Dobriša Cesarić

Oblak

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,

I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:

za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on - krvareći ljepotu -
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,

Ko da se kani dići do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.

Dobriša Cesarić je bio hrvatski i jugoslovenski pjesnik, i jedan od najpoznatijih predstavnika

hrvatske poezije. Djetinjstvo provodi u Osijeku gdje završava osnovnu školu i četiri niža razreda
gimnazije. U jeku Prvog svjetskog rata Cesarić dolazi 1912. godine u Zagreb gdje završava
gimnaziju, a poslije mature 1920. godine upisuje pravo, a nakon godinu dana filozofiju. U
Zagrebu, Dobriša Cesarić je radio kao bibliotekar Škole narodnog zdravlja i redaktor u
izdavačkoj kući Zora. Bio je redovan je član Jugoslavenske akademije nauke i umetnosti i
predsjetnik Društva književnika Hrvatske od 1962. do 1963 godine. Dobriša se u književnosti
pojavio kao đak pjesmom "I ja ljubim" u časopisu "Pobratim" 1916. godine, a prvu knjigu
pesama objavio je 1931. u vlastitoj izdavačkoj kući i za to dobio nagradu Jugoslavenske
akademije znanosti i umetnosti (JAZU) za najbolju zbirku pjesama. Potom je štampao više zbirki
poezije, za života je objavio šest knjiga koje su različiti izbori već obajvljivanih pesama, a pisao
je kritičke i memoarske tekstove. Zbog jednostavnosti i jasnoće, ali i narativnosti, Cesarićeva
lirika je uživala veliku popularnost u širokim čitalačkim krugovima. Zaokupljen temom subjekta
u otuđenom svetu, poeziji je vratio estetiku bola, a orijentacija na čoveka i društvo uputila ga je
na socijalno angažovanu književnost. Dobriša Cesarić je mnogo prevodio sa nemačkog (Getea,
Hajnea i Rilkea) i ruskog (Puškina, Ljermontova, Jesenjina i dr) jezika. Jedan je od prevodilaca
čuvene Hajneove pesme Azra. Takođe je jedan od najprevođenijih Hrvatskih pjesnika. Među
velikim hrvatskim liričarima, Dobriša Cesarić je vjerojatno onaj koji je napisao najmanje. Za
više od pola stoljeća napisao je svega stotinjak pjesama od kojih rijetko koja prelazi na sljedeću
 stranicu. Dobriša Cesarić preminuo je 18. decembra 1980. godine u Zagrebu, u svojoj 79-oj
godini. Dugo je bolovao od dijabetesa i vrlo teškog oštećenja jetre.
pesme:
30

 1Balada Iz Predgrađa
 2Bez Opraštanja
 3Breze Na Ulici
 4Jedne Noći
 5Krik
 6Ljubav
 7Ma Kako Uzdiglo Se Srce
 8Mala Kavana
 9Mrtva Luka
 10Na Novu Plovidbu
 11Naranča
 12Neko Ide Sa Svojim Bolom
 13Oblak
 14Pjeni Se More
 15Pjesma Mrtvog Pjesnika
 16Pjesma O Kurtizani
 17Pjesma O Smrti
 18Pjesma O Tišini
 19Poludjela Ptica
 20Popudbina
 21Povratak
 22Pukotina Ima Svaki Život
 23Shelley
 24Slap
 25Slavlje Večeri
 26Suputnik
 27Šturak
 28Tiho, O Tiho Govori Mi Jesen
 29U Suton
 30Večernji Vidik

Prvi stih naznačava atmosferu napetosti i iščekivanja. Prilog IZNENADA

deluje kao udar, nešto neočekivano, ono što izaziva pažnju i okuplja je
kao sočivo sunčeve zrake. Imenica PREDVEČERJE sugeriše tišinu i
mir, a taj mir snažno narušava pojava oblaka. Pesnik je pojačao
napetost iščekivanja i upitanost inverzijom stihova: prirodniji redosled
stihova bio bi 1, 3, 2, 4, a da se nimalo ne oslabi psihološka vrednost
iščekivanja kod čitaoca. Promenom mesta unutrašnjih stihova naglašena
je obezvređenost aktera lirske priče: niko ga i ne primećuje jer niko nije
zainteresovan za njega. Tek onda je objašnjeno mesto pojavljivanja
("ponad grada"), ali i dalje ostaje pitanje ko se to pojavio. Na ovo pitanje
došao je odgovor četvrtim stihom: "Oblak jedan". Dok je prvi stih
sugerisao napetost i iščekivanje i to se iščekivanje pojačavalo u sledeća
dva stiha, četvrti stih donosi razrešenje, naglo nestajanje napetosti,
opuštanje. Možemo da tragamo za razlogom ovog premeštanja stihova.
Najprirodniji redosled toka lirske priče bio bi: "Oblak jedan/ pojavio se
ponad grada/ u predvečerje iznenada/ ni od kog iz dubine gledan".
Odmah, prvim stihom, predočen je predmet pevanja, tema: OBLAK. Ali,
dve su manjkavosti ovakvog redosleda: deluje prozaično, ne doima se
kao poetski tekst, ne budi osećanje lepote; nema one napregnutosti i
iščekivanja koji se postižu postepenim približavanjem predmetu pevanja
- u tom išče- kivanju i upitanosti jeste umetnička vrednost ovakvog
rasporeda stihova.
Dok prva strofa uvodi aktera lirske priče, njenog, junaka", i time ukazuje
na temu pesme, druga strofa novim detaljima razvija temu:
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
Dva stiha dočaravaju događanje na visini: oblak, njihan od vetra visine,
počeo je da se žari: svetlost, rumena boja, lepota. Visina ga je obasjala i
osvetlila otkrivajući njegovu lepotu. Ostala dva stiha su dopuna drugog
stiha prve strofe ("Ni od kog iz dubine gledan"): lepotu oblaka na visini
niko sa zemlje ne vidi jer je zaokupljen zemnim (prizemnim) stvarima.
Ovim je razlika između dva sveta učinjena potpuno jasnom: to je razlaz
težnje za visinama i lepotom i težnje za onim što pruža život na zemlji.
Šta je to? Odgovor je u trećoj strofi:
I svak je išao svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on - krvareći ljepotu
Svojim nebom.
Dole, na zemlji, svet se rasturio na sve strane, vođen svojim ciljevima -
niko ni za koga ne mari (sebičnost, otuđenost, zatvorenost). Ideali su
različiti: neki su željni vlasti, drugi zlata, treći hleba. Ovu treću težnju
možemo razumeti na dva načina. (1) Težnja za uživanjem u hrani,
halapljivost. (2) Neki se bore za goli hleb, za opstanak (sirotinja). Ljudi
na zemlji isključivo su zaokupljeni materijalnim dobrima i konformizmom.
Ali to istovremeno govori i o nedostatku sposobnosti za razumevanje
lepote — o beotizmu. Nesposobnost za estetsko doživljavanje i
razumevanje potiče iz neobrazovanosti i nedoraslosti za umetnost. Ova
nesposobnost naziva se beotizmom - izraz je nastao iz uverenja Atinjana
da su stanovnici grada Beotije nesposobni da shvate umetnost. Ali, i
pored nezainteresovanosti "zemljana" (što bi rekao Nazorov cvrčak),
oblak ide svojim putem (nebom) zračeći (krvareći) lepotu — lepota i
zemne stvari su dva veoma udaljena sveta među kojima nema
sporazumevanja (i razumevanja).
Četvrta strofa u celini je posvećena oblaku:
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
Oblak je u svojoj težnji za visinama preterao - drznuo se da dosegne
visine koje pripadaju samo bogu. Anaforskim ponavljanjem polustiha
"vjetar visine" naglašeno je dvostruko delovanje vetra: on ističe lepotu
oblaka, ali ga on i razbija pošto je preterao u svojoj težnji. Smisao ove
strofe može se shvatiti na tri načina.
1. Ljudska zajednica nije uspela (jer je za to nespremna i nesposobna)
da uspostavi komunikaciju sa lepotom (oblak), da je razume, doživi i
uživa u njoj - zato lepota kao da ne postoji, nestaje u visinama
nedostižnosti.
2. Težnja za duhovnim visinama mora biti odmerena - preterivanje
(precenjivanje svojih mogućnosti) ne daje rezultate:
- oblak se raspao i nestao pod udarom visinskih vetrova;
- kao što je neuspeo pokušaj Ikara da poleti jer se isuviše vinuo u visine
pa mu je sunce istopilo vosak sa krila.
3. Oblak je, kao i Ikar, simbol tragične sudbine čoveka koji se osmelio da
ostvari neki ljudski san - ovde san o večitoj lepoti.
Tri moguća načina razumevanja poslednje strofe pesme čine misaoni
(idejni) kompleks ove strofe: to su osnovne poruke strofe i pesme.
Kada se pesma posmatra u celini, onda se može shvatiti značenje
(simbolika) oblaka: simbol lepote; simbol ljudske težnje za duhovnim
usponom (ostvarenjem); simbol težnje da se pobegne iz sive
svakodnevice zemaljskog života.
Pesničko savršenstvo
Dobriša Cesarić spada u one pesnike koji su vrlo popularni kod čitalačke
publike. To se može objasniti činjenicom da njegovu poeziju odlikuju
jednostavnost, čitljivost, čistota izraza, negovan jezik, sažetost, savršen
ukus, osećanje mere. To su naravno i osobine pesnika Cesarića, kojima
treba dodati i stvaralačku disciplinu: za četrdeset godina stvaranja
objavio je 120 pesama savršene forme, izraza i versifikacije.
Versifikacijska slika pesme vrlo je skladna.
Struktura katrena Raspored rima

Ikar - Sin atinskog umetnika i pronalazača Dedala, žrtva prvog

čovekovog leta. Ubraja se među najpoznatije junake grčkih mitova.
Njegov otac Dedal sagradio je kritskom kralju Minosu građevinu Lavirint
za čudovište Minotaura. Kralj Minos zabranio je posle toga Dedalu da
napusti Krit da ne bi otkrio tajnu građevine ili negde drugde sagradio
sličnu. Pošto nije mogao pobeći morem, Dedal naumi da pobegne
vazduhom. Od ptičjeg perja konstruisao je krila za sebe i sina i poleteo s
njim s Krita. Ikar nije poslušao Dedalovo naređenje da ne leti odviše
visoko: uzleteo je na takvu visinu da je Sunce rastopilo vosak kojim je
perje njegovih krila bilo slepljeno, survao se u more i utopio. Ikar je ostao
kao simbol tragične sudbine čoveka koji se osmelio da postigne ono o
čemu su drugi samo sanjali. (Vojteh Zamarovski, Junaci antičkih mitova,
Zagreb 1985, str. 157)
Pitanja, zadaci i vežbe
1. Komentarišite strukturu strofe u pesmp — istovetnosti i razlike. Kakav
je umetnički učinak istovetnosti, a kakav je učinak razlika?
2. Komentarišite raspored rima i umetnički efekat takvog rasporeda.
3. Da li možete da opišete razliku između apsolutne savršenosti i
povremenog "narušavanja" savršenosti. Pokušajte.

Balada Iz Predgrađa
I lije na uglu petrolejska lampa svijetlost crvenkastožutu na debelo blato kraj staroga
plota i dvije, tri cigle na putu. I uvijek ista sirotinja uđje u njezinu svjetlost iz mraka, i s
licem na kojem su obično brige pređe je u par koraka. A jedne večeri nekoga nema, a
morao bi proć; I lampa gori, i gori u magli, i već je noć. I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
i vele da bolestan leži, i nema ga mjesec, i nema ga dva, i zima je već, i sniježi. A prolaze
kao i dosad ljudi, i maj već mirise - a njega nema, i nema, i nema, i nema ga više.