije činilo višestruki

umnožak broja svih naslova objavljenih u ostatku svijeta ukupno.

Aldus je bio William Palley i Jack Werner ove industrije. A jedna od malo kasnijih kreacija

ove industrije uskoro će biti i Martin Luther. Aldus je izdao Aristotelova djela na grčkome

jeziku odmah čim je započeo svoju djelatnost 1495. godine. Platon je, pak, trebao čekati još

gotovo dvadeset godina.

Jedan od Erazmovih ciljeva pri posjetu Veneciji bilo je ubrzati objavljivanje Platona. On je

odsjeo u kući Aldusova šogora. O svom venecijanskom putovanju Erazmo je pisao malo

kasnije, u dijalogu naslovljenom Opulentia Sordida, u Colloquia Familiaria. Urbs Opulenta

na koji se to odnosilo bio je, dakako, taj najbogatiji od svih gradova, Venecija. Aldus se ovdje

pojavljuje kao Antronius (''špiljski čovjek''), opisan kao multimilijunaš u današnjim

terminima.

Kad se Erazmo vratio s puta, prijatelj ga je upitao kako to da je postao sav kost i koža. Je li

možda radio kao rob na galiji? Erazmo je odgovorio da je prošao nešto još mnogo gore: deset

mjeseci izgladnjivanja na smrt u domu Antroniusa. Tamo se ljudi zimi smrzavaju jer nema

drva za loženje. Vino je, prema Erazmovu mišljenju, bilo strateška namirnica, što doista i jest

bilo u vrijeme kada je voda često bila vrlo nesigurna za piće. Da bi uštedio novac na vinu,

Antronius je uzimao vodu i „faeces annorum decem miscebat“ (''miješao je s deset godina

starim izmetom''), mućkajući snažno kako bi izgledala kao da je pravo. Kruh je u njega bio

pravljen ne od brašna, nego od gline, i bio je tako tvrd da bi slomio čak i medvjeđe zube.

Trpeza koja se na blagdane prostirala za kuću punu ljudi i slugu vrtjela se oko tri trula jajeta.

Nije nikad bilo ni mesa ni ribe, no uobičajeni ''meni'' bio je katkad nadopunjen nekim

mekušcima koje je Antronius uzgajao u svom zahodu. Kada je Erazmo pitao za savjet nekog

liječnika, rečeno mu je da bi prekomjernim jedenjem doveo u opasnost svoj život. Erazmov

prijatelj u dijalogu zaključuje da u tom slučaju svi Nijemci, Englezi, Danci i Poljaci samo što

nisu umrli. Najzad, Erazmo se sprema i odlazi, u smjeru najbližeg francuskog restorana.

VENECIJANSKA ŠPIJUNAŽA

U čemu se sastojala venecijanska metoda političke špijunaže? Klasičan venecijanski postav

jest položaj slabije sile koja pokušava izigrati dva ili više glavnih carstava jedno protiv

drugoga. Ovo je bio slučaj još dok je venecijanska moć bila u povojima, a preživljavanje je

ovisilo o tome da se izigra Langobardsko Kraljevstvo u Italiji protiv Bizantinaca. Ovaj

pothvat bio je kasnije zamijenjen pokušajem da se izigra Bizantince protiv Karolinškoga

Carstva na zapadu, pokušaj koji je gotovo uspio da nije tada vojska Karla Velikoga pod

Pipinom stala opsjedati Veneciju unutar njezinih laguna. Ova opsada, međutim, nije bila

uspješna.

U jedanaestom stoljeću Venecijanci su uspješno nahuškali normanske barune koji su operirali

izvan Sicilije pod Robertom Guiscardom da napadnu na Bizant, a zatim su se umiješali da bi

očajnim Bizantincima ponudili zaštitu. Cijena te zaštite pokazala se u čuvenoj Zlatnoj buli iz

1082. godine, dekretu bizantskoga cara kojim je Venecija dobila neoporezivi i bescarinski

pristup u cijelo Istočno Carstvo, dok su čak i sami Grci morali plaćati porez od 10 posto na

sve svoje transakcije. Tako je i počela mržnja na Veneciju među grčkim stanovništvom koja

traje još i danas.

U šesnaestom stoljeću venecijanska strateška doktrina bila je izigrati Turke Osmanlije protiv

španjolskih i austrijskih Habsburga, a zatim popraviti eventualni strateški debalans

izigravajući Habsburge sad redom protiv Francuza. Povremeno je Venecija pokušavala izigrati

portugalsku suparničku velesilu protiv Nizozemaca. Kasnije je to prošireno da bi uključilo

izigravanje Nizozemaca protiv Engleza, a Engleza protiv Francuza.

Venecijanci su jednako tako podbadali i sile sa Istoka da napadaju na kršćanski svijet.

Venecija je manipulirala Saracenima, Mongolima i Turcima, a združivala se s klikama bilo

koje od ovih skupina kad god su ove trgovale robljem, budući da je jedna takva velesila kao

Venecija umjela naći zajednički jezik sa svakim. Osobito, pak, Venecijanci su voljeli vidjeti

ako je neki teritorij – svaki osim venecijanskoga – bio okupiran od Turaka, radije nego od bilo

koje druge sile. Venecija je tako bila velemajstor u kudikamo egzotičnijim permutacijama od

onoga glupastog starog rimskog divide et impera, podijeli pa vladaj.

No, sama srž njihove strateške doktrine bila je nešto još mračnije, nešto što se katkad opisuje

kao scenarij ''urušavanja imperija''. Venecija je parazitirala na urušavanju mnogo većih država
od sebe, urušavanju koje je sama Venecija nastojala organizirati, katkad u dugačkoj i postupno

opadajućoj krivulji, a katkad u kakvom brzom naletu otimačine i pljačke.

Venecija se uvijek iznova suočavala s problemom koji je pred nju postavljao pobjednički

neprijatelj na vrhuncu svoje moći, a koji bi bio savršeno u stanju smožditi Serenissimu po

kratkom postupku. Toga neprijatelja moralo se izmanipulirati do samodestrukcije, i to ne na

kakav starinski način, već na način precizan i specifičan kako bi poslužio venecijanskim

interesima. Zvuči li ovo nemogućim? Upravo je uznemirujuće, kako često je ovo uspijevalo.

Ustvari, to u vrlo realnom smislu uspijeva i u današnjem svijetu.

Najspektakularniji primjer venecijanske manipulacije tupastim divovima ovoga svijeta odvio

se u povijesti kao Četvrti križarski rat. Na viteškim igrama u pokrajini Champagne 1201.

godine, vojvoda od Champagne i brojna feudalna gospoda položili su zajednički zavjet da će

poduzeti križarski rat kako bi oslobodili grob Našega Gospodina u Jeruzalemu. Ondje su

trebali pojačati francuski garnizon koji je bio pod snažnim pritiskom Turčina Saladina. Za

mnoge među njima, to je uključivalo i pokoru za stanovita loša djela, u koja se ubrajala, i to

ne kao najmanje, urota protiv njihova vazalnog suverena, kralja.

Da bi se došlo do Svete Zemlje, bio je potreban prijevoz i francuski vitezovi poslali su

Geoffreya od Villehardouina u Veneciju da pregovara oko konvoja trgovačkih galija s

odgovarajućom pratnjom ratnih brodova. Geoffrey je sklopio dogovor s duždem Enricom

Dandolom, slijepim i tada starim već više od osamdeset godina. Dandolo je opalio tešku

nagodbu: za konvoj s pratnjom do Jeruzalema i nazad, francuski bi vitezovi morali iskrcati

sumu od 85 000 srebrnih maraka, jednaku 20 000 kilograma srebra, ili po prilici dvostruko od

godišnjeg prihoda kralja Engleske ili Francuske u to vrijeme.

Kada se 10 000 francuskih vitezova i pješaka okupilo na venecijanskome Lidu u ljeto 1202.

godine, ispalo je da su Francuzi, nakon što su dali u zalog sve do i zadnjeg obiteljskog srebra,

dugovali Venecijancima još 35 000 maraka. Prepredeni Dandolo predložio je tada kako bi se
taj dug lako mogao otpustiti ako bi se križari pridružili Venecijancima u podjarmljivanju

Zadra, kršćanskoga grada u Dalmaciji, Veneciji nasuprotno s druge strane Jadrana. Na ovo,

vitezovi su spremno pristali i feudalna vojska prisilila je na kapitulaciju Zadar koji je bio

pobunjen protiv Venecije.

Tada je Dandolo križarima dao jedan ''geopolitički'' prijedlog: istaknuo je kako je bizantski car

pod sumnjom da je u savezništvu sa Saracenima, i da će napredovanje prema Svetoj Zemlji

biti preriskantno ako se prvo ne riješi taj problem. Posve slučajno, Venecijanci su baš tada bili

podupirali pretendenta na bizantski prijesto, budući da je aktualni car gledao da im ukine

njihove trgovačke povlastice. Pretendent je bio mladi Aleksej koji je vitezovima obećao ako

mu pomognu osvojiti vlast, da će im se pridružiti na križarskom pohodu s vojskom od 10 000

grčkih vojnika.

Tako je, dakle, od 1203. do 1204. godine, Konstantinopol bio pod opsadom združenih

franko–-venecijanskih ekspedicijskih snaga, koje su se naposljetku uspjele probiti kroz

fortifikacije duž Zlatnoga roga, zaljeva na sjevernoj strani grada.

Bizant je bio opljačkan u orgijama nasilja i uništenja, iz čega su Venecijanci donijeli kući kao

ratni plijen četiri brončana konja koji su dugo vremena stajali na bazilici sv. Marka, no često

su izlagani i u drugim gradovima. Grof Baudoin od Flandrije bijaše postavljen na tron jedne

nove izmišljotine nazvane ''Latinsko Carstvo Konstantinopola''. Duždu Venecije uračunat je

bio jedan dio ove akcije u pridavanju titule ''gospodara Tri osmine'' tog Latinskoga Carstva.

Venecija je preuzela tri osmine Konstantinopola, trajnu venecijansku koloniju s vlastitom

borbenom flotom. Lemnos i Galipolje pali su u ruke Venecijanaca. Kreta je bila anektirana,

jednako kao i Naksos s pripadajućim otočićima, te veliki otok Eubeja koji su Venecijanci

zvali Negroponte. Na jonskoj strani, Venecijanci su prisvojili Modon i Koron i nekoliko otoka

do Krfa, uključivši i sam Krf. Sve venecijanske trgovinske povlastice u Grčkoj bile su vraćene

na snagu.
Ratni plijen dovučen iz pljačke Konstantinopola bio je veći od ičega što će Europa vidjeti sve

do španjolskih flota s blagom iz Novoga svijeta nekoliko stoljeća kasnije. Venecija je

pribavila sebi kolonijalno carstvo pomorskih baza i postala je hegemon istočnoga Mediterana.

I da bi sve to bilo potpuno, egipatski sultan platio je obilno mito Dandolu kako bi ovaj držao

križare podalje, ponajprije od Palestine.

Za čovječanstvo, Četvrti križarski rat bila je ničim ublaživa tragedija. Hipertrofija

venecijanske moći na Mediteranu bila je jedan od odlučujućih faktora koji su osigurali kasniji

poraz cara Friedricha II Hohenstaufena, kralja Sicilije. Venecijansku marionetu zvanu

''Latinsko Carstvo'' srušili su Paleolozi 1261. godine, no do tada je Friedrich već bio mrtav.

Već 1266–68. g. Friedrichova dva sina i njihovi podržavatelji gibelini bili su poraženi od

Karla Anžuvinca, a posljednji predstavnik dinastije Hohenstaufovaca bio je dekapitiran na

javnome trgu u Napulju. Trijumf crnih gvelfa postao je time nepovratan.

Sljedeći faktor koji je imao udjela u ovoj tragediji bile su bez sumnje horde Mongola. Po

prilici, u vrijeme kad su Venecijanci pljačkali Konstantinopol, Džingis-kan je vladao carstvom

koje se protezalo od Koreje sve do Irana i koje je ubrzano napredovalo prema zapadu. Batu,

nećak Džingisa, porazio je Bugare 1236. g., osvojio Kijev u Ukrajini 1240. godine i stuštio se

na Poljsku. U Šleziji 1241. godine njemačke su i poljske feudalne vojske, a s njima i teutonski

vitezovi, bile dokraja uništene. Kasnije te iste godine Mongoli su porazili Madžare. Mongoli

nisu nastavili napredovanje prema zapadu, razlozi tome još nisu posve jasni, no mongolska

Zlatna Horda koja je nametnula svoju hegemoniju na Rusiju označila je početak ruskog

ekonomskog i kulturnog zaostajanja. Da bi bar malo olakšali mongolski jaram, Rusi će morati

dobiti titansku bitku na Kulokovu polju na Donu 1380. godine.

U ovim mongolskim pobjedama bilo je, međutim, na djelu i nešto više od puke brojčane

nadmoći, kako će to sažeti jedan povjesničar:

 Mongoli nisu nahrupili divlje i nenadano, kao bezglavi barbari. Baš posve obratno,

oni su napredovali prema brižljivo smišljenom planu. U svakoj sljedećoj etapi,

mongolski generali informirali su se unaprijed o stanju na europskim dvorovima i

doznavali koji bi veleposjedi i kakvi neredi bili probitačni za napredovanje njihovih

osvajanja. Ova važna saznanja dobivali su od venecijanskih trgovaca, ljudi kao što je

bio otac Marka Pola. Stoga nipošto nije bilo bez razloga što je sam Polo bio primljen

s dobrodošlicom na dvoru Kublaja, a onda s vremenom postao i administratorom

Velikoga kana.

Tako su, eto, veliki Marko Polo te venecijanska obitelj iz koje je potekao, bili odgovorni za

usmjeravanje Džingis-kanovih razaranja u Europi. Sveprisutna venecijanska špijunaža bila je

jednako tako i čimbenik u mongolskom razaranju arapskog kulturnog središta Bagdada

1258.godine.

Friedrich Schiller i William Shakespeare analizirali su metode manipulacije kojima se služila

venecijanska tajna obavještajna služba, smatrajući venecijansku špijunažu jednim od

najopasnijih neprijatelja. Mnogi Schillerovi spisi posvećeni su, na različite načine, borbi

protiv kombinacije Venecija – Genova – Geneva, kombinacije koja je financijski ''držala za

bubreg'' kralja Filipa II od Španjolske.

Schillerov izravni tretman Venecije može se pročitati u odlomku romana naslovljena Der

Geisterseher (Vidjelac duhova). Glavni je lik sicilijanski šarlatan, ekspert za privođenje

duhova umrlih natrag u svijet na seansama za plemenitaše u potrazi za jezovitim. Ovaj

sicilijanski šarlatan stoji kao tip za cijelu jednu klasu venecijanskih špijuna–operativaca, kao

grof Cagliostro, opsjenar koji je za sebe tvrdio da je reinkarnacija vodećeg masona staroga

Egipta. Još jedan iz tog legla bio je Emanuel Swedenborg. Nakon Schillerova doba, ova

kategorija narasla je značajno s teozofima, primjerice to su Madame Blavatsky, Annie Besant,

Henry Steel Olcott, te uz njih još i arhidozivatelj prikaza Rudolph Steiner, utemeljitelj

antropozofskog pokreta i waldorfskih škola.

U Schillerovoj pripovjetci, mladi njemački knez na svojoj velikoj putnoj turneji po Veneciji

biva izvrgnut nizu manipulacija od perfidnog, maskiranog Armenca koji ga obavještava, prije

negoli se to zbilo, o smrti bliskoga rođaka stotinama milja daleko. U nekoj kockarskoj jazbini,

jedan mladi venecijanski patricij zameće kavgu s kneževićem te ovaj strahuje za svoj život

sve dok ga ne uvedu u jednu od soba Vijeća desetorice, gdje patricija koji ga je uvrijedio

zadave pred njegovim očima. Upoznaje se zatim s jednim sicilijanskim opsjenarom te provodi

tjedne i tjedne pokušavajući ustanoviti tko je tajanstvena ljepotica koju je vidio u crkvi.

Počinje redovito posjećivati stanoviti polutajni klub slobodnog mišljenja, zvan Bucentoro

prema zlatnome brodu što je duždu služio za državne prigode. Među članovima Bucentora

nalazi se i nitko manje do jedan kardinal. Knežević počinje kockati, grdno gubi i prekomjerno

se zadužuje. U međuvremenu, prošire se glasine na njegovu protestantskom dvoru da je

postao katolikom, što dovodi do toga da ga se cijela obitelj odriče. Na kraju odlomka, njegov

život je ruiniran i smrt mu ne gine.

Shakespeareov Othello, Maur iz Venecije još je potpunija analiza ove iste tehnike. Napisan je i

izveden nedugo nakon 1603. godine, kada su se Venecijanci i Genovežani domogli širokih

ovlasti u Engleskoj uzlaskom na prijestolje njihove marionete Jamesa I.

Othello je Maur iznajmljen Veneciji kao plaćeni vojnik, i upravo je na vrhuncu svojih snaga

jer je netom izborio pobjedu nad turskom flotom koja je napala Cipar. On uživa puno

povjerenje Senata i upravo se oženio Desdemonom, kćerkom jednoga patricija. Ali je Othello,

''zalutali barbarin'', nalik na tupastoga diva: u ratnim vještinama potkovan je tako da mu nema

ravna, no njegov emocionalni habitus definitivno naginje naivnome i infantilnome. On nema

pravi uvid u državno–politička pitanja, a ni u psihologiju. Povrh svega, još je i pomalo

praznovjeran i sklon ljubomori.

Sve ove slabosti sustavno će iskoristiti ''čestiti Jago'', pripadnik Otelova stožera, određen da ga

uništi. Jago je lik venecijanskog obavještajca, stručnjak u onome što on zove ''dvostruka

lupeština'' – umijeće manipulacije. On se daje na uništavanje Othella, posluživši se preciznim

psihološkim profilom toga Maura, i iskoristivši nadasve Othelovu naivnu spremnost da

vjeruje svom ''čestitom Jagu''. Jagov modus operandi jest:

'Učiniti da Maur me voli, časti i zahvalan mi bude

Što od njega učinih magarca bez premca

I okoristih se time što postojan je i miran

Pa makar i do ludila*

Jago svog rastrošnog agenta, ludu Roderiga, stavlja da mu služi za financije i usluge.

Namješta scene u kojima prvo jednoga sudionika savjetuje jednom pričom, potom daje

uputstva drugome sudioniku drugom pričom, a zatim ih povezuje međusobno u kontroliranoj

sredini kako bi požar koji će uslijediti iskoristio za svoju generalnu strategiju. On zapodjeva

tuču između Roderiga i pijanoga Cassija koja rezultira tako što Cassio ranjava Montana, na

što mu Othello oduzima čin poručnika. Nakon toga on će izmanipulirati Desdemoninu naivnu

želju da pomogne Cassiju kako bi ponovno zadobio položaj, prikazavši to kao dokaz iz prve

ruke da je Desdemona preljubnica. I nakon svega, Jagu će poći za rukom natjerati Othella da

ide do kraja i da ubije Desdemonu, a naposljetku i sebe.

Središnje u komadu je epistemološko pitanje istine i dokaza. U trećem činu Jago je natjerao

Othella da podivlja, aludirajući na navodno Desdemonino preljubništvo, te ga je naveo da

ubije Cassija, i to bez i najmanjega tračka dokaza. Ono što Othello vidi kao konačan dokaz

preljuba, dovoljan da ga motivira da ubije Desdemonu, jest džepni rupčić koji je Jago pribavio

i podvalio Cassiju. Taj rupčić je imao duboku emocionalnu i praznovjernu važnost za Othella,

jer ga je njegov otac darovao njegovoj majci. Bio je to njegov prvi dokaz ljubavi Desdemoni.

Kad ga je ugledao u Cassijevim rukama, bio je spreman ubiti.

Jago je savršeno svjestan Othellovih epistemoloških slabosti. Kad se dočepao rupčića, on

likuje:

U Cassijevoj ložnici izgubit ću taj rubac

I pustiti Othella da ga nađe. Jer trice lake

poput vjetra, za ljubomornog potvrde su jake

Kao dokaz iz Svetoga pisma: da, to bi imalo djelovati.

Uskoro nakon toga, Othello zahtijeva da bude posve osvjedočen kako ga Desdemona vara.

Što bi mogao biti taj definitivni dokaz, pita Jago?

*Zar to da ti, koji nadgledaš sve, glupasto u nju buljiš

Gledajući je kako se pari?

Ovakvu sigurnost, kaže on, nemoguće je postići, no zato on nudi induktivno–deduktivni

nadomjestak:

Pa ipak, velim

Ako će podmetanje* i okolnosti jake

Koje vode ravno do vrata istine

Zadovoljiti tebe, tad imat ćeš ih.

U završnoj sceni, složit ćemo se s Jagovom ženom Emilijom da je Othello glupan i bena,

„ubilački napuhanko ...smeće neznalačko“. No, lekcija je u tome kako ne samo Othello već i

svi oni koje vole, ne mudro već samo vole odviše, bivaju ''podložni utjecajima'' i ''zapleteni do

kraja'' , te upravo takvi postaju potencijalnim žrtvama venecijanske špijunaže.

RAZARANJE RENESANSE
Kako se venecijanska oligarhija radi vlastitog preživljavanja oslanjala na tajno oružje

političko–obavještajne manipulacije, njezini primarni strateški ciljevi bili su prvo i ponajprije

diktirani epistemološkim, a ne vojnim kriterijima. Flote i vojske, čak i u rukama moćnih i

agresivnih neprijateljskih država, mogle su itekako još i pridonijeti venecijanskoj prednosti.

Istinska opasnost bila je, međutim, ona neprijateljska sila koja je razvila ideološke obrambene

mehanizme protiv manipulacije i prijevare. Oči u oči s takvom prijetnjom, Venecija je onda

kao i danas bila spremna i ubiti.

Talijanska renesansa petnaestoga i šesnaestoga stoljeća, kao možda najveće razlijevanje

ljudskog stvaralaštva u povijesti, bila je upravo jednom takvom prijetnjom za Presvijetlu

Republiku, i to u obliku kudikamo koncentriranijem negoli išta drugo sa čime se ova dotad

bila suočila. Ta prijetnja izrasla je iz epistemološke bitke i sustavnih savezništava velikog

Cosima de' Medicija iz Firenze i njegovih nasljednika. Venecija je mobilizirala sve svoje

snage koje je imala na raspolaganju kako bi uništila renesansu. Nakon desetljećâ sabotaže, u

čemu je otišla čak toliko daleko da je sredila da strane vojske opustoše Italiju, Venecija je u

tome i uspjela.

Moćan politički i epistemološki potencijal talijanske renesanse najbolje se prepoznaje u

ekumenskom koncilu Crkve okupljenom u Firenzi 1438.godine. Taj koncil, sazvan prvo u

Ferrari, preselio se u Firenzu na nagovor Cosima de' Medicija koji je obnašao vlast od 1434.

do 1464. godine. Cosimo je bio glavni financijski i politički sponzor tih događanja.

Cosimo je bio deklarirani neprijatelj Venecije. Jednom prilikom napisao je: „Druženje s

Venecijom donosi dvije stvari kojih su se pametni ljudi oduvijek klonili: sigurnu propast i

sramotu.“

Koncil se trebao baviti krizom koja se upravo odigravala u Zapadnoj crkvi, a bila je

pogoršana borbom između Koncila u Baselu i pape Eugena IV koji je pobunom bio izbačen iz

Rima. Na istoku, pak, osmanlijski Turci počeli su se oporavljati od poraza što ga je turski
sultan Bajazid pretrpio hametice 1402. u bitci kod Ankare, od Tamerlana Velikoga. Prva i

neuspješna turska opsada Konstantinopola bila je tada već podignuta, i to 1422. godine.

Koncil u Firenzi davao je nade da će doći do primjene programa Nikole Kuzanskog, programa

Concordantia Catholica – složnog zajedništva među vodećim humanističkim suverenim

državama poradi razvitka u kulturi i u ekonomiji, a protiv Venecijanaca, Turaka i svih

neprijatelja prirodnoga zakona. U Firenzu je došao car Bizanta, Ivan VIII Paleolog, u pratnji

svog savjetnika Gemisthosa Plethona te Plethonova učenika, nadbiskupa Besariona iz Niceje.

Latinskoj delegaciji na čelu je po svojoj tituli bio papa Eugen IV, u to vrijeme ovisan značajno

o podršci Cosima de' Medicija. U ovoj delegaciji svojim su nazorima dominirali Nikola

Kuzanski, Leon Battista Alberti, Leonardo Bruni, kardinal Capranico i Aenas Piccolomini iz

Siene, kasnije papa Pio II. I grčka i latinska delegacija bile su temeljito nagrizene snažnim

aristotelovskim strujama, no svejedno je to bio jedan od najupečatljivijih sabora u povijesti.

Vrhunac koncila bio je vatreni govor Plethonov o antitezi između Platona i Aristotela, govor

koji je daleko premašivao sve što se ikada dotad čulo na Zapadu. Marsilio Ficino, i sâm

sudionik toga koncila, pričao je poslije kako je Cosimo, dok je slušao Plethona, bio donio

odluku o stvaranju platoničke Akademije u Firenci.

Najneposrednije pitanje s kojim se valjalo uhvatiti u koštac bilo je pitanje ponovnog

ujedinjenja Rimske i Grčke crkve, tako što će se ukinuti uzajamne ekskomunikacije koje su

papa i patrijarh Konstantinopola izdali jedan protiv drugoga 1054. godine. Teolozi su u svojim

istupanjima raspravljali pitanje ''filioque'' u latinskome credu, pokušavajući riješiti pitanje

proistječe li Duh Sveti samo od Oca, kako su to tvrdili Grci, ili jednako i od Sina, prema

rimskome gledištu. Grci su se naposljetku složili priznati ispravnost latinske pozicije, premda

su otklonili da u skladu s time modificiraju svoj credo. Car Paleolog intervenirao je više puta

u ove diskusije, naglašavajući kako ne postoji nikakva zbiljska razlika u doktrinama i kako bi

svatko tko bi pustio da nepostojeća razmimoilaženja stanu na put zajedničkoj akciji protiv
Turaka bio izdajica gori od Jude. Na kraju je bila postignuta čisto formalna reunifikacija dviju

Crkava, koja je, međutim, ostala mrtvim slovom na papiru.

No, čak i tako, Cosimo i njegovi istomišljenici bili su u nekoliko navrata vrlo blizu tome da se

sklopi jedna alijansa koja bi bila u stanju vladati svijetom, a prvi koji bi platili cijenu njihova

uspjeha trebali su biti Venecijanci. Medicijevska Firenza bila je središte jedne mreže trgovine

i financija te je postupno postala suparnicom Venecije, s tom ključnom razlikom da su

Firentinci, zahvaljujući Cosimovoj dirigiranoj ekonomiji, bili proizvođači tekstilnih proizvoda

koje su nudili na tržištu. Milansko vojvodstvo tako će uskoro potpasti pod dominaciju

condottiera (zapovjednika vojske plaćenika) Francesca Sforze, postavljenog na vlast uz

pomoć Medicija, a ovaj je bio neprijatelj Venecije. Godine 1461. humanist Luj XI preuzet će

prijestolje u Francuskoj. Ovaj novi kralj bio je odlučan u primjeni koncepata državništva

kakvi su se bili razvili u Italiji, a Venecijance je smatrao ''drskim trgovcima''. Godine 1460.

humanist Aeneas Silvius Piccolomini bit će proglašen papom Pijem II, dok je u međuvremenu

bio u poziciji da je mogao utjecati na Fredericka III Habsburškoga, cara Svetog Rimskog

Carstva.

Venecijanska reakcija na ovaj potencijal koji je bio u stanju provesti u djelo jedan ekumenski

''veliki plan'' (Grand Design) na platformi talijanskih renesansnih humanista bila je,

predvidivo, opet ponovno dovesti Turke. Tijekom svih tih godina Turci su imali svoj

kombinirani stožer–rezidenciju–utočište u Veneciji, Fondaco dei Turchi, koje je olakšavalo

poslovanje između dužda i sultana. Požuren venecijanskim financijama i topništvom za koje

se pobrinula Venecija, sultan Muhamed Osvajač započeo je opsadu Konstantinopola i osvojio

ga 1453. godine. Turcima je u pomoć pritekao grčki patrijarh koji je obranu dinastije

Paleologa proglasio heretičkim činom. I za kraj, genoveške trupe, a ne neke druge, otvorile su

gradske kapije sultanu i njegovim snagama. Teško da je palež knjižnice u Konstantinopolu bio

slučajan, s njezinom neusporedivom kolekcijom jonskih i platoničkih kodeksa, većinu kojih

se nije moglo naći nigdje drugdje jer je knjižnica u Aleksandriji stradala oko petnaest stoljeća
prije toga. U pljački Konstantinopola 1204. godine, Venecijancima je, međutim, promaklo

prisvojiti ove rukopise.

Na ime turskog uništenja Bizanta, Venecijanci su skovali geslo pod kojim će organizirati svoj

rat protiv Renesanse. Kako je Rimsko Carstvo napokon skončalo, Venecijancima je preostalo

da sebi pripišu zadaću podizanja novog Rimskoga Carstva. Utemeljenje nekog novog

Rimskoga Carstva postalo je tako u Veneciji, od sredine petnaestoga stoljeća nadalje, glavnom

opsesijom tamošnjih oligarha.

„Venecijance nazivaju novim Rimljanima“, priopćuje u svom dnevniku patricij Bernardo

Bembo. Milanski vojvoda Francesco Sforza piše kako su Venecijanci bili:

(...) okorjeli i tvrdokorni, uvijek razjapljenih usta ne bi li kako odgrizli još koji komad

vlasti i prigrabili države svih svojih susjeda te tako utolili pohlepu svog srca osvojivši

Italiju i još dalje od toga, hoteći se uspoređivati s Rimljanima kada su ovi bili na

vrhuncu svoje moći.

Machiavelli je pisao kako su Venecijanci „duboko u srcu učvrstili namjeru da stvore

monarhiju po rimskome modelu“. Potvrđeno je to i jednom hitnom otpravkom veleposlanika

francuskoga kralja Luja XII na dvoru cara Maksimilijana I nekoliko godina poslije, u kojoj se

Venecijance opisuje kao:

(...) trgovce ljudskom krvlju, izdajnike kršćanske vjere koji su prešutno podijelili svijet

s Turcima i koji već planiraju prebaciti mostobrane preko Dunava, Rajne, Sene,

Tagusa i Ebra, pokušavajući svesti Europu na provinciju i držati je podjarmljenu

svojom vojskom.
Ovi megalomanski planovi Venecijanaca nisi bili nikakvom tajnom. Godine 1423., dužd

Tommaso Mocenigo natjeravao je uporno svoje prijatelje oligarhe na politiku ekspanzionizma

koja će ih učiniti gospodarima „sveg mogućeg zlata i sveg kršćanskoga svijeta“.

Najprodornije optužbe na Venecijance podigao je, pak, u ovom razdoblju, papa Pio II

Picollomino, koji je uzaludno pokušavao pritisnuti Veneciju da se pridruži križarskom pohodu

protiv Turaka. Venecijanska uzrečica toga vremena bila je: Prima son Vinizian, poi son

Cristian ( Prvo sam Venecijanac, a tek onda kršćanin). U svojim Commentaries, Pio II šiba

Venecijance zbog njihove prijetvorne sklonosti izdaji i utvrđuje kao činjenicu da su oni

poganska, totalitarna država. Venecijanci su, kaže on, u svojoj diplomaciji djelovali:

(...) sa svim uvjerljivim karakteristikama barbara, ili u maniri trgovaca kojima je u

naravi vagati sve stvari prema koristi koja se iz njih dade izvući, ne obazirući se

pritom na čast i poštenje. No, što mari morski stvor za zakon? Pa kao što među

nijemom zvjeradi morska stvorenja imaju najmanje razumnosti, tako i među ljudskim

bićima Venecijanci imaju najmanje pravednosti i najmanje su u stanju biti čovječni, a

to je i prirodno jer oni žive na moru i život im protječe zajedno s vodom; imaju

brodove umjesto konja i ne borave toliko u društvu ljudi, koliko u društvu riba te su

drugovi morskim nemanima. Oni vole samo sebe, i dok govore, oni slušaju i dive se

samo sebi samima... Oni su licemjeri. Oni žele pred svijetom izgledati kao kršćani, no

u stvarnosti oni nikad ne misle na Boga pa im tako, osim njihove države na koju

gledaju kao na božanstvo, ništa drugo nije posvećeno niti je sveto. Za Venecijanca,

pravedno je samo ono što je za dobro države; pobožno je samo ono što čini da to

carstvo raste i uvećava se...Ono što odobri Senat sveto je čak i onda kada se protivi

evanđelju... Dopušteno im je činiti što bilo ako će ih to dovesti do najviše moći. Svi

zakoni i sva prava smiju se kršiti u ime te moći.

Tijekom mnogih godina Venecijanci su bili u prešutnom savezništvu s Turcima. Kada je,

naprimjer, bila počela pobuna protiv venecijanske vladavine u Albaniji, koja je ugrožavala
venecijansku pomorsku bazu u Draču, Venecijanci su sklopili s Turcima sporazum o slamanju

te pobune. Jednom je prilikom Pio II primio venecijanskog veleposlanika u Rimsku kuriju i

osudio venecijansku politiku ovim riječima:

Vi držite stranu lopovima i razbojnicima...Takve sile nije bilo kao što je bilo Rimsko

Carstvo, pa ipak ga je Bog zbacio jer je bilo bezbožničko i na njegovo mjesto stavio je

svećenstvo zato što je poštivalo Božje zakone... Vi mislite da će vaša Republika trajati

zauvijek. No, neće još dugo. Vaše stanovništvo koje se toliko drži zajedno u porocima

bit će uskoro raspršeno izvan zemlje. Ribarski šljam i ološ bit će istrijebljen. Bezumna

država ne može dugo opstati.

Godine 1464. papa Pio II, unatoč tomu što je bio ozbiljno bolestan, otputovao je iz Rima za

Anconu kako bi osobno vodio križare protiv Turaka. Želio je napraviti pritisak na

Venecijance, koji su mu bili obećali jednu borbenu flotu. Umro je ubrzo po dolasku

venecijanskih ratnih brodova, a Venecija se na to izvukla od bilo kakvih ozbiljnijih borbi

protiv Turaka. No, njegov napad na „bezumnu državu“ ciljao je u pravo mjesto, tada kao i

danas.

U tijeku prve polovine petnaestoga stoljeća, Venecija je mnogo energije posvetila svom

ubrzanom širenju uzvodno dolinom rijeke Po prema Milanu. Domogli su se Padove,

Vincenze, Verone, Brescie i Bergama, te doprli do rijeke Adde, samo nekoliko kilometara od

Milana. S Milanom pod venecijanskom kontrolom, ''novi Rimljani'' imali bi ozbiljnih izgleda

za dominaciju nad sjevernom Italijom a onda i nad cijelim poluotokom.

Cosimo de' Medici, kako smo već vidjeli, osigurao je savez Firenza–Milano poduprijevši

pretenzije Francesca Sforze te je, štoviše, zbog toga poveo i rat protiv Venecije.Oslanjajući se

na ovu os Firenza–Milano, Cosimo je ustrajno stvarao kakav–takav mir u Italiji koji će

potrajati četrdeset godina. Bila je to Talijanska liga, nastala Lodijskim mirom 1453. g., koja je

ujedinila vodeće sile Italije, papu, Napulj, Milano, Firenzu te Veneciju, naizgled u savezu
protiv Turaka koji su već neko vrijeme držali uporište u Apuliji. U stvarnosti, Talijanska liga

bila je kombinacija Firenze, Milana i Napulja smišljena da bi držala pod kontrolom

venecijanski ekspanzionizam. U tome se ona pokazala djelotvornom, osiguravši renesansi

vrijeme od gotovo pola stoljeća razvoja pod longa pax, dugim mirom Medicijevaca.

Tih godina, pritiješnjeni u Italiji, Venecijanci su se usredotočili na ekspanziju po morima,

uključujući u to i osvajanje Cipra. No, odmah po smrti Cosimova nasljednika, Lorenza

Veličanstvenog, započeli su svoju sustavnu kampanju uništavanja civilizacije visoke

renesanse. Međutim, svjesni toga da su nesposobni sami uništiti i devastirati središta

renesansne kulture i ekonomskog napretka, njihova temeljna premisa bila je kako se moraju

usredotočiti na to da nasamare europske države, primjerice Francusku, Španjolsku i ostale

habsburške dominione ne bi li nadmoćne vojne snage tih država obavile ovaj posao za njih.

Najkompetentniji suvremeni promatrač ovih događanja bio je Niccolò Machiavelli, aktivan

nedugo potom u postmedicijevskoj firentinskoj diplomatskoj službi, frakcijski saveznik

Cesarea Borgie, vojvode od Valentina. Machiavelli je primjećivao kako su dvije najopasnije

sile u Italiji na razmeđu stoljeća bile Venecijanci i papa. Njegova mržnja usmjerena je

posebice na Veneciju, ponajprije zbog najavljene venecijanske namjere da podjarmi Italiju u

neko novo Rimsko carstvo. A onda i zato što se Venecija više no ijedna druga država oslanjala

na plaćeničku vojsku te tako utjelovljavala upravo onu praksu za koju je Machiavelli znao da

je treba iskorijeniti u prilog vojnika–građana, ako se Italiju želi spasiti od ponižavajućeg

podjarmljivanja prohtjevima Habsburgovaca i njihovih poklonika.

Machiavelli je isticao kako je dezintegracija Italije počela kada su Venecijanci uspjeli obrlatiti

Lodovica il Mora, nasljednika Francesca i sada vojvodu od Milana, učinivši od njega svog

agenta na kojega su i posredstvom kojega su širili svoj utjecaj. Lodovico je bio odgovoran za

prvu veliku invaziju na Italiju nakon mnogo godina, kada je pristao dati podršku pretenzijama

Karla VIII Francuskoga na Napuljsku Kraljevinu.Ovo je, pak, bio onaj francuski kralj koga je

njegov otac, veliki Luj XI, smatrao beznadnim imbecilom. Godine 1494. francuska je vojska
tako prešla Alpe, u pratnji jednoga genoveškog savjetodavca koga ćemo kasnije opet susresti.

To je Giuliano della Rovere.

To je bilo dovoljno da izazove pad Medicijeva režima u Firenzi, na korist Pazzija, Albizija te

njima srodnih oligarha u tom gradu. Ovi, pak, oligarsi gledali su odmah slomiti firentinsku

renesansu, posluživši se režimom pomahnitalog dominikanca Girolama Savanarole, koji je

bio uspostavio teokraciju a la Homeini. Savanarola je ponosno trubio okolo kako je njegova

vladavina zasnovana na jasnim venecijanskim načelima, a njegova obitelj bila je u bliskim

odnosima s padovanskom aristotelijanskom zajednicom. Što se tiče Karla VIII, on je produžio

dalje da bi uspostavio labavu vlast nad Napuljem.

Nekoliko godina kasnije, 1498., Venecijanci su ponovili ovaj manevar, s tom varijacijom da

su ovaj put oni bili ti koji su drečali i pozivali Francuze da prijeđu Alpe. Ovaj put u podtekstu

je bilo francusko presizanje na milansko vojvodstvo, a ''budalaš'' koga je trebalo nasamariti

bio je ovaj put novi francuski kralj, Luj XII. Francuska vojska nokautirala je Milano 1500.

godine, zadavši sudbonosan udarac renesansnom kulturnom vrenju povezanom ondje s

Leonardom da Vincijem. Uskoro nakon toga, Luj XII odlučio je dati Habsburzima u naknadu

Napulj. Napulj je tako bio prva isturena utvrda onoga što će uskoro postati totalno

destruktivnom hegemonijom Habsburgovaca u Italiji.

VENECIJA I GENOVA U KOMBINACIJI

Za Veneciju, dosad se sve odvijalo odlično: Firenza, Napulj i Milano bili su ruinirani. No,

ironično, sada su se ti isti tupasti divovi, Valois i Habsburg, nakon što su zbrisali tri opasna

suparnika, okretali kao Frankesteinovo čudovište na prepredene nove Rimljane. Venecijanske

manipulacije bile su na najboljem putu da se vrate kao bumerang, u obliku alijanse cijele

Europe protiv Venecije.

Bila je to kriza poznata kao rat Kambrejske lige, okupljene 1508–1509. godine. Ovu

opozicijsku koaliciju činili su papa (do maloprije Genovežanin Giuliano della Rovere, sada

Julije II), zatim car Svetog Rimskog Carstva, Maksimilijan I, te Francuska, Španjolska,

Savoja, Mantova i Ferrara. Najavljena namjera ove alijanse bila je izbrisati Veneciju s lica

zemlje.

I to gotovo da je uspjelo. Kod Agnadella, u blizini rijeke Adda, venecijansku plaćeničku

vojsku razbila je vojska sastavljena pretežno od Francuza. Venecijanci su bili potisnuti

dolinom rijeke Po nizvodno sve do Padove, izgubivši uskoro i nju. Machiavelli je klicao kako

su na dan Agnadella Venecijanci izgubili sve što su bili osvojili u više od 800 godina.

Machiavelli se i osobno uključio u operacije protiv Venecije, donijevši donaciju firentinskog

novca za pomoć francusko– carskim snagama koje su držale Veronu.

S lagunama kao onim jedinim što im je još preostalo, venecijanska pozicija bila je beznadna.

Dužd je poslao poruku papi moleći za milost te je najavio da će se Venecija povući s teritorija

koji je u prošlosti uzela od Papinske Države.

U samoj Veneciji, Agnadello je proizveo orgiju histeričnog samobičevanja među

prestravljenim patricijima. Bankar Girolamo Priuli napisao je u svom dnevniku da je

Agnadello bio kazna za grijehe venecijanskoga plemstva, među koje on ubraja aroganciju,

kršenje obećanja, bludničenje u samostanima, sodomiju, transvestitstvo te luksuzne i lascivne

zabave. Antonio Contarini, novoimenovani patrijarh Venecije, održao je govor u Senatu u

kojemu je okarakterizirao Serenissimu kao totalno amoralan grad. Poraz je bio kazna za

gradske grijehe, rekao je. Samostani su bili snabdjevališta za seksualne potrebe bogatih i

moćnih. Homoseksualnost je bila toliko rasprostranjena da su se prostitutke žalile kako su

zarađivale tako malo u mladosti da moraju nastaviti s poslom sve do svojih poznih godina.
No, kao mnogo značajnije, šok Agnadella pokrenuo je strateško preispitivanje u venecijanskoj

inteligencijskoj zajednici, što je dovelo do vrlo dalekosežnih zaključaka od kojih su neki

postali očiglednima tek po isteku nekoliko desetljeća.

Prvi venecijanski zahvat bio je pokušati raskomadati kambrejsku koaliciju. Počeli su od pape

Julija II. Ovaj pontifeks bio je, kako je već spomenuto, Genovežanin. Genova i Venecija ušle

su jedna s drugom u niz krajnje destruktivnih ratova, sve do otprilike kraja četrnaestoga

stoljeća, no nakon toga Genova je težila statusu mlađega partnera i bliskog suradnika

Venecijanaca. Venecijanci su tukli Genovežane zahvaljujući svojim superiornim vezama na

Istoku, no inače je područje njihova slaganja bilo široko.

Simbol Genove bio je sv. Juraj koji ubija zmaja, u stvarnosti nikakav svetac već slabo

zamaskirana verzija Perzeja koji spašava Andromedu tako što ubija morsko čudovište,

legenda koja ima svoje središte na obalama Libanona. Za ''Jurja'' se smatralo da dolazi od

Gorgone Meduze, čiju je glavu Perzej nosio uza se.

Perzej, nadalje, nije ništa drugo do pozapadnjačena varijanta Marduka, sirijskog Apolona,

božanstva povezanog s najgorim silama staroga Babilona i Asirije. Venecijanci su imali i svoj

vlastiti kult Marduka, premda podređen sv. Marku, i to na otoku San Giorgio Maggiore gdje je

bio dom samostana dominikanaca a danas je tamo dom Fondacije Cini, jedne od ideoloških

mašinerija2 najviše razine u svijetu. Moderna, pak, britanska naklonost za Gorgone i predobro

je poznata da bi trebala daljnji komentar.

Ono, međutim, što vjerojatno još izravnije objašnjava odluku Julija II da promijeni stranu

glede svojih saveznika bio je jedan poslovni sporazum koji je s Venecijancima dogovorio kao

posrednik Agostino Chigi, bankar crnih gvelfa iz Siene, iz čijeg je financijskog carstva

potekla današnja zloglasna Sienska grupa. On je predložio da Venecijanci prestanu kupovati

stipsu (alaun), potrebnu u izradi tekstila i stakla, od Turaka, već neka ugovore jedan veliki

tovar po višoj cijeni iz rudnika stipse kod Tolfe u Papinskoj Državi – rudnikā za koje je on,
Chigi, radio kao agent. Da bi zasladio prijedlog, Chigi je ponudio Venecijancima desetke

tisuća dukata u obliku nužno potrebne pozajmice.

Venecijanci, u strahu od brze francuske ofenzive, to prihvatiše. Njihove državne financije bile

su u totalnom rasulu. Jedino Chigijeva pozajmica omogućila bi im da unajme dovoljno

švicarskih plaćenika kako bi se održali protiv francuskih i carskih Landsknechte.

Da bi pružio neko prihvatljivo pokriće za svoj potez, Julije II naglo je otkrio kako pravi

problem zapravo i nije Venecija, već je to prijeka potreba da se istjeraju barbari (kao prvo

Francuzi) iz Italije. Julije je uglavio savezništvo s Venecijom. Zatim je izbacio parolu Fuori

barbari! (Van s barbarima!) koju lakovjerni pisci talijanskih školskih udžbenika još i danas

navode kao početak borbe za ujedinjenje Italije. Čak su i venecijanski plaćenici, mahom

Švicarci, prihvatili bojni poklič Italija i sloboda!

Tako je postagnadelovska kriza bila prevladana. Nekoliko godina poslije, Venecijanci su istu

ovu taktiku pokušali u obrnutom smjeru, ovaj put s malo trajnijim uspjehom. Do 1525. godine

glavni barbari u Italiji bile su snage cara Karla V, koji je porazio Francuze kod Pavije

zarobivši kralja Franju I. Francuzi su izgubili vlast nad Napuljem i Milanom. Tada je dužd

Andrea Gritti, čiji je portret naslikao Tizian a već sam taj portret mogao bi ispuniti tomove

knjiga pričom o ovoj osobnosti - taj dužd je, dakle, odlučio zamahnuti još jednom barjakom

talijanske slobode. Ovo je, pak, dobilo svoj oblik u stvaranju Svete lige iz Cognaca ''za

obnovu talijanskog slobodarstva'', a ujedinilo je Francusku, Veneciju, Milano, Firenzu i

Papinsku Državu pod papom Klementom VIII Medicijem. Nakon uspostave te alijanse, koja

je bila smišljena kako bi pokrenula Francuze protiv Karla V a sve opet zato da bi se razorilo

Rim pod kontrolom Medicijevaca kao posljednje nedirnuto središte renesanse, Venecijanci su

se povukli na obrambene položaje u očekivanju ishoda.

Venecijanske sposobnosti manipuliranja Karlom V bile su doista zastrašujuće. Carevi bankari

i obavještajci bili su Fuggeri iz Augsburga, bankarska kuća i bankarski grad koje valja
promatrati kao venecijanske satelite, u kontekstu vrlo snažne venecijanske kontrole gradova u

dolini Dunava. Praktički je svaki mladić, pripadnik porodice Fuggeri, a isto tako i njihovi

kolege Welsersi, bio poslan u Veneciju da šegrtuje određeno vrijeme u Fondaco dei Tedeschi.

Tako je to bio slučaj i s Jakobom Fuggerijem Bogatim. Venecija je bila ključna točka za

Fuggerijevo trgovanje metalima, posebice u smjeru Istoka.

Venecijanci su, tako, stajali u lažnoj ratnoj poziciji protiv Karla V, dok je imperijalna vojska

luteranskih Lanzija pod Georgom Frundsbergom pustošila Italiju. Pljačka i razaranje Rima

1527. godine bile su izravan rezultat kombinirane venecijanske diplomacije i manipulacije.

Da bi trijumf Karla V učinio potpunim, genoveški admiral Andrea Doria, koji je zapovijedao

francuskom flotom, dezertirao je na carsku stranu. Dorijin udar u Genovi je potom uspostavio

trajno de facto savezništvo s Venecijom.

Godine 1530. Karlo V bio je okrunjen, na ceremoniji u Bologni, za cara Svetog Rimskog

Carstva i za kralja Italije. Garnizoni carskih trupa bili su uskoro stacionirani u svakom većem

gradu. Lukavoj politici Venecijanaca duguje se što su glavna središta renesanse bila podrivena

i uništena. Venecija je bila jedina veća talijanska država koja je uspjela zadržati stvaran

suverenitet. Dokrajčivši renesansu, Venecija se sad mogla osjećati slobodnom da započne

jednu drugu, delfičku renesansu među gomilama intelektualaca koji su potražili azil u

lagunama.

STVARANJE JEZUITA

Ona ''dugačka jesen talijanske renesanse u Veneciji'' tijekom ostatka šesnaestoga stoljeća bila

je tek jedno prestrojavanje linije fronte, od njih nekoliko. Drugo je bilo promicanje

protestantske reformacije. Tko su bili neposredni kontrolori Martina Luthera, to tek treba

otkriti, no to je ionako od sporedne važnosti. Lutherova agitacija u Wittenbergu bila je tek

jedan primjer više za proteste protiv papinstva i Kurije koji su bili kronični i endemički već

desetljećima. Ono što je Lutheru i ostatku protestantskih reformatora dalo pravi zamah bio je
publicitet i difuzija njihovih ideja, za što je uvelike bio zaslužan venecijanski izdavački

establišment. Venecijanske tiskare na brzinu su izbacile spise Luthera, Calvina i Melanchtona

te herezijarha Juana Valdeza, osobito popularnoga u Italiji, u 40 000 primjeraka.

Papa Lav X javno je prozvao Sveučilište u Padovi kao žarište nadahnuća za germansku bolest

luteranstva. Venecijanskom interesu, međutim, dobro je poslužio taj shizmatični pokret koji će

unijeti kaos u Njemačku, Francusku i u ostatak Europe, kroz niz sukoba kojima je već bilo

lako nazrijeti obrise. I kao dodatak tomu, sukob između reformatora i protureformatora, sve

zakletih aristotelovaca, što će žestoko potkresati utjecaji Erazma i njemu sličnih.

Venecijanski utjecaj na jedno i na drugo, na reformaciju i na protureformaciju, najjasnije se

može prepoznati u pažnje vrijednoj karijeri Gaspara Contarinija, koji nije dopustio da ga

činjenica što je bio protestant u teologiji davno prije Luthera, omete u osnivanju Družbe

Isusove.

Contarini je bio odvjetak jedne od najprestižnijih venecijanskih longhi porodica. Contarini su

dali sedam duždeva, i Gasparo je bio bacio oko na to da postane osmi, prije no što su ga

povukli da služi Veneciji kao član Kardinalskog kolegija. Služio je Prejasnoj Republici kao

veleposlanik na dvoru Karla V te kao veleposlanik u Vatikanu, gdje je odigrao ulogu u

podizanju vike na medicijevskoga papu Klementa VII povezano s pljačkom Rima 1527.

godine. Potkraj svog života, bio je poslan kao papinski legat na Carski saziv (Diet) u

Regensburgu, gdje je iznosio rimsku točku gledišta u debatama sa shizmaticima kao što je

primjerice bio Melanchton. Ondje je on kumovao razaranju svakog kompromisa između

luterana i cara Karla, a koji bi pomogao u okončanju krvoprolića i razdora u tim

reformacijskim godinama.

Pa što je, dakle, ovaj suptilni venecijanski patricij imao s osnivanjem jezuitskoga reda i s

onim lutajućim i pošemerenim mistikom, Ignatiusom de Loyolom? Ignatius je bio kreacija

Venecije, i kreacija Contarinija posebice.

3 Xxx Gasparo Contarini, kardinal-protestant prije Luthera
Godine 1521., Ignatius bijaše ranjen u borbi s Francuzima, u jednom od ratova Karla V. Za

vrijeme oporavka, prošao je kroz svoju izvikanu i mnogo potezanu mističku krizu, nakon čega

je otpočeo život skitnice. Napredujući tako po Europi u potrazi za sredstvima za hodočašće u

Svetu Zemlju, Ignatius se zatekao u Veneciji gdje se utaborio na Trgu sv. Marka te živio od

prosjačenja.

Međutim, jedne večeri, dok je spavao u svojoj zlatnoj palači, venecijanski oligarh

Marcantonio Trevisan imao je viziju. Došao mu je anđeo i upitao ga je: Zašto spavaš tako

tvrdo u svom toplom krevetu, a eno je tamo vani na trgu jedan sveti čovjek, siromašni

hodočasnik koji treba tvoju pomoć? Trevisan je pohitao dolje da nađe Ignatiusa, te ovaj

postade u njegovu domu gost, dugouško i sve.

Ignatius potom bijaše primljen u audijenciju kod dužda Andree Grittija koji mu je ponudio

prijevoz do Cipra na venecijanskom ratnom brodu, kao prvi korak na njegovu hodočašću u

Jeruzalem. Ignatius je nastavio putovati dalje, no uskoro se vratio u Veneciju kako bi razvio

odnose i s drugim pripadnicima oligarhije. Uključivalo je to i nećaka Gaspara Contarinija,

Pietra, koji je postao primateljem Ignatiusova patentiranoga tretmana za pranje mozga,

Exercitationes Spirituales.

Zatim je Ignatius prokrčio sebi put i do Rima. Ovdje je postao štićenikom Gaspara

Contarinija, koga je papa Pavao III Farnese imenovao u Kardinalski kolegij. Kardinal je

poduzeo Exercitationes Spirituales te je imenovao Ignatiusa svojim osobnim ispovjednikom i

duhovnim savjetnikom. Već 1540. godine, Contarini je osobno posredovao kod pape protiv

Ignatiusovih neprijatelja u krugovima crkvene hijerarhije, a da bi osigurao osnivanje Družbe

Isusove kao novog crkvenoga reda. U lipnju 1539. g., Contarini je osobno otputovao u papinu

ljetnu rezidenciju u Tivoliju te nagovorio pontifeksa da mu dopusti naglas pročitati statute

novoga reda što ih je sastavio Ignatius. Mora da je papa bio nečim osobito ugodno
impresioniran. Njegov odobravajući komentar Hic est digitus Dei (Ovdje je prst Božji) postao

je općim obilježjem visokoparnih jezuitskih homiletika.

ROĐENJE PROSVJETITELJSTVA

Pomalo ironičan postscriptum ovoj priči jest taj da je venecijanska oligarhija kasnije odlučila

kako jednostavno nije funkcionalno da ih se tako tijesno poistovjećuje s pomračenim

ispadima Španjolaca i papinstva, a kojima su oni, međutim, tako potpuno dominirali. U

vrijeme oko 1570. godine Venecija je, u skladu s time, postala mjestom za primjer, prvi takav

u Europi, onoga što će Francuzi kasnije okrstiti kao ''salon'' za socijaliziranje i za književne

razgovore: bio je to salon Ridotto Morosini, pod sponzorstvom stare obitelji istoga imena.

Ovdje je bilo posijano sjeme koje će kasnije uroditi slobodnim mislilaštvom, l'esprit libertin,

te ''filozofima''– jednom riječju, prosvjetiteljstvom. Salon Ridotto Morosini davao je prednost

toleranciji i znanosti, a protiv svega što je doktrinarno i usko. Oni su Galileju pružili utočište

pred Inkvizicijom. Iz salona Morosini proistekla je i jedna od rijetkih javnih frakcija u

venecijanskoj političkoj historiji, takozvani giovani (''mladi'').

Giovani, u opreci sa svojim suparnicima, vecchijima (''starima''), bili su skloni temeljitim

inovacijama u venecijanskoj vanjskoj politici. Željeli su iznad svega cementirati savezništva

sa zemljama za koje su osjećali da im pripada budućnost: s Francuskom, Engleskom i

Nizozemskom. Vecchi, govorili su, paralizirani su i previše strahom od španjolske moći i nisu

dovoljno spremni umiješati se s narodom.

Giovani su imali mogućnost primijeniti svoj program 1606. godine, kada se papa (tad je to bio

Pavao V, Camillo Borghese) aktivno usprotivio uhićenju nekoliko crkvenih osoba na teritoriju

Venecije. Papa Borghese doveo je Veneciju pod interdikt i protegnuo to dalje na

ekskomunikaciju nekih vladinih službenika. Glavna podrška Veneciji u međunarodnim

okvirima bio je tada James I Stuart, vladar Engleske.

U to isto vrijeme, moćan venecijanski propagandni aparat bacio se u akciju, pod vodstvom

jednog servitskog 3 redovnika imenom Paolo Sarpi, koga je manjak plemenitog podrijetla

spriječio da stupi u javnu službu. Sarpi je bio venecijanski čovjek za vezu sir Francisa

Bacona.

Sarpi je boravio u Rimu, gdje se bio združio s Nicholasom Bobadillom, jednim od izvornih

tvrdojezgraša oko sv. Ignatiusa. Bio je prijatelj s Bellarminom, kasnije jezuitskim generalom,

te njegov izravni protivnik tijekom afere s interdiktom. Bio je blizak s Galileom, koji ga je

nazivao ''moj otac''. Sarpi je bio ruka pomoćnica pri konstrukciji Galileova teleskopa. Sarpi je

obasipao pohvalama Gilbertovu raspravu o magnetizmu. Bio je uz to i autor djela Arte di Ben

Pensare, koje neobično sliči spisima Johna Locka. Sarpi je privatno priznavao za sebe da je

''protestant''.

4 i 5. Paolo Sarpi, naslovnica knjige 'Povijest Tridentinskog koncila',

London 1609. godine. U tiskanju ove knjige u Londonu sudjelovao je i
Marko Ante Gospodnetić, nadbiskup splitski, autor protestantskog djela
'Crkvena republika'.
Upustio se u dugačak rat pamfletima s Bellarminom i povrh svega nabacao gomile prljavština

koje je iznio u Istoria del Concilio Tridentino (London, 1619)4, a u kojoj se, nepotrebno je to i

reći, savršeno isprala i izbjelila uloga venecijanske špijunaže u protureformaciji. Buka što se

podigla oko cijele te priče bila je tako velika da su neki ljudi zaboravili kako su, nakon svega,

upravo Venecijanci – konkretno Zuane Mocenigo –izručili Giordana Bruna, također iz salona

Ridotto Morosini – u ruke Inkvizicije samo nekoliko godina prije toga.

METASTAZE

Političko djelovanje stranke Giovani (Mladih) što su ga Sarpi i dužd Leonardo Dona

propagirali u vrijeme trvenja oko interdikta, podudaralo se s metastaziranjem venecijanske

moći i utjecaja po svijetu. Venecijanci i njihovi genoveški drugovi iz klike Doria marljivo su
prebacivali imetak svojih obitelji na profitabilnije lokacije, ne vezujući se odviše za sudbinu

zemlje koja je ubrzano postajala trećorazredna pomorska sila.

Partnerstvo Venecija–Genova uočljivo je ponajprije na bankovnoj strani španjolskog

izvlačenja plijena iz Novoga svijeta. Venecija je imala kontrolu nad srebrom što je dopremano

iz obiju Amerika, tako što je s prijašnjeg zlatnog standarda sredinom šesnaestoga stoljeća

prešla na srebrni standard. To je srebro upotrebljavano kao platežno sredstvo za začine i ostale

proizvode što su bili dopremani s Istoka.

Venecija je u to doba bila visoko likvidna, s rezervama od otprilike 14 milijuna dukata u

kovanicama, oko 1600. godine. U to isto vrijeme, a što je nevjerojatno, venecijanski režim

dovršio je proces isplate svih svojih javnih dugova, ostavljajući tako državu bez ikakvih

izvanrednih obveza bilo koje vrste. Ova sveukupno visoko likvidna situacija siguran je znak

da je otpočeo bijeg kapitala, u smjeru zemalja koje su Mladi izdvojili kao buduće partnere ili

žrtve: Francuska, Engleska, Nizozemska.

Genovežani oko Banke sv. Jurja u stvarnosti su privukli na sebe kompletne svjetske tokove

zlatnih rezervi. Ova dva grada spojila su se u jedan tim oko 1579. godine, pokrenuvši na

Sajmu u Piacenzi nešto kao prototip obračunske novčarske kuće ('kliring') za europske banke,

te je ova uskoro obrtala kapital od 20 milijuna dukata godišnje. Ovaj sajam bio je preteča

postversajske Bank for International Settlements (Banke za međunarodna poravnanja).

Godine 1603. Venecija i Genova preuzele su upravu nad financijama stjuartovske Engleske te

ugradile svoje karakteristične metode u Britansku istočnoindijsku kompaniju. Ovaj isti

tandem bio je nazočan i pri stvaranju velike Amsterdamske banke, financijskog nosača

sedamnaestoga stoljeća, te u stvaranju Nizozemske istočnoindijske kompanije. Venecija i

Genova bile su uz to i babice pri velikom porastu financijske moći Geneve koja se

specijalizirala za kontrolu francuskog javnog duga i za uzgoj delfičkog duha prosvjetiteljstva.

Venecijanci, pak, u suradnji s restauriranim – dakle, degeneriranim – medicijevskim

poslovnim krugovima, krenuli su naveliko u pomorska i druga osiguranja. Ti špekulativni

poslovni potezi traju i danas u najvećem poslovnom poduzetništvu povezanom s Venecijom,

Assicurazioni Generali Venezia, jednom od najvećih ako ne i najvećem osiguravajućem i

zemljoposjedničkom holdingu na svijetu.

Godine 1797., dana 12. svibnja, Gran consiglio se pokorio Napoleonovu ultimatumu i

izglasao vlastito samoukidanje. Četiri tisuće francuskih pješadinaca paradiralo je na Trgu sv.

Marka, gdje još nikada u povijesti nisu bile viđene strane postrojbe. Zlatni Bucentoro bio je

zapaljen, a zlato razvezeno na sve strane. Venecijanska ''Republika'' bila je dokrajčena, no

nastavila je savršeno krepko postojati u manje uočljivim, no zato u izrazito djelotvornim

oblicima.

Osobito jedna od posljednjih godina Venecije posebno je interesantna za nas (prim. prev.-misli

se na Amerikance): u vrijeme američke revolucije oko 3000 venecijanskih pomoraca, što

odgovara otprilike trećini svih raspoloživih snaga, služilo je u Britanskoj kraljevskoj

mornarici.

Komentirajući likvidaciju Venecije, veliki napuljski neoplatoničar Giuseppe Cuoco napisao je:

Ne znam što će biti s Italijom, no proroštvo firentinskog tajnika ispunjeno u destrukciji

stare, imbecilne venecijanske oligarhije zauvijek će za Italiju značiti veliku blagodat.

Referenca se, dakako, odnosi na Machiavellija.

Na drugoj strani, William Wordsworth oplakivao je silazak s prijestolja tog ''djevičanskoga

grada'', tog ''najstarijega djeteta slobodarstva''.

POST MORTEM
Nažalost, svi nekrolozi bili su preuranjeni: Venecija je nastavila biti vrlo živa i nadalje.

Tijekom devetnaestoga stoljeća sve do našega doba ona je bila najvažniji pojedinačni

inkubator fašističkih pokreta. Uz njezinu vojnu i financijsku moć koja se naširoko iselila

kojekuda, važnost Venecije za političku kulturu danas je veća nego ikad.

Primjeri za ovo su neiscrpni. Richard Wagner napisao je dio partiture Tristana i Izolde dok je

živio u Palazzo Giustinian na Canalu Grande. Postoji priča o tome kako je leitmotiv za

Liebestod bio inspiriran žalobnim zovom nekoga gondoliera. Potkraj svog života Wagner se

preselio u Palazzo Vendramin Callergi, gdje je i umro. Ova zgrada, danas kockarski kazino,

bila je dom grofa Coudenhove–Kalergija, osnivača Paneuropske Unije. Friedrich Nietzsche

volio je Veneciju i neprestano se tamo vraćao te je tome gradu posvetio nekoliko pjesama koje

i danas mogu poslužiti umjesto kakvog snažnog sredstva za povraćanje. Venecija je bila

nadahnuće za Lorda Byrona, Tomasa Manna, i tako dalje.

Postoji obilje ovih i inih primjera o tome kako je kulturni i politički utjecaj venecijanske

oligarhije dopro do modernoga doba:

& Kada je slugan Britanske istočnoindijske kompanije Thomas Malthus objavio svoj

Essay on Population, plagirao je u njemu Venecijanca Giammaria Ortesa koji je

definirao, oko 1750. godine, u potpunosti razvijenu verziju dokaza kako će

geometrijski porast stanovništva prestići mnogo sporiji aritmetički progres u

proizvodnji hrane.

& John Ruskin, vodeći ideolog britanske frakcije Novog mračnog doba, započeo je

svoju karijeru jednom nebuloznom raspravom o arhitekturi, The Stones of Venice

(1851). Ovo djelo populariziralo je predodžbu o tome kako se neki navodni

''venecijanski gotički'' stil bio razvio u nekim boljim vremenima povijesti toga grada

(koja su za Ruskina završila 1418. godine), da bi ovo onda poslužilo za sustavno

diskreditiranje zlatne renesanse.

 & Frakcija novog Rimskoga Carstva na razmeđu stoljeća, koju je predvodio

venecijanski grof Volpi di Misurata, poznat kao dužd svojega doba, sponzorirala je

Gabriela D'Annunzija koji je podržavao fašista Mussolinija, radi gromoglasnog

podizanja entuzijazma za nov križarski pohod na Balkan i na istok. Volpi je postao

ministrom financija u Mussolinijevu kabinetu, zajedno s vrlo velikim brojem drugih

Venecijanaca. D'Annunzio je poticao Talijane neka uzmu natrag Trst, ostatak od Italia

Irredenta, te Dardanele, dovodeći tako na središnju scenu takozvani Parvus–plan o

komadanju Osmanskog i Ruskog Carstva, plan koji je općenito prepoznat kao

detonator Prvog svjetskog rata. Moguće je i to da je ta super–sablast s prijelaza

stoljeća, Alexandar Parvus, na kraju krajeva bio zaposlenik Venecije.

& Societe Europeenne de Culture, think-tank institucija stvorena 1950. godine

naporima venecijanskog obavještajnog operativca Umberta Campagnola, u posljednja

je četiri desetljeća gurala intelektualce kako Istoka, tako i Zapada da se organiziraju u

jednu ''internacionalnu kulturu'', zasnovanu na odbacivanju postojanja suverenih

nacija. Među svoje članove SEC je ubrajao samu kremu poslijeratnih inteligenata:

ovdje su bili Adam Schaff iz Poljske, Bertolt Brecht iz Istočne Njemačke, Georg

Lukacs iz Madžarske i Boris Pasternak iz Sovjetskog Saveza; a tako i Stephen Spender

i Arnold Toynbee, Benedetto Croce i Norberto Bobbio, Julian Huxley i Thomas Mann,

Francois Mauriac i Jean Cocteau. Kasnije će SEC lansirati ideologiju nacionalnog

oslobođenja Trećega svijeta.

Danas je Rimski klub jedna institucija koja u najkoncentriranijem obliku predstavlja srž

venecijanskog utjecaja i venecijanske metode. Rimski klub želi uvjeriti velike sile i narode

svijeta neka počine kolektivno samoubojstvo tako što će prihvatiti genocidnu doktrinu o

''nultom rastu''. Također se nadaju dokinuti suverene nacije kao instrument ekonomskog rasta

i znanstvenog napretka.
Osnivač Rimskoga kluba Aurelio Peccei napisao je knjigu One Hundred Pages For the

Future, globalni pregled utjecaja koji je izvršio Rimski klub, osobito otkako je 1972. godine u

njihovoj knjizi Granice rasta bio iznesen model o ''nultom rastu'', iz čega je opet niknuo niz

društvenih pokreta pod sponzorstvom ideja objavljenih u toj knjizi. Ovi pokreti – ženski

pokret, mirovni pokret, pokreti za nacionalno oslobođenje zemalja Trećega svijeta, prava

homoseksualaca, građanske slobode, ekolozi, prava manjina i prava potrošača, i tako dalje –

trebaju se danas stopiti svi zajedno u jedinstveni pokret za jedan jedini strateški cilj:

implementaciju ''nultoga rasta'' u međunarodni poredak.

Venecijanski problem ostao je među nama do danas. Doista, najpreča je zadaća ove generacije

čovječanstva da definitivno likvidira užas koji provodi Venecija.

(Izlaganje održano na ICLC konferenciji u blizini Wiesbadena, Njemačka, na Uskršnji

ponedjeljak 1981. godine - objavljeno u 'Campaigner', rujan 1981.)

II. Uloga venecijanske oligarhije u reformaciji, protureformaciji,

prosvjetiteljstvu i u Tridesetogodišnjemu ratu

Tijekom proteklih desetak godina naše filozofsko udruženje razvilo je tezu kako mnoge

katastrofe u modernoj povijesti imaju svoj korijen u nasljeđu nekadašnje Venecijanske

Republike. To podrazumijeva središnju ulogu koju su Venecijanci imali u naglom prekidu

zlatne renesanse u Italiji, zatim u poticanju procesa protestantske reformacije i vjerskih

ratova, te najzad u stvaranju pseudoznanstvenih, iracionalnih struja mišljenja koje se nazivaju

prosvjetiteljstvom. Na neke od ovih tema vratio bih se sada u ovome tekstu i istražio ih

mnogo detaljnije.
Bitno nam je izložiti venecijanski rat protiv talijanske renesanse quattrocenta zato što se to

potpuno slaže s našom odanošću renesansi kao svojevrsnom idealu te s našim nastojanjima da

lansiramo danas jednu novu renesansu. Kao što je već bilo naglašeno, onaj mjernički stup,

standard za civilizaciju, kulturu, religiju i moral u posljednjih pola tisućljeća bio je

uspostavljen djelom kardinala Nikole Kuzanskog, utemeljitelja moderne znanosti, te njegova

kolege i suradnika Aeneasa Silviusa Piccolominija, pape Pija II. U suradnji s najboljim

predstavnicima medicijevske Firenze, u vrijeme Firentinskoga koncila 1439. godine, Nikola i

Aeneas Silvius spasili su zapadnu civilizaciju od mračnoga doba koje je započelo porazom

Friedricha II Hohenstaufena od ruke oligarhâ crnih gvelfa. U tijeku cijelog mračnoga doba,

Rimokatolička crkva bila je supstancijalno razarana kako avignonskim sužanjstvom, tako i

velikom shizmom, a sve to uz zaostale repove takvih događaja kakvi su bili Stogodišnji rat,

ratovi ruža, te stalno napredovanje Osmanskoga Carstva. Bez Nikole Kuzanskoga i Aenasa

Silviusa, ne bi u XVI. stoljeću bilo više ni Europe niti Crkve. Venecija se, pak, protivila i

jednom i drugom, posredstvom Morosinijeva agenta Gregoryja von Heimburga (Gilbert, 191).

Paolo Morosini posvetio je Heimburgu jedno od međašnjih propagandnih djela o

venecijanskom oligarhijskom sustavu koja će biti objavljena tijekom petnaestoga stoljeća,

Glede poslova i strukture Venecijanske Republike, posvećeno Gregoryju od Heimburga,

veleuvaženom doktoru njemačkom. Gregory je bio razbojnik i agent–provokator koji je

pokušavao sabotirati rad Pija II, Kuzanskog i Bessariona, te je po tome bio istaknuti i tipični

predstavnik antipapinske, anticarske struje među izbornicima i ostalim knezovima (Fürstein)

Svetog Rimskog Carstva. Ovo je bio sloj oligarhā čije je konce za vrijeme koncilijarnog

pokreta potezala Venecija, a ona ih je i mobilizirala protiv križarskoga pohoda što ga je

predložio Pio II, pa će ti isti tvoriti osnovicu za podršku Lutheru u vrijeme reformacije.

Sama srž Venecije je oligarhizam, lihvarenje, robovlasništvo te kult Aristotela. Tradicionalna

profitna stopa bila je iznad 20 posto – što čini Volckerovu ''primarnu stopu''. Venecijanci su

bili prvi u zapadnoj Europi koji su čitali Aristotela izravno iz grčkoga teksta – prvo u Školi na

Rialtu, gdje su vodeći patriciji držali predavanja o Aristotelu, a kasnije, nakon 1400. godine,

na Sveučilištu u Padovi, gdje je venecijansko plemstvo pohađalo studije. Valja se prisjetiti da

je Venecija bila izdanak Bizantskoga Carstva koji je s vremenom postao dovoljno moćan da

osvoji Konstantinopol tijekom Četvrtog križarskog rata, nedugo nakon 1200. godine. Venecija

je, kao i Bizant, vidjela religiju kao oruđe državne moći, s novim kultovima koje je valjalo

izumiti već kako se za to ukaže potreba.

ARISTOTELIJANSKA VEZA

U vrijeme quattrocenta, Venecija je u Italiji i u Europi razvila široku aristotelijansku mrežu

komunikacija. Bernardo Bembo, venecijanski veleposlanik u Firenzi i firentinski otpravnik

poslova za venecijansku Signoriju bio je dio te mreže („Venecijance se naziva novim

Rimljanima“, pisao je), a tako i njegov sin Pietro Bembo. Obitelj Barbaro predstavljali su

Francesco, Ermolao stariji i Ermolao mlađi. Giorgioneova slika Tri filozofa može se

promatrati kao da prikazuje tri Aristotela: skolastički Aristotel pariške Sorbonne, averoistički

Aristotel deriviran iz Arapa te ''moderni'' Aristotel iz Padove–Rialta, možda naslikan ovdje s

obilježjima mlađega Ermolaa Barbara. Još jedna porodica koja se isticala u tim nastojanjima

bili su Done, koji će se svako malo pojavljivati u ovom prikazu. Spomenuta slika baca svjetlo

na jedno važno obilježje venecijanske metode, naime na strategiju dominacije u kulturi,

religiji i politici putem majstorije izmišljavanja niza aristotelovskih kultova ili škola koje su se

zatim nadmetale jedna s drugom.

U vrijeme počevši sa 1400. godinom, aristotelovski skolastici na Sorbonni značili su golemu

snagu u teologiji. No, venecijanski oligarsi Giustinian i Quirini, u svojim pionirskim

reformskim prijedlozima 1513. godine upućenima papi Lavu X, napali su dekadentni

skolasticizam na Sorbonni, govoreći kako se izobrazba klerika ne smije više zasnivati na

''sumnjivoj erudiciji Parižana'' i na sličnim ''poganskim mitovima'' (Jedin, Contributo, str.

112). (Umjesto toga, Giustinian–Querini preporučili su Sveto pismo i crkvene oce, osobito sv.

Augustina. Izgleda da su mislili na fundamentalizam izoliranih biblijskih citata kakav je u

stvarnosti već cvjetao među protestantskim sektama.) (Vidi isto, Schnitzer, str. 236.)
Neće, dakle, biti nikakvo iznenađenje naći Martina Luthera, nekoliko godina kasnije, kako

zaodjeva svoj reformski pokret u vrlo sličan ''antiaristoteovski'' ogrtač, unatoč tome što je

manihejski dualizam u Luthera vodio ravno natrag k Aristotelovoj metodi. Slično tomu,

pseudoznanstvena metoda koju je izmudrio Francis Bacon služeći se epistemološkim spisima

Paola Sarpija, želi pružiti sliku kao da je strgnula sa sebe autoritet Aristotela u korist

znanstvenog eksperimenta. No, to nimalo ne mijenja činjenicu da je Baconova metoda bila

aristotelovska od glave do pete. Bacon je reklamirao indukciju kao super-alternativu za

silogizme, no kvalitativna razlika zapravo i ne postoji.

Drugi parožak venecijanskoga rata protiv renesanse bila je venecijanska ekspanzija u

unutrašnjost Italije, na terraferma, s ciljem da se osvoji cijeli talijanski poluotok i zatim

iskoristi Italiju da bi se zagospodarilo svijetom. Kada se pokazalo nemogućim osvojiti

Milano, Firenzu, Papinsku državu i Napulj, venecijanska je diplomacija pozvala Francusku i

Španjolsku, velesile u nastajanju, da navale na Italiju: Venecijanci su mislili da će tako moći

pokupiti mrvice. Između francuskog osvajanja Milana 1494. i pljačke Rima 1527. godine,

Italija je uistinu i bila opustošena ovim suparničkim vojskama. No, taj ulazak novih velikih

sila u Italiju značio je ujedno i pripremu za najveći šok u venecijanskoj povijesti: rat Lige iz

Cambraija. Boj je započeo 1509. godine.

Kambrejska liga bila je prva široka koalicija europskih država protiv jedne nominalno

kršćanske nacije. Obuhvaćala je gotovo cijelu Europu: Francusku Luja XII, Sveto Rimsko

Carstvo Maximilijana I, Španjolsku, papu Julija II, kralja Madžarske, vojvodu savojskoga,

kralja Cipra, vojvodu od Ferarre, pa Milano, Firenzu, Mantovu. Pojedini izvještaji uvrštavaju

tu i Englesku. Postojao je plan da se Veneciju rasječe na dijelove. Slika Palme Mlađega u

Duždevoj palači prikazuje dužda Loredana i lava sv. Marka kako se bore s Europom, koja jaše

na biku i nosi štit s gravurom grbova zemalja članica Lige. Venecija je tražila pomoć od

Osmanskoga Carstva, no ostala je bez saveznika. U odlučnoj bitci kod Agnadella, francuske

trupe razbile su venecijanske plaćenike. Venecija je, kako je kliktao Machiavelli, izgubila sve

posjede koje je bila otela tijekom stoljeća. Venecijanci su bili potjerani nazad u svoju lagunu;
njihova propast bila je neizbježna. Papa Julije II bio je naveden da istupi iz Kambrejske lige,

no između 1509. i 1513. godine francuske su snage, s firentinskim novcem, držale

Venecijance na rubu propasti. Država samo što nije bankrotirala i morala je pozajmljivati od

Chigija iz Siene. U to isto vrijeme počela je nastajati i židovska zajednica u Veneciji. Prije

toga Židovi su bili ograničeni na ulogu pozajmljivača novaca na terraferma. Židovi su bili

obvezni živjeti u četvrtima zvanima ''geto'', gdje su stanovnici bili podvrgnuti specijalnim

diskriminirajućim zakonima i bili su dužni nositi žutu Davidovu zvijezdu. Kako se

kambrejska kriza produbljivala, demagoški propovjednici pokušavali su za sve katastrofe

venecijanske politike baciti optužbe na novu židovsku zajednicu (Gilbert, 18, 39).

Usred histerije u laguni, izbio je odjednom neki religiozni preporod kojemu je zamah davao

Antonio Contarini, patrijarh Akvileje. Religiozne procesije i demonstracije umnožile su se, jer

su božanstvena država i besmrtni fondi bili u najvećoj opasnosti. Contarini, čija obitelj će biti

u središtu naše priče, u Senatu je digao hajku na venecijanski nemoral: Samostani su

opsluživali seksualne potrebe bogatih i moćnih. Homoseksualnost je bila toliko raširena da su

ženske prostitutke dolazile k njemu žaleći se kako zarađuju tako malo da moraju obavljati

svoju profesiju i u starosti.'(Gilbert, str. 38). Doista: 10 posto od ukupnoga stanovništva činile

su u svako doba ženske prostitutke. Još važnija, međutim, bila je prevlast sodomije, siguran

znak bogumilsko–bludničarske tradicije u epistemologiji.

Gadno izubijana, prezadužena i ponižena, Venecija je preživjela rat Kambrejske lige, ali je

dužd izjavio pred 2500 patricija kako je nova španjolska sila reducirala Republiku s velesile

na ''2500 muha'' (H. Brown, str. 150). Na toj najnižoj razini, nekoliko je patricija shvatilo da

laguna–grad može biti zdrobljen kao ljuska jajeta i da nije baš najprikladnija baza za svjetsku

dominaciju. Pa kao što je nakon 1200. godine bilo govora o tome da se glavni grad premjesti,

možda u Konstantinopol, tako su se sada počeli kotiti planovi koji su trebali olakšati

metastazu venecijanskoga ''raka'' prema atlantskome svijetu. Da bude još gore, portugalski

pristup do Indije podrezao je venecijanski monopol na začine preko Levanta. Bilo je govora i

o gradnji Sueskog kanala, ali se od toga odustalo. Venecija je uvijek napredovala na način
''podijeli pa vladaj''. Pa ako se Europa mogla ujediniti protiv Venecije, što bi Venecija mogla

poduzeti da podijeli i rascijepa Europu tako temeljito da se ova raspadne na komadiće na više

od jednog stoljeća?

JEDAN POGLED NA CONTARINIJA

Da bismo vidjeli kako je to bilo učinjeno, pogledat ćemo sada na Gaspara Contarinija čije je

studiranje pod aristotelijanskim Pomponazzijem bilo prekinuto kada je car Maksimilijan

osvojio Padovu. Contarini je pomogao poduzetnome Agostinu Chigiju kada je ovaj vodio

pregovore o onoj vitalnoj pozajmici. Vrativši se u Veneciju, Contarinija je privukla jedna

skupina mladih patricija koji su se okupljali u kamaldoleškom samostanu sv. Mihovila na

otoku Muranu, kako bi razmatrali spasenje svojih duša. Sjetimo se što je Pio II rekao za

Venecijance: Oni se žele prikazati kršćanima pred svijetom, no u stvarnosti oni nikad ne misle

na Boga te im, osim države do koje drže kao do božanstva, ništa drugo nije sveto (Pio II,

Commentaries, str. 743.).

Jedan od sudionika bio je i Vincenzo Quirini, koji je upravo u to vrijeme služio u Njemačkoj

kao venecijanski veleposlanik pri Carstvu. „Svi knezovi Carstva, bili oni prelati ili svjetovni

vladari, gaje u sebi veliku zlovolju prema vašem Presvijetlom Gospodstvu, što sam vidio i

dodirnuo vlastitim rukama...“ (Alberi, series I, vol. 6, str. 43), upozoravao je on dužda.

Quirini je vidio da je rat neizbježan. Drugi sudionik bio je Paolo Giustinian koji je otišao za

Levant 1507. godine (možda tražiti pomoć od Turaka?). Tijekom oštre zime 1510–1511.

godine, usred smrtonosnog pojavljivanja Cambraia, Giustinian i Quirini okrenuli su leđa

svojim patricijskim državnim karijerama i ušli u strog kamaldoleški red, prvo na Muranu a

zatim u blizini Arezza. Giustinian i Quirini postali su avangarda katoličke reforme, uzdrmavši

prvo ovaj kamaldoleški red a kasnije poslavši prvi manifest katoličke reforme, 'Pamflet Lavu

X', na Lateranski koncil (u njemu su predlagali smrtnu kaznu za Židove koji ne budu

konvertirali, te rat s Turcima u savezu s mladim perzijskim vođom, identificiranim kao

''Sophi''. To sve kao dodatak napadima na skolastike koje smo spomenuli maloprije

(Schnitzer, str. 227, ff.).

Gasparo Contarini dopisivao se s Quirinijem i Giustinianom više od jednog desetljeća. Dio te

korespondencije još je na životu i rasvjetljuje prave izvore protestantske reformacije. Da

bismo ih doveli u pravu perspektivu, skočimo načas od Gaspara Contarinija u Veneciji 1511.

godine do Martina Luthera u tornju njegova wittenberškoga samostana godine 1513 –1514.,

godine Lutherova takozvanog ''Thurmerlebnis'' ili ''doživljaja u tornju'', što se općenito smatra

za polazišnu točku protestantske reformacije.

VJERA I DJELA

''Doživljaj u tornju'' doveo je Luthera do definitivnog stajališta u njegovoj teologiji: da se

spasenje zbiva samo vjerom, a da dobra djela ili milosrđe nemaju nikakvu ulogu.Luther je taj

doživljaj opisao ovako:

Te riječi, ''pravda'' i ''pravednost Božja'' bile su kao munja u mojoj svijesti. U meni

koji sam ih čuo,one su uskoro izazvale velik strah. On je pravedan, stoga On kažnjava.

No, jednom dok sam u tom tornju meditirao na ove riječi, ''pravednik živi po vjeri'',

''pravednost Božja'', nadošao sam na pomisao ne bismo li mi trebali živjeti opravdani

vjerom, i nije li pravednost Božja na spasenje svakome koji vjeruje, i uskoro je moja

duša iznova oživjela. Stoga je, dakle, Božja pravednost ta koja nas opravdava i koja

nas spasava. Ovu spoznaju dao mi je Duh Sveti u skrovitosti (= na nužniku) u onom

tornju (Grisar, Luther, VI, str. 506).

6. Luther i Melanchton, na slici Luke Cranacha ml.

Ovo je bila ta Lutherova slavna eksplikacija Pavlove poslanice Rimljanima 1:17: Jer ovdje se

pravednost Božja otkriva od vjere k vjeri, kako je pisano: pravednik će živjeti po vjeri. Ovaj

odlomak istrgnut je tako iz svog svetopisamskog i tradicionalnoga konteksta i učinjen je

ključem za sve. Za Luthera, đavao je neovisna sila koja vlada nad materijalnim svijetom, pa
tako i dobra djela pripadaju đavlu. Ljudski razum je ''nevjesta i kurva'' đavla. U vrijeme kad je

teološko znanje bilo malko veće no što je danas, ovo je moglo biti jasno prepoznato kao neka

nova varijanta maniheizma, ideja da su dobro i zlo jednako nužni dijelovi u stvaranju. Prema

takvom jednom gnostičkom pogledu, materijalni svijet je inherentno loš, te samo duhovni

svijet može biti dobar. Nešto ne jako različito od toga propovijedali su i bogumili. Lutherov

suvremenik i gdjekad kolega, Philip Melanchton, opisao je Luthera točno ovim riječima:

„Manihejski delirij“. Luther je pokušavao ocrtati svoju točku gledišta kao povratak na sv.

Augustina i na njegovo naglašavanje milosti kao suprotno etičkim idejama kasnoga grčko–

rimskoga svijeta, no to bijaše s neiskrenim namjerama. Luterove pribilješke na marginama

Augustinovih Ispovijesti došle su na svjetlo dana: zanimljiva je jedna koja i opet zahvaća

Lutherovu reakciju na Augustinovu polemiku protiv manihejaca i njihovih ideja o dvije

podjednake kozmičke sile uhvaćene u koštac. Luterova primjedba je: Ovo je krivo. Ovo je

izvor svih Augustinovih pogrešaka (vidi Socci i Ricci te Theobald Beer). Luther, čini se,

odražava utjecaj pseudo – Hermesa Trismegistusa i njegove Knjige o 24 filozofa.

CONTARINI I LUTHER

Međutim, u danom je povijesnom kontekstu više nego zanimljivo to da je i jedan tadašnji

vrhunski venecijanski oligarh – Gasparo Contarini – 1511. godine imao svoj vlastiti ''doživljaj

u tornju''. U samostanu kamaldoležana5 u Monte Corona iznad Frascatija, u ljeto 1943.

godine, njemački učenjak Hubert Jedin, postupivši po savjetu Giuseppea de Luce, otkrio je

trideset pisama Gaspara Contarinija upućeno kamaldoleškim sudruzima Giustinianu i

Quiriniju. Jedno pismo datira iz vremena uoči Uskrsa 1511. godine, kada je Contarini otišao

prvo do benediktinskoga samostana na otoku San Giorgio Maggiore, a zatim u San

Sebastiano. Contarini bi htio da mu povjerujemo kako je kontemplirao o tome da i sam

postane redovnik, no onda je ipak zaključio kako čak ni samostanski život u asketizmu, niti

dobra djela neće nikad biti dovoljna da pokriju njegove grijehe. Ovo je slično Lutherovoj

polaznoj točki. Sveti otac rekao je Contariniju kako je put prema spasenju ''mnogo širi od

onoga što mnogi ljudi misle''. Contarini piše:

 (...) počeo sam u sebi premišljati što bi ta sreća (spasenje) mogla biti i kakvo je naše

stanje. I shvatio sam doista da čak i ako izvedem sve moguće pokore, čak i više od

toga, i čak kada bi se sve one uzele zajedno, svejedno one ne bi bile dovoljne da

pokriju moje prošle grijehe, da ne govorimo uopće o pravu na sreću. I promatrajući

dalje tu beskrajnu dobrotu, tu ljubav koja gori bez kraja i voli nâs, male crviće, tako,

da naš intelekt to ne može nikako dosegnuti, i koja nas je samo po svojoj dobroti

načinila iz ničega i uzdigla nas do takve visine... Moramo nastojati samo sjediniti se s

našom glavom (Kristom) s vjerom, s nadom, i s ono malo ljubavi za koju smo

sposobni. A što se tiče zadovoljštine za počinjene grijehe, u koje ljudska slabost

zapada, Njegova muka je dostatna i više nego dostatna. Kroz ovu pomisao doživio

sam promjenu, od velikog straha i patnje, do sreće. Svim svojim duhom počeo sam se

okretati prema ovom najvećemu dobru koje sam vidio, poradi ljubavi prema meni, na

križu, s njegovim otvorenim rukama, i njegovim grudima rastvorenima sve do njegova

srca. Ovaj ja, ta hulja koja nije imala dovoljno hrabrosti da za okajanje svojih

zlodjela napusti svijet i učini pokoru, okrenuo sam se k njemu, i kada sam ga zamolio

da mi dopusti imati udjel u zadovoljštini koju je on, bez ikakva grijeha na sebi, učinio

za nas, on bijaše hitar da me prihvati i učini da njegov Otac u cijelosti otpusti dugove

koje bijah počinio, i koje ja sâm bijah u nemogućnosti podmiriti. (Jedin, Ein

Thurmerlebnis des jungen Contarini, str. 117 i Dermot Fenlon, 'Heresy and Obedience

in Tridentine Ital., str. 8).

Usporednice s Lutherom su očigledne, ipak Contarini još dopušta da bi nada i ponešto ljubavi

ipak imale neku ulogu u spasenju, ali tek kao dodatak vjeri. Kasnije, u jednom pismu 1523.

godine, nakon što se Contarini vidio s Lutherom, on će otići još dalje od ovoga i potpuno će

prigrliti luteransku poziciju:

I stoga sam doista došao do ovog čvrstog zaključka u koji, premda sam ga prvo

pročitao i čuo, sada sam štoviše putem iskustva posve u njega prodro svojim
 intelektom: a to je kako nitko ne može opravdati sebe svojim djelima niti može očistiti

svoju dušu od njezinih poriva, već da je nužno uteći se božanskoj milosti koja se

zadobiva kroz vjeru u Isusa Krista, kako kaže sv. Pavao, i reći zajedno s njime:

''Blažen je čovjek bez djela, kome Gospodin ne pripisuje krivicu...''. Sada vidim kako

za sebe, tako i u drugih da kada čovjek misli kako je zadobio kakvu vrlinu, upravo u

tom trenu za njega postaje još lakše pasti. Prema tome zaključujem da je svaki živi

čovjek krajnja ispraznost i da se moramo opravdati kroz pravednost nekog drugoga, a

to znači Krista: i kada sebe spojimo s njime, njegova pravednost postaje našom, ne

smijemo se ni u najmanjoj mjeri oslanjati na sebe same, već trebamo reći: 'Iz nas

samih primamo tek odgovor smrti.' (Jedin, str. 127).

Contarini je uvijek bio mnogo oprezniji u spisima koje je objavljivao: u svojoj raspravi De

Praedestinatione on kaže kako kršćani trebaju ''gledati da uzdignu koliko god je moguće

milost Kristovu i vjeru u njega, a unize koliko je god moguće pouzdanje koje osjećamo u

svojim djelima, svom znanju i u svojoj volji.''

Ova pisma, objavljena prvi put 1950. godine, čine Contarinija prvim protestantom,

nedvojbenim školovođom među onima u Italiji koji su dokazivali spasenje ex sola fede, i koji

su bili nazvani evangelikalcima, kriptoprotestantima, ili ''spiritualima'', a na koje ćemo se

uskoro vratiti.

Razmotrimo prvo je li postojao bilo kakav način da su vijesti o Contarinijevu novom naglasku

na vjeru samu, razvijenom u vrijeme kambrejske krize, možda bile prenesene u Njemačku.

Da, postojao je, i to u obliku venecijanske aristotelijanske mreže komunikacija koja je

dopirala do dvora Friedricha Mudroga, kneza-izbornika Saske, koji je štitio Luthera od

zahtjeva pape Lava X za njegovo izručenje i od izgona Luthera iz Carstva koje je naredio car

Karlo V.
7. i 8. Friedrich Mudri, saski knez izbornik, zaštitinik Luthera i Spalatin,
knežev knjižničar i tajnik koji je naručivao protestantske knjige iz tiskare
Alda Manutiusa u Veneciji

MUTIANUS RUFUS I SPALATIN

Naše upoznavanje ove komunikacijske mreže započinje likom stanovitog Conradusa

Mutianusa Rufusa, koji je prvih godina XVI. stoljeća bio kanonikom Marienstifta u Gothi, a

kao latinski i grčki učenjak i klerik putovao je po Italiji u razdoblju od 1499. do 1503. godine,

studirao u Bologni te posjećivao i druge gradove, uključivši tu i Veneciju. Mutianus Rufus bio

je u kontaktu sa članovima Signorije. ''Viđao sam venecijanske patricije koji su nosili svilene

pojaseve što se ovješeni s jedne strane nose oko ruke'' (Briefwechsel des Conradus Mutianus,

str. 249), pisao je on 1509. godine nekom svom korespondentu. Mutianus je upoznao Alda

Manutiusa, slavnog venecijanskog izdavača latinskih, grčkih i inih učenih tekstova (i metu

Erazmove satire u njegovim razigranim Opulentia Sordida). S Aldusom, mi smo u samome

srcu venecijanske obavještajne mreže, među samozvanim humanistima iz vremena oko 1500.

godine. U veljači 1506. g., dok su se oblaci kambrejskoga rata već gomilali na obzoru, Aldus

je pisao Mutianusovu učeniku Urbanusu: ''Visoko cijenim S. Mutianusa Rufusa poradi

njegove učenosti i humanizma i priznajem da mu vrlo mnogo dugujem, s jedne strane zato što

stalno o meni govori dobro, a s druge zato što je ljubazno isposlovao za mene prijateljstvo

jednoga čovjeka koga resi učenost i sveti put baš kao i vas. Stoga ako bih, ne samo cijenio vas

i Mutianusa i Spalatinusa posvema kao ljude učene i dobronamjerne prema meni, već i kad

vam ne bih uzvratio tu veliku ljubav, bio bih najveći nezahvalnik među svima. No, ja vas

volim i štujem i beskrajno sam vam zahvalan što ste me pozvali u ovu uzajamnu dobrobit''

(vidi: Briefwechsel, str. 37).

Drugi učenik Mutianusa Rufusa koji je ovdje imenovan, Spalatinus, jest onaj na koga ćemo se

ovdje fokusirati. Georg Burckhardt rodio se u mjestu Spaltu, pokraj Nuremberga, 1484.

godine. Njegovo rodno mjesto je kao neko predskazanje, jer je Burckhardt, ili Spalatinus
njegovim humanističkim imenom, bio određen da odigra odlučnu ulogu, možda prvu do

Lutherove, u najvećemu rascjepljivanju Crkve (Kirchenspaltung) u novijoj povijesti. Spalatin,

erfurtski student, postao je štićenikom Mutianusa Rufusa godine 1504., posjetivši ga u

njegovu uredu u Gothi, gdje je na vratima bilo urezano ''Sretan put u Cares''. Još jedan iz

Mutianusove komunikacijske mreže bio je Johann Lang iz Erfurta, koji će jedno kratko

vrijeme boraviti u jednom augustinskom samostanu zajedno sa stanovitim Martinom

Lutherom koji je, pak, u Efrurtu studirao nakon 1501. godine, u isto vrijeme kad i Spalatin

(Irmgard Hoess, George Spalatin, Weimar 1956.).

Godine 1505. Mutianus Rufus našao je Spalatinu posao u samostanu u Georgenthalu, gdje je

ovaj bio odgovoran za nabavku knjiga za biblioteku. Narudžbe su se slale Aldu Manutiusu u

Veneciju, a plaćanje se vršilo putem Fuggerovih rudnika bakra u Hohenkirchenu. U prosincu

1505. godine, Spalatin je pisao Mutianusu da provjeri i osigura kako bi u narudžbu bili

uključeni i Castigationes Plinianae, koje je napisao Ermolao Barbaro mlađi. Kasnije će

Spalatin postati osobnim tajnikom saskoga kneza–izbornika Friedricha Mudroga, postupno

preuzimajući odgovornost za Friedrichovu skupocjenu kolekciju relikvija svetaca, te jednako

tako i za novoutemeljeno Sveučilište u Wittenbergu i za njegovu knjižnicu. Spalatin je tako

mao-pomalo postao nešto kao zamjenik ministra, odgovoran za obrazovanje i religiju.

Godine 1512., za vrijeme kambrejskoga rata, Mutianus i Spalatin primili su vijest da je Aldus

krenuo put Njemačke s teretom dragocjenih grčkih i latinskih rukopisa; Spalatin je pisao

Aldusu 25. ožujka 1512., predlažući da se Aldus sastane s Friedrichom Mudrim radi jedne

veće kupnje knjiga. Je li Aldus planirao neku misiju da bi osigurao stratešku pomoć za

Najprejasniju Republiku Veneciju u času potrebe? Aldus, čini se, ipak nije ostvario ovaj izlet,

no u prosincu 1512. Friedrich Mudri pisao je Aldusu, a Spalatin je pripremio tekst na

latinskome. Godine 1515., Spalatin je poslao novu narudžbu za knjige s grčkim i latinskim

tekstovima u Aldusovo poduzeće.

Ne zna se točno kada se Spalatin prvi put susreo s Lutherom, no Lutherovo prvo dulje pismo

Spalatinu datira se po prilici u veljaču 1514., u sredinu razdoblja Thurmerlebnis (''doživljaja u

tornju''). Spalatin je tražio od Luthera njegovo mišljenje u kontroverzi oko hebrejskih i

talmudskih studija Johannesa Reuchlina koga je Friedrich podupirao. Tako je otpočelo

dopisivanje od kojega je sačuvano oko 400 Lutherovih pisama Spalatinu, ali samo nekoliko

Spalatinovih pisama Lutheru. Spalatin se pojavljuje kao Lutherov sugovornik u teologiji (''on

je snažno utjecao na Luthera u smjeru veće jasnoće'', veli Hoessova), no uistinu kao njegov

savjetnik i kontrolor u pitanjima političke taktike i strategije. Prepiska je bila na svom

vrhuncu 1521. g., no nastavila se i nakon toga: „Nema nikoga u našoj skupini koga bih

pretpostavio Vama“, piše Luther Spalatinu 12. prosinca 1524. godine.

Godine 1515. i 1516., Luther je držao svoja predavanja o spasenju putem vjere same, premda

je prvi pisani izraz ovoga bio, kako izgleda, u pismu Spalatinu od 19. listopada 1516. g., u

kojem je on napisao: „Čovjek se prvo mora sam promijeniti; a tek zatim se mogu promijeniti i

njegova djela“ – vodeća ideja koju su izrazili Giustinian – Quirini.

U rujnu 1516. godine, Spalatin je ušao u Friedrichov Kabinet. Tu je Spalatin djelovao kao

Lutherov zagovornik, posebice nakon što je 1517–1518. godine postao ispovjednikom

kolebljivog i neodlučnog Friedricha. Nakon što je Luther, večer uoči blagdana Svih svetih

1517. godine, izvjesio svoje teze na vrata wittenberške katedrale, upravo je Spalatin bio taj

koji je uvjerio Friedricha da to zadrži u Saskoj i da ne dopusti da taj slučaj ode u Rim. Kada je

Luther otišao u Heidelberg radi teološke debate, Spalatin je osigurao da mu Friedrich dodijeli

pratnju. U srpnju 1518., Luther je, pozvan u Rim od Svete Stolice, urgentno molio za pomoć:

„Sada trebam Vašu pomoć najurgentnije, moj Spalatine, a to treba i čast cijeloga našeg

sveučilišta!“ Na sljedećem Carskom sazivu, kardinal Kajetan tražio je novac za borbu protiv

Turaka, ali mu bilo odgovoreno izvlačenjem na pritužbe njemačkog naroda na Svetu Stolicu.

Tu je Friedrich uspio uvjeriti Maksimilijana u to da dopusti da Lutherov slučaj ostane u

Njemačkoj. Antipapinska i anticarska stranka kneževa–oligarhā sjedinila se u podršci Lutheru.

Tako se ono što je Lav X bio propustio kao ''nekakvu razmiricu među redovnicima''

prometnulo u reformaciju.

Kasnije nalazimo Spalatina kako bezuspješno govori zajapurenom Lutheru neka se drži

''niskih grana''. U jednom trenutku Luther je zahtijevao da se službeni dokumenti Saske lažno

datiraju kako bi ga se zaštitilo (Hoess, str. 131). Kada je Luther bio pozvan u Augsburg,

Spalatin mu je osigurao pratnju, neizravnim sredstvima.

Luther je bio toliko siguran u Friedrichovu podršku (i Spalatinov utjecaj) da je mogao pisati

kardinalu Kajetanu 18. listopada 1518. godine: „Jer znam da ću mnogo više ugoditi našem

Presvijetlomu Knezu tako što ću uložiti priziv, nego da javno opozovem“ (Hoess, str. 136).

Kasnije te iste jeseni, Spalatin, bojeći se da je Luther u opasnosti, upozorio ga je da pobjegne i

Luther je organizirao oproštajnu večeru u svom klaustru, no uto je stigla Spalatinova poruka,

kojom je javljeno da je opasnost prošla i da može ostati. (To baca posve novo svjetlo na onu

Lutherovu: „Ovdje stojim, i ne mogu postupiti nikako drugačije“). Nakon što je Luther u

prosincu 1520. javno spalio bulu Lava X o ekskomunikaciji, Friedrich ga je zaštitio od

izručenja. Spalatin je izmolio i dobio od Erazma izjavu podrške Lutheru protiv Rima. U svom

odgovoru, Erazmo upozorava kako su oni koji se bave Lutherovim slučajem u ime Rimske

kurije po svom učinku djelovali kao provokatori, gledajući iskoristiti taj slučaj s Lutherom

zato da bi potisnuli humanistički nauk. Za Erazma, humanistički nauk bio je platonistički.

Postoje svi pokazatelji da su Kajetan, Eck, Aleandro i ostali koji su djelovali u ime Lava X

doista činili ono što je sugerirao Erazmo.

Spalatin se pridružio Lutheru na Saboru u Wormsu 1521. kao njegov glavni trener, promotor i

savjetnik. Tu je bio nazočan i Contarini, iako svi konzultirani izvori naglašavaju, toliko da to

već postaje sumnjivo, kako se Contarini koji je bio prisutan u svojstvu venecijanskoga

veleposlanika kod Karla V, nije nikad osobno susreo s Lutherom, premda su obojica bili na

plenarnim sjednicama. Kad je Karlo V izdao proglas o izgonu Luthera iz Carstva, Spalatin je

organizirao onaj složeni coup de main (zahvat) kojim bi se Luthera dovelo u sigurnost
Friedrichova kaštela Wartburg6. Tu je Lutherova slava i sve ono što s njome ide ubrzano rasla,

a on sam uživao je imunitet. Carstvo je ubrzo zatim ušlo u rat s Francuskom, u jednom od

slabih trenutaka Cambraija. Kasnije će Spalatin još napredovati te će postati kancelar,

odnosno premijer Saske.

Jesu li postojali i neki drugi kanali venecijanske komunikacije između lagune i Saske tijekom

toga razdoblja? Bio je barem još jedan, koji je uključivao Friedrichov hobi sakupljanja

relikvija svetaca, praksa koju je Luther osudio kao idolopokloničku. Od 1515. godine, jedan

njemački redovnik, Burckhardt Schenk von Simau, bio je predavač (lektor) iz teologije na

franjevačkom zavodu San Nicolo u Veneciji. Možda zbog svojih rodbinskih veza s

ernestinskom granom vladajuće saske loze, on je imao trajnu punomoć Friedricha Mudrog da

kupuje knjige i relikvije za izvanredne kolekcije kneza-izbornika. Jednim od Schenkovih

najkorisnijih talijanskih kontakata pokazao se Vergerijev (Piera Paola) brat Giacomo, kolega

franjevac, koji mu je rekao kako na istočnoj obali Jadrana postoji bogato tlo za lov na relikvije

te je sugerirao da bi neki mlađi članovi njegove obitelji mogli biti na raspolaganju ako bude

bilo potrebno izvršiti isporuke u Sasku. U skladu s tim, u srpnju 1521. godine, Aurelio

Vergerio pošao je na put u zemlje pod vlašću Friedricha Mudroga, no samo toliko da bi se

okrenuo natrag kod Innsbrucka, zbog bolesti. Schenk je tada obratio pozornost na jednog

drugog člana Vergerijeva klana. Pišući 19. listopada 1521. godine Georgu Spalatinu,

savjetniku kneza-izbornika, on je iznio kako je sreo Piera Paola (Vergerija), nadarena mladića

koji visoko kotira među studentima prava u Padovi i ima dobru poduku u humanističkim

naucima. Ovaj mladi Kopranin, ustvrđuje Schenk, zainteresiran je dovršiti svoje pravne

studije u Wittenbergu. Uvjeravajući Spalatina da bi Vergerije bio dobitak za sveučilište, fratar

nagovara neka ga se snažno preporuči knezu izborniku. Izgleda da je odgovor od Spalatina

bio ohrabrujući, jer je Pietro Paolo obavio pripreme za odlazak u Sasku. Od polaska na put,

međutim, odvratila su ga izvješća o izbijanju kuge duž putne rute. Sa sljedećim ljetom, ovaj

poziv je bio povučen. „Na dan 28. srpnja 1522. godine, Spalatin je obavijestio Schenka da u

svjetlu najnovijega razvoja događaja s religijom u Wittenbergu, Friedrich Mudri smatra

razboritim prestati sakupljati relikvije. Spalatin je još dodao kako ne može ništa dalje obećati
ni Vergeriju“ (Schutte, str. 30–31). Prema jednom drugom izvještaju, Spalatin je pisao nekom

neimenovanom ''mletačkom trgovcu'' u to doba: „Vraćam Vam zajedno s ovim i relikvije a uz

to i križ, u nadi da ćete ih prodati što je moguće probitačnije, jer u Veneciji one vjerojatno

stoje više i cijene se više nego ovdje. Ovdje je običan čovjek tako dobro poučen da misli (i to

posve ispravno) da su vjera sama i pouzdanje u Boga te bratska ljubav, dostatni“ (H.G.Haile,

str. 8).

''SPIRITUALI''

Pier Paolo Vergerije iz Kopra pohađao je Sveučilište u Padovi i oženio se Dianom Contarini iz

porodice Contarini 1526. godine. (Nuntiaturberichte aus Deutschland, I, str. 14). Kasnije je

postao papinskim diplomatom i susreo se s Lutherom u Wittenbergu 1535. g., u vrijeme

Schmalkaldenske lige, protestantske alijanse koja je zaratila protiv Karla V godine 1546-47.

Kasnije, Vergerije će postati aktivnim publicistom u protestantskom pitanju. Vergerije pripada

skupini ''spirituala'' oko Contarinija.

Kada se Contarini 1525. godine vratio sa svojih misija s Karlom V po Njemačkoj,

Nizozemskim pokrajinama i Španjolskoj, rekao je u Senatu: „Značaj i navade Nijemaca

gotovo da su divlje; oni su robusni i srčani u ratu, malo mare za smrt, sumnjičavi su ali ne i

lažljivi ili zlobni; nisu previše visoko inteligentni, no laćaju se posla s tolikom odlučnošću i

ustrajnošću da uspijevaju kako u raznim zanatima, tako i u slovoslagarstvu, čemu su se

mnogi od njih sada posvetili te imaju velik profit... Njemačke vojne snage, kada bi se

ujedinile, bile bi vrlo velike, no zbog podjela koje postoje među njima, one su neznatne...“

(Alberi, str. 21). Venecijansko izdavaštvo i venecijanska komunikacijska mreža bit će tako

odsad mobilizirane da bi zajamčile širenje luteranstva i njegovih varijanti po cijeloj

Njemačkoj, sa svrhom da te podjele učine trajnima i još ih po mogućnosti pogoršaju.

Godine 1516., godinu dana prije Lutherovih wittenberških teza, Contarini je napisao De

Officio Episcopi, raspravu o crkvenoj reformi za svog prijatelja Lippomanna, koji je uskoro
trebao postati biskupom. Contarini je tada, kao što smo vidjeli, služio kao venecijanski

veleposlanik kod Karla V i kod pape. Tijekom ranih 1530-ih, Contarini se počeo sastajati s

jednom skupinom patricija koji su bili srce talijanskog evangelikalnog ili kriptoprotestantskog

pokreta i koji će lansirati reformaciju unutar Rimokatoličke crkve, za vrijeme pontifikata

Pavla III Farnesea. Ovi sastanci održavani su često u vrtovima Corteseove San Giorgio

Maggiore. Bili su to ''spirituali'', zainteresirani za spise Juana Valdeza koji je došao u Napulj

iz Španjolske da bi poučavao kako nam je opravdanje dano kao Božji milosni dar. Naša je

odgovornost, rekao je Valdez, da uzmemo ovu Beneficio di Cristo koja nam je dana

posredstvom Svetoga Duha i koja se očituje u dobrim djelima, no koja su, međutim, bez

zasluge. Svijest o svemu ovome sinula je Valdezu, kao i Contariniju, kroz ''esperienza''.

Valdezovi sljedbenici bili su uglavnom oligarsi, a njegovi radovi objavljivali su se u Veneciji.

Zajedno sa Contarinijem bili su sada: Gregorio Cortese, opat benediktinaca u San Giorgio

Maggiore, zatim engleski emigrant Reginald Pole, pripadnik prijašnje engleske vladarske

kuće Plantageneta koji je sada živio u vili Pietra Bemba (Bembo je promijenio stil života

dovoljno da bi postao biskup u Bergamu, a postat će i kardinalom) te G. P. Caraffa iz Napulja,

povezan s Oratorijem ljubavi Božje u Rimu, suosnivač novoga teatinskog reda i kasnije papa

Pavao IV.

Oko ovih svrstali su se kasnije biskup Carpentrasa Jacopo Sadoleto, G. M. Giberti, biskup–

spiritual u Veroni na teritoriju Venecije, te kardinal Morone, koji je predsjedao posljednjim

sjednicama Koncila u Trentu. Bio je tamo i papinski legat Vergerije. Kasnije, u krugu koji je

uspostavio Reginald Pole u Viterbu, u tu sliku ušle su još Vittoria Colonna i Giulia Gonzaga,

zajedno s Marcantonijem Flamminijem, Ochinom, Vermiglijem i inima. Vergerije, Ochino i

Vermigli postat će kasnije apostati, svojim prelaskom na protestantizam. Mnoge ideje

zajedničke ovoj skupini bile su izražene u traktatu nazvanom Beneficio di Cristo i bile su

popularne među benediktincima. Beneficio je napisao jedan benediktinac (Benedetto

Fontanino), služeći se Calvinovim Institutima kršćanske religije iz 1539. godine. Ovaj

Benedetto bio je u opatiji San Giorgio Maggiore oko 1534.godine (Fenlon, pogl. 5). Uz
pomoć Marcantonija Flamminija, traktat Beneficio bio je objavljen u Veneciji 1543. godine i

prodan je u 40 000 primjeraka samo u tome gradu.

''Spirituali'' su kasnije težili razdvojiti se u dva krila: prvo je bilo liberalno, tolerantno,

pomirljivo, otvoreno za dijalog s protestantima, i u njega su bili uključeni osobito Pole,

Morone i Vittorija Colonna. Zatim su tu bili ''zelanti'' kao Caraffa, koji su naginjali militantim

i inkvizicijskim metodama i koji su se sukobljavali sa ''spiritualima'', primjerice Pole i

Morone, optužujući ih za herezu. Contarini je umro prije nego što je ova podjela postala

očiglednom.

9. i 10 Reginald Pole i Vittoria Collona

Reginalda Polea u Padovu je poslao Henrik VIII zato što je Poleovo polaganje prava na

englesko prijestolje bilo jednako valjano ako ne i valjanije nego Henrikovo: Pole je bio

Plantagenet. Kada se pridružio općem postkambrejskom iskoraku iz aristotelističke literature

u pobožnost, na njega je utjecao stanoviti pater Marco od padoveških benediktinaca iz Santa

Giustine. Pole je bio blizak s venecijanskim bankarom Alvisem Priulijem. Oko 1540. godine,

Pole je bio upraviteljem Viterba u Papinskoj Državi, gdje je razvio blizak odnos s Vittorijom

Collonom iz rimskog crnog plemstva. Ona je bila u krugu Juana Valdeza i Oratorija Božje

ljubavi. Godine 1541. jedan je njezin srodnik, Ascanio Colonna, poveo građanski rat protiv

pape Pavla III Farnesea, no bio je poražen. Vittoria Colonna bila je poznata kao poetesa čije

su Rime Spirituali izražavale neke od omiljenih tema pro–venecijanskih ''spirituala''. Pole je

jednom prigodom savjetovao Vittoriju Colonnu kako bi trebala vjerovati tako kao da spasenje

ovisi o vjeri samoj, a djelovati tako kao da ono ovisi i o dobrim djelima također. Contarini je,

pak, svoju raspravu o slobodi volje posvetio Vittoriji Colonni. Što se tiče Polea, on je bitan

radi njegove kasnije uloge u Engleskoj.7

ENGLESKA SHIZMA (RASKOL)

Godine 1527., godine pljačke Rima, kralj Henrik VIII počeo je provoditi svoj plan da se

razvede od svoje žene Katarine Aragonske koja mu je rodila kćer, ali ne i sina, i da se oženi
dvorskom damom imenom Anne Boleyn. Kada je papa Klement VII Medici, tada pod

okupacijom Karla V, odbio dati mu poništenje, Henrik VIII obratio se učenim ljudima i

sveučilištima damu oni dadu svoje mišljenje. Jedno takvo mišljenje stiglo je i od franjevačkog

redovnika Francesca Giorgija, pripadnika venecijanskoga patricijskog klana Zorzi. Giorgi je

bio autor De Harmonia Mundi (Venecija, 1525.g.), mističkog djela s utjecajima koji su bili

crpljeni iz hebrejske kabale. Giorgi je uvjeravao Henrika VIII kako je biblijski tekst koji valja

primijeniti na njegovu situaciju tekst iz Levitskog zakonika 18:16, prema kojemu je brak

između muškarca i žene njegova brata zabranjen. Katarina je prije toga bila udana za

Henrikova brata Arthura. Ponovljeni zakon 25:5–6, u kojemu je, pak, takav brak bio propisan,

irelevantan je, rekao je Henriku Giorgi–Zorzi. Giorgi je tako, u društvu hebrejskog

naučenjaka Marca Raphaela, krenuo na put za Englesku kamo je stigao 1531. godine. Giorgi

je na engleskome dvoru boravio sve do svoje smrti 1540. godine. Giorgija je pratio glas da je

imao snažan udjel u iniciranju jedne škole venecijanskoga pseudoplatoničkog misticizma u

Engleskoj. To je kasnije dobilo ime rozenkrojcerstvo, uz još neke druge nazive, i utjecalo je

na mnoge likove, primjerice na Johna Deeja, Roberta Fludda, Sir Philipa Sydneya, Edmunda

Spencera i Sir Francisa Bacona. Takvi su bili masonski počeci venecijanske stranke koja je,

ustoličenjem Jamesa I postala dominantnom snagom u britanskom životu. Bembo i Pole imali

su i osobne kontakte s kabalistima, no Contarini je imao svoje interne veze: Giorgi je živio u

neposrednom susjedstvu Contarinija, a Contarini je odrastao i pohađao školu s Giorgijevim

nećacima. Kasnije, Contarini i Giorgi postali su bliskim prijateljima (Dittrich, str. 456.).

Giorgi i Raphael djelovali su, nedvojbeno, za Signoriju i za Vijeće desetorice.

Neposredno prije dolaska Giorgija, Thomas Cromwell zamijenio je kardinala Wolseya na

mjestu glavnog savjetnika Henrika VIII. Cromwell je imao sve značajke venecijanskog

agenta. Bio je, navodno, plaćeni vojnik u Italiji u vrijeme ratova u ranim 1500-tim godinama

te je, prema Poleu, jedno vrijeme bio i računovođa ili knjigovođa u nekog venecijanskoga

trgovca. Druga, pak, verzija kaže da je Cromwell dvadeset godina radio za jednu venecijansku

filijalu u Antwerpenu. To je bio čovjek koji je počinio pravnički umorstvo sv. Thomasa

Morusa, istaknutog erazmovca. „No baš u to vrijeme, odmah nakon pada kardinala Wolseya,
bilo je očigledno da je on (Cromwell) pronašao način kako da se približi kralju i sugerira mu

politiku prema kojoj će postaviti sebe za poglavara Crkve u Engleskoj“, što bi mu omogućilo

da postupi na vlastiti način u pitanju razvoda a pružilo bi mu također i druge prednosti. Tako

barem trebamo pretpostaviti prema ovome svjedočenju kardinala Polea, koji je to pisao devet

ili deset godina kasnije. Henrik, kaže on, vidjevši kako čak ni Wolsey „nije dalje mogao

pospješiti taj plan (njegova razvoda), čulo ga se kako s uzdahom kaže da onda ni on ne može

dalje tjerati mak na konac; a oni oko njega poveselili su se nakratko u uvjerenju da će on

napustiti tu politiku tako krcatu opasnošću. No, on jedva da je dva dana ostao pri tom

mišljenju, kadli ga je jedan glasonoša Sotonin (koga će Pole kasnije imenovati kao

Cromwella) uzeo nagovarati te okrivio strašljivost njegovih savjetnika što ne iznalaze

sredstva kako bi udovoljili njegovim prohtjevima. Oni uzimaju u obzir interese njegovih

podanika više nego njegove vlastite, i čini se da misle kako su prinčevi vezani istim načelima

kao i obične osobe. No jedan kralj je iznad zakona, budući da ima vlast mijenjati ih, a u

ovome slučaju zapravo je i Zakon Božji na njegovoj strani(...)“. Pole je napisao ovo u jednoj

epistoli posvećenoj Karlu V (Pole, Epistolae, 113 – 140). Pole kaže da mu je Cromwell

ponudio primjerak Machiavellijeva Vladara, uz najtoplije preporuke. „Nalazim da je ovakvu

vrstu knjige mogao napisati samo neprijatelj ljudskog roda“, pisat će Pole kasnije. „U njoj su

izložena sva moguća sredstva kojima se razara religiju, pravo, i svaku težnja prema vrlini“

(Dwyer, str.xxiii). No, Vladar je bio objavljen tek mnogo godina kasnije.

Henrik VIII kasnije je zatražio od Polea njegovo mišljenje o ''kraljevom velikom problemu''.

Pole je odvratio jednom silovito izazovnom tiradom smišljenom da nagna paranoičnog

Henrika u homicidalni napadaj. „Već odavno sam svjestan da ste pogođeni ozbiljnom i vrlo

opasnom bolešću“, piše Pole. „I znam da su vaši postupci uzrok sveg ovog zla.“ „Sukcesija

kraljevstva došla je u pitanje zbog ljubavi jedne bludnice... Svatko tko se opire vašim lažima

osuđen je na smrt. Vaši bijedni sofistički majmuni pričaju besmislice... Vaši okuženi laskavci...

Svojim smrdljivim umom laskavac pribjegava takvim trikovima...“ (Dwyer, str. xviii).
Pole je također otkrio Henriku i to da je nagovorio Karla V da prestane s neprijateljstvima

protiv Osmanskog Carstva i da svoju vojnu silu usmjeri kako bi zbrisao Henrikov režim

(Dwyer, str. 271–78). Budući da je Pole bez problema mogao preuzeti ulogu plantaženetskog

pretendenta na prijestolje, Henrik je to morao uzeti veoma ozbiljno, što je pridonijelo

njegovoj mentalnoj neuravnoteženosti. Henrik se krenuo osvetiti tako što je pogubio Poleovu

majku i brata, koji su ostali u Engleskoj i čiju sudbinu je Pole čudno bio zanemario kada je

poslao svoj izazov Henriku.

Stvaranje i očuvanje protestantskog režima u Engleskoj bio je jedan od glavnih ciljeva

venecijanske politike. Nakon smrti Henrika VIII i smrti njegova sina Edwarda VI, Pole se

vratio u Englesku kao glavni savjetnik i stvarni nadziratelj katoličke kraljice Marije Tudor,

poznate kao Krvava Mary. Ranije se Polea bilo uzimalo u obzir kao jednoga od kandidata za

ženidbu Marijom, no sada je on bio kardinal i papinski legat. Marija je bila udana za Filipa II

Španjolskog, što je otvaralo mogućnost za anglo–španjolsko zbližavanje koje bi bilo krajnje

neprihvatljivo za Veneciju. Marijino nasljedno pravo bio je podupro Sir William Cecil, prvi

barun Burghley, venecijanski agent koji je bio ključna figura u posljednjim danima vladavine

Edwarda VI. Pole, iako je bio jedan od ''spirituala'', mogao je biti krajnje inkvizicijski

nastrojen kada su interesi Venecije zahtijevali pokolj kako bi se stvorila religijska netrpeljivost

koja će potrajati stoljećima. Između 1553. i 1558. godine, Pole i Marija bili su na čelu

politički motiviranih pogubljenja za koje mnogi britanski povjesničari tvrde da su bila

najbrojnija u povijesti Engleske. Iako je ova njihova tvrdnja podložna sumnji, činjenica je da

je oko 300 ljudi bilo spaljeno zbog hereze, a jedan anglikanski prelat opisao je Polea kao

''krvnika i mučitelja anglikanske crkve''. Pole, djelujući prema instrukcijama pape Pavla IV,

inzistirao je također i na punom povratu crkvenih zemalja i posjeda koje je bio oteo Henrik

VIII, a ovo bi, pak, izbrisalo velik dio engleskoga plemstva. Te mjere učinile su Mariju tako

nepopularnom da je bilo jasno kako ju zasigurno neće naslijediti nikakav katolički vladar.

Nasljednica na prijestolju bit će Elizabeta, pod presudnim utjecajem Cecila koji je već otprije

bio prešao u opoziciju Krvavoj Mary Tudor. U svom izvješću venecijanskome Senatu 1551.

godine, Daniele Barbaro osvrće se na religiozne običaje Engleza, „među kojima ništa nije
tako nestalno kao njihovi dekreti u pitanjima religije, jer jedan dan čine jedno, a drugi dan

nešto posve drugo. To pothranjuje otpor onih koji su prihvatili nove zakone ali ih smatraju

krajnje uvredljivima, kako se to moglo vidjeti u pobunama 1549. godine. I po istini rečeno,

kada bi imali vođu, pa čak i onda ako bi im prijetile najoštrije kazne, nema sumnje da bi se

pobunili ponovno. Istina je i to da su ljudi u Londonu više nego drugdje raspoloženi poslušati

ono što im se zapovjedi, jer su bliže dvoru.“ (Alberi, serija I, vol. 2, str. 242–43).

PROTUREFORMACIJA

Ono što se naziva katoličkom reformacijom ili protureformacijom kaže se da je započelo s

pontifikatom Pavla III Farnesea. Pavao III studirao je kod humanista Pomponiusa Laetusa.

Kardinalom ga je učinio Alexandar VI Borgia, koga crkveni povjesničari uobičajeno vide kao

najnemoralnijega među renesansnim papama. Zato što je Giulia Farnese u to vrijeme bila

ljubavnica Alexandra VI, kardinal Farnese bio je poznat kao ''kardinal odmalena''. Pavao III

imao je i nekoliko vlastite djece, od kojih je dvojicu učinio kardinalima i upraviteljima

provincija koje su bile pod kontrolom crkve. Bio je to onaj isti Pavao III koji je uzdigao do

kardinalata Contarinije, Polea, Sadoleta i Caraffu te ostatak venecijanske skupine. Slijedili su

ih, kasnije, još Pietro Bembo, Morone i ini Venecijanci te venecijanska operativa.

Godine 1537. Pavao III naredio je Contariniju da stane na čelo jednog povjerenstva koje bi

razvilo načine i puteve za reformu Crkve. Contariniju su se pridružili Caraffa, Sadoleto, Pole,

Giberti, Cortese iz San Giorgio Maggiore, k tome prelati iz Salerna i Brindizija – jedno u

najvećem opsegu pretežno venecijansko povjerenstvo. Bio je to Consilium de Emendenda

Ecclesia. Ovo Contarinijevo povjerenstvo od samoga je početka težilo identificirati uzroke

zala i zloupotreba u samoj crkvi, a uključivalo je to simonije, višestruke privilegije, biskupe

koji ne žive u svojim sjedištima, moralne prijestupe, mekoputni stil života među prelatima, i

tomu slično. Povjerenstvo nije reklo ništa o oligarhizmu i lihvarenju, ali je svalilo svu krivnju

na pretjeranu moć koju su rimski pontifeksi sebi bili prisvojili. „Odatle proistječe, ponajpače

stoga jer ulizivanje uvijek ide za najvišom moći baš kao što sjena ide iza tijela, a put istine
uvijek je bio težak ušima vladara, da, kao što to doktori neposredno proglašuju kad uče da je

papa gospodar svih prebenda (benefices), i na račun toga, budući da gospodar po zakonu

može prodavati ono što je njegovo, to nužno proistječe da papa ne može biti optuživan za

simoniju, tako da volja toga pape, kakva god ona mogla biti, mora biti pravilom koje će

usmjeravati ove operacije i djelovanje. Te prema tome proistječe nedvojbeno da štogod papa

želi, to je i sankcionirano zakonom. I iz tog izvora, kao iz trojanskoga konja, ušlo je u crkvu

Božju tako mnogo zloupotreba i takvo ozbiljno oboljenje da sada vidimo crkvu pogođenu

gotovo do očaja od oporavka. Novosti o tome stigle su već i do nevjernika (kako je to Vaša

Svetost dočula od stručnjaka) koji ismijavaju kršćansku vjeru najviše zbog toga, do te mjere

da se zbog nas, zbog nas kažemo mi, ime Kristovo huli među narodima“ (Concilium

Tridentinum, XII, str. 134–35).

Glavni udarac ovoga dokumenta najbolje je, međutim, bio sažet u sljedeća dva odlomka:

„Mišljenja smo, Sveti Oče, da prije svega drugoga valja uspostaviti ovo: kako to Aristotel

kaže u svojoj Politici, baš kao u bilo kojoj republici, tako i u eklezijastičkoj vlasti crkve

Kristove, ovo pravilo potrebno je obdržavati prije svih ostalih: da se zakonā valja pridržavati

koliko god je to moguće. Jer ne mislimo da nam je dopušteno izuzeti sebe od tih zakona, osim

na temelju nekog prijekog i nužnog razloga“ (str. 135, naglasak u originalu).

Tako je, dakle, Aristotel bio učinjen zvijezdom vodiljom ''reforme'', u dokumentu koji je

otvorio kampanju za Tridentinski koncil. Ni vodeći antiaristotelovski platoničar toga doba nije

izbjegao osudu: „I budući da oni već uobičajeno čitaju govore Erazmove djeci u školama, u

kojima ima mnogo toga što oblikuje te nekultivirane duše prema bezbožnosti, stoga čitanje tih

govora ili bilo kojih drugih te vrste treba zabraniti u literarnim razredima (str. 141.).

Erazmo je raskrstio s Lutherom vrlo rano, unatoč manevrima Spalatina, i napao je Lutherove

ideje o ropstvu volje reafirmacijom platoničkog koncepta slobode volje. I Contarini i Pole su

se dopisivali s Erazmom, a Pavao III ponudio mu je jednom prilikom da ga učini kardinalom.

Optužba tu iznesena gotovo je identična onoj Lutherovoj, kad je rekao Erazmu: „Pa Vi uopće

niste pobožni!“

Vatikanski arhivi, i tada i danas, sadrže detaljne reformske prijedloge koje su razradili Pio II i

Nikola Kuzanski stoljeće ranije. Jedan pošteni pokušaj reforme temeljio bi se eksplicitno na

ovim prijedlozima. Reforma, pak, koju je poduzelo Contarinijevo povjerenstvo vodila je u

vrlo različitom smjeru, i neki od radova Pija II bili su uskoro stavljeni na Indeks zabranjenih

knjiga!

Vatikan je htio da izvješće Contarinijeva povjerenstva ostane tajnim, ali je ono vrlo žurno bilo

pušteno iscuriti te su ga objavili raznovrsni sponzori, primjerice Vergerije, Luther, pa onda

njemački protestant Sturmius... Englesku verziju izdao je neki Richard Morosyne, 1538.

godine.

Godine 1539., Contarini je posredovao pri uvjeravanju Pavla III da odobri stvaranje Loyoline

Družbe Isusove kao svetoga reda. Godine 1541., Contarini je bio papinski predstavnik

zajedno s Moroneom u raspravama između katolika i protestanata u Regensburgu, gdje je

predložio kompromisno rješenje u ključnom pitanju oko opravdanja, priznavajući na jednoj

strani justitia imputata kako bi zadovoljio luterane, a istodobno zadržavajući neku ulogu i za

justitia inhaerens. Taj kompromis odbijen je i u Wittenbergu i Rimu, i nekima je izgledalo kao

da je Contarini pokušavao stvoriti treći tabor. Contarini je umro 1542. godine.

Prva sjednica Koncila u Trentu bila je sazvana pod Pavlom III, s Poleom i Caraffom kao

članovima odbora kardinala koji su imali nadgledati procedure. Po smrti Pavla III Farnesea,

1549. g., ispalo je da je Pole kandidat za papu od strane cara Karla V i od ''spirituala''.

Potporu mu je davao ga je i Priuli, venecijanski bankar. Antišpanjolski Caraffa bio je drugi

takmac u finalnoj utrci, dobivši podršku od francuskih kardinala koje je vodio Guise. U

jednom trenutku, Pole zamalo nije postao papom po carskoj aklamaciji. U jednom glasanju

kuglicama, Poleu je nedostajao samo jedan glas da bi dobio dvotrećinsku većinu, pa dakle i
Petrovu stolicu. Caraffa se okrenuo protiv Polea tijekom enklave i optužio ga za ''stanovite

pogreške'' u religiji: Caraffa je tvrdio kako je Pole držao ''čete heretika i krajnje sumnjivih

osoba'' u svome domu u Viterbu. Guise je optužio Polea da je napustio Koncil u Trentu kako

bi izbjegao debatu oko opravdanja. Naposljetku, kardinal Del Monte bio je izabran kao Julije

III i vladao je od 1550. do 1555. godine. Pole je bio jedan od njegovih sedam povjerenika za

obranu vjere. Potom je Marcellus II Cervini umro nakon jednog mjeseca službe, a naslijedio

ga je uz venecijansku pomoć Caraffa, koji je uzeo ime Pavla IV. Caraffa je započeo vladavinu

terora protiv preživjelih ''spirituala'', među kojima su mnogi bili njegovi bivši sudrugovi.

Morone je utamničen 1557. g., a Poleu je bilo naređeno da se vrati u Rim i suoči sa suđenjem

za herezu na ime njegovih aktivnosti u Viterbu. Poleu je zaštitu pružila Marija Tudor.

Dogodilo se na kraju da je Pole umro samo nekoliko sati nakon Marije.

INDEX LIBRORUM PROHIBITORUM

Pontifikat Pavla IV označio je dugu pauzu u zasjedanjima Tridentinskoga koncila, jer je

Caraffa više volio djelovati kao autokrat. Godine 1557. Caraffa je ustanovio Index librorum

prohibitorum (Index, Venecija: Aldus, 1564). Nije bilo nikakvo iznenađenje da su spisi

Luthera, Zwinglija, Calvina, Melanchtona, Juana Valdeza, anabaptista, zatim Kuran te

Augsburška vjeroispovijest iz 1531. godine bili zabranjeni pod prijetnjom ekskomunikacije i

mogućeg zatvora ili izgona. Jednako tako izvan zakona bilo je i skaredno djelo Facetia

Poggija Bracciolinija te spisi Pietra Aretina. No, uz to su na tom popisu bila i sva djela Petra

Abelarda, Danteova De Monarchia, sva djela Machiavellija, većina Erazmovih djela

(uključujući Colloquies, Pohvalu ludosti i ina), Lorenzo Valla, pa čak i tekst prepoznat kao

Alcuinovi komentari o Trojstvu, za koji se, pak, pretpostavljalo da je Calvinov. Najveće

zaprepaštenje izazvalo je uvrštenje nikog drugog do Aenasa Silviusa Piccolominija, pape Pija

II, jednoga od branitelja crkve i civilizacije. Index je izopćio one spise koje je Aeneas Silvius

doduše ionako bio povukao, pretpostavlja se u papinskoj buli 26. travnja 1463.g.: ovi su

podržavali teze koncilijarnog pokreta. Pio II povukao je također i svoje mladenačke zapise na

ljubavne teme. Učinak svega toga bio je zamrzavanje svih radova Pija II.
Antiplatonička i proaristotelovska osnovica Indexa bila je barometar koji je pokazivao tko

drži vlast u Rimu. Već 1565. godine bilo je ništa manje nego sedam venecijanskih kardinala,

jedan od najvećih ako ne i najveći nacionalni kružok. Početkom XVII. stoljeća general

jezuitskog reda bit će Bellarmine, zadojen Aristotelom od svoje mladosti. Francesco Toledo,

profesor na Rimskom kolegiju, pripisivao je Aristotelovoj logici perfekciju tako apsolutnu da

„teško da ga je itko nadmašio ma i u jednoj točki“. „Štoviše“, dodavao je Toledo, „pokazuje se

da je bio prihvaćen od crkve više nego ijedan drugi filozof, posebice u zadnjem tisućljeću; i

njegova su djela služila u podučavanju mladeži čak i po cijenu isključenja svih ostalih“

(Bouwsma, str. 296). Zanimljivo, Contarinijev prijatelj kardinal Morone bio je pušten nakon

dvije godine iz zatvora i postao je predsjedavajućim na završnoj sjednici Tridentinskog

koncila.

KRIZA U VENECIJI

U drugoj polovini XVI. stoljeća Venecija se ubrzano počela srozavati. Pomorska pobjeda kod

Lepanta 1571. godine nije bila dostatna da povrati Cipar od Osmanskog Carstva, a uz to je

Venecija bila naširoko napadana zato što je sklopila separatni mir sa Osmanlijama. Nakon

ciparskoga rata, Venecija je upala u trajnu komercijalnu krizu, djelomice i zbog engleskog i

nizozemskog suparništva. Tekstilna proizvodnja svile i vune također je bila u opadanju. To je

zahvatilo i tiskanje knjiga, a djelomice je to bio prouzročio i Index librorum prohibitorum.

Brodogradnja u Arsenalu bila je sve slabija. Godine 1575–77. izbila je kuga, s desecima tisuća

mrtvih u Veneciji. Godine 1590. pojavila se ozbiljna glad, a opskrba hranom nije se vratila u

normalu sve do 1594. godine. Dio ovoga osiromašenja bio je rezultat činjenice što je Venecija,

unatoč svojoj iskvarenoj ekonomiji, vodila politiku potpune isplate javnoga duga. To je bilo

olakšano prelaskom sa zlatnoga na srebrni standard 1562 godine. Ciparski rat stajao je šest

milijuna dukata, no vlada je tada isplatila Monte Vecchio, Monte Novo, Monte Novissimo i

Monte di Sussidio, tako da je do 1600. godine sve bilo podmireno. Godine1600., za Veneciju

se nagađalo da ima pohranjene pričuve u kovanicama u iznosu 12 do14 milijuna dukata.

Očigledno je da su obiteljski fondi koji su bili investirani u monti (obveznice) bili prebačeni

negdje drugdje, kao kapital ''u bijegu''. Jedno odredište bilo je zacijelo Amsterdamska banka,

koja je utemeljena baš nekako u to vrijeme. Kasnije u tom istom stoljeću odredište će biti i

Engleska narodna banka.

Nakon 1582. godine, oligarhijske venecijanske vladine institucije bile su pod kontrolom

''giovanija'' (stranke ''mladih''), jednog zatvorenog kruga patricija koji se pojavio iz salona za

strateške diskusije zvanog Ridotto Morosini. Među sudionicima bili su Morosini, Nicolo

Contarini, Leonardo Dona, Antonio Querini, servitski redovnik Paolo Sarpi, te Fulgenzio

Micanzio, Galileo Galilei i povremeno Giordano Bruno. ''Giovani'' su svakako naumili biti

agresivniji prema Španjolskoj koja je okupirala Milano i Napulj, te prema papinstvu: Sarpi je

ove nazivao Diacatholicon. ''Giovani'' su bili zainteresirani za Francusku, Holandiju,

protestantsku Njemačku i Englesku, kao protutežu Diacatholiconu. Iz kruga Ridotto Morosini

proisteći će francusko prosvjetiteljstvo, britanski empirizam i Tridesetogodišnji rat.

Pogledajmo malo epistemologiju ''giovanija'', uzimajući za primjer Sarpija i njegova preteču

Paola Parutu. ''Giovani'' su bili skeptici, puni prezira za čovjeka i za ljudski um. Sarpi je

obožavao francuskoga esejista Michela de Montaignea, koga je odgajao otac koji je u Italiji

boravio kao vojnik i koji je tamo vjerojatno bio upio venecijanska učenja. Sam Montaigne,

pak, hodočastio je u Veneciju. Sarpi se slagao s Montaigneom oko toga da je čovjek

nejnesavršeniji od svih životinja.

Sarpi je bio preteča Benthamovih hedonističkih kalkulacija. Čovjek je stvorenje apetitâ, a ovi

su nezasitni, osobito libido dominandi (poriv za dominacijom).“Uvijek težimo zadobiti sreću,

a nikad je ne zadobijemo i nikada ni nećemo“, pisao je Sarpi (Pensiero, 250).

Paruta bijaše empirist: „Iako naš intelekt možda jest božanski od svog rođenja, ipak on ovdje

dolje živi u ovim zemaljskim udovima i ne može izvoditi svoje operacije bez pomoći tjelesnih

osjeta. Posredstvom njih, uvlačeći u sebe slike materijalnih stvari, um sebi predstavlja te
stvari i tako oblikuje svoje pojmove o njima. Dokaz tomu jest taj što se on uobičajeno uzdiže

do duhovnih kontemplacija ne sam od sebe, već pobuđen na to osjetilnim objektima“

(Bouwsma, str. 206).

Sarpi je bio empirist: „Postoje četiri načina filozofiranja: prvi, putem samog razuma; drugi,

putem samih osjetila; treći, prvo razumom onda osjetilima i četvrti, koji počinje osjetilima a

završava razumom. Prvi je najgori, jer iz njega znamo ono što bismo voljeli da bude, a ne

ono što jest. Treći je loš jer mnogo puta izvrćemo ono što jest u ono što bismo voljeli da bude,

radije nego da ono što bismo voljeli prilagodimo onome što jest. Drugo je istinito ali sirovo,

jer nam dopušta da znamo malo i to više o stvarima nego o njihovim uzrocima. Četvrto, pak,

najbolje je što možemo imati u ovom bijednom životu“ (Scritti filosofici e teologici, Bari:

Laterza, 1951, Pensiero, str.146). Eto induktivne metode Francisa Bacona. Baconove ideje o

induktivnoj metodi bile su preuzete iz Arte di ben pensare i iz inih Sarpijevih rukopisa.

Za Sarpija, iskustvo znači percepciju fizičkih objekata putem osjetila. Za Sarpija, ne postoje

nikakve prave univerzalije:“Bit i univerzalija su djela uma“, piše on potcjenjivački (Pensiero,

371). Sarpi je odrastao na Dunsu Scotusu i Williamu od Ockhama. Sarpi je k tomu bio

pragmatičar, dokazujući kako „mi ne cijenimo znanje o stvarima za kojima nemamo potrebe“

(Pensiero, 289). Sarpi je bio i kulturni relativist, preteča Davida Humea: svaka kultura

posjeduje svoju vlastitu ideju poretka, rekao je, te su „stoga republike, građevine, politika u

Tatara i u Indijanaca različiti“ (Pensiero, 159).

U Paola Parute već imamo čovjeka ekonomije koji se onda u mitovima Adama Smitha

pojavljuje čuvan kao kakva svetinja: „Želja za obogaćivanjem prirodno se nalazi u nama

jednako kao i želja za životom. Priroda je opremila divlje životinje svime što je nužno za

njihovo preživljavanje; no u čovjeka, koga je načinila siromašnog, golog, podložnog mnogim

potrebama, ugradila je želju za bogatstvima i dala mu inteligenciju i marljivost da ih stekne“

(Bouwsma, str. 211). Govornik u Parutinim dijalozima izražava gledišta fiziokrata, govoreći
kako je bogatstvo dobiveno iz poljodjelstva i stočarstva „istinitije i prirodnije“ negoli ostali

oblici bogatstva (Bouwsma, str. 212).

Parutin pristup u razmatranju o padu Rimskoga Carstva čini se da je bio i polazištem za

Gibbona: „Ovaj pregolemi aparat, konstruiran tijekom dugog niza godina uz veliku krepost i

mnoge napore tolikih vrlih i odvažnih ljudi, naposljetku je krenuo smjerom uobičajenim za

sva ljudska ostvarenja, a to je da se raspadne i bude sravnjen sa zemljom; i svojim ruinama

doveo je do najvećega prevrata u svemu.'(Bouwsma, str. 498).

U religiji, Sarpi i njegova desna ruka Fulgenzio Micanzio bili su uglavnom ''spirituali'', na

liniji ex sola fide justifikacije, opravdanja samo vjerom. Papinski nuncij dodijeljen da

nadgleda ovu dvojicu piše kako Fulgenzio „uvelike uzdiže vjeru u krv Kristovu i milost Božju

za naše spasenje, a izostavlja ili tek rijetko uzima u obzir djela“ (Bouwsma, str. 498).

11. i 12. Sir Francis Bacon i njegov Hobbes

Sarpi zvuči vrlo slično Baconu, Hobbesu, Lockeu i Humeu. Nije ni čudo, budući da su Sarpi i

Micanzio bili u bliskom kontaktu s Hobbesom i Baconom, katkad izravno a katkad uz

posredovanje Williama Cavendisha, grofa od Devonshirea, prijatelja Francisa Bacona i

poslodavca Thomasa Hobbesa. Bacon je bio bjesomučan iracionalist, rozenkrojcer u

venecijanskom stilu i, dakako, pederast. Po svoj je prilici Cavendish upoznao Bacona s

Hobbesom, i njih su dvojica uskoro postali par. U Chatsworth House u Cornwallu postoji

rukopis naslovljen Hobbesovi prijevodi talijanskih pisama, koji sadrži 77 poduljih pisama od

Micanzija grofu Cavendishu (zvanom ondje Candiscio, slatkić). Prema Dudleyu Carletonu,

Cavendish je posjetio Veneciju i Padovu u rujnu 1614. godine, u društvu Hobbesa.U to

vrijeme susreti sa Sarpijem i Micanzijom bili su dio njegovih svakodnevnih aktivnosti (De

Mas, str. 155).

VENECIJA I ENGLESKA
Kontakti između Venecije i Engleske u vrijeme oko 1600. godine bili su tako učestali kao da

se ustanovljivala kakva ''anglo–venecijanska koalicija'', kako to iznosi Enrico De Mas. Sin

venecijanskoga agenta Williama Cecila (Baconova ujaka) bio je Robert Cecil, koji je posjetio

Veneciju ubrzo nakon 1600. godine. Sam Bacon bio je državni tužilac i čuvar pečata u kralja

Jamesa I. Engleski veleposlanici, primjerice Dudley Carleton i Sir Henry Wotton bili su

jednako tako važni posredovatelji. Bacon je još bio i u čestim kontaktima putem pisama s

venecijanskim senatorom i patricijem Domenicom Molinom. Bacon je znao talijanski jer je

njegova majka bila aktivna prevoditeljica spisa talijanskih heretika (De Mas, str. 156).

Fulgenzio Micanzio bio je Baconov literarni agent u Veneciji, te je uređivao sve oko prijevoda

i objavljivanja njegovih spisa. Pronađeno je i jedno Baconovo pismo na latinskom upućeno

Micanziju, u kojem Bacon razmatra plan za latinsko izdanje njegovih sabranih djela. Još jedan

prevoditelj Bacona bio je splitski nadbiskup i venecijanski agent Marcantonio de Dominis,

koji se okrenuo protiv Rima i zadržao se neko vrijeme kao uvažen gost na engleskome dvoru

prije negoli se vratio u Rim. Postojao je i svojevrsni kult Bacona među venecijanskim

plemstvom tih godina, pa je Venecija prednjačila ispred svih talijanskih gradova u broju

izdanja Baconovih radova.

Što se tiče Sarpija, njegova Povijest Tridentinskog koncila bila je objavljena prvo na

engleskome jeziku, u Londonu, u izdanju posvećenom kralju Jamesu I i u prijevodu

Nathaniela Brenta.8

Kako se bližio kraj šesnaestoga stoljeća, Španjolska je sve više pokazivala znakove

ekonomskog opadanja te je pokušavala smanjiti svoje vojne izdatke. Španjolska je sklopila

mir s Francuskom 1598. godine, s Engleskom 1604. godine te je, nakon desetljeća ratovanja,

počela pregovore s Nizozemcima. Španjolska je također otpočela mirovne pregovore s

Osmanskim Carstvom. Venecija ''mladih'' bila je prestravljena tim očitim stišavanjem vjerskih

ratova. Osobito je španjolsko primirje s Nizozemcima za Venecijance bilo alarmantno, jer bi

to oslobodilo veteranske španjolske postrojbe koje bi onda mogle biti iskorištene za rat protiv

Venecije. Nakon što su preuzeli Veneciju 1582. godine, ''giovani'' su se priklonili agresivnijoj
politici prema papinstvu i prema Habsburzima. Nakon 1600. godine Venecija je donijela

zakone koji su otežavali crkvi da bude vlasnik venecijanske zemlje i da njome raspolaže; a za

ovim je uslijedilo uhićenje dvaju svećenika od strane građanskih vlasti. Papa Pavao V

Borghese odgovorio je rezolutno proglasivši nad Venecijom papinski interdikt koji je ostao na

snazi gotovo cijelu godinu dana, još dobar dio 1607. godine.

Primjena papinskoga interdikta protiv jedne nominalno katoličke zemlje prouzročila je

senzaciju u protestantskome svijetu gdje su lavine propagandnih napisa, ponajviše onih koje

je napisao sam Sarpi, izazvale velike simpatije za Veneciju. U tome ratu pamfletima za papinu

stranu pisali su isusovac Bellarmine i ini. Bellarmine je uzdizao papu da je on arbiter mundi,

sud koji ima zadnju riječ u svjetskim poslovima. Sarpi koji je bio tek službenik

venecijanskoga režima, postao je uskoro idolom libertina i slobodnih mislilaca na svim

stranama i uskoro je bio jedna od najslavnijih i najkontroverznijih ličnosti u Europi. Na kraju,

Vatikan je bio primoran skinuti interdikt a da s druge strane nije bio zajamčen nijedan izraz

pokore ili žaljenja. Venecijanske vlasti oslobodile su i predale ona dva klerika jednom

francuskome kardinalu koji se bio prihvatio posredovanja, te su Francuzi predali klerike nazad

papi. Luterani i kalvinisti nazdravljali su Veneciji, jer da je ona obuzdala nepopustljivo

napredovanje protureformacije. Porasla je i cijena nacionalnom suverenitetu, za koji su

Venecijanci govorili da ga brane, protiv pape a u ime svih nacija.

VENECIJA I JAMES I

Francuski galikanci i hugenoti, švicarski i nizozemski kalvinisti, bili su redom na strani

Venecije, no nitko nije Veneciju podupirao više od degeneriranog kralja Engleske, Jamesa I.

James (Jakov) bio je uobraženi pederast koji je tvrdio da je svoje božansko pravo dobio

izravno od Boga, a ne posredstvom pape. James je bio oduševljen Sarpijevim argumentima i

njihovom prividnom pobjedom. Venecija, koja je u vrijeme interdikta uspostavila nekakvu

nezavisnu katoličku crkvu pod državnom kontrolom, izgledala je kao da će i sama slijediti

primjer Henrika VIII i anglikanske (ili anglo–katoličke) crkve.

Sir Henry Wotton promicao je još i dalje ideju jedne protestantske alijanse koja bi obuhvaćala

Englesku, Veneciju, Grisonse (Graubünden ili Siva liga iz regije Valtellina u švicarskim

Alpama, regije na koju je Španjolska polagala pravo kao na kopnenu rutu između Austrije i

Milana), zatim Holandiju te protestantska kneževstva u Njemačkoj. I kralja Francuske,

Henryja IV koji je ranije bio kalvinist, moglo bi se možda također pridobiti za jednu takvu

ligu, mislili su neki. Dužd Leonardo Dona (Donato) iz grupe ''giovani'' neizravno je čak

prijetio da će povesti Veneciju u apostazu i herezu. „Morate upozoriti papu da nas ne baca u

beznađe“ rekao je papinskom nunciju, „jer ćemo u tom slučaju i postupiti kao očajnici!“ Sir

Henry Wotton shvatio je ovo doslovno i u svoje prijedloge za alijansu unio je planove o

pridobivanju Venecije da postane protestantska. Proslijedio je to u London, gdje je ovo bilo

označeno na margini kao ''Projekt Venecija, 1608.'', a označio je to Robert Cecil. Bio je to

onaj isti Cecil koji je, kako je to pokazao David Cherry, aranžirao ''barutnu urotu'' Guya

Fawkesa, tobožnji katolički pokušaj da se digne u zrak kralja i Parlament, kako bi se

zajamčilo da će James biti prikladno neprijateljski raspoložen prema Rimu i Španjolskoj.

Projekt je sadržavao plan da James postane vrhovni komandant protestantskoga svijeta u ratu

protiv pape. To je nedvojbeno bila linija koju su Sarpi i kompanija i tražili kako bi pothranili

megalomaniju Jamesa I.

Kao dio ove sheme, u Veneciju je doveden da bi držao propovijedi Charles Diodati, jedan od

talijanskih ''spirituala'' koji je bio pobjegao u Genevu. No, kasnije su Sarpi i Venecijanci imali

razloga biti gorko razočarani odbijanjem Jamesa I i Karla I da s velikim vojnim snagama

interveniraju na europskom kontinentu.

U tom razdoblju, prema jednome izvješću, neki emisar falačkoga kneza-izbornika (Palatinata)

pričao je kako ga je engleski veleposlanik u Veneciji bio poveo da posjeti jednu kalvinističku

zajednicu s više od 1000 ljudi u samoj Veneciji, uključujući tu i 300 vodećih patricija kojima

je vođa bio Sarpi. Sarpi je pozvao njemačke protestante da dođu u pomoć Veneciji u slučaju

rata, jer će braneći venecijanski teritorij pomoći i protestantskoj ideji (Scelte Lettere Inedite di
Fra Paolo Sarpi, Capolago, Canton Ticino: Tipografia e Libreria Elvetica, 1833., pp. cxi –

cxii).

KORIJENI RATA

U stvarnosti, Venecijanci su iskoristili sukob oko interdikta kako bi zapalili vjerske strasti u

Europi i tako postavili scenu za oživljavanje vjerskih ratova. Sedamnaesto stoljeće tako će

ponoviti prinošenje ljudskih žrtvi iz šesnaestoga stoljeća , i to čak u još većem opsegu.

Venecijansko hazardiranje oko sukoba s Vatikanom postavilo je scenu za Tridesetogodišni rat.

Veliki plan koji je Sarpi uvalio protestantima pozivao je na apokaliptički rat između katolika i

protestanata, rat u kojemu bi ove potonje vodio James I i Nizozemske Ujedinjene Pokrajine.

U bitci između Venecije i Papinske države, strane protestantske vojske borile bi se na tlu

Venecije, što bi otvorilo mogućnost religijske konverzije na prostoru terra ferma (Bergamo,

Brescia, Verona, Vincenza, itd.) na neku vrstu kalvinizma (Cozzi, str. 265–68). Na jednoj

dubljoj razini, Venecija je željela katastrofički opći rat u Europi, od kojega bi se Venecija

držala po strani, preživljavajući tako jedno vrijeme barem dok proces metastaziranja fondija u

sjevernu Europu ne bude dovršen – do vremena, recimo, osnivanja Engleske narodne banke

potkraj XVII. stoljeća. Uz to bi, međutim, oligarsi nastojali očuvati Rialto kao kulturno i

ideološko središte. No, preživljavanje sasušene mumije Venecije za stoljeće ili dva bilo je

moguće samo ako bi sve druge europske sile bile temeljito uništene.

Značajno je promotriti koliko se ključnih protagonista među onima koji su detonirali

Tridesetogodišnji rat može prepoznati kao venecijanske agente.

U vrijeme borbe oko interdikta, Sarpijeve obavještajne agencije krenule su u akciju stvaranja

preduvjeta za jedan takav rat, i to ne u Italiji već s onu stranu Alpa, u Njemačkoj. Prvi korak

bio je organizirati Njemačku u dva naoružana tabora, slično prijeratnoj 1914. godini ili

poslijeratnoj 1945. s vojnim blokovima u Europi. Prvo je bilo na redu stvaranje Protestantske
unije 1608., u čemu je pripomoglo rušenje slobodnoga grada Donauwortha od strane

protureformacije pod Maksimilijanom I Bavarskim. Protestantsku uniju organizirao je knez

Christian od Anhalta, viši savjetnik falačkoga kneza izbornika. Christian od Anhalta bio je

vitalni čvor u komunikacijskoj mreži Paola Sarpija, a korespondencija između Christiana i

Sarpija pohranjena je u arhivima njemačkoga grada Bernberga iz 1870. godine (Julius Krebs,

str. 45).

Kada je Christian von Anhalt stvarao Protestantsku uniju, poslao je stanovitog Christopha von

Dona (ili Dohna) da razgovara sa Sarpijem u Veneciji o ulasku Venecije u ovo savezništvo.

Christoph von Dona i njegov brat Achatius von Dona održavali su korespondenciju s Paolom

Sarpijem u svoje vlastito ime (Cozzi, str. 245, 258). U kolovozu 1608. godine Christoph von

Dona susreo se sa Sarpijem u Veneciji i Sarpi je ispričao Doni o mjerama koje su poduzeli

''giovani'' 1582. godine kako bi ''korigirali'' funkcije Vijeća desetorice i njihova Pododbora

trojice (Zonta), a koji su sve dotad činili frakcijsko uporište protivnika stranke ''giovani'', i

koje se nazivalo ''vecchi'' (''stari''), a oni su davali prednost jednoj više pomirljivoj liniji prema

Španjolskoj i papinstvu. Desetorica su bili optuženi, rekao je Sarpi Christophu von Doni, da

su arogantni i da su uzurpirali glavne funkcije vlade, uključujući tu i vanjsku politiku, od

Senata, odnosno od pregadija.

Venecijanski diplomatski korpus bio je mobiliziran da iskoristi interdikt kako bi stvorio

Protestantsku uniju. Papinski nuncij u Parizu poslao je 3. ožujka 1609. izvješće papi Pavlu V

o aktivnostima venecijanskoga veleposlanika Antonija Foscarinija, bliskog Sarpijeva

suradnika: „Od prvoga dana otkako je ovamo došao, ponaša se uvijek jednako: njegovi

najpovjerljiviji poslovi odvijaju se s agentima raznih njemačkih protestanata, s Nizozemcima,

s engleskim veleposlanikom i s dvojicom ili trojicom francuskih hugenota koje se može

smatrati i njegovim kućnim prijateljima. Posao mu je da nastoji omesti, kako god je moguće,

bilo kakav mir ili primirje u Flandriji... I kao dodatak tim lijepim projektima, bio je u velikoj

žurbi da uspostavi ovu ligu protestanata u Njemačkoj, pa ako i nije bio u situaciji da učini
mnogo u tom pogledu, uvjeren sam, u svakom slučaju, da bi u tome sudjelovao da je mogao“

(Frederico Seneca, La Politica Veneziana Dopo L'Interdetto, Padova, 1957, str. 21–22).

Nije prošla ni godina dana od stvaranja Protestantske unije 1608. g., a Katolička liga bila je

formirana pod egidom Maksimilijana Bavarskog, uz španjolsku podršku. Požar je bio

zapaljen.

Akademski izvještaji o Tridesetogodišnjem ratu često naglašavaju sukob oko sukcesije u

kneževini Jülich–Cleves (oko Düsseldorfa) nakon 1609. g., sukob koji je zavadio Nizozemce i

protestante protiv carskih katolika. Neki izvještaji oslikavaju Henryja IV od Francuske kao

nestrpljivoga da napadne Habsburge u Milanu i na Rajni tijekom 1610. godine, neposredno

prije no što je Henry IV bio umoren od ruke navodnog katoličkog fanatika Ravaillaca koji je

optuživao Henryja IV da je izdao Katoličku crkvu. Prema nekim drugim izvještajima, Henry

IV „odlučio je razotkriti papi i Venecijanskoj Republici zavjeru koju je u Veneciji skovao

Sarpi, ili barem oni koji su se oko njega motali“(Cozzi, str. 257).

Iz Venecije, Giovanni Diodati pisao je svom prijatelju Philippu Duplessisu Mornayu govoreći

mu o ''petite eglise reformee'' (maloj reformiranoj crkvi) koja tamo postoji. Diodati je dodao

kako je „engleski svećenik i veleposlanik (William Bedell, Wottonov tajnik) bio tamo od

velike pomoći“. To pismo presreo je Henry IV od Francuske i proslijedio ga papinskom

nunciju, a ovaj ga je poslao dalje u Rim i venecijanskoj vladi. Sarpi je vrlo brzo shvatio što se

događa. Pišući Christophu von Dona, 29. rujna 1608. g., Sarpi se žali: „Kralj Francuske

napisao je da je Venecija religijski permisivna i odigrao je vrlo lošu ulogu“. „Kako je došlo

do toga da zamre ono veliko načelo?“ pisao je on drugom sugovorniku to ljeto, misleći na

francusko posredovanje u krizi s interdiktom. „I to je, uz ostalo, razlogom zašto je nemoguće

potaknuti ostale“ (Cozzi, str. 259).

Sarpijev animozitet prema Henryju IV daje naslutiti kako ono površno i plitko objašnjenje o

Henryjevom umorstvu 1610. godine možda i nije baš pravo. Kako god bilo, Henryjeva smrt
podigla je napetosti među njemačkim protestantskim vođama, jer su sada bili lišeni svojega

zaštitnika. Henryjeva smrt značila je da će Francuska, sila koje se Venecija u krajnjoj liniji

bojala i koju je mrzila jednako koliko i Španjolsku, biti gurnuta ponovno u unutrašnje sukobe,

kojima je Bartolomejska noć 1572. godine s masakrom 20 000 hugenota bila tek uvod. Papa

Grgur XIII nazvao je ta ubojstva '' prihvatljivijima nego pedeset Lepanata'' (R. R. Palmer, str.

106). U XVII. stoljeću taj građanski sukob bio je nazvan Fronda, i bit će potrebna desetljeća

prije nego što Fronda bude suzbijena do točke kada će Francuska ponovno biti sposobna za

međunarodno djelovanje.

TRIDESETOGODIŠNJI RAT

Godine 1615., Venecijanci su započeli pogranični rat s Austrijom, nazvan Guerra Arciducale.

Bio je to signal da se sprema nešto veliko. Austrijski Habsburzi uposlili su za obranu svoje

granice s Osmanskim Carstvom snage sastavljene od izbjeglica s Balkana koji su se nazivali

'uskoci' (hrvatska riječ za izbjeglice). Uskoci su bili naseljeni u Senju i u još nekim lučkim

gradovima na istočnoj obali Jadrana, odakle su djelovali kao gusari protiv turskog trgovačkog

brodovlja , a jednako tako i protiv Venecijanaca. Uskoci su, što pljačkom a što zbog visokih

troškova za akcije i za mjere koje su protiv njih bile poduzimane, ispraznili venecijanske

riznice. Tako su u prosincu 1615. godine venecijanske kopnene snage prešle rijeku Isonzo i

započele opsadu Gradišća. Grof John Ernest od Nassau–Siegena podigao je snage od ukupno

5000 ljudi u Nizozemskoj Republici kako bi asistirao Venecijancima, a deset je engleskih i

dvanaest nizozemskih ratnih brodova držalo blokadu na Jadranu kako bi spriječili ma i jedan

brod iz Španjolske ili Napulja koji bi mogao priteći upomoć svojim austrijskim saveznicima

Habsburzima. No, španjolske snage su ipak doprle do fronta i prisilile Venecijance da prihvate

mir putem pregovora.

Jedna nedavna studija osvjetljuje značenje toga konflikta koji su Venecijanci inscenirali u

pokretanju prvog kruga općeg požara: „Rat s uskocima bio je jedna od najgrotesknijih

epizoda ranog sedamnaestoga stoljeća, ali je ona ipak pružila alarmantan primjer toga kako
jedan minoran politički sukob u udaljenom kutku Europe može zaprijetiti da cijeli kontinent

baci u ralje rata... Uskočki rat, iako naizgled minoran, bio je važan jer je osjetno primaknuo

bliže opći europski sukob. Na diplomatskom planu, to je učvrstilo ili pak dalo priliku za

savezništva koja su davala prednost agresiji“ (Parker, str. 40, 42).

U proljeće 1618. godine izvršena su u Veneciji neka pogubljenja, pripisana otkriću Vijeća

desetorice o navodnoj španjolskoj uroti za svrgavanje venecijanskoga režima. Pojedini

skeptičniji povjesničari smatraju da je to bila priča–paravan za venecijansku spletku u kojoj je

španjolski guverner Napulja, Osuna, trebao proglasiti svoju nezavisnost pod zaštitničkim

okriljem Venecijanaca (Carl J. Friedrichs, str. 151).

Neposrednim detonatorom Tridesetogodišnjega rata obično se smatra pobuna češkog plemstva

protiv novoga cara Svetog Rimskog Carstva, Ferdinanda II Habsburškoga, koji je bio također

i kralj Češke. Pod Rudolfom II, prijašnjim carem, češkom plemstvu bila je dana vladarska

povlastica (''Majestets brief'' prema Zollner/Schussel Pov. Austrije) iz 1609. godine koja im je

jamčila pravo na religijsko samoodređenje (bez obzira na ''cuius regio eius religio'') te pravo

da sami biraju kralja. Česi, među kojima su mnogi bili kalvinisti, husiti i utrakvisti, bojali su

se da će Ferdinand u Češku uvesti militantnu protureformaciju. Uslijedila je tako čuvena

defenestracija u Pragu 1618. godine, kada je grupa čeških plemića koje je organizirao grof od

Thurna bacila van kroz prozor dva Ferdinandova predstavnika. Kada je Ferdinand poslao

trupe radi ponovne uspostave svojega autoriteta, češko plemstvo ga je svrgnulo i odlučilo

izabrati novoga kralja. Izabrali su Friedricha V, falačkog kneza–izbornika, čiji je dvor bio u

Heidelbergu i koji je, kako smo vidjeli, ubrajao Christiana von Anhalta i Christopha von Donu

među svoje najpovjerljivije savjetnike. Kada je falački izbornik, sada titulirajući sebe kraljem

Friedrichom od Bohemije, bio natjeran u bijeg u bitci na Bijelom brdu 1620. godine, ušao je u

povijesne knjige kao ''nesretni Zimski kralj''. No, pokušajmo još malo pobliže otkriti finu

venecijansku ruku iza ovih događaja koji čine prvu rundu otvaranja Tridesetogodišnjeg rata.
Ključna figura među Česima bio je grof Heinrich Mathias od Thurn–Valsassine (1567–1633).

To je starija grana te porodice koja izvorno potječe s teritorija Venecije, inače poznata kao

della Tore, Tore e Tasso, a kasnije kao Thurn und Taxis. Thurnovi roditelji postali su

protestantima, no on je ušao u carsku vojsku i borio se u jednom pohodu protiv Osmanskog

Carstva. Za nagradu dobio je važan položaj burggrafa od Marlsteina u Bohemiji. Tu je Thurn

stvorio bazu među lokalnim plemstvom, koja je uključivala posebice jednu granu husita

poznatih kao utrakvisti. Njegov javno oglašen program bio je zadržati češke pravice (liberties)

za te plemiće. Heinrich Mathias von Thurn tražio je i dobio ''Majestets brief'', povlasticu koja

se uskoro prometnula u jabuku bohemijskog razdora. Bio je, nadalje, imenovan u specijalni

odbor tridesetorice ''zaštitnika vjere'' u Pragu. Žestoko se protivio izboru Ferdinanda za cara

Svetog Rimskog Carstva, a Ferdinand je odgovorio tako što je pokušao izbaciti Thurna s

položaja burggrafa, u okviru drugih antiprotestantskih mjera. Thurn je tada potaknuo Čehe na

bunu, što je izravno dovelo do defenestracije u Pragu 23. svibnja 1618. godine. Netom prije

Ferdinandova vojnog odgovora, Thurn je bio imenovan za zapovjednika čeških vojnih snaga.

Zaposjeo je neka rubna područja Beča sve dok se nije bio prisiljen povući. Tijekom ratnih

aktivnosti koje su dovele do bezglavoga bijega na Bijelome brdu, Thurn je neprestano

raspravljao s generalima falačkoga kneza izbornika o tome tko zapravo zapovijeda. Nakon

bijega, napravio je karijeru kao general u kasnijim fazama rata (Biographisches Lexikon des

Kaiserthums Oesterreich, XLV, str. 104–106).

Naposljetku, pogledajmo malo i samog Friedricha V, falačkoga kneza izbornika i palatina.

Budući 'Zimski kralj', kalvinist, oženio se Elizabethom, kćerkom kralja Jamesa I od Engleske,

a engleska nazočnost na palatinskom dvoru u Heidelbergu bila je spojena s onom istom

vrstom kultovske ekscentričnosti kakvu smo već vidjeli u slučajevima Zorzija i Bacona.

Osobito su rozenkrojceri bili snažno prisutni na dvoru falačkog izbornika. Među njima je bio i

engleski iracionalist te slobodni zidar Robert Fludd, čiji je dugačak traktat o univerzalnoj

harmoniji, Utriusque cosmi historia, bio objavljen na palatinskom gradu Oppenheimu 1617-

1619. godine. U tijeku Tridesetogodišnjega rata, nakon što su katoličke snage svrgnule

Friedricha, dijelove hajdelberške knjižnice, Bibliotheca Palatina, konfiscirala je Inkvizicija i

premjestila ih u Rim (Yates, str. 169–171). Friedrich nije bio jedini koji je bio zaražen bacilom

rozenkrojcerstva tih godina, kada se je Saga o kršćanskom ružinom križu prvi put pojavila u

Njemačkoj. Jedan od Fluddovih prijatelja bio je i stanoviti njemački rozenkrojcerski

alkemičar imenom Michael Maier, koga je pratio glas da je blizak habsburškome caru

Rudolfu II (v. Serge Hutin, Histoire des Rose–Croix, str. 125).

Takav venecijansko–rozenkrojcerski iracionalizam mogao bi biti ključem i za legendarnu

mentalnu labilnost 'Zimskoga kralja' te za njegove promašaje u strateškim planiranjima.

Moramo također imati na umu da je taj izbornik neprestano bio podvrgnut nadzoru i savjetima

Sarpijevih prijatelja Christiana von Anhalta i Christopha von Dona. Christian je bio poznat po

svom avanturizmu i političkom hazarderstvu. Jedan njemački izvještaj o onim događajima

govori o ''Anhaltovim mahnitim planovima'' (ADB). To je obuhvaćalo ambiciozan projekt o

brisanju dinastije Habsburg s lica zemlje te ustoličenju Friedricha za cara Svetog Rimskog

Carstva, pothvat utopistički od početka do kraja. Friedrich V bio je ohrabrivan da vjeruje kako

bi on uz pomoć nekoliko postrojbi venecijanske saveznice Savoje, plus Česi, te uz podršku

nekolicine drugih njemačkih država, mogao slomiti španjolsko–austrijsko–katoličko uporište

u srednjoj Europi.

U kolovozu–rujnu 1619. godine Friedrich se premišljao bi li - ne bi li prihvatio češku krunu

ponuđenu mu od Thurna i njegovih kohorti. Češka je bila habsburška krunska zemlja i bilo je

jasno da Friedrich neće moći zadržati Prag bez ozbiljnih borbi. Neki savjetnici pisali su

pozicijske analize za Friedricha i upozoravali ga neka ne primi krunu, te su mu govorili da bi

''prihvaćanje značilo početak općeg religijskoga rata'' (Parker, str. 55). No, Christian von

Anhalt i njegov prijatelj Camerarius odgovarali su kako je takav jedan rat ovako ili onako

neizbježan čim istekne dvanaest godina primirja između Španjolske i Nizozemske. Sarpijeva

komunikacijska mreža bila je u punom pogonu. Dudley Carleton, anglo–venecijanski

predstavnik Jamesa I u Haagu, pisao je u rujnu 1619. da ''taj posao u Češkoj sliči namjernom

potpaljivanju cijeloga kršćanstva''.

Friedrich je prihvatio češku krunu, požurio u Prag, i našao se u beznadno izloženom položaju.

Nakon Bijeloga brda njegova povlačenja više nisu prestajala: propustio je podići Palatinat na

samoobrambeni rat, i bio je za stalno izbačen iz igre. Smrt Gustava Adolfa nekoliko godina

kasnije stavila je točku na Friedrichove nade da će ikada više biti vraćen na palatinat.

Tridesetogodišnji rat, koji je istrijebio gotovo polovinu stanovništva u Njemačkoj između

1618. i 1648. godine, pokazuje se tako kao tek jedan djelić utopističko–geopolitičkih petljanja

iz sotonističke ćelije oko fra Paola Sarpija.

JOŠ MALO O BACONU

Čak i nakon što je bio istjeran sa svih svojih položaja na dvoru, a kao rezultat neprikrivenog

podmićivanja i korupcije, Francis Bacon ostao je i nadalje lojalnim venecijanskim agentom.

Oko 1624. godine, Bacon se jednim memorandumom obratio novome kralju Charlesu I u

kojemu ga požuruje da Engleska objavi rat Španjolskoj i tako pomogne povratak falačkog

izbornika (a time ujedno i Charlesove sestre) na vlast u Heidelbergu. Savezništvo koje je

predlagao Bacon trebalo je uključivati nove varijacije na već uobičajene konstelacije Paola

Sarpija: Francuska, Navarra, Napulj, Milano, Grisonsi, Savoja, Bavarska, protestantski vođa

Gabor u Transilvaniji, a onda ovdje još i Perzija koja je pokušavala osvojiti Hormuški tjesnac.

Bacon je naglasio i doprinos Venecije: „Svakome je vidljivo uz to kako Venecija svoju

situaciju smatra gotovo neodrživom ako Španjolci budu držali Valtelline“ (Bacon,

Considerations Touching a War...).

Sarpi je imao mnogo engleskih obožavatelja: jedan od njih je bio Isaac Walton, autor čuvenog

djela Compleat Angler. Sljedeći među njima bio je John Milton, koji je uvijek nanovo imao

same pohvale za fra Paola. Milton je nazivao Sarpija „padre Paolo, veliki raskrinkavatelj

Tridentinskoga koncila“, „padre Paolo, veliki venecijanski antagonist papin“ te „veliki i učeni

padre Paolo“. I doista, cijeli jedan odlomak Miltonova čuvenoga djela Areopagitica, odlomak

koji se bavi Tridentinskim koncilom, tijesno se drži Sarpijeva izvješća.

Ludvig Dehio i neki drugi povjesničari istaknuli su već kako su karakteristične venecijanske

strateške metode bile tipične kako za kasni engleski, tako i za britanski kolonijalizam. I sâm

Thomas Cromwell, taj venecijanski oslonac i arhitekt engleske religijske shizme, napisao je:

''Ovo područje engleske vladavine je Imperij''. Ojačavši i učvrstivši se pod Jamesom I,

venecijanska partija provodila je u djelo svoj imperijalni impuls u vrijeme vladavine Stuarta i

Cromwella, a najočiglednije pod oligarhijskim sustavom nakon 1688. godine (v. Graham

Lowry, Kako je nacija bila pobijeđena). Pa se tako venecijanske metode, koje su smišljeno

bile primjenjivane za izazivanje vjerskih ratova u šesnaestome stoljeću a kasnije i za sam

Tridesetogodišnji rat, može prepoznati u globalnim strateškim djelovanjima današnje

britanske oligarhije koja teži tome da izazove globalnu kataklizmu, jedan bellum omniuim

contra omnes, rat sviju protiv svih, koji nijedna nacija i nijedan narod nema nikakvih

ozbiljnijih šansi preživjeti.

Uspon Venecije nakon 1200. godine bio je sredstvo u ubrzavanju kolapsa koji samo što nije

srušio europsku civilizaciju između 1250. i 1400. godine. Kasnije je to bio kombinirani

učinak, s jedne strane od Venecije sponzorirane protestantske reformacije a s druge od

Venecije sponzorirane protureformacije, koji je imao izvršiti kaznu nad Europom u

obnovljenim užasima od 1520. do 1648. godine, na koje britanski povjesničar Trevor–Roper

misli kad ovo naziva ''malo mračno doba''. Danas, pak, sjene jedne druge košmarne epohe

protežu se nad razrušenim ekonomijama, zagušenim gradovima i etničkim sukobima kasnog

dvadesetog stoljeća. Oni koji žele preživjeti moraju naučiti kako će se obraniti od anglo–

venecijanskog prinošenja ljudskih žrtava koje se prijeteći pomalja.

(ICLC konferencija, 6. rujna 1992. god.; objavljeno u časopisu New Federalist u travnju

1993. god.)
III. KAKO SU VENECIJANSKE ''MRTVE DUŠE'' POKVARILE ZNANOST

Jedan ''rak'' širi se svjetskom poviješću – rak oligarhizma. Između 1200. i otprilike 1600.

godine, težišno mjesto oligarhijskih sila u svijetu bila je oligarhija u Veneciji. Kako se bližio

kraj toga razdoblja, venecijanska oligarhija odlučila je, vođena različitim razlozima, prebaciti

svoje obitelji, svoj imetak i svoj karakterističan način ponašanja prema nekoj novoj bazi za

operacije, a pokazalo se najzad da će to biti Britansko otočje. Stari program o novom

Rimskome Carstvu koje bi vladalo svijetom i imalo svoj glavni grad u Veneciji, bio je

zamijenjen novim programom, o novom Rimskom Carstvu koje će vladati svijetom i imati

svoj glavni grad u Londonu – a što će naposljetku postati poznato kao Britanski Imperij.

Ta selidba venecijanske partije s obale Jadrana na obale Temze, ta ''metastaza raka'', bila je

glavni projekt svjetske oligarhije u posljednjih pet stoljeća. Venecijanska partija, ma gdje bila,

vjerovala je u epistemološko ratno stanje. Venecijanska partija znala je dobro da su ideje

kudikamo moćnije oružje od bilo kakvih topova, krstarica ili bombi. Kako bi osigurali

prihvaćanje svojih imperijalnih ideja, venecijanska partija nastojala je kontrolirati prije svega

način na koji ljudi misle. Ako kontroliraš način na koji ljudi misle, kažu Venecijanci, onda

možeš kontrolirati i način na koji će oni reagirati na događaje, bez obzira kakvi ti događaji

bili. Stoga je za Venecijance bilo vitalno da mogu kontrolirati filozofiju i osobito znanost,

područja u kojima ljudska moć stvaranja hipoteza i moć kreativnoga razuma postaju snagom

za oplemenjivanje i poboljšanje u prirodnom redu stvari. Venecijanska je partija bila

nepomirljiv neprijatelj znanstvenih otkrića. Još od Aristotelovih vremena, oni su se trudili

ugušiti znanstvena otkrića tako što su primjenjivali formalizam i fetišizam ''autoriteta stručnog

mišljenja''. Venecijanska je partija tijekom stoljeća kreirala i niz znanstvenih krivotvorina i

prijevara, koje su bile uzdignute na status nepromjenjivih i nezamjenjivih autoriteta. To se

činilo zato da bi se uzurpiralo zasluženo priznanje od pravih znanstvenika kojima su, pak,

Venecijanci činili sve što god su mogli da ih unište.

Možemo identificirati tu venecijansku frakciju koja je bila odgovorna za najvažnije među

glavnim znanstvenim i epistemološkim lupeštinama. Može ih se nazvati frakcija ''mrtvih

duša'', ili eventualno ''bezdušna braća'' venecijanske inteligencije. Ovo potonje stoga jer je

njihov frakcijski pedigre zasnovan na uvjerenju kako ljudska bića nemaju dušu. Credo

njihove klike jest ideja kako ljudska bića nemaju nikakve stvaralačke mentalne moći, kako su

nesposobna za postavljanje hipoteza i kako nisu u stanju činiti znanstvena otkrića.

TRI SKUPINE VENECIJANSKIH VELEMAJSTORA IGRE

Venecijanskim ''mrtvim dušama'' možemo pristupiti kao trima skupinama. Prva je skupina oko

Pietra Pomponazzija, Gaspara Contarinija i Francesca Zorzija, koja je bila aktivna u prvoj

polovini XVI. stoljeća. Druga, skupina Paola Sarpija i njegove desne ruke Fulgenzija

Micanzija, uredovala je u slučaju Galilea Galileja. Ovo je bila skupina koja se suprotstavila

Johannesu Kepleru početkom XVII. stoljeća. Treće, imamo skupinu oko Antonija Contija i

Giammaria Ortesa početkom XVIII. stoljeća. To je bila skupina koja je stvorila mit o

Newtonu te moderni materijalizam ili utilitarizam, i koja je pobijala Gotfrieda Wilhelma

Leibniza. Te tri skupine venecijanskih velemajstora odgovorne su za velik dio pomračenosti i

smeća koji kao noćna mora opterećuju mozak današnjega čovjeka. Ti venecijanski

obavještajci bili su izvorni ateisti i materijalisti modernoga svijeta, kako se to lijepo odražava

u simpatijama socijalističkih pisaca i kulturnjaka za likove, primjerice Galilea, Newtona i

Voltairea, kao preteče onoga što je kasnije nazvano ''dijalektičkim materijalizmom''.

Vodeća figura prve grupacije početkom XVI. stoljeća bio je Gasparo Contarini. Na drugim

mjestima već smo ispričali kako je Contarini, radi opstanka venecijanske države, pustio u

pogon protestantsku reformaciju, uključujući tu Martina Luthera, engleskoga kralja Henrika

VIII, Jeana Calvina iz Geneve te talijanske kriptoprotestante poznate kao ''gli spirituali''. U

isto vrijeme, Contarini je bio kardinal Rimokatoličke crkve koji je smislio i upravljao ranim

fazama katoličke protureformacije. Contarini je bio osobni zaštitnik Ignatiusa de Loyole i

odigrao je odlučujuću ulogu u ustanovljenju jezuitskog reda. Contarini je također sazvao

Tridentinski koncil, na platformi aristotelizma.

S Pietrom Pomponazzijem vidimo već izražen strančarski pedigre frakcije ''mrtvih duša''.

Pomponazzi je pošao od Aristotela, kako to venecijanska partija uvijek čini. Aristotel je

ustvrdio kako ne postoji misao koja nije pomiješana sa osjetilnim dojmovima. To je značilo

kako ne postoji nijedan dio našeg mentalnog života koji nije kontaminiran materijom. Za

Pomponazzija, ovo je dokazivalo kako duša ne postoji, budući da ona ne posjeduje nikakvu

nematerijalnu supstancu. Contarini je upozorio Pomponazzija da nadalje ne ustrajava na tome,

no također je zamijetio i to da je postojanje duše zajamčeno samo onda kada je osoba već

umrla. Za Contarinija, u praktične svrhe, ne postoji nikakva empirijska ljudska duša koje

osoba može biti svjesna dok je još živa.

13. Pietro Pomponazzi, profesor aristotelijanizma na Sveučilištu u Padovi

Francesco Zorzi bio je glasonoša ove skupine u Henrika VIII, komu je postao i trajni

seksualni savjetodavac. Zorzi ilustrira tipičan profil venecijanskog obavještajca–operativca u

ranom XVI. stoljeću: bio je franjevac čija je glavna okupacija bila crna magija

rozekrucijanskoga tipa, bio je zaklinjač, nekromant, zazivatelj duhova. Sjetite se samo

Doctora Faustusa Christophera Marlowa i imat ćete portret Zorzija. Nije baš neki model za

ulogu znanstvenika svih vremena. Pa tako, dok je šesnaesto stoljeće prelazilo u sedamnaesto,

ovaj profil prerastao je u ozbiljan nedostatak i ograničenje.

SARPI I GALILEO

Otprilike sve do 1600. godine, stav venecijanske partije prema znanosti bio je manje ili više

otvoreno neprijateljski: prednost je imala crna magija. No, na samom početku XVII. stoljeća,

skupina oko Sarpija uspjela je u mijenjanju svoje slike u javnosti, od neprijatelja znanosti sada

prema utjelovljenju najnaprednije i najsofisticiranije znanosti. U sljedećih nekoliko stoljeća

zatim, Venecijanci će djelovati u krugu znanstvene zajednice kako bi ovladali njome. Tvrdit
će da oprimjeruju najviši izraz znanstvenih vrijednosti. Tako, moći će institucionalizirati

mrtvu ruku formalizma i fetišizam autoriteta, ne bi li kako ugušili proces znanstvenih otkrića.

Šef venecijanske inteligencije koji je ovo omogućio bio je Paolo Sarpi. Sarpi i njegov prijatelj

Fulgenzio Micanzio bili su redovnici serviti. Sarpi je bio član jednog važnog venecijanskoga

salona toga vremena, salona Ridotti Morosini, koji se okupljao radi diskusija u palači porodice

Morosini na Canalu Grande. Morosini su bili izravni ideološki nasljednici Gaspara

Contarinija. Salon Morosini bio je usmjeren na rasprave o znanosti i postao je jezgrom

frakcije mladih u venecijanskoj oligarhiji koja se nazivala ''giovani'' te je osnažila nakon

1582. godine. Giovani su bili za politiku suradnje s Holandijom, Engleskom i Francuskom, a

u sukobima s austrijskim i španjolskim Habsburzima i s papinstvom. Vecchi, starci, služili su

kao venecijanska mreža na španjolskoj i papinskoj strani, a i ona je također bila vrlo široka.

Već smo na drugim mjestima ispričali kako je Sarpi organizirao i odriješio zloduhe

Tridesetogodišnjega rata u Srednjoj Europi, oslanjajući se na svoje agente, među kojima su

bili Max von Thurn und Taxis, Christian von Anhalt, Christopha von Dona i falački knez–

izbornik Frederick, takozvani ''Zimski kralj''. U tom smislu, Sarpi je osobno potamanio oko

jednu trećinu ukupnog europskog stanovništva i oko jednu polovinu populacije u Njemačkoj

te u okolnim područjima. Sarpi je također potaknuo ubojstvo francuskoga kralja Henryja IV

kada se ovaj usprotivio Sarpijevim nacrtima i razotkrio ga kao ateista. Paolo Sarpi, kako

vidimo, dostojan je preteča Bertranda Russella.

No, u njegovo vrijeme, Sarpija se smatralo eminentnim matematičarom. Jedan suvremenik

piše o njemu: „Mogu o njemu reći bez ikakva pretjerivanja da nitko u Europi nije bolji od

njega u poznavanju (matematičkih) znanosti“. Ovako je na Sarpija gledao Galileo Galilei.

Među Sarpijevim sudrugovima u krugu Ridotto Morosini tijekom 1590-ih godina bio je i

utjecajan mistik Giordano Bruno. Od 1592. godine, bio je tamo i jedan profesor matematike s

obližnjeg Sveučilišta u Padovi: Galileo Galilei, rodom iz Pise. Galileo je predavao

matematiku u Padovi od 1592. do 1610. godine, a postao je medijskom zvijezdom za vrijeme

svog boravka u Veneciji. Galileo je bio plaćeni Sarpijev agent, a nakon Sarpijeve smrti

Micanzijev, Sarpijeve desne ruke. Postoji prepiska o znanstvenim temama između Sarpija i

Galilea, uključujući tu i magnetizam koji je bio Sarpijeva omiljena tema jer ga je smatrao

okultnim. Galileo je neke od svojih prvih ideja o tijelima u slobodnom padu bio predočio

Sarpiju, koji se oduševio kako je Galileo rođen za to da riješi pitanje gibanja.

Galileova slava bila je osigurana kada je upotrijebio jedan omanji teleskop da bi promatrao

Jupiterove mjesece, Saturnov prsten i Venerine faze. O tim gledanjima izvjestio je u svom

eseju Zvjezdani glasnik, koji ga je odmah učinio vodećim znanstvenikom u Europi a ujedno i

vrlo važnim agentom za širenje utjecaja venecijanske partije. Cijelu, pak, operaciju s

teleskopom smislio je Paolo Sarpi.

Prvi teleskop izgradio je Leonardo da Vinci stotinjak godina prije Galilea. Susan Welsh

upozorila je na istraživanje Domenica Argentierija o Leonardovim rukopisima o optici, koji

pokazuju da je Leonardov teleskop imao konveksnu leću na jednom kraju, a konkavnu na

drugome. Njegova snaga povećanja bila je doduše slaba, no ipak je to bio teleskop. Postoji

izvještaj o teleskopu izrađenom u Italiji 1590. godine. Već 1608. teleskopi su se počeli

pojavljivati i u Holandiji, i Galileo kaže kako je ohrabren time izgradio vlastiti teleskop 1609.

godine.

Sarpijeva verzija ovih događaja otkriva još i više. 16. ožujka 1610. godine, on piše kako je

jedan teleskop bio pronađen u Holandiji dvije godine ranije, dakle u proljeće 1608. „Sada

kada se to tamo našlo“, piše Sarpi „naš matematičar iz Padove (Galileo) i nekolicina drugih

naših ljudi koji nisu neznalice u ovim umijećima, počeli su upotrebljavati taj teleskop za

nebeska tijela, prilagođujući ga i usavršujući u tu svrhu...“ Uočite: Galileo i ''neki drugi naši

ljudi''. Izaći će na vidjelo da su opservacije bile obavljane ne iz Padove, nego iz servitskog

samostana Paola Sarpija u Veneciji. Sarpi je o Galileju pisao kao o ''našem matematičaru'',
kazujući kako je on sam ''često u to vrijeme s njime raspravljao'' o rezultatima teleskopskih

promatranja, te kako mu stoga nije bilo potrebno čitati što je Galileo o njima napisao.

Godine 1611., jedan poljski posjetitelj Venecije, Rey, pisao je kako Galileo zapravo nije bio

izumitelj teleskopa već da je ''savjetodavac, autor i ravnatelj'' projekta teleskop bio otac

Paolo Sarpi, ''koga se smatra najvećim matematičarem ovdje''.

Godine 1597., Johannes Kepler poslao je Galileu primjerak svoje nove knjige, Mysterium

Cosmographicum. Bio je to rad u kojem Kepler predlaže platonička tijela kao osnovu za

razumijevanje harmonijskog redanja planetarnih orbita oko Sunca. Galileo je na to poslao

Kepleru pismo u kojem objašnjava kako je i on, također, bio sljedbenik kopernikanskog ili

heliocentričnoga gledišta, no da se ''nije usudio'' nastaviti dalje s tim gledištem zbog straha, te

da je radije odložio sav taj posao zbog opće klime mišljenja. Kepler je otpisao nagovarajući

Galilea da bude samopouzdan i nastavi dalje tu borbu za istinu, nudeći da će mu naći izdavače

u Njemačkoj ako je talijanska klima toliko opresivna. Galileo to nije učinio i odbio je detaljno

kometirati Keplerovu knjigu. Prema Keplerovu biografu Maxu Casparu, tijekom sljedećih je

godina Galileo iskorištavao Keplerovu građu u svojim predavanjima, ne navodeći pritom

Keplera kao autora.

Kepler i Galileo kontaktirali su učestalo više od 30 godina. Kepler je objavljene Galileove

radove komentirao s dobronamjernim zanimanjem i s jedva primjetnom polemičnošću. No,

Galileo nikada nije dao svoj sustavni komentar na Keplerove zakone. Godine 1609. Kepler je

objavio Astronomia Nova, razlažući svoj prvi i drugi zakon o gibanju planeta – da se planeti

gibaju po elipsama kojima je jedan od fokusa Sunce, te da zamišljene spojnice između planeta

i Sunca prekrivaju u jednakim vremenskim intervalima jednake površine. U Galileovim

Dijalozima o dva velika sustava svijeta, objavljenima 1533. godine, Kepler se jedva spominje,

dočim je rasprava usredotočena na Kopernika i na njegove savršene kružnice kao orbite

planeta oko Sunca, koje nisu nikako odgovarale proračunima položaja promatranih planeta.
Na kraju, jedan od likova kaže kako je iznenađen Keplerom što je tako ''puerilan'' da pripisuje

plimu privlačnoj snazi Mjeseca.

U prvim godinama pontifikata pape Urbana VIII Barberinija, Galileo je bio poluslužbeni

papin znanstvenik. No, 1631. godine, kada je švedska protestantska vojska borbama prokrčila

sebi put kroz Njemačku i stigla do Alpa, te se činilo da je spremna sručiti se i na Rim, Urban

VIII okrenuo se naglo s profrancuske na prošpanjolsku politiku. Taj španjolski uspon bio je,

izgleda, u pozadini suđenja Galileu, koje su proveli dominikanci uz podršku jezuita. Nekoliko

godina ranije Sarpi je, uostalom, i prognozirao da će ako Galileo ode u Rim, jezuiti i drugi

vrlo vjerojatno „okrenuti... pitanje fizike i astronomije u teološko pitanje“, kako bi osudili

Galilea kao „ekskomuniciranoga heretika“ i prisilili ga da „javno opozove sva svoja gledišta o

ovome predmetu“. Sarpi je izgleda već 1616. jako dobro znao što će se dogoditi više od

petnaest godina kasnije, dobrano nakon njegove smrti. Očigledno je kako se scenarij ovdje

naznačen podudarao sa Sarpijevim vlastitim dugoročnim planom. Za Galilea, suđenje bijaše

jedan od najvećih uspjeha u ''odnosima s javnošću'' svih vremena. Taj represivni potez protiv

Galilea koji su izveli dominikanci iz samostana Santa Maria Sopra Minerva u Rimu

ustanovio je jednadžbu: ''Galileo= moderna eksperimentalna znanost'', koja se bori protiv

mračnjačkoga opskurantizma. Ova jednadžba stoji tako odonda sve do danas, a to tragično

pogrešno razumijevanje imalo je strahovite posljedice po ljudsku misao. Zagubljena u

talambasanju oko Galilea, ostala je jedna važnija činjenica, a to je da je Keplera Inkvizicija

bila osudila više od desetljeća prije toga.

Sarpijevi filozofski i teološki spisi nisu bili objavljeni sve do poslije Drugog svjetskoga rata.

To su Pensieri (Misli), te Arte di Ben Pensare (Umijeće dobrog mišljenja). Ono što je Sarpi

učinio za venecijansku inteligenciju bilo je apstrahiranje Aristotelove metode iz mnoštva

mišljenja koje je Aristotel iskazivao o ovom ili onom pojedinom predmetu. Tako je bilo posve
moguće zadržati osjetila kao osnovu znanstvenih eksperimenata, a Aristotelove dosadno

zastarjele nazore na stanovite prirodne fenomene moglo se napustiti. To je omogućilo

Venecijancima da očuvaju ''esencijalnog'' Aristotela, napadajući pritom na eksponente

aristotelovske ili peripatetičke škole, primjerice, jezuite na Collegium Romanum. Ti Sarpijevi

spisi nisu nikada prevedeni, no oni čine osnovu svega što je napisao Sir Francis Bacon.

Zajedničko Bacon–Hobbes kućanstvo bilo je u tijesnoj vezi sa Sarpijem i Micanzijem. Sarpija

se također može naći i u Locku, komu je trebalo gotovo tisuću stranica da napiše ono što je

Sarpi bio sročio u svega tridesetak.

U svom Umijeću dobrog mišljenja, Sarpi polazi od osjetilne percepcije i osjetilne izvjesnosti.

On sugerira kako utisak što ga na naš osjetilni aparat ostavljaju vanjski predmeti valja

razlikovati od samih tih predmeta. Osobito ukazuje na okuse, mirise i zvukove, za koje misli

da su znakovi našeg nervnoga sustava, a ne izvanjske stvarnosti. U različitoj su kategoriji,

pak, ideje količine, dimenzije i vremena, koje su objektivne. U tom istom rukopisu, Sarpi je

besmrtnost duše stavio na listu kao jednu od tih pogrešnih ideja. Sarpi ponavlja

Pomponazzijev argument, budući da nema spoznaje bez osjeta, da duša umire zajedno s

tijelom. I opet, evo tržne marke venecijanske frakcije ''mrtvih duša''.

Galileova epistemologija potječe izravno od Sarpija. Možemo to vidjeti u Galilejevu eseju iz

1623. godine, Il Saggiatore, (Ispitivač)9 . Za Galilea, boje, okusi, zvuci, mirisi puke su riječi.

Oni postoje samo za naša tijela. Galileo tu iznosi onu svoju čuvenu usporedbu o škakljanju.

Ako se perom podraška po tabanima ili ispod pazuha neki mramorni kip, time se neće izazvati

škakljanje. No, ako se to učini nekom ljudskom biću, to će prouzročiti osjet škakljanja. Dakle,

kaže Galileo, vrijeme je otarasiti se ušiju, jezika, noseva, i doći do oblika, brojeva i gibanja, a

ne nikad mirisa, okusa i zvukova. Odavde on hitro nastavlja prema redukcionističkoj teoriji

atoma, u kojoj se toplina objašnjava kao učinak ''užarenih čestica'' ognjenih atoma. Galileova

epistemologija identična je onoj u Sarpija. To je ono što Galileo misli kada osporava

Aristotela da bi rekao kako je istina napisana u knjizi prirode matematičkim znakovima.

Galileo je bio redukcionist.

Sarpi je umro 1623. godine, a osoba zadužena za Galileov slučaj postao je servitski redovnik

Fulgenzio Micanzio. Pošto je Galileo bio osuđen, Micanzio je podsjetio Galilea na radni nalog

koji je ovaj primio od Sarpija dvadeset godina ranije: napisati raspravu o gibanju. I usput,

dodao je Micanzio, imam ovdje za vas 258 funti. Kasnije, Micanzio će se pobrinuti da Galileo

dobije mirovinu od 60 škuda godišnje iz škrinja venecijanske države.

Galileo je na Micanzijeve naloge odgovorio 1638. g., u djelu Rasprave i matematički dokazi o

dvije nove znanosti (Discorsi e dimostrazioni matematiche, intorno à due nuove scienze), o

''Mehanici'' i ''Kinematici''. S obzirom na to da je Galilea osudila Inkvizicija, nije mogao

objavljivati nigdje gdje je na snazi bio papinski autoritet. Micanzio je stoga uredio da

Galileova knjiga bude tiskana u nizozemskoj tiskari Elsevier u Leidenu.

Godine 1634. Micanzio je pisao Galileu kako je razgovarao s jednim stručnjakom za znanost i

filozofiju – ''virtuozom'', kako se to tada nazivalo – koji je komentirao da, premda ne poriče

Galileove znanstvene sposobnosti, „stvari koje vi donosite nisu nove, nego već postoje u

Keplera“. Doista je i bilo tako. Galileo je otpisao kako ispravan odgovor tome virtuozu glasi

da, premda katkad može izgledati kao da se Galileo i Kepler slažu oko pojedinih

astronomskih fenomena, „moj način filozofiranja sasvim je različit od njegova“ (19.

studenoga 1634. g.).

U pismima napisanima 1640. godine, Galileo baca daljnje svjetlo na svoju znanstvenu

metodu. Galileo se žalio da su ga pogrešno razumjeli: „Protivno svakom razumu ovoga

svijeta, optužuje me se za pobijanje peripatetičkog učenja, dok ja međutim javno izjavljujem i

siguran sam u to da se peripatetičkih – ili, bolje rečeno, aristotelovskih – učenja pridržavam

još religioznije od mnogih drugih...“ (24. kolovoza 1640. g.).Netko će možda htjeti preskočiti

ova priznanja kao neko izobličenje Galilejeva stanovišta uzrokovano slamanjem na sudu

kojega je on još bio žrtvom, no htio bih predložiti da je baš ovo pravi Galileov način

izražavanja. Ono što Galileo tu nastoji izraziti isto je ono na što je mislio Isaac Newton svojim
neslavnim:''hypotheses non fingo'' (ja ne izmišljam hipoteze). A ovo će nas sada dalje dovesti

do Newtona.

NEWTON: OKULTISTIČKI EKSCENTRIK

Sljedeća faza korupcije znanosti od strane Venecije ovisit će o jednom prilično opskurnom

nastavniku s Cambridgea imenom Isaac Newton. Za oligarhiju, Newton i Galileo jedina su

dva natjecatelja dostojna te časti da budu najutjecajniji mislioci oligarhijske klike od vremena

samog Aristotela. Britanska oligarhija slavi Newtona kao utemeljitelja moderne znanosti. No,

istodobno, nesposobni su očuvati tajnom činjenicu da je Newton bio mahniti iracionalist,

okultistički ekscentrik. Među oligarsima, tek je britanski ekonomist Lord John Maynard

Keynes, diplomac sa Cambridgea, počeo otvarati crnu kutiju Newtonova pravog karaktera. Je

li Newton doista bio prvi i najveći među modernim znanstvenicima, praktičan primjenitelj

hladnog i ni sa čime predobilježenog razuma? Ne, rekao je Keynes, Newton nije bio prvak

''doba razuma''. On je bio posljednji čarobnjak, posljednji Babilonac i Sumeranin, ono

posljednje čudesno dijete kojemu bi magi odali iskreno i zasluženo štovanje. Keynes je svoje

uvide zasnivao na sadržaju kutije. Što se nalazilo u toj kutiji? Kutija je sadržavala papire koje

je Newton zapakirao kada je napuštao Cambridge odlazeći u London 1696. godine, završivši

time svoju kembričku karijeru i započinjući svoj novi život u Londonu kao član i predsjednik

Britanskog kraljevskoga društva, ravnatelj državne kovnice novca, svećenik–mag novog

Britanskog Carstva.

Unutra u kutiji bili su rukopisi i papiri s ukupno oko 1,2 milijuna riječi. Nakon Newtonove

smrti, zamolili su biskupa Horsleya da pregleda kutiju, imajući u vidu eventualno

objavljivanje, no kada je vidio sadržaj, užasnut je ustuknuo i zalupio je poklopcem. Prošlo je

jedno stoljeće. Newtonov biograf iz devetnaestoga stoljeća, Sir David Brewster, zavirio je u

kutiju. Odlučio je spašavati Newtonovu reputaciju tiskanjem tek nekoliko biranih odlomaka, a

ostatak je falsificirao lažući bez pardona, kako kaže Keynes. Kutija je postala poznatom kao

''Portsmouth papers''. Nekoliko matematičkih papira dano je u Cambridge 1888. godine.

Godine 1936. tadašnjem je vlasniku, Lordu Lymingtonu, bio potreban novac, tako da je

ostatak završio na dražbi. Keynes ih je pokupovao koliko god je mogao, no ostali papiri

raspršili su se od Jeruzalema do Amerike.

Kako ističe Keynes, Newton je bio sumnjičava, paranoidna, nestabilna priroda. Godine 1692.

Newton je doživio nervni slom i nikad nije ponovno zadobio prijašnju konzistenciju misli.

Pepys i Locke vjerovali su da je poremetio umom. Newton je iz svog sloma isplivao blago

''ćaknut''. Kako naglašava Keynes, Newton se držao ''kompletno podalje od žena'', iako je

imao nekoliko mladića za bliske prijatelje. Jednom je ljutito optužio Johna Locka da ga ovaj

pokušava spetljati sa ženama.

14. Sir Isaac Newton – imperijalna refleksija kozmosa u krilu Artemide

Efeške
U posljednjih nekoliko desetljeća poklopac te kutije otvarali su, tek djelomice i mrmljajući,

anglofilski učenjaci, čuvari Newtonova mita. Što se, dakle, ima vidjeti unutra u kutiji?

Prvo, Newton je bio pobornik arijanske hereze. Poricao je i napadao Sveto Trojstvo, pa stoga

jednako tako i Filioque te koncept Imago viva Dei (Živa slika Božja). Keynes misli da je

Newton bio ''judaistički monoteist Maimonidesove škole'', što sugerira da je bio kabalist. Za

Newtona, štovati Krista kao Boga bila je idolatrija i smrtni grijeh. No, čak i u Engleskoj crkvi,

Newton je ove svoje nazore morao držati tajnima ili se suočiti s ostracizmom.

ALKEMIJA I ZELENI LAVOVI

Newtonov pravi interes nije bio matematika ili astronomija. Bila je to alkemija. Njegov

laboratorij na Trinity Collegeu, Cambridge, bio je opremljen primjereno za alkemiju. Tu se,

kažu njegovi prijatelji, vatre nikad nisu gasile tijekom šest tjedana u proljeće i šest tjedana u

jeseni. A što je to alkemija? Kakvu je to vrstu istraživanja obavljao Newton? Njegovi izvori

bile su knjige, primjerice Theatrum Chemicum Britannicum Eliasa Ashmolea,

rozenkrojcerskog lidera britanske spekulativne masonerije. Newton je posjedovao svih šest

teških svezaka Ashmoleove knjige divovskog formata.

Cilj alkemičara bilo je traganje za mitskim kamenom mudraca, koji bi dao alkemičaru da

olovo i druge neplemenite metale pretvori u zlato. Alkemičari su se nadali da bi im kamen

mudraca mogao dati i druge magične moći, primjerice pomlađivanje i vječnu mladost.

Alkemija je također uključivala relacije između astroloških utjecaja planeta te svojstava i

reakcija kemikalija. Jedna rasprava koja se bavi ovim stvarima bila je Metamorfoza planeta.

Budući da je planet Jupiter imao prvo mjesto među planetima, to je on zauzimao povlašteni

položaj i među alkemijskim reagensima. Newton je to izrazio slikom Jupitera na prijestolju

koju je nacrtao na unutrašnjoj strani naslovnice ove knjige.

Koji su bili Newtonovi pronalasci? Pustimo ga neka govori sam za sebe: „Glede Magnezije

od zelenog Lava. Zove se Prometej & Kameleon. Također i Androgin, te djevičanski zelena

zemlja u koju Sunce nije nikada bacilo svoje zrake, iako je ono njezin otac a mjesec njezina

mati. Također obična živa, rosa s neba koja zemlju čini plodnom, salitra mudraca. Instructio

de arbore solari. To je saturnovski kamen“. Ovo je moglo biti napisano 1670. godine. Uzorak

iz 1690. godine: „Sada je ova zelena zemlja Zelene Gospođe iz B. Neka je sretno Valentinovo

prekrasno zelenoj Veneri i zelenom venerijanskom smaragdu i zelenoj zemlji Snydersa kojom

je on nahranio svoj lunarni Merkur i s krepošću koje je Dijana izvela djecu i za koju Ripley

kaže da se iz nje crpi krv zelenoga Lava u početku ovoga djela.“

15. Alkemijski simboli spominjani u Newtonovim okultnim spisima –

'Zeleni lav proždire Sunce'

Tijekom 1680-ih Newton je uz ovo sastavio i niz aforizama o alkemiji, među kojima šesti

glasi ovako: „Mladi novorođeni kralj hrani se u još većoj vrućini mlijekom koje je

destilacijom izvučeno iz raspadnute materije drugoga djela. Ovim mlijekom mora ga se

napojiti sedam puta da bi ga se dostatno izgnjililo i onda maksimalno uzdiglo do bijeloga i

crvenoga, a u prelasku do crvenoga treba ga napojiti s malo crvenoga ulja da bi se učvrstila

solarna priroda i crveni kamen učinio tekućijim. I to se može nazvati djelom trećim. Prvi ne

ide dalje od stanja raspadanja, drugi ide do bijeloga a treći do crvenoga.“ (Westfall, str. 292,

293, 358).

I tako to ide u više od milijun riječi, sa Zelenim lavovima, androginima, muškim i ženskim

principima, Panom i Ozirisom. Istinito je ono što je jednom rečeno, da je Newton isprobavao

alkemijsku literaturu onako kako je nije isprobao nitko, ni dotad ni ikad, a sve to za vrijeme

dok je navodno pisao svoje Principia Mathematica. Uz to je još crtao planove za Hram kralja

Salomona, a kasnije i kronologiju biblijskih događaja koja je skraćivala perspektivu ove

povijesti tako što je iz nje izrezano nekoliko stotina godina.

NEWTONOVA ''OTKRIĆA''

A što je s Newtonovim takozvanim otkrićima? Pri pobližoj analizi, ispada da on nije učinio

nikakva otkrića. Uzmimo, primjerice, Newtonov tobožnji zakon univerzalne gravitacije, koji

kaže da je sila privlačenja između dviju jediničnih masa (point masses) jednaka umnošku tih

dviju masa podijeljenih s kvadratom udaljenosti između njih, puta neka konstanta (times a

constant*). Ovo je Newtonov takozvani zakon obrnuto proporcionalnog kvadrata. Dugo

vremena bilo je poznato kako to zapravo i nije neko novo otkriće, već je dapače izvedeno

nekim šeprtljanjem iz Keplerova Trećeg zakona. Kepler je ustanovio da udaljenost nekog

planeta od Sunca na kub, podijeljena kvadratom ophodne godine toga planeta, uvijek iznosi

konstantu. Nadopunjujući ovo Huygensovom formulom za centrifugalnu akceleraciju i uz još

neke supstitucije, možete dobiti odnos obrnuto proporcionalnoga kvadrata. To pitanje

obrađeno je u dopunama za The Science of Christian Economy (Lyndon La Rouche, Schiller

Institute, Washington DC, 1991.). Ali Newtonovi privrženici i dalje tvrde kako je Newton

objasnio gravitaciju.
Otvaranjem poklopca kutije, nalazimo da je Newton i sam priznavao, u jednoj neobjavljenoj

zabilješci, kako je njegovo veliko postignuće bilo prepisivačinom ukradeno od Keplera.

Newton piše:“... Počeo sam misliti o gravitaciji protežući to na Mjesečevu orbitu te sam

(iznašavši kako procijeniti silu kojom planeta u svom kretanju orbitom (*revolving) pritiskuje

površinu sfere) iz Keplerova pravila o periodičkim vremenima planeta koje je u

seskvialteralnoj proporciji (n+1:n) njihovih udaljenosti od središta njihovih orbita, deducirao

da sile koje drže planete u njihovim orbitama moraju biti recipročne kao kvadrati njihovih

udaljenosti od središta oko kojih se one obrću (revolve)...“ (Westfall, 143). Newton je „do

relacije obrnuto proporcionalnoga kvadrata došao tako što je supstituirao Keplerov Treći

zakon u Huygensovu svježe objavljenu formulu za centrifugalnu silu“ (Westfall, 402). Hooke i

Sir Christopher Wren tvrdili su da su učinili isto, otprilike u isto vrijeme.

Newtonova ljubav za alkemiju i magiju izranja tu kao osnova njegova svjetonazora,

uključujući u to i njegove navodno znanstvene spise. U svojoj Opticks on se pita: „Nemaju li

te majušne čestice tijela stanovite moći, snage ili sile, s pomoću kojih djeluju na daljinu...

Način, kako ova privlačenja mogu biti izvedena, ovdje neću razmatrati. Ono što nazivam

privlačenjem može biti izvedeno uz pomoć Impulsa, ili nekim drugim sredstvima meni

nepoznatima.“ To je to Newtonovo zapažanje o gravitaciji kao akciji na daljinu, koje je

Leibniz s pravom ismijavao kao crnu magiju. Newtonov sustav bio je nesposoban opisati išta

drugo dalje od interakcije dvaju tijela, a pretpostavljao je jedan entropijski univerzum koji će

se odviti do kraja kao satni mehanizam ako ga se periodički ponovno ne bude navijalo.

Newton je još pisao i o nekakvom električkom duhu, te o misterioznome mediju koji je

nazivao eter. Koja je osnova ovoga u alkemiji, nije posve jasno.

Zatim je tu još priča o Newtonovu otkriću calculusa. U stvarnosti, Newton nikada u svom

životu nije opisao nikoji calculus. Jer nijednog nikad nije ni imao. Ono što je on izmislio bila

je teorija o takozvanim fluksijama i beskonačnim nizovima. To nije bio calculus i to je brzo

utonulo u zaborav odmah čim je bilo objavljeno, devet godina nakon Newtonove smrti. Do

1710. godine, europski znanstvenici radili su s Leibnizovim calculusom već nekoliko

desetljeća. Po prilici u to vrijeme, lansirali su Newton i Britansko kraljevsko društvo svoju

kampanju u potvrdu tome kako je zapravo Newton pronašao calculus već 1671. godine, iako

iz nekog nepoznatog razloga nije o tome nikada rekao ništa u javnosti tijekom punih 30

godina. To je bilo nadopunjeno još i drugom nedokazanom tvrdnjom, da je Leibniz plagijator

koji je svoj calculus kopirao od Newtona nakon nekih razgovora i pisama koje su njih dvojica

izmijenili tijekom 1670-ih godina. Te sramotne klevete protiv Leibniza pismeno je sastavio

Newton, a 1715. g. one su bile iznesene kao službeni pravorijek Britanskog kraljevskoga

društva. Tom istom linijom mlatila su dalje neka besramna plaćena piskarala kojima je ravnao

Newton. No, znanstvenici u kontinentalnoj Europi, a osobito odlučujuća Francuska akademija

znanosti, nisu ni najmanje bili uvjereni u Newtonov slučaj. Newtonova reputacija na

kontinentu bila je u najboljem slučaju skromna, a posve sigurno ne previsoka. Postojao je

otpor prema Newtonu i u Engleskoj, tvrdo jezgro od oko 20 – 25 posto opredijeljenih

antinjutnovaca u samom Kraljevskome društvu. Pa kako je onda, dakle, nastao danas aktualni

mit o Newtonu znanstveniku?

NEWTON: APOTEOZA JEDNOGA ŠARLATANA

Za Newtonovo uzdizanje do neba pobrinuo se Antonio Conti iz Venecije, središnji lik naše

treće grupacije iz klike ''mrtvih duša''. Da bi se stvorio mit o Newtonu kao velikome

modernom znanstveniku, Conti je bio zadužen učiniti nešto što se u ono vrijeme smatralo

posve nemogućim: stvoriti jednu probritansku stranku u Francuskoj. Conti je u tome uspio te

je tako postao utemeljitelj prosvjetiteljstva koje i inače treba shvaćati kao mrežu francuskih

anglofila. Oni Francuzi koji su spali na to da postanu anglofili spast će i dotle da postanu

njutnovcima, i obratno. Britanci nisu imali dovoljno razrađenu mrežu po Parizu da bi mogli to

provesti u djelo, no Venecijanci su je imali, zahvaljujući tada najnovijoj djelatnosti takvih

likova kao što su bili Montaigne i Pierre Bayle. Ono što Britanci nikad ne bi mogli ostvariti,

obavili su Venecijanci na slavu i hvalu anglo–venecijanske partije.

Rođen u Padovi 1677. godine, Conti je bio patricij, pripadnik venecijanskoga plemstva. Bio je

svećenik koji je ostao bez mantije te se pridružio redu oratorijanaca, ali ga je napustio da bi

slijedio književne i znanstvene interese, uključujući Galilea i Descartesa. Conti je, međutim, i

dalje bio nadstojnik samostana. Godine 1713., Conti je stigao u Pariz. Bilo je to u vrijeme

Utrechtskoga mira, po završetku jednog dugog i vrlo gorkoga rata za španjolsku sukcesiju, u

kojemu su Britanci, Nizozemci i njihovi saveznici upali u Francusku Jeana Baptista Colberta,

porazili je i oslabili. Luj XIV imao je pred sobom još svega dvije godine života, nakon čega je

prijestolje imalo pripasti regentu iz kuće Orleansa.

U Parizu, Conti je izgradio mrežu komunikacija u čijem je središtu bio filozof Nicholas de

Malebranche. Također je blisko surađivao s Bernardom Le Bovier de Fontenellom, stalnim

tajnikom Francuske akademije znanosti, koja je tada još bila prvi istraživački centar u Europi.

Conti je odmah zamijetio da je Fontenelle sljedbenik Giordana Bruna iz salona Ridotto

Morosini. Conti je u Parizu postao zvijezdom, no uskoro je proglasio da se već umorio od

Descartesa, lika koji je dominirao francuskom intelektualnom scenom. Počeo je pričati po

pariškim salonima kako se sve više i više okreće Newtonu i Leibnizu. Počeo je upozoravati na

polemiku između Newtona i Leibniza. Kakva sramota da se ta dvojica uglednih znanstvenika

bore jedan protiv drugoga! Možda bi se ta dva stanovišta mogla nekako pomiriti. Za to bi bio

potreban taktičan posrednik, jedan iskusan svjetski čovjek. Budući da su engleski i njemački

znanstvenici bili na ratnoj nozi, tko bi bio bolji od jednoga Talijana, Venecijanca, da istupi

naprijed kao posrednik? Možda bi takav jedan suptilni Venecijanac našao način da izgladi taj

mučni spor oko calculusa i predloži kompromisno polazište kao lijek.

Pomrčina Sunca bila je na vidiku, i Conti je organizirao skupinu francuskih astronoma da odu

u London i otamo promatraju eklipsu – vjerojatno je londonska magla trebala pomoći u tome.

Uz Contijevu pomoć ti Francuzi bit će obrlaćeni, učlanjeni u Kraljevsko društvo, a kada se

budu vratili u Francusku, postat će prvim francuskim anglofilima osamnaestoga stoljeća i

francuskoga prosvjetiteljstva. Prije nego što je napustio Pariz, Conti je, s klasičnom

venecijanskom dvoličnošću, napisao vrlo prijateljsko pismo Leibnizu predstavljajući se kao

onaj koji podržava Leibnizovu filozofiju. Izjavio je da u London ide kao Leibnizov pristaša te

da će u Londonu braniti njegovo učenje jednako kako je to činio i u Parizu.

S godinom 1715. Leibnizove političke perspektive postale su vrlo tmurne, jer je njegova

zaštitnica, Sophie od Hanovera, umrla od upale pluća u svibnju 1714. godine. Leibniz tako

nije postao prvim čovjekom Engleske, jer je novi britanski kralj bio Georg Ludwig od

Hanovera, kralj George I.

Čim je Conti došao u London, odmah je tamo počeo djelovati kao kakav dijabolični agent

provokator. Uključivši svoj magnetizam, začarao je Newtona. Newton je bio impresioniran

svojim gostom i počeo se opuštati. Conti je rekao Newtonu da je bio obučavan kao

kartezijevac. „I ja sam, u mladosti, bio kartezijevac“, rekao je mudrac sjetno, te dodao zatim

kako kartezijanska filozofija nije ništa doli ''splet hipoteza'', a dakako da Newton ne bi nikad

tolerirao hipoteze. Priznao je kako nije razumio ništa od njegove prve knjige iz astronomije,

nakon čega je pokušao s knjigom iz trigonometrije ali s jednakim neuspjehom. No, samog

Descartesa je mogao shvatiti jako dobro. S tako pripremljenim terenom Conti je uskoro bio

redoviti gost na večeri u Newtonovoj kući. Čini se da je s Newtonom večerao u prosjeku bar

tri večeri u tjednu. Conti je također naveliko kontaktirao s Edmondom Halleyem, zatim s

Newtonovim antitrinitarnim župnim svećenikom Samuelom Clarkom i s nekim drugim

samozvanim znanstvenicima. Conti se jednako tako sprijateljio i s princezom Karolinom,

princezom od Walesa, koja je bila u srodstvu s Leibnizom. Conti je tako postao vrlo popularan

na britanskome dvoru i već u studenom 1715. Newton ga je uveo u članstvo Kraljevskoga

društva.

Conti je razabrao da je Newton, ekscentrik kakav je već bio, idealna kultna figura za novu

zaglupljujuću izmišljotinu deduktivno–induktivnog pseudomatematičkog formalizma

maskiranog u znanost. Zahvaljujući Venecijancima, Italija je imala Galilea, a Francuska

Descartesa. Conti je možda razmišljao o izumljivanju jedne pseudoznanstvene ideologije za

Englesku koja bi bila zasnovana na Descartesu, no bilo je posve jasno da to ne bi išlo jer je
Venecija željela iskoristiti Englesku iznad svega kao oruđe koje će baciti na koljena

Francusku u beskonačnim ratovima. Venecija je trebala jednog engleskoga Galilea, a Conti je

osigurao zaplet i odnose s javnošću potrebne da se stvori jednoga takvoga, na način ne odveć

različit od Paola Sarpija stoljeće prije.

UTAKMICA LEIBNIZ – NEWTON

Conti je primio pismo od Leibniza u kojem se ponavlja kako Newton nikada nije ovladao

calculusom i napada se na Newtona zbog njegovih okultnih primjedbi o gravitaciji, njegova

inzistiranja na postojanju atoma i praznine, njegove induktivne metode. Kad god bi Conti

dobio kakvo pismo od Leibniza, on bi ga pokazao Newtonu kako bi podjario vatru

Newtonove opsesivne manije da uništi Leibniza. Za to vrijeme Newtonov prijatelj Samuel

Clarke počeo je razmjenjivati pisma s Leibnizom o ovome i o drugim pitanjima u vezi s time

(Voltaire je poslije zamijetio da bi Clarke bio idealan nadbiskup od Canterburryja, samo kada

bi bio kršćanin). Leibniz je pisao kako je u Engleskoj u raspadu sama prirodna religija, jer

mnogi vjeruju da su ljudske duše materijalne, a drugi, pak, vide Boga kao neko tjelesno biće.

Newton je rekao da je svemir organ, koji Bog upotrebljava da bi percipirao stvari. Newton i

njegovi sljedbenici imali su jednako tako i vrlo čudno mišljenje u vezi s Božjim djelom.

Prema njihovu naučavanju, „Bog Svemogući želi s vremena na vrijeme naviti svoj sat; inače

bi on prestao ići. Nije, čini se, gledao dovoljno unaprijed pa da ga napravi kao perpetuum

mobile“. To je dalo povoda za Leibniz–Clarkeovu prepisku, u kojoj i opet vidimo Contijevu

ruku.

Sve to vrijeme, kameleon Conti bio je totalni pristaša Newtonove linije o atomima i praznini,

aksioma njutnovskog apsolutnog prostora. „Kada ne bi bilo praznine“, piše Conti „sva tijela

bila bi jednako teška i komete ne bi mogle prolaziti nebeskim prostorima... G. Leibniz napisao

je svoj govor princezi (Karolini), i predstavio svijet ne onakav kakav on jest, nego onakav

kakav bi mogao biti.“ (Badaloni, Antonio Conti, str. 63).

Newton je pokušavao dovesti veleposlanike iz londonskog diplomatskog kora da pogledaju

njegove stare rukopise i pisma, nadajući se da će oni podržati nalaze Kraljevskoga društva o

tome kako je Leibniz plagirao njegov calculus. Leibniz je istaknuo kako je Kraljevsko društvo

konstruiralo dokaze. Conti je to iskoristio da bi okrenuo kralja Georga I sve više protiv

Leibniza. Conti je organizirao baruna von Kilmanseggea, hanoverškog ministra i muža

ljubavnice Georga I, da zauzme stav kako pregled dokumenata neće biti dostatan. Jedini način

za odluku u Newton–Leibniz kontroverziji imalo je biti putem izravne razmjene pisama

između njih dvojice. Kralj George složio se s time. Conti je potaknuo Newtona da dadne pun

odgovor Leibnizu, tako da se oba pisma mogu pokazati kralju. Kada je čuo Newtonovu

verziju, kralj je napomenuo kako će Leibnizu biti teško odgovoriti na Newtonove činjenice.

Conti se trudio uvjeriti Leibniza da prihvati presudu Kraljevskoga društva iz 1715. godine,

kojom se calculus imalo pripisati Newtonu. Zauzvrat, da bi zasladio taj jetki prijedlog, Conti

je velikodušno dopustio da je Leibnizov calculus lakši za upotrebu i mnogo šire prihvaćen.

Od tada pa nadalje Leibniz je bio svjestan da ima posla s neprijateljem koji je spreman na sve,

no Leibniz je preminuo 4. studenog 1716., nekoliko dana prije negoli je Conti stigao u

Hanover da bi se susreo s njime. Newton je vijest o smrti svog velikog antagonista primio

pismenim putem od Contija.

CONTIJEVO ŠIRENJE FRONTE NA FRANCUSKU

Zahvaljujući Contijevoj intervenciji kao agenta provokatora, Newton je dobio neizmjeran

publicitet i postao je nekom vrstom succes de scandale. Izravna razmjena pisama po nalogu

Georga I izgledala je nekima kao da su Leibniz i Newton jednaki. No Contijev najvažniji

posao sada je tek započinjao. Leibniz je još uživao velik ugled u cijeloj kontinentalnoj Europi,

a moć Francuske bila je još golema. Conti i Venecijanci željeli su uništiti i jedno i drugo. U

utakmici Leibniz – Newton, Conti je zamijetio da su se, dok su Englezi bili na strani Newtona

a Nijemci uz Leibniza, Francuzi, Talijani, Nizozemci i ostali kontinentalci kolebali, iako su

još zadržavali velike simpatije za Leibniza. Te sile bit će odlučujući čimbenici za postizavanje
zamaha u epistemološkom ratu. I napose, stav koji bude prevladao u Francuskoj, najvećoj

europskoj sili, bit će onaj koji će odlučiti. Conti je sada gledao kako da otpremi najprije

Francusku, a onda Italiju, u njutnovski tabor.

Conti je u Londonu bio između 1715. i 1718. godine. Njegovo poslanje u Francuskoj trajalo je

od 1718. pa sve do 1726. godine. Rezultat toga zvat će se francuskim prosvjetiteljstvom,

L'Age des Lumieres. Prve komponente koje je Conti aktivirao za novu njutnovsku stranku u

Francuskoj bile su škole i sljedbenici Malebranchea, koji je umro 1715. godine. Malebranšisti

su prvi prihvatili Newtonovu Opticks i izjavili su kako su ponovno izveli Newtonove

eksperimente, nešto što nijedan Francuz dotad ne bi bio učinio. Tu je sad Conti mobilizirao

Malebrancheov krug koji je bio okupio prije nego što je otišao za London. Conti je iskoristio

svoje prijateljske odnose s Fontanelleom, tajnikom Francuske akademije znanosti, kako bi

osigurao blagonaklonu neutralnost u pogledu Newtona. Među Contijeve prijatelje pripadali su

još Mairan, Reaumur, Freret i Desmoletes.

U prvom i drugom desetljeću XVIII. stoljeća u Parizu, jedan otmjeni salon sastajao se u

Hôtelu de Rohan, rezidenciji jedne od najvećih porodica francuskoga plemstva. Ta porodica

potjecala je iz Venecije: kasnije, naći ćemo kardinala kneza de Rohana kao sponzora

venecijanskoga agenta grofa Cagliostra. Knjižničar u Hôtelu de Rohan bio je izvjesni Abbe

Oliva. Taj Oliva predsjedavao je na conversazione venecijanskoga stila koje su pohađali

Conti, njegovi pariški prijatelji i brojni Talijani. To je već onda bio krug slobodnih mislilaca i

libertina.

Gledano u retrospektivi, najpoznatiji među sudionicima bio je Charles–Louis de Secondat,

barun de la Brede et de Montesquieu. Montesquieu je, još prije Voltairea, Rousseaua i

enciklopedije, bio prva bitna figura francuskoga prosvjetiteljstva – respektabilniji negoli

Voltaire i Rousseau – vodeći teoretičar političkih institucija. Conti se sastajao s

Montesquieuom u Hôtelu de Rohan te u još jednom drugom salonu, Clubu de l'Entresol.

Kasnije, kada se Conti vratio u Veneciju, Montesquieu ga je bio došao posjetiti i ostao je tamo

mjesec dana. Montesquieu je bio agent za Contija.

Montesquieuovo glavno djelo je Duh zakona, objavljeno 1748. godine. Ovo je djelo

definitivno venecijanskoga okusa, s republikom, monarhijom i despotizmom kao trima

oblicima vladavine te s doktrinom o podjeli vlasti. Montesquieu je, kako izgleda, mnoge svoje

ideje preuzeo od Contija koji je napisao jedan kraći povijesni prikaz Francuske pod nazivom

Povijesni i politički diskurs o francuskoj državi između 1700. i 1730. godine. U svojoj

raspravi, Montesquieu ističe kako Francuska ima nezavisnu zakonodavnu vlast, parlament, što

je postalo glavnim točkom za anglo–venecijanske destabilizirajuće napore koji su vodili u

smjeru francuske Revolucije.

Montesquieu je postavio temu anglofilije, hvaleći britansku, navodno, ustavnu monarhiju kao

taj idealni oblik. S ovime je probritanski zaokret Contijevih prosvjetiteljskih filozofa bio

uspostavljen. Bilo je pripremljeno tlo za Newtona.

JOŠ JEDAN CONTIJEV AGENT: VOLTAIRE

Među ostalim Contijevim prijateljima iz Hôtela de Rohan bio je jezuit zvan Tournemine, koji

je bio srednjoškolski učitelj. Jedan od njegovih najnepopravljivijih učenika bio je stanovita

libertinska zatvorska ptičica imenom Francois–Marie Arouet, koji je bio toliko svojeglav i

tvrdoglav da su ga njegovi roditelji oduvijek zvali ''le volontaire'', što znači samovoljan.

Postupno je to bilo skraćeno u Voltaire.

Francuski književni povjesničari instinktivno baš i nisu prijatelji zamisli da je najslavniji

Francuz bio venecijanski agent koji je radio za Contija, ali dokazi za to su uvjerljivi. Voltaire

je Contija poznavao osobno, a jednako tako i njegove radove. Conti se mnogo puta spominje

u Voltaireovim pismima. U jednom pismu, Voltaire s udivljenjem prenosi anegdotu o Contiju i

Newtonu. Voltaire pita, trebamo li pokušati pronaći dokaz za Božje postojanje možda u nekoj
algebarskoj formuli, na nekom najmanje jasnom mjestu u dinamici? Navodi Contija u sličnoj

situaciji s Newtonom: „Možda ćete se naljutiti na mene“, kaže Conti Newtonu „no baš me

briga.“„Slažem se s Contijem“, kaže Voltaire „da sve što nam geometrija može dati jest

otprilike četrdesetak korisnih teorema. Dalje od toga, ona nije ništa do fascinantan predmet,

samo ako se ne dopusti da se u nj ušulja metafizika.“

Voltaire je uz to iznio Contijevu verziju navodne španjolske zavjere protiv Venecije godine

1618., koju je navodno vodio španjolski veleposlanik u Veneciji, grof Bedmar. Contijeva

sabrana djela i jedna od njegovih tragedija nalaze se u Voltaireovoj knjižnici sačuvanoj u

Ermitažu u St. Petersburgu.

Knjiga koja je Voltairea učinila slavnim bila su njegova Filozofska pisma, nazvana katkad i

engleskim pismima jer su posvećena uzdizanju svega britanskoga, svega što je Voltaire imao

prilike promatrati tijekom svoje tri godine boravka u Londonu. U eseju o Shakespeareu

Voltaire piše kako se Shakespearea smatra engleskim Corneilleom. To je navod iz Contija,

preuzet iz zaglavne bilješke u Contijevoj tragediji Giulio Cesare, koja je bila objavljena u

Parizu 1726. godine. Voltaireovo viđenje Shakespearea kao povremeno nadahnutog, no

barbarskog i ''klimavog'' jer ne poštuje francuske teatarske konvencije, blisko je onome što je

mislio i sam Conti. Možemo, dakle, povezati Contija s Voltaireovim prvim važnijim

prodorima, do točke na kojoj je anglofilija u Francuskoj postala anglomanija.

No najvažnije, u Voltaireovim Filozofskim pismima u središtu je hvaljenje Newtona. Nakon

poglavlja o Francisu Baconu i Johnu Lockeu, tamo su četiri poglavlja o Newtonu, koja čine

utrobu ove knjige. Za Voltairea, Newton je bio prvi koji je otkrio calculus i koji je razgolitio

cjelokupni kartezijevski sustav. Njegove ''sublimne ideje'' i otkrića dale su mu

''najuniverzalniju moguću reputaciju''. Voltaire je k tomu prevodio Newtona izravno te objavio

Elemente njutnovske filozofije.

Filozofska pisma bila su zaplijenjena i Voltaire se jedno vrijeme trebao skrivati u libertinskom

podzemlju. Počeo je raditi na jednoj drugoj knjizi, Stoljeće Luja XIV. Ideja je tu bila

jednostavna: uzdići Luja XIV kao oruđe za napad na aktualnoga kralja, Luja XV-og, služeći

se usporedbom. Bila je to ideja koju možemo pronaći i u Contijevim rukopisima. Luj XV bio

je, dakako, glavna meta Anglovenecijanaca.

Godine 1759. Voltaire je objavio svoj kratki roman Candide, destilat venecijanskog

kulturalnog pesimizma izražen kao bjesomučni napad na Leibniza, kroz pakosnu karikaturu

dr. Panglossa. Pri kraju priče, Candide pita Panglossa: „Recite, dragi moj Pangloss, kada su

vas vješali, komadali, okrutno mlatili i prisilili veslati na galiji, jeste li i tada još uvijek mislili

da je sve na ovome svijetu za najveće dobro?“ „Još uvijek se držim svojih izvornih ideja,“

odgovara Pangloss, „jer naposljetku, ja sam ipak filozof i ne bi dolikovalo da se sam sebe

odreknem, budući da Leibniz ne može biti u krivu, i budući da je pred–uspostavljena

(preetablirana) harmonija nešto najljepše na svijetu, zajedno s puninom (plenum) i

profinjenošću tvari.“ Kada Candide posjećuje Veneciju, susreće senatora Pococurantea, koga

smatra velikim genijem zato što mu je sve dosadno i ništa ga ne zadovoljava. Senator

Pococurante očito predstavlja lik opata Antonija Contija. Conti je bio, sjetit ćemo se, čovjek

koga je Voltaire diveći se citirao u svom prethodno navedenom pismu, kako govori Newtonu

da ga nije briga – ''non me ne curo'', kaže, valjda na talijanskome. Među Contijevim maskama

bila je jamačno i ova, velesvjetske dosade.

Conti je kasnije preveo jednu od Voltaireovih drama, Meropu, na talijanski jezik.

CONTI I FRANCUSKA REVOLUCIJA

Contijeva rasprava o supremaciji osjetila opipa kada je riječ o pouzdanosti osjetila odjeknula

je u spisima filozofa Condillaca. Odjeke Contija neki pronalaze i u Diderotovu Jacques

Fatalistu. Zatim je tu još i Buffon koji objavljuje Newtonovu knjigu o fluksijama na

francuskome jeziku. Daljnja istraživanja vrlo će vjerojatno pokazati kako većina ideja
francuskoga prosvjetiteljstva pristiže od Venecijanca Contija. Stvaranje jedne pronjutnovske,

antilajbnicovske stranke francuskih anglomanijaka odlučujuće je pridonijelo porazu

Francuske u ratu sredinom toga stoljeća, koji nazivamo ratom za austrijsku sukcesiju i

Sedmogodišnjim ratom, a koji je Britaniji donio svjetsku pomorsku premoć i svjetsku

dominaciju. Contijev rad bio je jednako tako i osnova za kasnije odrješivanje zloduha

Francuske revolucije. U tom epistemološkom ratu francuski su njutnijanci bili nezamjenjivi za

učvršćivanje mita o Newtonu diljem svijeta. U Italiji, bili su to venecijanski pisci, primjerice

Voltaireov prijatelj Algarotti, autor knjige o njutnovskoj Filozofiji za gospođe. Newtonove

ideje širio je nadalje opat Guido Grandi koji je marljivo radio na rehabilitaciji Galileja unutar

Katoličke crkve. Još jedan talijanski intelektualac iz Contijeve orbite bio je Giambattista Vico,

koga je kasnije popularizirao Benedetto Croce. Bit je u tome da je samo uz pomoć Venecije

taj senilni okultistički ekscentrik Newton mogao zadobiti svjetski ugled.

Conti je bio aktivan sve do sredine stoljeća: umro je 1749. godine. U Veneciji je postao

središnjom figurom jednoga salona koji je bio dostojni nasljednik salona Ridotto Morosini.

Bilo je to zloguko vještičje sijelo koje je sebe nazivalo ''filozofskim sretnim diskutantima''

(''la conversazione filosofica e felice''), a okupljalo je patricijske porodice, primjerice porodice

Emo, Nani, Querini, Memmo i Giustinian. To su bili libertini, slobodnomislioci, sotonisti.

Krećemo se prema svijetu oslikanom u Schillerovu djelu 'Geisterseher'. Nakon Contijeve

smrti tu je dominantna figura bio Andrea Memmo, jedan od predvodnika europskog

slobodnog zidarstva.

Među agenatima koje je Memmo dijelio s porodicom Morosini bio je tu i Giacomo Casanova,

homoseksualac iza kojega je u znak podrške stajao sav lezbijski krug. Venecijanski oligarsi

okrenuli su se homoseksualnosti zbog svoje opsesije da sačuvaju obiteljski imetak

netaknutim, tako što će zajamčeno postojati samo jedan nasljednik koji će ga baštiniti. S

vremenom se već više od dvije trećine plemića i čak još veći postotak plemkinja više nije ni

ženio ni udavao. Tu, dakle, već imamo korijene moderne ''Hominterne'' Henryja Kissingera.

Glavni zadatak Casanove bio je da uzme na nišan francuskoga kralja Luja XV iskorištavajući
njegov seksualni apetit. Postoji dobar razlog da se povjeruje kako je ministar vanjskih poslova

Luja XV, De Bernis, onaj koji je proveo diplomatsku revoluciju 1756. godine, bio agent

Casanove. Netko bi mogao spekulirati i to kako je Casanovina agentska mreža imala neke

veze s približno dvadeset i pet urota za umorstvo Luja XV. Najzad, Luj XV protjerao je

Casanovu iz Francuske s lettre de cachet (zapečaćenim kraljevskim pismom).

Još jedan agent iz te grupe bio je grof Cagliostro, šarlatan i prevarant čija su meta bili Luj

XVI i Marija Antoinetta, a koje je on destabilizirao iskoristivši njihovu ludost u čuvenoj aferi

oko kraljičine ogrlice 1785. godine. Cagliostru je pošlo za rukom da učini Luja, a osobito

Mariju Antoinettu, osobno omraženima, kao nužan preduvjet da bi protiv njih izbila masovna

pobuna. Car Napoleon rekao je kasnije kako je ova operacija koju je proveo Cagliostro

označila početnu fazu Francuske revolucije 1789. godine.

CONTIJEVO NASLJEĐE ZLA

Još jedan pripadnik Conti–Memmova debatnoga kružoka bio je Giammaria Ortes, koga je o

Newtonu poučavao osobno Conti, a onda i Grandi. Ortes je bio još jedan klerik koji je ostao

bez svećeničke mantije, a nastavio je biti nadstojnik samostana. Ortes je autor priručnika o

Newtonovoj fizici za mlade aristokrate, uključujući tu i jedno poglavlje o elektricitetu u

kojemu se uspješno zaobilazi Benjamina Franklina, na jednak način na koji je i Galileo

izbjegao Keplera. Ortes je provodio Contijev program o primjeni njutnovskih metoda na

društvene znanosti. To je značilo da sve ima biti izraženo u brojkama. Ortes je sličio

matematičaru sa zatvorom crijeva koji svoj problem rješava pisaljkom. Proizveo je calculus

za izračunavanje vrijednosti mišljenjâ, calculus o užicima i nevoljama u ljudskom životu,

calculus za istinu u povijesti. To je bio model za Benthamove calculuse blaženstva, odnosno

hedonizma i ostale spise. Primijenivši ove metode, Ortes je postavio apsolutnu gornju granicu

za napučenost Zemlje ljudima, koju je zaokružio na tri milijarde. Prvi put pojavio se, tako,

pojam ''kapacitet nosivosti'' (održivosti). Ortes je bio čvrst kao stijena kada je bila riječ o tome

kako nikada nije bilo niti će ikada biti poboljšanja u životnom standardu ljudske populacije na
Zemlji. Dokazivao je kako intervencije državnih vlasti, onakve kakve je, primjerice,

podržavala kameralistička škola Colberta, Franklina i drugih, neće nikada donijeti ništa dobra.

Ortes je pružio sve ideje–sadržaje koji se mogu naći u Thomasa Malthusa, Adama Smitha,

Jeremyja Benthama, dvojice Millsa te ostatka Lord Schelburnove škole britanskog filozofskog

radikalizma u vrijeme nakon 1775. godine.

Conti je, pak, ostavio u nasljeđe svoje komentare na Platonova Parmenida, djelo koje on

tumači kao Platonovu samokritiku oko toga da je pogriješio što je ideje same učinio objektom

filozofske pozornosti. U svome Traktatu o idejama, Conti piše kako je Platonova temeljna

pogreška u tome što je pridao zbiljsku egzistenciju ljudskim idejama. Sve naše ideje, pak,

potječu iz osjetilne precepcije, kaže Conti.

Godine 1735. Conti je bio prijavljen venecijanskoj Inkviziciji zbog svojih opisanih religijskih

ideja. Conti je bio optužen da niječe postojanje Boga. Vjeran pedigreu frakcije kojoj je

pripadao, Conti je jednako tako nijekao i besmrtnost ljudske duše. Conti je, prema izvješćima,

izjavio o duši ovo: „Budući da je ona sjedinjena s materijalnim tijelom i pomiješana s

materijom, duša propada zajedno s tijelom“. Conti je bio pušten posredovanjem svojih

patricijskih aristokratskih prijatelja. Komentirao je kako je Bog nešto o čemu mi ne možemo

posjedovati znanje i lakrdijaški je priznavao svoje neznanje. Uspoređivao je sebe čak s

kardinalom Nikolom Kuzanskim. Conti je svoj ateizam opisivao kao tek jednu verziju docta

ignorantiae (misleći pritom na knjigu istoga imena Nikole Kuzanskoga, O učenom neznanju).

Ipak, ovaj Senatore Pococurante živi i danas, i to u svakoj učionici gdje se drže predavanja o

Newtonu.

Sigurno je tek jedno, a to je da je vrijeme za jednu epistemološku revoluciju u kojoj će se

odvrtiti unatrag venecijanske laži o Galileju, Newtonu i Bertrandu Russelu.

___________________________________________________________________________

BIBLIOGRAFSKE BILJEŠKE
O glavnoj tezi koja uključuje Contarinija kao poticatelja reformacije i protureformacije, a

Sarpija i ''giovanije'' kao organizatore prosvjetiteljstva te postkambrejskog metastaziranja

venecijanskih fondija u Englesku i drugdje, vidi Webster G. Tarpley, Venecijanska urota, u

časopisu Campaigner XIV, 6. rujna 1981, str. 22–46.

O Leonardu da Vinciju i nastanku teleskopa, vidi rad Domenica Argentierija. (Prim. ur.: O

optici, lećama, teleskopima i ostalim optičkim napravama, vidi R. Temple, Kristalno sunce,

Stari grad, Zagreb 2002.)

O Sarpiju: Najvažniji radovi za Sarpijevu epistemologiju su Pensieri i Arte di Ben Pensare.

Dostupni su samo na talijanskome jeziku, i to u izdanju: Fra Paolo Sarpi: Scritti Filosofici e

teologici (Bari: Laterza, 1951). No, ta zbirka nije kompletna, i mnoge su njegove misli te neki

drugi materijali ostali su u rukopisu u arhivima i knjižnicama Venecije. Ostali Sarpijevi radovi

skupljeni su u njegovim Opere, u izdanju Gaetana i Luise Cozzi. Nešto rasprave o pensieri

ima David Wooton u: Paolo Sarpi: Between Renaissance and Enlightenment (Cambridge:

Cambridge University Press). Prikaz odnosa Sarpi – Galileo nalazi se u Gaetano Cozzi, Paolo

Sarpi tra Venezia e l'Europa (Torino: Einaudi, 1979); Cozzi izbjegava većinu implikacija

onoga što ovdje iznosi.

O Galileu: Pietro Redondi: Galileo: Heretic (Princeton: Princeton University Press, 1987)

sadrži materijale o političkoj pozadini Galileovih odnosa prema papinstvu i svetim redovima

u ono vrijeme. Prepiska Galileo– Kepler nalazi se u Galileovim Opere u 20 tomova, urednici

A. Favaro i I. Del Lungo (Firenza, 1929–1939).

O Kepleru: Standardna biografija je Max Caspar, Kepler (London: Abelard–Schuman, 1959).

Neka od Keplerovih glavnih djela sada postoje i na engleskom, uključujući The Secret of the

Universe, prijevod A. M. Duncan (New York: Abaris Book, 1981) i New Astronomy, prijevod

William H. Donahue (New York: Cambridge University Press, 1992).

O Contiju: Novija biografija je Nicola Badaloni: Antonio Conti: Un abate libero pensatore

fra Newton e Voltaire'(Milano: Feltrinelli, 1968). Izbor iz Contijevih brojnih radova koji su u

rukopisima nađeni u knjižnicama, osobito u Veneciji i okolici, nalaze se u Nicola Badaloni

(ed.): Antonio Conti: Scritti filosofici (Napulj: Fulvio Rossi, 1972). Za Contija kao učitelja

Ortesa, i Ortesa kao popularizatora Newtona, vidi Mauro di Lisa, Chi mi sa dir s'io fingo?:

Newtonianesimo e scetticismo in Giammaria Ortes, u: Giornale Critico della filosofia

italiana LXVII (1988), str. 221–233. Za Conti – Oliva – Montesquieu – pariški saloni, vidi

Robert Shackelton, Montesquieu: a critical biography. Voltaireov Candide i Filozofska pisma

dostupni su u raznim izdanjima na engleskom jeziku. Za Voltaireove reference na Contija,

vidi: Voltaire's Correspondence, višetomno izdanje Theodore Besterman (Geneva – Les

Delices: Institut et Musee Voltaire, 1964). Valja primijetiti da je Voltaire gajio također široku

prepisku te relacije s Algarottijem. Za Voltaireovo posjedovanje Contijevih knjiga, vidi

katalog Volterove knjižnice sada spremljene u Lenjingradu (Petrogradu) koji je objavila

Sovjetska akademija znanosti 1961. g., str. 276. Gustave Lanson jedan je primjer francuskog

književnog kritičara koji tvrdoglavo izbjegava očiglednu činjenicu o Contijevu kormilarenju

Voltaireom: vidi njegovo izdanje Voltaireovih Lettres philosophiques (Paris, 1917), vol. II str.

90.

O Newtonu: Otkrića lorda Keynesa o Newtonovoj kutiji nalaze se u njegovim Essays in

Biography (New York: Norton, 1963), str. 310 –323. Louis Trenchard More: Isaac Newton: A

Biography (New York, Dover, 1962) sadrže mali uzorak materijala iz Newtonove kutije.

Richard S. Westfall: Never at rest: A Biography of Isaac Newton (New York, Cambridge

University Press, 1987) zadire malo dublje u kutiju i donosi citate o zelenim lavovima, no još

nastoji obraniti opsjenu o Newtonu kao znanstveniku. Za tipično lažljivi britanski pogled na

Newton – Leibniz kontroverzu, vidi A. Rupert Hall: Philosophers at War (Cambridge:

Cambridge University Press). Vidi Leibnizova pisma o tome što se uistinu događalo.

(ICLC konferencija, rujan 1994. godine)

(Primjedba urednice: Ovo poglavlje publicirano je u autora pod rednim brojem IV)

V. RAT VENECIJE PROTIV ZAPADNE CIVILIZACIJE

Današnja britanska kraljevska obitelj tipičan je primjer venecijanske partije i u tom smislu

nastavak svjetonazora i metoda jedne oligarhijske klike koju se može pratiti daleko u prošlost,

do antičkoga svijeta. Oligarhizam znači princip iracionalne dominacije koju se povezuje s

nasljednim oligarhijskim/plemićkim podrijetlom i s određenim aristokratskim svećeništvom.

Središnja za oligarhiju jest ideja kako su pojedine porodice rođene da bi vladale kao kakva

arbitrarna elita, dočim je velika većina zatečenog stanovništva osuđena na ugnjetavanje,

kmetstvo ili ropstvo. Tijekom posljednjih 2500 godina oligarhe se većinom moglo prepoznati

po njihovu zauzimanju za filozofske spise Aristotela i po njihovu odbacivanju Platonove

epistemologije. Aristotel je ustvrdio da je ropstvo kao institucija nužno, jer su neki rođeni da

vladaju a drugi da se vlada njima. On je k tomu reducirao pitanje ljudske spoznaje na

najgrublju osjetilnu izvjesnost i percepciju ''činjenica''. Aristotelov formalizam jest sredstvo za

ubijanje ljudske kreativnosti te stoga predstavlja apsolutno zlo. To zlo izraženo je u

bestijalnom gledištu oligarhâ da su ljudska bića isto što i životinje.

Oligarsi vide bogatstvo jedino i isključivo u novcu te se u praksi služe lihvarenjem,

monetarizmom i otimačinom, a na štetu tehnološkog napretka i fizičke proizvodnje. Oligarsi

su oduvijek bili povezani s arbitrarnim odbacivanjem istinskog znanstvenog otkrića i

znanstvene metode, a u korist otvorene antiznanosti ili, pak, suptilnije i zamagljivačke

pseudoznanosti. Oligarhija je već tisućljećima uvjerena da je zemlja prekomjerno napučena:

oligarhijski komentar već na trojanski rat bio je da je taj sukob nužan kako bi se spriječilo da
još veći broj pripadnika ljudske vrste tlači i pritišće ''majčicu zemlju''. Oligarhija je ustrajno

naglašavala i naglašava rase i rasne osobine, često tek kao sredstvo za opravdavanje ropstva.

U međunarodnim odnosima, oligarhija preporučuje metode kao primjerice geopolitiku,

shvaćenu, međutim, kao metodu podjele i osvajanja koja omogućuje da jedna sila prevlada

tako što će svoje protivnike izigrati jedne protiv drugih. Oligarhijska politika teži tomu da

zadrži ravnotežu snaga između takvih protivnika, u svoju vlastitu korist, ali to nastojanje

nikad ne uspijeva na duge staze već vodi uvijek iznova u nove ratove.

Bit oligarhizma sažeta je u ideji imperija, gdje bi jedna elita koja sebe vidi kao rasu gospodara

vladala nad degradiranom masom robova ili drugih potlačenih žrtava. Kada se oligarhijskim

metodama dopusti da zavladaju u ljudskim poslovima, one će uvijek stvoriti kataklizmičku

krizu civilizacije, uz ekonomsku depresiju, rat, glad, pomore i pošasti. Primjeri za to jesu crna

kuga u četrnaestom stoljeću i Tridesetogodišnji rat (1618 – 1648), i jedno i drugo plod

venecijanske špijunaže. Postindustrijsko društvo i krize nastale iz njega proizvele su

potencijal za novi kolaps civilizacije upravo u ovo naše vrijeme. Ovu krizu može se

preusmjeriti samo tako da se u praksi odbace aksiomi oligarhijskoga mentaliteta.

Stup oligarhijskoga sustava je porodično bogatstvo, ili fondo, kako se to kaže na talijanskome

jeziku. Kontinuitet porodičnog bogatstva, stečenog novcem zarađenim putem lihvarenja i

otimačine često je mnogo važniji nego biološki kontinuitet generacija u porodici koja je

vlasnik toga bogatstva. U Veneciji, najveći fondo bila je zadužbina bazilike sv. Marka, usko

povezana s venecijanskom državnom riznicom, koja je apsorbirala porodične imetke plemića

koji su umrli bez nasljednika. Tim fondom upravljali su prokuristi Sv. Marka čiji položaj je

bio jedan od najvažnijih u venecijanskom sustavu. Oko ovog središnjega fonda bila su

grupirana pojedinačna porodična bogatstva velikih oligarhijskih porodica, primjerice

Moceniga, Cornara, Dandola, Contarinija, Morosinija, Zorzija i Trona. Do kraja

osamnaestoga stoljeća, otprilike desetak najbogatijih venecijanskih porodica držalo je posjede

usporedive ili veće nego najbogatije porodice ma gdje u Europi. Kada je venecijanska

oligarhija transferirala dobar dio svoje gotovine i svoje najbogatije porodice u smjeru sjeverne
Europe, venecijanski fondi osigurali su jezgru za osnivanje velike Bank of Amsterdam koja je

dominirala Europom tijekom sedamnaestoga stoljeća, te nedugo potom i za osnivanje Bank of

England - Engleske narodne banke - koja je postala vodeća banka osamnaestoga stoljeća.

IZVORIŠTA VENECIJANSKE OLIGARHIJE U ANTIČKOME SVIJETU

U pretkršćanskome svijetu oko Mediterana, u oligarhijske političke snage ubrajao se Babilon

u Mezopotamiji. ''Bludnica Babilon'' koja je osuđena u Otkrivenju apostola Ivana nije

nikakav mistički konstrukt već je to jedan vrlo specifičan moćan kartel zlokobnih

oligarhijskih porodica. Ostala oligarhijska središta uključivala su Hirama iz Tira i Feničane.

Perzijsko Carstvo bilo je oligarhijsko. U grčkome svijetu, središte oligarhijskog bankarenja i

obavještajstva bio je hram Apolona Delfijskoga, među čije se agente ubrajao Likurg iz Sparte

i poslije Aristotel. Delfijski Apolon pokušao je i nije uspio osigurati da Perzijsko Carstvo

pokori i osvoji Grčku. Potom je Delfijski Apolon razvio Isocrates plan, kojim se pozivalo

kralja Filipa Makedonskoga da osvoji Atenu i druge velike gradove–države kako bi se

uspostavilo jedno oligarhijsko carstvo koje bi djelovalo kao zapadna verzija Perzijskoga

Carstva. Taj plan propao je kada je Filip umro, a platonička Akademija iz Atene odlučujuće je

utjecala na Aleksandra Velikoga te je ovaj naposljetku uništio Perzijsko Carstvo prije negoli

ga je Aristotel dao umoriti. Poslije je Apolon Delfijski intervenirao u ratove između Rima i

etruščanskih gradova kako bi se Rim učinilo ključnom silom Italije i zatim cijeloga

Mediterana.

Rim je nadmoćno vladao Mediteranom do oko 200. godine pr. Kr. Uslijedio je potom niz

građanskih ratova u kojima se imalo odlučiti gdje će biti glavno središte novoga carstva i tko

će biti vladajuća porodica. Sve to bilo je povezano sa ''socijalnim ratom'', sukobom između

Marijusa i Sule, prvim trijumviratom (Julije Cezar, Pompej Veliki i L. Kras) te drugim

trijumviratom (Oktavijan, Marko Antonije i Lepidus). Marko Antonije i Kleopatra htjeli su da

glavni grad novoga carstva bude u Aleksandriji u Egiptu. Oktavijan (Augustus) osigurao je,

pak, savezništvo s kultom Sol Invictus Mitra i postao je carem, porazivši druge suparnike.
Nakon niza monstruma zvanih julijevsko–klaudijevski carevi (Tiberije, Kaligula, Neron itd.),

carstvo je stagniralo između 80. i 180. godine po Kr.. pod carevima Hadrijanom i Trajanom.

Tada, između 180. i 280. godine po Kr., carstvo se urušilo. Reorganizirali su ga Aurelijan,

Dioklecijan i Konstantin, uz niz mjera usredotočenih na izbacivanje svake promjene u

tehnologiji sredstava za proizvodnju te na vrlo teškim porezima. Dioklecijanov program

doveo je do depopulacije gradova, do kmetstva za poljodjelce te do kolapsa civilizacije koji se

produljio sve do mračnoga doba.

Rimsko Carstvo na Zapadu definitivno se urušilo 476. godine po Kr. No, Rimsko Carstvo na

Istoku, nazvano katkad i Bizantskim Carstvom, nastavilo je trajati još gotovo tisuću godina,

sve do 1453. godine. Pa ako bi se na Osmansko Carstvo gledalo kao neku vrstu produljenog

Bizantskoga Carstva s otomanskom dinastijom, onda je Bizantsko Carstvo nastavilo trajati

sve do vremena neposredno poslije Prvoga svjetskoga rata. I uz određene iznimke, vladajuće

dinastije Bizanta nastavile su oligarhijsku politiku Dioklecijana i Konstantina.

Venecija, grad sagrađen na otocima u laguni i po močvarama sjevernog Jadranskoga mora,

osnovali su, pretpostavlja se, izbjeglice iz kontinentalnoga dijela Italije koji su bježali pred

Atilom Hunskim 452. godine po Kr. Vrlo brzo potom Venecija je postala mjestom za

benediktinski samostan na otočiću St. Giorgio Maggiore. Sv. Giorgio nije nikakav kršćanski

svetac već je maska ispod koje se kriju Apolon, Perzej i Marduk, idoli oligarhije. Venecijanci

su tvrdili da su oko 700. godine izabrali svog prvoga dužda, ili vojvodu. Taj položaj nije bio

nasljedan nego je bio kontroliran putem izbora u kojima je smjelo sudjelovati samo plemstvo.

Na osnovi toga Venecija je sebe lažno nazivala republikom.

U vrijeme oko 800. godine, Karlo Veliki, franački kralj, preuzevši ideje sv. Augustina pokušao

je ponovno uskrsnuti civilizaciju iz stanja mračnoga doba. Venecija je bila neprijatelj Karla

Velikoga. Sin Karla Velikoga, kralj Pipin od Italije, neuspješno je pokušao osvojiti

venecijansku lagunu. Karlo Veliki bio je prisiljen priznati Veneciju kao dio Istočnoga ili
Bizantskoga Carstava, pod zaštitom cara Nikifora. Venecija nije nikada bila dijelom zapadne

civilizacije.

Kroz sljedeća četiri stoljeća, Venecija se razvila kao drugi po redu glavni grad Bizantskoga

Carstva putem ženidbenih savezništava s nekim bizantskim dinastijama te kroz sukobe sa

Svetim Rimskim Carstvom zasnovanim u Njemačkoj. Venecijanska ekonomija rasla je uz

pomoć lihve i ropstva. Već 1082. godine, Venecijanci su imali prava na bescarinsku trgovinu u

cijelome Bizantskome Carstvu. Venecijanci su bili jedan od glavnih čimbenika u pozadini

križarskih pohoda protiv muslimanske moći na istočnome Mediteranu. U Četvrtom

križarskom ratu 1202. godine, Venecijanci su iskoristili vojsku francuskih feudalnih vitezova

da bi osvojili i opljačkali Konstantinopol, pravoslavni kršćanski grad koji je bio glavno

središte Bizantskoga Carstva. Venecijanski dužd Enrico Dandolo bio je proglašen gospodarem

''četvrtine i pola četvrtine''( 3/8) Bizantskoga Carstva i Venecijanci su ondje nametnuli

kratkotrajnu marionetsku državu zvanu Latinsko Carstvo. Od toga trenutka Venecija je

zamijenila Bizant kao nositeljica oligarhijskog nasljeđa Rimskoga Carstva.

U tijeku XIII-oga stoljeća Venecijanci su, sada na vrhuncu svoje vojne i pomorske moći,

počeli stvarati jedno novo ''Rimsko Carstvo'' sa središtem u Veneciji. Proširili su se na grčko

otočje, na Crno more te po kontinentalnom dijelu Italije. Pripomogli su porazu

hohenstaufenskih vladara Njemačke i Italije. Venecijanska špijunaža asistirala je Džingis–

kanu dok jeovaj napadao i zatirao sile koje su se opirale Veneciji. Venecijanci su prouzročili

smrt pjesnika i političara Dantea Alighierija, koji je razvio koncept moderne suverene nacije-

države, suprotno venecijanskim planovima za imperij. Niz ratova s Genovom doveo je kasnije

de facto do fuzioniranja Venecije i Genove. Venecijanski bankari, često nazivani Lombardima,

počeli su pljačkati mnoge dijelove Europe putem krajnje lihvarskih kredita. Henry III od

Engleske tako je u vrijeme nakon 1255. godine postao nesolventnim zato što je uzeo velike

lombardne kredite za financiranje ratova u inozemstvu po kamatnoj stopi od 120–180 posto.

Te transakcije stvorile su osnovicu za venecijansku partiju u Engleskoj. Kada su lombardski

bankari proglasili bankrot zato što Engleska nije uspjela platiti, uslijedila je katastrofalna kriza
europskoga gospodarstva. To je dovelo do novog urušavanja europske civilizacije, uključujući

i izbijanje crne kuge koja je izazvala velike gubitke stanovništva na kontinentu. Usred toga

kaosa, Venecijanci su potaknuli svog saveznika Edwarda III Engleskog da povede rat protiv

Francuske, u sukobu koji će se prometnuti u Stogodišnji rat (1339–1453) i koji će baciti

Francusku u kaos sve dok sv. Ivana od Arca ne bude porazila Engleze. Nakon toga, pak,

uslijedit će ratovi ruža u Engleskoj. Kao rezultat venecijanske dominacije, četrnaesto stoljeće

postalo je katastrofom za civilizaciju.

U jeku te krize tijekom XIII. stoljeća, prijatelji Dantea i Petrarce položili su temelj za

talijansku zlatnu renesansu koja je dosegla svoj vrhunac s Nikolom Kuzanskim, papom Pijem

II i Firentinskim koncilom što su ga sponzorirali Medici 1439. godine. Venecijanci su se borili

protiv renesanse politikom ekspanzije na talijanski kontinenent, terra firma, što ih je dovelo

nadomak Milana. Još fundamentalnije, Venecijanci su promicali pogansku filozofiju

Aristotela protiv kršćanskoga platonizma Firentinaca. Škola na Rialtu bila je aristotelistička

akademija u kojoj su venecijanski patriciji čitali i proučavali svog omiljenog filozofa. Autori

Barbaro i Bembo popularizirali su neki aristotelistički 'humanizam'. Padovsko sveučilište

postalo je velikim europskim središtem za aristotelističke studije.

Venecija je jednako tako poticala Turke Osmanlije da nastave napredovati prema

Konstantinopolu, koji je tada bio pod vlašću carske dinastije Paleologa. Kada su Kuzanski i

njegovi prijatelji već uspjeli u ponovnom ujedinjenju Rimske katoličke crkve i Pravoslavne

crkve te ostalih istočnih crkava na koncilu u Firenzi, Venecijanci su pokušali sabotirati ovaj

ishod. Krajnja sabotaža, pak, bilo je tursko osvajanje Konstantinopola 1453. godine,

postignuto uz asistenciju venecijanskih agenata i provokatora. Venecija je odbila odazvati se

papi Piju II. (Aeneas Silvius Piccolomini), kada je on pozvao na ponovno osvajanje

Konstantinopola.

Pokazalo se kako je program Kuzanskoga, Pija II, Machiavellija, Leonarda da Vincija i drugih

talijanskih renesansnih vođa, za stvaranje snažnih nacionalnih država, bilo nemoguće provesti
u Italiji. Prva nacija–država bila je stvorena u Francuskoj za Luja XI, tijekom 1460-ih i 1470--

ih godina. Uspješne metode Luja XI u podizanju nacije izazvale su pozornost i bile oponašane

u Engleskoj i u Španjolskoj. Usprkos svojim neprekidnim spletkarenjima, Venecijanci su se

sada našli suočeni s velikim nacionalnim državama čije su vojne snage daleko nadmašivale

sve što je Venecija mogla mobilizirati.

KRIZA IZAZVANA RATOM LIGE IZ CAMBRAIJA 1508 - 1529. GODINE

Venecijanci su pokušali iskoristiti moć novih nacija-država, posebice Francuske, kako bi one

slomile Milano i omogućile daljnju venecijansku ekspanziju. No, veleposlanici francuskoga

kralja i austrijskoga cara sastali su se u Cambraiju u prosincu 1508. godine i dogovorili se da

će stvoriti jednu europsku ligu za komadanje Venecije. Liga iz Cambraija uskoro je

uključivala Francusku, Španjolsku, Njemačku, papinstvo, Milano, Firenzu, Savoju, Mantovu,

Feraru i ine. U bitci kod Agnadella u travnju 1509. godine, venecijanski plaćenici bili su

poraženi od Francuza i Venecija je na neko vrijeme izgubila ono što je osvajala osamsto

godina.

Venecijanska diplomacija zaigrala je na lakomost pape Genovežanina Julija II della Rovere,

koji je bio potkupljen da razbije Kambrejsku ligu. Hitrim diplomatskim manevrima Veneciji

je pošlo za rukom da opstane, premda su strane trupe u nekoliko navrata prijetile preplaviti

lagunu i premda je grad bio na rubu brankrota. Dugoročni izgledi Venecije bili su više nego

sumorni, posebice zato što su Portugalci otvorili nov trgovački pravac za Aziju oko Rta Dobre

nade. Venecijanci su razmišljali o gradnji Sueskoga kanala, ali su odlučili ne upuštati se u to.

REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA

Jedan od rezultata kambrejske krize bila je odluka venecijanske inteligencije da se ide u

kreiranje protestantske reformacije. Cilj je bio podijeliti Europu u tijeku jednog ili dva

stoljeća, izazivajući vjerske ratove koji bi spriječili da se bilo kakva kombinacija kao Liga iz
Cambraija više ikad okupi protiv Venecije. Vodeća figura protestantske reformacije, te prvi

protestant u modernoj Europi, bio je venecijski kardinal Gasparo Contarini. Contarini je bio

učenik padoveškog aristotelovca Pietra Pomponazzija koji je nijekao besmrtnost ljudske duše.

Contarini je bio prethodnica protestantske doktrine o spasenju putem vjere same, bez obzira

na dobra djela milosrđa. Contarini je organizirao skupinu talijanskih protestanata nazvanih

''gli spirituali'', koja je uključivala i oligarhinje, kao što su bile Vittoria Colonna i Giulia

Gonzaga. Contarinijeva agentska mreža ohrabrivala je i štitila Martina Luthera a poslije i

Jeana Calvina iz Geneve. Contarini je poslao svoga susjeda i rođaka Francesca Zorzija u

Englesku da podrži plan Henrika VIII za razvod od Katarine Aragonske. Zorzi je djelovao kao

Henrikov seksualni savjetodavac. Kao rezultat, Henrik je stvorio anglikansku crkvu prema

venecijansko–bizantskome modelu te otvorio fazu neprijateljstva sa Španjolskom. Tako će

odsad Venecijanci moći iskorištavati Englesku za napade na Španjolsku i Francusku. Zorzi je

stvorio rozenkrojcersko–slobodnozidarsku stranku na engleskome dvoru iz koje će kasnije

proisteći pisci, primjerice Edmund Spencer i Sir Philip Sydney.

Contarini je, nadalje, bio i vođom katoličke protureformacije. On je bio pokrovitelj sv.

Ignatiusa de Loyole i on je osigurao papino odobrenje za stvaranje Družbe Isusove kao

službenog reda u Crkvi. Contarini je također počeo organizirati Tridentinski koncil, dopisom

o crkvenoj reformi u kojem se hvali Aristotela a osuđuje Erazma, vodećega platoničara toga

vremena. Venecijanci su dominirali u kolegiju kardinala i stvorili su Index librorum

prohibitorum, na kojemu su zabranjeni bili radovi Dantea i Aeneasa Silviusa Piccolominija

(pape Pija II).

Kako je protureformacija napredovala, tako se i Contarinijeva obavještajna mreža podijelila u

dva krila. Jedno su bili pro-protestantski ''spirituali'' koji su se kasnije razvili u partiju

venecijanske oligarhije zvanu ''giovani'' i koji su poslužili kao kadar za rastuću obavještajnu

mrežu u Francuskoj, Holandiji, Engleskoj i Škotskoj. Na drugome krilu bili su ''zelanti'', koji

su težili represiji i inkviziciji, zastupljeni u liku pape Pavla IV Caraffe. ''Zelanti'' su se razvili

u oligarhijsku partiju nazvanu ''vecchi'', te su služili za venecijansku obavještajnu mrežu u

Vatikanu i u zemljama habsburške katoličke dominacije. Prividan sukob te dvije skupine bio

je orkestriran kako bi služio venecijanskim projektima.

U desetljećima nakon 1570. godine, salon Ridotto obitelji Morosini bio je žarištem okupljanja

nasljednika pro-protestantskoga krila Contarinijeve mreže ''spirituala''. Bili su to ''giovani'',

čija je obavještajna mreža bila najjača u atlantskim silama, Francuskoj, Engleskoj, Holandiji i

Škotskoj. Središnja figura tu je bio servitski redovnik Paolo Sarpi, uz asistenciju svog

deputata Fulgenzija Micanzija. Sarpi je bio glavni venecijanski propagandist u borbi protiv

papinstva za vrijeme papinog interdikta protiv Venecije 1606. godine. Sarpi i Micanzio bili su

u tijesnom dodiru s dvorom Stuarta u Londonu, a posebice sa sir Francisom Baconom i

Thomasom Hobbesom, koji su svoje ideje dobili iz Sarpijevih djela Pensieri (Misli) i Arte di

Ben Pensare (Umijeće dobra mišljenja). Sarpijevi agenti u Pragu, Heidelbergu i Beču

smišljeno su organizirali Tridesetogodišnji rat koji je pobio pola stanovništva Njemačke i

jednu trećinu stanovništva u Europi.

Sarpi je uz to naznačio još i zaokret u metodama koje je venecijanska inteligencija provodila u

borbi protiv znanosti. Pod Zorzijem i Contarinijem Venecijanci su bili otvoreno neprijateljski

nastrojeni prema Kuzanskom i drugim vodećim znanstvenicima. Sarpi je shvatio kako se

Venecijanci sada moraju predstaviti kao veliki šampioni znanosti, ali na osnovi

aristotelovskoga formalizma i osjetilne izvjesnosti. Preuzevši kontrolu nad znanstvenom

zajednicom iznutra, Venecijanci su bili u mogućnosti pokvariti znanstvenu metodu i ugušiti

proces otkrića. Sarpi je sponzorirao i upravljao karijerom Galilea Galileja, koga su

Venecijanci iskoristili za empiristički protuudarac platoničkoj metodi Johannesa Keplera.

RAST VENECIJANSKE PARTIJE

Tijekom XVII. stoljeća venecijanski su fondi bili prebačeni na sjever, najčešće u

Amsterdamsku banku, a kasnije u novoosnovanu Englesku narodnu banku (Bank of England).

Za vrijeme vladavine Krvave Mary, zatim u razdoblju Stuarta, pa onda u vrijeme građanskoga
rata u Engleskoj, u vrijeme Cromwellove diktature, stjuartske restauracije i najzad sve do

1688. godine, kada je William od Orangea bio postavljen za kralja Engleske a ovo je izvela

provenecijanska britanska oligarhija, sve to vrijeme moć venecijanske partije u Engleskoj

samo je rasla.

U prvoj polovini XVIII. stoljeća najvažnije djelatnosti venecijanske špijunaže bile su

usmjeravane iz salona zvanog Conversazione filosofica e felice, okupljenog oko središnje

figure Antonija Schinella Contija. Conti je bio venecijanski plemić, izvorno sljedbenik

Descartesa, i jedno je vrijeme živio u Parizu gdje je bio blizak s Malebrancheom. Conti je

otišao u London, gdje se sprijateljio sa sir Isaacom Newtonom. Conti je upravljao operacijama

koje su Newtona učinile međunarodnom zvijezdom, a posebice je to uključivalo stvaranje

jedne pronjutnovske stranke francuskih anglofila i anglomanijaka, koji su postali poznatima

kao francusko prosvjetiteljstvo. Među Contijeve agente u tome pothvatu ubrajali su se

Montesquie i Voltaire. Conti je uz to bio vrlo aktivan i u spletkama protiv njemačkoga

filozofa, znanstvenika i ekonomista Gotfrieda Wilhelma Leibniza, koga je Conti oslikao kao

Newtonova plagijatora. Conti je uz to utjecao na Georga Ludwiga od Hanovera, kasnijeg

kralja Georga I od Engleske, kako bi ovaj bio protiv Leibniza.

Pokrovitelji Contijevih conversazione bili su, uz druge, i oligarhijske obitelji Emo i Memmo.

Među sudionike ubrajao se Giammaria Ortes, venecijanski ekonomist koji je iznio tvrdnju

kako ''nosivi kapacitet'' planeta Zemlja ne može premašiti tri milijarde ljudi. Ortes je bio

student progalileovskog aktivista Guida Grandija iz Pise. Ortes je primijenio Newtonovu

metodu na takozvane društvene znanosti. Negirao je mogućnost kako napretka, tako i boljeg

životnoga standarda, podržavao je slobodno tržište, suprotstavljao se dirigiranoj ekonomiji i

polemizirao protiv ideja američke revolucije. Ideje Contija i Ortesa te njihova agentska mreža

uvedene su u Veliku Britaniju pod nadzorom Williama Pettyja, Earla od Shelburna, koji je bio

de facto dužd britanske oligarhije u vremenu oko američke revolucije. Shelburneova ergela

pisaca, u koju se ubrajaju Adam Smith, Jeremy Bentham, Thomas Malthus, James Mill, John
Stuart Mill, Charles Darwin, te ini eksponenti britanskoga filozofskog radikalizma, preuzela

je svoje glavne ideje od Contija i posebice od Ortesa.

Francesco Algarotti, autor traktata o Njutnovskoj filozofiji/znanosti za gospođe10

(Newtonianesimo per le dame ) bio je još jedan Venecijanac iz orbite Contijevih

conversazione. Algarotti je bio blizak s Voltaireom, a zajedno s francuskim znanstvenikom

Pierre-Louis de Maupertuisom pomogao je oformiti homoseksualni harem oko britanskoga

saveznika Friedricha Velikog Pruskog. Friedrich Veliki bio je glavni britanski saveznik na

kontinentu tijekom Sedmogodišnjeg rata protiv Francuske, kada su pobjede u Indiji i Kanadi

učinile Britaniju glavnom pomorskom silom svijeta. Homoseksualni Friedrich učinio je

Algarottija svojim dvorskim komornikom u palači Sans Souci. Maupertuis je postao slavnim

kada je otišao u Laponiju mjeriti stupanj lokalnog meridijana, i vrativši se izjavio kako je

potvrdio jedan od Newtonovih postulata. Friedrich ga je imenovao predsjednikom berlinske

Akademije znanosti. Friedrich se dopisivao s Voltaireom cijeloga života; Voltaire je živio u

Sans Souciju i u Berlinu između 1750. i 1753. godine. Voltaire se svađao s Maupertuiseom i

napadao ga u svojoj Dijatribi doktora Akakija. Matematičari Leonhard Euler iz Švicarske i

Joseph Louis Lagrange iz Turina bili su također pridruženi Friedrichovu kružoku.

Conti-salon upravljao je i aktivnostima venecijanskog obavještajnog agenta Giacoma

Casanove, štićenika homoseksualnoga senatora Bragadina. Casanova je bio zaposlen

ponajprije u operacijama protiv kralja Luja XV od Francuske. U tijeku rata za španjolsku

sukcesiju, Venecijanci su pomogli Britancima da se razviju kao velika sila na račun Holandije

i Španjolske. U ratu za austrijsku sukcesiju i u Sedmogodišnjem ratu, Venecijanci su pomogli

Britancima da poraze Francusku kao svjetsku pomorsku silu istisnuvši ih iz Indije i Kanade.

Kasnije će venecijanski agent Alessandro Cagliostro destabilizirati Louisa XVI putem afere

''kraljičina ogrlica'' iz 1785. godine, a što je prema Napoleonu Bonaparteu značilo otvaranje i

početak Francuske revolucije.

Venecija je prestala postojati kao nezavisna država nakon Napoleonova osvajanja 1797. i

austrijskog preuzimanja lagune sporazumom iz Campoformija. No, utjecaj venecijanske

oligarhije na kulturu i politiku ostao je neizmjeran. Od 1945. do otprilike 1968. godine jedan

od najvažnijih takvih utjecaja odvijao se putem organizacije Societe Europeene de Culture, sa

sjedištem u Veneciji, kojom je upravljao Umberto Campagnolo. SEC je djelovao slobodno po

istočnoj i zapadnoj Europi i agitirao protiv nacionalnih država u ime nadnacionalnih

vrijednosti. SEC je lansirao karijeru Franza Fanona, autora Les damnés de la terre11, čije su

ideje bile opravdanje za terorizam. Prva svjetska zaklada tog tipa bila je Fondacija Cini, koja

je pružila ideološke smjernice kudikamo bogatijima, iako mlađim fondacijama zvučnih

imena, primjerice Ford, Rockefeller, Carnegie, MacArthur, Volkswagen itd.

(Objavljeno u časopisu Fidelio, ljeto 1995. god.)

___________________________________________________________________________

PRIJE BONAPARTEA: TRI STOLJEĆA VENECIJANSKOG

PODRIVANJA FRANCUSKE, 1500 – 1800. GODINE

Rat Lige iz Cambraija pokazao je kako je moderna nacionalna država Luja XI bila prijetnjom

opstanku Venecije. Venecijanci su željeli razoriti Francusku. Da, ali kako? Izravnom vojnom

silom to nije dolazilo u obzir. Venecijanci su se stoga odlučili na strategiju kulturne i političke

subverzije. Podrivanje Francuske između 1500. i 1800. godine koje su izveli Venecijanci

gotovo da nema usporedbe u modernoj povijesti.

Od svih nacionalnih kultura modernoga doba, najprestižnija je ona francuska. U kulturi,

Angloamerikanci proizvode smeće za masovno tržište, a Francuzi luksuznu robu za elitu. U

Aziji, Africi i u Latinskoj Americi, intelektualci i elite koje su umorne od MacDonaldsa upiru

pogled, ponajprije, prema Francuskoj. Francuska je kultura, međutim, zagađivana već

stoljećima neumornim operacijama Venecijanaca, primjerice Paola Sarpija, Antonija Contija i

inih. Stoljeće za stoljećem, najpoznatiji francuski spisatelji izražavali su svoje divljenje za

Veneciju i poduzimali u nju svoja privatna hodočašća. Iznimke postoje, no malo ih je i rijetke

su. Kako bi to Machiavelli ili Leonardo rekli: La culture Francaise e una porcheria

Veneziana (francuska kultura je doista venecijanska nakazna svinjarija).

Britanski premijer Robert Walpole zlurado je zamijetio kako su ''Francuzi deset puta

idiotskiji od Britanaca jer se tako lako daju preveslati...''. Francuzi su na sebe ponosni poradi

svog znanja i urbaniteta, poradi svoga sjaja i ciničke inteligencije. Misle da su sofisticirani i

da se razumiju u spletke. Najgore što im se može dogoditi jest da ispadnu budalama. No, to

najgore upravo se i dogodilo, i ponosni Francuzi su nasamareni, budale, male bebe za

Venecijance. Britanski oligarsi koji su krenuli zajedno s Venecijancima od početka su samo

dobivali. Francuski oligarsi koji su išli zajedno s Venecijancima od početka su samo gubili.

Francuzi su patetični gubitnici.

Venecijanci su bili snimili Francuze još u vrijeme Četvrtog križarskog rata, kada je dužd

Enrico Dandolo navukao francuske feudalne vitezove u osvajanje Konstantinopola za

Venecijance. Stari ljetopisi Roberta od Clarija i Villehardouina pokazuju nam ponešto od

razmišljanja tih francuskih naivčina.

Srž venecijanskog ratovanja putem kulture bila je nakon Cambraija teza o ''bezdušnosti''.

Aristotel je učio da čovjek nema dušu. Venecijaci su učili to isto. To nije teologija, to je bit

politike. Teza o bezdušnosti znači da čovjek nema razuma, čovjek je životinja, čovjek je

beštija. No, duša ipak postoji empirijski: prepoznajemo je u stvaralaštvu, u vlastitim uvidima i

otkrićima, plodovi kojih su trajni – besmrtni. Znamo za dušu kroz ljubav i milosrđe i kroz

čežnju za dobrim. Ako je čovjek zvijer, tada su oligarhija i njihovo carstvo jednostavno

neizbježni. Venecijanci su materijalisti u tom smislu.

Teza o ''bezdušnosti'' ima više svojih tehničkih naziva. Naziva se mortalizam, anihilacionizam,

thanato-psihizam. Sve znači jedno te isto: ljudska duša ne postoji. Oko 1500. godine

Sveučilište u Padovi, taj univerzitet Venecijanaca, imalo je jednog čuvenog profesora, Pietra

Pomponazzija, cijelog cjelcatog glavom i bradom. Njegovo učenje bilo je da ne postoji

besmrtna ljudska duša – drugim riječima, da ne postoji duša uopće. Umire čitava osoba, tijelo

i duša. Glavna ideja onoga što se zove padovanska škola aristotelizma jest da ljudske duše

nema.

Oko 1600. godine u Padovi je to isto naučavao Cesare Cremonini. Na umoru, Cremonini je

naručio nadgrobnu ploču s natpisom: Hic jacet totus Cremoninus – ''Ovdje počiva cijeli

cjelcati Cremonini''. Ideja je bila da duše nije ni bilo, te da je sve što je predstavljalo

Cremoninija otišlo u grob. Pomponazzi i Cremonini bili su vrlo utjecajni i u Francuskoj.

Teza o ''bezdušnosti'' jedna je od nepogrešivih oznaka venecijanskog agenta. Svaki

venecijanski agent, svaki venecijanski pouzdanik, tvrdi kako čovjek nema duše, uključujući

Pomponazzija, Contarinija, Cremoninija i Antonija Contija. U Engleskoj, ideju ''bezdušnosti''

proklamirali su venecijanski pouzdanici, primjerice Robert Fludd, Thomas Hobbes, John

Milton, Cromwellov saveznik sir Henry Vane te razni radikali iza kojih je stajao Cromwell,

ljudi kao Richard Overton iz levellersa, Laurence Clarkson iz rantersa, Lodovico Muggleton i

njegovi Muggletonovci, Gerard Winstanley iz Diggersa te Anne Hutchinson iz Bostona.

Martin Luther imao je svoju vlastitu varijantu, da duša spava do Posljednjeg suda. Svaki put

kada naiđete na tezu ''bez duše'', imate pred sobom venecijanskoga agenta, a u načelu vrijedi i

obratno.

Modernu venecijansku partiju u Francuskoj utemeljio je Paolo Sarpi (1522 – 1623), bezdušni

sotonist i glavni kreator venecijanske politike u razdoblju oko 1600. godine. Najbolje ime za

venecijansku partiju u Francuskoj jest ''kabal'' - tajni kružok libertina. Tim su imenom oni

nazivali sami sebe. Njihov credo bila je teza o ''bezdušnosti'', pomiješana s raznim oblicima
sotonizma i misticizma. Da bi utemeljio libertinsko tajno društvo, Sarpiju je prvo bio potreban

vjerski rat.

Pokazao sam već kako je Gasparo Contarini iz Venecije bio onaj prvotni pokretač koji je

stajao, kako iza Martina Luthera tako i iza kralja Henrika VIII, kreirajući tako i luteranizam i

anglikanizam. Nijedna od ovih doktrina ne bi mogla proći u Francuskoj: stoga je trebalo

kreirati neku novu i još militantniju formu protestantizma. Ona će pokazivati svojstva totalne

izopačenosti i apsolutne predestinacije, i nazivat će se kalvinizam.

Calvina je valjalo poučiti kako će stvoriti jednu sintetičnu religiju. Njegov učitelj bio je Pierre

Taisan de l'Estoile, venecijanski operativac: njegov sin, pak, bio je obožavatelj Paola Sarpija.

Taj De l' Estoile mlađi pisao je u svom Dnevniku (nakon krize interdikta iz 1606. godine)

kako je „otac Paul, venecijanski redovnik iz reda servita... prema mojoj prosudbi upravo onaj

čovjek koji je najbolje i najistinitije pisao za moju gospodu Venecijance... Traktat Paula

Sarpija, redovnika i profesora iz Venecije, uz još neke njegove spise objavljene u to vrijeme

kao podrška Venecijancima suprotivno papinim napadima, zapaženi su u Parizu i hvale ih i

prikupljaju ondje svi ljudi učeni i važni... Sarpijev život, pak, čak je i uvjerljiviji od njegovih

spisa, što ga je u Veneciji učinilo voljenim i poštovanim kao kakva sveca i dalo je veliku

težinu autoriteta njegovim knjigama.“ Tako je pisao sin Calvinova učitelja. Calvin je bio

venecijanski agent.

Francuski je kralj u to vrijeme bio Franjo I, tada u španjolskom zarobljeništvu nakon bitke

kod Pavije 1525. godine u kambrejskim ratovima. Franjo I naginjao je prema razumnoj

politici mira i tolerancije sve do 1534. godine i takozvane afere Placards, nazvane tako prema

lecima ispisanim agresivnim protestima protiv pape i mise, što su bili prilijepljeni na brojnim

javnim mjestima te na vrata kraljeve spavaće sobe. Franjo I je pobjesnio: zakotrljalo se

dvadeset glava, i Franjo je dao progoniti protestante. Jedan od tih provokatora bio je Jean

Calvin, koji je već otprije imao dosje o uhićenju za takve akcije. Jedna od žrtava te operacije

bio je i Calvinov rođeni brat koji je bio pogubljen i sahranjen ispod vješala.
Najveći francuski pisac, Francois Rabelais, suprotstavljao se Calvinu. U četvrtoj knjizi

Gargantue, Rabelais osuđuje ''male kalvinističke demone i druge hohštaplere iz Geneve''.

Kalvinizam je mnogo više bio usmjeren protiv kralja nego protiv pape. Francuski kalvinisti

nazivali su se hugenotima, što znači konfederativci. Kada su se kalvinisti iz Geneve upleli u

svađu s katoličkim vojvodom Savojskim, ti kalvinisti, budući da su bili Švicarci, nazvani su

Eidgenossen, građani Helvetske konfederacije, dakle, konfederativci. Za govornike

francuskoga jezika Eidgenossen su postali hugenoti. Hugenoti su se uglavnom regrutirali iz

oligarhije: procijenjeno je da je, oko 1570. godine, više od jedne trećine a možda i polovina

francuskoga plemstva bilo protestantsko.

Hugenotska ideologija omogućila je povratak na scenu francuskih feudalnih baruna koji su

bili potisnuti za vrijeme Luja XI. Ti baruni vodili su rat protiv centralne monarhije već

stoljećima, a sada su najzad imali jednu novu ideologiju koja bi racionalizirala njihove želje

za građanskim ratom. Neki oligarsi postali su hugenotima kako bi prkosili svojim

protivnicima koji su ostali katolici. Mnogi oligarsi htjeli su određivati religiju svojih seljaka,

kao što se to moglo u Njemačkoj.

Admiral Coligny, hugenot, dozvao je Engleze, dok su Guisei, vođe katoličke stranke, dozvali

Španjolce. Pritiješnjena između njih bila je država koju je gradio Luj XI, a pritiješnjena

zajedno s tom državom bila je izdišuća monarhija Valoisa, niz sinova Katarine de Medici.

Iracionalnost se prijeteći pomaljala u svakodnevnom životu. To je bilo vrijeme kada je i

vidjelac Nostradamus stekao svoju reputaciju.

Francuska je devet puta buktila građanskim ratom između 1562. i 1598. godine. Francuski

vjerski ratovi nisu imali jasne fronte i bili su obilježeni pljačkama i pustošenjima što su ih

provodile skupine naoružanih oligarha na svim stranama. Sve strane u sukobima imale su

vođe koji su bili venecijanski agenti, a kako je vrijeme odmicalo, sve više njih bili su i osobni
Sarpijevi agenti. Sarpijev glavni francuski operativac bio je Arnaud du Ferrier, koji je bio

francuski ambasador na Tridentinskom koncilu. Du Ferrier je iskoristio svoje bilješke s

koncila kako bi pomogao Sarpiju da napiše svoju najpoznatiju knjigu, Povijest Tridentinskog

koncila. Arnaud du Ferrier bio je u izravnom osobnom kontaktu s Jeanom Bodinom i

Michelom de Montaigneom. Sarpijev prijatelj, kolega–redovnik i njegov biograf Fulgenzio

Micanzio, kaže da je Sarpi bio 'intrinsichissimo' – u najprisnijem prijateljstvu – s Arnaudom

du Ferrierom.

Među venecijanskim operativcima bili su:

Michel de l'Hospital, glavni kancelar Francuske tijekom 1560-ih godina. On je davao savjete

Henryju II, Franji II, Charlesu IX. On je držao stražu u vrijeme kada su slabosti monarhije

omogućile Guiseima da otvore neprijateljstva građanskoga rata. Michel je propovijedao

umjerenost i toleranciju: bio je prozvan prvim politique–om. Možemo zamisliti, primjerice,

što bi bilo sa Sjedinjenim Američkim Državama da je Abraham Lincoln toleranciju proglasio

najvišom vrlinom. Michel je odrastao u obitelji koja je nosila biljeg izdaje Francuske: njegov

otac bio je pratilac vojvode Karla Burbonskoga, krunskoga princa Francuske, kada je ovaj

prešao caru Karlu V i poginuo boreći se za Habsburge u vrijeme velike pljačke Rima 1527.

godine. Michel je šest godina studirao u Padovi: pisao je ode na latinskom jeziku, slaveći

Veneciju:

'Salve, Urbs antiqua, potens, magnaeque urbs aemula Romae.'

Michelova karijera profitirala je pod ranim pokroviteljstvom Guisea. Prema venecijanskome

veleposlaniku Andrei Barbaru, Michel je oduvijek bio skriveni hugenot. Štoviše, Michel je

poveo kralja Charlesa IX na turneju po Francuskoj, navodno kako bi učvrstio njegovu

popularnost i stabilnost. U zbilji, mladi je i osjetljivi kralj bio šokiran kada je vidio

mnogobrojne crkve koje su razorili hugenoti. Tijekom istog tog putovanja, Michel je u

Bayonneu ostavio sugestibilnu kraljicu majku Katarinu de Medici samu u društvu

španjolskoga vojvode od Albe, krvnika Holandije za vladavine Filipa II. Nagađa se da je

krvoločni Alba bilo izravno, bilo posredno dao ideju za masakr na dan sv. Bartolomeja 1572.

godine.

Philippe Duplessis–Mornay, Sarpijev dopisni drug, bio je vođa francuskih kalvinista nakon

smrti admirala De Colignyja 1572. godine: nadimak mu je bio ''hugenotski papa''. Veneciju je

posjetio kad je imao 18 godina. On je bio izravni korespondent Sarpijev. Bio je ministar

financija i osoba zadužena za novac u Henryja IV, koji ga se kasnije otarasio u procesu

ponovnog približavanja s papom.

Jacques–Auguste de Thou dopisivao se sa Sarpijem. Poučavali su ga Scaligero i Cujas.

Veneciju je posjetio u mladosti, a ponovno je tamo otišao 1589. godine da bi tražio pomoć i

podršku kao ministar kralja Henryja III. Punih pet godina De Thou je pratio budućega kralja

Henryja IV u njegovim bitkama po bojištima tijekom građanskoga rata. De Thou je pomogao

u pisanju Nanteskog edikta 1598. godine koji je jamčio toleranciju, a što je značilo naoružanu

hugenotsku partiju u državi s njihovom vlastitom vojskom i utvrdama. U jednom trenutku De

Thou je bio imenovan veleposlanikom u Veneciji. Jedna od De Thouovih knjiga bila je život

Jeana Bodina. Druga je bila monumentalna povijest Francuske njegova vremena napisana na

latinskom jeziku, a pojedine djelove te knjige na francuski je preveo J. Hotman de Villiers,

koji se također dopisivao sa Sarpijem. De Thou je svoju knjižnicu oporučno ostavio svojim

rođacima iz obitelji Du Puy, te je ona postala organizacijskim središtem za tajno društvo

libertina. Sin De Thoua imao je udjela u pokušaju umorstva Richelieua, koji je poduzeo grof

od Cinq–Marsa.

Bit će lakše ući u trag ovoj mreži budemo li se prisjetili kako su Venecijanci prvi podupirali

Henryja od Navarre da postane kraljem Francuske kao Henry IV i kako su prvi bili ti koji su

ga priznali. Venecijanci su kontrolirali savjetnike Henryja IV. Kada je, pak, Henry IV odbio

stati iza Venecije tijekom interdikta, te odbio zaratiti sa Španjolskom i napao Sarpija kao
heretika, venecijanska inteligencija mučki je ubila Henryja IV, najpopularnijega kralja u

francuskoj povijesti.

Sarpi je na svoju francusku kalvinističku mrežu gledao s prezirom. Napisao je: Heretici

Francuske većinom su nikakvi ljudi...

Nakon 1572. godine i nakon masakra hugenota na dan sv. Bartolomeja, počela je jačati

reakcija protiv religioznog fanatizma. To se izrazilo kroz jednu treću snagu, nazvanu

politiques. Te politiques često se pogrešno shvaćalo. Oni nisu tek jednostavno bili siti

religioznog fanatizma. Nekolicina tih politique vođa tvorili su rani oblik tajnoga društva

libertina pod venecijanskom kontrolom.

Vodeći politique bio je Jean Bodin, prvi philosophe i inteligencijski agent koji je radio za

vojvodu od Alençona, sina Henryja II i jedno vrijeme kandidata stranke politiques za

monarha. Jean Bodin bio je učenik Contarinija i Pomponazzija. Jean Bodin bio je u bliskom

kontaktu sa Sarpijevim prijateljem Arnaudom du Ferrierom, a jednako tako i sa Cecilom u

Londonu. Bodin je bio umiješan u zavjere da se ubije engleska kraljica Elizabeta, a bio je i

sudac na suđenju u kojem je jedna žena bila pogubljena zbog vračarenja.

Njegovih Šest knjiga o Commonwealthu govore mnogo o suverenitetu, ali to nije nikakav

moderni koncept suvereniteta. Za Venacijance, parola o suverenitetu služila je kao sredstvo

kojim će se izazvati sukob između bilo koje određene vlade i pape. Sarpi se, primjerice,

postavljao kao branitelj venecijanske suverenosti protiv pape Pavla V Borghesea u vrijeme

interdikta. Jezuitski kardinal Bellarmino bio je proglasio kako se svi svjetovni vladari trebaju

podrediti supremaciji rimskoga pape. Sarpi je postao slavan u cijeloj Europi dokazujući kako

se papa ne smije uplitati u prerogative suverene države. James I Stuart, kralj Engleske i

Škotske, koji je izjavljivao kako je svoje božansko pravo dobio direktno od Boga bez ikakva

papinog posredovanja, bio je jedan od Sarpijevih najvećih obožavatelja. Govoriti knezovima

Svetog Rimskog Carstva kako zapravo nisu doista suvereni bio je također odličan način da ih
se podbode protiv Habsburgovaca. Te bliske usporednice između Bodina i Sarpija zamijetili

su neki talijanski pisci, uključujući Federica Chaboda a u novije vrijeme Paola Frajesea.

Dobar dio Bodinovih knjiga posvećen je uz to i jednoj čudnoj teoriji o utjecajima klime, vrlo

sličnoj rasističkom determinizmu. Sjevernjaci uspijevaju uz pomoć sile, južnjaci

prepredenošću i lukavstvom: (...) južni narodi okrutni su i osvetoljubivi što je posljedica

njihove melankolije, koja rađa krajnju silovitost u strastima i tjera ljude da se osvećuju za

ono što trpe. U nastavku piše: Postoji još jedna vrlo uočljiva razlika između sjevernjaka i

južnjaka, u tome što su ovi prvi skromni i čestiti, a ovi drugi vrlo senzualni (podložni

porivima) kao rezultat njihova melankoličnog temperamenta. K tome će reći: Sjeverne rase,

ili oni koji žive u brdovitim predjelima, ponosni su i ratoborni i pouzdaju se u svoje fizičko

junaštvo, pa tako više vole narodne države ili barem izborne monarhije i ne žele podnositi da

njima vladaju preuzetni hvalisavci. Od ovih jalovih banalnosti nije daleko do idiotske izreke

Henryja Kisingera kako se ''povijest ne stvara na Jugu''.

Bodin tako priča i o toleranciji. Kao što to možemo vidjeti u Engleskoj šesnaestoga stoljeća,

tolerancija je često značila otvoriti vrata družinama venecijanskih manijaka organiziranih kao

religiozne sekte. Da je guverner Winthorp iz Massachusettsa podlegao Cromwellovim

pritiscima da tolerira te sekte, Sjeverna Amerika postala bi umobolnicom za izopačene

sektaše. Kako god bilo, valja zamijetiti da Bodinov model tolerancije nije bio ništa drugačiji

od modela Gaspara Contarinija, venecijanskog patricija koji je dao znak za početak

reformacije i vjerskih ratova kao ratnodopsku mjeru protiv Lige iz Cambraija. Veneciji samoj,

pak, pošlo je za rukom da bude najtotalitarnija moguća policijska država uopće, dok je

istodobno tolerirala aktivnosti mnogih religija.

Pravi Jean Bodin izranja sirovo reljefno u jednom svom dugo neobjavljenom djelu na

latinskom jeziku, Heptaplomeres12 Nema nikakve sumnje da je autor bio Jean Bodin. Scena je

Venecija, čuvena po svojoj atmosferi savršene slobode, gdje skupina oligarha raspravlja o

religijama. To su Coronaeus - katolik, Salomon - židov, Toralba- naturalist–empirist,

Fridericus - luteran, Curtius - kalvinist, Senamus - skeptik i Octavius - musliman. Prema

nekim komentatorima, tolerantni katolički Coronaeus ''po mnogočemu podsjeća na uglednog

kardinala Gaspara Contarinija'' (Kuntz, str. xlv).

Dok Coronaeus djeluje u svojstvu nekog irenejskog mirovnog posrednika, kao dominantna

ličnost pojavljuje se Salomon - židov. To je zato što on crpi iz kabale, gomile mističnih spisa

koje su Bodin i Postel u velikoj mjeri fetišizirali. Ta kabala, dakako, nije dio judaizma već

znači jednu totalno drugačiju politeističku religiju umnogome inferiornu samom judaizmu.

Octavius, preobraćenik od Rima na islam, tamošnji je stručnjak za mumije i ostale egzotične

spiritualne fenomene Istoka. To je potpuno nepravedno prema pravom islamu. Fridericus,

luteran, jednako je tako veliki stručnjak za demone. Toralba preporučuje štovati Boga i

slijediti prirodne zakone. Senamus, skeptik, ne prihvaća nijednu religiju ali istodobno nijednu

ni ne odbacuje.

Ono oko čega se svi slažu jest da mumije mogu izazvati oluje i da imaju čudesne izlječujuće

moći, da je svijet pun demona i da se pravu mudrost može pronaći u misticizmu kabale. Njih

zanima nekrofilija, pjevaju himne Izidi, pričaju o kabalističkom Hermesu Trismegistosu i daju

hvale Gasparu Contariniju. Prva rečenica u dijalogu koji se odvija jest ova: Ne mislite li da

smo već dovoljno pričali o besmrtnosti duša? I eto ga na: venecijanska partija.

Tom dijalogu, pak, prethodi uvod u kojem će biti postavljena scena:

„Moliš me u pismima da ti pišem o svojim putovanjima po inozemstvu. Sve što se događa bilo

bi mi posve po volji, samo kad bih još mogao uživati u tvome društvu. Ako te ikad budem

ponovno sreo, neću dopustiti da me više išta rastavi od tebe. Nakon što smo imali tegobnu

plovidbu duž obale Jadranskoga mora, prispjeli smo u Veneciju, luku otvorenu svim narodima

i cijelom svijetu, i to ne samo stoga što Venecijanci uživaju u tome da gostoljubivo primaju

strance već također i zato što se ovdje može živjeti u najvećoj slobodi. Pa tako dok drugim

gradovima i drugim regijama prijete bilo građanski ratovi, bilo strah od tirana ili od teških
poreznih nameta, ili pak od najdosadnijih zadiranja u nečije aktivnosti, ovo pak čini mi se da

je gotovo jedini grad koji nudi imunitet i slobodu od svih takvih vrsta robovanja. To je i

razlogom, zašto ljudi dolaze ovdje odasvud, u želji da bi provodili svoj život u najvećoj

mogućoj slobodi i duševnome miru, bilo da ih zanima trgovina ili zanati ili pak razonoda i

dokolica kako to i priliči slobodnome čovjeku.“ (Kuntz., str. 3).

Mnogo se, jednako tako, hvali i kardinala Contarinija, šefa venecijanske inteligencije u

razdoblju Cambraija:

Fridericus: Kada je na Carskom sazivu u Ratisbonu car Karlo V, u dogovoru s

njemačkim knezovima, izabrao šest najistaknutijih teologa od svake religije kako bi

ovi izgladili religijske kontroverze Rimljana i Nijemaca..., oni su bili mišljenja kako

treba započeti s pitanjem opravdanja čovjeka. Kada su, pak, u ovoj raspravi trojica

teologa augsburške vjeroispovijesti povukli katolike, Pflugijusa, Fabrusa i Groppeusa

na svoju poziciju i kada su, slično tomu, uvjerili i kardinala Contarinija, legata

Rimske Stolice, u ovo gledište, naime, da je čovjek blagoslovljen samom vjerom, a ne

nikakvim vlastitim zaslugama , tada se Eckius, jedan od katolika, toliko rasrdio na

svoje kolege da su katolički biskupi i kneževi, na njegov nagovor, prisilili Karla V da

raspusti raspravu dvadeset dana nakon što je započela... Kardinal Contarini,

veleučeni venecijanski patricij za koga se govorilo da je u dogovoru s luteranima,

umro je ubrzo poslije toga, i postojale su snažne sumnje da je bio otrovan. (Kuntz, ed.,

str. 423).

Nije slučajno da je Bodin stavio ovaj govor u usta Fridericusu, glasnogovorniku luterana:

Contarini je bio utemeljitelj luteranizma i osigurao je zaštitu za Luthera, uz pomoć svog

agenta Spalatina.

Prva faza potrage za istinitom religijom u Knjizi I. Heptaplomeres za središte ima raspravu o

čudesnim moćima egipatskih mumija, a ilustrirano je to soi-disant pričom muslimana

Octaviusa o tome kako je opljačkao jedan grob, ukrao mumiju i pokušao morskim putem

prevesti mumiju kući iz Aleksandrije. Želio je mumiju zato što „je u tim tjelesima bilo tako

mnogo iscjeljujuće sile da su ona mogla odagnati gotovo sve bolesti.“ Pošto je Octavius

napustio Egipat, brod na kojemu je plovio zajedno s mumijom zahvatila je strašna oluja.

Prestrašeni putnici počeli su se moliti za siguran nastavak putovanja, već kako koji, prema

rimokatoličkim, grčkopravoslavnim, židovskim, muslimanskim pa čak i venecijanskim

obrednim običajima. Jedan španjolski vojnik pokušao je čak huliti kršćanskoga Boga. No,

nastavlja Octavius, sve molitve i zazivi bili su uzaludni sve dok kapetan broda nije zaprijetio

da će pogubiti onoga tko bi imao mumiju u svojoj prtljazi. Nato je Octavius kradomice bacio

svoju mumiju preko palube u more i oluja se isti tren smirila. Kapetan je kasnije rekao

Octaviusu da „prevoženje egipatskih mrtvih tjelesa uvijek podiže oluje... i da su pomorski

zakoni u Egipćana to najdosljednije zabranjivali“ (Kuntz, str. 14).

Poruka je jasna: sve monoteističke religije zajedno nisu dorasle jednoj jedinoj dobroj

staromodnoj mumiji. Mumije su bile omiljena Bodinova tema, s obzirom na to da je o

njihovim moćima pisao još i u druge dvije svoje knjige, O demonomaniji u vještica 1580.

godine, te u Universae naturae theatrum 1596. godine. S Bodinom, tako, nismo daleko od

kasnije britanske obavještajne smicalice poznate kao ''prokletstvo Tutankhamonove grobnice''.

Od mumija iz Knjige I, Bodin prelazi na demone u Knjizi II. Pogledajmo primjere nekih od

tih promjena:

Fridericus:(...) oni koji su bili prisutni na skupovima čarobnjaka, slažu se u tome da

ako bi se tamo dovelo nekog tko nije bio iniciran u demonske obrede i tko bi se zgrozio

nad tim gnjusnim devocijama, tada bi se iznenada s udarcem groma skupština demona

i čarobnjaka raspršila... I jednako kao što okupljališta gatārā i onih strašnih

trovalačkih čarobnjaka smrde na sumpor, tako su i ova mjesta u koja je udarila munja

ispunjena najneugodnijim zadahom sumpora. Zamijetili smo već kako one užarene

stijene koje su načinjene demonskom vještinom ne zaudaraju ni na što drugo doli na

 sumpor. I sad, tko je toliko slijep pa da ne vidi djelovanje demona u sijevanju munje...

moć demona pokazuje se također kada se mačevi rastale u neokrznutim koricama, ili

kada kućanske potrepštine izgore u zaključanom i nedirnutom ormaru, ili kada s

intimnih dijelova tijela otpada dlaka iako je koža neoštećena, ili kada žena izmiče

zagrljaju svojega muža. U nebrojenim djelovanjima koja su posve strana naravnom,

mi moramo priznati da se sve to događa suprotno naravi jedino s pomoću sile i moći

demona ili anđela.

Curtius: Stari teolozi poznavali su tri Jupiterova groma, naime, bijeli, crveni i crni... Budući

da Plinije to nije shvaćao, mislio je kako bijelo sijevanje munje silazi i pada dolje od tijela

Jupitera samoga, mišljenje previše bezvrijedno da bi zasluživalo opovrgavanje.

Octavius: Čujem da je Timurbecus, koga naši ljudi zovu Tamerlan, slijedio tu metodu pri

kažnjavanjima..

Salomon: U svoje mitove Grci su utkali istinu koju su primili od Hebreja. Oni su predočavali

Junonu kako stoluje u zračnom prostoru i kako obara dolje osvetnička duhovna bića iz

središnjeg zračnog prostora, kako bi ih spriječila da odlete u nebesa. To pokazuje samo da su

niža duhovna bića i demoni bili svezani i zapasani u pripadajuće im granice, kako bi ih se

spriječilo da prodru iznad područja oblaka, i kako su bili izbačeni od strane viših anđela i

moći i zbačeni na zemlju. I svojim padom oni straše smrtnike...

Senamus: Objasnili ste nam to elegantno i šarmantno, no ja i dalje ne znam zašto bi demoni

uzimali tijela Egipćana radije nego Grka i zašto imaju običaj dizati oluje samo onda kada su

ta tijela ukradena. Svakom je zasigurno poznato da se tjelesa i inače obično prevoze

brodovima, katkad u Aziju, Grčku, pa čak i u Italiju, i to bez ikakva nevremena.

Fridericus: No, ali ta tijela još nisu bila pokopana...?

Octavius: Možda demoni zavide ljudima na ljekovitim sredstvima što su otkrivena iz tih

egipatskih tjelesa. Jer, oni s neobičnom revnošću čuvaju skrivena blaga i ubijaju one koji ih

iskopavaju... Georgius Agricola ima mnogo priča te vrste u kojima iznosi kako su mnogi ljudi

vidjeli demone pigmejske veličine u rudnicima... Još davno prije, Apulej, taj najveći

čarobnjak i pripravljač otrova, spominje ovu nepriliku. Čudno mi je, međutim, kako nitko tko

je tražio blago uz pomoć demona nije nikad to blago i našao niti se je ikad itko obogatio onim

što je našao.

Curtius: Doista je po rimskome zakonu novac uskraćen onima koji idu za blagom služeći se

gnjusnim žrtvovanjima ili bilo kakvom drugom zabranjenom vještinom.

Fridericus: Kaldejci za svoje terestrijalne demone, navodno čuvare blaga i mrtvih tjelesa,

kažu kako su oni pokvareniji i okrutniji jer su više udaljeni od čistoće svjetlosti i božanskog

znanja...

Salomon: Božanski zakon u cijelosti proklinje tu bezbožnost i nevaljalštinu kojom se služe

čarobnjaci i oni koji se tako goste krvlju zajedno s demonima.

Fridericus: No ako su ti demoni duše bezbožnika koji su sve svoje nade položili u svoja blaga

zakopana na sigurnome od pljačke, ... neka onda budu pravedno kažnjeni svakodnevnim

mučenjem. Ili su demoni, možda, duhovi onih koji moraju platiti kaznu za to što su sve svoje

napore usmjerili na gradnju palača i tornjeva na krvi ljudi... Najzad, ne sumnjam nimalo

kako nečisti duhovi lutaju po smrdljivim i odvratnim područjima i podižu oluje i vjetrove.

Toralba: (...) nije bez razloga Toma Akvinski, slavan čak i među prirodoslovcima, napisao da

demoni izazivaju munje i gromove.

Curtius: Plinije i Strabon pisali su nešto slično tome... Plutarh je mislio kako uzrok te

produžene šutnje (proročištā) valja pripisati smrti demonā.

Senamus: Ako demoni unose metež u vidljivo nebo, mora, kopna, vatre, ako zastrašuju ljude

grmljavinom, munjama, vjetrovima, zračnim vrtlozima, potresima i neočekivanim

predznacima, ili ako lebde nad božanskim ili ljudskim poslanicima, te ako dakle dovode i

obaraju vlasti, države, gradove, regije, obitelji, najzad, ako su pridodani pojedincima kao

čuvari i osvetnici, zamislite koliko veliko mnoštvo demona i anđela mora biti stacionarano

gore i dolje u svim dijelovima svijeta i na pojedinim mjestima... Fridericus je dokazivao kako

postoje demoni od svake naravi i spola, efilati i hifilati, u sjedinjenju vještica s inkubima i

čarobnjaka sa sukubima...

(...)

Coronaeus: Senamus je postavio jedno vrlo teško, ali pravo pitanje. Ako bi nam Toralba

objasnio to svojim uobičajenim marom, učinio bi time veliku uslugu ne samo Senamusu već i

nama svima.

Toralba: (...) budući da je rasprava o podrijetlu anđela i demona, o njihovome mjestu, stanju,

te o smrti, čini se, vrlo daleko od pozitivnih dokaza, sigurno je da objašnjenje ovih stvari

trebamo tražiti u Hebreja, koji su božanske tajne pili s pravih vrela i svetih izvora...

Salomon: Nakon što su se naši preci vratili u Kaldeju kao zarobljenici, spoznali su mnogo

toga putem božanske komunikacije. Nismo, međutim, primili ništa što nije bilo već uobičajeno

znanje po cijelome svijetu i dostupno svakome. (Kuntz, 83-89).

Ta ''božanska komunikacija'' na koju se poziva Toralba, a o kojoj Salomon otklanja raspravu,

jest, dakako, kabala. O ovoj Salomon govori kasnije u Knjizi III:

Budući da se to učenje prima samo slušanjem, ono se naziva qabbalah (predaja). Na

to je mislio Ezra, kada je rekao: „Neke stvari učinit ćeš da postanu općepoznate;
 druge, pak, priopćit ćeš mudrima“... Na sličan način, svete su knjige bile napisane

tako da ono što pripada spasenju svakog čovjeka, primjerice dekalog i sve s njime

povezano bude lako razumljivo svakome... Okultni obredi i žrtve koji se manje tiču

spasenja razumljivi su samo učenima, a znanje o prirodnim misterijima, kabala,

razumljivo je samo onim najučenijima. (Kuntz, 94-95).

Sve u svemu, možemo vidjeti da su svi govornici u Heptaplomeres, ma kakva bila njihova

nominalna religijska pripadnost, venecijanski okultistički ekscentrici. Nema među njima ni

jednoga koji bi ustao i suprotstavio se ostalima jednostavnom činjenicom da svi oni plutaju u

teškoj ludosti i crnoj magiji.

Ili, kako piše Jacques Roger:(...) jer je u svom dijalogu skupio sve tradicionalne argumente

protiv božanstva Isusa Krista, Bodin je ''racionalist'', vjerojatno učenik Pomponazzijev...

Problem je u tome što ovaj moderni mislilac, ovaj racionalist, čvrsto vjeruje u demone i

vještice...

16. xxx Jean Bodin, općinski sudac i demonolog, čija je knjiga

Demonomanie označila početak lova na vještice u Evropi
Bodin je bio u tandemu s Guillaumeom Postelom, prvim Francuzom koji je tumačio kabalu i

prvim koji je objavio izdanje Zohara, jednoga od klasika kabale. Bodin i Postel imali su istoga

patrona: bio je to Gabriel Bouvery, biskup od Angersa i nećak Guillaumea Poyeta, kancelara

Francuske 1538-1545. godine, koji je bio Postelov ''rizničar''. Prema različitim izvorima,

rasprave opisane u Heptaplomeres nisu nastale kao plod fikcije već su se uistinu odigrale u

Veneciji. Postel je pratio te rasprave. Cilj tih rasprava bio je stvoriti jednu novu, sintetičku i

sotonsku religiju iskoristivši razmirice između tri monoteističke vjeroispovijesti. Nakon

Postelove smrti, Bodin je dobio njegove stenografske zabilješke i oblikovao ih u

Heptaplomeres. Postelov venecijanski seminar mogla je sponzorirati samo stranka ''mladih'' u

venecijanskoj oligarhiji, stranka iz salona Ridotto Morosini u koji je zalazio Paolo Sarpi.

Postelov seminar bio je temeljan za uspostavu tajnoga kružoka (kabala) libertinaca,

venecijanske stranke u Francuskoj.

Cilj Bodina i Postela bio je sintetizirati jednu novu religiju, kako to priopćuje Antoine

Teissier, Eloges des hommes savants, tires de l'histoire de M. de Thou, avec des additions

(Leyden, 1715):

Henri Étienne uvjerava nas kako je vidio Postela u Veneciji gdje javno proklamira da

ako se želi imati dobru religiju, bit će nužno sastaviti jednu religiju od religije Turaka,

Židova i kršćana. Štoviše, g. Naudé je rekao da su u vrijeme kada je Postel boravio u

Veneciji postojala četiri čovjeka koji su se sastajali dvaput tjedno da bi razmatrali u

potpunoj slobodi sve religije svijeta, i da je Postel zapisao ono što se odvijalo u tim

njihovim razmatranjima. Nakon Postelove smrti ti zapisi došli su u ruke Bodina i

postali su materijalom za knjigu naslova O tajnama sublimnih stvari...

Ovo isto zapažanje doneseno je i u jednom ranijem izvoru, u Diecmannovu De Naturalismo iz

1684. godine:

Pa je dakle bilo zgodno urediti cijelu tu scenu, s Bodinom kao zborovođom, na način da se

svakoj religiji može pljeskati više nego kršćanskoj religiji, ili da se religiju može izmiješati,

samarijanskom konfuzijom, sa židovskom i turskom nevjerom; on je izgledao kao da se želi

bez ikakve dvoumice pripojiti namjeri najbezumnijeg svoga sugrađanina, Guillaumea

Postela, koga je Henricus Stephanus čuo kako javno govori sad tu, sad tamo po Veneciji, da

tko god želi oblikovati neku dobru religiju, taj treba stopiti u nju ove tri – kršćansku, židovsku

i tursku vjeru. Ne varam se nimalo u ovome zaključku koji sam već odavno pročitao iz jednog

francuskog rukopisa u kojem se spominje kako je Guy Patin, liječnik i kraljevski profesor u

Parizu, bio čuo od Gabriela Naudéa koga je poznavao vrlo prisno, da su u Veneciji bila

četvorica ljudi koji su se sastajali dvaput na tjedan sa ciljem da razviju filozofsku raspravu o

različitim religijama. Među ovima bijaše Coronaeus od Rouena i još jedan koga sam

spomenuo, Guillaume Postel, koji je imao ulogu stenografa. Njegovi (Postelovi) rukopisi,
pošto je umro u Parizu 1584. godine, stigli su u ruke Bodinu i služili su za dovršetak ovoga

djela. (Kuntz, str. lxi).

Što se tiče Postela, on je pokušao pokrenuti neki kult oko najrjeđeg od sviju artikala, pedeset-

godišnje venecijanske djevice – u ovom slučaju stanovite majke Zuane, žene koju je pronašao

kako radi među siromasima u Ospedaletto Venecija. Postel je potpao pod utjecaj majke Zuane

tijekom 1549-1550. godine. Poistovjećivao ju je sa šekhinah, što je kabalistički termin za

ženski vid božanstva. Otac ispovjednik Madre Zuane bio je pripadnik konventa sv. Franje

della Vigna, konventa koji je prije toga bio baza djelovanja Francesca Giorgija, Contarinijeva

rođaka koji se još ranije bio preselio na engleski dvor kao seksualni terapeut kralja Henrika

VIII sa stalnim boravkom. Možemo se kladiti da je Postel usisao verziju kabale Francesca

Giorgija i k tomu još rozenkrojcerstvo od Giorgijevih starih drugova u Sv. Franji della Vigna.

Kasnije, 1552. godine, Postel je tvrdio da je duh preminule majke Zuane zaposjeo njegovo

tijelo kroz misteriozan proces koji je on zvao ''imutacija''. Možda kao rezultat toga, Postel je

postao ranim feministom. Bio je još i kraljevski lektor u kralja Henrija II od Francuske te je

bio blizak ovome kralju koji je umro u jednoj sumnjivoj nesreći na nekom turniru, a što je

Nostradamus tvrdio da je prognozirao.

Ezoterične ideje tajnoga kružoka libertina uključivale su i mnogo ''mlaćenja prazne slame''

oko ideje prirode. Ono što je prirodno jest dobro, ono što je neprirodno jest loše, itd. Prirodno

stanje bilo je dobro, druga stanja bila su manje dobra, itd. St. Evremonde hvalio je ''la bonne

loi naturelle''. Svijetom vlada slijepa sudbina, koja je amoralna i kojoj se ne može

suprotstaviti. Mudrost je pitanje izražavanja nečije vlastite ''prirode'', tako što će se tragati za

uživanjem. Najveći dio takozvanog ''prosvjetiteljstva'' svodi se na ovih nekoliko banalnih

opažanja.

Usporedo s Bodinom ide i Michel de Montaigne, koji je uveo esejističku formu i utemeljio

modernu francusku ideologiju honnete homme – bistar, urban, cinik, skeptičan, osjetilan.
Bodin i Montaigne bili su u vezi posredstvom jednog svog zajedničkog poznanika, Sarpijeva

najdražega Francuza Arnauda du Ferriera. Montaigne je bio blizak sa Sarpijevim dopisnicima

Du Plessisom i De Thouom, a s ovim potonjim želio se povući u mirovinu u svoju ljubljenu

Veneciju potkraj svojega života. Montaigne je bio Sarpijev omiljeni pisac, posebice glede

njegova eseja o prijateljstvu uz homoseksualne prizvuke.

Posve je vjerojatno da se Montaigne susreo sa Sarpijem prilikom posjeta Veneciji 1580.

godine. Postoji priča da je Montaigne bio u nekoj diplomatskoj misiji; možda je predstavljao

svoga kralja ili možda neku frakciju s francuske političke scene. Neke od Montaigneovih

ideja o magnetizmu odražavaju se u Sarpijevom djelu Pensieri. Kasnije, Montaigneov učenik

Pierre Charon pisao je različite traktate kako bi popularizirao svjetonazor svojega učitelja, i ti

njegovi napisi također su našli svoj odraz ovdje-ondje u Sarpijevim bilješkama za njegovu

neoaristotelovsku, neookamističku empirističku metodu.

Montaigneov motto bio je 'Que sais-je?', (što znam?). Njegov odgovor odražava njegov

pesimizam u pogledu ljudskog znanja i ljudske kreativnosti. Montaigne je mislio kako čak i

''brutalna stupidnost'' životinja potpomognuta instinktom može biti bolja od ''svega onoga za

što je sposobna naša božanska inteligencija''.

Montaigneov otac bio je francuski vojnik u ratu Lige iz Cambraija. Montaigne stariji služio je

s Lautrecom: vodio je dnevnik o svojim talijanskim godinama, koji nikad nije pronađen.

Montaigneov otac donio je natrag sobom iz Italije jedan sustav edukacije iza kojega su

navodno stajali talijanski humanisti. Glavna zamisao bila je ta da se oko djeteta govori samo

latinskim jezikom kako bi latinski postao djetetu materinji jezik. Montaigne je tvrdio da je

slušao isključivo latinski jezik sve do svoje šeste godine. Jesu li to Venecijanci već tada bili

složili plan koji je onda prigrlio Montaigne stariji?

Montaigne, tako, piše o kanibalizmu: dok mi mislimo da je to barbarski, mnoge kulture misle

da je to fino, pa dakle tko smo mi da išta govorimo? Te, uzevši u obzir naše religijske ratove,
tko smo mi da išta pričamo? „Mislim da je puno više barbarski jesti čovjeka živoga nego ga

jesti mrtvoga: i raščetvoriti tijelo, koje još osjeća, mučenjima i mrcvarenjima, i roštiljati

čovjeka malo pomalo (kako smo to ne samo čitali već i vidjeli u svježim nam uspomenama, i

to ne među drevnim neprijateljima već među bližnjima i našim sugrađanima, i što je još gore,

pod izgovorom pobožnosti i religije), ...nego što je ispeći ga i pojesti ga nakon što je umro.“

Kasniji pouzdanici Antonija Contija, Montesquieu i Voltaire, odali su poštovanje Montaigneu

kao utemeljitelju njihove tradicije. Puna dva stoljeća, sve do Napoleonova režima,

Montaigneova popularnost u Francuskoj bila je živa, usprkos svim promjenama u vladama ili

u literarnom ukusu. Montaigneov ''honnete homme'' ostao je temeljcem francuske ideologije

sve do današnjega dana, činjenica koja pomaže da se objasni politički uspjeh takvih kreatura

kao što su Georges Pompidou, Giscard d'Estaing, 'Tonton' Mitterand i Jacques Chirac.

Montaigneov partner bio je Étienne de la Boétie, još jedan fanatičan obožavatelj Venecije.

Tek nakon što je De la Boétie umro, Montaigne se oženio. Étienne de la Boétie napisao je

hvalospjev Veneciji u svom Izlaganju o dobrovoljnom ropstvu13, knjizi koja i danas pobuđuje

entuzijazam u današnjih libertinaca. „Da je tkogod imao prilike promatrati rane Venecijance,

tu šacicu ljudi koji su živjeli tako slobodno da ni najpokvareniji među njima ne bi želio biti

nad njima kraljem, i koji su bili tako rođeni i izvježbani da se ne bi nadmetali jedan s drugim

ni u čemu osim u tome tko bi od njih mogao dati najbolji savjet i njegovati s najvećom

pažnjom njihovu slobodu, tako upućivani i podizani već od kolijevke da ne bi mijenjali ni za

sve radosti ovoga svijeta ni jednu jotu svoje slobode; tko bi, velim, upoznat s izvornom

prirodom tih i takvih ljudi, mogao danas posjetiti teritorije čovjeka poznatog kao Veliki dužd

a da ne poželi ondje sabrano se udubiti i razmišljati o ovim ljudima koji ne žele živjeti

drukčije osim da bi njemu služili i održavali njegovu moć po cijenu vlastitih života? Tko bi

vjerovao da ove dvije grupe ljudi imaju isto podrijetlo? Zar ne bi netko prije zaključio da je

po napuštanju jednog čovječjega grada naišao na menadžeriju divljih životinja?

Étienne de La Boétie umro je 1563. godine. Njegove primjedbe o Veneciji odgovaraju

savršeno glavnoj političkoj liniji stranke ''mladih'', patricijskom udruženju koje se sastajalo u

salonu Ridotto Morosini. Agitacija ''mladih'' sastojala se u tome da je Vijeće desetorice i

njegova Zonta (ili Giunta) otela Venecijancima njihove drevne slobode. Vijeće desetorice bilo

je vladin izvršni organ koji je nadgledao unutrašnju sigurnost, špijunažu i nadzor. Oni su

smjeli provoditi i provodili su tajna suđenja patricijima i donosili su smrtne presude. Zahtjev

''mladih'' bio je, dakako, da pripadnici stranke ''starih'' (vecchi) koji su dominirali Vijećem

desetorice budu smijenjeni i zamijenjeni ''mladima'' uz još neke druge formalne promjene.

Reforma Vijeća desetorice bila je provedena 1582. godine i označila je prijelaz na

posvemašnju dominaciju ''mladih''. Étienne de la Boétiev pristup Veneciji pokazuje, kako on

ne samo što je bio obožavatelj venecijanske oligarhije već je još posebice bio i pristaša

stranke ''mladih''.

Montaigne je pisao o svom prijatelju „da je on (Boetie) mogao birati, bio bi izabrao da bude

rođen u Veneciji mnogo radije nego u Sarlatu (pokraj Bordeauxa), i bio bi u pravu“. Sa svoje

strane, pak, kada je Montaigne prvi put prešao Alpe 1580. godine, njegov prvi i najvažniji cilj

bio je Venecija. Njegov putni dnevnik bilježi da je Montaigne govorio „kako ne bi bio u

stanju zaustaviti se u Rimi ni bilo gdje drugdje u Italiji i ostati na miru kad ne bi prvo vidio

Veneciju“. Francuski pisac koji se najviše razlikovao od svih napadima na Montaignea bio je

Blaise Pascal.

A sada još o nekoliko ključnih likova iz tajnoga kružoka (kabala) libertina tijekom stolječa.

1600 – 1700. godina

Venecijanci su poslali Giordana Bruna u Pariz. Poslije su poslali još i Vaninija, Brunova

učenika. Vanini je bio optužen za propagiranja teze o ''bezdušnosti'' i bio je spaljen na lomači,

što je raspirilo simpatije za libertince. Vaninijevo učenje bilo je da su ljudi bez duše i da umiru

na isti način kao i nijeme životinje. Na suđenju, Vanini je posvjedočio da je u Napulju

pohađao sastanke dvanaestorice operativaca zavjetovanih da će širiti ateizam po Europi i da je

njega, izvlačenjem slamki, bila dopala Francuska. Bruno je dotle već imao sljedbenike u

Francuskoj, uključujući Cyrana de Bergeraca, a kasnije i Fontenella, stalnog tajnika

Akademije znanosti i saveznika Antonija Contija.

Tragom Bruna i Vaninija, pojavila se u Parizu jedna jezgra libertinskih pjesnika. Uključivala

je Maynarda, Boisroberta, Tristana L'Hermita, Saint-Amanta i Théophile de Viaua. Među

pjesnicima toga vremena bio je i Desbarreaux, koji je studirao sa Cremoninijem. Blizak njemu

bio je Théophile de Viau, koji je zamalo i sam bio spaljen na lomači. Ovaj Théophile de Viau

bio je poznat kao biseksualac i jamačno Descartesov najomiljeniji pjesnik. Libertinski pjesnik

Tristan bio je oponašatelj talijanskog pornografskog pjesnika Marina. U tim istim krugovima

kretao se i ateist i libertin Abbé Boisrobert koji je, uz podršku Richelieua, utemeljio

Francusku akademiju po uzoru na aristotelovske akademije u Italiji koje su kontrolirali

Venecijanci.

Francuski intelektualni život tijekom XVII. stoljeća imao je često svoje središte u salonima,

akademijama i kabinetima. Postupak venecijanske stranke sastojao se u tome da uspostavi ili

preuzme nadzor nad najprestižnijim i najmondenijim salonima te da zatim iskoristi

hegemonijski utjecaj koji su Venecijanci stekli dominirajući tim vodećim salonima, kako bi

dirigirali onaj glavni ton koji su onda manji i provincijski saloni i akademije već prema

očekivanju slijedili. Prvi istaknuti primjer za to je vodeća kulturna akademija s početka XVII.

stoljeća, Academie Puteane. Njezin organizator bio je Elie Diodati iz neslavne kalvinističke

obitelji Diodati iz Geneve, koji su bili prijatelji Sarpija i kontrolori Miltona. Diodati je bio u

izravnom kontaktu s Galilejem i ugostio je Miltona kada je ovaj bio na svojoj velikoj turneji.

U prvoj fazi Akademije Puteane, Diodati je bio u službi kao njezin tajnik. Još jedan član bio

je Gabriel Naudé koji je bio studirao sa Cremoninijem u Padovi i divio se ovome kao

deniaise-u, što je imalo značiti da je Cremonini bio inicirani koji je sve vidio. Naudé, koji se

beskrajno divio Cremoninijevim moćima zavaravanja, bio je knjižničar kardinala Mazarina i

anticipirao je nekoliko bitnih ideja Descartesa.

Treći član bio je filozof Gassendi, vodeći filozof u razdoblju od 1640. do 1660. godine u

Francuskoj. Gassendi je poučavao empirizam sličan onome u Sarpija. To je uključivalo

materijalnu dušu koja bi bila istančana kao najjednostavniji atomi, no ipak ništa manje

materijalna. La Fontaine, čije su basne oponašale ne samo Ezopa već i mnogo novije

venecijanske modele, bio je pod utjecajem Gassendija. Među ostale aktiviste Puteane ubrajali

su se Guy Patin, profesor medicine, te skeptik La Mothe le Vayer. Patin je pravio šale o

besmrtnosti duše: pričao je kako je jednom zamolio umirućega pacijenta da se vrati i izvijesti

ga o životu nakon smrti. Patin je pričao kako se taj pacijent doista bio i vratio, ali je odbio

govoriti, ostavljajući ga u neznanju u pogledu besmrtnosti duše.

Kada je Gassendi izašao iz mode oko 1660-e godine, zamijenio ga je poznati rozenkrojcer

Descartes, koji je također bio duboko zagazio u kabalu. Još dok je bio na koledžu u jezuita,

Descartes je bio progalileovski aktivan. Prekretna točka u Descartesovoj intelektualnoj

biografiji bio je niz od tri rapti philosophici, ili tri filozofska transa, koja je doživio u noći s

desetog na jedanaesti studenoga 1619-e godine, u vruće zagrijanoj sobi u jednom njemačkom

selu. Dan sv. Martina je 11. studenoga, a večer prije sv. Martina bila je priređena velika

pijanka u staroj kršćanskoj godini – nešto poput današnje Stare godine. Ova tri sna bila su i

izvorom Descartesove teorije o vrtlozima, među inim.

Descartes je obavio svoje hodočašće u Veneciju i kombinirao ga s uspješnom špijunažom za

klijente, što je ubrajalo francusku vojsku u Alpama. Descartes je posjetio strateški vrlo bitnu

regiju Valtellina u Švicarskoj, koja je bila jedna od čvorišnih točaka u Tridesetogodišnjemu

ratu što se upravo bio odvijao. Valtellina je bila teritorij protestantskih grisona ili sivih liga,

kopneni koridor koji je omogućavao izravnu komunikaciju između posjeda austrijskih

nadvojvoda s jedne strane, i Lombardije i Milana zaposjednutih od Španjolaca s druge strane.

Španjolci su je zauzeli 1619. godine. Descartes, već tada stručnjak za fortifikacije i ratne

opsade, poslao je natrag tako precizne izvještaje da su francuske snage uskoro bile u stanju

zauzeti Valtellinu, presjekavši austrijsko-španjolske komunikacije. Posve prirodno, sve je to

bilo savršeno u skladu s antišpanjolskom politikom Venecijanaca. Descartes je stigao u

Veneciju da bi vidio tradicionalnu godišnju ceremoniju koja je prikazivala vjenčavanje dužda

s Jadranskim morem.

Uskoro su se pojavile i kontraskupine koje su oglasile svoju namjeru da se suprotstave

kružoku libertinaca. Jedan primjer bilo je Društvo Svetog sakramenta, koje je 1629. godine

osnovao Vojvoda od Ventadoura. Bilo je to tajno društvo i uključivalo je široku špijunsku

mrežu. Mazarin je formalno raspustio Društvo Svetog sakramenta, no njegova mreža bila je i

dalje aktivna kao ''tajno društvo pobožnih'' na dvoru Luja XIV-oga. Dramatičar Molière, koji

je neko vrijeme bio ravnateljem zabava u Luja XIV-oga, u više se navrata sukobio s tim

''tajnim društvom pobožnih''. Molière, koji je i sam bio svojevrsni libertinac, izvrgao je satiri

religijske aktiviste u liku Tartuffea, naoko pobožnoga licemjera koji hini pobožnost da bi

slijedio svoje često nemoralne ciljeve.

Nakon Richelieuove smrti, oligarsi su ustali na pobunu protiv Mazarina pod vodstvom

kardinala de Retza, također jednog među istaknutim autorima. To je bila Fronda iz 1650.

godine. Mnogi pobunjeni plemići, primjerice Orléansi, bili su ateisti, libertinci i frondaši. Još

jedan čuveni frondaš bio je La Rochefoucauld, autor mnogih ciničnih, svjetski poznatih

maksima.

Među libertincima iz druge polovine sedamnaestoga stoljeća bio je Pierre Bayle, Leibnizov

protivnik. Tu je još i St. Evremonde, veteran Fronde i de facto libertinski izaslanik u

Londonu. St. Evremond je imao pozu rafiniranog razbludnika. Pod Lujem XIV-im libertinci i

ateisti sastajali su se u Društvu Hrama (Societe du Temple), gdje je dominantna figura bio

Veliki prior Vendomski. Drugi centar venecijanske stranke bio je Palais Royal, u nadleštvu

Vojvode od Orléansa.

1700 – 1800. godine

Tajni kružok libertinaca od samoga je početka imao sve kapacitete za špijunažu, umorstva i

terorizam. Dobar primjer je mreža Pierra Jurieua, obavještajnog agenta u službi Vilima

Oranskoga, aktivnog oko 1700-te godine. Ured javnog arhiva u Londonu posjeduje tisuće

stranica špijunskih izvješća od Jurieuove široke obavještajne mreže. Jurieu je bio hugenotski

vjerski službenik i prevoditelj Paola Sarpija. Prema jednom komentatoru, „Jurieu je postao

tvrdokornim braniteljem kalvinističkog pravovjerja. Odbijao je svaki kompromis, svako

popuštanje, svaku toleranciju. No, ova nepomirljivost, koja mu je davala neku sumornu

veličinu, dovela ga je, naizgled paradoksalno, do najrevolucionarnijih teza. Jurieu je

prekinuo u francuskih hugenota svaku dužnost na poslušnost kralju: tako je dao legitimitet za

ustanak te je bio jedan od očeva demokracije, i jedan od najočiglednijih prethodnika onoga

duha iz 1789. godine“ (A. Niderst, Dictionnaire des Litteratures). Na osnovi svog čitanja i

tumačenja Apokalipse, Jurieu je proglasio da će godine 1689. propasti i režim kralja Luja

XIV-oga i francuska Katolička crkva.

Jurieu o Sarpiju „..svidjelo se Bogu u njegovoj Providnosti da podigne, čak i u Rimskoj Crkvi,

jednog mudrog, umjerenog, razboritog i iskrenoga čovjeka, jednoga koji je, riječju, bio

najveći čovjek svojega vremena, i koji je sa svom pažnjom napisao ovu Povijest. On posjeduje

sve vrline (perfections) potrebne za kompletnog povjesničara...“

Nakon otprilike 1710. godine, venecijansku mrežu u Francuskoj reorganizirao je Antonio

Conti, i to oko njutnijanizma. Conti je radio s Montesquieuom i Voltaireom. Contijeva kasnija

mreža uključivala je Buffona, Diderota, Condillaca te ostala vodeća svjetla proslavljene

francuske Enciklopedije.

Venecijanski operativci, primjerice Giacomo Casanova, napredovali su kroz komunikacijsku

mrežu tajnoga kružoka libertinaca. Misija Casanove za venecijansku obavještajnu službu bila

je da napada i potcjenjuje režim Luja XV-oga. Za njime je slijedio venecijanski agent

Cagliostro, koji je organizirao skandale što su pomogli, prema Napoleonu, započinjanju

Revolucije, s ''aferom kraljičine ogrlice'' koja je proizvela široko rasprostranjenu mržnju

prema Mariji Antoinetti i Luju XVI-om. Nijedna od ovih operacija ne bi bila uspjela bez

''kabala'' libertinaca, u ambijentu koji je oslikao Mozart u sceni Viva la liberta u Don

Giovanniju.

Najzad, negdje oko 1800-te godine, nakon tri stoljeća podrivanja, francusko društvo bilo je

srozano do te točke da su Francuzi bili voljni podvrgnuti se diktaturi jednoga stranca –

jednoga Venecijanca. Tajni kružok libertinaca postavio je pozornicu za revoluciju, za teror, te

za Bonapartea. Ispalo je da je najpoznatiji francuski diktator bio genoveški Korzikanac iz

vremena nakon 1380-te godine, i tako de facto Venecijanac, što otkriva već otkrivenu tajnu da

je tako mnogo mračnih strana francuske kulture cijelo to vrijeme bilo proizvod Venecijanaca.

(ICLC konferencija, 1. rujna 1996. godine, objavljeno u časopisu New Federalist 23.

rujna 1996. god.)

V. RAT LIGE IZ CAMBRAIJA

PAOLO SARPI I JOHN LOCKE

Svaka osoba, znala ona to ili ne, nekakav je filozof. Svatko od nas nužno razvija neku teoriju

o tome kako funkcionira ovaj svijet. Ta teorija može se izraziti kao skup nekih aksioma.

Aksiomi su ideje očigledne same po sebi koje prepoznaje i prihvaća svatko tko ih vidi. Ti

aksiomi definiraju ljudsku narav, sadržaj povijesti, funkcioniranje ekonomije, svrhu vlasti,

životne ciljeve. Današnja američka populacija djeluje u skladu s aksiomima koji su pogrešni,

oligarhijski – i samoubilački. Neka diktatura ili monarhija možda bi i mogla proći s robovima

ili podanicima, no republika zahtijeva obrazovane i sposobne građane. Bez građana, republika

ne može opstati. Najopasnija sila u američkom životu danas je javno mnijenje. U suvremenoj
krizi, to javno mnijenje izbacuje izvan domašaja sve hitne mjere koje su potrebne da bi

podržale opstanak nacije. Javno mnijenje kretenizirano je televizijom i promatračkim

sportovima te je krajnje manipulirano medijskim vijestima. Ovo izopačeno javno mnijenje

odražava, ne toliko priznate pogreške političkog vodstva, koliko degradaciju intelektualnoga

života prosječnoga građanina. U suočenju s ovakvom vrstom javnoga mnijenja, svjetska

civilizacija kakvu smo poznavali neće još dugo opstati.

Ima li tomu lijeka? Jedino tako da se pogrešne aksiome razotkrije, da ih se iščupa i zamijeni

istinom.Povijest i filozofija dva su moćna oruđa u tom ratu protiv pogrešnih aksioma. Krizu

čovjeka-građanina, pripadnika neke države, potrebno je sagledati u dugoj povijesnoj

perspektivi – potrebno je, stoga, da pogledamo pet stotina godina unazad, sve otkako je s

talijanskom renesansom bila otvorena moderna era.

Prije nego što je renesansa počela, do otprilike 1400-te godine, postojala je neka

obeshrabrujuća jednoličnost u većini poznatih oblika ljudskoga društva. Neki su bili bolji,

neki lošiji, no općenito su to bili sustavi s dvije klase: vladajuća elita i masa. Masa je

sačinjavala i do 95 posto određene populacije. Bili su to seljaci, kmetovi i robovi, koji su

gotovo u pravilu radili na zemlji, gotovo uvijek nepismeni i zaostali. Njihov život bio je

mukotrpan, surov i kratak. Nad seljacima i kmetovima gospodarila je feudalna aristokracija.

Pa iako je već i sama monarhija dosta loša, u većini predrenesansnih zajednica bila je riječ o

nečem još gorem: bio je to tanak sloj vladajućih klasa zvanih oligarhijama. Ti aristokrati imali

su svoje vojne vazale, svoje svećenike, pisare, svoje lakaje, i svi oni činili su ukupno najviše

do 5 posto dane populacije. U takvim okolnostima, svjetski populacijski potencijal mjerio se

do nekoliko stotina milijuna ljudi, a čak i to je bilo desetkovano čestim pošastima i

razdobljima gladi.

Tu i tamo znao bi se pojaviti, i pojavljivao se, kakav dobar vladar, a skupa s njime i vrsni

filozofi i znanstvenici. No, oligarhija je bila prisutna uvijek, i samo je čekala da povuče

društvo ponovno prema dolje. Lihvarenje, stalni ratovi, ropstvo, rasizam, aristotelijanska
filozofija – to su trgovačke marke oligarhije. Oligarhija dolazi u raznim oblicima: rimski

Senat, baruni ''mračnoga doba'', ruski boljari, istočnoeuropski vlastelini, francuski frondaši,

knezovi Svetog Rimskoga Carstva. Većina ovih feudalnih aristokrata bili su vrlo neuki, surovi

i okrutni. Srednjovjekovni feudalni aristokrati bili su Venecijancima lak plijen za

manipulaciju, njima koji su te metode naslijedili od Babilona, Rima i Bizanta. Otprilike od

godine 1000. pa nekako do 1600., glavno središte oligarhije u Europi i Maloj Aziji bila je

Venecija.

Prvi bitni prekid u ovom dvoklasnom modelu izazvao je pokret koji je otpočeo s Danteom i

Petrarcom, a kulminirao s Kuzanskim, Leonardom i s talijanskom renesansom u XV. stoljeću.

Vrhunac rane renesanse bio je Koncil u Firenci 1439. godine, sazvan pod sponzorstvom

medičejskih vladara Firence. Osim što je nakratko ponovno ujedinio kršćanski svijet, ovaj

koncil prigrlio je teologiju filioque. U političkim terminima filioque je značilo da su svaki

čovjek i sva ljudska bića stvorena na sliku Božju, slična Bogu, na temelju toga što posjeduju

kvalitete nalik Bogu, a to je intelektualna kreativnost u obličju ljudske duše. Stoga se, dakle,

mora poštivati dostojanstvo ljudske osobe. Ljudski um sposoban je za znanstvena otkrića a

jednako je tako sposoban i za stvaranje moderne nacije-države.

Impuls s Koncila u Firenci obišao je cijeli svijet, s Kolumbom i s Firentincem Amerigom

Vespuccijem, medičejskim poslanikom koji je dao ime novim kontinentima, dvjema

Amerikama. Taj isti impuls ljudskoga napretka dopro je i u Francusku, gdje je kralj Luj XI

primijenio firentinske metode kako bi stvorio prvu modernu nacionalnu državu. Na prvome

mjestu bilo je to pitanje slamanja moći nezajažljive feudalne aristokracije. To je bilo učinjeno

putem oporezivanja, čime je bio financiran početak moderne administracije. Luj XI svoju je

društvenu osnovicu imao u trgovačkim i manufakturnim klasama po mjestima i u gradovima –

što su izvori moderne srednje klase. Za svoje vladavine između 1461. i 1483. godine, Luj je

poticao zanatstvo i trgovinu, štitio radna prava, donio statute o javnom zdravlju, izgradio

infrastrukturu, isušivao močvare i podigao nacionalnu vojsku. Stanovništvo i prosperitet u

Francuskoj rasli su u skladu s time. Francuska je bila prva nacija koja će dosegnuti odskočnu

točku za ulazak u moderno doba.

Jednako je tako rasla i vojna moć Francuske. To je vrlo brzo bilo uočeno kako kod novog

Tudorova režima u Engleskoj, tako i kod vladara Španjolske. Bilo je jasno kako budućnost

pripada onim većim nacijama-državama koje će biti dovoljno pametne da oponašaju metode

Luja XI. Da je model Luja XI prevladao posvuda, bilo je nade da bi oligarsi kao klasa mogli

biti dotučeni. Velika djela i pothvati renesansne umjetnosti, znanosti i državništva mogli bi

tada prevladati sve otpore i postati nezaustavljivima.

Venecijanci, koji su vodili svoj vlastiti rat protiv Firence i drugih talijanskih renesansnih

država već cijelo stoljeće, pažljivo su proučavali događaje u Firenci. Venecija je u biti bila

grad-država s imperijem u unutrašnjosti sjeverne Italije i sa svojim morskim imperijem na

Mediteranu. S početka su Venecijanci mislili kako će moći opstati kao velesila tako što će

izigrati nove nacije-države jednu protiv druge. Tako, čim je Luj XI umro, Venecijanci su

pozvali njegova nevrijednoga i inferiornoga nasljednika Karla VIII da osvoji Milano.

Francuzi su osvojili Napulj, Firenzu i Milano, no njihova nazočnost dovukla je ondje

španjolske snage. Bilo je to vrijeme kada su se rapidno mijenjala savezništva. Već i prije toga,

glavne su sile bile antagonizirane zahvaljujući venecijanskoj perfidnosti i njihovoj geopolitici.

Jer Venecijanci su bili drpali teritorije na svim stranama, grebući svaku muhu u letu koja bi

kraj njih proletjela.

Ono što je uslijedilo nakon toga bio je rat Kambrejske lige, veliki svjetski rat koji je označio

otvaranje moderne ere. Da je Venecija u tome ratu bila razorena, europska oligarhija bila bi

lišena svog komandnoga središta i vjerojatno bi iščezla. Bez Venecije, bili bismo pošteđeni

vjerskih ratova, uključujući tu Tridesetogodišnji rat; bili bismo pošteđeni Britanskog Imperija

i većine njegovih ratova, uključujući tu i američki građanski rat te dva svjetska rata u

prošlome stoljeću.
U srcu Lige iz Cambraija bila je riječ koju su 1508. godine zadali jedan drugom kralj Luj XII

od Francuske i Maksimilijan, car Svetog Rimskog Carstva, a to je da će podijeliti između sebe

teritorij Venecije. Kralj Španjolske pridružio se tome jer je želio uzeti venecijanske posjede u

južnoj Italiji. Nedugo potom, i papa Julije II della Rovere pridružio se toj Ligi. Julije II della

Rovere bio je profesionalni vojnik i jedan od oligarha. Nazvan je papa terribile: slika koju je

o njemu dao Rex Harrison u filmu Agonija i ekstaza čak je i preblaga.

Tako su Venecijanci, inače majstori geopolitike i okruženja, godine 1509. bili suočeni s

jednom ligom ali doista svih europskih država, uz iznimku Ugarske i Engleske. U Veneciji,

Vijeće desetorice preuzelo je ne sebe sve ovlasti službe za krizna stanja. Program Lige iz

Cambraija bio je izvlastiti sav venecijanski teritorij osim samoga mjesta u njegovoj laguni. Do

tog vremena, venecijansko je bogatstvo bilo crpljeno najvećim dijelom iz njezinih kopnenih

posjeda a manje iz prekooceanske trgovine, tako da bi gubitak kopnenoga imperija, ili

terrafirma, značio fatalni udarac. Među Francuzima bilo je onih koji su željeli ići i dalje od

toga: francuski general Bayard, čija hrabrost je do danas u Francuskoj ostala poslovična,

javno je obznanio svoju želju da uništi venecijansku oligarhiju zbog njihova prezira prema

Bogu i prema kršćanstvu, prezira koji je bio prevršio svaku mjeru.

U proljeće 1509. godine francuska je vojska sa 20 000 vojnika napustila Milano i prešla preko

rijeke Adde na venecijanski teritorij. Godine 1509., 14. svibnja, te francuske snage presrele su

i uništile njima ravnopravnu venecijansku plaćeničku vojsku. Venecijanci su predali Veronu,

Bergamo, Bresciju, Vincenzu pa čak i Padovu, povlačeći se u prirodnu utvrdu svojih laguna.

Cjelokupno venecijansko kopneno carstvo bilo je izgubljeno u jednom jedinom danu. U samo

jednoj bitci, Venecija je ispala s liste europskih velikih sila. Venecijanci su to nazvali ''druga

Cannae''. Firentinski tajnik Machiavelli uskliknuo je kako su u tom jednome danu Venecijanci

izgubili plijen od osam stotina godina agresije. Venecijanci su uspjeli vratiti Padovu, no

morali su je braniti od njemačkoga cara i 100 000 vojnika. Moderna era doista je bila

otpočela.
Samo dvaput prije toga bili su Venecijanci u takvom jednom sličnom strašnom škripcu. Bilo

je to u lagunama pod opsadom kralja Pipina od Francuske, nasljednika Karla Velikoga, 810.

godine, i onda ponovno pod opsadom Genovežana, tijekom rata u Chioggi 1379. godine. Da

bi katastrofa bila veća, nekoliko mjeseci prije toga Venecijanci su primili vijesti o pomorskoj

bitci kod Diva14 u kojoj je jedna egipatska flota, pomognuta čak indijskim prinčevima, bila

zbrisana od strane portugalske mornarice. Stari venecijanski monopol na trgovinu začinima s

Istokom bio je sada mrtva činjenica.

S početka su Venecijanci, sada pod opsadom u svojim lagunama, bili potpuno izolirani. No,

uto se odjednom pokazalo da ipak imaju jednog prijatelja: bio je to novi kralj Engleske,

Henrik VIII. Savjetovan od kardinala Woolseya i od Cecilovih, Henry VIII učinio je pritisak

na papu Julija da ovaj izda Ligu iz Cambraija i da sklopi savezništvo s Venecijom. Kada je

Julije prvi put zatekao Henrika VIII kako daje podršku Veneciji, bio je bijesan. Julije je rekao

engleskim ambasadorima: Vi Englezi ste svi odreda hulje.No, uskoro je postalo jasno da Julije

i nije tako daleko od Henrikove pozicije. Henrik je tako ponudio Venecijancima pozajmicu i

potpisao s njima sporazum o prijateljstvu.

Julije II della Rovere promijenio je strane i već u veljači 1510. godine bio je saveznikom

Venecije, u zamjenu za neke teritorijalne ustupke i nešto mita. U ljeto 1510. godine francuske

i carske snage drugi su put doprle do laguna, ali ih je Julije napao s boka i Venecija je bila

spašena. Julije II mora snositi povijesnu odgovornost što je dopustio preživljavanje Venecije,

pa tako i oligarhije, sve do modernoga svijeta.

Godina 1511. donijela je treću francusko-carsku ofenzivu, koja je još jedanput dosegnula do

obala laguna. Sada je Španjolska slijedila Julija i pridružila se venecijansko-papinskoj alijansi

protiv Francuske i Carstva. I Henrik VIII pridružio se ovoj Svetoj ligi, kao uvod za napad na

Francusku.
U proljeće 1512. došlo je do novog pomaka: car Maksimilijan odlučio je pridružiti se

Veneciji, papi i Španjolskoj, a protiv Francuza. Venecijanci su iskoristili tu prednost da bi

ponovno, treći put, zaposjeli svoje paljbom izrovano kopneno carstvo.

U veljači 1513. godine, Julije II della Rovere koji je omogućio produljetak života oligarhije u

moderni svijet, napokon je umro. Oko mjesec dana kasnije Venecijanci su, manevrirajući

očajnički ne bi li izbjegli da budu opljačkani od svojih nominalnih saveznika, zapečatili

savezništvo s Francuskom. Venecija se tada suočila s napadima španjolskoga generala

Cardonae. S vrhova svojih zvonika Venecijanci su promatrali kako Španjolci spaljuju mjesta

uzduž rubova lagune te otvaraju topovsku paljbu prema samome gradu. Venecija je tako već

četvrti put bila na rubu pogibije, ali se Cardona morao povući.

Rat se razvukao dalje kroz 1514. godinu. U rujnu 1515., Francuzi i Venecijanci najzad su

pobijedili u ključnoj bitci kod Marignana. Nakon toga još je samo Verona ostala u rukama

njemačkih carskih snaga, a Venecija i car Maksimilijan potpisali su najzad mir 1517. godine.

Te iste godine 1517., druga očajnička venecijanska operacija vođena u vrijeme rata, kojom je

upravljao i vodio je Gasparo Contarini, donijela je ploda, naime, Luther je uto zakucao svoje

teze na vrata wittenberške katedrale. Od toga trenutka nadalje, religijski sukobi između

katolika i protestanata u Njemačkoj i drugdje počeli su olakšavati izravan pritisak na Veneciju.

Venecija je bila u dugovima u iznosu od 5 milijuna dukata. U tih osam godina Venecija je bila

opustošena beskrajnim manevrima silnih vojski. Samo su vjerski ratovi, reformacija i

protureformacija spasili Veneciju da ne bude konačno smlavljena.

Venecija je preživjela. Preostalo je još samo pitanje kako se ova malešna i slabašna državica

mogla nadati da će nametnuti svoje oligarhijske aksiome budućemu čovječanstvu. Dio

odgovora na to bilo je metastazirati venecijanski oligarhijski ''tumor'' kako bi se preuzelo

kontrolu u nekoj velikoj modernoj državi. S tim ciljem Venecijanci su naposljetku izabrali

Englesku, silu koja im je bila najviše prijateljski naklonjena tijekom prohujaloga rata.
No, korijeni venecijanskoga i bizantinskoga utjecaja u Engleskoj bili su i mnogo dublji.

Danski vikinški zavojevači koji su krenuli u pohod na Alfreda bili su oruđa Bizantskoga

Carstva, a utjecaj tog Carstva dopirao u Skandinaviju duž varjaškoga puta kroz Rusiju.

Norveška vojska koja je upala u Englesku 1066. godine bila je pod komandom jednog

bizantskoga generala, imenom Harold Hardrada. Tijekom XIII. stoljeća, Henrik III od

Engleske bankrotirao je zbog pozajmica iza kojih su stajali Venecijanci. Kada je Edward III

započeo Stogodišnji rat protiv Francuske, oko 1340. godine, bio je on oruđe Venecije, budući

da su Venecijanci željeli spriječiti Francusku da se umiješa u njihove ratove protiv Genove.

Ratove ruža vodile su frakcije kojima su manipulirali Venecijanci, a koji su i pobunu Wata

Tylera i Wycliffove Lollarde vidjeli kao generalnu probu za Luthera. Venecijanska frakcija

bila je dominantna na dvoru Henrika VIII. Tako su, dakle, Venecijanci preselili svoje

porodične imetke i svoj karakterističan nazor na svijet u Englesku.

No, selidba u Englesku i stvaranje Britanskog Imperija bili su tek dio odgovora na pitanje.

Dokle god je renesansna znanost nastavljala svoj put i napredovala njime, tako dugo su

Venecijanci, Britanci i svi ostali bili prisiljeni to oponašati i kopirati, u opasnosti da bi inače

mogli biti vojno poraženi. Ali iracionalna dominacija oligarha nije mogla egzistirati zajedno

sa stalnim napretkom u znanosti i tehnologiji. Venecijanci nisu mogli jednostavno napasti

znanost izvana. Bilo im je potrebno preuzeti kontrolu u znanosti i pokvariti znanost iznutra.

Ta zadaća dopala je venecijanskom inteligencijskom vođi Paolu Sarpiju koji je živio od 1552.

do 1623. godine. Sarpi je postao jednom od najpoznatijih osoba u Europi zahvaljujući ulozi

koju je odigrao kao venecijanski šef propagande tijekom papinskog interdikta protiv Venecije

1606 – 1607. godine. Sarpi je imao svoj potpis ispod ubojstva kralja Henrija IV od Francuske,

1610. godine. A uz pomoć svojih pouzdanika na dvoru Fredericka V u Heidelbergu, imao je i

odlučnu riječ u otpočinjanju Tridesetogodišnjega rata, rata koji je pobio polovinu stanovništva

Njemačke i jednu trećinu stanovništva u Europi u cjelini.

Ipak, Sarpijevo najdugoročnije postignuće jest lansiranje europskog prosvjetiteljstva koje je

uključivalo, kako Bacon-Hobbes-Locke-Newton-Berkley-humeovski engleski empirizam,

tako i Descartes-Voltaire-rousseauovsku francusku enciklopedističku školu. Sarpi je bio jedan

od najvećih kvaritelja znanosti i filozofije.

Sarpi je bio servitski redovnik skromna podrijetla koji se uzdigao do toga da je postao broj

dva u svojemu redu. Još zarana u životu, postao je obožavateljem Williama Ockhama, jednog

od najglupljih srednjevjekovnih filozofa-nominalista. Sarpi je, također, bio sljedbenik

Pomponazzija, venecijanskoga profesora koji je dokazivao kako čovjek nema dušu.

Sarpi je živio u Rimu i poznavao je glavne osobe protureformacije, među koje su se ubrajali

Carlo Borromeo, Roberto Bellarmino, papa Sikst V i budući papa Urban VII. Sarpi je uskoro

postao marionetom obitelji Contarini i Morosini, kojima je bilo povjereno venecijansko

metastaziranje u sjevernu Europu. Klika Contarini-Morosini, nazvana strankom ''mladih'',

postala je dominantnom u Veneciji tijekom 1580-ih godina. Sarpi je, pak, postao, riječima

papinskoga nuncija, gazda pola Venecije, i vodio je salon za kalviniste i libertine koji je

napadao Vatikan kao ''akademiju pogrešaka''.

Vodeći britanski autoritet za Sarpija je H. R. Trevor-Roper, danas Lord Dacre, koji toga fratra

naziva ''neumornim polimathom'', učiteljem svih znanosti. U stvarnosti, Sarpi je bio glavni

kvaritelj moderne znanosti, najveći šarlatan svih vremena. Ono što se danas uči na

sveučilištima, to su njegova učenja.

U astronomiji i u fizici Sarpi je bio službenik zadužen da usmjerava rad padovskog profesora

Galilea Galileja. Galileo je pisao da je Sarpi bio matematičar bez premca u Europi, a

suvremenici su prepoznavali da je Sarpi bio savjetnik, autor i ravnatelj Galileova

teleskopskoga projekta. Galileova opažanja odvijala su se iz Sarpijeva samostana. Teleskop,

pak, izumio je Leonardo. Galileo je sve do kraja života bio plaćeni djelatnik Sarpijeve

skupine.
Sarpi je, također, pokušavao steći neku reputaciju kao ekspert za magnetizam koji ga je

fascinirao jer mu je to zvučalo magično. U tome ga je vrlo hvalio G. B. della Porta, autor djela

Magia Naturalis. Sarpi je jednako tako bio poznat i kao matematičar i vjerojatno je napisao

neki traktat o matematici koji se, međutim, izgubio kada je njegov samostan izgorio 1769.

godine. Sarpi je proučavao francuskoga matematičara Francois Vietea. U anatomiji, pak,

Venecijanci su niz godina pokušavali dokazati da je Sarpi bio prvi koji je otkrio zalistke u

ljudskim venama, pa čak i to da je bio prvi koji je opisao krvotok, dobrano prije Harveya.

Sarpi je napisao Povijest Koncila u Trentu i njegov utjecaj na historiografiju bio je

neizmjeran. John Milton je još jedan, ovaj put engleski autor, koji je hvalio Sarpija uzduž i

poprijeko. Milton je uzimao Sarpija kao primarni izvor i hvalio ga kao ''velikog

raskrinkavatelja'' pape i papinstva. Edward Gibbon, autor djela Uspon i pad Rimskog Carstva

(The Decline and Fall of the Roman Empire), bio je vodeći historičar britanske venecijanske

stranke tijekom osamnaestoga stoljeća. U svom voluminoznom djelu, Gibbon je napisao:

„Čak ako bi Rim i njegova religija bili uništeni, (Sarpijevo) zlatno djelo i opet bi preživjelo,

kao filozofska historija i kao korisno upozorenje'. Lord Thomas Babington Macaulay,

historičar venecijanske stranke u devetnaestome stoljeću, bio je također jedan od Sarpijevih

obožavatelja. Za današnjega lorda Dacrea alias Trevor-Ropera, Sarpi je jednostavno bio

najveći među svim katoličkim povjesničarima. Sarpi je, tako eto, doista, bio čudo od djeteta

među oligarsima.

No, što je sa Sarpijem kao filozofom? Sarpi nije nikad objavio neko djelo iz filozofije, no

pronašlo se da venecijanski arhivi sadrže njegove filozofske rukopise, Arte di Ben Pensare

(Umijeće dobrog mišljenja) i Pensieri (Misli), koji su bile objavljeni 1910. godine te, ponovno

i potpunije, 1951. godine. Tu nalazimo kako Sarpi stvara osnove modernoga empirizma.

Njegova metoda bila je ustvrditi kako znanstvenu istinu valja tražiti ne u Aristotelu, već radije

napisanu matematičkim znacima u velikoj knjizi života. Način da se dođe do te istine vodi

putem izvjesnosti osjetila, točno kako je to Aristotel bio i preporučio. Mnogi Aristotelovi
specifični zaključci smiju se odbaciti, ali njegovu metodu te otud i njegovu sveukupnu

dominaciju trebalo bi sačuvati.

I Francis Bacon i Thomas Hobbes razumjeli su talijanski jezik. Oni i njihov zaštitnik, Earl od

Devonshirea, dopisivali su se sa Sarpijem i njegovom skupinom, uz Hobbesa koji je prevodio.

Hobbes je posjetio Veneciju u rujnu 1614. i vjerojatno se tamo susreo sa Sarpijem. Baconova

induktivna metoda jednostavno je filtrirani Sarpi.

Hobbes je pripadao Sarpijevoj mreži cijelog svog života. Plan za Hobbesovu karijeru kao

pisca izniknuo je iz njegova susreta s Galilejem 1636. godine, kada je Galileo sugerirao ne bi

li Hobbes napisao jednu knjigu o etici, u skladu s matematičko-geometrijskom metodom.

Cijeli život Hobbes je išao okolo lupetajući kako je kretanje ono jedino što je zapravo

posrijedi. Jedna od Sarpijevih Pensieri glasi: „Iz čovjekove slabosti dolazi njegovo obilježje

života u društvenoj zajednici, no iz čovjekove pokvarenosti dolazi potreba da se živi

podređeno nekom višem autoritetu...“ (405). Ovo, uz Sarpijevu omiljenu temu o sukobu

crkva-država, čini supstancu Hobbesova Leviathana. Dok je živio u Parizu za vrijeme

engleskoga građanskog rata, Hobbes se kretao u društvu venecijanskih uzdanica, primjerice

Mersenna, Descartesa i Gassendija. Hobbes i Descartes znali bi se i posvađati, no svejedno su

se držali zajedno.

Zatim je tu i pitanje Locka. Lord Macauley i drugi engleski pisci pristupali su Sarpiju kao

nekome tko je anticipirao Locka. U stvarnosti, Locke je bio plagijator Sarpija. Za to, pak,

imamo svjedočanstvo nikoga manje nego jedne poznate ličnosti iz sredine osamnaestoga

stoljeća, venecijanskoga dužda Marca Foscarinija. Ovaj dužd piše kako je Sarpijevo Umijeće

dobroga mišljenja ''original iz kojega je Locke prepisivao''.

Lockeova prva knjiga argumentira kako je um prazna ploča bez ikakvih urođenih ili

prirođenih ideja. To se uklapa precizno sa Sarpijem, koji s Aristotelom i Pomponazzijem

nastoji pokazati kako ništa ne ulazi u um osim putem osjetila. Prema tome prirodno slijedi da

ljudska duša ne postoji.

„Svako tijelo u kretanju djeluje na ono sa čime je u dodiru“ – to je Sarpijeva polazišna točka.

Sarpi ''pokazuje kako izvanjski objekti djeluju na naša osjetila, razlikujući objekte koji

stvaraju osjet i osjet sâm''. Senzacije koje osjećamo nisu kvalitete danoga objekta, već

fenomeni našega intelekta. Osjetila isporučuju senzacije putem nervnoga sustava. Zatim u

igru ulazi diskurzivno rezoniranje odnosno aktivni intelekt, s idejama o broju i veličini.

Diskurzivno rezoniranje uvodi red, kombinira i uspoređuje osjete-ideje koji su bili

pospremljeni u pamćenje.

To sve ima svoju blisku paralelu u Lockeovoj drugoj knjizi. U Umijeću dobrog mišljenja,

Sarpi piše kako „spoznaja putem iskustva daje veću izvjesnost nego spoznaja putem razuma, i

nema tog razuma koji će ikada uspjeti biti jednak iskustvu“. Lockeova druga knjiga

ustanovljuje kako je sva naša spoznaja utemeljena na iskustvu i iz njega derivirana. Iskustvo,

pak, dolazi iz senzacije ili iz refleksije, refleksije na osjetilni utisak već pohranjen u mozgu.

Sarpi raspravlja i o refleksiji, razlikujući kogniciju i kasnije refleksiju na tu istu kogniciju.

Sarpi dopušta složene ideje, koje čini više nego jedan osjetilni utisak, a jednako to dopušta i

Locke. Osjetilni utisci u načelu ne varaju, kaže Sarpi, iako će katkad škodljive vizije i tome

slično uzrokovati iskrivljenja, pa se diskurzivno razmišljanje (rezoniranje) može zbuniti.

Lockeova druga knjiga sadrži slične takve primjedbe, s raspravom o sljepoći na boje. Obojica

posvećuju prostor metodama za popravljanje pogrešaka u procesuiranju osjetilnih ideja.

Sarpi argumentira kako intelekt sređuje ideje prema predodžbama o rodu, vrsti i biti. Za

Lockea, „sav taj veliki posao oko genera i species te oko njihovih esencija... ne vrijedi sve

zajedno više od ovog: Da ljudi... sami od sebe bivaju sposobni razmatrati stvari u svezama...

(II.31). Od tih sveza, Sarpi ide dalje na definicije i zatim na aksiome (ipolipsi). Locke, pak,

radije imenuje te aksiome kao maksime te će argumentirati kako od njih ima ograničene
koristi, jer one služe uglavnom tome da se dobiju rasprave. Sarpi je tu čak i pesimističniji, te

ustvrđuje kako je znanje zapravo štetno te da su životinje u svojoj prirodnoj ignoranciji u

boljem položaju od nas.

Sarpi i Locke slažu se i u pogledu valjanosti silogizma, za koji također smatraju da je prilično

ograničen. Sarpi upozorava kako silogizam često može biti izokrenut u svojoj formi. Locke, u

želji da pokaže kako je u punoj mjeri moderan te da nipošto nije nekakav skolastik ili školnik,

također poriče silogizmu ikakva prava – iako se žuri dodati kako to ni najmanje ne umanjuje

Aristotelov autoritet.

Sarpi završava s nekoliko primjedaba o jeziku, te kaže kako riječi nisu izmišljene zato da bi

identificirale stvari, već prije zato da bi identificirale ideje onoga tko govori. Locke

reproducira ovaj argument in toto, te ustvrđuje kako „...riječi... ne označavaju neposredno

nijednu stvar već označavaju samo ideje u umu govornika“ (II. 32). Sarpi gleda na riječi kao

na izvore zabune i izvore pogrešaka, uostalom kao i Locke.

Velika većina Lockeovih modernih izdavača i biografa uopće ne spominju Sarpija. Ali katalog

Lockeove biblioteke pokazuje živo zanimanje za toga Venecijanca. Locke je posjedovao

Sarpijeva djela u šest svezaka, Sarpijevu Povijest koncila u Trentu te povijest inkvizicije,

Sarpijeva talijanska pisma, zatim povijest pape Pavla IV., i uz to još Micanzijev prvi životopis

Sarpija, sve u svemu 13 knjiga.

Sarpiju su trebale 22 stranice, dočim je Lockeu bilo potrebno malo manje od 1000 stranica.

No, nema nikakve sumnje da je Sarpi, kolikogod to bilo opskurno, utemeljitelj modernog

britanskog empirizma i kao takav glavni filozofski šarlatan Britanskoga Carstva i narodā

engleskoga govornog područja, uključujući tu i mnoge današnje Amerikance. Sarpi je tako,

dakle, postao najpopularnijim i najutjecajnijim misliocem modernoga svijeta. Mrtva ruka

Paola Sarpija izlazi i opet iz njegova sarkofaga, prijeteći da zadavi svjetsku civilizaciju.
(S konferencije ICLC-a - okrugli stol na temu: Aksiomi američkoga sustava, 18. veljače

1996. g., objavljeno u časopisu New Federalist, 18. ožujka 1996. god.)

Izbor iz bibliografije:

( bibliografija uz poglavlja I i II, Venecijanska urota i Uloga venecijanske oligarhije u

reformaciji, protureformaciji, prosvjetiteljstvu i u Tridesetogodišnjem ratu)

Vidi objavljene i neobjavljene radove Ala i Rachele Douglas, Grahama Lowryja, Davida

Cherryja i Pietra Cicconija.

Eugenio Alberi (ed.), Le relazioni degli ambasciatori veneti al senato durante ili secolo

decimosesto, Firenze, 1853.

Allgemeine Deutsche Biographie, Leipzig, 1876., za Christian von Anhalt i Friedrich V.

Elector of Palatinate

Aurelius Augustinus, On Faith and Works, ed. Gregory J. Lombado, (Newman Press, New

York, 1988.)

Aurelius Augustinus, The Teacher, The Free Choice of Will, Grace and Free Will, trans. By

Robert P. Russell, (Catholic University of America Press, Washington D.C., 1968.)

Theobald Beer, Der Froeliche Wechsel und Streit (Johannes Verlag, Einsiedeln, 1980.)

Biographisches Lexikon des Kaiserthums (Vienna, 1882.)

Bouwsma, Venice and the Defense of Republican Liberty (Berkley, 1968.)

Horatio Brown, The Venetian Republic (London, 1902.)

Concilium Tridentinum, (Freiburg im Breisgau, 1901.)

Cozzi, Paolo Sarpi fra Venezia e l'Europa (Einaudi, Torino, 1978.)

Dictionary of National Biography (London, 1921.)

Franz Dietrich, Gasparo Contarini 1483–1542. (Nieuwkoop, 1972.)

Stephan Eshes, Der Reformentwurf des Kardinals Nikolaus Cusanus, u: Historisches

Jahrbuch, XXXII, 1911, str. 274–297.

Enrico De Mas, Sovranita' politica e unita' cristiana nel seicento anglo–veneto, (Ravenna,

1975.)

Dermot Fenlon, Heresy and Obedience in Tridentine Italy: Cardinal Pole and the Counter–

Reformation, (Cambridge University Press, 1972.)

Walter Friedensburg, (ed.), Nuntiaturen des Vergerio, 1533–1536, volume I iz

Nuntiaturberichte aus Deutschland 1533–1559 (Gotha, 1892; Frankfurt, 1968.)

Carl J. Friedrich, The Age of the Baroque (New York, 1952.)

Felix Gilbert, The Pope, His Banker, and Venice (Cambridge, Mass., 1980.)

Felix Gilbert, Religion and Politics in the Thought of Gasparo Contarini, u: History: Choice

and Commitment (Cambridge, Mass., 1977.)

Karl Gilbert (ed.), Der Briefwechsel des Conradus Mutianus u: Geschichtsquellen der

Provinz Sachsen (Halle, 1890.)

Hartmann Grisar, Luther (London, 1913–17.)

H.G.Haile, Luther, An Experiment in Biography, (Doubleday, New York, 1980.)

Rudolph Haubst, Der Reformentwurf Pius des Zweiten, u: Roemische Quartalschrift, XLVIII

(1953.), str. 188–242.

Irmgard Hoess, Georg Spalatin 1484–1545. (Weimar, 1956.)

Serge Hutin, Histoire des Rose–Croix (Paris, 1971.)

Index Librorum Prohibitorum (Venice, 1564.)

Hubert Jedin, Ein Thurmerlebnis des Jungen Contarini, Historisches jahrbuch LXX

(Munich–Freiburg, 1951), str. 115ff. Vidi i H.Jedin, Il contribut veneziano alla riforma

cattolica, u: La civilta' veneziana del rinascimento.

Julius Krebs, Christian von Anhalt und die Kurpfaelzische Politik am Beginn des

Dreissigjaehrigen Krieges (Leipzig, 1872.)

John Leon Lievsay, Venetian Phoenix: Paolo Sarpi and Some of His English Friends (1606. –

-1700.), (Wichita, Kansas, 1973.)

Peter Matheson, Cardinal Contarini at Regensburg, (Oxford, 1972.)

R. R. Palmer, A History of the Modern World, (New York, 1961.)

Geoffrey Parker, The Thirty Years' War, (London/New York, 1984.)

Ludwig Pastor, Geschichte der Paepste, (Freiburg im Breisgau, 1904.)

Pius II,The Commentaries, Smith College Studies in History, Octorber 1939.ff

Reginald Pole, Pole's Defense of the Unity of the Church, ed. Joseph Dwyer (Maryland,

1965.)

Cecil Roth, The Jews in the Renaissance, (Philadelphia, 1959.) i A History of the Jews in

England (Oxford, 1964.)

Paolo Sarpi, Scelte lettere inedite, (Capolago, Canton Ticino, Switzerland, 1833.)

Fra Paolo Sarpi, Scritti Filosofici e Teologici, (Laterza, Bari, 1951.)

Joseph Schnitzer, Peter Delphin General des Camaldulenserordens 1444–1525, (München,

1926.)

Anne Jacobsen Schutte, Pier Paolo Vergerio: The Making of an Italian reformer, (Geneva,

1977.)

Frederico Seneca, La Politica Veneziana l'Interdetto, (Padova, 1957.)

Antonio Socci and Tommaso Ricci, Luther: Manichean Delirium, u: 30 Days, 1992., II, str.

54–61.
Elmar Weiss, Die Unterstützung Friedrichs V. von der Pflaz durch Jacob I. und Karl I. von

England im Dreissigjährigen Krieg 1618–1632., (Stuttgart, 1966.)

Frances A. Yates, Occult Philosophy in the Elizabethan Age, (London, 1979.) i The

Rosicrucian Enlightenment, (London, 1972.)

1
Venecijanska 'obala robova' u hrvatskoj se historiografiji od XIX. st. do danas rado tumači kao 'obala Slavena', ali u
obrnutom smislu, svakom zdravom razumu usprkos, kao da su 'Slaveni', a osobito 'južni', 'naši', 'Dalmatinci' itd., bili 'visoko
cijenjen'i u Veneciji. (vidi, primjerice, V. Mažuranić,'' Melek 'Jaša Dubrovčanin''' u Indiji godine 1480.-1528. i njegovi
prethodnici u Islamu prije deset stoljeća, Zbornik kralja Tomislava, str. 219ff).
2
(Prim. prev.: think - tank institucija:“institut za intelektualne usluge“, R. Filipović, Englesko – hrvatski ili srpski rječnik,
XI. izdanje, Školska knjiga i Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1983.)
3
serviti= sluge Marijine, red koji slijedi augustinovska pravila, osnovan 1233. godine
4
Objavljenoj pod pseudonimom Pietro Soave Polano
5
Kamaldoleški red -
6
Zahvat se sastojao u inscenaciji 'zarobljavanja' i odvođenja u kaštel (prim. ur.).
7
Čuveni minijaturist hrvatskoga podrijetla Julije Klović kretao se u ovom krugu i Colonne su bili sponzori njegovih slika
(prim. ur).
8
Marko Ante Gospodnetić (Markantun de Dominis), u svojstvu protestanta s ekumenskim vizijama, sudjeluje tada u
objavljivanju te vjerojatno i širenju Sarpijevih djela.
9
(Prim. prev.: čovjek koji ispituje kvalitetu metalnog novca).
10
Newtonianesimo per le dame, Pariz-London 1537, posebno cijenjeno od Voltairea kao jedan od prvih traktata za širenje
njutnijanizma.(prim. ur.)
11
Prezreni na svijetu. izd. Francios Maspero, Paris, 1961; Prosveta, Beograd, 1983. Valja reći da su knjige i ideje Rimskog
kluba desetljećima bile obvezna i omiljena literatura na humanističkim fakultetima diljem bivše Jugoslavije, a što se tiče
Hrvatske i danas su.
12
Za prijevod na engleski jezik vidi: Marion L. D. Kuntz , {ed.}, Colloquium of the Seven about Secrets of the Sublime,
Princeton, 1974). Za prijevod na hrvatski jezik još ćemo se načekati ( prim. ur.).
13
Discours de la servitude volontaire ou le Contr'un djelo koje je Étienne de La Boétie napisao navodno 1549 u dobi od 18
godina, a prvi put je objavljeno tek 1576.
14
Luka u indijskoj državi Gudjerat gdje je u to vrijeme knez – 'melek', bio 'Jaša Dubrovčanin', možda figura iz krajeva
Istočne Europe (v. Mažuranić). Bitka je završila Pirovom pobjedom Portugalaca --- (prim. ur.).