Professional Documents
Culture Documents
Ekolosko Obrazovanje
Ekolosko Obrazovanje
UVOD .......................................................................................................................... 2
1. Ekološko obrazovanje .............................................................................................. 3
2. Činioci i izvori eko-znanja ....................................................................................... 4
3. Ekološko obrazovanje u predškolskim ustanovama ................................................. 6
ZAKLJUČAK .............................................................................................................. 8
LITERATURA ............................................................................................................. 9
1
UVOD
Zbog sve veće ugroženosti životne sredine, ekološki problemi postaju predmet
razmatranja i napora da se čovekova okolina zaštiti i unapredi. Svetu se nameću pitanja
odnosa prema životnoj sredini, prostoru, prirodnim resursima i odgovornosti prema
sadašnjim i budućim generacijama. Imperativno se zahteva postizanje održivog
razvoja usklađivanjem strukture i dinamike ljudskih aktivnosti sa očuvanjem zdrave
ljudske sredine. Tome su bili podređeni mnogi međunarodni stručni i drugi skupovi sa
kojih su svetu poslate upozoravajuće poruke.
Zaštita prirode ne može se ostvariti ukoliko ne razvijamo svest o potrebi zaštite
prirode, koja se najpre može ostvariti u procesu vaspitanja i obrazovanja u školi,
naročito u okviru nastave prirode i društva i ostalih predmeta. Međutim, još uvek se
zaboravlja da sa ekološkim vaspitanjem treba početi još u predškolskoj ustanovi jer u
tom uzrastu deca neke vrednosti mogu upamtiti trajno. Drugo, gubi se iz vida u kojoj
meri je porodica značajna za formiranje ekološke svesti, kao i mediji i društvena
sredina.
Ekološko vaspitanje i obrazovanje je veoma aktuelno kao pedagoški i kao ekološki
problem. Promene u ekološkom obrazovanju odvijaju se i preko promena u položaju
učenika u svim etapama nastavnog rada, uključujući i etapu izrade nastavnih
programa, a kasnije i planova nastavnog rada
Da bi se moglo od čoveka očekivati i zahtevati ekološko ponašanje potrebno ga je
prethodno obrazovati, što se može jedino uvođenjem ekoloških sadržaja u sve nivoe
obrazovnog vaspitanja i obrazovanja. S toga ne treba situaciju prepuštati slučaju, već
se pitanju organizovane nastave, sa tematikom iz ekologije, mora prići veoma ozbiljno
i efikasno, kroz inoviranje postojećih nastavnih planova i programa i uvođenjem
regularnih ekoloških sadržaja kao posebnih predmeta i u okviru drugih predmeta.
2
1. Ekološko obrazovanje
U formiranju ekološke kulture savremenog čoveka važnu ulogu ima sistem ekološkog
obrazovanja i vaspitanja. On se nalazi u procesu stvaranja, a njegova neophodnost više
je nego očevidna. Ekološko obrazovanje predstavlja shvatanje problema opšte
ekologizacije materijalne i duhovne delatnosti društva. Široki dijapazon ekološkog
obrazovanja omogućava neophodnu sintezu znanja, umenja i navika iz prirodnih i
društvenih nauka.
Obrazovno - vaspitni proces u funkciji zaštite i unapređivanja životne sredine
predstavlja svesno i plansko razvijanje znanja o čovekovoj sredini u toku čitavog
života, koje ima za cilj razvijanje svesti o osnovnim karakteristikama čovekove
sredine, odnosa u njoj i odnosa prema njoj, na osnovu koje će čovek težiti očuvanju i
unapređivanju sredine.
Ekološko obrazovanje treba da pruži veoma sigurna znanja o osnovnim ekološkim
pitanjima savremenog društva, razvija kritički stav prema rastućoj degradaciji životne
sredine i ukazuje na neophodnost racionalnog korišćenja prirodnih resursa. Osnovno
načelo eko-obrazovanja i vaspitanja izraženo je u zahtevu da ekološko obrazovanje ne
bude samo informisanje o eko-činjenicama, da znanja koja učenici stiču budu samo na
nivou obaveštenosti, već da čitav život u obrazovnim ustanovama bude u adekvaciji
sa ekološkim zahtevima. Ekološka svest se ne sastoji samo od znanja, već i od
emocionalno-voljnih komponenata koje je vrlo bitna, jer znanja bez uverenja i
praktične delatnosti ne znače mnogo.
Ekološko obazovanje i formiranje ekološkog načina mišljenja započinje u najranijoj
mladosti, pa je, otuda veoma značajna uloga obrazovno-vaspitnih organizacija na svim
nivoima sticanja znanja (osnovno-školsko, srednje i visokoškolsko). Zato je zadatak
vaspitanja i obrazovanja sticanje znanja, kako bi generacijama koje stasavaju i koje su
u punoj aktivnosti na rešavanju problema čovekove sredine imali sistmatizovana
znanja o savremenim problemima čovekove sredine, o karakteru i suštini opasnosti
ugrožene sredine; o načinu otklanjanja negativnih posledica narušene ekološke
ravnoteže.
Da bi se moglo od čoveka očekivati i zahtevati ekološko ponašanje potrebno ga je
prethodno obrazovati, što se može jedino uvođenjem ekoloških sadržaja u sve nivoe
obrazovnog sistema vaspitanja i obarazovanja.
3
2. Činioci i izvori eko-znanja
4
• Nastavnik - pojavljuje se kao bitan činilac u realizaciji ciljeva i zadataka ekološkog
obrazovanja: vrši izbor nastavnih sadržaja, procenjuje ekološke aspekte gradiva,
organizuje i vodi proces usvajanja znanja, formiranja stavova i navika učenika,
organizuje i izvodi vannastavne aktivnosti i neposredno svojim postpucima deluje na
ličnost učenika;
• Štampa, televizija, radio i druga sredstva masovnog obaveštavanja angažuju se na
polju informisanja, aktiviranja građana u zaštiti životne sredine. Na taj način ostvaruje
se neformalno ekološko obrazovanje i vaspitanje.
5
3. Ekološko obrazovanje u predškolskim ustanovama
Važno je pokazati djeci da oni poseduju snagu da štite prirodu i brinu za nju, da mogu
procijeniti postupke drugih ljudi, vršnjaka i odraslih, shvatiti da li su to dobre ili loše
akcije, te razviti sposobnost da se odupru nečovječnim i nemoralnim djelima prema
prirodi.
6
Razumijevanje odnosa između živih bića i njihovog staništa, biljaka i
životinja te adaptacije na uslove postojanja;
Razumijevanje da su sva živa bića na Zemlji medjusobno povezana složenim
sistemom odnosa (svi su potrebni jedni drugima, svi zavise jedan od drugog,
nestanak bilo koga prekida lanac, odnosno biološku ravnotežu), a u isto
vrijeme svako od njih ima sopstveno ekološku stanište, i mogu da postoje
istovremeno.
Naravno, znanje samo po sebi nije dovoljno za formiranje humanog odnosa djece
prema prirodi – neophodno ih je uključiti u sve moguće praktične aktivnosti adekvatne
uzrastu – stvoriti uslove za trajnu i punu komunikaciju djece sa prirodom. Međutim,
uspostavljanje i održavanje pozitivnog emotivnog odnosa kod djece (radost pri radu
vezanom za prirodu – sadimo cvijeće, pomažemo štenetu da se oporavi, hranimo ptice,
pohvaljeni smo od strane edukatora ili vaspitača) doprinosi daljem razvoju saosećanja
i empatije.
Aktivan humani odnos prema prirodi se održava i ojačava kroz formiranje dječije
svijesti za estetske vrijednosti prirodnih objekata, njihove bezvremene i trajne lepote.
Zato je edukacija estetskih osjećanja jedan od neophodnih uslova za obrazovanje za
životnu sredinu, koje uključuje ljubav prema prirodi. Ali ni stalna veza sa prirodom ne
može da probudi i razvije estetski stav. Deca treba da obrate pažnju na lepotu prirode,
nauče da posmatraju ponašanje biljnog i životinjskog svijeta, da uživaju u tome.
Zadatak vaspitača i roditelja – pomoći djeci da shvate da smo svi zajedno, i svako od
nas pojedinačno, odgovorni za Zemlju, a svako može da sačuva i unaprijedi svoju
ljepotu.
7
ZAKLJUČAK
8
LITERATURA
2. Konatarević, S., Ugričić N.: Uloga ekološke etike u održivom razvoju. Beograd: Nastava i
vaspitanje.
4. http://vrticibl.org/ekološko-vaspitanje-i-obrazovanje/