1.

VRJEDNOVANJE ODGOJNO – OBRAZOVNOG RADA U TJELESNOM I ZDRAVSTVENOM PODRUČJU

- Vrjednovanje odgojno-obrazovnoga rada je postupak stručne prosudbe (procjenjivanja) svih pojavnosti koje se
prate, provjeravaju i ocjenjuju tijekom nastavnoga procesa. Tako definiran pojam vrjednovanja očito je nadređen i
pretpostavljen pojmovima praćenja, provjeravanja i ocjenjivanja, jer je procjenjivanje sastavni dio provedbe sva tri
navedena postupka.
- Postupci praćenja, provjeravanja i ocjenjivanja nazivaju se sastavnice vrjednovanja učenika, a provode se u osnovnom i
srednjem školstvu trajno od početka do završetka nastavne godine. To su iznimno opsežne i odgovorne aktivnosti
nastavnika kojima se sustavno prikupljaju informacije te utvrđuju i vrjednuju stanja i postignuća učenika u odgojno-
obrazovnom procesu. Ovi postupci zahtijevaju visoku razinu odgovornosti nastavnika najprije prema učenicima i
roditeljima, ali i prema zanimanju kojim se bave, jer vrjednovanjem postignuća učenika nastavnik u mnogome vrjednuje i
svoj rad.
- Tri sastavnice vrjednovanja rada - praćenje, provjeravanje i ocjenjivanje funkcionalno su povezane. Takav odnos određuje
njihov smisao i zajednički cilj, koji se može definirati kao upravljanje nastavnim procesom u funkciji razvoja učenika.
Ovi postupci istodobno su nadređeni jedan drugome, ali i da se međusobno podrazumijevaju. To je razlog da ih se može
razmatrati deduktivno, odnosno pristupom od općeg prema posebnom.
praćenje

ocjenjivanje
provjeravanje

- Praćenje rada može biti neplanirani i planirani postupak. Kada je praćenje planirani postupak, tada je predviđen
izvedbenim nastavnim planom i programom zbog čega se naziva provjeravanje. Kada se provjeravanje provodi prema
unaprijed definiranim kriterijima, takav postupak naziva se ocjenjivanje. Zato je ocjenjivanje pojam reda najviše razine,
jer se u trenutku njegove provedbe učenik provjerava i prati. Upravo ovi odnosi uzrokuju različitu zastupljenost postupaka
praćenja, provjeravanja i ocjenjivanja tijekom nastavne godine.
- Svakodnevna praksa ukazuje da su postupci praćenja najzastupljeniji (100 % sati) , provjeravanja manje zastupljeni
(30 % sati) , a ocjenjivanja najmanje (20 % sati). Praćenje učenika provodi se na svakom satu tijekom nastavne godine,
provjeravanje se provodi na predviđenim satima prema izvedbenom nastavnom programu rada, a ocjenjivanje se provodi
samo na odredenim satima provjeravanja.
- Veliku važnost ovih postupaka u nastavnom radu potvrduje podatak da je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
izradilo: „Pravilnik o načinima, postupcima i elementima vriednovania učenika u osnovnoj i srednjoj školi ". Njime su
propisani i opisani elementi vrjednovanja učenika, dakle postupci praćenja, provjeravanja, ispitivanja i ocjenjivanja znanja,
vještina i razvoja sposobnosti učenika za sve nastavne predmete. U pravilniku su opisana prava i obveze učitelja/nastavnika,
učenika i njihovih roditelja/skrbnika u navedenim postupcima.

1.1. PRAĆENJE
- Praćenje je prva sastavnica vrjednovanja učenikovoga odgojno-obrazovnoga rada. U tjelesnom i zdravstvenom
području to je postupak sustavnoga uvida, prikupljanja i bilježenja podataka o svim zdravstvenim, kineziološkim,
psihološkim, pedagoškim i sociološkim pojavnostima kod učenika za vrijeme odgojno-obrazovnog rada.
- Pritom se sustavni uvid i prikupljanje podataka treba provoditi ne bilo kako, već kao stručna prosudba nastavnika o
navedenim pojavnostima. Nakon stručne prosudbe, a prema samostalnoj odluci nastavnika, pojavnosti se bilježe kao
zapažanja o učeniku u predviđene rubrike stručne dokumentacije (Pregled rada tjelesne i zdravstvene kulture, Imenik
učenika. Dnevnik rada). U koju rubriku stručne dokumentacije bilježi se određena informacija ovisi o njenoj posebnosti.
Na primjer, visina učenika zasigurno se neće upisivati u Imenik učenika već u Pregled rada.

- Sve pojavnosti koje se prate u radu s učenicima mogu biti izravno i neizravno povezane s nastavnim procesom.
o lzravno se praćenje odnosi na strukovni dio rada koji je formalno i funkcionalno vezan za predmet tjelesna i
zdravstvena kultura. Konkretno, izravno praćenje se najviše odnosi na sastavnice nastavnoga rada koje su tijekom
nastavne godine predmet praćenja i ocjenjivanja u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi. To su motorička znanja, motorička
 postignuća, kinantropološka postignuća i odgojni učinci rada. Nadalje, odnos prema nastavnom procesu, redovitost
dolazaka na nastavu, vladanje učenika, odnos prema ostalim učenicima u razrednome odjelu i sl ., povezani su s
ocjenjivanjem odgojnih učinaka tijekom nastavnog procesa.
o Neizravno se praćenje odnosi na sustavan uvid u one pojavnosti koje formalno nisu, ali funkcionalno jesu
povezane s predmetom tjelesna i zdravstvena kultura. Na primjer, zdravstveno stanje učenika nastavnik mora
pratiti i na bilo kakva odstupana od standardnoga stanja treba reagirati. Nadalje, nastavnik prati i ostale pojavnosti
koje su neizravno značajne za nastavni proces kao što su: oporavak učenika nakon bolesti, promjene učenika u
ponašanju i sl. Prostoru neizravnoga praćenja pripada prikupljanje informacija o zdravstvenom stanju učenika
koje če zbog značaja za nastavu tjelesne i zdravstvene kulture i posebnosti prikupljanja podataka biti detaljnije
opisano. Zdravstveno stanje učenika procjenjuju zdravstvene ustanove koje su formalno i funkcionalno povezane
osnovnim i srednjim školama. Temeljem Zakona o zaštiti osobnih podataka, informacije o zdravstvenom stanju
učenika na početku školske godine nastavnik ne može saznati od zdravstvene ustanove kojoj pripadaju učenici.
Jedina zakonska mogućnost je da nastavnik kontaktira roditelje na roditeljskim sastancima svih razrednih odjela ili
temeljem pripremljenoga dopisa u pisanom obliku zamoli roditelje da daju bitne informacije o zdravlju njihove
djece.
o Zato je bitno istaknuti da, zbog zaštite privatnosti, nastavnik smije upisati u Imenik učenika - rubrika "zapažanja o
učeniku", samo bitne i probrane podatke o zdravstvenom stanju učenika. Ostale podatke treba upisivati u pregled
rada nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture. U neposrednom radu s učenicima, temeljem dobivenih podataka od
roditelja, nastavnik treba pratiti njihove zdravstvene reakcije uvidom u odstupanja od standardnog zdravstvenog
stanja. Osim toga nastavnik treba stalno pratiti razinu zdravstveno-higijenskih navika i higijenskih promjena
kod učenika koje s punim pravom može vrjednovati. To upućuje da je praćenje iznimno opsežan i značajan dio
odgojno-obrazovnoga procesa koji se sastoji od gotovo beskonačnog broja elemenata. Zbog toga nastavnik može
samo manji broj bitnijih praćenih elemenata rada bilježiti u rubriku „Zapažanja o učeniku", a mnogo veći broj ipak
mora pamtiti. Neki izravni elementi praćenja strukovno su određeni, kao primjerice nazočnost učenika na nastavi,
zalaganje i vladanje učenika na nastavi itd. Ostale elemente praćenja nastavnik samoinicijativno određuje i odlučuje
hoče li ih bilježiti ili će pamtiti.

- Zaključno se može kazati da je praćenje temeljni postupak kojim se neprekidno vrjednuju mnogi elementi odgojno-
obrazovnog procesa zbog čega se tijekom nastavne godine provodi na svakome nastavnom satu. Upravo zato je praćenje
najčešće postupak koji se koristi u svim vrstama odgojno-obrazovnoga i nastavnoga rada. Stoga je gotovo nepotrebno
naglašavati da je praćenje po učestalosti primjene višestruko brojniji postupak od provjeravanja i ocjenjivanja.
- Praćenje zbog svojih svojstvenosti ima određene posebnosti koje ukazuju da se neki elementi praćenja ne mogu
provjeravati. Na primjer, nastavnik prati zdravstveno stanje učenika, ali ga ne može provjeravati, jer za to nije osposobljen;
nastavnik prati oporavak učenika nakon bolesti, ali ga također ne može provjeravati; nastavnik prati odnos medu učenicima
u razredu, ali ga također ne može egzaktno provjeravati.
- Neki elementi praćenja ne moraju se provjeravati. Na primjer, nastavnik stalno prati napredak učenika u učenju motoričkih
zadataka. Napredak u učenju ne mora provjeravati, jer bi vremenski to bilo neracionalno.
- Neki elementi praćenja moraju se provjeravati. Na primjer, redovitost učenika na nastavi, opravdanost izostanaka s nastave,
razina zdravstveno-higijenskih navika, donošenje propisane tjelovježbene opreme, urednost učenika itd.
- Zato se tijekom praćenja učenika, u rubriku zapažanja o učeniku u Imeniku učenika sustavno upisuju samo probrana
zapažanja koja su nastavniku bitna za daljnji odgojno-obrazovni rad, a značajna su i kao povratne informacije učeniku
i roditelju/skrbniku. Smisao probranih zapažanja je unaprjeđenje rada i razvoja učenika, a koriste se i kod zaključnoga
ocjenjivanja uspjeha iz nastavnog predmeta.
- Sa stajališta odnosa između praćenja, provjeravanja i ocjenjivanja treba kazati da se u pravilu ocjenjivanje ne provodi bez
provjeravanja. Međutim, bez provjeravanja mogu se ocjenjivati, dakle samo na osnovu praćenja, neke odgojne pojavnosti
kod učenika. Primjerice, vladanje učenika na satu prema drugim učenicima, opravdanost ili neopravdanost dolazaka na
nastavu, njegova aktivnost na satu i drugo. To se vrjednuje brojčanom ocjenom i upisuje u element ocjenjivanja pod
nazivom odgojni učinci. Neki druge pojavnosti ipak se prvo provjeravaju, a zatim se vrjednuju brojčanom ocjenom.
Primjerice, vrjednovanja nekih zdravstveno-higijenskih mjera, donošenje tjelovježbene opreme, urednost učenika i sl.
 1.2. PROVJERAVANJE
- Provjeravanje je druga sastavnica vrjednovanja učenikovoga odgojno-obrazovnoga rada. U tjelesnom i
zdravstvenom području ono se provodi kao početno (inicijalno), redovito (kontinuirano) i završno (finalno). Provjeravanje
je višekratni, planirani i organizirani postupak utvrđivanja stanja učenika u određenom elementu obrazovne,
kinantropološke ili odgojne smjernice rada. Njime se utvrduju razine učenikovih znanja, postignuća, sposobnosti i
odgojnih promjena u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi.
- Provjerava se utvrđivanje postignute razine ishoda odgojno-obrazovnoga, odnosno nastavnoga procesa, koje su u funkciji
ostvarivanja kompetencije (osposobljenosti) u ovom predmetu. Ovaj postupak provodi se ispitivanjem, a ispitivanje se
može provoditi učenikovim praktičnim izvođenjem motoričkih zadataka, njegovim mjerenjem i testiranjem. Međutim,
zbog posebnosti tjelesnog i zdravstvenog područja vrijednosti nekih provjeravanja samo se opisno bilježe, a nekih se
vrjednuju brojčanom ocjenom.

- Sa stajališta odnosa između provjeravanja i ocjenjivanja, vrijedi sljedeće:

o sve provjeravano se ne ocjenjuje. Na primjer, visina tijela i mnoge druge pojavnosti ne ocjenjuju se, već samo
bilježe. Ovakvi elementi provjeravanja bez obzira što se ne ocjenjuju, koriste se za ukupno vrjednovanje odgojno-
obrazovnoga procesa. Primjerice, u postupku zaključivanja predmetne ocjene nastavnik uvažava sva obilježja i
osobine učenika
o provjeravanja koja su predviđena izvedbenim nastavnim planom i programom ocjenjuju se brojčano. Ovisno o
specifičnostime elemenata provjeravanja, njihove ocjene se upisuju u pripadni element ocjenjivanja. One se u
tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi nazivaju: motorička znanja, motorička postignuća, kinantropološka postignuća i
odgojni učinci.

1.2.1. METODE PROVJERAVANJA

A. METODA UVIDA
- Metoda uvida je način prikupljanja podataka o bilo kojoj pojavnosti u odgojno-obrazovnome procesu, a temelji se na
procesima promatranja i opažanja. Prednost ove metode je jednostavnost provedbe, a njezin nedostatak je subjektivnost
procjenitelja. U odgojno-obrazovnome radu ova metoda se najčešće koristi pa se hipotetski može kazati da vjerojatno
zaprima 99% svih provjeravanja. Na primjer, ovu metodu nastavnik koristi u svim fazama učenja motoričkoga znanja, pa
temeljem promatranja i opažanja upućuje povratne informacije učeniku s ciljem unapredenja motoričkoga znanja.
- Ova metoda nije maksimalno objektivna, jer naravno ovisi o prosudbi nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture. Međutim,
ova se metoda nikako se ne smije podcjenjivati, jer je nastavnik osposobljena osoba za provodenje odgojno-obrazovnoga
procesa. On tijekom metode uvida koristi sve informacije koje su izravno ili neizravno vezane s odgojno-obrazovnim
radom, a stekao ih je svojim formalnim, neformalnim i informalnim obrazovanjem. Kada se obrazovanju nastavnika pridoda
i njegovo iskustvo, moguća subjektivnost ove metode se smanjuje, a ona poprima veliku uporabnu vrijednost. Ono što
donosi iskustvo moglo bi se pojmovno iskazati kao usporedba promatranoga svojstvima sličnosti (izomorfnosti),
podudarnosti (homomorfnosti) ili jednakosti (analognosti), pa takve komparativne informacije zasigurno smanjuju
subjektivnost nastavnika. Time ova metoda postaje sve kvalitetnija, a njena vrijednost se povećava s razinom obrazovanosti
i iskustvom nastavnika.

B. METODA MJERENJA
- Metoda mjerenja je način kvantificiranoga prikupljanje podataka, pomoću koje se nastoje dobiti što objektivniji
pokazatelji o znanjima i sposobnostima i osobinama učenika. Provodi se pomoću standardiziranih mjernih
instrumentima koji moraju imati primjerene metrijske karakteristike. U tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi koristi se kod
procjene kinantropoloških obilježja učenika i motoričkih postignuća. Na primjer, mjerenje visine tijela, testiranje
koordinacije, testiranje funkcionalnih sposobnosti, mjerenje motoričkoga postignuća preskakanje vijače u 15 sekundi itd.
Podaci prikupljeni metodom mjerenja mogu se vrjednovati na različite načine. U osnovi se svi podaci mogu uspoređivati
s vrijednostima iste mjere ili testa u pojedinom razrednom odjelu, školi, županiji, regiji ili usporedbom s referentnim
vrijednostima na razini države ili svijeta.
C. METODA ANKETIRANJA
- Metoda anketiranja je način prikupljanja mišljenja ili podataka o nečemu. U tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi koristi se
najčešće kod prikupljanja informacija o nekim sklonostima (interesima) ili stavovima učenika. Na primjer, interesi
učenika za bavljenje pojedinim sportom, izbor mjesta u koje će se organizirati izlet s učenicima itd. Intuicija nastavnika
ima ograničen doseg u praktičnoj primjeni. To je posebno primjetljivo kod rješavanja složenijih problema kod kojih se
njegova prognostička valjanost predviđanja smanjuje, a anketiranje povećava ispravnost rješenja uz zadržavanje vrijednosti
izbora želja učenika. Zato anketiranje uvijek treba provesti kada se za to pojavi potreba, pogotovo s učenicima s kojima se
nastavnik susreće po prvi puta.

1.2.2. VRSTE PROVJERAVANJA

- Provjeravanje se u tjelesnom i zdravstvenom području provodi kao početno ili inicijalno provjeravanje, redovito ili
kontinuirano provjeravanje i završno ili finalno provjeravanje. Ishod nekih provjeravanja završava ocjenjivanjem učenika,
a nekih bilježenjem pojavnosti.

A. POČETNO ILI INICIJALNO PROVJERAVANJE

- Početno provjeravanje se provodi na početku nastavne godine, ali ne prvi nastavni sat, već u pravilu tek drugi sat
nastavne godine. Njime se utvrđuju vrijednosti prethodno stečenih motoričkih znanja i razine kinantropološka
obilježja učenika. Ovo provjeravanje se formalno ne smije ocjenjivati, ali neformalno može. Na primjer, početno
provjeravanje motoričkih znanja uputno je ocjenjivati kod svakog učenika, jer olakšava analizu procjenjenih motoričkih
znanja, ali ocjene se ne upisuju u propisanu stručnu dokumentaciju. Nadalje, vrijednosti provjeravanja kinantropoloških
obilježja također se mogu neformalno ocjeniti iz istih razloga.
- Postoje trenuci u radu nastavnika kada se početno provjeravanje ne odnosi samo na početak nastavne godine. To su
najčešće slučajevi zapošljavanja nastavnika tijekom školske godine i prelaska učenika iz jedne u drugu školu. Naravno da
se takvo provjeravanje, bez obzira što se provodi tijekom nastavne godine, smatra početnim ili inicijalnim.

B. REDOVITO ILI KONTINUIRANO PROVJERAVANJE

- Redovito ili kontinuirano provjeravanje provodi se trajno tijekom nastavne godine. Vremenske točke ovoga
provjeravanja određene su izvedbenim nastavnim planom i programom, a njime su obuhaćena motorička znanja,
motorička postignuća i pojedina kinantopološka obilježja učenika.
- Kada se ovo provjeravanje odnosi na motorička znanja i motorička postignuća ona se ocjenjuju, dok se redovito
provjeravanje nekih kinantropoloških obilježja učenika može i ne mora ocjenjivati.
o Motorička znanja će ocjenjivati neposredno nakon izveđenoga motoričkoga gibanja zvakoga učenika prema svim
principima ocjenjivanja, a motorička postignuća će ocjenjivati nakon nastavnoga sata.
o Motorička postignuća se ocjenjuju temeljem usporedbe sa kriterijskim vrijednostima određenoga postignuća
učenika u svojoj školi za što je potrebno dodatno vrijeme.
o Kada se pristupa provjeravanju nekih kinantropoloških obilježja ocjenjivanje se može odnositi na morfološke mjere,
motoričke i funkcionalne sposobnosti. Naravno da će nastavnik pristupiti ocjenjivanju sposobnosti ukoliko je to
planirao i programirao u izvedbenom nastavnom planu i programu. Na primjer, provjeravanje testa repetitivne snage
nakon odredenog broja sati vježbanja u kružnoj postavi.
- Redovito provjeravanje može se provoditi kao tzv. pet minutno ispitivanje. Upotrebljava se na satima usvajanja i
usavršavanja motoričkog znanja. Na primjer, nastavnik može vrlo brzo provjeriti trenutno znanje učenika u nastavnoj temi
premet strance. Na takav način prikupit će povratne informacije o stupnju usvojenosti ili usavršenostl motoričkoga znanja,
pa će sljedeći nastavni sat moći pristupiti daljnjim radnjama vezanim uz usavršavanje tog motoričkog gibanja. Prikazane
razine znanja nastavnik ne ocjenjuje, jer se to ne može svesti u pet minutno provjeravanje.
- Pomoću redovitoga ili kontinuiranoga provjeravanja nastavnik dobiva povratne informacije o (a) dinamici ostvarenja
programskih zadaća za svakoga učenika posebno i razredni odjel u cjelosti, (b) promjenama kod nekih dimenzija
kinantropološkog statusa učenika čija je programska usmjerenost bila predvidena i (c) stupnju naučenosti motoričkih
znanja i razini motoričkih postignuća. Na temelju dobivenih informacija nastavnik s punim pravom može reprogramirati
program rada.
C. ZAVRŠNO ILI FINALNO PROVJERAVANJE
- Finalno ili završno provjeravanje odnosi se isključivo na provjeravanje kinantropoloških obilježja učenika, a provodi
se sredinom drugog polugodišta. Temeljem analize rezultata i njihovom usporedbom s rezultatima inicijalnoga
provjeravanja mogu se utvrditi promjene u kinantroploškim obilježjima učenika. Tako utvrđene promjene kod učenika se
ocjenjuju i upisuju u element ocjenjivanja kinantropoloških postignuća.

- Sa stajališta provjeravanja završnoga ili finalnoga provjeravanja kinantropoloških obilježja učenika treba nešto istaknuti. U
osnovnom i srednjem školstvu kada se redovita nastava provodi u fondu od 70 nastavnih sati standardno se provodi
finalno provjeravanje svih kinantropoloških obilježja. U srednjem školstvu kada se redovita nastava provodi u fondu od 35
sati ima odstupanja. Tako u nekim razredima trogodišnjih programa cjelovito se provjerava inicijalno stanje, ali nema
cjelovitoga završnoga provjeravanja.
- Suprotno tomu, u nekim razredima istih programa uopće nema inicijalnog, već samo postoji finalno provjeravanje. Naime,
u takvim razredima vrijednosti finalnog provjeravanja kinantropoloških obilježja učenika su u funkciji planiranja i
programiranja za sljedeću nastavnu godinu. Razlog je u činjenici da, u takvim slučajevima, zbog malog fonda sati redovite
nastave, neuputno provoditi inicijalno provjeravanje u prostoru kinantropoloških obilježja učenika. U tim slučajevima
završno provjeravanje kinantropoloških obilježja treba ocjeniti u usporedbi s vrijednostima istih obilježja prethodne školske
godine.
- Kod izborne nastave u osnovnom i srednjem školstvu uopće nema početnoga i završnoga provjeravanja kinantropoloških
obilježja učenika, već se samo inicijalno provjeravaju motorička znanja.

1.3. OCJENJIVANJE

- Ocjenjivanje je treća sastavnica vrjednovanja učenikovog odgojno-obrazovnog rada. U tjelesnom i zdravstvenom

području ocjenjivanje je postupak pridavanja brojčane vrijednosti svim obrazovnim, kinantropološkim i odgojnim
pojavnostima temeljem rezultata praćenja i provjeravanja. Vrjednovanje praćenoga i provjerenoga, u skladu sa zakonom,
izražava se brojčanom ocjenom. Pritom vrijednost brojčane ocjene predstavlja razinu kompetencije učenika za
provjeravani programski sadržaj.
- Brojčana ocjena u Republici Hrvatskoj izražava se po Likertovoj skali vrijednostima 5-1, a imenuju se u osnovnom i
srednjem školstvu nazivima: odličan (5), vrlo dobar (4), dobar (3), dovoljan (2), nedovoljan (1).

1.3.1. NAČELA OCJENJIVANJA

- Da bi ocjenjivanje bilo valjano, odnosno vrijedno, u svakodnevnom se radu treba pridržavati određenih načela ocjenilvanja
- Ukoliko se nastavnik ne pridržava načela ocjenjivanja umanjuje vrijednosti ovog postupka, a kod većih odstupanja izaziva
negativne posljedice po kvalitetu odgojno-obrazovnog rada.
- Ocjenjivanje se mora provoditi: (1) objektivno, (2) javno, (3) kontinuirano, (4) sveobuhvatno i (5) individualizirano.

(1.) NAČELO OBJEKTIVNOSTI OCJENJIVANJA

- Ocjenjivanje je u odgojno-obrazovnom procesu ostvareno objektivno kada se procjena temelji samo na svojstvima neke
pojavnosti. To znači da se prilikom ocjenjivanja trebaju vrjednovati isključivo podaci prikupljeni provjeravanjem predmeta
ocjenjivanja bez utjecaja bilo koje druge informacije.
- Na primjer, ocjenjivanje iz tjelesne i zdravstvene kulture ne smije se provoditi pod utjecajem uspjeha učenika u drugim
predmetima, ne smije ovisiti o raspoloženju nastavnika, ne smije ovisiti o simpatiji antipatiji prema pojedinom učeniku o
bilo kojem drugom čimbeniku koji nije predmet ocjenjivanja. Zbog toga se tako provedeno ocjenjivanje žargonski može
kazati da je pravedno, a znanstveno se kaže da je valjano i objektivno.
- Jedino objektivno provedeno ocjenjivanje poticajno djeluje na učenika, a svaka neobjektivnost smanjuje motiv učenika
za vježbanjem i unazađuje autoritet nastavnika. Osim toga, osjetljivost ocjenjivanja, dakle raspon ocjena od nedovoljan do
odličan, mora biti stvarana s ciljem objektivnoga razlikovanja izmedu učenika u nekom programskom sadržaju koji je
predmet ocjenjivanja.
- Objektivnost ocjenjivanja ovisi o primjeni pojedine metode provjeravanja. Tako podaci koji se ocjenjuju metodom
uvida subjektivniji su od podataka koji se ocjenjuju metodom mjerenja. Zato ocjenjivanje motoričkih znanja ima manju
objektivnost, a ocjenjivanje motoričkih postignuća viši stupanj objektivnosti.
- Zaključno, prilikom odabira nastavnih tema čiji će se stupanj usvojenosti provjeravati i ocjenjivati, bitno je odabrati one
teme iz kojih se može dobiti objektivna povratna informacija o stupnju njihove svladanosti i ostvarenom ishodu
nastavnoga procesa. Ocjena dobivena za izvedbu nekoga motoričkog znanja trebala bi predstavljati informaciju o
ostvarenju pojedinoga ishoda nastavnoga procesa, jer time se odreduje vrijednost kompetencije učenika.

(2.) NAČELO JAVNOSTI OCJENJIVANJA

- Javnost ocjenjivanja ispunjava se javnim priopćavanjem svake ocjene neposredno nakon provedenoga ocjenjivanja
pred svim učenicima. Tek tada se ocjena upisuje u pregled rada, a potom u imenik učenika e-imenik. Dakle, da bi
ocjenjivanje učenika bilo javno treba se uvijek provoditi pred razrednim odjelom.
- Javnost ocjenjivanja osigurava se informiranjem učenika i roditelja o vrijednostima ocjena i postignutim rezultatima rada.
Roditelj ima pravo biti izvješćivan o redovitosti pohadanja nastave, pristupu učenika nastavnom procesu, zalaganju,
uspjehu i vladanju svoga djeteta. Temeljem navedenoga roditelj ima pravo od škole tražiti stručnu potporu u rješavanju
odgojno-obrazovnih problema djeteta. Zato su roditelji skrbnici obvezni tijekom polugodišta najmanje dva puta
informirati se kod razrednika o pohadanju nastave te o radu i napredovanju učenika, a navedeno osiguravaju upisane
ocjene u imeniku učenika.
- Zaključno, nastavnik ne smije ocjeniti učenika, a ne izreći ocjenu na glas. Nastavnik ne smije ocjenjivati učenika sam bez
nazočnosti drugih učenika ili drugih nastavnika (npr. popravni ispit). Smisao javnoga iskazivanja ocjene nije samo
transparentnost priopćavanja, već i povratna informacija o odgojno-obrazovnim postignućima učenika s ciljem poticaja i
daljnjeg razvoja učenika.

(3.) NAČELO KONTINUIRANOSTI OCJENJIVANJA

- Ovaj princip ukazuje da ocjenjivanje vremenski mora biti raspoređeno tijekom cijele nastavne godine. Na takav će
način učenik koji redovito pohađa nastavu biti kontinuirano ocjenjivan. Ocjenjivanja koja su zbijena samo prije završetaka
polugodišta stvaraju neželjene posljedice za učenike i nastavnika. Takva provjeravanja najčešće se neminovno provode
brzopleto i često dovode do neželjenih reakcija učenika, roditelja. Takve reakcije učenika, roditelja, potvrduju da
ocjenjivanje zasigurno nije kvalitetno provedeno.
- U odgojno-obrazovnom procesu postoje remeteće okolnosti kada se mora odstupiti od načelo stalnosti ili kontinuiranosti
ocjenjivanja. Na primjer, ukoliko je učenik opravdano odsutan iz škole više od tjedan dana moguće je narušavanje
kontinuiranosti ocjenjivanja. Učenik koji izbiva iz škole tjedan dana mora biti pošteden svih vrsta provjeranja najmanje dva
dana nakon povratka u školu, a ako je odsutan iz škole više od mjesec dana mora biti pošteden svih vrsta provjera znanja
najmanje pet dana nakon povratka u školu, ukazuju propisi. Međutim, na nastavi tjelesne i zdravstvene kulture uputno je
učenike koji su izbivali dulje vrijeme ocjeniti nakon tjedan-dva-tri, a tijekom toga vremena ponoviti s njima određene
programske sadržaje. Smisao ocjenjivanja je poticati znanje, a ne tražiti neznanje.

(4.) NAČELO SVEOBUHVATNOSTI OCJENJIVANJA

- Navedeni princip ukazuje da se ocjenjivanje mora, tijekom nastavne godine, provoditi po svim elementima koji tvore
zaključnu ocjenu. Jedino na takav način ocjenjivanje će biti sveobuhvatno, jer će procjenjivati se motorička znanja,
motorička postignuća, kinantropološka postignuća i odgojni učinci, Ukoliko se ocjenjivanje temelji samo na jednom ili dva
navedena elementa zaključna ocjena neće biti valjana.
- Na primjer, zaključivati ocjenu samo temeljem ocjena iz elementa motorička postignuća daju se pogodnosti i prednosti za
višu ocjenu sposobnijim učenicima. Suprotno tomu„ kada bi se zaključna ocjena dominantno temeljila na elementu
ocjenjivanja odgojni učinci, tada bi ona prevladavajuće bila samo iskaz redovitosti dolazaka na nastavu i ponašanja učenika
na satu, a ne i ostalih elemenata ocjenjivanja. Dakle, bez sveobuhvatnosti ocjenjivanja zaključna ocjena je pedagoški i
stručni promašaj.
- Učenik tijekom svakoga polugodišta mora biti ocjenjen po svakom elementu ocjenjivanja.
(5.) NAČELO INDIVIDUALIZIRANOSTI OCJENJIVANJA
- Načelo individualizacije ocjenjivanja ukazuje da svakoga učenika treba promatrati u relativnim i apsolutnim mjerilima
kako bi se valjano, pouzdano i objektivno mogao iskazati stupanj uspješnosti njegova odgojno-obrazovnoga rada. Ovo
načelo ima izvorište u činjenici da među učenicima postoje razlike u kinantropološkim obilježjima, u razini njihovih
motoričkih znanja i motoričkih postignuća i u odgojnim učincima.
- To znači da kod ocjenjivanja nastavne teme premet strance ne treba imati na umu samo izvedbu motoričkoga znanja već
i ostale informacije o učeniku. Tu se prije svega misli na kinantropološka obilježja. Zato se izvođenje premeta strance kod
dva učenika potpuno različitih morfoloških mjera ili motoričkih sposobnosti treba individualizirano sagledavati.
- Na primjer, kod izvođenja ove nastavne teme treba imati na umu da učenik nije kriv što je visok 200 centimetara, a ponekad
i težak 100 kilograma, ali i da je za izvođrenje iste nastvne teme pogodnije morfološke mjere drugoga učenika koji je visok
160 centimetara i težak 55 kilograma. Međutim kod ocjenjivanja nastavne teme: smeč iz zaleta visoko dodane lopte
situacija sa stajališta individualizacije ocjenjivanja ova dva učenika sasvim je drukčija. Ova dva primjera ukazuju da
navedeno polazište vrijedi za ocjenjivanje svake nastavne teme. Zato se individualizacija ocjenjivanja treba smatrati
osjetljivost nastavnika prema specifičnim obilježjima učenika, a time i prema procjeni olakšavajućih i otežavajučih
čimbenika kod izvodenja odredenoga motoričkoga znanja.

1.4. ELEMENTI PROVJERAVANJA I OCJENJIVANJA

- U tjelesnom i zdravstvenom području ocjenjivanje se provodi po propisanim elementima ocjenjivanja. Oni su

trenutačno istovjetni u svim razredima predmetne nastave osnovnoga školstva i u srednjem školstvu. Nazivaju se
motorička znanja, motorička postignuća, kinantropološka postignuća i odgojni učinci.

Propisani elementi provjeravanja i ocjenjivanja u TZK

- Na takav način u tjelesnom i zdravstvenom području ocjenjivanjem su obuhvaćene obrazovna, kinantropološka i odgojna
smjernica rada. Pritom u tjelesnom i zdravstvenom području postoje sadržaji nastavnoga procesa koji se mogu pratiti i
provjeravati, ali se ne ocjenjuju. Na primjer, tijekom nastavne godine ne ocjenjuju neka morfološka obilježja (visina tijela),
stavovi, interesi, ponekad i neke druge pojavnosti.

1.4.1. MOTORIČKA ZNANJA

- Prvi element ocjenjivanja predmeta tjelesna i zdravstvena kultura naziva se motorička znanja. Motoričko znanje je
struktura jednoga ili smisleno povezanih više motoričkih gibanja. Na primjer strukturu jednoga gibanja neke
kineziološke aktivnosti predstavljaju; kolut naprijed, skok udalj jedan i pol koračnom tehnikom ili skok šut (R). Strukturalno
više povezanih motoričkih gibanja (tehničko-taktičku, taktičku ili situacijsku) predstavljaju: Zonska obrana 6:0, sustav igre
s jednim kružnim napadačem (R), Suradnja dva igrača u obrani i napadu (K), Mini odbojka 3:3 (0), Vježba na tlu, Koreografija
bez ili sa spravom po izboru i sl.

- U element motorička znanja upisuju se ocjene o razini naučenosti određenih motoričkih gibanja (nastavnih tema) koje
su predviđene za provjeravanje prema izvedbenom nastavnom planu i programu tjelesne i zdravstvene kulture za pojedini
razredni odjel. Zato nastavnik u izvedbenom programu posebno označava one programske sadržaje koje će se na
pojedinim nastavnim satima provjeravati, odnosno ocjenjivati. To je najjednostavnije učiniti tako da u izvedbenom
programu neposredno nakon programskoga sadržaja u nastavku upiše (PMZ) što znači - provjera motoričkih znanja.
- Ocjenjivanje se treba planirati u pravilu na satu posljednjega uvrštavanja programskog sadržaja u lzvedbenom
programu određenoga razrednoga odjela tekuće nastavne godine.
- Provjeravanjem i ocjenjivanjem ne mogu se obuhvatiti sve nastavne teme. Zato u odabiru nastavnih tema koje će se
provjeravati treba odabrati, u pravilu, temeljne nastavne teme. One su u propisanorn naetavnom planu i programu za
osnovno školstvo (HNOS) označene masnijim tiskom. Pojam temeljne, odnosi se na one nastavne teme koje su presudno
za usvajanje programa sljedeće nastavne godine što nastavnik zna jer ima uvid u vertikalnu unutarpredmetnu
mođupovezanost nastavnih tema iz razreda u razred.

- Motorička znanja provjeravaju se kontinuirano tijekom nastavne godine, a preporučljivi broj ukupno iznosi 5-10 ocjena
po učeniku. Koliki je točan broj nastavnih tema koje će se ocjenjivati ovisi prvenstveno o fondu sati nastave tjelesne i
zdravstvene kulture. Naime, nije svejedno održava li se nastava u fondu od 70 ili 35 nastavnih sati.
- Ocjenjivanje motoričkoga znanja treba svakako provesti temeljem razradenih kriterija njihove procjene, jer je
učvršćenost motoričkoga zapisa u središnjem živčanom sustavu učenika različita. Različita učvršćenost izravno određuje
razine kvalitete izvodenja motoričkoga gibanja između učenika, a ono se općenito može stupnjevati po mjerilima
(kriterijima) na sljedeći način:
o Prvi stupanj se odnosi na stanje u kojemu učenik ne može izvesti određeno gibanje ili ga povremeno uspije izvesti
na razini prepoznavanja. Tako izvedeno motoričko znanje je u početnoj razini faze usvajanja. U tjelesnom i
zdravstvenom području ovaj stupanj izvedbe procjenjuje se ocjenom nedovoljan (1).
o Drugi stupanj se odnosi na stanje u kojem učenik izvodi gibanje tako da se prepoznaju osnovni prostorni
pokazatelji gibanja. Međutim, učenik ga izvodi toliko nekoordinirano i nespretno da izrazito značajno odstupa od
standardnoga izvodenja. Tako izvedeno motoričko znanje na razini je faze početnoga usavršavanja. U tjelesnom i
zdravstvenom području ovaj stupanj izvedbe procjenjuje se ocjenom dovoljan (2).
o Treći stupanj se odnosi na stanje u kojemu učenik izvodi pravilno prostorne pokazatelje gibanja, ali vremenski
pokazatelji kretnji i pokreta značajno odstupaju od standardne izvedbe gibanja. Osnovni segmenti gibanja su
vremenski prilično uskladeni zbog čega se na ovom stupnju gibanje izvodi sigurno. Tako izvedeno motoričko znanje
na razini je faze naprednoga usavršavanja. U tjelesnom i zdravstvenom području ovakav stupanj izvedbe procjenjuje
se ocjenom dobar (3).
o Četvrti stupanj se odnosi na stanje u kojem učenik izvodi pravilno sve bitne dijelove gibanja, ali još uvijek postoje
određena prostorno-vremenska odstupanja od standardne izvedbe gibanja. Tako izvedeno motoričko znanje na
razini je faze početnoga učvršćivanja (stabilizacije). U tjelesnom i zdravstvenom području ovaj stupanj izvedbe
procjenjuje se ocjenom vrlo dobar (4).
o Peti stupanj se odnosi na stanje u kojem učenik izvodi pravilno gibanje bez odstupanja od standardne izvedbe ili
su ona nebitna. Tako izvedeno motoričko znanje na razini je faze završnoga učvrščivanja (automatizacije). U
tjelesnom i zdravstvenom području ovaj stupanj izvedbe procjenjuje se ocjenom odličan (5).

- Prema općim kriterijima ocjenjivanja nastavnik treba za svaku nastavnu temu koju planira provjeravati izraditi specifične
kriterije, pa prema njima izvršiti ocjenjivanje. Na takav se način mnogo objektivnije sagledava izvođenje svakoga
motoričkoga zadatka. Također je značajno istaknuti da nastavnik prije ocjenjivanja, već od sata uvođenja, treba opisivati
i objašnjavati kriterije ocjenjivanja i očekivana postignuća učenika. Prilikom ocjenjivanja nastavnik treba uvažiti sve
otežavajuće čimbenike koji kod učenika doprinose nižoj razini kvalitete izvedbe, jer tijekom ocjenjivanja ne smije povrijediti
osobnost učenika i narušiti motivaciju za daljnji rad. Onaj nastavnik koji je ocjenjivanjem narušio motivaciju učenika
negativno utječe na njegov daljnji razvoj.

- I još nešto valja istaknuti! U tjelesnom i zdravstvenom području učenika se ne smije pisanim i usmenim načinom
provjeravati i ocjenjivati, jer predmet tjelesna i zdravstvena kultura u propisanom nastavnom planu i programu nema
pisane i usmene načine provjeravanja. To ne znači da nastavnik ne smije neizravno, putem tjelovježbenih zadataka, ocijeniti
učenikov pisani uradak i usmeno odgovaranje.
 1.4.2. MOTORIČKA POSTIGNUĆA

- Drugi element ocjenjivanja predmeta tjelesna i zdravstvena kultura u imeniku učenika naziva se motorička postignuća.
Motorička postignuća su element ocjenjivanja koja se iskazuju kao sprega motoričkih znanja i motoričkih sposobnosti
i/ili funkcionalnih sposobnosti s ciljem postizanja osobno najboljeg postignuća. Na primjer, trčanje na 60 metara, skok
u vis, žongliranje nogometnom loptom itd. U element motorička postignuća upisuju se ocjene o najvećim osobnim
motoričkim postignućima učenika koje je moguće objektivno mjeriti i iskazatl u fizikalnim veličinama. Njihovo ocjenjivanje
provodi se pomoću kriterija za procjenu motoričkih postignuća. Npr. kriteriji za ocjenu preskakivanje kratke vijače
sunožno u mjestu u 15 sekundi – ocjena odličan (15 preskoka), ocjena vrlo dobar (13 preskoka) ...

- Motorička postignuća najčešće su različiti motorički sadržaji, ali prema odluci nastavnika isto motoričko postignuće
može se vrjednovati u prvom i drugom polugodištu. Po ovom elementu ocjenjivanje se provodi 2 - 3 puta tijekom nastavne
godine koja posjeduje 70 nastavnih sati.
- Kriteriji se izrađuju temeljem vrijednosti koje su za određeno motoričko postignuće iskazali učenici matične škole uz
napomenu da jednom utvrđeni standardi ne vrijede zauvijek. Standardi motoričkih postignuća moraju se obnavljati
nakon dvije do četiri godine temeljem sustavno prikupljenih vrijednosti motoričkih postignuća svake nastavne godine u
matičnoj školi.
- Motorička postignuća koja će se provjeravati u jednoj nastavnoj godini određuje nastavnik, a temelje se na programskim
sadržajima za pojedini razredni odjel. Kod izbora motoričkih postignuća treba se odlučiti za ona koja najbolje prezentiraju
određenu nastavnu cjelinu. Na primjer, provjaravanje motoričkih postignuća iz nastavne cjeline trčanje provodi se pomoću
mjerenja brzoga trčanja na 60 m. . Provjeravanje motoričkih postignuća iz nastavne cjeline igre najprimjerenije je provoditi
pomoću tzv. situacijskih testova iz određene sportske igre i slično.

1.4.3. KINANTROPOLOŠKA POSTIGNUĆA

- Treći element ocjenjivanja učenika naziva se kinantropološka postignuća, a njime vrjednuju i ocjenjuju postignuća
učenika iz tri podprostora. To su podprostori morfoloških obilježja, motoričkih i funkcionalnih sposobnosti.

- (1) Morfološka obilježja su tjelesne mjere iz prostora longitudinalne dimenzionalnosti, transverzalne

dimenzionalnosti, volumena i mase tijela te potkožnoga masnoga tkiva.
- One sve međupovezano u određenim omjerima određuju sastav tijela koji je najvažnija sastavnica kinantropoloških
postignuća. Nastavnik za pozitivne promjene u sastavu tijela treba učenika ocijeniti najvišim vrijednostima, pa ako
procjeni, to može učiniti i po nekoliko puta tijekom nastavne godine.
- (2) Motoričke sposobnosti su drugi podelement elemenata ocjenjivanja kinantropoloških postignuća. Ove sposobnosti
se odnose na potencijal osobe u izvođenju jednostavnijih, složenih i složenijih voljnjih gibanja koje se izvode
djelovanjem mišića lokomotornoga sustava
- (3) Funkcionalne sposobnosti su treći podelement elemeneta ocjenjivanja kinantropološka postignuća. One se mogu
definirati kao sposobnosti organizma koje omogućuju transport i proizvodnju energije u ljudskom organizmu. One
se najčešče dijele na aerobne i anaerobne funkcionalne sposobnosti ili izdržljivosti.
Morfološka obilježja prate se i provjeravaju istim mjerama u predmetnoj nastavi u osnovnom i srednjem školstvu, a to su : VISINA (ATJVIS), TEŽINA (ATJTEZ), POSTOTAK MASNOG TKIVA (APOSMA), INDEKS TJELESNE MASE
(AITJMS).

Motoričke sposobnosti u predmetnoj nastavi u osnovnom i srednjem školstvu prate se i provjeravaju sljedećim testovima: PRENOŠENJE PRETRČAVANJEM (MAGPRP) kao test za procjenu latentnih faktora koordinacije, agilnosti
i eksplozivne snage donjih ekstremiteta, PRETKLON U USKOM RAZNOŽNOM POLOŽAJU (MFLPRU) kao test za procjenu latentnih faktora fleksibilnosti, PODIZANJE TRUPA IZ LEŽANJA (MRSPTL) kao test za procjenu latentnih
faktora repetitivne snage.

Funkcionalne sposobnosti prate se i provjeravaju sljedećim testovima u osnovnom i srednjem školstvu: TRČANJE NA 600 M (F600ZO) za učenice kao test izdržljivosti, TRČANJE NA 800 M (F800ZO) za učenike kao test opće
izdržljivosti.

Motoričke sposobnosti u srednjem školstvu prate se i provjeravaju testovima: POLIGON S OKRETOM (MKOPLO) kao test za procjenu latentnih faktora koordinacije, agilnosti i eksplozivne snage donjih ekstremiteta,
PRETKLON U USKOM RAZNOŽNOM POLOŽAJU (MFLPRU) kao test za procjenu latentnog faktora lfeksibilnosti, PODIZANJE TRUPA IZ LEŽANJA KRATKO (MRSPTK) kao test ua procjenu latentnog faktora repetitivne
snage

Funkcionalne sposobnosti u srednjem školstvu prate se i provjeravaju testovima: TRČANJE NA 800 M (F800ZS) za učenice kao test opće izdržljivosti, TRČANJE NA 1000 M (F1000MS) za učenike kao test opće izdržljivosti.

Mjere i testovi za praćenje kinantropoloških obilježja u osnovnom i srednjem školstvu

- Ove tri skupine kinantropoloških obilježja učenika u tjelesnom i zdravstvenom području desetljećima su nazivane
antropološka što u kontekstu upotrebe u tjelesnom i zdravstvenom području nije dorečeno. Naime, antropološka
obilježja, osim morfoloških obilježja, motoričkih i funkcionalnih sposobnosti učenika, pojmovno uključuju još kognitivne
sposobnosti, konativna i socioekonomska obilježja jedinke. Ovih nekoliko posljednjih osobitosti djece i mladeži nisu
predmet izravnoga praćenja, provjeravanja i vrjednovanja u tjelesnom i zdravstvenom području iz više razloga, a dostatno
je istaknuti jedan. Nastavnici tjelesne i zdravstvene kulture nisu osposobljeni za praćenje, provjeravanje i vrjednovanje
kognitivnih sposobnosti, konativnih obilježja i još nekih sastavnica antropološkog statusa učenika. Zbog toga se u tjelesno
i zdravstveno područje uvodi pojam kinantropološki, kao skraćenica kin(eziološko)- antropološki.

- Provjeravanje kinantropoloških postignuća provodi se u pravilu dva puta tijekom nastavne godine u osnovnom
školstvu. U srednjem školstvu provjeravanje se provodi također dva puta tijekom nastavne godine, ali samo u onim
programima u kojima se nastava održava u fondu od 70 sati godišnje. Termini provjeravanja određeni su izvedbenim
nastavnim planom i programom.

- Početno ili inicijalno provjeravanje kinantropoloških obilježja provodi se 4. i 5. nastavni sat u svim razredima
osnovnoga i srednjega školstva, osim u programima srednjih strukovnih obrtničkih škola koje se provodi u trajanju od tri
godine.
- Finalno provjeravanje dijela kinantropoloških obilježja (morfološka obilježja motoričke sposobnosti) provode se u pravilu
u prvoj polovici mjeseca travnja, ili preciznije posljednja dva sata nastave koja je programirana za dvoranu. Točni
nastavni sati se određuju izvedbenim nastavnim planom i programom, a to su sati neposredno prije Uskršnjih blagdana.
Termini prije blagdana su optimalni za provjeravanje morfoloških obilježja i motoričkih sposobnosti, jer zbog blagdana
učenici imaju desetak nenastavnih dana. Osim toga, nakon ovih mjerenja i blagdana učenici programski više u pravilu ne
moraju provoditi nastavu u dvorani. Pritom, propisane morfološke mjere i testove motoričkih sposobnosti zasigurno je
najpraktičnije provesti na kraju ciklusa vježbanja u dvorani nego se ponovo vraćati u dvoranu na kraju nastavne godine
kada su meteorološki visoke temperature. Uvijek postoje određena objektivne odstupanja u svakodnevnom radu
nastavnika. Za to su prije svega odgovorni različiti klimataki uvjeti u pojedinim dijelovima Republike Hrvatske, različiti
termini zapođinjanjn Uskršnjih blagdana, različiti materijalni uvjeti nastavnoga rada ...

- Vrijednosti nekih morfoloških mjera (težina, indeks tjelesne mase, postotak masti), motoričke i funkcionalne sposobnosti
ne ocjenjuju se kao apsolutne vrijednosti pojedinih varijabli, već kao razlike promjena između vrijednosti u početnoj i
završnoj dijagnostici stanja. Temeljem analize razlika između početnoga i završnoga provjeravanja nastavnik ocjenjuje
napredak učenika, a time i niihova kinantropološka postignuća s ukupno 2- 3 ocjene u jednoj nastavnoj godini. Osim toga
treba istaknuti još nešto što govori u prilog vrjednovanja razlike izmedu dva stanja.
- Prema Pravilniku o praćenju i ocjenjivanju učenika inicijalno (početno) provjeravanje ne smije se ocjenjivati u niti jednom
predmetu, pa tako i u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi. Zato ukupan broj ocjena u nastavnoj godini iznosi u pravilu jednu po
svakom podelementu, dakle ukupno tri za promjene u kinantropološkom postignuću, kada se nastava provodi u fondu od
70 sati.
- Termini provjeravanja inicijalnoga stanja funkcionalnih sposobnosti planiraju se u izvedbenom planu i programu
nakon provjeravanja morfoloških obilježja i motoričkih sposobnosti, konkretno u drugoj polovici mjeseca rujna tekuće
nastavne godine. Finalno stanje funkcionalnih sposobnosti provodi se u pravilu u prvoj polovici mjeseca svibnja, a
točan sat se određuje u izvedbenom nastavnom planu i programu. Navedeni prijedlog termina provjeravanja je optimalan
zbog dva razloga. Prvi se odnosi na optimalne klimatske prilike u cijeloj Republici Hrvatskoj koje su općenito primjerene
mjerenju ove sposobnosti u tom razdoblju nastavne godine. Drugi se odnosi na određeni broj sati prilagodbe na istrajna
trčanja koji se može programirati različitim sadržajima, jer se u pravilu programski nastava održava na otvorenom prostoru
od početka sredine mjeseca travnja.
- Još nešto je značajno za istaknuti! Nastavnik može tijekom godine prije završnog provjeravanja, pojedinačno provjeravati
i ocjeniti bilo koje kinantropološko obilježje.
 1.4.4. ODGOJNI UČINCI

- Četvrti element ocjenjivanja predmeta tjelesna i zdravstvena kultura u imeniku učenika naziva se odgojni učinci. Ovaj
element odnosi se na učinke odgojnog rada s učenikom i odgojne reakcije učenika tijekom nastavnog procesa. Na
primjer, vladanje učenika se vrjednuje temeljem njegova odnosa prema drugim učenicima, učiteljima/nastavnicima i
ostalim djelatnicima u školi, školskoj imovini, društvenom i prirodnom okružju .

- Element ocjenjivanja odgojni učinci u nastavi tielesne i zdravstvene kulture treba procijeniti praćenjem i/ili
provjeravanjem ovih odgojnih podelemenata:
o aktivnost učenika na satu
o ponašanje učenika na satu
o razina zdravstveno-higijenskih navika
o sudjelovanje u izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima
- Sve podelemente, ovisno o njihovoj posebnosti, treba pratiti provjeravati sustavno tijekom nastavne godine. Praćenje i
provjeravanje aktivnosti i vladanje učenika na satu bilježi se u rubriku zapažanja o učeniku ili vrjednuje ocjenama od 1-
5. Broj ocjena tijekom jedne nastavne godine iznosi 5-10 ocjena. Pritom se aktivnost učenika češče vrjednuje ocjenom, a
vladanje na satu češće se bilježi.
- Cilj bilježenja vladanja su po potrebi daljnji odgojno-obrazovni postupci koje će poduzeti nastavnik ukoliko određeno
ponašanje smatra izrazito neprimjerenim. Sudjelovanje učenika u izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima u
području tjelesne i zdravstvene kulture također se bilježi i ocjenjuje. Sudjelovanje se bilježi zapisivanjem aktivnosti učenika
u pregled rada i imenik učenika, a ocjenjuje se u odgojne učinke. Praćenje i provjeravanje zdravstveno-higijenskih
navika može se bilježiti kako je pojedinom nastavniku najpraktičnije.
- Zbog što potpunije analize i donošenja zaključne ocjene o odgojnim učincima učenika tijekom školske godine, sve bitne i
probrane podatke o odgojnim učincima treba trajno bilježiti u imenik učenika u rubriku " Zapažanja o učeniku ".

1.5. ZAKLJUČNO OCJENJIVANJE

- Zaključna ocjena iz tjelesne i zdravstvene kulture izvodi se na kraju prvoga i na kraju drugoga polugodišta. Ona za
svakog učenika mora biti odraz njegovih cjelokupnih odgojno-obrazovnih postignuća. Zato je zaključna ocjena u biti
izraz ukupne količine i kakvoće promjena u učenika utemeljena na vrjednovanju sadržaja izvedbenoga nastavnoga plana
i programa tjelesne i zdravstvene kulture. Ona se izvodi samo iz ocjena upisanih po elementima ocjenjivanja određenog
predmeta u imeniku učenika, a dorađuje temeljem zabilježaka o učeniku.

- Zbog objektivnog formiranja zaključne ocjene tijekom nastavne godine svaki učenik treba imati, u pravilu, upisano po
elementima ocjenjivanja sljedeći broj ocjena:
o motorička znanja (5-10) (40%)
o motorička postignuća (2-3) (10%)
o kinantropološka postignuća (2-3) (10%)
o odgojni učinci (5-10) (40%)
- Na ovakav način će zaključna ocjena iz tjelesne i zdravstvene kulture istodobno biti objektivna i poticajna. Naime, ovakav
pristup, koji zastupa različite omjere izmedu učešća elemenata ocjenjivanja u tvorbi zaključne ocjene, pravedno sagledava
sve pojavnosti na nastavi tjelesne i zdravstvene kulture. Time omogućuje učenicima različitih kinantropoloških obilježja,
razina motoričkih znanja i postignuća te različitih odgojnih učinaka postizanje uspjeha.
- Zaključnu ocjenu godine zaključuje učitelj/nastaavnik koji je izvodio nastavu posljednji sat prvog i posljednji sat drugog
polugodišta. Tada zaključnu ocjenu nastavnik javno objavljuje, obrazlaže ocjenu, a učenik ima pravo dodatno zatražiti
obrazložnje zaključne ocjene. Zaključna ocjena se potvrđuje na razrednom, odnosno učiteljskom/nastavničkom vijeću.
- Naznačeni orijentacijski primjer je preporuka sukladna načelima struke. Omjere iz ove preporuke poželjno je poštivati na
polugodištu (ukoliko je moguće), a obvezno na kraju nastavne godine. Broj ocjena varira jer je primjer predviđen za
osnovno i za srednje školstvo. Međutim, odnosi broja ocjena i postotci u jednoj nastavnoj godini su uskladeni. Ukoliko je
 broj ocjena zbog obJektivnlh razloga manji ili veći, nastavnik uvijek mora imati objektivno, jasno i utemeljeno objašnjenje
zašto je to tako.

- Zaključna ocjena donosi se kao aritmetička sredina svih elemenata ocjenjivanja u imeniku učenika, a modelira se po
odluci nastavnika temeljem zabilješka o učeniku i svih ostalih zabilježenih elemenata praćenja i provjeravanja učenika.
Učiteljsko vijeće temeljem zahtjeva roditelja može preispitati ocjenu učenika iz pojedinog nastavnog predmeta. Ukoliko
izmijeni zaključenu ocjenu, škola izdaje učeniku novu svjedodžbu i u matičnoj knjizi i drugoj dokumentaciji ispravlja
prethodno upisanu ocjenu.

1.6. ODNOS NASTAVNIKA PREMA PRAĆENJU, PROVJERAVANJU OCJENJIVANJU

- Učitelj u osnovnoj školi, odnosno nastavnik u srednjoj školi, prati, provjerava i ocjenjuje znanja, postignuća, sposobnosti i
odgojne učinke učenika tako da prije svega poštuje osobnost učenika te pozitivno potiče i razvija odnos između učenika
i učitelja/nastavnika. Postupci provjeravanja i ocjenjivanja moraju biti pedagoško-psihološki i metodički tako provedeni da
potiču učenikovo samopouzdanje i osjećaj napredovanja. Upravo zbog toga nastavnik mora, ukoliko je moguće,
omogućiti učeniku da se javi za provjeru znanja.
- Postupci praćenja, provjeravanja i ocjenjivanja trebaju imati, između ostaloga, za zadatak osposobljavanje učenika za
samoučenje, samoprocjenu vlastitog znanja i procjenu znanja drugih učenika. Svi navedeni postupci praćenja,
provjeravanja i ocjenjivanja trebaju imati pozitivni transfer prema općem razvoju učenika.

- Nastavnik uvjek mora znati koji nastavni sadržaj je ocijenjen kojom ocjenom. Primjerice, ako u imeniku učenika u rubrici
motorička znanja za 10. mjesec piše ocjena 4, treba točno znati da je njome ocjenjena nastavna tema primjerice skok u
dalj zgrčnom tehnikom. Također, zapisi u imenicima učenika moraju biti istovjetni sa zapisima u pregledima rada. Osim
toga, i u izvedbenom nastavnom planu i programu upravo taj sat bi trebala biti programirana provjera navedenog
motoričkog znanja.

- Objašnjenju postupaka nastavnika u mnogome pomažu izrađeni kriteriji ocjenjivanja motoričkih znanja, motoričkih
postignuća i kinantropološka postignuća. Primjerice, kakva je razlika u izvedbi motoričkoga znanja skok u dalj zgrčnom
tehnikom učenika koji je dobio ocjenu 4 (vrlo dobar), u odnosu na učenika koji je dobio ocjenu 3 (dobar).

- Također, nastavnik uvijek mora točno znati datum ocjenjivanja, odnosno koliko puta su učenici ponavljali određeni
nastavni sadržaj prije ocjenjivanja i zašto baš toliko puta. Zato je bitno precizno voditi zabilješke u pregledu rada i kvalitetno
izraditi izvedbeni nastavni plan i program rada. Iznimno je značajno učenicima dati mogućnost dovoljnog broja ponavljanja
izvođenja određenog nastavnog sadržaja, osobito onoga koji će biti ocjenjen. To odlučuje nastavnik tijekom pisanja
izvedbenog nastavnog plana i programa sukladno svom stručnom znanju.

- Planirani termin ocjenjivanja mora se u pravilu poštivati. Ako trenutak ocjenjivanja pojedinih nastavnih sadržaja nije
sukladan trenutku nastavnom izvedbenom planu i programu, uvijek se mora imati objektivan razlog promjene termina.

2. KONFLIKTNE SITUACIJE NA SATIMA TJELESNE I ZDRAVSTVENE KULTURE

- Riječ konflikt potječe od latinske riječi confligere (udariti što o što ). Konflikt sukob je situacija u kojoj dvije strane žele
postići cilj za koji opažaju da ga može postići samo jedna, a ne obje strane. Konfliktne situacije na nastavi tjelesne i
zdravstvene kulture nisu nerijetke, jer je emocionalna razina opterećenja učenika na ovim satima znantno viša nego na
satima drugih predmeta. Broj i vrste konfliktinih situacija na nastavi tjelesne i zdravstvene kulture ovise o obilježjima
učenika u određenom razrednom odjelu, a mijenjaju se po razvojnim fazama.

- Sa stajališta njihovog broja općenito je mnogo manje konfliktih situacija u razrednim odjelima koji su po općem uspjehu
bolji u školi i suprotno tomu. Sa stajališta stupnjeva školovanja njihov broj se povećava s kronološkom dobi. Zato je takvih
situacija manje u razrednoj nastavi, a mnogo više u srednjem školstvu. Vrste konfliktnih situacija s kojima se susreće
 nastavnik imaju veliku lepezu pojavnosti, od blažih do ozbiljnjijih nesuglasica i prepirki, od običnih prigovaranja preko
svada do fizičkih sukoba. U svim slučajevima nastavnik treba zadržati mirnoću ukoliko želi kvalitetno rješiti konfliktnu
situaciju.

2.1. NASILJE NA SATU

- U nastavi tjelesne i zdravstvene kulture prepoznatljivi su sukobi između dva pojedinca, izmeu skupina učenika te unutar i
između razrednih odjela. Uzroci sukoba najčešće su različito opažanje stvarnosti, različiti sustavi vrijednosti između učenika,
nedostatak povjerenja, nedostatak učinkovitosti primjerice u igri, razlike u ciljevima i interesima, loš odnos među
suparnicima, loša komunikacija itd.
- Konfliktne situacije mogu biti osobne i sadržajne pojavnosti. Osobne se odnose na sukob ličnosti, kad se dvoje ljudi
jednostavno ne podnosi (puni ljutnje, emocija, nepovjerenja, ogorčenosti, zavisti, ljubomore). Osobni sukobi se prepoznaju
kada jedna osoba drugoj „ide na živce", u nju nema povjerenja ili ne zaslužuje poštovanje jedne od osoba u sukobu. To se
jasno vidi po pojačanim emocionalnim reakcijama, kroz pretjerivanje u odnosu na razinu objektivnog problema ili je
potpuno vidljivo da jedna strana pod svaku cijenu želi „pobijediti" u sukobu. Nema olakoga popuštanja niti jedne strane.
Sadržajne su najčešće uzrokovane neslaganjem oko ciljeva koje treba ostvariti i/ili načina njihova ostvarenja.

2.2. RJEŠAVANJE SUKOBA ILI UPRAVLJANJE KRIZNIM SITUACIJAMA

- Veliku većinu konfliktnih situacija na nastavi samostalno rješava nastavnik, a ako one prošire ili pojačaju tada nastavnik
uključuje djelatnike iz uprave škole, roditelje itd. Naravno da je poželjno da nastavnik samostalno rješi sukob s učenicima,
odnosno da ga u začetku zaustavi ili stavi pod kontrolu. Rješavanje sukoba sastoji se od dva medupovezane cjeline koje
nastavnik treba rješiti što je moguće učinkovitije. Prvi se odnosi na prekid sukoba, a drugi na obnavljanje povezanosti u
razrednom odjelu ili među sukobljenim učenicima. Zato treba istaknuti da nastavnik koji želi učinkovito obnoviti
povezanost izmedu dvije strane treba promišljeno „napadati problem koji je uzrokovao sukob", a ne osobu ili osobe.
- Prekidanje sukoba provodi se tako da nastavnik smanji međusobne neizravne ili izravne kontakte čime dovodi do
popuštanja tenzija između strana u sukobu. Dakle, razmakne učenike jednoga od drugoga, posjedne ih udaljeno u dva
kraja dvorane ili slično, s ciljem njihovog smirivanja.
- Nakon toga slijedi obnavljanje povezanosti između sukobljenih strana. O trenutku započinjanja ove aktivnosti, odnosno
nakon koliko vremena će započeti s temom rješavanja sukoba, odlučuje nastavnik. Točno vrijeme razgovora ovisi o vrsti i
intenzitetu sukoba, o psihičkim obilježjima sukobljenih strana, ali i o tome radi li se o sukobu dvije osobe ili skupine
učenika. Zato razgovor može započeti, ako je potrebno po procjeni nastavnika, nakon nekoliko minuta za vrijeme sata,
neposredno nakon sata, na kraju školskog dana, sutradan ili nakon nekoliko dana.
- Nakon nekoliko dana ukoliko je potrebno sazvati razgovor s roditeljima obiju sukobljenih strana, ravnateljem, pedagogom
i razrednikom. Razgovor se ostvaruje s ciljem dogovora izmedu sukobljenih, reorganizacijom odnosa izmedu sukobljenih
strana i sl.

Opći postupci nastavnika u rješavanju sukoba mogu se svesti na sljedeće :

1. definiranje problema ifi razloga sukoba kod sukobljenih strana

2. 2. sukob rješavati „napadom" na problem koji je već definiran i s kojim se slažu sukobljene strane, a ne „napadom" na
jednu sukobljenu stranu
3. tijekom razgovora zahtjevati prijedloge rješavanja problema od sukobljenih strana, a ne se ponovno vraćati na uzroke
sukoba
4. razgovor usmjeriti prema odabiru prihvaljivoga rješenja za obje strane
5. prihvaćanje rješenja problema mora pratiti prihvaćanje obveza koje proizlaze iz dogovora
6. provođenje dogovorenoga rješenja i obveza.

- Rješenja koja nastavnik pronalazi i predlaže moraju biti objektivna, konkretna, ali i pomirljiva. Bez pomirljivoga rješenja
i pomirljivoga načina komunikacije između sukobljenih strana ne rješava se sukob. Zato rješenja moraju biti mudra,
odnosno tematski postavljena da su obje strane „pobjednik-pobjednik". Treba biti svjestan da većina sukoba ipak nastaje
 zbog loših situacija, a ne zbog loših ljudi. Osim toga nastavnik tijekom razgovora mora biti dorečen u izričaju, mudar u
predlaganju te smiren, a odlučan u provođenju prijedloga.
- Uvijek nakon rješavanja sukoba postoji određena napetost koja se može nazvati postonfiktno stanje. To postkonfliktno
stanje može trajati kraće ili duže vrijeme, a u njemu je moguć recibdiv (obnavljanje) sukoba. Zato se postkonfliktno stanje
treba pratiti kako bi se prevenirao mogući recidiv.
- Konfliktne situacije imaju i određene pozitivne posljedice. One su zasigurno sastavni dio odrastanja, prilagodavanje na
promjene unutar skupine učenika itd.

3. UČENICI S POSEBNIM ODGOJNO-OBRAZOVNIM POTREBAMA

- Učenicima s posebnim potrebama smatraju se potencijalno daroviti učenici i učenici s teškoćama.

- Daroviti učenik je osoba s iznadprosječnim intelektualnim ili(i) stvaralačkim, ili(i) motoričkim sposobnostima.
- Učenik s teškoćama je osoba s utvrđenim stupnjem i vrstom teškoća po propisima iz socijalne skrbi što podrazumijeva
učenika s oštećenjem vida ili sluha, ili s poremećajem govorno-glasovno-jezične komunikacije i specifične teškoće u učenju,
ili motoričkim smetnjama, ili sa sniženim intelektualnim sposobnostima, s poremećajem u ponašanju, ili autizmom, ili
postojanjem više vrsta i stupnjeva teškoča u psihofizičkom razvoju. Učenik s teškoćama je uključen u redovitu ili posebnu
osnovnoškolsku ustanovu, a nastavu prati po redovitom, individualiziranom ili posebnom programu, ovisno o vrsti i
stupnju oštećenja.

3.1. DAROVITI UČENICI

- Učenici mogu biti daroviti na različite načine, a zadatak je nastavnika da u redovitom nastavnom procesu prvo otkrije pa
nadalje potiče njihovu darovitost. Otkrivanje darovitosti u tjelesnom i zdravstvenom području provodi se temeljem uvida
u rezultate dijagnostike stanja u prostorima kinantropoloških obilježja i motoričkih znanja. Takvim učenicima
potrebno je ponuditi više različitih sadržaja iz tjelesne i zdravstvene kulture kroz različite vrste nastavnoga,
izvannastavnoga i izvanškolskoga rada. To se prije svega provodi njihovim pojačanim radom u izvannastavnim
aktivnostima školskoga sportskoga društva i usmjeravanjem u sportske klubove.
- Na redovitoj nastavi darovitim učenicima treba omogućiti prošireno učenje redovitih sadržaja, jer ovi učenici općenito
mnogo brže svladavaju programske sadržaje iz izvedbenoga plana i programa ili se već bave odredenim sportom koji je
tematski planiran za pojedini nastavni sat. Zato njima treba omogućiti da se pojedinim obvezne nastavne teme podrobnije
provode. Osim toga, njima se mogu zadati posebni zadaci kao što su: samostalno pronalaženje dodatnih informacija o
sportu npr. u rječnicima, enciklopedijama, u televizijskim programima itd. Preporučljivi su i projekti poput proučavanja
treninga različitih sportova, a pogotovo onih koje bi im preporučili temeljem njihovih sposobnosti i slično.
- Za darovite učenike nastavnik treba pripremiti poseban program ovisno o potrebama i mogućnostima odredenoga
učenika.

3.2. UČENICI S TEŠKOĆAMA

- Učenicima s teškoćama, njihovim nastavnicima i roditeljima potrebna je stručna i učestala pomoć stručnjaka za
edukacijsko-rehabilitacijsku podršku/ logopeda i/ili defektologa u vidu pojedinačnih ili grupnih rehabilitacijskih postupaka.
Učitelji i nastavnici tjelesne i zdravstvene kulture nisu osposobljeni za rad s učenicima s teškoćama pa bi im trebalo i trajno
osigurati mogućnost dobivanja pravovremene stručne pomoć u neposrednome radu u razredu, snalaženju i pomoći na
nastavnom satu.
- Program tjelesne i zdravstvene kulture za učenike s teškoćama izrađuje se zasebno za svakog učenika, sukladno
njegovim antropološkim obilježjima i uvjetima u kojima se izvodi nastava. Kod izrade programa učitelj tjelesne i
zdravstvene kulture treba dobiti stručnu pomoč ovlaštenoga liječnika školske medicine i stručnoga suradnika defektologa
- stručnjaka za tu vrstu teškoća u razvoju te njegovoga terapeuta ukoliko je učenik uključen u rehabilitacijski program.

3.2.1. UČENICI S OŠTEĆENJEM VIDA

- Za svakoga slabovidnoga učenika treba imati zasebni pristup. Uključuju se u program tjelesne i zdravstvene kulture
sukladno svojim mogućnostima uz osiguranje dodatnih specifičnih materijalnih, po potrebi i kadrovskih uvjeta po
redovitom, a u nekim aktivnostima i prilagodenom programu. Pri izboru nastavnih tema treba uzeti u obzir ne samo
 zdravstveni status, nego i razinu motoričkih sposobnosti, stupanj usvojenosti motoričkih znanja, kao i razvijenost
kinestetičkih osjeta i sposobnost snalaženja u prostoru.
- U radu treba upoznati učenike s pravilnim izvođenjem općih pripremnih vježbi (položaj tijela, ruku i nogu u prostoru) kako
bi što samostalnije sudjelovali u nastavi, obvezatna je demonstracija aktivnosti vođenjem pokreta, u kretanju je potreban
„pomagač", potrebno je olakšati uvjete izvodenja nekih aktivnosti.
- Kod usvajanja nastavnih tema iz nastavne cjeline Igre treba prilagoditi metode rada i koristiti primjerena sredstva i
pomagala (npr. zvučne lopte ) te koristiti glazbu kao poticaj.

3.2.2. UČENICI S OŠTEĆENJEM SLUHA

- Učenici s oštećenjem sluha uključuju se u redoviti program tjelesne i zdravstvene kulture uz odgovarajuće postupke kao
što su :
o prije nastave ili sportske aktivnosti potrebno je upozoriti učenika o skidanju slušnoga pomagala
o biti licem okrenut učeniku za vrijeme davanja novih uputa iii rukom pokazivati odredene znakove
o novu i složeniju vježbu zorno pokazati i polako objasniti
- Učenici s oštećenjem sluha nemaju motoričkih ograničenja pa se predlaže dodatno motiviranje za bavljenje tjelesnim
aktivnostima kako bi se razvijalo samopouzdanje i unaprjedivale komunikacijske vještine.

3.2.3. UČENICI S POREMEĆAJIMA GLASOVNO-GOVORNE KOMUNIKACIJE SPECIFIČNIM TEŠKOĆAMA U UČENJU

- Program tjelesne i zdravstvene kulture usmjeren je na skladan razvoj antropoloških obilježja učenika te ga je nužno što
više prilagoditi osobnim mogućnostima učenika. Najčešće poteškoće ove djece su smanjena razina nekih motoričkih
sposobnosti (koordinacija, ravnoteža), otežano snalaženje u prostoru te smanjena mogućnost duže koncentracije na
odredene sadržaje.
- Zato u nastavnom procesu treba posebno obratiti pozornost na pravilno izvođenje motoričkih zadataka, kako bi se moglo
pozitivno utjecati na ublažavanje teškoća kod učenika. Taj proces trebao bi obuhvaćati sve dijelove sata, ali posebno u
glavnom A dijelu sata korištenjem različitih motoričkih zadataka utjecati na razvoj motoričkih sposobnosti te djelovati na
poboljšanje koncentracije i upornosti u trenucima izvodenja istih. U glavnom B dijelu sata omogućiti i poticati suradnju
kroz športske, ekipne i štafetne igre. U slučaju većih teškoća, nastavu treba maksimalno individualizirati.

3.2.4. UČENICI S TJELESNOM INVALIDNOŠĆU I KRONIČNIM BOLESTIMA

- Učenici s tjelesnom invalidnošću imaju različite oblike i težinu poremećaja pokreta prvenstveno zbog različitih položaja
tijela. Naime, učenici s tjelesnom invalidnošću imaju smanjena/onemogućena funkcija pojedinih dijelova tijela (najčešće
ruku, nogu i kralježnice), nepostojanje dijelova tijela (najčešće urodena nerazvijenost pojedinih dijelova ruku, tj nogu) te
gubitak dijela i/ili cijeloga ekstremiteta zbog nezgode ili bolesti (amputacija oboljeloga dijela).
- Zato se učenici s tjelesnom invalidnošću uključuju se u nastavu tjelesne i zdravstvene kulture najčešće prema individualnim
programima primjerenim njihovim specifičnim potrebama i mogućnostima. Program se izrađuje sukladno individualnim
mogućnostima učenika, uz konzultaciju s liječnikom specijalistom kod kojega se učenik liječi te terapeutom ukoliko je
učenik uključen u rehabilitacijski program. Učenik treba biti uključen zajedno s ostalim učenicima u sve sadržaje koji se
mogu prilagoditi njegovim mogućnostima. Posebno je važno naći područje u kojem takav učenik može postići zapaženiji
uspjeh, jer mu time omogućavamo stvaranje pozitivne slike o sebi.
- lzvedbeni plan i program redovite nastave tjelesne i zdravstvene kulture za učenike s tjelesnom invalidnošću orijentacijski.
Temeljem toga programa svaki će učitelj, u suradnji s kineziterapeutom, fizioterapeutom i liječnikom koji vodi
rehabilitacijski postupak, izraditi pojedinačni program temeljen na djetetovim motoričkim sposobnostima. Testovi
motoričkih sposobnosti i liste praćenja, koje posjeduju specijalisti koji se bave djetetom, omogućavaju stalno uskladivanje
i prilagodivanje programa sukladno djetetovu razvoju.
- Učenicima je potrebno omogućiti vožnju biciklom (s pomoćnim kotačima ili bez njih), poduku plivanja, sanjkanje, skijanje
i dr. uz odgovarajuću dodatnu opremu i stručnu pomoć kada je to nužno.
 3.2.5. UČENICI S POREMEĆAJIMA U PONAŠANJU UVJETOVANIM ORGANSKIM ILI PROGREDIRAJUĆIM
PSIHOPATOLOŠKIM STANJEM

- Učenicima s poremećajima u ponašanju uvjetovanim organskim ili progredirajućim psihopatološkim stanjem najčešće nije
potrebno sadržajno prilagodivati nastavu ako nemaju neke dodatne teškoće. U slučaju dodatnih teškoća treba se
rukovoditi preporukama za sadržajnu prilagodbu u odnosu na njihove specifičnosti koje proizlaze iz definiranja dodatne
razvojne teškoće. Nužno je provjeriti, u razgovoru s roditeljima i stručnom službom, moguća ograničenja za pojedine
sadržaje iz programa uzrokovanih zdravstvenim stanjem djeteta (epilepsija, lijekovi koje dijete uzima i sl.)
- Prilagodba u nastavi odnosi se na metodičku stranu nastave, uz napomenu da se sve teškoće ne javljaju kod svih učenika,
a različita je i etiologija i težina simptoma. Zbog toga je za svakog učenika potreban individualni pristup, a od ponuđenih
postupaka treba odabirati one koji učenicima mogu pomoći da se ne osjećaju manje vrijednima te im omogućiti usvajanje
potrebnih znanja i umijeća sukladno s njihovim mogućnostima.
- Postavljanje jasnih pravila u razredu, strukturiranje stanja i jasne granice izrazito je značajno za ove učenike, jer ih sami ne
mogu postaviti. Strukturiranje okoline na način koji omogućava djetetu uspješni završetak zadatka (stavljanje naglaska na
ono što dijete može raditi bolje je za dijete, nego stavljanje naglaska na ono što ne može napraviti), jer zbog poremećaja
pažnje i hiperaktivnosti, mogu imati teškoća u praćenju uputa i pravila te u snalaženju u prostoru i vremenu.
- Potrebno je poticati dijete da aktivno sudjeluje na satu, kako bi mu zadržali pažnju. Ako učenik ima slabo razvijene
motoričke sposobnosti i znanja, treba ga ohrabrivati za izvođenje aktivnosti koje su mu teške. Ne propustiti pohvaliti dijete
za praćenje uputa, o čemu god se radilo.

3.2.6. UČENICI S KRONIČNIM BOLESTIMA

- Učenici s kroničnim bolestima imaju bolesti trajnije naravi, promjenljive težine (razdoblja poboljšanja i pogoršanja
zdravstvenog stanja), što može uvjetovati potrebe za promjenjivim odnosom prema njima ovisno o stanju u pojedinom
trenutku. Ponekad će biti nužno uvodenje, odnosno primjena specifičnih odgojno-obrazovanih sadržaja.
- Populacija učenika s kroničnim bolestima raznovrsna je s obzirom na vrstu i stupanj ograničenja te u odnosu na sadržaje i
uvjete ostvarivanja programa tjelesne i zdravstvene kulture. Uz raznovrsnost, promjenljivost zdravstvenog stanja učenika
tijekom školske godine (poboljšanja ili pogoršanja zdravlja) i potrebe liječenja u bolnici i/ili kući, zahtijeva se stalno
prilagodivanje sadržaja, metoda i sredstava rada. Potrebno je biti u stalnoj vezi s roditeljima te u dogovoru s njima stupiti
u vezu s liječnicima u bolnici u kojoj je učenik liječen. Na takav način mogu se imati prijeko potrebni podaci za daljnji rad
s učenikom nakon povratka u školu.
- Za izradu optimalnoga programa za svakoga učenika nužno je prikupiti informacije od učenikovoga liječnika o
ograničenjima koje je ta bolest izazvala, kako bi se mogla pravilno dozirati razina opterećenja prilikom vježbanja. Treba
biti u stalnom kontaktu s roditeljima i upoznati ih s potrebom uključivanja učenika u primjereni program tjelesne i
zdravstvene kulture te športskih aktivnosti koje neće ugroziti učenikovo zdravlje. Sigurno će primjereno tjelesno vježbanje
pomoći u podizanju njegovoga samopouzdanja i omogućiti bolju integraciju u razredni kolektiv.