Sjećanja

Autor: Višnja Stahuljak

Roman “Sjećanja” autobiografsko je djelo Višnje Stahuljak. Kako sam naslov govori, autorica
u kratkim poglavljima opisuje svoja najjasnija sjećanja o događajima i ljudima svog
djetinjstva.

Ti događaji su najčešće njena vlastita iskustva, ali ponekad i iskustva članova njene najuže
obitelji i prijatelja. Počevši od najranijih obrisa sjećanja, iz vremena dok je još bila dojenče,
pa sve do iskustva ranog mladenaštva, autorica piše o svom djetinjstvu s ljubavlju i
nostalgijom, kao da je odrastanje nešto što nije htjela proživjeti.

Djetinjstvo je za autoricu bilo magično doba. Sve ju je oduševljavalo i u svemu je pronalazila

ljepotu. Nove doživljaje, bilo dobre ili loše, igre i odnose s ukućanima, autorica prepričava s
dječjom razigranošću, ali i sa sjetom, jer ona je i kao odrasla žudjela za tim starim vremenima.
Ne nedostaje joj samo nevinost djetinjstva, bezbrižnost i igra, već ljudi kojih više nema, a koji
su joj nekada značili sve. Njezini roditelji, bake, djedovi i ostala rodbina s kojom je odrasla,
predstavljaju sigurnost, udobnost i ljubav, čak i nakon što ih je vrijeme, jednog po jednog,
odnijelo od nje.

Kroz priču o svojim dogodovštinama, autorica slikovito opisuje stari Zagreb, posebice Kaptol,
Šalatu (gdje je živjela cijeloga života) i ostatak Gornjeg grada. Tako dobivamo vrlo jasnu
sliku Zagreba u prvoj polovici 20.stoljeća. Ona opisuje ulice, ljude, način života kojim je
odrasla, ponekad ga uspoređujući s modernim životom sedamdesetih godina (jer knjiga je
napisana 1977.godine).

Opisima grada autorica često pridaje razne magične epitete, tako da se čini da opisuje neki
bajkoviti svijet, a ne običan grad. Ona s divljenjem i ushitom spominje ljude koje je susretala
kroz svoje odrastanje i kojima se divila. Među njima ima i slavnih osoba tog vremena, koje su
u današnje vrijeme već legende. Pa tako spominje najuspješniju hrvatsku glumicu i pjevačicu
Milku Trninu, te Milu Dimitrijević, također našu slavnu glumicu. Ali slava nije ono što je
privuklo autoricu ovim osobama. Ona se u djetinjstvu zanosila svima koji su bili osebujni,
neobični, elegantni i puni samopouzdanja, a pogotovo onima koji bi je častili kojekakvim
pričama i dogodovštinama.

Pošto su njezini roditelji, te djedovi i bake bili učeni ljudi i cijenjeni glazbenici, kroz njezino
djetinjstvo prolazili su ugledni umjetnici, skladatelji, pjevači, također i žene umjetnice, ali i,
neobično za to doba – znanstvenice i poduzetnice. Također, autorica spominje poznanstvo s
prvom zagrebačkom biciklistkinjom, gđom Mikulčić i prvom ženom koja je u Zagrebu vozila
automobil, gđom Almarianom Balley.

Osim ljudi, autorica je voljela i životinje, pa nalazimo niz pričica o životinjama s kojima je
dolazila u susret i s kojima se učila milosrđu, suosjećanju, blagosti i poniznosti pred prirodom.

Autorica ovog romana ujedno je i pripovjedačica i glavni lik. Kroz njene doživljaje nemamo
uvid samo u jedno prekrasno djetinjstvo, nego i u jedan posve drugačiji način života – onakav
kakav se vodio u gradskoj obitelji Zagreba u prvoj polovici 20. stoljeća.
Kratak sadržaj

Roman započinje slikovitim prikazom autoričinog prvog sjećanja. To je prizor kojeg vidi iz
dječjih kolica. Promatra krošnje drveća, rasvjetne stupove i nebo u sumrak dok je majka vozi
na Glavni kolodvor u susret ocu. Nakon ovog prvog sjećanja, autorica niže poglavlje za
poglavljem prepuno događaja koja je proživjela tijekom svog djetinjstva.

Dok je bila mala djevojčica, često ju je čuvao djed s majčine strane, s obzirom na to da je on
bio u mirovini. Odlazili su u šetnje, a mala Višnja najviše je voljela kada bi išli hraniti zečeve.
Zečevi su se nalazili u jednom dvorištu nedaleko od njihove kuće, na putu do kojeg bi ona
nabrala trave i onda davala zečevima da joj jedu iz ruke.

Višnja je često odlazila s Micikom, kućnom pomoćnicom svoje obitelji, na plac i u šetnju.
Jednom prilikom, kad se Micika zapričala s prijateljicom i izgubila pojam o djevojčici, Višnja
je odlutala od nje i sama krenula prema kući. Na putu do kuće sreo ju je jedan gospodin. Pitao
ju je gdje živi i kad mu je ona pokazala, odveo ju je do kuće. Ali, gospodin nije mogao ući u
dvorište jer je njega čuvao pas Vukica, pa je djevojčicu samo spustio preko ograde. To su
spazili Višnjini roditelji i kad su izašli iz dvorišta pogledati tko je taj čovjek – vidjeli su da je
netragom nestao – kao da je duh.

Pas Vukica bio je najbolji Višnjin prijatelj i s njim se najviše igrala dok je bila mala. Pas ju je
čuvao i promatrao kada bi se ona zaigrala sama sa sobom. Višnja je imala i nekoliko
izmišljenih prijatelja s kojima se igrala dok nije dovoljno odrasla da se može družiti s djecom
iz susjedstva. A kada je malo poodrasla, počela je istraživati svijet van svog vrta. Ponekad se
igrala s djecom iz susjedstva. Omiljena igra bila im je izazivati djecu iz drugih ulica i s njima
“ratovati”.

A kada bi pao snijeg – cijela obitelj vodila bi Višnju na sanjkanje. Za vrijeme jednog
sanjkanja, Višnja je doživjela svoje prvo udvaranje. Prišao joj je jedan dječak i stalno je
nazivao imenom Ada. Kada mu je Višnja rekla da se ne zove Ada i naljutila se jer ju je stalno
tako zvao, on ju je molio za oprost i htio da se upoznaju. Mahao joj je dugo dok su se rastajali,
a Višnji je taj neobičan dječak, iako ju je živcirao, dugo ostao u sjećanju.

Pošto je Višnja dolazila iz umjetničke obitelji, njeni roditelji su se često družili s važnim
ličnostima hrvatske kulture. Osim toga, rano su počeli voditi Višnju u kazalište i na koncerte.
Ona se jasno sjeća svog prvog odlaska u kazalište, na Božićnu predstavu “Orašar”.

Božić je, naravno, bilo posebno magično doba za djecu. Već same pripreme bile su dovoljno
uzbudljive da autorici ostanu u sjećanju. Micika bi danima prije Božića počela svijetliti
srebrninu, zatim peglati čipku i na kraju peći mnoštvo sitnih kolača.

Na sam Božić, cijela bi se obitelj skupila i u svečanoj odjeći večerala bakalar. Na kraju bi
roditelji, baka i djed odveli Višnju na kat, gdje bi ona iznenađeno otkrila da ih je posjetio
Božić. Božić bi u sobi na katu ostavio bor okićen kuglicama i slatkišima, te mnoštvo poklona.
Višnja nije ni posumnjala da su to njeni roditelji okitili bor.

Godinama kasnije, ona je otkrila “prijevaru”. Iako je u početku bila razočarana i povrijeđena
što su je roditelji godinama varali, ipak je odlučila pristati na tu igru, kako bi i njen mali brat
mogao uživati u čaroliji Božića.
Pošto je Višnja bila vrlo znatiželjno i hrabro, ali ponekad previše samovoljno dijete, njeni
roditelji su odlučili ranije je upisati u školu, sa samo 6 godina, što je tada bilo vrlo rijetko.
Višnja se bojala da će odlaskom u školu izgubiti djetinjstvo i pravo na igru, ali se to ipak nije
dogodilo. U školi je upoznala mnogo prijateljica, ali i svoju prvu ljubav. Ona ju je nazivala
“tajnom” ljubavi.

Iako su tada djevojčice i dječaci išli u odvojene razrede i nisu se zajedno igrali na odmoru,
Višnja se susretala s dječacima na vjeronauku i dok je sudjelovala u školskoj predstavi. U
školskoj predstavi glumila je suprugu, a njezin suprug bio je dječak imenom Grahek. Pošto su
njih dvoje glumili par i zato morali zajedno biti na pozornici, svi su im se rugali da su
zaljubljeni par. Višnji je to bilo jako neugodno jer je ona bila zaljubljena u jednog drugog
dječaka, Stjepana, iako mu to nikad nije rekla ni pokazala. Ona nikad nije ni pričala sa
Stjepanom, samo bi ga kriomice promatrala dok bi on odlazio kući, koja je bila u blizini škole.
Višnji je ta zaljubljenost bila toliko neugodna i besmislena da je odlučila “odljubiti” se i
preusmjeriti svoju pažnju na nešto drugo.

Višnja je jako voljela životinje. Zato je za nju bilo jako bolno kada je uginuo njen pas Vukica.
Kako bi nadomjestila taj gubitak, Višnja je kupila jednu grlicu. Dok se šetala s Micikom po
Dolcu, pažnju joj je odvratio jedan čovjek koji je prodavao razne ptice. Došla je do njega
potpuno očarana i primijetila grlicu. Čovjek joj je prodao tu grlicu za zadnjih pet dinara što je
imala. Držala ju je čvrsto u rukama sve do kuće. Pošto u kući nisu imali krletku za grlicu,
roditelji su joj rekli da je stavi preko noći u kokošinjac, dok sutradan ne nabave krletku.
Nažalost, još prije jutra, grlica je negdje odletjela. Višnji je i to bio veliki udarac, pa je
odlučila ubuduće paziti kome daje svoju ljubav, kako ne bi ostala povrijeđena.

Velika tragedija u Višnjinoj obitelji bila je smrt njene bake Paule. Baka Paula bila je vrsna i
cijenjena pjevačica, pred kojom je mogla biti i svjetska karijera da nije odustala od nje iz
ljubavi prema svom mužu i obitelji. Imala je šestoro djece, a nedugo nakon što joj je jedan od
sinova poginuo, od žalosti je umrla i ona sama. To je bio još jedan događaj koji je Višnju
tjerao iz djetinjstva u odraslost.

Djetinjstvo joj je bježalo što je više upoznavala svijet i razotkrivala njegove tajne koje je do
tada smatrala magičnima. Tako je, na primjer, shvatila da je sveti Nikola zapravo njena baka,
obučena u bijelu odoru, s vatom umjesto brade. I iako se to činilo kao prevara, ipak je bila
sretna što je dovoljno odrasla da primjećuje istinu, ali i dovoljno obazriva da tu istinu skriva
od mlađeg brata koji je još uvijek vjerovao u čarolije.

Višnja je otkrivala i ostala čuda življenja. Kriomice je čitala knjige o čovjekovom tijelu i tako
saznala pravu istinu odakle dolaze djeca. Ona je jako voljela učiti i čitati, posebice kada se
radilo o “zabranjenim” knjigama, kako je nazivala knjige koje joj nisu bile primjerene.

Voljela je glazbu i umjetnost. Polagano je kročila djetinjstvom otkrivajući tajne života, sve
dok, ne primijetivši, nije odrasla.

Kao odrasla, ona se još uvijek rado sjećala nevinosti svog djetinjstva, ali nije žalila što više
nije u njemu. Bila je sretna i zahvalna što je ono zauvijek zabilježeno u njenom sjećanju.