Aristotel Nikomahova etika

Aristotel se nadovezuje na svoj govor o krepostim u prijašnjoj knjizi te iznosi podjelu kreposti na
UMNE i ČUDOREDNE.

Kod umnih kreposti se ne zadržava predugo ali objašnjava kako umna krepost ima uglavnom i
začetak i porast po pouci te iznosi da joj stoga treba iskustva i vremena.

Zatim se pozabavlja čudorednim krepostima koje kako Aristotel tvrdi, nastaju po navičaju
odnosno navici.

Govori kako ni jedna čudoredna krepost ne nastaje u nama po naravi, jer se ni jedna od stvari
koje su po naravi ne može preinačiti navadom, npr kamen koji se po naravi giba na dolje se
navikom ne može gibati prema gore. Dakle kreposti ne nastaj u nama ni po naravni ni protiv
naravi nego smo mi po naravi načinjeni tako da ih primamo dok se usavršavaju navadom kako
aristotel piše odnosno konstanom primjenom na određeni način.

Do sad zaključujemo da su Čudoredne kreposti u principu kreirane i održavane samim

djelovanjem na određeni način te da nisu neke konstante koje neovisno o vanjskim utjecajima
osoba ima u sebi, u prilog tome Aristotel daje primjer osjetila koje imamo po naravni s obzirom
na to da mogućnost primjene osjetila ne stjećemo time što ih često koristimo nego naprosto tu
mogućnost već imamo, za razliku od kreposti koje razvijamo i zaprimamo djelovanjem na neki
način NPR. građeći postajemo graditelji, čineći pravedna djela postajemo pravedni, čineći hrabra
djela postajemo hrabri itd... O takvom sličnom djelovanju kao što Aristotel navodi, svjedoči i
zakonodavna svrha djelovanja države, zakonodavci zakonima navikavaju ljude da budu dobri
pravilnim smjernicama djelovanja ali kao što također navodi to ovisi o kvaliteti samog ustava po
kojem se djeluje.

Aristotel se nakon toga upušta u sam nužan način djelovanja u svrhu izgradnje što kvalitetnije
kreposti, navodi da po istim uzrocima i po istim sredstvima svaka krepost nastaje i propada baš
kao i bilo koje umiječe, npr graditelj, može postati dobar ili loš graditelj ovisi o tome kako se
nauči, aristotel tu iznosi bitnost postojanja učitelja. Nije mala razlika da li se je tkogod u mladosti
naviknuo na ovakve ili onakve obicaje nego je ona velika pa i cjelokupna razlika.
Nakon toga Aristotel uzima na razmatranje kakav je to način na koji moramo djelovati da bismo
si ostvarili kvalitetne kreposti odnosno da bismo bili dobri. Te kakva je narav ponašanja koja
nam ne određuju krepost dobrog djelovanja. Dolazi do zaključka da kvalitetnu manifestaciju
okoliša u kojem bi se razvile pravilne željene kreposti uništavaju manjak i višak odnosno
ekscesivno ili pre slabo djelovanje u određenim situacijama, Aristotel kao sliku toga daje
primjere snage i zdravlja, i pretjerana i manjkava vježba uništavaju našu snagu baš kao što i
suvišno ili manjkavo jelo uništava zdravlje, dok primjerene količina djelovanja u oba slučaja
može značiti rastu i snage i zdravlja. Baš je takvav sustav djelovanja prisutan i kod kreposti,
naime „ onaj tko od svega bježi i boji se i ničemu se ne opire postaje plašljivac, onaj pak tko se
nićega ne boji i srlja u sve postaje drzak“ . Ni jedno ni drugo ne može biti željeni kreposni tip
hrabrosti. Također postoji i primjer manjkavih i ekscesivnih djelovanja po pitanju kreposti
umjerenosti, onaj ko se u potpunosti odstrani od užitaka će postati neosjetljiv a onaj koji se
upušta u svaku slad postaje neobuzdan.

Nakon toga aristotel počinje govoriti o užitku i boli te na koji način oni utječu na pravilnu
sposobnost razvoja kreposti, naime onaj koji „ izdržava strahove i uživa, ili mu barem nije
mučno, taj je hrabar, kojega to boli taj je strašljivac. Ćudoredna krepost se bavi užicima i bolima.
Aristotel po pitanju nadovezivanja na ovo također referencira Platonovu tvrdnju da bismo se od
djetinjstva treba odgajati tako da bol i radost osječamo kako treba.

Aristotel daje govori o djelovanju i odnosu užitaka i boli na kreposti te iznosi neku definiciju za
daljnje razmatranje koja tvrdi da je krepost ona djelatnost koja teži najboljem što se tiče užitaka i
bolova dok je porok suprotno tome, tom definicijom daje veliku važnost samim užitcima i boli
uz to se navodi da se krepost na neki način može shvatiti i kao neko stanje beščutnosti ili
smirenosti s obzirom na ciljanu želju kontrole djelovanja a ne prepuštanje senzibilnosti koja
proizlazi iz utjecaja užitaka ili boli iako nam to kao što Aristotel kaže nužno ne daje uvid u to
kako treba nešto biti da bi bilo dobro.

S tim na umu se može primjeniti i daljnja podjela koju Aristotel iznosi a koja se tiće podjele na
troje koje se bira i troje koje se izbjegava , ono koje se bira odnosno lijepo korisno i ugodno te
njihove opreke ružno škodljivo i bolno, prema toj podjeli koja se vodi užitkom i boli prirodno
djeluju i ljudi i životinje.
Nakon toga Aristotel počinje raspravu o tome kako činjenje pravednih ili umjerenih djela koja u
ovom slučaju označuju primjer kreposti, ljude čine kreposnima, te nisu li oni već kreposni s
obzirom na to da su spremni činiti to djelo. Na to daje tri uvjeta koje čine pravilno djelatni razvoj
kreposti, da onaj koji radi nešto kreposno to radi svjesno, ako izabire postupak i radi ga zbog
njega samoga a ne nekih drugih razloga, i trece ako na taj način postupa bez obzira na trenutni
osjećaj odnosno ako tako postupa bez obzira na trenutno raspoloženje. Aristotel također čini da
večina ne radi tako već da traže svoju snagu čudorednosti u krivim načelima te ih uspoređuje sa
bolesnicima koji pozorno slušaju liječnike ali ne čine ništa od onog što im se propisuje.

Krepost pokušava segregirati u okvir trostrukog shvaćanja duše koje se sastoji od čuvstva,
sposobnosti i stanja. Krepost ne spada pod čuvstva jer nas ljudi ne nazivaju vrsnima ni lošima
prema našim čuvstvima vec prema našim krepostima i porocima. Krepost također ne spada ni
pod sposobnosti jer nas ljudi ne zovu dobrima ili lošima naprosto zato što možemo čuvstvovati.
S obzirom da jedino preostaje samo stanje Aristotel krepost definira unutar tog roda duše.

Nije dovoljno reči samo da je krepost stanje već i kakvo je to stanje, Aristotel govori da je
krepost ono što nekoga čini dobrim, krepost oka čini vrsnim oko i njegov učinak, krepost konja
ga čini vrsnim i dobrim u trčanju, nošenju jahača i dočekivanju neprijatelja. Nakon čega se
postavlja pitanje same naravi kreposti u čemu nas aristotel dovodi do ideje zlatne sredine prema
kojoj čovjek funkcionira i u svrhu samih kreposti ali taj dio prepuštam kolegi.

PITANJE ZA RASPRAVU.

Negira li Aristotelova tvrdnja o stjecanju kreposti kroz djelovanje, filozofske pravce koji tvrde da
je ljudima usađena dobrota. ( rasprava kulturnih i moralnih univerzalista i relativista )